Umorstvo Na Igralistu Za Golf

7/28/2019 Umorstvo Na Igralistu Za Golf

1/184

AGATHA CHRISTIE:Ubojstvo na igralistu za golf

ili Vezano ubistvo

Naslov originala: Agatha Christie Murder on the links

1. POGLAVLJE

SUPUTNICA

Ako se ne varam, dobro je znana anegdota o mladom piscu koji je, u namjeri da

poetak svoje pripovijesti uini snanim i dovoljno izvornim kako bi privukao iprikovao pozornost ak i najokorjelijeg urednika, sroio sljedeu reenicu:

"- K vragu - ree grofica."

Za divno udo, ova moja pripovijest poinje slino. lako dama koja je izustila usklik nije bil agrofica.


2/184

Bio je rani lipanjski dan. Upravo sam bio obavio neki posao u Parizu i vr jutarnjim vlakom u London, gdje sam dijelio stan sa svojim starim prijatebelgijskim detektivom Herculeom Poirotom.

Brzi vlak za Calais bio je izuzetno prazan - zapravo, u mojem je odjeljku bila samo jo jedna putnica. Kako sam prilino naglo napustio hotel, utrenutku kad je vlakkrenuo jo sam bio zabavljen provjeravanjem jesomli pokupio svu svoju prtljagu. Dotada jedva da sam primjeivao svojusuputnicu, no u tom trenutku neoekivano postao svjestan njezine prisutnosti. Skoivi sa sjedala, otvorilo je prozor i gglavu van, da bi je trenutak potom uvukla i kratko, no snano uzviknula:

- K vragul

Ne bih rekao da sam staromodan. No od ena oekujem enstveno ponaanje.Nemam razumijevanja za suvremene neurotine djevojke koje pleu dez od jutrado mraka, pue poput dimnjaka i izraavaju sejezikom od kojeg bi se zacrvenjela ikakva enturaa.

Podigao sam malo namrgoden pogled prema pristalom, pomalo drskom licu,okrunjenom izazovnim crvenim eiriem. Svako su uho skrivaligusti crni uvojci.Procijenio sam kako joj je tek malo vie od sedamnaestgodina, no lice joj je biloprekriveno puderom, a usne su bile vrlo napadno premazane crvenilom.

Nimalo u neprilici, uzvratila je pogled i nainila vrlo izraajnu grimasu.

- Moj Boe, sablaznili smo dobrostivog gospodina!- obratila se zamiljenomsluateljstvu.- Ispriavam se zbog svog jezika! Veoma jenedostojan jedne dame, itako dalje, no, Boe moj,imam mnogo razloga za to! Znate li da sam izgubila jedinusestru

- Doista? - upitah uljudno. - Kako nezgodno.

- On zamjera! - primijetila je dama. - On zduno zamjera meni, mojojsestri - apotonje je nepoteno, jer je nije ni vidio!

Zaustio sam, no pretekla me je.

- Ne recite ni rijei! Nitko me ne volil Otii u u vrt i jest u crvel


3/184

Buhuuu. Satrta saml

Zakopala se iza stranica nekog velikog francuskog stripa. Za minutu ili dvije uloviosam njene oi kako me kriom motre preko vrha lista.

Unato svemu, nisam mogao suspregnuti smijeak, pa je za nekolikotrenutakaodbacila novine i prasnula u veseo smijeh.

- Znala sam da niste takva mrguda kao to izgledate- uskliknula je.

Smijeh joj je bio tako zarazan da se ni ja nisam mogao uzdrati od togada joj sepridruim, iako nimalo nisam bio oduevljen izrazom"mrguda".

- Eto tako! Sad smo prijatelji - izjavila je nestana djevojka.- Recite kako alite

zbog moje sestre...

- Oajan sam!- Tako i treba!

- Dopustite da dovrim. Namjeravao sam dodati da u, iako sam oajan, vprebroditi njezinu odsutnost. - Pri tomu sam se lako naklonio.

No ova najneobinija od svih gospodica namrgodila se i zatreslaglavom.

- Prestanite s tim. Miliji mi je tos s "dostojanstvenim neodobravanjem".

Oh, to vae lice! Govorilo je: "Ova nije . jedna od naih." U emu steimali pravo -iako je, znajte, danas to prilino teko ustanoviti. Ne znasvatko prepoznati razlikuizmedu dame iz polusvijeta i dame iz visokog drutva. Eto ti, rekla bih da sam vaopet sablaznila! Vas su iskopali iz duboke ume, zar ne?Ipak ne zamjeravam na tomu.Bilo bi dobro da je vie takvih poput vas. Mrzim tipove koji se ponaaju drsktoga poludim. estoko je tresla glavom.

- Kakvi ste kad ste bijesni? - propitkivao sam se sa smijekom.

- Pravi mali vrag! Nije me briga to kaem, a ni to inim! Jednom samgotovo zatukla jednog tipa. Da, zaista! A bio je to i zasluio!

- Tada - molio sam - nemojte se naljutiti na mene.


4/184

- Neu. Svidate mi se- od prvog trenutka kad sam vas ugledala. No djelovali stetako odbojno da sam mislila kako nikad neemo postatiprijatelji.

- Eto, posta!i smo. Recite mi togod o sebi.

- Glumica sam. Ne - ne od onih na koje mislite. B!la sam na daskama vekao dijete odest godina- prevrtala sam se.

- Kako, molim - rekoh zbunjeno.

- Nikad niste vidjeli djecu akrobate?

-Aha, shvaam!

- Rodena sam u Americi, no najvei dio ivota prove!a sam u Engleskoj. novu predstavu...

- Mi?

- Moja sestra i ja. Pomalo pjevamo i pleemo, ponekad stepamo, ubacimostarinsku to ku. Sve to nova je zamisao i upali svaki put. Bit e i novca od

Moja se nova poznanica nagnula prema naprijed i odrala jeblagoglagoljivopredavanje, pri emu je velika veina izraza bila meni potpuno nepoznata. Unatotomu zatekao sam se kako se poinjem sve snanije zanimati za nju. Ostavljaia jdojam udne mjeavine djeteta i ene. lako vrlo iskusna i- kako ree- kadra da sebrine o sebi, bilo je neega neobino bezazlenog u njezinu prostodunom staprema ivotu i u njezinoj iskrenoj odlunosti da "ini dobro".

Proli smo kroz Amiens. To je ime probudilo u meni mnoge uspomene. Mkao da je naslutila to mi se vrzma po glavi.

- Mislite na Prvi svjetski rat?

Kimnuh.

- Proivjeli ste ga, pretpostavljam?

- I te kako. Bio sam ranjen , a poslije bitke kod Somme proglaen sampotpuniminvalidom. Sad sam neke vrste privatnog tajnika jednom lanu Parlamenta.


5/184

- Ohol To je vjerojatno vrlo uman posao!

- Ne, nije. Zapravo je uasno malo posla. Obino je nekoliko sati na dan sve toradim. Takoder je jednolino. Zaista ne znam kako bih preivio da nema neega

drugog to me mnogo vie zanima. - Ne recite kako skupljate kukce!

- Ne. Dijelim stan s jednim vrlo zanimljivim ovjekom. On je Belgijanac-bividetektiv. Smjestio se u Londonu kao privatni detektiv i ide mu izvanredno dobro.Opetovano je dokazao kako je u pravu u sluajevima u kojima je slubena policijazakazala.

Moja sugovornica sluala je irom rastvorenih oiju.

- Pa to je silno zanimljivo! Ja oboavam zloin. Gledam sve krimie u kinu. A kad pio nekom umorstvu, ja jednostavno gutam novine.

- Sjeate li se sluaja Styles?- upitah.

- Da se prisjetim, nije li to bila ona otrovana stara gospoa?Negdje u Essexu?

Kimnuh. -To je bio Poirotov prvi veliki sluaj. Nedvojbeno, da nije bilo njega,zloinac bi se izvukao bez kazne. Bio je to prekrasan primjerakdetektivskog rada.

Zagrijan za predmet razgovo ra, ralanio sam glavne crte sluaja irazvio ga dopobjedonosnog i neoekivanog raspleta.

Djevojka je sluala kao zaarana. Uistinu, bili smo tako zaokupljeni da je vlak uao ustanicu Calaisa prije nego li smo to oekivali.

Pozvao sam nekoliko nosaa i stupili smo na peron. Moja je suputnica pruila ruku.

- Zbogom. Ubudue vie u paziti na svoj jezik. - Oh, svakako ete dopustiti da vam budem pri pomoi na brodu?

- Moda neu ii na trajekt. Moram vidjeti nije li se ona moja sestra ipaknegdjeukrcala na vlak. No hvala vam, u svakom sluaju.


6/184

- Oh, srest emo se ponovno, zacijelo? Zar mi ni svoje ime neete rei?doviknuosam dok se ona udaljavala od mene.

Pog(edala me je preko ramena.

- Pepeljuga - rekla je i smijala se.

Ni slutio nisam kad u i gdje ponovno vidjeti Pepeljugu.

2. POGLAVLJE

POZIV U POMO

Sljedeeg jutra u devet sati i pet minuta stupio sam u zajedniku dnevnusobu kakobih dorukovao. Moj prijatelj Poirot, toan na minutu kao iuvijek, upravo je razbijaoljusku drugog jajeta.

Srdano mi se smijeio dok sam ulazio.

- Spavali ste dobro, da? Oporavili ste se od uasnog prijelaza prekoKanala Pravo je

udo kako ste ovog jutra toni, gotovo. Oprostite, no vaa kravata nije simetrinDopustite da je preuredim.

Herculea Poirota ve sam opisao u nekoj drugoj prilici. Kakav izuzetan mali ovjek!Visina metar i ezdeset, glava jajasta oblika maio nagnuta u stranu, oi koje zraezelenim sjajem kad je uzbuden, ukrueni brkovi po vojnikoj modi, utjelovljenjesame otmjenosti! Kicoka i ulickana pojava.

Posjedovao je nepokolebljivu sklonost k redu. Taj bi ovjeuljakneizmjerno patio

kad bi uoio neki krivo stavl jeni ukras ili zrno praineili neku sitnu neurednost naneijoj odjei, i tako bi bilo sve dok ne bi dao oduka svojim osjeajima i poprastvar. "Red" i "Sustav" bili su njegovi bogovi. Gajio je odreeni prezir premaopipljivim dokazimakao to su otisci stopala ili pepeo od cigarete i tvrdio bi kako onisami po sebi - ne bi dostajali da neki detektiv rijei sluaj. U takvoj bi pril gotovo pretjerano samodopadno potapao vrh jajolike glave i s uitkomprimijetio:


7/184

- Pravi posao dolazi iznutra. lz malih sivih stanica zapamtite, uvijek iz malih sivihstanica, mon ami.

Spustio sam se u svoj stolac i dokono uzvratio na Poirotov pozdrav kako se

jednosatno putovanje morem od Calaisa do Dovera jedino moe poastiti pridjevom"uasno".

-Je l i ita zanimljivo stiglo potom?- upitao sam. Poirot je nezadovoljno odricaoglavom.

- Jo nisam predgledao svoju potu, no ovih dana ne stie nitazanimljivog. Velikizloinci, zloinci sa sustavom, takvi vie ne postoje.

Maloduno je kimao glavom, a ja sam se valjaood smijeha.

- Razvedrite se, Poirot, srea e se nasmijeiti. Otvorite svoja pisma.Nikad se nezna ne pojavljuje li se na obzoru ncki veliki sluaj.

Poirot se nasmijao i dohvatio je lijepi mali no za papir kojim je otvaraosvoja pisma,pa je rasparao ne koliko omotnica to su leale uz pladanj.

- Raun. Jo jedan raun. Dokaz kako postajem rasipan pod stare dane.

Ah! Poruka od Jappa.

- Da? - naulio sam ui. Inspektor Scotland Yarda vie puta nas jepozvao dasudjelujemo u istraivanju nekog zanimljivog sluaja.

- Samo mi - na svoj nain- zahvaljuje na malom savjetu kojim sam mu pomogao usluaju Aberystwith. Silno mi je drago to sam mu bio odkoristi.

Poirot je spokojno nastavio itati pisma.

- Prijedlog da odrim predavanje lokalnoj organizaciji skauta. Grofica Forfanock bite poaena posjetim li je. Oito je opet izgubljena nekapudlical I posljednjepismo. Ah...

Pogledao sam ga, potaknut promjenom u njegovu glasu. Poirot j e itao vrlo paljivo.Sljedeeg trenutka gurnuo mi je pismo.


8/184

- Ovo je prilino neobino, mon ami. Proitajte sami.

List je bio pisan na inozemnoj vrsti papira, a rukopis je bio vrst iznakovit:

VILLA GENEVIEVE, MERLINVILLE-SUR-MER, FRANCUSKA.

Potovani gospodine,

Potrebne su mi usluge nekog detektiva a, zbog razloga koje u vamobjasniti poslije,ne elim pozvati mjesnu policiju. S nekoliko sam mjesta uo za vas i sve govori otomu da ste ne samo osoba izrazitih sposobnosti, nego i da znate biti diskretni. Neelim povjeravati pojedinosti potanskoj poiljci, no zbog tajne to jeznam, svakidan strahujem za svoj ivot. Uvjeren sam kako je ta opasnost neposredna, vasstoga moiim da ne gubite ni trenutak i da odmah prijedete u Francusku. Poslat uvam kola da vas doekaju u Calaisu, im mi brzojavite kad stiete. Bit u vamzahvalan oslobodite li se svih trenutnih obveza i posvetite li se iskl juivo mojimpotrebama. Pripravan sam platiti vam svaku nadoknadu. Vae e mi usluge vbiti potrebne dul je vrijeme, kao to bi moglo biti potrebno da otputujete uSantiago,gdje sam ja proveo nekoliko godina. Bit e mi zabovoljstvobudete li sami svoj honorar.

Naglaavajui jo jednom kako je sluaj hitan, Va odani

P. T. RENAULD.

ispod potpisa bilo je napisano u urbi, gotovo neitljo

PS:

- Za ime Boje, doite!

Vratio sam list vrlo uzbuden.

- Napokon! - rekoh. - Ovo je nedvojbeno neto izvanredno.

- Da, doista - odgovori Poirot zamiljeno.

- Ii ete, zar ne- nastavio sam.


9/184

Poirot je kimnuo. Duboko je razmiljao. Napokon, kao da se odluio ibacio je pogledna sat.

- Kao to vidite, prijatelju moj, nemamo vremena za gubljenje. Brzi vlak za kontinent

naputa kolodvor Victoria u 11 sati. Ne uznemirujte se,imamo dovoljno vremena.Moemo sebi dopustiti deset minuta za razgovor. Pratit ete me, n'est-ce pas?

- Pa...

- Sami ste mi rekli da vas va poslodavac ne treba sljedeih nekolikotjedana.

- Ah, to bi bilo u redu. No taj gospodin Renauld izrazito naglaava kako je rije oposve privatnoj stvari.

- Bla-bla! Sredit u to s monsieurom Renauldom. Usput, ini mi se kakomi je poznatoto ime

- Postoji dobro znani junoameriki milijuna kojemu je ime Renauld.

Ne znam je li posrijedi ista osoba.

- Nema sumnje. To obj anjava spominjanje Santiaga. Santiago je u ileu, a ile je uJunoj Americi! Eto, ve napredujemo! Jeste li zapazili postscriptum Kako vas sedojmio?

Razmislio sam.

- Oito je pismo pisao obuzdavajui se, no pri kraju samokontrola jepopustila i - podutjecajem trenutnog dojma - navrljao je te efiri rijei.

No moj prijatelj snano je kimao glavom nijeui.

- Grijeite. Zar ne vidite kako je tinta potpisa gotovo crna, dok je postscriptum vrlo

blijed?-Ne- rekoh zbunjeno.

- Mon Dieu, mon ami, pa pokrenite svoje male sive stanice. Zar nije oigledno?Gospodin Renauld napisao je svoje pismo. Zatim ga je ne suei ga upijaem-


10/184

paijivo proitao. Potom- i to ne pod trenutanimimpulsom,nego vrlo promiljen-dodao je te posljednje rijei i posuio je list.

- No zato?

- Parbleau! kako bi i na mene proizveo dojam to ga je uinio na vas.

- Molim?

- Mais oui - da bi bio siguran u moj dolazak! Proitao je pismo i nije biozadovoljan.Nije bilo dovoljno snanol

Zastao je, pa tiho dodao, oiju sjajnih od onog zelenog bljeska koji jeuvijeknavjetavao unutranje uzbudenje:

- I tako, mon ami, zato to je postscriptum dodan ne na mah, nego potpunopromiljeno, hladnokrvno, hitnja je doista velika, pa ga moramo sresti to je prijemogue.

- Merlinville - mrmljao sam zamiljeno.- Cuo sam za to mjesto, rekao bih.

Poirot je kimnuo.

- To je mirno malo mjesto - no draesno! Negdje je na pola puta izmedu Boulogne iCalaisa. Gospodin Renauld ima kuu u Engleskoj,pretpostavljam?- Da, koliko se sjeam u Rutland Gateu. Takocfer i veliko imanje uprovinciji, negdjeu Hertfordshireu. No zapravo znam o njemu vrlo malo, nije ba drutveno aktivan.Vjerujem da ima znatna junoamerika ulaganja u londonskim poslovnim kruda je vei dio ivota proveo u ileu i u Argentini.

- Eh, sve emo pojedinosti uti on njega samoga. Hajde, idemo sespremiti. Svatkonosi po jedan mali koveg, pa taksijem do kolodvoraVictoria.

U jedanaest sati krenuli smo s Victorije prema Doveru. Prije polaska Poirot je poslaobrzojav gospodinu Renauldu, obavjetavajui ga ovremenu dolaska u Calais.

Na brodu sam bio i previe razborit da bih remetiosamou svog prijatelja. Vrijem je bilo velianstveno, a more glatkopoput zrcala, pa se nimalo nisam iznenadio kadmi se prilikom iskrcavanja u Calaisu pridruio jedan nasmijani Poirot. No ra


11/184

nam je tek predstojalo, jer nikakav nas auto nije ekao, to je Poirotpripisaokanjenju brzojava tijekom dostave.

- Unajmit emo kola- izjavio je veselo. I za nekoliko trenutaka mogli smo biti videni

kako poskakujemo i Ijuljamo se u smjeru Merlinvillea u najklimavijem automobiluse ikad muio u javnoj upotrebi.

Moje je raspoloenje bilo na vrhuncu, no prijatelj me je promatrao ispodoka.

- Vi ste, Hastings, ono to koti nazivaju "fey". Vi ste zloguka ptica.

- Besmislica. U svakom sluaju, ne dijelite moje osjeaje.

- Ne. Dapae, bojim se.

- Bojite se ega odreenog

- Ne znam. No imam predosjeaj- neki je ne sais quoi!

Govorio je tako mrano da me se to dojmilo, unato mojemu raspoloenju.

- Slutim - izricao je polako - da e ovo biti velik sluaj- dugotrajan, tegoban posaokoji nee biti lakorazmrsiti.

Jo bih ga bio ispitivao, no upravo smo ulazili u mali grad Merlinville,pa smo usporilikako bismo se raspitali za put do vile Genevieve.

- Ravno kroz grad, monsieur. Vila Genevieve je malo manje od kilometra na drugojstrani. Ne moete pogrijeiti. Velika vila, iznadmora.

Zahvalili smo svom informatoru i nastavili vonju, ostavljajui grad zasobom.Grananje ceste prisililo nas je na ponovno zaustavljanje. Neki se seljak polako gegaoprema nama pa smo ekali da stigne do nas kako bismo se jo jednom propitali kuda

da krenemo. Desno uz sam put nalazila se mala vila, no bila je previe sitna izaputena da bi bila na cilj. Dok smo stajali,otvorila su se vrata u ogradi i neka jedjevojka izala. Seljak je prolazio mimo i voza se nagnuo sa svog sjedala pput.

- Vila Genevieve Jo samo nekoliko koraka desnom cestom, monsieur.


12/184

Vidjeli biste je da nije zavoja.

Voza mu je zahvalio i pokrenuo kola. Moje su oi zaarano gledale u djevojku kojanas je jo promatrala, s jednom rukom na vratima.

Potovatelj sam l jepote, a ovdje je bila krasotica koja ne bi promakla niijojpozornosti. Vrlo visoka, s proporcijama neke boice, otkrivenezlatne kose koja seprelijevala na suncu: kleo sam se samomu sebi kako je to jedna od najljepihdjevojaka to sam ih ikada vidio. Dok smo se drndali na loem putu, okrenuo samkako bih je promotrio jojednom.

- Tako mi svega, Poirot, - uskliknuo sam - jeste li vidjeli tu mladu boicu?

Poirot je podigao obrve.

- Ca commence! - mrmljao je. - Ve ste ugledali neku boicu.

- Do vraga, pa zar nije takva?

- Moda, no ja nisam primijetio tu injenicu.

- Sasvim ste je sigurno vidjeli?

- Mon ami, dva ovjeka rijetko vide istu stvar. Vi ste, na primjer, vidjeli boicu. Ja..

Oklijevao je. Da?

- Vidio sam samo djevojku s uplaenim oima- ree Poirot ozbiljno.

Tog smo se trenutka dovezli do velikih zelenih ulaznih vrata i obojica smo,istodobno, uzviknuli. Pred njima je stajao, izazivajui potovanje, sergeanPodigao je ruku kako bi nam zaprijeio prolaz.

- Ne moete ovamo, messieurs.

- Ali mi elimo vidjeti gospodina Renaulda- doviknuo sam. Imamo ugovorensastanak. Ovo je njegova vila, zar ne?

- Da, monsieur, no... Poirot se nagnuo naprijed - to, no

- Monsieur Renauld umoren je ovog jutra.


13/184

3. POGLAVLJE

U VILI GENEVIEVE

Oiju uarenih od uzbudenja, Poirot je u tren oka skoio iz kola.

- to kaete? Umoren? Kada? Kako? Sergent de ville vano se ukoio.

- Ne mogu odgovarati ni na kakva pitanja, monsieur. - Tono.

Razumijem. - Poirot je razmiljao trenutak. Policijski je komesar bez sumnje u kui?

- Da, monsieur.

Poirot je izvadio posjetnicu i napisao nekoliko rijei na njoj.

- Voila! Hoete li biti tako dobri i pobrinuti se da ova posjetnica budesmjestaposlana komesaru?

ovjek je uzme i zazvida preko ramena. Ubrzo mu je priao sudrug ipreuzeoPoirotovu poruku. Potrajalo je nekoliko minuta dok do vrata nije dohitao neki oniski,

punaki ovjek s golemim brkovima. Sergent deville pozdravio je i stao u stranu.

- Moj dragi monsieur Poirot - kliknu doljak.- Oaran sam to vas vidim. Va jedolazak uistinu dobrodoao. Poirotovo se lice ozarilo.

- Monsieur Bex! Pa to je pravo zadovoljstvo. - Okrenuo se prema meni. -

Ovo je moj engleski prijatelj, satnik Hastings - monsieur Lucien Bex.

Komesar i ja uzajamno smo se sveano naklonili, a potom se Bexponovno obratioPoirotu.

- Mon vieux, nisam vas vidio od 1909., u Ostendu. elite li nam datiinformacije kojebi nam mogle pomoi?

- Vjerojatno ve znate sve. Je li vam poznato da sam bio pozvan?


14/184

- Ne. Tko vas je zvao?

- Mrtvac. ini se kako je znao da e ga pokuati ubiti. Na alost, pozvaome jeprevie kasno.

- Sacre tonnerre! - zavapio je Francuz. - Znai, predvidio je vlastitoumorstvo. Toznat no remeti nae teorije! No, doite unutra. irom jeotvorio glavna vrata pa smokrenuli prema kui.

Bex je nastavio:

- Istrani sudac monsieur Hautet mora to smjesta uti. Upravo jepregledaozfoina i namjerava poeti ispitivati.

- Kad se dogodio zloin?- pitao je Poirot.- Tijelo je nadeno jutros oko devet. Po svjedoen jima madame Renauld i lijenika,smrt je vjerojatno nastupila oko dva u noi. Udite, molim vas.

Stigli smo do stuba koje su vodile do ulaznih vrata vile. U predvorju je sjedio jo jedan sergent de ville. Kad je ugledao komesara, ustao je.

- Gdje je monsieur Hautet? - zanimao se komesar. - U salonu, monsieur.

8ex je otvorio vrata na lijevoj strani predvorja i mi smo uli. Hautet injegovinovnik sjedili su za velikim okruglim stolom. Podigli su pogledkad smo stupili usobu. Komesar nas je predstavio i obja snio je nau nazonost.

Hautet, Juge d'Instruction, bio je visok, suhonjav ovjek, prodornih tamnih oiju iuredno podrezane prosijede brade, koju je obiavaogladiti dok je govorio. Uz kamin je stajao neki postariji mukarac, blagopognutih ramena, koji nam je biopredstavljen kao dr. Durand.

- Vrlo neobino- primijetio je Hautet kad je komesar zavrio svojeizlaganje. -Imate pismo sa sobom, monsieur?

Poirot mu ga je pruio i sudac ga je proitao.


15/184

- Hm! Govori o nekoj tajni. Koja teta to nije bio odredeniji. Vrlo smo vam zahvaini,monsieur Poirot. Nadam se da ete nam uiniti ast i pomoi nam u istraivanju.Ilise morate vratiti u London?

- Monsieur le juge, kanim ostati. Nisam stigao na vrijeme da bih sprijeio smrt svoklijenta, no drim kako mi dunost nalae daotkrijem ubojicu.

Sudac se poklonio.

- Ti vam osjeaji slue na ast. Takoder ne sumnjam kako bi madame Renauld eljelosigurati vae usluge. Oekujemo svaki as dolazak monsieura Girauda iz parikeSurete i uvjeren sam da ete simedusobno moi uzajamno pomagati u istrazi. meduvremenu, nadam se da ete mi vas dvojica uiniti ast i pribivati moji

ispitivanjima. Suvino je spominjati da vam je na raspolaganju svaka pomo kojuzatrebate.

- Zahvaljujem vam, monsieur. Razumjet ete da samovog trenutka u potpunomneznanju. Jo mi nita nije poznato.

Hautet je kimnuo komesaru i ovaj je uzeo rije:

-Jutros je stara sluavka Francoise, poto se spustila i krenula na poslove, nprednja vrata otkrinuta. Na tren pomiljajui na provalnike,pogledala je ublagovaonicu, no kad je vidjela da je sve srebro na broju, prestala se brinuti,uvjerena kako se gospodar oito rano probudio i otiao na etnju.

- Oprostite, monsieur, to prekidam,no je ii to bila njegova navada?

- Ne, nije bila, no star a Francoise dijeli openiti sud o Englezima- da su luckasti i usvakom trenutku skloni najneuraunljivijim postupcima!

Dolazei svojoj gospodarici kao i obino, mlada slukinja Leonie uasnula se kad jevidjela da je vezana i da su joj usta zaepljena. Gotovo istog trenutka saznalo se da je nadeno tijelo monsieura Renaulda, mrtvo iprobodeno s leda.

_ Gdje?


16/184

-To je jedna od najneobinijih pojedinosti cijelog sluaja. MonsieurPoirot, tijelo jeleaio licem prema tlu, u otvorenom grobu.

- to?

- Da. Jama je bila svjee iskopana- samo nekoliko metara udaljena od granicazemljita vile.

-A bilo je mrtvo - koliko dugo? Na to je odgovorio dr. Durand.

- Pregledao sam tijelo jutros u deset sati. Smrt je nastupila prije najmanje

sedam sati, a moda i deset sati pri je toga.

- Hm! To utvruje vrijeme smrti izmedu ponoi i tri sata u jutro.

- Tono, a iskaz gospode Renauld upuuje na neto poslije dva sata, to jo vieograniava vremenski raspon. Smrt je vjerojatno bila trenutna i dakako nije rije osamoubojstvu.

Poirot je kimnuo, a komesar je nastavio:

- Zaprepatena posluga hitno je oslobodila madame Renauld konopacakojima je bilavezana. Bila je u uasnom stanju od slabosti i gotovo unesvijesti od bolovauzrokovanih vezanjem. ini se da su dvazakrabuljena ovjeka ula u spavaonicu,vezali joj usta i nju samu, a mua joj nasilno odveli. To smo posredno saznaliposluge. Kad je ula stranu vijest, madame Renauld postala je duboko uzne

Poto je doao, dr. Durand odmah joj je prepisao sredstvo za umirenje, a mi je jonismo mogli ispitati. Ne sumnjamo da e se probuditi smirenija i da e moi podnijnapor ispitivanja.

Komesar je zastao.

-A ukuani, monsieur?

- Tu je stara Francoise, domaica, koja je godinama ivjela s bivimvlasnicima vileGenevieve. Zatim su tu dvije mlade djevojke, sestre Denise i Leonie Oulard. Njihov je dom u Merlinvilleu i potjeu od vrlo asnih roditelja. Imamo i vozaa kojeg jmonsieur Renauld doveo sa sobom iz Engleske, no on je sada na odmoru. Napokon, tu


17/184

su madame Renauld i njezin sin, monsieur Jack Renauld. I on je, takoder, ovogtrenutka izvan kue.

Poirot je pognuo glavu. Hautet je pozvao: - Marchaud!

Pojavio se sergent de ville.

- Dovedite onu enu Francoise.

ovjek je pozdravio i izgubio se. Za trenutak ili dva vratio se, pratei preplaenuFrancoise.

- Zovete se Francoise Arrichet?

- Da, monsieur.

-Ve dugo sluite u vili Genevieve?

- Jedanaest godina s madame la Vicomtesse. A kad je proljetos prodala vilu, pristalasam ostati s engleskim gosponom. Nisam mogla ni zamisliti...

Sudac ju je prekinuo.

- Dakako, dakako. A sada, Francoise, glede tih ulaznih vrata, iji je bioposaozakljuavati ih preko noi?

- Moj, monsieur. Uvijek sam se ja brinula oko toga.

- A prole noi?

- Zakljuala sam ih, kao obino.-Jeste li sigurni u to?

- Kunem se svim biaenim svecima, monsieur.

- U koje bi to vrijemebilo?

- U isto vrijeme kao i obino, u pola jedanaest, monsieur.

- to je s ostalim ukuanima, jesu li otili u postelju?

- Madame se povukla ranije. Denise i Leonie pole su gore sa mnom.


18/184

Monsieur je jo bio u svojoj radnoj sobi.

- Prema tomu, ako je netko poslije otvorio vrata, to je morao biti sam monsieurRenauld?

Francoise je slijegala svojim irokim ramenima.

- Zato bi to uinio? Kad svakog trenutka pokraj prolaze provalnici i ubojice! Lijepazamisao! Monsieur nije bio glupan. Osim toga on nije pustio van onu damu... Sudac jenaglo upao:

- Damu? Na kakvu to damu mislite?

- Pa na damu koja ga je bila posjetila. - Neka ga je dama posjetila te veeri?

- Upravo tako, monsieur - a i mnogih drugih veeri.

-Tko je bila ona? Poznajete li je?

Na eninu iicu pojavio se prilino prepreden izraz.

- Kako bih znala tko je to bio? - mumljala je. - Nisam je ja pustila u kuu prole noi

- Eh! - zagrmio je istrani sudac i tresnuo dlanom po stolu. Usudujete se aliti se spolicijom, zar ne? Zahtijevam da mi smjesta kaete ime ene koja je obiavalaveerima posjeivati Monsieura Renaulda.

- Policija, policija - mrmljala je Francoise. - Nisam nikad ni pomislila da u se moratipetljati s policijom. No ja sasvim dobro znam tko je ona. To je madame Daubreuil.

Komesar je uskiiknuo i nagnuo se naprijed, kao da ga je to silno iznenadilo.

- Madame Daubreuil - iz vile Marguerita, tamo nie na cesti?

-Tako sam rekla, monsieur. Oh, lijepa je ona mustra. Stara je enaklimala prezirnoglavom.

- Madame Daubreuil - mrmljao je komesar. - Nije mogue.

- Voila - brundala je Francoise. - Eto to zaslui ovjek kad kae istinu.


19/184

- Ma nije tako - umirivao ju je istrani sudac.- Samo smo iznenadeni, samo to. A jesu li madame Daubreuil i monsieur Renauld, jesu li oni bili...? - zastao jetankoutno.- Ha? Je li to bilo nedvojbeno?

- Kako bih ja to znala ? A to biste vi rekliMonsieur, on je bio milord anglais - tresriche - a madame Daubreuil, je bila siromana, takva je bila- i tres chick, unatotomu to tako povueno ivi sa svojom keri. Nemasumnje, svakakva je ona! Nijevie mlada, no ma foil Ja vam kaem da sam vidjela mukarce kako okreu glavnjom na ulici. Osim toga, u posljednje vrijeme troi vie novca- cijeli grad to zna.Mali posjednici, ti sada propadaju. - Francoise je kimala glavom izraavajui nepokolebljivu uvjerenost.

Hautet se zamiljeno ekao po glavi.

- A madame Renauld? - zapitao je napokon. - Kako je ona prihvaala to prijateljs?

Francoise je slijegala ramenima.

- Bila je uvijek krajnje ljubazna - beskrajno uljudna. Reklo bi se kao da nita nijesumnjala. Pa ipak, nije li tako monsieur, srce uvijek pati?

Vidjela sam kako iz dana u dan madame sve vie blijedi i mravi. Nije vie bila onaena koja je dola ovamo prije mjesec dana. Monsieur se takoer promijenio. I onimao svojih briga. ovjek je mogao vidjeti kako je na rubu ivanog sloma. Nijebilo udo, s tako neim navratu? Bez ustruavanja, bez diskrecije. Style anglanema sumnje.

Mekoljio sam se u stolcu, negodujui, no istrani je sudac nastavioispitivati, nedajui se smesti sporednim sitnicama.

- Rekoste kako monsieur Renauld nije ispratio madame Daubreuil do izlaznih vrata?Je li ona uope otila? -Jest, monsieur. ula sam kako su izali iz radne sobe.

Monsieur joj je zaelio laku no i zatvorio vrata od sobe.- Kad je to bilo?

- Oko dvadeset pet minuta poslije deset, monsieur.

- Znate li kad je monsieur Renauld krenuo u postelju?


20/184

- ula sam ga kako se uspinje uz stube desetak minuta poslije nas. Stube ktako da ujete svakoga tko ide gore i tkosilazi.

- I to je sve? Niste uli nikakvo komeanje tijekom noi?

- Uope nita, monsieur.

-Tko je od pos luge prvi siao jutros?

- Bila sam to ja, monsieur. Odmah sam vidjela kako su vrata otvorena.

- A to je bilo s ostalim prozorima u prizemlju, jesu li svi bili zatvoreni?

- Svi do jednoga. Nije bilo nieg sumnjivog, nita nije bilo poremeeno.

- Dobro. Moete ii, Francois. Stara je ena krenula prema vratima vukui noge. Na pragu se osvrnula.

- Rei u vam neto, monsieur. Ta madame Daubreuil, to je zla osoba!

Oh, da, ene to znaju ocijeniti. Ona je zla, zapamtite to.

- I mudro kimajui, Francoise je napustila prostoriju.

- Leonie Oulard - pozvao je sudac.Leonie se pojavila oblivena suzama i sklona histeriji. Hautet je spretno izaao s njomna kraj. Njezino se svjedoenje uglavnom odnosilo na nalaenje vezane gospodario emu je dala prilino pretjeran iskaz. Ni ona, poput Francoise, nije nita ulatijekom noi.

Za njom je slijedila sestra joj Denise. Ona se sloila s tim da se gospodarsasvimpromijenio u posljednje vrijeme. - Svaki je dan postajao sve mrzovoljniji. Jeo je sve

manje. Stalno je bio potiten.- No Denise je imala vlastitu teoriju. - Bez sumnje,mafija mu je bila za petama. Dva mukarcapod krinkama- to bi drugo moglo bitiposrijedi? To je strano udruenje.

- Dakako, to je mogue- prihvatio je sudac glatko. A sada, djevojko, jeste l i vi sinopustili u kuu madame Daubreuil?


21/184

- Ne sino, nego veer prije te.

- Ali Francoise je upravo rekla kako je madame Daubreuil bila sinoovdje?

- Ne, monsieur. Jedna je dama bila posjetila monsieura Renaulda sino,no to nijebila madame Daubreuil. Iznenadeni sudac bio je uporan, no djevojka je ostala prisvojemu. Ona je vrlo dobro poznavala madame Daubreuil iz videnja. Ova je damatakoder bila tamnokosa, no nia i mnogo mlada. Nita nije moglo pokolebati djevoiskaz.

-Jeste li ikad prije vidjeli tu damu?

- Nikad, monsieur. - A potom je sumnjiavo dodala:- Mislim da je bila Engleskinja.

- Engleskinja?

- Da, monsieur. Traila je monsieura Renaulda sasvim dobrimfrancuskim, no tajnaglasak - ma kako bio lagan, uvijek se moeprimijetiti. Osim toga, kad su izlazili izradne sobe razgovarali su engleski.

-Jeste li uli to su rekli? Mislim, jeste li razumjeli?

- Meni engleski ide jako dobro - ponosno se hvalila Denise. - Dama je govorilaprebrzo da bih uhvatila smisao, no ula sam monsieuroveposljednje rijei dok jeotvarao vrata. - Zastala je i potom ponovila paljivo i s prilino napora:- "Dah, dah,ali za Bouga miloga idite sada!"

- Da, da, ali za Boga miloga idite sada! - ponovio je sudac.

Otpustio je Denise i poslije minutu ili dvije dvoumljenja, opet je pozvao Francoise.Predloio joj je da ponovno razmisli nije li pogrijeila u tvrdnji koje je noi bila uposjetu madame Daubreuil. No Francoise se pokazala neoekivano tvrdoglavom.

Madame Daubreuil bila je tu sino. Nema dvojbe da jeto bila ona. Denise se samohtjela napraviti vanom, voila tout! Pa je tako smislila tu lukavu priu o nekoj sdami. ! razmetala se svojim znanjem engleskog! Moda monsieur Renauld uoni izgovorio tu reenicu na engleskom, a i da jest, to ne bi dokazivalo nita, madame Daubreuil savreno govori engleski i redovito se sluila tim jezikoje


22/184

razgovaraia s monsieurom i madame Renauld. - Monsieur Jack, sin monsieurov,obino je bivao ovdje i vrlo je loe govorio francuski.

Sudac nije vie navaljivao. Umjesto toga, raspitao se o vozauautomobila i saznao je

da je monsieur Renaufd tek juer odluio kako vjerojatno nee trebati kola i daMasters moe otii na odmor.

Medu Poirotovim oima poeo se stvarati nabor koji je odavaozbunjenost.

- to vam je? - proaptao sam.

Nestrpljivo je zatresao glavom i postavio pitanje:

- Oprostite, monsieur Bex, no nedvojbeno je monsieur Renauld mogao i sam voziti

automobil?Komesar je uputio pogled prema Francoise, a stara je sluavka spremnoodgovorila:

- Ne, monsieur sam nije vozio.

Poirotovo se mrtenje produbilo.

- Volio bih kad biste mi rekli to vas mui?- rekoh nestrpljivo.

- Zar ne vidite? U svom pismu monsieur Renauld govori o slanju kola pred mene uCalais.

- Moda jemislio na unajmljeni automobil? - predloio sam.

- Oito, o tomu je rije. No, emu unajmljivati auto kad imate vlastitog?

Zato se juer odluio poslati vozaa na odmor- tako iznenada, u najkraem roku?Je li imao kakav razlog da ne bude ovdje ve prije naeg dolaska?


23/184

4. POGLAVLJE

PISMO S POTPISOM "BELLA"

Francoise je napustila sobu. Istrani je sudac zamiljeno bubnjao prstimapo stolu.

- Monsieur Bex - izustio je napokon - pred nama su dva potpuno suprotna iskaza.Komu vjerovati, Francoisinim ili Denisinim rijeima?

- Denisinima - odgovorio je komesar odluno. Ona je pustila posjetiteljicu u kuu.

Francoise je stara i jogunasta, a uz to je oito kakojoj se madame Daubreuil ne mili.Osim toga, nae spoznaje navode nas na to kako se Renauld spetljao s nekom

- Tiens! - oglasio se Hautet. - Zaboravili smo izvijestiti monsieura Poirota o ovomu! -Prevrtao je medu papirima na stolu i napokon je traeni pruio mom prijatelju. Ovsmo pismo, monsieur Poirot, nali u depu kaputa ubijenoga.

Poirot ga je prihvatio i rastvorio. Bilo je poneto izlizano i zguvano,pisanoneispisanim rukopisom na engleskom.

"Najdrai moj,

Zato mi nisi pisao tako dugo? Jo me voli, zar ne? Tvoji su listovi u posljednjevrijeme bili tako drukiji, hladni i udni, a sada jo i ta duga utnja. Bojim se.Kao dame vie ne voli! No to nije mogue- ja sam tako djetinjasta - uvijek neto izmiljaAko si me zaista prestao voljeti, ne znam to u uiniti- moda se ubijem! Ne bihmogla ivjeti bez tebe.

Ponekad zamiljam kako se neka druga ena isprijeilaizmedu nas. Neka se samouva, neka zna- a i ti! Ubit ui tebe ako te se ona dokopa! Mislim ozbiljno.

No eto, pi em pretjerane gluposti. Ti me ljubi i ja ljubim tebe ljubim te, ljubim te,ljubim te.

Oboavam te, tvoja


24/184

BELLA."

Nije bilo adrese ni nadnevka. Poirot je vratio pismo ozbiljna lica.

- A pretpostavka je...?

Istrani sudac slijegao je ramenima.

- Monsieur Renauld oito je bio odravao vezu s tom Engleskinjom-Bellom! Potomdolazi ovamo, susree madame Daubreuil i petlja s njom. Njegovi osjeajiprema onojprvoj hlade i u nje se smjesta rada sumnja.

Ovo pismo sadri neposrednu prijetnju. Monsieur Poirot, na prvi pogled sluaj jeizgledao potpuno jednostavan. Ljubomora! injenica daje monsieur Renauld bio

proboden s leda izravno je upuivala na zloin to ga je poinila ena. Poirot jekimnuo.

- Ubod u leda, da - no ne i grobl To je bio muan posao, teak rad ena nije kopalataj grob, monsieur. To je bilo muko djelo.

Komesar je uzbudeno potvrdio:

- Da, da, potpuno ste u pravu. Na to nismo mislili.

- Kao to rekoh- nastavio je Hautet - u prvi se mah sluaj iniojednostavnim, nomaskirani l judi i pismo to ste ga primili odmonsieura Renaulda kompliciraju stvari.Kao da imamo potpunodrukiji sklop okolnosti, medu kojima ne postoji pove Glede lista to je pisan vama, vjerujete li da bi on na bilo koji nain mogao na ovu "Bellu" i njezine prijetnje

Poirot je odmahivao glavom.

- Teko. ovjek poput monsieura Renaulda, koji je vodio pustolovan ivot uzabaenim krajevima, ne bi traio zatitu zbog neke ene. Istrani je sudac izrazitim kimanjem naglaavao svoju suglasnost.

- Tono to je i moje miljenje. Stoga objanjenje pisma moramo traiti...


25/184

- U Santiagu - dovrio je misao komesar.- Bez odgadanja brzojavit upoliciji u tomgradu i traiti sve pojedinosti o ivotu ubijenoga ondje, onjegovim ljubavnimdogodovtinama, njegovim poslovnim potezima,prijateljstvima i neprijateljima koje je mogao stei. Bilo bi neobino kad,poslije svega toga, ne bismo imali u rukamaklju kojibi objasnio njegovo tajanstveno umorstvo.

Komesar se ogledao uokolo oekujui odobravanje.- Sjajno! - rekao je

Poirot s izrazom divljenja.

- Niste nali jo koje pismo te Belle medu stvarima monsieuraRenaulda? - pitao jePoirot.

- Ne. Dakako, jedna od prvih stvari bila je da smo pregledali njegove osobne papire uradnoj sobi. No nismo nali nita zanimljivog. Sve je izgledalo isto i besprijekorn Jedino to se inilo neobinim, to jenjegova oporuka. Evo je.

Poirot je preletio preko isprave.

- Dakle tak o. Ostavtina od tisuu funta gospodinu Stonoru- a tko je on, uostalom?

- Tajnik monsieura Renaulda. On je ostao u Engleskoj, no bio je ovdje prijeko jednomili dvaput preko vikenda.

- A sve ostalo ostavio je bez ikakvih uvjeta svojoj ljubljenoj supruzi Eloisi.Jednostavno sastavljeno, no potpuno u skladu sa zakonom.

Posvjedoile su dvije slukinje, Denise i Francoise. Nema niega neobinog u svemtomu. Vratio je oporuku.

- Moda- zaustio je Bex - niste primijetili...

- Nadnevak? - kimnuo je Poirot. - Je sam, primijetio sam ga. Prije etrnestdana.Moda to oznaava njegovu prvu spoznaju da je u opasnosti.

Mnogi bogati l judi umiru bez oporuke jer nikad ne pomiljaju na mogunost odlaskovog svijeta. No opasno je preuranjeno stvarati zakIjuke. Istodobno, to na glaavanjegovu iskrenu ljubav i brigu za suprugu, unato moguim l jubavnim pustolovinama.


26/184

- Da - rekao je Hautet sumnjiavo.- No to je pomalo nepravedno prema njegovusinu, jer ga stavlja u potpuno ovisan poloaj o majci. Ako bi seona ponovno udala iako bi njezin drugi mu postigao prevladavajui utjecaj nad njome, taj mladi mobi ostati bez i jednog novia iz oeva imetka.

Poirot je slijegao ramenima.

- ovjek je tata ivotinja. Monsieur Renauld je, bez sumnje, umiljaokako senjegova udovica nikad nee preudati. A to se tie sina, modaje bila mudra mjerasigurnosti ostaviti sav novac u majinim rukama.

Sinovi bogataa poslovino su rasipni.

- Moda je tako kako vi kaete. A sada biste monsieur Poirot, ne dvojimu to, radoposjetili mje sto zloina. ao mi je to je tijelo ve uklonjeno, nofotografirali smoga iz svih moguih kutova i bit e vam na raspolaganju im budu razvijene.

-Zahvaljujem vam, monsieur, na vaoj Ijubaznosti. Komesar je ustao.

- Podite sa mnom, messieurs.

Otvorio je vrata i sveano se poklonio Poirotu, nukajui ga da kreneprvi. Poirot, jednako uljudno, povukao se i naklonio komesaru.

- Monsieur. - Monsieur.

Napokon su uli u predvorje.

- Ona soba ondje, to je radna soba,? iznenada je upitao Poirot, pokazujui premavratima na suprotnoj strani.

- Da. Biste li je eljeli vidjeti?- Otvorio je vrata dok je govorio i mi smo uii.

Soba to ju je Renauld odabrao za osobnu uporabu bila je mala, no namjetena vrloukusno i udobno. Pisai stol nalik na uredski, s mnotvom pregrada, stajao je podprozorom. Dva velika naslonjaa presvuena koom bila su suelice kaminu, a okrustol medu njima bio je prekriven najnovijim knjigama i asopisima.


27/184

Poirot je zastao trenutak obuhvaajui sobu pogledom, potom je stupionaprijed,lagano preao rukom preko poledine konih stolaca, podigao jedan asopis sa stola oprezno potegao prstom preko stola od hrastovine .

- Nema praine- upitao sam smijeei se. Srdano mi se nasmijeio, cijenei moje razumijevanje njegovih slabosti.

- Ni trunk a, mon ami! to je ovaj put, iznimno, teta. Njegove otre, pticolike oisijevale su amo i tamo.

- Ah! - primijetio je nenadano, s prizvukom olakanja.- Sag uz kamin je podvrnut - isagnuo se da ga ispravi.

Iznenada je uzviknuo i uspravio se. U ruci je d rao komadi ruiastogpapira.- U Francuskoj, kao i u Engleskoj - primijetio je - sluinad proputapomesti ispodsaga!

Bex je uzeo papiri, a i ja sam se pribliio da bih ga promotrio.

- Prepoznajete to, zar ne, Hastings?

Tresao sam glavom, zbunjen - p a ipak mi se ta nijansa ruiastog papira inilapoznatom.

Komesarovi umni tokovi bili su bri od mojih.

- Komadi eka- kliknuo je.

Papiri je bio veliki oko est etvornih centimetara. Na njemu je tintompisalo"Duveen".

- Bienl - ree Bex.- Ovaj je ek glasio na nekoga tko se zove "Duveen" ili ga je taosoba ispostavila.

- Ovo prvo, slutim - oglasi se Poirot. - Jer ako ne grijeim, rukopis jemonsieuraRenaulda.

To je ubrzo utvrdeno usporedivanjem s jednom biljekom na stolu.


28/184

- Boe moj- mrmljao je ko mesar prilino pokislo. Zbilja ne znam kakosam to mogaoprevidjeti.

Poirot se nasmijao.

- Iz toga slijedi pouka: uvijek gledaj ispod otiraal Moj ovdje prisutniprijateljHastings rei e vam kako je bilo kakva neurednost za mene prava mora. im samvidio kako je sag pred kaminom neravan, rekoh sebi: Tiens! Pomaknula ga je nogastolca koji je bio gurnut unazad. Ispod njega moglo bi biti neto to je izmaklopozornosti dobre Francoise.

- Francoise?

- Ili Denise, il i Leonie. Koja je god istila ovu sobu. Kako nema praine,soba jemorala biti spremana jutros. Ja bih dogadaje ovako rekonstruirao. Juer, modasino, monsieur Renauld napisao je ek ukorist nekoga tko se zove Duveen. Poslije je ek pokidan i papirii su baeni na pod. Jutros...

No Bex je venestrpljivo potezao zvonce.

Pojavila se Francoise. Da, jutros je na podu bila hrpa papiria. to je uinila s njim?Bacila ih je u kuhinjski tednjak. A to bi drugo?

Vidljivo oajan, Bex ju je otpustio. Potom mu se lice ozariio i pojurio jeprema stolu.U tren oka poeo je listati po ekovnoj knjiici umorenoga.

A onda se opet na licu vratio oaj. Posljednji kontrolni listi bio jeprazan.

- Samo hrabro! - rekao je Poi rot glasno i potapao ga po leima. Nema sumnje da nam madame Renauld moi sve reio tajanstvenoj osobi imenom Duveen.

Komesarovo se lice ozarilo. - Imate pravo. Idemo saznati.

Dok smo se kretali naputajui sobu, Poirot je nehajno primijetio:

- Monsieur Renauld je ovdje primio svoju sinonju posjetiteljicu, zar ne?

-Tako je, no kako znate?


29/184

- Po ovomu. Naao sam je na ledima konog naslonjaa.- Palcem i kaiprstom drao je dugu crnu vlas ensku kosu!

Bex nas je kroz stranji izlaz odveo do mjesta gdje se na kuu naslanjalomalo

spremite. Iz depa je izvukao klju i otkljuao vrata. - T ijelo je ovdje. Odnijeli smo ga s mjesta zloina upravo prije vaeg dolaska, im jfotograf zavrio s njim. Otvorio je vrata i mi smo uli.

Umoreni je mukarac leao na tlu, prekriven plahtom. Bex je vjeto smakRenauld je bio ovjek srednje visine, njene grade i vitak. inilo se da mu j pedeset godina, a tamna mu je kosa bila uvelike protkana sjedinama. Bio je temeljitoizbrijan, duga, tanka nosa, razmjerno na blizu postavljenih oiju, koa mu je bila

osjetno tamna, kao u osoba koje su na jvei dio ivota provele pod tropskim suncUsne su bile povuene sa zuba, ana modrikastom licu zamrznuo se izraz potpunogiznenadenja i uasa.

- Po licu mu se moe zakljuiti da je bio proboden s leda- primijetio je Poirot.

Vrlo oprezno prekrenuo je m rtvaca. Ondje, izmedu lopatica, ostavljajuimrlju nasvijetlom ukastosmedem ogrtau, bio je okrugli tamni trag.

Usred njega zarezotina u tkanini. Poirot ju je paljivo pregledao.

- Imate li ikakva pojma kakvim je orujem poinjen zloin?

- Bilo je ostavljeno u rani. - Komesar je posegnuo za velikim staklenim vrem i skinuga je. U njemu je bio malen predmet koji je meni bio najvie nalik na no zaotvaranje pisama. Imao je crnu drku i tanku sjajnu otricu. Sve skupa nije bilo od dvadeset pet centimetara.

Poirot je vrhom prsta oprezno ispitao potamnjeli iljak.

- Ma foi! to je otro! Lijepo malo oruje prikladno za umorstvo!

- Na alost, otiscima prsta nismo na tomu nali ni traga- primijetio je

Bex sa aljenjem.- Ubojica je vjerojatno nosio rukavice.


30/184

- Dakako da je - rekao je Poirot prezrivo. - ak i u Santiagu znaju za to. I najneiskusniji engleski amater -ubojica upoznat je s tim zahvaljujuipublicitetuto ga je Bertillonov sustav dobio u tisku. Pa ipak, vrlo mi je zanimljivo to to nemotisaka. Tako je lako ostaviti neije tude otiske! Aonda je policija sva sretna. -Kimao je glavom. -Strahujem kako na zloinac nije sustavna osoba moe biti sda je tako, ili je bio u stisci s vremenom. No vidjet emo.

Pustio je da tijelo padne u poetni poloaj.

- Vidim da je pod ogrtaem imao samo donje rublje- primijetio je.

- Da, istrani sudac cijeni kako je to prilino neobina pojedinost.

Tog se trenutka zaulo kucanje na vratima koje je Bex zatvorio za sobom. Poao jnaprijed i otvorio ih je. Pred njima je stajala Francoise.

Pokuala je virnuti unutra vodena sablasnom znatieljom.

- Da, to je? - nestrpljivo je pitao Bex. '

- Madame. Poruuje da se vrlo dobro oporavila i da je spremna primiti istranogsuca.

- Dobro! - rekao je Brix ustro.- Recite to monsieuru Hautetu i poruite kako emoodmah doi.

Poirot je oklijevao trenutak, gledajui unatrag prema tijelu. Pomisliosam natrenutak kako e ga osloviti, da e glasno izrei svoju odlunost da nee mirovatidok ne otkrije ubojicu. No kad je progovorio, bilo je to kao da je u neprilici i da mu

je nezgodno, a njegova opaska bila je smijeno neprimjerena ozbiljnosti trenutk

- Nosio je vrlo dug ogrta- primijetio je zbunjeno.

5. POGLAVLJE

PRIA GOSPODE RENAULD


31/184

Zatekli smo Hauteta kako nas eka u predvorju pa smo svi zajednokrenuli uz stube,pri emu je Francoise ila sprijeda pokazujui nam put.

Poirot se uspinjao u cik- caku, to me je zbunjivalo, sve dok mi nije apnuo krevelje

se:- Nije neobino da je sluinad ula kako se Renauld uspinje uz stube, kad svakadaska kripi tako da bi mogla probuditi mrtvaca!

Na vrhu stubita odvajao se malen hodnik.

- Sobe za poslugu objasnio je Bex.

Nastavili smo du glavnog hodnika i Francoise je pokucala naposljednja vrata na

desnoj strani.

Tihi nas je glas pozvao unutra pa smo stupili u velik, osunani stan spogledom namore, koje se pokazivalo modro i bljetavo na udaljenostiod oko pola kilometra.

Na kauu, poduprta jastucima i pod nadzorom dr. Duranda, leala je krupna, naoitena. Bila jesrednje dobi, a nekad tamna kosa bila je gotovo potpuno posrebrena.Jasno se osjeala snana vitalnost i vrstoa njezine linosti. Svatko bi odmahspoznao kako pred sobom ima osobu kakvu Francuzi opisuju kao une maitresse

femme.

Pozdravila nas je dostojanstvenim naklonom glave.

- Molim vas, sjednite, messieurs.

Posjeli smo na stolce, a suev inovnik smjestio se za okrugli stol.

- Nadam se, madame - poeo je Hautet- da vas nee previe uznemiritiako nasizvijestite o tomu to se dogodilo sino?

- Nimalo, monsieur. Cijenim vrijednost vremena, eli li se zloinakeubojice uhvatitii kazniti.

- Vrlo dobro, madame. Vjerujem da e vas manje zamarati budem li japostavljaopitanja, a vi da se ograniite na to da odgovarate. Kad ste sino krenuli na poina?


32/184

- U pola deset, monsieur. Bila sam umorna.

- A va suprug?

- Rekla bih oko sat poslije.

-Je li djelovao nemirno - je li bio na bilo koji nain uzbuen?

- Ne, ne vie nego inae.

- to se dogodilo potom?

- Spavali smo. Probudila me ruka poloena preko usta. Pokuala samvikati, no ta me je ruka sprijeila. U sobi su bila dva mukarca. Obojicapod krinkom.

- Moete li ih ikako opisati, madame?- Jedan je bio vrlo visok i imao je dugu crnu bradu, drugi je bio nizak i debeljukastNjegova je brada bila ri da. Obojica su imali eire duboko natuene na oi.

- Hm! - zamiljeno je kazao sudac istraitelj.- Previe brada, rekao bih.

- Mislite li da su bile lane?

- Da, madame. No, nastavite svoje izlaganje.

- Mene je drao nii mukarac. Silom mi je ugurao rubac u usta, a potom mi jeuetom vezao ruke i noge. Onaj drugi stajao je iznad mog supruga.Uzeo je stoaletnog stolia moj mali no za otvaranje papira u obliku bodea i vrhom je ciljatono u srce mog mua. Kad je onaj manji bio gotov sa mnom, prikljuiose onomdrugom i obojica su prisilili mogsu pruga da ustane i da s njima ode u susjednu sobu,u garderobu.

Gotovo sam se onesvijestila od straha, no ipak sam oajniki sluala.

- Govorili su previe tiho da bih ih razumjela. No prepoznala sam jezik,iskvarenipanjolski kakav se govori u nekim dijelovima June Amerike. inilo mi se kaneto od mogsupruga, pa su postali bijesni i malo podigli glas. Mislim da je govoriovisoki mukarac. "Znate to hoemo, zar ne?", rekao je. "Tajnu! Gdje je?"


33/184

Ne znam to je odgovorio moj suprug, no onaj je rekao: "Laete! Znamoda je imate.Gdje su kljuevi?"

- Potom sam ula kako izvlae ladice. Na zidu garderobe mog supruganalazi se kasa

u kojoj je on drao znatnu svotu gotovog novca. Leonie kae kako je kasa opljakai novac odnesen, no oito je da to to su traili nije bilo ondje, jer sam ula kakvisoki mukarac uz psovku nalae mom suprugu da se odjene. Ubrzo potomvjerojatno ih je omeo neki zvuk u kui, jer su supruga poluodjevenog dovuksobu.

- Pardon, - upao je Poirot - a zar nema drugog izlaza iz sobe za presvlaenje?

- Ne, monsieur, postoje samo jedna vrata, a ta vode u moju sobu. Zurili su s mojim

muem; sprijeda je iao onaj nii, a iza mog supruga onaj visoki i jo je drao bodeu ruci. Paul im se pokuao otrgnuti i doi k meni. Vidjela sam njegove oajnikeObratio se svojim otmiarima:

"Moram razgovarati s njom", kazao je. Zatim je priao rubu postelje irekao: "Sve jeu redu, Eloise. Nemoj se bojati. Vratit u se prije jutra."

Nastojao je da mu glas zvui spokojno, no u oima sam mu ipak vidjela

strah. Zatim su ga izgurali kroz vrata, a visoki je govorio: "Samo jedan

glas - i vi ste mrtvi, zapamtite."

- Tada sam - nastavila je gospoda Renauld - vjerojatno izgubila svijest.

Prvo ega se sjeam jest kako mi Leonie trlja zglobove i daje mi vinjak.

- Madame Renauld - upita sudac - imate li ikakva pojma o tomu to su

ubojice mogli traiti

- Niti najblaeg, monsieur.

-Jeste li znali da va suprug strahuje od neega?

- Da. Vidjela sam da se promijenio.

- Kada?


34/184

Gospoda Renauld je razmiljala.

- Prije deset dana, moda.

- Ne prije?

- Moda. No ja sam tek tada primijetila.-Jeste li ikad pitali supruga toje tomuuzrok?

- Jednom. Izbjegavao je odgovor. No ipak sam bila uvjerena da ga neto stranobrine. Kako je oigledno elio sakriti tu injenicu od mene, pokuala sam se ponakao da nisam primijetila nita.

-Jeste li znali da je zatraio pomo detektiva?

- Detektiva? - uskliknula je gospoda Renauld silno iznenaena.

- Da, ovog gospodina - monsieura Herculea Poirota. - Poirot se naklonio.

- On je danas doao na poziv vaeg supruga.- Iz depa je izvadio pismo to ga jenapisao Renauld i predao ga je gospodi Renauld.

itala ga je s vidljivo iskrenim iznenadenjem.

- Pojma nisam imala o ovomu. Oito je bio vrlo duboko svjestanopasnosti.

- Sada u vas, madame, moliti da budete potpuno iskreni. Postoji li bilokakavdogadaj u prolosti, dok je va suprug ivio u Junoj Americi, kojibi mogao bacitineto svjetla na njegovo umorstvo?

Gospoda Renauld duboko je razmiljala, no zatim je odrijeno kimnulaglavom.

- Ne mogu se niega sjetiti. Moj je suprug jamano imamo mnogoneprijatelja, Ijudekoje je nadmudrio na ovaj ili onaj nain, no ne pada mina pamet ni jedan odredenisluaj. Ne tvrdim datakvog dogadaja ne bi bilo no ja ne znam ni za jedan.

Istrani je sudac razoarano ekao bradu.

- Moete li odrediti tono vrijeme tog nasilja?

- Da, sasvim se tono sjeam kako je ura na kaminu otkucala dva sata.-


35/184

Kimnula je prema putnom satu u konoj kutijici koji je stajao na sredini okvirakamina.

Poirot je ustao sa stolca, paljivo pregledao sat i zadovoljno kimnuo.

- A ovdje je - rekao je glasno Bex - runi sat koji su, bez sumnje, ubojice sruili stoaletnog stolia i razbili u komadie. Nisu slutili da e taj sat svjedoiti protiv nji

Oprezno je uklonio krhotine stakla. Iznenada mu se lice pretvorilo u posvemanjusmetenost.

- Mon Dieu!- uskliknuo je.

- Sto je?

- Ura pokazuje sedam sati!

- to? - oglasio se zbunjeni istrani sudac.

No Poirot, okretan kao i uvijek, uzeo je slomljenu stvaricu odiznenadenogkomesara i stavio je na uho. Potom se nasmijeio.

- Staklo je slomljeno, jest, no sam sat i dalje ide. Objanjenje zagonetke pozdravljeno je s olakanjem. Ipak, sudac je podsjetio na jo jednupojedinost.

- No sada sasvim sigurno nije sedam sati?

- Nije - rekao je Poirot obazrivo - sad je pet prolo za nekoliko minuta.

Ura vjerojatno uri, zar ne, madame? Gospoda se Renauld smeteno mrtila.

- Ide naprijed - priznala je. - No nisam imala pojma da uri toliko.

Nestrpljivim pokretom sudac je ostavio uru i nastavio je ispitivati.

- Madame, prednja su vrata nacena odkrinuta. Gotovo je sigurno kakosu ubojiceuli tim putem, pa ipak nema traga nasilnom otvaranju.

Moete li namponuditi bilo kakvo objanjenje?

- Moda je suprug otiao na kasnu etnju i zaboravio ih zakljuati kad sevratio.


36/184

-Je li vjerojatno da bi se to dogodilo?

- Vrlo lako. Moj je suprug bio jedan od najrastresenijih liudi.

Celo joj se lako namrtilo dok je govorila, kao da ju je ponekad jedila ta crta umrtvaevu znaaju.

- Jedan zakljuak moemo izvesti, rekao bih- iznenada je primijetio komesar. -Kako su oni ljudi bili uporni u tomu da se monsieur Renauld odjene, ini se kako jemjesto kamo su ga vodili, gdje je "tajna" skrivena, bilo prilino udaljeno.

Istrani je sudac kimao glavom.

- Da, daleko, no ipak ne previe daleko, jer je govorio kako e se vratitido jutra.

- U koje vrijeme odlazi posljednji vlak s kolodvora u Merlinvilleu -upita Poirot.

- U 11.50 u jednom smjeru i u 1.17 u drugom, no vjerojatnije je da ih je ekaoautomobil.

- Dakako - sloio se Poirot, poneto pokisla izgleda.- Doista, to bi mogao biti jedanod naina da im ucemo u trag - nastavio je sudac vedrije. - Auto s dvojicomstranaca vrlo je vjerojatno bio uo en. To jeizvrstan podatak, monsieur Bex.

Nasmijeio se samomu sebi, a potom- ponovno se uozbiljivi obratio se gospoiRenauld:

-Jo jedno pitanje. Poznate li ikoga tko se zove "Duveen"?

- Duveen? - ponovila je gospoda Renauld zamiljeno.- Ne, ovog trenutka ne bih moglarei da poznajem.

- Nikad niste uli svog suprugada spominje nekoga s tim prezimenom?

- Nikad.

- Poznate li ikoga ije je krsno ime Bella?

Dok je to govorio, otro je promatrao gospodu Renauld ne bi li otkriobilo kakav trogljutnje ili prepoznavanja, no ona je samo potpuno prirodno odmahivala glavom.Nastavio je s pitanjima.


37/184

- Je li vam poznato da je va suprug sino imao posjet?

Sad je mogao vidjeti kako joj se obrazi lako oblijevaju rumenilom, no smireno jeodgovorila:

- Nije, a tko je to bio?

-Jedna dama.

- Doista?

Zasad je istrani sudac bio odluio da ne kae nita vie. Nije se inilovjerojatnimda madame Daubreuil ima ikakve veze sa zloinom, a i uvao se da gospodu Renaune uznemiri vie nego to je to biloprijeko potrebno.

Nainio je znak komesaru, a ovaj je odgovorio kimanjem glave. Potom jeustao,preao preko sobe i vratio se sa staklenim vrem to smo ga vidjeli u spremitu. Iznjega je izvadio bode.

- Madame - rekao je obzirno - prepoznajete li ovo?

Ona je tiho kriknula.

- Da, to je moj mali bode.

- Tada je ugledala umrljani vrh i ustuknula, irei oi od uasa.-Je li to... krv?

- Da, madame. Va je suprug ubijen ovim orujem. Hitro ga je uklonio iznjezinavidokruga.

-Jeste li potpuno sigurni da je to upravo onaj koji je sino bio na vaem toaletnostoliu?

- Oh, da. To je dar mog sina. Za vrijeme Svjetskoga rata bio je u zranimsnagama.Rekao im je da je stariji nego to je doista bio.- U glasu se osjetio prizvukmajinskog ponosa.- To je nainjeno od dijela poluge u zrakoplovu, a sin mi ga jepoklonio kao suvenir iz rata.

- Razumijem, madame. to namee jo jedno pitanje. Gdje je sada vasin? Mora muse brzojaviti bez odgadanja.


38/184

-Jack? On je na putu u Buenos Aires.

- Molim?

- Da. Moj suprug poslao mu je juer brzojav. Otpravio ga je poslom u Pariz, no jue je shvatio kako Jack mora smjesta nastaviti putovanje u Junu Ameriku. Sino je jedan brod odlazio iz Cherbourga u Buenos Aires, pa mu je brzojavio neka ga uhvati.

- Imate li ikakva pojma o tomu kakav je to posao bio u Buenos Airesu?

- Ne, monsieur, nita ne znam o prirodi tog posla, no Buenos Aires nijebio krajnjeodredite mog sina. Trebao je nastaviti put kopnom doSantiaga.

Istrani sudac i komesar rekli su u jedan glas:- Santiagol Ponovno Santiagol

Upravo u tom trenutku, kad smo svi bili zateeni spominjanjem te rijei,Poirot jepristupio gospodi Renauld. Do tada je stajao uz prozor poput nekoga izgubljenog usnovima i sumnjam da je bio putpuno svjestan dogadanja. Zastao je pokraj gospodeRenauld i naklonio se.

- Pordon, madame, no mogu li pogledati vae zglobove? lako iznenadena timzahtjevom, gospoda Renauld pruila mu je ruke.

Oko svakog zgloba bio je jak crveni trag od ueta koje se bilo urezalo u kou. Dok i je pregledavao, primijetio sam kako se ugasio kratkotrajni plamiak uzbudenosti sam ga bio zapazio u njegovim oima.

- Morali su vam nanijeti jake bolove - rekao je i ponovno se doimao kao da jezbunjen.

A sudac je govorio uzbudeno.

- Mladom monsieuru Renauldu mora se odmah poslati radijska poruka. Prijeko nam je

potrebno saznati sve to nam moe rei o tom putovanjuu Santiago.

- Oklijevao je. - Nadao sam se da e nam biti pri ruci, kakobismo vam moglipritedjeti tu bol, madame.

- Mislite - rekla je tiho - na identificiranje tijela mog supruga?


39/184

Sudac je pognuo glavu.

-Jaka sam ena, monsieur. Mogu podnijeti sve to se oekuje od mene.Spremna sam- sada.

- Oh, i sutra e biti na vrijeme, uvjeravam vas...

- eljela bih prebroditi to to prije- rekla je tihim glasom, dok joj je bolan grprelazio licem.

- Budite tako dobri, doktore, i dajte mi ruku.

Doktor je pourio, preko lea gospocfe Renauld prebacili su ogrta ipolagana jepovorka krenula niz stube. Bex je odjurio naprijed otvoriti vrata ostave. Poslije

nekoliko trenutaka gospoda Renauld pojavila se medu vratnicama. Bila je blijeda, noodluna. Podigla je ruku do lica.

- Samo trenutak, messieurs, moram se smiriti.

Spustila je ruku i pogledala mrivog ovjeka. I tada ju je napustila udesnasamokontrola koja ju je odravalasve dosad.

- Paul! - zavapila je. - Muu! Oh, Boe!- Ruei se prema naprijed, bezsvijesti jepala na tlo.

Poirot se istog trenutka stvorio pokraj nje, podigao joj je vjedu, opipao bilo. Kad seuvjerio u to da se doista onesvijestila, povukao se. Prihvatio me je pod ruku.

-Ja sam glupan, prijatelju moj! Ako je ikad bilo ljubavi i bola u glasu neke ene, sadsam ih uo. Moja mala zamisao bila je potpuno kriva. Eh bien! Moram poetiispoetka!


40/184

6. POGLAVIJE

MJESTO ZLOINA

Doktor i Hautet odnijeli su onesvijetenu enu u kuu. Komesar jegledao za njima,tresui glavom.

- Pauvre femme - mrmljao je sebi u brk. - Bio je to prevelik udarac za nju. Eh, eh, nemoemo uiniti vie nita. Monsieur Poirot, hoemo lisada posjetiti mjesto gdje sedogodio zloin?

- Molim vas lijepo, monsieur Bex.

Proli smo kroz kuu i izali na prednja vrata. U prolazu Poirot jepogledao uz stube iudei se kimao glavom.- Nevjerojatno je da sluinad nije nita ula. kripanjestuba, niz koje se sputaju tri osobe, probudilo bi i mrtvaca!

- Ne zaboravite, bilo je to usred noi. Svi su tada duboko spavali.

No Poirot je i dalje kimao glavom, kao da ne moe potpuno prihvatiti to objanjenje.Vani, na zavoju puta, zastao je i pogledao prema kui.

- to ih je nagnalo da odmah u poetku pogledaju jesu li ulazna vrataotvorena?Vjerojatnost da e biti otvorena bila je vrlo mala. Prije bi se moglo oekivati da pokuati provaliti kroz prozor.

- Svi su prozori u prizemlju zatieni eljeznim kapcima- protuslovio je komesar.

Poirot upre prstom u jedan od prozora na prvom katu. - To je prozor spavae sobe

koje smo upravo doli, zar ne? I pogledajte - tamo je drvo po kojem bi se moglopopeti, to bi bilo najlaka stvar na svijetu.

- Mogue- pristao je komesar. - No to ne bi mogli uiniti bez ostavljanjaotisakastopa u gredicama s cvijeem.


41/184

Uvidio sam istinitost njegovih rijei. Bile su ondje dvije velike ovalnegredicezasadene crvenoljubiastim iglicama, a svaka je gredica bila sjedne strane stubakoje su vodile prema ulaznim vratima. Spomenuto drvo imalo je korijenje uz strarub gredice i ne bi mu se moglo prii bez ulaenja u gredicu.

-Vidite-nastavio je komesar-tragovi na stazi ili putu ne bi se mogli vidjeti zbogsuhog vremena; no na mekom humusu lijehe s cvijeemstvari stoje sasvim drukije

Poirot se pribliio gredici i pregledao ju je vrlo paljivo. Kao to je rekaoBex, meka je zemlja bila potpuno ravna. Nigdje nije bilo ni traga nekom udubljenju.

Poirot je kimnuo, kao da su ga uvjerili, pa smo se okrenuli, no iznenada je jurnuoprema drugoj lijehi i stao ju je prouavati.

- Monsieur Bex! - pozvao ga je. - Gledajte. Ovdje imate gomilu tragova.

Komesar mu se pridruio- i nasmijao.

- Moj dragi monsieur Poirot, ovo su bez sumnje otisci velikih vrtlarovih izamaokovanihavlima. U svakom sluaju, ne bi bili znaajni, jer s ovestrane nemastabala, pa prema tomu ni naina da se popne do kata.

- Zaista - ree Poirot oigledno pobijeden.- I tako vi mislite da ovi otisci nisu

vani?- Niti najmanje.

Tada je, na moje iskreno iznenadenje, Poirot izgovorio sljedee:

- Ne slaem se s vama. Jedna mi mala misao govori kako su ovi otisci netonajvanije to smo do sada vidjeli. Bex je utio i samo je slijegaoramenima. Bio jeprevie pristojan da bi iskazao svoje pravo miljenje.

- Hoemo li nastaviti? - upitao je umjesto toga.

- Svakako. Ovu stvar s otiscima mogu i kasnije ispitati - kazao je Poirot veselo.

Umjesto da slijedi stazu prema ulaznim vratima i prema cesti, Bex je skrenuo naputeljak koji se odvajao desno pod pravim kutom. Vodio je uz blagu kosinu desno okokue, a s obje strane bio je oivien nekim grmljem. Naglo je izlazio na malu is


42/184

koje nam se pruio pogledprema moru. Na tom se mjestu nalazila klupa, a nedalekoodavde bila je trona kolibica. Nekoliko koraka dalje lijep red niskih grmovaoznaavao je granice zemljita vile. Bex se provukao kroz grmlje i mi smo se nali nirokom potezu otvorenih valovitih panjaka. Ogledao sam se i uoio neto to meiznenadilo.

- Eh, pa to je igralite za golf- izrekao sam glasno. Bex je potvrdio kimanjem.

- Teren jo nije potpuno dovren- objasnio je. Oekivalo se da e se moiotvoritinegdje sredinom sljedeega mjeseca. Jedan od radnika koji su radili na njemu na

je tijelo rano jutros.

Ustuknuo sam. Malo lijevo od mene, na mjestu koje sam previdio, bila je duga uska

jama, a pokraj nje, licem okrenutim prema tlu, lealo je tijelo nekog mukaraca! Uprvom trenutku srce mi je poskoilo i obuzela me strana pomisao kako se tragedponovila. No komesar je razbio moju mo ru prilazei s glasnim uzvikom negodov

- to to rade moji policajci? Imaju strogu zapovijed da nikoga bez odgovarajue ovlasti ne putaju u blizinu! ovjek na tlu pogledao je preko ramena.

- Ja imam odgovarajuu ovlast- dodao je i polako se uspravio.

- Moj dragi monsieur Giraud - oglasio se komesar. Nisam pojma imao da ste stigli.Istrani sudac eka vas s velikim nestrpljenjem.

Dok je on govorio, promatrao sam pridolicu s najveom znatieljom.

Slavni detektiv iz parike Slube sigurnosti bio mi je poznat po imenu, pa me je silnozanimalo da ga vidim uivo. Bio je vrlo visok, star okotrideset godina, kestenjavekose i brkova, vojnikog dranja. U njegovu ponaanju bilo je primjese osornostkojom je pokazivao koliko je svjestan svoje vanosti. Bex nas je upoznao,predstavivi Poirota kao kolegu. Traak zanimanja sjevnuo je u detektivovim

- Znam vas po imenu, monsieur Poirot - rekao je. Bili ste poznata linostu davnimdanima, zar ne? No suvremenu su metode potpuno drukije.

- Zloini su ipak vrlo slini- primijetio je Poirot obazrivo.


43/184

Odmah sam vidio kako se Giraud odluio na neprijateljski stav. Zaziraoje od toga daga se poistovjeuje s onim drugim i osjetio sam, bude li naiao na vaan trag, vrlovjerojatno kako e ga zadrati za sebe.

- Istrani sudac- ponovio je Bex. No Giraud ga je grubo prekinuo:- Briga me za istranog suca! Sada je vana svjetlost. Za otprilike pola sata bit eprevie mrano za bilo to. Znam sve to je potrebno 0 ovom sluaju, a l judi u kuisasvim e se lijepo snai do sutra; ako hoemo nai kakav trag koji e nas dovestubojica, moi emo ga nai samo na ovom mjestu. Jesu li to vai policajci izgazovo ovdje? Mislio sam kako su do danas ve neto nauili.

- Uvjeravam vas da su obueni. Tragove zbog kojih se alite nainili suradnici koji

su nali tijelo. Onaj drugi gunao je gadljivo.

- Vidim tragove gdje su njih troje proli kroz ivicu no bili su lukavi.

Srednji se otisci stopa mogu prepoznati kao tragovi monsieura Renaulda, dok su ovi sobje strane paljivo izbrisani. Dodue, ionako se ne bi vidjelo mnogo na totvrdomtlu, ali nisu se htjeli izvri nikakvoj opasnosti.

- Materijalni dokazi - ree Poirot.- To je to to vi traite, ha?Drugi ga je detektiv prodorno pogledao. - Dakako.

Na Poirot ovim usnama pojavio se vrlo slabaan smijeak. Kao da ezaustiti, nouzdrao se. Sagnuo se do mjesta gdje je leala lopata.

- Ovime je iskopan grob, oito- govorio je Giraud. - No nita neete nai.

To je Renauldova lopata, a ovjek koji se koristio njome nosio je rukavice. Tu su. -Pokazao je nogom prema paru blatom zaprljanih rukavica. - A i one su Renauldove - ilibarem njegova vrtlara. Kaemvam, ljudi koji su poinili ovaj zloin pazili su da izloe opasnosti.


44/184

Covjeka su proboli njegovim vlasti tim bodeom i bio je pokopanvlastitom lopatom!Pobrinuli su se da ne ostave tragovel No ja u ih se dokopati. Uvijek ima neega ja u to nai.

Poirot je oito bio zabavljen neim drugim- kratkim bezbojnim komadom olovnecijevi koja je leala pokraj lopate. Oprezno ju je taknuo prstom.

-Je li i ovo pripadalo ubijenomu? - zapitao je, a meni se priinilo kao dasamprimijetio traak ironije u njegovu pitanju.

Giraud je slijegao ramenima, naznaavajui kako ne zna i kako ga nijebriga.

- Mogla je leati ondje tjednima. lonako me ne zanima.

-Ja je, za razliku, drim vrlo zanimljivom- primijetio je Poirot umiljato.Ocijenio sam kako samo nastoji l jutiti parikog detektiva, pa ako je bilotako, uspio je. Ona drugi osorno se okrenuo, primjeujui kako nema vremena na bacanje, pa sesagnuo i nastavio je sitniavo pregledavati tlo.

U meduvremenu, kao da ga je nadahnula iznenadna misao, Poirot je koraknuo natragpreko granice posjeda i prodrmao je vrata male kolibe.

- Zakljuano je!- doviknuo je Giraud preko ramena. - No tu vrtlar drisamo svojalat. Lopata nije odavde nego iz spremita za alat gore pokraj kue.

- Velianstveno!- mrmljao mi je Bex oduevljeno. Ovdje je tek pola sata, a ve svezna! Kakav ovjek! Nema sumnje, Giraud je najvei ivuidetektiv dan anjice.

lako sam bio iskreno nesklon detektivu, ipak sam bio potajno zadivljen.

Iz ovjeka kao da je zraila uinkovitost. Nisam mogao suspregnuti osjeaj da sePoirot dosad nije osobito iskazao, a to me je uznemirilo.

Kao da je svu svoju pozornost usredo toio na sitne djetinjastepojedinosti koje nisuimale nikakve veze sa sluajem. Doista, na spojudviju crta iznenada je upitao:

- Monsieur Bex, molim vas, recite mi koje je znaenje ove bijele crte oznaenekredom koja se prua uokolo groba. Je li to policijsko djelo?


45/184

- Ne, monsieur Poirot, to je oznaka na terenu za golf. To pokazuje da bi ovdjetrebao biti "bunkair", kako vi to nazivate.

- Bunker? - Poirot se obratio meni. - To je nepravilna jama ispunjena pijeskom i s

kosinom na jednoj strani, nije li tako?Potvrdio sam.

- Monsieur Renauld je, nema sumnje, igrao golf?

- Da, bio je strastven igra golfa. Ovi se radovi izvode zahvaljujuiuglavnom njemu injegovim velikim prilozima. Imao je odluujuu rije i u izradi nacrta za igralite.

Poirot je kimao zamiljeno. Zatim je primijetio:- Ovo nije bio osobito dobar izbor -

mislim na mjesto na kojemu su ukopali tijelo. Trebali su znati da e se svim radnici ponu kopati teren.

- Tono- oglasio se Giraud slavodobitno. - A to dokazuje da su bili stranci. Sjajan jeto primjer posrednog dokaza.

- Da - bio je Poirot sumnjiav.- Nitko tko je upoznat s ovdanjimprilikama ne bipokopao neko tijelo ovdje ukoliko nije elio da bude nadeno. A to je ista besmislzar ne?

Giraud se nije ak ni potrudioodgovoriti.

- Da - nastavio je Poirot pomalo nezadovoljnim glasom. - Da nedvojbeno - besmislica!

7. POGLAVLJE

TAJANSTVENA MADAME DAUBREUIL

Dok smo se vraali istim putom prema kui, Bex se ispriao to nas naputa,objanjavajui da mora odmah izvijestiti istranog suca oGiraudovu dolasku. SamGiraud bio je oito oduevljen kad je Poirot izjavio kako je vidio sve to je eliovidjeti. Posljednje to smo primijetili dok smo naputali mjesto dogadaja bio je


46/184

Giraudov lik kakoetveronoke pue i pretrauje mjesto temeljitou kojoj sevaljalo diviti.

Poirot je naslutio moje misli, jer im smo ostali sami, rekao je zajedljivo:

- Napokon ste vidjeli detektiva kojemu se divite l judskoga jazavara!

Nije li tako, moj prijatelju?

- Na svaki nain, on ini neto- rekoh trpko. - Ako se ita moe nai, on e to nai. Avi...

- Eh, bien! I ja sam neto naao! Komad olovne cijevi.

- Besmislica, Poirot. Znate i sami kako ta cijev nema veze sa sluajem. Mis male stvari - tragove koji nas nepogreivo moguodvesti do ubojica.

- Mon ami, trag dug pola metra isto je tako vrijedan kao trag dug pola centimetra!Zamisao kako svi vani tragovi moraju biti siuni ista je romantika. A to se tietoga da olovna cijev nema veze sa zloinom, to kaete zato to vam je tako rekaoGiraud.

Ne - ja sam upravo namjeravao ubaciti to pitanje

- Neemo vie govoriti o tomu. PrepustiteGirauda njegovim traganjima, a menemojim zamislima. itav se sluaj ini potpuno jasnim- a ipak a ipak, mon ami, nisamzadovoljan! Znate li zato? Zbog rune ure koja uri dva sata. A potom, neke zanimljive sitnice ne uklapaju. Na primjer, ako je osveta bila motiv ubojstv nisu Renaulda proboli u snu i to jednostavno obavili?

- Traili su "tajnu"- podsjetio sam ga.

-Poirot je otpuh nuo zrnce praine sa svog rukava, s izrazomnezadovoljstva.

- Eh, a gdje je ta "tajna"- Moglo bi se pretpostaviti negdje podalje, jer trae odnjega da se odjene. A nalazimo ga umorenog u blizini, gotovo na dohvat kui. Pa onista je sluajnost da oruje poput onog bodea lei tako prikladno, pri ruci.Zastao je, mrtei se, pa je nastavio:


47/184

- Zato slukinje nisu nita ule? Jesu li bile drogirane? Je li bilo sudionika i je li setaj suuesnik pobrinuo za to da ulazna vrata buduotvorena? Razmiljam nije li...

Naglo je prekinuo. Stigli smo do staze ispred kue. Iznedana se okrenuoprema meni.

- Prijatelju moj, iznenadit u vas- obradovat u vas! Vae sam prijekoreuzeo k srcu!Istrait emo neke otiske cipela!

_ Gdje?

- U onoj tamo desnoj gredici. Monsieur Bex kae da su to vrtlarovi otisci. Pogledajmo je li tako. Vidite, upravo se pribliava s takama.

Zaista, neki je postariji mukarac tog trenutka prelazio preko staze s takama

punim sadnica. Poirot ga je pozvao i on je epesajui krenuo prema nama, poto jeostavio take.

- Zatrait ete od njega jednu od izama da biste je usporedili sotiscima? - upitaosam bez daha. Moje je povjerenje u Poirota poneto oivjelo. Kako je rekao da suotisci u ovoj desnoj lijehi bili vani,vjerojatno i jesu bili vani.

- Upravo tako - odgovorio je Poirot.

- No nee li on pomisliti kako je to prilino udno?

- Nee on nita pomisliti.

Nismo mogli vie razgovarati, jer nam je starac priao.-Trebali ste me, monsieur?

- Da. Vi ste tu ve dugo vrtlar, zar ne? - Dvadeset etiri godine,monsieur

- A zovete se... ?

- Auguste, monsieur.

- Divio sam se ovim prekrasnim iglicama. Zaista su izvanredne. Jesu li ve odavnozasaene?

- Ve neko vrijeme. No da bi gredice lijepo izgledale, ovjek mora stalnosaditi novebiljke i vaditi ocvale, a osim toga rezati uvele cvjetove.


48/184

- Juer ste posadili nekoliko novih sadnica, zar ne? Ove u sredini, a takoder i u onojdrugoj lijehi?

- Monsieur ima otro oko. Traje po jedan dan po prilici da dodu k sebi. Da, noas sa

stavio po deset biljaka u svaku gredicu. Kao to monsieursigurno zna, biljke se nesmiju saditi dok sunce grije.

- Auguste je bio oaran Poirotovim zanimanjem i pokazivao je sklonost da razgovorljiv.

- Ona tamo je prekrasam primjerak - ree Poirot, upirui prstom. - Bih li mogaodobiti sadnicu?

- Naravno, monsieur. - Stari je momak stupio u gredicu i paljivo jeskinuo cjepiku sbiljke kojoj se Poirot tako divio.

Poirot je uvelike zahvaljivao, a Auguste se udaljio prema svojim takama.

- Vidite? - ree Poirot sa smijekom, dok se saginjao da promotri udubinu to ju jeostavila vrtlarova okovana izma.- Bilo je sasvim jednostavno.

- Nisam pomiljao...

- Da e noga ostati u izmi? Ne koristite dovoljno svoje izvanredne duhovnesposobnos ti. Dakle, to kaetena otisak?

Paljivo sam promotrio lijehu.

- Sve otiske u gredici nainila je ista noga- rekao sam na kraju poslije temeljitogprouavanja.

- Mislite da je tako? Eh bien! Slaem se s vama- dometnuo je Poirot.

Djelovao je potpuno nezainteresirano i kao da je razmiljao o neemusasvimdrugom.

- U svakom sluaju- primijetio sam - sad e vam jedna daska manjemanjkati u glavi.

- Mon Dieu! Kakva uzreica! to vam to znai?

-To znai da ete se sada prestati zanimati za te otiske.


49/184

Na moje iznenadenje, Poirot j e odrijeno kimao glavom.

- Ne, ne, mon ami. Sad sam barem na pravom tragu. Jo lutam u mraku, no, kao tosam upravo dao naslutiti monsieuru Bexu, ovi su otisci najvanija i najzanimljivija

pojedinost u ovom sluaju! Onaj siromahGiraud - ne bih se iznenadio da ih uopenije primijetio.

Tog su se trenutka otvorila ulazna vrata i niz stube su sili Hautet i istrani sudac.

- Ah, monsieur Poirot, krenuli smo vas potraiti- rekao je sudac. - Ve jekasno, novolio bih posjetiti madame Daubreuil. Nema d vojbe da e bitivrlo uznemirena zbogsmrti monsieura Renauld, pa moda budemo imali sreu dobiti neki podatak od nTu tajnu koju nije povjerio svojoj supruzi moda je rekao eni ija ga je l jubav

zarobila. Znamo gdje su slabe toke naih Samsona, zarne?utjeli smo i podijelili se. Poirot je iao s istranim sucem, a komesar i jaslijedilismo ih na udaljenosti od nekoliko koraka.

- Nema sumje da je Francoisina pria u osnovi tona- rekao mi je povjerljivimglasom. - Telefonirao sam u sredinjicu. ini se kako je tri puta u posljednjih esttjedana- a to znai otkako je monsieur Renauld u Merlinvilleu madameDaubreuilpolagala velike iznose u gotovini na svoj raun u banci. Svotaukupno iznosi dvije

stotine tisua franakal - Moj Boe- rekoh, preraunavajui- to je oko etiri tisue funta!

- Upravo tako. Da, nema nikakve sumnje da je bio zaljubljen preko uiju.No ostajenam vidjeti je li joj povjerio svoju tajnu. Istrani sudac uvelikese nada, no ja nedijelim njegovo miljenje.

Za trajanja tog razg ovora ili smo niz cestu prema raskriju na putu gdje su se naakola bila zaustavila ranije toga poslijepodneva, pa sam odjednom spoznao kako jeVila Marguerite, dom tajanstvene madame Daubreuil, bila ona mala kua iz kojpojavila ljepotica.

- Ona ve mnoge godine ivi ovdje- rekao je komesar pokazujui glavom prema ku- Vrlo tiho, vrlo nenapadno. ini se da nema drugihprijatelja niti rodaka osimpoznanika koje je stekla u Merlinvilleu. Nikad ne spominje prolost, niti svog


50/184

supruga. ak se ne zna je li on iv ili mrtav. Okruena je nekom tajnovitou,shvaate li?

Kimnuo sam, sa sve veim zanimanjem.- A ki? - ohrabrio sam se.

-Zaista lijepa mlada djevojka - skromna, odana, upravo kakva treba biti. Da seovjek saali nad njom, jer iako moda ne zna nita o svojoj prolosti- netko tko bizaprosio njenu ruku radi braka morao bi se neizostavno raspitati, a onda...

Komesar je cinino slegnuo ramenima.

- No to ne bi bila njezina krivnja - uzviknuo sam sa sve veim ogorenjem.

- Ne. No to ete? ovjek je izbirljiv u pogledu eninih predaka.

Dolazak pred vrata prekinuo me je u daljnjoj raspra vi. Hautet je pozvonio. Prolnekoliko minuta dok nismo zaulikorake iznutra i dok se vrata nisu otvorila. Napragu je stajala moja boginja od tog poslijepodneva. Kad nas je ugledala,poblijedjela je i obrazi su joj poprimili mrtvaku bjelinu, a oi su se razroga slutnje. Nije bilo sumnje, bila je uplaena!

- Mademoiselle Daubreuil - rekao je Hautet, skidajui eir- beskrajno alimo tovas smetamo, no z akon nalae, razumijete, zar neMoje potovanje vaoj gospodimajci i molba da li bi bila tako dobra da mi posveti koju minutu radi razgovora?

Nekoliko je trenutaka djevojka stajala ukoeno. lijevu je ruku drala sastrane, kaoda smiruje iznenadno lupanje srca. No tada se sabrala i rekla tihim glasom:

- Idem pogledati. Molim vas, uite.

Otila je u sobu na lijevoj strani predvorja i zaulo se tiho mrmljanjenjezina glasa.A potom je drugi glas, gotovo jednak po boji, no s neto tvrim prizvukom koji je

probijao kroz njenu punou, izgovorio: - Kako da ne. Zamoli ih neka udu.

U sljedeem trenutku bili smo licem u lice s tajanstvenom madameDaubreuil.

Nije bila ni izdaleka tako visoka kao njezina ki, a raskone oblinenjezina stasaposjedovale s u svu draest pune zrelosti. Njezina je kosa, za razliku od kerine,


51/184

bila tamna i dijelila se po sredini u stilu Madone. Oi, dijelom skrivene pod tekivjedama, bile su modre. lako vrlo dobro ouvana, oito nije vie bila mlada, no je arm bio odone vrste koja ne ovisi o dobi.

- eljeli ste me vidjeti, monsieur? - upitala je.- Da, madame. - Hautet je brusio grlo. - Istraujem smrt monsieura Renaulda. ulste za to, zar ne?

Kimnula je glavom bez glasa. izraz njezina lica nije se promijenio.

- Doli smo da bismo vas upitali moete li- eh - baciti neto svjetla naokolnosti koje je okruuju?

-Ja? - Prizvuk iznenadenja bio je izvrstan.

- Da, madame. Imamo razloga da vjerujemo kako ste obiavali s veeri posjeivativilu ubijenoga. Je li tako? B)ijedi damini obrazi dobili su boju, no ona je ipakodgovorila tiho:

- Uskraujem vam pravo da mi postavljate takvo pitanje

- Madame, istraujemo umorstvo.

- Pa to onda? Nemam nikakve veze s umorstvom.- Madame, ovog trenutka mi to i ne tvrdimo. No dobro ste poznavali pokojnika. Je livam se ikad povjeravao o nekoj opasnosti koja mu je prijetila?

- Nikada.

-Je li ikad spominjao svoj ivot u Santiagu i bilo koje neprijatelje koje jeondjemogao stei.

- Nije.

- Vi nam, dakle, nimalo ne moete pomoi.

- Bo jim se, ne mogu. Zaista ne vidim razloga zato ste doli k meni. Zarvam njegovasupruga ne moe rei sve to elite znati- u glasu joj se osjetio siab prizvuk poruge.


52/184

- Gospoda Renauld rekla nam je sve to je znala.- Ah! - ree madame

Daubreuil. - Pitam se...

- Pitate se to, madame? - Nita.

Istrani ju je sudac promatrao. Znao je da vodi dvoboj i da protivnik nije beznaajan.

- Ustrajete li u tvrdnji kako vam monsieur Renauld nije nita povjerio?

- Zato mislite da bi mi se povjeravao?

- Zato, madame - rekao je Hautet proraunatom grubou- to jedan mukaracsvojoj l jubavnici govori ono to ne kae uvijek svojoj eni.

- Ah - skoila je naprijed. Iz oiju jol le sukljala vatra.- Monsieur, vrijedate me! Ito pred mojom keri! Ne mogu vam rei nita. Budite l jubezni i napustite moju ku

Nema dvojbe, dama je imala adute u rukama. Vilu Marguerite napustili smo kao hrpaposramljenih balavaca. Sudac je ispod glasa mrmljao ljutite uzvike. Poirot kao da seizgubio u mislima. Iznenada se prenuo iz svog sanjarenja i upitao Hauteta ima li ublizini kakav dobar hotel.

- Na ovoj strani grada jedno je takvo malo mjesto, Hotel des Bains.

Nekoliko stotina metara niz cestu. Bit e vam vrlo prikladan tijekom vaihistraivanja. Pretpostavljam da emo se vidjeti u jutro

- Da, zahvaljujem vam, monsieur Hautet.

Oprostili smo se uz uzajamnu razmjenu uljudnosti, Poirot i ja krenuli smo premaMerlinvilleu, a ostali su se vratili u vilu Genevieve.

- Francuski policijski sustav je doista zavidan - rekao je Poirot, gledajuiza njima. -Izvanredne su informacije to ih posjeduju o svaijem ivotu,sve donajsvakidanjijih pojedinosti. lako je ovdje boravio tek neto vie od est tjedana,savreno poznaju sklonosti i navade monsieuraRenaulda, a u tren oka mogu dobavitiinformacij e o bankovnom raunumadame Daubreuil i o svotama koje su u posljednjevrijeme uplaene!


53/184

Nema sumnje, dosije je velika zamisao! No to je to? - Naglo se okrenuo.

Neki je lik bez eira trao niz cestu za nama. Bila je to MartheDaubreuil.

- Oprostite - jedva je dolazila do daha kad nas je sustigla. -Ja... ja ne bih trebala toiniti, znam. Ne smijete rei mojoj majci. No je li istina toljudi pripovijedaju da jemonsieur Renauld pozvao detektiva prije nego je umro, i - i da ste to vi?

- Da, mademoiselle - rekao je Poirot njeno.- To je doista tono. No kakste saznaliza to?

- Francoise je to rekla naoj Ameliji- objasnila je Marthe crvenei.

Poirot je iskrivio lice.

- Tajnost, to je nemogue odrati u sluaju poput ovog! No nije vano. Dakle,.mademoiselle, to biste eljeli saznati?

Djevojka je oklijevala. Kao da je silno eljela govoriti, a ipak je bila neodluna.Napokon, gotovo aptom, upitala je:

- Itko - je li itko osumnjien? Poirot ju je prodorno promatrao. Zatim je odgovoriookoliajui:

- Ovog trenutka sumnja lebdi u zraku, mademoiselle.

- Da, to znam - no- itko odreden?

- Zato vas to zanima?

Pitanje kao da je preplailo djevojku. Odjednom sam se sjetio Poirotovih rijei onjoj ranije tijekom dana. "Djevojka s uplaenim oima."

- Monsieur Renauld uvijek je bio ljubazan prema meni - odgovorila je napokon. -Prirodno je da me zanima.

- Ah, vidim - rekao je Poirot. - Dakle, mademoiselle, sumnja se trenutano nadvilanad dvije osobe.

- Dvije?


54/184

Zakleo bih se kako se u njezinu glasu na zirao traak iznenaenja .i olakanja.

- Njihova nam imena nisu poznata, no pretpostavlja se da su ileanci izSantiaga. Asad, mademoiselle, vidite li to proizlazi iz toga to je netkomlad i lijep! Odajem

vam profesionalne tajne!Djevojka se radosno nas mijala i potom mu je, prilino dvosmisleno,zahvalila:

- Moram bjeati natrag. Mama e me traiti. Okrenula se i otrala uzcestu, nalik nasuvremenu Atalantu. Zurio sam za njom.

- Mon ami - rekao je Poirot blagim ironinim glasom- hoemo li ostatiovdjeukorijenjeni cijelu no- samo zato to ste vidjeli lijepu mladu enu- i za to to je uvaoj glavi nastao kovitlac?

Nasmijao sam se i ispriao.

- No ona jest lijepa, Poirot. Svakomu se moe oprostiti to mu jeporemetilaravnoteu.

Na moje iznenaenje, Poirot je vrlo ozbiljno kimao glavom.

- Ah, mon ami, ne poklanjajte svoje srce Marthi Daubreuil. Ta nije za vas! PosluajTatu Poirota!

- Zato- prosvjedovao sam glasno - komesar me je uvjeravao da je isto tako dobrakao to je i lijepa! Pravi andeo!

- Neki- od najveih kriminalaca to sam ih poznavao imali su lice andela- primijetio jePoirot vedro. - Deformacija sivih stanica moe sasvim lijepo ii pod ruku s licemMadone.

- Poirot - vikao sam, uasnut- valjda ne mislite rei kako sumnjate unevino dijetepoput ovogl

- De-de- del Ne uzbudujte se! Nisam rekao da je sumnjiim. No moratepriznati kako je njezino silno zanimanje za sluaj pomalo neobino.

- Ovaj put vidio sam dalje od vas - rekoh. - Ne brine se ona zbog sebe ve zbogmajke.


55/184

- Moj prijatelju - kazao je Poirot - kao i obino, vi nita ne vidite.

Madame Daubreuil je i tek kako kadra brinuti se o sebi i nije joj potrebna skrbnjezine keri. Priznajem kako sam vas do sada bio zadirkivao, noipak ponavljam sve

to sam ve rekao. Ne uzimajte k srcutu djevojku. Ona nije za vas! Ja, HerculePoirot, znam da je tako. Sacrel Kad bih se samo mogao sjetiti gdje sam vidio to lice?

- ije lice? - pitao sam. - Kerino?

- Ne. Majino.

Primjeujui moje iznenadenje, kimnuo je znaajno.

- Upravo tako - kao to vam kaem. Bilo je to vrlo davno, jo dok sambio u belgijskoj

policiji. Zapravo tu enu nisam nikad prije vidio, novidio sam njezinu sliku - i to uvezi s nekim sluajem. Moda umiljam...

- Da?

- Nije iskljueno da grijeim, no ini mi se da je ubojstvobilo posrijedil

8. POGLAVUE

NEOEKIVAN SUSRET

Sljedeeg smo jutra na vrijeme bili u vili. Policajac koji je straario naulazu sadanas nije zaus tavljao. Umjesto toga slubeno l jubazno je pozdravio, pa smo proliprema kui. Slukinja Leonie upravo jesilazila niz stube i inilo se da nema nitaprotiv malog razgovora.

Umorstvo Na Igralistu Za Golf

Documents

Transcript of Umorstvo Na Igralistu Za Golf