PIS: JURNAL 05 - pisjournal.compisjournal.com/images/3/4/5/PIS05_06-FULL.pdf · Iranska odbrambena...

Digitalni časopis „Politika i međunarodne studije“

Journal of politics and international studies

Zima/Proljeće, 2017

05/06

PIS Journal

Digitalni časopis „Politika i meĎunarodne studije“

Journal of politics and international studies

Izdavač

Naučnoistraţivački institut "IBN SINA"

Za izdavača

Rouhollah Ghaderi

Glavni i odgovorni urednik

Saeid Abedpour

Tehnički sekretar

Amina Hasanović

http://pisjournal.com

Redakcija

Hajrudin Somun, Zlatko Dizdarević, Tomislav Jakić, Dţemal Najetović,

Izet Bijedić, Osman Softić, Saeid Abedpour, Rouhollah Ghaderi, Bahador

Aminian, Rouhollah Talebi

Sadržaj: Nikad ne pitati – Zašto? .................................................................................................. 7

Zlatko Dizdarević

Kemijska potvora: Slučaj Istočne Gute ........................................................................ 14

Tim Anderson

Assad ili reţim ratobornih dţihadista ........................................................................... 33

Graham E. Fuller

Mitologija i stvarnost u američko-arapskim percepcijama ........................................... 38

Rami G. Khouri

NATO-ov monetarni rat protiv Turske: Primjeri otpora i rješenja ............................... 42

Ian Pye

Iranska odbrambena strategija s gledišta Ajatollaha Hameneia ................................... 48

Keihan Barzegar - Masud Rezai

Intervju Christiane Amanpour sa Ministrom vanjskih poslova Irana u Minhenu, 17.

februara 2017. ............................................................................................................... 55

Christiane Amanpour - Javad Zarif

Jemen u procjepu rivalstva izmeĎu Saudijske Arabije i Irana – refleksija na sukob u

Jemenu .......................................................................................................................... 66

Izet Bijedić

Putinove upute Federalnoj sluţbi bezbjednosti ............................................................ 77

Filip Kovačević

PIS-Journal of politics and international studies.Zima/Proljeće 2017. Broj 5/6

ISIL kao ubojito oružje

za sprečavanje tranzicije

Bliskog istoka iz

totalitarizma u politički

pluralizam

Osman Softić

Zlatko Dizdarević

Sirija nakon oslobođenja

Haleba i nova sigurnosna

arhitektura Levanta

Osman Softić

Nikad ne pitati – Zašto?

Zlatko Dizdarević

http://www.tacno.net/author/zlatko-dizdarevic/

7

Nikad ne pitati – Zašto?.../ Zlatko Dizdarević

Nikad ne pitati – Zašto?

Zlatko Dizdarević

Novinar, pisac, diplomata – Sarajevo

Saţetak

Koja je logika da Assad bombarduje svoj narod koji bjeţeći od dţihadista hrli pod

njegovu zaštitu? Koja je logika ovakva samoubilačka operacija sada kad dobija bitke na

mnogim frontovima? Zašto rizikovati, čak i protiv neprijatelja, hemijskim oruţjem ako je

započeo mirovne pregovore, oslobodio Aleppo, na pragu Raqqe, čisti oko Damaska...? Zašto

ići uz nos Amerikancima ako su ovi dva dana ranije po prvi put kazali da im njegovo skidanje

nije više cilj? Zašto Amerikanci ovim povodom tuku Assadovu vojsku dajući time podršku

ISIL-u, a njegova vojska je najjača organizovana snaga protiv dţihadista? Zašto Trump ovom

operacijom direktno podrţava teroriste ako su mu oni, navodno, glavni cilj u Siriji i Iraku...?

Dva su velika svjetska novinara indirektno “upetljana” u sve što se danas dešava i što

će se dešavati narednih dana, sedmica, a moţda i godina na Bliskom istoku, prije svega u

Siriji. Ali i šire, pa moguće i kod nas.

Ključne riječi: Assad, dţihadisti, hemijsko oruţje, ISIL, Trump

http://www.tacno.net/author/zlatko-dizdarevic/


Jedan od njih je Robert Fisk, porijeklom Irac, britanski novinar,

dugogodišnji nagraĎivani dopisnik Independenta iz Bejruta i hroničar mnogih

zbivanja širom Bliskog istoka. Sreli smo se u Bejrutu ratnih osamdesetih godina.

U jednom razgovoru, u hotelu Commodore, tadašnjoj bazi svjetskih izvjestilaca,

kazao je nešto što s velikim razlogom pamtim sve ove godine, a Fiska evo zato

sada pominjem. Misao je ova: oni koji kriju, ili laţno interpretiraju vaţne

činjenice u politici ili u medijima, manipulišući njima, uvijek ciljano eliminišu

pitanje: “Zašto”, nezaobilazno za svaku iole istinitu i relevantniju analizu.

Izbjegavanjem tog pitanja zamagljuju se istine o dogaĎajima neutemeljenim

interpretacijama, neistinama, ličnim tumačenjima mimo fakata, ukratko,

omogućava stvaranje potpuno krive slike...

Siledžijstvo moćnih

Minulih dana Robert Fisk i ovakva novinarska realnost, bez pitanja

“Zašto”, nameću se sasvim uočljivo. Kao siledţijstvo moćnih da tragom

vlastitog interesa i nepostojećih, a legaliziranih “činjenica”, podiţu protiv

suverene drţave krstareće rakete, kasetne bombe, avione, šta god ko hoće, dok

im potčinjeni aplaudiraju. U Ujedinjenim nacijama došlo je dotle da se čak i

nalog o nepropitivanju jednostranih tvrdnji o agresiji ne smije dovoditi u pitanje.

“Mi to znamo i ne trebaju nam nikakve provjere”, objelodanjena je realnost

današnjeg jadnog stanja u UN-u.

Seymour Hersh, na direktan način praktično je još bliţi aktuelnoj sirijskoj

storiji. Ko se ne sjeća, pominjan je krajem 2013. i 2014. godine. Da nije

interneta, ne bi ni toliko. Podsjećanja radi, riječ je o jednom od najstarijih i

najrelevantnijih američkih novinara-istraţivača, davnom dobitniku Pulitzerove

nagrade (1970.) za otkrivanje strašnog masakra što su ga američki vojnici

počinili nad civilima u vijetnamskom selu Mi Laju, marta 1968. godine.

Brutalno, bez povoda, masovno. Ubijeno je više od pet stotina seljana, njihovih

ţena i djece. Mediji su šutjeli o tome skoro godinu dana dok šokantnu priču

ratnog veterana nije napisao Seymour Hersh, novinar “The New Yorkera”.

Tradicija laţnih povoda za agresije se, evo, nastavlja. Deset godina

kasnije došla je Istočna Guta u Siriji 2013. godine i tada tvrdnja o “Assadovom

hemijskom otrovu protiv svog naroda”. Optuţba je po karakteru bila sasvim

nalik onoj na početku rata u Vijetnamu i prevari sa incidentom u Tonkiškom

zalivu 1956. godine. Po sadrţaju i tehnici čudovišno slična Iraku i sada ovoj

9


priči o nesretnim civilima u malom mjestu Khan Shaykhan kraj Idliba, jednog

od posljednjih uporišta “revolucionara” iz Sirije, a posebno dţihadista koji su

pobjegli iz prethodnog bastiona Aleppa. I onih što hrle u Siriju nakon poraza u

Mosulu. Javnost sa ovih prostora ga je potom zaboravila, mada je u

meĎuvremenu otkrivao i brutalne torture nad zarobljenicima u kazamatima Abu

Ghraiba, u Iraku 2003. godine. “Oslobodilačka” agresija Amerikanaca nakon

laţne tvrdnje o hemijskom i biološkom oruţju Saddama Husseina odnijela je

tada stotine hiljada ţivota. Ta istina o broju ubijenih civila, ţena i “little babies”

nikad nije kazana mimo debelo friziranih izvještaja

Veliki i temeljiti izvještaj Seymoura Hersha o Guti, “Čiji sarin”, uz slično

nezavisno istraţivanje glasovitog Massachusetts Institute of Technology (MIT)

de facto je oborio tadašnje tvrdnje Obaminih suflera, obavještajnih sluţbi i

desničara u Kongresu ţeljnih širenja imperijalne interesne demokracije na

Bliskom istoku i šire. Izvještaj antologijskog značenja za istraţivačko

novinarstvo, ostat će upamćen uz ostalo i po “vidovitoj” rečenici: nakon

programa uništenja sirijskog hemijskog oruţja moglo bi se dogoditi da jedine

snage koje imaju to oruţje ostaju islamisti poput Al-Nusra Fronta... Tako je bilo.

Nježno, diplomatski

Tekst “Čiji sarin” (moţe se pronaći na Googlu) objavljen je četiri mjeseca

nakon hemijskog napada u glasovitom “London Review of Books”. Hersh je

tekst ponudio prvo “The New Yorkeru” u kojem je saraĎivao godinama. Nisu

smjeli da objave. Potom je ponudio “The Washington Postu”, vjerujući u

njihove principe temeljene na Whatergateu i objavljivanju inicijalne storije o

Snowdenu. No, bili su to “tempi passati”. Odbili su ga i oni. Priča je procurila

kroz London. Nije mogla da se ignoriše u svjetskoj javnosti, ali nikada nije

dobila mjesto koje joj je pripadalo. Američki novinarski lobi potisnuo je

Saymoura Hersha na marginu jer ih je raskrinkao u podaništvu, a oni su nastavili

da odigravaju svoju ulogu, evo i sada, u slučaju Donalda Trumpa i njegovog

neviĎenog zaokreta u politici prema Siriji.

Prvo su bili bijesni prije sedmicu dana kada je njihova ambasadorica u

UN-u, Nikki Haley saopštila kako eliminacija Assada nije više prioritet

američke politike u Siriji već je to “eliminacija ISIL-a”. Dan kasnije to je

potvrdio i šef State Departmenta, Rex Tillerson, dodavši kako će Sirijci sami

birati svog predsjednika. Šokirani anti-Trump establišment u dva dana do kraja


je radikalizirao tezu o njegovim tajnim vezama sa Putinom (neoprostivo meĎu

“patriotima” tipa J. McCaina u SAD-u) tjerajući Trumpa na dramatičnu odluku o

raketama na Siriju. Od tada je on “hrabri i pravedni predsjednik” koji brani

“little babies” od krvoloka Assada i njegovih hemijskih bombi... O čemu nema

propitivanja. Iskustvo iz Gute je jasno. Tada se ispitivala vjerodostojnost tvrdnje

i ispao je ćorak. Propala je i Obamina “crvena linija”. Trump je znao da se to ne

smije ponoviti. Nema veze što je i on slao onda mailove Obami protiv bombi na

Damask.

Eto otkud danas sjećanje na Seymora Hersha. Posebno na onu rečenicu iz

teksta o hemijskom oruţju u rukama Al-Nusra Fronta. I sve je ispalo tako. Više

puta. Za Pulitzera su onda vaţili drugi kriteriji. Vodeći mediji u Americi zato

Hersha danas ne vole. Jer je tragao za pitanjem “Zašto”, i otkrio odgovor.

Danas bi Pulitzera mogao dobiti vlasnik i jedini pisac vijesti iz “Sirijske

opservatorije za ljudska prava” (SOHR) Rami Abdul Rahman, odbjegli Sirijac iz

Londona. Doduše, nagrada je samo američka, interna, ali šta ima veze, svaka

njihova istina je globalna. Kao i ova svaki put optuţujuća protiv Assada. Iako su

i Amerikanci i Rusi, i svi iz UN-a svojevremeno zajedno potvrdili da Assad taj

otrov više nema. One granate ručno punjene sarinom u malim fabrikama, po

skladištima municije u vlasništvu Al-Nusre, nisu bitne, one su protiv Assada

koji će biti optuţen da ubija svoje. Hemija za eliminaciju dva cilja, nema šta.

Od nedavno i tri. Jer ono što na Zapadu u horu ponavljaju, NBC je na svom

portalu formulisao njeţno, “diplomatski” i sa krajnjom porukom: “Ruski uticaj u

Siriji presudno komplikuje mirovne napore...”

Naša raja

Trump je u svakom slučaju tomahawcima na Siriju srušio najveći dio

otpora premi sebi naraslog u minulih devedesetak dana do neslućenih razmjera.

Sada ga, eto, hvale i mediji, kongresmeni, administracija, Hollywood, Evropa, i

mali poslušnici po svijetu. Sad na miru i predsjednica KGK i premijer Plenković

u komšiluku s ponosom ugošćuju po Opatiji i Dubrovniku onog kongresmena

McCaina što se lani slikao ponosno sa ISIL-ovcima u Siriji. “Naša raja”. Rusija

kao uvijek, mimo oglašavanja na prvu loptu, šuti i duma. Sazivanje vanredne

sjednice Vijeća sigurnosti UN-a je rutina. Ali su preko noći pristigli pred obale

Sirije razarači i topovnjače, a unutar zemlje rasporeĎene lansirne rampe, razne.

11


Kineski predsjednik protokolarno je trebao biti prepadnut sirijskim raketnim

vatrometom upozorenja, povodom Koreje. Večera je servirana uz svjetla

eksplozija iz vazduhoplovne baze “Shayrat” mada se još ne zna gdje je završilo

bar polovica od šezdesetak tomahawka ispaljenih sa brodova u Mediteranu.

Unaokolo se teško moţe doći do riječi od Evrope i Turske što se utrkuju u

komplimentima Trumpu. Jutro nakon “najozbiljnijeg upozorenja Assadu”, da

ga, maltene više nema, ISIL-ovci su zaklali 33 Sirijca, a dva dana kasnije

nadomak Mosula pobili desetine civila i povješali ih okolo električnim

kablovima, kao upozorenje da su koljači ţivahni, posebno otkako su tomahawci

stali na njihovu stranu.

Oni koji malo pamte sjetili su se kako je ovaj isti Trump prije dva mjeseca

zabranio Sirijcima, uz sve druge iz ostalih šest drţava islamskog svijeta, da

privire u Ameriku. Pokazali su mu tada slike ratom izluĎene sirijske djece od

pet, šest, sedam godina od kojih mnoga neće preţivjeti tamo gdje su sada. I

pitali ga da li mu je ţao kad vidi ovu dječicu, zbog odluke da im ne dopusti

dolazak u Ameriku. Mrtav-hladan je kazao da nije, jer sve su to “trojanski konji

terorista koji će doći sa njima...” Dva mjeseca kasnije “beautiful little babies”

postaju moralni razlozi za prijetnju ubijanja nebrojeno mnogo tih istih beba po

gradovima koje najavljuje bombardovati. E, to će onda biti druga stvar. Drugo

vrijeme, druga tema, drugo objašnjenje. Nekome i drugi Pulitzer.

Ove činjenice su u osnovi pitanja “Zašto”? Da bi se došlo do validnih

odgovora koji će da razbistre um umjesto što ga drţe opranim i izmanipuliranim,

valjalo bi poslati u traganje za činjenicama nekog Seymoura Hersha, pa bi priča

bila sasvim drugačija. Doista više ne mogu pod koţu isti olinjali i laţni povodi

za velika razvaljivanja, poput Tonkiškog zaljeva, pa Iraka, pa Istočne Gute,

Idliba, a sutra ko zna gdje. Čak i ako je tačno ovo što mnogi slute, ne bez

razloga, da su tomahawci na vojni aerodrom Shayrat zapravo namijenjeni

odbrani Trumpa u Washingtonu, a ne zarad pobjede u Siriji. I to je legitimna

tajna u priči u kojoj se ne smiju postavljati suvišna pitanja, niti slati istraţitelji

da joj utvrĎuju validnost.

Kad bi se pitalo, onda bi moralo uz puno ostalog i sljedeće: koja je logika

da Assad bombarduje svoj narod koji bjeţeći od dţihadista hrli pod njegovu

zaštitu? Koja je logika ovakva samoubilačka operacija sada kad dobija bitke na

mnogim frontovima? Zašto rizikovati, čak i protiv neprijatelja, hemijskim

oruţjem ako je započeo mirovne pregovore, oslobodio Aleppo, na pragu Raqqe,

čisti oko Damaska...? Zašto ići uz nos Amerikancima ako su ovi dva dana ranije


po prvi put kazali da im njegovo skidanje nije više cilj? Zašto Amerikanci ovim

povodom tuku Assadovu vojsku dajući time podršku ISIL-u, a njegova vojska je

najjača organizovana snaga protiv dţihadista? Zašto Trump ovom operacijom

direktno podrţava teroriste ako su mu oni, navodno, glavni cilj u Siriji i Iraku...?

Kakvu poruku šalje Trump, ako hoće da je Amerika perjanica demokracije u

svijetu, krećući u ovakvu operaciju bez odobrenja UN-a i vlastitog Kongresa?

Zašto ne dozvoljavaju nikakvu istragu i utvrĎivanje činjenica o hemijskom

napadu kraj Idliba ako “sigurno znaju” da je sve Assadovo maslo? Ili, recimo,

čemu sva ova opasna igra ako je u pitanju samo “slanje poruke” ovome ili

onome? Konačno, povodom doista tragične smrti osamdeset civila i meĎu njima

tridesetak djece čije ubojice treba identifikovati i kaţnjavati – Zašto onda i sa

kojim moralnim opravdanjem stotine i hiljade ubijene nevine djece u sirijskim

gradovima, ako doĎe do odmazde kojom se prijeti?

Odgovora na ova i mnoga druga “Zašto”, koji mogu biti jasni, precizni, i

optuţujući za one koji pitaju, ne smije biti. Pošto ne smije biti odgovora, ne

smije biti ni istrage. Kakvog onda smisla ima cijela ova priča. Nikakvog. Kako

to? Pa fino, svijet je dobacio do tačke na kojoj jedino besmisao ima smisla, jer

se samo tako moţe pokriti svako siledţijstvo kojim se realizuje krajnji cilj jačeg.

I šutnja potlačenog.

Nad svim tim onda lebdi pitanje – Zašto ljudi pristaju na taj vid retardacije

za koju ih istorija, valjda, nije trenirala. Ko zna, mnogi će kazati, zato nikad ne

pitaj “Zašto”. Kako stvari stoje, šuti, to je najbolje. I sam lezi u grob i zatrpaj se.

Tako počinje kraj.

13


Kemijska potvora: Slučaj

Istočne Gute

Tim Anderson

Kemijska potvora.../ Tim Anderson

Kemijska potvora: Slučaj Istočne Gute

Tim Anderson

Univerzitet u Sidneju

Saţetak

Kredibilni nezavisni dokazi brzo su pokazali da su tvrdnje o odgovornosti sirijske

vojske za kemijski napad u Istočnoj Guti bile netačne. Niz velikih skandala koji kontinuirano

obiljeţavaju nečasni rat protiv Sirije često se fabriciraju kako bi se za zločine optuţila Vlada u

Damasku, a kako bi se time prispodobili razlozi koji bi posluţili kao izgovor i proizveli

meĎunarodnu vojnu intervenciju. Jedna od najnotornijih takvih prevara svakako je incident u

Istočnoj Guti, koji se dogodio u augustu 2013. godine, kada su fotografije ubijene i otrovane

djece objavljene na internetu i medijima, u poljoprivrednom području istočno od Damaska

koje se nalazilo pod kontrolom islamističkih pobunjenika. Fotografije su popraćene

optuţbama da je sirijska vojska upotrijebila kemijsko oruţje protiv civilnog stanovništva u

kojima je ubijeno nekoliko stotina nevinih ljudi. Ovaj incident privukao je takvu

meĎunarodnu paţnju u tolikoj mjeri da je direktna američka vojna intervencija u zadnji čas

spriječena zahvaljujući diplomatskoj inicijativi Rusije. Sirijska vlada je nakon toga pristala

uništiti kompletne zalihe kemijskog oruţja koje je imala u svom arsenalu. (Smith-Spark and

Cohen 2013), tvrdeći da nikad nije upotrijebila to oruţje u sukobu sa pobunjenicima.

Ključne riječi: Istočna Guta, kemijski napad, Sirija, civilno stanovništvo

15


Činjenica je da su svi nezavisni dokazi u vezi incidenta u Istočnoj Guti

(uključujući i dokaze SAD-a i UN-a) pokazali da su optuţbe na račun sirijske

vlade bile potpuno neutemeljene. Tome je prethodio veliki broj neutemeljenih

optuţbi koje se mogu označiti kao „false flag‟ tvrdnje sličnih onim koje je

paţljivo dokumentirala majka Agnes (SANA 2011), o sramotno neobjektivnoj

istrazi o masakru u Houli ili pak neuspjelim pokušajima ili razotkrivenim

rabotama kojim se pokušalo za zločine optuţiti Vladu Sirije, za ubistva koja su

izvršile islamističke grupe, na primjer u Darayi i Aqrabu (Fisk 2012; Thompson

2012). MeĎutim, mogućnost da bi islamističke grupe mogle biti odgovorne za

kemijski napad, uglavnom je odbačena od strane zapadnih sila, što se itekako

reflektiralo u stavovima gotovo svih zapadnih medijskih izvješća. Osim toga,

budući da su se tvrdnje o upotrebi kemijskog oruţja godinama ponavljale, otuda

su i percepcije javnosti o tome rijetko zasnovane na oslanjanju na neoborivim

dokazima. Poslije ovog kraćeg uvoda, hajde da temeljnije razmotrimo nezavisne

dokaze koji se odnose na incident u Istočnoj Guti. Na osnovu tih dokaza doći

ćemo do još jednog stravičnog ratnog zločina, i sudbine ubijene i otrovane djece

o čijim fotografijama je bilo riječi ranije.

Kemijsko oružje u Siriji

Kemijsko oruţje je jedna gruba zaostavština i relikt iz ranijih epoha, kao

što je nekad bio rat u rovovima na početku prethodnoga stoljeća. U urbanom

ratu, gdje vojska borbom po uskim ulicama, naseljenim zgradama i civilnim

stanovništvom, pokušava eliminirati naoruţane skupine, od ove vrste oruţja

nema neke velike koristi. Time se ne moţe postići stvarna prednost, izuzev ako

beskrupolozna strana u sukobu ţeli stvoriti opću paniku ili laţne pretenzije. U

slučaju Sirijske arapske armije, njeno konvencionalno naoruţanje je superiornije

u odnosu na primitivno kemijsko oruţje a njena obuka za ratovanje u urbanim

naseljima, uključujući i onu u Iranu, prvenstveno ima za cilj eliminaciju

terorističkih grupa, i to, zgradu po zgradu (Al Akhras 2013). Zalihe kemijskog

oruţja Sirija je imala u pričuvi samo kao sredstvo za odbijanje eventualnog

izraelskog napada, jer Izrael raspolaţe nukleranim oruţjem, ali ne postoji

dokazana upotreba tog oruţja u posljednjih nekoliko decenija.

Početkom 2013. godine ratna sreća počela je ići na ruku sirijskoj vladi.

Iako se neki djelovi Aleppoa, istočnog Damaska i neki dijelovi na istoku Sirije


nalaze pod kontrolom različitih islamističkih grupa, Sirijska vojska je zadrţala

kontrolu u glavnim populacijskim centrima u zapadnoj Siriji a presjekla je i

većinu oruţanog saobraćaja u planinskim djelovima prema granici sa Libanom.

Na granici sa zemljama koje pruţaju podršku islamistima – Turskoj, Izraelu i

Jordanu – dešavaju se redovni pobunjenički upadi, kojim se sirijska vojska

uglavnom uspješno suprotstavlja. U perodu maj-juni 2013. godine, sirijska

vojska uz podršku libanskog Hizbulaha, uspjela je od brigade Farouq i Jabhat al-

Nusre meĎu kojim je bilo puno stranih boraca, ponovo preuzeti kontrolu nad

gradom Qusayr, jugozapadno od Homsa, (Mortada 2013).

U ovom kontekstu opozicione oruţane islamističke grupe optuţene su za

upotrebu kemijskog oruţja. Vjeruje se da je glavna strana grupa za podršku

Sirijskim islamistima, Jabhat al-Nusra, kako je objavljeno, u decembru 2012.

godine zauzela jednu kemijsku fabriku u blizini Aleppoa (Gerard Direct 2012).

Nakon toga, u martu, Sirijska je vlada obavjestila UN da je gas sarin bio korišten

u jednoj velikoj bici sa islamistima u mjestu Khan al-Assal, zapadno od

Aleppoa. Sirijska novinska agencija SANA izvijestila je da su teroristi lansirali

projektile koji su „bili napunjeni kemijskom supstancom‟, a koji je usmrtio 16

lica a 86 ih je ranjeno, kako vojnika tako i civila. Broj ubijenih kasnije se

povećao na 25 (Barnard 2013). Sirijska opservatorija za ljudska prava (izvor sa

sjedištem u Velikoj Britaniji), a koji je blizak Muslimanskoj braći, kao i drugi

antivladini „aktivisti‟, potvrdio je broj ţrtava ali je insinuirao da je počinilac

masakra Sirijska vojska koja je koristeći ovo oruţje greškom pogodila i svoje

pozicije, „nehotice‟ (Barnard 2013). Zapadni mediji su kontra-tvrdnje islamista

uzdigli na pijedestal vladinih izvještaja. U aprilu 2013. godine objavljeno je da

je Jabhat al-Nusra došla u posjed klorin gasa (NTI 2013).

Vezano za Khan al-Asal, izjava ambasadora Sirije u UN-u Bashara al-

Ja‟afarija, datirana od 19. marta, tvrdi da su naoruţane terorističke grupe ispalile

granatu iz Kfar De‟ila mjesta u blizini Khan al-Asala (u distriktu Aleppoa): “…

gusti oblak dima onesvijestio je svakog ko se našao u blizini da ga udahne”.

Ovaj je incident, kako je navedeno, rezultirao smrću 25 osoba a više od 110

civila i vojnika je ranjeno, te su potom prebačeni u bolnicu u Aleppou.

Narednog dana, Vlada Sirije „uputila je zahtjev generalnom sekretaru UN-a

pozivajući ga da formira specijalnu, nepristrasnu, nezavisnu misiju koja bi

istraţila ovaj incident‟ (UNMIAUCWSAA 2013: 2-3).

Odmah nakon toga, od 21. marta nadalje, vlade SAD-a, Francuske i

Britanije (koje su već tada direktno ili posredno podrţavale islamističke grupe u

17


Siriji) počele su dodavati nekoliko drugih incidenata, za koje su tvrdili da su

izvedeni kemijskim oruţjem (UNMIAUCWSAA 2013: 2-6). Washington je

uporno ponavljao tvrdnje kako ne postoje „nikakvi dokazi‟ da su „pobunjenici‟

odgovorni za upotrebu kemijskog oruţja. Na taj način su pokušali odgovornost

prebaciti na Vladu Sirije. MeĎutim, u preliminarnoj izjavi koja datira od maja,

inspektorka UN-a Carla del Ponte izjavila je da posjeduje svjedočenje ţrtava o

tome da su „pobunjenici‟ upotrijebili gas sarin (BBC 2013). Turske snage

sigurnosti su zatim, u maju, kako je javljeno, pronašle kanister sa 2 kg sarina,

nakon što su izvršili raciju kuća pripadnika Jabhat al-Nusre (RT 2013). Rusija

je u junu objavila da ima dokaze da su sirijski „pobunjenici‟ sami proizvodili gas

sarin (Al Jazeera 2013).

Uprkos nezadovoljstvu zbog istrage u vezi s masakrom u Houli prethodne

godine, sirijska vlada je pozvala inspektore UN-a da posjete Khan al-Asal,

mjesto na kom se desio ovaj napad. Nakon što su obavljene pripreme specijalna

misija UN-a konačno je stigla u Damask, 18. augusta 2013. godine. Namjera

misije je bila „istraţiti navodne optuţbe vezane za upotrebu kemijskog oruţja u

Khan al-Asalu, Saraquebu i Sheik Maqsoodu‟, tri od ukupno 16 navedenih

mjesta za koje se vjeruje da su u njima napadi zaista izvedeni „za što postoje

kredibilne osnove‟. Ali, „nakon tragičnih dogaĎaja od 21. augusta 2013.‟

generalni sekretar UN-a naredio je timu UN-a da ispita incident u Istočnoj Guti

„kao prioritetan zadatak‟ (UNMIAUCWSAA 2013:7-8). Ovaj incident je

preusmjerio ranije planirane istrage. Iako nije bilo nikakve osnove da bi sirijska

vlada mogla izvesti taj napad, nakon što je ranije uputila zahtjev UN-u da ispita

druge napade, nove tvrdnje privukle su paţnju svjetske javnosti.

Incident u Istočnoj Guti

Glavna oruţana islamistička grupa koja kontrolira ovo područje, Islamski

front (Liwa al Islam) koji finansira Saudijska Arabija, optuţila je Vladu za

trovanje djece bojnim otrovima. Desetine fotografija ranjene i ubijene djece

objavljene su u medijima i na internetu. U duhu pruţanja podrške

„pobunjenicima‟ američka vlada i američka organizacija Human Rights Watch

za napad su odmah optuţile Vladu Sirije. Human Rights Watch je izjavila da je

„analizirala izjave svjedoka o raketnim napadima, informacije o mogućim

izvršiocima napada, i fizičke ostatke oruţja koje je korišteno u tom napadu‟, i

zaključila da su raketni napadi izvedeni „oruţanim sistemom za koje se


dokumentirano zna da ga jedino posjeduju, i koriste oruţane snage Sirijske

vlade‟ (HRW 2013a). Isto to izjavila je i američka administracija. Bliska veza

ovo dvoje bi nam trebalo ukazati da se ovdje više radi o kolaboraciji nego

potvrĎivanju informacije iz drugog neovisnog izvora. Jedna grupa dobitnika

Nobelove nagrade će kasnije optuţiti Human Rights Watch da koristi „rotirajuća

vrata‟ izmeĎu svoje i kancelarija američke vlade (Pérez Esquivel and Maguire

2014).

List New York Times podrţao je svojim izvještajima tvrdnje američke

vlade kako „jedino snage Sirijske vlade raspolaţu sredstvima za izvoĎenje te

vrste napada‟ (Gladstone i Chivers 2013). List tvrdi da vektorski proračuni puta

kojim su lansirane rakete ukazuju da su one morale doći iz Sirijske vojne baze u

Damasku (Parry 2013). MeĎutim, istraţivanja koja su uraĎena na Tehnološkom

institutu u Massachussetsu - MIT - jasno su pokazala da su korištene rakete

zapravo imale daleko manji domet od onog kako je navedeno ranije. NYT je

nakon toga povukao svoje tvrdnje vezane za telemetriju zaključivši da neki

eksperti još uvijek vjeruju „da postoji mogućnost da je za raketni napad

odgovorna Vlada Sirije‟, novi dokazi „minimizirali su vrijednost dokaza i tvrdnji

Obamine administracije‟ u vezi sa tačkama sa kojih su lansirane rakete‟ (Chivers

2013; takoĎer vidi Parry 2013). Konačni izvještaj MIT-a je zvučao više

empatično, zaključivši da: “rakete nikako nisu mogle biti ispaljene na Istočnu

Gutu iz samog „središta‟, ili sa istočnog ruba područja koje se nalazilo pod

kontrolom snaga sirijske Vlade, kako je to prikazano na obavještajnoj mapi koju

je 30. augusta, 2013. godine objavila američka Bijela kuća.” (Lloyd and Postol

2014).

Dok su zapadni mediji uglavnom ponavljali optuţbe koje je lansirao

Washington, nezavisni izvještaji su i dalje pobijali ovu verziju dogaĎaja.

Novinari Dale Gavlak i Yahya Ababneh su objavili direktne intervjue koje su

obavili sa „liječnicima, stanovnicima Gute, pobunjeničkim borcima i njihovim

porodicama‟ sa područja Istočne Gute. Mnogi od njih vjeruju da su islamisti

dobili kemijsko oruţje preko šefa saudijske obavještajne sluţbe, princa Bandara

bin Sultana, i da su oni odgovorni za ovaj napad bojnim otrovima (Gavlak i

Ababneh 2013). Otac jednog pobunjenika rekao je kako ga je njegov sin upitao

„šta mislim koje je ovo oruţje koje su mi rekli da ponesem‟. Njegov sin i

dvanaestorica drugih pobunjenika su „ubijeni u tunelu koji je korišten za

skladištenje oruţja koje je nabavio jedan saudijski militant poznat po imenu Abu

Ayesha‟ (Gavlak i Ababneh 2013). Jedna djevojka, pobunjenik, se ţalila kako

19


uopće nisu obučeni za upravljanje kemijskim oruţjem. Jedan drugi pobunjenik

je rekao otprilike istu stvar. Mnogi od intervjuiranih naveli su kako plate

primaju od Saudijske vlade (Gavlak i Ababneh 2013).

Kasnije je jedna sirijska organizacija, ISTEAMS, kojom rukovodi Majka

Agnes Mariam, provela temeljito ispitivanje video materijala koji su korišteni

kao dokazi, primjetivši kako se manipuliralo tijelima gdje se vidi da su oni

otrovani ili ranjeni (ISTEAMS 2013: 32-35). Video snimci ukazuju na „umjetni

tretman mjesta napada … na snimcima je očigledno da nema stvarnih porodica

ţrtava Istočne Gute ... postavlja se pitanje ko su ta djeca koja su prikazana na

video snimcima?‟ (ISTEAMS 2013: 44). Kako je moguće da se na snimcima

nalazi toliki broj djece a da sa njima nema i roditelja, pitaju se autori ovog

izvještaja? Svi izvještaji došli su sa područja koja kontroliraju „pobunjenici‟

Medicinsko odjeljenje ovog područja tvrdi da je 10,000 ranjenih i 1,466

ubijenih, od kojih su 67 % ţene i djeca; a Lokalni koordinacioni komitet (koji je

u tom momentu već bio u sastavu FSA-a) izjavio je da je broj ţrtava 1,188.

Video snimci pokazali su manje od 500 tijela, ali nisu svi bili mrtvi. (ISTEAMS

2013: 36-38). Još je upadljivije da tijela nisu verificirana. „Osam tijela je

spaljeno. [A] preostalih 1,458 tijela, šta je sa njima? Gdje su tijela djece?‟

(ISTEAMS 2013: 41). Jedan „pobunjenički‟ predstavnik za medije je tvrdio

kako su „tijela nabrzinu sahranjena u strahu da bi moglo doći do njihovog

raspadanja uslijed velike vrućine‟ (Mroue 2013).

Izvještaj ISTEAMS-a smatra da postoji mogućnost veze izmeĎu operacije

otimanja velikog broja djece u Ballouti i Sjevernoj Latakiji, dvije sedmice prije

incidenta u Istočnoj Ghouti. „Ovdje se takoĎer osvrćemo na listu ţrtava napada

na 11 alevitskih sela u regionu Latakije koji se dogodio 4. augusta 2013. godine

u kojem je Jabhat al-Nusra zarobila 150 ţena i djece‟ (ISTEAMS 2013: 43). U

izvještaju se navodi da su: „porodice nekih otetih ţena i djece… prepoznale

svoju rodbinu na video snimcima‟, i zatraţili da se provede temeljita i

„objektivna‟ istraga kako bi se utvrdio identitet i porijeklo djece (ISTEAMS

2013: 44). Kasniji izvještaji su naveli da su djeca koja su oteta na sjeveru Sirije

zadrţana u sjevernom gradiću Selma (Martin 2014; Mesler 2014), a jedan

navodi kako su oruţane pobunjeničke grupe navodno drogirale djecu u cilju

snimanja video snimaka, a onda taj video poslali u Istočnu Gutu da se otuda

objavi (Mesler 2014). U slučaju da je ovaj navod tačan, to bi značilo da djeca

uopće nisu iz Istoče Gute. Potkraj 2013. godine jedna organizacija advokata i

pisaca iz Turske objavila je jedan opširan izvještaj koji tretira pitanje zločina


nad civilima u Siriji. Poseban fokus ovog izvještaja odnosio se na odgovornost

turske Vlade, koja je podupirala „pobunjeničke‟ grupe. Zaključak ovog

izvještaja je da su „većinu zločina‟ protiv sirijskih civila, uključujući i napad u

Istočnoj Guti, izvršile snage „naoruţanih pobunjenika u Siriji‟. Nekoliko izvora

tvrdi da je upravo grupa Liwa al-Islam, koju finansira i podrţava Saudijska

Arabija, a kojom komanduje Zahran Alloush, odgovorna, za napad kemijskim

oruţjem. (Peace Association and Lawyers for Justice 2013).

Američka verzija ovog dogaĎaja doţivjela je još jedan udarac u samoj

Americi. Eminentni i iskusni američki novinar veteran Seymour Hersh

intervjuirao je neke američke obavještajne agente i na osnovu toga zaključio da

su tvrdnje Washingtona u vezi dokaza fabricirane. Al-Nusra „je morala biti uzeta

kao jedna od osumnjičenih strana za ovaj napad‟, rekao je Hersh, „ali je Vlada

[SAD-a] dokaze odabirala onako kako se njoj sviĎalo, kako bi time opravdala

napade protiv Assada‟ (Hersh 2013). Predsjednik Obama je naveo kao dokaz

pripreme Sirijske vojske za napad kemijskim oruţjem, na osnovu „priče‟ koja je

uhvaćena na radio valovima u vrijeme incidenta. MeĎutim, Hersh je naveo da u

redovima američkih obavještajaca vlada „ozbiljna zabrinutost‟ i bijes zbog

„namjerne manipulacije obavještajnim podacima‟. Jedan obavještajni oficir je

rekao da napad „nije rezultat djelovanja trenutnog sirijskog reţima‟ (Hersh

2013). Hersh zaključuje da je Bijela kuća „glatko odbacila raspoloţive dokaze o

potencijalnoj mogućnosti da je al-Nusra mogla doći u posjed gasa sarin, te je

ustrajavala (pogrešno) tvrditi da je taj gas mogla jedino posjedovati Assadova

vojska‟ (Hersh 2013).

Specijalna misija UN-a koja se bavila istragom u vezi upotrebe kemijskog

oruţja vratila se u Siriju krajem septembra gdje je obavila ispitivanja na

nekoliko lokacija, uključujući i Istočnu Gutu. Inspektori su odlučili razmotriti

samo sedam od raspoloţivih 16 izvještaja (UNMIAUCWSAA 2013: 10). Ova

misija nije ovlaštena da utvrĎuje odgovornost za ovaj zločin, već samo da ispita

da li je u napadu korišteno kemijsko oruţje, i kakav je rezultat njegovog

korištenja. Misija je u decembru objavila svoj izvještaj u kojem je potvrĎena

upotreba kemijskog oruţja u Siriji, te kako je kemijsko oruţje doista korišteno,

posebno „protiv civilnog stanovništva, uključujući djecu, i to u velikoj mjeri, na

području Istočne Gute, predgraĎa Damaka, koje se desilo 21. augusta … u

mjestu Khan Al-Asal, 19. marta, 2013. godine i na vojsku i civilno stanovništvo

… u Jobaru, 24. augusta, 2013. godine u relativno maloj količini i to protiv

vojnika … u Saraquebu, 24. augusta, 2013. godine takoĎer u malim količinama,

21


opet protiv civila … [i] u Ashrafiji Sahnayi, 25. augusta 2013. godine u malim

količinama i to protiv vojnika‟ (UNMIAUCWSAA 2013: 19-21). Primjećujemo

da je u tri od pet slučajeva kemijsko oruţje bilo upotrijebljeno protiv vojnika.

Logično je zaključiti da se radilo o napadu grupa koje su se borile protiv vojske,

a ne obratno. Još jedan kasniji izvještaj Vijeća za ljudska prava UN-a (februar

2014) navodi da su kemijska oruţana sredstva koja su korištena u napadu na

Khan-al-Assal „imala iste specifične karakteristike kao i ona upotrijebljena u

Al-Guti‟; meĎutim, počinioci ovog napada nisu mogli biti identificirani. (HRC

2014: 19). Raspoloţivost nezavisnih dokaza koji su bili prisutni u tako velikoj

mjeri nije bilo moguće lahko zanemariti: nema uopće dvojbe da je kemijsko

oruţje upotrijebljeno u Istočnoj Guti, ali su dokazi da je to učinila Sirijska

vojska bili fabricirani.


Tabela 1: Incident u Istočnj Guti (august 2013): značajniji

izvještaji

Izvor/

izvještaj/

dokaz

Metoda i zaključak

Carla del Ponte (UN)

Prije Istočne Gute: „Pobunjenici‟

najvjerovatnije koristili gas sarin

Razni medijski

izvještaji

Prije Gute: „pobunjenici‟ (al-Nusra)

uhapšeni u Turskoj u posjedu gasa sarin

„Sirijski pobunjenici‟

i njihovi suradnici

1,300 ubijenih, uključujući i djecu, od

vladinih napada. 8 tijela javno spaljeno

Human Rights Watch

Oruţje koje je korišteno posjeduje samo

Sirijska vlada

New York Times

Telemetrijski dokazi vezuju napade za

sirijske vojne poloţaje (Studija MIT-a

primorala NYT da modificira svoje

ranije tvrdnje)

Lloyd i Postol (MIT)

Rakete korištene u napadu imaju kraći

domet i stoga nisu mogle biti lansirane

sa poloţaja Sirijske vojske kako je bila

ranija tvrdnja.

Gavlak i Ababneh

(MINT Press)

Saudijska Arabija je snabdjela „pobunjeničke‟

grupe, kemijskim oruţjem. Neki borci poginuli

uslijed neobučenosti u rukovanju.

Majka Agnes /

Imidţi su manipulirani,bez društvenog

23


ISTEAMS konteksta, samo osam tijela sahranjeno –

ko su i gdje su djeca?

ISTEAMS, Martin,

Mesler

Roditelji identificirali djecu na

fotografijama kao onu koja su

kidnapovana u Balouti (Latakia), dvije

sedmice ranije

Seymour Hersh

(LRB)

Intervjuirao američke zvaničnike.

Obavještajni podaci manipulirani, kako

bi se odgovornost za napad svalila na

predsjednika Assada, korištene laţne

tvrdnje.

Grupa advokata i

pisaca iz Turske

(PALJ)

Vjerovatnoća da je za napad odgovorna

„Pobunjenička‟ grupa Liwa al-Islam iza

koje stoji Saudijska Arabija

UN – decembar,

2013. Izvještaj o

napadu kemijskim

oruţjem KO u Siriji

KO korišteno u Istočnoj Guti; tri od pet

napada kemijskim oruţjem bila „protiv

vojske‟ ili „protiv vojske i civila‟

Izvještaj HRC-a

februar. 2014.

Kemijski agenti korišteni u Khan-al-

Assalu „sadrţao iste karakteristike‟ kao i

one u Istočnoj Guti

Dokazi vezani za ovaj incident, koje su ponudile organizacije neovisne od

Sirijske vlade došli su iz jordanskih, turskih i američkih izvora, te od tima

Ujedinjenih nacija. Pored toga, nije neovisno verificirano za veliki broj

fotografija i video snimaka da potiču iz Istočne Gute. Ne postoji ni nezavisna

verifikacija dokaza o identitetu te djece niti o tome šta im se desilo. Većina

dokaza ukazuje na vjerovatnoću da se radi o još jednom incidentu „laţne zastave


- false flag‟, koji je smišljen kako bi se njime privukla ozbiljnija strana

intervencija. Puki broj nezavisnih izvještaja koji dovode u pitanje optuţbe na

račun Sirijske vlade za ovaj incident, kvalitativno se razlikuju od hvalisavih

samoreklamiranja svojstvenog „pobunjenicima‟ o vlastitim zločinima: od

dekapitacije, javnih egzekucija, detonacija kamina bombi, minobacačkog

granatiranja gradova i naselja, bombardiranja bolnica i destrukcije dţamija i

crkava. Činjenica da Sirijska vojska snaţno negira tvrdnje o ubijanju civila

(postupanje prema zarobljenim pobunjenicima je sasvim drugo pitanje), dok

mnogi „pobunjenici‟ svoje zločine publiciraju, jasno daje do znanja o kakvoj se

ovdje pozadini radi kada su u pitanju ove kontroverze.

Fabriciranje dokaza o kemijskom oružju i nestala djeca Sirije

Nakon incidenta u Istočnoj Guti, islamističke skupine koje podrţava niz

različitih zemalja koje su neprijateljski raspoloţene prema Siriji, i dalje tvrde da

su kemijsko oruţje upotrebile snage sirijske Vlade. Jabhat al-Nusra tvrdi da

kemijski materijali koji su kod njenih pripadnika pronaĎeni u Turskoj, „nisu

namijenjeni proizvodnji gasa sarin‟ (Today‟s Zaman 2013). MeĎutim, dokazi u

obliku video snimaka pokazali su da je Al-Nusra koristila kemijsko oruţje protiv

sirijskih vojnika. (Turbeville 2014). U julu 2014. godine objavljena je

informacija da su bačve u kojima se nalazio gas sarin otkrivene u nekim

područjima Sirije „koje kontroliraju pobunjeničke snage‟ (RT 2014). Nakon

toga, tokom 2015. godine Irački Kurdi su objavili da je ISIL, druga vodeća

oruţana grupa bliska Al-Qaedi, takoĎer upotrebljavala kemijsko oruţje.

(Solomon 2015; Ariel 2015). Kurdski borci su zaplijenili kanistere sa klorin

gasom nakon jednog samoubilačkog bombaškog napada nakon kojeg ih je

obuzeo osjećaj „zbunjenosti, mučnine i slabosti‟ (Akbar 2015).

Antisirijski „aktivisti‟, i nevladine organizacije porijeklom iz SAD-a poput

Avaaza, Sirijske kampanje, i Bijelih kaciga, ponavljale su pa čak i proširivale

optuţbe, pokušavajući da izazovu, i pozivajući uspostavljanje „zone zabranjenog

leta - no fly zone‟ po uzoru na raniji libijski scenario. (NFZ Syria 2015; White

Helmets 2015), sa jasnom namjerom da svrgnu Vladu u Damasku. Već 2014.

godine postalo je izvjesno da postoje veoma male šanse da će se to dogoditi.

Al-Jazeera u aprilu 2014. godine ponovo optuţuje Sirijsku vladu da je

upotrijebila gas klorin (Baker 2014), pritom su neki anonimni aktivisti‟ takoĎer

optuţili Vladu Sirije da je u nekim napadima koristila otrovne plinove (Mroue

25


and Lucas 2015). Naravno da ni u jednom od ova dva slučaja nisu ponuĎeni

nezavisno verificirani dokazi da se to stvarno desilo.

Unatoč tome, medijske mreţe su kontinuirano nastavile sa objavljivanjem

istih onih optuţbi koje su objavljene na početku u slučaju incidenta u predgraĎu

Damaska, Istočnoj Guti, baš kao da se radilo o neovisno verificiranim

činjenicama, ne obazirući se uopće na postojanje dokaza koji idu u prilog

suprotnom. Jedan članak koji je objavljen u aprilu 2015. godine u britanskom

listu Guardian, naprimjer, tvrdio je u svom uvodnom dijelu da je Vlada Sirije

koristila kemijsko oruţje kojim je „u augustu 2013. godine ubijeno do 1,400

ljudi‟ (Black 2015). To je još jedna u nizu brojnih neodgovornih

dezinformacijskih kampanja.

Namjerno prikrivanje istine u vezi upotrebe kemijskog oruţja u potpunosti

je skrenulo svjetsku paţnju sa kolosjeka jedne razumne diskusije na zapadu o

stvarnom karakteru rata u Siriji; ali, moţda je to upravo i bio cilj. Time je pak

rečeno, da razumna i objektivna diskusija o dokazima uopće ne znači ništa

posebno. Pored toga, konstantna diseminacija niza fabriziranih dokaza o tome,

ne samo da je pogoršala stanje u Siriji već je takoĎer doprinijela nastavku

sirijske tragedije. Islamističke milicije neometano su nastavile svoj krvavi pir,

bez ikakvog straha da će za to morati odgovarati, sve vrijeme optuţujući Vladu

Sirije, za zločine koje su sami počinili.

Još jedan ratni zločin sahranjen je fabriciranjem dokaza o kemijskom

oruţju: i sudbini djece otete u Ballouti. Čak je i Human Rights Watch objavio

informaciju o ovom zločinu. (HRW 2013b), iako taj slučaj nije povezao sa

djecom za koju se tvrdi da su ranjena ili potrovana u Istočnoj Guti. Ovo

masovno kidnapovanje djece samo je jedan u nizu slučajeva masovnog otimanja

djece za koje su odgovorne oruţane islamističke grupe. Ţrtve su zadrţane kao

mamac za ucjenu, razmjenu zarobljenika, ili su naprosto masakrirana budući da

se radilo o djeci porodica koje su bile lojalne Vladi Sirije. Što se pak tiče samog

incidenta u Guti, nekoliko izvora (ISTEAMS 2013; Martin 2014; Mesler 2014)

ga povezuju sa kidnapiranjem djece u Ballouti, čija su mrtva ili drogirana tijela

fotografirana i predstavljena kao ţrtve napada u Istočnoj Guti. To znači da su

njihovi imidţi postavljeni na internet u Guti, ali da njihova tijela tamo nisu bila

u stvarnosti. Iako je jedan broj kidnapovane djece osloboĎen u razmjeni

zarobljenika 2014. godine mnoga su zadrţana kao taoci, u mjestu Selma. To se

navodi kao razlog zbog kojeg mnoge porodice na sjeveru Sirije nisu ţeljele

javno identificirati svoju djecu. Oni se nadaju da će na taj način lakše isposlovati


oslobaĎanje druge djece koja su još ţiva. Zapadni mediji i dalje izvještavaju

kako je „1,400‟ djece ubijeno, ne spominjući uopće njihova imena, a pouzdano

se zna da je samo osmero djece sahranjeno. U magli rata, Majka Agnes Mariam

je sve vrijeme bila upravu kada insistirala na objavljivanju imena i identiteta

djece i drugih osoba koje su ubijene, a ne samo na ponavljanju njihovog broja,

kao da se radi o igri kriketa a ne o gnusnom zločinu. Ranije, tokom septembra

2013. godine njena organizacija ISTEAMS postavila je jedno od najvaţnijih

pitanja u čitavoj ovoj priči: „Postoji svjedočanstvo da je osmero djece

sahranjeno‟. A šta je sa [onih] preostalih 1,458 tijela, gdje su ona? Gdje se

nalaze ta djeca?‟

(ISTEAMS 2013: 41).

27


Bilješke:

Al Akhras, Samer (2013) Interview with this writer, Damascus, 24 December

Al Jazeera (2013) „Syria rebels made own sarin gas, says Russia‟, 10 July,

online:

http://www.aljazeera.com/news/middleeast/2013/07/20137920448105510.ht

ml

Anderson, Tim (2015) „The Houla Massacre Revisited: “Official Truth” in the

Dirty War on Syria‟, Global Research, 24 March, online:

http://www.globalresearch.ca/houla-revisited-official-truth-in-the-dirty-war-

on-syria/5438441

Ariel, Ben (2015) „United States „concerned‟ about ISIS use of chlorine gas‟,

Arutz Sheva, 17 March, online:

http://www.israelnationalnews.com/News/News.aspx/192730#.VSJJc5MY6q

4

Akbar, Jay (2015) „More evidence emerges of ISIS using chemical weapons

as Kurdish fighters seize chlorine canisters after suicide bomb attack that left

them „dizzy, nauseous and weak‟‟, 15 March, Daily Mail, online:

http://www.dailymail.co.uk/news/article-2995150/More-evidence-emerges-

ISIS-using-chemical-weapons-Kurdish-fighters-seize-chlorine-canisters-

suicide-bomb-attack-left-dizzy-nauseous-weak.html

Baker, Graeme (2014) „Syrian regime accused of chlorine gas attacks‟, Al

Jazeera, 17 April, online:

http://www.aljazeera.com/news/middleeast/2014/04/syrian-regime-accused-

chlorine-gas-attacks-201441703230338216.html

Barnard, Anne (2013) „Syria and Activists Trade Charges on Chemical

Weapons‟, New York Times, 19 March, online:

http://www.nytimes.com/2013/03/20/world/middleeast/syria-

developments.html?pagewanted=all

BBC (2013) UN‟s Del Ponte says evidence Syria rebels „used sarin‟‟, 6 May,

online: http://www.bbc.com/news/world-middle-east-22424188

Black, Ian (2015) „Former ambassador attacks Cameron‟s „arrogant‟ Syria

policy‟, UK Guardian, 8 April, online:

http://www.theguardian.com/politics/2015/apr/07/former-ambassador-attacks-

camerons-arrogant-syria-policy


Chivers, C.J. (2013) „New Study Refines View of Sarin Attack in Syria‟, New

York Times, online:

http://www.nytimes.com/2013/12/29/world/middleeast/new-study-refines-

view-of-sarin-attack-in-syria.html

Eva Pal (2014) „Talk with Lilly Martin and Steven Sahiounie, part 1‟,

YouTube, May 10, online: https://www.youtube.com/watch?v=oc2HRk42O-

w

Fisk, Robert (2012) „Inside Daraya - how a failed prisoner swap turned into a

massacre‟, 29 August:

http://www.independent.co.uk/voices/commentators/fisk/robert-fisk-inside-

daraya--how-a-failed-prisoner-swap-turned-into-a-massacre-8084727.html

Gavlak, Dale and Yahya Ababneh (2013) „Syrians In Ghouta Claim Saudi-

Supplied Rebels Behind Chemical Attack‟, MINT PRESS, August 29, online:

http://www.mintpressnews.com/witnesses-of-gas-attack-say-saudis-supplied-

rebels-with-chemical-weapons/168135/

Gerard Direct (2012) „Syria: jihadist al-Nusra Front seizes chemical factory

near Aleppo‟, 9 December, online: http://gerarddirect.com/2012/12/09/syria-

jihadist-al-nusra-front-siezes-chemical-factory-in-allepo/

Gladstone, Rick and C.J Chivers (2013) „Forensic Details in U.N. Report

Point to Assad‟s Use of Gas‟, New York Times, 16 September, online:

http://www.nytimes.com/2013/09/17/world/europe/syria-united-

nations.html?_r=0&adxnnl=1&adxnnlx=1387381766-

55AjTxhuELAeFSCuukA7Og

Hersh, Seymour M. (2013) „Whose Sarin?‟ London Review of Books, Vol. 35

No. 24, 19 December, 9-12, online: http://www.lrb.co.uk/v35/n24/seymour-

m-hersh/whose-sarin

Hersh, Seymour M. (2014) „The Red Line and the Rat Line‟, London Review

of Books, 36:8, 17 April, pp 21-24, online:

http://www.lrb.co.uk/v36/n08/seymour-m-hersh/the-red-line-and-the-rat-line

HRC (2014) „Report of the independent international commission of inquiry

on the Syrian Arab Republic‟, Human Rights Council, A/HRC/25/65, 12

February, online:

http://www.ohchr.org/EN/HRBodies/HRC/IICISyria/Pages/IndependentIntern

ationalCommission.aspx

HRW (2013a) „Attacks on Ghouta: Analysis of Alleged Use of Chemical

Weapons in Syria‟, Human Rights Watch, Washington, 10 September, online:

http://www.hrw.org/reports/2013/09/10/attacks-ghouta

29


HRW (2013b) „You Can Still See Their Blood‟, Human Rights Watch,

Washington, 11 October, online: http://www.hrw.org/node/119675/

ISTEAMS (2013) „Independent Investigation of Syria Chemical Attack

Videos and Child Abductions‟, 15 September, online:

http://www.globalresearch.ca/STUDY_THE_VIDEOS_THAT_SPEAKS_AB

OUT_CHEMICALS_BETA_VERSION.pdf

Lloyd, Richard and Theodore A. Postol (2014) „Possible Implications of

Faulty US Technical Intelligence in the Damascus Nerve Agent Attack of

August 21, 2013‟, MIT, January 14, Washington DC, online:

https://www.documentcloud.org/documents/1006045-possible-implications-

of-bad-intelligence.html#storylink=relast

Malas, Nour (2013) „As Syrian Islamists Gain, It‟s Rebel Against Rebel‟,

Wall Street Journal, 29 may, online:

http://online.wsj.com/article/SB1000142412788732397500457849910068432

6558.html

Martin, Lilly (2014) in Deena Stryker „The Hidden Australia/Syria Story‟, Op

Ed News, 22 December, online: http://www.opednews.com/articles/The-

Hidden-Australia-Syria-by-Deena-Stryker-

Children_Community_Death_Government-141222-294.html

Mesler, John (2014) „Combating the Propaganda Machine in Syria: The

„Moderate Opposition‟, the Children from Ballouta, and the Sarin Gas Attack

on Eastern Ghouta‟, NSNBC, 10 October, online:

http://nsnbc.me/2014/10/10/combating-propaganda-machine-syria/

Mortada, Radwan (2012) „Syria Alternatives (II): no homegrown solutions‟,

Al Akhbar, 13 June, online: http://english.al-akhbar.com/content/syria-

alternatives-ii-no-homegrown-solutions

Mortada, Radwan (2013) „The Battle for Qusayr: Decisive Victory or War of

Attrition?‟ Al Akhbar, May 21, online: http://english.al-

akhbar.com/node/15864

Mroue, Bassem (2013) „Syrian forces bomb area of alleged chemical attack‟

USA Today, 22 August, online:

http://www.usatoday.com/story/news/world/2013/08/22/syria-

attack/2683855/

Mroue, Bassem and Ryan Lucas (2015) „Activists accuse Syrian military of

deadly poison gas attack‟, 17 march, online: http://news.yahoo.com/group-

syrian-attacks-may-amount-war-crimes-074128323.html


NFZ Syria (2015) „Call from Syria: London march 26th April‟, 4 April,

online: http://www.nfzsyria.org/

NTI (2013) „Syrian militants have access to chlorine gas: plant owner‟, 1

April, online: http://www.nti.org/gsn/article/syrian-militants-have-access-

chlorine-gas-plant-owner/

Parry, Robert (2013) „NYT Backs Off Its Syria-Sarin Analysis‟, Global

Research, 30 December, online: http://www.globalresearch.ca/nyt-backs-off-

its-syria-sarin-analysis/5363023

Peace Association and Lawyers for Justice in Turkey (2013) „War Crimes

Committed Against the People of Syria‟, December, online: http://www.wpc-

in.org/sites/default/files/documents/war-crimes-committed-againts-the-

people-of-syria.pdf

RT (2013) „Turkey finds sarin gas in homes of suspected Syrian Islamists –

reports‟, 30 may, online: http://rt.com/news/sarin-gas-turkey-al-nusra-021/

RT (2014) „„Abandoned‟ barrels containing deadly sarin seized in rebel-held

Syria‟, 8 July, online: http://rt.com/news/171076-two-sarin-barrels-found-

syria/

SANA (2011) „Mother Agnes Merriam al-Saleeb: Nameless Gunmen

Possessing Advanced Firearms Terrorize Citizens and Security in Syria‟,

Syrian Free Press Network, 19 November, online:

http://syrianfreepress.wordpress.com/2011/11/19/mother-agnes-merriam-al-

saleeb-nameless-gunmen-possessing-advanced-firearms-terrorize-citizens-

and-security-in-syria/

Smith-Spark, Laura and Tom Cohen (2013) „U.S., Russia agree to framework

on Syria chemical weapons‟, CNN, 15 September, online:

http://edition.cnn.com/2013/09/14/politics/us-syria/

Solomon, Erica (2015) „Iraqi Kurds claim ISIS used chemical weapons‟,

Financial Times, 14 March, online: http://www.ft.com/cms/s/0/6e69cfca-

ca78-11e4-8973-00144feab7de.html#axzz3WW8sO2k1

Turbeville, Brandon (2014) „New video evidence points to al-Nusra chemical

attack against Syrian soldiers‟, 5 May, Online:

http://www.activistpost.com/2014/05/new-video-evidence-points-to-al-

nusra.html

Stack, Liam and Hania Mourtada (2012) „Members of Assad‟s Sect Blamed

in Syria Killings‟, New York Times, December 12, online:

http://www.nytimes.com/2012/12/13/world/middleeast/alawite-massacre-in-

syria.html?_r=0

31


Thompson, Alex (2012) „Was there a massacre in the Syrian town of Aqrab?‟

14 December: http://blogs.channel4.com/alex-thomsons-view/happened-

syrian-town-aqrab/3426

Today‟s Zaman (2013) „Detained al-Nusra members say chemicals not for

making sarin gas‟, 13 September, online:

http://www.todayszaman.com/national_detained-al-nusra-members-say-

chemicals-not-for-making-sarin-gas_326332.html

UN (2013) United Nations Mission to Investigate Allegations of the Use of

Chemical Weapons in the Syrian Arab Republic, December, online:

https://unoda-web.s3.amazonaws.com/wp-content/uploads/2013/12/report.pdf

UNMIAUCWSAA (2013) „Final report‟, United Nations Mission to

Investigate Allegations of the Use of Chemical Weapons in the Syrian Arab

Republic, 12 December, online: https://unoda-web.s3.amazonaws.com/wp-

content/uploads/2013/12/report.pdf

White Helmets (2015) „It‟s time to stop the bombs‟, March, online:

https://www.whitehelmets.org/


Assad ili režim ratobornih

džihadista

Graham E. Fuller

33

Assad ili reţim.../ Graham E. Fuller

Assad ili režim ratobornih džihadista

Graham E. Fuller

Politički analitičar, Harvard University

Saţetak

Kako bismo trebali protumačiti raketnu paljbu američkog predsjednika Donalda

Trumpa na sirijsku zračnu bazu? S jedne strane, to bi mogao biti taktički trijumf njegove

administracije: napadi krstarećim raketama su popularni meĎu američkom javnošću kao način

uzvraćanja, te su preusmjerili paţnju sa domaćih političkih natezanja. Po prvi put su pokazali

predsjednikovu spremnost za suprotstavljanje ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu u

jednom od ključnih pitanja. To takoĎer pokazuje predsjedničku “odlučnost“ tokom posjete

kineskog predsjednika Xi Jinpinga, te šalje poruku Sjevernoj Koreji. Konačno, omogućava

jednoročnu priliku za supotstavljanje reţimu sirijskog predsjednika Bašara Assada. Ovo su

korisne prednosti za Trumpa, barem kako stoji situacija.

Ključne riječi: Donald Trump, krstareće rakete, Vladimir Putin, Sjeverna Koreja


Ipak, ako ova paljba označi novi raskorak u stvarnoj američkoj strategiji

na Bliskom istoku, ona nas vodi u opasne vode. Sirijska agonija postavlja jasno

strateško pitanje: šta je gore, Assad ili opozicija? Izbor izmeĎu ove dvije

brutalne strane je nezamisliv. Ali bitno je istaći da šaroliko grupisanje koje

sačinjava naoruţanu opziciju utiče na gotovo sve igrače mnogo gore nego

nastavak Assadovog opasnog reţima.

Pogledajte opoziciju. Sačinjena je od brojnih suparničkih i ratobornih

strana, od kojih su brojni radikalni dţihadisti. Jedna od najvećih takvih je

ogranak Al-Qaede. Tuţna realnost je takva da radikalni dţihadisti općenito

ratuju bolje od demokratskih, prozapadnih, reformskih sila. Ako Assada,

sekularnog nacionalistu, poraze dţihadističke snage, najvjerovatnije je da će na

njegovo mjesto doći radikalni reţim. Umjereniji političari koji bi mogli voditi

drţavu su podijeljeni meĎu sobom, slabi su i nemaju mogućnosti da doĎu na

vlast, sem uz intervenciju SAD-a; a i tada bi bili suočeni sa sunitsko-

dţihadskom i alevitskom opozicijom.

A onda moramo uzeti u obzir da pobjeda dţihadista nad Assadom ne bi

nuţno okončala graĎanski rat. Ratoborne frakcije bi tokom godina vjerovatno

podupirale dugotrajno sektaško čišćenje i odrţavale brutalni graĎanski sukob

meĎu sobom. Taj novi reţim za cilj moţda ne bi ni imao eliminaciju ISIL-a. Ne

bi bio milostiv prema vlastitom narodu. U svakom mogućem scenariju bi se

protivio SAD-u. Jedan od nusproizvoda ovog sukoba – masovno iseljavanje

stanovništva – bi moţda još ozbiljnije nastavilo da potresa evropsku političku

stabilnost i ojačava tamošnje protofašističke sile.

Ako podrţimo dţihadiste protiv Assada, borit ćemo se dok ne padne

zadnji Sirijac. Podrška koju Assadu pruţaju Rusija, Iran i druge šiitske snage u

regiji bi umnogome oteţala rušenje njegove vlasti. Da li nas je briga o sirijskim

ţivotima i sirijskim gradovima? Teški uslovi u miru pod Assadovim reţimom bi

barem okončali ovaj rat. Tako elokventno govorimo o uţasu ţrtava hemijskog

oruţja, o pojedinostima i okolnostima koje su daleko od razjašnjenih, ali šta je

sa posljedicama nekoliko godina rata? Ili su svi ti sirijski ţivoti potrošna roba

naših geopolitičkih ambicija?

Assad je uz pomoć svojih saveznika sada u procesu preuzimanja kontrole

nad drţavom. Ko bi onda imao koristi od dugotrajnog ratnog stanja? Pitajte

35

Assad ili reţim.../ Graham E. Fuller

ljude na terenu? Mnogi sirijci koji mrze Assada se zapravo pribojavaju pobjede

dţihadista, i još više anarhije.

Ali istina je da u sirijskoj agoniji prvenstveno i nije riječ o Siriji ili

njenom narodu. To je zapravo još jedan posrednički rat izmeĎu mnogo jačih sila.

Jemen, koji se trenutno kasapi i izgladnjuje, je drugi primjer, u ovom slučaju

učestvuju Saudijska Arabija, Iran, Sjedinjene Drţave i Ujedinjeni Arapski

Emirati. Stvarne geopolitičke implikacije sukoba u Jemenu su minimalne – iako

stratezi u svojim foteljama u Washingtonu iznova nagaĎaju razloge zašto je

Jemen “vitalan“ za američke interese.

Zaboravite na Assada. Posrednički rat je ono što o čemu se ovdje radi i to

rat koji se vodi nad sirijskim tijelima. U stvarnosti, pravi ciljevi Washingtona su

usredotočeni na Rusiju i Iran na Bliskom istoku. Sjedinjene Drţave su s pravom

ogorčene zbog upotrebe hemijskog oruţja – ali Washington se nije protivio

njihovoj upotrebi kada ih je Sadddam Hussein ekstenzivno koristio u ratu protiv

Irana. Američka priča o demokratiji i ljudskim pravima u biti omogućava

pokriće za strateške vojne ciljeve poput poraza Rusije i Irana – bilo kakva priča

o demokratiji ili ljudskim pravima je poprilično odsutna kada je riječ o

američkim vlastitim stateškim vezama sa primjerice Saudijskom Arabijom ili

Egiptom.

No koliko su zapravo Iran i Rusija smrtni neprijatelji Sjedinjenim

Drţavama na Bliskom istoku? Washington, Moskva, Teheran i Peking svi dijele

zajednički cilj uništavanja ISIL-a i sprečavanja radikalnih snaga širom svijeta –

muslimanski pobunjenici direktno djeluju na Rusiju i Kinu na domaćoj sceni.

Svi mi dijelimo očajničku potrebu za stabilnošću na Bliskom istoku kako bi

omogućili toj regiji da se ohladi od gotovo dvije decenije katastrofalnih vojnih

sukoba i ljudskih tragedija. I napokon, svi dijelimo istu ţelju za protokom nafte i

plina ka globalnim potrošačima. To su značajni interesi. Demokratija kotira

nisko, kao i sprečavanje gladi, uništenja i anarhije čijem su stvaranju pripomogle

Sjedinjene Drţave.

No Washington još uvijek gleda na svijet kroz perspektivu jedine svjetske

supersile. “Dominacija punog spektra“ je još uvijek prisutna u zvaničnoj

Pentagonovoj globalnoj doktrini. Stoga, bilo kakav nagovještaj dobitne

kombinacije za obje strane je formula koja provocira američko negodovanje i

ukazuje na smanjivanje njihove unilateralne zaštite. Imajte na umu da su

američki mainstream mediji osudili američkog drţavnog sekretara Rexa


Tillersona zbog isticanja ove “win-win“ formule na nedavnoj konferenciji za

štampu sa njegovim kolegom iz Kine; taj izraz navodno asocira na strani ili

kineski koncept.

Trump administracija je, u jednom od njihovih racionalnijih trenutaka,

nedavno predloţila da Sjedinjene Drţave više ne postavljaju zbacivanje Assada

s vlasti kao glavni prioritet. Obama je u zadnjim mjesecima svoje vlasti takoĎer

počeo da uviĎa potrebu za ublaţavanja svojeg stajališta o Assadu.

Geopolitička stvarnost na Bliskom istoku danas je da Sjedinjene Drţave

ne mogu više samostalno donositi odluke. Puno je vaţnih igrača koji takoĎer

imaju svoje uloge tamo, što ne moţe biti zanemareno. Pored SAD-a još je devet

učesnika u sukobu: Rusija, Turska, Iran, Kurdi, Sirijci, Saudijci, Izraelci, Al-

Qaeda i ISIL. Rusija je - nakon intervala od 30 godina, koji je uslijedio nakon

raspada Sovjetskog Saveza – ponovo na svjetskoj sceni. Rusija je stoljećima

bila igrač na Bliskom istoku i dugo vremena je bila glavni zaštitnik pravoslavnih

kršćana. Moskva neće nigdje otići. Zadrţavanje dominantnog utjecaja u Siriji je

manji strateški napredak u poreĎenju sa masivnom regionalnom dominacijom

koju Washington još uvijek uţiva u drugim zemljama Bliskog istoka.

Iran već 40 godina ima jako bliske odnose sa Sirijom. Njegov utjecaj u

Siriji je samo pojačan ratom protiv Assada. Jednom kada se to završi, vojna

prisutnost Irana, Hezbollaha i iračkih šiita će umnogome biti smanjena.

Pa šta se postiţe pritiskom ove krstaške raketne paljbe? Da li se

Washington vraća svojoj staroj neubjedljivoj igri dobrih i loših dţihadista u

Siriji, prioritetiziranjem Assadovog pada – i slijedom toga produţavanjem

posredničkih ratova?

Za sada, čini se da je Trumpova odluka da bombarduje Siriju nešto više

od ublaţujuće mjere za suzbijanje rastućih pritisaka na njegovu administraciju.

U vojnom ţargonu, to je bila minimalna intervencija, čak iako je u tom trenutku

posluţila taktičkoj svrsi. No ako to označi glavni strateški preokret ka većoj

prisutnosti SAD-a u Siriji, to bi moglo biti katastrofalno.

37


Mitologija i stvarnost u

američko-arapskim

percepcijama

Rami G. Khouri

Mitologija i stvarnost u.../ Rami G. Khouri

Mitologija i stvarnost u američko-arapskim percepcijama

Rami G. Khouri

American University of Beirut; Harvard University

Saţetak

Ove sedmice me ponovo uzdrmala zabrinjavajuća razlika u tome kako Arapi

posmatraju sami sebe i kako ih općenito posmatra američka javna sfera medija i politike, dok

sam pratio američke mainstream masovne medije koji većinom spominju arapske drţave u

kontekstu ratova, terorizma, izbjeglica, urušavajućih drţava, ili bezbjednosnih prijetnji.

Istovremeno sam prolazio kroz rezultate najnovije ankete o mišljenju o Arapima, koju

objavljuje Arapski centar za istraţivanja i političke nauke, sa sjedištem u Dohi. Ovo

istraţivanje je pruţilo brojne uvide u identitet, vrijednosti i političke poglede Arapa širom

naše regije. Razlika u arapskoj stvarnosti i američkim percepcijama je bila očita, i

zabrinjavajuća.

Ključne riječi: Arapi, mediji, politika, ratovi, terorizam

39


Najnovija anketa (peta od 2011. godine) ispitala je 18 310 pojedinaca u 12

arapskih zemalja, s dopuštenom pogreškom od +/- 2%. Nekoliko značajnijih

zapaţanja zavreĎuje veću paţnju u SAD-u i drugim zemljama Zapada, koje još

uvijek imaju zamišljenu, prije nego stvarnu percepciju arapskog svijeta.

Stav graĎana arapskih zemalja prema „Islamskoj drţavi“ (ISIL-u) ukazuje

da religioznost često nema veliku ulogu u ljudskim postupcima, kao što se to

smatra u ostatku svijeta. MeĎu ispitanicima je bilo 89% onih koji su se protivili

ISIL-u, dok je samo 2% izrazilo „jako pozitivan stav“, a 3% je imalo „donekle

pozitivan stav“ o ISIL-u. Ovo ponovo potvrĎuje ogromno protivljenje ISIL-u u

arapskom društvu, iako je zabrinjavajuće da je 5% meĎu 20 miliona Arapa

imalo pozitivan stav o tome.

Još interesantnije, stav Arapa o ISIL-u nije bio povezan sa religioznošću,

anketa je pokazala da su ljudi koji su se izjašnjavali „jako religioznim“, kao i

„religioznim“ i one koji „ne vjeruju u ništa“ izraţavali jednako i pozitivne i

negativne stavove. Druga pitanja o religioznosti pojedinaca, stavovima o ISIL-u

i ulozi religije u javnom ţivotu ukazuju na to da su stavovi prema ISIL-u

definirani političkim opredjeljenjima radije nego vjerskim uvjerenjima.

Iako meĎu Amerikancima preovladava prioritet nad vojnom intervencijom

ili podrţavanje „umjerenog islama“, tek je 17% Arapa bilo za vojnu intervenciju

kao prvu opciju. Druge prve opcije meĎu ispitanicima su uključivale

„okončavanje stranih intervencija“, „podrţavanje demokratske tranzicije arapske

moći“, „rješavanje Palestinskog pitanja“ i „okončavanje sirijskog konflikta na

način kojim se ostvaruju ţelje sirijskog naroda“.

Drugim riječima, analitičari su rekli: „U širem smislu arapska javnost

podrţava poduzimanje sveobuhvatnog niza političkih, ekonomskih, društvenih i

vojnih mjera u borbi protiv teroriza.“

Fokus arapskih zemalja na političke faktore koji pogoršavaju mnoge naše

probleme se takoĎer ogleda u rastućem nezadovoljstvu sa politikom arapskih i

stranih sila prema Palestini, Siriji, Iraku, Libiji i Jemenu. Velika većina

negativno posmatra umješanost stranih politika Rusije, Irana i Sjedinjenih

Drţava (od 66 do 75%). Arapi su takoĎer u velikom broju prepoznali Sjedinjene

Drţave kao najveću prijetnju kolektivnoj arapskoj bezbjednosti – 67% Arapa je

izjavilo da Sjedinjene Drţave ili Izrael predstavljaju najveću prijetnju

Mitologija i stvarnost u.../ Rami G. Khouri

kolektivnoj arapskoj bezbjednosti (10% je izjavilo da je to Iran). Većina Arapa

(59-89%) uviĎa da Izrael, Sjedinjene Drţave, Rusija, Iran i Francuska prijete

regionalnoj stabilnosti.

Interesantno je da dok se američka vlada i Izrael zalaţu za mitološko

savezništvo Arapa i Izraela protiv Irana, anketa ukazuje na to da ogromna većina

Arapa (89%) odbija zvanično postojanje Izraela. Ovo se odraţava i u raširenim

percepcijama izraelske kolonijalne politike prema Palestincima i

ekspanzionističkoj prijetnji koju predstavljaju za druge arapske drţave. Dr.

Mohammad Almasri, koordinator Indeksa za mišljenje o Arapima, je objasnio

kako arapska netrpeljivost prema Izraelu odraţava političke odluke, radije nego

ukorijenjenost u kulturnom i vjerskom smislu.

Jedan od moţda najzabrinjavajućih zaključaka iz ankete je onaj o

materijalnom stanju u arapskim porodicama, i o njihovim vlastitim pogledima

na najveće probleme sa kojima su suočeni. Najozbiljniji problem koji potresa

drţave ispitanika je ekonomska situacija (44%), praćena je sa prioritetima u

odnosu na učinak vlade (20%), usporenu demokratsku tranziciju, nedostatke u

javnoj sluţbi, i širenje finansijske i administrativne korupcije.

Nije iznenaĎujuće da je anketa takoĎer uočila rašireno nezadovoljstvo sa

finansijskim situacijama u kojima narod ţivi. Skoro većina (49%) je reklo da su

njihova primanja dovoljna da se pokriju osnovni troškovi, ali da nisu mogli

uštediti novac (što znači da su svrstani u kategoriju socijalno ugroţenih). Drugih

29% arapskih graĎana je izjavilo da ne mogu pokriti najosnovnije porodične

troškove, te tako ţive u općoj oskudici.

Drugim riječima, skoro 4 od 5% Arapa ţivi u nepouzdanim situacijama u

kojima nemaju dovoljno novca, ušteĎevine ili mehanizama socijalne sigurnosti

koji bi im omogućili da podmire osnovne ljudske troškove u svakodnevnom

ţivotu, ili u hitnim slučajevima.

Ova saznanja zahtijevaju bolje shvatanje veza izmeĎu ove raspadajuće i

ozbiljne stvarnosti, neprekidnih autokratskih i inkompetentnih politika arapskih

vlada koje su podrţane od stranih sila, i utjecaj arapsko-izraelskog konflikta i

huškačkih politika regionalnih arapskih i nearapskih drţava – što su upravo

najveći problemi običnih Arapa koji se skoro nikada ne pojavljuju u američkim

javnim sferama.

41


NATO-ov monetarni rat

protiv Turske: Primjeri

otpora i rješenja

Ian Pye

NATO-ov monetarni rat.../ Ian Pye

NATO-ov monetarni rat protiv Turske: Primjeri otpora i rješenja

Ian Pye

University of Calgary

Saţetak

Turska je na udaru anglo-američkih finansijera što je kazna za Ankarino očito

nepoštivanje NATO-vih geostrateških ciljeva. Uprkos tome što Stranka za pravdu i razvoj

(AKP), koja je pod vodstvom predsjednika i nekadašnjeg premijera Recepa Tayyipa

Erdogana, već skoro jednu i pol deceniju upravlja sa nekoliko uspješnih ekonomskih trţišta u

razvoju, u isto vrijeme trpeći brojne prijetnje; za tursku ekonomiju se sada jednoglasno moţe

zaključiti da je u velikim poteškoćama zbog bankarskih moćnika iz Londona i New Yorka, te

njihovih medijskih doušnika. Uprkos obrazloţenjima Zapada o tome zašto je nacionalna

valuta – lira – u naglom padu, Turska uspijeva da podnese ovu nametnutu situaciju zbog

profesionalnih, disciplinovanih, ekonomskih mjera unutrašnje bezbjednosti i zbog dosljednih

odnosa sa Kinom, Rusijom i Iranom.

Ključne riječi: Turska, NATO, AKP, lira

43


U očima Zapada, nezavisna Turska je godinama previše naginjala ka ovim

povezanim evroazijskim partnerima i njihovom rastućem interkontinentalnom

ekonomskom, političkom i bezbjednosnom koridoru, dok je u isto vrijeme

pokušavala da izbalansira zapadne interese. No, sudeći prema ozbiljno

spekulativnim napadima na liru kao i pokušaju puča u julu 2016. godine, te

učestalim terorističkim napadima unutar turskih granica, počinje biti jasno da

„atlantističke“ nacije neće tolerirati dijeljenje onih drţava na koje oni gledaju

kao na strateški vitalne klijentelističke drţave.

Sa novom godinom put kojim se kreće lira je opisan kao gotovo najgori u

cijeloj deceniji, dok je anglo-američki bankarski sektor ozbiljno okrivio vladu

Erdogana za smanjivanje kamatnih stopa, za sigurnosnu nestabilnost zbog

terorističkih napada, te općenitije zbog Ankarinih pokušaja da vertikalno

integriše vlast, kako bi, ironično, umanjili prijetnje turskoj stabilnosti. Slijedom

toga, lira je od juţnoafričkog randa očito preuzela titulu „najnestalnije valute na

svijetu“.

Turski predsjednik Erdogan je izjavio da su poteškoće kroz koje lira

prolazi uglavnom rezultat napada špekulanata i finansijskih „terorista“ izvana.

Ipak su ovakve optuţbe bile metom kritika na Zapadu kao paranoične u

najmanju ruku, te kao neefikasne i štetne u najgorem slučaju. Objektivan pogled

na aktere koji su uključeni i na historiju ovakvih ratova oko valuta drţava koje

su pod udarom anglo-američkih ekonomskih sila, otkriva uočljiv obrazac koji

opravdava Ankarin neustrašivi i stvarni pogled na situaciju. To se dešava kada

se valute suverenih drţava suočavaju sa rizicima u svjetskoj ekonomiji, kojom

još uvijek upravlja hegemonija američkog dolara. Srećom, na osnovu jasnih

saznanja o svjetskim pitanjima, kao i upućenosti u monetarnu historiju, turska

vlada je svjesna i radi ka alternativnim preureĎivanjima procjene valute, koji bi

omogućili potrebne mjere zaštite protiv monetarnih ratovanja sa stranim

akterima, kao i potrebne mjere za druge nacije koje se suočavaju, ili će se suočiti

sa sličnim ekonomskim napadima.

Koji su razlozi zbog kojih su „atlantisti“ napali liru? Rusija i Kina su s

vremenom podsticale Tursku da što više naginje ka istočnoj hemisferi, na načine

koji su zasigurno uključivali i odreĎene ekonomske mjere. Turska se vidi kao

voljan učesnik u ogromnim, multimilijardnim kineskim projektima poput onog

Jedan pojas, jedna cesta i Novi put svile. Taj osjećaj je zasigurno uzajaman.


Turska je takoĎer isposlovala značajne bilateralne, energetske dogovore sa

Rusijom oko plinovoda. Plinovod Turkstreama, koji bi trebao da zamijeni

otkazani projekat South Stream, je najprije objavio ruski predsjednik Vladimir

Putin u decembru 2014. godine, čime se ispostavilo da NATO-vo okretanje leĎa

Erdoganu nije samo slučajnost.

Još jedan razlog preneraţenosti Zapada zbog Ankare ima veze sa

trgovinskom i monetarnom pomoći koju im pruţa Iran i to uprkos američkim

sankcijama protiv Teherana. Turska je godinama razmjenjivala zlatne poluge

kako bi zauzvrat dobila iranski plin, plan koji ne samo da je izbjegao korištenje

američkih dolara, već je i pomogao rastu osnovnog iranskog kapitala,

omogućavajući čvrstu valutu potrebnu Iranu za transakciju dobara, i u suštini što

je najvaţnije da je ponovo uveo zlato kao novac u svjetske finansije. Iako je ova

praksa nezamjetna u poreĎenju sa mnogo većim svjetskim trţištima, pogotovo

sa hegemonijom američkog dolara, i pored toga je značajna kao čin zajedničkog

otpora Irana i Turske, kao i model borbe protiv spomenute hegemonije za druge

nacije.

Konačno, zapadni finansijski instrumenti su već decenijama korišteni

protiv drugih „nevaljalih“ nacija. MeĎu takvim nacijama ubrajamo Iran, Rusiju,

Venecuelu, Zimbabve, Egipat, te čak i zapadne „saveznike“ poput Indije i

Filipina.

Turska ekonomija nije garantovano uzrok naglog pada valute

Uprkos povezanom trudu anglo-američkog bankarstva, novinara i

agencija za kreditni rejting koji su objavljivali netačne finansijske podatke,

generalno stanje turske ekonomije samo po sebi se ne moţe okarakterisati kao

razlog pada valute. Situacija „ukupnog bruto duga“ u Turskoj nije tako

neizvjesna kao što se misli, na osnovu omjera turskog duga prema GDP-u, on

prelazi mnoge vodeće industrijalizirane zapadne drţave. Bez obzira na to,

Ankara je prikazana kao da je na samom rubu kolapsa, barem u fiskalnom

smislu i u bankarskim krugovima. Predsjednik Erdogan je pronicljivo došao do

zaključka da su u suštini neprijatelji Turske isti oni koji su iza obje vrste

nedavnih napada, pokušaja puča kao i ekonomskih prijetnji.

Profesor Kerem Alkin sa Univerziteta Istanbul Medipol je nedavno izjavio

da „ako je ekonomija zaista bila u poteškoćama, onda bi devizni kursevi i

45


kreditne izvedenice (CDS), premije za rizik turskih trezorskih zaliha, bile u

naglom porastu.“ Alkin je takoĎer opazio da poslovanje na turskoj nacionalnoj

berzi nije značajno opalo i da se kamatne stope sa drugih trţišta nisu povećavale.

Proturječnosti u ovim ozbiljnim, pomno proučavanim indikatorima i pomenute

optuţbe zapadnih analitičara u najmanju ruku pozivaju na uzdrţano ponovno

propitivanje tvrdnji sa Zapada. Pored toga, kada je riječ o kredibilnosti, bitno je

istaći da su velike američke agencije za kreditni rejting poput agencije Moody's,

Fitch i Standard & Poor „po potrebi“ ozloglašeno ispolitizirane (kao što su to

pokazale okolnosti uoči finansijskog kraha iz 2008. godine), te se rutinski

koriste za svrhe ekonomskih propagandi, a Turska je samo jedan od primjera.

Postojeća i predložena rješenja

Kako bi se u isto vrijeme očuvala turska ekonomija, a i njena nezavisnost,

vlada Erdogana je već poduzela nekoliko uvjerljivih koraka, koji su dijelom

zasnovani na njihovom iskustvu sa monetarnim izazovima kao i općenitom

modernom monetarnom historijom. Vlada, kao i Centralna banka Turske,

odgovorile su sa odreĎenim političkim mjerama kako bi sačuvali liru i borili se

protiv prijetnji turskoj ekonomiji. Ankara bi trebala – i vjerovatno hoće –

razmotriti i druge korake kao i uključivanje drugih istočnih partnera. Kako bi

uvjerio javnost u postojanost lire i ekonomsku stabilnost, Erdogan je zastupao

ekonomski nacionalizam, protiveći se dominaciji drugih, stranih valuta koje za

cilj imaju da „unište“ Tursku. Smanjio je kamatne stope centralne banke kako bi

podstaknuo porast – i prkosio traţenim porastima stopa od strane anglo-

američkih finansijera – što bi uz fiskalne instrumente za sprečavanje nasilnog

porasta kurseva, takoĎer moglo pomoći u smirivanju oluje.

Jedan od najuvjerljivijih koraka koje je poduzela Ankara kao odgovor na

monetarni rat je Suvereni fond vrijedan 8 milijardi dolara, koji je osnovan

odmah nakon propalog pokušaja puča 15. jula - sa samo 13 miliona zaduţbine.

Ovo je očiti pokazatelj ekonomskog nacionalizma. To je u isti mah i metod

odbrane i pruţanja zaštite drţavnoj imovini kao i ofanziva koja se ogleda u

raporeĎivanju turskih korporativnih resursa radi pristupa boljim uslovima

finansiranja. Pitanje je da li je ovaj fond nastao kao rezultat prijateljskih,

inovativnijih i kolaborativnih poziva Kine, Rusije i Irana, te drugih evroazijskih

partnera Turske, koji nastavljaju da saraĎuju sa Ankarom na raznim poljima.


Još jedna od trenutnih odbrambenih strategija Turske uključuje

suprotstavljanje nemilosrdnim špekulantima globalnih deviza, direktnim

smanjenjem maksimalnog nivoa pologa na računima poput Forexa, kao i

istovremeno povećanje minimalnih zahtjeva za depozit kada je riječ o takvim

oblicima trgovanja.

Naposlijetku, tu je i referendum o ustavu koji je zakazan za 15. april.

Vlada je predloţila pomenuti referendum kako bi Erdoganu dala veća

predsjednička ovlašćenja, dajući mu potencijalno širi prostor za rukovanje sa

ekonomijom i razvojnim putem drţave, koji bi bio iskombinovan sa Suverenim

fondom i njegovim kapacitetima.

Pored toga, Erdogan je istočnim zemljama partnerima, Rusiji, Kini i

Iranu, ponudio šansu za korištenje bilateralnih valuta u trgovanju, gdje bi svaka

drţava trgovala sa Turskom koristeći samo valute tih dviju nacija. Ovaj koncept

„valutnih parova“ siguno nije poznat samo Turskoj, jer su Iran i Rusija ojačali

takvu vrstu saradnje prilikom sastanka u Moskvi. Iako trpi razne vrste sankcija i

drugih vrsta ekonomskog pritiska, Iran je strpljivo izdrţao, te je tako trijumfalno

pokazao disciplinu, i sada predstavlja impresivan primjer trţišta koje je u rastu.

Stoga, Iran umnogome sluţi kao primjer Turskoj, pogotovo kada je riječ o

efikasnom povezivanju sa rastućim evroazijskim silama, najprije Kinom i

Rusijom. Prema analitičaru Dimitriju Bokarevu „Kina je jedan od razloga zašto

je iranska ekonomija uopće preţivjela ta teška vremena (sankcija).“ Sa

ambicioznim kineskim projektima poput Novog svilenog puta ili OBOR-a,

očekuje se da Iran s vremenom postane imun na američke ili evropske sankcije.

47


Iranska odbrambena

strategija s gledišta

Ajatollaha Hameneia

Keihan Barzegar,

Masud Rezai

Iranska odbrambena.../ Keihan Barzegar, Masud Rezai

Iranska odbrambena strategija s gledišta Ajatollaha Hameneia

Keihan Barzegar

Institut za bliskoistočne studije, Teheran

Masud Rezai

Univerzitet u Širazu

Saţetak

S obzirom na to da se cjelokupne strateške politike sistema IR Iran u sferi vanjske

politike i vojno-odbrambene doktrine drţave utvrĎuju i odašiljaju posredstvom vrhovnog

iranskog voĎe stoga je sa teorijsko-praktičnog aspekta veoma vaţno utvrditi koje su to teorije

meĎunarodnih odnosa bliţe strateško-odbrambenoj misli ajatollaha Hameneia? U SAD-u i

zemljama, regionalnim saveznicama dominira stajalište da je glavni motiv zbog kojeg IR Iran

ulaţe napore na jačanju svoje uloge u regionu zapravo jačanje relativne moći na Bliskom

istoku iza čega se krije jedna “ofanzivna” suština čiji se ciljevi i strategije procjenjuju u

najvećoj mjeri kao ekspanzionizam, oportunizam i sl. (Trevino, 2013: 386-392). Čini se da

ovo stajalište ne korespondira sa realnošću te ga je potrebno proanalizirati.

Ključne riječi: Ajatollah Hamenei, SAD, Bliski istok

49


Ajatollah Hamenei smatra da: “Mi ne prihvatamo nikakav rat; mi ne

poduzimamo nikakav rat niti u tome ikoga pretječemo” (Hutba, juli 2015.). “Ali

ako bi IR Iran u ovoj globalnoj dţungli samo i jedino teţila razgovorima ili

ekonomskoj razmjeni i ako ne bi imala odbrambenu moć zar ne bi čak i male

zemlje sebi dale za pravo da iranski narod izvrgnu prijetnjama? Neprijatelj

kontinuirano jača vojnu i raketnu moć. Kako u ovakvim uvjetima da kaţemo da

je prošlo vrijeme projektila? Ovo vrijeme je vrijeme svega i svačega (obraćanje

pjesnicima o Ehl-i bejtu, april 2016.). Ajatollah Hamenei smatra da je “sigurnost

u potpunosti objektivna i realna kategorija i da je se ne moţe osigurati

posredstvom svijesti (obraćanje tokom susreta sa članovima Vijeća za sigurnost

pokrajina, 2001). Da rezimiramo, ajatollah Hamenei smatra da je “sigurnost

infrastruktura svakog napretka jedne nacije. Ako nema sigurnosti tada nema ni

ekonomije ni kulture ni sveopće sreće” (obraćanje tokom susreta sa

zapovjednicima pomorskih snaga”, oktobar, 2015).

Ajatollah Hamenei smatra da: “kada je jedna nacija izloţena prijetnjama

neprijatelja duţnost vladajuće strukture je na prvom mjestu očuvati sigurnost

nacije. Ta se sigurnost moţe očuvati na razne načine, a jedan je pomoću vojske i

vojnim jačanjem” (obraćanje tokom susreta sa zapovjednicima i pripadnicima

vazdušnih snaga, februara 2015). Sve citirano pokazuje da vrhovni iranski voĎa

u sferi nacionalne sigurnosti i strategije (ne razmatrajući vanjsku politiku) ima

jedan realističan pristup. Ovdje je ključno pitanje to da li u njegovoj vojno-

strategijskoj misli ovaj realizam i osiguravanje vojne moći imaju “ofanzivnu” ili

“odbrambenu” suštinu? I u principu, kakvu poziciju zauzima ova misao u

odbrani današnjih eksperata i kako se procjenjuje u odnosu na globalna mjerila i

na koji način njen etički aspekt odnosi prevagu? Teorija ofanzivnog realizma

tvrdi da “sve zemlje u nekoj mjeri posjeduju ofanzivnu vojnu moć te da nikada

ne mogu biti mirne od potencijalne namjere drugih drţava. Jer za razliku od

vojne moći namjera drţava koja je skrivena u svijesti onih koji odlučuju o

njenom sprovoĎenju se ne moţe razmatrati na egzaktnoj ravni” (Mearsheimer,

2010: 30-31). U tom smislu meĎunarodna politika je radila na jačanju “relativne

moći” a drţave nisu odustajale od tog kursa sve dok ne bi postajale

hegemonističke sile.

Za razliku od ovoga teoretičari defanzivnog realizma su iznijeli drugačije

stajalište. Zagovornici ove teorije su obrazlagali kako zemlje kroz ravnoteţu

snaga značajno pridaju vaţnost svojoj poziciji; odnosno sudionici drţava imaju


namjeru da do izvjesne mjere ojačaju kroz svoje potencijalne konkurente jer ovo

preimućstvo i prevaga moći povećava njihovu perspektivu trajnosti i “relativnu

sigurnost” (Walt, 1987). Prema tome, zemlje ulaţu napore da zadobiju moć po

cijenu da je njihovi konkurenti izgube, s tim što do svog cilja ne dolaze ratom

niti racionalnom ofanzivom (Waltz, 1989: 47).

Regionalno ponašanje Irana nakon 11. septembra , nestabilnost izazvana

ratom izmeĎu Iraka i Afganistana kao i pobune koje izazivaju terorističke grupe

DAEIŠ i Jabhat al-Nusra posvjedočuje da je za Teheran sigurnosna

problematika elementarno pitanje. Korijeni odbrambene politike Irana na prvom

mjestu se vraćaju na prirodne specifičnosti strukture moći, politike, geopolitičku

poziciju te kulturnu geografiju Irana, a uvjeti nastali geopolitičkim promjenama

izazvanim ishitrenim regionalnim prijetnjama po sigurnost zemlje, te prijetnje

tokom istraţivanja nuklearnog programa, sirijska i iračka kriza, pojava

selefijsko-dţihadističkih skupina, te kriza u Jemenu su omogućili očitovanje

ovakvog kursa. Dakle, naglasak je na tome da Iran reaguje samo kada osjeti da

su prijetnje usmjerene protiv njega i ta reakcija je uglavnom na ravni uspostave

ravnoteţe i sprečavanja onih od kojih prijetnje dolaze. Jedino u uvjetima kada

pitanje sigurnosti postane ozbiljan problem Iran izraţava ţešću reakciju. Drugim

riječima, Iran snaţnije izraţava svoju moć i utjecaj u regionu kada na svojim

istočnim i zapadnim granicama osjeti eskalaciju nesigurnosti (Barzgar, 2010:

125).

U tom kontekstu se moţe motriti i ozbiljniji ulazak Irana u sirijsku krizu.

Iran smatra da se u sirijskoj krizi ne radi samo o traţenju reformi ili rušenju

diktatorskog sistema već da se urušavanjem Sirije ţeli oslabiti uloga Irana. Jer

za Iran, pad Assadove vlasti znači izolaciju Hezbollaha i cijelu Siriju predati u

susjedstvo Izraelu.

Nema sumnje da se novi Iran u poreĎenju sa Iranom iz šahovog doba

smatra ozbiljnijim i nezavisnijim regionalnim sudionikom. MeĎutim, do ove se

pozicije nije došlo ekspanzionizmom.

Iran koji je svih ovih godina bio izloţen sankcijama u naoruţanju te zbog

niskog odbrambenog budţeta nije mogao da konkuriše zemljama susjedima u

naprednom naoruţanju te uspostavi tehnološke ravnoteţe. Primjera radi, u

posljednjih 65 godina Iran je za kupovinu oruţja u prosjeku godišnje izdvajao

710 miliona dolara što je sasvim beznačajno u odnosu na svotu koju su izdvajale

zemlje susjedi Irana (Kuang Keng, 2016). Radi usporedbe budţet Saudijske

51


Arabije namijenjen za oruţje pet puta je veći od iranskog. Stockholm

International Peace Research Institute (SIPRI) u svom izvještaju od aprila 2016.

godine vezano o vojnim troškovima zemalja svijeta iznio je podatak da je vojni

budţet Saudijske Arabije veći od 87 milijardi dolara čime je ova zemlja pretekla

i Rusiju i našla se na trećem mjestu nakon Kine. U izvještaju se spominju i

Ujedinjeni Arapski Emirati sa 22/8 i Izrael sa 16/1 milijardu dolara što u

poreĎenju sa vojnim budţetom Irana od 10/3 milijarde dolara predstavlja

uočljivu razliku. Prema spomenutom izvještaju saudijski vojni budţet je od

2006. do 2015. godine povećan za 97% dok je odbrambeni budţet Irana u istom

periodu smanjen za 30%.1 S druge strane, Izrael kao najveći neprijatelj Irana u

regionu jedini je regionalni sudionik koji ima atomsku bombu.

Iranski vjerski voĎa akcenat stavlja na to da “oruţane snage trebaju

brzinom napretka i jačanjem borbene gotovosti tako autoritativno djelovati da

neprijatelj ne smije čak ni pomisliti na atakovanje” (obraćanje tokom susreta sa

zapovjednicima vojske IR Iran, 2015). Na tragu ovoga, IR Iran na temeljima

svoje moći i geografskog susjedstva stavlja pod kontrolu i procjenjuje namjere i

prijetnje drugih drţava i u skladu s tim gradi unutrašnju ravnoteţu (tj. jačanje

svoje moći) i vanjsku ravnoteţu (u okviru vojnih koalicija i savezništava). To

znači da IR Iran na temelju unutrašnje ravnoteţe i oslanjajući se na svoje

nacionalne sposobnosti i u unilateralnoj formi nastoji povećati moć i suočiti se

sa prijetnjama (Dahqani Firuzabadi, 2011: 48). Ova ravnoteţa moći je upravo

ono što je iranski vjerski voĎa mnogo puta označavao kao jednu od vaţnih

nuţnosti oruţanih snaga pozivajući se pri tome na kur‟anski ajet koji aludira na

“ravnoteţu snaga”.2 Iranski vjerski voĎa smatra kako “napredak zemlje u

oruţanoj sferi kao i u sferi borbene gotovosti omogućava nastavak i svakog

drugog napretka (obraćanje tokom susreta sa zapovjednicima i pripadnicima

oruţanih snaga IR Iran, 2016). U septembru 2016. godine ajatollah Hamenei je

uz normu „odbrana“ pridodao i normu „ofanziva“ i tada je po prvi puta istaknuo

da uz jačanje odbrambene moći treba jačati i ofanzivnu moć oruţanih snaga.

Ajatollah Hamenei smatra da „imajući u vidu stratešku poziciju IR Iran te s

obzirom na osjetljivost regije Zapadne Azije i kontinuirane aspiracije

ekspanzionističkih sila, a u cilju obezbjeĎivanja sigurnosti nacije, zemlje i

budućnosti treba uz odbrambenu moć jačati i ofanzivnu moć“ (obraćanje tokom

posjete Vrhovnog zapovjednika vojnih snaga sajmu odbrambene opreme,

septembar, 2016). Na tragu ovih riječi neki unutrašnji izvori su „poţurili“ da

1 Trends in World Military Expenditure, 2015, SIPRI Fact Sheet, April 2016.

2 Kur‟an, Al-Anfāl: 60.


izraz „ofanzivni“ protumače u jednom širem kontekstu smještajući ga u okvire

militarističkih akata i agresivnog rata dočim je ajatollah Hamenei pri tome imao

u vidu povećanje koeficijenta sprečavanja koji treba biti srazmjeran i

uravnoteţen sa povećanjem prijetnji, a ne nuţno poduzimati operacije strategije

predupreĎujuće ofanzivne odbrane. Cilj ajatollaha Hameneia je sprečavanje

jačanja moći drugih kako se ne bi narušila ravnoteţa snaga a na štetu Irana.

Dakle, vjerski voĎa nije okupiran jačanjem moći već očuvanjem pozicije zemlje

u regionalnom i globalnom poretku.

Vrhovni zapovjednik vojnih snaga Irana je akcenat stavio na „vaţnost

ulaska u nepoznate vojne sfere i nove izume“ (obraćanje tokom susreta sa

vojnim zapovjednicima IR Iran, oktobar, 2015). Zbog godina vojnih sankcija

nad Iranom i nemogućnosti kupovine savremene vojne opreme iznova je

potvrĎena vaţnost unutrašnje konsolidacije u uspostavljanju ravnoteţe moći. Uz

nedovoljne odbrambene mogućnosti, Iran je ipak nastojao u autohtonoj formi

podići na viši nivo raketni program te je ulagao napore za kvalitativnim i

kvantitativnim preimućstvom u ovoj sferi a u cilju uspostave srazmjernosti u

odnosu na troškove za oruţje zemalja Perzijskog zaljeva i Izraela (Rezaei,

2015).

U obrascu izgradnje vanjske ravnoteţe IR Iran je zauzimajući strategiju

multilaterizma nastojala uspostavljati koalicije i savezništva te tako doprinijeti

uspostavi ravnoteţe. Politika prema Istoku temelji se na pribliţavanju Kini i

Rusiji. TakoĎer, napori za članstvom u Šangajskoj organizaciji za saradnju

predstavljaju obrazac izgradnje vanjske ravnoteţe Irana s ciljem sučeljavanja i

neutralisanja američkih i prijetnji nekih susjednih zemalja. Primjera radi,

ajatollah Hamenei tokom susreta sa Xi Jinpingom, predsjednikom NR Kine koji

je posjetio Iran u februaru 2015. godine je istakao: „Iran je uvijek nastojao

proširiti odnose sa nezavisnim drţavama i drţavama od povjerenja kakva je i

Kina te u tom smislu sporazum koji su postigli iranski i kineski predsjednik o

strateškim relacijama u periodu od 25 godina predstavlja u potpunosti ispravan i

mudar korak“ (obraćanje tokom susreta sa kineskim predsjednikom, februar

2015). Vojna saradnja sa Rusijom u sirijskom ratu te iransko dopuštenje za

polijetanje ruskih bombardera iz vojne baze u Hamadanu takoĎer predstavlja

jedan od aspekata pristupa IR Iran u sučeljavanju sa prijetnjama. Koliko god

aspekti i kvaliteti ovakvog pristupa uspostave ravnoteţe bili podvrgnuti

kritikama akademske zajednice Irana ali i pribliţavanje Kini i Rusiji je od

suštinske vaţnosti za vojno-političke duţnosnike zemlje.

53


U kontekstu teorije defanzivnog realizma strategijska misao ajatollaha

Hameneia temelji se na relativnoj sigurnosti koja generalno uzima u obzir

geografske specifičnosti i poziciju Irana u meĎunarodnom anarhističkom

sistemu; ravnoteţu regionalnih sila te u odnosu na druge prijetnje koje

ugroţavaju teritorijalnu sigurnost zemlje. To znači da se obrazac komuniciranja

Irana u odbrambenoj politici bilo da je u svaĎalačkom, natjecateljskom ili

saradničkom tonu, i kontinuitet, odnosno, promjena navedenog vida

komunikacije moţe objašnjavati i analizirati na temelju tri gore navedene

varijable. U tom smislu anarhistička struktura meĎunarodnog poretka, središnja

uloga transregionalnih sudionika te sigurnosni procjepi na Bliskom istoku kao tri

stalna faktora „primoravaju“ Iran da radi na sticanju vojne vještine i snage

onoliko koliko je nuţno a s ciljem jačanja njegove relativne sigurnosti. Dakle,

utjecaj suptilne strukture moći, materijalne vještine neprijatelja i potencijalne

prijetnje uperene protiv zemlje, na temelju pretpostavki ili mentalne

interpretacije, su elementi koji imaju stvaran utjecaj na strateško ponašanje

ajatollaha Hameneija na meĎunarodnoj i regionalnoj sceni. To ponašanje prati

povijesnu analogiju ali i neke druge kraće puteve kao što su spoznaja,

informacije i promjene.

Na temelju iznijetih teorija, stavova, te strateške misli Vrhovnog vojnog

zapovjednika IR Iran, ajatollaha Hameneia, moţe se zaključiti da je teţište

njegove doktrine na „smanjenju potencijalne mogućnosti izbijanja rata“ a ne

„smanjenje mogućnosti poraza u ratu“. Ova se strategija u potpunosti temelji na

odbrambenom principu. Stoga što ajatollah Hamenei ima islamski pristup

militarističkoj kategoriji on i u odnosu na meĎunarodni poredak i relacije teţi

jednom normativnom etičkom pogledu o čemu svjedoče slijedeće riječi: „Vojska

i vojne snage IR Iran čvrsto se drţe islamskih obaveza: kad pobjede ne likuju

niti u opasnosti poseţu za nedozvoljenim radnjama i sredstvima. Takav kodeks

nije poznat u svijetu. MeĎutim, oruţane snage koje se pokoravaju islamskim zakonima

poštuju ovaj etički princip“ (obraćanje tokom susreta sa grupom zapovjednika i

pripadnika vojske IR Iran, februar, 2015). Da rezimiramo, na temelju stavova

ajatollaha Hameneia glavna sredstva odbrambene strategije Irana su kontinuirano

imala sprečavajuću ulogu s ciljem odvraćanja neprijatelja od napada uz oslanjanje na

nacionalnu snagu. U okvirima upravo ovog pristupa i uz podršku naroda Iran je uprkos

znatno manjem vojnom budţetu u odnosu na nekoliko regionalnih zemalja uspio u

turbulentnom regionu zapadne Azije sačuvati svoju stabilnost i sigurnost.


Intervju Christiane

Amanpour sa Ministrom

vanjskih poslova Irana u

Minhenu, 17. februara 2017.

Christiane Amanpour,

Javad Zarif

55

Intervju Christiane Amanpour...

Intervju Christiane Amanpour sa Ministrom vanjskih poslova

Irana u Minhenu, 17. februara 2017.

Christiane Amanpour

Novinarka

Javad Zarif

Ministar vanjskih poslova IR Iran u Minhenu


(CNN) CHRISTIANE AMANPOUR: Ministre dobrodošli u program.

JAVAD ZARIF: Bolje Vas našao.

AMANPOUR: Kakva promjena u atmosferi. Prošle godine u ovo vrijeme Vi ste

bili tu, John Kerry je bio tu – Javad i John – atmosfera je bila znatno drugačija.

Ove godine je prisutna velika doza tenzije izmeĎu Irana i Sjedinjenih Drţava.

Koja je Vaša reakcija po ovom pitanju?

ZARIF: Pa, smatram da ţivimo u dobu tranzicije u meĎunarodnoj politici, a

priroda tranzicije je takva.

AMANPOUR: Kada su Sjedinjene Drţave „otvoreno upozorile” Iran, i kao što

ste čuli predsjednik Trump je izjavio da je Iran zapravo prošao jako dobro – da

je Obamina administracija bila jako dobra prema vama. Koji je Vaš odgovor na

to?

ZARIF: Pa, prije svega, tokom proteklih 38 godina brojni su iskušavali Iran. I

svi oni dobro znaju da prijetnje gotovo ne utječu na Iran. Mi ne reagiramo dobro

na prijetnje. Reagiramo dobro na poštovanje – meĎusobno poštovanje – i

uzajamne interese. Vjerujem da su predsjednik Obama i njegova administracija

pokušali sve ostale opcije. Oni su prvi pokušali da nas onesposobe sa

sankcijama. Koristili su meĎunarodne mehanizme, uključujući i Savjet

bezbjednosti, kako bi nametnuli sankcije Iranu. Mi smatramo da one nisu bile

opravdane, ali oni su ih ipak nametnuli. Ekonomske nevolje su bile jedan dio tog

scenarija. Ali, pogledajte krajnji rezultat. Krajnji rezultat je taj, da smo kada su

započeli sa sankcijama imali manje od 200 centrifuga u pogonu. Kada su došli

za pregovarački sto imali smo 20 000 centrifuga u pogonu. Tako da je razlog

zbog kojeg su predsjednik Obama i drţavni sekretar Kerry sjeli za pregovarački

sto taj da sankcije nisu urodile plodom.

AMANPOUR: Kada slušate predsjednika Trumpa kako govori da je „ovo

najgori dogovor ikada”, da ćemo uraditi to i to, ili ćemo jednostavno – uništiti

dogovor, zakazati ponovne pregovore, ili pomjeriti stative, izloţiti Iran sa više

pritiska, zbog drugih pitanja, ne samo nuklearnih parametara, već i regionalnih,

hegemonije, terorizma – šta kaţete na to? Da li mislite da će se to desiti?

ZARIF: Kao prvo, smatram da je ovo najbolji dogovor koji je bio u opticaju za

sve uključene strane – ne samo za Iran, već i za Sjedinjene Drţave takoĎer.

57


Siguran sam da bi pokušali i da jesu pokušali da postignu drugačiji dogovor. Ali

jedino je ovo bilo moguće. Mi smo takoĎer imali drugačije prioritete. Zbog toga

smo postigli kompromis. I moje je uvjerenje da je dogovor dobar onda kada

nijedna strana nije u potpunosti zadovoljna njime. Tako da on sadrţi elemente

koji rješavaju interese svih. I vjerujem da je to ono što čini dogovor odrţivim.

Ovo nije bilateralni sporazum izmeĎu Irana i Sjedinjenih Drţava. Kada su u

pitanju druga pitanja, sloţili smo se da se nećemo baviti drugim pitanjima.

Sloţili smo se da se fokusiramo na nuklearno pitanje, prije svega zato što je

nuklearno pitanje dovoljno sloţeno, toliko da je zaposlilo i zabrinulo obje strane,

kao i mnoge druge na meĎunarodnoj sceni, skoro čitavu deceniju, ili čak i više.

Zbog toga smo morali da se pozabavimo upravo s ovim pitanjem. Mi smo javno

izjavili, Vrhovni voĎa je izjavio, da ako uvidimo da Sjedinjene Drţave ispoštuju

dogovor sa svoje strane – što naţalost nije bio slučaj u potpunosti – da ćemo se

uključiti u pregovore i na drugim poljima. Zato smo započeli sa nuklearnim

dogovorom, fokusirali smo se vrlo jasno na taj odreĎeni problem, koji je bio od

vaţnosti za meĎunarodnu zajednicu.

AMANPOUR: Ponovo, kakvo je mišljenje Teherana, da li smatrate da će

Trumpova administracija pokušati da na neki način izmijeni dogovor? Šta ste

čuli od Vaših sagovornika – kaţete da to nije bilateralni dogovor, šta ste čuli od

evropskih ministara koji su imali kontakta sa Trumpovom administracijom? Šta

ste čuli od Rusije? Da li oni namjeravaju da odrţe dogovor ili imate dojam da će

doći do podjele i povlačenja iz dogovora? Zavadi pa vladaj?

ZARIF: Smatram da svi, uključujući i stručnjake u Sjedinjenim Drţavama,

znaju da je ovo najbolji mogući dogovor. Posebno u Evropi – Evropa je imala

vaţnu ulogu u postizanju dogovora; čuli smo sve predstavnike evropskih drţava

– Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Njemačke, Evropske unije te drugih –

kako su izjavili da ovaj dogovor nije otvoren za ponovno razmatranje. Čuli smo

da su Rusija i Kina izjavili to isto. I vjerujem da postoji meĎunarodni koncenzus

o tome da ovo jeste dobar dogovor, i da vjerovatno ne moţe biti boljeg

dogovora. Te da nije moguće da se ponovo pregovara o dogovoru za čije nam je

postizanje bilo potrebno dvije godine, a prije no što su pregovori započeli,

godine su prošle u političkim dramatizovanjima, prijetnjama i sankcijama, te

raznim drugim vrstama prisile. Ovo je bio trijumf diplomatije nad prisilom, zato

što prisila više nema učinka. Era hegemonijskih tendencija je prošla. I u

globalnom i u regionalnom smislu. Zato trebamo pronaći načine za postizanje

kompromisa kako bi svi postigli odreĎeni ishod.


AMANPOUR: Dopustite mi da se vratimo na tu hegemoniju i regionalnu

projekciju moći. Kao što ste dobro upoznati, zacijelo je da su administracija

predsjednika Trumpa, odreĎeni saveznici Amerike iz arapskih zemalja

(Saudijska Arabija, zaljevske zemlje, zasigurno Izrael, i mnoge druge drţave)

jako zabrinuti o projekciji iranske moći. Nedavno ste odrţali vatren govor o

zadnjem testiranju balističkih raketa, u kojem ste naveli da je to bilo u

odbrambene svrhe. Ali ljudi gledaju Siriju, i uviĎaju da bez Irana ovaj ubilački

reţim ne bi bio sada na vlasti. I oni se pitaju, gdje se ogleda odbrambena priroda

vaše intervencije u Siriji u ime Bašara Assada?

ZARIF: Pa, smatram da ako ţele da ispitaju regionalni utjecaj, trebaju da se

osvrnu na pogrešne odluke koje su donijeli.

AMANPOUR: Ali u ovom slučaju, moram da postavim ovo pitanje – jer ne

pitam o njima, pitam o Iranu – zašto stati na stranu Miloševića Bliskog istoka?

ZARIF: To je Vaš dojam, ali moja poenta...

AMANPOUR: Ne, Ministre vanjskih poslova. 500 000 ljudi je mrtvo. Oko 12

je miliona izbjeglica. Tu su mučenja, masovna vješanja. To nije moj dojam; to

su činjenice.

ZARIF: Ne, to nisu činjenice. Jer je postojala grupa u Siriji koju su naoruţavale,

obučavale i finansirale vanjske sile. Na početku je bilo pogrešnih odluka. Ali

najgora greška svih je bila naoruţavanje grupe terorista koji nisu samo prijetnja

Siriji, već i globalna prijetnja. Greške su bile počinjene u Siriji, kao što se desilo

i u prošlosti – isti ljudi koji su naoruţali Daiš, terorističke grupe, naoruţali su i

Saddama Husseina; i bili su isti oni koji su stvorili i naoruţali Al-Qaedu. Ne

smijemo nastaviti sa ponavljanjem historije, te onda kriviti ljude koji su bili na

ispravnoj strani. Ne zaboravite da je ovo model ponašanja koji postoji preko 38

godina. Koji je problem sa pogrešnim odlukama koje su donešene kroz historiju,

u podrţavanju Saddama Husseina – osam godina su Sjedinjene Drţave, ostatak

svijeta, arapski saveznici, podrţavali Saddama Husseina. Pogledajte gdje ih je

on doveo. Podrţali su ISIL, kreirali su ISIL, naoruţali su ISIL, bez njihove...

AMANPOUR: Oni su zapravo podrţavali umjerene snage, ali vratimo se na to

za trenutak...

ZARIF: Ne, ne, oni kaţu da su podrţavali umjerene snage. No, borbene snage

na terenu u Siriji i Iraku pripadaju dvjema jako očiglednim organizacijama:

Daišu i Al-Nusri.

59


AMANPOUR: Ali gospodine, znate...

ZARIF: Savjet bezbjednosti je potvrdio da su obje organizacije terorističke – ne

ja ili neka vanjska sila – već Savjet bezbjednosti Ujedinjenih naroda, u kojem su

Sjedinjene Drţave stalne članice. Ali ovo su snage na terenu. Trebamo da se

pozabavimo s tim. Ali dopustite mi...

AMANPOUR: Ali ovo je jako vaţno, zato što su pobune u 2011. bile zapravo

masovne, s početka su to bile umjerene snage, a bez intervencije Irana u 2012.,

Bašar Assad ne bi povratio svu teritoriju koju je povratio. Jako vatreno govorite

o tome kako je cijeli svijet sjedio i mirno posmatrao kako Saddam Hussein

koristi plin protiv Irana tokom rata, bez da je odgovarao za to. No, ipak

podrţavate Bašara Assada, koji je koristio plin na svom narodu – sa hemijskim

oruţjima, hlorom i eksplozivnim bačvama. Jako je teško shvatiti zašto biste

zauzeli takav stav.

ZARIF: Mi nikada nismo podrţavali upotrebu hemijskih oruţja, zato što smo

sami bili ţrtvama hemijskog oruţja...

AMANPOUR: DA, ali oni ih upotrebljavaju, a Vi ih podrţavate.

ZARIF: Stanite. Mi smo se jako jasno usprotivili upotrebi hemijskih oruţja.

Naša uloga je bila ključna u uspostavljanju meĎunarodnog sporazuma o

uklanjanju hemijskog oruţja iz Sirije. Naţalost, ovom meĎunardnom sporazumu

nedostaje jako vaţan elemenat, a to je uklanjanje hemijskog oruţja iz zaliha

ISIL-a i Al-Nusre, za koje su i Sjedinjene Drţave potvrdile da su koristili

hemijsko oruţje protiv Sirijaca. Tako da se u Siriji suočavamo sa jako teškom

situacijom. Naţalost, našli smo se u situaciji gdje je bilo pitanje da li dopustiti

Daišu i Nusri da postanu jedna ili dvije drţave. Mi smo pritekli u pomoć – to je

politika Irana. Pomogli smo Kurdima kada se ISIL spremao da zauzme Erdebil.

Ako ţelite, gospodin Barzani je ovdje – moţete ga pitati, da je odmah po

njegovom zahtjevu Iran pritekao u pomoć, kada je Erdebil bio pod prijetnjom

ISIL-a. Niko drugi im nije pomogao. Kada je Bagdad bio metom Daiša, mi smo

im pritekli u pomoć. Kada je sirijska vlada bila metom napada Daiša mi smo im

pomogli. To je dosljedna politika. Oni koji podrţavaju terorizam donose

pogrešne odluke, pogrešno misleći da mogu pustiti teroriste i njihove protivnike

da ratuju u odreĎenom području. Oni ne shvataju da u ovom dobu globalizacije

prijetnje ne mogu da se ograniče na jedno odreĎeno područje. Vidite kako je

Sirija postala teren za obuku terorista, bombaša samoubica i drugih koji

uzrokuju haos u Parizu, New Yorku, Los Angelesu itd.


AMANPOUR: Onda ću se vratiti na to. Zašto onda vaš saveznik, i saveznik

Bašara Assada – Rusija – nije uspjela da napadne ISIL? Svaki obavještajni

izvještaj, svaki vojni izvještaj potvrĎuje da je većina njihovih napada bila

usmjerena ka protivnicima Bašara Assada, a ne ISIL-a. Zašto? Zašto je to tako?

ZARIF: Vidite, operacija u Palmiri je bila operacija protiv Daiša, iako to nije

bila strateški bezbjedna operacija, no ipak ta operacija se odvila u Palmiri, kao

što su postojale i druge operacija protiv Daiša.

AMANPOUR: No oni su se vratili.

ZARIF: Postojale su operacije – zato što to nije bila strateški bezbjedna

operacija. Ali poenta je da...

AMANPOUR: Da li se Rusija strateški borila protiv ISILA? Sve obavještajne

sluţbe u Evropi, NATO-u i drugdje kaţu da to nije bio slučaj.

ZARIF: Pa, naţalost Evropa, NATO i drugi nisu učinili mnogo u borbi protiv

ISIL-a. Oni koji su spriječili ISIL od preuzimanja teritorije u Iraku nisu NATO,

Evropljani ili Sjedinjene Drţave. Iran je bio taj koji je pritekao u pomoć iračkih

snaga. Iračke snage su bile te koje su uz pomoć Irana uspjele da poraze Daiš u

Iraku, a ne uz neku drugu pomoć. I ta pomoć će se nastaviti. Mi imamo jako

ozbiljnu politiku. Smatramo da svi moraju da se ujedine u borbi protiv ovih

teorističkih organizacija, i smatramo da je to u svačijem interesu – i ja insistiram

na tome da svi doĎu kako bi ih porazili. Niko ne bi trebao da smatra da moţe

nešto postići podrţavanjem ovih terorističkih organizacija, čak i na

kratkoročnom planu. Naţalost, kao što sam rekao, zbog ovih kratkovidnih

kalkulacija, oni su počeli da pomaţu grupe ili drţave koje su se – poput

Saddama Husseina, na kraju okrenule protiv njih. Ni u jednom trenutku u

historiji ne moţete tvrditi da je Iran podrţavao Daiš, Talibane, Al-Qaedu ili Al-

Nusru. Uvijek smo bili na ispravnoj strani protiv terorista, protiv onih koji

nastoje da napadnu narod.

AMANPOUR: Imam dva pitanja vezana za to. Rekli ste da podrţavate svakoga

ko ţeli da doĎe i da se bori protiv ISIL-a. U Sjedinjenim Drţavama se govori o

tome kako predsjednik Trump moţda pošalje kopnene trupe u Siriju da se bore

protiv ISIL-a – a to je njegova misija, on ţeli da uništi ISIL. Da li biste podrţali

to?

ZARIF: Moramo razmotirit šta je to kreiralo ISIL. Smatram da je ono što je

kreiralo ISIL – pored jako očiglednog naoruţavanja i finansijske podrške koja je

61


dolazila od odreĎenih saveznika Sjedinjenih Drţava – činjenica da je to bila

okupacija. Moramo da to razmotrimo, a ne da se drţimo rješenja koja zapravo

nisu rješenja, već dio problema.

AMANPOUR: Dakle, ne biste podrţali to?

ZARIF: Smatram da prisustvo stranih trupa na arapskoj teritoriji, koje je

protivno ţeljama vlade i naroda ovih teritorija, samo po sebi recept kojim

demagogije i ekstremisti prikupljaju novu podršku i pridobijaju nove borce,

obespravljenu omladinu, koja je lišena svoga dostojanstva upravo zbog

odreĎenih politika koje su svojevremeno provoĎene. Prema ovome moramo

zauzeti jedan sveobuhvatan pristup. Ne moţemo samo nastojati da odgovorimo

na jedan elemenat, tako samo uvećavajući postojeći problem.

AMANPOUR: Vi poznajete ovo područje, i znate da je Bašar Assad bio taj koji

je pruţio utočište grupama poput Al-Qaede, koje su došle iz Iraka, bilo je tu

puno Assadove krivice koja je dovela do nastajanja ISIL-a.

ZARIF: Rekao sam da su počinjene greške, i smatram da će oni koji danas

podrţavaju Al-Nusru i Daiš postati ţrtvama ovih organizacija u budućnosti, zato

što ove organizacije ne priznaju granice, one ne mogu biti zadrţane u jednoj

drţavi, jednom području, jednom regionu. One su – terorizam – jedan od

glavnih aspekata terorizma danas je taj da on moţe biti globaliziran, i da je

postao globaliziran. Stoga moramo da pogledamo na stvari iz te perspektive, ne

iz jednog jako kratkovidnog ugla i pokušaja da se neprijatelj porazi uz pomoć

nekoga drugog. Mislim na to da neprijatelj tvoga neprijatelja nije više tvoj

prijatelj. Ovo je koncept koji mora biti prepoznat u globaliziranom svijetu.

AMANPOUR: Moţemo li se vratiti na to zašto su danas ljudi u regionu

zabrinuti ulogom Irana. Hezbollah, koga podrţava Iran, je takoĎer prisutan u

Siriji i stekao je jedinstveno iskustvo – u ratu stranih sila je pokazao veliku

borbenu sposobnost. A to naravno brine Izrael. S tim da je premijer Natanjahu

zajedno uz predsjednika Trumpa izjavio da iako Iran tvrdi da su njihove rakete

odbrambene, na njima je napisano „Moramo uništiti Izrael“. Zar nemaju pravo

biti zabrinuti? Za namjere Hezbollaha i Irana?

ZARIF: Hezbollah je dio libanske vlade, dio libanskog društva...

AMANPOUR: Ali oni su borbena sila.


ZARIF: Borbena sila koja brani svoju teritoriju. Oni nisu nikada počinili čin

agresije nad bilo kime.

AMANPOUR: Došli su u Siriju.

ZARIF: Došli su u Siriju po zahtjevu sirijske vlade kako bi spriječili

ekstremističke snage da uĎu u Liban, što bi bilo prijetnja po sve nas. Kako ne

shvatamo da u slučaju da ove terorističke snage uĎu u Liban, to bi predstavljalo

prijetnju po sve nas? A što se tiče drugog dijela Vašeg pitanja, mi smo u javnom

obraćanju izjavili, na generalnom presjedavanju povodom testiranja raketa, da

su te rakete jedino za odbrambenu svrhu. Nikada ih nećemo korisiti osim za

samoodbranu. Pozivam...

AMANPOUR: Ali kaţu da vaša politika za cilj ima uništenje Izraela.

ZARIF: Pozivam sve one koji optuţuju Iran, koji imaju ţalbe na račun Irana, da

jednostavno to izjave. To nije ništa začudno. Činjenica je da smo potpisnici UN-

ove povelje, koja poziva na to da nijedna drţava ne prijeti drugoj da će koristiti

silu protiv nje. Jednostavno izaĎite sa tom izjavom, da nikada nećete korisititi

vaše oruţje, osim u samoodbrani. Mi moţemo izaći sa tom izjavom na svakoj

razini. Nikada nismo koristili naše oruţje sem u samoodbrani. Već 250 godina

nismo napali nijednu drţavu. Ali svakome ko se usudio da nas napadne, čak i

kada su meĎunarodna zajednica i cijeli svijet bili iza njih, upravo kao i Saddam

Hussein, pokazali smo da ne mogu pobijediti otpor našeg naroda. Mi ćemo se

oduprijeti agresiji. Potrebna su nam sredstva kojima bismo se odbranili. Mi

trošimo tek frakciju onoga što drugi u regiji troše na odbranu. Ti troškovi

predstavljaju tek frakciju troškova onih drţava koje su po veličini jedan dio naše

teritorije ili stanovništva. No, ipak, na odbranu trošimo manje od njih, i

smatramo da imamo pravo da se odbranimo – pogotovo kada se u obzir uzme

jako loša historija meĎunarodne zajednice po pitanju pomaganja agresora radije

nego ţrtava agresije. Ali mi smo bili jasni, i ponovo ćemo sve razjasniti, mi

nikada nećemo koristiti naoruţanje osim u samoodbrani. Ni protiv koga.

AMANPOUR: Zašto je onda na njima napisano „Uništite Izrael“?

ZARIF: Oni svaki dan izjavljuju kako ţele da unište Iran. Oni to izjavljuju.

Sigurno ste čuli izjavu da su „sve opcije na stolu”. Da li znate šta to znači? „Sve

opcije su na stolu” znači da oni svakodnevno prijete da će korisititi silu protiv

Irana. Mi nikada nismo izrekli takvu prijetnju ni protiv jedne drţave, ni na

jednoj drţavnoj razini.

63


AMANPOUR: Predsjednik Rouhani je nedavno posjetio Kuvajt i Oman, te je

pozvao i urgirao na prekid vatre u Jemenu. Moţete li nam dati neke informacije

o ovome, kako bi se smanjile tenzije sa Saudijskom Arabijom?

ZARIF: Mi smo zapravo traţili primirje u Jemenu gotovo od dana kada je

započela kriza u Jemenu, čak i prije no što je počela, mi – ja sam poslao poruku

pokojnom ministru vanjskih poslova Saudijske Arabije, o tome kako smo mi

spremni da radimo s njima na spriječavanju krize u Jemenu. Mi smo još uvijek

spremni na saradnju sa svima u našoj regiji kako bi spriječili sukob u Jemenu,

kao što smo činili i u protekle dvije godine. Iran je sastavio plan kojim bi se

okončao sukob u Siriji. Vi znate da je naš plan, plan od četiri tačke o

zaustavljanju sukoba u Siriji postao temelj – plan koji sam iznio 2013., i ovdje u

Minhenu – postao je temelj za Rezoluciju 2254 Savjet bezbjednosti, no ona je

nastupila nakon dvije godine krvoprolića u Siriji. Mi smo sačinili sličan plan,

koji bi stao u kraj krvoproliću u Jemenu, skoro odmah nakon što je sukob u

Jemenu eskalirao. Još uvijek smatramo da sve drţave u regionu, uključujući Iran

i Saudijsku Arabiju, imaju udio u spriječavanju ovih sukoba, zato što u Jemenu

– kao i u Siriji, kao i u Bahrainu, kao i drugdje – postoji samo jedno rješenje, a

to je političko rješenje. Inkluzivno političko rješenje koje svima daje pravo

učestvovanja u vladi, tako da narod moţe da sam vlada nad sobom, a ne da se

sukobi nastavljaju. Mi smo spremni da saraĎujemo sa svima u regiji ako su oni

spremni da saraĎuju kako bi okončali ove sukobe. I mi ćemo iskoristiti sve

utjecaje, kao što smo radili i u prošlosti. Vidite da sada, uz saradnju Irana, Rusije

i Turske, imamo primirje u Siriji. Ovo je do sada bilo najduţe primirje. Naravno,

dolazi do narušavanja primirja sa obje strane. Naravno…

AMANPOUR: Mislim, upravo su bombardovali Daru, dok sam bila blizu

granice.

ZARIF: Pa, sukobi su eskalirali u Dari, naţalost, i grupe se bore meĎusobno,

posebno u Dari. Naţalost, od primirja u Astani puno je sukoba izmeĎu

naoruţanih grupa. No, mi ćemo nastaviti da pokušavamo. Smatramo da u Siriji

dolazi do uspješnih rezultata. Sa pravim pristupom vjerujem da ćemo doći do

uspješnih rezultata u Jemenu.

AMANPOUR: Mislim da opozicija neće doći u Astanu, je li tako?

ZARIF: Bili su u Astani.

AMANPOUR: I da li to vodi do pregovora u Ţenevi?


ZARIF: Ono što je bitno jeste uvjeriti se da je primirje na snazi, da vaţi za sve,

te će se vremenom proširiti, i onda je bitno osigurati prohodnost puteva za

humanitarnu pomoć i kako bi sirijski narod mogao da putuje, kao što smo se

dogovorili na prvom sastanku u Moskvi, izmeĎu Irana, Turske i Rusije, kako bi

dozvolili sirijskom narodu da izvuče neku korist iz prekida sukoba. Sada je bitno

da Ujedinjeni narodi nastave sa radom, mi smo uvijek podrţavali rad

Ujedinjenih naroda, i nastavit ćemo da podrţavamo.

AMANPOUR: Posljednje pitanje: u odgovoru na ono što čujemo iz Trumpove

administracije, Vrhovni voĎa je rekao: „Ţelimo se zahvaliti Trumpu što je

napokon pokazao pravo lice Amerike”. I čini se da su tenzije u Iranu,

skandiranja „smrt Americi”, sve ono što se stišavalo nakon potpisivanja

nuklearnog dogovora – sve to je došlo do izraţaja. Kako bi opisali raspoloţenje

u drţavi? Šta mislite, gdje će to dovesti?

ZARIF: Pa, američka politika, ili barem zvanična politika, je ta da poštuju

narod Irana, a da imaju nesuglasice sa iranskom vladom. Sadašnja administracija

je odlučila da uvrijedi cijelu iransku naciju, koja čini veliki dio (američkog

društva) – iranski migranti, ljudi iranskog porijekla, ljudi koji studiraju u

Sjedinjenim Drţavama…

AMANPOUR: Govorite o zabrani putovanja, je li tako.

ZARIF: Zabrana. I to je bila uvreda za cijelu naciju, koja nije počinila nijedan

jedini teroristički čin. Ne moţete pronaći drţavljana Irana koji je počinio i jedan

jedini teroristički čin protiv Amerikanaca, u bilo kojim od strašnih dešavanja u

SAD-u nakon 11. septembra. A sadašnja administracija je napala Irance, od svih

ljudi, Irance koji su jako uspješni u SAD-u, koji su najobrazovaniji sudeći po

statistikama – najuspješniji, u Silikonskoj dolini, i na drugim mjestima. A ta

uvreda je značila da politika – izdvajanja odreĎenih naroda – i nije toliko

pouzdana. I to je proizvelo reakcije kod iranskog naroda. I kao što sam rekao,

Iran ne reaguje tako dobro na prijetnje. Prijetnje i uvrede ujedinjuju iranski

narod u podršci prema njihovoj zemlji. Vidjeli smo to i na proslavi obljetnice

Revolucije. Brojke su bile bez presedana, kao što su prenijeli CNN i ostali. To

pokazuje kako iranski narod reaguje na uvrede. Ali taj isti narod jako dobro

reaguje na poštovanje.

AMANPOUR: Ministre, hvala Vam puno što ste bili sa nama.

ZARIF: Hvala Vama.

65


Jemen u procjepu rivalstva

između Saudijske Arabije i

Irana – refleksija na sukob u

Jemenu

Izet Bijedić

Jemen u procjepu rivalstva.../ Izet Bijedić

Jemen u procjepu rivalstva između Saudijske Arabije i Irana –

refleksija na sukob u Jemenu

Izet Bijedić

Istraživač i geopolitičar, Sarajevo

Saţetak

U regionu gdje su u prvoj polovini prošlog stoljeća granice iscrtavali britanski i

francuski3 kolonizatori, politika sile ni do danas nije dala nikakve ustupke kulturi dijaloga

saradnje ili političke integracije. Glavnim protagonistima, drţavama sa viškom ambicija,

nerijetko se ukaţe praznog prostora poput: Libana, Afganistana, Iraka i Sirije. Od većeg broja

epicentara dva su posebno zanimljiva – Iran i Saudijska Arabija, islamska republika ili

apsolutna monarhija, perzijska ili arapska imperija, šiije ili vehabije? To je bliskoistočna

geopolitička scena u borbi za prevlast i dominaciju na Bliskom istoku.

Ključne riječi: Liban, Afganistan, Irak, Sirija, Bliski istok, šiije, vehabije

3 Hadţikadunić, Emir, Zašto Iran?, Sarajevo, Centar za napredne studije, www.cns.ba. Dobra knjiga,

www.Dobraknjiga.ba., 2013.

http://www.cns.ba/

http://www.dobraknjiga.ba/

67


Iran, Saudijska Arabija, pa i Irak imaju pretenzije na dominaciju u

islamskom svijetu – tačnije vjerskim pravcima u okviru islama šiija i sunija.

Saudijska Arabija je saveznik SAD-a, dok Iran to nije, ali vodi mudru spoljnu

politiku sa istom. Iran na Bliskom istoku preferira regionalni pristup sigurnosti,

Saudijska Arabija odbacuje asimetričnu podjelu vanjskog uticaja i preferira

američku zaštitu, od završetka Drugog svjetskog rata do danas. Temelji

saudijsko-američkog razumijevanja definisani su na američkom brodu USS

Qincy, usidrenom u Sueckom kanalu 1945. godine.

Tada su dvojica lidera, predsjednik Franklin Ruzvelt i kralj Abdul Aziz

ibn Saud, na zaprepaštenje Winstona Čerčila dogovorili strateško savezništvo.

„Sve dok budete respektovali našu nezavisnost, Saudijska Arabija će biti vjerni

američki partner“, rekao je suveren iz Rijada. (Jens Wibrandt 2004. A, Brief

History of Saudi Arabia; New York facts on file. str, 197-198.)

Saudijska Arabija ima karakterističnu strategijsku geopolitičku lokaciju,

historijsku, kulturnu i vrlo vaţnu ulogu u arapskom svijetu. Prema popisu iz

2012. godine u Saudijskoj Arabiji ţivi 27.136.977 stanovnika. Saudijska Arabija

graniči: istok – Crveno more; zapad – Arapsko more, Ujedinjeni Arapski emirati

i Katar; sjever – Kuvajt, Irak i Jemen; jug – Jemen sa većinskim sunijskim

stanovništvom, dok je sjever sa većinskim šiijskim stanovništvom i sultanatom

Omanom. Jedno od načela vanjske politike ove zemlje u protekla tri desetljeća

jeste da ova zemlja postane aktivan subjekt u regionu (Piruz Modţtehizade,

Harajer, Dekmedţjan, Dţonbešha-ye eslami dar dţahan-e arab, str. 136).

Saudijska Arabija da bi ostvarila svoj cilj računa na svoju veliku moć i

sposobnost proizvodnje nafte kao i na moćnu ulogu koju ima u OPEC-u. Zatim

na najsvetija mjesta muslimana, koja se nalaze na njenoj teritoriji, gradove

Mekku i Medinu i na kraju na geografsku poziciju koju zauzima na Arapskom

polutoku.

Današnja ambicija Saudijske Arabije da ostvari status regionalne sile

savršeno se uklapa u američku geostratešku koncepciju balansa sa Iranom.

Njeno odbijanje da dijeli sigurnosni aranţman sa Iranom proizilazi iz činjenice

što Saudijska Arabija ne pristaje na poziciju niţeg u svojoj moći u takvoj šemi.

Zbog asimetričnog odnosa izraţenog u vojnom potencijalu Irana, ili njegovoj

većoj populaciji Saudijska Arabija zna da neće imati status jednakog partnera.

Osim pomenutog Saudijska Arabija odlučno ţeli spriječiti stvaranje novog


neovisnog reţima u Jemenu jer bi to značilo gubitak uticaja nad geostrateškom

tačkom u području Babul- Mendeba izmeĎu Jemena i Dţibutija gdje se Crveno

more spaja sa Adenskim zaljevom.

Iran afirmira politiku nemiješanja stranih sila na regionalne poslove. Svoj

status regionalne sile bazira na sljedećim elementima. Iran je pravo mjesto

sukoba atlantističkog i evoroazijskog pola. On je ranije bio mjesto susretanja

dvaju koncepata pomenutih sila na strateškom nivou. Iran u Perzijskom zaljevu

svojom juţnom pozicijom dio je najbogatijeg prostora na svijetu. Njegov

planinski sjever dio je Kavkaza i Kaspijske regije, drugog regiona po bogatstvu

naftom juţno od „Vrata naroda, Vrata centralne Rusije“, on predstavlja juţnu

kapiju (ili njen dio) Srca svijeta. Teheran poslije ukidanja sankcija koje su

nametnute za nuklearni program bez valjanih razloga ima povećanu geopolitičku

relevanciju na Bliskom istoku. Prema pisanju poznatog američkog geopolitičara,

geopolitički stoţeri su one drţave čiji značaj se ne izvodi iz njihove moći i

motivacije već prije iz njihovog osjetljivog poloţaja. Njihovo potencijalno

ranjivo stanje moţe po njegovim riječima izazvati posljedice na ponašanje

geopolitičkih i geostrateških igrača. Geopolitički stoţeri se najčešće odreĎuju na

osnovu svog geografskog poloţaja. Povoljan geografski poloţaj daje im u

pojedinim slučajevima posebnu ulogu i zbog omogućavanja pristupa vaţnim

oblastima ili zbog odbijanja pristupa resursima značajnih igrača. U njegovoj

nomenklaturi glavnih geostrateških stoţera nalaze se zemlje Euroazije: Rusija,

Kina, Njemačka, Francuska, Iran, Indija, Japan, Velika Britanija, Indonezija,

Turska, Azerbejdţan i Juţna Koreja.

Iran je ovdje spomenut kao geopolitički stoţer, ne samo po svom

geografskom poloţaju, nego i po svom angaţmanu na uspostavljanju uticaja

prije svega u regionu Kaspijskog jezera i srednje Azije. Iranci će

demokratizacijom odnosa u svojoj zemlji oslobaĎanjem od nametnutih sankcija

dobiti još značajniju ulogu na cijelom evroazijskom prostoru. Glavni suparnici

Iranu u širenju svog uticaja su Rusija i Turska. Iran predstavlja i stabilizacioni

faktor za nove, još uvijek moguće, političke razlike i promjene u srednjoj Aziji.

On dominira geografski vaţnom istočnom obalom Perzijskog zaliva. Prije

pobjede Islamske revolucije Iran je teţio da igra superiornu ulogu u regionu,

meĎutim nakon pobjede Revolucije, a posebno tokom posljednjih godina Iran je

mnogo puta naglašavao da ne ţeli igrati deţurnog policajca u regionu, već da

isključivo ţeli sudjelovati u odlukama vezanim za bezbjednost regiona,

zahtjevajući isključivo da njegova uloga u odlučivanju bude primjerena

69


potencijalnoj snazi te drţave. I ova kratka geopolitička analiza ukazuje da Iran

nema geopolitičke pretenzije prema Jemenu, kako zbog pomenute uloge u

srednjoj Aziji tako i zbog svoje geografske udaljenosti od Jemena:

1 Vojni aspekt i relativno dobra opremljenost vojske zajedno sa izuzetnom

brojnošću, te izuzetnom motivisanosti u slučaju odbrambenog rata.

2. Strateški savez sa Rusijom, energetski savez sa Kinom i Indijom (sa dvjema

silama izuzetno energetski zavisnim sa velikim ulaganjima u istu) čine da svaki

potencijalni agresor makar to bila i supersila paţljivo vlada posljedicom svoje

akcije.

3. Strateški poloţaj – izlazak na Hormuški tjesnac i njegova djelimična vojna

kontrola raketnim naoruţanjem koje Iran posjeduje, eventulanim zatvaranjem

istog snabdjevanjem energentima ugrozilo bi kako samog agresora tako i EU.4

Hormuški tjesnac sa geopolitičkog aspekta jedan je od najvaţnijih

geostrateških objekata na svijetu uz Babul-Mendeb, Suec, Gibraltarski i

Panamski kanal. Razlog tome je manje-više poznat, jer kroz ovu dodirnu tačku

Islamske Republike Iran, sultanata Oman i Ujedinjenih Arapskih Emirata u

svijet odlazi preko 20% svjetske nafte i oko 35% sve nafte koja se prevozi

morskim putem. Prosječno kroz ovaj moreuz naftu preveze 14 tankera noseći pri

tome 17 miliona barela nafte. Većina te nafte (85%) završi u Japanu, Indiji,

Juţnoj Koreji i Kini.

Hormuški tjesnac jedini je ulaz i izlaz u Perzijski zaljev, gdje je

stacionirana i Peta flota u Bahreinu. Okosnica je trgovine i vojne kontrole: Irana,

Iraka, Bahreina, Kuvajta, Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Radi toga je

Hormuz plijenio paţnju svjetske javnosti i bio je u centru ratnih zbivanja.

Posljedice velike opasnosti po brodovlje u Hormuškom moreuzu bile su

prisutne i u vrijeme Iračko-iranskog rata tokom većeg dijela osamdesetih godina

prošlog stoljeća. Tada su komercijalni i vojni brodovi bili napadnuti s obje

strane.

S nedavnim rastom tenzija izmeĎu Saudijske Arabije i Irana, Rijad nastoji

što više promijeniti trgovačke pravce na svoje pomorske luke u Crvenom moru.

Na taj način Saudijska Arabija nastoji zaobići i Babul-Mendeb jer nije sigurna u

svoje ukupne potencijale, koji su sada u funkciji geopolitike SAD.

4 Al-Roken, Muhamed Abdulah, „Dimensions of the UAE-Iran Dispute over Three Island„ United Arab

Emirates: A New Perpective, str. 195, http:/uaeinternteract.com, 13. 03. 2007.


Uz to, ko kontroliše Hormuški tjesnac zapravo kontroliše iransku naftnu

industriju, unatoč idejama o izgradnji naftovoda i plinovoda preko Turske i

Azerbejdţana.

Iran ima tri puta veći broj stanovnika od Saudijske Arabije i pribliţno

jednako nafte i plina te cvjetajuću sigurnost i trgovinski savez sa Kinom i

Rusijom.5 Drţavu karakteriziraju vrlo mlado stanovništvo, od kojeg više od

dvije trećine ima ispod trideset godina. Samo 5% stanovništva je starije od 65

godina. Početkom 20. stoljeća samo oko 10% stanovništva ţivjelo je u

gradovima, a 2006. godine taj postotak iznosio je 67%. Trend urbanizacije se i

dalje nastavlja: stopa rasta stanovništva u gradovima iznosi 1.8% godišnje, a

stopa pada stanovništva u ruralnim naseljima iznosi 0.7% godišnje. Etnički

sastav stanovništva Irana je veoma heterogen. Najveću etničku grupu čine

Perzijanci 61%; Azeri 15%; Kurdi 10%; Luri 6%; Baloki 2%; Arapi 2%, dok

turkmenistanska i turska plemena čine preostalih 2%. Kurdi naseljavaju

sjeverozapadne dijelove Irana, i to provincije; Kurdestan, Kermanšah i

provinciju Zapadni Azerbejdţan, koji se nalazi na granici sa Irakom.

Razmišljajući o prethodno iznijetim činjenicama jasno nam se ukazuje

saznanje da je upravo geografska pozicija Iran stavila u izvanredno značajan

poloţaj u regionu i to je realnost koju su potvrdili historičari i istraţivači od

davnih vremena pa sve do danas, a dešavanja tokom posljednjih nekoliko

desetljeća su to pokazala na još konkretniji način. Glavni zadatak iranskih

političara je poduzimanje one regionalne politike koja će uvaţavati

meĎunarodne odnose globalnih dimenzija i njih povezati sa regijom, koristeći se

geostrateškom pozicijom svoje zemlje. Prema riječima Abbasa Manučehrija u

knjizi Politički sistem Irana, u izdanju Dobre knjige, str. 304, navodi se sljedeće:

„U posljednja tri desetljeća čelnici Irana u okviru svoje politike svoju paţnju su

više usmjerili ka dva osnovna područja: jedno područje je jug a drugo sjever.

Glavna osa iranske vanjske politike na jugu su Perzijski zaljev i pitanja vezana

za njega, dok na sjeveru tu osu čine Kavkaz i Centralna Azija. Potrebno je

ukazati na činjenicu da od vremena raspada Sovjetskog Saveza pa do danas, Iran

mnogo više paţnje poklanja ovom području zbog različitih ekonomskih,

bezbjedonosnih i kulturnih razloga, dok je prije raspada Sovjetskog Saveza ta

paţnja bila isključivo bezbjedonosnog karaktera samo zbog velike duţine

granice koju je Iran imao sa Sovjetskim Savezom“.

5 Janković, S., „Sukobi na Bliskom istoku – osnovna obiljeţja“, UDK 327.5 (567), Biblid 0025-8555.59 (2007)

Vol. LIX. br. 2–3 str. 266–307. Izvorni naučni rad 2007. godine.

71


Sve prethodno rečeno uklapa se u spoljnu politiku Irana koja u suštini nije

osvajačke prirode i takve namjere nema u Jemenu.

Saudijska Arabija nema drugog puta do potpune poslušnosti SAD-u i

Ujedinjenom Kraljevstvu, što je dovodi u potpunu ovisnost od istih bez ikakve

mogućnosti promjene spoljnopolitičke orijentacije.

Republika Jemen sa svojom burnom historijom našla se na meti agresije

od strane Saudijske Arabije sa jedne i moćnog Irana sa druge strane koji ţeli

svoj geopolitički uticaj proširiti i na Jemen u formi šiizma. Za to ima objektivne

pretpostavke jer u zadnjem sukobu šiija i sunija 1994. godine pobijedile su šiije,

a trenutno najveće zalihe nafte nalaze se u Jemenu na prostorima gdje ţive šiije.

Jemen zbog svog geopolitičkog poloţaja, kao i zbog svojih „zaliha nafte“

kao geopolitički igrač manjeg obima, u poziciji je geopolitičke laboratorije

moćnog Zapada (čiji je politički eksponent Saudijska Arabija) i trgovniskog

saveza Kine, Irana i Rusije.

Islamska Republika Iran je formalno u savezništvu sa Rusijom i Kinom,

obzirom na njen status posmatrača u Šangajskoj organizaciji za saradnju.

Saudijska Arabija i pet zaljevskih zemalja nastoje se osloboditi zavisnosti

od moreuza Babul-Mendeb pa su još od prije 40 godina krenuli u realizaciju

naftovoda koji će direktno preko Saudijske Arabije izlaziti u luke u Crvenom

moru. Jedan takav naftovod u duţini od 1250 km je već realiziran.

Hormuški moreuz i Babul-Mendeb bi na taj način djelimično izgubili

geostrateški značaj a Saudijska Arabija i zaljevske zemlje bi imale sigurniji i

brţi transport nafte prema svjetskim destinacijama.

Prema analizi uvaţenog diplomate Zlatka Dizdarevića6 o Jemenu:

„Jemen čudovišna zemlja juga Arabije, vrelog poluotoka punog pijeska i nafte,

uz brda kiše i zelenila, prastare kulture i civilizacije – napadnuta jer je optuţena

za terorizam šiija 'novog Isil-a' ili nečeg istog samo šiijskog. Protjerani general –

predsjednik, i njegova svita 'sunije su za avio koaliciju ispravni'. No na istoku se

ne ide 'narandţasto' preko NGO-a, fašista i banaka, veća na relaciji šiije i sunije.

Tamo se u tok kuhinji planski izluĎuju narodi, plemena, kulture i civilizacije.“

6 Dizdarević, Z., Somun, H., Strateška analiza nametnutog rata u Jemenu, Naučnoistraţivački institut „Ibn

Sina“, Knjiga 3, Sarajevo, 2015. godine.


Citat iz navedene knjige nedvojbeno jasno i argumentovano odslikava

geopolitiku sukoba u Jemenu, kao i manipulaciju naroda u Jemenu na bazi

geopolitike trilaterale7 odnosno ekonomske svjetske globalizacije, tačnije

neoliberalnog kapitalizma.

Na sceni nije sukob šiija i sunija jer je Jemen kolijevka prastare kulture i

civilizacije. Osim toga, Jemen se spominje u Kur'anu i sunnetu gdje Uzvišeni

Allah kaţe: „Stanovnici Sabe imali su dokaz u mjestu u kojem su ţivjeli: vrtove

zdesna i slijeva. Jedite hranu Gospodara svoga i budite Mu zahvalni; kakav

divan kraj i Gospodar koji mnogo prašta“ (Saba, 15)

U analizi nedobronamjernih autora8 Jemen se spominje kao nova ţrtva

iranskih geostrateških ciljeva. Znamo da u Jemenu figuriraju vjerska struja

zejdije, šiijska frakcija koja je isključivo vezana za Jemen, a ne za Iran. Oni se u

mnogo čemu razlikuju od duodecimalnih šiija koji su glavna struja u Iranu. Čak

su se prema dostupnim informacijama meĎusobno proglašavali nevjernicima. To

znači da povezivanje zejdija sa Iranom u nakani da šiije ovladaju Jemenom čisto

je populistička priča koja odgovara geostrateškim aspiracijama Saudijske

Arabije u reţiji SAD.

Da bi neka zemlja imala geopolitičke aspiracije prema drugoj, za to mora

biti ispunjeno više pretpostavki i to: da posjeduje vojnu i ekonomsku moć, da je

ukupna njena moć više od regionalne sile i da neposredno graniči sa zemljom

prema kojoj ţeli proširiti svoj ţivotni prostor na bazi darvinizma. Ovaj

posljednji je najvaţniji pa je Iran trenutno drţava koja je više od regionalne sile,

ne graniči sa Jemenom nego je morskim putem udaljena od istog na hiljade

milja. Ovo je još jedan dokaz propagandne mašinerije Saudijske Arabije na

planu opravdavanja agresije na Republiku Jemen.

Pored pomenutog, ostvarivanje bilo kakvih geostrateških interesa se ne

moţe odraĎivati bez direktne vojne pomoći. Vojna pomoć Irana šiijama u

Jemenu je u značajnoj mjeri ograničena jer sve pomorske puteve dobro

7 Trilaterala prema sastavu predstavlja strategijski centar koji povezuje elitističke krugove triju najbogatijih

regiona svijeta. U rasporedu članstva ispoštovani su svi geostrategijski parametri ali sa naglaskom na Bildeberg

grupu sa kumulativnim duţnostima. Ovo je postalo pravilo posljednje decenije XX stoljeća, gdje je koncentracija

kapitala pala u ruke relativno malog broja ličnosti, bez presedana u historiji razvoja kapitalizma. Iz ovih razloga

veoma često se čuje mišljenje kako je trilaterala postala, s ovog aspekta, kolektivni menadţer svjetskog

kapitalističkog sistema. U vrijeme osnivanja trilaterala je imala 190 članova, a početkom novog milenijuma oko

335 u spoljnom krugu. Broj i sastav iz unutrašnjeg kruga je strogo čuvana tajna. Članstvo se regrutuje iz

rukovodećeg tima bankara, multinacionalnih kompanija, političkih krugova, istaknutih naučnih radnika i

novinara s tim što su pozicije promjenljive. RazraĎeni su ključevi za svaki region (85 za SAD i isto toliko za

Japan, 15 mjesta ima Kanada i 150 je dato Evropi) 8 Stranjac, H., Muslimani u Jemenu, nova žrtva iranskih geostrateških ciljeva.

73


kontrolišu zapadnjaci na čelu sa SAD-om. Pomoć koja bi eventualno dolazila

kopnenim putem preko Omana, opet mora da doĎe do obala morskim putem, a

znamo da sultanat Oman iako je u relativno dobrim odnosima sa Iranom, vodi da

kaţem poznatim rječnikom nesvrstanu politiku, tačnije politiku balansiranja čak

i izmeĎu Saudijske Arabije i Jemena.

Konstatacija o širenju šiija na prostor Jemena, kao i ovladavanja Irakom,

Bahreinom i Afganistanom je potpuno netačna i argumenti su sljedeći:

Iran, Irak i Bahrein su jedine drţave sa većinskim šiijskim stanovništvom. S

obzirom da je Irak okupiran i da je na vlasti koaliciona vlada ne moţe se

govoriti o šiijskoj upravi u toj zemlji. Bahreinom vlada sunijska dinastija Al-

Kalifa. Zanimljivo je da su šiije manjina u Saudijskoj Arabiji, pribliţno izmeĎu

10-12% od ukupnog broja stanovnika, a ţive na sjeveroistoku te zemlje, dijelu

najbogatijim s naftom.

Izučavajući iransku historiju, civilizaciju i kulturu došao sam do zaključka

da isti od 1739. godine nije pokrenuo niti jednu agresiju na svoje političke

susjede. Iran nikada nije vodio osvajačku politiku. On je u 18. i 19. stoljeću

uspješno očuvao nezavisnost unatoč istovremenim ratovima protiv Osmanskog,

Ruskog i Britanskog carstva. Iranska Revolucija iz 1979. godine smatra se

najvaţnijom u povijesti, nakon francuske i boljševičke. Da je Iran dovoljno

velika zemlja kako po prostranstvu tako i po broju stanovnika, prirodnom

bogatstvu, da nema nikakvog razloga za geopolitičkim aspiracijama prema

susjedima ili prema drugim zemljama u bliţem okruţenju. Iran kao što je već

rečeno, a u kontekstu ove teme, je četvrti proizvoĎač nafte i plina na svjetskom

nivou.

Iran je osma zemlja u svijetu po broju studenata a osamnaesta po broju

stanovnika. Isto tako vaţno je spomenuti da Iran ima više studenata od pet

vodećih evropskih zemalja (Njemačka, Britanija, Francuska, Italija i

Španjolska). Treba napomenuti i to da 69% Perzijanaca u SAD-u ima završen

fakultet što ih čini najobrazovanijom manjinom. Iran je drţava koja jedina u

regiji proizvodi superkompjutere. On je drţava koja posjeduje tehnologiju za

lansiranje satelita u svemir, i jedina svemirska sila koja nije doţivjela neuspjeh u

lansiranju raketa.

Iran proizvodi podmornice, razarače i putničke zrakoplove. Treba isto

tako napomenuti da su prilikom progona armenski i gruzijski kršćani utočište

pronašli u susjednom šiijskom Iranu, a ne susjednoj kršćanskoj Rusiji. Postoje


podaci da je nastajanje kršćanskog reda franjevaca inspirirano sufijskim

pokretom. Da je katedrala Vank u Isfahanu podignuta u iransko-armenskom

stilu i smatra se najvećim kršćanskim arihtektonskim remek djelom izvan

Evrope.

Sve navedeno je samo dio iranske kulture i civilizacije poštivanja drugog i

drugačijeg, uvaţavanja svih religija i njihove zaštite na njenom drţavnom

prostoru. Sve ovo što smo prethodno spomenuli je temelj koji još jednom

potvrĎuje da ista nema nikakve pretenzije prema drugim, posebno

muslimanskim drţavama, i da ne nameće nikome svoj šiijski islam. Politika

islama jeste zasnovana na panislamizmu kao političko-religioznom pokretu za

ujedinjavanje svih muslimana bez obzira na vjerske pravce. Na toj platformi

koju je promovisao Ajatollah Homeini, a nastavili svi ajatollasi koji su došli

poslije njega, sukobi u Jemenu nisu proizvod iranskih geopolitičkih opservacija

sa ciljem povećavanja ţivotnog prostora šiija (Darvinizam).

Da bi na interdisciplinaran način još detaljnije obrazloţili razloge agresije

Saudijske Arabije na Jemen a opet u kontekstu borbe izmeĎu Irana i iste kao

svjetskih lidera Muslimana napravit ćemo odreĎene paralele izmeĎu dva

različita politička sistema i dvije različite političke kulture. Iran je9 prema

prethodnim navodima svoje prvo demokratsko iskustvo stekao odrţavanjem

nacionalnih izbora 1906. godine. Nakon prve sjednice iranskog parlamenta 7.

oktobra, usvojen je ustav po belgijskom modelu 30. decembra te godine.

Poseban pečat ovoj demokratiji dala je tada islamska ulema. Ovo je

nezabiljeţeno u svjetskoj historiji.

Za razliku od arapskih monarhija, iranska politička struktura disperzirana

je na veći broj centara odlučivanja. Tačno je da vrhovni lider ima najveće ovlasti

u političkoj hijerarhiji Irana. Tačno je i to da iranski ustav omogućava

predsjedniku da smijeni ministre, ali i Parlament (Medţlis) ima zadnju riječ, a

takoĎer i sami poslanici u Parlamentu imaju mogućnost opozvati ministre.

Arapska imperija se urušila u 12. stoljeću prodorom mongola i padom

Abesinijskog hilafeta. Od tada se njezino teritorijalno jedinstvo nikada nije

obnovilo. Perzija je svoje carstvo obnovila u 16. stoljeću sa šiijskim islamom

kao drţavnom religijom.

9 Hadţikadunić, E., Zašto Iran?, Centar za napredne studije, www.cns.ba., Dobraknjiga.ba, Sarajevo, 2013.

godine.

http://www.cns.ba/

75


Prema geopolitičkim procjenama sukob izmeĎu Saudijske Arabije i snaga

plemena Huti će se nastaviti ali ne sa učešćem kopnenih snaga Saudijske

Arabije, nego djelovanjem poznatim u novoj strategiji NATO pakta udar sa

distance, što moţe oduţiti ishod ratnih djejstava, što odgovara i SAD-u radi

daljnje prodaje naoruţanja.

MeĎunarodna krizna grupa (MKG) u jednoj svojoj studiji utvrĎuje da Huti

dobijaju podršku Irana i Libanskog Hezbollaha, ali da ta podrška nije odlučujuća

za borbenu snagu Huta i da je znatno slabija od podrške koju drţave Perzijskog

zaljeva pruţaju protivnicima Huta u Jemenu. Dodaje se da Huti uglavnom

barataju oruţjem i drugom vojnom opremom, koje su sami oteli od Jemenskog

drţavnog arsenala.

MKG citira jednog iranskog sluţbenika, koji je htio ostati anoniman, kako je

iranski uticaj u Jemenu precijenjen.

„On je doista minimalan i to znaju i Saudijci. Osim toga Jemen je veoma udaljen

od naše obale, da bi se moglo poslati oruţje.“

Saudijska Arabija je na bombardovanje u Jemenu potrošila milijarde

dolara, a prema neprovjerenim podacima svaki dan njenih borbenih aktivnosti

istu košta 750 miliona dolara. Saudijska Arabija je prema pisanju www.strijelainfo

i prema izvorima iz drţavne televizije na granici prema Jemenu poslala oko

150.000 vojnika od ukupno 250.000 koliko ih ima u drţavi sa najmodernijim

oruţjem.

Najveći problem vojske Saudijske Arabije su loša obučenost te nedostatak

vojno-obavještajnog sektora.

Problem je što Saudijska Arabija na terenu u Jemenu nema saveznika! Moţe

računati tek na dio vojske. Sunije su podijeljene. Velika plemenska konfederacija

Hached pridruţena je Muslimanskom bratstvu, koje Saudijska Arabija smatra smrtnim

neprijateljem. Neprijatelj je i Al-Qaeda, a već odreĎeno vrijeme se pojavio i ISIL, koji

saudijsku dinastiju smatra nevjernicima koje treba uništiti. Postoji opasnost da se

znatan broj sunijskog stanovništva pobuni bude li previše civilnih ţrtava. Zato Rijad

ograničava vojnu akciju na zračne napade koji su već oslabili hutuistički obruč oko

Adena.

Interesantno je da meĎunarodna zajednica šuti kada je rat u Jemenu u pitanju,

uprkos upornom kršenju Ţenevske konvencije, koja se puno drastičnije krši nego u

drugim ratovima koje je zapad podrţavao: Iraku, Siriji, Libiji i Gazi.

http://www.strijelainfo/


Putinove upute Federalnoj

službi bezbjednosti

Filip Kovačević

77

Putinove upute.../ Filip Kovačević

Putinove upute Federalnoj službi bezbjednosti

Filip Kovačević

Univerzitetski professor

Saţetak

Svake godine u februaru ili martu predsjednik Putin odrţava svoje obraćanje

Federalnoj sluţbi bezbjednosti (FSB), koristeći tu priliku za evaluaciju rada FSB-a tokom

protekle godine i za postavljanje budućih prioriteta.

U istraţivačkom članku od tri dijela, objavljenom na portalu Newsbud, profesor Filip

Kovačević analizira javnu objavu dokumenata na zvaničnoj stranici FSB-a, da bi napravio

uvid u FSB na poljima kontraobavještajnih aktivnosti, suzbijanja terorizma, cyber zaštite i

drugih zakonskih mjera predostroţnosti. U ovom članku njegova analiza se proširuje i na stav

predsjednika Putina po pitanju uloge i zadataka FSB-a, onako kako su izloţeni u njegova

zadnja tri obraćanja 2015., 2016. i 2017. godine. Po njegovom mišljenju ova analiza će

rasvijetliti glavna pitanja o ruskoj vanjskoj politici, te će pokazati na koje načine je došlo do

mogućih promjena.

Ključne riječi: Putin, FSB, kontraobavještajne aktivnosti, vanjska politika


Putinovo obraćanje iz 2015. godine

Slike sa Putinovog obraćanja odboru FSB-a 26. marta 2015. godine

ukazuju na to da je Putin došao u pratnji bivšeg, kao i sadašnjeg šefa FSB-a,

Aleksandra Bortnikova i Nikolaja Patruševa. Patrušev je ustvari naslijedio

Putina na mjesto šefa FSB-a 1999. godine. Sva tri čovjeka su prethodno bili

aktivni u KGB-u za vrijeme Jurija Andropova, te su se poznavali dugo vremena.

U ruskim obavještajnim krugovima je općenito bilo jako malo promjena tokom

posljednjih dvadeset godina.

Putin je započeo svoje obraćanje sa osvrtom na ono što je on nazvao

„drţavnim udarom“ u Ukrajini. Izjavio je da je reakcija Rusije na te dogaĎaje

izazvala „izrazitu ljutnju“ na Zapadu. Prema Putinovom mišljenju, Zapad je

osmislio dugoročnu geopolitičku strategiju zasnovanu na „odvraćanju Rusije“.

Ovo uključuje vršenje ogromnog pritiska na Rusiju izvana kao i pokušaje

unutrašnje destabilizacije. Putin je izjavio da „u Rusiji to nikada nije uspjelo, niti

će ikada uspjeti“. Putin je poslao jasnu poruku da se Rusija neće pokloniti pred

velikim vizijama Zapadne vanjske politike. Kako bi zaštitila svoj teritorijalni

integritet, te političku i ekonomsku stabilnost, Rusija će iskoristiti sva sredstva

koja joj se naĎu na raspolaganju.

Putin je izravno optuţio Sjedinjene Drţave za „rušenje temelja“ post-

hladnoratovskog poretka u svijetu tako što su jednostrano istupili iz Sporazuma

o ograničenju sistema proturaketne odbrane. Izjavio je da je širenje NATO-a

teţilo ka stvaranju nuklearne nadmoći u Evropi u korist Zapada, što Rusija nije

mogla dopustiti. Putin smatra da je „jačanje Rusije“ jedini način da se obuzda

Zapadni trijumfalizam. FSB- je imao značajnu ulogu u ovom strateškom

poduhvatu, pogotovo kada je riječ o kontra-obavještajnom segmentu njihova

djelovanja. Naveo je da su Zapadne obavještajne sluţbe pojačale svoje

djelovanje protiv ruskih meta izvana, kao i unutar zemlje. Upozorio je da je

strano finansiranje transformiralo mnoge nevladine organizacije u Rusiji u tajne

poslovnice Zapadnih obavještajnih sluţbi, usmjerenih ka destabilizaciji

parlamentarnih izbora koji su se odrţali 2016. te predsjedničkih izbora

zakazanih za 2018. godinu. Putin je izjavio da uprkos činjenici da je ruska vlada

otvorena za konstruktivne kritike i dijalog sa opozicijom, uključivanje u

raspravu sa „onima koji djeluju po vanjskim nalozima koji su u interesu nekih

drugih drţava, a ne njihove vlastite“ je zapravo „besmisleno“. Putin je FSB-u

79


izričito naredio da budu na oprezu od neprijatelja koji dolaze iznutra. Naveo je i

tačan broj špijuna i izdajnika koji su razotkriveni tokom 2014. godine: 52 strana

i 290 ruskih agenata.

Još jedna od bitnih domena rada FSB-a je borba protiv terorizma. Putin je

istaknuo da je FSB umanjio broj terorističkih akata i zločina za 2,6 puta od

2013. godine i 9 puta u proteklih pet godina. Napomenuo je da je ISIL obučavao

teroriste u Siriji kako bi ih kasnije upošljavao u terorističke napade na teritoriji

Rusije. Implikacija je bila ta da nešto mora biti poduzeto u vezi s time. I zaista,

Rusija je započela sa svojom vojnom intervencijom u Siriji u septembru 2015.

godine, šest mjeseci nakon njegova obraćanja FSB-u.

Putin je istakao online prostor kao jako vaţnu domenu za obezbjeĎivanje

zaštite i odbrane ruskih nacionalnih interesa. Prema izvješću, ruske drţavne

institucije i organizacije su u 2014. godini doţivjele i spriječile više od 74

miliona hakerskih napada. Institucije za provoĎenje zakona su istovremeno

identifikovale 25 000 ilegalnih izvora na internetu i zatvorile oko 15 000

ekstremističkih webstranica. Vodeća ideja ovoga je, prema Putinu, bilo

insistiranje na zakonu i redu, a ne na cenzuri.

Naposljetku, Putin je govorio o povećanju plaća i penzija za uposlenike

FSB-a. Obećao je i da će raditi na poboljšanju postojećih stambenih situacija, te

je istaknuo da je ruska vlada investirala u izgradnju 65 stambenih objekata sa

oko 5 200 stanova za potrebe uposlenika FSB-a i njihovih porodica.

Putin je završio svoje obraćanje zahvalom sluţbenicima FSB-a za „sluţbu

koja je toliko potrebna njihovoj drţavi“ , što je pokazatelj velikog povjerenja

koje ima u FSB.

Obraćanje iz 2016.

Putin je 2016. godine uputio svoje obraćanje FSB-u ranije nego 2015.

godine, tačnije 26. februara. Ponovo je bio u pratnji Borotnikova i Patruševa.

Svoje obraćanje je započeo mnogo pomirljivijim tonom prema SAD-u u odnosu

na 2015. godinu. Istaknuo je usvajanje zajedničkog sporazuma izmeĎu SAD-a i

Rusije o primirju u Siriji i početku mirovnih pregovora. Ipak, njegov optimizam

po pitanju američko-ruske saradnje u Siriji je bio kratkog vijeka pošto je

primirje propalo ubrzo nakon što je uspostavljeno.


Putin je izjavio da je ruska vojna intervencija u Siriji, koja je počela u

septembru 2015. godine, za namjeru imala da spriječi teroriste u Siriji prije nego

što pokušaju da uĎu na rusku teritoriju. Obrazloţenje za intervenciju je bila

odbrana ruskih nacionalno-bezbjednosnih ciljeva. Odbacio je tvrdnje zapadnih

medija da je izbjeglička kriza u 2015. godini bila pogoršana tim uplitanjem.

Istaknuo je činjenicu da je, primjerice, većina izbjeglica na makedonskoj granici

dolazila iz Afganistana, te je postavio retoričko pitanje – „Kakve veze s njima

ima ruska intervencija u Siriji?“

Kao i 2015. godine, Putin je naglasio da je Rusija neprekidno bila metom

operacija Zapadnih obavještajnih sluţbi. Rekao je da su kontraobavještajne

akcije FSB-a spriječile aktivnosti više od 400 stranih obavještajaca i ruskih

agenata, a njih 23 je bio suočeno sa krivičnim progonom. Interesantno je da za

razliku od 2015. godine Putin nije tačno naveo koliko je bilo stranih

obavještajaca, a koliko ruskih agenata.

TakoĎer, Putin je za razliku od 2015. godine govorio o FSB-ovom

djelovanju protiv organizovanog kriminala i naveo je da je bilo hapšenja 98

kriminalnih grupa, uključujući više od 2 200 pojedinaca. Pozvao je sluţbenike

FSB-a na istrajnost u borbi protiv korupcije i zloupotrebe vlasti u uvoznim i

odbrambenim industrijama, koje vrlo često podrazumijevaju „velike sume i

ogromne resurse“.

Naveo je i da je online prostor još uvijek jedna od najvećih domena

ruskog interesa. Istaknuo je da je tokom 2015. godine zabiljeţeno 24 miliona

hakerskih napada na drţavne institucije i organizacije, te da je ugašeno oko 1

600 ekstremističkih webstranica. Iako je broj ugašenih webstranica ostao na istoj

razini kao i 2014. godine, broj hakerskih napada je drastično smanjen, sa 74

miliona na 24 miliona. Putin nije objasnio faktore koji su se krili iza ovako

dramatičnog pomaka. Moţda je u pitanju bila neka vrsta greške ili pogrešno

pročitana cifra.

Na kraju, Putin je spomenuo stambena pitanja FSB-a. Objavio je

završetak izgradnje 98 stambenih zgrada i da je 7300 stanova spremno za

useljavanje FSB sluţbenika i njihovih porodica. Nije bilo pomena o povećaju

plata.

81


Obraćanje iz 2017.

Ovog puta Putin se obratio FSB-u još ranije od 2015. godine. Po prvi put,

zvanična stranica Kremlja je pruţila i videosnimak njegova obraćanja.

Putin je započeo sa hvaljenjem FSB-a za pozitivne rezultate u svim

područjima njihovih aktivnosti, pogotovo podvlačeći „niz uspješnih

kontraobavještajnih operacija“. Primijetio je da iako se globalna situacija ne

popravlja, prijetnje Rusiji su postale još „više akutne“. Rekao je da je NATO

samit u julu 2016. godine u Varšavi iznio deklaraciju koja je izdvojila Rusiju

kao „glavnu prijetnju saveza po prvi put od 1989 godine.“ Tako je NATO

povećao napore u sprečavanju Rusije da proširi doseg svojih strateških i

konvencionalnih oruţja.

Putin je bio vrlo jasan o namjerama NATO-a: „Provociraju nas i

pokušavaju da nas uvuku u sukob.“ Ovakav ton nije bio prisutan u obraćanju iz

2016. godine, što ukazuje na to da su se relacije izmeĎu Rusije i NATO-a u

meĎuvremenu znatno pogoršale.

Putin je optuţio ukrajinsku vladu za pokušaj raskidanja Sporazuma u

Minsku i nametanje vlastite agende u Donbasu (istočna regija Ukrajine) uz

upotrebu sile. Upozorio je i da je zvanični Kijev spominjao „organiziranje

sabotaţe i terorizma“ na ruskoj teritoriji.

U cijelosti, Putin je izjavio da je broj terorističkih aktivnosti i zločina

smanjen. Po njegovom mišljenju, FSB je spriječio oko 45 terorističkih zločina u

2016. godini, uključujući i 16 planiranih napada. To je veći broj od onoga

navedenog u FSB-ovom obraćanju javnosti. Za razliku od protekle godine pak,

Putin je pruţio uvid u brojke: razotkrivena su 53 strana agenta i 386 ruskih

agenata. Broj stranih agenata je ostao sličan, dok se broj razotkrivenih ruskih

agenata uvećao za oko 30% u zadnje dvije godine.

Pored toga, Putin je traţio od FSB-a da ima blisku saradnju sa Stranom

obavještajnom sluţbom (SVR) u zaštiti ruskih diplomata u inostranstvu, u

svjetlu atentata na ruskog ambasadora u Turskoj, Andreja Karlova. TakoĎer je

istakao potrebnu za saradnjom sa partnerima iz Šangajske sigurnosne

organizacije, Organizacije Ugovora o zajedničkoj bezbjednosti i Ujedinjenih

naroda.

Rekao je da je jasno da uspješna, dugoročna borba protiv meĎunarodnog

terorizma zahtijeva „dijalog obnavljanja“ sa američkim i NATO-vim


obavještajnim strukturama, no da „Rusija nije odgovorna“ za izrazito

neprijateljske odnose meĎu njima.

Kada je riječ o online prostoru, Putin je izjavio da se broj hakerskih

napada na ruske drţavne institucije i organizacije utrostručio od 2015. do 2016.

godine, no kao i u proteklim obraćanjima nije spomenuo tačne brojke. Nije

naveo ni broj ekstremističkih webstranica koje su u meĎuvremenu ugašene.

Putin je pozvao FSB da nastavi sa svojom kampanjom protiv korupcije i

pronevjere drţavnih fondova u vezi sa odbrambenim i infrastrukturnim

projektima jer „javnost očekuje bolje rezultate” i „naţalost, još uvijek

svjedočimo tolikim slučajevima (ovakvih ilegalnih aktivnosti)”. No, nije

spomenuo uvećanje plaća niti stambena pitanja iz proteklih godina. Čini se da

trenutno stanje u trezorima ruske vlade ne omogućava dalje investicije u

bezbjednosne sisteme, što bi moglo da prestavlja problem u budućnosti.

Zaključak

Komparativna analiza tri Putinova obraćanja FSB-u ukazuje na neznatne

varijacije u smjeru kojim ide ruska vanjska politika i njihovim glavnim brigama.

Naglasak se postavlja na neprijateljski nastrojenu meĎunarodnu scenu na kojoj

je Rusija sama sveprisutna, kao i odvaţnim naporima koje ruska obavještajna

zajednica čini u odbrani ruskih prava na autonoman glas u meĎunarodnoj

politici.

Putin je jasno dao do znanja da Rusija traţi partnere u meĎunarodnoj

zajednici koji će prema njima postupati ravnopravno i sa poštovanjem. Ni on ni

FSB neće biti zastrašeni američkim i NATO-vim huškanjem na rat. Iako je broj

ruskih agenata koji špijuniraju svoju drţavu u porastu, interesantno je da broj

razotkrivenih agenata ostaje gotovo nepromijenjen. Teško je ocijeniti da li je

ovo osmišljeno ili potpuna slučajnost. Po mom mišljenju, postoji doza rastuće

frustracije meĎu ruskim drţavnim vrhom po pitanju općenite globalne situacije

koja se nikako ne poboljšava. Štoviše se dopušta da ovakva vrsta globalne

nestabilnosti proĎe nezapaţenom, to je teţe da se spriječe ratne sile i društveni

haos, te da se sačuva mir u svijetu. Činjenica da korumpirane Zapadne

neoliberalne elite podlijeţu najvećoj odgovornosti za ovakvo stanje u svijetu ne

pruţa veliku utjehu u slučaju da doĎe do nuklearnog sukoba.

83


Kontakt

Ibn Sina NAUČNOISTRAŢIVAČKI INSTITUT

Potok 24

Sarajevo71000

Bosna i Hercegovina

+ 387 33 233-641

http://www.pisjournal.com

e-mail: [email protected]

Osman Softić

http://www.pisjournal.com/

PIS: JURNAL 05 - pisjournal.compisjournal.com/images/3/4/5/PIS05_06-FULL.pdf · Iranska odbrambena...

Documents

Transcript of PIS: JURNAL 05 - pisjournal.compisjournal.com/images/3/4/5/PIS05_06-FULL.pdf · Iranska odbrambena...