1

Saša Skenderija

ZAŠTO JE PATULJAK MORAO BITI USTRIJELJEN

Main title: Zasto je patuljak morao biti ustrijeljen / Sasa Skenderija.

Published/Created: Tesanj : Centar za kulturu i obrazovanje Tesanj, 2005.

Description: 103 p. ; 21 cm.

ISBN: 9958792435

LC classification: PG1620.29.K45 Z37 2005

Series: Biblioteka Gradina ; knj. 38

Web: skenderija.com/poetry/

2

SADRŽAJ:

NIŠTA NIJE KAO NA FILMU I ŠPIJUN ZVAN IGLA

Slike od kojih živim 6

Ako zaspim 7

Znam, događaju se 8

U kinu je samo mrak stvaran 9

Rat je, linije su u prekidu 10 II JEDNOSMJERNOM ULICOM

OBITELJ, SPRINGTIME 12

OBITELJ, SUMMERTIME 13

MJESTO ZA FOTOGRAFIJU 14

KVAR 15

AMFITRION 16

RAKOVI U KINESKOM RESTORANTU 17

THEMA PILINSZKY 18

JEDNOSMJERNOM ULICOM, DJEVOJKA SA PSOM 19

DUBOKOPLAVO 20

OGNJIŠTE 21

TELEFON 22

LICE 23

ZAGREB 24

BILLIE HOLIDAY 25

ZIMSKI KADAR 26

OBITELJSKI PORTRAIT 27

VREMENSKA PROGNOZA 28 III ZAŠTO JE PATULJAK MORAO BITI USTRIJELJEN

4. SRPNJA 1991 30

NEDJELJA 31

OKUPACIJA U DESET SLIKA 32

ZAMRAČENJE 33

TRAKTAT O MANEKENIMA 34

TRBUHOZBORCI 35

SIMBIOZA 36

ZAŠTO JE PATULJAK MORAO BITI USTRIJELJEN 37

PAPAGAJ 38

SUBLIMACIJA 39

RAZGLEDNICA 40

GUERNICA 41

MAJSTORI 42 IV PODNEVNI EXPRESS

Ulančavanje pejzaža 44

3

PRAŠKI FRAKTALI Oduvijek sam se pitao kako se osjeća 46

Osunčano zimsko popodne, jedna žena u modrom 47

Buđenje u nedjeljno jutro, pustoseća 48

Gotovo nista. Ali utoliko neusporedivo 49

Postoje prazne povrsine u gradu, urbanističke 50

Presiječe me miris tvog parfema na ulici 51

U Pragu možes vidjeti ekskurziju slijepaca 52

Kasno subotnje popodne u Pragu, studeni 1993. 53

Vidio sam djevojku sa slomljenom nogom 54

Na stolu žlica, radio, Ključ nebeski Leszeka 55

Kondenzira se bolest u glavi, u plućima 56

Djevojka u metrou. Neopozivi rez filmske 57

Na povratku iz cjelodnevne setnje, prvi je dan 58

Žirafe stanuju u hangaru jer kamo bi, inače 59

Pada snijeg. Dvije djevojke pokusavaju upaliti 60

Žena na klupi nekoga čeka, taj netko kasni 61

Djevojčica i dva dječaka za susjednim 62

SAMA SAM i hoću to promijeniti. Pismo 63

Izveo sam malog Denisa u setnju. Tu odmah 64

Izbačen iz života: u kojoj točki da ti se 65

Zatvorili su grad. Magla, smog, poledica. Dobro 66

Uvjeravam je da sam na njenoj strani. Ona 67

Subotnja pijanka traje predugo: osjećam da 68

Dok govoris, osipa ti se sa lica krhka 69

Kisa je ispraznila restauracijske baste 70

Preskupo plaćeno, govorim sebi, dok promatram 71

Ti (& Ja) 72

Moj trodnevni prijatelj iz Slovenije 73

Bezrezervno djetinje povjerenje u svijet dok 74

Kad odes, odlazim u kino. Ispijam mentalnu 75

Proljeće ulazi u pivnicu, zlati se u kriglama 76

Natpis u pivnici TREĆA KATEGORIJA, Mario 77

Tjeskoba kakva te obuzme kad pronađes u džepu 78

Biti drugačiji, ne biti isti kao oni. Jer 79 LOCI COMMUNES

Opća mjesta 81

Fourth of July 82

Bilješka o piscu 83

4

NIŠTA NIJE KAO NA FILMU

5

I ŠPIJUN ZVAN IGLA

6

Slike od kojih živim. Duhanski delirij. Fleke u sobnom mraku u pola jedan, kad zatvorim oči. Sve slike koje pamtim, koje su preostale nakon dugoga bjekstva u slobodu. To su najbolje muške godine.

7

Ako zaspim, sanjam moguće stvari: ulaziš u tramvaj, za tobom ulaze tri revizora. Sutradan pušim na stanici, déjà vu, dlanovi mi se znoje dok čekam moju malu. Kad stigne, ljubim je u obraz, obrvu i vrat. Voljen, nesumnjivo, jak... Na tom kadru se redovito probudim.

8

Znam, događaju se moguće stvari. Kao na filmu. Sjećam se jednog filma u kojem Sutherland glumi njemačkog špijuna, na nekom svjetioniku čeka podmornicu, tuca ženu ratnog invalida - pilota RAF-a‚ zaljubljuje se, koleba i gine. On joj neće pomoći, sve i da može. To su njegove najbolje muške godine.

9

Živimo u tami, u zasljepljujućoj imerziji slika. Razgovaramo, razmišljamo o stvarima koje možda ne postoje, o ovom filmu koji se možda događa nama. U kinu je samo tama stvarna.

10

Rat je, linije su u prekidu. Otkako sam na slobodi, otkako si ostala TAMO, svaki telefonski poziv, svaki televizijski kadar na vijestima može mi te ubiti. Jer dogodile su se moguće stvari i sad živim samo s jednom mišlju, jednom molitvom: da preživiš - prije nego nas obezoružavajuća analogija s filmom ne učini čistom fikcijom.

11

II JEDNOSMJERNOM ULICOM

12

OBITELJ, SPRINGTIME U Botaničkom vrtu u Zagrebu, između dva proljetna pljuska: ona želi da se doselim, da imamo dijete. Šetamo. Ne znam sto da joj kažem, ali ako bih negdje živio, zacijelo bih živio ovdje. I kad bih imao dijete, zacijelo bih ga ovamo dovodio u setnju. U proljeće, u Vrtu, nekakav dječak sriče sa metalnih pločica duguljasta latinska slova, iznenadni sunčani valer drhturi na njezinoj jagodici. Ne znam sto da joj kažem. Šetamo.

13

OBITELJ, SUMMERTIME Borimo se do istrjebljenja, do posljednje rakijske čase, otac i ja; u ljetnu večer, uz rostilj, u vrtu naseg obiteljskog doma. Izlisan napor da potčinimo, izmijenimo jedan drugog, kao i uvijek, i nijema mamina tuga. (Prije nego krene na spavanje, mama počisti stol, ukloni ostatke od jela, čase, uflekan stoljnjak, pepeljaru.) Borimo se do istrjebljenja, zavaljeni u vrtne stolice, odsutno zagledani svaki u svoju polovicu zvjezdanog neba. Otac i ja. To mama spava, kažem, to zriju dinje u bašti. Tek da moja bude posljednja.

14

MJESTO ZA FOTOGRAFIJU

Prvi dan ljeta otpočeo je bez tebe. Otputovala si u Zagreb. Fotografija koju si mi jučer poklonila novi je predmet u ovom stanu. Snimljena u holu nekog katalunjskog hostela, stijesnjena ramenima suputnika iz grupe Lloret de Mar - kolovoz 1990, smijesis se u objektiv. Osmijehom nevjesto prikrivena nelagoda učinila je tvoju osamljenost upravo savrsenom. I tako sam slab prema tebi dok pokusavam naći u stanu pravo mjesto za fotografiju. Prvi dan ljeta bez tebe presjekao je iznenadni pljusak i sobu ispunio mirisom kartona raskvasenih kisom i pilećim iznutricama. Taj miris me vraća u Partizansku 7: na travnjaku iza Agrokoke rezultat je 2:2 i mame upravo počinju svoj balkonski oratorij: Googooo, Sašaaa, Mirsadeee… Padaaa kiša… Brzo u kuću... Tebe na ovoj slici nema, ali te ne isključuje.

15

KVAR 15,20 - Dosao sam s fakulteta, u stanu nije bilo struje. Pokusao sam pronaći kvar. 16,10 - Dosla je Ružica, s posla. Struje jos uvijek nije bilo. Što ne zovneš majstora da to pogleda? 17,05 - Dosao je majstor, mirisao je na pitralon i masinsko ulje. Prebirao je nesto po kablovima i osiguračima, sjeo, ispio konjak i otpuhnuo: Oštetili su glavni vod kad su bušili za centralno, jebem ih u glavu! Nije majstor od jučer, gledamo ga saučesnički, sa strahopostovanjem. 17,30 - Dosla je struja! Svaka čast, majstore, mogao si barem ostati na kavi… Konačno možemo staviti spagete da se kuhaju. 17,40 – Što je sad?! Oo, ne! Opet!!! 18,00 –Vratio se majstor, natmuren ko mrak. Odmah za njim vratila se i struja. Otisao je bez pozdrava. Struja je ostala. 19,00 20,00 21,00 Dokad?

16

AMFITRION Nakon rada trčim na trolejbus. U gužvi pitoreskan tremozan pijanac nepogresivo mene odabire: IMAŠ LI CENERA? Zastajem, vaga sam između pijanca i trolejbusa, pa mi trolejbus pred nosom izmiče. (Pružam mu izgužvanu novčanicu; pijanac me s nevjericom promatra, ganut neočekivanim ishodom. U odlasku mi doviknu: LJUBIM TI KARAKTER! i nestade u susjednom buffetu.) Cijeli sat sam već sâm na stanici. Čekam. Beznadežno zadovoljan sobom.

17

RAKOVI U KINESKOM RESTAURANTU Imamo nešto zajedničko – ti, Milosz, Popa i ja – kaže Tomaž Šalamun jedne ožujske večeri u Kineskom restaurantu u Sarajevu, uz burek i Lepu Brenu na juke-box-u: sva četvorica smo rakovi u horoskopu.

18

PILINSZKY

Mlada majka u dnu buffeta s djetetom u naručju nervozno udara po tastaturi poker-automata Dijete se vrpolji, pruža ruke ka ekranu, dijete bi da se igra Sin i majka Pieta i laterna magica

19

JEDNOSMJERNOM ULICOM, DJEVOJKA SA PSOM Asja P, djevojka sa psom: ponekad je sretnem kad izvodi u setnju svog fino dresiranog irskog setera. Otac joj je bio filozof, znani sveučilisni profesor, pa pretpostavljam da je kćeri jedinici dao ime po Asji Lacis, svojedobnoj ravnateljici kazalista u Rigi. Zbog strastvene ljubavi prema Asji Lacis, naime, židovski mistik Walter Benjamin napustio je ženu i počeo se zanimati za ideju radikalnog komunizma. Njoj je posvetio JEDNOSMJERNU ULICU, melankolični traktat o životnom oslobođenju, otkriću zdravlja i tijela, kao i mirenju s prirodom. Lacis Asja - opće mjesto osjećajnosti cijele jedne generacije, koja je jednosmjernom ulicom krenula u potragu za protraćenom mladosću. Krenula, avaj, otisla ulicom bez povratka. Otac djevojke sa psom, profesor K. P, bio je istaknuti predstavnik te generacije, sto moju pretpostavku čini sasvim mogućom. I potresnom. Asja P. je, svakako treba spomenuti, veoma lijepa. Posljednji put sam je vidio pod tendom sa video-automatima, kamo ju je odvukao njen pas. Osjetio sam nježnost za nju, tako zatečenu, tako zbunjenu, i poželio sam joj se udvarati pismom, provjeriti pretpostavku, ali njezini znanci mi nisu htjeli dati adresu. Glupani.

20

DUBOKOPLAVO Dvaput u jednom danu avion je preletio liniju fronte. Ničeg osim blage uzmreskanosti oblaka i neugodnog mlaznog soprana na tom putovanju, brzopleti poslovni sastanak, jurnjava po Ljubljani i znoj na okovratniku stegnutom kravatom. U povratku slijećemo s neznatnim zakasnjenjem: uokviren u elipsasto okno - sarajevski saltomortale u ranojesenju večer, u dubokoplavo. Neplanirano, na aerodromu me dočekuje ona, u dubokoplavom, u zaostaloj vrtoglavici prethodne slike: Došla sam da me vodiš na kolače. Palim auto i krećemo u grad. Bljesak iznenadne radosti, mala večernja svetkovina: dobrodosao kući.

21

OGNJIŠTE

Iznenada je zahladnjelo. Ova mrva svijeta pripitomljenog oko usijanog kalorifera moj je dom. I kava, dok je donesem iz kuhinje, već se ohladila. Nespreman za zimu, nerado napustam svoje ubogo električno ognjiste.

22

TELEFON Obnoviti predljetna poznanstva, jos jednom učiniti inventuru u notesu s brojevima dragih ljudi. Jesmo li jos dragi jedni drugima? Telefon je mrtva skoljka u ruci, vraća mi eho praznih prijateljskih domova. I ja halo, govorim, halo, halo

23

LICE

U podne ona krene iz svog stana, kad ovamo stigne već je noć. I njeno lijepo lice puno je sjena u kojima prepoznajem zametke budućih svađa, nesporazuma mučnih. Promrzli, umotani u deke, pratimo televizijski program, volimo se sutke. I njeno lice se sužava, I množe se sjene koje odveć poznajem.

24

ZAGREB

Da se odselim u Zagreb, iz čista mira da se pokupim. Družio bih se sa Džonijem, Matkom Peićem i Vladekom. Možda bi se dalo s nečim započeti, učiti R. da vozi bicikl.

25

BILLIE HOLIDAY Tananu dusu moje davne ljubavi otrovao je dusik. Mia Ž, jazz-pjevačica i prva dama mariborskog Lenta, od 7 do 3 radnica u obližnjoj azotari, voljela je moje mrsavo tijelo, kupala ga je tog ljeta hladnom vodom iz pokvarenog bojlera. Na preostalim fotografijama lik joj je nestvaran, lebdi na prutovima sandalovog dima u veliki crno-bijeli poster Billie Holiday zagledana, kao da joj se kiselina razlila po konturama. S njenim glasom na kazetama slično se desilo: počeo je da zavija. Tupi spleen kontrabasa i očaj kojim me je opčinila, mezzosopran načet azotnim isparenjima. U jesen nase ljubavi, očajna zbog moje mladosti, odlaska, progutala je nekakve pilule, abortirala... Usamljenost. Jebena jesen i melankolija.

26

ZIMSKI KADAR

Svu noć je padala kisa da bi jutros osvanuo prvi snijeg. Zato je u buffetu ugodno: možes srkati toplu kavu i gledati kroz izlog na ulicu. Bjelina potcrtava oblike, pokrete, finu dnevnu mehaniku. Tu u basti, gdje je ljetos bio razapet ogromni video-ekran, ostao je prazan čelični ram. U kadru, sasvim slučajnom, zima: oblak pare iz hotelske kuhinje, bijeli golf u rikvercu auspuhom rasprsuje jato golubova, starica sa crvenim cekerom se kradom otklizuje na pločniku, tramvaji se mimoilaze pred kasarnom i, sasvim u kutu, neko pokunjeno dijete. Namotava se vrpca dana, sama od sebe, bez vidljivog napora. Zamisljas je beskonačnom. Na trenutak zaboravis da jos samo teža tvog vlastitog oka i prazni čelični ram drže tvoju zemlju na okupu.

27

OBITELJSKI PORTRAIT Moj stariji brat je u kupatilu izrađivao slike pa su se na striku iznad kade, sa čarapama i rubljem, često visile fotografije kao kakve pokisle ptičurine. Ponekad bih bio pusten u mračnu komoru: gipki prsti i samanski zanos na bratovom licu obasjanom ljubičastim i tamnozelenim valerima filtera prizivali su konture iz bijele cakline papira: mama, plaža, rođendan, bicikl... Kad je odlazio u vojsku, brat mi je povjerio aparaturu s ganutljivim povjerenjem. Nije da se nisam trudio, pokusavao sam, ali slike su mi uvijek ispadale požutjele i mutne, razbio sam crveni filter, pomijesao kemikalije i uflekao tek oprano rublje. Brat se odavno odselio. Poslije sam se odselio i ja. U međuvremenu se rodio Boris. Dosao je rat. Na preostaloj slici stoje trudna mama i pripiti otac, čučimo moj stariji brat i ja. Na poleđini fotografije stoji nažvrljano: 1. maja 1981. na Gradini

28

VREMENSKA PROGNOZA, OŽUJAK 92 Oprali smo zavjese i prozore, okupali auto. Na kraju zime, za koju smo po tko zna koji put povjerovali da nikad neće proći, posli smo na izlet do prijateljeve vikendice u planini, u bljestavo jutro na praznoj cesti pjevali o sole mio. Tog istog dana neviđena oluja zasula je grad sitnom saharskom prasinom, u crveno obojila prozorska stakla. Auto se pokvarilo na cesti. Sve je bilo uzalud.

29

III ZAŠTO JE PATULJAK MORAO BITI USTRIJELJEN

30

4. SRPNJA 1991.

Kupio sam mlađem bratu melodiku za rođendan, istu onakvu kakvu sam ja nekad dobio za svoj deseti, samo narančastu. Rat je i na prvom kanalu su vijesti sa fronte, na drugom je wimbledonsko finale. Svako malo vojni transporteri zatresu prozorska stakla, tamo gdje nestaju u obzorju je Slovenija, valjda. Nije zajebancija, ovo nije zajebancija, ljudi... ponavlja stari. U susjednoj sobi Boris na melodici uvježbava taktove državne himne, muhe se lijepe na ostatke rođendanske torte od banana.

31

NEDJELJA Nedjeljom dolaze prijatelji. Donose smog u kaputima, kavu, konjak, tričarije. U gradu je, kažu, takva maglustina da se golubovi u zraku sudaraju; unutra je toplo i ugodno. I sahiramo, raubujemo, žena se, uglavnom, ne dotičemo nedjeljom. Sjajni momci koje nijedna partija, osim ove rauberske, nije zavela. Svi mi imamo nesto o čemu se suti, u sto se nedjeljom ne dira. - Zaratit će se još ovog tjedna, kaže Mario. - Neće. - Hoće! - De, bogati, ne serite. Šta je adut? - Tref. - Bez mene.

32

OKUPACIJA U DESET SLIKA Napustaju nas ptice. Skupe se u jata, na zvuk sirene uzlete i nestanu. Bez prestanka zvone telefoni. Kad udari, tužno se dozivaju psi i automobilski alarmi. Klinci sakupljaju gelere, nasminkane domaćice piju kavu u podrumu; Boća, Kljuja, Franca i ja bacamo remi. Liftovi su otkazali, nestaje vode. Nagluhi susjed, spanjolski borac, stoji pred haustorom oslonjen o stap, salonski odjeven, zagledan ka obzorju, ka Španjolskoj‚ valjda. Tijesno se zbijamo uz radijske vijesti. Čekamo. Kažu da su za rat potrebne dvije strane.

33

ZAMRAČENJE

Zelkidi

Pogasili smo sva svjetla, tapetama trostruko oblijepili razlupane prozore (sinoć nam je zbog lampice na videu dolazila patrola). Od ljudi, susjeda skrivenih u podrumu, dijeli nas cijelih četrnaest katova straha. Od kurvinih sinova koji nas zasipaju kanonadama s brda dijeli nas akustični paravan Ramirezove Kreolske mise. To čini da nas seks na vrhu izresetanog nebodera ima u sebi nečeg astralnog, gotovo teofanijskog.

34

TRAKTAT O MANEKENIMA Vraćajući se u drohobički geto sa veknom starog kruha pod rukom - 18. studenog 1942, nakon sto je dovrsio portrait gestapovca Landaua - hicima iz pistolja ustrijeljen je Bruno Schulz, introvertni provincijski učitelj slikanja i pisac desetka pripovjedaka koje spadaju među najsjajnije stranice mojih lektira (između ostalog i čudesnih Traktata o manekenima, ezoterične apologije sadizma nad materijom i mladim krojačicama). Hice je ispalio gestapovac Günter, samo da bi napakostio svom osobnom neprijatelju, spomenutom Landauu: “Ich habe seinen Juden erschossen.” Biografija Brune Schulza, jednako fantazmagorična kao i njegov programski prozni realizam, svojim klimaksom upravo apostrofira prostor mogućeg - na čemu je u svojim pripovijetkama inzistirao, a sto su mu suvremenici osporavali, tretirajući ga za podjetinjelog i opskurnog bajkopisca. U toj posljednjoj Schulzovoj fantazmi ubijeno je 4,5 milijuna poljskih Židova i 2,5 milijuna Poljaka, sto ga je učinilo nacionalnim spisateljem par excellence i jednim od vodećih zastupnika međuratnog poljskog realizma. Drugog mjeseca sarajevskog geta, dok su jos funkcionirali telefoni, zvao me je znanac iz Beograda i uvjeravao me, gotovo iz sažaljenja, da je to sto mu govorim plod moje neobuzdane imaginacije i muslimanske propagande. Tresnuo sam mu slusalicu. Nakon dovoljno dugo vremena, svaki, i taj najbanalniji, horoskop se ionako obistini.

35

TRBUHOZBORCI Igoru Klikovcu Razgovarajmo. Barokna retorika ima u sebi nečeg od drevne umjetnosti trbuhozborstva. I jedno i drugo, naime, ima za cilj osloboditi nas od slika, diktata njihove doslovnosti. Očitosti nas sustižu prije nego smo ih zaustili. Kako drugačije objasniti zaklano dijete, izresetan autobus, zapaljen grad? Kako ih izmiriti u sebi, kako ih učiniti znanjem? Razgovarajmo. Sredina je ljeta: Ciganka s Milomirove fotografije bježi pred tenkom, pusi i nosi pod rukom ogromnu Titovu sliku, Corto Maltese usijeca britvom liniju sudbine u svoj prazan dlan. Tiranija slika se nastavlja.

36

SIMBIOZA

Sinoć je u osmokatnicu preko puta udario projektil raznijevsi krovnu konstrukciju i posljednji kat. Jutarnji pogled kroz prozor: netko je među nagorjele rogove rasprostro svježe oprano rublje.

37

ZAŠTO JE PATULJAK MORAO BITI USTRIJELJEN U podrumu Vojne bolnice sjedili smo sa Dž. K. i njegovom ženom, bili su skrhani obiteljskom tragedijom, bodrili smo se razgovorom kad su uz pompu i neviđene mjere sigurnosti dopratili Mitterranda da nam očita bukvicu iz morala i čovjekoljublja. Užasnute i izgladnjele starice su plakale od ganuća, zbunjeni prolaznici i djeca zurili u kamere svjetskih TV postaja kao pande porođene na carski rez u zoo vrtu u Indianapolisu. Cijeli svijet je skandirao panegirike francuskoj pravdoljubljivosti, francuskom courage, francuskom altruizimu - dok se Mitterrand senilno osmjehivao u dekoru razrusene zgrade koja je, u njegovu čast, prekrstena u Francusku bolnicu. Zlikovci nas tih nekoliko sati nisu granatirali i sve je teklo kao po scenariju kakvog pariskog ekumenističkog kolokvija. U podrum je sisla ekipa lokalne TV i tražili su interview od Dž. K. Pitali su ga sto misli o iznenadnom Mitterrandovom posjetu. Rekao je: Gnjusna svinjarija. Pitali su ga sto bi, po njegovom misljenju, trebalo učiniti. Rekao je: Ustrijeliti Patuljka. Pitali su ga da li bi on to učinio. Rekao je: Kad bih imao pri ruci kakvo oružje - jamačno! TV: “Da li zbog tog, profesore, da biste ušli u historiju?“ Dž.K: “Kakva historija, čovječe, učinio bih to da dosegnem smisao!” Oružja nije bilo u blizini, a interview, nažalost, dosad nije objavljen.

38

PAPAGAJ Jučer poslijepodne, nakon sto je traumiran stalnim detonacijama posve zanijemio, papagaj se iznenada strmoglavio sa prečke - kao moler kojeg je na skeli strefio infarkt - i uginuo. U gradu je ubijeno 19 a ranjeno 96 civila - javili su na radiju. Papagaja sam bacio u smeće. Osmi je dan kolovoza, opsade sto dvadeset treći. Jutros su isključili telefone. Neboder je visoka peć bez struje i vode. Na kuhiijskom zidu jos uvijek visi kavez, onečisćen, sa ustajalom vodom i hranom za ptice, sa sipinom kosti i ogledalcem. Namjerno ostavljena otvorena vratasca na kavezu imaju istu simboličku pretenziju kao odapeta strijela na stećku.

39

SUBLIMACIJA Sanjao sam kako iz lijeve jagodice istiskujem čir i kako mi iz glave izlazi ogromna mortadela. Probudio sam se sa sablasnim osjećanjem praznine u lubanji, visestruko uvećanim jutarnjim detonacijama. Konačni dokaz da sam načisto pukao i da ću zavrsiti u luđačkoj kosulji rasprsio se pred prizorom buđave hrane u presahlom hladnjaku, pred mrtvim slavinama i vijestima iz susjedova tranzistora. Strčao sam s trinaestog na ulicu, među žene sto kuhaju pred haustorima, među izbezumljenu djecu i snajpere, među penzionere sto sahiraju u rusevinama, među gladne, među obogaljene. Pridružujem se redu za kruh, nesnosno zdrav, razbuđen. Jebes Freuda i mortadele.

40

RAZGLEDNICA Noćna panorama Sarajeva objektivizirana bljescima eksplozija, barutnim flesevima, igrama silueta u kojima tek inercija oka razaznaje nekadasnje forme (priziva u sliku treperave gradske gabarite, narančasta neonska korita, večernja crescenda automobilskih farova koji na preeksponiranim fotografijama na razglednicama izgledaju kao beskonačne fluoroscentne zmije). Ali tek na ovoj mogućoj razglednici doslovno je uhvaćeno proticanje vremena, pa izgleda kao da grad plovi, u interludiju nestajanja, u neumitnom primicanju stvari njihovoj mračnoj antitezi, kao da moj neboder plovi, kao da Grad plovi, kao da plovimo, kao da plovim

41

GUERNICA

Razvalina u zidu, iznenadni presjek sa ulice u unutrasnjost stana u kojem je granata raznijela muskarca i dijete; praznina koja ne otkriva, koja ne evocira nista do naprsle uskovitlane volumene, koji su svuda, koji bole, kojima je ime domovina. Praznine koje se u same sebe urusavaju, vatrene rupe u zraku, rupe u jutru okupanom mirisima zove, paljevine, lipe i bolničkog otpada. Neboder je dom, i groblje je dom, i grad je dom - ili bi to mogli biti. Sarajevo je dom u zraku, neizreciv, neiscrpan dom. Čak i onda kad Igorova baka kaže: “Samo da hoće doći struja prije nego što umrem”, čak i onda kada ga zauvijek napustas, čak i onda kad te zauvijek napusta. Sarajevo kao bilo koji drugi grad: kao Kartaga, kao Guernica.

42

MAJSTORI Analogija fotografije i umiranja, smrt trenutka, zaleđivanje, isuvise je očita, zapravo banalna. Snajperist i fotoreporter na križanju Titove i M. Gorkog na istovjetan način apstrahiraju moju sudbinu, svedenu na desetak metara ulice koje trebam pretrčati. Majstori, obrtnici, isčekuju. Moje oklijevanje ispunjava ih profesionalnom neurozom, sto svakako ide meni u prilog, povećava sanse. I evo nas u samoj srži problema. Umjetnici, naime, kao i ubojice, skloni su pretjeranoj patetici, uzajamnom glorificiranju, efektima. Pucaju u prazno: snajperist i fotograf. Istovjetan je križ u sredistu dalekozora.

43

IV PODNEVNI EXPRESS

44

Ulančavanje pejzaža u stakalcima tvojih sunčanih naočala, misao ritmizirana ravnomjernim štropotom jurećeg vlaka, tvoja ruka na mojim preponama. To je radost, mila, to je moja ljubav, najbolje što je od mene preostalo. Rješenje se pojavilo iznenada, odakle smo ga najmanje očekivali. Više se ne sjećam otkud, kako, tek ti si tu - sa mnom. Isuviše lagan izlaz: miris tvoje kože, fraktali razbijenog svijeta u stakalcima tvojih sunčanih naočala. Putovanje. Kako ostati cool, kako izdržati, mila?

45

PRAŠKI FRAKTALI

46

Oduvijek sam se pitao kako se osjeća preživjeli nakon avionske katastrofe: odabran milosću statističkog paradoksa, jedan od tisuću, deus ex machina... Uvijek su me fascinirali slučajevi dezertera i žena samoubojica, to potresno uzdanje u sudbinu, u ljudsko dostojanstvo. Oduvijek sam bio pas: bilo me je strah. Nisam mogao izdržati, pa sam preživio. Danima sam cvilio kao pas i lajao sam na sebe. Bilo je krajnje vrijeme da se s tim prekine, da se nesto poduzme, promijeni. Tako sam 23. studenog 1992. dospio u Prag.

47

Osunčano zimsko popodne, jedna žena u modrom kućnom ogrtaču na balkonu prostire pelene. Kroz otvorena balkonska vrata iza njenih leđa izmigoljio se sareni helijski balon. Trenutak-dva ona netremice zuri u pozlaćenu udaljavajuću točku, zaklonivsi čežnjivo oči rukom kao milicajac na prvomajskoj proslavi s padobrancima. Onda uzdahne, pokupi lavor i isčezne među bijelim, blago zatalasanim zavjesama. Nova godina. Pozdravi i čestitke s radija. Fini sav na nakalemljenom, odnekud tako bliskom danu. Koji je mogao biti jučer, prije nekoliko godina.

48

Buđenje u nedjeljno jutro, pustoseća diseminacija svijesti. Labirinti českih deklinacija. Bjelina zida. Ispovijed. Pasijans koji se ne otvara.

49

Gotovo ništa. Ali utoliko neusporedivo vise od nista. U rasteru jednog prozora pripitomljen dan: prolaze dječaci s hokejaskim palicama, traktori natovareni isluženim božićnim drvcima. Plisano kuče sto klati glavom sa stražnjeg vjetrobana trabanta - i ono, također, prolazi. Finom jezom jednog telefonskog poziva omamljena čamotinja: gotovo nista - ali već nepojmljivo vise od nista. Kad bih ti morao objasnjavati, začas bi se u tisuću djelića sve sasulo. Neka ovako ostane, nazovi opet sutra.

50

Postoje prazne površine u gradu, urbanističke rupe, mjesta ispražnjena od volumena, od događaja. Promatrano iz aviona koji ulijeće u koridor za slijetanje: pusti otoci, panoramski intermedij. Ja se budim rano, oko pola pet. Prije nego krene jutarnja akceleracija grada, razlijevaju se u mom prozoru džinovske amebe - divlji trk degeneriranih kućnih pasa i armstrongovska tjeskoba njihovih polurazbuđenih vlasnika. Sveudilj bauljaju nevoljeni, napusteni, usamljeni ljudi, setaju pse, pripremaju osvetu. I ja se bojim, ujutro se tako bojim, mama.

51

Presiječe me miris tvog parfema na ulici i pomislim: jos uvijek si tamo. Onda ispijam sve dok me ne preplavi spasonosna pivska vrelina. Tako ronioca koji izvlači utopljenike iz nabujale rijeke preplavi toplina mokraće kad se, sleđen od užasa, ispisa u ronilačko odijelo.

52

U Pragu možeš vidjeti ekskurziju slijepaca kako bijelim ticalima premjeravaju elokvenciju turističkog vodiča: gotičke portale, baroknu svedenost volumena. Skoro da možes dosegnuti prasko zlato - popodnevno sunce ozrcaljeno u egzaltiranosti sljepačkih lica dok bauljaju gradom. Ti bi o tome zacijelo pisao. Nismo se dobro razumjeli, Tomaž. U latinoameričkom noćnom klubu, kraj pijanih Kečua poleglih po stolovima, oko pola četiri, tonu u beznađe praske djevojke kao bosanski gradići na radijskim vijestima. Fasciniran letargijom u njihovim pogledima, ja ostajem sve dok se ne popale rastreznjujuća svjetla fajronta, sve dok nas sankerica metlom ne rastjera. Ostani doma, Tomaž, dovrsi stvari koje si započeo. Pedeset ti je godina. Učini barem jednom u životu nesto ljudski, do kraja.

53

Kasno subotnje popodne u Pragu, studeni 1993. Pusta ulica. Šljakeri u narančastoj krleci spustaju se sa krova novogradnje. Nepomični. Sivi. Tesko je ne zamijetiti stanoviti patos u tom spustanju.

54

Vidio sam djevojku sa slomljenom nogom u mini suknji, mama. Puna dirljivog samopouzdanja, prelazi ulicu, ulazi u tramvaj: na jednoj nozi gips, na drugoj podvezice. Tako me je rastužila, mama, tako me je na nekoga podsjetila. Budu ovdje neki dani, zavrne spleen: odlazak u samoposlugu, lose oprano rublje na radijatoru. Bude neki los kalendar: zima, maglustina, pust grad i samo zemljaci, mama. Samo zemljaci i sjene na ulicama.

55

Na stolu žlica, radio, Ključ nebeski Leszeka Kolakowskog; na privjesku nanizani kućni ključevi: Vitez, Sarajevo, Zagreb, Praha. Možda jos postoje brave koje pamte sifre njihovih zubaca. Možda ću jednom njima otključati neka moguća vrata.

56

Kondenzira se bolest u glavi, u plućima: tako se valjda pile u jajetu zgusnjava. Duboko udahnes, zatvoris oči i zaronis; čim dotaknes suprotnu stijenku bazena, odmah sve zaboravis. Nitko od nas nikamo neće pobjeći. Azilanti, emigranti - bivsi i sadasnji - prodaju bižuteriju na ulicama, pisu nostalgične pjesmice ili vode u nebesa mlade republike. Uglavnom opako cugaju, kao onih pet raspjevanih debelih žena u pivnici koje su nas sinoć, duboko nakon fajronta, glatko odjebale. Ujutro grad potresaju detonacije: to produljuju metro, to silni ukrajinski momci za sve nas pripremaju proboj. Unutra. Dolje. U dubinu.

57

Djevojka u metrou. Neopozivi rez filmske klape: treskom sklapajućih vrata rasplinut trenutak iznenadne, gotovo bolne prisnosti. Fraktura kojom ortoped kida krivo srasli zglavak. Udar sudbine koji odmah mine, pretvarajući se u zelenkastu svjetlost operacione sale, u neonski kadar jednog lica sto je iscurilo za odlazećim vlakom, u nesto sasvim drugo.

58

Na povratku iz cjelodnevne šetnje, prvi je dan proljeća, kupio sam kilo mandarina i usao u govornicu. Telefoniram: Alenka pise doktorat, a Nives kuha juhu za muža i nahlađeno dijete. Obje mi istim riječima i sa istim ushićenjem prepričavaju jučerasnji dan, nove ljubavnike, sinoćnji tulum, izlet izvan grada. Gdje sam ja, sta radim, zasto se ne javljam? U telefonskoj sam govornici, kažem, lijevom rukom upravo držim slusalicu, desnom gulim mandarinu i gutam je cijelu.

59

Žirafe stanuju u hangaru jer kamo bi, inače, sa žirafama u gradu? Naći ću te kad-tad, baby. Ja sam potpuno lud, ja poznajem sebe, svukud zavlačim nos. Turistički kvintet prosipa be-bop po ulici, cijeli sat sam ih slusao: dobri su, zbilja su dobri, baby. Opet si mi umakla sa svojim zelenim pončom, sa svojim očima koje samo sto ne iscure. Ja znam sto ti treba, vodio bih te u kino. Ne mogu te pronaći. Ti zacijelo negdje stanujes, jer svi negdje stanuju u gradu. Ne mogu te pronaći. Ne mogu te pronaći. Potraži me, ja imam srce kao žirafa, baby

60

Pada snijeg. Dvije djevojke pokušavaju upaliti škodu na parkingu. Mi im se pridružujemo, guramo žestoko, iz sve snage. Kad motor uhvati, nekoliko trenutaka lebdimo u prazno sa smijesno razmahanim rukama, povučeni inercijom ljubavi, trubljenjem automobilske sirene kojim nam djevojke zacijelo zahvaljuju. Da smo kakvi frajeri, kažem Adinu, pokupile bi nas sa sobom. Eh, da smo... Pada snijeg. Nekakav prljavi tegljač klizi niz Vltavu. Automat na semaforu otkucava vrijeme slijepcima.

61

Žena na klupi nekoga čeka, taj netko kasni. Vraćam se s bazena, nemam kamo otići, žao mi je tek tako otići. Sjedam kraj nje, pusim, listam knjigu. Ne želim ispasti smijesan, niposto izgledati glupo. Prilazi nam nekakav dječak, drži u ruci auto-magazin, traži od mene cigaretu. Htio bi sa mnom razgovarati, žao mu je tek tako otići. Znam da sam smijesam, znam da izgledam glupo: gasim cigaru, sklapam knjigu i odlazim.

62

Djevojčica i dva dječaka za susjednim stolom piju fantu i naizmjenice se ljube. Dok je ona na toilettu, dječaci napeto sute. Ima tanane neke jeze u tome. Zatim se djevojčica vraća, donosi natrag osmijeh, ekvilibrira katetama trokuta. I već su u točki iz koje se sa velikom vjerojatnoćom može predvidjeti dalji tok njihovih sudbina.

63

SAMA SAM i hoću to promijeniti. Pismo očekuje 34/162 VSS iz Praga. BK8875.

64

Izveo sam malog Denisa u šetnju. Tu odmah iza bloka otkrili smo sumu, ringispil, jezerce. Svako malo Denis zastajkuje, kupi sisarke, rastjeruje vrapce. I ja se opet gubim, lose razmisljam. Denis me vraća u život, Denis me popravlja, kaže mi: Pođimo dalje, Saša.

65

Izbačen iz života: u kojoj točki da ti se približim? Listonoska zatrpava sandučić računima, reklamnim smećem, postavlja stupice - kao ti kad me probudis svojom ljubavlju, zaklinjanjima. Dan koji započne sarenim atrapama obično lose svrsi. Pokusajmo ovaj put drugačije. Spreman sam povjerovati u sve sto mi kažes, spreman sam te slijediti kamo hoćes, do kreveta, do konca, samo mi nemoj odmah nabrajati svoje zasluge, odricanja, niposto me ne pokusavaj jos jednom poniziti! Ja sam totalno izbačen iz toka, revoltiran svim, jos samo jednom me podsjeti na to kakav sam gad i zauvijek ćes me izgubiti.

66

Zatvorili su grad. Magla, smog, poledica. Dobro je to: u pola pet neopažen bježim iz tvoje sobe, prije nego ustanu tvoji, prije nego ti se probudi dijete. Dobro je to. Tvoj miris će na meni ostati sve dok se ne utopi u vonju deterdženta kojim peru plahte u bolnici iz koje mi znanac dobavlja posteljinu. (Zaboravih ti reći da spavam u plahtama obilježenim bolničkim žigovima i da često ne znam gdje sam kad se probudim.)

Zato ovako gorim, bejbi, zato me ovako proždire, zato tako često zovem da ti kažem da te volim.

67

Uvjeravam je da sam na njenoj strani. Ona to zna: valjda mi se zbog tog ponekad tako čisto predaje, valjda je zato tako često na mojoj strani. Ona bi da se provodi, ona bi u krevet sa obojicom, ja to ne bih izdržao, mene bi to sasvim skrhalo. (Odvodim je iz gomile, odvlačim je nasamo - protivi se, ali na koncu popusta pred mojom melankolijom.) Grozno je se plasim i hoću i čekam da je vidim nesigurnu, poraženu, pokorenu.

68

Subotnja pijanka traje predugo: osjećam da se opet cijela stvar otela, da je krenula pogresnim tokom. I mada to niposto ne želim, ponovo tonem i pričam bez veze, bez prestanka, i ona mi kaže da usutim već jednom, da joj je muka i da je krajnje vrijeme da promijenimo mjesto. Kaže da je noć otisla pogresnim tokom. Tereza i Michael nas vode k sebi na periferiju, imaju punu flasu i kokosi u stanu. Smrzavamo se, prelazimo most. Cure ispred nas trčkaraju, glupiraju se, zaustavljaju taxi i Michael mi ozaren sapuće: Just watch our lovely girls, buddy! Nemam srca sjebat ga na speedu, nemam srca reći mu da stvar se odavno otela, da fulamo, da idemo pogresnim tokom.

69

Dok govoriš, osipa ti se sa lica krhka trodnevna pozlata moje zaljubljenosti kao vlasi na zatiljku tvog ostarjelog ljubavnika kad, pun ganutljivog samopouzdanja, čuči u sauni. Jos sa žaljenjem pomislim kako se vjerojatno nećemo nikad vise… ali već narednog trenutka se izlisna želja pribere na sankericinoj butini.

Prenut iz poražavajuće komparacije pitanjem: još uvijek me voliš? odgovaram: da, da... Onda kao zla djeca krijemo oči. Prazni. Potroseni. Nistavni.

70

Kiša je ispraznila restauracijske bašte, prognala turiste u hotelske sobe, u sanatorije. Čudan neki svijet na ulici i moja sretna američka djevojka: dolazi mi u susret. Ona nema sudbinu, to sto meni fali je nada.

71

Preskupo plaćeno, govorim sebi, dok promatram svoju malu kako se u zrcalu pokusava prikupiti u neku od svojih MTV-ovskih predodžbi o svijetu i o sebi u tome svijetu, nakon seksa, izvjestačena, izafektirana, suvisna u svijetu, u sobi, u zrcalu. Preskupo plaćeno, govorim, dok je gledam kroz zavjesu: mogla bi biti savrsen prolaznik, dousnik, ubojica, bilo sto dolje na ulici kojom odlazi, nestaje u retrovizoru svijesti, u ozrcaljenom vremenu, u fraktalima, kao prometna nesreća na proputovanju.

72

Ti imas planove za noć za jutro i popodne i imas svoj style senzibilitet svoj job prijatelje s posla iz skole sa godisnjeg imas ukusa modnog filmskog literarnog (uopće imas ukusa) i nadzor nad tim sto se desava okolo i u tebi ti imas nazor zasto je sve upravo tako kako jest i imas strasti i uspomene i mamu i tatu (razvedene) i blage traume s tim spojene i imas svoje dousnike dojavnike dojebnike na sve strane i totalno si cool sve u svemu i totalno si konzistentna i imas ono sto mi nedostaje Ja sam totalno cool (sve u svemu) i totalno sam konzistentan i jednom sam se rukovao sa Havelom i jednom sam bio drug sa Tenom i ne zabavlja me to sto vidim oko sebe u sebi i uopće ne zabavlja me da te zabavljam i ne zabavlja me sto se tu pred tobom prosipam sto se ponižavam denunciram zbog onog ovog ili nečeg trećeg sto mi nedostaje

73

Moj trodnevni prijatelj iz Slovenije iznenada putuje za Berlin. Odlazi. Opili smo se u nekakvom baru, povjerili jedan drugom neke mučne muske stvari. U 02 se oprastamo na kolodvoru, predugo to traje, sutimo u bezgraničnoj prisnosti ljudi koji se jamačno vise neće sresti. Prilazi nam pijanac, pita: Jugoslavci? Ne, odgovaramo uglas, Vijetnamci. Dobro, braćo Vijetnamci, može li za mene jedno malo pivo na rastanku?

74

Bezrezervno djetinje povjerenje u svijet dok ulijećem u tunel strave. Ili kad se pojave impozantne zodijačke figure u kupoli planetarija, ili predanost s kojom pokusavam pronaći izlaz iz labirinta zrcala: sećerna vata, kokice, cirkuska zabava - rijetki trenuci čiste radosti, prepustanja. Jos jedan dan sa svojim limitima, savovima. Iscrpljujuća fabulacija: transvestit u telefonskoj govornici uvrće pramenove hidrogenirane kose, uvija tijelom, drži u ruci vojni magazin sa slikama tenkova svjetskih armija. Ili američki student kreativnog pisanja sa video-kamerom na monstruoznom socrealističkom trgu: pokusava nesto snimiti, uhvatiti, ali odmah odustaje, odlazi - pretesko je to za njega. (U posljednje vrijeme sanjam samo opća mjesta: sanjam djetinjstvo, plovidbu, kako letim, kako vodim ljubav s junakinjama filmova Krzysztofa Kieślowskog.)

75

Kidi Kad odeš, odlazim u kino. Ispijam mentalnu sadržinu glavnog junaka kao limenku piva: tu je, dakle, kuća ljudoždera, dječaci na krovu, tu su mesar i njegova kći. Nesto bi valjalo poduzeti. Jer pusto je kad odes: odsutnim zamasima metle pomoćnica u frizerskom salonu skuplja vlasi na ružne gomilice. Dotiču se krajnosti u nepojmljivoj analogiji kinematografa i frizerskog salona. A radi se, zapravo, o inerciji: vlasi koje nastavljaju rasti kad odes, nokti, brada i brkovi - puka transcendencija iz točke 0x u točku 0y. To je vrijeme koje ima na raspolaganju glavni junak da se zaljubi, da nesto poduzme, ubije mesara-ljudoždera i oženi njegovu kći. A onda i to prestaje. Iscuri vrpca. Mrtvaca okupaju, obriju i odnesu iz doma. Kad odes, sutiram praznu limenku po ulici. I pusto je.

76

Proljeće ulazi u pivnicu, zlati se u kriglama, ostavlja medeni okus na nepcima: krusovicko pivo. Pijana stara konobarica u prividnom neskladu crne konobarske uniforme i blondirane kose izvodi piruete među stolovima, uveseljava nas ceremonijalom. Sjedim sa nekakvim starcima, prepričavamo gadosti o nekakvim bivsim ženama: groteskni mužjaci, smrt u proljeće, izlisna sjećanja. Ničim se to vise ne može zaustaviti.

77

Natpis u pivnici TREĆA KATEGORIJA, Mario moj, posljednji propali pokusaj da se normira svijet, jedini putokaz po kojem me jos uvijek možes pronaći. Praski tornjevi nalik na pokidane dalekovode (posljednja slika koju pamtim iz zavičaja), revizije telefonskih imenika, imena ulica, trgova, gradova, kaleidoskopska geografija... Lassie se vraća kući. Ali jebes kuću koje vise nema. Lassie se udala, okotila, promijenila putovnicu, razvela se i opet se udala. Cijeli pasji život, Mario moj, stane u nekoliko ljudskih godina.

78

Tjeskoba kakva te obuzme kad pronađeš u džepu zaostali tiket iz hipodromske kladionice kojim si, kradom od samoga sebe, tipovao na totalnog autsajdera: kad bi imao hrabrosti sasvim se prepustiti pustosećem osjećanju, možda bi na vrijeme spoznao neke od tzv. konačnih stvari. Ali hrabrost dođe kad je sve već prekasno. Predugo sve ovo traje, ne znam kako bih to drugačije dočarao: miris rascvalog voća u zraku, neusporedivi trenuci kad njene sise bivaju veće od mojih užasa i kad mi se učini da možda ima smisla preživjeti. Duga ulica pred tobom, vraćas se s posla u gomili:

nekomu, nekamo. Kao da se nista ne događa. Kao da se nista nije dogodilo.

79

Biti drugačiji, ne biti isti kao oni. Jer najgore je, kao i uvijek dosad, proslo. Sad sam ovdje: nakon pete jutarnje cigarete se preznojim, nakon desete doslovno se onesvijestim. Sve je u čvrstoj vjeri, u nadi, ljubavi i, naravno, u žestokim plućima: to je sloboda o kojoj sam oduvijek sanjao. Evo je tu, nadohvat ruke, nudi se kao konfekcija. Krajnje je vrijeme da se na sve sto je visak zaboravi jer najgore, kao i uvijek dosad, tek dolazi.

Stvaljam ruke u džepove, izlazim na ulicu i bodrim se, bodrim.

80

LOCI COMMUNES

81

Opća mjesta Promijenili smo se? Malo, takorekuć neznatno. Svijet se promijenio. Ja sam ostao isti: živim u promjeni i znam o tebi sve sto se o tebi uopće može znati, sve osim adrese, grada u kojem živis, tvoje djece, jezika na kojem ispunjavas formulare, kamo ujutro odlazis i komu se uvečer vraćas - to ne znam, ali pretpostavljam (umijem si to dočarati s jezivom vjerojatnoćom). Ti živis nepromijenjen, svjedok promjene. I znas skoro sve o meni, sve sto se o meni uopće treba znati. Nismo se promijenili. Nasi mrtvi? Ali sto mi uopće možemo reći o njihovoj promjeni? Tek svijet se promijenio njihovim odsustvom, mi smo ostali isti. Daleko jedan od drugog, istim svijetom obuzeti. mali, takorekuć neznatni.

82

Fourth of July I Narančasti hidrant-patuljak u kojeg u nijemim komedijama obično udari policijski auto pretvarajući ga u raskosnu vodenu palmu i sanduče ispred kuće sa crvenom zastavicom od metala čiju svrhu odavno znam (stanovnici Patkovgrada tako daju znak postaru da dođe pokupiti postu) - u Americi, u naselju socijalne skrbi, pod mojim prozorom okrenutom ka skladistu namjestaja - tu gdje zavrsava izbjeglička sudbina i počinje budućnost, prelako ostvarljivi snovi: Treba se samo preseliti dva bloka niže i već smo osamdeset sest ráta bliže kvartu kurčeva bijelih, predvorju američkog raja. (U američkom snu, u pol bijela dana, kao leskariti se na bonaci - tako je lako sjećati se svega, kroz sunčane naočale gledati u sunce, tako je lako, tako lako ne imati želja.) II Na ramenima nosim Mirnu, pita zbog čega je vatromet, tata? Jer mi je danas rođendan, kažem. A gdje sve te rakete padnu? Nigdje, iščeznu, sagore prije pada. I odjednom, niotkud, pjesma u glavi - zaboravljeni hit, sezona ‘83: “Kad budu gorjeli gradovi / dim će se dizati do neba / bit će to divan vatromet / kao na davni Prvi maj”. Razmisljam, bez jeze, kako je zbilja neznatna razlika između granatiranja i detonacijâ slavlja i kako je to tada Jura uopće mogao znati, i da li će Mirna ikada morati sama otkriti taj posve izlisan detalj? - Tata, kaže, jelde da se vatromet topi kao sladoled na suncu? - Upravo tako, dušo moja, upravo tako.

83

O autoru:

Saša Skenderija je rođen 4. srpnja 1968.u Vitezu. Studirao je svjetsku književnost i

bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Rane literarne pokusaje (poeziju,

prevode, kritiku i prozu) objavljuje krajem osamdesetih i početkom devedesetih u

književnoj periodici (Književna revija, Odjek, Putevi, Lica, Književna reč, Život, Izraz,

To jest). Objavljuje dvije pjesničke zbirke: "Golo o" (KO Banja Luka, 1987. - s jos

trojicom mladih autora) i "Kako naslikati žar-pticu" (Svjetlost, Sarajevo, 1990.). U to vrijeme član je redakcije sarajevske Književne revije. Bježi iz Sarajeva u Zagreb u rujnu 1992. i tamo dovrsava pjesničku zbirku "Ništa nije

kao na filmu". Potkraj 1992. odlazi u praski egzil, gdje 1993. objavljuje potonju zbirku,

uz potporu Slavenske knjižnice i Savjetovalista za izbjeglice Českog Helsinskog

komiteta. U periodu 1993-1997. pohađa postdiplomski studij na Karlovom sveučilistu i

pise zbirku "Praški fraktali", koju 1998. godine objavljuje na svojim web-stranicama ( HYPERLINK "http://www.skenderija.com" www.skenderija.com). Četiri opsežnija

izbora iz "Praških fraktala" su objavljena u zagrebačkom Quorumu (1994. i 1999.), riječkom Rivalu (1994.) i u praskom Splínu (1997.). Pjesme iz potonje dvije zbirke uvrstene su u nekoliko pregleda bosanske i hrvatske

lirike ("Ovdje živi Conan" (1996.), "Strasti razlike - tamni zvuk praznine: hrvatsko pjesnistvo devedesetih" (1995.), "Najnovija poezija BiH"), kao i u nekoliko izbora

("Scar on the Stone", "Balkan Vision", "Vzkázání ze dna noci"). U svibnju 1999. se iseljava sa obitelji u Sjedinjene Američke Države. Trenutno živi u

Ithaci, država New York, gradiću znamenitom po sveučilistu Cornell i po činjenici da

je Nabokov tu dovrsio "Lolitu". Autor je većine tekstova za posljednja dva albuma

kultne sarajevske grupe SCH, "Vril" (2002.) i “Eat This!” (2004.). "Zašto je patuljak morao biti ustrijeljen" je redigirana i prosirena kompilacija zbirki

"Ništa nije kao na filmu" i "Praški fraktali" te predstavlja njihovo prvo integralno knjižno izdanje - a prvo "papirno" izdanje zbirke "Praski fraktali" uopće.