OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO – · PDF fileizvorni znanstveni Članak / original...

OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO – E4E

Znanstveno-stručni časopis o obrazovanju za poduzetništvo

EDUCATION FOR ENTREPRENEURSHIP – E4E International Journal of Education for Entrepreneurship

Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski

University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski

ISSN 1849-7845 (tisak) ISSN 1849-661X (online)

UDK 33:37

Volumen/Volume 7 Broj/Number 2, 2017

Glavni urednik/Editor in Chief

Ivica Katavić, Vitomir Tafra

Zagreb, 2017.

OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO – E4E / EDUCATION FOR ENTREPRENEURSHIP – E4E

Znanstveno-stručni časopis o obrazovanju za poduzetništvo / International Journal of Education for Entrepreneurship

PRETHODNI NASLOV DO PROSINCA 2013. / PREVIOUS TITLE TO DECEMBER 2013: Učenje za poduzetništvo / Entrepreneurial learning

NAKLADNIK / PUBLISHER Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski /

University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski

ZA NAKLADNIKA / FOR PUBLISHER Ivica Katavić

GLAVNI UREDNICI / EDITORS IN CHIEFS Ivica Katavić, Vitomir Tafra

POMOĆNICA GLAVNIH UREDNIKA / ASSISTANT EDITORS IN CHIEFS Lina Šojat

UREDNIK NOVAK / ASSISTANT EDITOR Danijel Knežević

UREDNIČKI ODBOR / EDITORIAL BOARD Marina Gregorić (Zagreb, Croatia), Ivica Katavić (Zagreb, Croatia), Milan Matijević (Zagreb, Croatia), Marjana Merkač-Skok (Ljubljana, Slovenia), Mirjana Pejić-Bach

(Zagreb, Croatia), Jozsef Poor (Budapest, Hungary), Vitomir Tafra (Zagreb, Croatia), Zdravko Tkalec (Zagreb, Croatia) , Slavko Vukić (Travnik, Bosnia and Herzegovina)

ŠIRI UREDNIČKI ODBOR / EXTENDED EDITORIAL BOARD Ružica Beljo Lučić (Zagreb, Hrvatska), João Manuel da Silva Carvalho (Maia,

Portugal), Emilija Fidancevska (Skopje, Macedonia), Arthashes Gazaryan (Klaipeda, Lithuania), Åsa Hagberg-Andersson (Turku, Finland), Ljubo Jurčić (Zagreb, Croatia),

Tanja Mihalič (Ljubljana, Slovenia), Josip Milat (Split, Croatia), Ivan Miloloža (Zagreb, Croatia), Mitar Perušić (Zvornik, Bosnia and Herzegovina), Boris Pirjevec (Zagreb, Croatia), Gyula Vatai (Budapest, Hungary), Diana Vican (Zadar, Croatia)

LEKTORICA ZA HRVATSKI JEZIK / CROATIAN LANGUAGE EDITOR Josipa Kvasina

LEKTORICA ZA ENGLESKI JEZIK / ENGLISH LANGUAGE EDITOR Ana Rastija

Časopis izlazi dva puta godišnje / Published biannually

ADRESA UREDNIŠTVA / ADDRESS OF THE EDITORIAL BOARD Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski

Selska cesta 119, Zagreb, Hrvatska

www.journal.zrinski.org

[email protected]

NASLOVNA STRANICA / FRONT PAGE Marina Rogić

GRAFIČKO OBLIKOVANJE / GRAPHIC DESIGN Invise savjetovanje j.d.o.o. za usluge, Jakovlje

TISAK / PRINT Tiskara Zelina d.d., Sveti Ivan Zelina

NAKLADA / EDITION 200 primjeraka / copies

Časopis je objavljen financijskom potporom Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta.

SADRŽAJ

SADRŽAJ 4

UVOD / INTRODUCTION 7

IZVORNI ZNANSTVENI ČLANAK / ORIGINAL SCIENTIFIC PAPER

1. Bruno Jelečanin

ISTRAŽIVANJE RAZINE DIGITALNIH KOMPETENCIJA OSOBA UNUTAR KATOLIČKIH KRUGOVA (ŽUPA, MOLITVENIH I REDOVNIČKIH ZAJEDNICA TE UDRUGA KRŠĆANSKIH VRIJEDNOSTI) / RESEARCH OF THE DIGITAL COMPETENCES OF PERSONS WITHIN CATHOLIC CIRCLES (PARISHES, PRAYER AND RELIGIOUS COMMUNITIES AND ASSOCIATIONS OF CHRISTIAN VALUES) 9

2. Dijana Mečev, Jelena Žaja

INOVACIJSKE AKTIVNOSTI MALIH I SREDNJIH PODUZEĆA U REPUBLICI HRVATSKOJ: EMPIRIJSKO ISTRAŽIVANJE U ICT SEKTORU / INNOVATION ACTIVITIES IN SMALL AND MEDIUM-SIZED ENTERPRISES IN THE REPUBLIC OF CROATIA: EMPIRICAL RESEARCH IN ICT SECTOR 29

PRETHODNO PRIOPĆENJE / PRELIMINARY COMMUNICATION

1. Arbina Abdija, Zrinka Gregov

ODNOS PREMA ŽENSKOM PODUZETNIŠTVU PRIPADNIKA ALBANSKE NACIONALNE MANJINE U HRVATSKOJ I MAKEDONIJI / THE ATTITUDE TOWARDS WOMEN’S ENTREPRENEURSHIP BY THE MEMBERS OF THE ALBANIAN NATIONAL MINORITY IN CROATIA AND MACEDONIA 45

2. Tamara Brusić, Snježana Babić, Tihomir Orehovački

VAŽNOST RAZVOJA INFORMATIČKE PISMENOSTI BUDUĆIH PODUZETNIKA ZA PRIMJENU CLOUD USLUGA U POSLOVANJU KAO PODLOGE ZA BOLJU KONKURENTNOST NA TRŽIŠTU RADA / IMPORTANCE OF THE FUTURE ENTREPRENEURS’ COMPUTER LITERACY DEVELOPMENT FOR THE IMPLEMENTATION OF CLOUD SERVICES AS A FOUNDATION OF IMPROVED COMPETITIVENESS IN THE LABOR MARKET 67

3. Domagoj Ćalušić, Mirela Holy

ANALIZA STAVOVA GRAĐANA OSJEČKO-BARANJSKE ŽUPANIJE O SUSTAVU GOSPODARENJA OTPADOM / ANALYSIS OF ATTITUDES OF THE CITIZENS IN THE OSJEČKO-BARANJSKA COUNTY REGARDING THE WASTE MANAGEMENT SYSTEM 83

4. Marina Gregorić, Vesna Marić

GERILSKI MARKETING U POSLOVANJU MALIH PODUZEĆA / GUERRILLA MARKETING IN SMALL ENTERPRISES BUSINESS ACTIVITIES 99

5. Marina Gregorić, Ana Vrkljan Muraj, Jasenka Haleuš

PRIMJENA SUVREMENIH KOMUNIKACIJSKIH TEHNOLOGIJA U PROMOCIJI TURISTIČKIH ZAJEDNICA REPUBLIKE HRVATSKE / APPLICATION OF CONTEMPORARY COMMUNICATION TECHNOLOGIES IN PROMOTION OF TOURIST BOARD OFFICES OF THE REPUBLIC OF CROATIA 119

6. Danijel Knežević

UPRAVLJANJE RADNOM USPJEŠNOŠĆU KAO PODUZETNIČKI ALAT U MALIM PODUZEĆIMA / WORK PERFORMANCE MANAGEMENT AS AN ENTREPRENEURIAL TOOL IN SMALL BUSINESSES 135

7. Munira Šestić, Mirha Bičo Ćar, Azra Pašić-Mesihović, Senad Softić

PODUZETNIČKE NAMJERE STUDENATA POSLOVNIH STUDIJA U BOSNI I HERCEGOVINI / ENTREPRENEURIAL INTENTIONS OF BUSINESS STUDIES STUDENTS IN BOSNIA AND HERZEGOVINA 147

PREGLEDNI RAD / REVIEW ARTICLE

1. Anton Florijan Barišić, József Poór, Ildiko Csapó, Ferenc Zsigri

DETERMINANTS OF MANAGEMENT CONSULTING IN CROATIA AND HUNGARY – SIMILARITIES AND DIFFERENCES IN LIGHT OF MARKET AND ORGANISATIONAL CULTURE / DETERMINANTE MENADŽMENT KONZALTINGA U HRVATSKOJ I MAĐARSKOJ – SLIČNOSTI I RAZLIKE U SVIJETLU TRŽIŠNE I ORGANIZACIJSKE KULTURE 161

2. Višnja Bartolović, Valentina Bićanić

ULOGA SUSTAVA VRIJEDNOSTI I KLJUČNIH SUDIONIKA U RAZVOJU PODUZETNIŠTVA U REPUBLICI HRVATSKOJ / ROLE OF THE VALUE SYSTEM AND KEY PARTICIPANTS IN THE DEVELOPMENT OF ENTREPRENEURSHIP IN THE REPUBLIC OF CROATIA 175

3. Alan Šišinački, Boris Dobiš, Jelena Šišinački

SUCCESSFUL ORGANIZATIONS DRIVEN BY EMPLOYEE PERFORMANCE EVALUATION / OCJENA UČINKOVITOSTI ZAPOSLENIKA KAO POKRETAČ USPJEHA ORGANIZACIJE 189

4. Goran Zirdum, Vesna Cvitanović

PREPREKE I MOGUĆNOSTI RAZVOJA ŽENSKOG PODUZETNIŠTVA U REPUBLICI HRVATSKOJ / BARRIERS AND OPPORTUNITIES FOR DEVELOPING WOMEN’S ENTREPRENEURSHIP IN THE REPUBLIC OF CROATIA 205

STRUČNI RAD / PROFESSIONAL ARTICLE

1. Maja Jukić, Thomas Farnell, Ines Elezović

UMREŽAVANJEM DO JAČANJA UČENJA ZA PODUZETNIŠTVO U EUROPI: HRVATSKA KAO DIO EUROPSKE MREŽE UČENJA ZA PODUZETNIŠTVO (EE-HUB) / THROUGH NETWORKING TO FOSTERING ENTREPRENEURSHIP EDUCATION IN EUROPE: CROATIA AS A PART OF EUROPEAN ENTREPRENEURSHIP EDUCATION NETWORK (EE-HUB) 223

2. Siniša Zarić, Vojislav Babić

INTRAPRENEURSHIP AND SELF-MANAGEMENT TRADITION: SEGMENT SAMPLE APPROACH / UNUTARNJE PODUZETNIŠTVO I SAMOUPRAVLJAČKA TRADICIJA: METODA SEGMENTIRANOG UZORKA 239

UPUTE ZA AUTORE 253

GUIDELINES FOR AUTHORS 257

7OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO / EDUCATION FOR ENTREPRENEURSHIP VOL7 NR2(2017)

UVOD

Dragi čitatelji,

s ponosom predstavljamo novi broj znanstveno-stručnog časopisa Obrazovanje za poduzetništvo. Temelj ovoga broja čine radovi sa 7. Međunarodne konferencije o učenju za poduzetništvo čija se glavna tema odnosi na inovacije i digitalne kompetencije u poduzetništvu.

Inovacije i digitalne kompetencije u poduzetništvu aktualna su tema jer svako poduzeće koje želi biti konkurentno u suvremenim uvjetima poslovanja, treba biti inovativno usmjereno i prilagođavati se tehnologijama koje se sve više razvijaju i primjenjuju. Tako nailazimo na situaciju u kojoj su poduzeća bez materijalne imovine u svome vlasništvu vodeća u poslovima kojima se bave, isključivo zbog inovativnosti koju su ugradili u proizvodnju ili prodaju proizvoda, odnosno u pružanje usluge. Što se tiče inovativnog promišljanja obrazovanja za poduzetništvo, ono je od posebne važnosti jer je već sada potrebno razmišljati o znanjima i kompetencijama koje će poslovi u budućnosti zahtijevati.

Ovaj broj časopisa namijenjen je svima koji promišljaju i bave se poduzetništvom, ali i svima onima koji to tek namjeravaju. Također, ovaj broj časopisa poseban doprinos daje akademskoj i stručnoj zajednici povećavanjem ukupnog teorijskog i empirijskog znanja o inovacijama i digitalnim kompetencijama u poduzetništvu.

Nadalje, želimo zahvaliti autorima, uređivačkom odboru, recenzentima i svim ostalim uključenim stranama u realizaciji ovoga broja časopisa.

Nadamo se da ste prepoznali trud i rad koji je uložen te vas sve skupa pozivamo da se kao autori uključite u buduća izdanja časopisa Obrazovanje za poduzetništvo.

Glavni urednici

8

INTRODUCTION

Dear Readers,

we are proud to present the new issue of the international journal Eduction for Entrepreneurship. This number includes selected articles from the 7th International Conference on Entrepreneurial Learning, whose main theme was innovation and entrepreneurship: digital competencies and entrepreneurial skills.

Innovation and digital competencies in entrepreneurship are contemporary because any company that wants to be competitive in modern business conditions needs to be innovative and adapt to the technology that is being developed and applied. We encounter the situation where enterprises that do not possess tangible assets are leaders in their field, just because of the innovativeness they have built into the production or sale of products or provision of services. As far as innovative thinking about entrepreneurship education is concerned, it is of special importance because it is now necessary to think about the knowledge and competencies that future jobs will require.

This journal issue is intended for everyone thinking about and dealing with entrepreneurship, but also for all those who intend to do so. Also, this issue of journal gives a special contribution to the academic and professional community by increasing the total theoretical and empirical knowledge about innovation and digital competencies in entrepreneurship.

Furthermore, a special thanks to the authors, members of editorial board, reviewers and to all other contributions involved in realization of this issue of the journal.

We hope you recognize the effort and work which have been invested and we invite you to submit your work for the future editions of the Education for Entrepreneurship journal.

Editors in chief

Introduction


ISTRAŽIVANJE RAZINE DIGITALNIH KOMPETENCIJA OSOBA UNUTAR KATOLIČKIH KRUGOVA (ŽUPA, MOLITVENIH I REDOVNIČKIH

ZAJEDNICA TE UDRUGA KRŠĆANSKIH VRIJEDNOSTI)

Bruno Jelečanin, mag. oec., Veleučilište Baltazar ZaprešićVladimira Novaka 23, 10290 Zaprešić, Hrvatska

Telefon: +385 91 3604 398, e-mail: [email protected]

SAŽETAK

Pojam pismenosti u 21. stoljeću sve je češće predmet istraživanja. Danas se često definira „kao skup više različitih pismenosti: tradicionalna, računalna/informatička, informacijska, digitalna, internetska, medijska pismenost“ (Vrkić Dimić, 2014, str. 392). Digitalizirani svijet koji nas okružuje uvelike definira uvjete u kojima se pismenost očituje, stoga je ne možemo više promatrati kroz prizmu nekadašnjeg, „tradicionalnog“ definiranja pismenosti, bez uzimanja u obzir poznavanje i korištenje digitalnih tehnologija. Kao temelj procjene njihova poznavanja danas se koristi pojam digitalne kompetencije, koja „uključuje sigurno i kritičko korištenje tehnologije informatičkog društva (IRT) na poslu, u slobodno vrijeme i u komunikaciji“ te je „povezana s logičkim i kritičkim razmišljanjem, s visoko razvijenim vještinama baratanja informacijama i razvijenim vještinama komuniciranja“ (Europska komisija, 2004). Unutar katoličkih krugova, osobe koje obavljaju komunikaciju i marketinške poslove u većini slučajeva nisu profesionalno za njih obučene te često ne posjeduju dovoljno razvijene digitalne kompetencije. Ovim se radom želi analizirati razinu digitalnih kompetencija u navedenim krugovima. Provedeno istraživanje prati rad grupe mladih profesionalaca koji su istražili trenutnu razinu digitalnih kompetencija te potom pokušali doprinijeti njezinu poboljšanju kroz organizaciju konferencije i radionica. U svrhu definiranja trenutne razine kompetencije, provedeno je izviđajno istraživanje putem ankete na uzorku od 194 ispitanika iz 1597 župa unutar spomenutih krugova iz cijele Hrvatske. Dobiveni rezultati poslužili su u oblikovanju tema konferencije i uključenih radionica. Po završetku konferencije, provedena je druga istraživačka faza u kojoj se, putem izviđajnog istraživanja tehnikom skupnog intervjua (fokus grupa; namjerni prigodni uzorak, 10 ispitanika), ispitao doprinos konferencije i radionica u povećanju razine digitalnih kompetencija među navedenim krugovima. Dobiveni rezultati potom su se usporedili s rezultatima dobivenim iz prvotno provedene ankete. Temeljem analize dobiven je uvid u novo stanje te postavljen temelj za daljnje aktivnosti kojima je cilj razvoj digitalnih kompetencija unutar katoličkih krugova.

Ključne riječi: digitalne kompetencije; katolički krugovi; pismenost u 21. stoljeću; digitalne tehnologije

Izvorni znanstveni članak

10 Jelečanin, B.: Istraživanje razine digitalnih kompetencija osoba unutar katoličkih krugova (župa...

1. UVOD

Jedna od glavnih karakteristika suvremenog društva oduvijek je bila pismenost. Otkriće pisma predstavlja početak suvremenog čovjeka i društva, a zatim i razvoja znanosti i civilizacije. Pismenost čini temelj na kojem počivaju sva tehnološka i sociološka ostvarenja modernog čovjeka. Povećanje pismenosti mora biti cilj svakog društva jer je ona osnovni alat za čovjekov razvoj.

Kroz povijest, pismenost se razvijala i mijenjala, prateći i potičući razvoj društva, stoga ju nije lako definirati. Postoji velik broj radova koji pokušavaju riješiti taj problem i definirati pojam pismenost. Danas se pismenost definira kroz tri dijela: elementarnu ili primarnu pismenost, odnosno „poznavanje čitanja, pisanja i računanja, kao osnovnih vještina“ (Dijanošić, 2012, str. 22), sekundarnu ili funkcionalnu pismenost, „razumijevanje pisanih uputa u svakodnevnom životu, npr. kod uporabe pojedinih proizvoda, ispunjavanja ugovora ili formulara, orijentiranje u trgovini, prometu, javnim ustanovama i slično, (Dijanošić, 2012, str. 22) i tercijarnu pismenost, odnosno “informacijsku, računalnu, Internet, SMS“ (Nadrljanski, 2006, str. 262).

Moderne tehnologije, novi mediji i kanali komunikacije uvjetuju poznavanje svih triju navedenih razina pismenosti. Poznavanje pisma i osnovnih metoda komunikacije u suvremenom tehnološkom svijetu, više nisu dovoljni čak ni za svakodnevne životne procese. Uvode se novi standardi i metode mjerenja razine „nove“ pismenosti, pismenosti 21. stoljeća, tercijarne pismenosti. Za njezinu procjenu uvodi se pojam digitalnih kompetencija koje pokazuju razinu poznavanja novih digitalnih alata i sustava.

2. POJAM I DEFINICIJA PISMENOSTI

Povijesni razvoj čovječanstva kroz stoljeća mijenjao je značenje pojma pismenosti. U prošlosti je pismenost smatrana vještinom potrebnom za školovanje i stjecanje znanja. Danas je pismenost potrebna svima.

Povijesno gledajući, pojam pismenosti možemo definirati kroz dvije etape (prema (Dijanošić, 2012, str. 23):

• do 1950. godine – pismenost se definirala kao poznavanje pisma (alfabeta),

• nakon 1950. godine – počinje se govoriti o funkcionalnoj pismenosti kao širem pojmu, prema kojem biti pismen znači biti u mogućnosti sporazumjeti se, odnosno znati čitati, pisati, slušati i govoriti.

Prema Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, pismenost je, „u užem smislu, sposobnost čitanja i pisanja“ (Hrvatska enciklopedija, 2017). Neki autori pismenost definiraju u istom smjeru, gdje ona predstavlja „određenu razinu sposobnosti tečnog čitanja i pisanja“ (Blake, Hanley, 1995, str. 89).

Kao nastavak i nadogradnja, u novije vrijeme uvodi se pojam funkcionalne pismenosti kojom se pismenosti želi dati svrha. Ona se definira kao „razina sposobnosti čitanja


i pisanja koju svaka osoba mora imati kako bi neometano živjela ozbiljan život“ (Lawton, Gordon, 1996, str. 108). Neki takav pristup kritiziraju pa ističu kako je „cilj funkcionalne pismenosti previše utilitaristički“, jer je „jedina njezina svrha da odrasle osobe kategorizira u ekonomske i društvene vrijednosti i prakse“, odnosno, „ona je krajnji cilj“ (Lankshear, 1993, str. 91).

Na sličan način piše i Mackey koji kaže kako „pismenost nikada nije bila skup strogo definiranih vještina, već su one povijesno uvjetovane“ (Mackey, 2004, str. 236). Njegov pristup sumira Bailey koji kaže da pismenost „nije statično i bezlično stanje, već je određeno društvenim promjenama“ (Bailey, 2004, str. 286). Po Baileyu:

• Pismenost je aktivnost – ona nije opća sposobnost koju netko posjeduje ili ne posjeduje. Ona je skup aktivnosti i promjena u kojima ljudi koriste čitanje.

• Pismenost je promjenjivi element u komunikacijskoj praksi. Čitanjem i pisanjem ljudi čine znatno više od samog dekodiranja i stvaranja riječi.

• Pismenost ovisi o poznavanju društveno usvojenih pravila ponašanja i vlastite sposobnosti rješavanja nekog problema.

• Pismenost obuhvaća sposobnosti čitanja i pisanja u situacijama planiranja, organiziranja i preispitivanja, u situacijama kreiranja i raspravljanja o značenju nečega, u situacijama korištenja i prilagodbe društveno prihvaćenim pravilima ponašanja.

• Pismenost, kao socijalna i kognitivna disciplina, otvara prilike za strateško promišljanje i razmatranje koje nije prisutno u pedagoškom pristupu komunikacijskim odnosima i korektnosti.

Važnost pismenosti očituje se i u dokumentima međunarodnih institucija. UNESCO, na primjer, postavlja misiju da bude „predvodnik širenja pismenosti u svijetu i da bude odlučan u nastojanjima da održi visoku stopu pismenosti na nacionalnom, regionalnom i internacionalnom polju“ (UNESCO, 2015). Također, ističe kako se „uloga pismenosti u razmjeni znanja kontinuirano povećava zajedno s razvojem tehnologije“ (UNESCO, 2015). Prema OECD-u, pismenost se definira kao „sposobnost razumijevanja i korištenja pisane informacije u svakodnevnim aktivnostima kod kuće, na poslu kako bi pojedinac ostvario svoje ciljeve, stekao nova znanja i ostvario potencijale“ (OECD, 2000). Isto tako, OECD određuje razine pismenosti: od razine 1 (vrlo loša pismenost), preko treće razine (minimalna razina pismenosti nužna za svakodnevni život), do četvrte i pete razine (razina koja omogućava korištenje i razumijevanje složenijih informacija) (Cambridge Assessment, 2013, str. 10).

Europska mreža za razvoj pismenosti (ELINET) je 2016. godine organizirala Europsku konferenciju o pismenosti na kojoj je donesena Deklaracija o pravu europskih građana na pismenost. Prema njoj, pismenost je „temelj razvoja naše civilizacije“, ona je „sposobnost čitanja i pisanja na razini potpunog razumijevanja i korištenja pisane komunikacije u svim medijima, uključujući i digitalnu pismenost“, a u 21.


stoljeću ona „nije više ograničena na djetinjstvo i mladost, nego se prepoznaje kao cjeloživotna potreba“ (ELINET, 2016). U Deklaraciji se navodi 11 uvjeta za provedbu prava na osnovnu pismenost.

Slika 1. – 11 uvjeta za provedbu prava na osnovnu pismenost

Izvor: ELINET, 2016; str. 2


2.1 Vrste informacijske pismenosti

Kada se govori o pismenosti, važno je spomenuti i neke njezine vrste. Mnogi autori ističu pojedine vrste pismenosti čineći veće ili manje razlike među njima. Oni neke od tih vrsta smatraju sinonimima ili ih u određenoj mjeri razlikuju. Na primjer, Bawden u suvremenu pismenost ubraja (prema: Špiranec, 2003, str. 7):

• informacijsku pismenost, odnosno „sposobnost da se nauči kako učiti i znati kako je znanje organizirano, kako pronaći informacije i kako ih koristiti na svima razumljiv način“ (Špiranec, 2003, str. 7);

• računalnu ili informatičku pismenost, odnosno sposobnost „upotrebe i operiranja računalnim sustavima, mrežama i programima“ (Špiranec, 2003, str. 7). Često se izjednačava s informacijskom pismenošću, ali one nisu sinonimi. Da bi se bilo informacijski pismen, u današnjem svijetu nužno je biti i informatički pismen;

• medijsku pismenost, odnosno sposobnost konzumiranja i kritičkog razmišljanja o inovacijama dobivenim putem masovnih medija (TV, radio, novine, Internet i dr.);

• knjižničnu pismenost, koja je preteča informacijske pismenosti, a ostvaruje se upućivanjem i poučavanjem o korištenju određene knjižnice, njezinih usluga i izvora;

• digitalnu, to jest, internetsku pismenost, odnosno sposobnost čitanja i razumijevanja hiperteksta ili multimedijskih tekstova.

S druge strane, Dijanošić navodi neke druge vrste pismenosti (Dijanošić, 2008):

• funkcionalna pismenost, koja se odnosi na razumijevanje rečenog ili napisanog i mogućnost konstruktivne primjene;

• vizualna pismenost, koja se odnosi na razumijevanje vizualnih detalja;

• računalna pismenost, koja podrazumijeva snalaženje i rad na računalu;

• kulturna, glazbena, politička pismenost.

2.2 Informacijska pismenost – pismenost 21. stoljeća

U 21. stoljeću pismenost doživljava brze i dinamične promjene. „Skup pismenosti za 21. stoljeće je koncept u kojem se isprepleću raznovrsne pismenosti“ (Špiranec, 2003, str. 9). Važnost informacije danas je vidljiva više nego ikada. Ipak, svaka informacija nije prava informacija, odnosno nije ona koja je potrebna i primjerena za pojedinu situaciju. Pronalazak, interpretacija i korištenje točne informacije glavni su izazov. Upravo zato može se reći da je informacijska pismenost – pismenost 21. stoljeća jer se „cjeloživotno obrazovanje ostvaruje tek informacijskom pismenošću,


koja otvara put rješavanju problema i priprema za odabir relevantne informacije iz bujice dostupnih izvora i učenja tijekom cijeloga života“ (Špiranec, 2003, str. 9).

Slika 2. Elementi informacijske pismenosti

Izvor: Špiranec, 2003; str. 9

Informacijska pismenost zato postaje odgovornost mnogih institucija: obrazovnog sustava, kulturnih ustanova, profitabilnih ustanova, vlada, međunarodnih organizacija. Vodeća institucija koja ističe informacijsku pismenost jest UNESCO. Već 1994. u Izvješću Međunarodnog povjerenstva za razvoj obrazovanja za 21. stoljeće, navodi se kako informacijsko društvo i njegova tehnologija povećavaju mogućnost pristupa podacima, no za njihovo korištenje potrebno je znati prikupljati informacije, odabrati ih, svrstavati, baratati i služiti se njima (Delores et al., 1998).

U svrhu uspješnog širenja informacijske pismenosti, nužno je provesti potrebne reforme školstva koje će biti nositelj njezinoga uspješnog širenja. No, „s obzirom na brz razvoj znanja u svim područjima, studentima se tijekom redovitog školovanja ne mogu pružiti sva znanja i vještine koje će im biti potrebne u budućem radu“ (Hoić-Božić, 2003, str. 18). Stoga je nužno da ta znanja steknu upravo budući nastavnici i profesori u osnovnim i srednjim školama. Kod njih se mora razviti informacijska pismenost, ali i svijest o tome „što je informacijska pismenost, koje je njezino značenje i kako je razvijati“ (Hoić-Božić, 2003, str. 18).


3. INFORMATIČKA (DIGITALNA) PISMENOST I DIGITALNE KOMPETENCIJE

U današnjem digitalnom i tehnološkom svijetu, poznavanje digitalnih tehnologija postaje neizostavno u životu svake osobe koja želi biti informacijski pismena. Prethodno je već spomenuto kako informacijska pismenost u današnjem svijetu počiva na savladavanju informatičke pismenosti. Točnije, informatička (digitalna) pismenost je „bitan preduvjet za informacijsku pismenost“ (Hoić-Božić, 2003, str. 19). Ta međuovisnost očituje se u prvoj od karakteristika informacijske pismenosti – pronalasku informacija. „Iako je pronalaženje informacija samo jedna od sposobnosti koja čini informacijsku pismenost, ipak je taj korak nužan za prelazak na kvalitetnu analizu i obradu informacija“ (Hoić-Božić, 2003, str. 19). Jednostavnije rečeno, da bi se u današnjem svijetu došlo do traženih informacija potrebno je biti informatički pismen, poznavati nove (digitalne) tehnologije, moći se njima nesmetano koristiti i u potpunosti iskoristiti sve njihove prednosti. Ipak, „informacijski pismena osoba razumije ulogu računala u procesu traženja informacija, ali je isto tako svjesna kako uspješna pretraživanja ovise o njoj samoj, a ne o tehnologiji koju koristi“ (Hoić-Božić, 2003, str. 19).

Poznavanje rada na računalu vrlo je općenita i neodređena definicija. Kako bi se lakše moglo odrediti što točno podrazumijeva „poznavanje rada na računalu“, uvodi se pojam „digitalna kompetencija“. Prema Europskoj Uniji, ona je jedna od osam temeljnih kompetencija za cjeloživotno obrazovanje. Također, Hrvatska je prihvatila slične koncepcije te ih objedinila u Nacionalnom okvirnom kurikulumu za predškolski odgoj i obrazovanje (NOK), gdje se digitalna kompetencija definira kao „osposobljenost za sigurnu i kritičku upotrebu informacijsko-komunikacijske tehnologije za rad u osobnomu i društvenomu životu te u komunikaciji“ (Fuchs, Kroatien, & Ministarstvo Znanosti, 2011)

Sposobnosti koje uključuje digitalna kompetencija su (CARNet, 2015):

• prepoznavanje potrebe za informacijom;

• pronalaženje i prikupljanje informacija putem računala;

• analiza i procjena informacija;

• korištenje (pohranjivanje, stvaranje i prikazivanje) informacija putem računala;

• objavljivanje i razmjena informacija putem interneta.

Europska komisija 2013. godine objavljuje Okvir za razvoj i razumijevanje digitalne kompetencije (Ferrari, Punie, Brečko, & Institute for Prospective Technological Studies, 2013).

• Informacije – prepoznati, pronaći, spremiti, organizirati i analizirati digitalne informacije kritički prosuđujući njihovu važnost.

• Komunikacije – učinkovito komunicirati u digitalnom okruženju, dijeliti sadržaje pomoću online alata, povezati i surađivati s drugima korištenjem digitalnih alata, aktivno sudjelovati u online zajednicama i mrežama.


• Stvaranje sadržaja – stvarati i uređivati sadržaje, kreativno se izražavati kroz digitalne medije, stvarati multimedijske sadržaje, paziti na intelektualno vlasništvo, prava i dopuštenja.

• Sigurnost –zaštiti svoje uređaje i sadržaje, razumjeti sigurnosne rizike, brinuti o osobnim podacima i zaštiti privatnosti, štititi od elektroničkog nasilja i online prijevara.

• Rješavanje problema – prepoznati digitalne potrebe i sadržaje, informirano odlučivati o najprimjerenijim digitalnim alatima za određene potrebe, rješavati konceptualne probleme korištenjem digitalnih alata, kreativno koristiti tehnologiju.

Slika 3. Dimenzije digitalne kompetencije

Dimenzija 1Područja kompetencije

Dimenzija 2Kompetencije

1. Informacije Pregledavanje, pretraživanje i filtriranje informacijaEvaluacija informacijaPohrana i ponovna upotreba informacija

2. Komunikacija Interakcija putem tehnologijeDijeljenje informacija i sadržajaKorištenje sustava E-građanaSuradnja kroz digitalne kanaleInternet bon-ton ("netiketa")Upravljanje digitalnim identitetom

3. Stvaranje sadržaja Stvaranje sadržajaIntegracija i ponovna elaboracijaAutorska prava i licenceProgramiranje

4. Sigurnost Uređaji za zaštituZaštita osobnih podatakaZaštita zdravljaZaštita okoliša

5. Rješavanje problema Rješavanje tehničkih problemaPrepoznavanje potreba i tehnološki odgovoriInovacija i kreativno korištenje tehnologijePrepoznavanje praznina u digitalnoj kompetenciji

Izvor: Ferrari, (2013)., str. 12


Od 2015. godine, digitalna kompetencija uvedena je kao jedna od traženih vještina pri zapošljavanju te uvrštena u Europass životopis. Kao alat za samoprocjenu digitalne kompetencije izrađena je i Ljestvica za samoprocjenu prema kojoj postoje tri razine digitalne kompetencije: temeljni korisnik, samostalni korisnik i iskusni korisnik (Europass Digital Competence, 2017).

4. INFORMACIJSKA I INFORMATIČKA (DIGITALNA) PISMENOST U KATOLIČKIM KRUGOVIMA U HRVATSKOJ

Važnost informacijske i informatičke (digitalne) pismenosti za Katoličku crkvu te sve njezine formalne i neformalne zajednice (župe, molitvene i redovničke zajednice te udruge kršćanskih vrijednosti) vrlo je velika. Temelj djelovanja Crkve i njezinih sastavnica jest širenje Evanđelja, a to zahtijeva visoku razinu informacijske pismenosti (odnosno sposobnosti pronaći i odabrati te oblikovati i odašiljati relevantne, točne i kvalitetne informacije). Digitalni i tehnološki svijet zasigurno mijenjaju kanale i metode komuniciranja pa je stoga nužno da i informatička (digitalna) pismenost bude na izrazito visokoj razini.

Kada se govori o informatizaciji u katoličkim krugovima, poželjno je osvrnuti se na stavove Katoličke crkve prema novim tehnologijama, medijima i sredstvima komuniciranja. Otvoreniji stav Crkve prema novim tehnologijama rezultat je Drugog vatikanskog sabora. Tada je izdan dekret Inter mirifica koji „otkriva pozitivan stav koncilskih otaca prema sredstvima društvenih komunikacija“ (Hrvatska biskupska konferencija, 2006, str. 7). 1971. godine objavljen je pastoralni naputak Communio et progreso koji govori o ulozi sredstava društvenih komunikacija u društvu, teologiji komunikacije i dužnostima vjernika na tom području. Kasnije, 1992. godine objavljena je pastoralna uputa Aetatis novae u kojoj se govori o velikim promjenama na području društvenih komunikacija. Papinsko vijeće za sredstva društvenih komunikacija 2000. godine izdaje dokument Etika u obavijesnim sredstvima gdje se govori o „medijima koji mogu biti u službi rasta ljudske osobe, ali mogu također štetiti njezinu dobru“ (Hrvatska biskupska konferencija, 2006, str. 7). Nagli razvoj interneta potaknuo je Crkvu da se više posveti tome sredstvu. Papinsko vijeće za sredstva društvenih komunikacija 2002. godine objavljuje dva dokumenta. Prvi je Etika na internetu, gdje se „ističe važnost novog sredstva, vrednuje njegove prednosti i donose moralna načela“ (Hrvatska biskupska konferencija, 2006, str. 7) te Crkva i Internet koji ističe mogućnosti, izazove i načela ispravnog korištenja interneta u crkvenom djelovanju.

Sa sociološkog stajališta, odnos religije, religioznosti i interneta očituje se u tri razine (Duvnjak, 2015):

• Institucionalna razina – Internet pruža mogućnost vjerskim zajednicama da budu prisutne u javnom životu. Glavno pitanje je hoće li religioznost zbog utjecaja interneta postati privatna, osobna i virtualna, a manje javna, zajednička i stvarna.

• Razina vjerničkih grupa – Internet omogućava virtualno okupljanje i stvaranje


virtualnih zajednica unutar kojih se raspravlja o vjeri i religiji.

• Razina osobne religioznosti – Internet ne može zamijeniti prakticiranje vjerskih obreda u stvarnosti (ne virtualno), ali može davati naputke za bolji vjerski život.

U hrvatskom društvu, mediji igraju važnu ulogu u prenošenju informacija te omogućuju građanima sudjelovanje u svim sferama političkog, društvenog, kulturnog, ekonomskog i vjerskog života. Nažalost, česta je situacija da se prenose upravo informacije negativnog sadržaja i karaktera, one u kojima je prisutna nota negativnosti i isticanje pogrešaka institucija ili javnih osoba. Prisutna je i dominacija negativnog senzacionalizma, a relevantne, kvalitetne i pravovremene informacije stavljene su u drugi plan. Ovakva situacija prelijeva se i na odnos prema Crkvi i katoličkim krugovima, osobito zbog zastupanja moralnih vrijednosti od strane Katoličke crkve. Često se „ne poštuje pravo na jednakopravnost, tj. par conditio, čime se Crkvi uskraćuje jednaka mogućnost za odgovor…“ (Hrvatska biskupska konferencija, 2006, str. 12). Da bi se nosila sa svim izazovima i mogućnostima novih tehnologija, Hrvatska biskupska konferencija osnovala je niz institucija: Odbor HBK za sredstva društvenih komunikacija, Tiskovni ured HBK, Informativnu katoličku agenciju. Glavnu ulogu u širenju kvalitetne informacijske pismenosti u katoličkim krugovima zasigurno ima Informativna katolička agencija koja „prikuplja i posreduje informacije o crkvenom i vjerskom životu, napose one koje se tiču hrvatskog jezičnog područja“ (Hrvatska biskupska konferencija, 2006, str. 14).

Ako govorimo o digitalnoj pismenosti u katoličkim krugovima, zanimljivo je pogledati u kojoj su mjeri prihvaćene nove tehnologije i kanali komunikacije. Prema istraživanju Nenada Palaca, 2014. godine u Hrvatskoj su na društvenim mrežama (Facebook) bila prisutna samo dvojica biskupa – Vlado Košić i Mate Uzinić koji svoje profile koriste za otvaranje dvosmjerne komunikacije prema vjernicima, ali i ostalima koji se zanimaju za njihov pastoralni rad. Način korištenja njihovih profila je različit. Biskup Košić najviše sadržaja stvara objavljivanjem statusa u kojima komentira različita društvena događanja, ali bez smislenog i vođenog rasporeda i plana objava, dok biskup Uzinić profesionalno i kvalitetno pristupa vođenju profila, uz dvadesetak mjesečnih objava različitog sadržaja (tekstovi, audiovizualni sadržaji i dr.) (Palac, 2015).

Što se tiče situacije na razini biskupija i nadbiskupija, prema istom istraživanju, korištenje interneta i digitalnih tehnologija još je u povojima. Od 17 (nad)biskupija u RH, njih 16 ima otvorene web stranice, dok jedna nema nikakav oblik virtualne prisutnosti. Kvaliteta web stranica varira po sadržaju, grafičkoj izvedbi i ažuriranosti. Možda glavni problem jest ažuriranost stranica gdje su vidljive velike razlike. S jedne strane, web stranice pojedinih (nad)biskupija kvalitetno su i profesionalno izrađene te ažurirane, dok su stranice drugih (nad)biskupija zapostavljene i neažurirane po nekoliko godina.

Generalno gledajući, „analizirajući situaciju u Hrvatskoj, možemo uočiti kako na razini (nad)biskupija za sada još prevladava određeni „strah“ od korištenja društvenih mreža“, gdje „samo osam od sedamnaest (nad)biskupija ima otvorene službene profile na nekoj od društvenih mreža“ (Palac, 2015, str. 342).


5. ISTRAŽIVANJE RAZINE DIGITALNIH KOMPETENCIJA OSOBA UNUTAR KATOLIČKIH KRUGOVA (ŽUPA, MOLITVENIH I REDOVNIČKIH

ZAJEDNICA TE UDRUGA KRŠĆANSKIH VRIJEDNOSTI)

U prethodnim poglavljima rada istaknula se važnost pismenosti, osobito informacijske pismenosti u 21. stoljeću. Preduvjet pismenosti je dobro poznavanje digitalnih tehnologija, odnosno visoka digitalna pismenost. Također, istaknuto je kako se digitalna pismenost mjeri (definira) digitalnom kompetencijom. Isto tako, važnost razvoja digitalnih kompetencija prepoznata je od strane svjetskih i europskih institucija, vlada i ministarstava kao jedna od glavnih kategorija cjeloživotnog obrazovanja. Uzevši u obzir situaciju i okolinu u kojoj Katolička crkva u Hrvatskoj djeluje i pogled koji ima na digitalne tehnologije, lako se može vidjeti potreba za daljnjim radom na razvoju digitalnih kompetencija unutar katoličkih krugova. Glavni je cilj ovoga rada pokušati odrediti razinu digitalnih kompetencija osoba unutar tih krugova. Osim glavnoga cilja, definirani su i podciljevi: kolika je stvarna potreba za razvojem digitalnih kompetencija i širenjem znanja u spomenutim krugovima te u kojim segmentima digitalnih kompetencija (područjima) postoji najveća potreba za razvojem i unapređivanjem.

5.1 Metodologija istraživanja

Kao podloga ovoga rada i istraživanja koje je u sklopu njega provedeno, praćen je rad i djelovanje grupe mladih profesionalaca objedinjenih u inicijativu pod nazivom Geekatolik, čiji su napori u razvoju digitalnih kompetencija u katoličkim krugovima imali i praktičnu primjenu kroz organizaciju stručne Geekatolik konferencije koja je za cilj imala unaprijediti online komunikaciju i korištenje digitalnih tehnologija kod župa, molitvenih i redovničkih zajednica te udruga kršćanskih vrijednosti. Istraživanje je provedeno u dvije etape. U prvoj etapi, željelo se dobiti uvid u problematiku i trenutno stanje razine digitalnih kompetencija. U tu svrhu provedeno je izviđajno istraživanje putem ankete na uzorku od 194 ispitanika iz 1597 župa unutar spomenutih krugova iz cijele Hrvatske. Dobiveni rezultati poslužili su oblikovanju tema konferencije i uključenih radionica. U drugoj etapi, po završetku Geekatolik konferencije, provedeno je izviđajno istraživanje putem tehnike skupnog intervjua. Istraživanje je provedeno na namjernom prigodnom uzorku od 10 ispitanika. Predmet istraživanja bio je neprikriven, to jest, ispitanici su bili upoznati s predmetom i ciljevima istraživanja. Ispitanici su bili pojedinci iz spomenutih krugova koji su sudjelovali na konferenciji. Također, svi ispitanici obavljaju određene zadaće i dužnosti unutar katoličkih krugova (župa, molitvenih i redovničkih zajednica i dr.) koje uključuju potrebu za visoko razvijenim digitalnim kompetencijama te su adekvatni za ispitivanje o navedenoj problematici. Važno je napomenuti kako unutar ovih krugova, osobe koje obavljaju poslove koji zahtijevaju visoku razinu digitalne kompetencije (npr. marketinški i organizacijski poslovi,


poslovi komunikacije i PR-a, izrada audiovizualnih sadržaja, i dr.) u ime zajednice čiji su članovi, često te poslove obavljaju volonterski ili honorarno te u velikom broju slučajeva nisu profesionalno obrazovani i obučeni za njihovo obavljanje. Te osobe najčešće se nađu na spomenutim pozicijama „iz nužnosti“, odnosno iz potrebe i nedostatka stručnijih pojedinaca.

Rezultati istraživanja

S obzirom na to da je istraživanje provedeno u dvije faze, radi jednostavnosti i preglednosti, rezultati istraživanja će također biti izneseni odvojeno.

1. faza istraživanja

Izviđajnim istraživanjem putem ankete na uzorku od 194 ispitanika iz cijele Hrvatske, željelo se dobiti odgovore na neka ključna pitanja vezana uz uvid u trenutno stanje razine digitalnih kompetencija u katoličkim krugovima. Prije svega, potrebno je napomenuti strukturu ispitanika koji su sudjelovali u anketi. 104 ispitanika aktivno djeluju u vlastitoj župi, 91 su članovi neke od molitvenih zajednica, 31 je član neke od civilnih udruga vezanih uz katoličke krugove, dok je 28 pastoralnih djelatnika1. Od ukupnoga broja, 42,2% ispitanika ima srednju stručnu spremu, 40,8% visoku stručnu spremu, 8,3% višu stručnu spremu, 6,7% magistara znanosti, 1% nižu stručnu spremu i 1% doktora znanosti.

Na pitanje „Koliko često koristite digitalne tehnologije i online komunikaciju za potrebe svoje župe/biskupije/zajednice/udruge?“, 50% ispitanika odgovorilo je da ih koristi svaki dan, 37,6% najmanje jednom mjesečno, a 12,4% nikada.

Kada govorimo o glavnim razlozima korištenja digitalnih tehnologija i alata, najčešće se oni koriste za:

• korištenje društvenih mreža ili drugih komunikacijskih kanala za zajednicu vjernika – 66,5%;

• vođenje komunikacija (web stranice, društvene mreže i sl.) u (nad)biskupiji – 8,2%;

• korištenje softvera u radu (svećenici i redovnice) – 6,7%;

• promociju zvanja – 5,2%.

Zanimljivo je napomenuti kako od svih ispitanih, 25,3% ispitanika ističe kako ne zna što su točno digitalni alati, a njih 9,8% ne koristi niti jedan digitalni alat u djelovanju u župama, molitvenim i redovničkim zajednicama te udrugama kršćanskih vrijednosti.

Istražujući više o digitalnim alatima, vidljivo je da ispitanike najviše zanimaju i žele

1 Napomena: moguće je bilo odabrati više odgovora


najviše naučiti o alatima za obradu fotografija (63,4%), osnovnim uredskim alatima (37,1%), cloud alatima i uslugama (35,1%)2.

Kod upotrebe digitalnih alata, ispitanike najviše zanima i najviše žele naučiti o digitalnim alatima za pojedinu namjenu te primjenu u njihovom djelovanju (radu) u župama, molitvenim i redovničkim zajednicama te udrugama kršćanskih vrijednosti (58%), načinima pohrane velike količine podataka (46,9%), načinima unapređenja i efikasnog korištenja digitalnih alata (45,9%), metodama povratka izgubljenih podataka (36,1%) te sigurnosti lozinki i osobnih podataka (32,5%)3.

Istražena je i razina korištenja društvenih mreža za promociju župa, molitvenih i redovničkih zajednica te udruga kršćanskih vrijednosti. 71,1% ispitanika odgovorilo je da koristi društvene mreže, a od toga čak 97,2% koristi Facebook, 26,1% Instagram, 16,2% Google+, 13,4% Twitter, 4,9% LinkedIn i 4,2% Pinterest4. Zanimljivo je napomenuti kako nitko od ispitanika ne ističe da je upotreba društvenih mreža štetna za njihovu župu, molitvenu ili redovničku zajednicu te udrugu kršćanskih vrijednosti, samo 1% ističe da „nije korisna“. 9,8% da „nije korisna niti nekorisna“, a čak 89,2% ističe da je „korisna“. Od novih znanja i vještina vezanih uz društvene mreže, najveći broj ispitanika zanima „kako brzo doći do traženih informacija“ (69,1%), „kako biti aktualan“ (67,5%), kako povećati broj korisnika/prijatelja (46,9%), kako sačuvati opću sigurnost i sigurnost podataka (31,4%)5.

Na kraju je ispitanicima postavljeno pitanje „koliko je potrebna edukacija o digitalnim tehnologijama u župama, molitvenim i redovničkim zajednicama te udrugama kršćanskih vrijednosti“. 58,2% ispitanika odgovorilo je da je „jako potrebna“, 40,2% „srednje potrebna“ i samo 1,5% da je „nepotrebna“.

Temeljem dobivenih rezultata moguće je zaključiti sljedeće:

• Postoji velika potreba za širenjem svijesti o važnosti i korisnosti digitalnih alata u promatranim krugovima.

• Najveća je potreba za razvojem vještina korištenja alata za obradu audiovizualnih podataka, uredskih alata i alata za pohranu podataka.

• Postoji velika potreba za unapređenjem vještina korištenja društvenih mreža, a najviše u svrhu:

• selekcije i pretraživanja relevantnih informacija,

• povećanja dosega, vidljivosti i viralnosti stranica promatranih grupa na društvenim mrežama,






• povećanja sigurnosti.

Rezultati dobiveni ovom anketom poslužili su kao temelj u organizaciji Geekatolik konferencije. Rezultati su pokazali kako postoji potreba za razvojem i unapređenjem digitalnih kompetencija i kako je ta potreba djelomično prepoznata od strane ispitanika, odnosno potencijalnih sudionika konferencije. Konferencija je organizirana kao niz radionica i predavanja sa sljedećim temama:

• Komunikacija digitalnim tehnologijama za potrebe Crkve

• Kako uštedjeti sate uz uredske alate?

• 5 najboljih aplikacija za projektni i event menadžment

• Sve tajne dobrog web dizajna

• Sigurnost i drugi izazovi digitalnih komunikacija

• Zašto je WordPress platforma tako popularna?

• Tajne dobre fotografije – od kadra do obrade

• Kako kvalitetno komunicirati multimedijom

• Ključ uspješne komunikacije na društvenim mrežama

• Panel – Evangelizacija u 2020. godini

2. faza istraživanja

Nakon održane konferencije, skupnim intervjuima provedena je druga faza istraživanja kojoj je cilj bio dublje ući u problematiku te detaljnije izmjeriti:

• kako ispitanici gledaju na pojam pismenosti u 21. stoljeću, što ona obuhvaća i na što se odnosi;

• što za njih predstavljaju digitalne kompetencije te što osoba koja ima visoku razinu digitalne kompetencije mora znati;

• kakva je njihova procjena razine digitalnih kompetencija unutar katoličkih krugova (župa, molitvenih i redovničkih zajednica te udruga kršćanskih vrijednosti) te postoji li potreba za dodatnim razvojem;

• s obzirom na program, teme i način organizacije konferencije, smatraju li da oni pokrivaju glavne zahtjeve u razvoju digitalnih kompetencija unutar katoličkih krugova;

• koje teme i koja područja smatraju najvažnijima i na kojima najviše treba raditi;


• kako gledaju na informatizaciju Crkve u 21. stoljeću.

Pri analizi načina na koji ispitanici gledaju na pismenost u 21. stoljeću te što ona obuhvaća i na što se odnosi, većina ispitanika ima slično viđenje. Možemo reći kako je za njih pismenost u 21. stoljeću ostala ista onoj „tradicionalnoj“ pismenosti, a jedina promjena je u alatima ili načinima kojima se ta pismenost izražava. Sumirano, može se reći kako je za ispitanike pismena osoba u 21. stoljeću, ona osoba koja poznaje svoj jezik (gramatičke, sintaktičke i druge zakonitosti), zna se njime služiti u govoru i pismu. Samo dva ispitanika ističu kako smatraju da suvremena pismenost obuhvaća i poznavanje računalnih tehnologija te brzo i efikasno korištenje digitalnih alata.

Promatraju li se mišljenja ispitanika o tome što za njih predstavljaju digitalne kompetencije, može se zaključiti kako ih ispitanici dosta različito definiraju, od osnovnog znanja rada na računalu kroz poznavanje uredskih alata, e-maila, društvenih mreža i korištenje smartphonea, do naprednijih znanja koja uključuju uspješno pretraživanje i slanje informacija putem digitalnih tehnologija, napredne metode transfera i korištenja znanja te višestruko bržeg obavljanja zadataka.

Zanimljivo je kako ispitanici ne povezuju digitalne kompetencije s pismenošću te ih poprilično odvojeno definiraju od suvremenog pristupa pismenosti. Nažalost, za njih su digitalne kompetencije nešto što nije sastavni i nužni dio koji svaka pismena osoba u 21. stoljeću mora imati. Digitalne kompetencije su poželjne i potrebne, ali na njih se ne gleda kao na sastavni dio pismenosti 21. stoljeća.

Ipak, svi se ispitanici slažu u tome da je potreba za daljnjim razvojem i unapređivanjem digitalnih kompetencija vrlo visoka. Glavni razlog tome je situacija gdje većina osoba koje se bave poslovima koji uključuju potrebu za digitalnim kompetencijama, te poslove obavljaju iz nužnosti, odnosno iz nedostatka stručnijih i iskusnijih pojedinaca. Zbog toga postoji veliki jaz i prostor u znanju u radu s digitalnim tehnologijama. S druge strane, osjetljivost i važnost poslova je vrlo visoka jer sama priroda tih zajednica iziskuje visoku razinu interakcije i komunikacije s vjernicima, ali i ostalim interesnim skupinama (mediji, javnost i dr.) te su potrebe za profesionalnim radom još i veće. Isto tako, status Crkve i priroda vjere u društvu dodatno višestruko povećavaju potrebu za kvalitetnim radom i profesionalizmom.

Kada su ispitanici pitani da iznesu mišljenje o temama i cjelokupnoj organizaciji konferencije, većina ih pozitivno ocjenjuje inicijativu koja je pokrenuta te ističe kako su teme pogođene i dobro prilagođene znanju i potrebama sudionika konferencije. Većina ispitanika smatra kako je znanje s područja rada s uredskim alatima ono što je relativno najviše razvijeno, no i ono na čemu se možda najviše može raditi (jer uvijek u tom polju postoji potreba za „znati nešto više“) jer se ta znanja najintenzivnije i najčešće koriste. Radionice i predavanja o komunikacijskim vještinama i načinima komuniciranja na društvenim mrežama, ispitanici također ističu kao nešto od izuzetne važnosti. To su nužne vještine (soft skills) koje konstantno treba usavršavati i na kojima treba raditi. Kao najzanimljiviji dio konferencije, ispitanici ističu dvije teme: alati za projektni i event menadžment (sedam ispitanika) te tajne dobre fotografije (tri ispitanika). Ovakvi rezultati slični su onima dobivenim iz prethodno


provedene ankete, gdje je vidljivo da ispitanici najveće zanimanje imaju za kvalitetne alate u organiziranju, planiranju i koordinaciji njihovih poslovnih zadataka te za alate za obradu audiovizualnih sadržaja.

Što se tiče mišljenja o konferenciji te o načinu na koji bi se daljnja usavršavanja trebala provoditi u budućnosti, ispitanici ističu kako bi se konferencija trebala organizirati kroz više dana te kako bi u sklopu nje trebalo biti više praktičnih zadataka i radionica, osobito u području uredskih alata te programa za obradu audiovizualnih sadržaja.

Zanimljivo je istaknuti kako svi ispitanici ističu predavanja o web dizajnu i WordPressu kao zanimljiva, ali smatraju kako ta znanja nisu nužna za poslove koje obavljaju unutar katoličkih krugova (župa, molitvenih i redovničkih zajednica te udruga kršćanskih vrijednosti). Razlog takvog pogleda jest u mišljenju kako bi se poslovi izrade web stranica i njihovog vođenja trebali prepustiti profesionalcima koji bi za iste poslove trebali biti plaćeni. Smatraju kako su takvi poslovi previše osjetljivi i odgovorni da bi ih obavljali volonteri i članovi zajednice. Samo jedan ispitanik smatra kako poslove održavanja i upravljanja ipak može raditi netko od volontera, ali da za to treba uložiti znatno veći trud i praktična znanja kroz dodatno profesionalno usavršavanje.

Kada ispitanici gledaju na informatizaciju Crkve u 21. stoljeću, svi redom ističu kako Crkva i kršćanski krugovi trebaju podosta raditi na informatizaciji i tehnološkoj modernizaciji. Također, smatraju kako postoji veliki prostor za približavanjem Crkve digitalnim tehnologijama te da to neće negativno utjecati na zadržavanje i širenje kršćanskih vrijednosti. Mišljenja su kako je moguće uspješno provoditi evangelizaciju korištenjem modernih tehnologija te kako takav pristup upravo pridonosi efikasnijoj evangelizaciji. Ističu kako se često spominju problemi sigurnosti i negativnog pogleda na Crkvu i njezine institucije koji se često provodi upravo putem modernih tehnologija i modernih komunikacijskih kanala, no smatraju kako svi navedeni problemi postoje i bez digitalnih tehnologija te kako postojanost tih problema ne smije biti razlog i izgovor za odbacivanje digitalizacije Crkve. Prema njihovom mišljenju, potrebno je uložiti dodatne napore u promociju digitalnih tehnologija i važnost njihove implementacije od strane Crkve.

U svrhu točnijeg i reprezentativnijeg sagledavanja dobivenih rezultata, važno je istaknuti i ograničenja ovoga istraživanja. Prije svega, odabrana metoda (fokus grupa, prigodni namjerni uzorak od 10 ispitanika) u ovom slučaju ne predstavlja reprezentativnu sliku cijele populacije te se ne mogu izvoditi zaključci na razini cijele populacije (osoba unutar katoličkih krugova). Dobiveni rezultati mogu poslužiti kao okvirno viđenje i smjernice za daljnja istraživanja na većem uzorku ili više fokus grupa. Također, u daljnjim istraživanjima postoji mogućnost provedbe većeg broja uzastopnih istraživanja kroz koja će se promatrati promjene u definiranoj problematici uslijed provođenja različitih aktivnosti kojima bi se pokušalo razvijati digitalne kompetencije osoba unutar katoličkih krugova. Time bi se mogao dobiti uvid u efikasnost aktivnosti, njihovu važnost te smjernice za bolje oblikovanje i prilagodbu.

Drugo ograničenje odnosi se na vrstu odabranog uzorka (prigodni uzorak od 10 ispitanika iz raznih gradova Hrvatske). Ovim uzorkom ne može se u potpunosti reprezentativno predstaviti stvarna slika razvijenosti digitalnih kompetencija unutar


katoličkih krugova (župa, molitvenih i redovničkih zajednica te udruga kršćanskih vrijednosti). Za buduća istraživanja preporučuje se odabir većeg uzorka te uzorka druge vrste kako bi rezultati reprezentativnije prikazali stvarno stanje problema.

Također, važno je naglasiti kako ovo istraživanje daje uvid u trenutno stanje stvari i ne mjeri direktne učinke drugih oblika razvoja digitalnih kompetencija na promatranoj populaciji. Prema tome, predlaže se provođenje kontinuiranih, učestalih istraživanja kojima će se moći kroz vrijeme promatrati dinamičke promjene problema koji je obuhvaćen ovim istraživanjem.

6. ZAKLJUČAK

U posljednje vrijeme često se ističe važnost pismenosti u 21. stoljeću. Pod utjecajem tehnoloških promjena, informatizacije i digitalizacije društva, i suvremena pismenost prolazi kroz promjene. Važnost promjena uviđaju i mnoge međunarodne i državne institucije te ih uvrštavaju u svoje dokumente i planove. Kako bi se lakše moglo pratiti i kako bi se mogli postaviti bolji okviri za vrednovanje, uvodi se pojam digitalne kompetencije kojom se mjeri razina poznavanja i sposobnosti rada s digitalnim tehnologijama.

Provedeno istraživanje putem anketnih upitnika pokazalo je kako na promatranom uzorku postoji potreba za razvojem digitalnih kompetencija i to ponajviše, s jedne strane, u području uredskih alata, alata za audiovizualnu obradu te alata za pohranu podataka te, s druge strane, u području korištenja društvenih mreža u marketinške i komunikacijske svrhe, u svrhe upravljanja informacijama te u svrhu zaštite podataka i privatnosti. Od osobite važnosti je razvoj znanja iz vještina rada s uredskim alatima, znanja u načinima komunikacije, osobito na društvenim mrežama te znanja u radu s alatima za obradu audiovizualnih sadržaja.

Potrebu za praćenjem suvremenih tehnologija i razvojem znanja rada s digitalnim alatima unutar katoličkih krugova (župa, molitvenih i redovničkih zajednica te udruga kršćanskih vrijednosti), uvidjela je i grupa mladih profesionalaca iz inicijative Geekatolik čija su istraživanja i rad praćeni u ovom radu. Istraživanje provedeno na fokus grupi dalo je, uz mnoga ograničenja zbog odabrane metode istraživanja i odabranog uzroka, okvirnu sliku o važnosti razvoja digitalnih kompetencija među osobama unutar katoličkih krugova te, s druge strane, povratnu informaciju o prethodno održanoj konferenciji kojoj je cilj bio širenje svijesti i razvoj digitalnih kompetencija u promatranim krugovima.

Kako bi se stvorila cjelokupna slika te dobio bolji uvid u promatrani problem, potrebna su daljnja istraživanja i praćenja koja će obuhvatiti veći broj ispitanika te kroz vrijeme pratiti promjene i mjeriti efikasnost inicijativa i utjecaja na razvoj digitalnih kompetencija kod osoba u katoličkim krugovima.


RESEARCH OF THE DIGITAL COMPETENCES OF PERSONS WITHIN CATHOLIC CIRCLES (PARISHES, PRAYER AND RELIGIOUS

COMMUNITIES AND ASSOCIATIONS OF CHRISTIAN VALUES)

Bruno Jelečanin, MSc in Economics, University of Applied Sciences Baltazar Zaprešić

Vladimira Novaka 23, 10290 Zaprešić, CroatiaTelephone: +385 91 3604 398, e-mail: [email protected]

ABSTRACT

The concept of literacy in the 21st century has been increasingly subject to research. Today, it is often defined as "a set of multiple literacies: traditional, computer/informatics, informational, digital, internet, media literacy" (Vrkić Dimić, 2014, pp. 392). The digitalized world that surrounds us greatly defines the conditions in which literacy is manifested, so we can no longer observe it through the prism of the former "traditional" definition of literacy, without taking into account the knowledge and use of digital technologies. As a basis for assessing the knowledge of this issue, we use the concept of digital competence, which "involves the safe and critical use of information technology society (IRT) at work, in leisure and communication" and is "linked to logical and critical thinking, with highly developed skills in handling information and developed communication skills" (European Reference Framework, 2004). Within Catholic circles communication and marketing professionals are in most cases not professionally trained and often lack sufficient digital competence. This paper aims to analyze the level of digital competence in the mentioned circles. The conducted research follows the work of the group of young professionals who have explored the current level of digital competence and then tried to contribute to its improvement through the organization of a conference and workshops. For the purpose of defining the current level of competence, a research was conducted through a survey on a sample of 194 respondents from 1597 parishes within the mentioned circles from all over Croatia. The results were used to form the theme of the conference and the workshops involved. At the end of the conference, a second phase of research was carried out through which, through group interviews (focus groups, deliberate sample, 10 respondents), the contribution of the conference and workshops in increasing the level of digital competencies among the circles was researched. The results were then compared to the results obtained from the survey. The analysis gave insight into the current situation and made a foundation for further activities aiming at the development of digital competences within Catholic Church circles.

Keywords: digital competencies; Catholic circles; literacy in the 21st century; digital technology


LITERATURA

1. Blake, D. i Hanley, V. (1995). Dictionary of Educational Terms. Aldershot: Arena.

2. Cambridge Assessment. (2013). What is literacy? An investigation into definitions of English as a subject and the relationship between English literacy and “being literate”. Cambridge. Preuzeto s: http://www.cambridgeassessment.org.uk/Images/130433-what-is-literacy-an-investigation-into-definitions-of-english-as-a-subject-and-the-relationship-between-english-literacy-and-being-literate-.pdf (30.07.2017.)

3. CARnet. (2015). Što je digitalna kompetencija - priručnik. Zagreb: MZOŠ. Preuzeto s: http://www.carnet.hr/upload/javniweb/images/static3/91307/File/Digitalna_kompetencija_-_prezentacija.pdf (30.07.2017.)

4. Delores, J. (1998). Učenje: blago u nama: izvješće UNESCO-u Međunarodnog povjerenstva za razvoj obrazovanja za 21. stoljeće. Zagreb: Educa.

5. Dijanošić, B. (2008). Prilozi definiranju pojma funkcionalne pismenosti. Andragoški glasnik, 13(1), 25-35.

6. Dijanošić, B. (2012). Funkcionalna pismenost polaznika osnovnog obrazovanja odraslih od trećeg do šestog obrazovnog razdoblja. Andragoški glasnik: Glasilo Hrvatskog andragoškog društva, 16(1.(28)), 21-31.

7. Duvnjak, N. (2015). Načini prezentacije vjerskih zajednica u Hrvatskoj na internetu: analiza kvalitete mrežnih mjesta. Crkva u svijetu, 50(1), 57-82.

8. Europass. (2017). Europass Digital Competence. Preuzeto s: http://europass.cedefop.europa.eu/resources/digital-competences (30.07.2017.)

9. Europska komisija. (2004). Europski kvalifikacijski okvir za cjeloživotno učenje (EQF). Opća uprava za obrazovanje i kulturu. Preuzeto s: http://www.asoo.hr/UserDocsImages/dokumenti/eqf.pdf (30.07.2017.)

10. Ferrari, A., Punie, Y., Brečko, B. N. i Institute for Prospective Technological Studies. (2013). DIGCOMP: a framework for developing and understanding digital competence in Europe. Luxembourg: Publications Office. Preuzeto s http://dx.publications.europa.eu10.2788/52966

11. Fuchs, R., Kroatien i Ministarstvo Znanosti, O. i Š. (2011). Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje. Zagreb. Preuzeto s: http://curricula-depot.gei.de/bitstream/handle/11163/1386/780100786_2011_A.pdf?sequence=2 (30.07.2017.)

12. Hoić-Božić, N. (2003). Razvoj informacijske pismenosti studenata kroz izradu seminarskih radova. Edupoint, 17(3), 16-23.

13. Hrvatska biskupska konferencija. (2006). Crkva i mediji. Zagreb: Glas Koncila. Preuzeto s: http://www.hbk.hr/docs/crkva_i_mediji.pdf (30.07.2017.)

14. Hrvatska enciklopedija. Preuzeto s: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.


aspx?ID=48456 (30.07.2017.)

15. Lankshear, C. (1993). Functional literacy from a Freirean point of view. In P. McLane and P. Leonard (Eds), Paulo Freire Critical literacy Functional literacy. New York: Routledge.

16. Lawton, D. i Gordon, V. (1996). Dictionary of Education. London: Hodder and Stoughton.

17. Mackey, M. (2004). Playing the text. In T. Grainger (Ed), The Routledge Falmer Reader in Language and Literacy (pp.236-252). New York: Routledge Falmer.

18. Nadrljanski, Đ. (2006). Informatička pismenost i informatizacija obrazovanja. Informatologia, 39(4), 262–266.

19. Palac, N. (2015). Croatian (arch) dioceses on social networks. Crkva u svijetu, 50(2), 324-344.

20. Špiranec, S. (2003). Informacijska pismenost - ključ za cjeloživotno učenje. Edupoint, 17(3), 5-15.

21. UNESCO, (2015). Informacijaska medijska pismenost - Smjernice za politku i strategiju. Nacionalna bibilioteka Crne Gore "Đurde Crnojević". Cetinje, Crna Gora. Preuzeto s: http://unesdoc.unesco.org/images/0022/002256/225606srp.pdf (30.07.2017.)

22. Valtin, R. et al. (2016). Deklaracija o pravu europskih građana na pismenost. ELINET. Preuzeto s: http://hcd.hr/wp-content/uploads/sites/356/2016/01/Deklaracija-o-pravu-europskih-gradana-na-pismenost.pdf (30.07.2017.)

23. Vrkić Dimić, J. (2014). Suvremeni oblici pismenosti. Školski vjesnik: časopis za pedagogijsku teoriju i praksu, 63(3), 381-394.


INOVACIJSKE AKTIVNOSTI MALIH I SREDNJIH PODUZEĆA U REPUBLICI HRVATSKOJ: EMPIRIJSKO ISTRAŽIVANJE U

ICT SEKTORU

Dijana Mečev, univ. spec. oec., Veleučilište u ŠibenikuTrg Andrije Hebranga 11, 22000 Šibenik, HrvatskaTelefon: +385 22 311 076, e-mail: [email protected]

Jelena Žaja, mag. oec., Veleučilište u ŠibenikuTrg Andrije Hebranga 11, 22000 Šibenik, Hrvatska


SAŽETAK

Jedan od najvažnijih aspekata uspješnosti malih i srednjih poduzeća njihova je inovativnost. Ipak, kad uspoređujemo mala i srednja poduzeća inovatore, primjećuje se da neka puno bolje kapitaliziraju svoje inovacije od drugih. Zato je važno prepoznati kakva poduzeća imaju bolje inovacijske učinke čime se otvara prostor predmetnom istraživanju. U radu su prikazani rezultati istraživanja provedenog na populaciji malih i srednjih poduzeća u Republici Hrvatskoj koja se bave aktivnostima vezanim uz informacijske i/ili komunikacijske tehnologije (ICT). Izbor ovoga područja temelji se na pretpostavci da je ono izrazito privlačno za investicijske aktivnosti. Pokušalo se odgovoriti na pitanje koji su to ključni faktori koji utječu na razvoj inovacija, odnosno inovativne snage malih i srednjih poduzeća, te kakvi su učinci tih faktora na njihove krajnje poslovne rezultate. Rezultati istraživanja pokazali su kako je povezivanje poduzeća s drugim poslovnim subjektima (u strategijske saveze, klastere, sklapanjem dugoročnih ugovora s ključnim kupcima i/ili dobavljačima i sl.) najsignifikantniji prediktor pozitivnih inovacijskih učinaka. Očekujemo kako će rezultati ovoga istraživanja proširiti postojeće spoznaje o pokretačima inovacijskih aktivnosti u malim i srednjim poduzećima, kao i o poslovnim učincima istih.

Ključne riječi: inovacije; pokretači inovacija; mala i srednja poduzeća; ICT sektor

Izvorni znanstveni članak

30 Mečev, D., Žaja, J.: Inovacijske aktivnosti malih i srednjih poduzeća u Republici Hrvatskoj: empirijsko...

1. UVOD

U suvremenom poslovnom svijetu, poduzeća mogu razvijati svoju konkurentnost samo ako su dovoljno prilagodljiva. Strategijsku fleksibilnost moguće je povećati ako su strategije rezultat inovativnog reagiranja i stvaranja veće različitosti u odnosu na konkurente. Naime, u uvjetima dinamičnih promjena u okruženju, inovativnost postaje ključni faktor strategije diferenciranja i pozicioniranja poduzeća.

Inovacije su danas općeprihvaćene kao ključni faktor konkurentske prednosti, o čemu su davno pisali Drucker (1970), Levitt (1963) i Hamel i Prahalad (1996). Stoga poduzeća često lansiraju značajno modificirane ili nove proizvode, procese i/ili poslovanja u nastojanju da zadovolje potrebe svojih klijenata, poboljšaju poslovne rezultate i ostvare rast na tržištu.

U ovom se radu istražuju inovacijske aktivnosti malih i srednjih poduzeća (dalje u tekstu: MSP) u Republici Hrvatskoj. Usredotočenost na MSP-ove rezultat je njihove očekivane uloge u gospodarskome razvitku Republike Hrvatske. U usporedbi s velikim poduzećima, MSP-ovi se susreću s nizom problema kada je riječ o inovacijama. Promjenjiva priroda današnjih tržišnih zahtjeva stvara im neizvjesnost u poslovanju, prvenstveno zbog njihove veličine, (ne)dostupnosti resursa i njihova manjega tržišnog utjecaja. Uspjeh inovacija za njih može biti izrazito neizvjestan i zbog vrlo izraženih pritisaka iz okruženja, naročito u slučaju visoko rizičnih projekata koji se zasnivaju na novim tehnologijama i/ili se realiziraju na novim, nepoznatim tržištima. Rizik tržišnog neuspjeha inovacija i neostvarivanja adekvatnih performansi nameće i potrebu za novim načinima upravljanja inovacijama i redefiniranjem postojećih strategija inoviranja.

S druge strane, često se navodi kako MSP-ovi imaju više mogućnosti za postizanje veće razine fleksibilnosti i brzine odgovora na promjene u odnosu na velika poduzeća. Tome mogu pridonijeti i relativno neformalne i centralizirane organizacijske strukture te manji utjecaj organizacijskih rutina i prakse koji kod velikih poduzeća vodi većoj organizacijskoj inerciji.

Uspoređujući inovatore, primjećuje se i da neka poduzeća puno bolje kapitaliziraju inovacije od drugih poduzeća. Zato je važno prepoznati kakva poduzeća imaju bolje inovacijske učinke (Božić i Radas, 2005, str. 34).

U skladu s navedenim, nameće se pitanje koji su to ključni faktori koji utječu na razvoj inovacija, odnosno inovativne snage MSP-ova, te kakvi su učinci tih faktora na njihove krajnje poslovne rezultate?

Očekuje se kako će rezultati ovoga istraživanja proširiti postojeće spoznaje o pokretačima inovacijskih aktivnosti u MSP-ovima, kao i o poslovnim učincima istih.


2. TEORIJSKI ASPEKTI ISTRAŽIVANJA UČINAKA INOVACIJSKIH AKTIVNOSTI U MSP-OVIMA

2.1. Inovacije i inovativnost poduzeća

Kao i većinu općih koncepata, inovacije i inovativnost teško je jednoznačno opisati te nema jedne općeprihvaćene definicije. Ono što se smatra inovacijama, značajno se razlikuje među pojedinim autorima i određenim uskim ili širokim gledištima, odnosno definicijama.

Thompson (1965) je vrlo rano dao jednostavnu definiciju: „Inovativnost je generiranje, prihvaćanje i primjena novih ideja i procesa za proizvode i usluge“. Nelson i Winter (1977) inovacije definiraju kao značajne promjene u proizvodima ili procesima gdje nema prethodnih iskustava, dok ih Garcia i Calantone (2002) opisuju kao aktivnosti koje su nove ili drugačije od postojećih. Prema OECD uputama (2005), inovacija predstavlja primjenu novog ili značajno poboljšanog proizvoda (dobra ili usluge), procesa, nove marketinške metode ili nove organizacijske metode u poslovnoj praksi, organizaciji radnog mjesta ili vanjskim odnosima. No, bez obzira za koju se definiciju i tumačenje odlučili, može se reći „da su za uspješnu inovaciju bitne četiri stvari: novo, bolje, potrebno i ekonomski opravdano“ (Posavec et al., 2011, str. 244).

Inovativnost se može manifestirati u obliku novih proizvoda, novih procesa ili novih poslovnih sustava, a može biti nova za poduzeće ili nova za tržište (Crespell i Hansen, 2008). Na razini poduzeća, inovativnost se najčešće manifestira kroz usvajanje novih ideja ili poboljšanje postojećeg proizvoda, usluge, uređaja, sustava, politike ili programa (Damanpour i Gopalakrishnan, 2001). Inovacija, međutim, nije rezultat slučaja nego dobro osmišljenog i discipliniranog analitičkog procesa koji iziskuje troškove i nosi određene rizike (Moreira i Silva, 2013).

Moderna inovacijska literatura razlikuje više različitih tipova inovacija, pri čemu općeprihvaćena kategorizacija ne postoji. Za većinu autora neosporno je postojanje inovacije proizvoda i inovacije procesa (Boer i During, 2001; Davenport et al., 2006; Tidd i Bessant, 2009; Zakić et al., 2009; Rametsteiner et al., 2010). Apostrofiranje značaja ostalih tipova inovacija u poduzećima većinom ovisi o područjima istraživanja i znanstvenih interesa pojedinih autora.

Veliki broj autora inovacije razvrstava i prema stupnju inovativnosti, najčešće na inkrementalne i radikalne inovacije (Walsh i Ungson, 1991; Madanmohan, 2005; Plessis, 2007; Pullen et al., 2010) ili inkrementalne, poluradikalne i radikalne inovacije (Davila et al. 2006). Inkrementalne inovacije znače dodavanje novih karakteristika, promjenu dimenzija ili dizajna i poboljšanje performansi, odnosno kontinuirano unapređenje postojećih proizvoda i procesa. Njihova je, dakle, osnovna uloga usavršavanje postojećeg sustava, točnije, trenutnih procesa i proizvoda. Radikalne inovacije definirane su kao one kod kojih dolazi do zamjene postojećih proizvoda ili procesa potpuno novim oblicima.


2.2. Specifičnosti inovacijskih aktivnosti MSP-ova

U novije vrijeme MSP-ovi su u fokusu velikog broja istraživača, ali i kreatora ekonomskih politika. Prema definiciji OECD-a, to su poduzeća „koja nisu podružnice velikih poduzeća, već neovisna poduzeća koja zapošljavaju manje od zadanog broja zaposlenika…“(OECD, 2005, str. 17), pri čemu taj broj varira od zemlje do zemlje. Štoviše, države imaju i različite kriterije u definiranju sektora malog gospodarstva, a određene su njihovim nacionalnim okvirom.

Izuzetna važnost MSP-ova proizlazi iz činjenice da njihov doprinos nacionalnim ekonomijama kontinuirano raste. U Republici Hrvatskoj ona čine preko 99% ukupnoga broja poslovnih subjekata i imaju udio od preko polovice u vrijednosti BDP-a (CEPOR, 2015, str. 14).

Kada je o inovacijama riječ, velika i mala poduzeća često su prikazana kao dijametralno suprotna. „Resursi kojima raspolažu MSP-ovi u odnosu na velika su kudikamo oskudniji, bilo da je riječ o novcu ili kvalitetnim i adekvatno educiranim kadrovima. Veliki problem predstavlja im i nedostatak stabilnih prihoda od postojećih proizvoda koji bi olakšao prelazak na potpuno nove proizvode i tržišta“ (Baković i Ledić-Purić, 2011, str. 28). To izravno utječe na njihova ograničenja u usmjeravanju resursa na inovacije ili nastojanja za uvođenjem efektivnih promjena. Svoje resurse često usmjeravaju u ostvarenje kratkoročnih ciljeva zanemarujući proaktivni pristup internim promjenama koje su vitalne za rast i prosperitet poduzeća (Tomljenović, 2016, str. 61). S druge strane, često se navodi kako zahvaljujući fleksibilnosti, neformalnim strukturama kao i dobrim vezama s okruženjem, MSP-ovi imaju određene prednosti u odnosu na velike organizacije (Baković i Ledić-Purić, 2011, str. 28). S aspekta resursa, njihova je vjerojatno najveća prednost fleksibilnost ljudskih resursa, obzirom na sama obilježja posla i način na koji se on obavlja u malim poduzećima. I u odnosu na promjene, za očekivati je da će zaposlenici u malim poduzećima puno lakše prihvatiti promjene u svojim operativnim aktivnostima, jer nisu podložni tako visokoj razini specijalizacije i podjele rada, odnosno formalizacije koja je uobičajena u velikim poduzećima. Mala poduzeća bi općenito mogla biti fleksibilnija i obzirom na proizvodne resurse, jer vrlo često svoj uspjeh grade na jedinstvenim/diferenciranim proizvodima ili uslugama što onda podrazumijeva i mogućnost njihove relativno brze prilagodbe novim potrebama ili očekivanjima kupaca (Tomljenović, 2016, str. 69-70).

Dakle, ono što je primjenjivo u velikim poduzećima, ne mora nužno biti primjenjivo u MSP-ovima zbog njihovih jedinstvenih činitelja. Štoviše, MSP-ovi inoviraju različito od velikih poduzeća (Banham, 2005). U MSP-ovima inovacije su uglavnom inkrementalne, a ne radikalne, a rezultat su novih proizvoda ili razvoja procesa.

Sklonost inovacijama MSP-ova s jedne, te velikih poduzeća s druge strane, uvelike se razlikuje od sektora do sektora. Velika poduzeća konkurentsku prednost stječu inovirajući u sektorima kao što su izrada instrumenata, industrija motornih vozila, zrakoplovna industrija, dok u ostalim sektorima MSP-ovi postižu veći stupanj inovacija (LeBars et al., 1998, u: Baković i Ledić-Purić, 2011, str. 35).


2.3. Čimbenici koji utječu na inovacijske aktivnosti u MSP-ovima

Kada je o inovacijama riječ, dugo su u fokusu istraživanja bila isključivo velika poduzeća. Početkom 1990-ih počinje se uviđati važnost MSP-ova u neproporcionalno velikom udjelu u inovacijskoj aktivnosti nacionalnih ekonomija. To je bilo u suprotnosti s dotadašnjim konvencionalnim stavovima. Mnogi poznati ekonomisti su do tada bili neospornog stajališta da iskorištavanje ekonomije obujma od strane velikih korporacija predstavlja glavni poticaj inovacijama.

Postoji širok spektar faktora koji utječu na razvoj inovacija, odnosno inovativne snage poduzeća. U brojnim recentnim istraživanjima autori su se bavili upravo identifikacijom tih faktora koji određuju uspješnost inovacijskih strategija u MSP-ovima.

Keizer et al. (2002) razlikuju unutarnje i vanjske faktore, pri čemu se unutarnji odnose na karakteristike i politike MSP-ova, dok se vanjski odnose na prilike koje poduzeća mogu ugrabiti iz svoje okoline. Od unutarnjih se faktora u literaturi najčešće ističe udio visokoobrazovanih radnika (Hoffman et al., 1998; LeBlanc et al., 1997), te pozitivan utjecaj njihovog aktivnog angažmana na inovacijsku učinkovitost poduzeća. Štoviše, većina autora ističe kako je nedostatak potrebnih znanja i vještina ograničavajući čimbenik razvoja inovacija. Neki autori navode i snažno vodstvo visokoobrazovanih menadžera/vlasnika (Hoffman et al., 1998; LeBlanc et al., 1997), premda ovaj faktor u nekim studijama nije dokazan kao značajna odrednica uspješnosti inovacijskih strategija u MSP-ovima (Keizer et al., 2002). Od ostalih unutarnjih faktora ističu se: veličina poduzeća (Walker, 2014), tehnološke kompetencije i planiranje unaprijed (Oerlemans et al., 1998), ulaganja u istraživanje i razvoj (Birchall et al., 1996; Oerlemans et al., 1998), strategija i organizacija poduzeća (Birchall et al.,1996) i strategija marketinga (Hoffman et al., 1998). Promjene u područjima strategije i organizacije poduzeća ne moraju biti direktno usmjerene na inovacijske aktivnosti. Budući da se promjene kreću u smjeru stvaranja povoljnijih uvjeta i pronalaska novih tehnika i metoda koje bi pridonijele boljim poslovnim rezultatima poduzeća, takve promjene mogu ojačati inovacijske aktivnosti. Kada je o strategiji marketinga riječ, autori naglašavaju kako ostvarivanje profita putem inoviranja ovisi o pristupu poduzeća komplementarnim vještinama u području marketinga, bez kojih inovativna ideja ne bi mogla biti komercijalizirana. Stoga, strategija marketinga važna je komponenta u realizaciji koristi inovacija. Poduzeća koja su spremna prilagođavati svoju marketinšku strategiju, mogu očekivati bolje inovacijske učinke (Galović, 2016).

Vanjske faktore koji određuju uspješnost inovacijskih strategija u MSP-ovima, Keizer et al. (2002) svrstavaju u tri grupe: suradnja s drugim kompanijama, povezanost s centrima znanja te pristup financiranju. Kaminski et al. (2008) i Kumi-Ampofo i Brooks (2009) su pokazali da je suradnja s drugim kompanijama važna komponenta u realizaciji koristi od inovacija MSP-ova. Prema Lipparini i Sobrero (1994), ona može pomoći i u reduciranju nedostataka ekonomije obujma u MSP-ovima, koji je donedavno naglašavan kao jedan od ključnih njihovih nedostataka. Strateški savezi također mogu biti važni čimbenici koji utječu na uspješnost inovacijskih strategija MSP-ova (Cooke i Willis, 1999). Oni se definiraju kao upravljačko surađivanje među različitim poduzećima na različite načine; uključuju ugovorne i suradničke odnose


između poduzeća uključujući zajedničke pothvate, licencirane dogovore, dogovore vezane uz razmjenu informacija, dijeljenje manjinskih udjela vlasništva te održavanje zajedničkih programa istraživanja i razvoja uz široki spektar partnera, uključujući klijente, dobavljače i konkurente iz drugih država. Poduzeća koja se nalaze u strateškim savezima učinkovitija su u minimiziranju troškova, u jačanju tehnologije partnera i suradničkim odnosima i područjima istraživanja i razvoja. Povezanost s centrima znanja podrazumijeva pristup znanju stvorenom van poduzeća, pri čemu su na prvom mjestu stručni konzultanti, sveučilišta i istraživački centri (Oerlemans et al., 1998). Rammer et al. (2009) navode kako najbolje inovacijske rezultate ostvaruju poduzeća koja posjeduju jake veze s vanjskim izvorima znanja, ali koja ujedno kontinuirano provode i vlastita istraživanja.

Neki su autori u svojim radovima pokazali i da tržišni domet utječe na inovacijsku aktivnost poduzeća. Primjerice, poduzeća koja su prisutna samo na lokalnim tržištima mogu biti manje motivirana za inoviranjem od onih poduzeća koja posluju na širem (međunarodnom) tržištu, gdje je konkurencija puno veća (Sorescu et al., 2003).

Iako je za većinu navedenih faktora pokazano da imaju izravan pozitivan utjecaj na inovacijske aktivnosti (Keizer et al., 2002), znanstvenici još uvijek oko toga nisu usuglašeni. Na primjer, dok Hoffman et al. (1998) navode kako unutarnji faktori imaju značajniji utjecaj na uspješnost inovacijskih strategija u MSP-ovima od vanjskih faktora, među faktorima koje su Keizer et al. (2002) izdvojili kao one koji imaju statistički značajan utjecaj na inovacijske aktivnosti, prevladavaju vanjski faktori.

Čak i kada je riječ o pojedinom faktoru, različite su studije prezentirale različite rezultate. Na primjer, u istraživanju koje su proveli Keizer et al. (2002) pokazano je da razina obrazovanja menadžera/vlasnika, kao i udio visokoobrazovanih zaposlenika, nemaju statistički značajan utjecaj na uspješnost inovacijskih strategija u MSP-ovima, što je suprotno rezultatima nekih ranijih istraživanja. (Hoffman et al., 1998). Navedeno upućuje na činjenicu da još uvijek nije do kraja razjašnjeno koji faktori određuju uspješnost inovacijskih strategija u MSP-ovima i na koji način.

U novijim istraživanjima koja se bave inovacijskim aktivnostima poduzeća, autori su se počeli intenzivnije baviti pokušajima da postojanje inovacija općenito (Božić i Radas, 2005) ili pojedinih tipova inovacija (Simpson et al., 2006; Hall et al., 2009; Laforet, 2013) dovedu u vezu s njihovim krajnjim ciljem, a to je poboljšanje poslovanja. Prema Galović (2016), inovativne aktivnosti poduzeća mogu rezultirati povećanjem tržišnog udjela poduzeća, koji dovodi do porasta prihoda, te smanjenjem troškova materijala po jedinici proizvoda koji se pozitivno odražava na ukupni profit. Osim izravnog utjecaja na porast profita preko povećanih prihoda i smanjenih rashoda, neizravni učinci inovacija mogu dovesti do poboljšanja poslovnih rezultata. Tako proizvodi koji svojim svojstvima nisu štetni za okoliš te imaju poboljšane zdravstvene i sigurnosne aspekte bolje udovoljavaju zahtjevima sve sofisticiranijih potrošača. U tom smislu, inovacijske aktivnosti koje se odnose prvenstveno na poboljšanje utjecaja na okoliš i zdravstvene i sigurnosne aspekte dovode do prihvaćanja proizvoda od strane potrošača stvarajući pri tome pozitivan imidž. Na ovaj način dolazi do poboljšanja poslovnih rezultata. Slično djeluje i poboljšanje kvalitete proizvoda koje dovodi do bolje prodaje te pozitivno utječe na zadovoljstvo potrošača. Konačno, u uvjetima


strogih zakona i propisa koji se tiču proizvodnje i prodaje proizvoda na tržištu, poboljšanjem svojih proizvoda tako da oni udovoljavaju tim propisima, poduzeće osigurava vlastiti opstanak na tržištu i obavljanje svoje djelatnosti.

3. REZULTATI EMPIRIJSKOG ISTRAŽIVANJA

3.1. Metodologija istraživanja

Istraživanje je provedeno na populaciji MSP-ova u Republici Hrvatskoj koji se bave aktivnostima vezanim uz informacijske i/ili komunikacijske tehnologije (ICT). Izbor ovog područja temelji se na pretpostavci da je ono izrazito privlačno za investicijske aktivnosti – karakterizira ga brz tržišni rast (riječ je o sektoru s najvećim brojem brzo rastućih poduzeća), pozitivna operativna marža profita i relativno visoka proizvodnost rada. ICT sektor čine dva segmenta: segment ICT prerađivačke industrije i segment ICT usluga. Najveći dio poduzeća ICT sektora Republike Hrvatske pripada kategoriji malih poduzeća – njih 98,79% (MINGO, 2014, str. 276).

Podaci o poduzećima dobiveni su od Hrvatske gospodarske komore i njezina Registra poslovnih subjekata u Republici Hrvatskoj. Prilikom planiranja istraživanja, postavilo se – kao jedna od značajnijih dilema – pitanje kriterija prema kojem bi se identificirali MSP-ovi. Naime, poznato je da postoji veliki broj različitih kriterija za razvrstavanje poduzeća po veličini. Iako su službeni kriteriji razvrstavanja poduzeća prema veličini višedimenzionalne prirode, pokazalo se da je dominantan kvantitativni kriterij broj djelatnika. Zbog toga je i u okviru ovog istraživanja korišten upravo broj djelatnika kao jednodimenzionalni kriterij za identificiranje istraživačke populacije, čime je u velikoj mjeri pojednostavljena provedba istraživanja. Svrha i ciljevi istraživanja odobravaju takav metodološki pristup kojim se koristilo i u drugim sličnim istraživanjima provedenima u Republici Hrvatskoj (Vrdoljak Raguž, 2010). U svjetskoj praksi postoje prilično raznoliki kriteriji definiranja granica poduzeća prema broju zaposlenih koji uglavnom variraju prema karakteristikama nacionalnog gospodarstva (Alfirević, 2000, str. 1267). Za potrebe ovoga istraživanja, kao kriterij veličine prema broju zaposlenih, uzete su odredbe Zakona o računovodstvu (NN 78/15, 134/15, 120/16). Stoga su istraživačku populaciju u ovom istraživanju činili MSP-ovi u Republici Hrvatskoj za koje su definirani sljedeći kriteriji:

• čine je pravni subjekti s najmanje 10 i najviše 250 zaposlenih na kraju 2015. godine (što bi značilo isključivanje mikropoduzeća);

• djeluju od najmanje 1. 1. 2014. godine (smatralo se da bi poduzeća trebala biti stara najmanje tri godine da bi se u njima mogli istraživati neki inovacijski i strategijski procesi);

• obuhvaćaju djelatnosti informacijske i/ili komunikacijske tehnologije.

Metodom slučajnog uzorkovanja, izdvojeno je 250 MSP-ova koji su zadovoljavali navedene kriterije, a koji su putem e-maila kontaktirani za sudjelovanje u istraživanju.


Istraživanje je provedeno u veljači i ožujku 2017. godine. Dobivena stopa odgovora je 25 posto, što je zadovoljavajuće. Naime, stopa povrata od 20 posto često se u svijetu postavlja kao granična (Pološki Vokić, 2004). Obrada anketnih podataka provedena je primjenom statističkog paketa IBM SPSS Statistics 22.

Online upitnik oblikovan je pomoću softvera za pripremu i provođenje ankete putem interneta LimeSurvey. Anketni upitnik sadržavao je 11 pitanja čiji su odgovori bili kodirani. Neobavezan je bio samo odgovor koji se odnosio na kontaktnu adresu za povrat rezultata istraživanja.

U analizi čimbenika koji mogu utjecati na inovativne snage poduzeća, prihvaćen je pristup Božić i Radas (2005), uz određene modifikacije i uključivanje faktora: povezivanje s drugim poslovnim subjektima – odnosi se na zajednička ulaganja, strategijske saveze, klastere, dugoročne ugovore s ključnim kupcima i/ili dobavljačima te suradnju s istraživačkim i obrazovnim ustanovama na projektima (Kumi-Ampofo i Brooks, 2009). U konačnici su u istraživanju analizirani: vlasnička struktura (većinsko državno ili većinsko privatno vlasništvo), tržišni domet (obavljanje većine poslovnih aktivnosti na lokalnom, nacionalnom ili međunarodnom tržištu), udio visokoobrazovanih zaposlenika u ukupnom broju zaposlenih, strateške i upravljačke promjene, promjene marketinške strategije te povezivanje s drugim poslovnim subjektima. Odgovori na pitanja vezana uz strateške i upravljačke promjene i promjene marketinške strategije bilježili su se na ljestvici od 0 (nema utjecaja) do 3 (visok utjecaj).

Kao mogući učinci inovacijskih aktivnosti razmatrani su: povećanje tržišnog udjela poduzeća (Jayaram et al., 2014), poboljšanje kvalitete proizvoda (Jayaram et al., 2014), smanjenje troškova materijala po jedinici proizvoda (Suarez-Barraza i Smith, 2014), unapređenje ekoloških, sigurnosnih i zdravstvenih standarda (Božić i Radas, 2005; Laforet, 2013), te zadovoljavanje zakonske regulative i standarda (Božić i Radas, 2005). Utjecaj inovacijskih aktivnosti mjeren je na ljestvici od 0 (bez utjecaja) do 4 (visok utjecaj).

3.2. Rezultati istraživanja

Primjenom odgovarajućih statističkih metoda i procedura za analizu podataka, dobiveni su rezultati prikazani u nastavku poglavlja.

Analizirajući starost poduzeća (na dan 31.3.2017.) obzirom na godinu osnutka, primjećuje se da u uzorku prevladavaju poduzeća osnovana prije više od 20 godina (39,0%), slijede poduzeća mlađa od 10 godina (31,7%), dok je najmanje poduzeća starih između 11 i 20 godina (29,3%). Najmlađe analizirano poduzeće osnovano je prije 4 godine, a najstarije prije 65 godina.

Nadalje, većina poduzeća iz uzorka su mala poduzeća (njih čak 87,8%), u većinski privatnom vlasništvu (85,4%).

Nešto više od polovice poduzeća (51,2%) posluje na nacionalnom tržištu koje je definirano kao područje unutar Republike Hrvatske na udaljenosti većoj od 50 km


od sjedišta, dok ih podjednako (po 24,4%) posluje na tržištu u krugu od 50 km od sjedišta (lokalno tržište) i onom izvan granica Republike Hrvatske (međunarodno tržište).

U drugom koraku analize korišten je model višestruke linearne regresije kojim se proučava povezanost između dviju ili više nezavisnih varijabli i jedne zavisne varijable. Zavisne varijable bile su one koje predstavljaju učinke inovacija, a kao nezavisne varijable uzete su varijable koje se odnose na karakteristike poduzeća i strateške i organizacijske promjene. Promatrano je pet različitih modela: u prvom modelu zavisna varijabla je bila porast tržišnog udjela, u drugom smanjenje troškova inputa po jedinici outputa, u trećem poboljšanje kvalitete proizvoda/usluga, u četvrtom zadovoljenje zakonske regulative i standarda, te u petom poboljšanje utjecaja na okoliš/zdravstvene uvjete/sigurnosne aspekte. Cilj provođenja višestruke regresijske analize u ovom dijelu istraživanja bio je utvrditi koji faktori značajno utječu na zavisne varijable, odnosno o kojim od analiziranih svojstava i aktivnosti poduzeća ovisi postizanje dobrih učinaka inovacija.

Tablica 1. Rezultati regresije o utjecaju analiziranih svojstava poduzeća te strateških, organizacijskih i marketinških promjena na učinke inovacija

Veći

nski

pri

vatn

o

vlas

ništ

vo

Veći

nski

drž

avno

vla

sniš

tvo

Trži

šni d

omet

Udi

o vi

soko

obra

zova

nih

Stra

tešk

e p

rom

jene

Prom

jene

org

aniz

acijs

ke

stru

ktur

e

Prom

jene

mar

ketin

ške

stra

tegi

je

Pove

ziva

nje

s dr

ugim

posl

ovni

m s

ubje

ktim

a

Porast tržišnog udjela

Regresijski koef.

Sig.

0,012

0,160

-0,37**

0,004

0,08

0,09

0,170

0,237

0,030

0,266

0,160**

0,002

0,260*

0,032

0,21**

0,000

Smanjenje troškova inputa po jedinici outputa

Regresijski koef.

Sig.

-0,733*

0,018

-0,002

0,624

-0,11

0,549

-0,09

0,581

0,130

0,293

0,160

0,252

0,120

0,350

0,18**

0,001

Poboljšanje kvalitete proizvoda/usluge


Regresijski koef.

Sig.

0,001

0,214

-0,09

0,124

-0,04

0,539

0,156**

0,004

0,213

0,102

0,190

0,450

0,259*

0,003

0,310**

0,000

Zadovoljenje zakonske regulative i standarda

Regresijski koef.

Sig.

0,095

0,720

-0,002

0,314

-0,061

0,494

-0,002

0,593

-0,035

0,746

0,104

0,160

-0,013

0,854

0,36*

0,047

Poboljšanje utjecaja na okoliš/zdravstvene uvjete/sigurnosne aspekte

Regresijski koef.

Sig.

-0,162

0,714

0,002

0,507

0,350

0,111

0,116*

0,025

-0,131

0,469

0,089

0,473

0,072

0,535

0,459**

0,000

** Korelacija je signifikantna na razini 0,01

* Korelacija je signifikantna na razini 0,05

Izvor: Rezultati istraživanja

Analizirajući rezultate, primjećuje se da državno vlasništvo, promjene organizacijske strukture, promjene marketinške strategije i povezivanje s drugim poslovnim subjektima, imaju statistički značajan utjecaj na porast tržišnog udjela, pri čemu svi promatrani faktori pozitivno doprinose porastu tržišnog udjela uzrokovanog uvođenjem novog ili značajnijim unapređenjem proizvoda/usluge/procesa, osim državnog vlasništva koje nije poticajno za inovacijske aktivnosti. Ipak, podatke je potrebno uzeti s velikom rezervom zbog malog broja poduzeća u uzorku koja su u većinskom državnom vlasništvu.

Na smanjenje troškova inputa po jedinici outputa, statistički značajan utjecaj prikazan je samo za dvije varijable: većinski privatno vlasništvo i povezivanje s drugim poslovnim subjektima. Zanimljiv rezultat je da je kod varijable privatno vlasništvo utvrđen negativan utjecaj.

Značajan prediktor poboljšanja kvalitete proizvoda udio je visokoobrazovanih zaposlenika u ukupnom broju zaposlenih. Poduzeća koja imaju veći udio visokoobrazovanih zaposlenika imaju veći raspon potrebnih znanja koja im omogućuju da inoviraju na način koji povećava standarde kvalitete. Značajan utjecaj inovacijskih aktivnosti na poboljšanje kvalitete proizvoda zabilježen je i u poduzećima u kojima su provedene promjene marketinške strategije te poduzećima koja su povezana s drugim poslovnim subjektima.

Značajan utjecaj inovacijskih aktivnosti na zadovoljenje zakonske regulative i standarda zabilježen je u poduzećima koja su povezana s drugim poslovnim


subjektima.

Ponovno, u poduzećima koja su povezana s drugim poslovnim subjektima, inovacijske aktivnosti doprinose poboljšanjima ekoloških, zdravstvenih i sigurnosnih standarda. U istom smjeru djeluje i udio visokoobrazovanih u ukupnom broju zaposlenih.

Provedeno istraživanje ima određena ograničenja koja je potrebno uzeti u obzir prilikom vrednovanja i generalizacije rezultata, a odnose se prije svega na veličinu uzorka i usredotočenost na samo jedan sektor.

4. ZAKLJUČAK

MSP-ovi danas predstavljaju važan dio globalnog i nacionalnog gospodarstva, imaju sve veći udio u ključnim makroekonomskim pokazateljima te se smatraju glavnim pokretačima ekonomskoga razvoja većine ekonomija. Kako je inovativnost jedan od najvažnijih aspekata njihove uspješnosti, proučavanje inovacijskih djelatnosti i njihovih učinaka je od posebne važnosti. Unatoč tomu, analitičko proučavanje poslovnih učinaka inovacijskih aktivnosti MSP-ova vrlo je rijetka pojava u domicilnoj praksi.

U ovom je radu istraženo o kojim faktorima ovise učinci inovacija MSP-ova ICT sektora u Republici Hrvatskoj. Kao najsignifikantniji prediktor pozitivnih učinaka pokazalo se povezivanje poduzeća s drugim poslovnim subjektima. Iz navedenog se može zaključiti kako oni MSP-ovi koji zajednički ulažu, koji se nalaze u strategijskim savezima ili klasterima, koji imaju dugoročne ugovore s ključnim kupcima i/ili dobavljačima i/ili surađuju s istraživačkim i obrazovnim ustanovama na projektima, ujedno imaju puno bolje učinke inovacijskih aktivnosti. Konkretnije, povezivanje s drugim poduzećima značajno pozitivno utječe na tržišni udio, smanjenje troškova inputa po jedinici outputa, poboljšanje kvalitete proizvoda te poboljšanje ekoloških, zdravstvenih i sigurnosnih standarda.


INNOVATION ACTIVITIES IN SMALL AND MEDIUM-SIZED ENTERPRISES IN THE REPUBLIC OF CROATIA: EMPIRICAL RESEARCH

IN ICT SECTOR

Dijana Mečev, MSc in Economics, Polytechnic of ŠibenikTrg Andrije Hebranga 11, 22000 Šibenik, Croatia

Telephone: +385 22 311 076, e-mail: [email protected]

Jelena Žaja, MSc in Economics, Polytechnic of ŠibenikTrg Andrije Hebranga 11, 22000 Šibenik, Croatia


ABSTRACT

One of the most important aspects of success of small and medium sized enterprises (SMEs) is their innovativeness. However, when comparing SMEs, it can be noticed that some are much better in capitalizing their innovations than others. Therefore, it is important to identify what type of enterprises have better innovation effects, which opens a path for the research of this subject. This paper shows the results of research on population of SMEs in Republic of Croatia engaged in information and/or communication technology (ICT) activities. Choice of researching area is based on the assumption that this field is exceptionally attractive for investment activities. The attempt was to answer the question of the key factors influencing development of innovation, that is, the innovative power of SMEs, and what are the effects of these factors on their ultimate business results. The results of research have shown how connecting enterprises with other business subjects (in strategic alliances, clusters, making long term contracts with key buyers and/or suppliers etc.) is the most significant predictor of positive innovation effects. We expect the results of this research to expand existing knowledge on the drivers of innovation activities in SMEs and their effect on business performance.

Keywords: innovations; drivers of innovations; SMEs; ICT sector


LITERATURA

1. Alfirević, N. (2000.) Potencijal velikih hrvatskih poduzeća za upravljanje organizacijskim promjenama: rezultati empirijskog istraživanja. Ekonomski pregled, 51(11-12), 1256-1281.

2. Baković, T. i Ledić-Purić, D. (2011). Uloga inovacija u poslovanju malih i srednjih poduzeća. Poslovna izvrsnost, 5(2), 27-42.

3. Banham, H. C. (2005). Organizational Change in Small and Medium Sized Enterprise – a Regional Study. Doctoral Thesis. Faculty of Business, University of Southern Queensland.

4. Birchall, D. W., Chanaron, J. J. i Soderquist, K. (1996). Managing innovation in SMEs: a comparison of companies in the UK, France and Portugal. International Journal of Technology Management, 12(3), 291-305.

5. Boer, H. i During Willem, E. (2001). Innovation, what innovation? A comparison between product, process and organisational innovation. International Journal of Technology Management, 22(1-3), 83-107.

6. Božić, Lj. i Radas, S. (2005). Učinci inovacijskih aktivnosti u malim i srednjim poduzećima u Republici Hrvatskoj. Privredna kretanja i ekonomska politika, 15(105), 30-49.

7. CEPOR. (2015). Izvješće o malim i srednjim poduzećima u Hrvatskoj – 2014. Zagreb: CEPOR. Preuzeto s http://www.cepor.hr/nova/wp-content/uploads/2015/03/SME-report-2014-HR-web.pdf (14.01.2017.)

8. Cooke, P. i Wills, D. (1999). Small Firms, Social Capital and the Enhancement of Business Performance Through Innovation Programmes, Small Business Economics, 13(3) 219-234.

9. Crespell, P. i Hansen, E. (2008). Managing for innovation: Insights into a success ful company. Forest Product Journal, 58(9), 6-17.

10. Damanpour, F. i Gopalakrishnan, S. (2001). The dynamics of the adoption of product and process innovations in organizations. Journal of Management Studies, 38(1), 45-65.

11. Davenport, T. H., Voelpel, S. i Leibold, M., 2006. Strategic Management in the Innovation Economy. Wiley.

12. Davila, T., Epstein, M. J. i Shelton, R. (2006). Making innovation work: how to manage it, measure it, and profit from it. New Jersey: Warton School Publishing.

13. Drucker, P. F. (1970). Technology, Management and Socienty. New York: Harper&Row.

14. Galović, T. (2016). Uvod u inovativnost poduzeća. Rijeka: Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci.


15. Garcia, R. i Calantone, R. (2002). A critical look at Technological Innovation Typology and Innovativeness Terminology: A Literature Review. The Journal of Product Innovation Management, 19(2), 110-132.

16. Hall, B. H., Lotti, F. i Mairesse, J. (2009). Innovation and productivity in SMEs: empirical evidence for Italy. Small Business Economics, 33(1), 13-33.

17. Hamel, G. i Prahalad, C. K. (1996). Competing for the Future. Boston: Harvard Business Review Press.

18. Hoffman, K., Parejo, M., Bessant, J. i Perren, L. (1998). Small firms, R&D technology and innovation in the UK: a literature review. Technovation, 18(1), 39-55.

19. Jayaram, J., Oke, A. i Prajogo, D. (2014). The antecedents and consequences of product and process innovation strategy implementation in Australian manufacturing firms. International Journal of Production Research, 52(15), 4424-4439.

20. Kaminski, P. C., de Oliveira, A. C. i Lopes, T. (2008). Knowledge transfer in product development processes: a case study in small and medium enterprises (SMEs) of the metal mechanic sector from São Paulo, Brazil. Technovation, 28(1-2), 29-36.

21. Keizer, J., Dijkstra, L. i Halman, J. (2002). Explaining innovative efforts of SMEs. An exploratory survey among SMEs in the mechanical and electrical engineering sector in Netherlands. Technovation, 22(1), 1-13.

22. Kumi-Ampofo, F. i Brooks, C. (2009). Innovation among SMEs: evidence from the Yorkshire and Humber region. International Journal of Entrepreneurship and Small Business, 8(4), 516-533.

23. Laforet, S. (2013). Organizational innovation outcomes in SMEs: Effects of age, size and sector. Journal of World Business, 48(4), 490-502.

24. LeBlanc, L.J., Nash, R., Gallagher, D., Gonda, K. i Kakizaki, F. (1997). A comparison of US and Japanese technology management and innovation. International Journal of Technology Management, 13(5-6), 601-614.

25. Levitt, T. (1963). Creativity is Not Enough. Boston: Harvard Business Review Press.

26. Lipparini, A. i Sobrero, M. (1994). The glue and the pieces: Entrepreneurship and innovation in small-firm networks. Journal of Business Venturing, 9(2), 125-140.

27. Madanmohan, T. R. (2005). Incremental technical innovations and their determinants. Intrenational Journal of Innovation Management, 9(4), 481-510.

28. MINGO. (2014). Industrijska strategija Republike Hrvatske 2014. – 2020. Zagreb: Ministarstvo gospodarstva RH. Preuzeto s www.mingo.hr/userdocsimages/industrija/Industrijska_strategija.docx (24.01.2017.)


29. Moreira, A. C. i Silva, P. M. (2013). Market orientation, innovation and organizational commitment in industrial firms. Tržište, 25(2), 123-142.

30. Nelson, R. i Winter, S. (1977). In search of a useful theory of innovation. Research policy , 6(1), 36-77.

31. OECD. (2005). Oslo Manual: Guidelines for Collecting and Interpreting Innovation Data. Paris: OECD.

32. OECD. (2005). SME and Entrepreneurship Outlook. Paris: OECD.

33. Oerlemans, L.A.G., Meeus, M.T.H. i Boekema, F.W.M. (1998). Do networks matter for innovation: the usefulness of the economic network approach in analysing innovation. Journal of Economic and Social Geography, 89(3), 298-309.

34. Plessis, M. (2007). The Role of Knowledge Management in Innovation. Journal of Knowledge Management, 11(4), 20-29.

35. Pološki Vokić, N. (2004). Menadžment ljudskih potencijala u velikim hrvatskim poduzećima. Ekonomski pregled, 55(5-6), 455-478.

36. Posavec, S., Šporčić, M., Antonić, D. i Beljan, K. (2011). Poticanje inovacija – ključ razvoja u hrvatskom šumarstvu. Šumarski list, 135(5-6), 243-256.

37. Pullen, A., Weerd-Nederhof, P., Groen, A., Song, M. i Fisscher, O. (2009). Successful Patterns of Internal SME Characteristics Leading to High Overall Innovation Performance. Creativity and Innovation Management, 18(3), 209-225.

38. Rameststeiner, E., Weiss, G., Ollonqvist, P. i Slee, B. (2010). Policy Integration and Coordination: the Case of Innovation and the Forest Sector in Europe. Luxembourg: Publications Office of the European Union.

39. Rammer, C., Czarnitzki, D. i Spielkamp, A. (2009). Innovation success of non-R&D performers: Substituting technology by management in SMEs. Small Business Economics, 33(1), 35-58.

40. Simpson, P., Siguaw, J. i Enz, C. (2006). Innovation orientation outcomes: The good and the bad. Journal of Business Research, 59(10-11), 1133-1141.

41. Sorescu, A. B., Chandy, R. K. i Prabhu, J. C. (2003). Sources and financial consequences of radical innovation: insights from pharmaceuticals. Journal of Marketing, 67(4), 82-102.

42. Suárez-Barraza, M. F. i Smith, T. (2014). The Kaizen approach within process innovation: findings from a multiple case study in Ibero-American countries. Total Quality Management, 25(9-10), 1002-1025.

43. Thompson, V. A. (1965). Bureaucracy and innovation. Administrative Science Quarterly, 10(1), 1-20.

44. Tidd, J. i Bessant, J. (2009). Managing innovation: Integrating Technological, Market and Organizational Change. Chichester: Wiley.


45. Tomljenović, Lj. (2016). Upravljanje promjenama u funkciji strategijskog razvoja malih i srednjih poduzeća. Doktorska disertacija. Split: Ekonomski fakultet Sveučilišta u Splitu.

46. Vrdoljak Raguž, I. (2010). Utvrđivanje povezanosti demografskih obilježja vrhovnih menadžera, stilova vođenja i uspješnosti poslovanja velikih hrvatskih poduzeća – empirijsko istraživanje. Ekonomski pregled, 61(7-8), 455-475.

47. Walker, R. M. (2014). Internal and external antecedents of process innovation: A review and extension. Public Management Review, 16(1), 21-44.

48. Walsh, J. P. i Ungson, G. R. (1991). Organizational memory. Academy of Management Review, 16(1), 57-91.

49. Zakić, N., Stamatović, M. i Cvetanović, S. (2009). Tipologija inovacija u preduzećima. Ekonomske teme, 47(2), 73-98.

50. Zakonu o računovodstvu, Narodne novine, 78/15, 134/15, 120/16


ODNOS PREMA ŽENSKOM PODUZETNIŠTVU PRIPADNIKA ALBANSKE NACIONALNE MANJINE U HRVATSKOJ I MAKEDONIJI

Arbina AbdijaE-mail: [email protected]

mr. sc. Zrinka Gregov, viši predavač, Veleučilište VERN’Iblerov trg 10/1, 10000 Zagreb, Hrvatska


SAŽETAK

Tema ovoga rada odnos je pripadnika albanske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Makedoniji prema ženskom poduzetništvu. Istražen je trenutni stav pripadnika albanske nacionalne manjine o ženi poduzetnici, odnosno vlasnici ili menadžerici. Razlog istraživanja nalazi se u činjenici da se žene Albanke – poduzetnice i danas bore za svoju poziciju u svijetu poduzetništva, i to ne samo s pripadnicima drugoga spola, nego i s ukorijenjenim patrijarhalnim uvjerenjima okoline.

U svrhu dokazivanja teze po kojoj žena Albanka može biti uspješna poduzetnica, odnosno imati uspješnu poslovnu karijeru te istovremeno biti dobra majka i kućanica, navedeni su primjeri iz prakse žena poduzetnica u Makedoniji i Hrvatskoj. Također, provedena je anketa kojom je ispitano mišljenje pripadnika albanske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Makedoniji o ženskom poduzetništvu nakon čega su odgovori uspoređeni kako bi se vidjela razlika u stavovima tih dviju država.

Na temelju istraživanja može se zaključiti da pripadnici albanske nacionalne manjine u objema državama podržavaju i imaju pozitivan stav o ženskom poduzetništvu i emancipaciji žena. Patrijarhalnost ove nacionalne manjine izraženija je u Hrvatskoj, dok u Makedoniji vlada veća socijalna modernizacija unutar albanskog društva gdje žene ostvaruju sve veća prava i slobodu u području gospodarstva.

Ključne riječi: žensko poduzetništvo; albanska nacionalna manjina; manjinsko poduzetništvo; albansko manjinsko poduzetništvo; Hrvatska i Makedonija

Prethodno priopćenje

46 Abdija, A., Gregov, Z.: Odnos prema ženskom poduzetništvu pripadnika albanske nacionalne manjine...

1. UVOD

Ovim radom autorica želi prikazati položaj žene Albanke u albanskom poduzetništvu te stavove pripadnika albanske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Makedoniji o ženi na čelnoj poziciji ili vlasnici poduzeća, to jest, poduzetnici.

Razvoj i emancipacija žene u društvu prikazuje sliku kulture naroda iz kojega ona potječe. Ženski rod nije favoriziran ni u Albaniji ni u Kosovu, ne uzimajući u obzir Makedoniju gdje je situacija još i gora. Razni islamski rituali koji su ostali iz dugogodišnjeg režima i okupacije Osmanlija na albanskim područjima, promijenili su mentalitet i kulturu nasljednika Ilira koji su se isticali znanjem i naprednošću.

Položaj žena u albanskim obiteljima uvelike je oblikovan običajima i tradicijom. Albanci su pripadnici patrijarhalnog društva gdje obitelj ima potrebu za jasnim odvajanjem dužnosti, modele ponašanja te određuje funkcije ženama i muškarcima. Prema riječima Emme Goldman (2001), emancipacija bi trebala omogućiti ženi da bude humana u najistinitijem smislu. Problem tradicionalnih društva je u tome da ženi ne omogućavaju sudjelovanje u procesu socijalizacije i globalizacije.

Živjeti u vrijeme velikih društvenih i tehnoloških promjena nije nimalo lako. Muški i ženski rod trebali bi imati jednaka prava. Supružnici bi se trebali međusobno slagati i nadopunjavati.

Dolaskom novih generacija i tehnološkim napretkom, zanati kojima su se Albanci u iseljeništvu bavili, polako izumiru. Nasljedstvo se ostavlja sinovima, dok se kćeri u albanskim obiteljima najčešće školuju.

2. ŽENSKO I MANJINSKO PODUZETNIŠTVO

Poduzetništvo žena prepoznato je i u strateškim dokumentima Europske unije kroz načela i aktivnosti kojima se promiče ravnopravnost muškaraca i žena, jednake mogućnosti i nediskriminacija. Razlozi zbog kojih su žene u nepovoljnom položaju i imaju visok rizik od ulaska u dugotrajnu nezaposlenost, pronalazi se u činjenici da se teže zapošljavaju uslijed obiteljskih prepreka, nedostatka stručnih kompetencija, nedovoljnoj potpori okoline, nedostupnosti financijskih sredstava i nedostatku informacija o mogućnostima, odnosno prilikama na tržištu (HZZ, 2016). Zanimljiva je poveznica manjinskog i ženskog poduzetništva koja je nedovoljno istražena i proučena.

2.1. Žensko poduzetništvo

Žena u svijetu ima neznatno više nego muškaraca, ali razni službeni pokazatelji prikazuju ih kao manjinu u svijetu gospodarstva i poduzetništva. Tradicionalna društva, bez obzira na obrazovanje i emancipaciju žena u suvremenom društvu i načinu života koje one danas vode, i dalje imaju predrasude o njima i njihovoj sposobnosti kada je riječ o osnivanju i vođenju vlastitoga posla.


I danas, u 21. stoljeću, ravnopravnost žena i muškaraca još je uvijek aktualna tema. Žene su najveća „manjinska“ skupina u društvu, čine nešto više od pedeset posto stanovništva, ali bez obzira na to, nisu ravnopravne s muškarcima zbog usađene patrijarhalnosti u kojoj žive.

2.1.1. Žensko poduzetništvo u Hrvatskoj

Prepreke koje otežavaju rješavanje problema u jačanju poduzetništva žena su dominacija žena u nezaposlenosti, postojani jaz u poduzetničkoj aktivnosti između muškaraca i žena, te izrazita nezastupljenost žena u upravljačkim aktivnostima.

Za uspješno uključivanje žena u poduzetništvo postoje i prepreke iz šireg društvenog okruženja, a povezane su sa stavovima. Smatra se kako žene nemaju dovoljno samopouzdanja ili pak spremnosti za rizik te da nemaju inicijative. Međutim, radi se o nedostatku logističke podrške, poput cjelodnevnih vrtića ili brige o djeci, koja bi im olakšala da istovremeno budu majke i uspješne poduzetnice. (Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta, 2017).

2.1.2. Žensko poduzetništvo u Makedoniji

Iz istraživanja Ramadani, Gërguri, Paul Dana i Tašaminova (2013), većina žena poduzetnica u Republici Makedoniji ima vlastito ili upravlja mikro poduzećima s jednim do devet zaposlenih. Dakle, 32,5% žena ima mikro tvrtke, a 27,5% ispitanica iz ovog istraživanja upravlja malim ili srednjim poduzećima, dok samo 12,5% žena poduzetnica u Republici Makedoniji pokreće velike tvrtke s preko 250 zaposlenika. Obiteljski status žena poduzetnica se također uzimao u obzir u ovome istraživanju. Naime, 80% žena ima partnera, od toga 75% njih ima jedno ili više djece. Samo 22,5% ispitanica izjavilo je da nije u braku, dok je 25% izjavilo da nema djece. S obzirom na prisutnost u poslovnom svijetu, odnosno radno iskustvo, 32,5% žena poduzetnica je bilo radno aktivno od tri do šest godina, 22,5% ispitanica između sedam i deset godina, dok je 20% njih imalo od 10 do 15 godina radnog iskustva.

2.2. Manjinsko poduzetništvo

Postoje mnoge definicije manjinskog poduzetništva, ali kako bi shvatili definiciju manjine i njenog utjecaja na društvo trebali bi ju definirati. Manjinsko poduzetništvo je specifično po tom što se upravo ta manjina uglavnom bavi sličnim ili jednakim poslom koji ih definiraju u društvu.

Pripadnici nacionalnih manjina, udruge i vijeća nacionalnih manjina, odnosno predstavnici nacionalnih manjina, slobodno održavaju veze s narodom s kojim dijele ista etnička, jezična, kulturna i/ili vjerska obilježja, te s pravnim osobama sa sjedištem na području države tog naroda koje obavljaju djelatnosti odgoja i obrazovanja, znanosti, kulture, nakladničke (izdavačke) i humanitarne djelatnosti. (Narodne novine, 2002).


3. ALBANCI KAO NACIONALNA MANJINA U HRVATSKOJ I MAKEDONIJI

Albanci su narod s jugoistoka Europe koji pretežno živi u Albaniji i njezinim susjednim zemljama. Albanci govore albanskim jezikom (koji ima dva glavna dijalekta: gege i toske) i pišu latinicom. Albanskim jezikom govori oko 15 milijuna ljudi (CIA, 2017).

Većina Albanaca u Hrvatskoj podrijetlom je iz Makedonije i Kosova. Zanimljivo je da su Albanci iz zapadnoga dijela Makedonije muslimani te se bave slastičarstvom, dok su kosovski Albanci katolici i po zanimanju najčešće pekari ili zlatari. Za razliku od Albanaca u Hrvatskoj, oni u Makedoniji mogu se pohvaliti velikim poduzećima koja se bave raznolikim djelatnostima, od prehrambenih do farmaceutskih. U tablici 1. prikazana su ključna makroekonomska obilježja Republike Hrvatske i Republike Makedonije.

Tablica 1. Makroekonomska obilježja Hrvatske i Makedonije za 2016. godinu

Republika Hrvatska Republika Makedonija

Populacija 4.284.889 2,022.547

Ukupni BDP $ milijardi 89,300 $ milijardi 10,1

BDP po stanovniku 21.769$ 4.845$

Broj pripadnika albanske nacionalnemanjine 17.513 509.083

Izvori: World Bank (2017). FYR of Macedonia Overview – World Bank: http://www.worldbank.org/en/country/macedonia/overview (14.2.2017.) i World Bank (2017). Croatia Overview – World Bank: http://www.worldbank.org/en/country/croatia/overview (14.2.2017.).

Populacija Hrvatske dvostruko je veća od makedonske, a makroekonomska situacija je povoljnija, što se odmah može primijetiti u podacima bruto domaćeg proizvoda u američkim dolarima. BDP po stanovniku Makedonije je četiri i pol puta manji od hrvatskog, bez obzira na upola manji broj stanovnika. Pripadnici albanske nacionalne manjine u Makedoniji čine više od četvrtine ukupnog stanovništva, dok je u Hrvatskoj broj Albanaca značajno manji – 0,41 %.


3.1. Albanska nacionalna manjina i poduzetništvo Albanaca u Hrvatskoj

Albanska nacionalna manjina dugi je niz godina prisutna u Republici Hrvatskoj. Specifičnost ove nacionalne manjine je da se strogo pridržavaju svojih običaja, kulture i jezika. Republiku Hrvatsku počinju naseljavati u nekoliko iseljeničkih valova. Albanci se u Hrvatsku počinju naseljavati za vrijeme vladavine Mletačke Republike, a dolazak opisuju i kao bijeg od Turaka za vrijeme turskih osvajanja, dok do novih naseljavanja dolazi zbog gospodarskih i političkih razloga u Makedoniji i Kosovu početkom 20. stoljeća. U 2011. godini u Republici Hrvatskoj je popisano 17.513 pripadnika albanske nacionalne manjine.

Veliki je postotak Albanaca poduzetnika jer su se dolaskom u Hrvatsku bavili zanatom za što im nije trebalo mnogo uvjeta za rad. Većina je na početku svog poslovanja otvarala štandove ili su unajmljivali male prostore koji su tijekom vremena, dolaskom novih generacija i razvitkom posla, prerastali u lokale, obrte ili poduzeća. Međusobna solidarnost i jaka obiteljska povezanost olakšavala im je život u iseljeništvu.

Prvo provedeno empirijsko istraživanje etničkog poduzetništva Albanaca u Hrvatskoj (Lekaj, 2013, Lekaj, Gregov i Varlandy-Supek, 2015), na uzorku od 100 + 30 ispitanika, pokazalo je da su Albanci poduzetnici u Hrvatskoj većinom vlasnici i suvlasnici poduzeća, muškarci, mlađe životne dobi, dok žena poduzetnica gotovo i nema.

3.2. Albanska nacionalna manjina i poduzetništvo Albanaca u Makedoniji

Albanci su pristigli u južnu Srbiju i Makedoniju kolonizacijom koju su poduzimali Turci. Prema Trifunoskome (1988), Albanci u današnjoj Makedoniji su islamizirani Slaveni. Sve do 1945. godine, Albanci u Makedoniji su bili stočari (30% albanskih sela) i ratari (70% albanskih sela). Uvjeti za zemljoradnju i stočarstvo bili su vrlo dobri. Do 1912. i stvaranja Albanije, čitavi su se rodovi preseljavali i bavili stočarstvom na makedonskoj strani. Trgovina se razvijala zahvaljujući relativno malim udaljenostima te dostupnosti dviju luka – Soluna i Drača. Albanci iz Makedonije su postali migranti puno prije od Albanaca s Kosova. Do prvoga svjetskog rata, odlazili su u Rumunjsku, Bugarsku i Grčku, najviše kao poljoprivredni radnici, manje kao zanatlije.

Danas mladi Albanci najčešće otvaraju vlastite biznise ili se zapošljavaju u državnim institucijama nakon završetka fakulteta. S obzirom na to, prenošenje posla iz generacije u generaciju u Makedoniji polako izumire.

4. PRIMJERI DOBRE PRAKSE

Smatra se da su modernizacija društva, globalizacija i digitalizacija u posljednjih nekoliko godina promijenile mentalitet Albanaca u odnosu na žensko poduzetništvo.


4.1. Albanke poduzetnice u Hrvatskoj

Prema navedenim primjerima, kod albanskih žena poduzetnica u Hrvatskoj specifično je da ih u pokretanju vlastitog posla podupire obitelj. Također, albanske poduzetnice u Hrvatskoj mišljenja su da se albansko društvo prilagodilo promjenama te da podržavaju žensko poduzetništvo. Poduzetnice su bile telefonski kontaktirane, a kontakt brojevi dobiveni su od saborske zastupnice albanske nacionalne manjine Ermine Lekaj Prljaskaj i jako ih je bilo teško pronaći zbog male zastupljenosti u Hrvatskoj.

Drita Novak, direktorica Novak inženjering poduzeća

Gospođa Drita Novak rođena je i živi u Zagrebu. Po struci je inženjerka građevine te ne dolazi iz poduzetničke obitelji. Poduzeće se bavi projektiranjem i uslugom u građevinarstvu sa sjedištem u Zagrebu. Ima dvoje djece te smatra da se uvijek morala dodatno dokazivati i truditi kako bi uspjela u Hrvatskoj. Nakon udaje za pripadnika hrvatske nacionalnosti, promijenila je prezime u Novak i od tada se lakše probija u poduzetništvu i društvu općenito, a Albance smatra jednima od najsposobnijih i najuspješnijih poduzetnika u svijetu.

Lendita Lushaj, direktorica LENDITA d.o.o.

Gospođa Lendita Lushaj živi u Zagrebu. Po struci je pekarica, dolazi iz poduzetničke obitelji, unuka je vlasnika pekarne nakon kojega 2001. godine postaje i vlasnica. Vodi uspješan usporedan obiteljski i poslovni život. Glavna djelatnost kojom se bavi je pekarstvo, međutim uskoro svoj posao prenamjenjuje u ugostiteljstvo, točnije, u kafić koji će se zvati Modesty Blaise.

Afrodita Nreca, vlasnica obrta NELLA A

Gospođica Afrodita Nreca u Bjelovaru drži trgovinu na malo obućom i proizvodima od kože. Na poduzetnički pothvat odlučila se 2015. godine. Poduzeće nije osnovala sama, već ga je preuzela od prijatelja u čemu su joj pomogli roditelji. Smatra da su pripadnici albanske manjine sjajan primjer poduzetnika i da u suvremenom svijetu podržavaju razvitak ženskog poduzetništva.

4.2. Albanke poduzetnice u Makedoniji

Od mnogih žena poduzetnica koje su članice Gospodarske komore sjeverozapadne Makedonije, odabrane su tri. Kontaktirane su e-mailom. One su se istaknule uspješnim, dugogodišnjim karijerama i poslovnim pothvatima te mogu biti pravi primjer žena poduzetnica, ne samo u Europi, već i šire.


Odnos makedonskih Albanaca prema osnivanju poduzeća u vlasništvu žene, promijenio se zadnjih godina u pozitivnom smislu, a to je bilo potrebno za napredovanje društva kao i za gospodarski rast te socijalnu skrb u Makedoniji. Globalizacija je učinila svoje što se tiče usporednoga poslovnog i obiteljskog života žene. Smatra se da je to utjecalo i na Makedoniju.

Edita Jašari, vlasnica i glavna direktorica GLOBI TERA

Vlasnica i glavna direktorica poduzeća GLOBI TERA diplomirana je pravnica s bogatom karijerom u međunarodnim organizacijama što ju je dodatno motiviralo u pokretanju vlastitog posla. Poduzeće se nalazi u Skopju, a specijalizirano je u pružanju usluge prevođenja, sudskog tumačenja i davanja pravnih savjeta na makedonskom i europskom jugoistočnom tržištu s međunarodnim klijentima širom svijeta.

Merita Alimi, glavna direktorica AgrocorporationM i zamjenica direktora Gospodarske komore sjeverozapadne Makedonije

Nasljednica obiteljskog poduzeća, magistra ekonomije Merita Alimi počela je raditi s petnaest godina kada je pomagala u obavljanju poslova u skladištima poduzeća, što i nije bio ženski posao, ali ga je ona s velikim zanimanjem uspješno vodila. Kao jedna od osnivača ovoga društva, tijekom ovog desetljeća rada vidjela je da se agroindustrija razvija u visoko specijaliziran i dinamičan posao. S rastom interneta i ubrzanom globalizacijom, izazov stvaranja i osiguravanje jedinstvenog i rezonantnog branda postalo je teže nego ikad.

Arbenita Meta, vlasnica portala www.tetovajone.com

Gospođa Arbenita Meta vlasnica je portala www.tetovajone.com i direktorica događaja u Institutu za likovne umjetnosti u Nacionalnoj galeriji Tetovo na mjestu vizualno efektnog supervizora kao fotograf i aranžer. Portal www.tetovajone.com formirala je sama bez ikakve financijske pomoći od države ili bilo kojeg drugog izvora. Okupila je radni tim i pokrenula posao s ušteđevinom od vlastitog rada. Smatra da biti odgovorna u poslu i istovremeno brinuti se za obitelj, iziskuje sposobnosti najboljih ženskih menadžera, a posebno vještine upravljanja vremenom.

5. EMPIRIJSKO ISTRAŽIVANJE

Anketu su ispunjavali po 30 ispitanika/-ica pripadnika albanske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Makedoniji početkom 2017. godine. Uzorak je prigodan te se ne može generalizirati na širu populaciju.


Rezultati i diskusija

Slika 1. Zastupljenost spola ispitanika

Izvor: rad autorica

Od trideset ispitanika u Hrvatskoj, bilo je 57% žena i 43% muškaraca, a od 30 ispitanika u Makedoniji, 47% žena i 53% muškaraca. Vidljiva je slična zastupljenost obaju spolova.

Slika 2. Dob ispitanika

Izvor: rad autorica

Najviše ispitanika/ispitanica u i Makedoniji i u Hrvatskoj je u dobi od 36 do 55 godina. Ispitanika u dobi od 26 do 35 godina u Makedoniji je 23%, a u Hrvatskoj 40%. Populaciju od 18 do 25 godina u Makedoniji je činilo 10%, dok u Hrvatskoj 27% ispitanika/ispitanica. Ispitanika starije životne dobi (više od 55 godina) u Hrvatskoj nije bilo, dok ih je u Makedoniji bilo 20%.

53%

47%

Republika Makedonija

53%

47%

Republika Hrvatska

Muško

Žensko

10%

23%

47%

20%


10%

23%

47%

20%

Republika Hrvatska

18-25

26-35

36-55

više od 55


Slika 3. Bračni status ispitanika

Izvor: rad autorica

Većina ispitanika/ispitanica je u braku, kako u Hrvatskoj (77%), tako i u Makedoniji (56%). Rastavljenih ispitanika/ispitanica u Makedoniji je bilo 3%, a udovaca 7%, dok u Hrvatskoj među ispitanicima nije bilo ni rastavljenih ni udovaca.

Slika 4. Obrazovanje ispitanika

Izvor: rad autorica

Kad je riječ o obrazovanju, rezultati se dosta razlikuju u ove dvije zemlje. Tako u Makedoniji najveći broj ispitanika/ispitanica čine prvostupnici/prvostupnice (30%), a zatim oni koji su završili magisterij (25%), što iznosi 55% ispitanika sa završenim visokim obrazovanjem. Završenu srednju školu ima 20%, a samo osnovno obrazovanje 25%, jednako kao i magisterij. U Hrvatskoj je drugačije. Najviše je ispitanika/ispitanica sa završenom srednjom školom, njih čak 54%, dok visoko obrazovanje ima 43% ispitanika (30% prvostupnika i 13% magistara), a osnovno samo 3%.

10%3%

3%

77%

7%


10%3%

3%

77%

7%

Republika Hrvatska

Nisam u vezi

Rastavljen/a

U vezi

Udana/Oženjen

Udovac/ica

25%

20%30%

25%

0%


25%

20%30%

25%

0%

Republika Hrvatska

Osnovna škola

Srednja škola

Prvostupnik/ica

magistar/ica

Ostalo


Slika 5. Zaposlenost ispitanika

Izvor: rad autorica

Većina ispitanika/ispitanica Albanaca u Makedoniji (80%) i Hrvatskoj (87%) je zaposleno. Mali je broj nezaposlenih, njih 20% u Makedoniji i 13% u Hrvatskoj.

Slika 6. Vrsta zaposlenja

Izvor: rad autorica

Većina ispitanika/ispitanica vlasnici su poduzeća ili rade u obiteljskim poduzećima, u Makedoniji 60%, a u Hrvatskoj čak 79% ispitanika. Svega 20% ispitanika/ispitanica u Makedoniji radi u javnom sektoru, dok u Hrvatskoj njih samo 4%. U tuđim poduzećima u Makedoniji radi 10%, a u Hrvatskoj 14% ispitanika/ispitanica.

80%

20%


80%

20%

Republika Hrvatska

Da Ne

30%

30%

20%

10%

10%


30%

30%

20%

10%

10%

Republika Hrvatska

Radim u obiteljskom poduzeću

Vlasnik/ica sam poduzeća

Radim u javnom sektoru

Radim u tuđem poduzeću

Ostalo


Slika 7. Albansko društvo je patrijarhalno.

Izvor: rad autorica

Iz slike se može vidjeti da ispitanici u obje zemlje imaju podijeljene stavove o pitanju je li albansko društvo patrijarhalno. U Makedoniji najveći broj ispitanika/ispitanica, njih 44%, uglavnom se ili u potpunosti ne slaže s tvrdnjom, dok u Hrvatskoj većina ispitanika/ispitanica uglavnom se ili u potpunosti slaže s ovom tvrdnjom, njih 50%.

Slika 8. Emancipacija žene je pozitivna promjena u svijetu.

Izvor: rad autorica

Emancipaciju žena kao pozitivnu promjenu vidi velika većina ispitanih u obje zemlje, u Makedoniji 97% ispitanika/ispitanica, a u Hrvatskoj 83% ispitanika/ispitanica. Samo njih 3% u Makedoniji i 17% u Hrvatskoj smatra da je zapravo riječ o negativnoj

14%

30%

23%

23%

10%


14%

30%

23%

23%

10%

Republika Hrvatska

Uopće se ne slažem

Uglavnomse ne slažem

Niti se slažem niti se ne slažem

Uglavnom se slažem

U potpunosti se slažem

97%

3%


97%

3%

Republika Hrvatska

Da Ne


promjeni. Odgovori na ovo pitanje pokazuju da ispitanici i ispitanice podržavaju ravnopravan položaj žena u društvu. To pokazuju i odgovori na prethodna pitanja, poput prepoznavanja patrijarhalnosti albanskog društva.

Slika 9. Tradicionalni okovi društva kod Albanaca usporavaju prodor žena u poduzetništvo.

Izvor: rad autorica

S tvrdnjom da tradicionalni okovi društva kod Albanaca ne omogućuju prodor žena u poduzetništvu, uglavnom se slaže 30%, a niti se slaže niti se ne slaže 44% ispitanika/ispitanica u Makedoniji. Međutim, u Hrvatskoj se 47% ispitanika/ispitanica uglavnom ili u potpunosti slažu s ovom tvrdnjom.

Slika 10. Spol utječe na radnu sposobnost žene.

Izvor: rad autorica

13%

13%

44%

30%

0%


13%

13%

44%

30%

0%

Republika Hrvatska




Uglavnom se slažem


47%

53%


47%

53%

Republika Hrvatska

Da Ne


S druge strane, s tvrdnjom da spol utječe na radnu sposobnost žene, ne slaže se većina ispitanih u obje zemlje, u Makedoniji 53% ispitanika/ispitanica, a u Hrvatskoj čak 73%.

Slika 11. Biste li željeli imati ženu ili muškarca nadređenog na poslu?

Izvor: rad autorica

77% ispitanika/ispitanica iz Makedonije i 64% ispitanika/ispitanica iz Hrvatske odgovorili su da im je svejedno je li osoba koja im je nadređena ženskog ili muškog spola. Samo 6% ispitanika/ispitanica iz Makedonije i 13% ispitanika/ispitanica iz Hrvatske preferira muškarce kao nadređene, a zanimljivo je da 17% ispitanika/ispitanica iz Makedonije i 23% ispitanika/ispitanica iz Hrvatske kao nadređene osobe preferira žene.

Ispitanici i ispitanice su na pitanje o ženama Albankama koje su ostvarile veliki utjecaj u društvu najčešće navodili Majku Terezu, Ritu Oru, Invu Mulu te Duu Lipu. Najveći broj ispitanika/ica odabrao je Majku Terezu kao ženu s velikim utjecajem.

Među poslovima namijenjenima ženama navode se: odgojiteljica, kozmetičarka, kuharica, administrativni poslovi, slastičarka...

6%

17%

77%


6%

17%

77%

Republika Hrvatska

Muškarca

Ženu

Svejedno


Slika 12. Jesu li na Vašem radnom mjestu većinom zastupljeni žene ili muškarci?

Izvor: rad autorica

Iz slike 12. vidimo da je u Makedoniji najviše radnih mjesta na kojima su zastupljeniji muškarci (43%), dok je u Hrvatskoj jednaka zastupljenost (56%). Međutim, udio radnih mjesta na kojima su zastupljenije žene u Makedoniji je 23%, dok je u Hrvatskoj 17%.

Najčešći odgovori na pitanje „Što Vam prvo padne na pamet kad čujete pojmove žensko, obiteljsko, albansko i manjinsko poduzetništvo?“ nalaze se u tablici 2.

Tablica 2. Što Vam prvo padne na pamet kad čujete pojmove žensko, obiteljsko, albansko i manjinsko poduzetništvo?

Žensko poduzetništvo

Obiteljsko poduzetništvo

Albansko poduzetništvo

Manjinsko poduzetništvo

• Izazov• Perfekcija• Kreativnost• Ivanka Trump

• Sigurnost• Povjerenje• Najbolji model

poduzetništva• Tvrtka koju

vode članovi iste obitelji

• Vlastito poduzeće

• Tradicija• Obrti• Biznis koji

se rukovodi od strane Albanaca

• Uspješnost

• Borba s predrasudama

• Upornost• Ništa posebno• Tvrtka koja

se rukovodi od strane pripadnika manjinskih naroda

• Rad

Izvor: rad autorica

43%

23%

34%


43%

23%

34%

Republika Hrvatska

Muškarca

Ženu

Jednako su zastupljeni


Većinu ispitanika/ispitanica žensko poduzetništvo asocira na savršenost i izazov, dok uz albansko poduzetništvo pripadnici albanske nacionalne manjine i u Hrvatskoj i u Makedoniji vežu pojmove tradicije i uspješnosti.

Slika 13. Udane žene ne bi trebale biti poduzetnice.

Izvor: rad autorica

S tvrdnjom da udane žene ne bi trebale biti poduzetnice, nego se posvetiti obitelji i malo pomagati suprugu, većina ispitanika/ispitanica iz obje zemlje se uopće ili uglavnom ne slaže, njih 54% u Makedoniji i 73% u Hrvatskoj. Iz ovoga proizlazi da ispitanici/ispitanice u obje zemlje većinom smatraju da bi žene trebale biti više uključene u posao, neovisno o brizi za obitelj.

Slika 14. Poželjno je da žene budu poduzetnice ako ostanu udovice ili samohrane majke.

Izvor: rad autorica

34%

20%13%

30%

3%


34%

20%13%

30%

3%

Republika Hrvatska




Uglavnom se slažem


33%

7%

30%

20%

10%


33%

7%30%

20%

10%

Republika Hrvatska


Uglavnom se ne slažem


Uglavnom se slažem



Većina ispitanika odgovorila je kako se uopće ne slaže s tvrdnjom da žene budu poduzetnice ako ostanu udovice ili samohrane majke, ili se izrazilo neutralnim mišljenjem. S tom tvrdnjom slaže se samo 30% ispitanika/ispitanica u Hrvatskoj i svega 13% u Makedoniji.

Slika 15. Žene mogu biti poduzetnice samo u uslužnim djelatnostima jer to rade bolje od muškaraca.

Izvor: rad autorica

U vezi s tvrdnjom o ženama kao poduzetnicama samo u uslužnim djelatnostima, ispitanici iz Makedonije imali su konzervativnije odgovore od onih iz Hrvatske. Samo 14% ispitanika u Makedoniji odgovorilo je da se uopće ne slaže s tom tvrdnjom, dok je u Hrvatskoj čak 33% ispitanika odgovorilo da se uopće ne slaže s tvrdnjom.

Slika 16. Meni je drago što moja majka nije bila poduzetnica – osnivačica, vlasnica

i direktorica poduzeća.

Izvor: rad autorica

14%

18%

50%

18%

0%


14%

18%

50%

18%

0%

Republika Hrvatska




Uglavnom se slažem


30%

17%

43%

3%7%


30%

17%43%

3%7%

Republika Hrvatska




Uglavnom se slažem



Pripadnici albanske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Makedoniji podijeljenog su mišljenja kada je riječ o tvrdnji da im je drago što im majka nije bila poduzetnica, vlasnica ili menadžerica. U Makedoniji se s tom tvrdnjom slaže samo 16%, a u Hrvatskoj tek 10% ispitanika/ispitanica.

Slika 17. Ja bih svoju kćer jako poticao/la da bude poduzetnica.

Izvor: rad autorica

Većina ispitanika/ispitanica iz Hrvatske i Makedonije, njih oko 70%, uglavnom se ili u potpunosti slaže s tvrdnjom da bi svoju kćer poticali da bude poduzetnica.

Slika 18. Ako muž i žena rade zajedno, u redu je da žena i službeno bude suvlasnica i direktorica.

Izvor: rad autorica

3% 3%

23%

34%

37%


3% 3%

23%

34%

37%

Republika Hrvatska




Uglavnom se slažem


3%

7%

27%

30%

33%


3%

7%

27%

30%

33%

Republika Hrvatska




Uglavnom se slažem



S tvrdnjom da je u redu da, ako muž i žena rade zajedno, žena i službeno bude suvlasnica i direktorica, u Makedoniji se slaže 66% ispitanika, a u Hrvatskoj 73%. S tvrdnjom se ne slaže 10% u Makedoniji, a samo 7% ispitanika/ispitanica u Hrvatskoj.

Slika 19. Pri odabiru nasljednika obiteljskog poduzeća trebalo bi birati najsposobnije dijete, bez obzira na to je li sin ili kći.

Izvor: rad autorica

Vidi se da bi većina ispitanika/ispitanica pri odabiru nasljednika obiteljskog poduzeća odabrala najsposobnije dijete. U Makedoniji 64% ispitanika, a u Hrvatskoj čak 77%.

Slika 20. Žene su danas obrazovanije od muškaraca pa bi bilo u redu da je među poduzetnicima i menadžerima više žena nego muškaraca

Izvor: rad autorica

0%

13%

23%

34%

30%


0%

13%

23%

34%

30%

Republika Hrvatska




Uglavnom se slažem


10%

7%

43%13%

27%


10%7%

43%13%

27%

Republika Hrvatska




Uglavnom se slažem



Samo 40% ispitanika u Makedoniji i u Hrvatskoj slaže se s tvrdnjom bi bilo u redu da je, s obzirom na to da su danas obrazovanije od muškaraca, više žena nego muškaraca među poduzetnicima i menadžerima.

Slika 21. Ženi je veća sreća skladan brak i obitelj, nego uspješno vlastito poduzeće

Izvor: rad autorica

Zadnje je pitanje bilo jako zanimljivo i odnosilo se na tvrdnju po kojoj je ženi veća sreća ako ima skladan brak i obitelj, nego uspješno vlastito poduzeće. S tom tvrdnjom uglavnom se ili u potpunosti slaže 55% ispitanika u Makedoniji i 57% ispitanika/ispitanica u Hrvatskoj, a ne slaže se samo 14% u Makedoniji i 3% u Hrvatskoj.

6. ZAKLJUČAK I PREPORUKE

U ovom radu istraživanje je pokazalo da pripadnici albanske nacionalne manjine u Hrvatskoj i Makedoniji imaju pozitivan stav te podržavaju žensko poduzetništvo. To je vidljivo iz odgovora na pitanje o emancipaciji žena na koje su ispitanici dali pozitivne odgovore, u Makedoniji 97% ispitanika/ispitanica, a u Hrvatskoj 83% ispitanika/ispitanica. Uspoređujući odgovore ispitanika/ispitanica u Hrvatskoj i Makedoniji, zaključuje se da je u Hrvatskoj u većoj mjeri zastupljena patrijarhalnost. Može se zaključiti da je patrijarhalnost u Hrvatskoj prisutnija zbog manjeg broja pripadnika albanske manjine (samo oko 0,4% stanovništva) kojom nastoje očuvati svoj identitet i kulturno nasljeđe. Za razliku od Hrvatske, u Makedoniji je drugačija situacija. Patrijarhalnost nije toliko izražena vjerojatno zbog toga što pripadnici albanske nacionalne manjine predstavljaju već više od 25% stanovništva. Zbog toga ne osjećaju da su njihov identitet i kulturno nasljeđe ugroženi što rezultira većim ekonomskim slobodama, bržim prihvaćanjem novih trendova i većim zapošljavanjem u javnom sektoru.

11%0%

32%

32%

25%


11%0%

32%

32%

25%

Republika Hrvatska




Uglavnom se slažem



Ispitanici/ispitanice u obje zemlje navode kako im nije problem raditi sa ženama, to jest, navode kako im spol nije bitan u poslovnom okruženju. Također, smatraju da spol ne utječe na radnu sposobnost osobe, iz čega se može zaključiti da žene nisu smatrane manje sposobnima. To potvrđuju i odgovori o nasljeđivanju poduzeća gdje je 70% ispitanika odgovorilo da bi nasljednikom imenovali najsposobnije dijete bez obzira na spol.

S obzirom na sve navedeno, može se zaključiti da još uvijek nije lako biti Albanka, žena poduzetnica. Štoviše, to je izazov jer istovremeno treba voditi suvremeno poduzeće i skrbiti za održavanje tradicionalnoga obiteljskog života. Stereotipi o tome kako „žene trebaju ostati kod kuće i brinuti se za djecu“ zastarjeli su, ali nije lako uskladiti poslovni i privatni obiteljski život. Zato bi se trebalo više informirati u smislu javnog zagovaranja za podizanje svijesti o ženskom poduzetništvu, kao i za organiziranje seminara na kojima će se i protivnici „ženskog“ poduzetništva upoznavati sa sjajnim pozitivnim primjerima iz prakse.

Mlade i obrazovane albanske žene trebale bi proširiti svijest o poduzetničkom kapacitetu kojega imaju u sebi, ali kojega još nisu identificirale. U Makedoniji postoji cijeli spektar raznih mogućnosti od strane nacionalnih i međunarodnih donatora za promociju poduzetništva. Ipak, albansko društvo još uvijek nije dovoljno upoznato s pokretanjem ženskog poduzetništva, zbog nedostatka rješenja brige za djecu – dječjih vrtića, produženih boravaka i slično. To je jedna od glavnih prepreka koja sprečava žene da se upuste u žensko poduzetništvo. Zato je tu i niz raznih nevladinih organizacija koje pružaju ženama treninge s različitim temama, gdje se mogu osvijestiti ili orijentirati u odabiru svoje omiljene struke. Osim toga, postoje regionalne i međunarodne mreže, gdje se žene iz različitih zemalja povezuju jedne s drugima u razmjeni znanja i iskustva. Jedini je problem u tome što žene Albanke ne koriste dovoljno mogućnosti koje im se pružaju za pokretanje vlastitog posla.

S obzirom na ograničenost ovoga prigodnog malog uzorka, preporuka za daljnje istraživanje bila bi da se odvojeno ispita veći broj muškaraca i žena, među kojima bi bile i one žene koje su uspjele i one koje se nisu mogle ostvariti kao poduzetnice. Naime, iz ovoga malog uzorka proizlazi da je većina za emancipaciju žene i podržavanje ženskog poduzetništva, a s druge strane, jako je teško bilo, osobito u Hrvatskoj, pronaći tri uspješne albanske poduzetnice. Prema tome, mogao bi se izvesti i zaključak da se u anketama daju politički korektni odgovori koji ne odgovaraju uvijek obiteljskoj stvarnosti.


THE ATTITUDE TOWARDS WOMEN’S ENTREPRENEURSHIP BY THE MEMBERS OF THE ALBANIAN NATIONAL MINORITY IN CROATIA AND

MACEDONIA

Arbina AbdijaE-mail: [email protected]

Zrinka Gregov, Msc, Senior Lecturer, University of Applied Sciences VERN’Iblerov trg 10/1, 10000 Zagreb, Croatia


ABSTRACT

One of the most important aspects of success of small and medium sized enterprises (SMEs) is their innovativeness. However, when comparing SMEs, it can be noticed that some are much better in capitalizing their innovations than others. Therefore, it is important to identify what type of enterprises have better innovation effects, which opens a path for the research of this subject. This paper shows the results of research on population of SMEs in Republic of Croatia engaged in information and/or communication technology (ICT) activities. Choice of researching area is based on the assumption that this field is exceptionally attractive for investment activities. The attempt was to answer the question of the key factors influencing development of innovation, that is, the innovative power of SMEs, and what are the effects of these factors on their ultimate business results. The results of research have shown how connecting enterprises with other business subjects (in strategic alliances, clusters, making long term contracts with key buyers and/or suppliers etc.) is the most significant predictor of positive innovation effects. We expect the results of this research to expand existing knowledge on the drivers of innovation activities in SMEs and their effect on business performance.

Keywords: innovations; drivers of innovations; SMEs; ICT sector


LITERATURA

1. CIA (2017). The World Factbook. Preuzeto s https://www.cia.gov/library/publications/the-world-factbook/geos/al.html (04.02.2017.)

2. Goldman E. (2001.) Tragedija ženske emancipacije. Preuzeto s https://www.stocitas.org/emma%20goldman%20tragedija.htm (04.02.2017.).

3. Hrvatski zavod za zapošljavanje (2016.) Preuzeto s www.hzzo.hr (09.02.2017.)

4. Lekaj, A. (2013). Temeljne značajke manjinskog poduzetništva na primjeru poduzetništva albanske nacionalne manjine u Hrvatskoj (Diplomski rad). Zagreb: Veleučilište VERN’.

5. Lekaj, A., Gregov, Z. i Varlandy-Supek, M. (2015). Temeljne značajke manjinskog poduzetništva na primjeru albanske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Obrazovanje za poduzetništvo - E4E: znanstveno stručni časopis o obrazovanju za poduzetništvo, 5(2), 69-82.

6. Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta (2017). Zašto investirati u Hrvatsku? Preuzeto s http://www.mingo.hr/page/kategorija/investicije (14.02.2017.)

7. Narodne novine (2002). Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Narodne novine, 155/02, 47/10, 80/10.

8. Ramadani, V., Gërguri, S., Paul Dana, L. i Tašaminova, T. (2013). Women Entrepreneurs in the Republic of Macedonia: Waiting for Directions. International Journal of Entrepreneurship and Small Business, 19(1), 95-121.

9. Trifunovski, J. (1988). Albansko stanovništvo u Makedoniji. Beograd: Književne novine Beograd.

10. World Bank (2015). Croatia Overview - World Bank. Preuzeto s http://www.worldbank.org/en/country/croatia/overview (14.02.2017.)

11. World Bank (2015). FYR of Macedonia Overview - World Bank. Preuzeto s http://www.worldbank.org/en/country/macedonia/overview (14.02.2017.)


VAŽNOST RAZVOJA INFORMATIČKE PISMENOSTI BUDUĆIH PODUZETNIKA ZA PRIMJENU CLOUD USLUGA U POSLOVANJU KAO

PODLOGE ZA BOLJU KONKURENTNOST NA TRŽIŠTU RADA

Tamara Brusić, bacc. oec., Kvarner Punat Trgovine d.o.o.Puntica 7, 51521 Punat, Hrvatska


dr. sc. Snježana Babić, Veleučilište u RijeciVukovarska 58, 51000 Rijeka, Hrvatska


doc. dr. sc. Tihomir Orehovački, Sveučilište Jurja Dobrile u PuliZagrebačka 30, 52100 Pula, Hrvatska


SAŽETAK

Primjena cloud usluga u poslovanju može se promatrati kao inovacija koja prolazi kroz određene faze prihvaćanja i korištenja kod korisnika u njihovom poslovnom okruženju. Rezultati ranijih istraživanja pokazali su da je jedan od najvažnijih činitelja, koji predstavlja barijeru u korištenju cloud tehnologije u poslovanju, upravo nedovoljno poznavanje iste. U ovom radu posebno se razmatra važnost razvoja informatičke pismenosti studenata – budućih poduzetnika za primjenu SaaS usluge u poslovanju. Svrha ovog rada je trostruka: (a) ukazati na prednost korištenja SaaS usluge u poslovanju poduzeća na jednom primjeru dobre prakse, (b) ilustrirati primjer početka razvoja informatičke pismenosti za primjenu SaaS usluge kod studenata – budućih poduzetnika Veleučilišta u Rijeci i (c) prezentacijom rezultata provedene ankete ukazati na potrebu za boljim razvojem informatičke pismenosti studenata tijekom srednjoškolskog obrazovanja. Rezultati ovoga rada mogu pomoći svima koji su uključeni u edukaciju i razvoj kompetencija poduzetnika kako bi poboljšali njihovu konkurentnost na tržištu rada.

Ključne riječi: poduzetnici; poduzetništvo; računalna pismenost; cloud usluge; SaaS; kompetencije


68 Brusić, T., Babić, S., Orehovački, T.: Važnost razvoja informatičke pismenosti budućih poduzetnika...

1. UVOD

Posljednjih godina, pod utjecajem različitih trendova, mnoge obrazovne i druge organizacije ulažu znatne napore u promidžbu potrebe razvoja te u sam razvoj digitalnih kompetencija kod sadašnjih i budućih poduzetnika s ciljem kvalitetnijeg i inovativnijeg odgovora na potrebe globalne konkurentnosti tržišta rada. Europska komisija (2015) je, među tri najvažnije vještine takozvanog. e-Leadershipa u dokumentu e-Leadership – digitalne vještine za mala i srednja poduzeća, definirala komponentu „razumijevanje digitalne tehnologije“ koja uključuje i digitalnu vještinu rada s cloud computingom.

Nadalje, u dokumentu Akcijski plan za poduzetništvo 2020 – poticanje poduzetničkog duha u Europi, Europska komisija koristi pojam „digitalni poduzetnici“ (eng. digital entrepreneurs) za one poduzetnike koji u potpunosti iskorištavaju digitalne proizvode i usluge, uključujući cloud computing, u poslovnim modelima kako bi poboljšali svoju konkurentnost. Također, ukazuju na to da korištenje inovativne informacijsko-komunikacijske tehnologije (IKT-a) za mala i srednja poduzeća nije više izbor, već potreba radi održivosti i konkurentnosti na globalnom tržištu rada te potiču „promicanje usvajanja i upotrebe IKT-a i potpore ulaganja u digitalnu tehnologiju“, što se navodi u dokumentu Strategija razvoja poduzetništva u Republici Hrvatskoj 2013. – 2020. (MINPO) u okviru strateškog cilja „poboljšanje ekonomske uspješnosti“. Neovisna organizacija za promicanje europskog poduzetništva u Europi i u svijetu YES – Europska konfederacija mladih poduzetnika (eng. European Confederation of Young Entrepreneurs), ističe važnost cloud computinga i povezanih europskih politika za bolje poslovno okruženje u EU te smatra da među mladim poduzetnicima nedostaje znanja o prednostima cloud computinga u poslovanju.

Općenito, cloud computing se može definirati na različite načine, na primjer, „kao novi i jeftiniji način korištenja programskih rješenja koja će se unajmljivati prema potrebi“ ili „kao novi poslovni model ili nova tehnološka platforma za smještaj, pokretanje i korištenje informatičke programske podrške“ (Nacionalni CERT, 2010.). Tri osnovna modela pružanja cloud computing usluge su: „softver kao usluga“ (SaaS, eng. Software as a Service), „platforma kao usluga“ (PaaS, eng. Platform as a Service) i „infrastruktura kao usluga“ (IaaS, eng. Infrastructure as a Service).

U ovome radu, posebno je istaknuta primjena SaaS-a u poslovanju i obrazovanju kojom se korisniku putem infrastrukture „oblaka“ (eng. cloud) nudi mogućnost korištenja aplikacije putem web preglednika (Nacionalni CERT, 2010.). Danas na tržištu postoji veliki broj uredskih (Google Apps za obrazovanje i poslovanje, Microsoft 365, Zoho Office, i slično) i drugih cloud aplikacija (kao primjer pogledati: vidi.biz, 2013) koje nude cloud davatelji usluga iz različitih područja ljudskog djelovanja.

Praksa je pokazala da sve više raste broj primjera korištenja cloud usluge u poslovanju i obrazovanju na hrvatskoj, europskoj i svjetskoj razini. Na primjer, Gkikas (2014) je potvrdio pozitivan utjecaj cloud computinga na razvoj grčkog poduzetništva i start-up tvrtki. Međutim, još uvijek se korištenje cloud usluga ne prihvaća očekivanom brzinom među malim i srednjim poduzećima te među poduzetnicima koji


predstavljaju stup razvoja gospodarstva i digitalne ekonomije na globalnoj razini. Stoga je otkrivanje činitelja prihvaćanja i korištenja cloud computinga od posebnog zanimanja za mnoge istraživače na globalnoj razini.

Rezultati prethodnih istraživanja pokazali su da tehnološki činitelji, karakteristike poduzeća i konkurentno okruženje utječu na prihvaćanje i korištenje cloud computinga kod poduzetnika (Deilr i Brune, 2017; Hadhri et al., 2017; Hassan et al., 2017).

Nadalje, u do sada istraženoj literaturi, rezultati istraživanja pokazali su da mala i srednja poduzeća te poduzetnici percipiraju sljedeće prednosti cloud computinga: „smanjenje troškova, ubrzavanje poslovanja i optimiziranje vremena potrebnog za izlazak na tržište, raznolikije korisnike i korisnije povratne informacije, brzo i učinkovito pristupanje IT resursima, fleksibilnost IT-a, poboljšana interakcija među poduzećima s vanjskim izvorima te među zaposlenicima unutar poduzeća, mogućnost fokusiranja na osnovnu djelatnost poduzeća, mobilnost, neovisnost zaposlenika o vremenu i prostoru tijekom obavljanja radnih zadataka, argumenti promocije inovacije“ i drugi (Hassan et al., 2017 (Malezija); El-Gazzar et al., 2017 (Egipat); Hadhri et al., 2017 (Tunis); Deilr i Brune, 2017 (Njemačka); Alotaibi, 2016 (Saudijska Arabija); Gkikas, 2014 (Grčka)), dok su se kao nedostaci utvrdili sljedeći činitelji: „sigurnost i privatnost clouda, brzina širokopojasnog pristupa internetu, transparentnost, nepodržavanje vladinih politika, nepouzdana infrastruktura, strah od zaključavanja usluge, ovisnost o pristupu internetu“ i drugi (Deilr i Brune, 2017; Gazzar et al., 2017; Gkikas, 2014).

Posebno treba naglasiti, prema rezultatima Hadhri et al. (2017), da su se „percepcija složenosti cloud computinga i nedostatak informacija o svrsi cloud computinga“ te „nedostatak znanja o cloud uslugama i njegovim prednostima“ pokazale kao najznačajnije barijere u prihvaćanju iste. Također, isti autori potvrdili su da „e-vještine zaposlenika“ utječu na prihvaćanje cloud computinga te da „IT vještine menadžera“ imaju pozitivan utjecaj na njihovu percepciju složenosti korištenja cloud computingom.

Rezultati istraživanja koje je proveo Alotaibi (2016), pokazuju da na prihvaćanje SaaS-a (785 zaposlenika privatnih i javnih organizacija u Saudijskoj Arabiji) utječe percepcija olakšanih uvjeta (dostupnost resursa i znanje korištenja SaaS-a) te da iste moderiraju dob i razina obrazovanja. Na primjer, stariji i niže obrazovani djelatnici imali su veću potrebu za tehničkom pomoći i podrškom.

Nawi i suradnici (2017) zaključili su da bi usvajanje i korištenje društvenih medija u poslovne svrhe od strane studenata – budućih poduzetnika, moglo kasnije dovesti i do uspješnijeg poslovanja samih poduzeća.

Prema rezultatima analiza tržišta, „zahtjevi za obrazovanjem koje imaju mala i srednja poduzeća te poduzetnici su različiti“ (EK, e-Leadership, 2015), što potiče potrebu za osmišljavanjem novih načina osposobljavanja i edukacije.

S obzirom na to da je „digitalna kompetencija“ podloga za stvaranje „poduzetničke kompetencije“ te da osnovu za razvoj digitalne kompetencije čine informatička i informacijska pismenost, Tomičić et al. (2012.) ističu važnost pažljivog usmjeravanja,


posebno cilja nastave informatike kod obrazovanja budućih poduzetnika koji mora biti usmjeren na razvoj informatičke kompetencije u svrhu stjecanja poduzetničkih kompetencija.

Brz razvoj cloud computinga, kao i njihova upotreba u poslovanju, zahtijeva paralelno uvođenje istih u obrazovne programe na svim razinama obrazovanja, u svrhu postizanja što većeg uspjeha na tržištu rada.

U ovom se radu posebno razmatra važnost razvoja informatičke pismenosti studenata – budućih poduzetnika za primjenu SaaS usluge u poslovanju. Najprije se kroz primjere dobre prakse u poslovanju želi ukazati na potrebu za razvojem informatičke pismenosti za primjenu cloud usluge, zatim je dan primjer razvoja spomenute pismenosti u obrazovanju budućih poduzetnika na Veleučilištu u Rijeci te su prezentirani rezultati provedene ankete kojima se želi ukazati na potrebu za višom razinom informatičkog predznanja studenata u korištenju cloud computinga koje sa sobom donose iz prethodnog obrazovanja.

2. PRIMJER DOBRE PRAKSE: KORIŠTENJE SOFTVERA KAO CLOUD USLUGE U UREDSKOM POSLOVANJU

Uredsko poslovanje, prema Smolčić et al. (2008), obuhvaća poslove odlučivanja, manipulacije podacima i dokumentima i komunikacije. Isti autori ističu da produktivnost uredskog rada u suvremenim organizacijama najsporije raste te navode potrebu za uvođenjem IKT-a i poticanjem kreativnosti djelatnika u uredu.

U okviru završnog rada na stručnom studiju Poduzetništva na Veleučilištu u Rijeci, Šneperger (2013) je analizirala prednosti uvođenja i korištenja cloud aplikacije DropBox-a u uredskom poslovanju poduzeća „Kreativni odjel“ d.o.o. (http://www.kreativni.hr/) kroz primjer suradničkog rada djelatnika tijekom realizacije tekućih projekata. Zadaci djelatnika spomenutog poduzeća vezani su uz rad na različitim projektima pri čemu imaju potrebu za učitavanjem i preuzimanjem, odnosno dijeljenjem multimedijalnih podataka (na primjer, web stranica, video spotova, i slično) radi čega koriste zajedničko spremište istih. Šneperger (2013, str. 21) u svome radu navodi problem dostupnosti multimedijalnih podataka kada računala svih djelatnika uključenih u suradnički rad u uredskom poslovanju nisu istovremeno u uporabi, što se u konačnici odražavalo na vremenski tijek rada djelatnika na pojedinim projektima.

Prethodno opisani problem, kao i koraci u rješavanju istoga, redoslijedom navođenja vidljivi su na slici 1.


Slika 1. Problem nedostupnosti aktualnog projekta nakon isključenja jednog računala (prva – lijevo), uvođenje lokalnog računala (druga – lijevo), korištenje DropBox-a (prva – desno) i suradnja zaposlenika na internetu (druga – desno) na primjeru uredskog poslovanja poduzeća „Kreativni odjel“ d.o.o.

Izvor: Šneperger (2013, str. 21-24)

Nadalje, Šneperger (2013, str. 22) ističe da se navedeni problem najprije pokušao riješiti uvođenjem lokalne mreže u uredu. Na opisani način riješio se problem dostupnosti digitalnih materijala neovisno o vremenu pristupa, međutim, i ovo je rješenje imalo svojih nedostataka. Naime, djelatnici su dio svoga vremena provodili na otvaranju i uklanjanju korisničkih računa pri radu na svakom novom projektu, odnosno potreba za administracijom FTP servera („kao primjer: otvaranje/zatvaranje korisničkih računa, čišćenje zatvorenih projekata i priprema terena za nove, arhiviranje i backup podataka, itd.“) pokazala se kao nedostatak korištenja lokalnog računala u ovom okruženju.

Stoga je, kako navodi Šneperger (2013, str. 22), menadžment poduzeća „Kreativni odjel“ d.o.o. donio odluku o unapređenju uredskog poslovanja koristeći cloud servis DropBox za sinkronizaciju datoteka/mapa na projektima.

Kao osnovna prednost korištenja SaaS usluge u uredskom poslovanju na primjeru korištenja aplikacije DropBox u uredskom poslovanju poduzeća „Kreativni odjel“ d.o.o., pokazala se neovisnost o vremenu i prostoru korištenja aplikacije te


mogućnosti sinkronizacije datoteka među velikim brojem stolnih računala i mobilnih uređaja.

Na ovaj način olakšao se suradnički rad djelatnika pri radu na projektnim zadacima. Šneperger (2013, str. 26) je u svome završnom radu zaključila da se aplikacija DropBox na ovom primjeru dobre prakse pokazala kao odličan izbor s obzirom na to da podržava različite platforme te da ne postoji potreba za dodatnim podešavanjima iste, fleksibilna je, redovito se razvija i nadograđuje te kao SaaS usluga okuplja veliki broj korisnika.

I na kraju, Šneperger (2013., str. 26) navodi da je kod upotrebe SaaS- a administracija brza i jednostavna u odnosu na primjenu lokalne mreže, kao i da su se djelatnici mogli više posvetiti konkretnom poslu. Navedeni rezultati primjera dobre prakse potvrdili su neke od općih prednosti primjene cloud usluge u uredskom poslovanju.

3. PRIMJER RAZVOJA INFORMATIČKE PISMENOSTI ZA PRIMJENU SOFTVERA KAO CLOUD USLUGE KOD BUDUĆIH PODUZETNIKA NA

VELEUČILIŠTU U RIJECI

U okviru kolegija Osnove informatike, od akademske godine 2013./2014. (Babić et al., 2014) do danas, redoviti su studenti stručnog studija Poduzetništva za kreiranje, dijeljenje i objavu te općenito upravljanje dokumentima i drugim multimedijalnim datotekama koristili besplatne cloud uredske pakete koje nude servisi Google (Google Docs, Google prezentacija, Google Disk) i Microsoft 365 (Microsoft OneDrive, Microsoft Word, Microsoft PowerPoint) (slika 2.).

Slika 2. Primjena Google Drive (prva) i Microsoft OneDrive (druga) u okviru obrazovnog elementa „aktivnost na nastavi“ informatičkih kolegija


Izvor: autori rada

Tijekom realizacije bodovane nastavne aktivnosti „aktivnost na nastavi“ u okviru kolegija Osnove informatike, redovni studenti – budući poduzetnici trebaju realizirati „kolaborativni online zadatak“ koji uključuje kreiranje novoga obrazovnog sadržaja na zadanu informatičku temu, a zatim izraditi dokument i prezentaciju pomoću proizvoljno odabranih cloud aplikacija (Google Apps ili Microsoft 365).

Svaki tim studenata ima svoga voditelja grupe koji je zadužen za izradu dokumenata i dijeljenje istih s ostalim članovima grupe i nastavnicom te organizaciju načina virtualne suradnje članova tima. Dodatno, za internu komunikaciju među studentima koristi se društvena mreža Facebook kojoj nastavnik nema pristup. Nakon završetka rada na kolaborativnim zadacima, svi članovi tima zajednički prezentiraju rad u tradicionalnoj učionici.

Primjena cloud aplikacija u nastavnom procesu omogućuje nastavniku praćenje tijeka suradničkoga rada svih članova grupe u ulozi poticatelja i pomagača. Zatim, omogućuje da se obrazovni proces odvija u virtualnom okruženju neovisno o vremenu, prostoru i pristupnom uređaju (stolno računalo, laptop, tablet, pametni telefon i sl.) što donosi određene korisnosti svim dionicima u spomenutomu obrazovnom okruženju.

Obrazovna je praksa pokazala da većina studenta, prije početka izvođenja online aktivnosti, nije imala prethodno znanje o načinu rada sa spomenutim cloud servisima (potvrđeno i u rezultatima istraživanja koja su prezentirana u ovome radu), kao i da većina njih nije u potpunosti razumjela mogućnosti praćenja njihovog načina rada, odnosno online aktivnosti od strane drugih uključenih sudionika, uključujući i nastavnika.

Navedeno može ukazivati na različitu razinu informatičke pismenosti studenata, ali i na razvijenu svijest općenito o praćenju njihovih online aktivnosti od strane drugih u virtualnom okruženju. Iz navedenoga razloga, prije i tijekom izvođenja


online nastavne aktivnosti, javila se potreba za dodatnom edukacijom studenata za korištenje spomenutih cloud servisa.

4. ISTRAŽIVAČKA METODA I REZULTATI ISTRAŽIVANJA

U zimskom semestru akademske godine 2016./2017., provedeno je opsežnije istraživanje sa studentima Veleučilišta u Rijeci (pogledati Orehovački et al.; 2017a i 2017b), i to nakon određenoga vremenskog odmaka od sudjelovanja u prethodno opisanim kolaborativnim online aktivnostima koje se provode u okviru kolegija Osnove informatike.

Korištena je metoda anketnog upitnika, a instrument je bio pripremljen u online obliku pomoću aplikacije Kwiksurveys te zasnovan na dobrovoljnoj i anonimnoj razini. Pitanja su bila otvorenoga i zatvorenoga tipa.

U ovom radu prezentirani su samo rezultati koji se odnose na odabrane demografske karakteristike i načine korištenja pojedine tehnologije te samoprocjene znanja za 36 redovnih studenata prve godine stručnog studija Poduzetništva. Među ispitanicima – budućim poduzetnicima, bilo je njih 29 ženskoga i 7 muškoga spola čija se dob kreće od 18 do 22 godine.

Sudionici su svoje znanje o poznavanju rada na računalu, korištenja interneta te korištenja društvenih aplikacija mogli ocijeniti na skali od 1 = izvrsno, 2 = vrlo dobro, 3 = dobro, 4 = loše do 5 = vrlo loše.

Iz rezultata prikazanih na grafikonu 1., vidljivo je da je najveći udio ispitanika – budućih poduzetnika svoja znanja iz navedenih resursa procijenila u prosjeku ocjenom „vrlo dobar“ među kojima se najviše njih (55,6%) izjasnilo da najbolje poznaje način korištenja „društvenih mreža“ (M=4,25; σ=0,65), zatim „poznavanje korištenja interneta“ (52,8%; M=3.8; σ=0,65) te se samo i točno polovica ispitanika (50%) izjasnila da vrlo dobro poznaju „rad računalom“ (M=3,5; σ=0,65).


Grafikon 1. Struktura ispitanika (N=36) obzirom na poznavanje rada računalom, korištenja internetom i društvenih mreža.

Izvor: autori rada

Na osnovu prethodno dobivenih rezultata (grafikon 1.), važno je istaknuti da je 41,7% budućih poduzetnika izjavilo da imaju „dobro“ znanje te njih 5,6% da imaju „loše“ znanje iz „rada na računalu“ te je njih 30,6% ocijenilo da imaju „dobro“ znanje iz poznavanja „korištenja interneta“. S druge strane, 31,6% sudionika istraživanja se izjasnilo da raspolažu s „izvrsnim“ znanjem poznavanja korištenja „društvenih mreža“. Niti jedan sudionik nije izjavio da loše poznaje korištenje društvenih aplikacija i interneta.

Nadalje, sudionici su se mogli izjasniti o duljini korištenja sustava za upravljanje dokumentima kao što su Google Disk i Microsoft OneDrive te svoje odgovore dati na skali kako je prikazano na grafikonu 2.

2,8%

50,0%

41,7%

5,6%

0,0%

13,9%

55,6%

30,6%

36,1%

52,8%

11,1%

0%

10%

20%

30%

40%

50%

60%

Izvrsno (5)Vrlo dobro (4)

Dobro (3) Loše (2) Vrlo loše (1)

Vaše poznavanje rada

Vaše poznavanje korištenja internetom je?

Vaše poznavanje korištenja društvenim aplikacijama

je?


Grafikon 2. Struktura ispitanika (N=36) prema odgovorima (%) na upit „Koliko dugo (u danima, tjednima, mjesecima ili godinama) koristite sustave za upravljanje dokumentima kao što su Google Disk i Microsoft OneDrive?“

Izvor: autori rada

Rezultati analize podataka prikazani na grafikonu 2. ukazuju na to da je velika većina ispitanika, njih 61,1%, koristila cloud uslugu za upravljanje dokumentima „manje od 1 godine dana“, dok je 22,2% ispitanika koristilo navedene cloud aplikacije tek „godinu dana“, zatim „2 godine“ koristi 11,1% ispitanika, a cloud aplikacije za upravljanje dokumentima „3 i više godina“ koristi samo 5,6% sudionika.

Struktura ispitanika prema „korištenju interneta u određenu svrhu tijekom jednog tjedna“ prikazana je na grafikonu 3. Na navedeno pitanje ispitanici su mogli dati višestruke odgovore. Rezultati (grafikon 3.) pokazuju da najveći udio ispitanika koristi internet „3 i više puta dnevno“, među kojima njih 80,6% koristi internet „u svrhu komunikacije“ te 44,4% ispitanika „u svrhu zabave“. Zatim, 36,1% ispitanika koristi internet „u svrhu zabave1 – 2 puta dnevno“ te jednaki udio njih (27,8%) koristi internet „u svrhu obrazovanja1 – 2 puta“ i „3 – 6 puta tjedno“. Više od polovice ispitanika – budućih poduzetnika (55,6%) izjasnilo se da internet „ne koristi u svrhu poslovanja“.

61,1%

22,2%

11,1%

2,8% 2,8%

0%

10%

20%

30%

40%

50%

60%

70%

manje od 1 godine

1 godinu 2 godine 3 godine više od tri godine

post

otak

ispi

tani

ka /s

tude

nata

/ica

-


Grafikon 3. Struktura sudionika (N=36) prema odgovorima na upit „Koliko često (u prosjeku) koristite internet u sljedeće svrhe:“

Izvor: autori rada

5. ZAKLJUČAK

U ovom radu željelo se ukazati na potrebu razvoja informatičke pismenosti za korištenje uredskih cloud aplikacija kod budućih poduzetnika koji su važni dionici razvoja digitalne ekonomije i gospodarstva. Stoga su najprije analizirani rezultati prethodnih istraživanja na globalnoj razini vezani uz činitelje koji utječu na prihvaćanje i korištenje cloud computinga kod malih i srednjih poduzeća i poduzetnika.

Utvrđeno je da je „smanjenje troškova“ jedan od značajnih činitelja koji „potiče korištenje“ cloud usluga. Nedovoljno poznavanje cloud usluga i njihovih prednosti u poslovanju u malim i srednjim poduzećima, zajedno s nedostatkom e-vještina zaposlenika za rad s cloud computingom, pokazale su se kao glavne barijere u korištenju cloud usluga.

Nadalje, u ovom radu se, kroz izložen primjer dobre prakse, prezentiralo rješenje problema komunikacije i dijeljenja multimedijalnih datoteka u uredskom poslovanju putem uvođenja besplatne cloud aplikacije DropBox. Navedeni primjer iz poslovne prakse potvrđuje realne prednosti cloud usluge u uredskom poslovanju te, isto tako, ukazuje na potrebu za razvojem informatičke pismenosti za primjenu cloud aplikacija kod budućih poduzetnika, na način da razumiju svrhu pojedinih aplikacija u poslovnim procesima kako bi se njihov stav prema cloudu promijenio i prije izlaska na tržište rada.

61,1%

22,2%

11,1%

2,8% 2,8%

0%

10%

20%

30%

40%

50%

60%

70%

manje od 1 godine

1 godinu 2 godine 3 godine više od tri godine

post

otak

ispi

tani

ka /s

tude

nata

/ica

-


Osim toga, kao treće u ovom radu, dan je primjer dobre prakse iz obrazovanja budućih poduzetnika na Veleučilištu u Rijeci iz kojega se može zaključiti da projektni pristup u kreiranju novog znanja pomoću cloud uredskih alata potiče kod budućih poduzetnika razvoj kompetencija e-Leadera, na primjer (prema modelu EK, E-Leadership, 2015): kreativnost, timski rad/vođenje timova, stvaranje novog znanja, uspostavljanje partnerskog odnosa, projektni pristup u radu, optimizaciju procesa, strateški marketing, analizu tržišta (inovativne teme iz područja korištenja IKT-a u poslovanju), korištenje društvenih medija za komunikaciju, razumijevanje pojma privatnosti i sigurnosti podataka, komunikacijske i prezentacijske vještine, stvaranje novog znanja, razvoj informacijske pismenosti i, u konačnici, digitalne kompetencije potrebne u području poduzetništva, to jest, poduzetničke kompetencije.

Konačno, u ovom su radu prezentirani rezultati ankete koji ukazuju na potrebu za razvojem bolje informatičke pismenosti kod studenata tijekom prethodnoga obrazovanja. Kao primjer, rezultati istraživanja su ukazali na nedovoljno poznavanje rada računalom i internetom kod gotovo 50% ispitanika te na nepoznavanje rada sa široko poznatim cloud aplikacijama za razmjenu i pohranu dokumenata (Google Drive – besplatni resurs, Microsoft OneDrive – besplatno dostupan svim studentima i nastavnicima u RH), što potvrđuje činjenica da veliki broj ispitanika (61,1%) prvi put koristi spomenute tehnologije tek na prvoj godini studija. Studenti najvećim intenzitetom internet na dnevnoj razini koriste u svrhu komunikacije i zabave.

Navedeni rezultati teorijskog i empirijskog istraživanja te rezultati dobre prakse ukazuju na potrebu za razvijanjem svijesti i edukacijom sadašnjih i budućih poduzetnika o cloud computingu koji može potaknuti rast poduzetništva i gospodarstva u Hrvatskoj. Dobiveni rezultati mogu poslužiti praktičarima i znanstvenicima te svima onima kojma je cilj promicanje uporabe cloud usluga.


IMPORTANCE OF THE FUTURE ENTREPRENEURS’ COMPUTER LITERACY DEVELOPMENT FOR THE IMPLEMENTATION OF CLOUD

SERVICES AS A FOUNDATION OF IMPROVED COMPETITIVENESS IN THE LABOR MARKET

Tamara Brusić, BSc in Economics, Kvarner Punat Trgovine d.o.o.Puntica 7, 51521 Punat, Croatia


Snježana Babić, PhD, Polytechnic of RijekaVukovarska 58, 51000 Rijeka, Croatia


Tihomir Orehovački, Asst. Prof., PhD, Juraj Dobrila University of PulaZagrebačka 30, 52100 Pula, Croatia


ABSTRACT

The application of cloud services in business can be seen as an innovation that goes through certain levels of acceptance and implementation by users in their business environment. The results of earlier studies have shown that one of the most important factors, which is the obstacle to using cloud technology in business, is an insufficient knowledge of the cloud service. This paper deals with the importance of the development of future entrepreneurs' computer literacy as a prerequisite for the application of SaaS services in business. The objective of this paper is threefold: (a) to demonstrate the advantage of using the SaaS services on an example of good business practices, (b) to illustrate how computer literacy of students, future entrepreneurs, is developed at the Polytechnic of Rijeka, thus facilitating the application of SaaS services in practice, and (c) drawing on the results of counducted studies to emphasize the need for better development of students' computer literacy during high school education. The reported results can help everyone involved in educating entrepreneurs and developing their competencies to improve their competitiveness in the labor market.

Keywords: entrepreneurs; entrepreneurship; computer literacy; cloud services; SaaS; competencies


LITERATURA

1. Alotaibi, M. B. (2016). Antecedents of software-as-a-service (SaaS) adoption: a structural equation model. International Journal of Advanced Computer Research, 6(25), 114-129.

2. Babić, S., Krešić, M. i Kućel, K. (2014). E-education 2.0: Students' digital identity and online learning activities. In Information and Communication Technology, Electronics and Microelectronics (MIPRO), IEEE, 756-761.

3. Deilr, R. i Brune, P. (2017). Cloudy with a Chance of Usage?–Towards a Model of Cloud Computing Adoption in German SME. Proceedings of the Forum and Doctoral Consortium Papers Presented at the 29th International Conference on Advanced Information Systems Engineering (CAiSE 2017) (str. 65-72), Essen, Germany.

4. El-Gazzar, R., Henriksen, H. i Wahid, F. (2017). It innovations and entrepreneurship in emerging economies-is cloud computing a magic ingredient for egyptian entrepreneurs? In Proceedings of the 25th European Conference on Information Systems (ECIS) (str. 1044-1061), Guimarães, Portugal.

5. Europska komisija (2013). Entrepreneurship 2020 Action Plan - Reigniting the entrepreneurial spirit in Europe, Brussels. Preuzeto s: http://europskifondovi.eu/sites/def ault/files/dokumenti/Entreprenuership_actionplan_2020.pdf (20.06.2017)

6. Europska komisija (2015). e-Leadership - Digitalne vještine za mala i srednja poduzeća. Preuzeto s: http://eskills-lead.eu/fileadmin/lead/brochure-lead/eleadership_digital_skills _v1_hr.pdf (20.06.2017.)

7. Gkikas, D. (2014). The Impact of Cloud Computing on Entrepreneurship and Start-ups: Case of Greece, Master of Science Thesis Stockholm, KTH Industrial Engineering and Management Industrial Management, Sweden.

8. Hadhri, W., Maherzi, T. i Youssef, A. B. (2017). E-Skills and the Adoption of Cloud Computing. Thunderbird International Business Review, 1-11.

9. Hassan, H., Nasir, M. H. M., Khairudin, N. i Adon, I. (2017). Factors influencing cloud computing adoption in small and medium enterprises. Journal of ICT, 16(1), 21-41.

10. Ministarstvo poduzetništva i obrta (MINPO). Strategija razvoja poduzetništva u Republici Hrvatskoj 2013.–2020. Preuzeto s http://www.europski-fondovi.eu/sites/default/ files/dokumenti/Strategy-HR-Final.pdf (20.06.2017.)

11. Nacionalni CERT: Cloud Computing, 2010. Preuzeto s http://www.cert.hr/sites/default /files/NCERT-PUBDOC-2010-03-293.pdf (20.06.2017.)

12. Nawi, N. B. C., Nawi, N. B. C., Mamun, A. A., Mamun, A. A., Nasir, N. A. B. M., Nasir, N. A. B. M., ... i Fazal, S. A. (2017). Acceptance and usage of social media


as a platform among student entrepreneurs. Journal of Small Business and Enterprise Development, 24(2), 375-393.

13. Orehovački, T., Babić, S. i Etinger, D. (2017a). Identifying Relevance of Security, Privacy, Trust, and Adoption Dimensions Concerning Cloud Computing Applications Employed in Educational Settings. Advances in Intelligent Systems and Computing, 593, 308-320.

14. Orehovački, T., Etinger, D. i Babić, S. (2017b). Perceived security and privacy of cloud computing applications used in educational ecosystem. In: Proceedings of the 40th Jubilee International Convention on Information and Communication Technology, Electronics and Microelectronics, IEEE (str. 823-828), Opatija, Croatia.

15. Smolčić, J., Andrlić, B. i Hak, M. (2008). CRM kao ključ poslovnog uspjeha, Infotrend, 16(6); 56-58. Preuzeto s: http://www.infotrend.hr/clanak/2008/7/crm-kao-kljuc-poslovnog-uspjeha,17,407.html (20.06.2017.)

16. Šneperger, T. (2013). „Cloud“ – usluga podrška uredskog poslovanja (Završni rad). Veleučilište u Rijeci, Rijeka.

17. Tomičić, L., Cvrtila, M. i Pavetić, D. (2012). Važnost informatičke pismenosti učenika ekonomske škole. Učenje za poduzetništvo, 2(2), 87-93.

18. VIDI.biz, Cloud.biz-poseban prilog časopisa VIDI (2013). Preuzeto s http://arhiva.vidilab.com/vidi.biz/arhiva/vidi.biz204/pdf/VIDIbiz204.pdf (20.6.2017.)

19. YES, the European Confederation of Young Entrepreneurs, Preuzeto s http://www.yesforeurope.eu/blog/adopting-cloud-computing-within-european-entrepreneurship-brussels-28th-sept-see-more-at-httpblog-yesforeurope-euadopting-cloud-computing-within-european-entrepreneurship-brussels-28th-sept/ (20.6.2017.)


ANALIZA STAVOVA GRAĐANA OSJEČKO-BARANJSKE ŽUPANIJE O SUSTAVU GOSPODARENJA OTPADOM

Domagoj Ćalušić, struč. spec. oec., Veleučilište VERN’Iblerov trg 10, 10000 Zagreb, Hrvatska

Telefon: +385 98 185 54 36, e-mail: [email protected]

dr. sc. Mirela Holy, Veleučilište VERN’Iblerov trg 10, 10000 Zagreb, Hrvatska


SAŽETAK

Otpad je jedan od najvećih ekoloških problema današnjice u čijem rješavanju, osim državnih i lokalnih institucija i poduzeća, važnu ulogu ima svaki građanin. Cilj ovoga rada bio je ispitati stavove građana Osječko-baranjske županije vezanih uz problem gospodarenja otpadom. Istraživanjem se htjelo otkriti koliko se ekološki stavovi građana reflektiraju na njihovo svakodnevno postupanje otpadom. Istraživanje je provedeno anketom na uzorku od 203 građanina. Rezultati istraživanja pokazali su da postoji nerazmjer između percepcije građana o otpadu kao najvećem ekološkom problemu i njihovog svakodnevnog postupanja otpadom. Rješenje problema, stoga, treba tražiti u boljoj edukaciji i informiranju građana, boljoj organizaciji i unapređenju sustava gospodarenja otpadom te promjeni i provedbi propisa kojima bi se financijski kažnjavalo one koji neadekvatno postupaju otpadom, odnosno financijski motiviralo one koji to čine.

Ključne riječi: ekološka svijest; otpad; održivo gospodarenje otpadom; recikliranje


84 Ćalušić, D., Holy, M.: Analiza stavova građana Osječko-baranjske županije o sustavu gospodarenja...

1. UVOD

Otpad je jedan od najvećih problema današnjice. S obzirom na spomenuti problem, ali i na očekivani rast populacije i potrošnje, realno je očekivati eskalaciju ovoga problema u budućnosti.

Neadekvatno postupanje otpadom najveći je okolišni problem u Hrvatskoj1. Količina korisnih i neodgovorno bačenih proizvoda koji svakodnevno završavaju na odlagalištima, ali i u okolišu, sve je veća. Jačanjem trenda konzumerizma2, odnosno jačanjem kulture masovne kupovine kratkotrajnih i nekvalitetnih proizvoda koji se sve brže odbacuju, destruktivni utjecaj otpada na okoliš sve je značajniji (Solomon et al., 2015; Vrček, 2011).

Analiza stanja u Osječko-baranjskoj županiji (OBŽ) pokazala je kako se sustav gospodarenja komunalnim otpadom uglavnom temelji na sakupljanju i zbrinjavanju odlaganjem otpada na više ili manje uređena odlagališta otpada. Iz Izvješća o komunalnom otpadu za 2014. i 2015. Hrvatske agencije za okoliš i prirodu – HAOP – vidljivo je da se Plan gospodarenja otpadom u OBŽ za razdoblje 2007. – 2014. gotovo uopće nije provodio. Najveći razlog tome jest izostanak političke volje za rješavanje ovoga problema, odnosno neizgradnja potrebne komunalne infrastrukture, ali i nevoljkost za provedbu edukativno-informativnih kampanja na temu otpada. Iskustva europskih država ukazuju na to da je za održivo gospodarenje otpadom, osim komunalne infrastrukture, nužno i uključivanje sve većeg broja ljudi u procese gospodarenja otpadom. Imajući na umu važnost aktivnog građanstva u uspostavi održivog gospodarenja otpadom, provedeno je empirijsko istraživanje stavova građana OBŽ prema otpadu, njihove ekološke osjetljivosti i spremnosti na konkretno djelovanje. Ispitivanje javnog mnijenja provedeno je putem online ankete na uzorku od 203 ispitanika. Anketa je bila podijeljena u više tematskih cjelina kako bi se ostvario glavni cilj istraživanja – dublji uvid u stavove i ponašanje građana OBŽ u pogledu gospodarenja otpadom, odnosno odnos građana prema smanjenju otpada i recikliranju otpada.

Rezultati primarnog istraživanja pokazali su kako se građani OBŽ deklariraju kao ekološki osviješteni i prepoznaju otpad kao najveću opasnost za njihov okoliš. Međutim, ovakav deklarativan stav većine ispitanika ne odražava se na njihovo ponašanje.

2. PREDMET, PROBLEM I CILJEVI ISTRAŽIVANJA

Iako je Republika Hrvatska uskladila zakonodavstvo iz područja zaštite okoliša i gospodarenja otpadom s pravnom stečevinom EU, to nije rezultiralo uspostavom cjelovitog sustava gospodarenja otpadom. Zbog toga Hrvatskoj prijete visoke

1 Izvješće o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj, 2014. (razdoblje od 2009. do 2012.)

2 ovisnost ljudi o nametnutim i često nepotrebnim oblicima potrošnje (Hrvatska enciklopedija)


novčane kazne koje se propisuju u slučaju neispunjavanja obvezujućih ciljeva iz otpadnih direktiva EU. Stanje u OBŽ lošije je nego u većini drugih županija u RH na što ukazuju i izvješća HAOP-a3 i Državnog ureda za reviziju, područnog ureda u Osijeku iz 2014.4.

Problem ovoga istraživanja nedovoljna je učinkovitost sustava gospodarenja otpadom u OBŽ koji nije rezultirao smanjenjem količine otpada i uspostavom cjelovitog sustava gospodarenja otpadom. Predmet istraživanja su stavovi građana OBŽ o sustavu gospodarenja otpadom te razina njihove okolišne osjetljivosti koja podrazumijeva spremnost na participiranje u aktivnostima zaštite okoliša i odgovorno ponašanje u svakodnevnom životu. Naime, „primarni razlog za mjerenje stavova je dobivanje uvida u razloge zašto se ljudi ponašaju na način kako to čine“ (Senečić, 1997, str. 81), jer bez toga nije moguće planirati realnu, održivu i pozitivnu promjenu. Ciljevi istraživanja metodom online ankete bili su dobiti dublji uvid u stavove građana OBŽ o gospodarenju otpadom te odgovor na pitanje postoji li veza između njihovih stavova i ponašanja, odnosno, koliko se ekološki stavovi reflektiraju na djelovanje i motivaciju u svakodnevnom postupanju otpadom.

3. VRSTE OTPADA I GOSPODARENJE OTPADOM

Ovisno o svojstvima otpad se dijeli na opasni i inertni otpad. Opasni otpad je svaki otpad koji predstavlja potencijalnu opasnost za zdravlje ljudi i okoliš. To je otpad koji sadrži barem jedno od 14 svojstava utvrđenih Dodatkom III Zakona o održivom gospodarenju otpadom – ZOGO (NN 94/13). Inertni otpad je otpad koji ne podliježe značajnim fizikalnim, kemijskim ili biološkim promjenama ili razgradnji pa ne ugrožava okoliš (Ekološki leksikon, 2001, str. 144).

Prema mjestu nastanka, razlikuju se komunalni otpad i tehnološki otpad. Komunalni otpad je otpad iz kućanstva, otpad koji je po sastavu i svojstvima sličan otpadu iz kućanstva (144). Najveći udio u komunalnom otpadu čini miješani komunalni otpad. Osnovne sastavnice komunalnog otpada su: papir i karton, glomazni otpad, biootpad, drvo, staklo, električni i elektronički otpad, akumulatori, baterije i ostali komunalni otpad, a proizvode ga svi građani (Kufrin et al., 2015, str. 28-36). Obuhvat stanovništva organiziranim sakupljanjem komunalnog otpada koje obavljaju

3 Izvješće o komunalnom otpadu za 2015. godinu

4 „Na području Osječko-baranjske županije postoji više divljih odlagališta otpada, odnosno manjih neuređenih prostora koji nisu predviđeni za odlaganje otpada, a formirali su ih najčešće građani gdje odlažu građevinski i komunalni otpad“ (Izvješće Državnog ureda za reviziju, područnog ureda u Osijeku, 2014, str. 24)

„Planom gospodarenja otpadom Osječko-baranjske županije u okviru predviđenih mjera izbjegavanja i smanjenja nastajanja otpada planirano je provoditi, putem medija i obrazovnih institucija, edukaciju proizvođača i potrošača o mogućim načinima izbjegavanja nastanka otpada i njegovog smanjenja. Većina donesenih planova gospodarenja otpadom JLS (jedinica lokalne samouprave) ne sadrži izobrazno-informativne aktivnosti u svrhu podizanja razine svijesti stanovništva o provođenju sustava gospodarenja otpadom i potrebi odvojenog prikupljanja otpada“ (Izvješće Državnog ureda za reviziju, područnog ureda u Osijeku, 2014, str. 28).


komunalna poduzeća u RH u stalnom je porastu te je prema objavljenim podacima5 u 2015. iznosio 99%6. Prema prijavljenim podacima, količina proizvedenog komunalnog otpada u RH raste do 2008., nakon čega, uslijed gospodarske krize, slijedi smanjenje do 2010. U razdoblju od 2011. do 2013., bilježi se lagani porast (uvjetovan novom metodologijom identificiranja otpada). U 2014. bilježi se pad od 4,8% u odnosu na 2013. godinu, a u 2015. se ponovno bilježio maleni rast količina komunalnog otpada (HAOP, 2016).

Tablica 1. Količine ukupno proizvedenog komunalnog otpada u RH (2005.-2015.)

Godina Količina komunalnog otpada u (t) Po stanovniku u (t)

2005 1.449.381 327

2006 1.654.105 373

2007 1.718.697 388

2008 1.788.311 403

2009 1.743.211 393

2010 1.629.915 367

2011 1.645.295 371

2012 1.670.005 390

2013 1.720.758 402

2014 1.637.371 382

2015. 1.653.918 386

Izvor: Hrvatska agencija za okoliš i prirodu (2016), Izvješće o komunalnom otpadu za 2015.

Od ukupno proizvedene količine komunalnog otpada u 2015. na području RH, udio miješanog komunalnog otpada iznosio je 76%, odnosno 1.262.844 t. Udio ostalih vrsta komunalnog otpada, odnosno odvojeno sakupljenog komunalnog otpada iznosio je 24%, to jest, 391.074 t, od čega je direktno na oporabu upućeno 298.026 t komunalnog otpada. Time je stopa oporabe komunalnog otpada u 2015. godini iznosila 18%.

5 Izvješće HAOP-a iz 2016.

6 Prema HAOP-u u 2015. godini samo jedna općina (Podravske Sesvete) nije imala organizirano sakupljanje i odvoz komunalnog otpada (str. 5).


Tablica 2. Odvojeno sakupljeni komunalni otpad u RH u 2015.7

Vrsta otpada Količina (t)Učešće u ukupnoj

masi u %

papir i karton 143.609 36,72

glomazni otpad 63.845 16,33

biootpad 58.147 14,87

staklo 38.047 9,73

plastika 32.541 8,32

električni i elektronički otpad 20.044 5,13

drvo 6.104 1,56

metal 4.003 1,02

baterije i akumulatori 99 0,03

ostalo7 24.635 6,30

Ukupno 391.074 100,00

Izvor: Hrvatska agencija za okoliš i prirodu (2016), Izvješće o komunalnom otpadu za 2015.

Sukladno članku 55. Zakona o održivom gospodarenju otpadom (NN br. 94/13) koji prenosi odredbe Okvirne direktive o otpadu, RH je obvezna do 1. siječnja 2020. osigurati pripremu za ponovnu uporabu i recikliranje papira, metala, plastike i stakla iz kućanstva u minimalnom udjelu od 50% mase otpada. Korištenjem metode izračuna br.28, stopa recikliranja papira, metala, plastike i stakla iz komunalnog otpada u 2015. godini u Hrvatskoj je iznosila 25%, odnosno polovicu ciljanog udjela za 2020. (HAOP, 2016).

Gospodarenje komunalnim otpadom u RH još uvijek podrazumijeva odlaganje otpada što je rezultat relativno kasnog reguliranja ove materije te niske razine svijesti građana o štetnosti otpada. Prema podacima HAOP-a (2016, str. 19), na kraju 2015. u RH ukupno je bilo aktivno 141 odlagalište otpada, sanacija je provedena na 53 lokacije, u tijeku je bila sanacija na 17 lokacije, a za 61 lokaciju sanacija je bila u pripremi. Procijenjeno je i kako postoji više od 3.000 divljih odlagališta od kojih je za 1007 zaključen ugovor o sanaciji s Fondom za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU).

Sukladno europskim obvezama, RH mora do 2018. sanirati sva postojeća odlagališta

7 Uglavnom miješane frakcije komunalnog otpada (komunalni otpad koji nije specificiran na drugi način, ostaci od čišćenja ulica, miješana ambalaža i dr.)

8 Za izračunavanje navedenog cilja obvezno je primijeniti jednu od četiri predložene metode iz Odluke Komisije 2011/753/EU o uspostavi pravila i metoda izračuna za provjeru poštivanja ciljeva iz članka 11. Okvirne direktive o otpadu.


otpada i uvesti cjeloviti sustav gospodarenja otpadom što, obzirom na kratke rokove, Hrvatska neće ispuniti. Nova Okvirna direktiva o otpadu 2008/98/EZ uvela je pristup pri kojem se uzima u obzir cijeli životni ciklus proizvoda i materijala te se težište stavlja na prevenciju nastajanja otpada i njegovog utjecaja na okoliš. Ovom Direktivom potiče se oporaba otpada kako bi se očuvali prirodni resursi. Direktiva propisuje i osnovna načela gospodarenja otpadom te hijerarhiju upravljanja otpadom od pet koraka. Prvi korak je prevencija u kojoj se izdvajaju proizvodi od otpada (ne-otpad). U drugom koraku selektira se otpad koji se može ponovno iskoristiti. Sljedeća faza je selekcija otpada koji se može reciklirati. Od preostalog otpada odvaja se dio za oporabu. Posljednja faza je odlaganje otpada koji se ne može uvrstiti ni u jednu od prethodnih faza. Hijerarhija gospodarenja otpadom je okosnica koncepta cjelovitog gospodarenja otpadom.

Hrvatskom Strategijom i Planom gospodarenja otpadom predviđena je uspostava centara za gospodarenje otpadom (CGO) te gradnja pretovarnih stanica (PS). Otpad sakupljen u PS ili otpad sakupljen preko sakupljačke mreže s područja u blizini CGO dovozi se do CGO. U CGO se otpad prihvaća, sakuplja, selektira, energetski iskorištava i obrađuje prije konačnog odlaganja neiskoristivih frakcija na odlagalištu neopasnog otpada koji je ujedno i dio CGO. Zbrinjavanje i gospodarenje otpadom vrši se kemijsko-fizikalnim9; mehaničko-biološkim10 ili termičkim postupcima11 te kondicioniranjem12 i odlaganjem otpada13 (Uredba o kategorijama, vrstama i klasifikaciji otpada s katalogom otpada i listom opasnog otpada, 2005, čl. 6). U RH se odlaže više od 2/3 otpada, dok je europski prosjek 1/3 otpada (HAOP, 2016; Kalambura i Racz, 2015).

U Hrvatskoj je problematika otpada regulirana nizom propisa od Strategije gospodarenja otpadom iz 2005., Zakona o održivom gospodarenju otpadom iz 2013., Plana gospodarenja otpadom iz 2017. te cijelim nizom podzakonskih propisa kojima se uređuje ovo područje.

9 Kemijsko-fizikalni – postupci koji za cilj imaju mijenjanje kemijsko-fizikalnih svojstava otpada (taloženje, redukcija, oksidacija, dezinfekcija, neutralizacija, ekstrakcija i dr.)

10 Mehaničko-biološki postupci – kombinirani procesi (slijed mehaničkih i bioloških postupaka) obrade komunalnog otpada. U načelu, postoje dvije osnovne skupine: MBO i BMO tehnologija, ovisno o redoslijedu primjene postupaka (Sofilić i Brnardić, 2015).

11 Termički postupci – obrada otpada uz pomoć topline. Najčešći postupci: spaljivanje, piroliza, katalitička depolimerizacija, rasplinjanje, žarenje, taljenje i sl.

12 Kondicioniranje – priprema za određeni način zbrinjavanja i uporabe otpada poput usitnjavanja, pakiranja, ovlaživanja, stabilizaciji otpada i sl.

13 Odlaganje otpada - posljednja faza u cjelovitom sustavu upravljanja otpadom. To je postupak trajnog odlaganja prethodno obrađenog otpada na „odlagališta otpada“.


4. GOSPODARENJE OTPADOM U OSJEČKO-BARANJSKOJ ŽUPANIJI

OBŽ smještena je na istoku RH i obuhvaća 42 jedinice lokalne samouprave (JLS) – sedam gradova i 35 općina, s Osijekom kao središtem. Prema popisu stanovništva iz 2011., OBŽ ima 305 032 stanovnika, 110 921 kućanstvo i 138 681 stambenu jedinicu.

OBŽ je 2006. donijela Plan gospodarenja otpadom za razdoblje 2007. – 2014. (Županijski glasnik, broj 15/06), što je bilo u skladu s tada važećim Zakonom o otpadu14 (NN 178/04, 111/06, 60/08 i 87/09). Planove gospodarenja otpadom donijele su i sve jedinice lokalne samouprave na području OBŽ. Ipak, usprkos svim spomenutim planovima u proteklih 11 godina, nije bilo značajnijih promjena sustava gospodarenja otpadom u OBŽ koji se i danas svodi na odlaganje otpada. Nakon donošenja Plana, OBŽ je pokrenula niz aktivnosti za provedbu planiranih mjera s naglaskom na uspostavu Županijskog centra za gospodarenje otpadom – ŽCGO. Prema Planu gospodarenja otpadom RH, gradnja ŽCGO planirana je na lokaciji Orlovnjak na području Općine Antunovac što je i predviđeno prostornim planovima županije15 i općine16, a osim toga bilo je planirano i pet PS i niz ostalih otpadnih objekata. Početkom 2012., projekt je stavljen u mirovanje do donošenja nove Strategije i Plana gospodarenja otpadom RH. Izmjenama Plana gospodarenja otpadom RH za razdoblje 2007. – 2015. (NN 46/15.), na lokaciji Orlovnjak predviđen je Regionalni centar za gospodarenje otpadom – RCGO za područje OBŽ i Vukovarsko-srijemske županije te 10 JLS s područja još tri županije (Brodsko-posavske, Virovitičko-podravske i Požeško-slavonske). Skupština OBŽ je u listopadu 2009. donijela Odluku o osnivanju trgovačkog društva EKOS d.o.o. za gospodarenje otpadom17 čime je EKOS d.o.o. postao glavni nositelj provođenja svih aktivnosti vezanih uz uspostavu cjelovitog sustava gospodarenja u OBŽ. Ipak, zbog neriješenih odnosa između FZOEU i županija, ovaj projekt ni danas nije pokrenut.

U OBŽ je uspostavljen sustav organiziranog sakupljanja komunalnog otpada u svim JLS. Otpad se skuplja u plastičnim posudama i kontejnerima te se odlaže bez prethodne obrade na odlagališta. Djelatnost sakupljanja miješanog komunalnog otpada tijekom 2015. godine obavljalo je 15 poduzeća, od kojih je 11 imalo dozvolu za sakupljanje miješanoga komunalnog otpada18. Sakupljeni otpad odlagao se na sedam odlagališta za koja su izrađeni i odobreni planovi sanacije i zatvaranja odlagališta. U sustav skupljanja i odlaganja otpada bilo je uključeno 100% stanovništva. U 2015. OBŽ je proizvela 66.840,71 t komunalnog otpada, od toga 60.754 t miješanog komunalnog otpada. Svaki građanin proizveo je prosječno 262 kg otpada, što je manje od prosjeka RH koji u 2015. iznosi 386 kg po stanovniku.

14 Zakon je bio na snazi do 23. srpnja 2013. godine

15 Izmjene i dopune Prostornog plana Osječko-baranjske županije (Županijski glasnik broj 1/02 i 4/10)

16 Prostorni plan uređenja Općine Antunovac ("Službeni glasnik" Općine Antunovac broj 3/05, 5/11, 8/11 i 9/12)

17 Županijski glasnik broj 9/09

18 HAOP, Izvješće o komunalnom otpadu za 2015. godinu


Od ukupno proizvedenog komunalnog otpada 91,4% otpada, odnosno 61.105,50 tona, upućeno je na odlaganje, dok je 8,6% upućeno na neki od postupaka oporabe. Planom gospodarenja otpadom OBŽ planirana je edukacija stanovništva o načinima izbjegavanja nastanka otpada i njegovog smanjenja koja se tek djelomično provodi.

5. ISTRAŽIVANJE STAVOVA GRAĐANA OSJEČKO-BARANJSKE ŽUPANIJE O SUSTAVU GOSPODARENJA OTPADOM

Za potrebe istraživanja korištena je metoda online ankete uz pomoć opcije Form Google servisa (http://www.google.com/googled- s/forms/). Nastojalo se dobiti uvid u stavove građana OBŽ o sustavu gospodarenja otpadom te njihovoj okolišnoj svijesti. Ovakva vrsta istraživanja je deskriptivnoga tipa. Anketiranje je provedeno u razdoblju od 20. siječnja do 6. veljače 2017. godine. U istraživanju je dobrovoljno sudjelovalo 203 građana OBŽ. Sudionicima je zajamčena anonimnost i povjerljivost podataka. Nedostaci ovakvoga tipa anketiranja odnose se na nemogućnost odabira u potpunosti reprezentativnog uzorka populacije, toga da svaki ispitanik samo jednom ispuni anketu te izostanak kontrolnih pitanja (Ritter, 2007). Dobiveni rezultati ipak mogu poslužiti kao dio preliminarnog ispitivanja javnog mnijenja u cilju donošenja odluka i planiranja budućih akcija. Prilikom odabira uzorka, vodilo se računa da uzorak bude reprezentativan. Vrsta uzorka je stratificirani uzorak. Ukupna populacija podijeljena je u grupe (stratume). Svaki grad čini jedan stratum, dok su općine objedinjene u jedan stratum. Veličina uzorka iz pojedinog stratuma ovisi o tome koliki je udio svakoga stratuma u odnosu na ukupnu populaciju OBŽ prema Popisu stanovništva iz 2011.

Tablica 3. Veličina uzorka po stratumu

STRATUM BROJ STANOVNIKAUČEŠĆE U UKUPNOJ POPULACIJI

VELIČINA UZORKA PO STRATUMU

BELI MANASTIR 10068 3,301% 7

BELIŠĆE 10825 3,549% 7

DONJI MIHOLJAC 9491 3,111% 6

ĐAKOVO 27745 9,096% 18

NAŠICE 16224 5,319% 11

OSIJEK 108048 35,422% 71

VALPOVO 11563 3,791% 8

OSTALI 111068 36,412% 75

UKUPNO 305032 100,000% 203

Izvor: vlastito istraživanje


Sociodemografska obilježja građana koji su sudjelovali u istraživanju pokazuju da je u ukupnom uzorku bilo 112 žena (55,2 %) i 91 muškarac (44,8 %). U istraživanju je sudjelovala pretežito mlađa populacija, njih 67% u grupi je od 18 do 35 godina, dok je 33% ispitanika starije od 36 godina. Najveći broj ispitanika (63,5%) živi u sedam gradova OBŽ, dok je njih 36,5% nastanjeno u nekom od sela OBŽ. Najveći broj ispitanika, njih 56,2%, ima više ili visoko obrazovanje, dok ih je sa srednjom stručnom spremom 41,9%. Preostalih 1,9% ima nižu stručnu spremu. Većina ispitanika je zaposlena (62,6%), njih 10,3% nema posao, a 21,2%ispitanika čine studenti, odnosno učenici. Preostalih 5,9% su umirovljenici.

U nastavku slijede rezultati istraživanja stavova građana OBŽ prema problematici gospodarenja otpadom prema grupama istraživačkih pitanja.

IP1: Kakvi su stavovi građana OBŽ o stanju okoliša, kakva su njihova saznanja o utjecaju posebnih vrsta otpada na okoliš, koliko su upoznati s posljedicama onečišćenja?

Više od polovice ispitanika smatra kako kraj u kojem žive nije osobito onečišćen (52%), dok ih 29% smatra kako je okoliš u kojem žive onečišćen ili dosta onečišćen (15%). Gotovo trećina ispitanika (65%) otpad prepoznaje kao najvećeg zagađivača. Visok postotak ispitanika (52%) dobro je upoznat ili jako dobro upoznat (23%) s činjenicom da je otpad vrijedna sirovina čijom se preradom smanjuje potrošnja resursa i štedi energija. Najveći broj ispitanika (60%) smatra kako problem onečišćenja trebaju rješavati lokalne vlasti i država, dok 30% vidi građane kao nositelje rješavanja onečišćenja. Samo 8% građana ima povjerenja u poduzeća koja se bave otpadom i vidi ih kao nositelje rješavanja problema onečišćenja okoliša.

IP2: Koliko su građani okolišno aktivni, kakve su njihove akcije u zajednici, suradnja s drugim dionicima i koliko sudjeluju u procesima odlučivanja važnim za kvalitetu života u zajednici?

Istraživanje pokazuje relativnu nezainteresiranost ispitanika i to zbog osobnih razloga, objektivnih okolnosti ili nedovoljne informiranosti. Najveći broj ispitanih, njih 96, izjavilo je kako za sudjelovanje u radu neke ekološke udruge ili za aktivno bavljenje problemima zaštite okoliša nemaju vremena ili nisu zainteresirani (28 ispitanika). Četvrtina ispitanika nema mogućnost sudjelovanja jer takve udruge ne postoje u njihovom mjestu. Gotovo trećina ispitanika (31%) smatra kako ekološke udruge štite interese građana, dok 28% smatra da udruge imaju prioritetno informativno-edukativnu ulogu. Prilično veliki postotak (23%) ispitanih ima negativan stav prema udrugama i smatra ih produženom rukom politike ili mjestima za ostvarenje interesa pojedinaca. Sukladno pozitivnom stavu koji je o udrugama iskazalo 31% ispitanih, njih 30% bi se udrugama obratilo prilikom davanja prijedloga za rješavanje okolišnih pitanja, dok bi ih se 32% obratilo nadležnom Ministarstvu. Mali broj ispitanika, njih 14, pozvao bi „zeleni telefon“, što može ukazivati na nedovoljnu informiranost. Čak 31% ispitanika ne želi sudjelovati u davanju prijedloga za rješavanje ekoloških problema jer smatra kako to ne bi polučilo rezultate. Razlog


tome možda leži u činjenici da 55% ispitanika nije upoznato s načinima sudjelovanja u javnim raspravama pri donošenju novih zakona i propisa. Što se tiče sudjelovanja u konkretnim organiziranim akcijama čišćenja okoliša, ispitanici su pokazali slabu zainteresiranost za volonterstvo i dobrovoljno sudjelovanje u očuvanju okoliša. Od ukupnog broja ispitanih, njih 7% nije zainteresirano za dobrovoljne akcije čišćenja, a 23% za to nema vremena. Njih 43% izjavljuje kako takvih akcija nije bilo u njihovom mjestu, dok ih je 27% povremeno ili redovito sudjelovalo u organiziranim akcijama čišćenja okoliša.

IP3: Kakvi su stavovi građana o ekološkom obrazovanju i edukaciji kao pokretačima razvoja ekološke svijesti?

Ispitanici smatraju kako trebaju biti bolje informirani o stanju okoliša. Njih 82% želi da to izvještavanje bude redovito, dok ih 16% smatra kako trebaju biti obaviješteni o stanju onečišćenosti u iznimnim situacijama, kada stanje postane opasno za ljude i okoliš. Samo 2% ispitanika ne treba dodatne informacije jer su dovoljno informirani. Iako održivi razvoj i održivo gospodarenje otpadom ne bi trebali biti isključivo u interesu stručnjaka, stavovi ispitanika upućuju na to. Tako se 5% ispitanika izjasnilo kako uopće nisu upoznati sa značenjem ovih pojmova, 19% ih je slabo upoznato, dok 35% ispitanih nije sigurno što znače ovi pojmovi.

Najveći broj ispitanika (54%) smatra da vodeću ulogu u ekološkom obrazovanju trebaju imati obrazovne institucije. Oko 16% ispitanih prednost daje medijima, dok 14% misli kako je obitelj ta gdje se stječe ekološko obrazovanje. Da je lokalna zajednica mjesto gdje se ekološki obrazuje smatra 10% ispitanika, dok 6% ispitanih prednost daje udrugama. Budući da se više od polovice ispitanika izjasnilo kako ekološko obrazovanje treba provoditi u obrazovnim institucijama, ne iznenađuje njihovo nepoznavanje propisa iz područja gospodarenja otpadom jer se ono ne uči u školama. Tako 62% anketiranih uopće nije ili je slabo upućeno u propise vezane uz otpad, 27% nije sigurno u svoje poznavanje propisa, dok je samo 11% ispitanika dobro ili jako dobro upoznato s propisima vezanima uz otpad.

IP4: Kakva je spremnost građana na djelovanje u smislu prevencije nastanka otpada, selektiranja i odvojenog prikupljanja, ponovne uporabe otpada i recikliranja?

Na pitanje kako nastoje smanjiti nastajanje otpada, ispitanici odgovaraju da istrošenu odjeću daju potrebitima (21%), izbjegavaju korištenje plastičnih vrećica i ambalaže (14%), kupuju napitke u povratnoj ambalaži (11%), kompostiraju (10%), dok ih 3% koristi baterije na punjenje. Čak 41% se izjašnjava kako čini sve navedene postupke. Na odgovorno ponašanje otpadom građani se najviše odlučuju zbog saznanja kako je otpad korisna sirovina koja štedi prirodne resurse (45%), 37% smatra da je gomilanje otpada uzročnik klimatskih promjena i bolesti. Na posljednjem mjestu su kazne i sankcije (5%) jer nisu učinkovite u provedbi.

Ispitanici su ekološki aktivni jer ih čak 33% redovito vrši odvajanje otpada, 56%


vrši odvajanje samo određenih kategorija otpada, dok ih 10% povremeno odvaja otpad. Samo 1% ispitanika uopće ne razdvaja prikupljeni otpad. Više od polovice ispitanih u domaćinstvima odvojeno prikuplja papir (89%), PET ambalažu (87%), dok je na trećem mjestu staklo koje odvojeno prikuplja 66% ispitanika. Zanimljiv je podatak da samo 49% ispitanika odvojeno prikuplja metale iako se taj otpad može prodati. Najzastupljeniju komponentu u komunalnom otpadu čini biootpad kojega proizvodi svako domaćinstvo, no najveći dio tog otpada završi u „smeću“ jer samo 41% ispitanih građana odvojeno prikuplja biootpad. Iz odgovora se vidi kako 46% ispitanika redovito ili povremeno kompostira, što znači da svi građani koji odvojeno prikupe biootpad (41%) i kompostiraju.

Nedovoljan strah od klimatskih promjena i bolesti, kojeg su ispitanici stavili na drugo mjesto (37%), očito se odražava na nedovoljno odvajanje i prikupljanje opasnog otpada kojega više od polovine ispitanika ne izdvaja nego odlaže s ostalim otpadom.

„Zelene otoke“, kao mjesto za odlaganje odvojeno prikupljenog otpada, koristi 59% ispitanih. Samo 13% ispitanika odlaže redovito sav odvojeno prikupljeni otpad na „zelene otoke“, 25% ispitanika odlaže neke vrste otpada, a 21% koristi ovaj način prikupljanja povremeno. Oni koji ne odlažu otpad na „zelene otoke“ (41%), kažu kako je za njih 18% to daleko od kuće, ili uopće ne postoji takav način prikupljanja u njihovome mjestu, dok 8% građana ne zna što je „zeleni otok“.

IP5: Koliko organizacija prikupljanja otpada i razvoj infrastrukture lokalne zajednice (pristupačnost kontejnera, zelenih otoka, reciklažnih dvorišta) utječu na ekološko djelovanje pojedinca?

Ispitanici uglavnom izražavaju nezadovoljstvo postojećim sustavom. Njih 55% smatra da sustav treba unaprijediti i to što prije, a 30% smatra da ga treba u određenoj mjeri poboljšati. Oko 11% zadovoljno je postojećom organizacijom, dok ih 4% smatra kako postojeći sustav ne treba mijenjati ili nisu zainteresirani za to. Više od polovice ispitanika procjenjuje kako u blizini njihovog mjesta ima više kontejnera za PET ambalažu, papir i staklo, nego kontejnera za tekstil i baterije. Očito je da novčana naknada za prodani otpad nije dovoljno stimulativna jer trećina ispitanih ili ne zna da postoje takvi centri (21%) ili su im predaleko (15%). Ispitani ne pokazuju zanimanje za odvoz prikupljenog biootpada u reciklažna dvorišta, to je voljno učiniti njih tek 16%. Najveći dio njih (66%) smatra kako je to zadatak organiziranog prikupljanja biootpada postupkom „ od vrata do vrata“.

6. ZAKLJUČAK

U ovome radu istraženi su stavovi građana OBŽ o sustavu gospodarenja otpadom. Iako je najvažnije pitanje gospodarenja otpadom uspostava komunalne infrastrukture koja će omogućiti implementaciju cjelovitog sustava gospodarenja otpadom, bez aktivnog sudjelovanja kvalitetno informiranog i osviještenog stanovništva, rezultat ne može biti uspješan. Stoga, glavni je cilj istraživanja bio dobiti dublji uvid u stavove građana OBŽ o gospodarenju otpadom i načine na koje se ti stavovi


reflektiraju na njihovo postupanje otpadom. Rezultati istraživanja mogu pomoći uspostavi kvalitetnijeg sustava u OBŽ jer su ukazali na postojanje raskoraka između deklarativne ekološke svijesti ispitanika i njihovog postupanja otpadom. Kao primarni ograničavajući čimbenik, ispitanici ističu nedostatak vremena i nezainteresiranost za aktivno sudjelovanje u rješavanju problema otpada kojeg, smatraju, trebaju rješavati lokalne i državne institucije. Odgovornost definitivno treba tražiti u izostanku aktivnosti koje lokalne i državne vlasti provode, i to ne samo u smislu uspostave cjelovitog sustava gospodarenja otpadom, već i u smislu jačanja svijesti o štetnosti otpada. Istraživanje je, naime, pokazalo kako je rješavanje problema otpada determinirano individualnim stavovima pojedinaca, ali i aktivnostima cjelokupne društvene zajednice. Stoga se, s obzirom na važnost ovoga problema u suvremenom društvu, ukazuje potreba za djelovanjem koje bi održivo gospodarenje otpadom učinilo i kolektivnom, a ne samo individualnom praksom. Razvijanjem svijesti o štetnosti otpada treba utjecati na promjenu konzumerističkoga životnog stila, no i najosvještenije stanovništvo ne može samo riješiti problem otpada, već je nužan integrirani pristup koji podrazumijeva odgovoran pristup svih uključenih: države, županije, JLS, medija, udruga i građana. To podrazumijeva provedbu sljedećih mjera:

Izgradnju komunalne infrastrukture koja će omogućiti implementaciju cjelovitog sustava gospodarenja otpadom;

Promjenu zakonskih, podzakonskih te županijskih i lokalnih propisa usmjerenih prema učinkovitom i strogom financijskom sankcioniranju građana koji neodgovorno postupaju otpadom te financijskom nagrađivanju građana koji odgovorno postupaju otpadom. Metoda tzv. „mrkve i batine“ najučinkovitiji je instrument 'osvještavanja' stanovništva u području gospodarenja otpadom;

Dodatno motiviranje građana na odvojeno prikupljanje otpada uvođenjem sustava naplate odvoza otpada prema količini, odnosno volumenu otpada;

Poticanje odvajanje otpada uvođenjem sustava prikupljanja otpada „od vrata do vrata“;

Uvođenje programa edukacije i informiranja građana o odgovornom postupanju otpadom na nacionalnoj, županijskoj i lokalnoj razini;

Financijsku podršku programima udruga i medija usmjerenima na uspostavu cjelovitog sustava gospodarenja otpadom.

Tek cjelovitom i discipliniranom provedbom svih navedenih mjera moguće je očekivati pozitivnu promjenu. Bez integriranja građana u aktivno rješavanje ovoga problema na svim razinama, nijedan komunalni sustav, koliko god dobro bio postavljen, neće riješiti ovaj problem. Stoga su stavovi građana o ovom pitanju iznimno važan element dugoročne jednadžbe otpada.


ANALYSIS OF ATTITUDES OF THE CITIZENS IN THE OSJEČKO-BARANJSKA COUNTY REGARDING THE WASTE MANAGEMENT

SYSTEM

Domagoj Ćalušić, MSc in Economics., University of Applied Sciences VERN'Iblerov trg 10, 10000 Zagreb, Croatia

Telephone: +385 98 185 54 36, e-mail: [email protected]

Mirela Holy, PhD, University of Applied Sciences VERN'Iblerov trg 10, 10000 Zagreb, Croatia


ABSTRACT

Waste is one of the biggest ecological problems we are facing today and, besides state and local institutions and companies, every citizen has an important role to play. The aim of this paper was to examine the attitudes of the citizens in Osječko-baranjska County regarding waste management problem. The research sought to find out how much citizen's environmental attitudes are reflected on their day-to-day waste management. The survey was conducted on a sample of 203 citizens. Research findings have shown that there is a disproportion between the citizens’ perception of waste as the biggest ecological problem and their daily waste management. The solutions to the problem are therefore better education of citizens, better organization and improvement of the waste management system, as well as the change and implementation of regulations that would financially penalize those who treated waste inadequately and would financially motivate those who do it appropriately.

Keywords: ecological awareness, waste, sustainable waste management, recycling


LITERATURA

1. Đikić, D. et al. (2001). Ekološki leksikon. Zagreb: Barbat

2. Kalambura, S., i Racz, A. Održivo gospodarenje otpadom. Preuzeto s http://www.intelekta.org/index.php/hr/o-nama/publikacije/item/334-odrzivo-gospodarenje-otpadom-odabrana-poglavlja (16.05.2016.)

3. Kufrin, J., Milanović, Z. i Sinčić, D. (2015). Program izobrazbe: Odgovorno gospodarenje otpadom. Zagreb: Algebra d.o.o. Preuzeto s http://gospodarenjeotpadom.hr/wp-content/uploads/2015/10/GO-za-web.pdf (16.05.2016.)

4. Općina Antunovac. 2011. Prostorni plan uređenja Općine Antunovac. "Službeni glasnik" Općine Antunovac broj 3/05, 5/11, 8/11 i 9/12.

5. Osječko baranjska županija. 2006. Izmjene i dopune Prostornog plana Osječko-baranjske županije. "Županijski glasnik" broj 1/02 i 4/10.

6. Osječko baranjska županija. 2009. Odluka o osnivanju trgovačkog društva EKOS d.o.o. za gospodarenje otpadom. ''Županijski glasnik'' broj 9/09.

7. Senečić, J. (1997). Istraživanje turističkih tržišta. Zagreb: Mikrorad i Ekonomski fakultet.

8. Sofilić, T. i Brnardić, I. (2015). Održivo gospodarenje otpadom. Sisak: Sveučilište u Zagrebu Metalurški fakultet.

9. Solomon, M., Bamossy, G. Askegaard, S. i Hogg, M. K. (2015). Ponašanje potrošača: europska slika. Zagreb: Mate d.o.o.

10. Vrček, V. (2011). Druga strana potrošačkog raja: u klopci između bolesti i zdravlja. Zagreb: Školska knjiga.

11. Ritter, L. A. i Sue, V. M. (2007). Conducting Online Surveys. Thousand Oaks: Sage Publications.

12. Državni ured za reviziju, Područni ured Osijek (2014). Izvješće o obavljenoj reviziji učinkovitosti gospodarenja otpadom na području Osječko-baranjske županije. Preuzeto s http://www.revizija.hr/izvjesca/2014/rr-2014/revizije-ucinkovitosti/gospodarenje-otpadom/gospodarenje-otpadom-na-podrucju-osjecko-baranjske-zupanije.pdf (03.04.2016.)

13. Državni zavod za statistiku. (2014). Izvješće o obavljenoj reviziji učinkovitosti gospodarenja otpadom u Republici Hrvatskoj. Preuzeto s http://www.environmental-auditing.org/Portals/0/AuditFiles/izvjesce-o-obavljenoj-reviziji-gospodarenja-otpadom-u-republici-hrvatskoj.pdf (16.05.2016.)

14. Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Gospodarenje otpadom - Odlagališta otpada i sanacije. Preuzeto s http://www.fzoeu.hr/hr/gospodarenje_otpadom/odlagalista_otpada_i_sanacije/ (14.05.2016.)


15. Hrvatska agencija za okoliš i prirodu. (2016). Izvješće o komunalnom otpadu za 2014 godinu. Preuzeto s http://www.azo.hr/Izvjesca25 (10.5.2016.)

16. Hrvatska agencija za okoliš i prirodu. (2016). Izvješće o komunalnom otpadu za 2015 godinu. Preuzeto s http://www.azo.hr/Izvjesca14 (04.07.2017.)

17. Hrvatska agencija za okoliš i prirodu. (2014). Izvješće o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj. Preuzeto s http://www.azo.hr/Izvjesca29 (09.07.2017.)

18. Hrvatska enciklopedija. Potrošačko društvo. Preuzeto s http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=49795 (03.07.2017.)

19. Narodne novine (2013). Zakon o održivom gospodarenju otpadom. Preuzeto s http://www.azo.hr/PropisiIzPodrucja (10.05.2016.)

20. Narodne novine (2005). Strategija gospodarenja otpadom Republike Hrvatske. Preuzeto s http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2005_11_130_2398.html (16.05.2016.)

21. Narodne novine (2007). Plan gospodarenja otpadom u Republici Hrvatskoj za razdoblje 2007.-2015. godine. Preuzeto s http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2007_08_85_2652.html (25.05.2016.)

22. Narodne novine (2005). Uredba o kategorijama, vrstama i klasifikaciji otpada s katalogom otpada i listom opasnog otpada. Preuzeto s http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2005_04_50_963.html (03.07.2017.)

23. Službeni list Europske unije (2008). Direktiva 2008/98/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o otpadu i stavljanju izvan snage određenih Direktiva. Preuzeto s http://eurlex.europa.eu/legalcontent/HR/TXT/?uri=CELEX%3A52014PC0397 (20.5.2016.)

24. Državni zavod za statistiku. (2013). Popis stanovništva, kućanstva i stanova 2011. Preuzeto s http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2012/SI-1468.pdf (01.04.2016.)


GERILSKI MARKETING U POSLOVANJU MALIH PODUZEĆA

dr.sc. Marina Gregorić, viši predavač, Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski, Selska cesta 119, 10110 Zagreb, Hrvatska


Vesna Marić, struč. spec. oec, student, Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski, Selska cesta 119, 10110 Zagreb, Hrvatska


SAŽETAK

Gerilski marketing koncepcija je marketinga koja koristi dobre ideje i drugačije metode oglašavanja umjesto velikog budžeta. On koristi tradicionalna sredstva oglašavanja na neobičan način i time postiže efekt iznenađenja i prepoznatljivosti. Njime se mogu postići veliki rezultati u malim poduzećima. Ciljevi istraživanja su ukazati na različite mogućnosti i koristi primjene strategije gerilskog marketinga u poslovanju malih poduzeća. U istraživanju su primijenjene kvantitativna i kvalitativna metoda te primarni i sekundarni izvori informacija. Primarno istraživanje provedeno je kvantitativnom metodom, putem upitnika na uzorku od 50 malih poduzeća i kvalitativnom metodom putem intervjua na uzorku od 15 ispitanika, vlasnika ili direktora poduzeća. Rezultati istraživanja potvrdili su da primjena gerilskog marketinga u malim poduzećima povećava broj kupaca što dalje omogućava realizaciju većeg prihoda te profitabilno poslovanje. Male tvrtke koriste metode gerilskog marketinga i u tome su uspješne, ali ima prostora za poboljšanja i širu primjenu metoda i alata gerilskog marketinga.

Ključne riječi: gerilski marketing; mala poduzeća; niski troškovi; oglašavanje


100 Gregorić, M., Marić, V.: Gerilski marketing u poslovanju malih poduzeća

1. UVOD

Gerilski marketing je strategija marketinga koja se temelji na inovativnim marketinškim alatima, taktikama i strategijama oblikovanja marketinških aktivnosti koje potiču reakcije odgovarajućeg segmenta tržišta. Pojam gerilskog marketinga nastao je kao pandan gerilskom ratovanju, povezivanjem s naslovom knjige Guerrilla Warfare Ernesta Che Guevare, koji je 1960 godine u njoj opisao gerilsku taktiku ratovanja u kojoj se koriste neobični napadi iz zasjede, a radi postizanja cilja u okružju u kojem treba angažirati sve sposobnosti da bi se postigli cilj i prednost. Termin gerilski marketing prvi je uveo Amerikanac Jay Conrad Levinson koji je 1984. godine svojom knjigom Guerrila marketing promijenio svijet oglašavanja te su slijedila nova izdanja koja su pratila trendove u razvoju marketinga, kako onog tradicionalnog, tako i gerilskog.

Gerilski marketing definiran je različito, a jedna od definicija glasi: „Gerilski marketing pojednostavljuje složene pojmove i objašnjava kako se poduzetnici mogu služiti marketingom s ciljem stjecanja maksimalne dobiti na temelju minimalnih ulaganja“ (Levinson, Levinson i Levinson, 2008, str. 30). Gerilski marketing faktor iznenađenja postiže humorom, šokantnim porukama, smještanjem promotivne poruke na neobično mjesto ili prezentiranjem poruke pomoću netipičnog medija te tako pobuđuje emocije i želje potrošača bez korištenja velikih financijskih sredstava. Zbog toga je izrazito pogodan za mala poduzeća koja u pravilu ne raspolažu velikim budžetima za marketinšku aktivnost. Gerilski marketing uključuje različite instrumente kao što su: viralni marketing, buzz marketing, marketing iz zasjede, senzacijski marketing, prikriveni marketing i content marketing.

Razvoj interneta u velikoj je mjeri pridonio razvoju gerilskog marketinga jer dodatno naglašava karakteristiku gerilskog marketinga gdje su primarne dobra ideja i kreativnost te dobra priprema marketinškog plana i segmentacija tržišta, a veličina tvrtke i financijska sredstva imaju sekundarni značaj. Gerilski marketing malog poduzeća treba obuhvaćati sve oblike kontakta i komunikacije malog poduzeća s vanjskim svijetom.

Gerilska marketinška kampanja mora biti inspirativna i uvjerljiva, ponekad i agresivna, te tako privlačiti pozornost određene ciljne skupine. Također, mora biti fleksibilna i koristiti raznovrsna sredstva ovisno o situaciji, trenutku i mjestu. Samo korištenje resursa i energije nije dostatno, već ih treba dobro usmjeriti pa zbog toga gerilska marketinška kampanja treba biti inteligentna. „Inteligentan marketing je marketing na prvom mjestu i prvenstveno usredotočen na bit same ideje. Cjelokupni marketing mora biti produžetak te ideje: oglašavanje, listovni papir, materijal za poštansku ponudu, telefonski marketing, oglašavanje na žutim stranicama, ambalaža, sve – baš sve“ (Levinson, 1999, str. 19). Ulaganje u marketing i oglašavanje ne daje dobre rezultate u kratkom vremenu, već ga treba provoditi duže vrijeme da bi se postigao željeni učinak.


2. PREDMET ISTRAŽIVANJA

Predmet istraživanja ovoga rada je mogućnost primjene strategije gerilskog marketinga u poslovanju malih poduzeća tako da se sistematiziraju svi alati gerilskog marketinga i metode njihove primjene te takvim preglednim prikazom olakša njihova upotreba u praksi. Od presudne je važnosti da se mala poduzeća promoviraju na pravilan način. Dugotrajna recesija i izrazito dominantna uloga velikih poduzeća u različitim djelatnostima uzrok su gašenja velikog broja malih poduzeća. Zbog toga je svako moguće poboljšanje ili olakšanje poslovanja malih poduzeća izuzetno korisno, kako za njihov opstanak, tako i za dulji životni ciklus, pozitivno poslovanje, veće zapošljavanje pa i za otvaranje novih tvrtki i njihov uspješan rast. Gerilski marketing kao strategija omogućava malim poduzećima pozicioniranje na tržištu te poslovanje na način da zauzmu tržišne niše u kojima velike tvrtke ne mogu poslovati. Gerilski marketing svojim specifičnim metodama otvara raznolike mogućnosti promocije tvrtkama koje posluju u različitim, a u većini slučajeva i u izrazito oskudnim uvjetima te se bave djelatnostima kao što su osobne usluge, servisne usluge, specijalizirana mala proizvodnja, razne obrtničke i tradicionalne djelatnosti, da uz mala ulaganja nađu svoje mjesto na tržištu i kontinuirano provode promociju svojih djelatnosti te tako imaju stabilno poslovanje. Koncepcija gerilskog marketinga temelji se na njegovim bitnim karakteristikama, a to su niska cijena i inovativnost što dalje omogućava rasprostranjenost. Ovaj rad istražuje alate gerilskog marketinga te načine na koje se mogu koristiti i uz dobre ideje postići veliku rasprostranjenost. Pri korištenju alata gerilskog marketinga, važno je koristiti istovremeno više alata te ih kvalitetno kombinirati, kako prema njihovim karakteristikama, tako i prema troškovima koji se vežu uz njih. Poznavanje alata i njihova redovita i dugotrajna upotreba bitno utječu na stabilnost poslovanja malih tvrtki, na veličinu prihoda, smanjenje troškova vezanih uz promotivne aktivnosti i na taj način ostvarivanja dobiti kao preduvjeta opstanka poduzeća.

Gerilska tvrtka je malo poduzeće koje je svoju strategiju marketinga u potpunosti uskladilo s principima gerilskog marketinga te uz mala financijska ulaganja i korištenje alata gerilskog marketinga postiže konkurentsku prednost na tržištu.

Menadžer gerilske tvrtke treba imati znanje i sposobnost te razumjeti važnost pozicioniranja tvrtke na tržištu i već pri osnivanju tvrtke treba izabrati ime koje će biti prepoznatljivo, ugodno za slušatelja i lagano za izgovor, a dovoljno snažno da može predstavljati brend. Dobar odabir imena tvrtke može biti temelj kvalitetnog komuniciranja na tržištu te poslovnog uspjeha tvrtke, osobito ako je usklađeno s djelatnošću tvrtke i dobrom ponudom koja zadovoljava potrebe tržišta. „Branding je složeni proces stvaranja identiteta, obilježja različitosti i ideje marke, njezine relevantnosti za potrošača i upravljanje signalima kojima se ideja prenosi do potrošača s ciljem da ju osjete, dožive i prihvate“ (Pavlek, 2008, str. 121).

Gerilska tvrtka za cilj ima pozicioniranje na tržištu tako da postigne prepoznatljivost na tržištu u odnosu na konkurenciju. Proizvodi ili usluge tvrtke postaju prepoznatljivi u odnosu na konkurentske proizvode ili usluge tako da im se uz njihovu karakteristiku upotrebne vrijednosti doda i obilježje vrijednosti marke. „Malim je poduzećima stvaranje marke izazov jer ta poduzeća imaju ograničena sredstva i proračune. Općenito govoreći, kada iza marke stoje ograničena sredstva, usredotočenost i


dosljednost marketinških programa od ključne je važnosti. Kreativnost je također bitna – pronalaženje novih načina da se nove ideje predstave potrošačima“ (Kotler, Keller i Martinović., 2014, str. 292). Gerilski marketing za pozicioniranje marke na tržištu može koristiti storytelling, odnosno ispričati priču koja njihov proizvod ili uslugu čini drugačijom od ostalih proizvoda na tržištu.

Kvaliteta je sljedeće bitno obilježje gerilske tvrtke. Kvalitetu možemo definirati kao stupanj zadovoljenja potreba i očekivanja potrošača. Gerilska tvrtka koristi mogućnosti proširenja ili nadogradnje svoje ponude te će omogućiti svojim potrošačima kupovinu dodatnih proizvoda ili veće količine proizvoda pod povoljnijim uvjetima.

Gerilska tvrtka uvijek se nalazi na dobroj lokaciji, a u ovom slučaju, to nije lokacija u centru grada u skupom lokalu. Gerilska tvrtka će marketinškom aktivnošću učiniti lokaciju na kojoj se nalazi dobrom i poznatom te će potrošače privući svojim ponudom, kvalitetom, dobrom pričom i prepoznatljivošću ponude. Dobru lokaciju poslovanja gerilska tvrtka će osigurati i na najvažnijem i najprometnijem mjestu, a to je internet.

Gerilska tvrtka svoje poslovanje temelji na etičkim načelima. Poslovanje u skladu s etičkim načelima naziva se društveno odgovornim poslovanjem. „Društvena odgovornost poslovanja (DOP) predstavlja opredjeljenje tvrtke za unaprjeđenje dobrobiti zajednice kroz diskrecionu – dragovoljnu – poslovnu praksu i doprinose na račun vlastitih resursa“ (Kotler i Lee, 2009, str. 14).

2.1. Alati minimedijskog gerilskog marketinga

Minimedijski alati gerilskog marketinga jednostavna su i pristupačna sredstva kojima se može provoditi marketinšku aktivnost svakoga dana na više načina uz minimalne troškove što dugoročno daje dobre rezultate. Mala poduzeća i obrtnici u praksi koriste u svom poslovanju jednostavna promotivna sredstva i jednostavne promotivne aktivnosti putem posjetnica, letaka, malih plakata, natpisa, naljepnica, obavijesti u izlogu i ostalo. Takvo oglašavanje provodi se na vrlo ograničenom području, obično u dijelu grada u kojem se tvrtka nalazi što je zadovoljavajuće s obzirom na veličinu tvrtke i njezin kapacitet. Levinson i suradnici su u knjizi Gerilski marketing naveli čak 30 alata minimedijskog gerilskog marketinga koji se mogu svakodnevno primjenjivati u marketinškim aktivnostima.

Tablica 1 Alati minimedijskog gerila marketinga

1. Marketinški plan 11. Poslovne stranice imenika 21. Izlog prodavaonice

2. Marketinški kalendar 12. Samostojeći natpisi 22. Natpisi u interijerima


3. Identitet tvrtke 13. Mali oglasi 23. Plakati

4. Posjetnice 14. Promoviranje po upitu

24. Prodaja od vrata do vrata

5. Memorandum s logom 15. Besplatni oglasi 25. Natpisi za vrata

6. Osobna pisma 16. Letci i cirkularna pisma 26. Kratki govor

7. Telefonski marketing 17. Oglasne ploče 27. Priča o vrijednosti

8. Besplatni telefonski broj (0800) 18. Promotivne poruke 28. Sekundarna ponuda

9. Telefonski broj s imenom tvrtke 19. Vanjski natpisi 29. Pisane preporuke

10. Dopisnice i razglednice 20. Ulični natpisi 30. Sajmovi

Izvor: izrada autora prema Levinson et al., 2008.

U poslovanju malih poduzeća poželjno je koristiti što više minimedijskih alata u isto vrijeme te ih prilagoditi potrebama potrošača, djelatnosti i načinu funkcioniranja poduzeća. Svaka gerilska tvrtka bez obzira na djelatnost mora koristiti istovremeno najmanje deset alata.

2.2. Alati maksimedijskog gerila marketinga

Maksimedijski marketing je marketing putem medija koji omogućavaju masovnu komunikaciju, a to su: tisak, odnosno novine i časopisi, radio, televizija, velike oglasne ploče, odnosno bildboardi ili jumbo plakati i prodaja putem pošte. Odabir medija putem kojeg želimo prenijeti promotivnu poruku ovisi o karakteristikama medija, procjeni o rome koji bi medij bio najučinkovitiji i imao željeni doseg te o budžetu namijenjenom za promociju.

Novine koje izlaze dnevno ili tjedno dobar su medij za održavanje dinamike oglašavanja te takvoga povezivanja s čitateljima kao potencijalnim kupcima koji počinju doživljavati tvrtku kroz oglase kao prepoznatljivu i vrijednu povjerenja. Pri odabiru novin,a treba raspolagati informacijom o nakladi te znati koja je ciljana publika i kolike su cijene oglasnog prostora za pojedine veličine oglasnog prostora te moguće uštede za veće količine oglasa te različita izdanja iste nakladničke kuće.

Časopisi u pravilu izlaze mjesečno i to je dinamika kojom je moguće slanje promotivne poruke putem časopisa. Promotivne poruke u časopisu zbog toga trebaju biti većeg formata i kvalitetnog grafičkog dizajna koji obuhvaća: atraktivnu fotografiju


ili ilustraciju, naslov koji privlači pažnju i tekst koji nudi vrijednost potencijalnim kupcima.

„Valjano pripremljena promotivna poruka u časopisu, po mogućnosti preko čitave stranice, maloj tvrtki pridaje više vjerodostojnosti nego ijedan drugi masovni medij“ (Levinson, 2008, str. 223).

Radio kao medij masovne komunikacije predstavlja odlično sredstvo gerilskog marketinga jer omogućava da do punog izražaja dođu sve tri karakteristike gerilskog marketinga: faktor iznenađenja, rasprostranjenost i niski troškovi. Faktor iznenađenja postiže se dobrom idejom za izradu promotivne radioporuke. Dobra ideja nastaje tako da se tvrtka, proizvod ili usluga koji su predmet promotivne poruke prikažu prije svega dobrom osnovnom porukom koja će se dalje prilagođavati svim vrstama oglašavanja. Za oglašavanje se mogu odabrati nacionalne ili lokalne radiostanice, ovisno o proizvodu ili usluzi i karakteristikama ciljne skupine.

Televizija je najmoćniji alat masmedijskog gerilskog marketinga jer ima mogućnost dopiranja do najvećeg broja ljudi te tu dolazi do izražaja karakteristika rasprostranjenosti kao jedno od obilježja gerilskog marketinga. Drugo obilježje gerilskog marketinga, faktor iznenađenja, postiže se tako da televizijski spotovi prikažu karakteristike proizvoda na spektakularan način te uvjere gledatelje u njegovu vrijednost. Gerilska tvrtka će pri odabiru odgovarajuće TV mreže, između nacionalne, lokalne i kabelske, u pravilu izabrati lokalnu zbog mogućnosti segmentacije tržišta i zbog pristupačnije cijene oglašavanja.

Bildboardi ili jumbo plakati i druga sredstva vanjskog oglašavanja alati su maksimedijskog gerilskog marketinga namijenjeni za privlačenje pažnje potencijalnih kupaca dok borave na otvorenome. Bildboardi moraju biti jako dobro osmišljeni i dizajnirani s jednostavnom i izravnom porukom.

Pošta je tradicionalni alat maksimedijske komunikacije Ova vrsta pošte može biti adresirana i neadresirana, a sadrži identične promotivne materijale koji se šalju velikom broju primatelja i nema karakter osobnog pisma. Adresirana pošta daje puno bolje rezultate od neadresirane jer obično zatvorene kuverte završe na pregledu i čitanju dok se dio promotivnog materijala koji stiže bez kuverte odlaže bez čitanja. Takva promocija daje mjerljive i izuzetno dobre rezultate.

2.3. Alati digitalnog gerila marketinga

Gerilska tvrtka mora pratiti trendove suvremenog poslovanja, a da bi to ostvarila, mora raspolagati odgovarajućim alatima potrebnim za e-poslovanje, odnosno za realizaciju digitalnog gerilskog marketinga treba raspolagati alatima koji se primjenjuju u e-marketingu. Prije svega, treba raspolagati tehničkom infrastrukturom koja obuhvaća: priključak na telekomunikacijsku mrežu i internet te potrebnu informatičku opremu i programe koji omogućuju interaktivnu komunikaciju. Mala poduzeća čak i malim promjenama poput korištenja e-maila, Skypea i slanja SMS-a preko mobilnih telefona, mogu unaprijediti svoje poslovanje, ali za dobre rezultate treba koristiti sljedeće alate digitalnog gerilskog marketinga:


1. „Web sjedište u najizvornijem obliku možemo definirati kao skup međuzavisno povezanih web stranica koje čine jednu cjelinu i smještene su u okviru jedne internetske domene na web poslužitelju“ (Ružić, Biloš i Turkalj, 2014, str. 136). Web sjedište je mjesto na internetu gdje će malo poduzeće staviti sve potrebne informacije o poduzeću, djelatnosti, lokaciji, asortimanu, vrijednosti koju nudi kupcu i svojim konkurentskim prednostima na tržištu. Web sjedište treba imati kvalitetan grafički dizajn i biti popunjeno potrebnim informacijama, fotografijama, audio i video sadržajima.

2. Optimizacija za tražilice bitan je element uspješnog e-marketinga. „Stranica mora biti lako dostupna pretraživačima poput Googlea kako bi privukla ljude na nju, pa je zato potrebno uložiti vrijeme u optimizaciju (Akcija digital d.o.o., 2017).

3. Google AdWords – plaćeno oglašavanje može ubrzati dostupnost web sjedišta na tražilici. „To je, najjednostavnije rečeno, plaćeno oglašavanje preko Googlea koje se temelji na pravilnom odabiru i pozicioniranju ključnih riječi. Na taj način web stranica postaje sve popularnija jer plaćeni oglasi imaju prednost na tražilicama pred ostalim web stranicama, iako se radi o istim ključnim riječima“ (Akcija digital d.o.o., 2017). Plaćeno oglašavanje je način zakupa ključnih riječi tako da kod pretraživanja stranica dobije prednost u prikazivanju podataka pri pretraživanju po ključnim riječima.

4. Društvene mreže omogućuju redovitu komunikaciju s postojećim i potencijalnim klijentima. One omogućuju brzo dijeljenje informacija, povezanost s ljudima, usmjeravanje promotivne aktivnosti prema ciljnoj skupini, brendiranje, jednostavno organiziranje nagradnih igara, organiziranje službe za korisnike, osobni pristup i izravnu komunikaciju, bolje rangiranje na tražilicama, a moguće je i pronalaženje poslovnih partnera. Najpopularnije društvene mreže su prije svega Facebook, Google+, LinkedIn, Twitter, Pinterest, YouTube, a popularne su i blog platforme Blogspot, Tumblr i WordPress.

5. Display oglasi su vizualne promotivne poruke koje se prikazuju na portalima. „U svijetu internetske terminologije portal označava web sjedište koje jest ili želi biti ulaznim vratima na internet, tj. glavna polazišna točka s koje korisnik kreće istraživati internetski informacijski prostor“ (Ružić et al., 2014, str. 140). To su u pravilu tzv. news portali koje posjećuje velik broj ljudi ili specijalizirani portali koje posjećuje određeni tržišni segment. Display oglasi mogu biti u obliku plakata, videa ili animacija.

3. METODOLOGIJA ISTRAŽIVANJA

Izrada rada temelji se na prikupljanju i obradi podataka iz primarnih i sekundarnih izvora podataka. Primarnim istraživanjem prikupljaju se podaci izjašnjavanjem ispitanika koje čine male tvrtke te se utvrđuje njihova upotreba sredstava gerilskog marketinga, njihovo poznavanje karakteristika gerilskog marketinga i međuzavisnost s ostvarenim povećanjem broja kupaca, prihodima, rezultatom poslovanja i zadovoljstvom postignutim. Primarnom obradom podataka obuhvaćen je uzorak od pedeset malih poduzeća s područja Republike Hrvatske koja imaju dvadeset ili manje zaposlenika te ukupan prihod manji od pet milijuna kuna godišnje. Navedeni


uzorak izabran je kao namjerni uzorak koji ima poželjne karakteristike za istraživanje predmeta ovoga rada.

Podaci su prikupljeni putem upitnika od dvanaest pitanja, odnosno jedanaest zatvorenih pitanja s ponuđenim odgovorima intenziteta ili nabrajanja i jednim otvorenim pitanjem gdje su ispitanici mogli izraziti svoje iskustvo o vrijednosti alata gerilskog marketinga. Uz anketu, dostupni vlasnici tvrtke koji su to željeli, izrazili su svoja iskustva putem kratkog nestrukturiranog intervjua. Sekundarno istraživanje provedeno je na temelju relevantne stručne literature koja obrađuje teme marketinga – kako usku temu gerilskog marketinga, tako i upravljanje marketingom, integriranu marketinšku komunikaciju i e-marketing.

4. REZULTATI ISTRAŽIVANJA

Grafikon 1. – Broj zaposlenih

Izvor: rezultati istraživanja autora rada

Primarno istraživanje poznavanja alata gerilskog marketinga i njihove primjene u praksi provedeno je na namjerno odabranom uzorku od 50 malih poduzeća koja imaju od jednog do dvadeset zaposlenika. Mala poduzeća razvrstana su u tri kategorije: poduzeća do tri zaposlenika, od četiri do deset zaposlenika i poduzeća koja imaju jedanaest do dvadeset zaposlenika. U praksi se poduzeća takvih veličina razlikuju po načinu poslovanja i oglašavanja, prihodima i uspjehu poslovanja te je uzorak izabran kao namjerni uzorak jer ima poželjne karakteristike za istraživanje predmeta ovoga rada. Tvrtke ispitanika su različitih djelatnosti i različite tehničke opremljenosti što utječe na način na koji tvrtka provodi promotivnu aktivnost, način na koji odabire svoj ciljni tržišni segment te način na koji komunicira s kupcima i drugim dionicima na tržištu.

1-337%

4-1041%

11-2022%

0%


4.1.Rezultati kvantitativnog istraživanja

Primarnim istraživanjem utvrđeno je koje alate gerilskog marketinga ispitanici koriste u praksi. Najviše ispitanika koristi posjetnice i natpisnu ploču, njih 78%, zatim slijedi letak koji koristi 60% ispitanika. Na trećem mjestu po upotrebi su oglasi u novinama i razna ostala sredstva promocije koje koristi 56% ispitanika, a zatim slijede plakati koje koristi 42% ispitanika. Promotivne poruke na radiju koristi 40% ispitanika. Najmanje ispitanika koristi promotivne poruke na televiziji – njih svega 14%. Neplaćene oglase koristi 10% ispitanika jer takvi oglasi u pravilu nisu primjereni za promoviranje.

Grafikon 2. – Promotivna sredstva koja ispitanici koriste


Prema gore navedenim rezultatima ispitivanja, može se donijeti zaključak da najviše ispitanika koristi alate gerilskog marketinga koji su najpristupačniji po cijeni: posjetnice, oglasna ploča i letci. Oni su i najprikladniji za male tvrtke koje su okrenute uskom lokalnom tržištu. Zatim slijede ostali načini promocije pri čemu su mala poduzeća vrlo kreativna što je pravi gerilski način promoviranja djelatnosti. Oglas u novinama (56%) i oglas na radiju (40%) smatraju se najučinkovitijim promotivnim sredstvima kojima se može postići velika rasprostranjenost promotivne poruke, a kvalitetnim izborom moguć je i odabir odgovarajuće ciljne skupine. Najmanje ispitanika koristi promotivne oglase, spotove ili sponzorirani program na televiziji.

128

720

1028

539

2130

39

2%56%

14%40%20%56%

10%78%

42%60%78%

0 10 20 30 40 50

NIŠTAOSTALO

OGLAS NA TVOGLAS NA RADIJU

VELIKA NATPISNA PLOČAOGLAS U NOVINAMA

NEPLAĆENI OGLASNATPISNA PLOČA

PLAKATLETAK

POSJETNICE


Grafikon 3 – Društvene mreže koje ispitanici koriste


Najpopularniju društvenu mrežu Facebook najviše koriste i mala poduzeća za promociju svoje djelatnosti i interaktivnu komunikaciju s kupcima ili potencijalnim klijentima. Tu društvenu mrežu koristi 72% ispitanika. LinkedIn i Google+ su nešto manje popularne društvene mreže te ih koristi 42% ispitanika. Twitter koristi 18% ispitanika, dok 22% ispitanika uopće ne koristi društvene mreže.

Web sjedište ima 82% ispitanika te ga 78% koristi za promociju proizvoda i usluga odnosno za promociju svoje djelatnosti, 26% ispitanika ga koristi kao online trgovinu, 46% pruža preko web sjedišta podršku svojim korisnicima dok 18% ispitanika nema web sjedište.

Grafikon 4. – Web sjedište ispitanici koriste u svrhu:


0 5 10 15 20 25 30 35 40

ne koriste društvene mreže

LinkedIn

Google+

Twitter

Facebook

11

21

21

9

36

22%

42%

42%

18%

72%

nema web sjedište

korisnička podrška

online trgovina

promociju proizvoda i usluga

9

23

13

38

18%

46%

26%

76%


Grafikon 5. – Postotak prihoda izdvojen za promociju


Iz podataka prikupljenih primarnim istraživanjem o postotku prihoda izdvojenog za promotivne aktivnosti može se zaključiti da ispitanici svoju promotivnu aktivnost provode uz niske troškove, a to je jedna od tri bitne karakteristike gerilskog marketinga. Gornji grafikon prikazuje da većina, odnosno čak 58% ispitanika, u promotivne aktivnosti ulaže 10% ili manje prihoda, dok samo mali postotak ispitanika – njih 6% – ulaže u promotivne aktivnosti preko 30% prihoda. Ovi podaci dobar su pokazatelj da je metodama gerilskog marketinga moguće unaprijediti odnose s kupcima te postići učinkovitost i rasprostranjenost uz niski trošak. Navedeno potvrđuje i izjava ispitanika o tome utječe li oglašavanje na povećan interes kupaca gdje je 90% ispitanika izjavilo da promotivna aktivnost djeluje tako da kupci pokazuju povećan interes pa se time potvrđuje da je gerilskim marketingom moguće unaprijediti odnose s kupcima.

Grafikon 6. – Oglašavanje povećava interes kupaca


0-5%0%

6-10%34%

11-20%44%

21-30%13%

31% i više9%

DA90%

NE10%


Dobro upravljanje marketingom ne potiče samo interes potencijalnih kupaca već potencijalne kupce potiče na akciju i dovodi do zaključenja prodaje, a to je pravi cilj svih promotivnih aktivnosti. Ispitanici su procijenili da im promotivna aktivnost donosi do 30% više kupaca u 36% slučajeva, s tim da su u tu kategoriju uključeni i oni ispitanici koji su prethodno izjavili da im promocija ne utječe na povećanje interesa kupaca.

Grafikon 7. – Procjena povećanja broja kupaca zbog oglašavanja


Većina ispitanika – njih 64% – procjenjuje da promocija povećava broj kupaca za 31 – 90% što potvrđuje da je gerilskim marketingom moguće povećati prodaju i profitabilnost. Tu tezu dodatno potvrđuje i odgovor na pitanje o povećanju prihoda zbog oglašavanja. Povećanje prihoda do 30% na temelju promotivne aktivnosti ostvaruje 38% ispitanika, dok je 62% ispitanika izjavilo da je povećanje prihoda na temelju promotivne aktivnosti čak 31 – 90%.

Grafikon 8. – Procjena povećanja prihoda zbog oglašavanja


0 - 30 %38%

31 - 60 %34%

61 - 90%28%


Grafikon 9. – Rezultat poslovanja u prethodnoj godini


Na pitanje jesu li zadovoljni rezultatom poslovanja u prethodnoj godini, odnosno jesu li poslovali pozitivno ili nisu zadovoljni jer nisu ostvarili dobar rezultat, ispitanici su u 72% slučajeva odgovorili da su zadovoljni i da je poslovanje pozitivno. Negativno je svoj poslovni rezultat ocijenilo 28% ispitanika. U kategoriji tvrtki koje su svoj rezultat ocijenile negativnim nalaze se različiti ispitanici, od onih koji u svoju marketinšku aktivnost ulažu 0 – 5% prihoda do onih koji u svoju marketinšku aktivnost ulažu 31 i više posto ostvarenog prihoda. Na krajnji rezultat poslovanja malih poduzeća utječe cijeli niz okolnosti: djelatnost tvrtke, kvaliteta menadžmenta, trendovi na tržištu, konkurencija i drugo, pa je promotivna aktivnost samo jedna od niza aktivnosti kojima se mora utjecati na poslovni rezultat. Većina od 72% ispitanika pozitivno posluje i zadovoljni su ostvarenim rezultatom što još jednom potvrđuje da gerilski marketing povećava prodaju i profitabilnost.

Grafikon 10. – Poznavanje karakteristika gerilskog marketinga


pozitivan72%

28%

pozna94%

ne pozna6%


Karakteristike gerilskog marketinga znalo je prepoznati 94% ispitanika, dok samo 6% nije znalo prepoznati njegove karakteristike što potvrđuje da većina ispitanika do određene mjere poznaje alate i metode gerilskog marketinga te ih primjenjuje u praksi.

Grafikon 11. – Potreba ispitanika za dodatnim informacijama o gerilskom marketingu


Ovakav se odgovor može tumačiti tako da je polovina ispitanika zadovoljna postignutim rezultatima te se smatraju uspješnima i u primjeni gerilskog marketinga, dok dio ispitanika ima stav da se uvijek može bolje i žele se dodatno informirati. Podatak o tome da ispitanici dobro poznaju gerilski marketing i ostvaruju profit doprinosi zaključku da su poduzeća koja koriste gerilski marketing uspješnija od onih koja ih ne koriste.

Grafikon 12. – Odnos troškova promocije i povećanja broja kupaca zbog oglašavanja


žele informacije

50%

ne žele informacije

50%

0

20

40

60

80

100

Stupac1

Povećanje broja kupaca u %


Istraživanjem je utvrđeno da 36% ispitanika ulaže u promociju do 5% prihoda te, istovremeno, 36% ispitanika izjavljuje da broj kupaca raste do 30%. Ovaj grafikon prikazuje odnos između dijela prihoda uloženog u promociju i porasta broja kupaca. Pedeset posto ispitanika ulaže u promociju 10 – 20% prihoda, dok 44% ispitanika izjavljuje da ulaganje u promociju povećava broj kupaca do 60% posto. 14% ispitanika ulaže u promociju preko 20% prihoda, a istovremeno 20% ispitanika izjavljuje da promocija povećava broj kupaca do 90%. Njihove su izjave prikazane u Grafikonu 12. potvrđuju da je primjenom gerilskog marketinga moguće unaprijediti odnose s kupcima.

Grafikon 13. – Odnos troškova promocije i rasta prihoda


Analizom odgovora ispitanika utvrđeno je da 36% ispitanika ulaže u promociju 5% prihoda, dok 38% ispitanika izjavljuje da na temelju promotivne aktivnosti prihod raste do 30%. Odgovor da u promociju ulažu između 11 i 20% prihoda dalo je 28% ispitanika, a isti broj ispitanika je izjavio da im promocija povećava prihod za 60 – 90%. Grafički prikaz njihovih odgovora dovodi do zaključka da gerilski marketing povećava prodaju, a time i prihod, a daljnji je logičan zaključak da povećani prihod uz niske troškove povećava i profitabilnost.

0

20

40

60

80

100

Troškovi u % prihoda

Povećanje prihoda u %


Grafikon 14. – Odnos broja poduzeća s malim ulaganjem u promociju i broja poduzeća s negativnim rezultatom


Istraživanjem je utvrđeno da je 72% ispitanika ostvarilo pozitivan poslovni rezultat, dok je 28% poslovalo negativno. Istovremeno je 36% malih poduzeća uložilo u promotivne aktivnosti manje od 5% prihoda, što znači da je 8% poduzeća ostvarilo pozitivan rezultat s ulaganjima u promociju manjim od 5% prihoda. Iz navedenog se može zaključiti da su poduzeća koja koriste gerilski marketing uspješnija od poduzeća koja ga ne koriste jer se iz gore navedenih podataka vidi da se i uz niska financijska ulaganja u promociju, uz dobru ideju i uloženu energiju, može poslovati profitabilno.

4.2. Rezultati kvalitativnog istraživanja

Uz provođenje primarnog istraživanja putem upitnika, proveden je i intervju s vlasnicima tvrtki te je uzorak istraživanja izabran kao namjerni uzorak jer se radi o poduzećima (odnosno njihovim vlasnicima) koja imaju karakteristike gerilskih tvrtki. Veličina uzoraka bila je 50 tvrtki, ali je u intervjuu moglo ili htjelo sudjelovati 15 ispitanika. Intervju je proveden kao individualni intervju licem u lice ili putem telefona. Definiran je samo opći predmet razgovora te se radi o nestrukturiranim intervjuima gdje su ispitanici mogli slobodno izražavati svoja mišljenja i stavove.

Ispitanici su odgovarali na sljedeće postavljeno pitanje, odnosno temu:

Koji način promocije poduzeća primjenjujete u praksi i što vas čini različitima te vam omogućuje konkurentsku prednost i povećanje prihoda?

Najzanimljiviji dio ovog istraživanja bile su izjave vlasnika poduzeća o načinima na koje promoviraju svoje poduzeće:

„Na poslovnom sastanku potencijalnim naručiteljima usluga naše tvrtke obavezno

0%

20%

40%

60%

80%

100%

ulaganja 0-5% / ili više negativno/pozitivno

36% 28%

64% 72%


pokažemo knjige koje smo izdali i poklonimo im primjerak. Na taj način ostavljamo izuzetno dobar dojam i ostvarujemo konkurentsku prednost, iako su naša izdanja samo zbirke propisa koje možete naći na internetu. Možemo reći da su naše vizitke veličine A4.“

„Kupce privlačimo izuzetno velikim asortimanom, to im je zanimljivo, iako na kraju kupuju samo dio ponude na koju su naviknuli i koju mogu kupiti svagdje.“

„Korisnici naše usluge mogu koristiti svaki deseti termin besplatno, a imamo i dnevne termine kada se usluge mogu koristiti uz popust.“

„Godinama imamo pokretnu trgovinu i osim da samo prodajemo robu, kupce kontinuirano savjetujemo o njenim tehničkim karakteristikama i načinu primjene odnosno ugradnje i servisa. To nam povećava prodaju i stvara povezanost s kupcima, a to treba znati.“

„Najbolji smo u kvartu.“

„Naši su klijenti mlada populacija pa svake godine više puta organiziramo domjenke i druženja, to stvara povezanost i dugotrajan poslovni odnos.“

„Pazimo na kvalitetu i specifično uređenje interijera, na taj način privlačimo pažnju.“

„Pazimo na kvalitetu usluge i nastojimo postići odnos povjerenja.“

„Sudjelovanje na poslovnim kongresima omogućava nam da promoviramo svoju djelatnost i osobno upoznamo potencijalne korisnike naših usluga.“

Kao najkorisnija sredstva u promociji, vlasnici malih poduzeća naveli su letke, oglašavanje putem interneta, oglašavanje u novinama i radijske spotove, a za korištenje plakata naveli su problem nedostatka mjesta za njihovo postavljanje te mogućnost plaćanja kazni za komunalni prekršaj u slučaju postavljanja na nedozvoljenim mjestima.

5. ZAKLJUČAK

Gerilski marketing koristi sve elemente marketinga tako da prepoznaje njihovu učinkovitost u određenim uvjetima te uspješne elemente maksimizira, dok manje uspješne elemente svodi na minimum. Uz to, prepoznaje dobre prilike i rješava probleme te je i ekonomičan jer, umjesto velikog budžeta, koristi dobre ideje i uloženi trud. Gerilski marketing karakterizira faktor iznenađenja koji nastaje primjenom novih kreativnih načina vođenja marketinške kampanje uz svrsishodno korištenje svih kanala kojima se može prenijeti marketinška poruka, kao i dobro kombiniranje raznovrsnih komunikacijskih sredstava u svrhu postizanja njihovog sinergijskog djelovanja. Prema provedenom istraživanju, poznavanje svih taktika gerilskog marketinga, odnosno minimedijskih, maksimedijskih i digitalnih alata, uz vještinu i iskustvo u njihovoj praktičnoj primjeni, omogućava diferencijaciju i


konkurentsku prednost malog poduzeća na tržištu, a time i povećanje broja kupaca, veći prihod i profitabilno poslovanje.


GUERRILLA MARKETING IN SMALL ENTERPRISES BUSINESS ACTIVITIES

Marina Gregorić, PhD, Senior Lecturer, University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski, Selska cesta 119, 10110

Zagreb, CroatiaTelephone: +385 99 4040 164, e-mail: [email protected]

Vesna Marić, MSc in Economics, Student, University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski, Selska cesta 119, 10110


ABSTRACT

Guerrilla marketing is a marketing concept which uses good ideas and different advertising methods instead of a big budget. Guerrilla marketing uses traditional means of advertising in an unusual manner, thus achieving the effect of surprise and distinctiveness. With guerrilla marketing, it is possible to gain big results in a small enterprise. Research goals were to indicate various possibilities and benefits of guerrilla marketing strategy implementation in small enterprises business activities.

The research applies quantitative and qualitative methods and primary and secondary information sources. Primary research is conducted by a quantitative method, by means of a questionnaire on a sample of 50 small enterprises, and by a qualitative method by means of an interview on a sample of 15 respondents, owners or managing directors of enterprises. Research results have confirmed that the application of guerrilla marketing in small enterprises increases the number of buyers, which further enables greater income and profitable business activity. Small enterprises use guerrilla marketing methods and are successful in it, but there is still space for improvement and wider use of guerrilla marketing methods and tools application.

Keywords: guerrilla marketing, small enterprises, low costs, advertisement


LITERATURA

1. Akcija digital d.o.o. Preuzeto s http://akcija.com.hr (24.06.2017).

2. Kotler, P., Keller, K. L., i Martinović, M. (2014). Upravljanje marketingom (14. izd.). Zagreb: MATE.

3. Kotler, P. i Lee, N. (2009). Društveno odgovorno poslovanje. Zagreb: M.E.P Consult.

4. Levinson, J. C.(1999). Marketing gerila. Samobor: EDO.

5. Levinson, J. C., Levinson, J. i Levinson, A. (2008). Gerilski marketing. Zagreb: Algoritam.

6. Pavlek, Z. (2008). Branding. Zagreb: M.E.P Consult.

7. Ružić, D., Biloš, A. i Turkalj, D. (2014). E - marketing. Osijek: Sveučilište Josipa Juraja Strossmayera u Osijeku, Ekonomski fakultet u Osijeku.


PRIMJENA SUVREMENIH KOMUNIKACIJSKIH TEHNOLOGIJA U PROMOCIJI TURISTIČKIH ZAJEDNICA REPUBLIKE HRVATSKE

dr. sc. Marina Gregorić, viši predavač, Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski, Selska cesta 119, 10110 Zagreb, Hrvatska


Ana Vrkljan Muraj, 10000 Zagreb, HrvatskaTelefon: +385 91 4886 566, e-mail: [email protected]

Jasenka Haleuš, studentica, Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski, Selska cesta 119, 10110 Zagreb, HrvatskaTelefon: +385 98 9060 843, e-mail: [email protected]

SAŽETAK

U Republici Hrvatskoj djeluje dvadeset i jedna turistička zajednica županija čije su zadaće promicanje i unapređenje turizma RH i gospodarskih interesa pravnih i fizičkih osoba koje pružaju ugostiteljske i druge turističke usluge ili obavljaju drugu djelatnost neposredno povezanu s turizmom tako da upravljaju destinacijom na razini za koju su osnovane. Suvremene komunikacijske tehnologije poput Facebooka, Twittera, Instagrama, WhatsAppa, Vibera, Messengera i drugih postaju sve značajnije u promociji turističkih sadržaja kako na domaćem tako i na stranom tržištu. Predmet istraživanja ovoga rada jest istražiti u kolikoj mjeri i na koje načine turističke zajednice gradova, općina, područja i županija koriste suvremene komunikacijske tehnologije u svrhu promocije turističke destinacije. Ciljevi istraživanja su utvrditi zastupljenost i razinu primjene komunikacijskih tehnologija u različitim turističkim regijama u RH, a za čiju su promociju zadužene nadležne turističke zajednice. Metode primijenjene u ovom radu su istraživanje za stolom temeljem domaće i strane literature, stručnih i znanstvenih radova kao i povijesna metoda, metoda analize i sinteze te kvantitativna metoda. Kvantitativna metoda provedena je putem distribucije anketnog upitnika cjelokupnoj populaciji turističkih zajednica s ciljem prikupljanja primarnih podataka o načinu, obimu, kvaliteti i uspješnosti korištenja suvremenih komunikacijskih tehnologija u promociji turizma destinacije RH. Suvremeni turisti pretežito komuniciraju putem modernih tehnologija, a dužnost turističkih zajednica je prilagođavanje suvremenoj potražnji i standardima u svjetskom turizmu kako bi osigurale regionalnu, europsku i svjetsku konkurentnost destinacije. Rezultati istraživanja upućuju na potrebu unapređenja komunikacijskih tehnologija u okviru sustava turističkih zajednica. Doprinos ovoga rada ogleda se u razumijevanju


120 Gregorić, M., Vrkljan Muraj, A., Haleuš, J.: Primjena suvremenih komunikacijskih tehnologija u...

suvremenih oblika komunikacije te utvrđivanju njihove prisutnosti u turističkim zajednicama RH.

Ključne riječi: promocija; suvremene komunikacijske tehnologije; turističke zajednice; turizam


1. UVOD

Globalizacija je svijetu donijela ukidanje ograničenja protoka informacija, roba i usluga te omogućila zadovoljenje velikog broja ljudskih zahtjeva i potreba. Tržišna utakmica na području promocije značajno se zaoštrila, što znači dobro promišljanje svake aktivnosti kako bi se ostvario uspjeh. Marketing postaje vrlo važna ekonomska grana i sve više teoretičara bavi se njegovim proučavanjem. Zadaća marketinga u turizmu je odgovoriti na ljudske potrebe, zadovoljiti ih na način koji odgovara turistu i tako konstantno prilagođavati tržišnim trendovima. Turističke zajednice imaju zadaću razumjeti turiste, predvidjeti njihove potrebe i ponuditi im sadržaj na način koji turisti od njih očekuju. Kvalitetan pristup ponude turističkih usluga uključuje informiranje turista o događaju, mogućem doživljenom iskustvu, informaciji i ideji o destinaciji koju promovira. Razumijevajući tržišta, reakciju kupaca i ograničenja, djelatnici u sektoru turizma vrše plasman vlastite ponude. Suvremeni marketing odvija se putem digitalnih medija u kojima se veliki značaj stavlja na marketing sadržaja. Marketing sadržaja obraća se turistima na potpuno drukčiji način od klasičnoga. Marketing sadržaja čini niz aktivnosti i tehnika kojima se turiste privlači destinacijama. Nekada je bilo važno destinaciju prezentirati turistu, a danas ju on sam traži pomoću marketinga sadržaja koji mu omogućava brz pronalazak. Kada se želi promovirati neka turistička destinacija, potrebno je krenuti od ideje, pretvoriti je u sadržaj, promovirati i tako prikupiti što više interesenata od kojih neki postaju posjetitelji. Uz destinaciju koja se promovira, kreira se dodatni sadržaj koji je zanimljiv, bitan i vezan uz destinaciju. Ako je sadržaj kreiran prema očekivanjima turista, oni će ga „pratiti“, ostavit će čak i svoje osobne podatke u želji da ih se informira o novostima i tako postati posjetitelji. Primjena suvremenih komunikacijskih tehnologija u promociji turističkih zajednica Republike Hrvatske nije stvar izbora već predstavlja obvezu. Korištenje modernih informacijsko komunikacijskih tehnologija u turizmu obvezno je ako se razumije profil suvremenog turista. Utjecaj novih tehnologija snažan je osobito na području turizma, a turističke zajednice čija je svrha promicanje i unapređenje turizma, moraju ih intenzivno koristiti u svom radu.

2. PREDMET I CILJ ISTRAŽIVANJA

Predmet istraživanja ovoga rada jest utvrditi razinu primjene suvremenih komunikacijskih tehnologija u poslovanju turističkih zajednica na području Republike Hrvatske. U radu je istraženo u kolikoj mjeri i koje komunikacijske kanale koriste turističke zajednice u svrhu promocije turističke destinacije.Također, istraženo je ulažu li financijska i ostala sredstva u poboljšanje komunikacijskih kanala u skladu sa zahtjevima tržišta te smatraju li da su oprema i znanja kojima raspolažu zastarjela.

Cilj istraživanja je naglasiti važnost primjene suvremenih komunikacijskih tehnologija u različitim turističkim regijama Republike Hrvatske, a za čiju su promociju zadužene turističke zajednice. Također, cilj je bio utvrditi postoji li razlika u komunikacijskim tehnologijama koje se koriste za promociju turističkih destinacija prema regijama, odnosno u kojoj je mjeri praksa primjene ujednačena.


2.1. Turistička zajednica

U sustavu Turističkih zajednica (dalje u tekstu: TZ) u Hrvatskoj, nalazi se 116 Turističkih zajednica gradova, 10 TZ područja, 15 TZ mjesta, 1 TZ otoka, 149 TZ općina te 21 Turistička zajednica županija gdje spada i Grad Zagreb.

Po članku 2. Zakona o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma (2008) „turističke zajednice osnivaju se radi promicanja i unapređenja turizma Republike Hrvatske i gospodarskih interesa pravnih i fizičkih osoba koje pružaju ugostiteljske i druge turističke usluge ili obavljaju drugu djelatnost neposredno povezanu s turizmom tako da upravljaju destinacijom na razini za koju su osnovane“.

Organizacije zadužene za promociju turističke destinacije usmjeravaju svoje promotivne aktivnosti prema potencijalnim turistima kao i prema turističkim posrednicima. Turistima određene emitivne zemlje u njihovoj zemlji promoviraju imidž destinacije koristeći se medijima koji naglašavaju atraktivnosti i pružaju sve potrebne informacije (Senečić i Grgona, 2006).

Turističke zajednice objedinjavaju javni i privatni sektor te ih tako i umrežavaju u smislu susreta, suradnje i dogovora o zajedničkom nastupanju na tržištu. Osnovna karakteristika turističkih organizacija jest da su temeljene na strukturi javno-pravne organizacije, neprofitne organizacije, obveznim oblicima organizacije, fakultativnim oblicima organizacije, članstvu koje može biti dragovoljno, obvezatno i počasno te kombinaciji administrativno-političke i funkcionalne podjele (Magaš, 2003).

2.2. Podjela turističkih zajednica

Sustav turističkih zajednica čine: turističke zajednice mjesta, općina, gradova, područja, turističke zajednice županije, Turistička zajednica Grada Zagreba i Hrvatska turistička zajednica. Zakon o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma (2008) razvrstava TZ na sljedeći način:

1. turistička zajednica općine ili grada na čijem je području najmanje jedno naselje razvrstano u A ili B turistički razred,

2. turistička zajednica područja (za područje na kojem nisu osnovane turističke zajednice općina i gradova)

3. turistička zajednica Grada Zagreba za područje Grada Zagreba,

4. turistička zajednica županije za područje županije,

5. Hrvatska turistička zajednica za područje Republike Hrvatske.

Prema Magašu (2003), turističke organizacije mogu biti lokalne, regionalne i nacionalne. Neovisno o aspektu razine turističke organizacije, potreba za suvremenim komunikacijskim tehnologijama u svrhu promocije destinacije na domaćem i stranom tržištu, danas je neminovan zahtjev svake organizacije na svim razinama.


2.3. Suvremene komunikacijske tehnologije

Moderno društvo definirano je informacijskim tehnologijama koje suvremeni turisti svakodnevno koriste. Mobilne tehnologije, aplikacije, društvene mreže i različite internetske platforme omogućuju interaktivnost, kontinuitet, brzi prijenos informacija, širenje informacija, trgovanje i fleksibilnost na području turizma. Ulogu posrednika koju su imale turističke agencije, preuzimaju nove tehnologije te turisti online poslovanjem dolaze do svih potrebnih informacija. Važnost kvalitete elektroničkih usluga je u porastu, kao i važnost da ih turističke zajednice na vrijeme prepoznaju i prilagode modernom turistu. Mobilne tehnologije podrazumijevaju elektroničke uređaje koji se koriste u pokretu te se uz pomoć ožičene ili bežične infrastrukture povezuju s drugim mobilnim ili fiksnim uređajima. Najrašireniji mobilni uređaji su mobiteli i pametni telefoni te prijenosna računala (notebook, tablet, netbook). Pristup Internetu preko mobilne mreže osnovni je zahtjev današnjice, a omogućuju ga mobilni operacijski sustavi. Turističke zajednice prepoznale su potražnju za mobilnim tehnologijama kao novim efikasnim komunikacijskim kanalom i odgovorile na nju modernim aplikacijama. Neke od najpoznatijih aplikacija su: Croatia.hr, CROtune, Croatia Top100, Best in Croatia. Croatia.hr je besplatna aplikacija Hrvatske turističke zajednice napravljena u svrhu promocije hrvatske turističke ponude. Čini ju sedam kategorija: Otkrij, Doživi, Istraži, Događanja, Korisne informacije, Croatia Feeds i Gourmet 365. Unutar svake kategorije nalaze se sadržaji vezani uz kategoriju gdje turisti mogu naći sve potrebne informacije o destinaciji sukladno svojim interesima (http://www.croatia.hr/hr-HR/Aktivnosti-i-atrakcije/Dogadanja).

CROtune (https://www.iznajmljivaci20.com/2010/07/crotune-prvi-hrvatski-mobilni-turisticki-vodic) je mobilni vodič hrvatske turističke ponude koji putem atraktivnog sučelja nudi korisnicima potrebne podatke o lokalnim točkama interesa i omogućuje im direktan kontakt s njima.

Croatia Top 10 (http://www.touropia.com/best-places-to-visit-in-croatia), dostupna na petnaest jezika, prikazuje deset najpopularnijih mjesta u Hrvatskoj. Uz svako mjesto nalazi se jedna relevantna rečenica te točna lokacija, ruta i link za više informacija.

Best in Croatia (http://www.best-in-croatia.com/en) je aplikacija čiji je sadržaj temeljen na izboru građana, a svrha joj je informiranje turista. Sastoji se od izbornika s kategorijama u kojima su informacije o mjestu koje se posjećuje, uslugama i sadržajima koji se nude, preporukama te komentarima.

Proučavajući navedene aplikacije, može se zaključiti kako njihova popularnost iz dana u dan raste. Način na koji se plasira sadržaj o nekoj destinaciji uvelike utječe na percepciju destinacije u oku turista. Moderne informacijsko komunikacijske tehnologije dio su svakodnevice te se bilježi veliki porast turista korisnika modernih tehnologija. Turizam se ubrzano razvija, informacije se prikupljaju i dijele u hodu u realnom vremenu. Odnosi s javnošću imaju nezamjenjiv odnos u komuniciranju s gostima i često su korišteni kao marketinški alat, ali nisu dovoljno prepoznati i valorizirani u marketingu turističkih organizacija RH.


2.4. Promocija turističke destinacije

„Današnji dinamični turistički svijet karakterizira i dostupnost informacija na svjetskoj razini, globalna konkurencija, veoma zahtjevni i manje lojalni gosti i kratkoročnost konkurentske tehnološke prednosti. U takvom okružju i hrvatsko hotelijerstvo je izloženo velikim promjenama, koje prisiljavaju menadžment da promisli svoje dosadašnje strategije i prilagodi ih tim promjenama“ (Galičić, Ivanović, 2008, str.185).

Kako bi se učinkovito upravljalo turističkom destinacijom, važno je razvijati kanale putem kojih se odvija komunikacija s turistima. Turističke zajednice za promociju turističkih destinacija koriste sve elemente marketinškog spleta. Hrvatska turistička zajednica, kao krovna nacionalna turistička institucija, prepoznala je prednost stvaranja odnosa s turistima i medijima pred običnim oglašavanjem. Moderne tehnologije omogućuju uspostavljanje odnosa putem raznih kanala kao što su Facebook, Twitter, Instagram, Snapchat, Newsletter i brojni drugi, ali njihova zastupljenost u promociji turističkih destinacija još uvijek nije na razini na kojoj bi trebala biti.


Metode primijenjene u ovome radu su istraživanje za stolom na temelju domaće i strane literature, stručnih i znanstvenih radova kao i povijesna metoda, metoda analize i sinteze te kvantitativna metoda. Kvantitativna metoda istraživanja provedena je distribucijom anketnog upitnika koji je upućen na 246 turističkih zajednica od kojih je 51 sudjelovala u istraživanju. Uzorak istraživanja je namjeran s ciljem obuhvata svih ureda TZ Republike Hrvatske, od čega se pojedinima nije moglo pristupiti iz različitih tehnološko-komunikacijskih razloga. Anketni upitnik sastojao se od osam tvrdnji vezanih uz razinu primjene suvremenih komunikacijskih tehnologija u turističkim zajednicama RH u svrhu promocije turističke destinacije Republike Hrvatske.

3.1. Rezultati kvantitativnog istraživanja prikupljeni putem distribucije anketnog upitnika turističkim zajednicama RH


Grafikon 1: Komunikacijske tehnologije koje se koriste u promociji turističke destinacije

Izvor: Izrada autorica

92,2 % ispitanika odgovorilo je da koristi kombinaciju pisanih materijala, internetskih stranica i društvenih mreža, tek 4 ispitanika odgovorilo je da koriste isključivo jedan način komunikacije, najčešće e-mail.

Grafikon 2: Unapređivanje komunikacijskih tehnologija u skladu sa zahtjevima tržišta


92,2%

Koje komunikacijske tehnologije koristite za promociju turističke destinacije?

Pisane materijale

Internet stranicu

Društvene mreže

Kombinaciju pisanih materijala, internetskih stranica i društvenih mrežaNišta od navedenoga

15,70%

92,2%

39,20%

23,50%

Unaprjeđujete li komunikacijske tehnologije prema zahtjevima tržišta

Ne, uopće

Da, u manjoj mjeri

Povremeno

Često

Uvijek


Od ukupnog broja ispitanih TZ RH, svega 39,2% unapređuje komunikacijske tehnologije sa zahtjevima tržišta često, 23,5% ispitanika unapređuje svoje komunikacijske tehnologije prema zahtjevima tržišta uvijek, 19,6% ispitanika povremeno prilagođava komunikacijske tehnologije zahtjevima tržišta te njih 15,7% to čini u manjoj mjeri.

Grafikon 3: Stavovi TZ o ulaganju u komunikacijske tehnologije.


54,9% ispitanih smatra da turistička zajednica ulaže dovoljno sredstava u komunikacijske tehnologije prema korisnicima, a tek 17,6% smatra da ulaže dovoljno.

23%

55%

18%

Smatrate li da turistička zajednica ulaže dovoljno sredstava u komunikacijske tehnologije

Ne ulaže

malo ulaže

Dosta ulaže

Puno ulaže

Previše ulaže


Grafikon 4: Stavovi TZ o zastarjelosti komunikacijske tehnologije


Većina ispitanika, odnosno njih 68,6 % smatra kako komunikacijske tehnologije koje koriste nisu zastarjele, 25,5 % ispitanika smatra da su ipak zastarjele.

Grafikon 5: Broj komunikacijskih kanala koje koriste TZ


Broj komunikacijskih kanala koje koriste turističke zajednice varira pa tako 43,1% koristi između 4 i 6 komunikacijskih kanala, 27,5% od 2 do 4, 17,6% od 6 do 8 te manji udio od 0 do 2 ili više od 8 komunikacijskih kanala.

25%

6%

Smatrate li da su komunikacijske tehnologije koje koristite zastarjele?

Nisu zastarjele

Malo su zastarjele

Prilično su zastarjele

Potpuno su zastarjele

Previše ulaže

27,50%

92,2%

17,60%

Koliko komunikacijskih kanala koristi turistička zajednica

Od 0 do 2

Od 2 do 4

Od 4 do 6

od 6 do 8

Više od 8


Grafikon 6: Načini na koje turisti komuniciraju/najčešće šalje upite i zahtjeve


Turisti najčešće svoje zahtjeve i upite prema TZ šalju putem e-maila i to u 86,3% slučajeva, tek 5,9% svoja pitanja upućuje putem telefonskog poziva.

Grafikon 7: Komuniciranje s turistima putem društvenih mreža


86,30%

Turisti nam najčešće svoje zahtjeve šalju putem

Telefona

Emaila

Društvenih mreža

Ništa od navedenog

11,80%

19,60%

43,10%

25,20%

Pratimo ocjene i komuniciramo s turistima putem društvenih mreža

Ne, uopće

Ponekad

Često

Uvijek


11,8% anketiranih ne prati ocjene i ne komunicira s turistima putem društvenih mreža, 43,1% često koristi takav vid komunikacije, dok 25,5% ispitanika uvijek prati ocjene i komunicira putem društvenih mreža, a 19,6% ispitanika ponekad prati ocjene i komunicira s turistima putem društvenih mreža.

Grafikon 8: Postojanje prostora i potrebe za unapređenjem komunikacijskih tehnologija


94, 1% ispitanih smatra da postoji potreba i prostor za unapređenje komunikacijskih tehnologija.

4. ANALIZA REZULTATA

Rezultati dobiveni analizom kvantitativnog istraživanja su raznovrsni, što dovodi do zaključka da ne postoji ujednačena praksa primjene komunikacijskih tehnologija u komunikaciji s korisnicima turističkih informacija za koje je nadležan sustav Turističkih zajednica. 23,5 % ispitanika unapređuje svoje komunikacijske tehnologije prema zahtjevima tržišta, što je iz aspekta informiranja vrlo zabrinjavajući podatak jer je informiranje jedna od zadaća TZ. 19,6% ispitanika povremeno prilagođava komunikacijske tehnologije zahtjevima tržišta, 54,9% ispitanih smatra da turistička zajednica ulaže dovoljno sredstava u komunikacijske tehnologije prema korisnicima, a tek 17,6% smatra da ulaže puno. Temeljem prikupljenih podataka može se zaključiti da je sustav primjene komunikacijske tehnologije različit na različitim nivoima i unutar različitih ureda TZ te postoji prostor za poboljšanje i unapređenje te standardizaciju sustava komuniciranja s turistima.

94,10%

Postoji potreba i prostor za unaprjeđenje komunikacijskih tehnologija

Da Ne


Većina ispitanika, odnosno 68,6%, smatra da komunikacijske tehnologije koje koriste nisu zastarjele, dok 25,5% ispitanika smatra da su ipak zastarjele. Što se tiče broja komunikacijskih kanala koje koriste turističke zajednice, on je različit pa tako 43,1% koristi između 4 i 6 komunikacijskih kanala, a 27,5% koristi od 2 do 4.

Turisti najčešće svoje zahtjeve upućuju prema TZ putem e-maila i to u 86,3% slučajeva, tek 5,9% svoja pitanja upućuje putem telefonskog poziva.

11,8% anketiranih ne prati ocjene i ne komunicira s turistima putem društvenih mreža, 43,1% često koristi takav vid komunikacije, dok 94,1% ispitanih smatra da postoji potreba i prostor za unapređenje komunikacijskih tehnologija.

5. DOPRINOS ISTRAŽIVANJA

Doprinos istraživanja provedenih za potrebe ovoga rada ogleda se u važnosti unapređivanja komunikacijskih tehnologija. Značajno je spomenuti poražavajući podatak da se, od 246 turističkih zajednica na koje je distribuiran anketni upitnik, odazvalo samo njih 51 i ispunilo anketni upitnik, dok je svrha njihovog osnivanja promicanje i unapređivanje turizma. Hrvatska turistička zajednica uputila je odgovore na postavljena pitanja u roku od 30 minuta. Isto ukazuje na potrebu stvaranja sustava standardizacije, kako tehnološki naprednih komunikacijskih kanala, tako i standarda odaziva, vremena i brzine odgovora na vanjske upite prema uredima TZ na nivou cjelokupnog teritorija RH.

6. ZAKLJUČAK

„Dok propadaju mediji vezani uz krute proizvodne cikluse – dnevne novine, večernje emisije, vijesti te tjednici – mediji koji rade u stvarnom vremenu bilježe rast korisnika i profita“ (Lickorish, Jenkic, 2006).

Tehnološki razvoj i informatizacija poslovanja u svijetu globalne ekonomije promijenili su trendove u turizmu. Informacije se brzo i lako izmjenjuju što rezultira potrebom za brzom prilagodbom turističkih organizacija i njihovih djelatnika. Za razliku od klasičnih pristupa oglašavanju, marketing sadržaja u prvi plan stavlja kupca i njegova očekivanja od destinacije. Prema novim tehnološkim trendovima, kupac traži sadržaj koji mu je zanimljiv, koji ga okupira i dovodi do željenog proizvoda. U današnje doba, moderni se kupac želi zabavljati putujući. Društvene mreže, blogovi, grupe i ostali komunikacijski kanali formiraju se s ciljem razmjene informacija o destinacijama.

U vrlo kratkom vremenu, moguće je postići da neka destinacija postane globalno popularna, a da nije potpuno jasno kako je do toga došlo. Destinacija promovirana putem videa na YouTubeu uz dobro osmišljen sadržaj, može preko noći pobuditi pažnju milijuna ljudi. Poznate svjetske destinacije raspolažu visokim budžetom namijenjenim oglašavanju te im je sigurno lakše podnijeti trošak neuspjelog oglašavanja nego malim zemljama. Marketing sadržaja prezentira novi pogled suvremenog marketinga gdje ulaganje nije na prvom mjestu, već su to ideje i


kreativnost ljudi. U ovom radu definirani su pojmovi turističke zajednice, njezine svrhe, uloge i cilja te njihovog odnosa prema promociji putem suvremenih komunikacijskih tehnologija. Također, prikazan je način povezivanja potrošača i važnost komunikacije. Kreativnost, inovativnost i znanje onih koji će uspjeti motivirati turiste da posjete destinaciju koju promoviraju, značit će veliku konkurentsku prednost. Potrebno je ukazati važnost provođenja istraživanja na temu primjene suvremenih komunikacijskih tehnologija u turizmu jer su najčešće zastupljeni oblici komunikacije u Turističkim zajednicama RH prilično zastarjeli te se zbog toga značajno povećavaju njihovi troškovi poslovanja. Iz primarnih rezultata istraživanja, može se zaključiti da još uvijek nije provedena sustavna standardizacija upotrebe suvremenih tehnoloških komunikacija u svim uredima TZ u Hrvatskoj te da, na primjeru istih, postoji prostor za unapređenje i uvođenje standarda komunikacijskih alata na nivou svih ureda Turističkih zajednica Republike Hrvatske.


APPLICATION OF CONTEMPORARY COMMUNICATION TECHNOLOGIES IN PROMOTION OF TOURIST BOARD OFFICES OF THE

REPUBLIC OF CROATIA

Marina Gregorić, PhD, Senior Lecturer, University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski, Selska cesta 119, 10110


Ana Vrkljan Muraj, 10000 Zagreb, CroatiaTelephone: +385 91 4886 566, e-mail: [email protected]

Jasenka Haleuš, student, University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski, Selska cesta 119, 10110 Zagreb, Croatia


ABSTRACT

There are twenty-one tourist board offices in counties of the Republic of Croatia whose task is to promote and improve the tourism of the Republic of Croatia and the economic interests of legal and natural persons providing catering and other tourist services or performing other activities directly related to tourism by managing the destination at the level for which they are established. Modern communication technologies such as Facebook, Twitter, Instagram, WhatsApp, Viber, Messenger and others are becoming more and more important in promoting tourist content both on domestic and foreign markets. The subject of this research paper is to find out to what extent and in what ways the tourist boards of cities, municipalities, regions and counties use modern communication technologies for the purpose of promoting a tourist destination. The objectives of the research are to determine the representation and level of application of communication technologies in the various tourist regions of the Republic of Croatia, for which specific tourist boards are responsible. The methods used in this paper are desk research based on domestic and foreign literature, professional and scientific papers as well as historical methods, methods of analysis and synthesis and quantitative methods. The quantitative method was conducted by distributing a survey questionnaire to the entire population of tourist communities with the aim of collecting primary data on the mode, scope, quality and success of using modern communication technologies in promoting tourism in Croatia. Modern tourists mainly communicate through contemporary technologies and the duty of tourist boards is to adapt to contemporary demand and standards in world tourism to ensure regional, European and world competitiveness of destinations. Research results point to the need to improve communication technologies within the tourist board system. The contribution of this work is reflected in the understanding of modern forms of communication and the determination of their presence in tourist boards in the Republic of Croatia.


Keywords: promotion, contemporary communication technology, tourism community, tourism


LITERATURA

1. 10 Best Places To Visit in Croatia. Preuzeto s http://www.touropia.com/best-places-to-visit-in-croatia/ (12.07.2017).

2. Best in Croatia. Preuzeto s http://www.best-in-croatia.com/en/ (17.07.2017).

3. Cetinić, M. Digitalni marketing u 2014. Preuzeto s http://www.planb.hr/digitalni-marketing-u-2014 (12.07.2017).

4. Crotune prvi hrvatski mobilni turistički vodič. Preuzeto s https://www.iznajmljivaci20.com/2010/07/crotune-prvi-hrvatski-mobilni-turisticki-vodic/ (08.07.2017).

5. Galičić, V. i Ivanović S. (2010). Menadžment zadovoljstva gosta. Opatija: Sveučilište u Rijeci, Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu.

6. Hrvatska turistička zajednica. Preuzeto s http://croatia.hr/hr-HR (22.07.2017.)

7. Lickorish, J. i Jenkic, C. L. (2006). Uvod u turizam. Split: Ekokon d.o.o.

8. Magaš, D. (2003). Management turističke organizacije i destinacije. Opatija: Sveučilište u Rijeci, Fakultet za turistički i hotelski menadžment i Adamić.

9. Senečić J. i Grgona J. (2006). Marketing menadžment u turizmu. Zagreb. Mikrorad d.o.o.

10. Turistička zajednica grada Zagreba. Preuzeto sa:http://www.infozagreb.hr/ (24.07.2017).

11. Zakon o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma. Preuzeto s https://www.zakon.hr/z/342/Zakon-o-turisti%C4%8Dkim-zajednicama-i-promicanju-hrvatskog-turizma (03.07.2017.)


UPRAVLJANJE RADNOM USPJEŠNOŠĆU KAO PODUZETNIČKI ALAT U MALIM PODUZEĆIMA

Danijel Knežević, mag. oec., Visoka škola za ekonomiju, poduzetništvo i upravljanje Nikola Šubić Zrinski, Selska cesta 119, 10110 Zagreb, Hrvatska


SAŽETAK

Područje rada je upravljanje radnom uspješnošću u malim poduzećima. Kako ne postoji jedinstvena definicija upravljanja radnom uspješnošću koja bi obuhvatila sve elemente koji čine cjelovit sustav upravljanja radnom uspješnošću, tako ne postoji ni jednoznačan pogled na to što bi činilo cjelokupan sustav upravljanja radnom uspješnošću u malim poduzećima i o čemu ovisi postojanje upravljanja radnom uspješnošću u malim poduzećima. Često se na upravljanje radnom uspješnošću gleda kao na proces koji se obavlja po potrebi i nekontinuirano, bez razvijenih formalnih elemenata koji čine cjelovit sustav upravljanja radnom uspješnošću, što se pogotovo odnosi na poslovanje malih poduzeća. Upravo iz navedenog proizlazi problematika rada, dok je cilj objasniti i staviti naglasak na važnost postojanja upravljanja radnom uspješnošću u poslovanju malih poduzeća, kao i prikazati upravljanje radnom uspješnošću u malim poduzećima kao alat kojim upravljaju poduzetnici. U prvom dijelu rada određuje se pojam upravljanja radnom uspješnošću i funkcije koje čine cjelovit sustav upravljanja radnom uspješnošću, a koje se ne bi trebale značajno razlikovati s obzirom na veličinu poduzeća. Drugi dio rada specificira upravljanje radnom uspješnošću u malim poduzećima. Objašnjava se uloga i važnost poduzetnika u procesu upravljanja radnom uspješnošću te određene razlike upravljanja radnom uspješnošću u malim poduzećima u odnosu na srednja i velika poduzeća. U trećem dijelu objašnjavaju se osnovni elementi upravljanja radnom uspješnošću bez kojih malo poduzeće teško može ostvariti učinak na poslovanje. Četvrti dio odnosi se na trendove u upravljanju radnom uspješnošću i osvrće se na stanje u Republici Hrvatskoj. U zaključku se rezimiraju osnovne teze rada.

Ključne riječi: upravljanje radnom uspješnošću; mala poduzeća; poduzetnički alat


136 Knežević, D.: Upravljanje radnom uspješnošću kao poduzetnički alat u malim poduzećima

1. UVOD

Upravljanje radnom uspješnošću pojam je koji se često koristi u teoriji i praksi, ali je njegovo određenje i definiranje raznoliko. Može se reći da ne postoje dvije jednake definicije pojma upravljanja radnom uspješnošću, jer gotovo svaki autor iz tog područja „doda“ ili „oduzme“ nešto svoje.

Također, određeni autori (Linge i Schiemann, 1996; De Waal i Coevert, 2007) zastupaju stajalište po kojem dobro razvijen i implementiran sustav upravljanja radnom uspješnošću pozitivno utječe na različite aspekte uspješnosti organizacije (npr. dobit, zadovoljstvo zaposlenika, zadovoljstvo klijenata itd.).

Ipak, činjenica je da sveobuhvatan sustav upravljanja radnom uspješnošću razvijaju uglavnom velika poduzeća, a da milijuni poduzeća diljem svijeta, pogotovo malih, nemaju formalno uspostavljen sustav upravljanja radnom uspješnošću (Risher, 2005). Mnoga od njih nemaju ni osobu zaduženu za obavljanje poslova ljudskih potencijala pa tako sav teret pada na leđa poduzetnika koji, zbog objektivnih razloga kao što su nedostatak znanja, vremena ili resursa, ne može u potpunosti biti posvećen tom procesu (Risher, 2005). Zbog navedenih specifičnosti poslovanja malih poduzeća i ograničenja koja donose za poduzetnika, pretpostavka je da mala poduzeća ne dobivaju u punoj mjeri pozitivne učinke od upravljanja radnom uspješnošću.

Upravo iz navedenog proizlazi problematika rada kojem je cilj na sustavan način objasniti upravljanje radnom uspješnošću u malim poduzećima, objasniti ulogu poduzetnika u tom procesu te opisati specifičnosti i trendove u upravljanju radnom uspješnošću u malim poduzećima, kao i osvrnuti se na stanje u Republici Hrvatskoj.

2. ODREĐENJE UPRAVLJANJA RADNOM USPJEŠNOŠĆU

Praksa ocjenjivanja zaposlenika jednom godišnje, uglavnom na kraju godine, trajala je desetljećima i kao takva nije mogla imati značajniji utjecaj na poslovanje poduzeća (Risher, 2005). Zbog toga je uvedeno sustavno upravljanje radnom uspješnošću, a u literaturi su ga prvi spomenuli Beer i Ruh 1976. godine (Kohli i Deb, 2008). Bez obzira na to što je pojam star nekoliko desetljeća, na temelju pregledane literature, može se zaključiti kako još uvijek postoji jedna doza terminološkog nerazumijevanja pojma upravljanja radnom uspješnošću.

Kako bi se to izbjeglo u ovome radu, navodi se jedna od sveobuhvatnijih definicija koja kaže da je „upravljanje radnom uspješnošću novi i sve važniji zadatak menadžmenta koji se odnosi na sve menadžerske aktivnosti i instrumente, uključujući i procjenu uspješnosti, kojim se osigurava postizanje ciljeva uspješnosti i strategijskih ciljeva organizacije. Također, to je i funkcija menadžmenta ljudskih potencijala uz pomoć koje menadžeri osiguravaju da su aktivnosti i rezultati zaposlenika usklađeni s organizacijskim ciljevima (Sikavica, Bahtijarević-Šiber i Pološki Vokić, 2008).“

Međutim, upravljanje radnom uspješnošću nije jednostavan proces jer se sastoji od nekoliko međusobno povezanih dijelova i elemenata.


Kent (2004) navodi da je to proces koji se sastoji od dva važna dijela. Jedan dio odnosi se na upravljanje rezultatima organizacije u odnosu na ranije definirane ciljeve, dok se drugi odnosi na praćenje potencijalnih poboljšanja u poslovanju, utvrđivanje rezultata i odstupanja u odnosu na definirane planove te poduzimanje korekcija kako bi se održalo strateško usmjerenje.

Prema Sahoo i Mishra (2012), adekvatno razvijen sustav upravljanja radnom uspješnošću sastoji se od sljedećih elemenata:

• preciznog opisa posla,

• zadovoljavajućih selekcijskih procesa,

• praćenja i ocjenjivanja radne uspješnosti,

• obrazovanja, edukacije i razvoja zaposlenika,

• povratnog razgovora o radnoj uspješnosti i

• sustava nagrađivanja temeljenog na postignućima.

Precizan opis i analiza posla jedna je od najvažnijih pretpostavki upravljanja radnom uspješnošću. Ona nudi odgovore na pitanja o raspodjeli zadataka, uvjetima u kojima se obavlja posao i o zahtjevima posla (Bahtijarević-Šiber, 1999).

Pod zadovoljavajućim selekcijskim procesima smatra se da poduzeće ima razvijene procese, s manje ili više etapa, pomoću kojih će se odabrati kandidat koji najbolje odgovara zahtjevima posla (Buble, 2006).

Praćenje i ocjenjivanje radne uspješnosti odnosi se na postojanje procesa pomoću kojih se sustavno procjenjuje uspješnost zaposlenika, odnosno posjeduje li zaposlenik relevantne kompetencije, doprinosi li pomoću njih i u kojoj mjeri uspješnosti posla te kako smanjiti potencijalni jaz između istih (Buble, 2006).

Obrazovanje, edukacije i razvoj zaposlenika skupno su orijentirani i na posao i na pojedinca. S jedne strane pripremaju pojedinca za specifična znanja i potrebe posla, dok s druge strane razvijaju kompetencije pojedinca pomoću kojih on postaje sposobniji za obavljanje novih, dinamičnijih i složenijih zadataka (Cole, 1990; Buble, 1996).

Povratni razgovor o radnoj uspješnosti jedan je od najosjetljivijih elemenata sustava upravljanja radnom uspješnošću. Uvelike ovisi o stilu i pristupu menadžera, kao i o kompetencijama koje posjeduje (Bahtijarević-Šiber, 1999). Također, pomoću njega se obavljaju dvije funkcije. Prva je da se daje povratna informacija o radnoj uspješnosti pojedinca u prošlosti, a druga služi kao temelj za postavljanje ciljeva za budućnost (Bahtijarević-Šiber, 1999).

Sustav nagrađivanja temeljen na postignućima element je koji zaokružuje upravljanje radnom uspješnošću i čini ga cjelovitim procesom odnosno sustavom. Da bi on zaista i bio učinkovit, potrebno je da su svi ranije navedeni elementi postavljeni ispravno. Jedino na taj način imat će učinak na zadovoljstvo i radnu uspješnost pojedinca.


3. SPECIFIČNOSTI UPRAVLJANJA RADNOM USPJEŠNOŠĆU U MALIM PODUZEĆIMA

Veličina organizacije jedan je od najvažnijih unutarnjih čimbenika upravljanja ljudskim potencijalima (Bahtijarević-Šiber, 2014). U praksi se često smatra kako mala poduzeća nemaju potrebu za upravljanjem ljudskim potencijalima jer se postojanje upravljanja ljudskim potencijalima poistovjećuje s postojanjem odjela ljudskih potencijala (Bahtijarević-Šiber, 2014). Međutim, takvo je razmišljanje pogrešno jer i u malim poduzećima postoji potreba za elementima koji čine sustav upravljanja radnom uspješnošću (npr. za selekcijom, praćenjem radne uspješnosti i slično), ali za obavljanje tih poslova nije potrebna posebna organizacijska jedinica nego te poslove obavlja poduzetnik, vlasnik ili menadžer koji često koristi usluge vanjskih agencija ili poduzeća specijaliziranih za takve poslove (Bahtijarević-Šiber, 2014). Upravo u navedenome leži glavna razlika između upravljanja radnom uspješnošću u velikim i malim poduzećima. Dakle, što je poduzeće veće, to je veća i potreba za postojanjem razrađene i strukturirane funkcije ljudskih potencijala koja obavlja složenije zadaće, dok je u manjim poduzećima potrebna svestranost poduzetnika ili menadžera, kao i veće korištenje vanjskih suradnika (Bahtijarević-Šiber, 2014).

U skladu s navedenim, ulogu menadžera ljudskih potencijala u malim poduzećima preuzima poduzetnik. Osim što je odgovoran za cjelokupnu uspješnost poduzeća, pred njega se stavljaju i novi izazovi i zahtjevi vezani uz upravljanje ljudskim potencijalima u poduzeću. Tako on treba biti glavni pokretač razvoja sustava upravljanja radnom uspješnošću, kao što treba posjedovati i različite kompetencije (npr. upravljanje različitošću, analitičnost, …) kako bi poduzeća postigla određenu konkurentsku prednost (Bahtijarević-Šiber, 2014).

Također, uloga poduzetnika proizlazi i kod strateškog planiranja i odlučivanja u poduzeću, gdje bi on trebao uključiti i uskladiti upravljanje radnom uspješnošću sa strateškim planom poduzeća, kao što bi trebao brinuti i o tome da njegovi zaposlenici imaju potrebne kompetencije za ostvarivanje strateškoga plana, a ako nemaju, onda razviti programe pomoću kojih će ih steći (Noe et al., 2006).

4. OSNOVNI ELEMENTI SUSTAVA UPRAVLJANJA RADNOM USPJEŠNOŠĆU U MALIM PODUZEĆIMA

Kao što je prethodnom dijelu rada navedeno, upravljanje radnom uspješnošću u malim poduzećima sadrži određene specifičnosti koje utječu na „izgled“ i formaliziranost pojedinih elemenata sustava upravljanja radnom uspješnošću.

Temelj za kvalitetno upravljanje radnom uspješnošću i prvi element upravljanja radnom uspješnošću precizan je opis posla. On omogućuje ravnopravan i pravedan tretman zaposlenika, a predstavlja i preduvjet njihovog zadovoljstva jer poduzeća s neadekvatnim opisom posla često imaju problema s nezadovoljstvom i frustracijom zaposlenika koji smatraju da rade više od drugih. Međutim, poduzetnici često


izbjegavaju detaljno specificirati radna mjesta i opis posla jer smatraju da je fleksibilnost jedna od glavnih odlika i prednosti malih poduzeća, kao i da će pretjerana strukturiranost radnih mjesta ugroziti fleksibilnost i konkurentnost poslovanja. Zbog toga je važno pronaći ravnotežu između specificiranosti radnih mjesta i fleksibilnosti zaposlenika kako bi se postiglo zadovoljstvo i jedne i druge strane (Salai, 2004).

Nadalje, često se prilikom selekcije i odabira kandidata u malim poduzećima ne koriste formalni selekcijski postupci nego poduzetnik odlučuje isključivo na temelju svoje procjene. Takav način selekcije i odabira kandidata moguć je kod mikro i malih poduzeća kod kojih su poslovi visoko automatizirani i nisko specijalizirani, pri čemu radna snaga ne treba imati posebne kompetencije za obavljanje tih poslova. Međutim, čim dođe do porasta poduzeća i poslovi postanu složeniji, raste i potreba za specijaliziranom radnom snagom koja posjeduje specifična znanja i kompetencije, za što više nije dovoljna samo procjena poduzetnika, nego je potrebno uključiti različite izvore regrutacije i formalne selekcijske procese. Upravo se tu javlja potreba kod malih poduzeća za uključivanjem specijaliziranih agencija, pri čemu ne treba zanemariti i činjenicu da mala poduzeća često kao uvjet za zapošljavanje postavljaju poznanstva i preporučene kandidate jer im to ne stvara dodatni trošak koji imaju kad koriste usluge vanjskih agencija (Salai, 2007).

Što se tiče samih selekcijskih postupaka, uz razgovor s poduzetnikom, moguće je uključiti i određene testove kojima se utvrđuje profil kandidata i kompetencije koje posjeduje. Ipak, postoje određeni stavovi u literaturi prema kojima poduzetnici često vole koristiti razgovore „jedan na jedan“ jer tako mogu procijeniti lojalnost kandidata i zaposliti one za koje smatraju da neće biti opasnost i konkurencija njima samima kod upravljanja poduzećem. Ipak, važno je naglasiti da je takva situacija uglavnom u tek osnovanim poduzećima s neizvjesnom perspektivom poslovanja, dok su ostali fokusirani na kompetencije kandidata, a ne na lojalnost poduzetniku (Kotey i Sheridan, 2004).

Praćenje i ocjenjivanje radne uspješnosti nešto je što se u praksi malih poduzeća rijetko ili gotovo nikako ne susreće. Poduzetnici izbjegavaju takve prakse jer im je često teško ocjenjivati zaposlenike koji su ujedno i članovi njihovih obitelji, prijatelji i poznanici te to smatraju potencijalnim izvorom sukoba sa zaposlenicima (Salai, Francišković, 2007). Osim toga, smatraju da im je nepotrebno formalno praćenje i ocjenjivanje radne uspješnosti jer su oni ti koji kontroliraju cjelokupno poslovanje i svjesni su kapaciteta svojih zaposlenika (Salai i Francišković, 2007). Dodatni argument koji često navode u praksi jest da je to vremenski zahtjevan posao i da ga zbog okupiranosti „drugim“ poslovima ne bi stigli obaviti. Drugim riječima, poduzetnici u malim poduzećima, zbog vlastitih ograničenja kao što su vrijeme, novac, znanje i slično, izbjegavaju formalno praćenje i ocjenjivanje radne uspješnosti pa ga obavljaju suptilno i neformalno, zbog čega upravljanje radnim učinkom ne postiže značajnije učinke na rezultate poslovanja, jer na temelju takve procjene radne uspješnosti zaposlenika nije moguće dati objektivnu i pravednu povratnu informaciju o radnoj uspješnosti niti uskladiti potrebe obrazovanja, edukacije i razvoja zaposlenika s njome, kao niti nagrađivati zaposlenike po uspješnosti.

Obrazovanje, edukacija i razvoj čine sljedeći element cjelovitog upravljanja radnom uspješnošću. Dok, primjerice, velika poduzeća mogu imati i vlastite odjele koji


se bave organizacijom i provođenjem edukacija, mala poduzeća često nemaju organizacijske, financijske ni ljudske resurse za takvo nešto. Često se na obuke i edukacije zaposlenika gleda kao na oportunitetni trošak, jer, osim što edukacije stvaraju trošak za poduzeće, oni su na gubitku ako im taj zaposlenik nije na poslu. Osim toga, u malim poduzećima česti su niskospecijalizirani poslovi zbog čega je i potreba za obukom manja (Salai, 2004).

Ipak, treba imati na umu da cjelovito upravljanje radnom uspješnošću zahtijeva angažiranost kod svakog elementa sustava upravljanja radnom uspješnošću i da se elementi trebaju promatrati kao cjelina. Jedino na taj način poduzeće može ostvariti značajniji učinak na poslovanje.

5. TRENDOVI U UPRAVLJANJU RADNOM USPJEŠNOŠĆU I STANJE U REPUBLICI HRVATSKOJ

U suvremenim organizacijama značajno se promijenila praksa upravljanja ljudskim potencijalima, a samim time i praksa upravljanja radnom uspješnošću. Menadžment se prilagođava novim ekonomskim uvjetima, paradigmama, informatizaciji poslovanja, globalizaciji i strateškom pristupu upravljanja radnom uspješnošću, što je često znalo izostati zbog fokusa menadžera na troškove (Bahtijarević-Šiber, 2014).

Nadalje, Bahtijarević-Šiber (2014) navodi neke od najbitnijih trendova koji se odnose na upravljanje ljudskim potencijalima i upravljanje radnom uspješnošću u poduzećima. To su, prije svega, promjena uloge navedenih procesa u poduzećima gdje oni dobivaju transformacijsku, a ne samo transakcijsku ulogu, zatim dobivaju stratešku ulogu u poduzećima i usmjereni su na poslovne probleme, a također, integriraju se i kombiniraju temeljni elementi upravljanja radnom uspješnošću i primjenjuju u rješavanju najvažnijih problema i zadataka.

Posebno je važna uloga tehnologije u upravljanju radnom uspješnošću jer ona predstavlja podlogu za kvalitetno upravljanje radnom uspješnošću u poduzeću (Sharif, 2002), a donosi i određene prednosti za poduzeće u samom procesu upravljanja radnom uspješnošću koje se odnose na učinkovitiji unos podataka, automatizaciju tijeka rada i slično (Kreklow, 2006).

Goić (1998) kao jedan od suvremenih trendova navodi eksternalizaciju mnogih elemenata koji čine sustav upravljanja radnom uspješnošću. Tako se javljaju specijalizirane vanjske agencije koje obavljaju određene poslove za poduzeće, što je posebno korisno malim poduzećima koja nemaju potrebu za odjelom za upravljanje ljudskim potencijalima. Također, treba naglasiti da je eksternalizacija korisna samo kod poslova koji se obavljaju povremeno, kao i kod poslova koje zahtijevaju visoko specijaliziranu radnu snagu koju mala poduzeća teško mogu imati.

Bahtijarević-Šiber (2014) navodi kako je upravljanje nematerijalnom imovinom u kojoj su ljudi najvažniji najveća promjena i najizraženiji trend u upravljanju ljudskim potencijalima, zbog čega je važno upravljati različitim aspektima ljudskih potencijala, npr. njihovim kompetencijama, talentima, znanjem, intelektualnim kapitalom i različitošću. Međutim, sve to nije lako postići bez kvalitetnog sustava upravljanja


radnom uspješnošću koji može služiti kao dobra podloga za uspješno upravljanje zaposlenicima.

Što se tiče Republike Hrvatske, Goić (1998) smatra kako čak ni prakse upravljanja radnom uspješnošću u velikim poduzećima nisu na zadovoljavajućoj razini i da ne prate suvremene trendove. Osim toga, navodi da u kadrovskim službama, koje su na relativno niskoj razvojnoj razini, nedostaje kreativnosti, jer su poslovi svedeni na administrativnu razinu, a također, da nisu cjelovite, zbog čega je potrebno raditi na cjelovitim rješenjima u kojima će kadrovske službe biti dizajnirane cjelovito i prema potrebama organizacije te usklađene sa strategijom poslovanja.

Pološki Vokić (2004) smatra kako poduzeća u Republici Hrvatskoj nemaju razvijenu praksu upravljanja ljudskim potencijalima, kao ni praksu upravljanja radnom uspješnošću, jer su mnogi elementi koji čine sustav upravljanja radnom uspješnošću, kao što su pribavljanje i selekcija, praćenje radne uspješnost, plaćanje prema učinku i nagrađivanje zaposlenika, tek u početku svoga razvoja. Iznimka su podružnice određenih stranih poduzeća (npr. poduzeće OVB Allfinanz) koje imaju razvijen suvremeni koncept upravljanja ljudskim potencijalima sa svim elementima koji čine cjelovito upravljanje ljudskim potencijalima.

Hrvatski zavod za zapošljavanje (2011) smatra kako je praksa upravljanja radnom uspješnošću, kao i cjelokupno upravljanje ljudskim potencijalima, nedovoljno razvijena u hrvatskom okruženju. Može se reći kako mnoga poduzeća stavljaju zaposlenike na prvo mjesto samo na deklarativnoj razini, dok praktično to izgleda značajno drugačije. Zbog toga je jasno da postoji značajan prostor za razvoj praksi upravljanja radnom uspješnošću u malim poduzećima, pogotovo u Republici Hrvatskoj, u kojoj usmjerenje na zaposlenike kao ključni resurs uspješnosti poslovanja poduzeća značajno izostaje.

Razloge takvog poslovanja treba promatrati s različitih aspekata. Prije svega, često su znanja, kompetencije i resursi menadžera ograničeni, zbog čega se ne mogu posvetiti rastu i razvoju zaposlenika, a samim time ni procesu upravljanja radnom uspješnošću. Također, razlog može ležati u strukturi i otporu zaposlenika prema takvom konceptu poslovanja u kojem ih se ocjenjuje i u kojem trebaju neprestano stjecati nova znanja. I treće, za kvalitetno upravljanje radnom uspješnošću treba stvoriti klimu unutar poduzeća u kojemu su svi zaposlenici usmjereni i motivirani da proces uspije, što je u praksi teško postići.

6. ZAKLJUČAK

Cilj rada bio je staviti naglasak na važnost cjelovitog upravljanja radnom uspješnošću u malim poduzećima te objasniti ulogu poduzetnika u njemu.

Međutim, kako bi se jasnije razumjela problematika rada, bilo je potrebno objasniti nekoliko stvari. Prije svega, to su pojam upravljanja radnom uspješnošću i elementi koji čine sustav upravljanja radnom uspješnošću jer u literaturi ne postoji konsenzus oko njih. Nadalje, na cjelovito upravljanje radnom uspješnošću utječu specifičnosti malih poduzeća koje proizlaze iz veličine poduzeća, zbog čega su one posebno


objašnjene. Idući dio rada objašnjava mogućnosti i prepreke malih poduzeća za provođenje cjelovitog upravljanja radnom uspješnošću tako da se objašnjava svaki element pojedinačno iz perspektive malih poduzeća.

Kako bi rad cjelovito obradio problematiku upravljanja radnom uspješnošću u malim poduzećima, navedeni su trendovi u upravljanju radnom uspješnošću nakon čega se osvrnulo na razvijenost praksi upravljanja radnom uspješnošću u Republici Hrvatskoj.

Rad daje podlogu za daljnja istraživanja upravljanja radnom uspješnošću u malim poduzećima, posebno u kontekstu Republike Hrvatske u kojoj su prakse nedovoljno razvijene, a onim poduzetnicima koji žele uvesti cjelovito upravljanje radnom uspješnošću u svoja poduzeća, daje uvid u problematiku, mogućnosti i ograničenja kod upravljanja radnom uspješnošću u malim poduzećima.


WORK PERFORMANCE MANAGEMENT AS AN ENTREPRENEURIAL TOOL IN SMALL BUSINESSES

Danijel Knežević, MSc in Economics, University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski, Selska cesta 119, 10110


ABSTRACT

The scope of this paper covers work performance management in small businesses. Since there is no unified performance management definition that encompasses all elements that make up a complete performance management system, there is no unique view of what would be an overall performance management system in small businesses or what the existence of performance management system depends on in small businesses. Work performance management is often perceived as a process that is carried out when needed and without continuity. Furthermore, formal elements that make up a complete performance management system are not developed, which is especially true for management of small enterprises. The issue of work performance management stems from the previously mentioned situation, with the aim of explaining and emphasizing the importance of performance management in small businesses, as well as showing performance management in small businesses as entrepreneurs' management tool. In the first part of the work, the terms of performance management and functions that make up a complete performance management system are defined, which should not be significantly different in terms of the enterprise size. The second part of the work specifies performance management in small businesses. The role and importance of entrepreneurs in the process of performance management and certain differences in performance management in small enterprises are explained in relation to medium and large enterprises. The third part explains the basic performance management elements without which a small company can hardly have an impact on business. Part four refers to trends in performance management and gives an overview at the situation in the Republic of Croatia. The conclusion summarizes the basic theses of the work.

Keywords: performance management; small businesses; entrepreneurial tool


LITERATURA

1. Bahtijarević-Šiber, F. (1999). Management ljudskih potencijala. Zagreb: Golden marketing.

2. Bahtijarević-Šiber, F. (2014). Strateški menadžment ljudskih potencijala: suvremeni trendovi i izazovi. Zagreb: Školska knjiga.

3. Buble, M. (1996). Osnove menadžmenta. Zagreb: Sinergija nakladništvo.

4. Cole, G. A. (1990). Management: Theoryand Practice (3. izd.). London: DP Publications.

5. De Waal, A. A. i Coevert, V. (2007). The effect of performance management on the organizational results of a bank. International Journal of Productivity and Performance Management, 56(5/6), 397-416.

6. Goić, S. (1998). Suvremeni trendovi u organizaciji upravljanja ljudskim resursima. U M. Buble (ur.), Redizajniranje velikih hrvatskih poduzeća u funkciji gospodarskog rasta. Split: Ekonomski fakultet u Splitu.

7. Hrvatski zavod za zapošljavanje (2011). Važnost ljudskih potencijala – Usklađivanje ponude i potražnje na tržištu rada. Suradnja bez granica – Mađarsko-hrvatska stručna akademija za zapošljavanje. Osijek: Stručni pregled.

8. Kent, B. (2004). Performance Management. Cirencester: Management Books.

9. Kohli, A .S. i Deb, T. (2008). Perfomance Management. New Delhi: Oxford University Press.

10. Kotey, B. i Sheridan, A. (2004). Changing HRM Practices With Firm Growth. Journal of Small Business and Enterprise Development, 11(4), 474-485.

11. Kreklow, S. R. (2006). Technology Tools for Performance Management. Government Finance Review, 22(3), 58-60.

12. Linge, J. H. i Schiemann, W. A. (1996). From the balanced scorecard to strategic gauches: is measurement wort hit? Management Review, 85(3), 56-61.

13. Noe, R. A., Hollenbeck, J. R., Gerhart, B. i Wright, P. M. (2006). Menadžment ljudskih potencijala: Postizanje konkurentske prednosti (3. izd.). Zagreb: Mate d.o.o.

14. Pološki Vokić, N. (2004). Menadžment ljudskih potencijala u velikim hrvatskim poduzećima. Ekonomski pregled, 55(5-6), 455-478.

15. Risher, H. (2005). Getting Serious About Performance Management. Compensation and Benefits Review, 37(6), 18-26.

16. Sahoo, C. K. i Mishra, S. (2012). Performance management benefits organizations and their employees. Human Resource Management International Digest, 20(6), 3-5.


17. Salai, L. (2004). Praksa menadžmenta ljudskih resursa u malim poduzećima, Škola biznisa, Novi Sad, str. 83-87.

18. Salai, L. (2007). Menadžment malih i srednjih poduzeća. Novi Sad: Viša poslovna škola.

19. Salai, L. i Francišković, A. (2007). Istraživanje odnosa privatnog života i posla žena-poduzetnika, Škola biznisa, Novi Sad, str. 72-78.

20. Sharif, A. M. (2002). Benchmarking performance management systems. Benchmarking, 9(1), 62-85.

21. Sikavica, P., Bahtijarević-Šiber, F. i Pološki Vokić, N. (2008). Temelji menadžmenta. Zagreb: Školska knjiga.


PODUZETNIČKE NAMJERE STUDENATA POSLOVNIH STUDIJA U BOSNI I HERCEGOVINI

mr. Munira Šestić, viša asistentica na Ekonomskom fakultetu u SarajevuTrg oslobođenja 1., 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina


dr. Mirha Bičo Ćar, docentica na Ekonomskom fakultetu u SarajevuTrg oslobođenja 1., 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina


mr. Azra Pašić-Mesihović, viša asistentica na Ekonomskom fakultetu u SarajevuTrg oslobođenja 1., 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina


dr. Senad Softić, izvanredni profesor na Ekonomskom fakultetu u SarajevuTrg oslobođenja 1., Sarajevo, Bosna i Hercegovina


SAŽETAK

Poduzetništvo se smatra jednim od (ključnih) načina za kreiranje zaposlenosti, a posredno i za povećanje ukupnoga ekonomskog blagostanja. Ovo je osobito važno i naglašeno za tranzicijske zemlje, kakva je Bosna i Hercegovina. Stoga je opravdano postaviti sljedeće pitanje: Jesu li današnji studenti u Bosni i Hercegovini potencijalni poduzetnici sutrašnjice? Cilj je predmetnog istraživanja ispitati poduzetničke namjere studenata poslovnih studija u Bosni i Hercegovini te identificirati odrednice poduzetničkih namjera kod ove skupine. Istraživanjem su obuhvaćeni studenti prve godine poslovnih studija na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, nakon što su kao polaznici predmeta Poduzetništvo završili semestar. Za prikupljanje podataka korišten je anketni upitnik s 25 pitanja u formi Likertove ljestvice. Uzorak je obuhvatio 190 studenata/studentica prve godine studija. Rezultati istraživanja obrađeni su korištenjem SPSS softverskog paketa, a primijenjena je deskriptivna i korelacijska analiza. Prema rezultatima istraživanja, anketirani studenti poduzetništvo smatraju privlačnom i mogućom opcijom u budućnosti, ali ne i najprivlačnijom. Druge mogućnosti zaposlenja anketirani studenti/studentice ocijenili su prihvatljivijim.

Ključne riječi: studenti/studentice poslovnih studija, poduzetničke namjere, obrazovanje za poduzetništvo


148 Šestić, M., Bičo Ćar, M., Pašić-Mesihović, A., Softić, S.: Poduzetničke namjere studenata ...

1. UVOD

Prema istraživanju tržišta rada, koje je objavio Međunarodni monetarni fond (MMF) (2016), Bosna i Hercegovina nalazi se na prvom mjestu po nezaposlenosti mladih ljudi (18 – 26 godina). Taj nedavni izvještaj koji obrađuje pitanje nezaposlenosti među mladim ljudima, navodi da je čak 62,8% mladih ljudi u Bosni i Hercegovini nezaposleno, što je čak i više u odnosu na stanje u 2014./2015. godini (kada je provedeno predmetno istraživanje koje je osnova ovoga rada) kada je nezaposlenost mladih u Bosni i Hercegovini bila izrazito visokih 58%. Upravo taj iznimno visok postotak nezaposlenih mladih ljudi u Bosni i Hercegovini te osobito značajan rast postotka nezaposlenosti mladih u izrazito kratkom vremenskom periodu (2014.-2016.), inicirao nas je, kao autore, da se opredijelimo za izabranu temu istraživanja.

Nezaposlenost mladih povezana je s ukupnom stopom nezaposlenosti, kao izravnim i nedvojbenim rezultatom gospodarske aktivnosti u državi. Bosna i Hercegovina suočava se s vrlo niskim rejtingom u pogledu lakoće poslovanja, sa smanjenim stranim investicijama te niskim kreditnim rejtingom, kao posljedicama trajne političke krize i izostanka gospodarskog razvitka (Ibid). Istodobno, poduzetništvo se smatra jednim od (ključnih) načina za kreiranje zaposlenosti, a posredno i za povećanje ukupnoga gospodarskog blagostanja (Šunje i Čizmić, 2005). Ovo je osobito važno i naglašeno za tranzicijske zemlje kakva je i Bosna i Hercegovina.

Visoka stopa nezaposlenosti među mladima nije samo specifikum Bosne i Hercegovine - to je jedan od gorućih problema i u Europskoj uniji (EU). Rješavanje ovog pitanja je važna tema među najznačajnijim donositeljima odluka u EU i međunarodnim institucijama (Lagarde, 2013). Objašnjenje općeg interesa za nezaposlenost mladih je u činjenici da su mladi ljudi veoma važni za svaku društvenu zajednicu kao dio populacije koji donosi nove ideje i pokretačku snagu, bez obzira na razinu i stupanj rasta i razvoja gospodarstva. Međutim, smanjenje nezaposlenosti mladih u Bosni i Hercegovini predstavlja i veći izazov, kako s gospodarskog tako i sa socijalnog aspekta, jer mladi ljudi čine više od jedne trećine svih nezaposlenih u Bosni i Hercegovini.

Dakle, uvažavajući specifičnosti konteksta Bosne i Hercegovine, važnost zanimanja za predmetnu temu višestruko je naglašena. Stoga je opravdano postaviti sljedeće pitanje: Jesu li današnji studenti/studentice u Bosni i Hercegovini potencijalni poduzetnici/poduzetnice sutra te žele li obrazovani mladi ljudi biti poduzetnici/poduzetnice i svojim izborom karijere doprinijeti kreiranju ekonomskoga blagostanja u Bosni i Hercegovini?

Cilj je predmetnoga istraživanja ispitati poduzetničke namjere studenata poslovnih studija u Bosni i Hercegovini te identificirati odrednice poduzetničkih namjera kod ove skupine.

Ovaj rad ima pet dijelova. Nakon Uvoda dan je Teorijski okvir u kojemu je sadržan pregled dosadašnjih istraživanja problema obrazovanja za poduzetništvo i poduzetničke namjere kod studenata, ali i kod opće populacije. Treći dio rada, pod naslovom Metodologija istraživanja, sadrži Opis konteksta istraživanja i uzorka, Opis upitnika i načina prikupljanja podataka te Opis metodologije primijenjene u


obradi podataka. Rezultati istraživanja sažeto su prikazani u četvrtom dijelu rada, uključujući rezultate deskriptivne i korelacijske analize prikupljenih podataka, kao i preporuke za buduća istraživanja. Peti dio rada sadrži najznačajnije zaključke.

2. TEORIJSKI MODEL PODUZETNIČKOG PONAŠANJA

Od samih početaka intenzivnog proučavanja poduzetništva, fokus istraživača bio je na determinantama poduzetničkog ponašanja. Pritom je posebna pažnja posvećivana trenutku nastanka i razvoju poduzetničke ideje i poduzetničkih nakana koje su bile važan istraživački objekt prethodnih 30 godina. Polazeći od (općeg) pristupa objašnjenju uzroka i korijena fenomena poduzetništva kao okolinskih i individualnih, identificirane su različite skupine elemenata u okviru seta determinanti poduzetničkog ponašanja.

U početku su autori većinom koristili tzv. Trait pristup (pristup osobnih karakteristika poduzetnika) ili objašnjavali poduzetničko ponašanje putem demografskih karakteristika poduzetnika (Reynolds i Storey, 1994), ali su ove determinante pokazale nedovoljnu prediktivnu snagu (Reynolds,1997, str. 450.). Stoga su daljnja istraživanja pažnju usmjerila na vrednote i stavove (Robinson Stimpson, Huefner i Hunt, 1991; Krueger et al., 2000). Vesalainen i Pihkala (1998) ponudili su teorijski model koji, kao središnji element i poveznica u „mreži“ navedenih determinanti, identificira poduzetničke namjere. U psihologiji općenito, namjere se promatra kao stanje uma kojim se usmjerava pažnja osobe prema određenom objektu radi određenog postignuća (Bird, 1988, str. 442., prema Vesalainen i Pihkala, 1998). Fishbain Ajzenova teorija razložne akcije objašnjava da je namjera ključni prediktor ponašanja. Prema Fishbain Ajzenovoj teoriji, utjecaj stava na ponašanje, posredovan je upravo putem namjere (Ajzen i Fishbain, 1975; Ajzen, 1991, Miljković i Krečar, 2013).1 Prema Vesalainen Pihkalaovom modelu (1998) poduzetničke se namjere temelje na setu osobno određenih elemenata poput vrijednosnih (koje obuhvaćaju vrednote, stavove i uvjerenja), motivacijsko-poticajnih i ponašajno-kognitivnih (znanja, vještine i sposobnosti), a svi ovi elementi zajedno čine polazište/osnovu za početak poduzetničkog promišljanja (što se ogleda u istraživanju, planiranju i pripremi za pokretanje poslovanja) te poduzetničkog djelovanja (u smislu započinjanja poslovanja) (Vesalainen i Pihkala, 1998). Svi individualni elementi (počevši od stavova i vrednota do nakana) u svim fazama poduzetničkog ponašanja (vrijednosnoj, pre-osnivačkoj i post-osnivačkoj) oblikovani su elementima iz okruženja, koji mogu djelovati iz različitih pod-okruženja: političkog, gospodarskog, društvenog, tržišnog, ali i imati različitu prirodu u smislu djelovanja kao pull i push elementi (Vesalainen i Pihkala, 1998).

Poduzetničke namjere, kao središnja determinanta poduzetničkog ponašanja, permanentno zaokupljaju pažnju stručnjaka te su još uvijek važan predmet istraživanja s fokusom na identificiranje determinanti i značaja poduzetničkih namjera. Pregled nekih istraživanja koja su se bavila identificiranjem determinanti

1 Stav je stečena, relativno trajna i stabilna organizacija pozitivnih i negativnih emocija, vrednovanja i reagiranja prema nekom objektu (Petz, 1992).


poduzetničkih namjera dana su u Tablici 1 ispod2.

Tablica 1: Pregled nekih istraživanja utjecaja determinanti na poduzetničke namjere

Autor/autori Godina Analizirane determinanta/e

Utjecaj na poduzetničke

namjere

Vesalainen i Pihkala 1998. Pozitivno vrednovanje poduzetništva pozitivan

Vesalainen i Pihkala 1999. Motivacija za poduzetništvo pozitivan

Kennedy 2003.Pozitivno prethodno iskustvo u vezi s poduzetništvom i pozitivno iskustvo s

poduzetničkom edukacijompozitivan

Liñán 2008.Osobna percepcija o vrednovanju

poduzetništva u društvu i Percepcija osobnih vještina potrebnih za poduzetništvo

pozitivan

Osterberk i

Van Praag2010. Edukacija o poduzetništvu negativan

Saeed i dr. 2013. Individualna motivacija: samorealizacija, samopotvrđivanja pozitivan

Sanchez 2013. Edukacija o poduzetništvu putem percepcije vlastite kompetentnosti pozitivan

Karimi i dr. 2014.Obavezna i izborna edukacija o

poduzetništvu putem individualnih normi i kontrole ponašanja

pozitivan

Fayolle i Gailly 2015. Edukacija o poduzetništvu za studente koji ranije nisu bili izloženi poduzetništvu pozitivan

Izvor: Izrada autora

U skupini teorija koje naglasak stavljaju na poduzetničke namjere, ističe se teorija poduzetničkog događaja – eng. entrepreneurial event (Shapero i Sokol, 1982)3, koja, s ranije navedenom teorijom razložne akcije/teorijom planiranog ponašanja (Ajzen, 1991), čini kompatibilan “set” za objašnjenje poduzetničkog ponašanja (Krueger et al., 2000; Liñán, 2005).

Teorija razložne akcije (Ajzen i Fishbein, 1980; Ajzen, 1987; Ajzen, 1991) identificira

2 Vrlo detaljan pregled istraživanja predmetne tematike, determinanti poduzetničkih namjera može se vidjeti u Schlaegel i Koenig (2014).

3 Shaperoov model (1982) poduzetničkog događaja/poduzetničke odluke (SEE – Entrepreneurial Event), jedan je od dva najznačajnija modela koji objašnjavaju poduzetničke namjere i koji su široko prepoznati. Shaperoov model naglašava da namjera započinjanja poslovanja proizlazi iz individualne percepcije poželjnosti poduzetničke uloge i izvedivosti poduzetničkog poduhvata, kao i sklonosti pojedinca da postupa u skladu s raspoloživim mogućnostima. Teorija poduzetničkog događaja pretpostavlja da potencijali za pokretanje poslovanja postoje prije odluke za poduzetničko djelovanje. Percipirana izvedivost je stupanj u kojem se pojedinac osjeća osobno sposobnim za pokretanje poslovanja. (Shapero i Sokol, 1982)


tri prediktora poduzetničkih namjera: stav prema poduzetničkom ponašanju, osobne norme i nivo kontrole. Naime, nakana za poduzimanje određene aktivnosti bitno je određena samopoimanjem osobe o vlastitoj učinkovitosti u provedbi poduzetničkog poduhvata, to jest, raspoloživosti i dostupnosti potrebnih resursa te mogućnosti provedbe poduzetničke ideje; potom razinom atraktivnosti razvijanja poduzetničke karijere u odnosu na druge mogućnosti profesionalnog razvitka (u smislu pozitivnog rezultata u najširem smislu) te, u konačnici, osobnim stavovima i normama u vezi s poduzetništvom. U skladu s navedenim, Ajzen je 1991. ponudio model koji povezuje navedene determinante i poduzetničke namjere u sistem kakav je prikazan na slici ispod.

Slika 1.: Prikaz Ajzenove teorije razložne akcije

Izvor: Ajzen, 1991, str. 182.


3.1. Opis konteksta istraživanja i uzorka

Predmet Poduzetništvo na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu obuhvaća (u najvažnijem) elemente kao što su: Pojmovno određenje poduzetništva i poduzetnika, Institucionalni modaliteti poduzetništva, Proces poduzetništva i poslovno planiranje te Strateške aspekte poduzetništva. Ovo je obavezni predmet na praksi orijentiranom studijskom odsjeku Visoka poslovna škola kojeg studenti/studentice slušaju tijekom drugog semestra prve godine studija, nakon što su u prethodnom semestru odslušali predmete: Ekonomika poduzeća, Poslovno pravo, Informatika, Osnove ekonomije i Osnove menadžmenta. Istovremeno, studenti akademskog studija Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, odsjeka Menadžment i odsjeka Ekonomija, ne slušaju navedeni

Stav prema

ponašanju

Nivo

kontrole

Ponašanje

Osobne

norme

Namjera


predmet kao obavezni, ali im je ponuđena mogućnost biranja ovoga predmeta kao izbornog. Nažalost, dosadašnja praksa pokazuje da studenti/studentice akademskog studija gotovo nikad ne biraju ovaj predmet kao izborni, iako se pojedini uključuju u neformalnu edukaciju o poduzetništvu.

Predmetno empirijsko istraživanje provedeno je u veljači 2015. godine na uzorku od 190 studenata prve godine Visoke poslovne škole Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, a nakon što su ti studenti odslušali predmet Poduzetništvo/Preduzetništvo. Upitnik je distribuiran neposredno nakon ispita iz predmeta Poduzetništvo svim studentima/studenticama koji su pristupili ispitu.

3.2. Opis anketnog upitnika

Za prikupljanje podataka korišten je upitnik modificiran na bazi anketa ranije razvijenih od strane Autio, Keeley, Klofsten, Parker i Hay (2001), Liñán i Chan (2006) te Liñán (2008). Anketa je sadržavala 20 pitanja koja su bila usmjerena na identificiranje percepcije i stavova studenata/studentica koji se odnose na:

- samoefikasnost za pokretanje i realiziranje ideja (perceived behavioural control);

- atraktivnost razvijanja poduzetničke karijere (stav prema poduzetništvu – attitude toward the entrepreneurship) u odnosu na druge mogućnosti zapošljavanja i razvijanja karijere (poput karijere u velikim kompanijama, javnoj službi, akademske karijere i sl.);

- individualne norme vezane uz pogodnosti u pokretanju poslovanja (subjective norm) te

- poduzetničke namjere pokretanja i vođenja vlastitog poslovanja.

Ova pitanja bila su formulirana u formi petostupanjske Likertove skale (s ponuđenim odgovorima u rasponu od „1“ – U potpunosti se ne slažem, preko „3“ – Nemam stav, do „5“ – U potpunosti se slažem, odnosno, za pitanja o poduzetničkim namjerama: od „1“ – Malo vjerojatno do 5 – Veoma vjerojatno).

Dodatno, u upitniku je bilo 5 pitanja koja su se odnosila na demografske karakteristike ispitanika/ispitanica (starost, spol, radno iskustvo, iskustvo samozapošljavanja i poduzetničku tradiciju/iskustvo poduzetništva u obitelji ili krugu prijatelja).

3.3. Metodologija obrade podataka

Za statističku obradu podataka korišten je SPSS 17 programski paket. Učinjene su sljedeće statističke analize:

1. Deskriptivna analiza za demografske podatke o ispitanicima/ispitanicama u smislu frekvencija, prosječnog učešća, aritmetičke sredine i standardne devijacije podataka, a prilagođeno prirodi varijabli i podataka;

2. Analiza normalnosti distribucije vrijednosti pojedinih varijabli primjenom Kolmogorov-Smirnov i Shapiro-Wilk testa kao i primjenom kriterija simetričnosti distribucije podataka;


3. Analiza pouzdanosti korištenih subskala primjenom Kronbachovog koeficijenta alfa;

4. Ispitivanje razlika u odgovorima pojedinih grupa ispitanika primjenom T-testa i ANOVA- testa te

5. Korelacijska analiza povezanosti nezavisnih i zavisne varijable primjenom Pearsonovog koeficijenta.

4. REZULTATI ISTRAŽIVANJA

Ukupan broj ispitanika koji su popunili upitnik iznosio je 190, od čega 111 (58,42%) djevojaka i 79 (41,58%) mladića. Najveći broj ispitanika/ispitanica (59,47%) imao je do 20 godina – prosječna starosna dob bila je 19 godina sa standardnom devijacijom od 1,12. Većina ispitanika/ispitanica (58%) imala je određeno radno iskustvo. Još veći postotak ispitanika/ispitanica (čak 78,4%) prijavio je da u bliskom okruženju ima nekoga tko je poduzetnik. Detaljan pregled deskriptivne statistike vidljiv je u Tablici 2. Anketirani studenti poduzetništvo smatraju mogućom opcijom u budućnosti, ali ne i najprivlačnijom. Druge mogućnosti zaposlenja anketirani studenti/studentice ocijenili su prihvatljivijim.

Tablica 2: Deskriptivna analiza demografskih podataka o ispitanicima/ispitanicama

Ispitanici/ispitanice Frekvencija %M –

aritmetička sredina

SD Standardna devijacija

ΣN 190 100Spol:Muškarci 79 41,58Žene 111 58,42Dob: 19 1,12Do 20 godina 113 59,4720 – 21 48 25,2622 – 23 12 6,3224 – 25 5 2,63Više od 25 godina 12 6,32Radno iskustvo:Da 111 58,42Ne 78 41,05Bez odgovora 1 0,53Blizak poduzetnik:Da 149 78,42Ne 41 21,58Poželjna karijera:Karijera u velikoj firmi 3,16 1,211Karijera u javnom sektoru 3,94 0,833Poduzetnička karijera 3,01 1,113Akademska karijera 3,08 1,105

Izvor: Vlastito istraživanje


Kolmogorov-Smirnov test i Shapiro-Wilk test normalnosti distribucije pokazali su da rezultati na svim subskalama statistički značajno odstupaju od normalne distribucije (p<0,05) (vidljivo u Tablici 3. u nastavku). Stoga je izvršena analiza simetričnosti distribucije. Naime, Tabachnikova i Fidellova (1996) ističu da se, u slučaju odstupanja distribucije rezultata od normalne, kao prihvatljiv može uzeti kriterij simetričnosti. U tu svrhu, analizirani su omjeri skjunisa i njihovih standardnih pogrešaka za varijable koje su značajno odstupale od normale, koji su pokazali da na svim varijablama postoji simetrična distribucija podataka (SkewEI=-0,09, z<1,96; SkewAE=0,11, z<1,96; SkewSN=-0,69, z<1,96; te SkewPBC=-0,76, z<1,96). S obzirom na to, za provjeru odnosa među varijablama, primijenjene su metode parametrijske statistike.

Analiza pouzdanosti upitnika za ovu grupu ispitanika pokazala je da sve korištene subskale imaju dobru unutarnju suglasnost. Ukupna pouzdanost iznosi 0,69, a vrijednosti Kronbachovog koeficijenta alfa su: 0,74 za „poduzetničke namjere“ (EI), 0,77 za „individualne norme“ (SN), 0,67 za „percipiranu bihevioralnu kontrolu“ (PBC). Nešto manju pouzdanost ima subskala „stav prema poduzetništvu“ (AE) čiji je α=0,57.

Tablica 3. Testovi normalnosti distribucije podataka

Kolmogorov-Smirnov Shapiro-Wilk

stat. df p. stat. df p.

Poduzetničke namjere EI .096 89 .042 .968 89 .025Stav prema poduzetništvu AE .109 88 .011 .966 88 .022Individualne norme SN .148 90 .000 .931 90 .000Percipirana bihevioralna kontrola PBC .114 91 .005 .956 91 .004

* p = Significant.


Tablica 4. Kronbachov koeficijent pouzdanosti za skale

Varijabla Pouzdanost (α) Broj čestica

Poduzetničke namjere EI 0,74 4Stav prema poduzetništvu AE 0,57 4Individualne norme SN 0,77 4Percipirana bihevioralna kontrola PBC 0,67 4



Tablica 5. Razlike u poduzetničkim namjerama s obzirom na demografske odlike

Ispitanici/ispitanice

M aritmetička

sredina

SDstandardna devijacija Test p

Spol:Muškarci 14,09 3,68 T test = 0,81 0,42Žene 13,30 4,10

Dob:Do 20 godina 13,52 4,2220 – 21 13,71 3,4722 – 23 15,14 4,26 F=1,19 0,3224 – 25 10,33 2,52Više od 25 godina 11,50 5,65

Radno iskustvo:Da 13,18 3,83 T test =-0,81 0,42Ne 13,87 4,16

Bliski poduzetnik:Da 13,64 3,83 T test =-0,32 0,05Ne 13,35 4,25


Ispitivanje razlika u poduzetničkim namjerama različitih grupa ispitanika izvršeno je T-testom nezavisnih uzoraka i primjenom analize ANOVA. Ovim testiranjem:

• nije nađena statistički značajna razlika rezultata kod studenata (M=14,09, SD=3,68) u odnosu na studentice (M=13,30, SD=4,10), iako su muškarci češće prijavljivali poduzetničke namjere (t=0,81, p=0,42>0,05);

• nije utvrđena statistički značajna razlika u poduzetničkim namjerama ispitanika/ispitanica s obzirom na dob (F=1,19, p=0,32>0,05) provjeravana korištenjem jednofaktorske analize varijance (ANOVA);

• nije nađena statistički značajna razlika u sklonosti studenata/studentica poduzetničkim namjerama s obzirom na to imaju li radnog iskustva ili ne (t=-0,81, p>0,05);

• utvrđena je statistički značajna razlika (t=0,32, df=85, p>0,05) u poduzetničkim namjerama između studenata/studentica koji među bliskim osobama imaju


poduzetnika/poduzetnicu (M=13,64, SD=3,83) spram onih koji nemaju (M=13,35, SD=4,25). To znači da veću poduzetničku namjeru iskazuju studenti/studentice koji u bliskom okruženju imaju poduzetnika/poduzetnicu.

Analiza povezanosti nezavisnih i zavisnih varijabli učinjena korelacijskom analizom ukazuje na statistički značajnu pozitivnu povezanost svih varijabli. Prema tome, rezultati povezanosti nezavisnih varijabli s kriterijskom varijablom/poduzetničke namjere EI, ukazuju da studenti koji imaju pozitivniji stav prema poduzetničkom ponašanju AE (r=0,30), više individualne normative SN (r=0,39) te percepciju veće samoefikasnosti PBC (r=0,35), imaju i jače poduzetničke namjere. Pritom, najveća je povezanost varijabli stavovi prema poduzetništvu AE i individualne norme SN (r=0,51). Pregled vrijednosti Pearsonovog koeficijenata korelacije dan je u Tablici 6. (Napomena: ** p<0.01; * p<0.05.)

Tablica 6. Vrijednosti Pearsonovog koeficijenta korelacije: Povezanost svih varijabli

EI - 1 AE - 2 SN - 3 PBC - 41 Poduzetničke namjere

EI1

2 Stav prema poduzetništvuAE

**0,30 1

3 Individualne normeSN

**0,39 **0,51 1

4 Percipirana bihevioralna kontrolaPBC

**0,35 **0,36 **0,31 1


4.2. Slabosti istraživanja i preporuke za buduća istraživanja

Iako se tijekom svakog istraživanja nastoji spriječiti pojava nedostataka, svako istraživanje ima određene slabosti i elemente koji bi mogli biti unaprijeđeni. Uobičajeno, istraživanja ove vrste provode se među studentima viših godina studija (Liñán, 2008; Fayolle i Gailly, 2005; Kolvereid, 1996; Krueger et al., 2000; Veciana et al., 2005) te bi svakako bilo poželjno u narednom razdoblju napraviti istraživanje koje bi obuhvatilo studente viših godina različitih profesionalnih profila – dakle, ne samo ekonomske i poslovne orijentacije, nego i studente drugih preddiplomskih studijskih usmjerenja.

Također, kako bi se ispitala djelotvornost, učinkovitost (efikasnost) i uspješnost samog studijskog programa predmeta Poduzetništvo, ali i poslovnih studija uopće (u smislu njihovog utjecaja na percepciju studenata o atraktivnosti i izvodivosti poduzetničke karijere i poduzetničkih namjera), poželjno bi bilo provesti pred- i post-testiranje polaznika smjera Poduzetništvo, ali i izvršiti usporedbu s kontrolnim


grupama studenata poslovnih studija i kontrolnim grupama studenata drugih profesionalnih usmjerenja koji nisu polaznici ovakvih programa.

Konačno, potpuna slika o predmetnoj tematici stekla bi se tek provođenjem istraživanja na širem uzorku mladih koji bi trebao uključiti i studente poslovnih studija drugih ekonomskih fakulteta u Bosni i Hercegovini.

5. ZAKLJUČAK

U Bosni i Hercegovini poduzetništvu se u praksi, ali i teoriji, posvećuje nedovoljno pažnje usprkos činjenici da ono (poduzetništvo) ima značajan razvojni potencijal za društvo i gospodarstvo. Prema rezultatima našeg istraživanja, mladi u Bosni i Hercegovini poduzetništvo smatraju privlačnim i mogućim profesionalnim izborom u budućnosti, ali ne i najprivlačnijim mogućim. Druge mogućnosti zaposlenja, poput zaposlenja u javnim institucijama ili velikim poduzećima, studenti/studentice percipiraju prihvatljivijim. Dodatno, veću poduzetničku namjeru iskazuju studenti koji u bliskom okruženju imaju poduzetnika/poduzetnicu. Sve ovo upućuje na potrebu da obrazovni sustav u Bosni i Hercegovini učenicima/učenicama i studentima/studenticama učini ideju poduzetništva bliskom i poznatom te da potiče i razvija privlačnost prema poduzetničkoj karijeri kao profesionalnim izboru kod mladih. Ovakav pristup može osigurati jedino obrazovni sustav koji bi bio vođen poduzetništvom na svim razinama obrazovanja, od predškolskog, preko osnovnog, do visokog obrazovanja.

Poduzetnost i poduzetničko ponašanje determinirani su nizom faktora čije ovladavanje pretpostavlja njihovo potpuno razumijevanje. Da bi se to postiglo, potrebno je u budućnosti provesti istraživanja koja će osvijetliti način na koji ovi faktori, svaki pojedinačno i svi zajedno, djeluju na generiranje poduzetničkih namjera i poduzetničkog ponašanja kod mladih u Bosni i Hercegovini. Istovremeno, kako integrirani pristup i holistička perspektiva osiguravaju cjelovitije razumijevanje uloge koju obrazovanje i sveučilišta imaju u formiranju poduzetničkih namjera studenata, svakako je potrebno koristiti takve koncepte u budućim istraživanjima.


ENTREPRENEURIAL INTENTIONS OF BUSINESS STUDIES STUDENTS IN BOSNIA AND HERZEGOVINA

Munira Šestić, MSc, Senior Teaching Assistant, Faculty of Economics in SarajevoTrg oslobođenja 1, 71000 Sarajevo, Bosnia and Herzegovina


Mirha Bičo Ćar, PhD, Assistant Professor, Faculty of Economics in SarajevoTrg oslobođenja 1, 71000 Sarajevo, Bosnia and Herzegovina


Azra Pašić-Mesihović, MSc, Sen. Teaching Assist., Faculty of Economics in SarajevoTrg oslobođenja 1, 71000 Sarajevo, Bosnia and Herzegovina


Senad Softić, PhD, Associated Professor, Faculty of Economics in SarajevoTrg oslobođenja 1, 71000 Sarajevo, Bosnia and Herzegovina


ABSTRACT

Entrepreneurship is considered as one of the (key) ways of creating employment and an indirect way of increasing overall economic well-being. This is particularly important for the transition countries, such as Bosnia and Herzegovina. It is therefore justifiable to ask whether today's students in Bosnia and Herzegovina are potential entrepreneurs of tomorrow? The aim of this research was to examine the entrepreneurial intentions of business students in Bosnia and Herzegovina and to identify the determinants of entrepreneurial intentions in this group. The survey included students of the first year of business studies at the Faculty of Economics in Sarajevo after completing the semester and having Entrepreneurship as their college subject. A questionnaire with 25 questions in the form of Likert scale was used for collecting data. The sample covered 190 students of the first year of study. The results of the research were processed using the SPSS where descriptive and correlation analysis was applied. According to the results, surveyed students consider entrepreneurship as an appealing and possible option in the future, but not as the most appealing. Surveyed students find other job opportunities such as public administration, state enterprises and education sector more acceptable.

Keywords: students of business studies, entrepreneurial intentions, entrepreneurial education


LITERATURA

1. Ajzen, I. i Fishbein, M. (1975). Belief, attitude, intention, and behaviour: An introduction to theory and research. Reading: Addison-Wesley.

2. Ajzen, I. (1991). The theory of planned behaviour. Organizational Behaviour and Human Decision Processes, 50(2), 179-211.

3. Ajzen, I. (2002). Perceived behavioral control, self-efficacy, locus of control, and the theory of planned behavior. Journal of Applied Social Psychology, 32(4), 665–683.

4. Autio, E., Keeley, R. H., Klofsten, M., Parker, G. G. C. i Hay, M. (2001). Entrepreneurial intention among students in Scandinavia and in the USA. Enterprise and Innovation Management Studies, 2(2), 145-160.

5. Fayolle, A. i Gailly, B. (2005). Using the theory of planned behaviour to assess entrepreneurship teaching programmes. Center for Research in Change, Innovation and Strategy of Louvain School of Management, Working Paper 05/2005.

6. IMF (2016) Country Focus, Bosnia and Herzegovina: Turning the Economy Around, Preuzeto s http://www.imf.org/en/News/Articles/2016/09/06/NA090916BosniaandHerzegovina (30.06.2017.)

7. Kolvereid, L. (1996). Prediction of employment status choice intentions. Entrepreneurship Theory and Practice, 21(1), 47-57.

8. Krueger, N. F., Reilly, M. D. i Carsrud, A. L. (2000). Competing models of entrepreneurial intentions. Journal of Business Venturing, 15(5/6), 411-432.

9. Lagarde C. (2013, December 10th). Youth unemployment could prolong eurozone crisis. The Guardian. Preuzeto s

10. https://www.theguardian.com/business/2013/dec/10/youth-unemployment-eurozone-crisis-christine-lagarde-imf.

11. Liñán, F. i Chen Y. (2006). Development and validation of an entrepreneurial Intention Questionnaire, (EIQ); Working Paper, Departament d'Economia de l'Empresa, Universitat Autonoma de Barcelona, Facultat de Ciències Econòmiques i Empresarials, Preuzeto s https://www.researchgate.net/profile/Francisco_Linan/publication/28117836_Testing_the_Entrepreneurial_Intention_Model_on_a_Two-Country_Sample/links/02bfe50d1b1fdd8ee9000000/Testing-the-Entrepreneurial-Intention-Model-on-a-Two-Country-Sample.pdf (02.07.2017.)

12. Liñán, F. (2008). Skill and value perceptions: how do they affect entrepreneurial intentions?, Int Entrep Manag J 4, 257–272. Preuzeto s https://institucional.us.es/vie/documentos/resultados/Linan2008.pdf (23.07.2017.)

13. Miljković Krečar, I. (2013). Predviđanje poduzetničkog poašanja u okviru Bandurine teorije samoefikasnosti (Doktorska disertacija). Zagreb: Filozofski fakultet u Zagrebu.


14. Petz, B. (ur.) (1992). Psihologijski rječnik. Zagreb: Prosvjeta.

15. Oosterbeek H., van Praag M., Ijsselstein A. (2010). The impact of entrepreneurship education on entrepreneurship skills and motivation. European Economic Review, 54, 442-454.

16. Peterman N. E. i Kennedy J. (2003). Enterprise Education: Influencing Students’ Perceptions of Entrepreneurship. Enterpreneurship Theory and Practice, 28(2), 129-144. Preuzeto s http://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1046/j.1540-6520.2003.00035.x/full (10.07.2017.)

17. Reynolds, P. D. (1997). Who start new firms? – Preliminary explorations of firms-in-gestation. Small Business Economics, 9(5) 449-462. Preuzeto s https://link.springer.com/article/10.1023/A:1007935726528 (02.07.2017.)

18. Robinson, P. B., Stimpson, D. V., Huefner, J. C. i Hunt, H. K. (1991). An attitude approach to the prediction of entrepreneurship. Entrepreneurship Theory and Practice, 15(4), 13-30. Preuzeto s https://www.researchgate.net/publication/270820261_An_Attitude_Approach_to_the_Prediction_of_Entrepreneurship (16.07.2017.)

19. Shapero, A. i Sokol, L. (1982). The Social Dimensions of Entrepreneurship, u C. A. Kent, D. L. Sexton, i K. H. Vesper (ur.), Encyclopedia of entrepreneurship. (str.72-90). Englewood Cliffs (NJ): Prentice Hall. Preuzeto s https://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=1497759 (02.07.2017.)

20. Schlaegel, C. i Koenig, M. (2014). Determinants of Entrepreneurial Intent: A Meta-Analytic Test and Integration of Competing Models. Entrepreneurship Theory and Practice, 38(2), 291-332. Preuzeto s http://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1111/etap.12087/full (26.07.2017.)

21. Šunje, A. i Čizmić, E. (2005). Preduzetništvo kao preduvjet ekonomskog razvoja – Enterpreneurship as a precondition of economic development, Zbornik radova, Ekonomski fakultet Sarajevo, br.25, (str.475-499).

22. Veciana, J. M., Aponte, M. i Urbano, D. (2005). University students’ attitudes towards entrepreneurship: A two countries comparison. International Entrepreneurship and Management Journal, 1(2), 165-182.

23. Vesalainen, J. i Pihkala, T. (1998). Entrepreneurial identity, intentions and the effect of the push factor. Journal of the Academy of Entrepreneurship. 3(1). Preuzeto s https://www.researchgate.net/publication/308416709_ENTREPRENEURIAL_IDENTITY_INTENTIONS_AND_THE_EFFECT_OF_THE_PUSH-FACTOR (09.07.2017.)

24. Tabachnick, B. G. i Fidell, L. S. (1996). Using multivariate statistics (3rd ed.). New York: HarperCollins.


DETERMINANTS OF MANAGEMENT CONSULTING IN CROATIA AND HUNGARY – SIMILARITIES AND DIFFERENCES IN LIGHT OF MARKET

AND ORGANISATIONAL CULTURE

Anton Florijan Barišić, MSc, CMC, MCSE, EEAUniversity VERN', Trg bana J. Jelačića 3, 10000 Zagreb, Croatia

E-mail: [email protected]

József Poór, PhD, CMCSzent István University, Páter K.u.1, 2102 Gödöllő, Hungary


Ildiko Csapó, PhD studentSzent István University, Páter K.u.1, 2102 Gödöllő, Hungary


Ferenc Zsigri, PhD studentSzent István University, Páter K.u.1, 2102 Gödöllő, Hungary


ABSTRACT

Due to effects of a continuous globalization processes, fierce competition, and rapid evolution of technological innovations, the business world is facing multiple challenges going through ever increasing changes in terms of technological, political, social and economic determinants. The nature, speed and quantity of those changes require an effective and timely management of organizations in order to achieve their strategic business objectives and attain superior organizational performance. Therefore it is important to recognize problems and challenges and shape a strategy to keep and maintain organizational success. Such a development has contributed to the significance and wide use of Management Consulting in the economy. The engagement of consultants in as early stage as possible can help companies to successfully cope with the problems encountered and thus protect their investments.

The primary focus of this study is to explore how Croatian and Hungarian Management Consulting industries have changed in last decade identifying possible similarities and differences in terms of market and organisational culture in each country. Based on secondary research sources, evolution of administering survey to consultants and micro, small and medium sized enterprises in Croatia and Hungary, this study outlines position and development trends in management consulting exploring following questions: (a) what are differences between two management consultancy’s markets?; (b) what are similarities in both markets?; (c) why do

Review article

162 Barišić, A. F., Poór, J., Csapó, I., Zsigri, F.: Determinants of Management Consulting in Croatia and...

companies use management consultancies?; (d) what are major demand factors for business advisory services?

In that sense, a comprehensive assessment of the maturity of the consulting market in Hungary and Croatia has been carried out, addressing the changes in consulting services and organisational culture in both countries.

Keywords: management consulting, organisational culture, entrepreneurship, SME management


1 INTRODUCTION

The management as a practice of directing and organizing human activities is as old as society itself, but management theory and practice of management consulting are of more recent origin. In that sense, management consulting as a form of supporting managerial decision making processes is less than 150 years old. Actually, its real growth has been note during the 20th century (Poor and Gross, 2003). However, recent rapid development and refinementof management consulting with growth of diversification, transparency, and accountability as emerging trends, have been making giant strides since the 1930s to the present day.

The growth of management consulting industry is in great measure the result of its successful stringent practices with clients in bringing new knowledge as well as consolidation of their roles in confirming or legitimating senior client knowledge and preferences (McKenna, 2006). Also, as a result of overall developments in the society in terms of growth of management discourse in the public, clients are more familiar with certain types of knowledge and tools typically associated with consultants (Kennedy Information, 2004; Kitay and Wright, 2004).

2 MANAGEMENT CONSULTING

In general, consulting is a knowledge-based service that can be sold and bought, but being often intangible, it is difficult to demonstrate its advantages to potential clients. Miles (1999) highlights four important aspects of consultancy:

• human capital and knowledge intensive interactions,

• high degree of intangible activities and services,

• difficulties in standardization of the consulting process and procedures

• intensive interaction between consultants and clients.

According to Schein (1996), consultancy is perceived as a process of a special interaction between the consultant and the client. Therefore, in consultancy, besides recognizing the problem of the client, it is also important to recognize the interaction between consultant and client. Management consultancy is essentially a specific activity of advising managers in solving business problems for which they lack expertise, knowledge and experience. In practice, management consulting helps emerging and maturing professional and dynamic managers who successfully manage change and who know the specific management activities and processes (Wohlgemuth and Treichler, 1995). Characteristics of management consulting for small and medium enterprises are arising from the nature of these enterprises and problems encountered in the process of growth and development, and as well as in the transformation process, for which routine solutions cannot be applied (Barisic, 2012).


Management Consulting is a professional service that helps entrepreneurs to:

• Analyze and diagnose problems and conditions,

• Develop solutions, and

• Implement changes in their enterprises

In providing those services, management consultants are seen as knowledge workers conveying knowledge to the clients. In offering and proposing their advice, management consultants are asked to cover a range of topics, making the perishable facets of their services tangible and lasting. The major management consultancy service categories are traditionally divided into four groups:

• strategy

• human resources

• operations

• information technology

The last two categories have become dominant in the past 10 years worldwide. Further development has expanded the scope of services to customer relations, finance, strategy and supply chain management. (Gross, Poor, 2008). According to the FEACO (2013) definition of management consulting, the most typical management consulting service areas are: strategy consulting, organization, operations management, project management, change management, human resources consulting, knowledge management consulting, coaching, team coaching, information management consulting, development and integration, and outsourcing.

3 MACROECONOMIC ENVIRONMENT OF HUNGARY AND CROATIA

As macroeconomic environment has a profound impact on any trade it also shapes the character of consulting business. In that respect, the main economic and cultural characteristics of Hungary and Croatia have been examined.

3.1 Socio-economic factors

Hungary

The country’s area is 93 030 square kilometres. Its population is 9,9M – ageing, decreasing due to unfavourable birth/death ratio and, recently, emigration. Its total GDP amounts to 121 billion USD. GDP/capita is 12 200 USD (Global Competitiveness


Report 2016/17). Wealth inequality (GINI index) is around the European average (EUROSTAT 2015). Human Development Index (HDI), which is a combined indicator of life expectancy, quality of education and per capita income, i.e. is the country a good place to live in, is in the last third of the European league.

Croatia

The country’s area is 56 600 square kilometres. Its population is 4,2M – ageing, decreasing. Its total GDP amounts to 49 billion USD. GDP/capita is 11 600 USD (Global Competitiveness Report 2016/17). Wealth inequality (GINI index) is around the European average (EUROSTAT 2015). Human Development Index (HDI) is in the last third of the European ranking. Croatia’s competitiveness ranking (World Competitiveness Report) is overall increasing. Currently, it is the 74th out of 138. Basic requirements subindex is stagnating, efficiency enhancer subindex has improved and innovation subindex has stagnated in the past few years.

Croatia is about half the size of Hungary both in area and population with similar GDP/capita value. FDI/capita if 1.5 times higher in Hungary – but it does not at all seem to boost its economic position.

3.2 National and organizational culture

The de-culturizing and de-humanizing effect of globalization is not yet complete and there are still cultural differences among countries even in case of neighbouring European countries. Culture – being a humanizing force – is a pervasive rulebook of all activities in the given society. Thus, cultural gaps among countries result in differences in the ways companies work. Studying national and organizational culture Hofstede (2001), has developed indicators for measuring national cultures: power distance: individualism, masculinity, uncertainty avoidance, long term orientation and indulgence, where Hungary is characterized by mediocre power distance, high individualism, very high masculinity, mediocre long term orientation, and very low indulgence.

Hofstede’s researches show that in Croatia power distance is large, collectivism is strong, masculinity is low, uncertainty avoidance is high, long term orientation is medium and indulgence is low.


Diagram 1: Comparison of cultures

Power distance is remarkably smaller in Hungary, while individualism and masculinity are much higher. Uncertainty avoidance is equally high in both countries, long term orientation is equally medium and indulgence is low.

4 CONSULTING MARKET

Croatia

Alpeza et al. (2014) carried out a comprehensive study of the Croatian consulting market. The study shows that in Croatia, small and medium sized enterprises employ two thirds of all employees and produce over half of GDP. Still, their cumulated result is a significant net loss. Large companies – mainly multinationals – employ the rest of the people and cumulate an overall net profit. This leads the authors to the conclusion that there is a lot of room to improve business efficiency of SMEs, in other words, this should be a target area for the consulting trade. Unfortunately, the overall poor profitability of the SME sectordoes not leave much money to spend on consultants. State subsidy would be necessary, but this rarely happens.

Consulting infrastructure established to support the development of the MMSP sector in Croatia consists of Enterprise Support Institutions (PSIs) and private professional consultancy firms. PSIs such as regional development agencies, entrepreneurial centres, business incubators, business and technology parks, and business zonesare

46

8088

82

58

31

73

3340

80

58

33

0102030405060708090

100

Hungary*in comparison with Croatia

Hungary

Croatia


primarily aimed at providing information and consulting services related to business plan development and writing project applications for the public tenders issued by different governmental agencies. Services provided by PSIs are delivered under more favourable financial conditions and in that sense they are unfair competition to the professional consultants. In addition, professional consultants, unlike most PSIs, provide more complex and specialised consulting services.

There are 2.799 private consulting companies registered in Croatia of which more than half are registered in Zagreb, the capital city of Croatia.

The total revenue of consulting businesses is 63M EUR. Half of this sum is generated by the top four consulting firms: KPMG. PWC, Deloitte and Austrotherm. Most consulting firms are in the MSME category. Within the MSME (micro, small and medium sized) consulting companies 82% are micro (with consultants less than 10), the rest are small or medium sized. They most often have three employees and majority of them are owned by locals. At most 4 consultants have extensive general knowledge and cover a wide range of consulting services (business and marketing plans, investment studies, project proposals for various incentives, loans, EU funds, and business and investor search). On the other hand, there is insufficient number of consultants with narrowly specialized knowledge which causes weak coverage of some of the problematic areas that MMSP recognizes as important to resolve in their business activities.

More than two thirds of all operating consulting companiesare oriented purely towards the domestic market.The typical issues the consultants must deal with are:

• Various legal issues

• Problems in financial management

• Problems in sales and marketing

• Procuring a loan

• HR issues

• Writing plans and projects.

78% of enterprises have not hired any consultant in the last three years and only 13% turned out to be repeated users. 72% of users found consultants by recommendation or word of mouth. Any other channel is very unlikely.

As it is reported in the study, clients areless than satisfiedwith the performance of the consultants employed; only 43% of them would repeat the cooperation with the same client. Criteria of valuation of the consultant’s performance are:

• understanding of business problems,

• expertise, knowledge,

• speed of feedback,


• communication during cooperation,

• value perceived for the price,

• usefulness of cooperation,

• overall results.

The areas users were the least satisfied with: results (the last three of the above list). The conditions under which clients would consider using the services again:

• if they were sure to benefit from the services,

• cheaper pricing of consultants,

• get a free sample advice first and then decide on the continuation of the cooperation.

Most respondents believe that if they decided to use a consultant it would be in connection with:

• issues in project and plan briefing,

• business planning,

• seeking business partner and investors,

• market research and marketing,

• saving energy and ecological issues,

• IT and related issues.

Most clients see using of consultancy services as a short term job. More than 60% expects cooperation for a timeframe shorter than two years.

MSME segment remains a target for Croatian consultants because of its large unexploited potential. The problem is lack of consultants with specialised expertise. Another challenge is engagement of unskilled consultantsdue to low entry barriers whichdamages the reputation of the consulting business. Developing trusting relationship between client and consultant is a great challenge for future development.

Hungary

Overall turnover in the consultancy industry was 235 million EUR in 2012. With traditional consulting firms, atypical large consulting companies can be found, as well as a medium-, micro-, and mini-advisory enterprises. The Management Consulting clients fall under three sectors which are: industry, banking sector and public sector. The distribution of consultancy industry turnover is: 9%, banking and insurance 14%, public sector 31%. It should be noted, the public sector’s orders are


slowly rising. The most developments were in the financial and insurance industry over the last five years.

According to the Hungarian Central Statistics Office, the total number of companies registered for business and management consultancy services in 2012 is 500 and the total number of employees is 4580.

According to Poór (2013), the majority of consulting firms are micro or small sized (69%). Typical areas of consulting are:

• operations and organizing,

• project management,

• strategy,

• HR issues

• IT.

Main methods of consulting are:

• process consulting,

• advisory consulting and

• inquiry consulting (Józsa, Vinogradov, Poór, 2016)

Over 70% of respondents claim that the reputation of consulting firms has not changed or deteriorated in the past 1-2 years. Most clients (57%) expect no improvement or further deterioration in this area. For the coming years, most respondents expect stagnation in revenue in most operational areas of consulting.

Competition amongst consulting firms is steadily intensifying. The extension of average projects is shrinking. Communication between clients and consultants does not satisfy the requirements of achieving a level of success.Unskilled consultants have great responsibility for the unsatisfactory overall image of consulting profession.

Government policies and state subsidies have a tremendous impact on the consulting business. The condition of consulting companies is further aggravated by the unfavourable economic situation.

The lobbying power of consulting is slight. There are remarkable improvement opportunities in the cooperation, communication and two-way knowledge transfer between consultants and clients.

5 CONCLUSION

While Hungary’s competitive position is in constant relapse, Croatia seems to be able to improve its position. Higher capital import does not appear to better Hungary’s economic health. Strong collective attitude might be a reason for Croatia’s


advancement. People in both countries – for cultural reasons - are unprepared for happiness. Competitiveness is measured by the Global Competitiveness Report. There are authors who claim that this report tends to sometimes overvalue or undervalue actual competitiveness (Djogo and Stanisic, 2016).

The overall spending on consulting is a small fraction of what Western European countries spend on consulting services.

Large consulting firms rule the market of large clients leaving only small clients to small domestic consulting firms. MSME clients are having grave financial problems in both countries. Competition is ever strengthening, forcing consultants into miserable pricing or exaggerating promises of results. Post-bureaucratic managers have also become consultants within their companies (Sturdy, Wright and Wylie, 2014).

Bronnenmayer, Wirtz and Göttel (2016) claim that critical success factors for management consulting are: originality (value), intensity of collaboration, common vision, consultant expertise and top management support.

Problems are exacerbated by the lack of thorough filtering out of weak consultants. The intervention of unskilled consultants causes remarkable harm to the reputation of serious consulting enterprises.

In consideration of the above issues, it is easy to see that consulting is far from flourishingin these countries.

In that respect consultants in both countries have to:

• Focus their services on key issues identified by MMSP sector as important for achieving their business success such as legal issues, financial management issues, and marketing and sales issues;

• Provide consultancy services offering various payment modalities reflecting readiness of consultants to participate in acknowledging the risk of decision making as a consequence of their advice, as well as confidence in the ability to provide support in solving problems and developing business operations;

• Develop narrow specialization through the identification of their own areas of expertise - based on their own experience and knowledge, and the market potential that has been especially recognized in the following areas: energy promotion and environmental protection measures, introduction and upgrading of computer systems for information management, implementation, and certification of quality management systems, accounting and control systems, engineering studies, implementation of modern human resource management systems, etc.


DETERMINANTE MENADŽMENT KONZALTINGA U HRVATSKOJ I MAĐARSKOJ – SLIČNOSTI I RAZLIKE U SVIJETLU TRŽIŠNE I

ORGANIZACIJSKE KULTURE

mr. sc. Anton Florijan Barišić, CMC, MCSE, EEASveučilište VERN', Trg bana J. Jelačića 3, 10000 Zagreb, Hrvatska


dr. sc. József Poór, DSc, CMCSveučilište Szent István, Páter K.u.1, 2102 Gödöllő, Mađarska


Ildiko Csapó, doktorandSveučilište Szent István, Páter K.u.1, 2102 Gödöllő, Mađarska


Ferenc Zsigri, doktorandSveučilište Szent István, Páter K.u.1, 2102 Gödöllő, Mađarska


SAŽETAK

Zbog učinaka kontinuiranog procesa globalizacije, žestoke konkurencije i brzog razvoja tehnoloških inovacija, poslovni se svijet suočava s višestrukim izazovima prolazeći kroz sve veće promjene u smislu tehnoloških, političkih, društvenih i ekonomskih determinanata. Priroda, brzina i količina tih promjena zahtijevaju učinkovito i pravodobno upravljanje organizacijama kako bi ostvarivale svoje strateške poslovne ciljeve i postizale vrhunske organizacijske performanse. Stoga je važno prepoznati probleme i izazove te oblikovati strategiju za očuvanje i održavanje organizacijskog uspjeha. Takav razvoj je pridonio značenju i širokoj upotrebi menadžment konzaltinga u gospodarstvu. Angažman konzultanata u što ranijoj fazi može pomoći tvrtkama da se uspješno nose s problemima s kojima se sreću i time zaštite svoja ulaganja.

Primarni fokus ove studije jest istražiti kako se u posljednjem desetljeću promijenila hrvatska i mađarska poslovna savjetodavna industrija identificirajući moguće sličnosti i razlike u smislu tržišne i organizacijske kulture u svakoj zemlji. Na temelju sekundarnih izvora istraživanja, evaluacije provedbe ankete među konzultantima i mikro, malim i srednjim poduzećima u Hrvatskoj i Mađarskoj, ova studija ukazuje na poziciju i razvojne trendove u menadžment savjetovanju istražujući sljedeća pitanja: (a) koje su razlike između dvaju konzultantskih tržišta; (b) koje su sličnosti na dvama tržištima; (c) zašto tvrtke koriste menadžment konzalting usluge; (d) koji su glavni faktori potražnje za poslovne savjetodavne usluge?

U tom je smislu provedena sveobuhvatna procjena zrelosti tržišta konzalting usluga


u Hrvatskoj i Mađarskoj, apostrofirajući promjene u konzultantskim uslugama i organizacijskoj kulturi u obje zemlje.

Ključne riječi: menadžment konzalting; organizacijska kultura; poduzetništvo, upravljanje malim i srednjim poduzećima


LITERATURE

1. Alpeza et al. (2014). Croatia Consulting Market Study – CEPOR Croatia.

2. Barisic, A. F. and Davidovic, M. (2012), Quality of Management Consulting and IT Outsourcing: Phases of IT Outsourcing Development and Implementation of the Norm EN 16114. 12th Croatian Conference on Quality and 3rd Scientific Assembly of the Croatian Society for Quality, “Through Quality to a Successful Society”.

3. Barišić, A. F. (2012). Management Consulting as a Form of Entrepreneurial Learning and a Source of Business Knowledge. Učenje za poduzetništvo, 2(1), 79-92. Retrieved from http://hrcak.srce.hr/130178

4. Bronnenmayer, M., Wirtz, B. W. and Göttel, V. (2016). Determinants of perceived success in management consulting: An empirical investigation from the consultant perspective. Management Research Review, 39(6), 706-738. doi: 10.1108/MRR-06-2014-0145

5. Djogo, M. and Stanisic, N. (2016). Is the Global Competitiveness Report the right measure of macroeconomic competitiveness – Zbornik Radova Ekonomskog Fakulteta u Rijeci, 34(1), 91-117.

6. Dötsch, J. J. (2016). From Solution Shop to Boutique Consulting? Capturing Recent Developments on the German Consulting Market. Management Dynamics in the Knowledge Economy, 4(2), 291-306.

7. Gross, A. C. and Poor, J. (2008). The Global Management Consulting Sector, Business Economics, October 2008, 69-79.

8. Hofstede, G. (n. d.) Cultural Dimensions. Retrieved from https://geert-hofstede.com/cultural-dimensions.html (17.03.2017.)

9. Józsa, I. D., Vinogradov, S. and Poór, J. (2016). Analysis of Management Consulting Methods Based on Empirical Research in Hungary. Management, 29(2), 35-41.

10. Poór at al. (2014): Menedzsment tanácsadás helyzete magyarországon – 2014. Budapest: BKIK.

11. Poór et al. (2013) Feaco Survey - University of Pécs (Hungary). Retrieved from http://www.feaco.org/industry/profession/startingajob (19.03.2017).

12. Poor, J. and Gross, A. (2003). Management Consultancy in an East European Context, Budapest: KJK Publishing House.

13. Sturdy, A., Wright, C. and Wylie, N. (2014). Managers as consultants: The hybridity and tensions of neo-bureaucratic management. Organization, 23(2), pp 184-205. doi:10.1177/1350508414541580

14. Wohlgemuth, A. and Treichler, C. (1995). Unternehmensberatung und Management; Die Partnerschaftzum Erfolg. Zurich: Versus Verlag.


15. Hofstede, G. (1991). Cultures and Organizations: Software of the Mind. London: McGraw-Hill.

16. Hofstede, G. (2001). Culture’s Consequences – Second Edition: Comparing Values, Behaviors, Institutions and Organizations Across Nations. London: Sage.


ULOGA SUSTAVA VRIJEDNOSTI I KLJUČNIH SUDIONIKA U RAZVOJU PODUZETNIŠTVA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Višnja Bartolović, mag. oec., viši predavač, Veleučilište u Slavonskom BroduDr. Mile Budaka 1, 35000 Slavonski Brod, Hrvatska


Valentina Bićanić, Zagorska 42, 35000 Slavonski Brod, Hrvatska

SAŽETAK

Kriza suvremenog društva i globalizacijski procesi zahtijevaju od države da na adekvatan način uredi gospodarski sustav kako bi on mogao ostvarivati ustavne vrednote slobode, jednakosti, socijalne pravde, nepovredivosti vlasništva i druge. Prema Ustavu Republike Hrvatske čovjek je svrha društvenog i gospodarskog uređenja. Svjedoci smo višegodišnjeg sporog i nedostatnog otvaranja novih radnih mjesta, odlaska radnika iz Republike Hrvatske u potrazi za radnim mjestima na području zemalja Europske unije, posebno u ovo vrijeme. Prema sekundarnim istraživanjima, u populaciji nezaposlenih osoba dominiraju dugotrajno nezaposlene osobe. Postojeći sustav vrijednosti i odnosa na relaciji poduzetnik – poduzeće – država više ne pridonosi razvoju društva i potrebno je identificirati nove vrijednosti koje mogu pokrenuti razvoj društva. Stoga stvaranje novih radnih mjesta, inovacije i poduzetništvo moraju postati primarna tema za državu, njezine institucije i društvo u cjelini.

Sve se više uočava potreba promjene kulture (vrijednosti, stavova, mišljenja, ponašanja) i promjena odnosa na relaciji poduzetnik – društvo – država, kako bi se stvaralo društvo po mjeri čovjeka, a poduzećima pružila potpora u ostvarivanju inovacija i poduzetničkog ponašanja. Na temelju sekundarnih istraživanja domaćih i stranih autora te aktualnih dosega Socijalnog nauka Crkve, u radu se daje prikaz novog sustava vrijednosti koji se treba razvijati na razini države, društva i poduzetnika, koji bi promicao održivo poduzetništvo i inovacije, rast i razvoj pojedinca te razvoj države.

Cilj rada jest izučiti suvremena razmišljanja domaćih i stranih autora te aktualnih dosega Socijalnog nauka Crkve o novom sustavu vrijednosti koji promiče poduzetničko i inovativno ponašanje, ključne aktere i njihove međusobne odnose.

Na temelju spoznaja sekundarnog istraživanja predložen je novi vrijednosni pristup privatnoj inicijativi, poduzeću, ali i djelovanju države i njezinih institucija u ostvarenju cjelovitog i solidarnog gospodarskog razvoja.

Ključne riječi: sustav vrijednosti; ključni sudionici; poduzetništvo; država; Socijalni nauk Crkve

Pregledni rad

176 Bartolović, V., Bićanić, V.: Uloga sustava vrijednosti i ključnih sudionika u razvoju poduzetništva...

1. UVOD

Ključnim sudionicima u razvoju poduzetništva u Republici Hrvatskoj u ovom radu smatraju se država, radništvo te sami poduzetnici (postojeći i budući).

U globaliziranom svijetu, tržište više nije mjesto jednakih mogućnosti. Često se tržište smatra prostorom gdje se susreću ponuda i potražnja i gdje svi imaju jednake prilike. Tako je, na primjer, kada se trkači poredaju ispred startne linije te imaju identičan početak u trci u kojoj ovise o svojim sposobnostima. Ipak, na tržištu je situacija potpuno drukčija. Ono što je jučer prisvojeno i akumulirano (na tržištu), predstavlja novi start danas. Ono što će se danas stvoriti, predstavlja novi start sutra. Tko danas ima više talenata, resursa i prilika, sutra će ih imati još i više (Bruni, 2013).

Tržište je mjesto slobode, kreativnosti, temeljeno na individualnim talentima, ali ti talenti nisu ravnomjerno raspoređeni po populaciji niti po zemljama/regijama. Zbog toga, rast bruto društvenog proizvoda ne znači da će ako bogatima bude bolje, biti bolje i ostalima. Što je s ostatkom društva koji nije privilegiran ili je jednostavno imao manje sreće? Treba li raditi na brojkama ili je cilj napraviti nekakvu razliku od dosadašnjeg puta? Cilj nam je svima, uostalom, živjeti u pristojnom, stabilnom i prosperitetnom društvu. Ideja da će se to ostvariti dosadašnjim načinom razmišljanja, djelovanja i vrednovanja više ne vrijedi. Primjerice, ideja da će poduzetnik, kada plati porez državi, namaknuti novce toj istoj državi koje će ona potom redistribuirati potrebitima za razvoj, više ne postoji u praksi. Naime, poduzeća, posebice ona velika, danas mogu na više načina izbjeći plaćanje poreza na dobit, čak i samo prikazivanje dobiti (valja se sjetiti globalne afere Panama Papers).

Zbog toga, ali i zbog činjenice da veća poduzeća postaju još veća te da je ekonomska neravnoteža dovela do ugroze reciprociteta i posljedično gubitka ekonomske demokracije, redistribucijska uloga države često nije dovoljna da oslobodi ljude zamke ropstva.

2. GLOBALIZACIJA I SOCIJALNA DRŽAVA

Socijalna država radi redistribucijsku funkciju tako da, uzimajući od bogatih, daje siromašnima. Upravo je ova uloga države upitna u uvjetima kada su, zbog globalizacije, granice praktički izbrisane (Sinn, 2002).

Ekonomska demokracija shvaća se kao pravo pojedinca na sudjelovanje u gospodarskom životu zemlje. I ovdje vrijedi poslovica: „Ne dajte ljudima ribu, nego ih naučite pecati“. No, treba otići i korak dalje: ne naučite ih samo pecati, nego kupite tu ribu od njih. Bez spomenutog reciprociteta, bogati će biti još bogatiji, siromašni još siromašniji, čemu smo i sami svjedoci u brojnim raspravama u javnosti kada se spominje nestanak srednjeg sloja i sve veće produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih (Bruni, 2013).

Svim spomenutim problemima, Bergoglio pridodaje još jedan – problem korupcije te moralne krize kroz koju prolaze razne institucije. Korupcija je osobno i društveno


stanje. Svoj temelj korupcija ima u pojedincu koji je u svojim temeljima samodostatan, u početku nesvjesno, a kasnije svjesno prihvaća svoje unutarnje stanje, zamor transcendencije kao nešto prirodno. Korumpiran čovjek ne poznaje bratstvo, već suučesništvo, uključujući druge u vlastitu korupciju, čineći od drugih suučesnike u vlastitom stilu, a svi drugačiji su neprijatelji. To je ujedno i način vrbovanja i novačenja u stanje korupcije (Bergoglio, 2013).

Dujanić smatra da je etičnost menadžmenta u Hrvatskoj u posljednje vrijeme ozbiljno narušena „postupcima samozvanih menadžera i političkih moćnika“, a što bi sve trebalo biti poticaj časnim i etičnim menadžerima da unaprijede ugled svojega zanimanja (Dujanić, 2003).

Europsku poslovnu etiku karakteriziraju obilježja odgovornosti, poimanja zajedničkog dobra i osjetljivosti (Krkač, 2007).

Globalna ekonomija nudi ogromne prilike za bogaćenje, ali na primjerima nedavne svjetske krize koja je svoj početak imala 2008. godine, uočavaju se i velika krhkost, nesigurnost te velike socijalne nejednakosti toga fenomena (Bruni, 2013).

Stoga tržište, kao mjesto slobode, nije dovoljno da osigura prostor ekonomske demokracije za sve, već je potreban reciprocitet, stvaranje mreža među akterima javnog, poslovnog te znanstveno-istraživačkog sektora, kako bi se prvenstveno osigurala zajednička vizija vlastitog razvoja koju je potom moguće pretvoriti u politike, programe i zadatke.

Prema novom konceptu ekonomije kojega zagovara ekonomija zajedništva, redistribucija dohotka treba se događati već tijekom poslovanja poduzeća. Poduzeća sve više treba shvaćati kao mjesta inkluzije i zajedništva te proizvodnje (Bruni, 2013).

Istraživanje percepcije ustavnih vrednota i njihovih ostvarenosti u hrvatskom društvu ukazuje na činjenicu da je radnicima socijalna pravda prva po važnosti vrednota u ustavnom poretku, ali procjenjuju da je ona po rangu ostvarenosti na zadnjem mjestu. To se interpretira tako da najveći dio hrvatskog radništva u uzorku svoju državu percipira socijalno nepravednom, praveći razliku između onoga što se je napravilo i što se je trebalo napraviti (Magdalenić, 1998).

Ljubotina (2004) istražuje percepciju socijalne pravednosti na uzorku 1737 učenika osnovnih i srednjih škola te studenata. Što su djeca starija, percepcija društvene nepravde sve je veća. Primjerice, 49,7% učenika osnovnih škola, 73,8% srednjoškolaca, te 77,2% studenata smatra društvo nepravednim. Kada se govori o pojedinim oblicima društvene nepravde, djeca najviše uočavaju „neopravdano bogaćenje pojedinaca, izostanak društvene reakcije na gospodarski kriminal, te nedovoljnu brigu za siromašne i umirovljenike“ (Ljubotina, 2004).

Više od dvije trećine ispitanika smatra da u Hrvatskoj svi ljudi nemaju jednake šanse da ostvare svoje želje i ciljeve. Dosadašnje preporuke Europske komisije zemljama članicama poglavito idu u smjeru potrebe stvaranja radnih mjesta te poticanja ulaganja s ciljem smanjenja ovisnosti gospodarstava Europske unije o vanjskim kretanjima i osnaživanja vlastitih pozicija u globalnim kretanjima (Hrvatska udruga poslodavaca, Program rada 2015).


Svjedoci smo višegodišnjeg sporog i nedostatnog otvaranja novih radnih mjesta, odlaska radnika iz Republike Hrvatske u potrazi za radnim mjestima na području zemalja Europske unije radi očuvanja vlastite egzistencije, posebno u ovo vrijeme.

Posljednjih godina sve su aktualniji pojmovi poslovne etike, etičnosti menadžera, korporacijske društvene odgovornosti, društvenog blagostanja, nove ekonomije koja gradi zajedništvo te iz temelja mijenja društvene odnose nabolje. Kotler i Lee (2014, str. 14) definiraju društvenu odgovornost poduzeća kao obvezu poduzeća za poboljšanjem blagostanja zajednice kroz predanost tvrtke za poboljšanje dobrobiti zajednice kroz dobrovoljne poslovne prakse i doprinose, na teret vlastitih sredstava.

Bruni (2013, str. 6) ističe pojam društvenosti kao sposobnost entiteta da surađuje s drugima, uz stvaranje nove kulture zajedništva davanjem pomoći siromašnima te pomažući im reintegraciju u zajednicu.

Socijalno blagostanje i društvena pravednost promoviraju se i od strane Ujedinjenih naroda tako da se 20. veljače obilježava Svjetski dan društvene pravednosti (United Nations, 2010).

Republika Hrvatska obvezala se Ustavom promicati gospodarski i kulturni napredak te socijalno blagostanje, u čl. 1 Ustava RH. Socijalna pravednost jedna je od temeljnih i najviših vrednota Republike Hrvatske prema čl. 3 Ustava, pri čemu je svatko dužan pridržavati se Ustava i prava te poštivati pravni poredak Republike Hrvatske, što je definirano u čl. 5 Ustava. Ustav Republike Hrvatske, kao temeljni i najviši pravni akt, ujedno je i kompas za sva javna i privatna tijela koja ga moraju u svojem djelovanju primjenjivati. Prema Ustavu, Republika Hrvatska je socijalna država što podrazumijeva odgovornost za stvaranje socijalno pravednog društva u kojem sve osobe uživaju jednaka prava i imaju jednake mogućnosti za ostvarivanje svojih potencijala (Narodne novine, 2010).

3. PODUZETNIČKA KLIMA I PERCEPCIJA PODUZETNIKA U JAVNOSTI

Poduzetnička klima ima ključnu ulogu u uspjehu poduzetničkog pothvata. Poduzetnička klima ima i ključnu ulogu u razvoju korporativnog poduzetništva. Poduzetnička klima predstavlja fenomen proizašao iz interakcije vanjskog i unutrašnjeg okruženja, pri čemu se vanjsko okruženje smatra izrazito kompleksnim, dinamičnim te, obzirom na stalne promjene, izrazito rivalskim i otegotnim (Morić Milovanović, Kunst, Srhoj, 2016).

Istraživanje percepcije o poduzetnicima od strane Hrvatske udruge poslodavaca (2015) na uzorku od 1.000 ispitanika upućuje na sljedeće rezultate:

Više od 76,3 % ispitanika smatra da je u Hrvatskoj loša poduzetnička klima (u potpunosti se slaže 48.4 %, a uglavnom se slaže 27.9 % ispitanika).

Krivca za lošu poslovnu klimu 45.4 % ispitanika vidi u svim dosadašnjim vladama,


državnoj administraciji (ministarstva, agencije…) – 13.5 %, u lošim zakonima i neučinkovitom pravosuđu 9.3 %, a u korupciji 3.8 %.

Tek jedan mali dio ispitanika smatra da su krivi sami poduzetnici zbog svojih propusta (2.5 %), zbog prijašnjeg načina privatizacije (2.0 %), zbog poreznih opterećenja (2.0 %), zbog lokalnih vlasti koje su vrlo neučinkovite i zatvorene (1.6 %) te zbog svjetske krize (0.9 %) i drugih razloga.

Na temelju ovih pokazatelja, može se uočiti percepcija problema korupcije koji je značajniji nego što su, prema mišljenju ispitanika, porezna opterećenja. Problem korupcije značajniji je i od svjetske krize i od lokalnih i neučinkovitih vlasti (Hrvatska udruga poslodavaca, 2015).

Kada se analizira percepcija poduzetnika u javnosti, na temelju spomenutog istraživanja uočava se da javnost percipira poduzetnike izrazito pozitivno (6.3 % ispitanika), uglavnom pozitivno (26.2 %), niti pozitivno niti negativno (30.2 %), uglavnom negativno (21.4 %), izrazito negativno (8.9 %). Razlogom negativnog mišljenja o poduzetnicima, ispitanici navode sljedeće razloge: brinu samo za sebe (13.5 %), ne isplaćuju plaće radnicima (12.5 %), nisu korektni prema zaposlenicima (9.9 %), iskorištavaju radnike (6.9 %), ne vide se rezultati (6.6 %), misle samo na sebe i svoje interese (5.0 %), ne ispunjavaju svoje obveze prema državi (5.0 %), lopovi su (4.6 %), kradu državu (4.0 %), loše osobno iskustvo s poduzetnicima (4.0 %), korupcija među poduzetnicima (3.6 %) i drugi razlozi. (Hrvatska udruga poslodavaca, 2015).

Dio ispitanika (n=325) ima pozitivno mišljenje o poduzetnicima kao onima koji se bore za izlaz iz krize (17.8 % ), stvaraju, rade, zapošljavaju (15.1 %), trude se u velikoj većini slučajeva (15.1 %), zapošljavaju radnike (14.8 %), dobro rade svoj posao (5.2 %), dok neki navode da je teško opstati u ovakvoj državi (4.6 %) i druge razloge.

Na pitanje o tome kako je Hrvatska od 2010. do 2015. u dubokoj ekonomskoj krizi i tko je, odnosno, što najviše doprinijelo ovakvoj ekonomskoj situaciji, ispitanici su davali sljedeće odgovore, rangirane prema važnosti – prvih 5 od ukupno 26:

Sve dosadašnje vlade (28.6 %), krađa i kriminal (10 %), svjetska/europska kriza (8.9 %), korupcija (7.7 %) i pogrešna privatizacija (6.3 %).

Zanimljivo je spomenuti i da 3.9 % ispitanika smatra nerad i radne navike uzrokom duboke krize (Hrvatska udruga poslodavaca, 2015).

4. POVEZIVANJE JAVNOG, POSLOVNOG I ZNANSTVENO-ISTRAŽIVAČKOG SEKTORA

Strategija pametne specijalizacije Republike Hrvatske za razdoblje od 2016. do 2020. godine predstavlja vodeći princip koji će povezati privatni i javni sektor te građane. Često se spominju termini: suradnja, povezivanje, pomoć, stručna podrška,


društvene potrebe, novi društveni odnosi, društveno korisne inovacije, ekološke inovacije, povezivanje javnih i prihvatnih ustanova s ciljem podrške i razvoja. Pojam „pametna specijalizacija“ u sebi uključuje teritorij i potencijal razvoja svake regije/zemlje, umrežavanje dionika i stvaranje zajedničke vizije vrijednosti radi postizanja gospodarskog rasta, a koji u konačnici dovodi do prosperiteta društva i društvene kohezije (Narodne novine, 2016).

Osobito se naglašava važnost povezivanja javnog, poslovnog i znanstveno-istraživačkog sektora radi stvaranja inovacijske mreže za industriju u svrhu stvaranja Inovacijskog sustava Republike Hrvatske.

Istraživanje i razvoj u spomenutoj se Strategiji razumijeva kao pojam koji opisuje „sustavan kreativan rad u cilju povećanja znanja o prirodi, čovjeku, kulturi i društvu, i praktične primjene toga znanja“.

Vlada Republike Hrvatske u Strategiji pametne specijalizacije navodi nekoliko ključnih problema koji sprečavaju značajniji rast gospodarstva među kojima se ovdje posebno ističu (Narodne novine, 2016):

1. slabi inovacijski rezultati mjereno ulaganjem u inovacije i doprinosom inovacija gospodarskom razvoju,

2. porezni sustav, niski obujam poslovnih ulaganja u istraživanje i razvoj, nedostatak primarne i sekundarne faze financiranja ulaganja (strategija S3).

Sve navedene prepreke opisuju realno stanje okruženja i unutarnje procese. Međutim, u Strategiji pametne specijalizacije ne navodi se kao problem pravna nesigurnost, sporost pravosuđa te slaba zaštita vjerovnika.

5. DRŽAVA I UNAPREĐENJE PRAVOSUĐA

Ispitivanje percepcije građana i poduzeća putem anketa Eurobarometra pokazali su da u Hrvatskoj čak 56% ispitanika smatra da je problem neovisnosti pravosuđa u pritiscima od strane političara ili čak vlade (Europska komisija, 2017).

Europska komisija je objavila Pregled stanja u području pravosuđa za 2017. godinu s fokusom na učinkovitost, kvalitetu i neovisnost u građanskim i trgovačkim parnicama te u upravnim predmetima. Upravo su građanski, trgovački te upravni predmeti, prema mišljenju Europske komisije, „put za veća ulaganja i okruženje koje je povoljnije za građane i poduzetništvo“.

Prema podacima Europske komisije, Republika Hrvatska je na visokom četvrtom mjestu prema građanskim i trgovačkim sporovima, a dvanaesta po redu prema broju dana potrebnih za rješavanje sporova. Primjerice, Danskoj je potrebno 17 dana za rješavanje sporova, a Hrvatskoj 132 dana. Prema broju građanskih i trgovačkih predmeta u tijeku po glavi stanovnika, Hrvatska je među posljednje tri zemlje. Hrvatska je, također, jedna od tri zemlje u kojoj suci ne prolaze edukacije iz sudačke etike. U pogledu percepcije javnosti o neovisnosti sudova i sudaca, također smo na nezavidnoj poziciji – 25. mjestu. Ispitanici percipiraju da su hrvatski sudovi


i suci u najlošijem položaju u Europskoj uniji, obzirom na status i poziciju koja im ne jamči neovisnost. Također, na prvom su mjestu u Europskoj uniji prema procjeni ispitanika, obzirom na pritiske političara i vlade, a visoko je procijenjen i utjecaj pojedinih interesnih lobija na rad sudova i sudaca (Europska komisija, 2017).

6. SOCIJALNI NAUK CRKVE

Socijalni nauk Crkve bavi se pitanjem općeg dobra na kojega utječu gospodarski, politički i kulturološki čimbenici. U ovom okruženju u kojemu se Hrvatska trenutno nalazi, potrebno je obratiti pažnju na opću dobrobit svih ljudi te na dostojanstvo svakog pojedinca. Poduzeća se danas često orijentiraju na profit te smatraju da je dobit najvažniji čimbenik i sigurni znak uspjeha, ali se često zanemaruje važnost svakog pojedinca koji svojim vlastitim radom doprinosi ostvarenju zajedničkog cilja.

Socijalni nauk Crkve bi u tranzicijskim zemljama trebao razvijati osobnost i društvenost, s naglaskom na vrijednost dostojanstva čovjeka kao osobe te ljudskih prava, nasuprot isticanju povijesti, nacije i kolektivnih struktura. S obzirom na razvoj civilnog društva, Valković (1994) naglašava da bi ubuduće glavni sugovornici Crkve trebali biti različiti pokreti, inicijative i organizacije koje se javljaju u civilnom društvu.

Kada bi socijalni nauk Crkve primijenili u praksi, mogle bi se kreirati smjernice za djelovanje u društvenom, gospodarskom i političkom životu, smjernice za rješavanje društvenih sporova koji utječu na poduzeća danas. To su sporovi poput smanjivanja poreznih opterećenja i raznih javnih izdataka koji se dotiču samih poduzeća, pitanja izvoza, daljnjeg razvoja poduzetništva u Hrvatskoj ulaganjem u podizanje razine znanja i vještina mladih ljudi, a kako bi to bilo moguće, potrebno je održavati ravnotežu između osobne odgovornosti i snošenja rizika te solidarnosti zajednice (Baloban, 2001).

Njavro i Botrić (2001) smatraju kako politiku i gospodarstvo treba graditi kao etičnu djelatnost u služenju općem dobru te ustrajno graditi socijalni dijalog i socijalni mir kao ambijent za svaki drugi napredak zajednice i obitelji.

Ekonomsko blagostanje zemlje ne mjeri se isključivo količinom proizvedenih dobara, nego i načinom na koji se dobra proizvode te stupnjem jednakosti u raspodjeli dobara prema kriterijima ne samo komutativne pravednosti, već i socijalne pravednosti. U tome ključnu ulogu imaju socijalne politike preraspodjele dohotka (Papinsko vijeće Iustitia et Pax, 2005, Kompendij Socijalnog nauka Crkve, br. 303).

„Sudjelovanje u zajedničkom životu nije samo jedna od najvećih težnji građanina nego je i jedan od stupova svih demokratskih ustrojstava“ (Papinsko vijeće Iustitia et Pax (2005), Kompendij Socijalnog nauka Crkve, prema Ivan XXIII, 1963).

Opće dobro koje ljudi „traže i postižu, oblikujući društvenu zajednicu jamstvo je osobnog i obiteljskog dobra, kao i dobra udruživanja“ (Papinsko vijeće Iustitia et Pax, 2005, Kompendij Socijalnog nauka Crkve, br. 61).

Ostvarenje pravednog i solidarnog svijeta ima u temelju načelo opće namjene dobara i sliku gospodarstva nadahnutu moralnim vrijednostima. Stvaranje bogatstva


ima pozitivnu funkciju ako služi promicanju blagostanja ljudi i naroda i borbi protiv njihova isključivanja i iskorištavanja (Papinsko vijeće Iustitia et Pax, 2005).

Gospodarsko djelovanje mora imati za subjekte sve ljude i sve narode. Svaki pojedinac ima pravo sudjelovanja u ekonomskom životu i odgovornost za doprinos napretku vlastite zemlje. Tako gospodarstvo postaje uzajamno služenje. Svi akteri u gospodarstvu, kao i poklonici ekonomskih znanosti, dužni su raditi na pravednijem društvu kroz osmišljavanje gospodarsko-socijalnih planova i njihovom ostvarivanju (Papinsko vijeće Iustitia et Pax, 2005, Kompendij Socijalnog nauka Crkve, br. 333).

Ukoliko tržišna ekonomija kao ekonomski sustav priznaje pozitivnu ulogu „poduzetništva, tržišta, privatnog vlasništva, slobodnog ljudskog stvaralaštva“ u perspektivi integralnog i solidarnog razvoja, utoliko tržišnoj ekonomiji treba dati pozitivan predznak. Treba govoriti o ekonomiji poduzetništva, ekonomiji tržišta ili slobodnoj ekonomiji koja, stavljena u službu integralne ljudske slobode, predstavlja posebnu dimenziju te slobode (Papinsko vijeće Iustitia et Pax, 2005, Kompendij Socijalnog nauka Crkve, br. 335).

Globalizacija ima potencijal proizvoditi blagotvorne učinke za cijelo čovječanstvo u vidu razvoja ekonomskih i financijskih odnosa, smanjenja troškova i razvoja trgovine na planetarnoj razini. S druge strane, javlja se porast nejednakosti i u razvijenim zemljama i u zemljama u razvoju. Stoga dosadašnji način razmišljanja i ponašanja samo povećava siromaštvo (Papinsko vijeće Iustitia et Pax, 2005, Kompendij Socijalnog nauka Crkve, br. 362).

7. NAČELA DJELOVANJA DRŽAVE I NJEZINIH INSTITUCIJA

Djelovanje države i ostalih javnih vlasti treba polaziti od načela supsidijarnosti te stvaranja okvira za slobodu obavljanja gospodarske djelatnosti poštujući načela solidarnosti te utvrđivanja granice autonomije stranaka, pri tome štiteći one slabije i stvarajući pravni okvir koji je kadar uređivati gospodarske odnose. Slobodno tržište daje blagotvorne učinke za društvo samo tamo „gdje postoji organizirana država koja utvrđuje i usmjerava ekonomski razvoj“ (Papinsko vijeće Iustitia et Pax, 2005, Kompendij Socijalnog nauka Crkve, br. 351, 352, 353 ). Načelo supsidijarnosti ide za tim da na pozitivan način pruži gospodarsku, institucionalnu i zakonsku pomoć osobito najmanjim društvenim jedinicama (Papinsko vijeće Iustitia et Pax, 2005, Kompendij Socijalnog nauka Crkve, br. 186). Ostvarenje načela supsidijarnosti uključuje birokratsku i administrativnu decentralizaciju, ohrabrenje privatnih inicijativa da ostanu u službi općeg dobra, zaštitu ljudskih prava i prava manjina, ravnotežu privatne i javne sfere, poticanje odgovornosti građanina „biti dionikom“ političke i društvene stvarnosti zemlje (Papinsko vijeće Iustitia et Pax, 2005, Kompendij Socijalnog nauka Crkve, br. 187).

Načela Socijalnog nauka Crkve uključuju načelo dostojanstva ljudske osobe, općeg dobra, supsidijarnosti i solidarnosti (Papinsko vijeće Iustitia et Pax, 2005, Kompendij Socijalnog nauka Crkve, br. 160).

Država temeljno u svom djelovanju mora promicati cjeloviti razvoj osobe i njezinih


temeljnih prava, poglavito: „zauzimanje za mir, organiziranje državne vlasti, solidan pravni poredak, zaštita okoliša, pružanje bitnih usluga osobama od kojih su neke istovremeno i sama čovjekova prava: prehrana, stanovanje, rad, odgoj i pristup kulturi, prijevoz, zdravlje, slobodno kolanje informacija i zaštita vjerske slobode, istinska međunarodna kooperacija kao opće dobro cijeloga čovječanstva“ (Papinsko vijeće Iustitia et Pax, 2005, Kompendij Socijalnog nauka Crkve, br. 166). Kooperacija na međunarodnom nivou zahtijeva da se ne razmišlja samo do logike tržišta, već da bude prisutna svijest o obvezi solidarnosti, socijalnoj pravdi u odgovarajućoj koncepciji zajedničkog dobra svoj ljudskoj obitelji. „U mnogim zemljama postoji povezanost između siromaštva i nedostatka slobode, mogućnosti gospodarske inicijative te državne administracije sposobne pripremiti prikladan sustav odgoja i informiranja“. (Papinsko vijeće Iustitia et Pax, 2005, Kompendij Socijalnog nauka Crkve, br. 167).

8. ODNOS IZMEĐU RADA I KAPITALA

Odnos između rada i kapitala treba biti komplementaran, niti kapital može bez rada, niti rad bez kapitala (Papinsko vijeće Iustitia et Pax, 2005, Kompendij Socijalnog nauka Crkve, br. 277). Cjeloviti razvoj ljudske osobe potpomaže veću produktivnost i djelotvornost samog rada (Kršćanska sadašnjost, 2005, 278, prema Ivan Pavao II, Enciklika Centesimus annus, 42:AAS 83, 1991).

Dostojanstvo radnika i poštivanje njihovih prava „zasnivaju se na naravi ljudske osobe i njezinom transcendentnom dostojanstvu“ (Papinsko vijeće Iustitia et Pax, 2005, Kompendij Socijalnog nauka Crkve, br. 301). Radnik ima pravo na pravednu plaću kao zakonit plod svog rada (Papinsko vijeće Iustitia et Pax, 2005, Kompendij Socijalnog nauka Crkve, br. 302). Posebno je važno naglasiti mogućnost da radnici imaju radno mjesto te da, ako ga izgube zbog različitih prilika na tržištu rada, mogu u kratkom vremenu ponovno pronaći posao. U tablici 1. nalazi se kretanje nezaposlenosti obzirom na trajanje nezaposlenosti gdje se vidi visok udio dugotrajno nezaposlenih osoba u ukupnoj populaciji nezaposlenih osoba. Sve navedeno ukazuje na nedostatne rezultate rada društva u cjelini radi rješavanja ovog problema.

Tablica 1. Pokazatelji nezaposlenosti obzirom na trajanje nezaposlenosti

A Trajanje nezaposlenosti 2011. 2012. 2013. 2014. 2015. 2016.

1 Do tri mjeseca 89.269 93.606 94.379 85.694 82.657 76.649

2 Od tri do šest mjeseci 41.474 60.250 55.538 41.802 39.240 27.543

3 Od šest do devet mjeseci 24.979 26.733 25.064 19.609 16.221 13.188

4Od devet do dvanaest mjeseci

19.781 26.645 22.952 19.559 15.813 11.302


BDo jedne godine (1+2+3+4)

175.503 207.234 197.933 166.664 153.931 128.682

5 Od jedne do dvije godine 52.176 61.009 66.272 50.862 38.688 29.246

6 Od dvije do tri godine 27.907 29.483 33.500 32.166 25.078 17.611

7 Više od tri godine 59.852 60.488 65.706 67.071 67.771 61.078

C Više od jedne godine (5+6+7) 139.935 150.980 165.478 150.099 131.537 107.935

D Ukupno (B+C) 315.438 358.214 363.411 316.763 285.468 236.617

Izvor: prilagodio autor prema Godišnjaku Hrvatskog zavoda za zapošljavanje za 2011., 2012., 2013., 2014., 2015. i 2016. godinu

Pati li Hrvatska kao zajednica ravnopravnih ljudi od krize morala, identiteta ili, kako se često u medijima može reći, od krize investicijskih aktivnosti, odražava li se kriza ulagača nužno na stanje u gospodarstvu i društvu i zašto nema ulagača? Ili se kriza morala, identiteta pretače u krizu ulagača?

Kriza morala pojedinca, skupina i društva, u konačnici utječe na nedostatak povjerenja investitora i manjak sredstava za pokretanje gospodarske aktivnosti.

Posvemašnja kriza i raslojenost hrvatskog društva jest kriza identiteta osobe koja kao takva propušta stvarati zajedništvo s drugima, pri tome ostajući bez onih dobara koje samo zajedništvo s drugima može dati. Stvaranje zajedničke vizije nužno podrazumijeva postojanje takvog zajedništva na razini društvenih aktera gospodarskog razvoja. Postojeći sustav vrijednosti pojedinca, skupina i društva potrebno je mijenjati jer on neće generirati promjene koje su nužne: umrežavanje ključnih aktera (javnog, poslovnog i znanstveno-istraživačkog sektora) te rješavanje ključnih problema koji kao posljedicu imaju nisku razinu ulaganja u poduzetništvo.

9. PODUZETNIŠTVO I INOVACIJE

Razvoj poduzetničkog umrežavanja u sklopu društvenih inicijativa koje su obilježene sudjelovanjem, kooperacijom sve je važniji. To su ujedno prigode za razvoj i rada i gospodarstva (Papinsko vijeće Iustitia et Pax, 2005, Kompendij Socijalnog nauka Crkve, br. 293).

Inovacije i poduzetništvo predstavljaju bitni element ljudskog djelovanja, njegovu stvaralačku dimenziju koja se osobito očituje u planiranju i inovacijama. Sposobnosti za inicijativu i poduzetništvo jesu temeljne sposobnosti čovjeka i njegove inteligencije koja je kadra uvijek iznova pronaći nove proizvodne mogućnosti i nove načine


zadovoljenja ljudskih potreba (Papinsko vijeće Iustitia et Pax, 2005, Kompendij Socijalnog nauka Crkve, br. 337, prema Ivan Pavao II (1991), Centesimus annus, 32:AAS 83).

Poduzeće, djelujući u ekonomskim okvirima i s istim takvim kriterijima, ne smije zanemariti razvoj osobe i društva. Ono je zajednica koja djeluje kao dobro za sve, a ne samo za zadovoljenje isključivo osobnih interesa (Papinsko vijeće Iustitia et Pax, 2005, Kompendij Socijalnog nauka Crkve, br. 339). Profit je često prvi, kvantitativni pokazatelj uspješnosti tvrtke, ali ne i jedini kriterij njezine uspješnosti.

Zajedničko traženje prikladnih kreativnih rješenja radi zadovoljenja potreba i osjećaja odgovornosti jest individualna, ali i socijalna krepost pojedinca važna za razvoj zajednice. Taj proces uključuje važne kreposti kao što su „marljivost, radinost, razboritost u preuzimanju rizika, dostojnost povjerenja i vjernost u međuljudskim odnosima, snaga u provedbi teških i bolnih odluka, ali nužnih za zajednički rad poduzeća i da se prevladaju nadošle nevolje“ (Papinsko vijeće Iustitia et Pax, 2005, Kompendij Socijalnog nauka Crkve, br. 343, prema Ivan Pavao II (1991), Centesimus annus, 35: AAS 83).

Poduzetnici imaju središnju važnost s društvenog stajališta, zbog mnogostrukosti učinaka koje imaju njihove odluke, pri čemu je važno stalno razmišljati o moralnim razlozima prilikom odlučivanja. Osim ekonomskih kriterija, moraju brinuti i o dostojanstvu radnika koji rade u poduzeću. Kod velikih strateških odluka (zatvaranje pogona, preustroj poslovanja, akvizicije i spajanja poduzeća), potrebno je voditi brigu ne samo o financijskim kriterijima.

10. ZAKLJUČAK

Globalizacijski procesi brišu granice među zemljama, otežavajući time socijalnu ulogu države, a to je redistribucija dohotka. Slobodno tržište daje blagotvorne učinke za društvo samo tamo gdje postoji organizirana država koja utvrđuje i usmjerava ekonomski razvoj. Poduzetnička klima u Republici Hrvatskoj i percepcija javnosti o poduzetnicima argumentirano idu u prilog tezi da je promjena novog vrijednosnog pristupa nužna na relacijama država – poduzetnici – radništvo. Nužno je povezivanje javnog, poslovnog i znanstveno-istraživačkog sektora kako bi se potaknulo poduzetništvo i inovacije. Pri tome se malo govori o potrebi unapređenja pravosuđa. Socijalni nauk Crkve nudi rješenje, a to je djelovanje države prema načelu supsidijarnosti, solidarnosti, prepoznavanja općeg dobra. Poduzetništvo i inovacije na održiv način mogući su samo ako se prepozna što je to opće dobro, ako se cjelovito razvija ljudska osoba te ako poduzetništvo vrednuje svoje rezultate ne samo kroz kvantitativne pokazatelje, već i kroz doprinos ljudskoj zajednici. U tome smislu, nova ljestvica vrednota uključuje međusobno podupiranje, pomoć, solidarnost, opće dobro i umrežavanje.


ROLE OF THE VALUE SYSTEM AND KEY PARTICIPANTS IN THE DEVELOPMENT OF ENTREPRENEURSHIP IN THE REPUBLIC OF

CROATIA

Višnja Bartolović, MSc in Economics, Senior Lecturer, College of Slavonski BrodDr. Mile Budaka 1, 35000 Slavonski Brod, Croatia


Valentina Bićanić, Zagorska 42, 35000 Slavonski Brod, Croatia

ABSTRACT

The crisis of modern society and globalization processes require an adequate structuring of the economic system from the state so that the constitutional values of freedom, equality, social justice, property inviolability and others could be exercised. According to the Constitution of the Republic of Croatia, the people are the purpose of social and economic planning. For many years we have witnessed a slow and inadequate job creation, the departure of workers from the Republic of Croatia in search of jobs in the countries of the European Union, especially at this time. According to secondary research, the total population of unemployed people consist mostly of long-term unemployed people. The existing system of values and relationships between the entrepreneur - the enterprise - the state no longer contributes to the development of society and it is necessary to identify new values that can trigger the development of society. Therefore, creating new jobs, innovation and entrepreneurship must become the primary theme for the state, its institutions and society as a whole. The need for cultural change (values, attitudes, thinking and behavior) and changing of relationship between the entrepreneur - society - states is being increasingly observed in order to create a tailor-made society and support enterprises in the pursuit of innovation and entrepreneurial behavior. Based on the secondary research of domestic and foreign authors and of the current scope of the Social Doctrine of the Church, the paper presents a new system of values to be developed at the level of the state, society and entrepreneurship, which would promote sustainable entrepreneurship and innovation, growth and development of the individual as well as the state. The aim of the paper is to study contemporary thinking of domestic and foreign authors and the actual reaches of the Social Doctrine of the Church regarding the new value system that promotes entrepreneurial and innovative behavior, key actors and their mutual relationships. Based on the findings of secondary research, a new value approach has been proposed for a private initiative, enterprise, but also for the action of the state and its institutions in achieving full and solid economic development.

Keywords: value system; key participants; entrepreneurship; state; The Social Doctrine of the Church


LITERATURA

1. Baloban, S. (2001). Gospodarsko-socijalni izazovi u tranzicijskim zemljama. Preuzeto s http://hrcak.srce.hr/file/47408 (01.08.2017.)

2. Bergoglio, J. M. (2013). Korupcija, zlo našeg vremena. Split: Verbum.

3. Bruni, L. (2013). Ekonomija zajedništva, novi pojmovi u ekonomiji. Zagreb: Novi svijet.

4. Dujanić, M. (2003). Poslovna etika u funkciji managementa. Zbornik radova Sveučilišta u Rijeci, Ekonomski fakultet u Rijeci, 21(1), 53-63, Preuzeto s hrcak.srce.hr/file/152321 (01.08.2017.)

5. Europska komisija (2017). Pregled stanja u području pravosuđa za 2017. godinu. Preuzeto s https://ec.europa.eu/croatia/news%3Deu_justice_scoreboard_2017_hr (01.08.2017.)

6. Hrvatska udruga poslodavaca (2015). Program rada 2015. Preuzeto s http://www.hup.hr/EasyEdit/UserFiles/NASLOVNICA/HUP%20Program%20rada%202015_za%20digitalno%20slanje.pdf (15.01.2016.)

7. Hrvatski zavod za zapošljavanje (2012, travanj). Godišnjak 2011. Preuzeto s http://www.hzz.hr/UserDocsImages/HZZ_GODISNJAK_2011.pdf (15.01.2016.)

8. Hrvatski zavod za zapošljavanje (2013). Godišnjak 2012. Preuzeto s http://www.hzz.hr/UserDocsImages/HZZ_GODISNJAK_2012.pdf (31.01.2016.)

9. Hrvatski zavod za zapošljavanje (2014, travanj). Godišnjak 2013. Preuzeto s http://www.hzz.hr/UserDocsImages/HZZ_Godisnjak_2013.pdf (31.01.2016.)

10. Hrvatski zavod za zapošljavanje (2015, svibanj). Godišnjak 2014. Preuzeto s http://www.hzz.hr/UserDocsImages/HZZ_Godisnjak_2014.pdf (31.01.2016.)



13. Krkač K. (ur.) (2007). Temeljna pitanja korporacijske društvene odgovornosti. Uvod u poslovnu etiku i korporacijsku društvenu odgovornost. Zagreb: MATE.

14. Ljubotina, D. (2004). Mladi i socijalna pravda. Revija za socijalnu politiku, 11(2). doi:10.3935/rsp.v11i2.50

15. Magdalenić, I. (1998). Socijalna pravda kako je vide “siromašni” i “bogati” hrvatski radnici. Revija za socijalnu politiku, 5(4). doi:10.3935/rsp.v5i4.326

16. Morić Milovanović, B., Kunst, K. i Srhoj, S. (2016). Dijagnosticiranje poduzetničke klime – primjer poduzeća u farmaceutskoj industriji. Ekonomska misao i praksa DBK, XXV/2016(1), 73-104. Preuzeto s https://hrcak.srce.hr/file/236029 (01.08.2017.)


17. Narodne novine br. 56/90, 135/97, 8/98 – pročišćeni tekst, 113/2000, 124/2000 – pročišćeni tekst, 28/2001, 41/2001 – pročišćeni tekst, 55/2001 – ispravak. Ustav Republike Hrvatske (2010). Preuzeto s http://www.zakon.hr/z/94/Ustav-Republike-Hrvatske (31.1.2016.)

18. Narodne novine (2016). Strategija pametne specijalizacije Republike Hrvatske za razdoblje od 2016. do 2020. godine. Preuzeto s http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2016_04_32_853.html (01.02.2017.)

19. Njavro, Đ. i Botrić, V. (2001). Gospodarstvo i politika u Hrvatskoj. Gospodarsko-socijalni izazovi u tranzicijskim zemljama. Baloban, S. (ur.). Preuzeto s http://hrcak.srce.hr/file/47408 (01.08.2017.)

20. Papinsko vijeće Iustitia et Pax (2005). Kompendij Socijalnog nauka Crkve. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

21. Sinn H. W. (2002). The new system of competition, Ifo Institute for Economic Research & University of Munich Center for Economic Studies. Preuzeto s http://www.hanswernersinn.de/en/Book_SystemsCompetition_Wiley2003 (31.01.2016.)

22. United Nations (2010). World Day of Social Justice. Resolution adopted by the General Assembly on 26 November 2007, 62/10. Preuzeto s http://www.un.org/en/ga/search/view_doc.asp?symbol=A/RES/62/10 (31.01.2016)

23. Valković, M. (1994). Značenje socijalnog nauka Crkve u tranzicijskim zemljama, http://hrcak.srce.hr/file/47408 (20.05.2017.)


SUCCESSFUL ORGANIZATIONS DRIVEN BY EMPLOYEE PERFORMANCE EVALUATION

Alan Šišinački, Senior Executive, Gornji Rabac 7a, 52221 Rabac, CroatiaTelephone: +385 99 2682 550, e-mail: [email protected]

Boris Dobiš, PhD, ACC (ICF), Coach, YPnet, s.r.o.Podjavorinskej 2, 81103 Bratislava, Slovakia

Telephone: +421 910104236, e-mail: [email protected]

Jelena Šišinački, PhD, Research Fellow, Opatijska 12, 52221 Rabac, CroatiaTelephone: +385 98 944 0540, e-mail: [email protected]

ABSTRACT

Employee performance evaluations provide a lot of opportunities for employers and employees. Benefits for organisation and support of inclusive organizational culture are rather obvious, but consistent system that is fully understandable and acceptable to all stakeholders is required. Key stakeholders that should be involved in development of tailored employee performance evaluations are employees and employee representatives, unions, HR department, team leaders and middle management, management team members and board members. Involvement of key stakeholders and their “buy-in”, clear communication on performance evaluation process and its profound understanding supported by a robust and consistent training plan for all stakeholders are crucial elements for success. Employee performance evaluation should be developed for each organizational context or at least adjusted to specific needs of the organization to reflect company culture, its vision and values, set of competencies and skills, business requirements, and previous experience with employee performance evaluations. It should cover two main performance aspects: The reflection on direct performance itself (WHAT: hard SMART KPIs) and the HOW dimension (employee’s behaviour). Obviously, it is very difficult to develop a system that is completely excluding the subjective perspective of the supervisor as well as the subjective perspective of the employee that is being evaluated, but the focus is on developing and implementing different tools in order to minimize the subjective element of performance evaluations. Important elements of successful performance evaluation system are a well defined regular process of revision by representatives of key stakeholders to capture and reflect on users’ feedbacks, integration of new elements of expected behaviours and competencies, or simply reflection on new challenges and mutual expectations in business environments. With organisational maturity and acceptance of employee performance evaluation system, organisation can start further developing important elements: supervisor

Review article

190 Šišinački, A., Dobiš, B., Šišinački, J.: Successful Organizations Driven by Employee Performance...

performance evaluation based on 360º perspective as e.g. a part of an employee satisfaction survey. Additional employee engagement survey also provide a useful feedback on real quality of the introduced performance evaluation system.

Keywords: employee performance evaluation; 360º perspective method, KPI


1. INTRODUCTION

When setting up a company, the idea is to make a successful business, i.e. to provide a high level of quantity and quality of work performed. In order to achieve expected goals, a few requirements need to be met and the most important one is to have motivated employees who understand tasks that have to be fulfilled and are able to execute them.

Each year the company is setting up goals and strategies how to achieve them, while managers need to convert those goals into tangible results. Through performance process managers receive an efficient tool that will help them to asses, monitor and control as well as revise strategies.

Employee performance evaluation can be defined as assessment and review of employee’s job performance. The idea of introducing evaluation process is to identify improvement areas that allow the employees to do their jobs more effectively. When there are significant gaps between the skills the employees possess and the skills needed to perform well, training can be designed to help close those gaps (SIOP, 1998, p. 3).

In a traditional employee performance evaluation, the manager would report on employee's contributions at work on an annual basis, indicate his/her weaknesses and consequently discuss them with the employee. In some companies managers would require employees to write a self-evaluation that is quite critical for performance rating as managers cannot know what task their employees are performing on a daily basis (Heathfield, 2016). Contrary to the traditional employee performance evaluation, in a modern employee performance evaluation managers continuously observe and coach employees, as well as compare and adjust their performances with ongoing company business.

When performing employee performance evaluation, two quantified methods can be implemented as introductory indicators:

• Personnel data: It is a method of recording the withdrawal behaviour of employees, such as absences. However, personnel data do not reflect employees’ performance and needs to be upgraded with further methods.

• Objective production: Under this method direct data is used to evaluate the performance of an employee, such as sales figures, production numbers, etc. However, one drawback of this process is that the variability in performance can be caused due to factors outside employees' control. Also, the quantity of production does not necessarily indicate the quality of the products (Heathfield, 2016).

Attached to introductory indicators, a performance appraisal focuses on benchmarks to more accurately promote constructive criticism. It includes:

• Graphic rating scale: Graphic rating scales like Gauss distribution are the most commonly used performance-evaluation systems.

• Employee-comparison methods: Rather than subordinates being assessed


against pre-established criteria, they are compared with one another. This method eliminates central-tendency and leniency errors but still allows for halo-effect errors to occur.

• Behavioural checklists and scales: Supervisors record behaviours which they judge to be job-performance relevant, and they keep a running tally of good and bad behaviours and evaluate the performance of employees based on their judgement.

• Peer and self-assessments: Peer assessments and self-assessments are used to paint a clearer image of performance. Managers are often less aware of employee efficacy than team members or other peers. In self-assessments employees have the right to underline what they think their performance is, and why certain metrics may be misleading (Heathfield, 2016).

• 360 degrees feedback: 360 degrees feedback refers to feedback on an employee's performance being provided by the manager, different people or departments an employee interacts with (peer evaluation), direct reports, and the employee himself. This type of feedback includes employee-generated feedback on management performance (also known as upward appraisals).

Following 9 Box Chart Matrix is an example matrix that summarizes results of various implemented employee performance evaluation methods. Based on evaluation results it categorizes employees by two variables: their performance ranking and their potential for advancement.

Chart 1. The 9 Box Matrix

Source: Groehler, L. (2012). The Succession Planning 9 Box: A Powerful Tool To Be Used Wisely.


The 9 Box Matrix is one of the most widely used tools in succession planning and leadership development. It can be a valuable tool for anyone who works in talent management, or for any manager as a way to assess and differentiate a team or organisation (McCarthy, 2015).

In the following chapters we will explain the method of employee performance evaluation that we have mostly used in our practice – analysis of key performance indicators (commonly known as KPIs) through SMART technique and behaviour evaluation. Furthermore, we have made a summary of our experience in application of employee performance evaluation in different European countries as well as in different organisational structures.

2. HOW TO MEASURE EMPLOYEE EVALUATION?

The purpose of employee performance evaluation is not only to manage the specific expectations the employers have from their employees, but also to create positive working atmosphere that enables and supports employees’ self-motivation to perform efficiently and effectively so that finally a win-win-win situation can be achieved for all parties concerned (employee employer stakeholders).

Being exactly aware of WHAT and HOW to do and WHAT HAPPENS IF brings to all involved a good portion of transparency that finds its reflection in predictability of the near future. This kind of certainty is interpreted by human brain as a reward (Rock, 2008) that strengthens the intrinsic self-motivation.

Moreover, a mature employee performance evaluation system is a useful tool for implementing the company’s vision, mission, values and current strategy that reflects its culture.

Comprehension, transparency and unambiguousness are perhaps the most important features of a sophisticated performance evaluation which starts with the definition of WHAT and HOW should be performed.

When defining the WHAT, setting clear performance goals appears to be simple. However, the real quality of performance targets defined can be SEEN and FELT when making an in-process check, and their hardest test comes with the final performance evaluation that usually has a tangible impact on employee’s financial reward.

A reliable, and the most well-known goal-setting technique used when defining the key performance indicators (KPIs) is SMART (Doran, 1981; Chart 2). It helps organise employees’ efforts to improve their chances of success.


Chart 2 Goal-setting Technique smart – Acronym Explanation

Doran’s Original CriteriaSome Other Alternatives

in Use (Source: Internet)

SSpecific

Targeting a specific area for improvement

M

Measurable

Quantifying, or at least suggesting, an

indicator of progress

AAssignable

Specifying who will do it

Agreed-upon

Achievable

Attainable

Ambitious

R

Realistic

Stating what results can realistically be

achieved given available resources

Relevant

(when achievable /

attainable)

TTime-related

Specifying when the result can be achieved

Timely

Time-based

Time-bound

Source: Doran, G. T. (1981). "There's a S.M.A.R.T. Way to Write Management's Goals and Objectives, Management Review, 70(11).

As explained in Chart 2, SMART provides a clear and simple framework for defining and managing goals and objectives. It says specifically what an employee should focus on. This approach reduces the risk of a vague or unclear goal that is unlikely to be achieved.

In some specific situations, not all 5 elements of SMART can or need to be incorporated when setting an effective goal or objective. As Doran says: “It should also be understood that the suggested acronym doesn't mean that every objective written will have all five criteria”, i.e. not everything achieved can be directly or exactly measured.

Now that the WHAT has been exactly articulated, let us have a look at HOW the expected performance should be accomplished.


As already mentioned, there is a set of values established by the company which need to be applied in the everyday business operations by all employees. Understanding and holding up these values can be recognized in employees’ behaviour while performing the SMART goals and objectives.

Concerning the employee performance evaluation, it needs to define the desired employee behaviour first, then observe their real behaviour, and finally, evaluate to what extent the observed behaviour meets the requirements of the desired behaviour.

This can be done with the help of a check-list as shown in Chart 3.

Chart 3 Employee Behaviour Evaluation – The how Check-list Example

Company Value

/ Behaviour DesiredBehaviour Observed

Extent Level

Rating

1 – 5*

Remarks

Company Value 1

Behaviour Desired 1

Description of behaviour

observed

Company Value 2

Behaviour Desired 2


observed

Company Value 3

Behaviour Desired 3


observed* Extent Level Rating: 1 – not at all, 2 – to a small extent, 3 – to the extent

expected,

4 – to a great extent, 5 – to a very great extent

Source: Authors’ own data sheet analysis.

To avoid assessor’s bias, it is advisable to model the behaviour evaluation process in the same way as SMART, i.e. by defining and describing the respective behaviour extent levels (1 – 5). These descriptions are a consistent part of the Check-list.

The SMART goals and objectives, at least some part of them, may be very specific for each individual employee. It is important to understand that all of them relevantly contribute to achieving the planned company business results.

In contrast to goals and objectives, the company values remain the same for all employees within the company. The way how to live and show them (behaviour desired) is once again specific for each position.


3. IMPLEMENTATION OF EMPLOYEE EVALUATION

Having defined the SMART goals and objectives and transformed the company values into desired behaviours, the implementation process of employee performance evaluation system can start.

In this process, mutual open and regular communication between managers and their team members is of highest importance. Defining and fixing SMART KPIs may require a certain negotiation period as they are expected to be challenging and attainable at the same time.

Explaining the company values and behaviours desired, the managers must understand and be able to exercise them. Managers are the role models when talking about the behaviours they want to observe in their employees. The performance and behaviour presented by managers is the essential basis for employees’ buy-in success.

In harmonisation with the business plan, the SMART KPIs supported by desired behaviours are defined for a one-year period. This is presented in an Individual Annual Evaluation and Planning Interview (IAEaPI). The main purpose of this interview is to evaluate employee’s performance in the past business year, including their realized development – if applicable, to agree on SMART KPIs and desired behaviours for the coming/current* business year, as well as to identify the areas of potential improvement concerning their competencies and skills, and finally, to plan the respective development measures. Prior to the interview itself, it is advised to ask the employee to make a self-assessment concerning their performance in the past business year. Comparing employee’s self-assessment with manager’s performance evaluation is a good indicator for how SMART the defined goal-setting a year ago was – the smaller the difference, the SMART-er last year’s goals and objectives must have been.

The outcome from this Individual Annual Evaluating and Planning Interview is a kind of Annual Contract between the manager and his employee for the coming/current* business year, as well as employee’s financial and/or non-financial rewards reflecting their performance in the past business year. (*The results for the past business year are available in the following current business year.)

A regular in-process check is an important precondition for achieving the goals and objectives defined. For the employee performance evaluation process, it means to repeatedly invite the employee to an Interim Performance Evaluation Interview. Depending on the business context, these interviews can be held on monthly, quarterly or, at least, on a semi-annual basis. They are a useful management and leadership tools and help avoid painful surprising situations in the final IAEaPI. Feedback and coaching is the effective communication approach applied in these sessions (Chart 4).


Chart 4: Performance Evaluation Cycle

Source: Authors’ own performance analysis.

Some companies run the evaluating part and the planning part of the IAEaPI in two different sessions.

As stated at the beginning of this Chapter, implementation of the employee evaluation system is the first communication issue between the manager and his or her individual team members.

A tough communication topic is the impact stemming from the results of the employee performance evaluation on employee’s financial and/or non-financial rewards. The RULES for WHAT HAPPENS IF (APPRAISAL RULES) should be understandable, transparent, clear and FAIR. In companies with union organisations, these Appraisal Rules are a part of the Union Contract negotiation process.

Perceived unfairness is interpreted by human brain as a threat (Rock, 2008) causing a deep demotivation. That explains why the design of generally accepted Company Appraisal Rules deserves a solid time investment and subsequently a professional communication approach.

Due to the permanently changing business environment, even the best employee performance evaluation system should be constantly improved and further developed. A direct feedback on it can be retrieved from the individual interviews mentioned above. Additional inspirational pieces of information can be collected through various employee satisfaction and engagement surveys, as well as leadership/management of 360 degrees feedback. Targeted focus groups can also deliver precious inputs.

Feedback & Coaching


4. PERFORMANCE EVALUATION AND OBJECTIVITY

For the last decade we have been implementing different employee performance evaluation methods in various industries and cultures. Looking back, our experience is that employee performance evaluation process advantages as well as challenges are the same (or very similar) wherever and whenever the system is implemented.

Meaning that no matter the geographical or cultural environment, maturity or complexity of the organisation, similar advantages and challenges will be met.

To put it simply, people will be people regardless of the company and they appreciate to be involved in processes that directly impact their pay and their development as well as contribute to bigger goals and be fairly treated during the whole process.

Employee performance evaluation system is probably one of the most sensitive systems the management can introduce due to the fact that it impacts every employee in several areas:

Direct impact on their compensation (variable compensation, bonuses, rewards, annual salary appraisal etc.)

Annual assessment of behaviours in correlation to defined list of competencies and values impacts their growth opportunities, promotions and development/training plan based on Individual development plan

Unfortunately, our experience is showing that employee performance evaluation is not always 100% objective. The major challenge is how we can ensure minimum subjectivity and maximise objectivity throughout the whole employee performance evaluation process resulting with increased trust in the system, engagement and motivation of employees and consequently increasing efficiency of the whole system.

It is important to mention that partially subjective approach might be demonstrated for different reasons not only by the supervisor but also the evaluated employee or even the union representative. Therefore it is necessary to implement different tools and invest extra efforts in involving, informing and supporting each of the mentioned stakeholders in order for them to get the opportunity to fully understand, support and promote the system.

Besides the already mentioned SMART approach, there are several tools that could contribute to the objectivity of the process:

Early involvement of all stakeholders

In order to increase acceptance rate and trust in the process, it is important to involve all stakeholders (management, employees, unions, employee representatives, HR, etc.) so they can contribute, participate and understand the process before it is implemented. In case where a company can ensure a critical number of “internal ambassadors”, it is likely that employees will have a tendency to trust the system and be engaged in continuous system improvement through their involvement, observations and proposals.


Constant communication and training of all employees ensuring full understanding of the process and their roles and responsibilities throughout the evaluation process

It is crucial to have a simple, understandable and regular communication regarding the employee performance process. Process, criteria and deadlines should be clearly communicated to the employees ensuring and confirming full understanding of the process before the start of the Individual Annual Evaluation meeting.

Training and development of managers and team leaders

Even if the top management understands, prepares and implements all elements in the best possible way, “the moment of truth” happens when the supervisor meets the employee. Therefore, it is important to ensure as much as possible that supervisor has full understanding of the process in order to be able to explain and answer all possible questions the employee might have. It is also important that the supervisor demonstrates appropriate behaviour based on understanding of the system and respect of the employee.

Implementation of Gauss curve (normal distribution) to avoid difficult discussions related to fair and objective evaluation across the company

Surely, it is easier to evaluate and communicate good or excellent performance. Some managers and team leaders dislike giving negative feedback and will inflate their workers' ratings to avoid difficult conversations or to make his/her department look good up against his peers. Other team leaders often have double functions being team leaders and executing the job together with his/her direct reports. In all these situations it is not easy to objectively and fairly evaluate every direct report across the company.

One of effective tools to maximize objectiveness and fairness of evaluation process across the company is implementation of mandatory use of Gauss curve principle (for all statistically relevant teams with more than 30 members). That would mean that every supervisor with more than 30 direct reports has to follow Gauss curve principle (normal distribution curve) with parameters defined ahead (Chart 5). Defined parameters can be evaluation grades from, for example scale 1-5 (1 being the lowest and 5 being the highest grade) and team/company might define following normal distribution: 10% of employees population to be evaluated as the lowest and 10% as the highest grade (1 and 5), 15% graded 2 and 4 and remaining 50% good performance (grade 3) (1-10%, 2 – 15%, 3 – 50%, 4 – 15%, 5 – 10%).


Chart 5 Gauss curve (normal distribution example)

Source: Katavić, I. i Šišinački, A. (2017). Menadžment (Power Point Presentation). Zagreb: University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski.

Employees rated with performance 1 (10% of lowest performing employees in the company) for one or more years would either have the chance to improve in the following year through agreed Individual Development Plan or, in some companies, most of them would have to leave the company. Moreover, employees rated from 2-5 would have their own Individual Development Plan further building on their strengths and/or working on defined areas for improvements. For employees rated with performance 4 and especially 5 for a few consecutive years, their potentials for growth, development and promotion should be reviewed.

In all scenarios, it is expected that discussions with employees, feedback and specific actions from Individual Development Plan will drive improvements of individual employees’ performance resulting with improvement of the whole organisation in the following years and fulfilling constant increase of expectations (efficiency, customer satisfaction programs, quality improvements, other stakeholders’ expectations, etc.).

• “Calibration or alignment workshops” can significantly increase objectiveness and credibility of the evaluation process

Not less important, supervisors, especially in complex organisations, might have different criteria for evaluation and while one would consider that his or her direct reports perform an extraordinary job, other supervisors with higher expectations would evaluate their job only as average comparing it with performance of his/her team members.


In addition, in case of leading a team smaller than 30 direct reports it is obviously not rational that the defined normal distribution can always be followed. In that case, the hierarchically higher management level is responsible for ensuring that when consolidating smaller teams which his/her direct reports are leading, consolidated result respects the defined normal distribution.

This process is organised through the so called calibration or alignment workshops where different supervisors (leading smaller teams) present evaluations with explanations to their peers and their manager. During that process all supervisors align on evaluation benchmark in order to achieve objective and fair evaluation with defined normal distribution. “Calibration or alignment workshops” should be organised for all management levels with final workshop that CEO organises with his/her direct reports and their teams and confirms the agreed normal distribution across the company.

It would be highly recommended to involve representatives of unions and/or worker representative in definition of evaluation criteria and process of calibration meetings in order to understand drivers, reasoning and final benefits of the calibration process. This would increase transparency and trust of all stakeholders in the calibration process and performance evaluation in general.

• Fast and efficient response to potential complaints or reports on subjective or unprofessional evaluations

Understanding that there is no 100% objective evaluation, system management is responsible for involving all stakeholders in focusing on maximisation of objectiveness, continuous improvement process and general increase of trust in the system. It is necessary to ensure the process that will encourage all stakeholders to continuously report on experienced practice and potential improvements, to analyse all collected inputs and ensure fast and efficient response with specific corrections and improvements. Employees could report potential issues, concerns or potentials for improvements through confidential phone line or mail address, focus groups, individual interviews or indirectly through worker representatives or unions.

• Annual After Evaluation Review Process

Annual After Evaluation Review Process should be a structured process involving different stakeholders in order to review reported issues, proposals and documented experiences. Outcome of mentioned workshop will ensure documentation of key discoveries with specific actions that will further improve the next year evaluation process.

5. CONCLUDING REMARKS

Satisfied and motivated employees are the key element for success in business. In order to obtain the maximum from its employees, it is recommended to implement


various models of employee performance evaluation which will ensure that expectations and achievements are well tuned.

At the beginning of the business cycle, each employee should clearly understand overall company and personal goals, how she/he should achieve them, what knowledge and performances will be evaluated and how. Stakeholders involved (employees, union, supervisory board, worker representatives) should agree on all details regarding performance evaluation.

And yet it will always be a very delicate process as total objectiveness cannot be obtained while its results have a direct impact on salary, variable parts of salary, bonuses, promotions etc. (Katavić, Šišinački, 2017, p. 95).

Moreover, business organisations are very dynamic; employees come and go, business goals change, and consequently employee profile changes. In this ongoing process it is necessary to ensure good monitoring process and reassess and update development plans on the regular basis.

Jack Welch, former CEO of General Electric Company once said: “There are only three measurements that tell you nearly everything you need to know about your organisation’s overall performance: employee engagement, customer satisfaction, and cash flow. It goes without saying that no company, small or large, can win over the long run without energized employees who believe in the mission and understand how to achieve it.” (Weil, 2015).


OCJENA UČINKOVITOSTI ZAPOSLENIKA KAO POKRETAČ USPJEHA ORGANIZACIJE

Alan Šišinački, menadžer, Gornji Rabac 7a, 52221 Rabac, HrvatskaTelefon: +385 99 2682 550, e-mail: [email protected]

RNDr. Boris Dobiš, ACC (ICF), konzultant i trener, YPnet, s.r.o.Podjavorinskej 2, 81103 Bratislava, Slovačka

Telefon: +421 910104236, e-mail: [email protected]

dr. sc. Jelena Šišinački, znanstveni suradnik, Opatijska 12, 52221 Rabac, HrvatskaTelefon: +385 98 944 0540, e-mail: [email protected]

SAŽETAK

Primjena metoda za ocjenjivanje učinkovitosti zaposlenika pruža niz prilika za organizacije i zaposlenike. Koristi za organizaciju i općenito organizacijsku kulturu prilično su jasni, no potrebna je ustrajna primjena sustava koji je razumljiv i prihvatljiv svim dionicima. Ključni dionici koji moraju biti uključeni u razvoj i primjenu sustava za ocjenu učinkovitosti zaposlenika jesu: zaposlenici, predstavnici zaposlenika, sindikati, odjeli upravljanja ljudskim resursima, vođe timova, srednji menadžment, menadžment i uprava. Uključivanje ključnih dionika kao i njihova aktivna participacija, jasna komunikacija vezana uz razumijevanje procesa te konzistentan plan razvoja ključni su čimbenici uspjeha. Važno je da se prilikom razvoja sustava za ocjenu učinkovitosti zaposlenika vodi računa o specifičnim potrebama pojedine organizacije koji će odražavati organizacijsku kulturu, viziju i temeljne vrijednosti, te poslovno okruženje i potrebe organizacije. Uz to, mora uvažavati eventualno prethodno iskustvo s primjenom sustava za ocjenu učinkovitosti zaposlenika. Ocjenjivanje učinkovitosti zaposlenika trebalo bi obuhvatiti dva osnovna aspekta: 1. Izravni učinak zaposlenika (ŠTO ili SMART KPI) te dio koji se odnosi na ponašanje zaposlenika (KAKO). Kod ocjenjivanja učinka zaposlenika potrebno je naglasiti da je izrazito teško razviti sustav u kojemu je moguće u cijelosti isključiti subjektivnu komponentu vrednovanja supervizora kao i subjektivnost samog zaposlenika kojeg se ocjenjuje. Stoga je bitno da se razviju i primijene različiti alati kojima se minimizira subjektivnost u vrednovanju. Bitan element uspješnosti primjene sustava za ocjenu učinkovitosti zaposlenika jasno je definiran proces revizije implementiranog sustava od strane svih dionika, kontinuirana nadogradnja sustava novim elementima koji odražavaju očekivana ponašanja i kompetencije ili jednostavno reflektiraju nove prilike i očekivanja u poslovnom okruženju. Razvojem organizacije te prihvaćanjem sustava za ocjenu učinkovitosti zaposlenika, organizacija može početi razvijati i primjenjivati sljedeće važne elemente evaluacije: procjenu učinkovitosti menadžera i voditelja metodom 360º, kao na primjer sastavnog dijela Istraživanja zadovoljstva zaposlenika. Dodatne povratne informacije o kvaliteti primjene sustava za ocjenu učinkovitosti zaposlenika omogućuju nam informacije o stvarnoj kvaliteti i uspješnosti primjene sustava za ocjenu učinkovitosti zaposlenika.

Ključne riječi: ocjena učinkovitosti zaposlenika; metoda 360º, KPI


LITERATURE

1. Doran, G. T. (1981). There's a S.M.A.R.T. Way to Write Management's Goals and Objectives. Management Review, 70(11), pp. 35-36.

2. Groehler, L. (2012). The Succession Planning 9 Box: A Powerful Tool To Be Used Wisely. Retrieved from http://web.viapeople.com/viaPeople-blog/bid/80328/The-Succession-Planning-9-Box-A-Powerful-Tool-To-Be-Used-Wisely (15.06.2017.)

3. Heathfield, S. M. (2016). Employee Evaluation: Tells Employees How They Are Performing. Retrieved from https://www.thebalance.com/employee-evaluation-1918117

4. Katavić, I. i Šišinački, A. (2017). Menadžment (Power Point Presentation). Zagreb: University College of Economics, Entrepreneurship and Management Nikola Subic Zrinski.

5. McCarthy, D. (2015). 8 Reasons to Use the Nine-Box Matrix for Succession Planning and Development. Retrieved from https://www.thebalance.com/box-succession-planning-2276140

6. Rock, D. (2008). SCARF: a brain-based model for collaborating with and influencing others. NeuroLeadership Journal, 2008(1). Retrieved from https://www.epa.gov/sites/production/files/2015-09/documents/thurs_georgia_9_10_915_covello.pdf (12.07.2017.)

7. Society of Industrial and Organisational Psychology SIOP (1998). Evaluation Work Performance, Industrial-Organisational Psychology Learning Module. Retrieved from: http://www.siop.org/instruct/EvaluatingWP/sld001.aspx (06.07.2017.)

8. Weil, D. (2015). Jack Welch: CEOs Can Judge Their Success By Employees, Customers and Cash Flow. Retrieved from http://www.newsmax.com/Finance/StreetTalk/Welch-CEO-employee-success/2015/05/01/id/642053/ (15.07.2017.)


PREPREKE I MOGUĆNOSTI RAZVOJA ŽENSKOG PODUZETNIŠTVA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Goran Zirdum, bacc. oec.Ulica braće Radića 12, 43240 Čazma, Hrvatska


Vesna Cvitanović, mag. oec., viši predavač, Veleučilište VERN'Trg bana Josipa Jelačića 3/III, 10000 Zagreb


SAŽETAK

Globalizacija, ubrzani razvoj tehnologije i promjene stavova društva vezanih uz rodno izjednačavanje imaju izravni utjecaj na razvoj poslovne kreativnosti, poduzetničkog potencijala žena u pokretanju samostalnih poslovnih pothvata i preuzimanja upravljačkih pozicija. Hrvatska je zemlja povoljna za razvoj ženskog poduzetništva, ali su još uvijek prisutni mnogi problemi i prepreke koje je potrebno otkloniti kako bi podrška institucija i okoline bila kontinuirana i sustavna, a pristup financijskim resursima lakši.

Činjenica je da se žene češće odlučuju na poduzetničku aktivnost u okviru neproizvodnih djelatnosti, a koje kao takve nisu strateški interes Europske unije niti Republike Hrvatske te žene u poduzetništvu još uvijek prati otežani pristup izvorima financiranja što potvrđuje analiza vrijednosti dodijeljenih bespovratnih financijskih sredstava resornih ministarstava Vlade RH u proteklome razdoblju i primjer odabranog subjekta – Ordinacija dentalne medicine poduzetnice Katarine Anić Zirdum.

U radu su objašnjene specifičnosti ženskog poduzetništva kao posebnog oblika poduzetničke aktivnosti te komparativna analiza pokazatelja vezanih uz žensko poduzetništvo u Hrvatskoj i zemljama Europske unije i svijeta. Predstavljena je Strategija razvoja poduzetništva žena u Republici Hrvatskoj za razdoblje 2014.-2020. i Akcijski plan za provedbu Strategije kao inicijativa izvršne vlasti za razvoj poduzetništva te prikazana uloga djelovanja nevladinih organizacija na povezivanju žena poduzetnica unutar jedne države i na regionalnoj razini.

Ključne riječi: žensko poduzetništvo; potpore; prepreke; razvoj

Pregledni rad

206 Zirdum, G., Cvitanović, V.: Prepreke i mogućnosti razvoja ženskog poduzetništva u Republici Hrvatskoj

UVOD

Temeljna su polazišta ovoga rada hipoteze da su žene poduzetnice na svjetskoj razini i u Hrvatskoj još uvijek u manjini, da se taj odnos kroz godine sve više mijenja u korist žena, da u svojim tvrtkama žene poduzetnice uglavnom same rade, da su orijentirane uglavnom na neproizvodne djelatnosti, da državne potpore ženama u poduzetništvu imaju trend rasta te da još uvijek postoje strukturne, gospodarske i „meke“ prepreke razvoju poduzetničke aktivnosti žena. Otklanjanjem prepreka, stvaraju se mogućnosti povećanja kreativnosti i poslovnog potencijala žena kao izvora gospodarskog rasta, razvoja i povećanja radnih mjesta.

U radu je predstavljen odabrani gospodarski subjekt, Ordinacija dentalne medicine poduzetnice Katarine Anić Zirdum dr.med.dent., navedena su njegova bitna obilježja, analizirane prepreke razvoju te mogućnosti dobivanja poticajnih sredstava za razvoj poslovanja u budućem razdoblju.

Izvršena je komparativna analiza pokazatelja koji se odnose na stanje ženskog poduzetništva u Hrvatskoj, zemljama Europske unije i svijeta, analizirani su programi državnih potpora ženama poduzetnicama u proteklome razdoblju i izvršen je osvrt na strateške ciljeve predstavljene u Strategiji razvoja poduzetništva žena u Republici Hrvatskoj za razdoblje 2014.-2020.i Akcijskom planu za provedbu Strategije. U radu je istaknuta uloga nevladinih organizacija, civilnog sektora i udruga za razvoj žena poduzetnica unutar države i na regionalnoj razini.

Pored razgovora s Poduzetnicom, koji je primarni izvor u obradi teme, korišteni su i sekundarni podaci, i to: knjige, stručni i znanstveni članci, javno dostupni dokumenti mjerodavnih tijela državne uprave za razvoj ženskog poduzetništva u Republici Hrvatskoj, objavljeni rezultati istraživanja Europske komisije o ženskom poduzetništvu u europskim zemljama te ostala literatura prikupljena putem elektroničkih medija.

1. POJAM I KARAKTERISTIKE ŽENSKOG PODUZETNIŠTVA

Poduzetništvo se ne može jednoznačno odrediti, stoga postoji mnoštvo definicija ovoga pojma. S obzirom na to da se definiranje ženskog poduzetništva temelji na rodnoj određenosti, može se reći da je to poduzetnička aktivnost žena.

„Poduzetništvo je proces prepoznavanja prilike, prikupljanja sredstava za njenu realizaciju, stvaranja i raspodjele novostvorene vrijednosti. U tom procesu, poduzetnik je osoba koja preuzima rizik u novcu, vremenu i ugledu“ (Brusić et al., 2009, str. 14).

Poduzetništvo uključuje „sve poduzetnikove djelatnosti usmjerene na ulaganje i kombinaciju inputa, širenje na nova tržišta, stvaranje novih proizvoda, novih potrošača i novih tehnologija, a naglašeno je vezano za prijelom vremena, uvjete neizvjesnosti, krize i promjene u okolini“ (Jelavić, Ravlić, 1995, str. 60).


Temeljni aspekti poduzetništva su sljedeći (Funda, 2011, str. 16):

• „stvaranje nove vrijednosti;

• organizacija (ulaganje vremena i napora);

• preuzimanje rizika (financijski, emocionalni, društveni);

• nagrada – zadovoljstvo, novac, nezavisnost.“

Prema Ravliću, poduzetnici, to jest, poduzetnice su osobe nadarene poslovnim duhom i rukovodnim sposobnostima, bogati znanjem o poslovima i ljudi odlučni i spremni preuzeti rizik upravljanja poduzećem na temelju inovacija i stalnog razvoja (Škrtić, Mikić, 2011).

Demokratske i razvijene sredine, sa slobodnim tržišnim gospodarstvom, pridonose razvoju poduzetništva svjesne da je izravni multiplikator pozitivnih gospodarskih kretanja na nacionalnoj razini. Iako u Republici Hrvatskoj traje proces razvoja demokracije pa time i proces izjednačavanja muških i ženskih prava, diskriminacija žena još je uvijek prisutna u pristupu upravljačkim funkcijama, financijskim izvorima, kreditima, visini plaće, izobrazbi, pristupu podacima i drugim oblicima podrške.

Prema Vuku (2006), žene lakše rješavaju konflikte, socijalno su osjetljivije i pravilnije ocjenjuju i procjenjuju ponašanje zaposlenika i općenito ljudi u svome privatnom životu. One daju prednost transformacijskom vodstvu, slušaju svoje podređene te im daju priliku da usklade svoje interese i povežu ih s interesima skupine. Upravo je ovo razlog zbog kojega je sve više žena uspješno u „poduzetničkim vodama“.

Ženski stil vođenja određuje poznavanje vlastitih zaposlenika, mogućnost slušanja ljudi kada govore o sebi i o svom poslu, poticanje timskog rada i suradnje, sudjelovanje podređenih u donošenju odluka, poslovnih ideja, poticanje samopoštovanja kod podređenih, dijeljenje moći i informacija vertikalno i horizontalno kroz organizaciju, poticanje zadovoljstva poslom te su zaposlenici u takvim poduzećima zadovoljniji od onih u kojima je muškarac na vodećoj poziciji (Borčić, Kostelac, 2014).

Europska komisija je 2008. objavila studiju koja je ukazala na tri vrste prepreka vezanih uz žensko poduzetništvo (Ferk, 2013):

• Strukturne prepreke: izbor obrazovanja, tradicionalni pogledi i stereotipi o ženama, znanosti i inovacijama;

• Gospodarske prepreke: inovacije sektora zahtijevaju znatna ulaganja i žene se vide manje financijski vjerodostojnima od muškaraca;

• „Meke“ prepreke: nedostatak pristupa tehničkim, znanstvenim i općim poslovnim mrežama, nedostatak poslovnih treninga, uzora i poduzetničkih vještina.

Strukturne prepreke su najzahtjevnije jer su posljedica „kulturoloških nasljeđa (vrijednosnih temelja), nedostatka političke volje za dosljednu primjenu političko-


regulatornog okvira i infrastrukturne nedostatnosti za podršku obiteljskog života“ (MINPO, 2014, str.5).

Slika 1.1. 5M ženskog poduzetništva

Izvor: rad autora na temelju: Brush, C., G., de Bruin, A., Welter, F. (2009) A gender-aware framework for women's entrepreneurship. International Journal of Gender and Entrepreneurship. 1 (1), str. 13

Na Slici 1.1. prikazani Vennov dijagram objašnjava poduzetnički pothvat kroz organizaciju 5M. Da bi se pokrenuo određeni poduzetnički pothvat, potrebna su tri osnovna čimbenika (3M): tržište, novac i menadžment (eng. market, money and management), ali za žensko poduzetništvo potrebno je 5M, odnosno proširenje za još dva čimbenika, majčinstvo te makro i mezo okruženje (eng. motherhood, meso and macro environment) (Brush, de Bruin, Welter, 2009).

Majčinstvo je čimbenik na kojem se svi drugi krugovi preklapaju, metafora koja predstavlja kontekst obitelji i domaćinstva, određuje položaj žene te simbolizira smisao rodne osviještenosti (Brush, de Bruin, Welter, 2009). Stavovi da žene primarno brinu o kućanstvu i djeci prisutni su i danas te se odražavaju na percepciju žena u poduzetništvu.


Makro okruženje čini politika na nacionalnoj razini, kultura, zakoni i gospodarstvo, a mezo okruženje se odnosi na regionalne sustave podrške, inicijative i organizacije, a može uključivati i industrije (Pitelis, 2005, prema Brush, de Bruin, Welter, 2009).

Hrvatska je još uvijek patrijarhalno, relativno netolerantno, društvo pa se promjene u pristupu prema ulozi žena u poduzetništvu mogu očekivati tek kroz buduće generacije. U tom procesu važno je obrazovanje žena, razvoj samosvijesti, samopouzdanja, spremnosti za samostalno vođenje poslova te brisanje rodnih razlika. Ulaskom u Europsku uniju, Hrvatska je otvorila vrata europskom načinu života koji je tolerantniji, potiče razvoj ženskog poduzetništva i izjednačava muškarce i žene u svakom pogledu.

2. ŽENSKO PODUZETNIŠTVO U HRVATSKOJ I U ZEMLJAMA EUROPSKE UNIJE

Republika Hrvatska kao punopravna članica Europske Unije u obvezi je pridržavati se svih određenih standarda i poticati razvoj poduzetništva koji je jedan od strateških ciljeva EU.

2.1. Usporedne analize pokazatelja vezanih uz poduzetništvo žena u Republici Hrvatskoj i u Europskoj uniji

Žene čine 52% ukupnog europskog stanovništva. U broju samozaposlenih osoba EU, žene sudjeluju s 34,4% i čine tek 30% start-up poduzetnika.

Prema izvješću Ženskog FTSE odbora 2014., najveći broj žena u upravnim odborima zabilježen je u Norveškoj (38,9%), Finskoj, Francuskoj i Švedskoj. Hrvatska je, s učešćem od 16,3% bila odmah iza Njemačke, ali ispred Švicarske, Austrije i Luksemburga (Pavlić, V., 2016, 28. svibanj, Total Croatia News, Croatia Has More Female Leaders in Business than Switzerland and Austria).

U istraživanju koje je provela Europska komisija 2014. godine, (European Commission, 2014, 15/12, Statistical Data of Women Entrepreneurs in Europe) sudjelovalo je 37 zemalja, uključujući 28 zemalja članica EU, Albaniju, Makedoniju, Island, Izrael, Tursku, Lihtenštajn, Crnu Goru i Srbiju. Rezultati istraživanja potvrđuju da je u 2012. godini u Europi – 37 bilo 40,6 milijuna aktivnih poduzetnika, od čega je 29% bilo žena. Učešće žena poduzetnica u EU – 28 iznosilo je 31% (10,3 milijuna aktivnih poduzetnica).

Zemlja s najvišom stopom zastupljenosti žena u poduzetništvu je Lihtenštajn s 43%, a slijede Latvija, Luksemburg, Portugal i Hrvatska s 37%. Najnižu stopu žena poduzetnica 2012. godine imala je Turska (15%), a nisku zastupljenost žena u broju poduzetnika zabilježile su Malta i Irska.

U razdoblju od 2003. do 2012., učešće žena poduzetnica u ukupnom broju poduzetnika Europe – 37 poraslo je s 26,1% na 28,5%. Porast su ostvarile gotovo sve


zemlje, a najviši Lihtenštajn (15,5%), Island, Cipar, Španjolska i Srbija. Hrvatska je ostvarila negativni trend (-2,3%), kao i Estonija, Crna Gora, Bugarska, Poljska i Finska.

Također, Hrvatska je bila u grupi zemalja koja su u razdoblju 2003.-2012. zabilježile smanjenje učešća žena poduzetnica u aktivnoj radnoj snazi (stopa ženskog poduzetništva) za više od 1%. Istovremeno je u Europi – 37 i EU – 28 ostvaren porast za 0,4%, s 10% na 10,4%.

U Europi – 37, 2012. godine, učešće žena poduzetnica u ukupnom broju radno aktivnih žena bilo je 10%, a Hrvatska se s natprosječnim učešćem (15%) našla u top pet zemalja, uz Grčku, Albaniju, Portugal i Italiju. Zemlje s najnižom stopom bile su Norveška (4%), Estonija i Danska, Lihtenštajn i Švedska (Europska komisija, 2014).

Većina žena i muškaraca u Europi – 37 su 2012. godine bili solo poduzetnici, jedine osobe koje rade u tvrtki pa je tako 78% žena poduzetnica imalo obilježje solo poduzetnica, a 22% ih je zapošljavalo i druge radnike. Iznadprosječno zapošljavanje drugih osoba u ženskim poduzetničkim tvrtkama imale su Crna Gora (38%), Mađarska i Irska, a najmanje Rumunjska (6%) i Albanija. U Hrvatskoj je te godine bilo 79% solo poduzetnica, a 21% je zapošljavalo i druge radnike.

Istraživanje koje je provedeno u 12 europskih zemalja potvrđuje da žene poduzetnice uglavnom imaju tvrtke u kojima same rade, a kada zapošljavaju radnike, tada je to mali broj zaposlenika. U prosjeku 94% ženskih poduzeća zapošljava do 10 radnika, 5% žena poduzetnica imaju tvrtke u kojima je zaposleno između 10 i 49 radnika, a samo 1% njih s više od 50 zaposlenih (Europska komisija, 2014).

U Europi – 37, žene poduzetnice odabiru poslovnu aktivnost u sljedećim sektorima: zdravstvene usluge i aktivnosti vezane uz socijalni rad gdje su zastupljene sa 60%, a muški poduzetnici s 40%; druge uslužne aktivnosti sa zastupljenošću od 59% žena i u obrazovanju gdje sudjeluju s 55%. Vrlo mali postotak žena odlučuje se za proizvodnju, njih samo 21%; za informatiku i komunikacije 19% i za konstrukcije samo 3% (Europska komisija, 2014).

Najveći broj žena poduzetnica Europe – 37 je 2012. godine bio u životnoj dobi od 25 do 49 godina (59%), 32% njih u dobi od 50 do 64 godine; 6% starijih od 65 godina, a 3% starosti od 15 do 24 godine (Europska komisija, 2014).

U većini zemalja Europe – 37, žene poduzetnice obrazovanije su od muških poduzetnika, a najviši prosječni stupanj obrazovanja imale su žene poduzetnice u Estoniji, Irskoj, Belgiji, Njemačkoj i Luksemburgu. S najnižom prosječnom razinom obrazovanja 2012. godine, bile su Turska, Portugal, Rumunjska, Albanija i Hrvatska (Europska komisija, 2014).

Poduzetnička aktivnost u EU i Hrvatskoj utvrđuje se pomoću tzv. TEA indeksa ili indeksa poduzetničke aktivnosti. TEA indeks dio je GEM istraživanja (eng. Global Entrepreneurship Monitor) koje je započelo 1999. godine kada je obuhvaćalo 37 zemalja. Hrvatska sudjeluje u istraživanjima od 2002. godine. „Glavni je cilj tog projekta praćenje i razvijanje indikatora kojima se mjeri poduzetnička aktivnost“ (GEM Hrvatska, Global Entrepreneurship Monitor GEM).


Uravnoteženost poduzetničkih aktivnosti, s obzirom na kriterij rodnosti, u pravilu je prisutnija u zemljama koje imaju ili izrazito visoku stopu nezaposlenosti (Španjolska i Grčka) ili su visoko razvijene (Austrija, Švicarska, Australija). Uravnoteženost poduzetničkih aktivnosti žena i muškaraca u visoko razvijenim zemljama omogućuje „poduzetnički eko-sistem“ koji svima pruža jednake šanse bez obzira na rodnost pomoću raspoloživosti usluga koje olakšavaju obiteljski život: vrtići, cjelodnevni boravci djece u školama, usluge za brigu o starijim članovima obitelji, itd. (Singer, Šarlija, Pfeifer, Oberman Peterka, 2015).

2.2. SWOT analiza ženskog poduzetništva u Hrvatskoj

„SWOT analizom se na temelju strateške revizije uočavaju ključne snage, slabosti, prilike i prijetnje“ (Kotler, 2006, str.58).

Glavne snage ženskog poduzetništva u Hrvatskoj čine: obrazovanost žena, pojačani interes žena za poduzetništvo, trend rasta broja žena poduzetnica i smanjenje jaza poduzetničke aktivnosti između muškaraca i žena, natprosječno učešće žena poduzetnica u ukupnom broju radno aktivnih žena u odnosu na druge zemlje EU, aktivno poticanje razvoja poduzetničkog ozračja.

Najveće slabosti ženskog poduzetništva su: teško usklađivanje privatnog i poslovnog života žena, relativno niska prosječna razina obrazovanja u odnosu na druge zemlje EU, nedovoljna poduzetnička znanja i vještine, nedostatak samopouzdanja u ostvarivanju poduzetničkih inicijativa, nedovoljna upornost u kontinuiranoj potrazi za potporama i neadekvatno umrežavanje s drugim poduzetnicama.

Prilike za razvoj čine intenzivnije sustavne potpore ženama poduzetnicama, usmjerenost Europske unije na poticanje razvoja potencijala žena za poduzetništvo, jačanje udruga vezanih uz žensko poduzetništvo, jačanje uloge mentora, pomoć poslovnih anđela, bolja koordinacija i suradnja među nositeljima provedbe javnih politika, programa i inicijativa u razvoju poduzetništva žena, potpore javnog i privatnog sektora te medija.

Glavne prijetnje razvoju hrvatskog ženskog poduzetništva nalaze se u postojećim tradicionalnim pogledima na ulogu žena u društvu, nemogućnosti brzih promjena u društvu i prihvaćanje žena kao ravnopravnih subjekata u poduzetništvu. Prijetnja su i postojeći stereotipi o ženama u znanosti i tehnologiji, otežan pristup financijskim sredstvima potpore, nedovoljna aktivnost poduzetničkih mreža, visoki porezi te nedostatak potpore od strane poslovnog sektora, institucija, izvršne vlasti i medija.

U 2015. godini, provedeno je istraživanje u 77 zemalja temeljem kojega je zaključeno da su SAD, Australija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Danska, Nizozemska, Francuska, Island, Švedska, Finska i Norveška 10 najpoželjnijih zemalja za razvoj ženskog poduzetništva. Hrvatska je zauzela 31. mjesto (Lloyd, Terjesen, 2015).


Također, uočene su promjene trendova u usporedbi s razdobljem od prethodnih pet godina, a neke od njih su :

• povećanje ženskih poslovnih gazela;

• poboljšanja u transferu tehnologije i poslovnog rizika;

• viša razina obrazovanja žena poduzetnica – postotak žena poduzetnica koje su visoko obrazovane veći je za 9%;

• smanjenje inovativnosti i sudjelovanja poduzetnica u području tehnološkog sektora te;

• unatoč napretku mnogih zemalja, još uvijek 61% zemalja ima rezultat indeksa ženskog poduzetništva ispod 50 od mogućih 100.

3.PRIMJER ODABRANOG POSLOVNOG SUBJEKTA

Odabrani primjer ženskog poduzetništva je Ordinacija dentalne medicine Katarine Anić Zirdum iz Čazme. Usluge pacijentima pružaju se u kvalitetno uređenom privatnom poslovnom prostoru veličine 70 m2 čime je stvorena značajna komparativna prednost u odnosu na konkurenciju koja posluje u sklopu Doma zdravlja.

Stomatologija je danas jedina zdravstvena usluga u Hrvatskoj u kojoj dominira privatni sektor i koja potvrđuje efikasnost funkcioniranja zdravstvenih usluga kroz tržišni mehanizam. Prema podacima iz 2007 godine, tri četvrtine stomatologa u Republici Hrvatskoj imaju svoje privatne ordinacije. (Crnjak, 2007).

Katarina Anić Zirdum nije solo poduzetnica poput većine žena u poduzetništvu, već danas zapošljava jednu osobu, medicinsku sestru, koja joj pomaže u radu. Kvaliteta usluga i kvaliteta prostora u kojemu se usluge pružaju, izravno utječu na broj i zainteresiranost pacijenata pa danas Ordinacija ima više od 2 350 ugovornih pacijenata, a potražnja raste. Poduzetnica treba proširenje prostornih kapaciteta, nabavu novih osnovnih sredstava i povećanje broja radnika, a za to su joj potrebna dodatna financijska sredstva.

Ordinacija je pravno utemeljena kao obrt i posluje kao aktivni subjekt u sustavu Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO) temeljem čega po pacijentu ostvaruje redovne mjesečne iznose koji joj čine glavninu prihoda. Godišnji prihod Ordinacije veći je od 450 000 kuna i obveznik je poreza na dobit u visini od 20%.

Najveći troškovi u poslovanju odnose se na plaće radnika te troškove nabave materijala preko veleprodajnih partnera.

3.1. SWOT analiza odabranog poslovnog subjekta

Snage odabranog subjekta temelje se na znanju Poduzetnice i kvaliteti pružanih usluga dentalne medicine. Snagu čini i pozitivna reputacija Ordinacije, a koja je


vezana uz majku Poduzetnice i ugled koji je, kao cijenjeni stomatolog, godinama uživala radeći u ovoj Ordinaciji.

U mjestu postoje samo četiri stomatološke ordinacije, a kako odabrana Ordinacija jedina posluje u privatnom prostoru, to ju izdvaja i daje značajnu konkurentsku prednost.

Broj ugovorenih pacijenata izravno utječe na financijsku snagu, likvidnost i solventnost pa čini daljnju jakost promatranog subjekta. Snaga je i u kvalitetnom marketingu koji Poduzetnici dovodi pacijente i izvan RH.

Slabosti se identificiraju kroz iznimnu ovisnost o hrvatskom zdravstvenom sustavu i HZZO-u, ograničenosti poslovnih kapaciteta koji onemogućavaju daljnju ekspanziju poslovanja, nemogućnost dugoročnog planiranja i preosjetljivost Poduzetnice na javno mišljenje lokalne sredine koja čini gotovo 95% ukupnih klijenata. Slabost su složeni i nefleksibilni pojedini poslovni procesi.

Prilike za razvoj nalaze se u mogućnosti dobivanja financijskih potpora za kupnju osnovnih sredstava i unapređenje materijalne osnove rada, sklapanje dugoročnih partnerskih ugovora s klijentima u zemlji i inozemstvu, trendu razvoja zdravstvenog turizma u svijetu i RH te izuzetno mala konkurencija koja Poduzetnici dugoročno pruža mogućnost razvoja i diversifikacije.

Prijetnje se očituju kroz promjene zakona i propisa, česte promjene porezne politike, pad platežne moći građana, krizne situacije (viša sila) u okruženju koje mogu imati negativni utjecaj na interes klijenata iz drugih zemalja ili njihovo potpuno odsustvo s ovoga tržišta.

3.2. Mogućnost dobivanja bespovratnih sredstava i kreditnih potpora

U RH, država potiče razvoj ženskog poduzetništva putem bespovratnih potpora, subvencioniranja kamata, sufinanciranja umrežavanja žena poduzetnica (razne manifestacije, konferencije i slična događanja) te koordinacijom aktivnosti na promicanju poduzetništva žena na nacionalnoj i regionalnoj razini (Lončar, 2015).

Dolazak do bespovratnih financijskih sredstava za žene poduzetnice težak je proces, a temeljni razlog tome je usmjerenost žena na poslovanje u području neproizvodnih djelatnosti koje nisu od strateškog interesa EU ni RH pa je time suženo područje mogućnosti dobivanja financijskih potpora.

U okviru Programa poticanja malog i srednjeg poduzetništva, u RH je u razdoblju 2010. – 2013. dodijeljeno ukupno 14 775 potpora, od čega 6 067 potpora (41,06%) ženama poduzetnicama. U ukupnom iznosu dodijeljenih bespovratnih sredstava, učešće žena je značajno manje i iznosilo je samo 19,4% (Lončar, 2015).


Grafikon 3.1. Bespovratna sredstva

Izvor: Lončar, Z. (2015) Poduzetništvo žena u Republici Hrvatskoj. Ministarstvo poduzetništva i obrta (prezentacija)

U promatranom razdoblju, od ukupno 100 milijuna eura bespovratnih sredstava dodijeljenih malim i srednjim poduzetnicima u RH, žene poduzetnice participirale su s 19,4 milijuna eura.

Stomatologija kao djelatnost u Hrvatskoj gotovo je u potpunosti zakinuta za dodjelu bespovratnih sredstava. Fondovi Europske unije za poticanje zdravstvene zaštite namijenjeni su državnim institucijama, dok je privatni sektor u potpunosti zanemaren.

Godišnje se raspiše maksimalno jedan natječaj s ograničenim sredstvima pa žene poduzetnice mogu dobiti državna poticajna sredstva za samozapošljavanje, dok


nabavu osnovnih sredstava za razvoj poslovne djelatnosti, ulaganja u građevinske objekte i drugo, mogu realizirati jedino uz kreditno zaduženje.

U Tablici 3.2. prikazan je Program kreditiranja žena poduzetnica od strane resornog Ministarstva te broj ukupno odobrenih projekata.

Tablica 3.2. Program kreditiranja žena poduzetnica

Izvor: Ministarstvo poduzetništva i obrta (MINPO) (2014) Strategija poduzetništva žena u Republici Hrvatskoj 2014.-2020., str. 16.

Broj odobrenih projekata i visina dodijeljenih sredstava povećava se kroz godine (2011. – 2013.) pa nastavak ovakvog trenda doprinosi razvoju ženskog poduzetništva u RH.

Hrvatska banka za obnovu i razvoj (HBOR) ima posebnu liniju kredita namijenjenu ženama poduzetnicama, a krajnji korisnici su trgovačka društva, obrtnici, fizičke osobe koje samostalno obavljaju djelatnost kao i zadruge i ustanove koje su u većinskom vlasništvu jedne ili više žena te čiju upravu obavezno vodi žena.

Ovim programom odobravaju se krediti za obrtna sredstva (30%) i financiranje materijalne i nematerijalne imovine (70%) uz kamatnu stopu od 2%. Iznos odobrenog kredita je između 80 i 700 tisuća kuna, a isti se otplaćuje na rok do 12 godina, uključujući i poček od dvije godine (HBOR, Žene poduzetnice).

Novi program u 2016. je kredit mikrokreditiranja uz potporu Europske unije koji je namijenjen financiranju mikro poduzetnika u svrhu samozapošljavanja, osnivanja obrta i trgovačkih društava, modernizacije i proširenja postojećeg poslovanja te povećanja broja novih radnih mjesta (HBOR, Mikrokreditiranje uz potporu EU). Rok otplate je do 5 godina s počekom od jedne godine. Godišnja kamatna stopa koju poslovna banka plaća HBOR-u iznosi 2,0%, a za krajnjeg korisnika kamatu utvrđuje poslovna banka ovisno o procjeni rizika plasmana. Najviši iznos ovog kredita iznosi 25 000 eura u kunskoj protuvrijednosti, a ukupni kreditni iznos može se koristiti za ulaganja u osnovna i/ili obrtna sredstva pri čemu se ne financira porez na dodanu vrijednost.


Odabrani primjer ženskog poduzetništva, Ordinacija dentalne medicine Katarine Anić Zirdum, ima potrebu razvijati poslovanje, povećavati broj klijenata u zemlji i inozemstvu te broj zaposlenih, a kako je mogućnost dobivanja bespovratnih sredstava vrlo mala, potrebne investicije može financirati jedino kreditnim zaduženjem. Pri tome ohrabruje uzlazni trend broja i vrijednosti državnih potpora za kreditiranje žena poduzetnica i smjernice EU za razvoj poduzetništva žena u svim zemljama članicama.

4. POTREBNI UVJETI ZA RAZVOJ ŽENSKOG PODUZETNIŠTVA

Za razvoj poduzetništva potrebno je slobodno tržišno gospodarstvo u kojem poduzetnik može slobodno odabrati i pokrenuti poduzetničke aktivnosti. Postoje četiri temeljna uvjeta razvoja poduzetništva, a to su: gospodarsko, političko, pravno i kulturno okruženje.

Gospodarsko okruženje odnosi se na vrstu gospodarstva u zemlji, tržišno, plansko, mješovito gospodarsko vođenje (Funda, 2011).

Hrvatska je tranzicijska zemlja na prijelazu iz planskog u tržišno gospodarstvo u kojemu količina proizvodnje dobara i usluga ovisi o ponudi i potražnji na tržištu.

Političko okruženje određuje Hrvatsku kao demokratsku zemlju koja prolazi kroz politički nestabilnu situaciju koju prate malverzacija, korupcija i mito.

Pravno okruženje čine zakonski i drugi akti kojima se reguliraju gospodarski procesi u državi. Hrvatski pravni sustav nije djelotvoran, traži promjene i modernizaciju te prilagođenost zakonima Europske unije što pogoduje razvoju ženskog poduzetništva.

Kulturno okruženje podrazumijeva kulturne vrijednosti jednoga društva, znanje, moral, vjeru, umjetnost i slično. Najveći utjecaj na poduzetništvo ima korporacijska kultura poduzeća koja ga čini posebnim, drugačijim od drugog: njegove vrijednosti, zajednički ciljevi, poslovna klima i slično (Funda, 2011).

4.1. Strategija razvoja poduzetništva žena u Republici Hrvatskoj

Vlada RH donijela je Strategiju razvoja poduzetništva žena u Republici Hrvatskoj za razdoblje 2014. – 2020. koja se temelji na strateškom okviru EU, SBA aktu (zakon o malom poduzetništvu, eng. The Small Business Act for Europe) i Ženskoj povelji te Strategiji Europa 2020. Sadrži analizu ekonomske i poduzetničke aktivnosti žena te ciljeve razvoja poduzetništva žena.


Slika 4.1. Strateški ciljevi razvoja poduzetništva žena u RH 2014. – 2020.

Izvor: Lončar, Z. (2015) Poduzetništvo žena u Republici Hrvatskoj. Ministarstvo poduzetništva i obrta (prezentacija)

Realizacija navedenih strateških ciljeva (Slika 4.1.) doprinosi dugoročnim promjenama vrijednosnog sustava, smanjenju rodne neuravnoteženosti u različitim područjima poslovnog života te povećanju broja žena koje se upuštaju u samostalno poslovanje.

Poboljšanje usklađenosti i umreženosti javnih politika cilj je kojim se želi „ojačati rad Međuresorne radne skupine i koordinacije, utvrditi mehanizme za praćenje provedbe, utvrditi početno stanje temeljem raspoloživih pokazatelja, razvijati statističku osnovicu i veze među izvorima informacija o poduzetništvu žena te djelovati u poticajnom okruženju“ (MINPO, 2014, str. 6).

Poboljšanjem sustavne podrške poduzetništvu žena želi se „osigurati potpora poduzetnosti žena, razvijati poslovno umrežavanje, jačati postojeće i razvijati nove modele obrazovanja i osposobljavanja, poboljšati pristup žena povoljnim oblicima financiranja, razvijati nove oblike financiranja i korištenje EU sredstava, fondova i financijskih instrumenata“ (MINPO, 2014, str. 6).

„Uvođenje poduzetništva žena u cjelokupnu institucionalnu infrastrukturu ističe važnost savjetovanja i mentorstva na regionalnoj razini, podršku poduzetništvu žena kroz potpornu infrastrukturu i pružanje stručne potpore za poduzetničke projekte žena.

Promocija poduzetništva žena vezana je uz komunikacijske aktivnosti i plan promidžbe Strategije te promociju mreža i razvoja poduzetništva žena“ (MINPO, 2014, str. 6).


Strategija je predvidjela načine razvoja ženskog poduzetništva, od subvencija za čuvanje djece radi lakšeg usklađivanja poslovnog i privatnog života žena do edukacije članova obitelji s ciljem podrške ženama u poduzetništvu te osnivanja zadruga koje okupljaju poduzetnice kako bi mogle razmijeniti iskustava i biti međusobna podrška i pomoć. U Strategiji su predviđene i porezne olakšice za poduzetnice.

4.2. Uloga djelovanja nevladinih organizacija i medija na razvoj žena poduzetnica

Pored resornih ministarstava i mjerodavnih državnih tijela odgovornih za razvoj ženskog poduzetništva, u Hrvatskoj djeluju i nevladine organizacije koje imaju značajnu ulogu u području povezivanja žena poduzetnica međusobno te s ostalim gospodarskim subjektima, javnim tijelima i institucijama i medijima u zemlji i svijetu.

Oni organiziraju neformalna druženja članica, seminare, savjetovanja, konferencije, kongrese, dodatna obrazovanja i svojim aktivnostima doprinose bržem protoku informacija kod žena poduzetnica.

Nevladine organizacije koje se posebno ističu svojim aktivnostima i imaju veliki utjecaj na pravilno pozicioniranje žena poduzetnica u društvenoj zajednici su: Hrvatska udruga poslovnih žena KRUG, Udruga Aktivna; Udruga Budi poslovna; BPW klub (Pula); Udruga žena za malo i srednje poduzetništvo i Prvi virtualni ženski poduzetnički centar.

BPW (Business and Professional Women) je nevladina međunarodna organizacija koja djeluje u 112 zemalja te povezuje poduzetnice diljem svijeta, promovira žene poduzetnice, organizira različite projekte i doprinosi povećanju samopouzdanja žena poduzetnica.

Mediji imaju veliki utjecaj na poduzetničke aspiracije pojedinaca, a posebno na oblikovanje percepcije financijera, klijenata, dobavljača, poslovnih partnera i drugih osoba te društva u cjelini prema ženskom poduzetništvu. Žensko poduzetništvo je opisano kao manje svrhovito, stručno i uspješno te vođeno ženskim osobnim problemima (Eikhof, Summers, Carter, 2013).

5. ZAKLJUČAK

Rezultati istraživanja pokazuju da su postavljene hipoteze potvrđene.

Žene poduzetnice na svjetskoj razini i u Hrvatskoj još uvijek su u manjini; u EU – 28 čine oko 31% ukupnog broja poduzetničkih tvrtki (u Hrvatskoj 37%);učešće žena u broju samozaposlenih osoba EU je oko 34%, a tek 30% start-up poduzetnika su žene. Ovaj nepovoljan odnos kroz godine se mijenja u korist žena pa je u razdoblju od 2003. do 2012., učešće žena poduzetnica u ukupnom broju poduzetnika E – 37 poraslo za 2,4%.

Žene uglavnom odabiru poslove birajući neproizvodne djelatnosti, a samo 21% žena u Europi – 37 odlučuje se za proizvodnju.


Rezultati provedenog istraživanja 2015. godine, svrstavaju Hrvatsku u grupu zemalja koje su povoljne za razvoj ženskog poduzetništva. Hrvatske poduzetnice uglavnom su solo poduzetnice (79%), a samo 21% zapošljava dodatne radnike. U prosjeku, 94% ženskih poduzeća su mala poduzeća s do 10 zaposlenih radnika.

Program državnih potpora i kreditiranje žena poduzetnica u RH ima trend rasta, mjereno brojem ukupno odobrenih projekata i ukupnog iznosa odobrenih kredita, što je ohrabrujuće za sve žene poduzetnice pa tako i promatranu Poduzetnicu koja pružanjem zdravstvenih usluga posluje u području neproizvodnih djelatnosti.

Smetnju bržem razvoju poduzetništva žena u RH predstavljaju prepreke kao što su postojeće predrasude i stavovi društva prema ženama u poslovnom svijetu, relativno težak pristup izvorima financiranja, teškoće pri usklađivanju profesionalnog i privatnog života žena, nedostatak samopouzdanja žena, nedovoljna samoinicijativnost u pronalaženju načina za dobivanje potpora, nedovoljna spremnost za stjecanje poduzetničkih znanja te slaba povezanost s udrugama žena poduzetnica i sklonost neproizvodnim djelatnostima.

Da bi razvoj ženskog poduzetništva u Republici Hrvatskoj bio intenzivniji, potrebno je mijenjati percepciju i stavove društva prema ženama u poduzetništvu, rušiti socijalne paradigme, poticati žene na poduzetničko obrazovanje, hrabriti ih za samostalno obavljanje proizvodnih djelatnosti, pružati veće i raznovrsnije potpore, intenzivirati koordinaciju i suradnju među nositeljima provedbe javnih politika te provoditi ostale programe koji doprinose razvoju poduzetništva žena, njihovih poduzetničkih pothvata, inovacija i poslovnih modela kojima će nedvojbeno utjecati na rast i razvoj ukupnoga nacionalnog gospodarstva.


BARRIERS AND OPPORTUNITIES FOR DEVELOPING WOMEN’S ENTREPRENEURSHIP IN THE REPUBLIC OF CROATIA

Goran Zirdum, BSc in Economics,Ulica braće Radića 12, 43240 Čazma, Croatia


Vesna Cvitanović, MSc in Economics, Senior Lecturer, University of Applied Sciences VERN’, Trg bana Josipa Jelačića 3/III, 10000 Zagreb, Croatia


ABSTRACT

Globalization, as the accelerated development of technology and changes in the society's attitudes towards gender equality has a direct impact on the development of business creativity and entrepreneurial potential, in the encouragement of women to launch independent business ventures and take control positions. Croatia is a country that is favorable for the development of women's entrepreneurship, but there are still many problems and obstacles that need to be addressed in order to increase the support of the institutions and the environment and to access financial resources easier.

The fact that women are more likely to decide on entrepreneurial activity within the non-productive activities not of the strategic interest of the European Union or of the Republic of Croatia has as a consequence the fact that a large number of women entrepreneurs are having difficulty in accessing the sources of funding, which will be analyzed on the example of the selected Dental medicine company by the entrepreneur Katarina Anić Zirdum DDM.

This paper explains the specifics of female entrepreneurship as a special form of entrepreneurial activity and gives a comparative analysis of the situation of female entrepreneurship in Croatia in relation to countries of the EU and the world.

The Strategy and Action Plan for the Development of Women's Entrepreneurship in the Republic of Croatia has been presented, as well as the role and examples of non-governmental organizations' actions to connect women entrepreneurs within a country and at a regional level. Finally, an analysis of the value of financial resources allocated by the governmental ministries of the Government of the Republic of Croatia for the purpose of developing women's entrepreneurship over the past period was carried out.

Keywords: female entrepreneurship, support, obstacles, development


LITERATURA

1. Borčić, N., Kostelac, S. (2014). Analiza značajki rodno uvjetovanog komunikacijskog stila u poduzetničkom diskursu. Praktični menadžment: stručni časopis za teoriju i praksu menadžmenta, 5(2), 7-16.

2. Brush, C. G., de Bruin, A. i Welter, F. (2009). A gender-aware framework for women'sentrepreneurship. International Journal of Gender and Entrepreneurship. 1(1), 8-24.

3. Brusić, A., Cvitanović, V., Gregov, Z., Kutnjak, V., Tomić, D. i Žanić, V. (2009). Poduzetništvo 1. Zagreb: Grupa VERN d.o.o.

4. Crnjak M. (2007. 22. veljače). Čak tri četvrtine hrvatskih stomatologa imaju privatnu praksu. Poslovni dnevnik. Preuzeto s http://www.poslovni.hr/hrvatska/cak-tri-cetvrtine-hrvatskih-stomatologa-imaju-privatnu-praksu-34492 (14.11.2016.)

5. Eikhof, D. R., Summers, J. i Carter, S. (2013). Women doing their own thing: media representations of female entrepreneurship. International Journal of Entrepreneurial Behaviour & Research, 19(5), 547-564.

6. European Commission (2014, 15/12). Statistical Data of Women Entrepreneurs in Europe. Preuzeto s https://www.google.hr/search?q=„Statistical+Data+on+Women+Entrepreneurs+in+Europe“&oq=„Statistical+Data+on+Women+Entrepreneurs+in+Europe“&aqs=chrome..69i57.2364j0j8&sourceid=chrome&ie (30.06.2017.)

7. Ferk, M. (2013). Poticanje poduzetništva žena u zemljama Zapadnog Balkana - kritička analiza i najbolje prakse. Učenje za poduzetništvo, 3(1), 49-56. Preuzeto s http://hrcak.srce.hr/130296

8. Funda D. (2011). Menadžment malog poduzeća. Zaprešić: Visoka škola za poslovanje i upravljanje s pravom javnosti „Baltazar Adam Krčelić“

9. GEM Hrvatska, Global Entrepreneurship Monitor GEM. Preuzeto s http://www.gemhrvatska.org/index.html (21.11.2016.)

10. HBOR, Mikrokreditiranje uz potporu EU. Preuzeto s http://www.hbor.hr/mikrokreditiranje-uz-potporu-eu01 (15.11.2016.)

11. HBOR, Žene poduzetnice. Preuzeto s http://www.hbor.hr/Sec1667 (15.11.2016.)

12. Hrvatska komora dentalne medicine (2009). Strategija razvoja stomatološke zaštite 2009.-2015. godine Preuzeto s http://www.hkdm.hr/pic_news/files/hkdm/PRIJEDLOG%20STRATEGIJE-sijecanj%202010.pdf (13.11.2016.)

13. Hrvatska komora dentalne medicine, Osnivanje ordinacija. Preuzeto s http://www.hkdm.hr/rubrika/38/Osnivanje-ordinacija (13.11.2016.)

14. Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (2016). Interni podaci.


15. Jelavić A. i Ravlić, P. (1995). Ekonomika poduzeća. Split: Ekonomski fakultet

16. Kotler, P., Wong, V., Saunders, J. i Armstrong, G. (2006). Osnove marketinga. Zagreb: Mate

17. Lloyd, A i Terjesen, S. (2015) The 2015 Female Entrepreneurshio Index. The Globall Entrepreneurship and development institute.

18. Lončar, Z. (2015). Poduzetništvo žena u Republici Hrvatskoj. Ministarstvo poduzetništva i obrta [Power point prezentacija]. Preuzeto s http://www.femcities.at/data/files2/Conference%202015/FC_2015_Keynote2_ZdenkaLoncar_Croatia.pdf (07.07.2017.)

19. Ministarstvo poduzetništva i obrta (MINPO) (2014) Strategija poduzetništva žena u Republici Hrvatskoj 2014-2020. Preuzeto s http://www.europski-fondovi.eu/sites/default/files/dokumenti/SRP%C5%BD%20%202014%20-%202020.pdf (26.10.2016.)

20. Pavlić, V. (2016. 28. svibnja).Croatia Has More Female Leaders in Business than Switzerland and Austria. Total Croatia News. Preuzeto s http://www.total-croatia-news.com/item/12117-croatia-has-more-female-leaders-in-business-than-switzerland-and-austria (27.10.2016.)

21. Singer, S., Šarlija, N., Pfeifer, S. i Oberman Peterka, S. (2015) Što čini Hrvatsku (ne) poduzetničkom zemljom? CEPOR. Preuzeto s http://www.cepor.hr/wp-content/uploads/2015/04/GEM_brosura_2016_web.pdf (08.11.2016.)

22. Škrtić, M. i Mikić, M. (2011). Poduzetništvo. Zagreb: Sinergija

23. Vuk, B. (2006). Dva pogleda na žensko poduzetništvo. U [skupina autora], Primijenjeno poduzetništvo, Split i Zagreb: Beretin i Cera prom d.o.o.

24. Web stranica udruge KRUG. Preuzeto s http://www.krug.com.hr/default.aspx?id=6 (04.11.2016.)


UMREŽAVANJEM DO JAČANJA UČENJA ZA PODUZETNIŠTVO U EUROPI: HRVATSKA KAO DIO EUROPSKE MREŽE UČENJA ZA

PODUZETNIŠTVO (EE-HUB)

Maja Jukić, dipl. ing. el., Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanjaUlica Damira Tomljanovića-Gavrana 11, 10020 Zagreb, Hrvatska


Thomas Farnell, MA, Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja, Ulica Damira Tomljanovića-Gavrana 11, 10020 Zagreb, Hrvatska

Ines Elezović, mag. soc., Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja Ulica Damira Tomljanovića-Gavrana 11, 10020 Zagreb, Hrvatska


SAŽETAK

Europska mreža učenja za poduzetništvo (European Entrepreneurship Education NETwork) je paneuropsko tijelo koje čine institucije i pojedinci najaktivniji u promicanju i razvoju poduzetničkog obrazovanja u Europi. Ono je osmišljeno s ciljem da se zainteresirani dionici povežu te, obogaćeni razmjenom iskustava, nastave unapređivati razinu poduzetničkih aktivnosti, učenja i poučavanja, u svojoj zemlji i diljem Europe.

EE-HUB projekt traje tri godine (od 2015. do 2018.), a sufinancira ga Izvršna agencija za mala i srednja poduzeća (EASME) Europske komisije, u okviru COSME programa. Konzorcij voditelja projekta čine četiri partnera: JA Europe, EUROCHAMBRES, SEECEL i EUproVET. U sklopu EE-HUB projekta već su sada dostignuti značajni rezultati u području nacionalnih politika, potpore stručnome usavršavanju učitelja, sklapanju partnerstava i mreža, ojačavanju regionalnih tijela, škola i poduzetničkih inkubatora te prikupljanju instrumenata za praćenje i vrednovanje poduzetničkih postignuća. Koristeći brojne suvremene kanale, uglavnom informacijsko-komunikacijske tehnologije, prikupljaju se i analiziraju najbolje nacionalne prakse. Važna aktivnost je suradničko učenje i sastanci na kojima se donose preporuke koje svaki od stručnjaka prenosi natrag u svoju zemlju – svojoj organizaciji, ministrima, vladi i praktičarima. EE-HUB je zamišljen kao savjetodavno tijelo za europske donositelje javnih politika, kao i za institucije, s glavnim ciljem razmjene i prenošenja dobrih praksi u učenju za poduzetništvo.

U okviru ovog projekta, u kojem sudjeluju i eksperti iz Republike Hrvatske, održane su konferencije i okrugli stolovi te čitav niz online seminara. Također, do sada su

Stručni rad

224 Jukić, M., Farnell, T., Elezović, I.: Umrežavanjem do jačanja učenja za poduzetništvo u Europi

objavljeni sažetci s rezultatima aktivnosti radnih skupina, primjeri dobrih praksi, blogovi te izvješća.

Ključne riječi: učenje za poduzetništvo; politike EU; COSME program; EE-HUB projekt; umrežavanje eksperta; primjeri dobre prakse


1. UVOD: UČENJE ZA PODUZETNIŠTVO U EUROPSKOJ UNIJI

1.1. Politike Europske unije za promicanje učenja za poduzetništvo

Razvoj učenja za poduzetništvo već se više od desetljeća nalazi među istaknutim ciljevima Europske unije i njezinih država članica. U kontekstu ekonomskih i društvenih izazova s kojima se suočava Europa, posebice nakon gospodarske krize, Europska je komisija prepoznala kako je razvoj poduzetnosti među svim građanima neophodan za poticanje veće inovativnosti, zapošljivosti i socijalne uključenosti. Poduzetnost podrazumijeva sposobnost učenika za prepoznavanje vlastitih prednosti i jakih strana, kao i vlastitih nedostataka te inicijativnosti za osobni i profesionalni razvoj i za razvoj vlastite karijere. Osim što je neophodna za svakog pojedinca kao građanina u društvu u kojem živi, poduzetnost je i temelj za razvoj poduzetništva. Iz tog razloga, učenje za poduzetništvo naglašeno je kao prioritet u glavnoj razvojnoj strategiji Europske unije Europa 2020 (Europska komisija, 2010), kao i u politikama Europske unije u područjima obrazovanja i osposobljavanja, poduzetništva i zapošljavanja, što će biti detaljnije prikazano u nastavku.

1.1.1. Položaj učenja za poduzetništvo u politikama Europske unije za obrazovanje i osposobljavanje

Naglasak na važnosti jačanja poduzetničkih kompetencija na svim razinama obrazovanja jasno se odražava u okviru politike obrazovanja i osposobljavanja Europske unije. Već 2006. godine, među ključnim kompetencijama za cjeloživotno učenje (definirane u dokumentu Europskog parlamenta i Vijeća Europske unije, 2006) uključen je „osjećaj za inicijativu i poduzetništvo”. Ključne kompetencije definiraju se kao skup znanja, vještina i stavova koje treba stjecati svaki pojedinac do kraja obveznog obrazovanja i kroz cjeloživotno učenje te koji predstavljaju temelj za uspjeh pojedinaca u društvu temeljenom na znanju. Prema definiciji Europskog parlamenta, kompetencija poduzetništvo predstavlja sposobnost pojedinca da „pretvara ideje u djela“ i podrazumijeva kreativnost, inovativnost, sposobnost poduzimanja rizika, kao i sposobnost planiranja, organiziranja te vođenja projekata. U tom smislu, poduzetništvo spada među tzv. „transverzalne“ kompetencije, koje su jednako relevantne na poslovnoj, društvenoj i osobnoj razini. Učenje za poduzetništvo istaknuto je i među prioritetima Strateškog okvira EU za europsku suradnju u obrazovanju i osposobljavanju tzv. strategija ET 2020, (Vijeće Europske unije, 2009), kao i u dokumentu Promišljanje obrazovanja: ulaganje u vještine za bolje socioekonomske ishode (Europska komisija, 2012, str. 9). Potonji dokument naglašava kako:

„Države članice trebaju poticati razvoj poduzetničkih vještina kroz nove i kreativne načine podučavanja i učenja od osnovne škole nadalje, uz usredotočenost u srednjem i visokom obrazovanju na mogućnost pokretanja poduzeća kao karijernog puta. Iskustvo u stvarnom svijetu, kroz učenje temeljeno na rješavanju problema (eng.


problem-based learning) i kroz suradnju s poduzećima, trebalo bi biti ugrađeno u svim disciplinama i prilagođeno svim razinama obrazovanja. Svi mladi ljudi trebali bi imati barem jedno praktično poduzetničko iskustvo (eng. practical entrepreneurial experience) prije završetka obveznog obrazovanja.“

Od tada, naglasak na važnosti učenja za poduzetništvo dodatno je istaknut u dva EU dokumenta u području obrazovanja i osposobljavanja: Zaključci vijeća o poduzetništvu u obrazovanju i osposobljavanju (Vijeće Europske unije, 2015) i Rezolucija Europskog parlamenta od 8. rujna 2015 o poticanju poduzetništva mladih kroz obrazovanje (Europski parlament, 2015).

Značaj pristupanja poduzetništvu kao ključnoj kompetenciji (koja se promovira u sklopu politika EU za obrazovanje i osposobljavanje) jest u tome da se koncept poduzetništva ne ograničava na pokretanje poduzeća, već podrazumijeva široku i sveobuhvatnu definiciju sposobnosti „pretvaranja ideja u praksu“. Iz tog razloga, ključna kompetencija poduzetništva jednako je relevantna za profitni i neprofitni sektor, kao i za državnu službu.

1.1.2. Položaj učenja za poduzetništvo u politikama Europske unije za poduzetništvo i zapošljavanje

Naglasak na važnosti učenja za poduzetništvo jednako je snažan u okviru politika EU koje podupiru poduzetništvo, a ono se trenutno nalazi u nadležnosti Glavne uprave za unutarnje tržište, industriju, poduzetništvo i malo i srednje poduzetništvo – DG Grow. Nakon utvrđivanja nedostatka poticajnog okvira za poduzetništvo i razvoj malih i srednjih poduzeća u Europi (posebno u odnosu na Sjedinjene Američke Države), Europska unija razvila je 2008. godine sveobuhvatni strateški okvir za razvoj malih i srednjih poduzeća u Europskoj uniji, naziva Zakon o malom poduzetništvu za Europu (SBA - Small Business Act for Europe) (Europska komisija, 2008). U tom dokumentu, učenje za poduzetništvo definirano je kao ključni čimbenik za postizanje prvog načela SBA-a o „stvaranju okruženja u kojem poduzetnici i obiteljske tvrtke mogu napredovati te u kojem se poduzetništvo nagrađuje“.

Dodatni poticaj za razvoj poduzetništva i učenja za poduzetništvo u Europskoj uniji donio je Akcijski plan za poduzetništvo 2020. Učenje za poduzetništvo istaknuto je kao prvi od tri cilja (pod nazivom „Obrazovanje i osposobljavanje za poduzetništvo za potporu rastu i pokretanju poduzeća“), koji se odnosi na pokretanje „kulture poduzetništva u Europi, njegujući novu generaciju poduzetnika” (Europska komisija, 2013).

Konačno, Europska komisija nedavno je objavila Novi program vještina za Europu (Europska komisija, 2016). Pod nadležnošću Glavne uprave za zapošljavanje, socijalna pitanja i uključenost (DG Employment), Novi program vještina uključuje mjere za unapređenje EU okvira za ključne kompetencije kako bi što više ljudi steklo vještine koje su nužne za rad i život u 21. stoljeću, s posebnim naglaskom na promicanju poduzetničkih i inovativnih stavova i vještina, uključujući poticanje praktičnih poduzetničkih iskustava.


Ukratko, Europska unija donosi koherentan i međuresorni pristup učenju za poduzetništvo koji definira ciljeve i prioritete koji se reflektiraju i odražavaju u politikama pod nadležnošću različitih Glavnih uprava Europske komisije.

1.1.3. Analiza stanja: implementacija i provedba učenja za poduzetništvo u državama članicama Europske Unije

Unatoč tome što je integriranje učenja za poduzetništvo u obrazovne sustave jasno definirano kao prioritet na razini EU, razina provedbe učenja za poduzetništvo na razini država članica EU još uvijek nije zadovoljavajuća. Dvije recentne publikacije pružaju pregled trenutne situacije u Europi te identificiraju područja za poboljšanje: izvješće Europske komisije Učenje za poduzetništvo u školi u Europi (Entrepreneurship Education at School in Europe, Europska komisija / EACEA / Eurydice, 2016) i studija Učenje za poduzetništvo u Europskoj uniji: pregled politika i prakse (SEECEL, 2015), koja je izrađena za EU Mrežu izaslanika za malo i srednje poduzetništvo (SME Envoy Network).

Prije svega, važno je naglasiti kako niti jedna zemlja Europske unije, Europskog ekonomskog prostora ili zemalja pretpristupnica trenutno ne ispunjava kriterij „potpune provedbe“ (eng. mainstreaming) učenja za poduzetništvo, što podrazumijeva da se provodi na svim razinama obrazovanja uz adekvatno osposobljavanje nastavnog osoblja te uz robusno vrednovanje ishoda učenja (Europska komisija, op.cit.). Iako je u mnogim zemljama učenje za poduzetništvo postavljeno kao međupredmetna tema u osnovnom obrazovanju, to još uvijek nije slučaj u svim državama članicama. Također, u većini zemalja primarno se podučava poduzetništvo u srednjoškolskom obrazovanju kroz različite pristupe, na primjer, kao zasebni predmet ili integriran u druge predmete, ali često nije dio obaveznog dijela kurikuluma. Stoga Europska unija još nije blizu postizanja cilja stjecanja poduzetničke kompetencije (uz stjecanje praktičnoga poduzetničkog iskustva) kod svih učenika do kraja obveznog obrazovanja.

Na razini nacionalnih javnih politika, oba izvješća pokazuju kako je predanost cilju provedbe učenja za poduzetništvo izražena u strateškim dokumentima u gotovo svim državama članicama EU. Većina nacionalnih definicija pojma „učenja za poduzetništvo“ odražava širu definiciju koncepta učenja za poduzetništvo kao ključne kompetencije (umjesto da se isključivo odnosi na pokretanje poduzeća) te prepoznaju važnost navedene kompetencije za jačanje zapošljivosti. Nekoliko zemalja ima zasebne strategije za učenje za poduzetništvo (osobito u sjevernoj Europi i u zemljama jugoistočne Europe), dok druge zemlje naglašavaju učenje za poduzetništvo u sklopu širih strategija za inovaciju (Europska komisija, op.cit.). Usprkos tim pozitivnim trendovima, prema analizi SEECEL-a (op.cit.), u osam država članica EU, tema učenja za poduzetništvo nije uključena u nacionalne strategije obrazovanja te EU izaslanici za mala i srednja poduzeća iz devet država članica također smatraju kako učenje za poduzetništvo nije prioritet obrazovnih politika u njihovim zemljama. Ovaj problem vezan je uz širi izazov nedostatne međuresorne koordinacije za učenje za poduzetništvo u mnogim državama članicama.


Na razini provedbe, iako je poduzetništvo kao ključna kompetencija uglavnom integrirano u nacionalne kurikulume, ključni izazov leži u fragmentiranom pristupu razvijanju koherentnih ishoda učenja za tu kompetenciju (Europska komisija, op.cit.). U sklopu nacionalnih strategija vezanih uz učenje za poduzetništvo, ishodi učenja rijetko se nalaze među prioritetnim područjima djelovanja. U zemljama gdje su pak razvijeni ishodi učenja, često nisu sveobuhvatni te nedostaje koherentan pristup definiranju razina napredovanja kroz sve razine obrazovanja (eng. progression model).1 Naposljetku, izvješće Europske komisije nije moglo identificirati primjer jedne zemlje u kojoj su ishodi učenja za kompetenciju poduzetništva specifično podložni vrednovanju – što predstavlja značajno ograničenje djelotvornom podučavanju i učenju (Europska komisija, op.cit.).

Što se tiče mehanizama za pružanje podrške za uspješnu provedbu učenja za poduzetništvo (na primjer, putem obrazovanja nastavnika, smjernica za podučavanje, razmjene dobrih praksi), mnoge države članice EU, koje su već uvele učenje za poduzetništvo u kurikulum, još nisu razvile takve važne mjere podrške (SEECEL, op.cit.). Prema izvješću Europske komisije (op. cit.), nemoguće je točno utvrditi (bez dodatnih istraživanja) koliko je zemalja već integriralo učenje za poduzetništvo u obrazovanje nastavnika, budući da većina pružatelja inicijalnog obrazovanja nastavnika ima autonomiju u definiranju kurikuluma. No prema dostupnim informacijama, samo je sedam od ukupno 36 zemalja analiziranih u izvješću posebno istaknulo kako je učenje za poduzetništvo integrirano u inicijalno obrazovanje učitelja. Dodatno, manje od polovice zemalja ima posebne smjernice za metode podučavanja poduzetništva kao ključne kompetencije. Usprkos ovim trendovima, programi za kontinuirano stručno usavršavanje nastavnika u području učenja za poduzetništvo dostupni su u većini zemalja. Učenje nastavnika i njihova izloženost iskustvu poduzetništva ključni su elementi ovog procesa i predstavljaju ishodište za njihovo poučavanje poduzetništva.

Naposljetku, što se tiče praćenja i vrednovanja, broj država članica koji trenutno prikuplja podatke o tome kako se učenje za poduzetništvo provodi ili vrednuje provedbu istoga je zanemariv (SEECEL, op.cit.).

1.1.4. Pregled mjera Europske unije za jačanje učenja za poduzetništvo

U kontekstu strateškog naprijed prikazanog okvira Europske unije, Europska komisija poduzela je niz mjera za potporu razvoju nacionalnih politika za učenje za poduzetništvo, kao i za podršku provedbi učenja za poduzetništvo. U prvoj fazi, Europska komisija je podržala niz stručnih skupina za izradu analiza i za razvoj konceptualnih okvira i smjernica za poticanje daljnjeg razvoja učenja za poduzetništvo u Europi. Većina tih inicijativa pokrenuta je i podržana od strane glavnih uprava za

1 Jedan od rijetkih primjera koherentnog modela postepenog razvijanja kompetencije poduzetništva kroz sve razine obrazovanja je u Danskoj.Više informacija na: http://eng.ffe-ye.dk/knowledgecentre/entrepreneurship-education/progression-model


poduzetništvo (DG Grow)2 i za obrazovanje i osposobljavanje (DG EAC), a mjere su uključivale:

• organizaciju simpozija na visokoj razini o učenju za poduzetništvo, koji su rezultirali preporukama za europske institucije, države članice i obrazovne ustanove (npr. Oslo Agenda, 2006; te Budapest Agenda, 2011);

• izradu studija o učinku programa učenja za poduzetništvo u predtercijarnom i tercijarnom obrazovanju u Europi (Europska komisija/DG Enterprise, 2012; Europska komisija/DG Grow, 2015);

• razvoj smjernica za nastavnike (Europska komisija/DG Grow, 2014) koje sadrže primjere dobre prakse o tome kako integrirati učenje za poduzetništvo u nastavu;

• uspostavu stručne skupine na visokoj razini (Europska komisija/DG Enterprise, 2010), tematske radne skupine (Europska komisija/DG EAC, 2015) te skupine stručnjaka za pokazatelje učenja za poduzetništvo i poduzetničke kompetencije (ICF GHK, 2014), čija završna izvješća pružaju bogat izvor podataka i preporuka za provedbu učenja za poduzetništvo.

Od 2012. godine tri najznačajnije i najvažnije inicijative EU vezane uz učenje za poduzetništvo su:

• Učenje za poduzetništvo u školama u Europi: navedena tematska izvješća pripremljena od strane mreže Eurydice Europske komisije (Europska komisija / EACEA / Eurydice, 2012; Europska komisija/EACEA /Eurydice, 2016) pružaju neprocjenjiv izvor usporedivih informacija o tome kako razne države članice provode učenje za poduzetništvo u svojim obrazovnim sustavima.

• HEInnovate: internetski alat za samoprocjenu stupnja poduzetnosti i inovativnosti visokih učilišta razvijen od strane Europske komisije (DG EAC) i OECD-a (LEED Forum), kojim se također procjenjuje mjera do koje je učenje za poduzetništvo ugrađeno u nastavu te koliko dobro je visoko učilište povezano s gospodarstvom i drugim vanjskim dionicima (HEInnovate, 2014).

• EntreComp: možda najvažnija inicijativa u području učenja za poduzetništvo u posljednjih deset godina razvoj je Okvira poduzetničke kompetencije (European Entrepreneurship Competence Framework – EntreComp) (Bacigalupo i sur., 2016). EntreComp pruža sveobuhvatan referentni okvir koji definira znanja, vještine i stavove koji čine poduzetničku kompetenciju. Okvir se sastoji od tri međusobno povezana područja kompetencija („Ideje i mogućnosti”, „Resursi” i „U akciju”) koja čine model napredovanja kroz osam razina obrazovanja s ukupno čak 442 ishoda učenja. Ovaj se okvir može koristiti kao resurs za izradu kurikuluma, razvoj aktivnosti učenja te za planiranje metoda vrednovanja ishoda učenja.

2 Napomena: 2015. godine je Glavna uprava za poduzetništvo i industriju (DG Enterprise) Europske komisije postala Glavna uprava za unutarnje tržište, industriju, poduzetništvo i mala i srednja poduzeća (DG Grow).


Osim navedenih inicijativa, Europska komisija također podržava razvoj učenja za poduzetništvo putem nekoliko programa za financiranje projekata (na primjer, Erasmus+, COSME i CIP, kao i kroz europske fondove). Među značajnim inicijativama financiranim od strane Europske komisije su pokretanje SEECEL-a (Regionalnog centra za učenje za poduzetništvo za zemlje jugoistočne Europe), razvoj inovativnih alata za vrednovanje ishoda učenja učenja za poduzetništvo (projekt Assessment Tools and Indicators for Entrepreneurship Education – ASTEE), istraživanje učinka programa učenja za poduzetništvo (projekt Innovation Cluster for Entrepreneurship Education – ICEE), te pokretanje Europske mreže stručnjaka za učenje za poduzetništvo (EE HUB) o čemu je detaljnije riječ u idućem poglavlju.

2. INICIJATIVA EE-HUB: PREMA EUROPSKOM CENTRU IZVRSNOSTI U UČENJU ZA PODUZETNIŠTVO

Unatoč mnogim inicijativama za unapređenje učenja za poduzetništvo, brojne države članice EU i zemlje pretpristupnice trebaju dodatnu podršku, savjete i resurse za razvoj politike za učenje za poduzetništvo. Jedna od preporuka stručne skupine Europske komisije za učenje za poduzetništvo (Europska komisija / DG Enterprise, 2010) bila je da se, upravo zbog ove potrebe, uspostavi posebni Europski centar za učenje za poduzetništvo kao opservatorij aktualnih politika i prakse, kao platforma za komunikaciju dionika te kao istraživački centar za prikupljanje i širenje dobrih praksi, istraživanja i referentnih okvira. U tom smjeru već je predložen niz inicijativa i osnovane su brojne institucije u Europi. Među ostalima, u Hrvatskoj je 2009. godine, uz podršku Europske komisije (DG Near i DG Grow), osnovan Regionalni centar za učenje za poduzetništvo za zemlje jugoistočne Europe (SEECEL) koji i danas djeluje na području jugoistočne Europe, Dunavske regije. Ovaj centar na razini EU intenzivno radi na razvoju okvira za ključnu kompetenciju poduzetništva, što je rezultiralo prepoznavanjem SEECEL-a kao jednog od primjera najbolje prakse u Europi u ovom području (SEECEL, 2016; CARDET, 2016). Druga značajna inicijativa bila je financiranje Europske mreže učenja za poduzetništvo (tzv. EE-HUB) od strane Europske komisije (DG Grow) koja okuplja vrhunske stručnjake i organizacije za zajednički rad na identifikaciji i diseminaciji dobrih praksi i preporuka za donositelje odluka.

EE-HUB projekt započeo je 2015., a njegove aktivnosti završavaju 2018. godine. Sufinancira ga Izvršna agencija za mala i srednja poduzeća (EASME) Europske komisije, u okviru COSME programa. Konzorcij voditelja projekta čine četiri partnera: JA Europe, EUROCHAMBRES, SEECEL i EUproVET. Aktivnosti su organizirane kroz rad pet ekspertnih radnih skupina: (1) Okviri nacionalnih politika – (eng.) National Policy Framework, (2) Stručno usavršavanje i potpora nastavnika – (eng.) Teacher training and support, (3) Partnerstva: uloga poduzeća, udruženja i organizacija – (eng.) Partnerships: role of businesses, private associations and organizations, (4) Uloga regionalnih vlasti, škola i poduzetničkih ekosustava – (eng.) The role of regional authorities, schools and the entrepreneurship ecosystem i (5) Instrumenti za prikupljanje i obradu podataka – Instruments to collect and assess information.

EE-HUB projekt zamišljen je kao savjetodavno tijelo za donositelje europskih


politika i institucije s glavnim ciljem razmjene i prenošenja dobrih praksi u učenju za poduzetništvo. Mrežu čini 44 eksperata iz cijeloga svijeta, 25 ambasadora koji su istovremeno članovi Europskog parlamenta te preko 20 članova foruma. U okviru EE-HUB projekta sudjeluju i eksperti iz Republike Hrvatske, predstavnici nacionalnih i regionalnih vlasti, visoko-obrazovnih ustanova (Sveučilište Josip Juraj Strossmayer iz Osijeka), javnih institucija (Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja), komora iz područja ekonomije i gospodarstva, poslovnih tvrtki i drugih organizacija.

U sklopu EE-HUB projekta već sada su dostignuti značajni rezultati u području razvoja nacionalnih politika, potpore stručnome usavršavanju učitelja, sklapanju partnerstava i mreža, ojačavanju regionalnih tijela, škola i poduzetničkih inkubatora te prikupljanju instrumenata za praćenje i vrednovanje poduzetničkih postignuća. Koristeći brojne suvremene kanale prijenosa informacija, uglavnom informacijsko-komunikacijske tehnologije, prikupljaju se i analiziraju najbolje nacionalne prakse. Važna aktivnost je suradničko učenje i sastanci na kojima se donose preporuke koje svaki od stručnjaka prenosi natrag u svoju zemlju – svojoj organizaciji, ministrima, vladi i praktičarima. U prve dvije godine projekta, održane su tri velike konferencije, šest okruglih stolova te 20 online seminara. Također, do sada je objavljeno pet sažetaka s rezultatima aktivnosti radnih skupina, preko 60 primjera dobrih praksi, tridesetak blogova i publikacija s preporukama za donositelje politika (dostupno na: http://www.ee-hub.eu/).

U okviru recentnih aktivnosti u projektu, često je isticano kako prema Eurydice izvješću iz 2016. godine postoji još puno prostora za napredak u zemljama EU kad je riječ o učenju za poduzetništvo. Kako se navodi, samo 11 zemalja članica navelo je učenje za poduzetništvo kao svoj eksplicitni prioritet, a ostalima tek predstoji pronalaženje prikladnih politika, metodologije i dinamike kojom će to učiniti. Jedan od ključnih dokumenata u tom kontekstu je i publikacija Put k uspjehu (Road to success, DG Grow, 2015), meta-studija namijenjena za donositelje obrazovnih politika i odluka u kojoj se nalazi sažeti prikaz dotadašnjih spoznaja o uvođenju učenja za poduzetništvo u obrazovne sustave. Tako je, primjerice, u Sloveniji utvrđeno da je projekt Creativity and innovation in school (UPI) kojim su podupirani poduzetnički tečajevi i klubovi, prema stavovima učenika i njihovih mentora, svojim aktivnostima doprinio postizanju kreativnog ozračja u školama. Evaluacija ENTRANCE projekata u Engleskoj, Izraelu i Mađarskoj pokazala je pozitivan efekt učenja za poduzetništvo u smanjivanju socijalne isključenosti podižući motivaciju i samopouzdanje učenika. Istraživanjem Experiences from participation in JA-YE Company Programmes: What experience did participants in Company Programmes have during their time as company founders – and what happened next? procjenjivani su rezultati JA – YE programa u Belgiji, Danskoj, Estoniji, Finskoj, Rumunjskoj i Slovačkoj. Zaključeno je kako su do dobi od 25 godina, korisnici ovoga progama pokazali tri puta veću vjerojatnost (15%) pokretanja novih (start-up) tvrtki od prosjeka populacije Europe (5-6%).

Nadalje, ovo potvrđuju i prvi rezultati ICEE istraživanja, sadržajno povezanog s EE-HUB aktivnostima, koji su objavljeni u lipnju 2017. godine te predstavljeni na prvom Europskom summitu o učenju za poduzetništvo (Brussels, Belgija, od 11. do 12. srpnja 2017.). Istraživanje je uključivalo kombinaciju kvalitativnih i kvantitativnih metoda, a ispitanici su bili učenici, nastavnici i roditelji iz 25 srednjih škola, kao


i predstavnici poslovnog sektora. Prikupljanje podataka provedeno je u pet europskih zemalja – Belgiji, Estoniji, Finskoj, Italiji i Letoniji tijekom 2016. godine. U prvim izvješćima prikazani su rezultati kvalitativnog dijela istraživanja u kojemu su nastavnici istaknuli da su učenici u sklopu učenja za poduzetništvo kroz programe osnivanja i vođenja tvrtki bili izloženi sasvim novome načinu učenja. Riječ je o projektno orijentiranoj nastavi s elementima praktičnog učenja (engl. learning by doing) gdje do izražaja posebno dolazi timski rad i suradnja. Nastavnici iskazuju da su uspostavili bliži i smisleniji odnos s učenicima, stekli više uzajamnog poštovanja te se bolje upoznali kroz ozračje temeljeno na jednakosti i suradnji (Hella Eide i Olsvik, 2017, 85). Jedino hrvatsko istraživanje provedeno na nacionalnom uzorku hrvatskih srednjoškolaca (Elezović i Muraja, 2013; Tafra, Elezović i Sertić, 2012) pokazalo je pak ispodprosječnu zastupljenost poduzetničkih sadržaja u nastavnim planovima i programima srednjih škola, nisku razinu informiranosti učenika, ali i njihov veliki optimizam u stavovima da se odgovarajućim obrazovanjem poduzetnička znanja, stavovi i vještine potrebne za pokretanje vlastitog posla mogu uspješno usvojiti i to upravno u formalnim odgojno-obrazovnim institucijama.

3. ZAKLJUČAK

Preporuke za donošenje politika kojima se promiče učenje za poduzetništvo u Europi još su jedan produkt sinergije stručnjaka EE-HUB projekta (Policy Recommendations: Moving Entrepreneurship Education forward in Europe, 2017). Riječ je o aktivnostima koje se preporučuju na razini europskih institucija i tijela, nacionalnih vlada, za poslovnu zajednicu i obrazovne institucije. Države se potiču da kroz nacionalne politike učine učenje za poduzetništvo dijelom rada svake škole te da se ti planovi jasno prenesu nastavnicima, učenicima, roditeljima i lokalnoj zajednici. Nadalje, potrebno je aktivno poticati ravnatelje, nastavnike i učenike da surađuju i međusobno dijele svoja znanja i iskustva u nacionalnom i međunarodnom kontekstu. Sve preporučeno nemoguće je provesti bez educiranih nastavnika za koje je potrebno ove sadržaje osigurati već kroz njihovo inicijalno obrazovanje. Za očekivati je da, kada stasaju nastavnici koji su učenju za poduzetništvo bili izloženi tijekom svog osnovnog i srednjeg, a možda i visokog obrazovanja, obrazovanje učenika za poduzetnost i poduzetništvo može imati eksponencijalne pozitivne učinke. Uspostavljeni strategijski okvir EU, kao i financiranje brojnih aktivnosti u ovome području, nedvojbeno ukazuju na pravac donošenja politika te osiguravaju potporu nacionalnim vladama za sustavno uvođenje, implementaciju i praćenje učenja za poduzetništvo. Tako je i u okviru prijedloga cjelovite kurikularne reforme istaknuto da je ona usmjerena, među ostalim, „jasno definiranim odgojno-obrazovnim ishodima koji nisu isključivo kognitivne prirode (znanja), nego u skladu s određenjem temeljnih kompetencija za cjeloživotno učenje, uključuju i razvoj vještina, stavova kreativnosti, inovativnosti, kritičkog mišljenja, inicijativnosti, poduzetnosti, estetskog vrednovanja, odgovornosti, odnosa prema sebi, drugima i okolini, vladanja i drugima“ kao i „otvorenim didaktičko-metodičkim sustavima koji omogućuju odgojiteljima, učiteljima, nastavnicima, djeci i učenicima slobodu u izboru sadržaja, metoda i oblika rada“ (Strategija znanosti obrazovanja i tehnologije, 2014).


To svakako pokazuje orijentiranost Republike Hrvatske prema europskim prioritetima i inicijativama u području učenja za poduzetništvo. Nadalje, Poduzetništvo je predloženo kao međupredmetna tema u svim razredima osnovne i srednje škole i trebalo bi se ostvarivati kroz tri domene: „Promišljaj poduzetnički“, „Djeluj poduzetnički“ te „Ekonomsku i financijsku pismenost“. Ostaje vjerovati da, obzirom na razvoj i zrelost nacionalnih programskih dokumenata, neće biti potreban još prevelik broj godina od njihova predlaganja do realizacije u odgojno-obrazovnom kontekstu. Situacija u nacionalnom gospodarstvu i ekonomiji s jedne strane, ali i u odgojno-obrazovnom sustavu s druge, ne ostavlja prostora za sumnju da je vrijeme za konkretne promjene već došlo.


THROUGH NETWORKING TO FOSTERING ENTREPRENEURSHIP EDUCATION IN EUROPE: CROATIA AS A PART OF EUROPEAN

ENTREPRENEURSHIP EDUCATION NETWORK (EE-HUB)

Maja Jukić, Bsc in Electrotechnics, National Centre for External Evaluation of Education Ulica Damira Tomljanovića-Gavrana 11, 10020 Zagreb, Croatia


Thomas Farnell, MA, National Centre for External Evaluation of EducationUlica Damira Tomljanovića-Gavrana 11, 10020 Zagreb, Croatia

Ines Elezović, MA in Sociology, National Centre for External Evaluation of EducationUlica Damira Tomljanovića-Gavrana 11, 10020 Zagreb, CroatiaTelephone: +385 1 4501 868, e-mail: [email protected]

ABSTRACT

European Entrepreneurship Education NETwork is a Pan-European body constituted out of institutions and individuals that are most active in promoting and developing entrepreneurship education in Europe. It is organized with the aim of connecting interested shareholders who, enriched by this experience of exchange, then continue their work of enhancing levels of entrepreneurship activities, learning and teaching in their country and around the Europe.

EE-HUB project has duration period of three years (from 2015 do 2018) and is co-financed by The Executive Agency for Small and Medium-sized Enterprises (EASME) of the European Commission. Consortium of project coordinators consists of four companies: JA Europe, EUROCHAMBRES, SEECEL and EUproVET. Within the EE-HUB project significant results have already been achieved in the area of national politics, development of professional teacher training, partnerships and networks creation, fostering regional institutions, schools and entrepreneurship incubators and gathering instruments for monitoring and evaluating entrepreneurial achievements. By using multiple contemporary channels of information-communication technologies, the best national practices are being collected and analyzed. Important project activities are also peer learning process and expert meetings in which recommendations are being formulated. Every expert member conveys these recommendations to his/her country, more specifically to organizations, ministries, government and practitioners. EE-HUB is envisioned as an advisory body for European policy makers and institutions with the main goal of exchanging and relaying good practices in entrepreneurship education.

So far conferences, round tables and set of online seminars were conducted within this project and Croatian experts participated in all of them. Also, summaries with the results of working groups, examples of good practices, blogs and reports were published as project results.

Keywords: entrepreneurship education; EU policies EU; COSME program; EE-HUB project; experts’ networking; good practice examples


LITERATURA

1. Bacigalupo, M., Kampylis, P., Punie, Y. i Van den Brande, G. (2016). EntreComp: The Entrepreneurship Competence Framework. Luxembourg: Publication Office of the European Union.

2. CARDET (2016). Final Report for External Evaluation: Comprehensive External Evaluation of SEECEL Activities. Preuzeto s http://www.seecel.hr/UserDocsImages/Documents/Evaluation_Report_v13_SEECEL.PDF (29.06.2017.)

3. EE-HUB (2017). Policy Recommendations: Moving Entrepreneurship Education forward in Europe. Preuzeto s http://ee-hub.eu/index.php?option=com_attachments&task=download&id=492:EE-HUB-Policy-Recommendations (29.06.2017.)

4. Elezović, I. i Muraja, J. (2013). Informiranost učenika o poduzetničkim sadržajima u programima srednjih škola. Učenje za poduzetništvo, 3(2), 190-201. Preuzeto s http://hrcak.srce.hr/130405

5. Europska komisija (2008). Communication from the Commission to the Council, the European Parliament, the European Economic and Social Committee and the Committee of the Regions - “Think Small First” - A “Small Business Act” for Europe. COM/2008/0394 final.

6. Europska komisija (2010). Europe 2020. A strategy for smart, sustainable and inclusive growth. COM/2010/2020 final.

7. Europska komisija (2011). Communication from the Commission to the European Parliament, the Council, the European Economic and Social Committee and the Committee of the Regions of 20 September 2011 - Supporting growth and jobs – an agenda for the modernisation of Europe's higher education systems. COM(2011) 567.

8. Europska komisija (2012). Communication from the Commission to the European Parliament, the Council, The European Economic and Social Committee and the Committee of the Regions - Rethinking Education: Investing in skills for better socio-economic outcomes. COM (2012) 669.

9. Europska komisija (2013). Communication from the Commission to the European Parliament, the Council, the European Economic and Social Committee and the Committee of the Regions: Entrepreneurship 2020 Action Plan — Reigniting the entrepreneurial spirit in Europe. COM(2012) 795 final.

10. Europska komisija (2016). Communication from the Commission to the European Parliament, the Council, the European Economic and Social Committee and the Committee of the Regions. A New Skills Agenda For Europe: Working together to strengthen human capital, employability and competitiveness. COM(2016) 381 final.


11. Europska komisija, Glavna uprava za obrazovanje i kulturu [DG EAC] (2014). Thematic Group for Entrepreneurship Education. Final Report. Brussels: Europska komisija, Glavna uprava za obrazovanje i kulturu.

12. Europska komisija, Glavna uprava za poduzetništvo i industriju [DG Enterprise] (2010).Towards Greater Cooperation and Coherence in Entrepreneurship Education - Report and Evaluation of the Pilot Action High Level Reflection Panels on Entrepreneurship Education. Brussels: Europska komisija, DG Enterprise.

13. Europska komisija, Glavna uprava za poduzetništvo i industriju [DG Enterprise] (2012). Effects and Impact of Entrepreneurship Programmes in Higher Education. Brussels: Europska komisija, DG Enterprise.

14. Europska komisija, Glavna uprava za poduzetništvo i industriju [DG Enterprise] (2014). Entrepreneurship Education: A Guide for Educators. Brussels: Europska komisija, DG Enterprise.

15. Europska komisija, Glavna uprava za unutarnje tržište, industriju, poduzetništvo i mala i srednja poduzeća [DG Grow] (2015). Entrepreneurship Education: A Road to Success - Final Report. Brussels: Europska komisija, DG Grow.

16. Europska komisija, Izvršna agencija za obrazovanje, audiovizualnu politiku i kulturu [EACEA/Eurydice] (2012). Entrepreneurship Education at School in Europe National Strategies, Curricula and Learning Outcomes. Luxembourg: Publications Office of the European Union.

17. Europska komisija, Izvršna agencija za obrazovanje, audiovizualnu politiku i kulturu [EACEA/Eurydice] (2016). Entrepreneurship Education at School in Europe. Eurydice Report. Luxembourg: Publications Office of the European Union.

18. Europski parlament (2015). European Parliament resolution of 8 September 2015 on promoting youth entrepreneurship through education and training (2015/2006(INI)).

19. Europski parlament i Vijeće Europske unije (2006). Recommendation 2006/962/EC of the European Parliament and of the Council of 18 December 2006 on key competences for lifelong learning. [Official Journal L 394 of 30.12.2006].

20. HEInnovate (2014). The Entrepreneurial Higher Education Institution. A Review of the Concept and its Relevance Today. Preuzeto s https://heinnovate.eu/resource/entrepreneurial-higher-education-institution-review-concept-and-its-relevance-today (29.06.2017.)

21. Hella Eide T. i Olsvik, V. M. (2017). Qualitative case study of mini-company experiences in five European countries. Lillehammer: Eastern Norway Research Institute. Preuzeto s http://www.icee-eu.eu/component/attachments/attachments.html?task=attachment&id=512

22. ICF GHK (2014). Expert Group on Indicators on Entrepreneurial Learning and Competence: Final Report. Preuzeto s http://ec.europa.eu/dgs/education_


culture/repository/education/library/reports/2014/entrepreneurial-expert-report_en.pdf (29.06.2017.)

23. Nacionalni kurikulim međupredmetne teme Poduzetništvo – prijedlog (2016). Preuzeto s http://www.kurikulum.hr/wp-content/uploads/2016/03/Poduzetnis%CC%8Ctvo.pdf (30.07.2017.)

24. South East European Centre for Entrepreneurial Learning [SEECEL] (2015). Entrepreneurship Education in the European Union: An Overview of Policies and Practice. Results of thematic survey for the EU SME Envoys Network (2015). Zagreb: SEECEL. Preuzeto s http://ec.europa.eu/transparency/regexpert/index.cfm?do=groupDetail.groupDetailDoc&id=23936&no=4 (29.06.2017.)

25. South East European Centre for Entrepreneurial Learning [SEECEL] (2016). Developing Entrepreneurial Societies: The Entrepreneurial Learning Effect: The SEECEL Story in Numbers. Preuzeto s http://www.seecel.hr/UserDocsImages/Documents/SEECEL%20by%20the%20Numbers%20-%20web.pdf (29.06.2017.)

26. Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije (2014.). Narodne novine 124/2014. Preuzeto s http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2014_10_124 _2364.html (30.07.2017.)

27. Tafra, V., Elezović, I. i Sertić, I. (2012). Percepcija karijere poduzetnika kod srednjoškolskih učenika strukovnih škola u Republici Hrvatskoj. Učenje za poduzetništvo, 2(2), 227-234. Preuzeto s http://hrcak.srce.hr/130270

28. Vijeće Europske unije (2009). Council conclusions of 12 May 2009 on a strategic framework for European cooperation in education and training (ET 2020). [Official Journal C 119 of 28.5.2009].

29. Vijeće Europske unije (2015). Council conclusions on entrepreneurship in education and training (2015/C 17/02).


INTRAPRENEURSHIP AND SELF-MANAGEMENT TRADITION: SEGMENT SAMPLE APPROACH

Siniša Zarić, PhD, Faculty of Economics University of BelgradeKamenička 6, 11000 Beograd, Serbia


Vojislav Babić, PhD, Institute of Sociology,Cika Ljubina 18, 11000 Belgrade, Serbia


ABSTRACT

Intrapreneurship is a process of forming small autonomous units within the companies which are given necessary resources in order to achieve greater flexibility and adaptability to changes in the environment. Intrapreneurship encourages and stimulates creativity, talent and ideas of employees in order to achieve a profitable enterprise for the company (Babić and Zarić, 2017). From formulating the notion of intrapreneurship (Pinchot, G. and Pinchot, E., 1978; Pinchot, G., 1985), researches can be divided into three phases. The first phase emphasizes the positive impact of innovations, risk taking, employee manager support, organizational renewal and revitalization of the company. The second phase is focused on the analysis of intra-entrepreneurial behavior in large US companies (Sadana and Jidda, 2016). In the third phase, it has been accepted that American experience can not be generalized to different cultures and company sizes, because there are significant discrepancies (Antoncic, 2007). Reviving interest in intrapreneurship, Babić and Zarić (2017) proved the influence of intrapreneurship on the volume of business and investment trend of large companies. Providing opportunities to undertake business initiatives, to access the resources for the realization of innovation and tolerance for mistakes, intrapreneurship allows employees to put themselves in the role of entrepreneurs within large companies.

A set for intrapreneurship measuring containing 10 indicators was created for the needs of this research. The sample included 25 large Serbian companies and the data were collected using a questionnaire with closed answers, together with Likert scales. The sample was divided into 2 segments. The first segment included companies being present on Serbian market from the period before 1991, while the second segment contained companies operating on the same market after 1991. The main purpose of the research was to determine the systematic differences between the segments (Samary, 1988; Ward, 1958) and to explain their causes from the point of view of institutional economics.

Keywords: intrapreneurship; indicators; measuring; Serbian companies; segment-sample analysis

Professional paper

240 Zarić, S., Babić, V.: Intrapreneurship and Self-management Tradition: Segment Sample Approach

1. INTRODUCTION

There is enough evidence from the authors whose major works are dedicated to the analyses of entrepreneurship, as well as intrapreneurial aspects (Antoncic, Singer) and from the well-known international projects, such as GEM and GLOBE (Global Leadership and Organizational Behavior Effectiveness) showing that in the economies of transition countries, inheriting self-management traditions, the employees are still showing more incentives and more activities in the process of bettering the companies’ performances. In this study, the hypothesis is that in the large Serbian companies founded in the era of self-management (in ex-Yugoslavia it lasted for more than forty years, creating sharp cultural differences in respect to the other communist countries - Catherine Summary (1988) would say “so-called communist”) there is a moderate way of expressing ideas, innovative or just managerial, besides the neoliberal system and private ownership of the companies. In order to explain a relative delay of the ex Yugoslavian countries in the transition process and an extremely long transition recession, leaving the political problems and wars out of the analyses, Pejovich (2003) explained big cultural differences, especially concerning the position of the employees in the company. The employees from the Eastern European countries, working in the system of a sharp power distance cultural dimension, are not faced with a big difference in their relations toward the party manager or a private owner. On the contrary, privatized companies and newly created private ones in the countries with the self-management tradition, suffered from the newly established strictly hierarchically structured companies, mostly without having a chance to play a more active role in the companies’ life. Thus, the resistance to the new neoliberal model has also become a barrier for faster transition.

The report on the research undertaken in Croatia, in the framework of GEM 2016 (Kelley et al., 2016) for the first time included data on the entrepreneurial activities of employees (according to the methodology developed by Bosma, Wennekers and Amoros (Bosma et al., 2012). The Netherlands authors (Bosma, Starm and Wennekers, 2010) introduced this dimension in the study.

Apart from the most of the findings in this study which inspired the team leader, professor Singer, to create a critical title of the published version of the report on Croatia, “What makes Croatia a (non)entrepreneurial country?”, the results on entrepreneurial activities of the employees were close to the average results characterizing the economies based on innovations, heading the list of the Central and Eastern European countries (Singer et al., 2017). The latest results indicate that as many as 7.5% of the employees are involved in some entrepreneurial activity within the company (Singer et al., 2017, 35 see Table 22). It is worth mentioning that the results for Bosnia and Herzegovina show that 7.2% of the employees are also undertaking initiatives focused on improving the companies’ performance and results.

A number if cross-country studies published by Slovenian professor Antoncic and his colleagues (Antoncic, Hisrich, 2001), besides the limited relevance due to the sample size (especially the small number of American companies), and the results from the new edition of the Global Entrepreneurship Monitor, could lead the researchers


toward the idea that the encouraging data on entrepreneurial activities of the employees could be a part of the mental matrix of people living in the countries that have a developed model of self-management in their near past. The study of the large companies in Belgrade was in a way inspired by this idea, leading to the hypothesis that those companies which have existed during the self-management system, are showing more of intrapreneurial activities than the companies founded in the period of transition.

2. THE CONCEPT OF INTRAPRENEURSHIP: PHASE DEVELOPMENT

Intrapreneurship is a process of forming small autonomous units within the companies which are given necessary resources in order to achieve greater flexibility and adaptability to changes in the environment. Intrapreneurship encourages and stimulates creativity, talent and ideas of employees in order to achieve a profitable enterprise for the company (Babić and Zarić, 2017). Intrapreneurship is a concept that develops new products, services, technologies, administrative techniques, strategies and competitive positions (Antoncic and Hisrich 2001). In managerial praxis, intrapreneurship was in most cases applied in large companies, although there were no isolated cases of application to increase the efficiency of medium-sized firms. From formulating the notion of intrapreneurship (Pinchot, G. and Pinchot, E. 1978; Pinchot, G., 1985), researches can be divided into three phases. The first phase emphasizes the positive impact of innovations, risk taking, employee manager support, organizational renewal and revitalization of the company. The second phase is focused on the analysis of intrapreneurial behavior in large companies, mostly American and Japanese companies. We emphasize the importance of this phase as the key one, essential and most fruitful in the development of intrapreneurship. It was an organizational concept that puts the personality of intrapreneur in the center spot. It is a phase in which the owner and managers recognize and become aware of the value of a talented intrapreneur, his or her creativity and skill to improve the technological process and find various solutions in large companies. In this phase, intrapreneur comes to the forefront and presents a priceless resource for the company. The nurturing of their gift, meeting their creative proposals and solutions, giving them a free hand and special status, leads to raising the company's profitability and attractiveness on the market. On the other hand, by taking care of an intrapreneur his or her loyalty is assured, and an important resource remains in the company when the intrapreneur is not looking for a better position in a competing company and not starting his or her own business. Examples in practice and literature are numerous. The two of them will be briefly described. 1. The case of Play Station intrapreneur, year of launching: 1994. Sony's employee Ken Katuragi bought his daughter a Nintendo gaming console and noticed that the system had extremely bad sound effects. For this reason, Kuturagi invented the SPC7000 for the next generation of Nintendo consoles. He was about to be fired when Sony discovered his sideline project. However, the CEO Norio Ortega realized the value of Kuturagi's invention and supported his efforts. Kuturagi worked parallel for Nintendo, developing CD Rom based consoles. However, Nintendo decided not


to go forward with it (Sadana, Jidda, 2016). Later, Kuturagi helped Sony develop a new gaming system, known as the Play Station. The famous version of Sony Play Station 2 became the best-selling game console ever and Kuturagi founded Sony Computer Entertainment, one of the most successful Sony's divisions (ibid).

2. The case of Java Language Intrapreneurs, Sun Microsystems, year of launching: 1995. When young talented programmer Patrick Naughton informed Sun's CEO Scott McNealy he was leaving the company, he practically marked the beginning of Java programming era. Asked to explain what was wrong with Sun, the programmer responded that Sun was missing out on the fast-growing PC consumer market (Sadana, Jidda, 2016). Overnight, his 12-page email became the Sun's new development strategy. A 25 year old Naughton stayed in the company, and Sun formed a special group for breaking into the consumer market. A member of the group, James Gosling, created the programming language called Oak, later renamed Java. With the support of Bill Joy, the Sun's co-founder, Java started to be used across various platforms (computers, cell phones, PDAs, etc.). Soon, by the end of 1996 Java had about 100 licensees and attracted 6000 developers (ibid).

The third phase of studies covers the period from 2000 until today. It has been accepted that American experience cannot be globalized into different cultures and firm sizes, because there are significant differences. A typical example is Antoncic’s (2007) cross-cultural study on Slovenian and American firms. The samples were from very diverse economies: Slovenia as the representative of Central European transitional economy and the USA as the representative of world industrial power. According to the results, a positive relation was confirmed between intrapreneurship and environmental characteristics, as well as intrapreneurship and organizational characteristics for both countries (Antoncic, 2007). In Slovenia’s case, intrapreneurship was positively related to growth and profitability of the firms. On the other hand, in case of the USA, a positive corelation was confirmed between intrapreneurship and growth while the intrapreneurship-profitability relationship was not significant (ibid). This study is important because it provides strong evidence of the cross-cultural comparability of intrapreneurship models encouraging researchers to do further comparative analysis in this area. A survey on intrapreneurship in large Belgrade companies can also be considered in the third phase of the studies (Babić, Zarić, 2017). Using the factor and regression analysis, the authors isolated two complex factors of intrapreneurship and proved their impact on business volume and investment trend of large companies (ibid).

3. COMPARATIVE ANALYSIS OF INTRAPRENEURSHIP

The chapter will present a part of the research results on internal intrapreneurship that was completed on December 2016. The sample covered 25 large companies in the capital city of Serbia. As a criterion for defining large companies we used the applicable accounting law (Accounting Act, 2013). For choosing a company for the sample, first it was taken into account that the ratio of Belgrade's economic sectors in gross domestic product share was authentically mapped (PKB, 2015). The selection of companies was based on the listing obtained in the Serbian Business Registers


Agency. As a technique, simple random sampling without repeating was used. As an instrument for collecting data we used a questionnaire with closed and opened answers and Likert scales. The questionnaire was given to lower and middle-ranked managers of the selected companies. Owners and high-ranked managers were not included in the sample in order to avoid the possibility of biased responses. The sample was divided into 2 segments. The first segment included companies being presented on Serbian market from the period before 1991, while the second segment contained companies operating on the same market after 1991. The main purpose of the research was to determine the system’s differences between segments. For the needs of this research, a set for intrapreneurship measuring containing 10 indicators was created,.The set included the following indicators: 1. encouraging the work of autonomous and functional teams 2. the existence of business initiative, 3. access to resources for testing new business ideas, 4. risk taking for the realization of new business ideas, 5. resources for the development of new ideas, 6. the possibility of using the resources of other units, 7. tolerance of mistakes in order to realize new ideas, 8. system of rewarding, 9. management support at all levels and 10. number of hierarchical levels in the past 5 years. Respondents were asked to answer a set of ten questions to form a clear picture of whether and to what extent the company implemented the concept of intrapreneurship. To measure the scores of nine intrapreneurship indicators 4 degrees of the Likert scale were used: from 1 for minimum to 4 for maximum value (1.not at all, 2.insufficient, 3.yes and 4.yes, to full extent). The tenth indicator was measured by a three-degree scale. The following hypothesis H0 was tested in research: Companies present on the Serbian market before 1991 achieve higher scores of intrapreneurship indicators than the companies operating after 1991. As a criterion for the scores a share of the sum of answers: "yes" + "yes, to full extent " was selected. In the case of 10th indicator, we took into account the answers "increased" and "decreased" on the 3 degrees scale. These are the results for companies present in the Serbian market before 1991 (Tab. 1a, 1b):

Table 1a. Intrapreneurship indicators: Companies present in the Serbian market before 1991

N=20 1 not at all % 2 Insufficient % 3 Yes % 4 Yes, to full

extent %

1.Encouraging the work of autonomous and functional teams

5 65 30 /

2.The existence of business initiative 10 40 50 /

3.Access to resources for testing new business ideas 25 40 35 /

4.Risk taking for the realization of new business ideas

15 55 30 /


5.Resources for the development of new ideas 15 50 35 /

6.The possibility of using the resources of other units

5 55 40 /

7.Tolerance of mistakes 20 45 35 /

8.System of rewarding 30 30 40 /

9.Management support at all levels 20 45 35

Source: The authors’ calculations

Table 1b. Number of hierarchical levels in the past 5 years: Companies present in the Serbian market before 1991

N=20 1 Decreased %2 Stayed the same

%3 Increased %

10. The number of hierarchical levels in the past 5 years

25 45 30


In Tables 2a and 2b one can see the results for companies operating in the Serbian market after 1991:

Table 2a. Intrapreneurship indicators: Companies operating in the Serbian market after 1991

N=5 1 Not at all %

2 Insufficient % 3 Yes % 4 Yes, to full

extent %1.Encouraging the work of autonomous and functional teams

/ 100 /

2.The existence of business initiative 20 20 60 /

3.Access to resources for testing new business ideas / 100 / /


4.Risk taking for the realization of new business ideas

20 80 / /

5.Resources for the development of new ideas 20 80 / /

6.The possibility of using the resources of other units

/ 100 / /

7.Tolerance of mistakes 20 80 / /

8.System of rewarding 20 60 20 /

9.Management support at all levels / 100 / /


Table 2b. Number of hierarchical levels in the past 5 years: Companies operating in the Serbian market after 1991

N=5 1 Decreased %2 Stayed the same

%3 Increased %

10.The number of hierarchical levels in the past 5 years

/ 80 20


According to the results, it can be concluded that companies present in the Serbian market before 1991, achieve better results in 9 out of 10 intrapreneurship indicators. Only in the case of 2nd indicator ″the existence of business initiative", companies operating in the market after 1991 have achieved a better result. Therefore, it can be concluded that the hypothesis H0 is confirmed. Observing the general results in both segments for 9 indicators, it is noticeable that the share of the so-called negative answers ("not at all" + "insufficient") is dominant and that parameters which indicate the presence of intrapreneurship in Belgrade companies are not significantly expressed. None of the indicators is present to its full extent (Table 1a-2a). A similar situation occurs when it comes to the tenth indicator "the number of hierarchical levels in the past 5 years" (Table 1b-2b).

In the previous study we found and proved a positive impact of intrapreneurship on business volume and investment trend of large companies (Babić, Zarić, 2017). In this study, we measured a correlation between intrapreneurship indicators and the real earnings compared to 2010. The measuring was also done by segment-samples. Due to small sample in the second segment, a more rigorous criterion for


the validity of the correlation analysis was set. Only the values of Pearson coefficient with probability p<0.05 were taken into account (Table 3 - 4).

Table 3. Pearson Correlation between intrapreneurship indicators and real earnings:

Companies present in the Serbian market before 1991

Intrapreneurship indicators Sig. (1 tailed) N=20 Real earnings

Access to resources for testing new business

ideas0.011 **0.510

Risk taking 0.001 **0.669

The possibility of using the resources of

other units0.006 **0.553

System of rewarding 0.018 *0.472

Management support at all levels 0.027 *0.436

The number of hierarchical levels in thepast 5 years 0.03 *0.428

**. Correlation is significant at the 0.01 level (1-tailed).

*. Correlation is significant at the 0.05 level (1-tailed).


Table 4. Pearson Correlation between intrapreneurship indicators and real earnings:

Companies operating in the Serbian market after 1991

Intrapreneurship indicators Sig. (1 tailed) N=5 Real earnings

The existence of business initiative 0.014 *0.919

*. Correlation is significant at the 0.05 level (1-tailed).



Speaking about the companies operating on the Serbian market after 1991, the results should be taken with reserve due to small sample. The authors' estimation is that as the sample increased, there would be more intrapreneurship indicators in correlation with real earnings.

4. CRITICAL REMARKS (THE THINGS ARE NOT SO SIMPLE)

There is a certain interest in a variety of forms that could encourage and accelerate innovations within companies. From coming back to the traditions of “mitbestimmung” in Germany (Esser, 2009) or worker-managed firms (Burdin, 2014) to the Japanese models of employees loyalty to the company and their initiatives focused on optimization of the processes–there are many evidences of the scholars and practitioners’ efforts to find a way toward a true and standing engagement of the employees in bettering the processes and results. After the unsuccessful attempts to implement the ESOP (Employee share ownership in privatized companies) model (Ellerman et al., 1990), converting the self-managers (employees in the majority of the companies in Yugoslavia) into shareholders (thus creating the capital market instantly), there were no serious efforts to study the influence of self-management on organizational culture and on intrapreneurship. There was a slight number of initiatives and cases through the world (it is important to mention that one of the most famous writers on self-management, Jaroslav Vanek (1977) worked for decades as a consultant in worker-managed firms and other participatory enterprises round the world). But there are certain limits in understanding these quantitative results as a reminiscence of the old model:

a. The methodological problems could be numbered as one of the very serious limits. The lack of data, limited sample sizes, just a few comparative structured studies, just one GEM study encompassing the data on employees intrapreneurship, makes the results the subject of discussion, with a very hypothetical value.

b. When taking into consideration the self-management model, it is very hard to understand it within the entrepreneurial framework. The model of the firm in Illyria (Ward, 1958), the expression used in scientific literature for self-managed firms, raises the academic attention and the studies proved that the companies (i.e. workers as self-managers) avoided to take risky and difficult managerial decision, such as investments. On the contrary, the decisions on redistributing the profit into wages were timely, causing the entropy of the model and showing problems of sustainability and uncompetitiveness at the international market (Furubotn, Pejovich, 1973).

c. On the other side, there were permanent obstacles (due to the ideological and legislative reasons) to entrepreneurial initiatives. As the entrepreneurial spirit and initiatives were strongly controlled and limited, the so-called “socialist black hole“ (Zarić, 1990), the lack of small (with more than 10 employees)


and medium size companies, was characteristic for the Yugoslavian economic structure.

d. Finally, when speaking about the organizational culture, Hofstede (2017) found that the power distance index has a high value and it is not stimulating expressing ideas to higher hierarchical levels, i.e. managers and owners.

To conclude, the phenomenon of intrapreneurship and its evidence, related to traditions and cultural assets, are very complex and deserve further studies. Speaking about traditions and the codes of the past and how the company life reflects them, it is important to study the potentials and initiatives that come from the employees. Instead of déjà vu approach (of Self-management model), employee initiatives have to be supported with the new organizational communication, internal public relations and crowdpreneurship (Zarić, 2014) approach. Having all this in mind, there is a need for designing the education for entrepreneurship that would take care of the importance of the employees’ initiatives. It means that special attention has to be paid to examine and study the new forms of the platforms and techniques that are fostering the employees’ activities in developing intrapreneurial projects, ideas and initiatives.


UNUTARNJE PODUZETNIŠTVO I SAMOUPRAVLJAČKA TRADICIJA: METODA SEGMENTIRANOG UZORKA

prof. dr. Siniša Zarić, Ekonomski fakultet Univerziteta u BeograduKamenička 6, 11000 Beograd, Republika Srbija


dr. sc. Vojislav Babić, Sociološki institutČika Ljubina 18, 11000 Beograd, Republika Srbija


SAŽETAK

Unutarnje poduzetništvo proces je formiranja malih autonomnih jedinica unutar tvrtki kojima se daju neophodna sredstva s ciljem postizanja veće fleksibilnosti i adaptivnosti na promjene u okruženju. Unutarnje poduzetništvo ohrabruje i potiče kreativnost, talent i ideje zaposlenih s ciljem postizanja profitabilnog poduzeća unutar tvrtke (Babić, Zarić, 2017). Od formuliranja pojma unutarnjeg poduzetništva (Pinchot, G., Pinchot, E., 1978; Pinchot, G., 1985), istraživanja se mogu podijeliti u tri faze. Prva faza naglašava pozitivni utjecaj inovacija, preuzimanja rizika, menadžerske podrške zaposlenoga, organizacijske obnove i revitalizacije tvrtke. Druga je faza usmjerena na analizu unutar poduzetničkog ponašanja u velikim američkim tvrtkama (Sadana, Jidda, 2016). U trećoj fazi zaključeno je da se, zbog značajnih razlika, američko iskustvo ne može preslikati na druge kulture i veličine tvrtki (Antoncic, 2007). Oživljavajući interes za unutarnje poduzetništvo, autori su (2017) dokazali utjecaj unutarnjeg poduzetništva na obujam poslovanja i investicijski trend velikih tvrtki. Osiguravši pogodnosti za preuzimanje poslovne inicijative, pristup sredstvima s ciljem ostvarivanja inovacija i tolerancije pogreški, unutarnje poduzetništvo dopušta zaposlenima stavljanje u ulogu poduzetnika velikih tvrtki. Za potrebe ovoga istraživanja, sastavljen je set za mjerenje unutarnjeg poduzetništva koji sadrži 10 pokazatelja. Uzorak obuhvaća 25 velikih srpskih tvrtki. Podaci su prikupljeni pomoću upitnika s odgovorima zatvorenoga tipa i Likertovim ljestvicama. Spomenuti uzorak podijeljen je u dva segmenta – prvi uključuje tvrtke prisutne na srpskom tržištu prije 1991. godine, dok drugi obuhvaća tvrtke koje posluju nakon 1991. godine. Glavni je cilj istraživanja utvrditi sistemske razlike među segmentima (Samary, 1988; Ward, 1958) i objasniti uzroke s gledišta institucionalne ekonomije.

Ključne riječi: unutarnje poduzetništvo; pokazatelji; mjerenje; srpske kompanije; segment-sample metoda


LITERATURA

1. Accounting Act. Rep. of Serbia (2013). 62/2013, član 6, 4-5. Službeni glasnik RS, Beograd.

2. Antoncic, B. (2007). Intrapreneurship: a comparative structural equation modeling study. Industrial Management & Data Systems, 107(3), 309-325, doi: 10.1108/02635570710734244

3. Antoncic, B. and Hisrich, R. D. (2001). Intrapreneurship: construct refinement and cross-cultural validation. Journal of Business Venturing, 16(5), 495-527.

4. Babić, V. and Zarić, S. (2017). Achievements of intrapreneurship in the large Belgrade companies. In G. Hofbauer, M. Klimontowicz, (Eds.), Challanges, Research and Perspectives: 2016 – Europe in a changing world (pp. 313-325), Berlin: Uni-edition.

5. Bosma, N., Stam, S. and Wennekers, S. (2010) Intrapreneurship – An International Study. Zoenthermeer.

6. Bosma, N., Wennekers, S. and Amoros, E. J. (2012). GEM 2011, Extended Report: Entrepreneurs and Entrepreneurial Employees Accros the Globe. GERA.

7. Burdin, G. (2014). Are Worker-Managed Firmes more likely to Fail than Conventional Enterprises? Evidence from Uruguay. Industrial and Labor Relations Review, 67(1), 202-238.

8. Ellerman, D., Vahcic, A. and Petrin, T. (1990). Privatization Controversies in the Eastern Europe. Mimeo. Ljubljana: GEA Ventures.

9. Esser, J. W. (2009). Der Bertiebsrat. GRIN Verlag Gmbh.

10. Furubotn, E. and Pejovich. S. (1973). Property Rights, Economic Decentralization and the Evolution of the Yugoslav Firm. The Journal of Law and Economics, 16(2), 275-302.

11. Global Leadership and Organizational Behavior Effectiveness. http://globeproject.com/

12. Hofstede, G. (n. d.) What about Serbia? Retrieved from https://geert-hofstede.com/serbia.html (21.08.2017.)

13. Kelley, D. et al. (2016). Global Entrepreneursip Monoitor, 2015/16 Global Report. Global Entrepreneurship Research Association (GERA).

14. Pejovich, S. (2003). Understanding the Transaction Costs of Transition - It's the Culture, Stupid. The Review of Austrian Economics, 16(4), 347–361.

15. Pinchot, G. and Pinchot, E. (1978). Intra-corporate entrepreneurship. Tarrytown: School of Entrepreneurs


16. Pinchot, G. III. (1985). Intrapreneuring, why you don’t have to leave the corporation to become entrepreneur. New York: Harper & Row publishers.

17. Privredna komora Beograda (2015). Pregled stanja privrede Beograda prema aktuelnim statističkim podacima za 2014. Retrieved from http://www.kombeg.org.rs/Slike/UdrTrgovina/Statika/statistika/STANJE-PRIVREDE-BEOGRADA-U-2014.pdf (23.03.2016.)

18. Sadana, J. K. and Jidda, R. (2016). Developing corporate entrepreneurs: A review of literature, 4th Internationale conference of entrepreneurship. Retrieved from https://www.slideshare.net/JapjiKaur3/intrapreneurship-final (24.07.2017.)

19. Samary, C. (1988). Plan, marche et democratie (l’experience des pays dits socialistes). Cahiers d’etude et de recherché, Numero double 7/8, Institute International de Recherche et de Formation.

20. Singer, S. et al. (2017). GEM Croatia. What makes Croatia a (non)entrepreneurial country? CEPOR.

21. Vanek, J. (1977). The Labor-Managed Economy: Essays. Ithaca, NY: Cornell University Press.

22. Ward, B. (1958). The Firm in Illyria: Market Syndicalism. The American Economic Review, 48(4), 566-689.

23. Zarić, S. (1990). Novi sadržaj političke ekonomije ograničeno modernizovanog društva. U Petrin, Vahcic, Prasnika, Zarić (Eds.), Zbornik radova Interkatedarskog savetovanja politekonomista Jugoslavije (pp. 253-262). Osijek: Ekonomski fakultet.

24. Zarić, S. (2014) New business solutions: from collaborative strategies to crowdsourcing. In: Bianchi, Baseska, Ngo Mai, Tampieri, Verges and Zarić (Eds.), Beyond the Horizon of Tempus Projects. Theory and Practice of Project Management, (pp. 155-168), Il Ponte Vecchio.


UPUTE ZA AUTORE

NASLOV RADA

<dva reda razmaka >

Autor s titulom, tvrtka ili visoko učilište

Adresa: Ulica, mjesto, država

Telefon: + 000 00 000, e-mail: autor@domena

(red razmaka)

SAŽETAK

Uredništvo prima neobjavljene radove na hrvatskom i engleskom jeziku. Sažetak rada treba biti napisan u jednom odlomku na hrvatskom i engleskom jeziku italic/ukošenim fontom, treba ukazati na problem i ciljeve istraživanja, korištene metode istraživanja, populaciju, veličinu uzorka, najvažnije rezultate i zaključak. Prilaže se u posebnom dokumentu s navedenim naslovom rada, imenom i prezimenom autora, afilijacijom autora na oba jezika i naslovljeno sa SAŽETAK, eng. ABSTRACT veličine od 150 do 300 riječi. Sažetak na jeziku članka treba smjestiti između naslova i teksta članka, a sažetak na drugom jeziku iza teksta članka, prije popisa literature. Cjeloviti rad treba dostaviti na engleskom i/ili hrvatskom jeziku. Autori su odgovorni za kvalitetu teksta.

(red razmaka)

Ključne riječi: ispod sažetaka navesti 3 do 5 ključnih riječi, razdvojiti ih „;“ (točka sa zarezom)

(dva reda razmaka)

1. UVOD

(red razmaka)

Časopis OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO objavljuje izvorne znanstvene, pregledne i stručne radove koji neposredno ili posredno reflektiraju tematiku učenja i obrazovanja za poduzetništvo te povezanih tema. Objavljuju se samo prethodno neobjavljeni radovi. Autor ili autori snose odgovornost za uvažavanje etike znanstvenika, napose glede korištenja dijelova teksta preuzetih od drugih autora te odgovornost da isti rad nije prethodno već negdje objavljen. Časopis izlazi dva puta godišnje. Prema potrebi, izdavat će se i izvanredni brojevi.

254 Upute za autore

Radove uredništvu treba dostaviti u elektroničkom obliku, u Word dokumentu na adresu: [email protected]. Zadatak je autora što detaljnije poštivati pravila izgleda rada i dostaviti lektoriran tekst pregledan odgovarajućim spelling checkom (hrvatski, engleski). Opseg radova, uključujući sažetak, bibliografiju, bilješke i mjesto za grafičke priloge, može iznositi najviše 5000 riječi.

(dva reda razmaka)

2. NASLOV

(red razmaka)

Nužno je koristiti obostrano poravnanje, prored 1,5 redak, Arial, veličinu slova 12 točaka. Između poglavlja treba koristiti dva reda razmaka, a između naslova poglavlja i teksta red razmaka.

- Naslov poglavlja poravnati na sredinu između dviju margina članka, pisati velikim tiskanim slovima veličine 14 točaka, stil fonta podebljano/bold.

- Naslove potpoglavlja pisati malim tiskanim slovima, veličine 14 točaka, koristiti lijevo poravnanje i stil fonta podebljano/bold.

- Naslove poglavlja i potpoglavlja numerirati arapskim brojevima.

- Za format stranice odrediti margine: gornja, donja, lijeva i desna 20 mm.

(red razmaka)

2.1. Citati

(red razmaka)

Svaki put kada se u tekstu navode tuđe riječi, rečenice, sintagme, podaci i sl., izvor se daje u tekstu (APA stil), a ne u bilješkama ispod teksta. U bilješkama se mogu navoditi samo pojašnjenja (terminologija itd.). Referenca se stavlja u zagradu te sadrži prezime autora, godinu izdanja i stranicu, npr. (Holmberg, 1977, str. 23), a u slučaju parafraziranja navoda u zagradu se stavlja prezime autora i godinja izdanja, npr. (Holmberg, 1977).

(red razmaka)

2.2. Slike, tablice, grafikoni

(red razmaka)

Svaku tablicu, sliku i grafički prilog treba numerirati (slika 1, 2, 3, …), a njihove nazive navesti iznad priloga veličinom slova 12 točaka, a izvore ispod veličinom slova 12 točaka.

(dva reda razmaka)


ZAKLJUČAK

(red razmaka)

U zaključku sumirati ključne spoznaje i rezultate istraživanja te praktičnu primjenu rezultata istraživanja.

256

LITERATURA

(red razmaka)

U popis literature na kraju rada navesti podatke o svim djelima koja se spominju u referencama i to abecednim redom po prezimenu autora te numerirati arapskim brojevima.

1. Aras, G. i Crowther, D. (2009). The durable corporation. Farnham: Gower Publishing.

2. Avery, G. C. i Bergsteiner, H. (2011). Sustainable leadership practices for enhancing business resilience and performance. Strategy & Leadership, 39(3), 5-15. doi:10. 1108/108785711 11128766

3. Baker, M. (2003). Corporate Social Responsibility – What does it mean? Preuzeto s http://www.mallenbaker.net/csr/CSRfiles/definition.html (23.04.2011.)

4. Brenner, S. (1995). Stakeholder theory of the firm: Its consistency with current management techniques. In Näsi, J. (Ed.), Understanding Stakeholder Thinking (str. 75-96). Helsinki: LSR-Julkaisut Oy.

5. Državni zavod za statistiku (2009). Statistički ljetopis Republike Hrvatske 2008. Zagreb: Državni zavod za statistiku.

6. Hisrich, R. D., Peters, M. P. i Shepherd, D. A. (2011). Poduzetništvo. Zagreb: Mate.7. Kopecki, D. i Katavić, I. (2011). Emotional intelligence: The challenge for managing

resources in the globalized and changing world - a case of the insurance industry. U K. Afrić Rakitovac, V. Šugar i V. Bevanda (ur.), Conference proceedings: Vol. 2. Entrepreneurship and Macroeconomic Management: Reflections on the World in Turmoil (str. 1317-1341).

8. Nancy, S. (2011). The Chemistry Teaching Program for Developing the Senior High School Students’ Entrepreneurial Attitudes. US-China Education Review A&B, 7, (str. 909-923). Preuzeto s http://www.eric.ed.gov/PDFS/ED529908.pdf

9. O' Keefe, E. (n. d). Egoism & the crisisin Western values. Online Originals. Preuzeto s http://www.onlineoriginals.com/showitem.asp?itemID=135 (15.08.2014.)

10. Narodne novine (1996). Zakon o visokim učilištima. Preuzeto s http://narodnenovine.nn.hr/clanci/sluzbeni/264876.html (02.05.2014.)

11. Pfeifer, S. i Borozan, Đ. (2011). Fitting Kolb´s learning style theory to entrepreneurship learning aims and contents. International Journal of Business Research, 11(2), 216-223.

12. Stewart, T. A. (2006). Corporate social responsibility: Getting the logic right. Harvard Business Review, 84(12), 14–14. Preuzeto s http://hbr.org/

13. Škrtić, M. i Mikić, M. (2011). Poduzetništvo. Zagreb: Sinergija nakladništvo d.o.o.

RADOVI KOJI SE NE PRIDRŽAVAJU UPUTA PISANJA NEĆE BITI PRIHVAĆENI ZA OBJAVU U ČASOPISU. UREDNIŠTVO PRIDRŽAVA PRAVO ODLUČIVANJA O IZBORU TEKSTOVA I REDOSLIJEDA OBJAVLJIVANJA. NAJMANJE DVA NEOVISNA RECENZENTA RECENZIRAT ĆE SVE PRISPJELE RADOVE. RADOVI OBJAVLJENI U ČASOPISU OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO NE HONORIRAJU SE.

Upute za autore


GUIDELINES FOR AUTHORS

TITLE OF THE PAPER

<2 line spacing>

The name of the author, title, affiliation

Complete address

Telephone: +000 00 000, e-mail: author@domain

(one line spacing)

ABSTRACT

The editorial board accepts unpublished papers in Croatian and English language. The abstract must be submitted in English and Croatian language. The text of an abstract has to be written in one paragraph in italic.The abstract should address the problem and the goals of the research, the methods used, population, sample, the most relevant results and the conclusion. It should be submitted separately, together with the title, the name of the author, their affiliation, in both languages and should be marked SAŽETAK, eng. ABSTRACT. The length of the abstract is between 150 and 300 words. The abstract written in the same language as the paper should be placed between the title and the text, and the abstract in a different language should be placed after the text before the literature.The full paper should be submitted in English or/and Croatian language(s). The authors are responsible for the quality of the translated text.

(one line spacing)

Key words: provide 3 – 5 key words separated by semicolon immediately after the abstract

(two line spacing)

1. INTRODUCTION

(one line spacing)

Journal EDUCATION FOR ENTREPRENEURSHIP publishes original scientific papers, scientific reviews, professional reviews and professional papers directly or indirectly related to learning and education for entrepreneurship and related topics. The journal publishes only previously unpublished papers. Authors are responsible for adhering to scientific ethics, especially with regards to using parts of texts from other authors as well as submitting papers that have not been previously published. The journal is published twice a year. If necessary, extra editions will be published.

Papers should be submitted electronically, in word format to: [email protected]. Authors should follow the guidelines for paper submission and their texts have to be previously proofread and spell checked. The length of the paper, including abstract, bibliography, notes and appendices should not exceed 5000 words.

258

GUIDELINES FOR AUTHORS

TITLE OF THE PAPER

<2 line spacing>

The name of the author, title, affiliation

Complete address

Telephone: +000 00 000, e-mail: author@domain

(one line spacing)

ABSTRACT

The editorial board accepts unpublished papers in Croatian and English language. The abstract must be submitted in English and Croatian language. The text of an abstract has to be written in one paragraph in italic.The abstract should address the problem and the goals of the research, the methods used, population, sample, the most relevant results and the conclusion. It should be submitted separately, together with the title, the name of the author, their affiliation, in both languages and should be marked SAŽETAK, eng. ABSTRACT. The length of the abstract is between 150 and 300 words. The abstract written in the same language as the paper should be placed between the title and the text, and the abstract in a different language should be placed after the text before the literature.The full paper should be submitted in English or/and Croatian language(s). The authors are responsible for the quality of the translated text.

(one line spacing)

Key words: provide 3 – 5 key words separated by semicolon immediately after the abstract

(two line spacing)

1. INTRODUCTION

(one line spacing)

Journal EDUCATION FOR ENTREPRENEURSHIP publishes original scientific papers, scientific reviews, professional reviews and professional papers directly or indirectly related to learning and education for entrepreneurship and related topics. The journal publishes only previously unpublished papers. Authors are responsible for adhering to scientific ethics, especially with regards to using parts of texts from other authors as well as submitting papers that have not been previously published. The journal is published twice a year. If necessary, extra editions will be published.

Papers should be submitted electronically, in word format to: [email protected]. Authors should follow the guidelines for paper submission and their texts have to be previously proofread and spell checked. The length of the paper, including abstract,

Guidelines for authors


bibliography, notes and appendices should not exceed 5000 words.

(two line spacing)

2. TITLE

(single line spacing)

It is mandatory for the title to be fully justified with 1.5 line spacing, font Arial and text size 12 pt. Paragraphs must be separated by two line spacing whereas the title of the paragraph and the text should be separated by single spacing.

Paragraph title should be centrally justified between the two article margins, with mandatory use of upper case letters size 14 pt, font bold

Subparagraph title should be written in lower case letters size 14 pt with left justify and font bold

Paragraph and subparagraph headings must be numbered as Arabic numerals

Set margins for page form: upper, lower, left and right 20 mm


2.1. Quotations


Every time someone else's words, sentences, phrases, data, etc. are quoted, the source must be cited in the text (APA style), not in the footnotes below the text. The footnotes can only include explanations (terminology, etc.). References should be quoted in brackets and they should include the author's name, year of publication and page number, e. g. (Holmberg, 1977, p. 23). In case of paraphrasing quotations the author's name and the year of publication is placed in brackets, e. g. (Holmberg, 1977).


2.2. Figures, tables, graphs


All tables and figures should be numbered (figure 1, 2, 3, ...). The title of the graphic file formats needs to be cited above the tables or figures and the sources are cited below with text size 12 pt.

(double line spacing)

3. CONCLUSION


Conclusion should contain key notions and research results as well as their practical application.

260

LITERATURE

(one line spacing)

1. The literature at the end of the paper should contain information on all sources mentioned in the references. They should be listed alphabetically according to author’s last name and numbered using Arabic numerals.

2. Aras, G. & Crowther, D. (2009). The durable corporation. Farnham: Gower Publishing.

3. Avery, G. C. & Bergsteiner, H. (2011). Sustainable leadership practices for enhancing business resilience and performance. Strategy & Leadership, 39(3), 5-15. doi: 10.1108/108785711 11128766

4. Baker, M. (2003). Corporate Social Responsibility – What does it mean? Retrieved from http://www.mallenbaker.net/csr/CSRfiles/definition.html

5. Brenner, S. (1995). Stakeholder theory of the firm: Its consistency with current management techniques. In Näsi, J. (Ed.), Understanding Stakeholder Thinking. (pp 75-96). Helsinki: LSR-Julkaisut Oy.

6. Državni zavod za statistiku (2009). Statistički ljetopis Republike Hrvatske 2008. Zagreb: Državni zavod za statistiku.

7. Hisrich, R. D., Peters, M. P. i Shepherd, D. A. (2011). Poduzetništvo. Zagreb: Mate.8. Kopecki, D. i Katavić, I. (2011). Emotional intelligence: The challenge for

managing resources in the globalized and changing world - a case of the insurance industry. In K. Afrić Rakitovac, V. Šugar i V. Bevanda (Eds.), Conference proceedings: Vol. 2. Entrepreneurship and Macroeconomic Management: Reflections on the World in Turmoil (pp 1317-1341).

9. Nancy, S. (2011). The Chemistry Teaching Program for Developing the Senior High School Students’ Entrepreneurial Attitudes. US-China Education Review A&B, 7(909-923). Retrieved from http://www.eric.ed.gov/PDFS/ED529908.pdf

10. O' Keefe, E. (n. d). Egoism & the crisis in Western values. Online Originals. Retreived from http://www.onlineoriginals.com/showitem.asp?itemID=135 (15.08.2014)

11. Narodne novine (1996). Zakon o visokim učilištima. Retreived from http://narodnenovine.nn.hr/clanci/sluzbeni/264876.html (02.05.2014.)

12. Pfeifer, S. & Borozan, Đ. (2011). Fitting Kolb´s learning style theory to entrepreneurship learning aims and contents. International Journal of Business Research, 11(2), 216-223.

13. Stewart, T. A. (2006). Corporate social responsibility: Getting the logic right. Harvard Business Review, 84(12), 14–14. Retrieved from http://hbr.org/

14. Škrtić, M. & Mikić, M. (2011). Poduzetništvo. Zagreb: Sinergija nakladništvo d.o.o.

PAPERS WHICH DO NOT COMPLY WITH THE GUIDELINES WILL NOT BE PUBLISHED IN THE JOURNAL. THE EDITORIAL BOARD DECIDES ON THE CHOICE OF THE TEXTS AND THE PUBLICATION ORDER. ALL PAPERS WILL BE REVIEWED BY AT LEAST TWO INDEPENDENT REVIEWERS. AUTHORS DO NOT RECEIVE FEES FOR THE PAPERS PUBLISHED IN THE JOURNAL.

Guidelines for authors

BILJEŠKE

OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO – · PDF fileizvorni znanstveni Članak / original...

Documents

Transcript of OBRAZOVANJE ZA PODUZETNIŠTVO – · PDF fileizvorni znanstveni Članak / original...