D.RAD - ANALIZA BILANSA STANJA.doc

7/28/2019 D.RAD - ANALIZA BILANSA STANJA.doc

http://slidepdf.com/reader/full/drad-analiza-bilansa-stanjadoc 1/26

VISOKA ŠKOLAxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

DIPLOMSKI RAD

ANALIZA BILANSA STANJA

Mentor: Student:

xxxxxxxxxxx xxxxxxxxx



Bijeljina, . godine

SADRŽAJ

Strana

1. Uvod ................................................................................................ 3

2. Pojam i osnovna obilježja bilansa stanja ......................................... 4

3. Sadržaj bilansa stanja ..................................................................... 6

4. Analiza bilansa stanja ...................................................................... 11

4.1. Analiza aktive bilansa stanja .................................................. 12

4.2. Analiza pasive bilansa stanja ................................................. 17

5. Zaključak ......................................................................................... 25

6. Literatura ......................................................................................... 26

2



1. Uvod

Jedan od preduslova za opstanak, rast i razvoj preduzeća je da njegovmenadžment donosi ispravne odluke. Jedini način za donošenje ispravnih, racionalnihodluka je postojanje kvalitetnih informacija, koje se dobijaju iz finansijskih izvještaja.

Analizu finansijskih izvještaja rade kako preduzeća, tako i vanjski dobavljačikapitala (povjerioci, investitori) upravo radi sticanja pravog uvida u finansijski pložaj,preduzeća, njegova sredstva i njegove obaveze. Ovisno o tome koje se odluke trebajudonijeti i za koga se analiza provodi ( da li za vlasnika, menadžera, investitora,dobavljača) naglašava se značenje pojedine analize.

Finansijska analiza uključuje upotrebu različitih finansijskih izvještaja koja supropisana zakonom, a svaki od tih izvještaja daje određene informacije o kapitalu,

imovini, prihodima, novčanim tokovima itd. Da bi se iz tih izvještaja mogle donijetikorisne i kvalitetne informacije, potrebno je odrediti okvir za njihovu analizu. Najčešćese analiza provoditi na način da se koriste finansijski odnosi ili indeksi koji povezujudva finansijska podatka. Na taj način dobivaju se finansijski pokazatelji koje, s obziromna vremensku dimenziju, možemo podijeliti u dvije grupe. Jedna grupa finansijskihpokazatelja temelji se na podacima iz bilansa uspjeha i obuhvata poslovanjepreduzeća unutar određenog razdoblja. Druga grupa odnosi se na tačno određenitrenutak koji se podudara s trenutkom sastavljanja bilansa.

Generalno rečeno, dobro upravljanje podrazumijeva da su u poslovanjuzadovoljena dva kriterijuma: kriterijum sigurnosti (likvidnost, financijska stabilnost izaduženost) i kriterijum uspješnosti tj. efikasnosti (profitabilnost).

Evidentno je da kompletna finansijska analiza počiva na bilansima stanja iuspjeha proteklih obračunskih perioda. Otuda se povodom analize, koja neminovnopočiva na prošlosti poslovanja privrednog subjekta, u stručnoj, finansijskoj i šireekonomskoj, literaturi, pojavljuju i ocjene prema kojima se „u svijetlu budućnost nemože stići s glavom okrenutom u prošlost“. Međutim, to je samo djelimično i na prvipogled tačno i prihvatljivo, jer činjenica je, da je prošlost interesantna bar u mjeri ukojoj daje indikacije za razvoj u budućnosti. I pored toga što prošlost nije uvijek dobrabaza za procjenu budućnosti, mora se priznati da je ona često jedina, uvijekobjektivna i po pravilu najpristupačnija osnova procjene.

Pravna lica i preduzetnici koji su dužni da vode poslovne knjige, obavezni su da

sastavljaju i prezentuju finansijske izvještaje za tekuću poslovnu godinu, sa stanjemna dan 31.12. tekuće godine, kao i u slučaju statusnih promjena , promjena oblikaorganizovanja ili prodaje.

Finansijski izvještaji obuhvataju:

• bilans stanja,

• bilans uspjeha,

3



Bilans stanja podjeljen je na dva dijela koja u svakom trenutku moraju biti uravnoteži koja se ispoljava jednakošću aktive i pasive. Ta tzv. bilansna ravnoteža jeosnovna karakteristika bilansa.

Ova ravnoteža se prikazuje formulom:

Sredstva (assets) = Obaveze (liabilities) + Kapital (shareholder's equity) Sredstva su ono što kompanija upotrebljava u svakodnevnom poslovanju, dok

obaveze i kapital predstavljaju izvore finansiranja tih sredstava.

Bilans se obično sastavlja u jednom od dva oblika, i to kao: 1. dvostrani pregled(po foliju, u obliku konta) u kojem se lijeva strana naziva aktivna, a desna pasivna, te2. jednostrani pregled (po pagini, u obliku liste) gdje je prvi (gornji) dio aktivan, a drugi(ispod aktive) dio pasivan.

U aktivi bilansa (lijeva strana) bilježi se imovina koja se najčešće raščlanjuje natekuću imovinu, dugoročna finansijska ulaganja i fiksnu imovinu. U pasivi (desna

strana) bilježe se kratkoročne i dugoročne obaveze, te vlastiti kapital (vlasničkaglavnica). Ako preduzeće posluje pozitivno, bilans je aktivan, a ostvareni se dobitakbilježi kao saldo izravnavanja u pasivi (čini izvor za povećanje imovine iskazane upasivi). Obrnuto, kada preduzeće posluje negativno, bilans je pasivan, a ostvareni segubitak bilježi kao saldo izravnavanja u aktivi (tumači se kao smanjenje imovine).Bilans pruža korisnicima informacije o tome šta preduzeće ima na određeni dan(aktiva), šta preduzeće duguje i što mu ostaje kada se od imovine oduzmu obaveze(pasiva).

Jednostavnije rečeno, aktiva su :

• osnovna sredstva (građevinski objekti, oprema, zemljišta, ali i finansijska ulaganja

trajnog karaktera kao investicije ili kupljeni udjeli u drugim preduzećima.) Uz to, uosnovna sredstva se ubrajaju i neka nematerijalna prava koja su kupljena, kao što sulicence, patenti, ali i na tržištu dokazane marke ili neke specifične sposobnosti iliznanja koja posjeduje preduzeće.

• obrtna sredstva (gotovina, potraživanja, sirovine, poluproizvodi, gotova roba)

Prema tome pasiva bi bila protivstrana ili protivstavka aktivi kod izrade bilansa.

Pasiva se u najvažnijem sastoji od:

• vlastitog kapitala

• tuđeg kapitala i

• rezervisanih sredstava.

Pri tome je tuđi kapital pretežno u obliku zajma ili kredita, dok su rezervisanasredstva oblik vlastitog ili tuđeg kapitala za koji se unaprijed zna da će u idućemrazdoblju biti angažovan u obavljanju privredne djelatnosti.

Dakle, osnovna obilježja bilansa su:

• bilans je dvostrani račun – na lijevoj strani sadrži aktivu, a na desnoj pasivu;

5



• aktiva i pasiva su uvijek vrijednosno uravnoteženi;

• bilans sadrži samo zbirne pokazatelje u novčanim iznosima, kako na straniaktive, tako i na strani pasive;

• aktiva i pasiva bilansa stanja prikazuju sredstva po njihovom sastavu;

• bilans stanja je slika stanja imovine preduzeća na određeni dan, prema tome

statičkog je karaktera;

Bilans je podloga za finansijsku analizu, analizu likvidnosti, zaduženosti,aktivnosti i profitabilnosti.

Zadaci bilansa:1. Primarni cilj je zaštita povjerilaca.2. Kontrola očuvanja kapitala i uspjeha preduzeća. Kontrolu preduzeća preko

finansijskih Izvještaja vrše i državni organi.3. Bilans pruža osnovu za donošenje odluka o raspodjeli rezultata. Raspodjela ne

zavisi samo od rezultata već i od finansijskog položaja i ciljeva. Preduzeća sagubitkom ne mogu cijelu dobit raspodjeliti, već zadržati dio za poboljšanje strukturesopstvenog kapitala i likvidnosti.

Kao najvažniji finansijski izvještaj predmet je revizije.

3. Sadržaj bilansa stanja

Već je rečeno da se bilans stanja sačinjava radi potreba različitih korisnika,odnosno da će njegov sadržaj i principi uređenja biti uslovljeni potrebama korisnika,koji mogu biti:

Uprava preduzeća – je najveći korisnik, jer je zadatak uprave očuvanje kapitala,odnosno da preduzeće posluje rentabilno i da izmiruje svoje obaveze (likvidnost),zatim dugoročno očuvanje kapitala. Uprava snosi odgovornost za tačnost finansijskihizvještaja. Oni su povlašćeni korisnici, jer su im dostupne i druge informacije, koje neznaju eksterni korisnici. Iz bilansa stanja odlučuju o angažovanju sredstava;

Vlasnici – postojeći i potencijalni (investitori) gledaju bilans stanja kroz učešćesopstvenog kapitala, što opet govori o sigurnosti kapitala.Povjerioci – su na drugom mestu, jer se manje sredstava pribavlja putem kredita. Njihzanima koliko je firma već zadužena, nivo kamate iz bilansa uspjeha, ročnost kredita,likvidnost iz bilansa stanja i novčani tokovi – cash flow (izvori gotovine, za šta se troši ikolika je neto gotovina). Povjeriocima odgovara da sredstva budu u imovini, avlasnicima u kapitalu, jer je njihov cilj da im se pozajmljena sredstva vrate, avlasnicima je važan rast firme;

6



Dobavljači – imaju kratkoročan interes, sem kod glavnih i velikih dobavljača koji imajudugoročan interes;Država i njene agencije – Izvještaji su joj važni zbog poreza. Ambijent poslovanjakreira država i preko finansijskih izvještaja koriguje ekonomsku politiku. Poreskupolitiku usklađuje sa stanjem u privredi tako da stimulativno djeluje na preduzeća.

Zaposleni – pored zarade zanima ih rentabilnost, jer se na bazi nje procjenjujesigurnost radnog mesta;Javnost – uspješnost opština i šire zajednice direktno zavisi od uspješnosti preduzećakoja rade na njihovoj teritoriji.

Upravo zbog različitog interesa različitih korisnika, bilansne pozicije aktive i pasiveraspoređuju se po nekoliko principa:

1. Bilansni princip - sredstva se iskazuju po rastućoj likvidnosti, a izvori po rastućojdospjelosti. Izveden je iz redoslijeda bilansnih pozicija bilansa stanja. Iz redoslijedaulaza jasno se vide aktiva i pasiva – dijelovi bilansa stanja. Omogućava lakšu i

jednostavniju izradu godišnjih zaključaka. Prvih 9 klasa namijenjeno je finansijskomknjigovodstvu, a poslednja klasa namijenjena je pogonskom knjigovodstvu, koji dajepodatke o količini i vrijednosti učinka preduzeća.2. Funkcionalni princip - bazira se na procesu poslovanja. Počiva na pretpostavci da

je primarni zadatak knjigovodstva da prati i evidentira kružni tok sredstava upreduzeću. U aktivu se unose osnovna sredstva grupisana po funkciji, a zatimsredstva prema toku kretanja reprodukcije: novčana sredstva, potraživanja, materijal,nedovršena proizvodnja i gotovi proizvodi. U pasivi se naprije unosi kapital, a zatimdugoročne, pa kratkoročne obaveze.3. Po principu likvidnosti – bilansne pozicije se svrstavaju tako da se prvo unose ubilans najlikvidniji dijelovi aktive: novčana sredstva, dužnici, zalihe materijala,

nedovršena proizvodnja, gotovi proizvodi i na kraju – osnovna sredstva.U pasivi se pozicije svrstavaju tako da se u obzir uzimaju rokovi dospjelosti: tekućeobaveze, kratkoročne, dugoročne obaveze i na kraju dugoročna rezervisanja i ostaliizvori.4. Svrstavanje bilansnih pozicija po principu sigurnosti podrazumijeva da se po ovomprincipu istakne obezbjeđenje potraživanja povjerilaca. Prema ovom principu u aktivuse prvo unose investicije, zatim zalihe i na kraju sredstva u novčanim oblicima.

U pasivi se prvo unosi osnovni kapital, odnosno vlastiti izvori, a potom tuđi izvori iobaveze.

Načela urednog knjigovodstva

Načela urednog knjigovodstva su skup pravila koja se odnose na inventarisanje,vođenje knjiga i bilansiranje. Cilj im je da obezbijede finansijske izveštaje koji ćezadovoljiti zadatke bilansa. Načela urednog knjigovodstva obuhvataju:

• načela urednog knjigovodstva u užem smislu,

• načela urednog inventarisanja,

• načela urednog bilansiranja.

7



Načela urednog knjigovodstva u užem smislu : su načela koja treba da obezbjedematerijalnu i formalnu urednost knjiga. Materijalna urednost je zahtjev da seinformacije koje se pružaju budu tačne. Potrebno je knjiženje svih nastalih događaja(načelo istinitosti).

Formalna ispravnost se obezbjeđuje sukcesivnom organizacijom računovodstva iadekvatnim izborom sistema vođenja knjiga. Za formalnu ispravnost su bitna 3kvaliteta podataka: blagovremenost, jasnost i mogućnost provjere.

Načela urednog inventarisanja: Inventarisanje je proces utvrdjivanja stvarnog stanjaimovine na određeni dan. To je postupak mjerenja, vaganja i brojanja imovine.Potraživanje se potvrdjuje slanjem obrasca drugom preduzeću (IOS), koje će dapotvrdi svoje obaveze prema nama.Načela urednog inventarisanja:1. Pojedinačno obuhvatanje i procjenjivanje,2. Potpunost – mora se popisati cjelokupna imovina,

3. Načelo ekonomske svojine,4. Načelo adekvatnog obilježavanja –neophodno da bude isti kao u knjigovodstvu,5. Načelo omogućavanja naknadne provjere.Načela urednog bilansiranja jesu skup pravila na osnovu kojih dobijamo godišnjiobračun koji će biti razumljiv, pouzdan, uporediv i da sadrži sve važne informacije kojesu neophodne za donošenje odluka.

Načelo jasnosti: odredjuje pravila koja treba poštovati kako bismo dobili finansijskiizvještaj koji je razumljiv korisnicima. Odnosi se na formalnu urednost. Uslovi jasnostiizvještaja su:• Adekvatno raščlanjavanje računovodstvenih kategorija

• Tačno obilježavanje• Poštovanje bruto principaNačelo istinitosti, ispravnije bi bilo tačnog bilansa,Načelo bilansnog identiteta – ovo načelo zahtjeva da početni bilans tekuće godinebude jednak zaključnom bilansu prethodne godine, tj. predstavlja jednakost.Odstupanja od ovog načela su moguća u dva slučaja: monetarne reforme i zahtjevarevizora ili poreskih organa za ispravku bilansa.Načelo kontinuiteta (stalnosti, konzistentnosti): formulisano onda kada je prihvaćenodinamičko shvatanje bilansa. Primarni cilj ovog načela je uporedivost rezultata ipoložaja preduzeća.Kontinuitet zahtjeva uporedivost bilansa u sukcesivnim periodima. Uporedivost se

obezbjedjuje kroz izgled bilansa i sadržinu, pa se govori o formalnoj i materijalnojuporedivosti - jednakosti raščlanjavanja, nemijenjanju sadržine, nemijenjanje načinaotpisivanja, ne treba mijenjati dan bilansa.Načelo opreznosti: to je zahtjev da se onemogući precjenjivanje imovine i rezultata.Ovo načelo odredjuje pravila: načelo niže vrijednosti za pozicije aktive i načelo viševrijednosti za pozicije pasive.Prema ovom načelu je:

8



Finansijski rezultat = ∑ dobici realizovani - ∑ gubici realizovani - ∑ gubici koji nisurealizovaniNa ovaj način rezultat nije precjenjen. Uključuje gubitak koji je nastao, a nije potvrdjenna tržištu.Načelo mjerodavnosti: odnosi se na moguću mjerodavnost poslovnog za poreski

bilans. Poreski bilans se sastavlja na osnovu poslovnog bilansa.Načelo obrnute mjerodavnosti je situacija kada je poreski propis mjerodavan zaposlovni bilans.Načelo pojedinačnog vrednovanja: je zahtjev da se imovinski predmeti, prava iobaveze obuhvate pojedinačno.Načelo kontinuiteta (Going concern princip) –Pri sastavljanju finansijskih izvještajamora se odrediti da li je riječ o preduzećima koja posluju kontinuirano i ne očekuje senjihov prestanak ili je riječ o preduzećima koja posluju diskontinuelno (osnovana za 1poslovni poduhvat) ili je kontinuirano preduzeće, ali ne ispunjava uslove poslovanja,pa će biti ugašeno. Ovo je važno zbog: različitog načina na osnovu koga se vršiprocjenjivanje i zbog obračuna periodičnog rezultata.

Načelo realizacije – je izvedeno iz načela opreznosti i zbog značaja je postalosamostalno. Daje odgovore na 2 pitanja: 1) Na koji način da bilansiramo predmete dotrenutka realizacije? 2) U kom trenutku nastaje prihod, tj. kada je trenutak realizacije?Rezultati se bilansiraju po nabavnoj vrijednosti. Pravi se razlika izmedju procesa itrenutka realizacije.Kada se proizvodnja proteže kroz veći broj obračunskih perioda, kako da znamo kolikiprihod da priznamo svakom periodu? Ovim se bavi MRS 11 – stepen dovršenja posla

je kriterijum. Postoji nekoliko načina za utvrdjivanje prihoda : broj sati koji je potrebnoizvršiti/ukupnom aktivom; planirani troškovi za radove koji su izvršeni/ukupni troškovi.Načelo razgraničenja prema predmetu i vremenu – Zahtjev da rashodi bududodjeljeni onim obračunskim periodima u kojima su nastali prihodi, koji su daterashode izazvali, pri tom pazeći da:

1. Prihodi nastaju po osnovu prodaje dobara i usluga; vezujemo utroške za dobračija prodaja donosi prihod – razgraničenje prema predmetu

2. Rashodi i prihodi uslovljeni protokom vremena – vremensko razgraničenje. Npr.zakupnina i kamata mogu biti i prihod i rashod.

Kako prihodi u najvećoj mjeri nastaju po osnovu prodaje roba i usluga, njimapripadajući rashodi se iskazuju kao potrošnja vrijednosti za njihovu proizvodnju iprodaju. Potrebno je utvrditi utrošak vrijednosti za odredjeni period. Problem nastajekada je nabavka > potrošnje i kada potrošnja ≠ prodaji. Nabavku i potrošnju dijelimona 2 dijela: na one koje možemo povezati sa prodajom i dijelove koji još nisupotrošeni.Računovodstveni instrument koji omogućava ovu raspodjelu je kalkulacija cijenekoštanja. CK završenih proizvoda – koliko od vrijednosti povezati sa prihodima (zaone koji su prodati), a ostatak su zalihe.Postoje 2 grupe troškova:

1. direktni (troškovi rada, materijala...) i oni se lako vezuju za učinke2. opšti troškovi izrade – koriste se baze za alokaciju troškova, a realnost CK

zavisi od izbora baze, odnosno dobrog pogonskog knjigovodstva.

9



Troškovi koji se ne raspodjeljuju su vanstandardna potrošnja i troškovi neiskorišćenjakapaciteta.Razgraničenje prema vremenu odnosi se na prihode i rashode, koji se javljajuprotokom vremena i one koji se javljaju od slučaja do slučaja i vrši se saglasnoprincipu vremenske srazmjere.

Načelo impariteta – zahtjev da se negativni rezultati (gubici) priznaju i prije nego štosu verifikovani. Primjena ovog načela vezuje se za finansijske izvještaje, gdje seprimjenjuje princip istorijskog troška. Bilansiranje po dnevnim vrijednostima isključujenačelo impariteta. Ako imovinu možemo prodati po istoj cijeni po kojoj je vodimo uknjigama, nema gubitaka, a ako ne možemo, postoji skriveni gubitak.

Bilansni delikti Bilansni delikti nastaju ako se ne poštuju načela urednog knjigovodstva. U zavisnostikoje su posljedice nastale po osnovu nepoštovanja načela razlikujemo dva delitka:

- Zamagljivanje bilansa - lakši delikt; podrazumjevamo sve radnje koje dovode

do nejasnog prezentiranja finansijskog i prinosnog položaja preduzeća. Ovdjenije riječ o netačnim rezultatima, već je povredjeno načelo jasnosti.- Falsifikovanje bilansa – netačno prikazivanje vrijednosti neto imovine i

periodičnog rezultata s ciljem da korisnici donesu odluku u našu korist, koja je usuprotnosti sa njihovim interesom. Načela koja su povredjena su: načeloistinitosti i načelo potpunosti.

Poštujući zahtjeve korisnika, opredjeljujući se za jedan od principa sastavljanjabilansa, te poštujući osnovna načela knjigovodstva, može se sačiniti bilans stanja koji

u osnovi izgleda ovako:

BILANS STANJA

AKTIVA PASIVAA. STALNA IMOVINA A. KAPITALI Nematerijalna ulaganja I Osnovni kapital1. Osnivačka ulaganja i razvoj 1. Akcijski kapital (obične i prior.akc.)2. Koncesije, patenti, licence i sl.prav.poslovi 2. Udjel i sa ograničenom odgovornošću3. Ulaganja iznad knjig.vrijednost - Goodwill 3. Državni kapital, zadružni udjeli i ost.kap.

II Osnovna sredstva II Emisiona premija

1. Zemljište, šume, višegodišnji zasadi III Revalorizacione rezerve2. Građevinski objekti IV Rezerve iz dobitka3. Oprema4. Alat i inventar 1. Zakonske rezerve5. Osnovno stado 2. Statutarne i druge rezerve

6. Ostala osnovna sredstva VNeraspoređeni dobitak tekuće iranijih godina

7. Avansi i osnovna sred.u pripremi VI Gubitak do visine kapitala

10



III Dugoročni finansijski plasmani 1. Gubici ranijih godina1. Učešće u kapitalu povezanih i dr.prav.lica 2. Gubitak tekuće godine2. Dugoročni krediti B DUGOROČNA REZERVISANJA3. Dugoročne hartije od vrijednosti I Rezervisanja za troškove i rizikeB OBRTNA SREDSTVA II Negativni Goodwill

I Zalihe III Ostala dugoročna rezervisanja1. Materijal C OBAVEZE2. Nedovršena proizvodnja I Dugoročne obaveze3. Gotovi proizvodi i roba 1. Obaveze koje konvertuju u kapital4. Dati avansi 2. Obaveze prema povezanim licimaII Kratkoročna potraživanja i plasmani 3. Obaveze po dugoročnim HoV

1.Kratkoročna potraživanja: kupci,potraživanja, plasmani, krediti, HoV,mjenice, ostali kratkoročni plasmani

4. Dugoročni krediti

III Gotovina i gotovinski ekvivalenti II Kratkoročne obaveze1. Gotovina 1. Kratkoročni krediti2. HoV (gotovinski ekvivalenti) 2. Ostale kratkoročne finan. obaveze

C AKTIVNA VR. RAZGRANIČENJA 3. Primljeni avansi, depoziti, kaucijeD GUBITAK IZNAD KAPITALA 4. Dobavljači

POSLOVNA AKTIVA (A+B+C+D)

5. Ostale obaveze i obaveze iz spec.posl.6. Obaveze za zarade i naknade

7.Obaveze za poreze i doprinose i drugedažbine i obaveze

D PASIVNA VR.RAZGRANIČENJA

POSLOVNA PASIVA (A+B+C+D)

4. Analiza bilansa stanja

Osnovne metode ispitivanja, upoređivanje i raščlanjivanje, polaze odpretpostavke da je predmet analize složen.

Raščlanjivanje se može vršiti po: predmetu, vremenu i u prostoru.Raščlanjivanje po predmetu, zahtijeva raščlanjivanje na manje složene oblike, Raščlanjivanje po vremenu, polazi od vremenskih obilježja, a

Raščlanjivanje u prostoru, polazi od prostorno određenih karakteristika. Metoda upoređivanja se sastoji u poređenju jednog predmeta u dva perioda ili

mjesta, ili dva predmeta i može , dakle, da se vrši sa stanovišta: vremena, predmeta imjesta.Vremensko poređenje, se sastoji u poređenju istog predmeta u dva perioda, pa je zatobitno odrediti podatke za poređenje i vremenski razmak za poređenje.

11



Poređenje po predmetu, se sastoji u poređenju dva predmeta u istom periodu i naistom mjestu (preduzeću).Poređenje po mjestu, se vrši poredeći jedan predmet na dva mjesta (preduzeća).

Pri poređenju se primjenjuju slijedeće metode:1. Metoda poređenja sukcesivnih stanja (»Fundflow« metoda), koja vrši sagledavanje

promjena finansijske situacije kroz promjene iznosa osnovnih grupa aktive i pasive,kao i kroz utvrđivanje uzroka ovih promjena.2. Metoda presjecanja bilansa stanja, se zasniva na horizontalnoj podjeli bilansa naodređene dijelove, tj. podbilanse koji odgovaraju osnovnim grupama aktive i pasive.3. Metoda odstupanja, po vremenu, predmetu i mjestu, pritom uočavajući osimkvantiteta i karakter odstupanja.4. Metoda poslovno-analitičkih pokazatelja (»Ratios«) sastoji se u poređenjuodređenih poslovno-ekonomskih veličina, koristeći pri tom podatke iz bilansa stanja,uspjeha i njihovih priloga.

U specijalne metode analize ubrajamo:1. Metodu odnosnih vrijednosti, koja stavlja u odnos pojedine grupe u bilansu iliposlovne veličine – analiza izjednačenih veličina (Common-size Analysis),2. Metodu indeksnih brojeva, koja prikazuje dinamiku pojave u odnosu na bazu, osnovpoređenja, koju označavamo sa 100 – indeksna analiza (Index Analysis), i3. Metodu standardizacije, koja pruža pokazatelje nekog preduzeća u jednom broju,čiji se značaj poredi s pokazateljem čitave privredne grane, što omogućava donošenjezaključka o tom preduzeću. Standarni brojevi su unaprijed utvrđeni brojevi na bazinaučnih studija.

4.1. Analiza aktive bilansa stanja

Već je rečeno da se u aktivi bilansa stanja nalazi sva imovina preduzeća,odnosno: stalna imovina – nematerijalna i materijalna ulaganja, obrtna sredstva –zalihe, kratkoročna potraživanja i plasmani, gotovina i njeni ekvivalenti, te aktivnavremenska razgraničenja i gubitak.

Na obim i strukturu angažovanih sredstava utiče niz faktora od kojih sunajznačajniji: eksterni, organizacioni faktori i primjenjena tehnologija.Eksterni faktori djeluju preko poslovnog ambijenta u kome se posluje, kao što sucijena kapitala (kamatna stopa), opšta profitna stopa, kao i ekonomsko-pravna

regulativa koju primjenjuju preduzeća.Organizacioni faktori koji djeluju na obim angažovanih sredstava su posljedicaunutrašnjih zahtijeva i okruženja.Primjenjena tehnologija, takođe, značajno utiče na visinu i način angažovanjasredstava, tako što ih neposredno uslovljava.

Zadatak analize aktive se svodi na izvođenje konstatacija o njenom obimu,strukturi, dinamici i uzrocima koji su ih uslovili. Na bazi aktive ocjenjuje se efikasnostpreduzeća.

12



Dakle, da bi se napravila kvalitetna analiza nije dovoljno imati samo poslednjibilans stanja, već je u cilju sagledavanja dinamike ili razvoja jedne pojave, potrebnoobezbijediti vezane bilansne izvještaje za najmanje tri protekla perioda. Na taj način je

moguće izvršiti vremensko poređenje i ustanoviti da li je položaj preduzeća u tomperiodu poboljšan ili ne. Takođe je potrebno pribaviti i informacije o sličnim društvimakoja reprezentuju datu privrednu granu, kako bi se napravilo prostorno poređenje.

Svaki imovinski oblik preduzeća, iskazan u aktivi bilansa stanja ima svoje vrijemevezanosti ili imobilizacije. Vrijeme imobilizacije sredstva predstavlja vremenski period,koji treba da protekne, da bi se ovaj imovinski dio trasformisao u likvidnu imovinu –novac. Svaki imovinski oblik ima različit stepen likvidnosti. Likvidnost sredstavadeterminisana je:• vremenskim periodom za koji će imovina biti trasformisana u novac,• brojem faza kroz koje treba da prođe sredstvo da bi se trasformisalo u novac i•

stepenom rizika da će ta imovina biti trasformisana u likvidnu imovinu.Sa aspekta rokova vezivanja, sredstva (imovina) preduzeća mogu se posmatrati

kao:• Trajno vezana sredstva: zemljište, trajni ulozi u druga preduzeća, neka

nematerijalna ulaganja i trajna obrtna sredstva.• Dugoročno vezana sredstva: osnovna sredstva i dugoročni finansijski plasmani.• Kratkoročno vezana sredstva.

Izvori finansiranja preduzeća sa aspekta rokova raspoloživosti mogu se podijelitina:

• Trajne izvore finansiranja. (sopstveni kapital i rezerve)• Dugoročne uzvore u koje spadaju dugoročne obaveze i dugoročna

rezervisanja.• Kratkoročne izvore.

Pošto vrijeme vezivanja nije isto za sva sredstva, niti su rokovi raspoloživostiizvora jednaki za sve izvore, proizilazi da u bilansu stanja postoji niz jednačina koje bimogle iskazivati finansijsku, odnosno ravnotežu bilansa uopšte.

Finansijska ravnoteža akcionarskog društva u praksi se utvrđuje krozpostavljanje dvije osnovne jednakosti:

• Dugoročnu finansijsku ravnotežu.• Kratkoročnu finansijsku ravnotežu.

Trajno raspoložive izvore i dugoročne dugove često nazivamo kvalitetni izvorifinansiranja.

Pomenute dvije jednakosti proizilaze iz osnovnih načela i pravila finansiranja nakojima se i zasniva finansijska politika akcionarskog društva.

Bilans stanja preduzeća mora biti prilagođen analizi finansijske ravnoteže.Toznači da na strani aktive moraju biti sredstva razgraničena po rokovima imobilizacije udvije grupe:

13



likvidna i kratkoročno imobilisana sredstva i dugoročno vezana sredstva (uključujući i trajno vezana sredstva),

A na strani pasive izvori finansiranja, takođe razgraničeni po rokovimaraspoloživosti:

kratkoročni izvori finansiranja i sopstveni i dugoročni izvori finansiranja.

Za potrebe analize dugoročne finansijske ravnoteže preduzeća bilansnepozicije u aktivi se grupišu po principu rastuće likvidnosti, a u pasivi po principuopadajuće dospjelosti, kao što je i prikazano na slici 1.

Slika 1 - Bilans stanja po principu rastuće likvidnosti i opadajuće dospjelosti

Dugoročna finansijska ravnoteža preduzeća postoji, ako su dugoročno vezanasredstva u potpunosti jednaka kvalitetnim izvorima finansiranja (sopstveni kapital idugoročni dug).

Ako su dugoročno vezana sredstva manja od kvalitetnih izvora finansiranja, tada

je u oblasti dugoročnog finansiranja akcionarskog društva stvorena sigurnost zaodržavanje likvidnosti na dugi rok. Ukoliko se u takvim uslovima obezbijedi jednakostizmeđu rokova unovčivosti kratkoročno vezanih sredstava i rokova raspoloživostikratkoročnih izvora finansiranja, tada bi ova razlika između kvalitetnih izvora idugoročno vezanih sredstava predstavljala likvidnu rezervu koja bi omogućilapermanentnu likvidnost društva.

14

TRAJNA I

DUGOROČNOVEZANASREDSTVA

KVALITETNIIZVORI

FINANSIRANjA

ZEMLJIŠTE

OSNOVNASREDSTVA

DUGOROČNIPLASMANI

SOPSTVENIIZVORI

SREDSTVA

ZALIHE

POTRAŽIVANjA

NOVAC

DUGOROČNEOBAVEZE

KRATKOROČNE

OBAVEZE



Neto obrtna sredstva = Obrtna sredstva – kratkoročne obaveze.

Ako se ova kategorija posmatra sa pasivne strane bilansa stanja koristi se terminneto obrtni fond.

Neto obrtni fond = (kvalitetni izvori) – (osnovna sredstva + dugoročni plasmani +gubitak).

Trajna obrtna sredstva predstavljaju dio obrtnih sredstava – zaliha, koja su trajnovezana u cilju održavanja kontinuiteta poslovnog procesa. Naime, da bi se obezbijediokontinuitet poslovanja akcionarskog društva potrebno ja da ono u svakom trenutkuposjeduje određenu količinu zaliha: sirovina i materijala, poluproizvoda i gotovihproizvoda. Trajna obrtna sredstva se u literaturi često nazivaju i stalne zalihe. Posvom karakteru sa aspekta vremenskog perioda imobilizacije spadaju u trajno vezanasredstva preduzeća.

Bilansiranje trajnih obrtnih sredstava preduzeća je veoma složen problem. Koji je

to kvantum zaliha sa kojim preduzeće mora raspolagati u svakom trenutku veoma jeteško odrediti. Postoji više načina bilansiranja stalnih zaliha. Najčešće se stalne zalihebilansiraju kao prosječne zalihe u toku poslovne godine ili kao minimalne zalihe kojima

je društvo raspolagalo u periodu normalne poslovne aktivnosti. Da bi se istakao značaji važnost ovih zaliha često se koristi i termin gvozdene zalihe.

Upoređivanjem obrtnih sredstava bez stalnih zaliha na strani aktive i kratkoročnihizvora na strani pasive bilansa stanja, odnosno stavljanjem u odnos likvidnih ikratkoročnih sredstva sa jedne strane i kratkoročnih obaveza sa druge strane dobijase ocjena kratkoročne finansijske ravnoteže. Ovaj racio je u teoriji poznat kaorigorozni racio likvidnosti (acid ratio). Kratkoročna finansijska ravnoteža postoji ako je

rigorozni racio likvidnosti jednak jedinici, što opet nije kruto pravilo jer zavisi od granedo grane.

Za ocjenu kratkoročne finansijske ravnoteže potrebno je bilansne pozicije u aktivigrupisati po principu opadajuće likvidnosti, a pozicije u pasivi po principu rastućedospjelosti, kao što je prikazano na slici 2.

16

Kratkoročniizvorifinansiranja

Novac

HOV

Potraživanja

AVR

Zalihe

Gubitak

Dugoročniplasmani

Osnovnasredstva

Kratkoročneobaveze

PVR

Dugoročnarezervisanja

Dugoročneobaveze

Sopstvenikapital

Likvidna i

krat. vezana sredstva



Slika 2 - Bilans stanja urađen po principu opadajuće likvidnosti i rastuće dospjelosti

Praksa finansijskog upravljanja u preduzeću, pokazala je da kontrola kratkoročnefinansijske ravnoteže predstavlja kontrolu tekuće i likvidnosti na rok, dok kontroladugoročne ravnoteže predstavlja kontrolu uslova za održavanje likvidnosti.

Kratkoročna i dugoročna ravnoteža su međusobno uslovljene. To znači daukoliko bilans stanja akcionarskog društva pokazuje kratkoročnu ravnotežu, tadasigurno postoji i dugoročna finansijska ravnoteža i obrnuto.

Analiza finansijske ravnoteže preduzeća veoma je važna za sagledavanje iocjenu njegove likvidnosti, pri čemu se analizom kratkoročne ravnoteže ocjenjujelikvidnost društva, a analizom dugoročne ravnoteže uslovi za održavanjepermanentne likvidnosti. Njome se u stvari vrši ocjena finansijske situacije u užemsmislu. Za ocjenu finansijske situacije u širem smislu neophodno je napraviti i analizuzaduženosti preduzeća.

Pribavljanje novca i kapitala za potrebe finansiranja preduzeća vezano je zaanalizu finansijske ravnoteže. Analizom finansijske ravnoteže dobijaju se informacije okarakteru nedostajućih (potrebnih) finansijskih sredstava preduzeća, odnosnoinformacija da li društvo mora pribaviti karatkoročne ili dugoročne izvore finansiranja.

4.2. Analiza pasive bilansa stanja

Analizom pasive bilansa stanja, sa aspekta vlasništva nad izvorima finansiranjaispituje se stepen zaduženosti preduzeća i visina kapitala.

Analiza zaduženosti

Izvori finansiranja (pasiva) preduzeća sa vlasničkog aspekta dijele se nasopstvene i pozajmljene izvore. Sopstvene izvore čini sopstveni kapital koji predstavljagarantnu supstancu preduzeća, jer štiti povjerioce od gubitka pozajmljenog kapitala iobezbjeđuje sigurnost u naplati potraživanja. Kaže se da je sopstveni kapital garantlikvidnosti poslovanja preduzeća. Ovakva tvrdnja je dosta površna i više formalnanego što je prihvatljiva u praksi korporativnog upravljanja. Likvidnost preduzećaisključivo zavisi od priliva i odliva gotovine, dakle od cash flow-a.

17



Neto sopstveni kapital preduzeća jednak je razlici između vrijednosti poslovneimovine iskazane u aktivi njegovog bilansa stanja i ukupnih obaveza preduzeća(pasiva bilansa stanja). Neto sopstveni kapital je formalno posmatrano garantnasupstanca akcionarskog društva. Odnosno, sve dok je neto sopstveni kapital društvapozitivan, preduzeće je solventno. Solventnost preduzeća može se posmatrati kao

njegova likvidnost na dugi rok i manifestuje se sposobnošću društva da plati sveobaveze, bilo kada (ne o roku njihovog dospjeća), pa makar i iz likvidacione mase.

Pozajmljeni izvori preduzeća predstavljaju tuđe vlasništvo i rokovi raspoloživostiovih izvora nisu trajni. Po svom karakteru, tj. raspoloživosti ovi izvori mogu biti:

Dugoročno raspoloživi izvori. Ove izvore neki označavaju kao dugoročnedugove.

Kratkoročno raspoloživi izvori ili kratkoročne obaveze.

Finansijska struktura preduzeća (odnos između sopstvenog i pozajmljenog

kapitala) najčešće se posmatra preko tri osnovna pokazatelja: samostalnosti,sigurnosti i zaduženosti

Pokazatelj samostalnosti = sopstveni kapital / ukupni izvori finansiranja

Pokazatelj zaduženosti = tuđi izvori / ukupni izvori finansiranja

Pokazatelj sigurnosti = sopstveni kapital / tuđi izvori

Struktura kapitala, kao uži podsistem finansijske strukture ima poseban značaj zaakcionarsko društvo jer opredjeljuje: sigurnost povjerilaca, rentabilnost preduzeća,

autonomiju dužnika i utiče na rizik ostvarenja finansijskog rezultata.

Sopstveni kapital pruža sigurnost povjeriocima u smislu naplate njihovihpotraživanja. Ako je zaduženost preduzeća visoka, visok je i rizik povjerilaca, jer akogubitak pređe nivo sopstvenog kapitala, povjerioci ne mogu naplatiti svojapotraživanja iz likvidacione mase, jer je dužnik (preduzeće) izgubilo sva svoja sredstvai dio tuđih sredstava u visini razlike između gubitaka i sopstvenog kapitala.

Preduzeće ima veći izgled da ostvari pozitivan finansijski rezultat, odnosno manji je rizik od ostvarenja gubitka, ukoliko je struktura kapitala pomjerena više kasopstvenom kapitalu. To je zato što su kamate na pozajmljeni kapital po pravilu fiksni

trošak odnosno rashod, čija visina zavisi od visine pozajmljenog kapitala i visinekamatne stope. Manja zaduženost izaziva manje rashode po osnovu kamata napozajmljeni kapital, što daje veću sigurnost u ostvarivanju pozitivnog finansijskogrezultata. Ako je kamatna stopa na pozajmljeni kapital viša od stope prinosa na ukupnikapital (računate iz odnosa poslovnog dobitka i ukupnog kapitala), stopa prinosa nasopstveni kapital (odnos neto dobitka i sopstvenog kapitala) je niža od stope prinosana ukupni kapital. U tom slučaju iz pozajmljenih izvora se ostvaruje negativan

18



finansijski rezultat. U takvoj situaciji rentabilnost preduzeća je manja što je strukturapasive pomjerena više u korist pozajmljenih izvora.

Ukoliko je struktura pasive pomjerena više ka pozajmljenim izvorima, onda jeugrožena i autonomija preduzeća u smislu nezavisnosti u vođenju sopstvene

poslovne politike. U filozofiji poslovanja svakog preduzeća je da teži što većojsamostalnosti u smislu vođenja sopstvene poslovne politike i ostvarivanja ciljevaposlovanja. Ukoliko je akcionarsko društvo dosta zaduženo, povjerioci i kreditori želeda utiču na vođenje poslovne politike akcionarskog društva u pravcu koji ćeobezbijediti njihovu maksimalnu zaštitu.

Iako je manji stepen zaduženosti izraz veće finansijske sigurnosti i samostalnosti,veće učešće sopstvenog kapitala u strukturi izvora finansiranja ne mora predstavljati inajbolji metod finansiranja. Shodno tome postavlja se i pitanje, koja struktura kapitalaobezbjeđuje optimalni sistem finansiranja poslovanja preduzeća? Prematradicionalnom shvatanju optimalna struktura kapitala je ako sopstveni kapital čini50%, a pozajmljeni takođe 50% zbira pasive. Ova relacija 1:1 u odnosu sopstvenog ipozajmljenog kapitala, tj. pravilo ravnanja rizika, obezbjeđuje sigurnost naplatepotraživanja odnosno isplate obaveza. Jednom riječju, obezbjeđuje likvidnostpreduzeća. Takođe se smatra da ovakva struktura pasive obezbjeđuje i visok stepennezavisnosti dužnika u vođenju poslovne politike. Naravno, u realnom životu uvijekima odstupanja, tako da se ovo pravilo uzima više kao uslovno.

Prema jednom drugom stanovištu, normalnim se smatra zaduženost koja nijeveća od 33% ukupnih izvora akcionarskog društva, odnosno smatra se racionalnim dapreduzeće duguje samo 1/3 raspoloživih sredstava.

Moderna finansijska teorija ne prihvata ovako kruta tradicionalna shvatanja.

Praksa je pokazala da odnos sopstvenog i pozajmljenog kapitala određuju: organskisastav sredstava, stopa inflacije, stopa rentabilnosti i stepen likvidnosti.

Organski sastav sredstava je u stvari odnos između osnovnih i obrtnih sredstava.Kada su ulaganja u osnovna sredstva visoka, to zahtijeva pomjeranje strukturekapitala u korist sopstvenog kapitala i obrnuto. Pri visokom ulaganju u osnovnasredstva, visoka je i amortizacija (koja je fiksni trošak), što povećava rizik ostvarenjaposlovnog rezultata kao razlike između marginalnog dobitka i fiksnih troškova. Ako jepri tom visoko učešće pozajmljenog kapitala, biće visoki i rashodi perioda po osnovukamata čime se povećava rizik ostvarenja pozitivnog finansijskog rezultata (brutodobitka). Otuda preduzeće, pri visokom organskom sastavu sredstava može smanjiti

rizik ostvarenja pozitivnog finansijskog rezultata jedino većim učešćem sopstvenogkapitala. Visok organski sastav sredstava po pravilu povećava i rizik naplatepovjerilaca, jer je više sredstava dugoročno vezano.

Visoka stopa inflacije takođe zahtijeva pomjeranje strukture pasive ka većemučešću sopstvenog kapitala. Ako je kamatna stopa na finansijskom tržištu niža odstope inflacije, povjerioci nemaju interesa da pozajmljuju kapital, jer bi time ostvariliinflatorne gubitke. U takvim uslovima preduzeće je upućeno na finansiranje iz

19



sopstvenih izvora u cilju nesmetanog odvijanja svog poslovanja. Ako je kamatna stopaviša od stope inflacije, preduzeće je opet primorano na jačanje učešća sopstvenogkapitala, jer jedino tako može smanjiti rashode finansiranja i izbjeći inflatorne gubitke.

Visoka rentabilnost i permanentna likvidnost pružaju mogućnost preduzeću da

povećava učešće pozajmljenog kapitala u strukturi pasive. U uslovima visokerentabilnosti i permanentne likvidnosti ostvarena je autonomija dužnika u kreiranju ivođenju vlastite poslovne politike.

U teoriji i praksi se nameće pitanje, šta je dominantno u određivanju strukturepasive? Da li je to organski sastav sredstava i stopa inflacije, ili je to visokarentabilnost i permanentna likvidnost. Praksa je pokazala da strukturu pasive sastanovišta vlasništva primarno opredjeljuje organski sastav sredstava i stopa inflacije,a sekundarno visina rentabilnosti i likvidnosti.

Hans Janberg smatra da prilikom analize zaduženosti iz pasive bilansa stanjaakcionarskog društva treba isključiti tranzitornu pasivu i neto dobitak. Tranzitorna

pasiva predstavlja korekturu aktive na niže, dok neto dobitak može sadržati i obavezeprema eksternim učesnicima u raspodjeli (na primjer dividendu akcionarima ). Todalje znači da bi se struktura pasive, za potrebe ocjene zaduženosti, sastojala odsopstvenog kapitala i pozajmljenih izvora koji bi uključivali i spontane obaveze.

Da bi se ocjena zaduženosti primijenila i u kvantifikaciji rizika ostvarenjafinansijskog rezultata poslovanja akcionarskog društva, pozajmljeni izvori bi se moralipodijeliti na one po osnovu kojih se plaća kamata i one na koje se ne plaća kamata uokviru njihovog roka rapoloživosti (spontani izvori).

Analiza mogućnosti očuvanja realne vrijednosti sopstvenog kapitala

preduzeća u uslovima inflacije

Zadovoljavajuća struktura pasive sa aspekta vlasništva nije dovoljna zadugoročno održavanje povoljnog finansijskog položaja preduzeća. Održanje realnevrijednosti sopstvenog kapitala u uslovima inflacije i obezbjeđenje finansiranjareprodukcije iz sopstvenih izvora je uslov opstanka preduzeća.

Održavanje realne vrijednosti sopstvenog kapitala u uslovima inflacijeneophodno je sa stanovišta obezbjeđivanja nesmanjenog fizičkog obima poslovanja,izbjegavanja pretjerane zaduženosti i finansiranja bar proste reprodukcije preduzećaiz sopstvenih izvora finansiranja. Realna vrijednost sopstvenog kapitala održava se

ako sopstveni kapital raste po stopi inflacije.Ocjena održanja realne vrijednosti sopstvenog kapitala zasniva se na upoređivanjuindeksa neto sopstvenog kapitala i indeksa cijena na malo kao opšteprihvaćenogmjerila inflacije. Indeks neto sopstvenog kapitala utvrđuje se stavljanjem u odnos netosopstvenog kapitala u poslednjem periodu sa neto sopstvenim kapitalom uprethodnom periodu. Indeks stope inflacije utvrđuje se stavljanjem indeksa cijena namalo u decembru tekuće sa indeksom cijena u decembru prethodne godine.

20



Kod analize održavanja realne vrijednosti sopstvenog kapitala akcionarskog društva javlja se problem ukoliko je u periodu od otvaranja bilansa do njegovog zaključivanjabilo povećanja ili smanjenja sopstvenog kapitala akcionarskog društva. Ako je uposmatranom periodu bilo uplata kapitala ili njegovog smanjenja, tada je potrebnoanalizu održavanja realne vrijednosti kapitala izvršiti za kraće vremenske periode kako

bi se sagledali efekti revalorizacije.

Budući da dugoročna ulaganja u materijalnu imovinu (zemljište, građevinskeobjekte, opremu, strojeve i sl.) dugoročno vezuju novac, to ih je potrebno finansirati izdugoročnih izvora. Finansiranje tih ulaganja, ili dijela tih ulaganja, iz kratkoročnihizvora može uzrokovati insolventnost. Ovo zato što se kratkoročni izvori brzo gase(dospijevaju), u roku od jedne godine, dok se uloženi novac u investicije sporo vraćatokom višegodišnjeg vremenskog razdoblja. Dugoročna ulaganja mogu se finansiratiiz vlastitih i tuđih dugoročnih izvora. Prevelik udio tuđih izvora (duga) s vremenommože uzrokovati insolventnost zbog obaveza plaćanja anuiteta (glavnice i kamata),

odnosno novčanih odljeva u ugovorenim rokovima. S druge, pak, strane vlastiti izvorifinansiranja (osnovni kapital, zadržana dobit i sl.) ne stvaraju obavezu vraćanjaglavnice i kamata.

Ako se dugoročna ulaganja u materijalnu imovinu finansiraju iz neodgovarajućih(kratkoročnih) izvora, tada preduzeće može postati nesposobno za plaćanje dospjelihobaveza prema izvođačima radova, dobavljačima opreme i sl. Finansijska situacijamože se još više pogoršati ako se prekorače rokovi izgradnje i aktiviranja kapaciteta idođe do prekoračenja vrijednosti dugoročnih ulaganja. U inflaciji prekoračenje rokaizgradnje uzrokuje u pravilu i veliko prekoračenje vrijednosti dugoročnog ulaganja, timprije što je veća stopa inflacije i što je duže razdoblje prekoračenja.

Presjeci bilansa stanja

Za ocjenu financijske stabilnosti preduzeća izrađuju se podbilansi (presjeci)dugotrajne i kratkotrajne imovine. Primjer na slici 3 prikazuje presjeke bilansadugoročne i kratkoročne imovine:

(u KM)A K T I V A IZNOS P A S I V A IZNOS

DUGOTRAJNA IMOVINA

(stalna sredstva)

1.831.945,80 DUGOROČNI IZVORI

(kapit. + rezer. + dug. ob.)

5.209.111,21

Prvi presjek: Višak ili manjak dugoročnih izvora (+ 3.377.165,41)

KRATKOTRAJNA IMOVINA(obrtna sred. + aktiv. vrem.

raz.)

4.890.691,71 KRATKOR. OBVEZE(kratk. obv. + pas. vr. Raz.)

1.513.526,30

Drugi presjek: Višak ili manjak kratkoročnih izvora (- 3.377.165,41)

UKUPNA AKTIVA 6.722.637,51 UKUPNA PASIVA 6.722.637,51

IZVOR: Bilans preduzeća PROFIL INOX na dan 31. 12. 2003. godine

21



Slika 3 - Presjek bilansa stanja

Iz tabele je očito da su dugoročni izvori veći od dugoročne imovine za3.377.165,41 KM, što znači da koeficijent pokrivenosti dugoročnih sredstavadugoročnim izvorima iznosi 2,84 i on je višestruko povoljniji od pretpostavljenoga

koeficijenta 1,0. Istodobno, kratkoročna imovina veća je od kratkotrajnih obavezaza 3.377.165,41 KM, što znači da koeficijent pokrivenosti kratkotrajne imovinekratkoročnim izvorima iznosi 0,31.

Detaljnom analizom utvrđeno je da iskazana neravnoteža bilansnih pozicijaodgovara postulatima savremene finansijske teorije koja smatra da dugoročni izvori trebaju biti veći od dugoročne imovine uvećane za prosječnu vrijednost zaliha. Ukonkretnom slučaju višak dugoročnih izvora u odnosu na dugotrajnu imovinuuvećanu za vrijednost zaliha iznosi 407.282,01 KM, što znači da je finansijskastruktura preduzeća povoljna.

Pokazatelji finansijske stabilnosti

Osim analize pojedinih bilansnih pozicija za ocjenu finansijske stabilnostipreduzeća koriste se i različiti pokazatelji, kao što su:

a) Stepen finansijske sigurnosti b) Stepen finansijske stabilnosti c) Stepen samofinansiranjad) Stepen kreditne sposobnosti.

Osnovna karakteristika navedenih pokazatelja, koja je istodobno i njihovnedostatak, ogleda se u statičkom pristupu ocjeni finansijske stabilnosti preduzeća.Ona, naime, koristi podatke iz bilansa stanja na kraju određenoga obračunskogaperioda, pri čemu za komaparaciju uzima zadane-pretpostavljene optimalneveličine.

a) Stepen finansijske sigurnosti

Stepen finansijske sigurnosti izračunava se kao odnos između kapitala uvećanogza rezerve i dugoročna rezervisanja, te umanjenog za gubitke iznad visine kapitala, s

jedne strane, i pasive, s druge strane, a može se izraziti pomoću sljedećeg obrasca:

P

Dr G Dt Zd R K Fsg

+−+++=

gdje su:

Fsg= stepen finansijske sigurnosti K= kapital R= rezerve

22



Zd= zadržana dobit Dt= dobit tekuće godineG = gubitak iznad visine kapitalaDr = dugoročna rezervisanjaP= pasiva.

b) Stepen finansijske stabilnosti

Stepen finansijske stabilnosti se izračunava slično kao i pokazatelj finansijskesigurnosti, s tim da se brojnik povećava za dugoročne obaveze, a u nazivniku seumjesto pasive dodaje zbir stalnih sredstava i zaliha, što se može izračunati pomoćuslijedećega obrasca:

Z Ss

Do Dr G Dt Zd R K Fst

+

++−+++=

gdje su (osim ranije navedenih):

Fst = stepen finansijske stabilnosti Do= dugoročne obavezeSs= stalna sredstvaZ = zalihe.

c) Stepen samofinansiranja

Stepen samofinansiranja (Sf) se dobije kada se brojnik iz obrasca finansijskesigurnosti podjeli sa zbirom stalnih sredstava i zaliha, a može se izračunati pomoćusljedećeg obrasca:

Z Ss Dr G Dt Zd R K Sf

+

+−+++=

U visokorazvijenim zemljama stepen samofinansiranja savremene korporacijeiznosi između 0,50 i 1,00.

d) Stepen kreditne sposobnosti

Stepen kreditne sposobnosti (Ks) može se izračunati kada se brojnik izobrasca finansijske stabilnosti podjeli sa stalnim sredstvima, a može se izrazitipomoću sljedećega obrasca:

Ss

Do Dr G Dt Zd R K Ks

++−+++=

Visok stepen kreditne sposobnosti potvrđuje da je preduzeće kreditno sposobno.

Finansijski pokazatelji potvrđuju da je preduzeće finansijski "zdravo" ili ne,odnosno da li ima povoljnu finansijsku strukturu.

23



Pokazatelji likvidnosti preduzeća

Likvidnost (lat.liquidus = tekući) je pojam koji označava protočnost, sposobnost

nenovčanih dijelova imovine da se transformišu u novac ( gotovinu). Likvidna imovinapreduzeća transformiše se u novac najkasnije u roku jedne godine. Drugim riječima,ona se može izjednačiti s obrtnim sredstvima. Novčana sredstva (gotovina i novčanidepoziti po viđenju) su najlikvidniji dio imovine, jer se mogu odmah upotrijebiti zaplaćanja. U sredstva koja se mogu pretvoriti u novac spadaju čekovi, mjenice, i drugivrijednosni papiri (komercijalni zapisi, blagajnički zapisi i sl.). Ostali dijelovi likvidneimovine u odnosu na novac su više ili manje nelikivdni, ovisno o tome koliko jepotrebno vremena za njihovo transformisanje u novac. Tako na primjer, potraživanjaod kupaca mogu se unovčiti prije nego zalihe gotovih proizvoda. Zalihe gotovihproizvoda mogu se prije unovčiti od zaliha nedovršenih proizvoda, sirovina imaterijala, jer su mogu brže unovčiti – prodati i naplatiti.

Likvidnu imovinu, s obzirom na sposobnost njene unovčivosti, izražavamopomoću različitih pokazatelja, kao što su slijedeći:

a) Pokazatelj trenutne likvidnosti;b) Pokazatelj tekuće likvidnosti.

Osnovna karakteristika navedenih pokazatelja likvidnosti, kao i u slučajupokazatelja finansijske stabilnosti, ogleda se u statičkome pristupu ocjeni likvidnostipreduzeća. Ona, naime, koristi podatke iz bilansa stanja na kraju određenogaobračunskoga perioda, pri čemu za komaparaciju uzima zadane-optimalne veličine.

a) Pokazatelj trenutne likvidnosti

Pokazatelj trenutne likvidnosti (engl.: quick ratio), koja se još naziva likvidnostprvoga stepena, dobije se kada se novac uvećan za brzo naplative vrijednosne papire(blagajnički zapisi, komercijalni zapisi, štednja po viđenju, čekovi, mjenice i drugiodmah naplativi vrijednosni papiri) podijeli s dospjelim kratkoročnim obavezama, amože se izračunati pomoću sljedeće formule:

Ko

Vp N Ltr

+=

N= novac Vr= vrijednosni papiri Ko= kratkoročne obaveze

b) Pokazatelj tekuće likvidnosti

24



Pokazatelj tekuće likvidnosti (engl.: current ratio), koja se još naziva likvidnost drugogstepena, dobije se kada se obrtna sredstva umanjena za vrijednost zaliha podjele skratkoročnim obavezama, a može se izračunati pomoću sljedećeg obrasca:

Ko

Z Os Lte

−=

Os= obrtna sredstva,Z =zalihe.

5. Zaključak

Može se reći da se suština analize bilansa stanja svodi na vertikalnu analizuaktive i pasive, koja predstavlja analizu strukture i horizontalnu analizu koja se svodi

na analize pojedinih presjeka aktive i pasive i njihovo upoređivanje po ročnosti(dospijeću) s jedne strane, potraživanja, a sa druge, obaveza. Horizontalna analizabilansa stanja predstavlja stoga analizu stanja likvidnosti.

Analiza bilansa stanja je i analiza zaduženosti koja pokazuje odnos tuđih izvora(dugova) i pojedinih dijelove imovine i/ili dijelova priliva u bilansu uspjeha.1

Kao što je prethodno, u više navrata isticano, evidentno je da prikazana analiza,kao i kompletna finansijska analiza počiva na bilansima stanja i uspjeha proteklihobračunskih perioda. Otuda se u jednom dijelu stručne javnosti pojavljuju i ocjeneprema kojima ona ne može biti osnova za budućnost, planiranje i razvoj. Međutim, to

je samo djelimično i na prvi pogled tačno i prihvatljivo, jer činjenica je, da je prošlost

osnova i klica budućih znanja u mnogim naučnim disciplinama. Tačno je da prošlostnije uvijek dobra baza za procjenu budućnosti, ali mora se priznati da je ona često jedina, uvijek objektivna i po pravilu najpristupačnija osnova te procjene. Bilo kakvadrugačija projekcija budućnosti, koja ne bi bila zasnovana na analizi onog što se uistim ili sličnim situacijama već desilo, bila bi proizvoljna i neutemeljena.

Upravo se zato i koristimo analizom proteklih događaja u sukcesivnim bilansimastanja, sačinjenim po svim načelima urednog knjigovodstva, kako bismo donijelikvalitetne odluke u idućem periodu.

25

D.RAD - ANALIZA BILANSA STANJA.doc

Documents

Transcript of D.RAD - ANALIZA BILANSA STANJA.doc