Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić
description
Transcript of Noćne besjede - Stipe B. Mlikotić
Noćne besjede
| 1
Noćne besjede
| 2
NOĆNE BESJEDE
Filozofsko-teološki ogledi
Noćne besjede
| 3
NOĆNE BESJEDE
Filozofsko-teološki ogledi
Autor: Stipe B. Mlikotić
Naslov djela: Noćne besjede. Filozofsko-teološki ogledi
Naklada: Vlastita naklada autora
Naslovnica: Diogen, Jean-Léon Gérôme, 1860.
ISBN: 978-953-49603-2-5
Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije
umnažati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kojem
obliku (mehanički, elektronički i sl.) bez prethodne suglasnosti
izdavača.
© Stipe Mlikotić, 2021.
Izdano 2021. godine u Hrvatskoj.
Noćne besjede
| 4
Stipe B. Mlikotić
NOĆNE BESJEDE Filozofsko-teološki ogledi
Split, 2021.
Noćne besjede
| 5
(stranica namjerno ostavljena prazna)
Noćne besjede
| 6
Sadržaj
O filozofiji .............................................................................. 9
Sloboda ................................................................................ 32
Riječi i zbilja ......................................................................... 38
Vjera i(li) nevjera ................................................................. 47
Protiv liberalizma ................................................................ 84
O kritici ............................................................................... 105
Religiozno-kulturne metamorfoze ..................................... 114
Uvod u Meditacije o prvoj filozofiji .....................................121
Smisao života je… ............................................................... 132
Znanost i religija ................................................................ 164
O autoru ............................................................................. 170
Noćne besjede
| 7
(stranica namjerno ostavljena prazna)
Noćne besjede
| 8
Mom ocu
Noćne besjede
| 9
O filozofiji
Na početku svakog govora o filozofiji leži činjenica koju uvijek
valja imati na umu kada se hoće govoriti tome što je zapravo
filozofija. To je činjenica da ne postoji opća i sveobuhvatna
definicija filozofije koja će biti univerzalno prihvaćena od strane
svih filozofa. Filozofija je različito definirana od strane filozofa
još od svojih antičkih početaka pa sve do modernih vremena,
tako da precizno definiranje filozofije kao znanosti jest u svojoj
biti, gubitak vremena. Dobar primjer toga jest Aristotelova
definicija filozofije. On je definirao filozofiju kao „potragu za
istinom“, no tu se može postaviti pitanje – što je istina? – i tako
se može ići u nedogled. Ono što se o filozofiji sigurno može reći
jest to da ona neupitno postoji kao znanost i kao način življenja
i da čini razliku u usporedbi sa svim ostalim znanostima.
Naime, za razliku od svih ostalih akademskih znanosti
filozofija nema isključivi predmet svoga proučavanja. Na
primjer, biologija se može definirati kao znanost o životu;
matematika kao formalna znanost o oblicima; psihologija kao
znanost o ljudskom ponašanju, itd. Svaka od tih znanosti ima
jasno definiran predmet i metodu svoga pručavanja – filozofija
to nema! Predmet pručavanja filozofije jest sveukupna zbilja. Ili
drugim riječima – sve što postoji. Filozofija se bavi fizikom,
biologijom i matematikom pa na kraju krajeva i samim mišljem
uopće. Druge znanosti za razliku od filozofije imaju svoju
Noćne besjede
| 10
metodu i metodologiju po kojoj dolaze do spoznaje, filozofija
pak, nema isključivu metodu iz koje crpi svoje zaključke.
Dapače, čak je i sama metoda odnosno način na koji dolazimo
do određene spoznaje – predmet filozofskog diskursa.
Iz činjenice da je i sama metoda jedan od mnogih predmeta
filozofije proizlazi nekoliko problema. U fizici i matematici
metode su jasne. Logičan slijed događaja ide ovako: hipoteza –
eksperiment – zaključak. U filozofiji toga nema. Istina, nekad je
kvalitetan silogizam bio dovoljan da se određena stvar dokaže
kao valjana, no danas više nije tako. Danas je postmodernistička
paradigma od filozofije napravila narativu. Tako da danas
svatko može imati svoju narativu. No upravo zato treba reći što
je bitno za bavljenje filozofijom. Možda se ne može precizno
reći što je ona ili što točno proučava, no sigurno se može reći
što je potrebno da se bude filozof. Ne bi bilo pogrešno kada bi
se reklo da je filozofija na neki način i sama metoda odnosno
put (methodos na grčki i znači put) uz pomoć kojega se dolazi
do istine. Sokrat se služio ironijom i majeutikom kako bi
dokazao određene stvari, Hegel se služio dijalektikom, a
Husserl fenomenološkom metodom. No svaki od tih načina
spoznaje određenih filozofskih problema ne predstavlja cijelinu
spoznaje, nego uvijek ima još nešto što se može proučiti
odnosno uvijek postoji makar jedno pitanje na koje se nije u
potpunosti odgovorilo. Filozofija je ljudski način shvaćanja
svijeta, ona je oruđe homo sapiensa i niti jednoga drugog nama
poznatoga bića.
Prvi kršćani potekli su iz židovskog miljea te kada su
navještali evanđelje poganskim Grcima evanđelje su zvali –
pravom filozofijom. Naime, oni su poistovječivali grčku
filozofiju sa kršćanstvom, tako da se može reći kako je u jednu
ruku Blaise Pascal bio u krivu kada je rekao da Abrahamov,
Noćne besjede
| 11
Izakov i Jakovljev Bog nije bog filozofa. Dapače, Abrahamov,
Izakov i Jakovljen Bog jest Bog filozofa. To se najbolje vidi na
primjeru Tome Akvinskog i njegovih pet puteva, gdje je
Aristotelovog nepokrenutog pokretača (ὃ οὐ κινούμενον κινεῖ)
poistovjetio sa kršćanskim Bogom i to onim istim Bogom koji se
utjelovio po Isusu iz Nazareta u Duhom Svetim.
No, da se shvati zapravo u kakvom se stanju nalazi
današnja filozofija potrebno je poznavati njenu povijest, ali i
povijest teologije i povijest uopće. Jer su sve nabrojene
discipline usko povezane i tvore one znanosti koje su proizvod
ljudskoga duha, a zovu se humanističke. Srednji vijek je imao
vrhunac filozofske i teološke misli u Tomi Akvinskom i
pariškom sveučilištu, ono je smatralo da su razum i vjera
koherentni i da zajedno tvore konvergentnu točku kojoj je cilj
isti, a to je spoznavanje istine, a istina je Bog (usp. Iv 14,5). Iako
je filozofija tada branila određene kršćanske vjerske istine, to ne
znači da je manje vrijedna u odnosu na današnju filozofiju.
Filozofi poput Descartesa, Lebniza i Malbranchea su
proizašli iz srednjovjekovne filozofije, i time označili
novovijekovnu prekretnicu koja nije raskinula sa prijašnjom
tradcijiom, nego je nastavila tamo gdje su skolastici stali,
oslanjajući se na ono što je bilo prije.
No, da se shvati moderni pristup metafizici koji je
negativan i koji smatra metaziku zastarjelom i nesigurnom
spoznajom, a time i religijske istine kao takve, moramo se sjetiti
odakle je takav stav došao odnosno gdje je imao svoje uporiše.
Tu se postavlja pitanje – iz čega su proizišle filozofije koje su
htjele prekinuti ili bolje rečeno ukinuti filozofiju? Odgovor na
to pitanje je jednostavan: u srednjemu vijeku, naravno. Dok su s
jedne strane metafizičari poput Tome i Duns Scota radili
filozofsko-teološke sisteme, drugi su opovrgavali iste, te čak i
Noćne besjede
| 12
sam razum pretvarali u nešto što je, po sebi, nesigurno.
Najpoznatiji filozof koji se smatra filozofom u punom smislu te
riječi, a koji je smatrao razum kao takav nedostatnim – što je
svojevrsni paradoks, jer je razum glavno oruđe filozofije, jest –
William Ockham. Upravo je on, za razliku od Tome Akvinskog,
smatrao da se razumom Bog kao takav ne može spoznati, te se
takvo metafizičko biće može jedino spoznati vjerom. Takav stav
je bio prologomena za luteranski princip sola fide.
Doista, upravo je teolog napravio prvi raskid sa
metafizikom! Taj isti raskid koji je najviše utjecao na razvitak
protestantske teologije koja je zastupljena u Luthera i Calvina i
koja je prouzčila niz različith filozofskih struja, koje su
međusobno različite, no slažu se samo u jednom, a to je da
metafiziku kao takvu treba zaboraviti i ostaviti ju da biva u
srednjemu vijeku. Iz nominalističke filozofije Williama Ochama
su se rodile, neke na izravan, a neke na neizravan način,
sljedeće filozofske struje: britanski empirizam – koji je nastao
pod utjecajem toga da je Henrik VIII. napravio svoju vlastitu
Crkvu i napravio raskid sa Katoličkom Crkvom, a time i
teološkom tradicijom koju je ista baštinila. Najbolji dokaz toga
jest glavno djelo Thomasa Hobbesa Levijatan u kojemu brani
Anglikansku crkvu i smatra da na vrhu crkve treba biti kralj tj.
monarh, a ne rimski biskup tj. papa. Nakon Francuske
revolucije 1789. godine nastale su mnoge filozofije koje su
napadale metafiziku, jer je sama riječ ››metafizika‹‹ zvučala
suviše religijski, tako da je iz prosvjetiteljstva nastao
pozitivizam Augusta Comta, ali i francuska sekularna tradicija
čiji su baštnici Jean-Paul Sartre i Albert Camus koji su poznati
po svom ateizmu i nijekanju metafizike.
U drugim zemljama redom su nastajale; njemački
idealizam, marksizam, nihilizam, logički-pozitivizam,
Noćne besjede
| 13
egzistencijalizam, postmodernizam i naturalizam. Sve
nabrojene filozofske struje imaju jednu stvar zajedničku – ne
podnose metafiziku. Nije slučajno da su prve zemlje koje su se
protestanizirale bile one koje su geografski bile smještene dalje
od Rima (Vatikana), a kasnije su te zemlje odnosno njihovi
mislioci naginjali ateizmu i skepticizmu prema religiji. Ono što
je uistinu zanimljivo jest to da je jedna paradigma zamijenila
drugu. Više nije filozofija sluškinja teologije kako je rekao Petar
Lombardski, nego je postala sluškinja prirodnih znanosti ili
određene ideologije (marksizam, nacizam, itd.). Čak je i sam
Hegel raskinuo sa tradicionalnom logikom, po njemu
proturiječnost ne postoji i upravo je takva filozofska misao bila
fundament za razvoj marksizma – ideologija koja je pruzročila
smrt nekoliko milijuna ljudi u dvadesetome stoljeću.
Upravo zato je potrebno uvijek i neprestano ponavljati
što je to zapravo filozofija. Ona će se razumjeti najbolje tako da
se najprije shvati što je sve potrebno da se netko može baviti
njome i zvati filozofom. Jedna od stvari kojom se filozofija bavi
su temelji, a njezini, leže u staroj Grčkoj počevši od Talesa iz
Mileta i traje sve do danas. Da se netko bavi filozofijom mora
imati nekoliko stvari koje su svakome urođene; nekome u
manjoj mjeri, nekome u višoj. No ne samo to, potrebno je i ››biti
pozvan‹‹. Naime, Mudrost kao takva treba zvati onoga koji će se
zvati filozofom – kao i uvijek, ona je ta koja bira (usp. Iv 15,16).
No, na početku svakog mudrovanja ili filozofiranja
nužno mora stajati čuđenje. Jer, upravo je čuđenje ona
unutrašnja motivacija što potječe čovjeka da se bavi filozofskim
mišljenjem. Čovjek od malena gleda svijet oko sebe i ››čudi se‹‹.
Čuđenje je misaono-konteplativna radnja uma. Platon je
smateao da je čuđenje bitno za bavljenje filozofijom, dok je
Aristotel smatrao da je bitno čuđenje i dvojba. Ono, iako izaziva
Noćne besjede
| 14
dojam da je pasivno, zapravo je veoma aktivno i tjera naše biće
na spoznaju, a nabolji primjer toga je postavljanje pitanja. Kada
čovjek postavlja pitanja znači da nema odgovor i da ga traži.
Svaki čovjek ima neka pitanja koja ga zanimaju, a na koje nema
odgovor. A kada čovjek pita to znači da i traži, da ga zanima, ali
i priznaje da ne zna. No i sama činjenica da ne zna sve
odgovore, govori da opet nešto zna, samim time što je pitao.
Američki filozof Daniel Dennett čak smatra i da je čar filozofije
u pitanju pitanja, a ne davanju odgovora. Mi se nećemo složiti s
tim mišljenjem, jer je poznata činjenica da filozofija odgovara
na pitanja koja je postavila, no jednom kada da zadovoljavajući
odgovor na određeno filozofsko pitanje, ono isčezava iz
područja filozofije te postaje svoja vlastita disciplina. Tako da su
sve današnje znanosti izuzev matematike nastale iz filozofije.
Osim početnog čuđenja što je svojevrsni temelj za
filozofiju bitan je i razum. Razum je svojstven ljudima, iako ga i
druge životinje posjeduju u manjoj mjeri. On se može definirati
kao diskurzivno-analitički način ››gledanja‹‹ stvarnosti. Uz
pomoću razuma čovjek je sposoban baviti se matematikom,
trgovinom, ustrojom države, obrazovanjem i sve što čini
civilizaciju uopće mogućom. Uz pomoć razuma čovjek može
rasuđivati i raditi, činiti alfabet i gramatiku. No nije dovoljno
imati razum da se netko bavi filozofijom, jer i za druge znanosti
je bitan razum, kao i za život općenito. Trgovcu je bitan razum
ako želi nešto prodati i zaraditi, on će morati uz pomoć razuma
zaključiti što kupci vole i kako im prodati određeni proizvod.
Druga stvar koja je potrebna za filozofiju jest valjano
zaključivanje, tj. logika. Čovjek razumom može zbrajati i
oduzimati velike brojke, ali postoji granice preko koje ne može
ići. Isto je i sa zaključivanjem. Čovjek može bez poznavanja
principa logike stvarno mnogo toga precizno reći, no nikada ne
Noćne besjede
| 15
može doći do pravih visina zaključivanja kojim svaki istinski
filozof teži. Logika je znanstvena disciplina koja nas uči kako
misliti. Koja nas uči kako stvoriti dosljedan i valjan zaključak.
Tri logičga načela su: načelo neprotuslovlja, načelo indentiteta i
načelo isključenja treće opcije, ili nešto jest ili nije. Tipičan
primjer logičkog zaključivanja jest načelo neprotuslovlja, to
znači da ne može u isto vrijeme nešto biti i ne biti, formalno
prikazano: A ne može u isto vrijeme biti njegova negacija –A. To
jest, vrijedi da A=A.
Treća stvar potrebna za bavljenje filozofijom jest pojam
– ono je možda i jedna od stvari koja i čini sadržaj filozofije kao
takve. Naime, fizičar koji pručava prirodan svijet i zakone koji
postoje u njemu nikad ne istražuje prirodu tih zakona. Dapače,
oni su njemu kao fizičaru početni aksiom koji uopće omogućava
njegovu znanost. Polazište fizike kao znanosti jest pretpostavka
nepromjenjivog bitka. Ako nema prirodnih zakona, onda nema
fizike. No što bi se dogodilo kada bi se upitali što je to zapravo
zakon? Što to čini njega nepromjenjivim? Zašto je baš takav?
Odakle on dolazi? To su pitanja kojima se ne bavi fizičar, nego
upravo filozof. Što znači zakon? Koja je razlika između
državnog zakona i prirodnog zakona? Što je to život? Što je
Bog? Jedna od bitnih komponenti filozofije jest bavljenje
pojmom. Što je točno to što smo sada rekli. Znati pravu bȋt
predmeta znači znati predmet kao takav odnosno istinu o
njemu.
Na kraju dolazimo i do četvrte stvari koja je bitna za
filozofiju, od tu dolazi i porijeklo njezina imena. Naime, stari
Grci su definirali filozofiju kao ljubav prema mudrosti (filia
(ljubav)+sophia (mudrost)=filosophia). Čak su se i prije oni
fakulteti koji se dans zovu ››Filozofskim fakultetima‹‹ zvali
››Mudroslovnim fakultetima‹‹. Upravo je to bitna komponenta
Noćne besjede
| 16
filozofije kao takve. Filozofija se ne može odijeliti od mudrosti,
iako se takva pogreška danas često radi. Naime, označavati
nešto kao ljubav prema nečemu znači da se to ne može kao
takvo posjedovati, koliko vrednovati ili težiti tomu. Mudrost
ovdje ne predstavlja enciklopedijsko sveznanje koje se skoro pa
uvijek predstavlja kao nekakva stručnost ili znanstvena
kompetentnost. Mudrost u svojoj biti nije ni način na koji se
riješavaju određeni tehnički problemi, što je više stvar
inteligencije koja je logičko-matematičkog tipa. Mudrost je sve
to, ali i mnogo više, ono je način pomoću kojeg se zahvaća cijeli
bitak. Odnosno to je želja za sintetičkim shvaćanjem svijeta u
njegovoj dubini i širini.
Kao što smo spomenuli već prije, mudrost bira čovjeka,
a ne obrnuto. Koliko god se to pitanje izbjegavalo ipak se treba
suočiti s njime. Što je to u nekim ljudima da im istina kao takva
toliko toga znači, a većini ljudi je nebitna? Zašto postoje ljudi
koji su spremni ići i u smrt samo kako bi sačuvali istinu? Možda
je upravo to dokaz da mudrost bira, a oni dovoljno hrabri da se
odluče za takvo putovanje, bivaju izdvojeni iz svijeta i de facto
svijetu više i ne pripadaju tom svijetu, te iako su fizički prisutni
među ljudima, njihov duh je zapravo odsutan te se nalazi
negdje drugdje.
I na kraju bitno je spomenuti mišljenje kao takvo, bez
njega nema filozofije. Mišljenje nije nekakva ustaljena praksa
nego je stvaralački čin. Upravo je mišljenje neizostavna karika i
početni aksiom svake filozofije. Tko se želi baviti filozofijom,
treba željeti i znati misliti, a to znači da treba izaći iz svoga
ustaljenog nazovimo znanja i nastojati shvatiti Drugog. Znanost
ne bi nikada napredovala da nekolicina izabranih ljudi nije
sumnjala u znanstvene sustave koji su bili prevladavajući. Nešto
u svijetu uvijek nedostaje, a upravo je na filozofu pronaći – što
Noćne besjede
| 17
je to? Upravo je tako i nastala filozofija u staroj Grčkoj, kada je
mitološko objašnjenje stvarnosti – koje je bilo manjkavo –
zamjenjeno materijalnim objašnjenjem stvarnosti. Tu i nastaje
prijelaz iz takozvanog mythosa u logos.
Na samom početku filozofije, kako se to obično smatra,
nalazi se Tales. Šetajući jedne zvjezdane noći Tales ne gledajući
ispred sebe završi u jami, te biva ismijan od jedne žene koja mu
kaže: „Talese htio bi spoznati nebo, a ne možeš spoznati niti
ono što je ispred tebe“. To je početak filozofije, a kako biva
danas i njezin svršetak.
Filozofiju se uvijek smješta u određeno vremensko
razdoblje koje bi trebalo označavati njezin početak. Gotovo
uvijek u filozofskim udžbenicima zapadna filozofija počinje u
Joniji u gradu Miletu sa već poznatim filozofom Talesom –
takozvanim prvim filozofom koji je smatrao vodu kao početnim
principom. Razum je zamijenio mitologiju, a ključno pitanje je
bilo – zašto?
Ali kada bi bili iskreni, filozofske početke kao takve
mogli bi staviti mnogo ranije, čak puno prije nego li je došlo do
indoeuropske seobe iz koje su se razvili svi europski narodi.
Nastanak filozofije mogli bi staviti tamo gdje je nastupila prva
nam poznata civilizacija. Iako nemamo puno podataka o
Sumeranima niti o njihovom načinu života, sumerska
civilizacija prva nam je poznata civilizacija koja je imala svoje
vlastito klinasto pismo. Kao što znamo, riječ jest misao
prenešena na papir, tako da je misao kao takva preduvijet za
pisanu riječ uopće.
No ako već moramo početi od grada Mileta kao početka
filozofije, onda moramo kazati kako ni to nije slučajno. Naime,
grad Milet se nalazio na zapadnoj strani Male Azije i bio je lučki
gradić smješten na obalama Egejskoga mora. U tom gradu koji
Noćne besjede
| 18
je prvenstveno bio lučko-trgovinski grad, osim prve filozofske
škole, svoj je početak imala i još jedna akademska disciplina, a
to je povijest. Otac povijesti Herodot upravo je u Miletu živio i
pisao svoju Historiu Apodeksis.
Da se shvati kako je došlo do tolikog utjecaja i golemog
intelektualnog razvitka i to puno prije nego li je Atena uopće
postala dominatan faktor kulturnog razvitka Grčke, mora se
shvatiti da je to najprije rezultat kolektivnog napretka
civilizacije, a ne induvidualnog kako se općenito smatra.
Filozofija, iako je za razliku od religije, uvijek čin mislećeg
pojedinca, ipak, taj pojedinac ne bi mogao biti to što jest bez
društva koje ga okružuje, jer upravo mu ono na jedan
indirektan način omogućuje dokolicu što je po Aristotelu
„majka filozofije“.
Boetije je definirao osobu kao „induvidualnu supstanciju
razumne naravi“, dok je već prije njega Aristotel ponudio puno
bolju definiciju čovjeka. Iako se čovjek uzdiže iznad drugih
životinja svojim razumom, ipak ono što čini njegovu veličinu
jest socialna struktura koja mu omogućava da napravi toliko
složenu civilizaciju i države, a na kraju i apstraktne pojmove
poput nacionalnosti, samo kako bi u tome kao induvidua
mogao ostvariti svoju sreću. Bez razuma, nema kolektiva, jer je
on potreban da se shvati kako se ne može nepredovati bez
zajedničke sloge, ali bez kolektiva nema ni filozofije. Da se to
shvati potrebno se uputiti u daleku ljudsku prošlost koja nam
govori mnogo toga o čovjeku, prvenstveno o tome kako je
čovjek postao oblikovatelj (ne stvaratelj!) vlastitog svijeta.
Neolitska revolucija jedna je od teorija za koju se
pretpostavlja da se dogodila prije nekih 6000 godina i koja je
zauvijek promijenila svijet, a govori nam o tome kako je čovjek
napokon mogao odustati od nomadskog načina života lovca
Noćne besjede
| 19
sakupljača i ostvariti se na drugačiji način, tj. sjedilačkim
načinom života. Takav način života omogućio je čovjeku da
nagomilava resurse potrebne za preživjeti i omogućila mu da se
bavi drugim stvarima. Upravo tu leži početak svake filozofije – u
dokolici i dosadi. Naime, tek u dosadi može se početi razmišljati
o onim stvarnima koje su više teorijske naravi, nago li praktične.
No valja biti oprezan, jer kao što je istina da dokolica jest
„majka filozofije“, tako ista može biti i velika opasnost za
čovjeka, jer upravo u dokolici čovjek biva u iskušenju. Nije bez
razloga Isus Krist iskušan od strane đavla upravo u pustinji.
Pustinja predstavlja dokolicu. Kada čovjek ne zna što da radi sa
sobom, a ima vremena u izobilju tada mu sulude ideje dolaze.
Kako smo vidjeli da je čovjek postepenim napretkom
prešao sa nomadskog načina života na sjedilački, tako je kasnije
i oformio gradove i trgovačke putove. Milet je bio trgovačko
središte koje je bilo plodno tlo za intelektualnu sjeme koje je
stvorilo grčku filozofiju. To nije slučajno, kao i sve u povijesti
ima svoju uzročno posljedičnu vezu. Bogati gradovi ili države
rađaju dobre filozofe: Milet – Atena – Rim – Paris. Postoji dobar
razlog zašto filozofija nije nastala na krajnjem sjeveru europe ili
u centralnoj Americi. Kada samo usporedimo civilizaciju Asteka
koja je vladala u 15. i 16. stoljeću sa europskom civilizacijom koja
je tada prevela skoro pa cijelu antičku literaturu na latinski,
osnovala sveučilišta i unaprijedila logiku, onda nam je sasvim
jasno da je ta ista civilizacija i pokorila domorodačke narode
centralne i južne Amerike. Iako ovo zvuči kruti i jest kruto, ipak
današnji sociobiolozi čak i opravdavaju kolonijalizam u svjetlu
teorije evolucije (Vidi: Sociobiology od E. O. Wilsona).
Filozofsko mišljenje nastaje tamo gdje su zadovoljene
primarne ljudske potrebe; za hranom, piće, zaklonom i
sigurnošću od neprijatelja. To se sve postiže u državi, zato su
Noćne besjede
| 20
grčki gradovi-države (polisi) bili tako plodonosni u rađanju
filozofskog mišljenja. Kada čovjek nema više prioritet razmišljati
kako preživjeti, onda počinje razmišljati. Odnosno, sa
animalnog prelazi u intelektualno. Postavlja si pitanja i traži
objašnjenja. Što je ovo? Zbog čega nastaje ovo? Koja je svrha
ovoga? Temeljno filozofsko pitanje jest – zašto? To je pitanje
koje uvijek traži dostatan razlog. Aristotel tu radi dihotomiju
između pitanja „kako“ i pitanja „zašto“, gdje je ovo potonje
pitanje na koje odgovora filozofija, a ovo prvo pitanje kojom se
bavi filozofija prirode (physis). Nastojeći objasniti temelje svega
postojećeg filozofija se bavi i totalitetom bitka – što je ono od
čega je sve napravljeno (arkhé). U svojoj biti filozofija nije samo
normativna disciplina, nego je zapravo spekulativna, što znači
da je jedna od bitniji komponenti filozofije metafizika, jer se
bavi onim što ljudski razum transcedentira.
Tu dolazimo do jedne od disciplina filozofije, a to je
teologije. Bitno je razlikovati dogmatsku teologiju koja
proučava Sveta pisma i prirodnu teologiju ili filozofsku teologiju
koja se bavi filozofskim govorom o Bogu, njegovim atributima i
odnosnu Boga i svijeta. Doista je teško danas u govoriti o
odnosu teologije i filozofije. Gotovo kao da odnosa više i nema,
pogotovo nakon prosvjetiteljstva, i suvremenog sve više
sekularnog i sekulariziranoga svijeta. Sav govor o teologiji jest
za neke filozofe nakon Francuske revolucije ostavljen u
ropotarnici povijesti. Filozofija se nastavila razvijati kao
autonomna akademska disciplina – koja to nije bila u srednjem
vijeku – a teologija se vratila u samostane, te se mučila sama sa
sobom.
Kamen spoticanja ne postoji između filozofije i prirodne
telogije, jer je potonja jedna od mnogobrojnih grana filozofije,
tako da su filozofija i prirodna teologija dvije strane istog
Noćne besjede
| 21
novčića. No, problem donekle postoji u shvaćanju odnosa
dogmatske teologije, kojoj je glavni autoritet objava koja se
nalazi u Svetome pismu ili Bibliji i filozofije. Raskid sa srednjim
vijekom i poznata uzrečica Immanuela Kanta: ››Sapere audi!‹‹
napravila je moderni odmak od teologije. Teologija po takvoj
mjeri ne može dati adekvatno objašnjenje stvarnosti, jer ne
istražuje ništa novo. Odnosno svaka teologija u biti ima svoju
vlastitu istinu, koja je sadržana u Svetome pismu. Mnoge
filozofe takav stav je naveo na mišljenje da teologija i nije uopće
znanost i da se ona ne bi trebala studirati na sveučilištu,
prvenstveno zato što je dogmatske naravi. Taj stav iako
pogrešno shvaćen ima smisla, ipak nije u potpunosti iskren sam
sa sobom. Jer, isto se može reći i za filozofiju.
Naime, svaka znanost može biti studirana dogmatski.
No, što to znači? Kada se reće za nešto da je dogmatičko, to
znači da se određene činjenice ili vjerovanja ili načini na koji se
nešto do tada podučavalo ili objašnjavalo – ne propituje, jer je
nepogrešno. Teologija ima mnogo takvih stvari, no s druge
strane imaju ih i druge znanosti. Ekonomija recimo može biti
jednako dogmatična kao i teologija; pretpostavimo da se
nalazimo u nekoj socialističkoj državi istočne Europe u
dvadestom stoljeću, i da se samo usudimo propitati ili
usporediti sociolistički model upravljanja sa kapitalističkim,
činjenica je da ne bi dobro završili, bili bi sretni ako bismo
uspjeli doći kući sigurno na ručak.
Prigovor koji se često koristi kada se teologiju usporedi s
ostalim znanostima jest da ona svoje istine ne dokazuje
razumom, već autoritetom objave. No, u čemu je onda razlika
između teologije i povijesti? Istina, teologija razmatra svoje
spoznaje koje se tiču povijesti, etike i antropologije na temelju
Svetoga pisma, no to čini i povijest kada se uči na sveučilištima.
Noćne besjede
| 22
Sveto pismo je prvenstveno povijesna knjiga u kojoj se nalaze
mnoge osobe koje su potvređene da su postojale u o kojima ima
mnogo podataka iz izvora koje nemaju veze sa kršćanstvom, to
se ne može reći za sve stare tekstove. Povijest uzima podatke iz
veoma diskutabilnih antičkih knjiga i na temelji njih tvori cijelu
narativu na temelju koje se pišu znanstvene publikacije i slično.
Koliko se zapravo može znati o starim vremenima
Mezopotamije ukoliko imamo toliko oskudne podatke o tom
vremenu? Još je možda bolji primjer slavni rimski pisac Tit
Livije i njegovo djelo Ab Urba Condita Libri u kojoj je zapisano
kako je 49. godine prije Krista Julije Cezar dolazeći iz Galije
prešao rijeku Rubikon govoreći: Alea iacta est! To se uči i
ponavlja generacijama, no kako itko može to smatrati istinitim?
Je li ima neki drugi zapis o tome koji to dokazuje? Da li je Tit
Livije bio tu kraj Julija Cezara pa je to vidio svojim očima?
Možda je i sve to izmislio, no to se svejedno uči i ponavlja -
generacijama. Nitko ozbiljan u to ne sumnja niti se bavi time
ozbiljno kako bi dokazao neistinitost te tvrde, jer se i ona sama
ne može dokazati, kao niti grčko-perzijske ratove za koje znamo
iz Herodovih knjiga koje su veoma upite znanstvene valjanosti.
Teologija kao sve znanosti (humanističke pogotovo)
vuče svoje korjenje iz povijesne tradicije; to čini povijest i
filozofija. Filozofija ne počinje nikada iz početka bila ona
analitičke ili kontinentalne tradicije. Nego nastavlja na već od
prije poznatom putu, a ako se i dogodi razlaz, on je skoro uvijek
nastao iz nečega što je već prije bilo mišljeno. Kakvu ulogu igra
razum u shvaćanje teološke doktrine najbolje pokazuje
skolastika koja je shvaćena kao sinteza vjere i razuma, odnosno
objašnjenje vjerskih istina putem razuma. No, najveći od svih
skolastičara Toma Akvinski bio je mišljenja da čovjek pomoću
razuma može spoznati vječne stvari, to jest one koje su prisutne
Noćne besjede
| 23
u Svetome pismu, iako nikad na savršen način kao što su
izložene u objavi. Ne postoji nikakva prepreka između vjere i
razuma, odnosno teologije i filozofije, jer jedna nadopunje
drugu.
Ako se prihvati da je Biblija povijesna knjiga koja sadrži
određene antropološke istine kao na primjer istinu o ljudskoj
naravi koja sigurno nije bliska Jean J. Roussouvom plemenitom
divljaku, nego više Hobbesovoj atropološkoj teoriji i
Dawkinsovom sebičnom genu te ako se shvati da je kršćanstvo
nastalo na temeljima semitske i starogrčke misli, što se najbolje
vidi u prologu Ivanova evađelja, onda se svakako Bibliju može
prihvatiti kao određeni nadahnuti izvor na temelju kojega se
Bog objavio čovjeku i utemeljio u Isusu Kristu. Naravno, za isto
je potrebna vjera, koja je teološkim riječnikom – dar Božji. Da
vjerske istine budu prihvaćene, potrebno je vjerovati u Boga, a
za to se ne mora biti teologom i time se zapravo ne bavi
dogmatska teologija, već filozofija. Znači, ako se može dokazati
da Bog postoji putem filozofskih argumenta, a po Descartesu i
Leibnizu može, onda ne bi postojao intelektualan razlog da se i
određene teološke istine ne prihvate. Npr. da postoji jedan Bog i
da je Bog stvoritelj svega svijeta i da je dobar.
Moderna paradigma je iskrivila filozofiju i njen sadržaj
pručavanja. Iako ova izjava zvuči pretjerano, potrebno je vrlo
malo pručavanja onoga što se zove „suvremena filozofija“ da se
shvati kako uistinu postoji takvo nešto što se zove sekularna
filozofija. Naime, ta posebna filozofija je nastala odnosno
proizašla iz prosvjetiteljstva, čiji se epilog dogodio 1789. godine
u događaju koji je poznat pod imenom Francuska revolucija, a
zadnji pečat je udaren završetkom Drugoga svjetskog rata 1945.
Dva događaja koja su navedena imala su velik utjecaj na
razvitak filozofije, te promjenu njezine znanstvene paradigme.
Noćne besjede
| 24
Iako je provjestiteljstvu prethodila reformacija, ipak valja uzeti
ono kao prvotan uzrok sve veće sekularizacije filozofije.
Kada se kaže da je država sekularna misli se na
odvojenost Crkve i Države odnosno činjenicu da država više nije
pod ingerencijom Crkve. To znači da država ima vlastitu
autonomiju i time vlast ne proizlazi više od Boga (gratia Dei),
nego od naroda (vox populi). Narod bira pomoću
parlamentarnih izbora vlast, koja će ga prestavljati u Saboru.
Crkva jest samo jedna od mnogobrojnih religioznih institucija o
kojima brine država, ali ona kao takva nema nikakav utjecaj na
donošenje zakona. Zato postoje izbori, gdje se političari
anonimno biraju i predstavljaju sav narod kao jedan – bez
obzira na spol, religiju ili rasu. S ovim navedenim vjerovatno se
velika većina ljudi slaže, bili oni vjernici ili nevjernici. No, gdje
se nalazi problem?
Nijedna država zapravo ne postoji sama po sebi. Ona je
zapravo „proizvod“ ljudi kao i kultura. Država ne može postojati
bez ljudi, jer je njezina prvobitna svrha pomoći čovjeku da u
njoj ispuni svoje čovještvo. Postoji vrlo dobar razlog zašto su
prve civilizacije nastale upravo u pustinji, gdje su uvijeti za
preživljavanje bili oskudni, a ne tamo gdje je bilo obilje hrane i
vode. Zato što je čovjek da preživi morao surađivati s drugim
ljudima, tako je i nastala civilizacija. Čovjek je shvatio da život u
zajednici ima mnoge prednosti koje samački život nema;
potraga za hranom, čuvanje posjeda, razmnožavanje, odgajanje
djece, itd. Postepenim napretkom čovjek je sve više razvijao
društvo, ali time i samoga sebe. Jednom kada je sebi omogućio
hranu i vodu, počeo se baviti drugim stvarima, poput znanosti,
umjetnosti, sporta, itd. Oduvijek, kroz cijelu povijest
čovječanstva, bitan komponent društva i civilizacije općenito
bile su vrijednosti – koje su temeljni atribut ljudskog opstanka.
Noćne besjede
| 25
Jer, sjetimo se, ljudi su ubijali za hranu, ali su i umirali za istinu
koja je nematerijalna, ali vječna. Sama činjenica da mnogi koji
su imali mnogo izobilja, a sve im to nije puno značilo, koliko
Živa Riječ, trebalo bi biti dovoljno za mogućnost postojanja
duhovnog.
Kako smo već rekli, država ne postoji per se, nego
isključivo kao pomogalo čovjeku, iako danas mnogi političari
nisu svijesni te činjenice, ona svjedno ostaje tu prisutna kao i
stvarnost religije. Vrijednosti koje smo spomenuli, oduvijek su
svoje utočište nalazile u religijama i time imale značajan
fundament svoje stvarnosti. Ako je ubiti čovjeka samo pravilo
koje je od pragmatične naravi, a ne grijeh koji nas odijeljuje od
najvećeg dobra i koje nije stvoreno od čovjeka kao i kuća, već je
stvarnost iznad njega koja mora uvijek biti poštovana – koji je
onda smisao morala – ako se netko može izvući ili ako je netko
jači i moćniji?
Zašto u čovjeku postoji težnja za pukim apstrakcijama,
poput; pravde, istine, ljubavi, ukoliko su one zemaljske, a ne
transcedentne, tj. vječne? Upravo te apstrakcije su i stvorile
vrijednosti koje čine ljudskost, a to je sama bit čovjeka – ono što
čini čovjeka čovjekom. Većina tih vrijednosti se nalazi u
religijama, koje su jedine znale očuvati, pravila morala i države
u neko davno doba. No, napretkom čovječanstva, a time i
države, ne znači nužno da se tek tako može napraviti rascijep
između svetog i profanog.
Da malo pojasnimo o čemu govorimo. Svaki pojedinac
jest i cjelina kolektiva, jer kolektiv ne može postojati bez mnogo
pojedinaca, time je svaki pojedinac ujedno i tvoritelj kolektiva –
hegelijanski rečeno: mjenjanjem kvantitete, mjenja se i
kvaliteta. Mnogo ljudi čine državu i time su oni sadržaj te
tvorevine, a sama država i njen tkz. birokratski aparat, koji se
Noćne besjede
| 26
očituje u zakonima jest forma – to je ono što oblikuje narod, ali
time da ga narod stvara.
Prirodni zakon postoji po sebi. On ne ovisi o čovjeku te
njegovim psihofizičkim potrebama, ali čovjek svakako ovisi o
njemu. Prirodni zakoni su postojali prije ljudi, baš onakvi kakvi
su sada – nepromjenjivi. S druge strane državni zakoni su počeli
postojati s prvim zajednicama ljudi. Ljudi su ih stvorili, kako bi
se znalo što činiti i što ne činiti. Kako danas suvremeni svijet
živi u demokratski uređenim državama, to bi trebalo značiti,
ukratko, da većina odlučuje kakvi će biti zakoni. Zanimljivo je
da većina ljudi koji žive u zapadnim europskim državama uopće
nema takav osjećaj. Zašto je to tako?
Danas zakon postoji sam za sebe. Zakon više nije tu da
pomogne čovjeku, nego da stvara društvo po mjeri onih koji
upravljaju njime, to su različite korporacije koje financiraju
političke kampanje i na kraju imaju glavnu riječ u vođenju
države. Takav slučaj jest makar sa velikim zemljama, dok one
male služe kao sateliti velikim državama, gdje je jedino bitno
odabrati ljude bez vlastite osobnosti i mišljenja, koji će biti
savršeni birokrati i biti uspiješni kotačići u onome što Hannah
Arend zove ››banalnost zla‹‹.
Država kao sadržaj nema primat, jer ona samo postoji
kao stvorenje, kao jedno apstraktno stvorenje, na isti način kao i
broj 5. Nema nigdje kupiti broj 5, nego mi tek tom simbolu, koji
ovako izgleda ››5‹‹ dajemo značenje.
Sad da se vratimo na sekularnost kao takvu. Iako je ona
poželja poradi Crkve i društva, jer Isus nije za badava rekao
„Bogu Božje caru carevo“, ipak to ne znači da religija kao takva
mora de facto i de jure izaći iz državnih okvira. Razlog tomu jest
činjenica da državu čine ljudi, a ti isti ljudi štuju neke
vrijednosti koje se mogu nazvati religioznima i pripadaju
Noćne besjede
| 27
određenim religijskim zajednicama i time oni imaju apsolutno
demokratsko pravo, kao i svaki drugi punoljetni građanin ili
seljak određene države, zastupati one vrijednosti koje oni
smatraju da su najbolje. Na temelju kojeg argumenta netko
smatra da Katolička Crkva u zemlji u kojoj se preko 80%
stanovnika izjašnjava katolicima, ne bi bila financirana iz
državnog proračuna? Ukoliko KC nema legitimitet, onda
nemaju niti političaru koji su izabrani sa puno manjim
postotkom, a primaju plaću i donose zakone za sve ljude; i one
koji su ih birali i one koji ih nisu birali. Onda niti članstvo u EU
nema legitimitet, jer je manje od 50% sveukupnih glasača
glasalo za istu.
Ovo je trebao biti mali uvod da se lakše shvati pojam
sekularna filozofija. Htjeli smo pokazati kako odvojenost države
od Crkve, ne znači i odvojenost osobnih ideja od kolektiva, jer u
demokraciji bi svatko trebao imati pravo zastupati svoje ideje
ukoliko one nisu isključivi govor mržnje. Određeni militantni
sekularisti se ne bore za veću sekularnost kako to uvijek vole
reći, već za potpuno uklanjanje religijskih obilježja iz državnih
ustanova, iako je većina državljana te iste države religiozna, to
je ideologija koja se zove ››sekularizam‹‹. Borba za
sekularizaciju počela je već za vrijeme reformacije, kada su se
određeni teolozi složili oko jednoga, a to je da Katolička Crkva
nikako ne može biti glavni autoritet, već Sveto pismo (sola
scriptura), no glavni događaj koji se borio za veću sekularizaciju
bila je Francuska revolucija. U tom događaju ubijeno je oko
4.000 francuskih svećenika i časnih sestara. Zapaljene su i
desetkovane mnoge Crkve, te je sve imovina u Francuskoj
oduzeta KC, to su isto radili i fašisti, nacisti i komunisti i to sve
pod krinkom sekularizacije.
Noćne besjede
| 28
Važno je znati da je ona, iako je prvotno nastala kao
crkveni instrument u borbi protiv investiture za vrijeme pape
Grgura VII. i njegovih reformih te se time Crkva i prva zapravo
zalagala za sekularizaciju (svoje vrste), ipak je zauzela središnje
mjesto u demokratskoj borbi protiv bilo kakvog oblika religije
od strane ireligijskih osoba.
Sekularna filozofija jest upravo to. Može se najbolje
opisati kao kripto-filozofija, jer istinska filozofija to nije. To se
najbolje može prikazati u tzv. filozofskim strujama poput:
logičkog pozitivizma, naturalizma, feminizma, rodne teorije,
postmodernizma i marksizma. Spomenute filozofske struje su
skoro pa dominantne u humanističkoj znanostima.
Kada bi se trebalo okarakterizirati sekularnu filozofiju i
prikazati njene atribute, to bi prvenstveno bili: opskurnost i
proturiječnost. Naime, netko tko ima analitičan um i tko pazi
na cijelovitost filozofskog sistema, a i na njegovu vjerovatnost
da je istinit, a koji se može provjeriti putem razuma koji se služi
logikom i prirodnim znanostima, veoma će brzo vidjeti koliko
tzv. „filozofije“ poput feminizma i rodne teorije – nemaju
smisla. To nisu samo oblici mišljenja ili ideologije, to su naime
filozofski sistemi koji se vrednuju kao i svi sistemi po određenoj
metolodologiji. Isti je slučaj i sa logičkim pozitivizmom – koji je
u svojoj biti proturječan – mada je on priznao svoju pogrešku.
Iako bi filozofija trebala biti čista i jasna svakome tko se
dovoljno potrudi isčitavati retke i retke teških tekstova,
postmodernistička filozofija, onakva kakvu su pisali Foucault i
Derrida, za neke je filozofe (Chomsky, Searl, Lane Craig)
neporobojna. No, ne zato što je „duboka“, već zato što je
namjerno opsukrna da bi zadovoljila čitatelje i da bi zvučala
››duboko‹‹. Treći atribut koji krasi sekularnu filozofiju jest
činjenica da ona svoje početne premise ne gradi na želji za
Noćne besjede
| 29
istinom, nego upravo obrnuto, ona je dogmatska u svojoj biti. A
ta početna dogma zove se: protiv Katoličke Crkve. Želimo reći
da je ideološki obojena i kao takva već ima odgovore na pitanja
koja sama sebi postavlja – što nije u skaldu sa slobodnim
filozofskim mišljenjem.
Sekularna filozofija gradi cijeli svoj indentitet na temelju
opozicije kršćanstvu, napose Katoličkoj Crkvi. Epistemologija,
etika, ontologija, antropologija, estetika; bez obzira na
filozofsku disciplinu, ona će graditi svoj sistem samo i isključivo
u opoziciji spram kršćanstva. Početna permisa sekularne
filozofije glasi: kršćanstvo nije točno i šteti svijetu sa svojim
moralnim učenjem koje ide protiv čovjeka – time bilo koja
konkluzija koja proiziđe iz dane premise je de facto točna, iako
zdrav razum govori da ono u stvarnosti ne stoji. Nekada se
dogodi da određeni filozofi koji pripadaju sekularnim školama
filozofije dođu do konkluzija koje su koherentne sa kršćanskim
učenjem, no onda ti isti filozofi bivaju odmah proglašeni;
pomračenog uma, nazadnima ili senilnima kao što je u slučaju
Thomasa Nagela – najcitiranijeg filozofa dvadeset i prvog
stoljeća koji je kao ateist zaključio da teizam (kršćanstvo) nudi
bolje odgovore na pitanje moralnih vrijednosti i svijesti kao
takve nego li redukcionistički darwinizam na kojega se mnogi
ateisti pozivaju.1
Osim što se sekularna filozofija bori protiv kršćansih
vrijednosti, ona se nastoji svim silama odmaknuti i od
tradicionalne filozofije koja je svoje početke imala u staroj
Grčkoj. Razlog k tome jest činjenica da se originalna filozofska
misao koja je svoj vrhunac imala u Platonovom i Aristotelovom
misaonom sustavu, savršeno uklopila u novi misaoni sustav koji
1 Vidi: THOMAS NAGEL, Mind & Cosmos: Why the Materialist Neo-Darwinian Conception of Nature is Almost Certainly False, Oxford University Press, New York, 2012.
Noćne besjede
| 30
je tada nastao – kršćanstvo, a time i napravila sintezu, semitske
i grčke misli, te pripravila put onomu iz čega će proizići
moderna zapadna civilizacija. Tako da se sekularna filozofija ne
bori samo protiv kršćanstva kao takvog već i protiv vrijednosti
na kojima leži cjelokupna zapadna civiliacija, upravo zato
postoje mnogi ljudi – koji primarno i nisu kršćani – no
indentificiraju se s kršćanstvom zbog toga, jer se time i
indentificiriju sa vrijednostima zapadne civilizacije.
Iako se činilo na početku dvadeset i prvog stoljeća da će
se religija još smatrati neozbiljnom disciplinom zbog
raznoraznih utjecaja filozofija i kritike na koju religija nije bila
spremna odgovoriti, ona ipak u posljednje vrijeme doživljava
svoju istinsku renesansu. Nekoliko je razloga za to, no dva su
veoma bitna. Kao prvi valja istaknuti utjecaj Drugog
Vatikanskog Koncila (1962.-1965.), koji je dopustio studiranje
teologije i laicima, a ne samo klericima i time otvorio vrata
teološko-filozofskog promišljanja Crkve, ali i općenito
kršćanskoga svijeta sekularnoj paradigmi. Utjecaj laika na
prihvaćanje teološke misli jest neupitan. Klerici koji su inače
zaokupljeni svojim poslovima u župama možda i nisu uvijek bili
na razini jednog intelektualnoga govora o apologiji vjere ili
filozofskog govor o Bogu. S druge strane laici koji su u
modernom sekularnom društvu bolje prihvaćeniji od svećenika
te žive „svjetovne živote“, mogu možda više pridonijeti
shvaćanju Crkve i kršćanskih vrednota, a time i više približiti
istinu evanđelja ljudima svoga vremena.
Drugi razlog je svojevrsni paradoks. Naime, sve veći
sekularizam (koji treba razlikovati od sekularnosti) koji je bio
prisutan u istočnom bloku zbog marksizma, gdje više nije cilj de
jure odvajanje Crkve i Države, već potpuni otklon religijskog iz
bilo kakvog oblika društvenoga života zahvatio je sve pore
Noćne besjede
| 31
društva doživio je slom. Nakon pada berlinskoga zida 1989. i
uspostave demokracije koja bi trebala tolerirati religiju u javnoj
sferi, broj vjernika je porastao. Dapače, nekad vodeće
marskističke zemlje poput: Poljske, Rumunjske, Rusije,
Mađarske i Hrvatske, sada su zemlje sa preko 85% vjernika
kršćanske vjeroispovjesti. Ako ljudi traže Boga i On im se na
misterijozne načine objavljuje, onda ne iznenađuje činjenica da
broj vjernika u određenim zemljama raste. Govor o religiji u
javnom prostoru danas izgleda puno bolje nego što je izgledao
prije nekoliko desetljeća. Činjenica je da se u povijesno
pokazalo da nakon velikog civilizacijskog šoka ljudi postanu
puno religiozniji, tako da se može reći da je moderan čovjek
doživio jedan generacijski šok uslijed kojega se vratio svojim
religlijskom korjenima, a time je i sama teologija kao
akademska disciplina postala prihvatljivija.
Noćne besjede
| 32
Sloboda
Danas se slobodu kao takvu uzima zdravo za gotovo, nekoliko
je razloga zbog čega je tako. Nesumnjivo prvi jest činjenica da
velika većina svijeta živi u u tzv. liberalnoj-demokraciji koja
svoje korjenje ima u Francuskoj revoluciji (1789.), ali i završetku
Drugoga svjetskoga rata (1945.) kada je uspostavljena nova
paradigma svijeta u kojemu živimo. Što se tiče kršćanstva,
napose Katoličke Crkve, sloboda i otvorenost k svijetu što se
pod pojmom „sloboda“ i podrazumjeva, u dvadesetom stoljeću
doživjela je svoj vrhunac na Drugom vatikanskom koncilu
(1962.-1965.) koji je donio mnoge promjene u Crkvi, kako u
liturgiji, tako i u odnosu prema laicitetu, ali i svijetu općenito
(Vidi: pastoralana konstitucija o Crkvu u suvremenome svijetu –
Gaudium et spes). To je prvi Koncil na kojemu Crkva nije
osuđivala hereze, nego je nastojala svojim višestoljetnim
učiteljstvom i tradicijom doprinijeti svijetu ono što je istom
nedostajalo – a to je Radosna vijest po Isusu iz Nazareta, tj.
shvatiti čovjeka po misteriju Isusa Krista.
Kada se danas govori o slobodi, može se govoriti na
nekoliko različitih načina. U striktno filozofskom govoru o
slobodi razlikujemo negativno shvaćanje slobode sloboda od i
pozitivno shvaćene slobodne sloboda za. Negativno shvaćena
sloboda je zastupljena kod engleskih liberalnih teoretičara
poput J. S. Milla i J. Locka, koji shvaćaju slobodu pojedinca kao
Noćne besjede
| 33
najviši ideal čovječanstva, gdje je sloboda pojedinca ispred
slobode društva tj. zajednica ne može nikako ograničavati
slobodnu pojedinca. Takvo shvaćanje slobode je i omogućilo
ideju potpune slobode tržišta koju je razvio A. Smith, tkz.
laissez faire. Suprotno tomu stoji pozitivno shvaćanje slobode,
takve ideje je propagirao francuski prosvjetiteljski filozof J. J.
Rousseau. Sloboda za nastoji shvatiti slobodu kao društvenu
komponentu, gdje pojedinac istinski postaje slobodan tek ako
postane dio zajednice i tako svojom voljom sudjeluje u kreiranju
opće volje.
Negativno shvaćanje slobode se manifestira na različite
načine, no jedan od najboljih primjera je u kulturi. Gdje se pod
pojmom „sloboda“ nastoji legitimizirati govor mržnje, religijska
netolerancija, i posebno fenomen „umjetničke slobode“, no
nekako se zaboravlja da sloboda u društvu ipak ima ograničenja,
a ona počinju ondje gdje počinje provokacija i otvorena mržnja
prema onome što neka skupina ljudi smatra svetim. Sloboda
zahtjeva i odgovornost. Zaboravlja se na zlatno pravilo: „Ne čini
drugome, ono što ne želiš da drugi čini tebi!“. O slobodi se
redovito govori i u filozofiji, pogotovo etici, gdje o načinu
shvaćanja granica ljudske slobode ili ne-slobode ovisi cijeli
sistem moralne filozofije. Određeni filozofi smatraju da čovjek
nije slobodan, te da je determiniran odnosno da je svaka
njegova radnja posljedica nekog uzroka, te da ne postoji istinska
sloboda, nego da čovjek djeluje poput nekog stroja. Dok drugi
pak smatraju da je čovjek slobodno biće, te da pomoću
slobodne volje sâm bira dobro ili zlo i tako oblikuje svoj život.
Pojam „slobodna volja“ ipak nije postojao u tzv. poganskoj
filozofiji. Smatra se da je tek Aurelije Augustin prvi počeo
upotrebljavati pojam slobodna volja (De libero arbitrio) koju po
njemu ima svaki čovjek i time je potpuno slobodno biće koje u
Noćne besjede
| 34
svojoj slobodi pristupa Bogu, no ta sloboda se može i
zloupotrijebiti, tako da je i ona izvor moralnog zla u svijetu.
U teologiji se s druge strane o slobodi govori samo na
jedan način. Sloboda kao dar Božji čovjeku odnosno čovjek koji
je kao biće stvoren slobodan, jer je stvoren na sliku Božju (usp.
Post 1,27) i time je slobodan da odabere dioništvo u Božjoj
ljubavi. Biti slobodan ne znači raditi što god mi hoćemo, nego
biti slobodan znači, biti otvoren Bogu, suobličiti se u Sinu
Njegovom Kristu, te postati baštinikom Neba. Čovjek, kako je
ranjen Istočnom grijehom (peccatum originale), ne može se sâm
spasiti, nego isključivo posredništvom Isusa Krista koji je za nas
ljude te za naše grijehe dao zadovoljštinu i rekao „da“ Bogu Ocu
za nas i to u obliku križa, tj. patnje i smrti.
Kršćanska teologija smatra da čovjek ne može biti
slobodan bez Krista, jer je u Njemu jedinom potpuna sloboda, a
slobode nema bez istine – koja je sâm Krist (usp. Iv 14,6).
Utoliko se smatra da čovjek može imati sva bogatstva ovoga
svijeta, no to mu neće značiti ništa ukoliko nije vjeran Bogu u
kojemu je jedina sloboda. Kada je Isusu pristupio mladić
pitajući ga: „Što moram činiti da baštinim kraljevstvo nebesko?“
Isus mu je nabrojao zapovjedi iz Zakona (Petoknjižja), te ga na
kraju upitao: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj
siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za
mnom.“ (Mt 19,21) Mladić se nakon toga razočarao, jer je bio
bogat, a na to je Isus direktno rekao: „Zaista, kažem vam, teško
će bogataš u kraljevstvo nebesko.“ (Mt 19,23).
Ovdje se jasno vidi da biti bogat, ne znači i biti
slobodan. Mnogi ljudi današnjice svoju slobodu vide u
neumjerenosti u jelu i piću, cigaretama, narkoticima, alkoholu,
medijima, seksu, nasilju, itd. No to je sve prividna „sloboda“
ukoliko se tako uopće može nazvati. Ovdje se može postaviti
Noćne besjede
| 35
pitanje: „Kakva je to sloboda koja vodi do ropstva?“ Jer upravo
današnje poimanje „slobode“ vodi u doslovno ropstvo. Mladi
koji uživaju u drogama, cigaretama i alkoholu, pod krinkom
„slobode“ često bivaju kasnije u starosti robovi tih istih poroka u
kojima su vidjeli svoju slobodu. Porok ovisnosti je duhovno,
fizičko i psihološko ropstvo iz kojega, jednom kada se uđe,
teško je izaći. I ne postoji za badava izjava: „Lakše je mrtvoga
oživjeti, nego grešnika obratiti!“.
Da ne govorimo o pravom modernom ropstvu, tzv.
dužničkom ropstvu. Suvremeni čovjek kako je otuđen od svoje
prave prirode koja je u Bogu, ali i samoga sebe, često se nalazi
izgubljen u svijetu ili Heideggerovski rečeno „bačen“ (geworfen).
Tako postaje lakom metom kapitalizma, čiji je modus operandi
poznata izjava Niccole Machiavellija: „Cilj opravdava sredstvo!“.
Moderni kapitalizam ne vidi čovjeka kao neponovljivog
pojedinca kako ga vidi Katolička Crkva, nego kao broj odnosno
sredstvo pomoću kojega će ostvariti cilj, a to je kapital. Tako
čovjek u pomodarstvu za novim i skupim stvarima koje se
reklamiraju preko medija, često u sebi ima osjećaj praznine, te u
neprestanom kupovanju vidi svoju slobodu, ali i duhovnu
„hranu“ pomoću koje će ispuniti duboku egzistencijalnu
prazninu u sebi. Tako često ljudi ulaze u nepotrebne kredite i
bivaju zarobljeni od onih istih banaka u kojima su vidjeli svoj
spas.
Tu dolazimo do dvije distinkcije u poimanju slobode.
Jedna je vanjska sloboda koja se manifestira kupovnom moći
pojedinca ili društvenog uređenja u kojemu se živi, te nutarnje
slobode. Potonja se najbolje vidi u neopterećenosti svjetovnim
stvarima, unutrašnjim mirom, askezom, te životnim žarom koja
priliči čovjeku koji je istinski slobodan. Ukoliko ne razlikujemo
te dvije slobode, često ćemo doći do paradoksa koji je
Noćne besjede
| 36
suvremenom čovjeku neobjašnjiv; da imućan čovjek bude
nesretan, a s druge strane skroman čovjek bude sretan. Ono što
je važno naglasiti jest da nutarnja sloboda pretpostavlja sreću i
obrnuto. A k tome (sreći) svi streme, pa i sama politička struja
koja je i dobila ime po slobodarskim vrijednostima
(liberalizam). Jedan od najboljih primjera nutarnje slobode, a
time i manifestacije vanjske sreće su kršćanski mučenici.
Spremnost da se poradi Krista izgubi svoj život, ne samo da je
hvale vrijedna zbog toga što je Krist to rekao: „Tko hoće život
svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene,
taj će ga spasiti.“ (Lk 9,24), nego i zato što je to dokaz da čovjek
koji ima istinsku vjeru i odnos s Bogom je istinski i slobodan, do
te mjere, da se ne boji i onoga čega se čovjek po prirodi boji – a
to je smrt.
Paradoksalan prikaz „slobode“ nalazi se i u filmu Soba
(eng. Room) iz 2015. Dječak zarobljen sa majkom u podrumu
nije znao za vanjski svijet, te mu je taj podrum, koji je zapravo
bio tamnica, njemu bio pravi dom u kojemu se igrao i spavao.
Jednom kada je pobjegao iz podruma, tj. tamnice u stvarni
svijet, imao je problem nositi se s istim. U njemu se rađala
određena nostalgija za podrumom, jer je tamo ipak proveo
mnogo vremena, gdje je bilo i lijepih trenutaka. To nam govori
kako je i naš pojam „slobode“ uvijek subjektivan na neki način,
te su nam potrebni često i drugi ljudi da nas trgnu iz „sna“ i da
nas vrate u javu. Mnogi ovisnici smatraju da su tek istinski
slobodni u narkoticima ili alkoholu, no to je zapravo njihova
tamnica. No ne smije se zbog takvih slučajeva sloboda kao takva
relativizirati. Sloboda je objektivna i sastoji se u tome da čovjek
sebe ostvari na najpotpuniji način, tj. za ono na što je pozvan, a
to je su-odnos s drugim ljudima. Čovjek je biće zajednice i samo
se tako može istinski i ostvariti.
Noćne besjede
| 37
Na kraju valja reći kako je čovjek stvoren da bude
slobodan, no sloboda zahtjeva i odgovornost. Prvo odgovornost
prema sebi – čovjek se sastoji duše i tijela, a ne samo duše kako
je to shvaćao Platon i kasnije Descartes, tako da se moramo
skrbiti za nas. U Prvoj poslanici Korinćanima piše: „Tijelo vaše
hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te
niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u
tijelu svojem!“ (1 Kor 6,19-20), to znači da moramo čuvati svoje
tijelo, a tako i um od nečistoća, poroka i grijeha. Druga
odgovornost je prema drugima. Kako je čovjek po prirodi
društveno biće (usp. Aristotel, Politika, I., 1253a), on ne može
činiti što god hoće, jer treba uvijek imati obzira prema drugima,
jer ipak, živimo u zajednici jednakih pred zakonom, ali i
dostojanstvom. I na kraju valja ponoviti da se jedina prava i
istinska sloboda nalazi u Bogu te samo uz Njegovu pomoć
možemo biti spašeni od grijeha, tj. ropstva ili zarobljenosti.
Noćne besjede
| 38
Riječi i zbilja
Kada se pitamo o smislu riječi uopće pitamo se za njihovo
značenje i njihovu pripadnost u zbilji. Riječi kao takve su ništa
više nego zvučni simboli pomoću kojih se mi ljudi
sporazumijevamo. Kada stavljamo riječi u isti koš kao i simbole
onda ih možemo promatrati kao oruđe odnosno kao motiku
kojom obrađujemo polje. Motika nam pomaže da
nadomjestimo ono što nam naše ruke ne mogu, ali motika iako
primarno napravljena za obrađivanje polja, može služiti i za
nešto drugo - isto je i sa riječima. Riječi su evolucijski produkt
pomoću kojih ljudi komuniciraju, jer čovjek je biće koje
funkcionira u grupi kao i mravi - tek u društvu ostvaruje svoj
bitak odnosno smislenost. Riječi imaju upravo ono značenje za
koje su napravljene, tako ako promotrimo najstarije pismo koje
znamo, a to je sumersko klinasto-piktografsko, vidjet ćemo
kako su se prve civilizacije koristile riječima u obliku simbola.
Svaka riječ je bila simbol koji je označavala neku pojavu koja je
bila za čovjeka u to doba vrijedna, kao npr. voda, drvo, neka
životinja, itd. Riječi nemaju neku smislenost osim one koju im
mi dajemo, a to upravo vidimo na primjeru iz prvih civilizacija,
gdje je svaka riječ bila simbol za neki događaj ili predmet i tako
je postupno napredovala sa svojom funkcionalnošću i
složenošću.
Noćne besjede
| 39
Simboli općenito mogu biti različiti tako da su se nekada
umjesto riječi koristili crteži, jer je tako bilo jednostavnije
prikazati ono na što se želi ukazati. Crtež prethodi pismu, a
potonje je nastalo od crteža. Jedan dobar primjer su životinje u
ovom slučaju majmuni koji žive u Africi. Majmuni nemaju neke
osobite govorne vještine, jer im grlo nije razvijeno za to, ali
imaju jaku riku i kada uoče opasnost mogu proizvesti
zapanjujuće jaku riku koju čuju ostali majmuni tako da im se
signalizira opasnost. Dakle, ako se majmuni koji su veoma
daleko od kognitivne sposobnosti čovjeka mogu sporazumiti,
onda za jedno biće poput čovjeka sporazumjevanje kao takvo
dolazi do puno kompleksnije naravi.
Simboli mogu biti zvučni kao potonji primjer, znakovni
kao jezik za gluhe i pisani simboli poput crteža i riječi. Crteži su
najjednostavniji primjer simbola, to možemo vidjeti i u
pećinama diljem Europe gdje su neandertalci crtali različite
životinje poput jelena, konja, itd. To je bila njihova pismenost,
tj. način izražavanja. Tada se pismo nije poznavalo i jedini način
na koji su se ljudi mogli sporazumjeti bili su crteži, jer za crteže
nije bila potrebna gramatika ili poznavanje alfabeta, nego se
jednostavno trebalo preslikati onaj predmet na koji se u glavi
mislilo odnosno onaj koji se u prirodi vidio. Jedan dobar primjer
gdje možemo naići na malo kompliciranije pismo, a da su u
pitanju crteži nečega poznatog su egipatski hijeroglifi. Egipćani
su imali alfabet od nekoliko simbola koji su bili u obliku
životinja, jer su živjeli blizu obale rijeke Nila gdje obitavaju
mnoge životinje po kojima su napravili svoje simbole, kao šakal,
roda, zmija, itd.
Ti simboli su služili za uspostavu društva koje se može
sporazumiti kada radi na nekim projektima. Tako da je riječ u
prvobitnom obliku bila simbol koji je sa slike prešao na riječ i
Noćne besjede
| 40
sustavno se razvijao kroz povijest. Danas kada govorimo o tome
što je riječ govorimo o značenju te riječi, tj. semantici. Riječ kao
riječ, u ontološkom smislu ne postoji pa sebi, nego samo kao
nešto na što nas upućuje. Riječ je ono Nešto, neki predmet,
pojava, ali ne i sama riječ, jer riječ kao riječ nema smisla – nego
samo kao pisani ili govorni simbol Onoga na što nas upućuje.
Riječ ima značenje, ono koje joj društvo odredi, neke riječi
imaju drugo značenje, ali isti oblik kao npr. u hrvatskom jeziku
nema apostrofa kao u francuskom, tako da se riječ „Luka“ –
osobna imenica i „luka“ – mjesto gdje su brodovi usidreni,
izgovaraju isto (po gramatičkoj strukturi), makar ne bi trebali.
Način izgovora je drugačiji u nekih ljudi, no to je
pogrešno ako se pišu identično, izuzev toga što se osobna
imenica piše velikim početnim slovom. No i „luka“ kao sidrište
se može pisati velikim početnim slovom na početku rečenice,
no tada se neće misliti na nekog čovjeka koji se zove „Luka“.
Nego će se uzeti u obzir kontekst riječi u rečenici. Tako se uče i
strani jezici. Kontekst riječi je jako bitan za shvaćanje riječi kao
takve, a i strukture rečenice. U nekim se jezicima to se
naglašava sa apostrofima, ali ne i u Hrvatskom, gdje isti oblik
ima drugo značenje. Tu postavljamo pitanje – kako ćemo onda
znati na što se misli?
Mnoge riječi zbog svoga oblika – a pod oblik smatramo
načinom na koji se piše – znače drugu stvar, ali se stavljaju u
kontekst gdje se na osnovu riječi koje su do nje, može intuitivno
spoznati na što se misli. Npr. rečenice: "Luka je dobar čovjek." i
"Luka u Rijeci je najveća u Hrvatskoj.". Imamo dvije kompletno
iste riječi koje imaju drugačije značenje jedna od druge. Ako
riječ promatramo kao riječ za sebe, onda nećemo nikako moći
spoznati na što se odnosi, jedino ako ubacimo u gramatiku neki
apostrof koji označava da se jedna riječ „luka“ drugačije
Noćne besjede
| 41
izgovara od druge riječi „luka“, ali toga nema, tako da iz same
riječi ne možemo nikako spoznati značenje odnosno ispravno
tumačenje onoga na što se odnosi. Ali u rečenici ćemo vrlo lako
spoznati značenje riječi i to tako da ćemo vidjeti druge riječi, i
shvatiti u kakvom su odnosu, jedna riječ sa drugom. Tako da je
za spoznavanje značenje riječi u rečenici bitan odnos jedne
riječi s drugom, pogotovo ukoliko se radi o istoj riječi.
Kada govorimo o simbolima govorimo o označavanju
nečega, ne za bilo koga, nego za čovjeka, jer čovjek je napravio
simbole isto kao i kotač da mu služi kao oruđe da se bolje snađe
u svijetu u kojem se nalazi i učini svoj život produktivnim.
Simboli uvijek nešto označuju, imaju neko svoje unutrašnje
značenje. Svaka riječ ima više značenja, ali moramo razlikovati
riječi koje imaju svoj empirijski predmet i riječi koje imaju svoj
funkcionalni predmet. Riječ koja ima svoj empirijski predmet
jest riječ "Sunce" kada mislimo na tu riječ možemo misliti na
mnoge stvari, npr. majka za svoje dijete može reći: „Sunce
moje“, no to je metaforički govor. Riječ „Sunce“ ima stvarno
empirijsko značenje, a to je zvijezda u svemiru oko koje se
planet Zemlja vrti. Sva ostala značenja riječi "sunce" iako imaju
svoju praktičnu vrijednost, nemaju empirijsku, kao kada baka
kaže svojoj unuci: "sunce moje malo", baka ne misli na Sunce –
zvijezdu bez koje život na našoj planeti ne bi bio moguć nego u
alegorijskom smislu rabi tu riječ koja označava toplinu i
svjetlost, a te riječi bude sreću, osmjeh i veselje, tako da ih rabi
kako bi primijenila neke komplimente svojoj unuci rabeći riječ
koja ne označava empirijsku činjenicu – nego ljudski fenomen.
Postoje mnoge takve riječi. Neke od njih poput: dobar,
lijevo, ništa, smisao – nemaju empirijsku činjenicu, tj. ne može
ih se nigdje u prirodi naći osim u ljudskom jeziku. Ono što čini
empirijske riječi jest njihova egzistencija u prirodi; one su
Noćne besjede
| 42
stvarne, može se pokazati na njih, bez obzira na jezik ili narod
one postoje i uvijek su postojale. To su one stvari koje čine
prirodni svijet poput rijeke, brda, stabla, knjige, auta, cigarete,
itd. Dok funkcionalne riječi postoje samo za čovjeka i čovjeka
kao takvog. One ne postoje za vuka kao što postoji rijeka za
vuka – nego isključivo samo za čovjeka, a služe mu za
snalaženje u svijetu oko sebe i sporazumijevanje čovjeka sa
čovjekom.
Te riječi nemaju stvarnu vrijednost, one ne postoje u
prirodnom empirijskom svijetu, nego samo u umu čovjeka.
Postavlja se pitanje – kako je moguće da postoje takve riječi?
Sjetimo se, nama riječi služe kao oruđe, to je njihova prava
vrijednost – za to postoje, ne za kasnije filozofiranje i stvaranje
općih pojmova koji su apstraktni, tako kada mislimo na riječi
mislimo na simbole kojima označavamo neke događaje ili
predmete. Svaka riječ ima svoje značenje, jer riječi za to služe –
da daju stvarima značenje, da ih etiketiraju, kako bi ljudi
međusobno mogli sporazumjeti. Ali čovjekov način poimanja
stvarnosti nije nepogrešiv, to nam pokazuje povijest znanosti,
filozofije i povijest općenito. Način ljudske percepcije nije
istoznačan tako da to dovodi do mnogih ne slaganja i rasprava.
Riječi koje koristimo danas nisu se uvijek koristile, nego su se
postepeno razvijale, kao i neke riječi koje su u prošlosti imale
značenje, a danas nemaju. Na primjer: riječ "iphone" postoji tek
od 21. stoljeća, prije toga nije postojala, jer predmet koji
označava nije postojao, pa tako ni riječ – jer riječi su simboli
kojima mi označavamo predmete.
Kada govorimo o funkcionalnim riječima govorimo o
riječima koje isključivo služe ljudskome rodu, jer postoje samo
radi nas samih. Iako sve riječi postoje radi nas i našeg govora i
odnosa, neke riječi-simboli ipak postoje u svijetu kao npr. riječ
Noćne besjede
| 43
"auto". Ono označava metalni pokretni objekt na kotačima, koji
služi za prijevoz od točle A do točke B. Riječ "auto", istina, ne
znači ništa za mačku, ali itekako postoji, toga su svjesne mnoge
mačke koje prelaze cestu. Neke riječi koje mi nazivamo
funkcionalnim služe samo za odnosne radnje, tj. snalaženje u
prostoru, ali ne postoje u isustvenoj stvarnosti. Takve riječi su:
lijevo, ništa, objektivan, dobar.
Riječ "lijevo" ne označava neki predmet ili pojavu, nego
ljudsku orijentiranost u prostoru. Iz ljudskog subjekta izlazi ono
"lijevo", ali negdje u stvarnosti ne postoji. Kada bi netko tko ne
poznaje ljudski govor upitao: „što lijevo označava?“ ili „gdje je
lijevo?“, što bi mu mogli odgovoriti? Možda ovo: „Lijevo je s ove
strane, to je kada se pomakneš na ovu stranu, ne tu - desnu, ne
nego ovu na drugoj strani, itd.“ Neupitno možemo objasniti što
riječ "lijevo" simbolizira – prostor gledano sa ljudske strane ili
ono što se kaže na engleskom first person view. Ali ne možemo
pokazati tu riječ kao što možemo pokazati riječ "grmljavina". Jer
ona postoji samo kao ljudski fenomen gledanja na stvarnost, da
se razumijemo nitko neće ovdje poricati da riječ "lijevo" nema
značenje – jer očigledno ima. Ali osim čovjeka kao bića ne
postoji negdje drugdje – osim u čovječjem svijetu. Iako riječ
„lijevo“ nema empirijsko vrijednost nego samo funkcionalnu,
riječ "objektivan" nema ni jednu ni drugu.
Naime, kada mislimo na riječ "objektivan", svatko će
drugačije misliti na značenje te riječi, zbog toga što može
značiti više stvari, ali u principu kada kažemo "objektivan"
mislimo na nešto opće, ono što nije subjektivno, tj. njegovu
suprotnost. Ali čovjek je veoma subjektivno biće – po svojoj
naravi – do te mjere da je čovjeku teško "izaći" iz sebe i sagledati
stvar drugačije. Kada netko kaže "objektivno gledajući Angela je
najljepša djevojka", on govori nešto što on sâm nikako ne može
Noćne besjede
| 44
spoznati. Problem je uvijek bio sa etičkim, estetskim, ali i
religijskim vrijednostima – one nikada nisu bile objektivne.
Čovjek, ne može donositi objektivan sud u predmetima koji se
tiču estetike, etike i religije. Čovjek može reći svoje mišljenje o
nečemu i to je sasvim u redu, on može govoriti o bilo čemu što
u principu ima svoju stvarnu vrijednost.
Ali riječ "objektivan" ide u suprotnost biću kao što je
čovjek, čovjek je konačno-ograničeno biće, i kao takav sav govor
o "objektivnom" gubi svu vrijednost. Ona ne postoji – ukoliko ju
se definira, a to opet ovisi o tome kako se definirala. Može imati
vrijednost, ali u obliku u kojem se najčešće koristi, a to je oblik
koji smo naveli, ona ne može imati nikakvu stvarnu vrijednost.
Tako iako riječ "lijevo" nema stvarni prirodni predmet osim što
služi čovjeku za odnos spram prostora, riječ "objektivan" i u tom
žargonu u kojem se koristi nema nikakvo značenje i potpuno je
besmislena, naravno ukoliko se uzdamo samo u razum.
Već je John Lock u svojim Ogledima o ljudskom razumu
smatrao da neke riječi poput "supstancija" se ne mogu niti
misliti, tako da je sav razgovor o njima gubljenje vremena. Mi
ćemo navesti još dvije riječi, a to su "dobar" i "ništa". Riječ
"dobar" je moralna osnova religijskog sistema ili etike kao
filozofije morala, ali kako nam ta riječ može postojati igdje
drugdje osim u razumu. U moralnosti takva vrsta riječi
označava pozitivno djelovanje kojemu treba težiti, to je
djelovanje koje ne izaziva konflikt, patnju, nego njihovu
suprotnost. Ali kada kažemo da je netko dobar u moralnom
smislu te riječi (jer može se rabiti na mnogo drugih načina) mi
samo nastojimo dati ocjenu vrijednosti njegovog ponašanja, dok
sama riječ ne označava nikakav objekt izvan sfere ljudskog
razmišljanja, niti događaja koji nije povezan sa ljudskim
Noćne besjede
| 45
shvaćanjem života. To znači da je semantička struktura riječi
„dobar“ proizvoljna.
Valja spomenuti i riječ "ništa" koja u filozofskoj definiciji
znači: "odsutnost svega". Sad, treba postaviti pitanje – možemo
li mi pojmiti odsutnost svega? Kada je jedini svijet za koji mi
znamo sastavljen od nečega, a ne ničega, jer ono samo po sebi je
negacija svega. Čak i da postoji “ništa“ mi nikako ne možemo
znati, a kamoli misliti ono. Dobra vježba je pokušati zamisliti
"ništa". Svaki čovjek, vjerujemo, drugačije će pojmiti i maštati o
„ništa“. Najpopularniji prikaz „ničega“ je slika beskonačne crne
praznine. Međutim, to nije ništa, jer crno je akromatska boja,
prostor je nešto – i tu dolazimo opet do toga da je odsutnost
svega, tj. ništa – pojam koji je se ne može zamisliti i kao takav je
nemoguć za misliti uopće. Riječ "ništa" u svakodnevnici služi
samo kao izraz u situacijama, kao kada netko upita: "jesi li mi ti
uzeo ključeve od auta?“, a upitani odgovori: „ne ja nisam ništa
uzeo". Baš takva situacija zahtjeva riječ koja će objasniti
negaciju nečega, ali pojam riječi odnosno njezino ontološko
značenje, njezin smisao stvarni u prirodi ne postoji i kao takav
trebalo bi ga zanemariti u filozofskom diskursu dok netko ne
dokaže suprotno. Misliti pojam „ništa“ je isto kao i misliti
okrugli trokut.
Da ponovimo, riječi su simboli i trebamo ih tretirati kao
takve, a ne im pripisivati neko značenje koje u stvarnosti ne
postoji. Čovjek je biće činjenice i kao takav se treba odnositi
prema svijetu, a same riječi nemaju značenje same po sebi, osim
onog koje im mi dajemo. Neke riječi poput "crveno" označava
prirodni fenomen koji je različit za svako biće uopće. Boje se
mjere u spektrima, neke životinje poput bumbara vide puno
veći spektar boja nego li čovjek, isto je i s ljudima svatko je
fizički različit i kao takav ima drugačiju percepciju stvarnosti.
Noćne besjede
| 46
Isto je i s riječima, dok Hrvati koriste riječ "jabuka" za jedno
određeno voće, isto voće Englezi zovu "apple" – isti predmet –
različiti simbol. Nekada se čovjek osjećao kao da se ne može
izraziti – kao da mu riječi koje ima u vokabularu nisu dovoljne
da se izrazi na način na koji on to želi, u tom slučaju kao i što
Wittgenstein kaže – najbolje je šutjeti.
Noćne besjede
| 47
Vjera i(li) nevjera
U svijetu postoje vjernici i nevjernici. Prvi su ljudi koji vjeruju u
Boga, bogove, kozmičku silu ili prirodan red koji čini život
smislen. Drugi su ljudi koji nevjeruju, oni smatraju da sve što
postoji može se sumirati u sljedećem: svijet bez Boga ili bogova,
bez uzroka ili objektivnog smisla, priroda i samo priroda bez
ikakvih duhova ili nadiskustvenih sila. Mnogi se razni termini
poput; deizma, teizma, agnosticizma, ateizma; upotrebljavaju za
jedne i druge koji nastoje što preciznije definirati njihov
svjetonazor. Iako se ljudi različitih svjetonazora prihvaćaju, jer
na kraju i nemaju drugog izbora kada su primorani na suživot,
ipak između njih postoji diferancia specifica u pitanju onoga što
se zove život. Mnogi će poreći da razlika uopće postoji pod
krinkom da je „sve to isto“, te ponavljajući već poznatu mantru
da jedni i drugi lažu, kradu, ubijaju, itd. Mi ćemo u ovome
tekstu nastojati pokazati da je ontološka razlika između
vjernika i nevjernika – onako kako mi shvaćamo zadane
pojmove – neupitna i da čini znatnu razliku u životu pojedinca i
njegov odnos s ljudima koji ga okružuju i da je jedina stvar koja
ih razlikuje zapravo –volja, a ne emocije ili intelekt, kako se to
obično misli.
Sada ćemo malo preciznije objasniti što mislimo pod
pojmom – vjernik. Kakva je to osoba? Što ona čini i čime se
razlikuje od osobe koja nije vjernik? Što ona misli? I kakve su joj
Noćne besjede
| 48
bitne karakteristike? Nakon toga ćemo isto napraviti i za pojam
– nevjernik. Odnosno u kratkim crtama ćemo objasniti što znači
vjerovati i nevjerovati, putem ćemo proći nekoliko pojmova, te
ih razraditi da što preciznije možemo doći do razlike koju
tražimo.
Prvenstveno ćemo definirati što je to vjera. U poganskoj
literaturi poput one kanadskog psihologa Stevena Pinkera
posebice u njegovoj knjizi „Enlightenment now“
(Prosvjetiteljstvo sada) vjera se definira kao nešto što je samo po
sebi iracionalno. On shvaća vjeru kao nešto u što se vjeruje, a ne
može se dokazati, dapače, čak je u u suprostnosti sa razumom i
činjenicama koje imamo o svijetu. Naime, Pinker hvali razum
kao ono najuzvišenije što čovjek ima, a razum kao takav je
posebno hvaljen u kulturnoj epohi koja je poznata kao
Prosvjetiteljstvo (Sapere aude!) i time želi reći kako ono što nije
racionalno, jest iracionalno. Tako kada se vjeruje u nešto,
vjeruje se zato jer nema dokaza za to, te se ne podudara sa
razumom i samim time jest ne razumno ili iracionalno. Steven
Pinker jest kontroverzni psiholog koji je u svojoj struci –
psihologiji – najviše poznat po tome što se bavi teorijom jezika.
Ali je popularno poznat po kritici religije, kao i tome da su
njegove knjige često doživjele tešku kritiku od recenzenata,
upravo zbog njegove pogrešne logike zaključivanja, brzopletosti
i intelektualne lijenosti.2
Ovdje ćemo pokušati predstaviti stručnu definiciju
pojma, a ne ideološku definiciju. Iako pojam kao takav svaki
čovjek i religija drugčije definira, to ne znači da ne možemo
2 Vidi: KEVIN SHAU, Critique of Steven Pinker’s Idea of Enlightenment (02. ožujka 2019.), URL: https://medium.com/@kevinshau/critique-of-steven-pinkers-idea-of-enlightenment-c438ce64544e (09. prosinca 2019. ). Također kritiku onoga što on zastupa kao napredak: IAN GOLDIN, The limitations of Steven Pinker’s optimism (16. veljače 2018.), URL: https://www.nature.com/articles/d41586-018-02148-1 (09. prosinca 2019.). Osam grafova koji pokazuju zašto je Steven Pinker u krivu: JEREMY LENT, Steven Pinker’s ideas are fatally flawed. These eight graphs show why (21. svibnja 2018.) , URL: https://www.opendemocracy.net/en/transformation/steven-pinker-s-ideas-are-fatally-flawed-these-eight-graphs-show-why/ (09. prosinca 2019.).
Noćne besjede
| 49
naći zadovoljavajuću definiciju koja najbolje objašnjava ono što
se misli pod vjerovanjem. S tim valja naglasiti da pobožnost i
doktrina koja se često mješa sa vjerovanjem (Npr. Nicejsko
vjerovanje) kao i znanje, nije isto što i vjera. Pobožnost je više
pridavanje posebne pažnje nekim specifičnim religijskim
obilježima, a znanje jest akumulativno prikupljanje činjenica,
„Ako se netko bavi samo Torom, isto je kao da on nema Boga“
(b Avoda zara 17b, usp. Kidušin 40b; Berahot 7b; j Pesahim
III,7). Vjera se ne dokazuje kao neki teorem ili argument, već se
ona svjedoči.
Svaka religija ima svoju definiciju vjere – pojam koji se
pogrešno zamjenjuje sa pojmom vjerovanje - a pod to se skoro
uvijek u organiziranoj religiji smatra doktrina te religije,
bazirano na izvorima svoje religije uopće. Tako na primjer
temeljni princip vjerovanja Hinduizma su Vede i ostala
filozofsko-tradicionalna baština. Na temelju onoga u što Hindu
vjeruje kao polazna točka on kasnije bazira ostatak svoga
vjerovanja i tako ga proširuje, to je najbolje objasnio Katolički
svetac Aurelije Augustin svojim geslom credo ut intelligam
(Vjerujem da bih spoznao). Vjera nikad ne znači da se vjeruje u
bilo što ili bilo koga, nego to uvijek mora biti iskonsko biće koje
se u svim religijama drugčije zove i sadržajno razlikuje, ali se
formalno misli pod istu stvar ili osobu, a to je Bog – izvor
cjelokupne datosti. Sama riječ Islam koja je arapskog podrijetla
znači predanost Bogu, kao stvoritelju svijeta i čovjeka.
Za daljnje razmatranje razlikovati ćemo dvije bitne
komponente koje će nam pomoći u definiciji vjere kao pojma. U
širem značenju postoji dva načina na koji se može gledati na
religiju.
Prvo: Organizirana religija kao sociološko funkcionalni
fenomen. Gdje religija služi kao utilitaristički model pomoću
Noćne besjede
| 50
kojega čovjek nastoji u zajednici ispuniti svoju ulogu ovisno o
potrebama. Takav način gledanja primjeren je u političkom
diskursku. Religija može biti ontološka istina, ali i ne mora,
kako bih ispunila svoju svrhu. Čovjek u njoj pronalazi ljude
slične sebi. Netko može karakterno biti ćudoredne naravi ili
kulturno odgovjen u određenoj vjeri. Organizirana religija usko
je povezana i sa etnicitetom, jer se određeni narodi
poistovjećuju sa određenom religijom zbog kulturno-povijesnih
procesa. Npr. Talijani sa katolicizmom, Nijemci sa luteranstvom
i katolicizmom, Indijici sa hinduizmom, Turci sa islamom, itd.
Religija u ovom smislu shvaćena je u opasnosti da izgubi ono
metafizičko u sebi, jer često zna biti korištena kao sredstvo za
napredak određenih političkih opcija koji poistovljećuju naciju
ili etnicitet sa određenom religijom, prozivajući svakoga
drugčijeg mišljenja izajicom vlastita naroda. Tu je najveća
opasnost za religiju, jer se često i religija mjenja ovisno o
političkom diskursku, to je dobar primjer i kako su nastali
protestanti.
Drugo: Neorganizirana religija jest religija shvaćena u
bez posebne objave. Ovakva vrsta religije nije nešto što se
događa primarno u društvu, nego u samom pojedincu, a na nju
se glada kao na psihološko-fenomenološki problem. Jedan od
najpoznatijih psihoanalitičara Carl Jung smatrao je da religija
nije nešto što se treba odbaciti ili smatrati iracionalnim. Već
samim time što postoji kao dio prirode i čovjeka, treba ju
proučavati i shvatiti zašto čovjek ima potrebu vjerovati.
Prije nego krenemo na daljnje razmatranje o
oragniziranoj i neorganiziranoj religiji, moramo shvatiti što je
religija uopće? Naime, religija se često pogrešno shvaća. Skoro
uvijek se smatra da je usko povezana sa nekakvom institucijom
poput Crkve, Sinagagoge ili Džamije. No to nije dovoljno
Noćne besjede
| 51
precizno. Religiju se može promatrati, a tako i definirati
osovisno o stajališta sa kojeg se pručava. Tako možemo religiju
posmatrati sa sociološkog stajališta i psihološkog stajališta.
Jedan i drugi su povezani, te čine jedan pojam koji zapravo
religija jest. No da bismo objasnili religiju kao jedan fenomem
ljudskoga postojanja – koji ona zasigurno jest, moramo
ustanoviti njezino etimološko podrijetlo.
Iako ne postoji točna etimološka derivacija pojma
religija, ono ipak vuče svoje korijenje u antici. Tako podrijetlo
pojma religije nalazimo u Cicerona. On je derivirao „rĕ“ (opet,
natrag) + glagol „lēgo“, što znači (izabrati, skupiti). Tako bi
rĕlēgo značilo ponovno izabrati. No moguće je i da potječe od
„re“ + „lĭgo“, (rĕlĭgo) što znači svezati ili povezati. No postoje i
drugi pojmovi koji su usko povezani poput: religare, religavi,
religatus, relegare, itd.3
Iz toga možemo zaključiti kako je religija nekakva
povezanost s nečim ili nekim. Ovdje se može misliti na nekoliko
stvari. Povezanost s Bogom, prirodom ili kozmosom. To je sve
jedna vrsta religijskoga ponašanja. Osoba koja ima takva
ponašanja za nju se kaže kako je religiozna. Po Teološkome
rječniku pojam „religiozan“ označava:
[…]duševno stanje, ponašanje, stil života ili šire, okolinu ili mjesto, koje u
religiji nalaze svoje nadahnuće ili odredište. […]u kršćanskoj antici i ranome
srednjemu vijeku označavo je određeni tip osoba koje su se s posebnom
zauzetošću posvećivale duhovnom životu i bogoslužju, slijedeći put čistoće,
strogosti i molitve.4
Religiozna osoba može biti svaka osoba koja svoje
nadahnuće nalazi u onome što smo definirali pod pojmom
3 Služili smo se: Latin dictionary (https://www.online-latin-dictionary.com/) (09. prosinca 2019). 4 SKUPINA AUTORA, Enciklopedijski teološki rječnik, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009., s. v. „religiosus“.
Noćne besjede
| 52
Boga. To može biti prirodan red, bog filozofa, itd. Ono što je
bitno naglasiti jest to, da religija nije istoznačnica sa vjerom ili
moralom. Iako su navedeni pojmovi doista slični i imaju mnogo
zajedničkog sadržaja, ipak nisu isti i treba ih razlikovati.
Moralom se bavi filozofska disciplina – etika i bilo bih
neprecizno smatrati kako je religija izvor morala ili da je religija
potrebna da se bude moralan. Primjerice drevna civilizacija –
Asteka - je bila veoma religiozna, te je imala svoju organiziranu
religiju, koja je u sklopu svojih religijskih rituala između ostalog
i žrtvovala ljude. Tako da netko može biti religiozan i amoralan,
a netko može biti ne-religiozan i moralan – naravno ukoliko je
moral shvaćen onako kako ga se obično shvaća u klasičnoj etici.
Također valja istaknuti kako religija nije nastala prvotno kao
skup moralnih pravila kako se to obično misli, nego iz puno
dubljeg razloga koji se zove – vjera.
Religija prvenstveno označava pripadnost nekoj
zajednici, tako je makar shvaćena iz sociološke pozicije.
Francuski sociolog Emile Durkheim smatrao je da diferencia
specifica između magije i religije upravo ta društvena
komponenta kakva krasi religiju. Organizirana religija u svojoj
suštini se ne može živjeti bez zajedince u nekakvoj fomri, dok
za neorganiziranu religiju to ne možemo reći. Durkheim smatra
da religija zahtjeva rituale i prakse u kojima sudjeluje zajednica
ljudi, te ukoliko ono nije prisutno onda se ne može govoriti o
religiji uopće. Za Durkheima religija jest socialni fenomen. No
međutim, to ne mora biti nužno točno, takav zaključak je
proizvod njegovog ograničenog shvaćanja religije i religioznosti
kakav je bio prisutan u vrijeme devetnaestome stoljeću. Gdje se
religija usko vezala jedino uz zajednicu ili organizaciju,
vjerovatno zbog činjenice da je velika većina ljudi pripadala
Noćne besjede
| 53
kršćanskim – katoličkim i protestantskim - ili židovskim
zajednicama.
Iako nije pogrešno tvrditi da jedan dio religijskoga
zahtjeva društvo kao takvo, pogrešno jest tumačiti da je to
najbitniji ili jedini dio religije. Emile Durkheim unatoč tome što
nije bio religiozan, shvaćao koliko je religija kao sociološki
fenomen – koji postoji isključivo zbog društva – bitna
komponenta koja utječe na sklad u društvu. Za njega je religija
fenomen koji je dio ljudske zajednice i čini ju mogućom, a to
znači i da je dio prirode.5
No, tako shvaćena religija ne može objasniti potrebu
čovjeka za samoćom i konteplacijom ili istočnjački shvaćenim
pojmom - meditacijom. Jer, upravo u samoći čovjek dobiva
„prosvjećenost“ koja se može definirati kao da je religijske
naravi. Budha na primjer, nije proizvod zajednice6, kao ni
Mojsije.
Mojsije koji se inače smatra osnivačem židovske religije
kada je sa svojim narodom pobjegao iz egipatskoga sužanjstva
proveo je četrdeset dana na brdu Sinaju, gdje je primio dekalog.
Upravo je to jedna od biblijskih potvrda koliko je samoća
duboko religiozne naravni, jer Mojsije je potpuno sam bio
četrdeset dana na Sinaju, naravno ukoliko ne računamo Boga
kao uvijek sveprisutnog (usp. Izl 24,17–18).
Filozofija je također shvatila korist samoće. Već je u
sedmome poglavlju „Države“, Platon nagovjestio da svjetina
uvijek ismijava prosvjećene, a ono dolazi u velikoj boli i
promjeni – a to se najbolje može opisati svjedočanstvom
jednoga obraćenika. Frederich Nietzsche je u svom poznatom
djelu „Tako je govorio Zaratrusta“ opisao religijsko-mitološki lik
5 Više o ovome vidjeti sociološka istraživanja Émile Durkheima na području religije. 6 U Budhinom slučaju zajednica je na njega djelovala negativno, jer je u njoj vidio mnogo patnje koja ga je odvratila od života u istoj. No, unatoč tomu, da nije bilo zajednice vjerovatno nikada ne bi bio „prosvjećeni“.
Noćne besjede
| 54
Zoroastera kao mudraca koji je stekao svoju mudrost bivajući
dugo vremena sam na planini, okružen jedino životinjama, tj.
prirodom.
Isus je također promišljao u samoći. U Matejevom
evanđelju piše: “Duh tada odvede Isusa u pustinju… I
propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje”
(Mt 4,1–2). Isus je s razlogom bio u pustinji – koja predstavlja
oskudnost i samoću – u iskušenju. Nije za badava u religijskim
zajednicama, od kršćanstva, pa do budizma samoća toliko
ozbiljno shvaćena. Tako da temeljiti religijsko kao isključivo
život u zajednici - iako se to samo po sebi sporazumije, jer je
čovjek društveno biće - ipak je pogrešno temeljiti ju isključivo
kao sociološki fenomen bez onoga osobnog ili iskustvenog.
Religija se shvaća i kao rast u zajednici s drugima, te
poštovanje određenih tradicija, te njihovo uzdizanje ovisno o
znakovima vremena. Ali i kao osobni odnos s Tajnom koja može
biti shvaćena u imanentnom ili transcedentnom smislu.
Psihologija nam može tu štošta reći o religiji i osobnoj
potrebi čovjeka za njome. Upravo tu nalazimo dihotomiju
sociološkoga gledanja na religiju i psihološkoga, jer jedan
smatra da je ona proizvod društva, a druga pojedinca – no
činjenica jest da društvo postoji zbog mnogo pojedinaca koje
međusobno veže isti cilj – a to je preživljavanje. Ali sa druge
strane pojedinac može opstati i bez društva ukoliko je ono
iskrivljeno i ne moralno. Međutim, valja spomenuti i opovrgnuti
jednog velikog filozofa koji se ne bih složio s nama, to je
naravno Aristotel. On je smatrao kako je cjelina prvotnija od
djela, a država predstavlja cjelinu – kao i društvo, a pojedinac
predstvalja dio države i kao takav čovjek ne može bez države, te
ukoliko je u državi ne pripada samome sebi nego državi, tj. ima
Noćne besjede
| 55
određene dužnosti napram nje. To se najbolje vidi u sljedećem
citatu:
Onaj pak tko se ne može združivati ili mu ništa ne treba zbog
samodostatnosti, taj i nije nikakav dio grada, te je ili zvijer ili bog.7 […]ne smije
se smatrati kako ijedan od građanina pripada sebi samome, nego svi pripadaju
državi, jer je svaki dio države.8
Bitno je napomenuti kako je Aristotel pripadao vladajućoj
oligarhiji, kako mu je otac bio liječnik na dvoru makedonskoga
kralja Filipa, tako je i on bio učitelj Alexandra Velikog. Može se
pretpostaviti da je imao nekoliko razloga zašto da brani jaku
državu koja kontrolira pojedinca, sličan slučaj možemo vidjeti i
u odnosu Hegela i Napoleona.
Takav pristup nije intelektualan pristup, ali ima
religijske osnove, jer se zahtjeva gotovo pa slijepa i iracionalna
pouzdanost u nešto što mi ne kontroliramo. Ali da obranimo
religiju i njezin isključivi sociološki kontekst prikazati ćemo
nekoliko ljudi koji su išli „protiv struje“. Nekoliko filozofa je
poznato po tkz. građanskom neposluhu koji se odnosio i na
državu kao formu i na društvo kao njen sadržaj. Povijest pamti
mnoge pojedince koji su nazadovolji društvom u kojem su
živjeli otišli u osamu i bili zadovoljni ili su se pobunili protiv
prevladavajućeg sistema u društvu. Najpoznatiji jest svakako
Henry David Thore, pisac i filozof, koji je otišao iz civilizacije i
proveo tri godine sam u šumi. U svome poznatome romanu
„Walden“ pripovjedio je kako čovjeku ne treba mnogo u životu
osim hrane, vode i odjeće. Kao i osnivač klasičnog liberalizma
John Locke, Thoro je smatrao da ukoliko vlast postane
7 ARISTOTEL, Politika, Globus, Zagreb, 1988., I., 1253a, 28-29. 8 Isto., VIII., 1337a, 29-30.
Noćne besjede
| 56
despotska ili neprijateljska prema svojim građanima, tada oni
imaju dužnost na neposluh.
Što želimo ovime reći? Religija jest ljudski fenomen koji
prožima njegov osobni život, ali i društveni, te se prakticira na
različite načine; što društveno - preko pučkih pobožnosti ili
blagdana, što osobno - preko molitve, meditacije ili misaonog
promatranja (grč. theoria, lat. conteplatia).
Marxistički psihoanalitičar židovskog podrijetla Erich
Fromm u djelu „Psihoanaliza i religija“, religiju je definirao kao:
„[…]bilo koji sustav misli ili djelovanja zajednički nekoj grupi,
koji pojedincu daje temeljnu orijentaciju i objekt predanosti.“9
Čovjek se po njemu ne može odvojiti od religijskog. Svaki
ljudski ideal jest njegova potreba za nečim prema čemu se može
poistovjetiti ili nešto prema čemu može biti odan.10 Bila religija
svjetovne ili ljudske naravi, ona je bitni dio čovjeka i služi
čovjeku u svakodnevnom životu. Upravo zato, Fromm je
smatrao kako nije bitno biti samo religiozan11, već čovjek mora
imati ideale koji ga čine bolji čovjekom u svakoj mjeri njegova
postojanja. Fromm kaže da: „Nije pitanje da li se vjeruje ili ne,
nego, koja je to vrsta vjere, da li takva koja potpomaže čovjekov
napredak, razvoj njegovih specifično ljudskih snaga, ili takva
koja ih paralizira.“12
Upravo je tu Fromm i vidio podudarnost teologa i
psihologa, nastojeći objasniti da imaju zajednički cilj, ali
različitu metodu.13 Sada kada smo razjasnili što je to religija, te
razjasnili da ona nije isključivo društveni fenomen; niti
duhovno svojstvo pojedinačnog čovjeka. Nego je sinteza
9 ERICH FROMM, Psihoanaliza i religija, Vitrail, Zagreb, 2000., str. 29. 10 Usp. isto., str. 32. 11 Usp. isto. 12 Isto., str. 33. 13 Usp. isto.
Noćne besjede
| 57
jednoga i drugoga. Možemo nastaviti objasniti razliku između;
organizirane religije i ne organizirane religije.
Organizirana religija jest osobna duhovnost uzdignuta
na društvenu razinu, pomoću ljudi koji imaju zajednički cilj, a
koja svoju bit ispunjava običajima i ritualima koji su svrsishodni
njezinoj povijesti ili izvoru. U svakoj organiziranoj religiji nešto
se smatra svetim ili poželjnim i profanim ili nepoželjnim.
Većina organiziranih religija ima svoje svete spise koji su veoma
stari i koji se čuvaju predajom i interpretacijom onih koji se
smatraju dostojnima, poput svećenika, redovnika ili proroka.
Osim toga ono što čini najbitniju razliku organizirane religije i
ne organizirane relgije jest – institucija koja predstavlja tu
religiju i ima autoritet nad samom religijom, odnosno ono što
doktrina religijske institucije to je mjerodavno za sve ljude koji
hoće biti dio nje.
Primjerice. Reformacija je kulturno-političko-religiozni
proces koji se dogodio u šesnaestome stoljeću u njemačkoj i koji
je predvodio do tada katolički svećenik Martin Luther. Pravno i
činjenično gledajući Martin Luther je bio katolički svećenik sve
do onda kada je prihvaćao tri zavjeta kakve imaju skoro svi
svećenici u Katoličkoj Crkvi izuzev dijacezanskih svećenika. To
je zavjet siromaštva (dijacezanskih ih nemaju), čistoće i
poslušnosti rimskome biskupu. Ti zavjeti nisu ništa novo bili,
niti su bili plod srednjega vijeka, već su nastali tisuću godina
prije nego li se Martin Luther rodio. Kada je on objavio svojih
devedeset pet teza, on još nije bio isključen iz Katoličke Crkve.
Tek kada je odbio poslušnost papi Leonu X. odbivši da povuče
„teze“ koje je službena Katolička Crkva smatrala da su
krivovjerne, te kada je zapalio papinu bulu „Exurge Domine“,
tek tada je bio izopćen iz Crkve i proglašen heretikom, tj.
Noćne besjede
| 58
krivovjercem. Izopćenje se smatra najtežom kaznom za
ponašanje, a prema Teološkom rječniku izopćenje jest:
To je ljekovita kaznena mjera kojom se vjernika isključuje iz zajedništva s
Crkvom i pravno lišava duhovnih dobara. (…) Izopćenje može biti latae ili
ferendae sententiae (unaprijed izrečeno ili prepušteno izreci), ovisno o tome
događa li se s dovršenjem čina ili nakon besplodne opomene, na osnovi
pravne ili kaznene odredbe. Izopćenje prestaje njegovim opozivom koji čini
nadležna vlast.14
Martin Luther izopćen se nije smatrao po definiciji,
pravno gledajući, pripadnikom Katoličke Crkve. Jer u temeljima
Katoličke Crkve stoji da svaki vjernik treba biti poslušan
pontifexu maximusu, odnosno papi i učenju Crkve. Ukoliko
toga nema, onda niti ne postoji veza između vjernika i Crkve ili
institucije i jedan se ne može smatrati da je pripadnik te
institucije.
Što to znači? To znači da svaka religijska institucija ima
svoja pravila koja se trebaju poštovati ukoliko se želi smatrati
pripadnikom te intitucije. Postoje mnogobrojne institucije koje
se smatraju da štovaju određenu religiju i da su samo one u
pravu. Dok s druge strane postoje i institucije poput Katoličke
Crkve ili nekih muslimnskih ogranaka koje smatraju da se u
njezinim učenjima nalazi punina Istine, dok se u drugim
religijma nalazi samo dio iste.
Najpoznatije religije koje se smatraju kao organizirane
religije kao smo mi definirali su: Katolička Crkva, Judaizam i
Islam. Od troje navedenih religija svaka ima svoje običaje i
sadržajno su različite, ali sve su monoteističke, tj. vjeruju u
jednoga Boga, te imaju zajednički izvor, to je praotac Abraham i
zato ih se zove da su abrahamske religije.
14 SKUPINA AUTORA, Enciklopedijski teološki rječnik, s. v., „izopćenje“.
Noćne besjede
| 59
Ne organizirane religije karakterizira ne postojanje
autoriteta. Što to znači? Ne postojanje autoriteta znači da
čovjek svoju religioznost temelji na onome što se zove – duh.
Biti religiozan, može značiti i biti duhovan, kao i
spiritualan. Jer su, manje-više, sve to istoznačnice. Po
kršćanskoj tradiciji da netko bude vjernik, njemu je potrebna
milost od Boga, koja se dobiva putem Duha svetoga (Spiritus
sancti). Iako se pojam spiritualan sve češće upotrebljava kada se
govori o primitivnim religijama. Ipak to ne predstavlja njeno
izvorno značenje. Engleska riječ „spirit“ u doslovnom prijevodu
znači duh. A za religioznost i duhovnost gotovo sigurno
možemo reći kako su to dva pojma koji imaju isti sadržaj. Svaki
čovjek ima sposobnost biti duhovan, te osjećati duboko
povezanost s nečim ili nekim. Takva manifestacija može se zvati
samostalnom religijom ili jednostavno reći da je takva osoba
religiozna ili duhovna – što znači da ona de facto pripada
onome što smo mi nazvali neorganizirana religija.
Pripadnik neorganizirane religije nema neke običaje ili
rituale kakave imaju pripadnici određene religijske institucije.
Oni se ne moraju držati strogih pravila, osim ukoliko ih sami
sebi ne stave kao cilj koji će im pomoći u uzdizanju i kreposti
njihovog duha. Oni nemaju nikakve posebne tekstove koji im
služi kao izvor njihove vjere, jer se nijhova vjera za razliku od
oreganiziranih religija ne temelji na objavi.
Upravo je tu jedna od bitnijih razlika između
organizirane i neorganizirane religije. Prva se temelji na objavi
koja je sadržana u svetim spisima ili nekim drugim filozofskim
tekstovima, a druga se temelji na prirodi. No, kako pomoći
prirode spoznati Boga?
Uglavnom, čovjek je dio prirode i ako je ona stvorena od
Boga kao i čovjek – onda je moguće spoznati Boga i putem
Noćne besjede
| 60
naravne datosti. Postoji nekoliko način na koji se može spoznati
Boga, bez objave.
Prvi. Putem razuma (ratio). Bog je stvorio čovjeka i
njegov razum koji ga je uzdigao iznad drugih živih bića. Služeći
se njime čovjek može spoznati Boga. Ovaj način spoznaje nije
izvorne religijski, niti duhovni, već isključivo filozofski, a svoje
korijenje je imao u antičkoj Grčkoj u rukopisu nekolicine
filozofa čiji su misaoni sustavi postali temelj filozofije.15 Doista,
čak je i veliki Rene Descartes na prvim stranicama svojih
„Meditacija o prvoj filozofiji“ napisao sljedeće: „Uvijek bijah
mnijenja da su dva pitanja – ono o Bogu i ono o duši – glavna od
onih koje bi više valjalo dokazati filozofijom nego li
teologijom[…]“16 Descartes je smatrao da se pitanjem Božje
opostojnosti više trebaju baviti filozofi, nego li teolozi i to je
djelomice točno. U filozofiji postoji grana koja se bavi isključivo
Božjim atributima, djelovanjem i problemom zla, a zove se
prirodna teologija ili naravno bogoslovlje.
Drugi. Emocionalna inteligencija. Način na koji ljudi
međusobno funkcioniraju kako u privatnom, tako i u
profesionalnome životu bitna je komponentna ukoliko se hoće
raspravljati o religioznosti. Za dobru religioznost možda je čak
najbitnija komponenta emocionalna inteligencija, unatoč
mišljenju da prevladava diskurzivna. Naime, emocije nas mogu
definitivno udaljiti od stvarnosti, te nas dovesti u jednu vrstu
iluzije. No, ukoliko su dobro vođene, od strane razuma,
naravno. Jer, ipak se zove emocijonalna inteligencija, a ne samo
emocije. Nego emocije koje su inteligentno vođene, što znači da
se razum kao takav pretpostavlja. Onda nas mogu dovesti do
15 Tu valja spomenuti Platonovu ››Ideju Dobra‹‹, Aristotelovog ››Nepokrenutog pokretača‹‹ i Plotinovo ››Jedno‹‹, sve te filozofske koncepcije su zapravo ono što se zove Bog filozofa, ali još nije Bog religije jer se tu radi o osobnom Bogu. 16 RENÉ DESCARTES, Meditacije o prvoj filozofiji, Izvori i tokovi, Zagreb, str. 187.
Noćne besjede
| 61
mnogo dobrih stvari, među kojima je intuitivna spoznaja,
požrtvovnost, plemenitost, razboritost, hrabrost, pravednost, te
pobožnost.
Treći. Svijest. U ovaj način spoznaje Apsoluta koji se
može definirati kao Bog smjestiti ćemo i apriornu spoznaju
Boga. Odnosno spoznaju za koju nije potrebno empirijsko
iskustvo. Ljudi se rode i žive daleko od civilizacija, pa svejedno
imaju religiozni stav prema svijestu oko sebe. U ovu kateogoriju
spada moral. Kako spoznajemo što je to dobro, a što loše. Zašto
se ljutimo na nepravednost i zašto smatramo istinu kao nešto
hvale vrijedno. Upravo zato što su to idealne forme koje se
mogu naći jedno u najsavršenijem biću ili nečemu drugome
izvan nas, a u kojem mi imamo udjela, a to je Bog. Čovjek je
svjestan da Bog postoji i da je stvaran putem svakodnevnoga
života ili putem duhovnog iskustva u prirodi ili u graničnim
situacijama (teške bolesti, smrt, itd.). Osjećaj prisutnosti
božanskog duha je u čovjeku samim tim što postoji, te mu
nikakva objava nije potrebna.
Četvrti. Priroda. Katolička Crkva je na Prvom
Vatikanskom Saboru 1870. godine na II. sjednici donijela
dogmatsku konstituciju „Dei Filius“ koja je izdana 24.. travnja
iste godine. U njoj piše:
Ista Sveta Majka Crkva, drži i uči da se Bog, početak i kraj svih stvari, sa
sigurnošću može spoznati iz stvorene stvarnosti svjetlošću ljudskog
razuma[....]17
Naime, ova nam dogmatska konstitucija želi reći kako se
Bog može spoznati na dva načina; jedan je putem prirode, a
17 PRVI VATIKANSKI KONCIL (1869./70.), Dogmatska konstitucija Dei Filius, br. 2: Eadem Sancta Mater Ecclesia
tenet et docet, Deum, rerum omnium principium et finem, naturali humanae rationis lumine e rebus creatis certo cognosci posse.
Noćne besjede
| 62
drugi putem objave. Katolička Crkva naglašuje kako Objava nije
bitna za Božju objavu, ali ju nadopunjuje, jer ona nadomješta
ono što čovjek putem razuma ne može shvatiti. To znači da
svaki čovjek i bez svetoga pisma može pomoću stvorenih stvari
spoznati Boga i njegovu prisutnost. Upravo je to i bit,
neorganizirane religije.
Što se tiče toga – da li je bolje ili ispravnije pripadati
organiziranoj ili neorganiziranoj religiji – u to nećemo ulaziti, to
je tema koja se ne tiče našega rada. Naš je cilj bio da objasnimo
što je to zapravo religija i kako se dijeli u širem smisli, samo
zato kako bih došli do onoga što nam je prvotno bio cilj, a to je
vjera ili vjerovanje.
Vidjeli smo da iako postoji u širem smislu dva načina na
koji se može gledati na religiju; prva je kao prirodni fenomen,
odnosno neorganizirana religija kakva je svojstvena svim
ljudima ili većini njih, a drugi način jest religija kao društveni
fenomen za koji se isto tako može reći da je nužan zbog toga što
je čovjek biće koje tek u društvu može ostvariti svoj cilj.
Pokazali smo da religija nije samo društveni fenomen – kako je
smatraju određene sociološke škole, nego se u svakoga
pojedinca filozofski javljaju temeljna egzistencijalna pitanja koja
se svakako mogu karakterizirati i kao religijska, jer označavaju
potragu ili težnju čovjeka za Beskonačnim. To su pitanja poput:
Zašto ja postojim? Zašto postoji išta, a ne ništa? Što je dobro, a
što zlo? Religija je prirodni fenomen ljudskog postojanja, te se
na nju može gledati kao na konglomeraciju svih pitanja koja su
svojstvena čovjeku, a na koji ne može naći zadovoljavajući
odgovor - s jedne strane - a s druge, kao na urođeni stav čovjeka
prema božanskome. Potonje znači da temeljni uzrok ili zbilja
svih stvari postoji, i on se u čovjeka iskazuje kroz religiju; bilo
organiziranu ili neorganiziranu.
Noćne besjede
| 63
Organizirana religija to čini kroz rituale i pučke običaje.
A neorganizirana religija kroz poštovanje prema prirodi,
svemiru, nebesima i životu uopće. Neorganizirana religija jest
fenomen koji je možda nije shvaćen ozbiljno, jer nema
instituciju iza sebe ili striktno učenje, ali se na različite načine
može iskazati. Neki od tih načina su: opojne droge (ayahuasca,
kanabis, LSD, psilocibinske gljive, itd.)18, umjetnost (glazba,
slikarstvo, kiparstvo, književnost)19, svakodneva zahvalost
Prirodi koja je shvaćena kao cjeloviti organ koja osjeća. To je
drevno vjerovanje u „Majku prirodu“ ili Geu, koja se i danas
iskazuje na različite načine. Neki od njih su: vegeterijanstvo,
veganstvo, udruge za zaštitu životinja20, ekološke udruge i
različite humanističke udruge21.
Sada kada smo pobliže prikazali razlike između
organizirane i neorganizirane religije, prijeći ćemo na
pokazivanje njihovih sličnosti. Odnosno odgovorit ćemo na
pitanje: U čemu se točno one podudaraju?
18 TERENCE MCKENNA (1946.-2000.) je amerčki filozof koji je poznat po tome što je proučavao psihodelične droge. Svakako se može pretpostaviti da je to oblik religioznosti (duhovnosti), jer se pojedinac koji konzumira opojne druge osjeća „uzvišeno“ i „spojeno“ s prirodnom, te kao da ima nekakv oblik „druge spoznaje“. Osim toga često konzumenti istoga to rade redovito, pa se skoro može i reći da imaju svoj osobni svakodnevni ritual, koji prerasta u zajednice „štovanja“ istoga. 19 HERMAN HESSE u svom poznatom djelu Stepski vuk opisuje „vječnost“ religioznim motivima: „Radi se o onom što ja nazivam vječnošću. Pobožni to nazivaju božjim carstvom. Mislim: svi mi ljudi sa većim zahtjevima, sa čežnjom, sa jednom dimenzijom više ne bismo mogli ni da živimo da osim duha ovog svijeta nema i drugog duha u kome može da se diše, da osim vremena ne postoji još i vječnost, a to je carstvo prvih ljudi. Tamo dolaze i Mozartova glazba i pjesme tvojih velikih pjesnika, tamo dolaze svetci koji su činili čuda, umirali mučenickom smrću i ljudima pružali svet primjer.“. 20 Koje nemaju smisla ukolih ih se gleda u svijetlu teorije evolucije, po kojoj je 99% svih živih bića koja su ikada postojale izumrle. Naime, sama činjenica da teorija evolucije zahtjeva – borbu za ostanak i prirodnu selekciju – de facto znači da neke životnje jednostavno neče preživjeti. No to ne spriječava razne aktiviste koji prosvjeduju protiv iskorištavanja životinja i biljaka, te ekperimentiranje na njima. Upravo tu se nalazi jedna dihotomija između prirodne i čovjeka. Čovjek može prihvatiti da će neke životinje i biljke izumrijeti i da je patnja kao takva neizbježni dio prirode, no on to odbija, vodeći se time da je svaki život jednak u otnološkome smislu, koji neupitno ima temelje u religioznosti – odnosnu poštovanju svetoga. 21 Humanističke udruge također čine jednu proturiječnost prema prirodi, jer shvaćaju čovjeka kao nešto posebno, a ne samo još jedno biću u lancu razvitka života. Bertrand Russel je smatrao da je svaki oblik humanizma (marksizam, kršćanski humanizam, sekularni humanizam), antropocnetričan i kao takav u suprotntosti sa prirodnim znanostima, prvenstveno teorijom evolucije. Valja napomenuti kako se humanizam zasniva na tome da je čovjek biće koje ima vrijednost po sebi. Iako to nije u skladu s mnogim stvarima iz prorodnih znanosti koje su upravo rabili protivnici religije, jer je religija kao takva previše antropocentrična, sad sekularni humanisti rabe isti argument. Čovjek nadasve, te pozivajući se na temeljna ljudska prava ignoriraju činjenicu da nema bitne ontološke razlike između čovjeka i nižih životinja, tj. jedino one u stupnju razvoja.
Noćne besjede
| 64
Organizirana i neorganizirana religija se podudaraju u
nekoliko stvari od kojih je daleko najbitnija ona koja čini religiju
mogućom. A to je metafizički svijet. Kako to znamo? Iz
jednostavne činjenica da je čovjek, za razliku od svih drugih
životinja, biće koje se ne može u potpunosti zadovoljiti
naravnim svijetom. Jer, da može, religija kao takva ne bih
postojala. Odnosno, čovjek ne bih imao potrebu za njom. Kao
što je C.S: Lewis napisao: „Ako prihvatimo činjenicu da nas ništa
u ovome svijetu ne može zadovoljiti, najjednostavnije
objašnjenje jest to, da očito nismo stvoreni za ovaj svijet.“
Ukoliko je čovjek stvoren za ovaj svijet ne bih imao toliku
potrebu za Onostranim, koje se može na različite načine
manifestirati kako smo već nabrojali. Čovjek bih u tom smislu
bio zadovoljan samim sobom. Društvo bi postojalo kao i
mravinjak. Radilo bih se, gradilo samo da se može živjeti i
raditi. Svijet ne bih težio estetičkom, apstraktnom i etičnome.
No teško je to sve shvatiti, jer takav svijet ne postoji. Iako su
neke ideologije (marxizam) pokušale napraviti takav svijet.
Svijet bez metafizike, no on jednostavno nije bio moguć, jer nije
točan. Odnosno, u suprotnosti je sa temeljnom antroplogijom.
Nije li sama poezija izlaz iz ovoga svijeta? Svijeta koji ne
zadovoljava čovjeka, već ga tjera na patnju i užas, ali ne užas od
smrti, već užas od patnje.
Iako većina ljudi vidi pojam Boga kao izlaz iz ovoga
svijeta, odnosno bijeg od smrti, to ipak nije sasvim točno. Pravo
razlog nastajanja religije i religijskog krije se u činjenici da je
običan čovjek izložen svakodnevnoj nepravdi, počevši prvo od
sebe, a zatim i od bližnjih, čovjek vidi da svijet u kojemu živi
nije onakav kakav bih trebao biti. Sama ta činjenica koja u
čovjeku posvješćuje suosjećanje i istančan prijezir prema svakoj
vrsti nepravde, dovoljno govori o tome da svijet osim vidljivoga
Noćne besjede
| 65
se neupitno sastoji i od nevidljivoga, platonski rečeno idealnim
oblicima. Među kojima su i pravda, istina, itd.
Osim metafizičkoga svijeta koji je nužni temelj za svaku
religiju, a tako i vjerovanje, podudarnost nalazimo i načinu na
koji vidimo svijet. Odnosno u njegoj naravi. Naime, ili svijet ima
smisla ili nema, treće mogućnosti nema. Upravo je potonja
rečenica nužna da se zapravo shvati temeljna razlika između
vjere i nevjere.
Vjernik je osoba koja ima unutrašnje povjerenje u
svrhovitu narav svijeta u kojemu živi. On (vjernik), kako smo
rekli, ne mora pripadati određenoj religioznoj instituciji,
dapače, čak može imati i prijezir orema istoj. Biti vjernik znači
imati povjerenje da će stvari bez obzira kako trenutno
(negativno) izgledale, na kraju izaći kao pozitivne. Ta
svrhovitost koju smo spomenuli, ne nalazi se samo u dobrim
stvarima ljudskoga života, gdje čovjek mia potrebu biti zahvalan
zato što postoji. Iako je to možda čak i glavni način na koji se
može shvatiti organizirana religija. U kršćanskoj tradiciji
euharistija jest temeljni način na koji se štuje Gospodina.
Naime, ona u Katoličkoj Crkvi predstavlja doslovno blagovanje
tijela i krvi Isusa Krista, koje se postiže transupstancijacijom.
Grčka riječ euharistija znači prinošenje zahvale ili zahvaljivanje,
što nam mnogo toga govori. A najvažnije od svega jest, da je
vjernik, prvenstveno, osoba koja je upoznala Boga kroz ljubav i
dobro. Te mu se zahvaljuje na darovanom životu, bez obzira na
sva zla koja dotaknu ljudski život, jer kako reče Job o Bogu
nakon što je bio na kušnji, „Jahve dao, Jahve oduzeo!
Blagoslovljeno ime Jahvino!“ (Job 1, 22-23) Ukoliko postoji neka
kozmička sila u svijetu koja se općenito definira kao Bog. Onda
Noćne besjede
| 66
svijet mora imati svrhu.22 Ta svrhovitost se ne nalazi samo u
svakodnevnici, nego i u posebnim slučajevima gdje čovjek pati.
Ako je čovjek stvoren kao slobodno biće, onda on kroz tu patnju
može upoznati bolje sebe i druge oko sebe. Naravno, ukoliko
ostaje ustrajan u vjeri u smisao patnje. U Bibliji se patnja gotovo
pa poistovječuje sa vjernikom. Nitko nije rekao: „Bog postoji,
moraš biti sretan!“ Doista, u mnogim psalmima se vidi ljudski
jad i gubitak vjere. A sama vjera se doživljava kao milost Božja
koja je darovana i koja čini čovjek – ne sretnim – već blaženim,
odnosno, proizvodi čin u čovjeku gdje on sam vidi da ovo nije
sve, tj. da svijet unatoč patnji i nepravdi ima smisla, jer Bog
postoji. Psalam 116, 10 reče: „Ja vjerujem i kada kažem:»Nesretan
sam veoma.«“
Tu dolazimo i do odnosa između muškarca i žene u
braku, tj. kada na vjenčanju svećenik upita: „Uzimaš li… i u
dobru i u zlu?“ Što to znači i kako se to može povezati sa
shvaćanjem odnosa vjernika sa Bogom?
Pa, kao što smo rekli, osim što se Boga ili kozmičku
svrhovitost može upoznati kroz ljubav; može ju se, dakako,
upoznati i kroz patnju. Jer, upravo je patnja za mnoge ljude i
znak da svrhovitost postoji, a time i Bog. Ljudi kada pate, tu
patnju ne mogu nekada racionalno objasniti. Gubitak voljene
osobe, izdaja bliskih ljudi, itd. Patnja se jedino može objasniti,
nekad i uz slijepo vjerovanje, da će, bez obzira na sve, ona ipak
imati nekakvu svrhu, koja nam sada možda nije očita, ali s
22 Što se misli pod time, da svijet „mora“ imati svrhu, ako Bog postoji? Iako je autor ovoga teksta upoznat s činjenicom da Bog može biti i zao. I da Bog može postojat, ali da ga nije briga za ljude. Mi ovdje govorimo o pojmu „kozmičke sile“, „Boga“, „prirodnog reda“, koji pretpostavlja da odnos čovjeka i svijeta nije negativan po sebi. Odnosno, čovjek je biće koje je stvoreno od nekog Višeg bića i kao takvo ima svoju duhovnu (metafizičku) narav, koja je iskonska, i ima svoju zemaljsku narav koja je nadodana. Težnja čovjeka mora biti u toj duhovnoj. Zato se i koriste epiteti poput: spiritualan, duhovan, religiozan, vjernik, itd. Dualizam kao narav dvaju svjetova je nužna karakteristka koja objašnjava dihotomiju između vjernika i nevjernika. Po mišljenju autora, religija mora biti metafizička, inače, nije religija. Iako postoje mnoge doktrine koje se smatraju da su religije, a ne vjeruju u metafizički svijet. Za njih se može reći da su više filozofske škole, a ne religije. Neki kritičari marxizma vole zvati da je i sam marxizam bio religija, no to nije točno. Treba razlikovati, religiju, od ideologije i filozofske škole. Kršćanstvo može biti i filozofija i religija. Jer, religija zahtjeva da se čovjek „preda“ Nepoznatome ili Ononstranome; koje nije u-svijetu, već van-svijeta.
Noćne besjede
| 67
vremenom će biti. Vjernik, lak i kada pati ima odnos sa
svijetom, te na tu patnju ne gleda istim očima kao i nevjernik,
već u njoj vidi drugoga sebe. Vidi napredak i svrhu. Kada se
supružnici uzmu i obećaju jedno drugomu kako će biti i u
dobru i u zlu. Oni samo govore da će bez obzira na sve voljeti tu
osobu. To ne znači da će oni u vrijeme prehlade kuhati čaj
svojoj drugoj polovici, već i da će je voljeti, čak i ako jedan
supružnik mrzi drugoga. Iako se to može prozvati
mazohizmom. Ontološka ljubav, tj. ljubav u pravom smislu to i
jest.
Patnja je sastavni dio života i nitko nije imun na nju. No
shvaćanje patnje je drugačije u osobi koja se smatra vjernikom i
osobi koja se smatra nevjernikom. Nevjernik – netko tko smatra
da je svijet takav kakav jest i ne može biti drugačiji, odnosno, ne
postoji dublji smisao, nikako ne može smatrati patnju kao nešto
pozitivno ili smisleno. Pravi dokaz toga i jest način života većine
ljudi koja se smatra nevjernikom. Osim ne postojanja grijeha,
bijeg od patnje najviše se nalazi u raznim porocima koji su
posljedica hedonizma koji je svjevrsni nevjenički odgovor na zlo
u svijetu.
Upravo je svrha ili smisao glavna zajednička točka u
kojoj se nalaze organizirana religija i neorganizirana religija.
Pitanja poput: Kako je nastao svijet? Postoji li zlo? Isplati li se
biti dobar? Zašto postoji išta? Da li patnja ima smisla? Postoji li
pravda? Iako se potonja pitanja redovno koriste u filozofskom
diskursu, ona su u svojoj suštini religiozne naravi; transcediraju
sam razum i stvarnost, te se na neke od njih odgovor uistinu ne
može ogovoriti oslanjajući se samo na razum. Granična pitanja
na koje čovjek još nije ili nikada neće odgovoriti, uvelike imaju
utjecaj i na to, hoće li netko sebe moći opravdati kao vjernika ili
nevjernika.
Noćne besjede
| 68
Svrhovitost ne treba uvijek imati eshatološku doktrinu
kao što to ima na primjer Katolička Crkva ili Islam. No mora se
voditi za tim, da je čovjek biće koje ima značenje izvan sebe. U
tom smislu shvaćena svrhovitnost opravadava i humanizam kao
takav. Jer se humanizam gradi na sličnoj ideji, samo bez
metafizičkog koncepta koji je nužan za ontološko shvaćanje
čovjeka.
Sada kada smo djelomično obradili ono što čini čovjeka
vjernikom, te koje sve dimenzije ljudskog postajanja to
obuhvaća, možemo prijeći na drugu stranu kovanice, a to je
čovjek koji sebe smatra da je nevjernik. Tu se postavlja pitanje
da li se čovjek rodio kao nevjernik ili on to postaje? Iako smo mi
na to pitanje već dali svoj vid, ipak ćemo pokušati razmotriti i
druge mogućnosti.
Činjenica jest, da je to veoma teško pitanje na koje se ne
može precizno odgovoriti. Većina ljudi su vjernici, bili praktični
ili nepraktično. No, kada ih se pita: Vjeruju li? Redovito će
odgovoriti pozitivno. No trn u očima svih vjernika diljem svijeta
nije mnoštvo religija niti znanost, već ljudi koji jednostavno
nevjeruju. Što čini čovjek nevjernikom?
Iako je to teško priznati, većina ljudi polazeći od svojih
emocionalnih stavova koji su nastali pukim slučajem u
djetinstvu ili kasnije; nastoji ih u životu opravdati razumom,
bez ikakvog kritičkog stava prema njima uopće. Zato i postoje
razne „teorije“ u prirodnim znanostima koje su toliko ne-
emprijiske i možemo slobodno reći metafizičke, da više
pripadaju u područje filozofije prirode, nego li u područje
znanosti.
Kao što smo rekli čovjek može vjerovati u mnogo
različitih fenomena koji su neobjašnjivi razumom i svrstat ih u
kategoriju boga, ali može i vjerovati na temelju mnogih drugih
Noćne besjede
| 69
stvari, kao: razuma, prirode, ekstaze, itd. No sve to za
nevjernika nije dovoljno. Čovjek koji nevjeruje u smisao, ne
može vjerovati ni u pojam Boga kakvog smo opisali. Iako
tehnički može biti deist, ipak u svrhovitost svijeta kao cjelinu,
pa tako i svoj vlastiti život - nevjeruje. Zanimljiva je sličnost u
tome što netko tko smatra da je svijet besmislen, ujedno je i
nevjernik. Zaista, jedno ne ide bez drugoga. Jer, tradicionalni
opis Boga u svom smislu i zahvaća svrhoviost kao takvu. Tako
da se postavlja sljedeće pitanje: Da li je netko nevjernik
prvenstveno zato što nevjeruje u Boga ili zato što nevjeruje u
svrhovitost svijeta?
Ono što nas zanima jest. Kako je netko postao nevjernik
i ostao takav. Intelektulnom svemoći? Emocionalnom slabosti?
Ili jednostavno slobodnom voljom? Mi u ovome tekstu hoćemo
naglasiti razliku – koja postoji – između vjernika i nevjernika.
No koje su to?
Prvo.
A) Vjernik je čovjek koji smatra da svijet ima određeni red ili
svrhu.
B) Nevjernik je čovjek koji prvenstveno nevjeruje u metafizički
svijet, ali u slučaju da vjeruje, onda nikako nevjeruje u
svrhovitost kao takvu.
Drugo.
A) Vjernik se smatra religoznom ili duhovnim osobom samim
tim što se osjeća „povezanim“ sa svijetom oko sebe. Zna da je tu
s razlogom, pa čak i ako je trenutno nesretan. Odnosno, on u
patnji može vidjeti smislenost.
B) Nevjernik unatoč svemu dobrome što vidi u religijama, ne
prihvaća ih. Čovjek je pogreška prirode. Nastao je slučajem i
jedini mu se spas nalazi u tome da uživa u svijetu i da izbjegava
Noćne besjede
| 70
bol. Smrt prihvaća samo zato, jer služi kao još jedan bijeg od
surove stvarnosti.
Treće.
A) Vjernik je otvorenog uma. Iako može upasti u
fundamentalističku zamku u organiziranoj, ali i neorganiziranoj
religiji. Ipak, je otvorenog uma, utoliko čita i istražuje, te
podjenako vrednuje tekstove koji se slažu s njegovim
svjetonazorom i one koji se ne slažu.23
B) Nevjernik nije osoba koja će se svakodnevno moliti ili
meditirati. To je osoba koja smatra da je čovjek materijalno biće
i kao takvo, najbitnije jest zadovoljiti mu primarne potrebe. A
nakon toga, svatko ima pravo raditi što god želi. Zatvoren je u
smislu istraživanja. Odnosno, ono istraživanje koje se ne uklapa
u njegov način shvaćanja svijeta, proglasit će pseudoznanošću.
Nakon što smo donijeli nekoliko usporedbi. Sada ćemo u
tablici prikazati kako bi vjernik i nevjernik – općenito govoreći –
odgovarali na određena pitanja.
STAV vjernik nevjernik agnostik
Svijet je nastao… stvaranjem slučajem ne zna
Čovjek je… duša, duh i tijelo životinja ne zna
Smisao jest… ljubav u vjeri nema smisla ne zna
Iza smrti je… novi život kraj ne zna
Vjera je… prirodna pojava i
Božji dar
praznovjerje ne zna
Bog… postoji ne postoji ne zna
Ljubav je… Bog neuroni u
mozgu
ne zna
Tablica br. 1.
23 Autor teksta je ovakav zaključak donio na temelju svoga privatnog istraživanja. Naime, na studijima teologije se studiraju i ateistički filozofi i teistički – podjenako. Dok, takav slučaj nije prisutan u sekularnim studijima koji su pretežno „lijevo-liberni“. Gdje se studiji teističkih filozofa skoro i ne postoji.
Noćne besjede
| 71
Iako prikazana tablica nije vjerodostojno sociološko
istraživanje, ipak treba biti iskren i priznati kako bi ovako
najvjerovatnije izgledala provedena anketa među populacijom
koja se smatra da vjeruje i ona koja se smatra da nevjeruje.24 No
kada smo kod potonjeg pojma, bitno je naglasiti zašto smo uzeli
baš pojam nevjera, umjesto recimo ateizma. Razlika je mala, no
postoji. Naime, ateizam je pojam koji je sve više prisutan u našoj
kulturi, a njegova definicija je odviše poznata svima. Iako je
pojam kao takav jasan svima, ipak treba reći kako se u zadnje
vrijeme nastoji re-definirati. Odnosno, ateist više nije osoba
koja nevjeruje u Boga, već osoba koja nema „vjere“ uopće ili
kojoj nedostaje vjere ili nema potrebu za njom i slično.
No to nije točna definicija. Takva definicija pojma ateist
zapravo ne govori ništa o tome kakav je svijet, nego niječe
vlastito mišljenje o istomu. Pitanje Boga ili kozmičke sile, nije
samo intuitivno-emocionalno pitanje, nego je i razumsko.
Pitanja sa kojima se jedan nevjernik susreće svakoga dana su:
Tko sam ja? Odakle dolazim? Kako je nastalo ovo što zovemo
„svijet“? Zašto ono ima zakone? Ima li ikakvu objektivnu svrhu?
Zašto burno reagiram na nepravdu? Zašto dobri ljudi pate?
Postoji li Istina? Zašto imam potrebu „pronaći“ sebe? Što će biti
sa mnom kada umrem? Hoću li prestati postojati? Kako je to sve
moguće?
Zbog načina na koji moderan svijet funkcionira, počevši
od kapitalizma, konzumerizma i globalizma; on polako, ali
sigurno odvraća pažnju suvremenog čovjeka od sama sebe! Što
je tragično kad bolje razmislimo. Čovjek danas nema vremena
za mišljenje; o sebi, a kamoli o ičemu drugome i time je zapravo
žrtva sustava koji to sve planirano provodi. Kao što smo već
24 S obzirom da mnogi poplarni pisci koji se smatraju nevjernicima (Dennet, Dawkins, Harris, Pinker, Krauss), ad hominem napadaju vjernike i etiketiraju ih bez argumenta kao: zaostale, lažljive, glupe, protuznanstvene; autor smatra da je potrebno istaknuti neke činjenice koje i oni sami ne negiraju.
Noćne besjede
| 72
spomenuli, samoća je bitna komponenta postizanja vlastite
duhovnosti, koja se kasnije samotranscedentira i prelazi u
religiju, a kasnije i u neki oblik organizirane religije bez kojeg
društvo ne može funkcionirati. Kao i sve u svijetu, tako i
duhovnost ima razine. Nije dovoljno biti duhovan, već i shvatiti
gdje nas to vodi i koliko je istinito. Jednostavno, bez samoće,
nema duhovne osobe. Upravo zato, nikad kao danas nije bilo
teže uspostaviti „duhovnu“ komunikaciju ili vezu između ljudi,
a glavni krivac zbog čega je tako su društvene mreže i sve teži
poslovi, zbog kojih ljudi postaju otuđeni jedni od drugih i
umorni, te na kraju i nezainteresirani.
Nevjernik je po definiciji čovjek koji nema povjerenje da
u prirodi ili svemiru postoji sila koja je svjesna sebe i svijeta, te
koja ima moć iznad čovjeka i prirode, a time i određeni odnos
napram ljudi. Čovjeka s druge strane smatra živim organizmom
koji – jednostavno postoji; bez ikakvog značajnog uzroka ili
svrhovitosti. Čovjek nije ništa „više“ u ontičkom smislu od žabe,
konja ili krave. Nego je jednostavno kognitivno napredniji, a to
duguje procesu koji je nasumičan i slučajan, a zove se –
evolucija.
Kada upitan - za religiju, Boga, besmrtnost duše, smisao
života i čovjeka - osoba koja se smatra nevjernikom tvrdi
nekoliko sljedećih stvari:25
1. Sve religije su ljudski proizvod, tj. nastale su pradavno,
još kada ljudi nisu znali zbog čega se umire, zašto grmi ili kiši,
itd. I takvim, prirodnim fenomenima davali su posebna
obilježja, jer ih nisu mogli objasniti razumom. Kasnije su takvim
fenomenima davali antropomorfna obilježja i tu je nastao mit.
No kada je čovjek prerastao i tu fazu – mitološku, te kada je
25 Primjeri uzeti od slavnih ateista: Lawrenca Kraussa, Neil de Grassa Tysona, Steven Weinberga, Sam Harrisa, Daniela Denetta, Karla Marxa, Sigmund Freuda, Fredericha Nietzschea, itd.
Noćne besjede
| 73
napokon imao potrebu, ali i sredstva objasniti prirodne
fenomene razumom, onda je nastala filozofija, koja je svoje
korjene imala u antičkoj Grčkoj.
Religija je za „preživjela“ sve do sada iz nekoliko razloga:
a) Zato što je stoljećima bila usko vezana uz državu ili kraljeve,
tako da su svijetovne i crkvene institucije surađivale na štetu
naroda.
b) Zato što je pružala utjehu ljudima i opčinjavala ih „drugim“
svijetom, a ljudi nesretni u ovome rado su u to vjerovali, bila je
tkz. „opijum za narod“.
c) Posjedovala je jaku organizacijsku moć, pa je time bila
pragmatična za civilizaciju općenito.
d) Ljudi su oduvijek bili primitivni i nisu imali izbora sve do
suvremenog doba. Sada kada svijet postaje sve više
sekulariziran, religijskome ima sve manje prostora, kako u
državi kao formi, tako i u narodu kao sadržaju te forme.
2. Bog ne postoji (ateizam), a ako i postoji ne može se
spoznati (agnosticizam), a ako se ne može spoznati, onda o
tome nema smisla niti govoriti (logički pozitivizam). Za
nevjenika je sve jasno. Vjernik možda i dvoji tu i tamo, ali
nevjernik nema potrebe se zamarati takvim pitanjima, jer
odgovor je njemu već dan. Ili Boga nema, ili se Boga ne može
spoznati, a potonji se stav nekada zove i „pristoji ateizam“. Iako
je agnosticizam intelektualno prihvatljiva pozicija, ipak, ateizam
to doista i nije. Tvditi da „nešto“ ne postoji, zahtjeva
argumentaciju i dokaze. Doista, može li se sa izvjesnošću tvrditi
da Bog ne postoji? Jer ako može, onda se takva konstatacija
mora i dokazati. Ateisti su godinama pokušavali kao i sada
pronaći intelektualno zadovoljavajuću poziciju objašnjenja
svijeta, koja u svojoj formuli nema prisutnu varijablu Boga kao
Noćne besjede
| 74
pojma ili neke druge religiozne naznake.26 Ovdje se time
nećemo baviti, jer je to posve druga tema koja je opširna i koju
je potrebno valjano i pošteno ispitati.
3. Najzanimljivije od svega jest to što netko može biti
ateist, pa čak i antiteist27, a svejedno držati čvrsto uvjerenje da
smrt nije kraj. Odnosno, da postoji život nakon smrti. Iako ovo
može zvučati ne koherentno, ono to ipak jest. Jer, pitanje
dualizma – propadljivog tijela i besmrtne duše, iako je steklo
svoju popularnost u religijama, pogotovo Katoličkoj Crkvi, to
ipak nije u svojoj izvornosti religijsko pitanje, već strogo
filozofsko, iako je u svojoj biti i jedno i drugo. Netko može
smatrati da Bog ne postoji, i da je svijet nastao slučajem, ali
svejedno može smatrati da je duša ili svijet, nematerijalne
naravi. Odnosno bezbožnost, ne znači nužno i bezduhovnost.
Najbolji primjer za to jest platonizam. To je učenje koje smatra
da bog postoji, ali u obliku demijurga, odnosno bića koje nije
svemoguće i sveznajuće, kao na primjer kako se to smatra u
kršćanstvu.
Platonov bog, je bog sa malim početnim slovom, ono
predstavlja tek jedna od kotačića u svijetu, ali ne i Actus purus.
Platonizam smatra da postoji svijet u kojemu ljudi žive i to zove
osjetilni svijet, svijet sjena, koji je samo privid, onoga istinskog,
pravog svijeta – svijeta ideja, kojeg čovjek može spoznati samo
prisjećanjem, jer je njegova duša koju sada posjeduje i koja je
zatočenik njegova tijela, nekada bivala u tom svijetu ideja.
Prema tom učenju, ljudska duša nakon smrti tijela se vraća u
26 Neki od argumenata koji ateisti često ističu kao materijal za bezbožnost svijeta su: teorija evolucije, zlo i patnja u svijetu koja je nepotrebna, spolni moral, raznolikost religija, Crkva kao tajna institucija koja želi zavladati svijetom i kontrolorati ga (opus dei, templari, Vatikan, itd.), teorija o više svemira, Big bang teorija i naravno suprotnost znanosti i vjere. 27 Osoba koja militantno ili bijesno napada vjeru, posebice Katoličku vjeru. Iskazuje prema njoj prijezir i veliko neprijateljstvo, kao i prema ljudima koji se smatraju da su vjernici. Njih često ad hominem etiketira i diskreditira kao; zaostale, doktrinirane i neintelignetne ili čak namjerno lažljive. Najpoznatiji antiteist svih vremena jest Richard Dawkins, dok je prije njega to mjesto držao francuski pisac Volteire.
Noćne besjede
| 75
svijet ideja, ukoliko se tijekom života pripremala za to. Tako da
ne postojanje svemogućeg Boga koji intervenira u svijetu za
ateista, ne mora značiti i ne postojanja dulazima i besmrtne
duše.
Britanski filozof A. J. Ayer, koji je bio deklarirani ateist, a
i pripadnik filozofske struje poznatoj kao logički pozitivizmam,
koja je poznata po tome što su se pripadnici te škole oštro borili
protiv svakog oblika metafizike, te su smatrali rečenice poput:
„Bog postoji“, besmislenom, kao i imperativ, „Ne ubiji!“,
besmislenom, doživio je „iskustvo života poslije smrti„. Inače
valja spomenuti kako je takav oblik mišljenja kojeg je navedini
filozof zastupao, odavno izumro, te boravi u ropotarnici
povijesti kao veliki antifilozofski promašaj. Najviše zbog toga
što se bazirao na principu verifikacije28. Problem s tim principom
jest što sam sebe nije mogao dokazati istinitim!
A. J. Ayer je svoje iskustvo koje je doživio dok je bio u
kliničkoj smrti opisao ovako:
Suočio sam se s crvenim svjetlom, izrazito svijetlim, a također vrlo
bolnim čak i kad sam se okrenuo od njega. Bio sam svjestan da je to svjetlo
odgovorno za vladavinu svemira. Među njegovim ministrima bila su dva bića
koja su im bila zadužena za upravljanje svemirom. Ti su ministri povremeno
pregledavali svemir i nedavno su izveli takvu inspekciju. Oni, međutim,
nisu uspjeli obaviti svoj posao kako treba, što je rezultiralo da prostor, poput
loše uklapane slagalice, malo izmiče. Daljnja posljedica bila je ta što su zakoni
prirode prestali djelovati onako kako su trebali. Osjetio sam da je na meni da
ispravim stvari. Imao sam i motiv da nađem način da ugasim bolno svjetlo.
Pretpostavio sam da signalizira da je svemir zbunjen i da će se ono isključiti
kada se uspostavi red. Nažalost, nisam imao pojma kamo su čuvari svemira
otišli i bojao sam se da čak i ako ih nađem, ne bih mogao biti u mogućnosti
komunicirati s njima.29
28 To je doktrina da je prijedlog samo kognitivno smislen ako se može definitivno i konačno odrediti da je istinit ili lažan. 29 Vidi: A. J. AYER, „What I Saw When I Was Dead“, URL: http://www.philosopher.eu/others-writings/a-j-ayer-what-i-saw-when-i-was-dead/ (01. travnja 2021.)
Noćne besjede
| 76
Iako je ostao ateist, A. J. Ayer je promjenio svoje
mišljenje o životu poslije smrti. Zanimljivost ovoga svjedočenja
jest to što se ovdje ne radi o religioznoj osobi niti o
indiferentnoj osobi. Nego o anti-teistu odnosno čovjeku koji je
smatrao da je sve metafizičko ujedno i besmisleno, utoliko
njegovo svjedočanstvo iskustva poslije smrti ima veću težinu.
4. Smisao života za jednog čovjeka koji se smatra da je
nevjernik u onom značenju koji smo mi predstavili, nalazi se u
svakodnevnome životu. Ustajanje, tuširanje, pranje zubiju,
doručak, škola, kasnije fakultet, posao, brak, djeca, hipoteka,
mirovina, hemroidi, smrt, itd. Smisao života jest življenje, i to
nije pogrešno po nikakvoj mjeri, ali je samo po sebi nedostatno
za biće kao što je čovjek. Život sam po sebi, ima svrhu, čak i u
malim svakodnevnim stvarima, kao što su; šalica kave sa
majkom, topla riječ od neke nepoznate osobe, smjeh koji biva
upućen nama ili možda ljubav, ako nam se dogodi. Svijet je
svakako smislen u malim prelijepim stvarima koje nitko osim
nas ne zna i koje su beznačajne na kozmičkoj razini.
Problem nastaje tamo gdje se to ne nalazi. Kako
razložno objasniti nekom djetetu koje umire od leukemije da
život ima svrhu? Kako unatoč svim ratovima i patnji u svijetu,
koja je užasna i zbog koje mnogi ljudi, ali i životinje pate, naći
smisao? Kako reći nekome tko osjeća veliku bol i parzninu u
svom životu, da je to jednostavno tako i da neće biti bolje? Ti
odgovori ujedno i vode k pitanju objektivne svrhe. Tako da
prvenstveno treba razlikovati subjetkivnu i objektivnu svrhu.
Subjektivnu svrhu smo već spomenuli, nalazimo ju u
svakodnevnim stvarima koje imaju značaj samo za naš maleni
ljudski život, ali na kozmičkoj razini one se beznačajne.
Uzmimo na primjer postizanje fakultetske diplome. Iako to
Noćne besjede
| 77
znači mnogo za jednog čovjeka, pa i za njegovu užu i širu
obitelj, pa možda i za samu obrazovnu instituciju u kojoj je
stekao diplomu, promatrajući na kozmičkoj razini, tj.
objektivnoj razini – to (postizanje diplome) nema nikakvu
svrhu.
Razmislimo, svemir u kojemu živimo vjerovatno je
nastao prije 13,7 milijardi godina, u procesu koji se zove Veliki
prasak. Nakon toga se počeo ubrzano širiti iz točke neizmjerne
gustoće sve do danas, a tako će i nastaviti i nakon naše smrti.
Kako se svemir sve brži širi on time postaje sve hladniji, iako mi
ljudi to ne primjećujemo, za nekoliko milijardi godina itekako
će se osjetiti razlika u temperaturi. Kako je toplina jako bitna za
život, nedostatak iste djelovati će na sve, pa tako i na živi svijet
u cijelome svemiru. Jednom kada temperatura bude ista u
cijelome svemiru, te kada ne bude razlike – koja je bitna za
različite procese – u temperaturi, više se ništa neće događati.
Zvjezde će umirati, svaki život će nestati u nedostatku topline u
jedino što će ostati jest velika smrt, praznina i svemir koji je
ispod ništice.
Kada „pogledamo u oči“ ovome što smo sada rekli, a što
je opće prihvaćena hipoteza u znanstvenim krugovima koja se
zove „Toplinska smrt svemira“ i stavimo u kontekst diplome
koju je stekao neki John Smith na Harvardu, vidimo da diploma
kao takva iako veličanstveno priznanje za konačni i kratki
ljudski život, ipak predstavlja jedno veliko Ništa prema
kozmičkom načinu gledanja na stvari. John će jednoga dana
umrijeti, kao i svi njegovi unuci i unuke i svi ljudi na svijetu će
nestati, kao i sva ostala živa bića u svemiru. Manje-više, cijela
povijest i svi znanstveno-tehnološki napredak koje je
čovječanstvo dostiglo, nakon kozmičke smrti kao da se nikad
nije dogodilo. Na kraju neće nitko ostati da to zna. Nitko neće
Noćne besjede
| 78
znati za patnju, za ljubav, za tragediju, za istinu. Jednom kada
se to dogodi, a definitivno je moguće – kako išta možemo
nazvati smislenim, pa i život sam?
Za nevjernika objektivnog smisla života jednostavno
rečeno – nema. To je brutalna činjenica. Iako nevjernik ne mora
nužno smatrati da su navedeni iskazi točni, on ipak mora barem
nekako opravdati svoj „nedostatak“ vjerovanja u smisao. Netko
može prihvatiti navedene hipoteze kao istinite i time racionalno
„pravdati“ svoj svjetonazor, a netko može jednostavno nijekati
sve, objektivni smisao, navedene hipoteze kao neprovjerene i
braniti se indiferentnošću.
Više do svega, navjerniku je još veći problem braniti zlo
u svijetu i patnju, nego li teologu, iako se često smatra obrnuto.
To je jedna od najvećih logičkih pogrešaka u intelektualnom
svijetu! Misliti da je dobri i svemogući Bog, proturječan sa
patnjom u svijetu. To nije naša tema, pa ju nećemo detaljno
obrađivat,i nego ćemo spomenuti zašto je zlo pitanje na koje
prvenstveno mora nevjernik odgovoriti, a ne teolog.
Ukoliko nema Boga, kako itko može smatrati da postoji
zlo? Ukoliko postoji, kako ga razlikovati od dobra u svjetlu
teorije evolucije, koja se poziva na preživljavanje najsposobnijih
i na surovu borbu za opstanak u kojoj će neke vrste zbog
manjakavosti jednostavno morati izumrjeti? Zašto je patnja
negativna? Naime, cijela teorija evolucije se temelji na patnji
nekih i napredovanju drugih, pa kako se u etici patnja može
smatrati da je negativna sama po sebi? Citirajući Nietzschea
najbolje se pokazuje rečena misao: „Nemoralna nije priroda, ako
je bez sućuti za degenerirane…Pravo altruizma ne može se
svesti na fiziologiju, baš kao ni pravo za pomoć, na jednakost
sudbina: sve su to premije za degenerike i one prikraćene.“30
30 FRIEDRICH NIETZSCHE, Volja za moć, Mladost, Zagreb, 1988., str. 32.
Noćne besjede
| 79
Patnja jednostavno postoji. Izlaz ne postoji osim u
izbjegavanju, to jest hedonizmu, razvitku poroka, itd. Zlo je
samo društveno neprimjereno ponašanje. Ono ne postoji u
ontološkoj zbilji. To je samo privid, kao i grijeh. Nevjerniku je
puno teže nositi se sa živitom nego li vjerniku i to se mora
priznati. Kako netko tko je iskreni nevjernik, jer postoje i oni
prividni, može sebi opravdati svoj život i život, kao i patnju i
smrt svojih bližnjih? Kako on trpi svu nepravdu, kako uopće
može misliti o nepravdi – što je to? Čak i ako se usudi smatrati
da postoji nešto poput Istine, Pravde i Ljubavi. Kako će to
dokazati, ako sam odbija već jedan metafizički princip koji se
nalazi u religiji?
Vjernik s druge strane ima dobru osovinu zbog koje
može podnijeti muku, laž, izdaju i patnju. Ne ulazeći u teološku
problematiku samog pitanja zla u svijetu, vjernik vjeruje da ovaj
svijet nije sve što postoji. On vjeruje i u Onostrano. U
neiskazivu tajnu koja pogađa svakog čovjeka kada se susretne sa
patnjom svojih bližnjih. Naime, patnja jest, zapravo jedan od
puteva k Bogu. Bog jest odgovor na patnju. Ukoliko postoji Bog,
a u njemu i kozmički red, onda i mora postojat pravda za dobre
i kazna za loše. Dokaz toga jest upravo netrpeljivost i
razočaranost čovjeka prema svijetu. Suprotno većinskom
mišljenju, pitanje – kako opravdati Boga u svijetu koji je
ispunjen patnjom - nije pravilno formulirano, jer je samo
postojanje Boga već odgovor na nju.
5. I napokon dolazimo do čovjeka. Što je to čovjek?
Antropološka konkluzija izvučena iz svjetonazora koja gleda na
čovjeka kao na biće koje nema svrhu može biti jedino ona koja
vidi biće poput svih drugih bića. Humanizam ili bila kakav
antropocentrični stav koji gleda na čovjeka kao na krajnu svrhu
ovog a svijeta nije moguća. Sve političke ideologije koje gledaju
Noćne besjede
| 80
prvenstveno na dobrobit čovjeka iznad svih drugih bića, poput
liberalizma i republikanizma, itd. Nisu istinite, zato ih treba
odbaciti.
5. Čovjek je prema nevjerniku biće kao i svako drugo.
Jedina razlika je u tome što je čovjek pametniji od konja, ali
konj je brži. Hoće se reći da ne postoji razlika u-sebi, već samo
po načinu manifestiranja života. Život je isti, bio to život pčele
ili čovjeka. Po takvom načinu mišljenja, čovjek nema pravo jesti
meso ili uzimati (krasti) životinjske produkte. Kada to radi,
čovjek itiskorištava životinje, primjerice pčele ili krave, kako bih
od njih dobilo med ili meso, a to nije etičko. Često aktivisti koji
brane potonje stavove koriste analogiju sa ljudima. Na primjer,
ako netko smatra da je u redu ubiti svinju kako bi ju mogao
pojesti, da li ta osoba smatra da je u redu ubiti i čovjeka? Peter
Singer je jedan od takvih intelektulaca. Iako je kotroverzni
filozof ateist i vegeterijanac, najviše je poznat po stavu da bi
gorile i čimpanze trebale biti smatrane kao osobe, te da u
slučaju da se rodi hendikepirano dijete, roditelji mogu odlučiti
hoće li ga ubiti ili ne u nekom određenom razdoblju nakon što
se rodi! Ovakav način mišljenja i slični stavovi koji vode sve
većoj usporedbi čovjeka sa primitivnim životinjama, a time
otvara raspravu da li ljudski život uopće vrijedi više do života
jednoga vepra, vodi k činjeničnoj dehumaniziaciji čovjeka i
novom totalitarizmu.
Realnost jest takva da mnoge životinje napotrebno pate,
i protiv toga se treba boriti, ali smatrati da je život jednog pilića
ontički na razini djeteta, neće dovest do toga da će se na pilića
gledati kao na dijete i time mu spašavati život. Doista, već će se
gledati na dijete kao na pilića. Životinja neće biti čovjek – to je
činjenica. Ali po nekima čovjek može biti životinja –
nečovječan. Nacisti su imali sličan način mišljenja, za njih
Noćne besjede
| 81
Židovi nisu bili ljudi, pa ako nisu ljudi, onda njihov život i ne
vrijedi. Pitanje se postavlja – treba li još jedan rat ili holokaust,
kako bi se ljudi napokon osvijestili i spoznali da se nikako ne
bih smjelo smatrati čovjeka tek još jednom životinjom?
Po Peteru Singeru čovjek je primat, biće kao i svako
drugo i po ničemu ne bih se trebao njegov život vrednovati više
od života svinje ili patke. Zagovornici sličnih stvari mogu se
prepoznati po tome što kada bih imali izbor i birali između
spašavanja psa ili djeteta. Najvjerovatnije bi se odlučili za psa.
Čovjeka se dehumanizira i miče mu se paradigma koja ga je
pratila više stoljeća, pa i tisućeljeća, a to je biblijska istina da je
čovjek Božje stvorenje. U knjizi Postanka piše: „Načinimo
čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama
morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim
gmizavcima što puze po zemlji! Na svoju sliku stvori Bog
čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“
(Post 1,26-27) U ovom primjeru vidimo kako je čovjek – nastao
od zemlje – ipak nešto više, ta Bog mu je udahnuo dušu (ruah).
Time dostojanstvo čovjeka ostaje netaknuto, kao i životinja koje
su tu da služe čovjeku, ali ne da ih čovjek izrabljuje ili da ih
muči. Već da živi u skladu s njima.
Nakon što smo razmotrili nekoliko bitnih postavki što
određuje razliku i čini nekoga vjernikom, a nekoga
nevjernikom. Sada ćemo razmotriti pitanje – kako je moguće da
bude tolika ontološka razlika između dvoje ljudi, odnosno što to
točno određuje čovjeka da bude vjernik ili nevjernik?
Kada se postavi pitanje nekom vjerniku – kako to da
postoje nevjernici? – bude se neki odgovori poput; odgoj,
neznanje, emocijonalna neuravnoteženost, grijeh, manjak
spoznaje, povrijeđenost, itd. Za vjernika, postojanje Boga ili
Prirodnoga Reda, neupitna je činjenica koja bih trebala biti svim
Noćne besjede
| 82
ljudima očigledna, upravo tu i dolazi do problema – što je s
ljudima koji nevjeruju? Kako se na njih gleda sa jedne teološke
perspekitve? Ako je Bog dobar i hoće da se ljudi spase, kako je
moguće da neki ljudi nevjeruju da On postoji? Odgovor na to
pitanje krije se u samoj naravi religije. Pogotovo ako se radi o
objavljenoj religiji, napose o kršćanstvu. Bog je stvorio ljude
slobodne, te Ga oni mogu spoznati na dva načina koja smo već
spomenuli. Naravni i nadanaravni. To je činjenica koja vrvi sa
empirijskim dokazima.
U slučaju da netko nije spoznao Boga, treba upitati tu
osobu, želi li to uopće. Ako ne želi, onda je tu problem, a ako
želi, a ne može, treba vidjetu u čemu je problem. Da li je on
racionalne prirode? Ne može pomiriti odnos vjere i znanosti. Da
li je emocijonalne? Naime, pokazalo se da je za vjeru bitna
emocionalna inteligenacija, netko povrijeđen, teško će moći
ostvariti kvalitetan kontakt s ljudima, te će imati jedan nezdravi
odnosn i sa samim sobom. A krivca za svoje probleme često će
nalaziti upravo u Stvoritelju, te će imati izrazitu odbojnost
naspram Boga. Razlog može biti i odgoj. Najbolji primjeri za to
su bivše komunističke zemlje, poput: Hrvatske, Srbije,
Mađarske, itd. Zemlje koji imaju izrazitu kršćansku povijesnu
baštinu u jedno vrijeme su bile zatočenice totalitarnih
socialističkih režima, koji su u svojoj ideologiji bili izrazito
materijalističko-ateističko nastrojeni. Netko odrastao u tom
okruženju, bez da je bio izložen Crkvi, kršćanskom učiteljstvu i
teologiji uopće, te svakodnevno doktriniran u školi i kod kuće
marxizmom, razvio je jednu iluzornu sliku svijeta i kao takav je
nekompetentan da iskreno pristupi fenomenu religioznog.
Jednom kada takva osoba „otkrije“ religiju, ona nalazi samo
otpor u sebi, jer religija nema veze sa njezinim djetinstvom.
Otpor dolazi zato što duboko u sebi vidi da je to nešto
Noćne besjede
| 83
pozitivno, za pojedinca i društvo, ali kako nije odgojena u tome,
teško je „raskrstitit“ sa prošlošću, pogotovo ako su roditelji
odgajani u duhu nečega drugoga. Takve osobe, su često
nesretne i vidno agresivne prema svakom obliku religije, a
jedino zadovoljstvo pronalaze u veličanju nečega drugog,
ponajprije znanosti ili neke druge ideologije.
Jedan od mogućih razloga je i grijeh. Naime, ako je
duhovan svijet stvaran, onda odsutstvo Boga u svakodnevnom
životu može itekako imati posljedice. Prema Katoličkoj Crkvi,
svatko tko je u smrtnome grijehu nije u milosti Božjoj. Čovjek
treba tražiti spasenje od Boga i moliti se. Time biva zahvaćen
Duhom Svetim i silom koja dijeluje na njega pozitivno. Sama bit
vjere jest pouzdanje u Svevišnjeg. Čovjek se mora otvoriti
mogućnosti i pozvati Boga u svoj život, a to je ništa drugo doli
čin volje ili htjenja. Čovjek mora htjeti to! To je jedna od razloga
zašto ne postoje ili ih je veoma malo; ljudi koji sebe smatraju
nevjernici, a veoma pozitivno gledaju na religiju – to je skoro pa
nemoguće! Upravo iz razloga što čovjek ima priliku odabrati
put u svojemu životu, hoće li to biti put vjere ili nevjere. Volja je
ta koja odlučuje, a razum kasnije nalazi argumente kako bi
opravdao svoju savijest.
Knockdown argument. Netko bijesan i netrpeljiv prema
nečemu što govori o ljubavi (Bog je ljubav), pravednosti,
jednakosti, istini. Što ukazuje na nepravdu u svijetu i na
izopačensto ljudi. Netko tko je militantan protiv toga, ne može
biti svjestan svijeta u kojem živi. Nikako. Osobe koje su
postojanje religije shvatile toliko osobno, da na svaki njen
spomen primjenu izraz lica, nikako ne mogu biti mjerodavne u
ičemu doli u mržnji. Tko to mrzi Boga, osim ljudi koji su ljuti na
njega?
Noćne besjede
| 84
Protiv liberalizma
U zadnje vrijeme svjedoci smo čestih radikalnih rasprava u
društvu preko medija, od televizije do novina. Te rasprave u
kojima se tako radikalno raspravlja o određenim temama
pobuđuju sve veću svijest u ljudima – što se tiče njihovih
stavova oko određenih pitanja. Zanimljivo je kako političari
uvijek nastoje izbjeći svjetonazorska pitanja pod krinkom, da je
jedino ekonomija bitna, no koplja se prelamaju uvijek oko
svjetonazorskih pitanja. Nitko ne dvoji oko toga da li svi ljudi
trebaju jesti, no je li je abortus moralno prihvaljtiv čin –
mišljenja se razilaze. Sad će neko reći – pa svaka tema koja se
tiče pojedinca tako i države zaslužuje da se o njoj raspravlja – jer
to i priliči jednoj demokratskoj državi. Doista, nisu sve teme
jednako bitne niti se svi razumiju u tematiku predmeta o kojim
se vodi rasprava.
Ukoliko se radi o predmetu koji se tiče ekonomije i
njezinog utjecaja na gospodarstvo države, time će se baviti
ekonomisti i oni će sudjelovati u javnim diskusijama preko
medija, jer su oni jedini legitimni raspravljati o temama koje se
tiču njihove struke, u ovom slučaju ekonomske. Sloboda govora
omogućila je da svaki čovjek ima pravo da se izrazi, ali javnost
bi trebala biti bolje informirana od strane medija, tko je
kompetentan (školovan), a tko ne za određenu tematiku.
Da pojasnimo što zapravo želimo reći.
Noćne besjede
| 85
Živimo u svijetu gdje postoje različite znanosti, ne
mislim na znanosti uopće, nego o znanjima kao takvim, gdje
svako područje nudi neko određeno znanje. Ljudi koji se
posebno školuju za neke određene struke, tj. zvanja, su
stručnjaci u njima i kao takvi jedini kompetentni da
komentiraju i razlučuju o problemima koji se tiču tih predmeta.
To ne znači da jedan fizičar ne može komentirati literalno
umijeće Marka Marulića ili Fjodora Dostojevskoga, ali neće
pisati radove o tome, ali i ukoliko ih piše ti radovi neće dobiti na
jednakoj važnosti kao da ih piše profesor hrvatskog jezika, to
isto vrijedi i da profesor hrvatskoga jezika da komentira Opću
teoriju relativnosti, nasuprot školovanog stručnjaka za tu temu,
to jest, profesora fizike.
Uvod u ovu raspravu služi tomu da se pokuša shvatiti
kako znanje funkcionira uopće, a tako bi i trebalo funkcionirati
u javnom prostoru, naravno na poticaj relevantnih znanstvenika
u tom polju i političara koji bi trebali imati ulogu rasvijetliti
stvarnost, a ne ju zamagliti svojim demagoškim i veoma
pristranim stajalištima u simbiozi s medijma.
Liberalizam koji se kao politička teorija nameće još od
prosvjetiteljstva u medijma kao politička teorija ili svjetonazor
od kojega de facto bolji ne postoji. Tako da one stranke koje
pripadaju ili se svrstavaju kao liberalne, samim time, imaju
naklonost medija – što je svojevrsni paradoks ukoliko vidimo da
većina ljudi ne smatra određene ideje liberalizma dobre. Kada
se govori o liberalizmu mora ga se svrstati u određeni kontekst.
Iako je nastao za vrijeme prosvjetiteljstva, danas se ipak znatno
promjenio od svoga izvornog mišljenja. Najveći utjecaj na to
imao je marksizam i njegove pristalice koje su pogotovo u
Europi, ali i u SAD-u, nakon pada berlinskoga zida i sloma
istočnoga bloka – odjednom se prešaltali u liberale – no
Noćne besjede
| 86
mentalni sklop je ostao isti. Zatim valja razlikovati ekonomske
liberale (koji se iz pozicije europskog ljevičara smatraju
desničarima) koji se zalažu za slobodu tržišta laissez faire i
svjetonazorske liberale koji imaju zajedničku komponentu sa
markistima, a to je da su contra svega religioznoga.
Da ne ulazimo u širinu o liberalizmu uopće, mi ćemo ga
pojednostavniti, i prikazati kao svjetonazor, a ne kao poliičku
teoriju. Tako u teologiji postoje tzv. „liberalni teolozi“ – što je
nestručan i potpuno pogrešan pojam, jer je pojam liberalan –
političke naravi i kao takav se ne bi smio koristiti u teologiji –
no koristi se kako bi se takva teologija, pokazala otvorenom, tj.
slobodnom ili slobodarskom, a to znači, bar teološkim jezikom
– heretične, jer nastoje ići protiv određenih višestoljetnih
dogmi. Tako ćemo i mi shvatiti pojam liberalizma – ne kao
političke teorije, nego kao svjetonazora, tako liberalan čovjek
može biti političar, frizer, liječnik, teolog, filozof, itd. Iako
svjetonazorski liberalizam, istina, vuče svoje korjene iz političke
teorije liberalizma, ipak, područje koje ono zahvaća je znatno
šire. Vladimir Anić u Rječniku hrvatskog jezika liberalizam
definira kao:
[…]pristalica liberalizma ili Liberalne stranke(…) sustav ekonomskim i
političkih nazora u kojem su prava pojedinaca najviša vrijednost;
slobodoumnost, slobodno mislilaštvo.“ i „1. slobodouman, slobodarski,
slobodnomislilački, bez predrasuda napredan 2. koji se odnosi na liberale i
liberalizam, koji je svojstven liberalizmu.31
Vidimo kako je bitna komponenta liberalizma ideja
slobode i napretka. Što je zanimljivo, jer sloboda i napredak
definitivno nešto dobro po sebi i pozitivno. Svaki čovjek želi biti
slobodan i imati autonomiju nad svojim životom, a napredak je 31 VLADIMIR ANIĆ, Rječnik Hrvatskog jezika, Novi Liber, Zagreb, 1994., s. v., „liberalizam“.
Noćne besjede
| 87
ono čemu se svi ljudi teže. Nitko ne želi stagnirati pa tako ni
neko društvo – nego želi da svaka generacija bude bolja od
prijašnje. Iako nam zdrav razum govori kako slobodu i
napredak nitko ne može svojatati pod svoje, pogotovo ne
određena politička teorija, jer znamo da politika nije etika, nego
je umjeće samo sebi dovoljno, ipak, liberalizam je to učinuo i
time na jedan način deklasirao svoje političke neistomišljenike.
Upravo zbog toga čovjek koji se osjeća kao liberalan može vrlo
lako promicati ideje koje nisu slobodarske niti napredne, a reći
za sebe da je liberal i etiketirati svoje neistomišljenike kao
nazadne – jer se protive napretku i konzervativne, jer su protiv
slobode – što naravno nije istina, ali je odličan alat za političke
poene u medijma i nametanje svoje ideologije drugima.
Liberalizam kao ideja potječe od prosvjetiteljstva koje je
počelo sa svojim djelovanjem u 17. stoljeću, a eskaliralo je
francuskom revolucijom i padom Bastille. Prosvjetiteljstvo je
pokret koji je zahvatio novovjekovnu Europu te unio promjene
u njoj na kulturnom, moralnom, religioznom, književnom,
filozofskom i na kraju političkom području. Neki od idejnih
predstavnika prosvjetiteljstva su: Voltaire, J.J. Rousseau, John
Locke te francuski enciklopedisti. Oni su zastupali ideje koje se
danas zovu humanističkim, utoliko što zastupaju prava
pojedinca, sekularizam odnosno odvojenost Crkve od države, te
pravo čovjeka na autonomiju, slobodu i samoopredjeljenost.
Većina idejnih začetnika prosvjetiteljstva na kojem se
današnji liberalizam temelji, zastupali su ideje da čovjek
nasuprot religiozne istine i državne politike, određuje sam sebe
naspram svijeta, da je rođen dobar (Rousseau) i da ga svijet,
odnosno institucije pokvare i da postaje rob njihovih režima,
tako jedini način da se oslobodi tog ropstva države i crkve jest
››Siècle des Lumières‹‹, to jest, da unese svijetlo razuma u svijet
Noćne besjede
| 88
koji je prožet raznim dogmatičnim i nazadnim teorijama. U tom
povijesnom razdoblju nastala je današnja a-intelektulana
politička podjela na lijeve i desne koja više nema smisla.
Ono što je bitno za prosvjetiteljstvo jest to da je većinom
pozitivnom utjecalo na povijest i čovječanstvo, čovjek je
spoznao sebe i svoju važnost u svijetu naspram težnje da je
čovjek samo sluga Božji i utoliko sluga Božjih predstavnika tj.
klera. Politička oligarhija koja se zajedno sa Crkvom služila
vlastitim interesima, a ne interesima naroda kako bi i trebala,
jer tome vlada i služi, postala je nemoćna pred narodom i
njegovoj samosvijesti o sebi. Ono što je negativno proizašlo iz
prosvjetiteljstva jest relativnost mišljenja, to jest, ukoliko je
čovjek subjekt koji sam sebe određuje u svijetu i kao takav, on je
jedini sposoban spoznati istinu o sebi, on više ne određuje samo
sebe, nego i svijet, sada se svijet određuje prema subjektivnom
čovjeku i njegovom pogledu i smislu, a ne prema znanosti koja
nam nudi objektivnu spoznaju.
Znanstvena revolucija koja je prethodila prosvjetiteljstvu
u njezinoj ideji i omogućila prosvjetiteljstvo kao takvo, pozivala
se na autoritet znanosti po izrekom Francisa Bacona: "Znanje je
moć!", s kojim je prosvjetiteljstvo nastupilo na pozornicu kao
osloboditeljica Istine (Razum) koja je robovala Autoritetu
(Monarhiji) i Dogmi (Crkvi). Znanstvena revolucija je
omogućila svijetu „metodu“ odnosno temelj na kojemu možemo
eksperimentalno potvrditi naše teze o prirodnom svijetu, jer
samo takav i postoji za određene ljude tog vremena poput
Lemmetrea koji je napisao knjigu Čovjek stroj u kojem piše kako
nema puno razlike između čovjeka i mehaničkoga sata, tj.
funkcioniraju na temelju istih mehanicističkih zakona koji su
predvidljivi i tu nema mjesta Bogu, duši i slobodi niti ičemu
metafizičkom.
Noćne besjede
| 89
Ta revolucija jest negativno utjecala na autoritet Crkve i
njezinu vjerodostojnosti u znanstvenom pogledu na svijet i
pridonijela razvoju bunta, što filozofskog, a tako i razumskog,
političkog te kulturnog. Znanstvena revolucija započeta je u 16.
stoljeću, a omogućili su je umovi poput Galileja, Kopernika i
Newtona. Ona je pridonijela odvajanju prirodnih znanosti, tada
prirodne filozofije i crkvenog učenja o prirodnoj stvarnosti.
Crkva je izgubila vjerodostojnost o svojoj nepogrešivosti i
božanskom autoritetu u području prirode, a povjerenje je dobila
prirodna filozofija na temelju znanstvene metode koju
nazivamo eksperiment. Primat je dobila kvatitativna metoda
nasuprot spekulativne koja je prevladavala u srednjemu vijeku.
Znanstveni autoritet je uvelike doprinio raznim
filozofskim spekulacijama koje su svojim kritičkim gledanjem
na tada dani svjetonazor dobivale veliki politički i idejni značaj,
te oblikovao prosvjetiteljstvo kao jedan pokret, koji je rezultirao
Francuskom revolucijom 1789. i djeljenjem političkih opozicija
na lijevu i desnu. Ono što moramo istaknuti ovdje jest od da je
upravo znanost, međuostalom, ta koja je bila uzrok pobuni u
tadašnjem prevladavajućem svjetonazoru i dala poticaj za
Revoluciju. Možemo prikazati proces sekularizacije društva
ovim slijedom:
Sada, kada smo ukratko objasnili povijest liberalizma,
njegov uzrok i tijek kako se provodio kroz povijest, lakše nam je
pratiti u suvremenome svijetu njegovu ne-dosljednost na kojoj
se temelji. Mi ćemo u daljnjem tekstu objasniti kako liberalizam
djeluje danas, što zastupa, na koji način, kakav utjecaj imaju
ideje koje liberali zastupaju na društvo i koliko su te ideje
utemeljene u znanosti.
Da izlaganje bude lakše i preglednije ograničit ćemo se
na Hrvatsku i njezinu političku i svjetonazorsku scenu, a tako i
Noćne besjede
| 90
njezine liberalne stranke koje su redom: HNS, IDS, HSLS i
stranka Pametno. Iako sve redom nabrojene stranke jedva
prelaze izborni prag, često budu prisutne u medijskom prostoru
i postulira ih se kao napredne i oslobođavajuće od vladajućeg
konzervativnog i klerikalnog političkog miljea. Sve nabrojene
stranke pripadaju Savezu liberala i demokrata za Europu, a HNS
je zajedno sa HDZ-om vladajuća "većina" u Saboru.
U javnom su prostoru često bili eksponirani liberali koji
se tako mučno bore za ljudska prava. Čovjek pomisli da se samo
oni i bore za ljudska prava, a da ih Katolička Crkva i svi ostali
otuđuju. No, pravo na slobodu govora i slobodnu pojedinca –
koja je temelj liberalizma uopće, često ti isti tzv. liberali,
drugima tu istu slobodu zakidaju, to jest u ime slobode
oduzimaju slobodu neistomišljenicima, toga smo bili svjedoci i
u povijesti, pogotovo u raznim ideologijama, a najviše
komunizmu koji se trebao temeljiti na jednakosti i ljudskoj
solidarnosti, a u njegovo ime je oduzeto najviše ljudskog
dostojanstva. Ono što ćemo iznijeti su ideje koje zastupaju
liberali i njihovu utemeljenost u znanosti, a znanosti zato što je
znanost ta koja je oblikovala liberalizam i dala mu temelj kao
prosvjetiteljstvu.
Političku propagandu koju liberali zastupaju ograničiti
ćemo na javne diskusije koje su se događale, a još se događaju u
Hrvatskoj. Nećemo navest točno program liberala, nego
političku propagandu.
Politički liberalizam se protivi:
o Braku kao zajednici muškarca i žene
o Vjeronauku u školama
o Potpunoj zabrani abortusa
Noćne besjede
| 91
o Rod-u (muškarac, žena) kao biološkoj uzrokovanosti
svog postojanja, a ne kulturnog.
Prije nego li krenemo sa objašnjenjem istaknut ćemo
kako na određene teme gledaju sa lijeve strane. Liberali na brak
ne gledaju kao na zajednicu jednog muškarca i jedne žene, već
kao na zajednicu ljudi koji se vole. Ljubav je ambivalentan
pojam, uistinu, tako da se po njima dva muškarca mogu
jednako voljeti kao i muškarac i žena. Što se tiče vjeronauka u
školama, liberali koji su zapravo bivši marksisti zastupaju ideju
sekularnosti. Međutim, oni pod isto guraju svoju ideologiju
sekularizma koja nastoji doslovno isjerati sve religiozno iz
naroda. Što ne bi bio problem da se ne radi o 10% njih, naspram
90% vjernika-kršćana. Abortus ne smatraju grijehom jer u isti
ne vjeruju pod krinkom da žena ima pravo na svoje tijelo.
Liberali vjeruju kako je i dijete u majčnoj utrobi njezino
vlasništvo, a ne život sam po sebi važan, te ga time ima pravo i
abortirati. I na kraju valja istaknuti kako je pojam rod za njih
različit od spola. Rod je društveni konstrukt, tako da se nitko ne
rađa kao muškarac ili žena nego se ono postaje. Tako netko tko
ima penis može biti žena, a netko tko ima vaginu može biti
muškarac.
Razlaganje.
o Obitelj kao zajednica muškarca i žene
Građanska udruga U ime obitelji (u daljnjem tekstu:
UiO), 2013. godine pokrenula je referendum na nacionalnoj
razini sa pitanjem: "Jeste li za to da u Ustav Republike Hrvatske
uđe definicija brak je zajednica između muškarca i žene". Ta
Noćne besjede
| 92
definicija iako već odavno pohranjena u Obiteljskom zakonu
RH, pokrenula je lavinu rasprava u svakoj pori društva, gdje se
opet propitivalo što zapravo znači brak, čemu služi, koju ulogu
ima u društvu i treba li ga unositi u Ustav. S jedne strane bila je
inicijativa UiO i sve religiozne institucije u RH, a s druge strane,
radi logičke iskrenosti nećemo reći sve, ali dobra većina civilnih
udruga, koje su bile protiv inicijative i referendumskog pitanja i
tada vladajući SDP, koji je pokušao uzurpirati referendum i
propitivati njegovu ustavnost, čak dovodeći u pitanje i
demokraciju.
Kada je inicijativa UiO prikupila više od 700 000 potpisa
i tako pridonijela demokraciji u RH provodeći tada prvi
referendum od samostalnosti, napadi su bili još žešći, gdje su sa
ad hominem prešli na fizičke. Tako su volontere udruge UiO
napadali i vrijeđali, što je prijavljeno policiji, Željku Markić koja
je zastupala interese UiO javno na televiziji njezini sugovornici
umjesto da vode civilizirani i akademski dijalog, propitivali
njene osobne interese u pokretanje referenduma umjesto
artikulirane argumente koje je rabila da iznese i obrani svoje
razloge za referendum.
Raznim pristranim obavještavanjem i neistinom
izloženoj na javnoj televiziji i većini medija. Mediji su pokazali
da nisu za objektivnosti i ravnopravnost u iznošenjem činjenica,
nego oni već imaju program koji moraju slijediti, a to je
liberalni, jer su i plaćeni tim novcem, a nacionalna televizija
koja je tada upravljana od SDP, jer je on držao vladu i sastavljao
"politiku", bila je na strani liberalnih udruga za "zaštitu"
ljudskih prava, a ne činjenica i argumenta te demokracije kao
takve.
Pitanje demokracije odlučeno je na referendumu gdje je
inicijativa UiO uspjela izravnom demokracijom dati ljudima
Noćne besjede
| 93
izbor da se odluče i izjasne po pitanju koje ima velikog utjecaja
na civilizaciju i kulturu. U Ustav je ušla definicija da je brak
zajednica muškarca i žene. Razlog zbog kojeg je inicijativa UiO
pokrenula referendumsko pitanje jest ta, da su se zabrinuli s
obzirom na Francusku i zapadne zemlje koje su promijenile
definiciju braka i tako omogućile istospolnim osobama ne samo
da uđu u brak nego i da posvajaju djecu kao heteroseksualni
parovi. Za detaljnije istraživanje o odnosu kulture i spolnog
morala vidi knjigu od Josepha Daniela Unwina, znanstvenika
koji je istraživao više od osamdeset domorodačkih plemena
kako bi ustvrdio da postoji pozitivna korelacija između raspada
određene kulture i njezina odnosa prema konzervativnom
moralu ili liberalnom. Naime, što je spolni moral restriktivniji to
će kultura biti produktivnija (Vidi: J. D. Unwin, Sex and Culture,
Oxford University Press, 1934.).
U javnosti se 2013. pojavila bojazan da kao što se u
Francuskoj dogodilo to da se bez ikakve javne rasprave ili
referenduma promjenila definicija braka kao zajednice
muškarca i žene u zajednice jednog roditelja i drugog roditelja,
to se moglo dogoditi i u Hrvatskoj. Da se bez izravne
demokracije i javnog diskursa promjene neke činjenice koje je
hrvatski narod oduvijek čuvao u svojim kulturnim aspektima
svoga postojanja, bude nametnuto od strane jedne ideološke i
pseudoznanstvene politike kakvu zastupaju stranke lijeve
političke prominencije. Argument koji ide u prilog toj
zabrinutosti je taj da je odmah nakon referenduma SDP donio
Zakon o životnom partnerstvu, koji omogućuje istospolnim
zajednicama jednaka prava kao i heteroseksualnim.
o Vjeronauk u školama
Noćne besjede
| 94
Država je sekularna ukoliko dogme Crkve ne utječu
izravno na zakone koja ta država donosi, odnosno ne pozivajući
se na nadnaravnu istinu koja je iznad naravne. To ne znači da
Crkva nema ulogu i u politici, jer Crkva je politička institucija
od početka i kao takva zastupa određene Istine na kojima se
temelji i koja ima pravo zastupati u sekularnom društvu, kao i
sve ostale zajednice, bile religiozne, kulturne, civilne, itd.
Hrvatska je sekularna država to joj omogućuje pluralitet
mišljenja u javnom prostoru, a i demokratska je na temelju čega
i postoji višestranačje koje se na svoj način bori za svoje ideje.
Tu dolazimo do pitanja vjeronauka u školama i je li se on može
opravdati. Ovdje postoje dvije pozicije:
1) Vjeronauku nije mjesto u školama, nego religioznim
institucijama (vjeronauk u župi/crkvi).
2) Vjeronauku je mjesto u školama ukoliko većina stanovništva
želi da njihova djeca uče vjeronauk, a za ostale država treba
neki drugi predmet, npr. religiozne znanosti.
Kada govorimo o vjeronauku, govorimo o katoličkom
vjeronauku jer je samo takav i moguć u Hrvatskoj. Hrvatska je
većinom Katolička zemlja to ne govori samo statistika, nego
svjetonazor koji se ogleda u kulturi i javnom mišljenju, ali i
povijesti. Drugi oblici vjeronauka su nemogući, zbog čiste
statističke mogućnosti, odnosno koliko je moguće da jedna
zemlja Katoličke većine uči vjeronauk Islamske vjeroispovijesti i
obrnuto. Znači ukoliko govorimo o mogućnosti vjeronauka u
školama jedino je moguć Katolički vjeronauk. Dakako u sklopu
katoličkog vjeronauku učit će se i o drugim religijama što je i
propisano u udžbenicima iz vjeronauka.
Noćne besjede
| 95
1) Vjeronauku nije mjesto u školama
Ljudi koji zastupaju ove interese nisu nužno liberalni, ali su
ireligizone osobe, koje smatraju da je vjera osoba stvar i kao
takva nije joj mjesto u javnom prostoru. Istina, postoji određeni
broj i religioznih osoba koji su poprilično naivno pristali na
mišljenje da je vjeronauk marginalan predmet i da njemu nije
mjesto u školi. Međutim, zaboravljaju da oni, ako se smatraju
istinakim i pravovjernim katolicima, imaju svetu dužnost prema
svojoj djeci, koja im je dana krštenjam, da ih odgajaju u
katoličkoj vjeri. Tako da time i država ima dužnost obezbjediti
svojim stanovnicima i vjeronauk u školi. Ukoliko se deklariraju
kao vjernici onda opet pripadaju manjini, jer katolicizam
naročito nalaže da se vjera živi ne samo u osobnom nego i u
javnom prostoru, vjera se mora, svakako, živjeti javno. Tako da
osobe koje zastupaju propoziciju da Katolički vjeronauk ne bi
trebao biti u školama, mogu biti:
ireligiozni
ateisti
neka druga vjerska manjina (npr. protestanti,
muslimani, itd.)
Manjina koja zastupa poziciju da vjeronauku nije mjesto
u školama često spominje argument da je vjeronauk obvezan
predmet i kao takav je nametnut djeci i roditeljima bez izbora
druge mogućnosti i njegova jedina namjena jest indoktrinacija
klerikalizma djeci od najmanje dobi kada nisu sposobna kritički
razmišljati.
Noćne besjede
| 96
Tu postoje dvije nedosljednosti, Vjeronauk je izboran
predmet u osnovnim i srednjim školama te kao takav nije
obavezan, ukoliko netko ne želi ići na vjeronauk može izabrati
etiku kao drugi izborni predmet u školama. Istina, vjeronauk je
obavezan u osnovnim školama jer ne postoji drugi predmet kao
zamjena, ali tu nije problem Vjeronauka kao takvog, niti Crkve,
nego školstva i Vlade.
Druga nedosljednost jest indoktrinacija za koju mi
vjerujemo da ne postoji. Jer u tom slučaju sve je indoktrinacija,
od modernog znanstveno-tehničkog mišljenja, do temeljnih
ljudskih prava i ja li ona uopće postoje u ontološkom smislu.
Jedan način mišljenja za koji oprečna strana smatra da je
pogrešna nužno je indoktrinirana, ali u tom slučaju obrat nije
moguć u svom kritičko-razumskom aspektu, ukoliko
indoktrinacija postoji onda je ne moguće da vjernik postane
ateist, ali ukoliko je netko ateist i postane vjernik na temelju
znanstvenih dokaza (kao npr. svojedobno Anthony Flew koji
slovi kao najpoznatiji ateist dvadeset i prvog stoljeća) – kako je
onda on indoktriniran?
Ateisti smatraju da vjeronauku nije mjesto u školama jer
nema Boga i kao takav vjeronauk gubi smisao, ali to je druga
tema, ono što ćemo mi ovdje govoriti jest povijesna stvarnost
religije i njezin utjecaj na čovjeka i čovječanstvo u cjelini, kao
takava religija ne smije biti zanemarena u bilo kakvom pogledu,
religioznom ili ireligioznom.
2) Vjeronauku je mjesto u školama ukoliko većina stanovništva
želi da njihova djeca uče vjeronauk, a za ostalu djecu država
treba omogućiti neki drugi predmet, npr. religiozne znanosti ili
etiku.
Noćne besjede
| 97
Demokracija omogućava pluralnost mišljenja, time se
konstituira vladajuća većina u sabora koja je izabrana od naroda
na legitimnim izborima i donosi zakone u toj državi. Ukoliko
većina stanovništva gaji neke religiozne osjećaje i žele da
njihova djeca uče vjeronauk u školi i da to bude dana stvarnost
bez obzira na istinu na koju se svi pozivaju, a nitko je ne zna i
kao takav ne posjeduje – zašto se ne bi vjeronauk učio u školi?
Doista, treba omogućiti djeci čiji roditelji ne žele da
njihova djeca uče u školi vjeronauk, da uče neki drugi predmet
koji će to nadomjestiti, a to nije etika koja se trenutno uči u
srednjim školama kao zamjena za vjeronauk. Etika je filozofija
morala, koja nema istinu i ako išta uči jest relativnu spoznaju.
Ali mi ovdje ne govorimo o moralu niti vjeri, nego religiji kao
datoj stvarnosti isto kao i povijesti, filozofiji i politici. Kritika
kakva je upućena vjeronauku je nesmotrena i kao takva se može
uputiti i drugim predmetima. Npr. zašto bi se povijest učila u
školi? Bila je pa prošla, nema praktičnu vrijednost kao niti
književnost ili tjelesni, pa ako ćemo iskreno mnogo matematike
nema praktičnu vrijednost, ali tako stvari ne funkcioniraju, zar
ne?
Čovjek je kulturno biće, stvara i oblikuje svoju kulturu
prema svojim potrebama, a to znači da religija kao takva je
imala utjecaja na ljudsku povijest od njenih početaka do danas i
još djeluje i kao takvu bilo bi ju apsurdno zanemariti, tj. ukoliko
demokracija zahtjeva vjeronauk, samo ga diktatura može
zabraniti.
o Potpuna zabrana abortusa.
Pitanje abortusa je jedno od krucijalnih pitanja kako u
svijetu tako i u Hrvatskoj, pitanje relativizacije braka počinje od
Noćne besjede
| 98
relativizacije života. Utoliko se mora postaviti pitanje života
uopće. Pitanje abortusa ima dva odgovora, a ona se mogu naći u
bioetici, to je nova disciplina koja je nastala zbog tehničkih
inovacija u medicini, najviše u genetskom inženjeringu i koja
propituje čovjekovu moralnu odgovornost u medicini, jer
ukoliko je ima u znanosti koja doprinosi ratovanju i ekološkim
katastrofama, zašto se ne bi dotakla i medicine kao takve?
Mnogi ljudi se bore za prava životinja, jer su i oni živa
bića kao i mi. Životinje ne zaslužuju da ih se ubija iz zabave ili
da ih se muči, jer su to stvorenja kao i mi sposobna osjećati
patnju i bol, naravno, ne na našoj kognitivnoj razini, ali ipak
patnja koju čovjek može spriječiti trebao bi, jer to što čini
čovjeka čovjekom jest dio gdje on na temelju svoga moralnog
djelovanja, ali i obveze ima dužnost da djeluje po svojoj savjesti,
odgovorno i u skladu sa svojim moralnim načelima.
Pitanje abortusa nije jednostavno pitanje, ali je pitanje
od velike egzistencijalno-moralne vrijednosti i krajnje pitanje na
temelju kojeg će čovjek odlučiti u kojem smjeru on želi ići u
budućnosti i na kojim vrijednostima želi oblikovati društvo
odnosno civilizaciju koju on predstavlja. Abortus obuhvaća
biološke podatke tj. znanstvene u području molekularne
biologije, koja već danas govori u prilog tome da je i najmanja
stanica život i kao takva ima svoj DNK zaseban od svakog
drugog (mislimo na čovjeka). S druge strane, osim biološkog, to
je etičko pitanje vrijednosti ljudskog života i života uopće.
U ovome tekstu obraditi ćemo tri pitanja, o potpunoj zabrani
pobačaja, a to su:
1. Je je moguća?
2. Ukoliko jest, krši li žensko pravo na izbor?
Noćne besjede
| 99
3. Hoće li doći do nje?
1. Je li je moguća?
Poljska nam može dati pozitivan odgovor na to pitanje,
oni su izglasali zakon gdje se uvodi potpuna zabrana pobačaja
osim u slučaju incesta, silovanja ili ako je majčin život ugrožen.
Poljska, većinom katolička zemlja sa dugom tradicijom i
povijesti, zemlja koja je jedna od najviše pogođenih zemalja u
Drugom svjetskom ratu, rekla je ne relativizaciji života i da
životu kao takvom te otvorila novo poglavlje u bioetičkim
vrijednostima i zadala jak udarac liberalnoj politici Europske
unije. Ljudi moraju znati da pobačaj ne dolazi iz suvremene ili
tzv. napredne Europe, on je nasljedstvo totalitarnih režima 20.
stoljeća (nacizama i komunizma) koje su prakticirale eugeniku i
kulturu smrti, gdje je čovjek ništa više nego stvar slučaja koja
nema vrijednosti niti dostojanstvo.
U Hrvatskoj je još na snazi zakon iz 1978. godine, koji je
nastao u totalitarnom režimu koji nije bio sklon ljudskom
životu. Naime, dvadeseto stoljeće je stoljeće vladavine
sekularnog humanizma, kako u Europi tako i u svijetu.
Komunistički režim, kao i nacistički, bili su režimi protiv Boga,
te su bili skloni jakoj državi – odnosno može se reći kako su
ostvarenje Hobbsova Levijatana. U tim režimima, vršila se
eugenika i progon neistomišljenika i upravo su ti režimi
propagirali abortus. Danas, pod krinkom liberalne politike,
vlada jedna pseudoliberalan duh koji u svome temelju ima
markističke vrijednosti – to se najbolje vidi po tome što se brak
kao temelj društva napada sa svih strana, a upravo je Karl Marx
svojedobno u svom Komunističkom manifestu zajedno sa
Noćne besjede
| 100
Engelsom napisao kako treba srušiti tradicionalno poimanje
braka.
2. Ukoliko jest, krši li žensko pravo na izbor?
Ukoliko smatramo da čovjek ima slobodnu volju, to jest,
da on sam odlučuje o svojoj sudbini i kroji svoju budućnost,
onda izbor svakako postoji. Kad muškarac i žena spavaju
zajedno i žena zatrudni, embriji ima u začetku, to jest kada se
spoje, muška (spermij) i ženska (jajna stanica) spolna stanica,
nastaje DNK koji je drugačiji od ženskog i muškog, tj. biće samo
za sebe. U biološkom, a tako i filozofskom smislu to je novi
život, doista jest, a medicina i biologija to potvrđuju. Žena kao
biće jednako je vrijedna kao i muškarac, oboje imaju neke
kvalitete koje drugi nemaju, muškarac jes jači i to ga krasi;
dominantnost, a žene krasi majčinstvo i emocionalnost koje su
vrline, a ne feministička izmišljotina podređenosti.
Doista, žene su bile kroz povijest potlačene i njihova
ljudskost im se uskraćivala, Crkva je nažalost, bolje rečeno,
pojedinci u njoj, i doprinijela tome u prošlosti, ali sada je
problem gdje liberalizam kroz borbe za ženska prava oduzima
ono što čini ženu ženom, a to je njeno majčinstvo i potreba za
brigom. Ovdje nije napad na žene da moraju rađati ili one koje
ne rode da su manje žene, ovo je samo biološka činjenica koja
statistički ide u prilog tome da muškarac i žena nisu kulturni
proizvod, već biološki, a iskrivljavanje informacija dovodi do
zablude i lutanja, te ljudi danas zbunjeni bivaju često žrtve sami
sebe, jer gubitkom svoga identiteta, gubi se svoj položaj i smisao
u svijetu.
2.1. Gdje je problem?
Noćne besjede
| 101
Problem je ideološke prirode, ne znanstvene ili pitanje
ljudskih prava. Stupanjem u odnos dvoje ljudi, muškarac i žena,
trebaju znati da seksualni odnos služi prvenstveno za
prokreaciju, to znači da kada muškarac i žena imaju seksualan
odnos, nužno slijedi oplođivanje žene, ukoliko aberacije ne
postoje, a time i čin razvijanja djeteta od embrija pa do smrti.
Život postaje i to ne rođenjem, nego spajanjem muških i
ženskih spolnih stanica, to je osnovna biologija, ukoliko se to
odbaci, odbacuje se ono što nas je izdiglo iz tzv. „mračnog“
srednjeg vijeka. Žensko pravo izbora je liberalna koncepcija
stvarnosti, gdje se život relativizira i temeljni princip života jest
hedonizam i korisnost, koji zagovaraju mnogi relativisti života
uopće. Jedan od argumenta koji ćemo ovdje iznijeti u prilog
tome da je ovo čista ideološka propaganda, jest taj da mnogi
političari i intelektualci kad ih se pita što misle o zabrani
abortusa, proturječe sami sebi. Tako da se često kaže: „Osobno
sam za život i protiv pobačaja, ali nisam za zabranu.“.
Zanimljivo, upravo se te ljude treba upitati – zašto su protiv
pobačaja s jedne strane i za legalizaciju s druge?
3. Hoće li doći do nje?
Pitanje se odnosi na RH naravno, javno mišljenje ide
prema tome da neće doći do potpune zabrane, nego
potvrđivanje postojeće, možda male prilagodbe, ali sumnjam da
će obje strane (za/protiv) biti zadovoljene, ali najbitnije jest da
se o tome govori kao nečemu lošem; život i obitelj su temelj
čovječjeg svijeta i kao takav ga treba čuvati.
3.1. Logika i abortus
Noćne besjede
| 102
Jednostavni silogizam na pitanje zabrane abortusa, koji
po svojoj logičkoj validnosti slijedi. Prihvaćanjem dvije premisa,
konkluzija nužno slijedi, ne prihvaćanjem prve premise negira
se suvremena molekularna biologija, a negiranjem druge negira
se Ustavni zakon RH, treće jest opća definicija ubojstva, iako bi
bolje zvučalo kao namjerno oduzimanje života, četvrto je
normativni zakon države uopće, peto je definicija abortusa.
Silogizam protiv abortusa tj. u prilog zakonskoj
zabrani abortusa:
Život počinje začećem
Svako ljudsko biće ima pravo na život
Ubojstvo je kažnjivo djelo protiv života
Ubojstvo je zakonom zabranjeno
Abortus je prekid života u majčinoj utrobi
Abortus treba biti zakonom zabranjeno
Iz zadanog silogizma nužno slijedi konkluzija, gdje bi
država ukoliko štiti život zakonom, morala i štiti onaj koji se
sam ne može braniti. Jedino što je ovdje bitno jest definicija
života, te zakon da li regulira život. Jedina bojazan postoji da
ljudi neprihvaćanjem života kao definicije koja počinje začećem
idu protiv biologije, te su na strani pseudoznanosti, a ne
prihvaćanjem ovoga silogizma ide se protiv logike, a to je
zakonitost mišljenja.
Ono što nas treba zapravo brinuti jest, ne to da ljudi ne
prihvaćaju biološku definiciju života, nego smatraju da život
››koji se ne čuje‹‹, nije bitan niti vrijedan kao onaj koji se čuje na
sve strane i ovo ne govori puno o znanosti ili logici, koliko o
Noćne besjede
| 103
našim vrijednosti i što to zapravo cijenimo u životu. Ne istinu i
pravednost, nego hedonizam i utilitarizam, gdje je jedino bitno
biti sit i u toplome, bez briga i mišljenja uopće. To, figurativno
rečeno, može nas podsjećati na neka druga vremena, vremena
eugenike i nacizma, gdje se znala znanost i filozofija, ali se
ljudskost i život nije poštovalo i čovječji život nije imalo veću
vrijednost od raketa, brzih auta, ega ili autoriteta.
o Rod-u (muškarac i žena) kao biološkoj uzrokovanosti
svoga postojanja, a ne kulturnog.
Zadnja u nizu rasprava koje bdiju nad medijskim nebom
jest o Istambulskoj konvenciji. To je dokument Vijeća Europe, a
služi za zaštitu žena što je poohvalno, no ima i jednu poteškoću,
a to je da mijenja pojmove roda. U Knjizi Postanka piše da je
Bog stvorio muškarca i ženu, a i u biologiji to dvoje sudjeluje u
prokreacijskom stvaranju novog života i razvitku života uopće
odnosno po muškarcu (xy) i ženi (xx), evolucija je uopće
moguća. Nova navala liberalnih propagandi nastoji uvesti nove
rodove, od neutralnih, pa sve do trideset i nešto koliko ih ima.
To je još jedna pseudoznanstvena teza koja je ne utemeljena, a
ide ovako: rod ne postoji u ontološkom smislu odnosno nema
nikakve veze muškarac sa ››xy‹‹ kromosomima ili žena sa ››xx‹‹
kromosomima, to je sve biološko-evolucijska teorija zavjere, a
prava stvarnost jest ta da su rodovi uvjetovani društvom,
odnosno kulturom. Treba reći da u pozadini ovakve rodne
teorije stoji marksistička antropologija. Sad, da se mi
razumijemo, ovo jest prava definicija i ne da se kosi sa
modernom molekularnom biologijom, kognitivnoj znanost,
evolucijskoj psihologiji, sociobiologiji i nadasve genetici uopće,
ona doslovno tumači pojmove subjektivistički!
Noćne besjede
| 104
Npr. neki Ivan je rođen kao muškarac sa određenim
brojem kromosoma i testosterona i po svojem "osjećaju" smatra
da je žena, onda je on žena. Zanimljivo je da često kada
predstavljaju ovu ideju, nikad je ne predstavlja neki medicinski
stručnjak, već je uvijek riječ o aktivistici za ljudska prava; nikad
doktor ili biolog, nego uvijek aktivist koji zagovara nešto čega
vjerojatno nije niti sâm svjestan.
Ono što možemo zaključiti jest da borba koja se vodi
ovdje ide u dva različita pravca, jedan biva ljudski život i
njegova stvarna vrijednost, a drugi je relativizam i
prevladavajući subjektivizam naspram objektnom stvarnom
istinom o svijetu i čovjeku. Tu istinu ljudi gaje od pamtivijeka,
ali uvijek je bivala izložena napadima kao i danas, u toj mjeri da
ljudi koji zastupaju slobodu pojedinca i toleranciju, više nego
itko drugi vrijeđaju i proganjaju, nameću svoju ideologiju bez
ikakvog javnom diskursa, odbacuju znanost i logiku.
Vrijedno je primjetiti. Kad vidiš da netko zastupa
određenu svjetonazorsku misao, i većinom vidiš iste ljude da
raspravljauju oko točno određenih tema, a isti nisu stručni za
njih, tj. školovani. Oni ne zastupaju svoje interese već tuđe
interese, a tu su ne jer gaje osjećaje prema pravdi i istini, nego
moći i novcu. Isti ljudi zastupaju uvijek iste teme i nikad nisu
makar jednom diskutirali zajedno, kao liberali. Isti ljudi, iste
teme, sve ove koje smo nabrojili, do korijena, to ne priliči na
razum. Naime, ukoliko se teolozi raspravljaju, a raspravljaju, i
ne slažu se oko mnogih tema – zašto ne bi i liberali?
Noćne besjede
| 105
O kritici
Pod kritikom nekoga ili nečega, općenito se smatra dovođenje
određenog čovjeka ili doktrine pod ponovno pre-ispitivanje,
analizom njenih dosadašnjih dobro utvrđenih činjenica.
Kritiziranjem određene stvari mi zapravo dovodimo u pitanje
narav te stvari, čime želimo postići preciznost i još veću točnost
u vezi našega stava o njoj. Dakako, ukoliko je riječ o zdravo-
razumskoj kritici, a ne kritici poradi kritike ili ad hominem
kritici. Kritika u svojoj istinskoj naravi je pozitivan stav prema
svijetu, znanosti pogotovo, jer pomoću nje, možemo sve stvari
dovesti u pitanje i tako dobiti širi i dublji uvid, tj. in media res.
Cijela znanost se temelji na kritici. Povijesničar se bavi prošlom
zbiljom, on iako otprilike može pretpostaviti što se u određeno
vrijeme dogodilo, može uvijek sâm sebi postaviti pitanje: „da li
se stvarno to dogodilo?“ – kasnije može postaviti hipotezu te
ako ima dovoljno dobre argumente koji su potkrepljeni
dokazima uvjerit znanstvenu zajednicu da je to istina – odnosno
da to što je on predložio je vjerovatnije od onoga što se dosada
smatralo istinitim za tu određenu stvar.
Pitanjem: „o čemu se tu zapravo radi?“ – dolazimo do
istinske filozofije. Svaka filozofija bi trebala biti i kritika, jer
ukoliko se gradi neki novi misaoni sustav, tada se mora ukinuti
stari, a to se može samo argumentiranom kritikom. Kritika je
ponovno ispitivanje dosadašnjeg znanja, a to je zapravo cijela
Noćne besjede
| 106
povijest filozofije koja je i počela ispitivanjem te nadilaženjem
mitologije i polaganim koračanjem do razuma kao glavnog
autoriteta u zaključivanju. Utoliko je sav drugi autoritet
podložan kritici. Ali treba naglasiti, jedan od paradoksa
filozofije jest taj da se i sâm razum kao glavno oruđe filozofije
može podložiti kritici, što je svojevrsni circulus vitiosus. Razum
shvaćen kao apsolut je faktički veoma teško dokazati, jer
ukoliko je razum nepogrešan, onda bi i filozofija bila, no to,
dakako, nije istina.
Međutim, kritika može imati i negativan predznak
ukoliko se njena istinska narav zamrači te ju se pretvori u
ideološku metodu koja ima jedan zadatak, a to je ne govoriti o
biti same stvari, već što više blatiti, lagati, vaditi iz konteksta,
plagirati, kriti i proizvoditi emocionalne, a ne logički
koherentne zaključke u vezi određenog čovjeka ili doktrine.
Onda se i kritika kao takva može upropastiti, te iz jedne
kvalitetne metode koja dovodi sve u pitanje, pa i samo pitanje –
dovodi do dobrog oruđa za provođenje određene ideologije. To
je pogotovo opasno u današnjem suvremenom društvu koje
obiluje medijma, te lažnim vijestima i pogrešnim informacijama
koje često umjesto da informiraju služe da dezinformiraju
javnost.
Mnogo napretka čovječanstvo je postignulo sa kritikom
prvog reda. To je kritika koju je najviše rabio Sokrat kada bi
svaki pojam doveo u pitanje, a kako znamo da definicja nekoga
pojma u sebi ne smije sadržavati sam pojam, onda se naše
znanje o samim stvarima tim više razvija. Na primjer, rečenica:
„dobro je biti dobar.“ – u biti je nekoherentna rečenica.
Rečenica sama po sebi nema smisla, jer sadrži dva pojma koja su
ista. Filozof bi upitao: „što je to dobro?“ Odgovorivši na to
pitanje tek onda bi se moglo ići dalje u propitkivanju i
Noćne besjede
| 107
zaključivanju. No bez kritike ne dolazimo do razrješenja pojma.
Iako danas, kao i uvijek, ljudi uzimaju zdravo za gotovo
pojmove i sudove koje svakodnevno koriste iako ni sami nisu
svjesni da ne znaju značenje pojma kojega koriste. No nekad
nije ni potrebno znati svako semantičko značenje riječi, jer su
riječi oruđe našega razuma, a time i tijela.
Tako kada kažemo: „Ivan je normalan.“, te nas netko od
nadobudnih filozofa upita: „što znači biti normalan?“, mi mu ne
moramo odgovoriti nekakvim teorijskim odgovorom već ga
trebamo uputiti na intenciju onoga što smo rekli. Biti normalan
znači obavljati svakodnevne stvari kako priliči većini ljudi na
planetu. To znači: jesti kad smo gladni, spavati kada smo
umorni, očistiti sobu kada je prljava, ići liječniku kada nas boli,
učiti prije ispita, ne krasti čak i kada imamo korist od toga – jer
nas uvijek mogu otkriti i tada nas mogu osuditi i uništiti nam
život – piti vodu kada smo žedni, odgovoriti kada nas netko
nešto upita, itd. Normalnost postoji i nemojmo se zavarati da je
drugačije iako nas mnogi uvjeravaju da to nije istina.
Iako postoje iznimke, čovjek je ipak organsko biće kao i
svako drugo, te ima određene radnje koje su genetski
nasljeđene, a i samo društvo nas uvjetuje – htjeli mi to priznati
ili ne. Mi svakoga dana ispunjamo određene obrasce koji
nastaju tako da mi reagiramo na određeni podražaj. Dječak koji
ide u osnovnu školu – radi ono što bi trebao raditi i njegove
radnje se sasvim uklapaju u obrasce društva koji se smatraju
općim za dječaka od te dobi. Dječak koji ne ide u školu, a trebao
bi, ne mora značiti da nije normalan, dapače, no onda se mora
kritički preispitati: zašto on ne ide u školu, dok njegovi vršnjaci
idu? Ukoliko je riječ o tome da on hoće ići u školu, a pritom je
onemogućen od roditelja ili bolest – onda je dječak neupitno
normalan. No, ukoliko je okruženje oko njega u redu i poticajno
Noćne besjede
| 108
je prema njemu, a on ne ide u školu te ju izbjegava zbog
kojekakvih kriminalnih radnji, onda se možemo sasvim
slobodno zapitati – je li dječak ima određeni problem? Iako se
danas nastoji sve svesti na sociološke uzroke, a i danas u
današnjem postmodernističkom svijetu „biti normalan“ nikad
nije bio širi pojam, ipak treba reći kako je opasno relativizirati i
sve prihvaćati kao „normalno“.
Kritika drugog reda bila bi kada neki učenjak propitkuje
određenu akademsku32 „istinu“. Naime što se dogodi kada jedan
povjesničar sjedne za svoj stol te otvori knjigu i počne čitati:
…„Vlast Demetrija Falerskog nad Atenom imala je veliku
važnost, ne samo za lokalnu povijest Atene, nego i za povijest
odnosa između Grka i Makedonaca.“33. Prvo što će napraviti jest
zapitati se: "je li je navedeni citat točan?" Da to provjeri prvo
mora vidjeti kada je vladao Demetrije Falerski, te vidjeti kakav
je bio odnos između dvije sile u ono vrijeme? I naravno
provjeriti svoje izvore. Tko je prvi spomenuo Demetrija? Koliko
ima izvora što govore o njemu? I na kraju doći će do zaključka
do kojega ga je dovelo njegovo istraživanje. Znači prvo hipoteza
koja je produkt kritičkog razmišljanja koje uvijek počinje sa
mišljenjem – što ako ovo nije točno ili što ako se ovo može
razumjeti na drugačiji način? Tako da biti filozof, znači biti
kritičar i to svega postojećeg, pa tako i svog vlastitog
32 Ovdje je navedena akademska, a ne znanstvena istina, jer znanstvene istine ovise o trenutnoj akademskoj paradigmi. Najbolji primjer za to jest vrijeme u kojemu su nastala sveučilišta – srednji vijek – koji je obilovao teologijom, te je Sveto pismo bilo najveći autoritet u znanosti općenito. Bolje rečeno: sve što se nije uklapalo u određenu paradigmu, odbacilo se kao hereza. Sličan, ako ne i indentičan slučaj imamo i danas u određenim akademskim krugovima. Postoje sveučilišta koja se otvoreno etiketiraju kao „lijeva“ (Berkely), te pogotovo u humanističkim znanostimo, odbaciju sve kao zaostalo ili pseudo, što god se ne uklapa u njihov obrazac. Slično je i sa scientistima, koji smatraju da je jedino znanje ono koje se postiže u prirodnim znanostima, a da sve ostale znanosti – koje nisu prirodne – nisu znanosti. Time se postiže ne pravo znanje, već svojevrsna ideologija. Gdje postoji više istina, time što se sve druge mogućnosti odbacuju kao pseudo-hereze, bez ikakvog kritičkog propitkivanja svojga sustava vrijednosti. 33 ENRICO CRAVETTO (ur.), Povijest. Helenizam i rimska republika, sv. III., Europapress holding, Zagreb, 2007., str. 184-184.
Noćne besjede
| 109
svjetonazora. Što znači da netko tko želi biti dobar filozof, mora
biti advocatus diaboli34.
Postoji još jedan način u kojem se koristi kritika, tj.
kritičko mišljenje, ali samo kao pojam – bez sadržaja. Naime
takav aspekt kada govori o doktrini ili osobi koju „kritizira“
tvrdi da se koristi kritika ili kritičko mišljenje kao jedan modus
operandi što zapravo nije točno, već se nameće jedan stav koji
nije uopće argumentiran, što se prikriva konstantim i bolje
rečeno militantnim verbalnim napadom na svjetonazor ili
osobu koju se ne podnosni. Takav pristup se nikako ne može i
ne bi se trebao zvati kritika – jer on to nije! Već bi se trebao
zvati svojim pravim imenom, a to je diskvalfikacija.
Prigovori na ovu teoriju mogu biti takvi, da netko može
reći da je teško razlikovati kritiku od diskvalifikacije, no uistinu
nije. Naime, kritika je razložno i nadasve znanstveno
propitkivanje dosadašnjih stavova, ona vrijedi za sve znanstvene
discipline. Temelji se na argumentima koji nisu populistički te
koji su izneseni u ozbiljnim i stručnim člancima i knjigama – te
koji su dobili pozitivnu ocjenu od stručnjaka u tome
znanstvenom polju. Takve kritike iznesene su polako i
profesionalno, bez ikakvih medijskih pompi jer njihova točnost
se tek mora utvrditi. Tako da ukoliko se te kritike pokažu
opravdanima, plod njihovih ruku lagano, ali sigurno počinje
rasti i mijenjati pardigmu iz koje su proizišle, ali koju su
kritizirale i to opravdano.
S druge strane, diskvalifikacija nečega ili nekoga najbolje
se može prepoznati – kao i sve drugo – po njihovim plodovima.
Ukoliko se netko služi kvarljivom retorikom koja se najbolje
može opisati retorikom populizma, strasti i emocija, bez ikakvih
34 Đavolji odvjetnik. U Katoličkoj crkvi, osoba koja pri proglašavanju nekoga svecem ili blaženikom iznosi prigovore i proturazloge (koje mora pobiti advocatus Dei: Božji odvjetnik). U ovom slučaju osoba koja iznosi prigovore na tvrdnju koja se smatra opće priznatom.
Noćne besjede
| 110
razložnih argumenata te se žestoko obračunava sa svojim
neistomišljenicima onda je najbolje te ljude prozvati –
profesionalnim prodavačima magle. Profesionalnim zato što
zarađuju na temelju toga prodavajući svoje primjerke knjiga
koje nisu niti znanstvene niti ozbiljne, a služe dvijema svrhama:
1) da zarade novac na slobodnom tržištu, gdje svatko može bilo
što prodati i 2) da obmane ljude i da na jeftin način skupe
„obožavatelje“ koji se ne razumiju u tematiku, ali koji rado
prihvaćaju sve što je mainstream i koji će im naposljetku biti
odani kupci njihove robe. Zanimljivo je vidjeti da takve osobe
nikad i apsolutno nikad ne mjenjaju svoje mišljenje bez obzira
na sve. Te zastupaju svoje mišljenje iako bez argumenta pa čak i
kada im se odgovori na neke njihove argumente, svejedno
ostaju slijepo odani svojoj „tezi“. Postoji dobar razlog zašto je
tako, a zove se Parettovo načelo, koje međuostalom tvrdi da se
80% prihoda postiže od prodaje po uzorku od 20% kupaca.
Što to znači? Pa činjenicu da netko tko prodaje knjige
zna koje je njegovo tržište i što mora reći da ono ostane tako.
Upravo iz tog razloga u diskvalifikatora ne postoji moment kada
se makar oko jedne teme koju zastupaju promjeni njihovo
mišljenje – jer bi inače izgubili novac. Ponavaljanjem nečega
kao papiga znači da će 80% prihoda biti zadovoljeno 20%
potrošača kojima odgovara takva retorika.
A prodavačima magle, zato što govore u prazno bez
ikakvih kvalifikacija govoriti o nekoj stručnoj temi, makar u
akademskome svijetu trebala bi biti blasfemija. Zanimljivo je to
kako su danas, kao nikad prije, odjednom svi postali stručnjaci i
kompetentni za sve. I to zbog jedne stvari, a zove se internet.
Generacija interneta koja je odrasla na World Wide Web-u
uistinu misli da se na internetu nalaze svi odgovori na pitanja i
da su svi oni apsolutno točni. Dapače, čak će dovesti u pitanje
Noćne besjede
| 111
knjige i akademske članke, te kredibilitet autora koji su ih
napisali, ali ne zato što stvarno vjeruju u to. Nego samo zato što
se ne uklapa u njihov svjetonazor. Tako da tim ljudima nije
bitna Istina, kakva god ona bila. Nego im je bitno svoj
svjetonazor, bez obzira bio on točan ili ne, prenijeti na druge i
zastupati ga. Na kraju se ipak mora postaviti pitanje – vjeruju li
ti ljudi u to ili to čine iz niskih strasti? Ukoliko vjeruju u to,
onda je obrazovni sustav uistinu zakazao.
Kada se komunicira s nekim, bilo to pisanim ili
verbalnim putem veoma je bitno jasno izložiti ono što se misli.
To znači da ide nekoliko premisa, pa zaključak, sa jasno
izloženim dokazima koji podupiru premise i navede tvrdnje.
Govor mora biti smiren i učiteljski nastrojen, a ne govornički.
Upravo tu dolazimo do načina na koji se najlakše može
prepoznati kritičar, od diskvalifikatora. Potonji nema
profesorski šarm ugodnog prenošenja znanja i uvažavanja
suprotne pozicije, nego pokušava pobijediti u raspravi svojim
govorničkim umijećem, tj. erističkom dijalektikom – koja iako
ugodna uhu, nije i ugodna istini.35 U tog čovjeka, ne
prevladavaju argumenti, nego emocije, strasti i ljutnja spram
Suprotnog. On na Suprotno gleda kao na smrtnog neprijatelja
kojega mora poraziti, a da to učini uspiješno mora i sve druge
oko sebe uvjeriti da to što on radi je točno i pravedno. Sličnu je
stvar radio i Geobbels kada je uvjeravao Nijemce da su za sve
njihove probleme krivi Židovi. Suprotno je za njega nešto
vrijedno prijezira i omalovažavanja, a sama indentifikacija sa
Suprotnim jest za njega nemoguć zadatak. On je poštopoto u
pravu, a da to dokaže spreman je i omalovažiti indentitet
35 Ne mora nužno biti istina. Postoje ljudi koji zbog svog temperamenta se „zapale“ lako. U takvom slučaju treba obratiti pažnju na argumente koje se iznose, jer su oni zapravo i najbitniji. Nekada ljudi takvoga temperamenta (sangvinik i kolerik) znaju strastveno iznostiti istinu. No to nisu njihove emocije nego vatrena težnja za pravednošću koja, teološkim riječnikom, može biti poticaj od Duha Svetoga.
Noćne besjede
| 112
čovjeka koji stoji njemu nasuprot i time omalovažiti i dokinuti
čovjeka kao takvog.
Takav način diskvalificiranja koji se često naziva kritika,
a to nije, u ljudima stvara pomutnju, te čini samu kritku
negativnom. Takav način dikreditiranja nečijeg svjetonazora ili
osobe jest prvenstveno netočan, ali i jako nemoralan, jer je
upravo takav modus operandi bio na snazi u totalitarističkim
sustavima dvadesetog stoljeća.
Kao što smo rekli, kritika je opravdani način
razmišljanja, dapače, čak i prirodni način na koji čovjek dolazi
do istine. S druge strane diskvalifikacija je jedan od najgorih
načina na koji netko može zastupati bilo kakvu ideju ili
svjetonazor, ali ipak valja imati nešto na umu – tko tako
nastupa, to mnogo govori o njegovom svjetonazoru. Čovjek koji
je siguran u ono što vjeruje i misli, zasigurno to neće militantno
nametati drugome niti će na drugo gledati kao na manje
vrijedno. Štoviše, nastojat će – ako je iskren – uvidjedti i
argumente s druge strane, ne bi li dobio konačnu sintezu teprije
ili ih lako odbacio.
Jedan od najčešćih primjera diskvalifikacije osobe jest
kada se profesora smatra nestručnim i nekvalitetnim jer nije
udovoljio „studentskim“ kriterijma ocjenjivanja. Ocjenjivanje
profesora danas je standard na svim fakultetima, no da li je to
pravedno? Da studenti ocjenjuju profesore? Što ako neki
student namjerno da negativnu ocjenu profesoru, samo zato što
mu nije dobro „sjeo“ – hoće li to utjecati na profesora i njegov
posao, a možda i njegovu obitelj? No to vrijedi i vice versa,
koliko li smo samo svjedoci od vrtića pa preko osnovnih škola i
sve do fakulteta, naklonost nekih teta u vrtiću, učitelja i
profesora nekim učenicima i studentima. Zbog toga se dobiva
viša ocjena, onda bolji posao itd. Zato je bitno kada se ide
Noćne besjede
| 113
kritizirati da se to čini ispravno, sa logičkim argumentima i
zaključcima koji nužno slijede iz dokazanih premisa. Sve
suprotno od toga jest diskvalifikacija nekoga ili nečega.
Postoji još jedna poznata vrsta diskreditacije nekog
svjetonazora, tj. argumenta, a zove se ad hominem36, što je
latinska izreka koja u doslovnom prijevodu znači „protiv
čovjeka“. Poznata je u krugovima koje smo već spomenuli,
obiluje uvredma i negiranjima čovječnosti neke osobe. Najčešće
se rabi u političkom diskursu, no nije joj stran ni filozofski ni
bilo koji drugi. Na primjer: „Krešimir je loš teolog zato što puši
cigarete svaki dan“. Ovdje je logička pogreška zaključiti da je
netko loš u teologiji ili da je loš teolog pa time i vjernik, samo
zato što puši cigarete. Drugi primjer: „Monika je
promiskuitetna, zato je loša umjetnica“. Sve su to pogreške u
zaključivanju, koje nastoje diskreditirati čovjeka ne bi li time i
diskreditirali sam argument. Izmišljena „Monika“ može biti
odlična umjetnica i biti promiskuitetna – što naravno ne
preporučujemo, jer šteti čovječnosti te osobe.
Kritika za razliku od diskvalifikacije je veoma bitna
komponentna svakoga društva i njezina prisutnost čini društvo
sve toleratnijim na različitosti, ali i spremnijim na izazove koji
se svakodnevno nalaze pred znanstvenicima. Propitikivanje je
nužno za svaki napredak i za akumulaciju novog znanja, ali i za
mjenjanje paradigmi. Društvo u kojemu nema kritike je
totalitarno društvo kojemu je bitno samo održati status quo bez
obzira na posljedice, a takvo društvo je osuđeno na propast.
36 Pokušaj je negiranja istinitosti neke tvrdnje ukazivanjem na negativne karakteristike ili vjerovanja osobe koja je iznijela tvrdnju kao takvu.
Noćne besjede
| 114
Religiozno-kulturne metamorfoze
Odnos vjere i razuma bio je jedan od glavnih problema filozofije
srednjega vijeka. Kako uskladiti diskurzivni razum pomoću
kojega čovjek razmišlja u svijetu i nadnaravnu Objavu koju je
primio i koju treba shvatiti kao nepromjejniv i savršen prikaz
Božje istine, a time i ljudske? Teolog i filozof Toma Akvinski
riješio je ovaj problem tako da je razlikovao ono Božje u koje
moramo vjerovati (Objava) i koje ima primat, time što je
objavljena Riječ Božja, i ono ljudsko (razum) koji nam je jedno
od sredstava pomoću koje spoznajemo vječnu istinu, a to je Bog.
Kasnije je i Katolička Crkva na Prvom vatikanskome koncilu
1869/70. donijela dogmatsku konstituciju Dei Filius u kojoj je
rečeno da postoje dva načina spoznaje Boga: naravan i
nadnaravan, a to je najbolje objasnio papa Ivan Pavao II. u
enciklici Fides et ratio gdje već u prvoj rečenici stavlja razum i
vjeru u istobitan položaj, gdje piše: „vjera i razum su kao dva
krila pomoću kojih se zajedno uzdižemo do istine“.
Problematika se nalazi upravo u tome, što skolastici razum i
vjeru ne shvaćaju kao istobitne faktore, a ova dva crkvena
dokumenta shvaćaju. Znači očigledno možemo reći da se radi o
rascijepu u katoličkoj teologiji koji je poistovjetio razum i vjeru
odnosno odbacio racionalizam i fideizam.
Za razliku od Tome Akvinskog, koji je u svom djelu
Summa teologije, izričito navodi kako Objava ima primat u
Noćne besjede
| 115
odnosu na razum, Fides et ratio tvrdi drugačije. Prema T.
Akvinskom, čovjek pomoću razuma može doći do istine Boga,
Toma navodi da su najbolji primjer za to poganski filozofi,
poput: Platona i Aristotela. No razum ipak ima ograničenja, i
time, nikad neće biti precizan kao Objava. Toma je to
vjerovatno zaključio pomoću razuma, koliko god se to
paradoksalno činilo. Kako postoje mnoge različite filozofije te
su mnoge time i nesukladne jedna s drugom, činjenica jest, da
ne mogu sve biti istinite – time razum ima ograničenja. Toma je
hvaljeni katolički filozof, kojemu je nauk proglašen svetim u
enciklici Aeterni pastor. Protestanti su s druge strane, apsolutno
odbacili razum, kao nešto što je po svojoj prirodi – kao i tijelo –
grešno. Iako postoje danas, mnogi protestantski filozofi oni u
biti ne mogu predstavljati originalan protestantizam iz
šesnaestog stoljeća, jer su svi vodeći reformatori toga doba
(Luther, Calvin, Zwingl) odbacivali prirodnu teologiju, čak i kao
mogućnost iste.
Tada je s jedne strane postojalo kršćanstvo koje smatra
da je razum bitna komponenta što se tiče vjerskih pitanja, to je
zato što je prva Katolička Crkva bila pod utjecajem grčkih
filozofa, a protestantizam je smatrao razum kao nešto đavolje.
Ako je ljudsko tijelo grešno, a Pavao eksplicitno govori o tome,
onda je i razum grešan, a kršćanstvo je razvodnjeno poganskom
(grčkom) filozofijom. Vjera je po njima bila dovoljna za
spoznaju. Upravo zato mnogi protestantski filozofi koji danas
brane kršćanstvo pomoću razumskih logičko-filozofkih
argumenata, odstupaju od svoje protestantske tradicije nastale
u šesnaestom stoljeću. Za njih se može reći da i nisu baš dobro
shvatili svoje korjene. No valja ipak naglasiti kako razum
shvaćen u religiji uvijek će imati žustrog protivnika, a to je
Noćne besjede
| 116
primitivizam koji se najbolje može vidjeti u uvijek prisutnome
fideizmu.
Naime, svaka se vjera po definiciji zasniva na vjeri,
odnosno fideizmu i samim time je svaka kritika – koja počiva na
razumu – opravdana, ali i potrebna da se bolje razumije sama
stvarnost, ali i vjera kao takva. Vjernici prečesto upadaju u
zamku fideizma te nastoje živjeti ono što niti sama njihova vjera
ne propovjeda, a to je slijepo pouzdanje u autoritete ili
određena vjerska pravila. Međutim, ako neka vjera ustraje u
tome, da je to potrebno da bude ispravno, onda ona u svojoj biti
ide protiv čovjeka, a svaka vjera ili telogija (u ovom diskursku
shvaćeno kao istobitnice) koja ide protiv čovjeka, biblijskim
riječnikom ide i protiv Boga.
Francuska revulucija, koja je zapravo kulumnacija
događaja, ali i kulturno-intelektualnog duha koji joj je
prethodio, napravila je dinsktinciju između sekularnog i
religioznog. Gdje je otvoreno smatrano kako su međusobno
navedeni pojmovi nepodudarni i u svojoj biti proturiječni.
Nemoguće je da religija koja se zasniva na istinama vjere i koja
mora biti dogmatski shvaćena, bude u komplementarna
novome otvorenome svijetu koji je nastao na temeljima
Francuske revolucije i slogana: bratstvo, sloboda i jednakost,
koja je izričito naglašavala Razum kao najbitniji dio čovjeka i
onaj dio koji je ne spojiv sa religijom – stavovi su velike većine
prosvjetitelja (Didero, Rousseau, Voltaire).
U antici Platon, na primjer je bio religioznni filozof, koji
je u mnogome nadahnut pitagorejcima i njihovom mističnom
školom; Plotin, je također bio nadahnut mistikom. Osim nijh,
koji nisu uopće dovodili u pitanje opostojnost religije, a time i
vjere, postojali su i oni skeptični prema svemu tome; kao na
primjer: sofisti, atomisti, epikurejci, te možda i sâm Sokrat, kao
Noćne besjede
| 117
i kasnije Piron i Sekst Empirik. No, njihova sumnja je bila više
metodološki orijentirana, i utemeljena na epistemologiji, a ne
ontologiji, djelom je tako bilo i kod nekih prosvijetitelja koji su
bili deisti, a ne ateisti ili anti-teisti.
Razdvojenost religije i civilnog života uslijedila je
postepeno; prvotno je bila zagađena religija kao takva u
srednjem vijeku sa raznim investiturama, indulgencijama i
eskomunikacijama radi političkih, a ne religioznih svrha te je
bila trn u oku istinskim vjernicima. Da bi potom prvo raskol
zapadne Crkve za vrijeme Reformacije, koja je neupitno kamen
temeljac sekularizma, omogućila proboj sekularne misli. Iako su
reforomatori vjerovali da ono što rade jest Božja volja, oni su
zapravo i dokazano, napravili toliku štetu kršćanskoj religiji, da
od tada pa do danas nikad nije bila ista. Šteta koja je urodila
plodom za vrijeme prosvjetiteljstva, kada su intelektualci vidjeli,
ako se može bez autoriteta Katoličke Crkve, zašto se ne bi
moglo i bez kršćanstva uopće i k tome je put bio otvoren prema
deizmu. Bilo je dovoljno vjerovati da Bog postoji i da se može
spoznati razumom, a svaka organizirana religija je bila
nepotrebna.
Tek u osamnetom stoljeću – pod utjecajem znanstvene
revolucije, ali i reformacije – prvo u Engleskoj, a zatim i u
Francuskoj pojavio se pokret koji i ne smatra religiju kao
neupitni autoritet nad prirodnim svijetom. Takav način
mišljenja najbolje se vidi u britanskom filozofu David Humeu.
To je sve bila samo uvertira u ono što će nastati iz toga, a to je
Prosvjetiteljstvo, kao jedan kulturni fenomen, te na kraju i
potpuni raskid sa Crkvom, koji je prva napravila Francuska
poveljom o jednakosti i pravim čovjeka, te dokidanjem i
uništavanjem, mnogih Crkvi koje su kasnije stavljene u
Noćne besjede
| 118
vlasništvo države, a poznata katedrala Notre Dame je
„obnovljena“ kao Hram Razuma.
To je očekivano lagano, ali sigurno mijenjalo paradigmu.
Reformacija je ponajviše u Njemačkoj naštetila kršćanstvu i to
ne samo katoličkom, nego općenito kršćanstvu. Uz pomoć
reformacije ljudi su bili sve kritičniji prema religiji, naravno,
sada su bile dvije velike konfesijske – proturiječne – religije, te je
u mnogim ljudima pobunilo i kritičko razmišljanje, pogotovo
prema izvorima nastanka religije, ali i određeni bunt prema
istoj. Čovjek radi religije, koja predstavlja svojevrsnu ontološku
istinu, spreman je učiniti što god je potrebno, pa čak i podnijeti
mučeničku smrt. Kako su protestanti i katolici, ali i židovi bili
veće konfesijske religije u tadašnjoj – predindustrijskoj –
Njemačkoj. Razlike su dovodile do većih sukoba, a time je mir
bio narušen. Upravo se u tom kulturnom miljeu počela razvijati
prva kritika kršćanstva.
David Strauss sa svojim poznatim djelom Život Isusov je
doveo u pitanje kršćanstva uopće, a time i katolicizma i
protestantizma, time što je sumnjao da je Isus kao povjesna
osoba uopće postojao. Sigurno se može reći da je to i „proizvelo“
mislioce poput Feuerbacha, Marxa, Engelsa, Nietzschea, i
mnoge druge kojima je prvi aksiom u stvaranju njihove vlastite
filozofije bio taj, da Bog ne postoji, a time su i religije samo
sredstvo s kojima se ljudi kontroliraju, gdje Crkva i država rade
u simbiozi, a teologija je zapravo antropologija.
Zadnji kulturni „preporod“ ateizma i agnosticima, koji je
inzistirao na sekularnoj kulturi, ali i oštro kritizirao religiju
uopće, bio je pokret nastao na početku dvadeset i prvoog
stoljeća pod imenom „novi ateizam“. On se sastojao od ljudi koji
nisu bili stručni za religiju niti teologiju općenito, nego za druge
znanosti, od koje su većinom bile prirodne. Tako da se taj
Noćne besjede
| 119
pokret može smatrati da je bio utemeljen na scijentizmu, koji je
svojevrsni nastavak onih filozofija koje smo već spomenuli, a
začete su u reformaciji. Scientizam je pokret koji je proizvod
logičkog pozitivizma i mislioca iz Bečkog kruga, a čiji je uročni
filozof zasigurno bio David Hume koji je svojom poznatom
rečenicom na kraju svojeg djela Istraživanje o ljudskom razmu,
gdje je napisao da sve knijge koje se ne temelje ne emprijskom
istraživanju treba spaliti, tu je mislio na knjige iz teologije i
filozofske knjige koje pišu o metafizici. Iako kontradiktorno
tome u te knjige bi spadale i povijesne knjige – jer povijest nije
egzaktna znanost, a Hume je bio, međuostalom, i povjesničar.
Za nastanak scientističke filozofije zaslužan je sociolog August
Comte, koji je osnovao pokret koji se zove pozitivizam, i koji se
bazira se na pozitivnim znanostima koja se mogu istraživati, čak
je i osnovao crkvu i on je, naravno, bio glavni svećenik.
Sveprisutni scijetizam u prirodnim znanostima zapravo
degradira prirodne znanosti, te ih svodi na empirijsko iako
znamo da bez metafizičkih temelja nema prirodnih znanosti,
bar u onom smislu u kojem danas postoje. Određeni
prirodnoznanstvenici smatraju, kako pomoću kemije, fizike i
biologije možemo odgovoriti na sva pitanja, pa i ona koja se ne
tiču prvenstveno predmeta koji te znanosti proučavaju.
Primjerice scijentizam smatra da nam fizika, biologija i kemija
može dati odgovor na pitanja poput: zašto postoji išta, a ne
ništa? Što je zlo, a što je dobro? Postoji li Bog? Kako je svijet i
život nastao? Iako su to duboko metafizička pitanja, što znači
da po svom sadržaju kojim se bave, prevazilaze emprijski svijet,
i time de facto prirodne znanosti kao takve. A ako već govorimo
o metafizici. Scijetizam istu negira i to očigledno, no čudno je
da je tako, jer je astronomija koja pripada teorijskoj fizici, i
Noćne besjede
| 120
smatra se „suvremenom religijom“ većinski spekulativna
znanost.
Oni pokreti kojima je zajednička osnova kritika religije
više se ne sastoje od toga da se religiju pokuša shvatiti niti da ju
se prihvati kao integralni dio društva, nego da ju se potjera iz
javne sfere. Religiji po novome ateizmu više nije mjestu u
društvu, ne zato što ona nije istinita, nego zato što je ona
zapravo izvor zla. Iako je to teško shvatiti, po novom ateizmu,
svijet bi bio bolje mjesto bez religije. Bio bi puno humaniji i
puno zdraviji. Suprotno mišljenju većine, da nije bilo religije ne
bi bilo većine ratova i drugih zala. Može se reći da je to ona –
radikalnost – što odvaja novi ateizam od drugih kritika religije
do sada. Za razliku od Voltarevog – da nema Boga trebalo bi ga
izmisliti – mislioci poput Dawkinsa i Hitchensa smatraju da bi
bilo bolje da nikad nije postojala i da bi ju trebalo ukinuti i to ne
samo u javnom nego i u privatnom životu.
Noćne besjede
| 121
Uvod u Meditacije o prvoj filozofiji
Ako postoji filozof koji označava onu novovjekovnu prekretnicu
koju je filozofija i znanost doživjela u šesnaestom i
sedamnaestom stoljeću to bi bio Rene Descartes. Osim filozofije
bavio se fizikom i optikom, u fizici je poznat po koordinatnome
sustavu, a što se tiče same optike tu i nije baš doživio veliku
slavu. Descares pripada onoj generaciji mislilaca poput Leibniza
i Spinoze, koju osim mehaničko-geometrijskog pogleda na svijet
spaja i racionalizam, pravac u filozofiji oprečan empirizmu koji
smatra da se istinsko znanje spoznaje samo razumom, a ne
iskustvom, jer citirajući Leibinza: „Ništa nije bilo u razumu prije
iskustva, osim samog razuma“. Što se tiče filozofije kao takve,
Descartes se bavio različitim stvarima, ali one koje su ga
obilježile su bile su: pitanje Božje egzistencije i različitost tijela i
duha.
Ta pitanje je obradio u svojim djelima koji se
međusobno nadopunjuju, to su: Meditacije o prvoj filozofiji i
Rasprava o metodi. Descartes je svoju knjigu nazvao Meditacije
o prvoj filozofiji (dalje: Meditacije) po uzoru na Stagiranina i
njegovo poimanje metafizike kao discipline koja proučava
nadiskustvenu zbilju, a nazvao ju je prva filozofija (de prima
philosophia). Iako vjernik/katolik Descartes smatra da je pitanje
Božje egzistencije i besmrtnost duše više filozofske naravi, nego
li teološke. Na njega je veliki utjecaj imao Toma Akvinski kojega
Noćne besjede
| 122
je puno čitao, jer je upravo Toma prvi napravio distinkciju
između teologije koja pručava objavu tj. Sveto pismo i filozofije
koja razumom nastoji objasniti stvarnost.
Po uzoru na Bibliju smatra da čovjek osim nadnaravne
spoznaje Boga ima i naravnu spoznaju Boga i u svom duhu te se
može reći kako anticipira 1. vatikanski sabor, Descartes piše:
„sve ono što se može znati o Bogu ne treba razlozima tražiti
nigdje drugdje nego nam može otkriti naš vlastiti duh.‟37
Već u početku Meditacija nastoji istaknuti da se svi
argumenti protiv Boga temelje na dva principa, a to je davanje
Bogu ljudskih atributa, ili to da mi ljudi pokušavamo odrediti
što bi Bog trebao činiti. Kada pogledamoto doista i jest tako.
Danas kada netko pokuša opovrgnuti Boga često postavlja
pitanja poput: kako je Bog mogao dopustiti patnju? ili zašto je
Bog napravio tako? – međutim Descartes smatra da to nisu
dobra pitanja, jer nastoje oduzeti Svemoćnom biću njegovu
svemoćnost kao atribut. Naime, kako mi, ljudi, kao ograničena
bića, možemo pitati Boga – zašto si nas stvorio takve i takve, a
ne takve i takve? – to su naše ljudske želje i naše poimanje koje
nije u skladu sa božanskim, utoliko takva pitanja nisu dobra
pitanja. Osim toga, Descartes ističe kako antromoporfizacijom
Boga, tj. davanjem Bogu ljudskih atributa, čovjek prigovara
Bogu iz njegove ljudske perspektive i zamjera mu – što je suludo
ukoliko je Bog Stvoritelj svega vidljivog i nevidljivog. Davanjem
Bogu ljudskih atributa mi Boga svodima na ono ljudsko, a to je
konačno i nesavršeno, i na taj način ukidamo Bogu božansko.
Cilj Desartovih Meditacija jest nastojanje da se pokaže
da je spoznaja Boga i duha najsigurnija spoznaja od svih, te da
do te spoznaje dolazimo umom odnosno razumom, a ne
osjetiloma koja su nepouzdana, s toga Descartes piše:
37 RENÉ DESCARTES, Meditacije o prvoj filozofiji, Izvori i Tokovi, Zagreb, 1975., str. 188.
Noćne besjede
| 123
…da ljudi imaju tijela i slično, u što nije nikad ozbiljno sumnjao nitko zdrave
pameti, nego jer se razmišljajući o njima spoznaje kako oni nisu tako čvrst ni
tako bjelodani kao što su oni spomoći koji dolazimo do spoznaje o našem
duhu i bogu; stoga što su ti najsigurniji i najbjelodaniji od svih koje može
spoznati ljudski um.38
Descartes nastoji dokazati da je spoznaja razumom
istinska spoznaja, a ne spoznaja osjetilima, jer su ona varljiva, za
primjer uzima razliku između jave i sna, kada spavamo mi smo
sigurni da je to stvarnost sve dok se probudimo, tako da taj
princip namjenjuje i za ovaj „stvarni“ svijet. Desartes indirektno
postavlja jedno veoma zaniljivo pitanje – što je stvarnost? Kako
se može razaznati od jave koja se čini jednako tako stvarna.
Odgovor na to pitanje pronalazi u razumu, odnosno
diskurzivnom mišljenju koji se temelji na a priori idejama.
Da dokaže svoju tezu on nastoji provesti eksperiment
tako da na mjesto Boga koji je izvor sve istine i točnosti, stavlja
obmanjivača koji će ga zavaravati u svemu, tako da će Descartes
sumnjati u sve što postoji, nastojeći otkriti da li možemo
spoznati išta sigurno i jasno: „odbacujući – naime – sve ono što
bi se i najmanje moglo posumnjati, ništa manje tako kao da bih
otkrijo da je u cijelosti lažno; i nastavit ću tako sve dok ne
spoznam što god sigurno ili ako pak ništa drugo, barem da
spoznam, zasigurno kako ništa nije sigurno.‟39
Odbacivajući svu spoznaju koja nije sigurna dovodi ga
do potpune skepse u stvarnost gdje sumnja u nebo, tijela i
vlastitog sebe, gdje dolazi do novovjekovne prekretnice.
Poznata kartezianska sumnja nastoji time što sumnja u sve, doći
do jedne neupitne istine u koju se ne može sumnjati. Čovjek
može sumnjati u sve što postoji, ali ne i u samoga sebe, jer je on
taj koji sumnja, ukoliko mi i neznamo što postoji, apsurd je
38 Isto., str. 197. 39 Isto., str. 203.
Noćne besjede
| 124
tvrditi i da mi ne postojimo, jer tko misli. „Ja jesam, ja
egzistiram, koliko god puta izrekao ili duhom poimao, nužno
jest instinit.‟40 Odatle poznata uzrečica: Cogito, ergo sum!
Descartes iz svoga mišljenja dolazi do svoje egzistencije.
Ovdje se postavlja jedno pitanje, a i Descartes ga anticipira,
ukoliko je mišljenje nužno povezano sa egzistencijom: znači li
to da prestankom mišljenja dolazi i do prestanka egzistencije?
„…a može biti: prestanem li sa svakim mišljenjem, prestajem
odmah i sa svim bitkom.‟41 Nije odgovorio na ovo pitanje, ali
nije ni trebao, jer je i sam rekao o kojoj temi piše, a da se
drugim neće baviti, to je ostavio nama. Desartes je smatrao da i
kad sanjamo mislimo, naravno, to je neki drugi oblik mišljenja.
Descartes je mišljenjem (res cogitas) smatrao osnovnim
bitkom čovjeka uopće odnosno čovjek može biti napravljen od
protežnog tijela koje se može promatrati, okusiti, oblikovati,
dok sam duh nema mnoge atribute koje tijelo ima, tako da to
tijelo ne čini čovjeka čovjekom. U svojoj biti on može biti i bez
njega, jer čovjek može izgubit nogu ili ruku, pa postojat, dok,
ako prestane misliti - prestane biti. Descartes nije napravio
distinkciju između razuma, duha, intelekta, uma i duše. Nije ih
baš posebno razdvojio, ali nastoji definirati čovjeka kao biće
koje ovisi o razumu više nego li tijelu.
Čovjeka nastoji predočiti kao biće koje niječe, sumnja,
hoće, ističe razliku od sebe (subjekta) onoga „Ja“, misleće stvari
i tijela – svijeta – objekta, protežne stvari. Descartes je ovdje
naglasio razliku dvije stvarnost, one unutarnje koja je razum i
vanjske koja je svijet, tu dolazimo do karakterističnog
kartezijanskog dualizma, koji razlikuje dvije supstancije res
cogitas i res extensa.
40 Isto., str. 204. 41 Isto., str. 205.
Noćne besjede
| 125
Ta razlika dviju supstanciji i njihovih atributa i esencija po
Johnu R. Searlu izgledala bi ovako:
Supstancija
um Tijelo
Esencija mišljenje,
svijest
protežnost
Atributi
slobodno,
nedjeljivo,
najlakše
spoznato
determinirano,
uništivo, djeljivo
Slika 1.42
Ovdje je veoma bitno naglasiti razliku koju možemo
interpretirati od onoga „ja jesam“, možda je samo riječ o
pogrešci u ljudskom pismu i izražavanju kao što tvrdi B. Russell
ili je nešto drugo u pitanju. Kada se kaže ja mislim, onda postoji
ono ja i radnja mislim, to možemo objasniti poput radnje koja
je poput probave koja obavlja zadaću za koju je stvorena -
mišljenje i probavljanje - su u formi iste stvari, jer obrađuju
nekakve podatke. Dok ono ja, je nezavisno od radnje mislim -
ima ulogu u mišljenju kao crijeva u probavi, odnosno ono ja je
oruđe pomoću kojeg je mišljenje uopće moguće.
Bertrand Russellova interpretacija riječi ja ide u prilog
tome da neki filozofski problemi uistinu ne postoje nigdje
drugdje nego u jezku, kojim se očigledno neke pojave u
stvarnosti ne mogu izraziti pravilno. Polazeći od analitičke
filozofije koja razlikuje semantiku od sintakse Russell piše:
42 JOHN R. SEARLE, Mind: A Brief Introduction, Oxford University Press, New York, 2004., str. 16.
Noćne besjede
| 126
„Riječ „ja“ pogodna je gramatički, ali ne označava ono što je
dato. Kad dalje kaže: „Ja sam stvar koja misli“, on je već
nekritički upotrebio aparat kategorija koji mu je stavila na
raspolaganje skolastika. On nigdje ne dokazuje da je mislima
potreban mislilac, a ne postoji ni neki drugi razlog da se u to
vjeruje, osim u izvjesnom gramatičkom smislu.‟43 Valja
napomenuti i Kantov opis samosvjesti, jer ono „Ja mislim“ jest u
biti deduktivni zaključak o svjesnosti sebe – razlike subjekta
(mene, ja, sebe) i objekta (svijet, cjelina, ono, tamo) naspram
svijeta „subjekat koji misli istovremeno svoj svojstven objekat‟44
Alegorijom voska Descartes anticipira Kantove apriorne
zorove, gdje nastoji objasniti da vosak ima određenu struturu
koju mu je on dao svojim uvidom duha (solius mentis inspectio),
a ono što je zapazio osjetilima nije stalno, jer kad približimo
vosak ognju on se rastopi, promjeni boju čime gubi prvobitnu
formu, tako da se Descartes pita – što je zapravo vosak?
Pokušava objasniti da se stvari koje spoznajemo osjetom
promjenjive i nesigurne, pa piše: „valja primjetiti, on [vosak]
nije spoznat ni gledanjem, ni diranjem, ni zamišljanjem – niti
ikad bijaše, iako se tako prije činilo – nego samo uvidom
duha.‟45
Descartes je spoznaju odredio kao refleksivo
promatranje našega duha vanjskoga svijeta, osjetila nisu
pouzdana niti služa za spoznaju nego više kao oruđe duha
kojim on zahvaća predmet i razumjevanjem ga spoznaje. Od
svih spoznaja ona koja je najviše jasna i bjelodana je spoznaja
samoga sebe.
Searlova interpretacija Descarta ide u prilog činjenici da
je doživljavanje vanjskoga svijeta putem osjetila predodžba koju
43 BERTRAND RASEL, Istorija zapadne filosofije, Kosmos, Beograd, 1962., str. 547. 44 IMMANUEL KANT, Kritka čistog uma, Kultura, Beograd, 1958., str. 397. 45 R. DESCARTES, Nav. dj., str. 207.
Noćne besjede
| 127
doživljavamo po mjerilima već zapisanima u duhu, a ne stvari
po sebi „I perceive not the hand in itself, but rather a certain
visual representation of the hand, a kind of mental picture of
the hand. (Ja ne doživljavam ruku po sebi, nego kao vizualnu
reprezentaciju moje metalne slike o ruci)‟46.
U trećem poglavlju Meditacija Descatres razvija svoj
argument za Božiju opostojnost koji je preuzeo od Anselma
engleskog nadbiskupa iz 11. Stoljeća.. Mnogi filozofi ne
prihvaćaju argument za Božju opostojnost koji se zove ontološki
kako ga je Kant nazvao, kako od Anselma tako ni od Descatresa
i Leibniza koji su ga usavršili. Descatres ima dva slična
argumenta kojima želi dokazati Boga, prvi se nalazi u trećoj
meditaciji, a drugi u petoj.
Da se bolje razumije argument u trećoj meditaciji
moramo izložiti sve ono što Descartes smatra da je potrebno da
ga se razumije. Mnogi filozofi odbijaju ovakvu vrstu argumenta
iz njegove jednostavnosti, što Descartes naglašava, argument
jest jednostavan zato i jest bjelodan i točan po Descartesu.
Po Descartesu, misli možemo podijeliti u dva reda, prvi
su ideje, to su sve one slike koje predočavamo kada mislimo o
nekim predmetima poput neba, psa, sladoleda – svakom
predmetu odgovara neka ideja. Druge vrste misli su one koje
koristimo kada se bojimo, hoćemo, volimo, ljutimo se, od tih
misli jedne se zovu voljama druge sudovima. Ovdje valja
naglasiti da razlikujemo ideju – volju – sudove.
Ideje same po sebi nisu loše kad ne djeluju jedna na
drugu, volje isto tako jer htjeti nešto čega nema ne mora značiti
da ono nije istinito, dok sami sudovi mogu pogriješiti samo ako
ih promatramo u odnosu na nešto odvojeno od mene. Descartes
razlikuje tri vrste ideja, jedne su one koje su urođene, druge su
46 J. R. SEARLE, Nav. dj., str. 22.
Noćne besjede
| 128
došle od nečega vanjskog, a treće su one koje mi sami
proizvodimo, iako ni sam nije potpuno siguran odakle sve ideje
dolaze.
Stvari koje su urođene su one koje on smatra da su
nezavisne od vanjskih poticaja, to su istina, mišljenje, ljubav,
dobro. Jer čovjek koji je slijep zna šta je dobro ima osjećaj za
dobro, a to nije nešto prodošlo niti stvoreno od čovjeka. One
stvari koje mi proizvodimo su kentauri, demoni, anđeli, jer ih
proizvodimo u svome umu pomoću spajanja jednostavnih ideja
u složene ideje. Najbolji je primjer koji je David Hume naveo:
dvije jednostavne ideje poput planine i zlata, tvore jednu
složenu ideju – zlatnu planinu, ona ona postoji samo u našemu
umu, a ne u zbilji. I treće ideje su one stvari koje dolaze izvana,
a to su toplina sunca, šuštanje lišća, itd.
Od Descartova shvaćanja ideja i kako se one razlikuju
dovodi ga do argumenta koji izvodi iz definicije Boga kao
beskonačnoga i savršenog bića. Ukoliko je čovjek konačno biće
on ne može imati u sebi urođenu ideju beskonačnoga bića, bar
nikako sâm od sebe. Jer kako nešto konačno, određeno u
vremenu i prostoru i spoznaji same stvarnosti može imati ideju
beskonačno svemogućega bića od kojeg se ništa veće ne može
zamisliti? Tako da isto čovjek tu ideju beskonačnoga bića ne
može ni sâm proizvesti. Ideje koje sami prozvodimo se opet
nadovezuju iz urođenih apriornih zorova razuma i osjetilnih
predmeta koje spoznajemo tim razumom. Descartes ponavlja
kako ni sam nije siguran za spoznaju osjetilnih stvari niti može
razlikovati da li je toplina neka supstancija ili je samo lišenosti
hladnoće, a konačno biće kakvo je čovjek nije sposobno
proizvesti ideju koja je u svome pojmu beskonačna i misliti istu,
a ta ideja (misao) postoji, onda očigledno dolazi izvan čovjeka
samog, to jest vanjskim utjecajem. Dakle, Descartes piše: „Jer
Noćne besjede
| 129
iako je u meni ideja supstancije zbog samog toga što sam
supstancija, ipak – budući sam sam konačan – ne bi bilo ideje
beskonačne supstancije, da ona ne potječe od neke druge
supstancije koja je istinski beskonačna.‟47 Ta beskonačna
supstancija od koje nam potječe ideja beskonačne supstancije
zove se Bog.
Za sve one koji sumnjaju u mišljenje savršenog i
beskonačnog, Descartes ističe da sam pojam da čovjek nešto
želi, hoće, ima čežnju za nečim, sumnja ili misli dolazi do
konkluzije o beskonačnoj savršenosti, ili potrazi čovjeka za
onim što mi zovemo Bogom. Bog je a priorna spoznaja u
čovjeku samom koji ga održava, jer čovjek ne može biti – sam
po sebi – već samo po nečemu većem od njega. Nedostantci
ljudski upućuju na moguće savršenstvo, a Boga čovjek nije
izmislio jer mu ništa ne može oduzeti niti pridodati.
U četvrtoj meditaciji Descartes pravi razliku između
istinitoga i lažnoga, odnosno pokušava opravdati ljudske greške
u mišljenju, pa se on pita da li nas to Bog obmanjuje, ali
naravno to je nemoguće jer je Bog dobar, a odgovor nalazi u
razlici između razuma i volje.
Dok je mnogo bolje na pitanje volje (voluntas) i razuma
(intellectus) odgovorila religija. Descartes nastoji pokazati da
čovjek nikada neće pogriješiti ako uskladi razum i volju, jer
razlog naše pogreške leži u tome što naša volja nadilazi razum i
tako dolazimo do sudova koje ne spoznajemo jasno i odjelito te
griješimo, Descartes piše: „…volja doseže dalje od razuma – ne
zadržavam je u istim granicama, nego je protežem i na one
stvari koje ne razumijem; a kako pri tome biva neodlučna, lako
odstupa od istinitog i dobrog, te se ja tako varam i griješim.‟48
47 R. DESCARTES, Nav. dj., str. 215. 48 Isto., str. 223.
Noćne besjede
| 130
Smatramo da ova razlike volje i razuma jasno predočava
mnoge ljudske probleme koje zahvaća sve pore života. Kada
nešto jako želimo naša volja prednjači i zamagljuje razum koji je
mora vodit slijepu volju. Pomoću razuma možemo sve one loše
posljedice nečega shvatiti i spriječiti, dok volja funkcionira više
kao slijepi nagon, koji uopće ne računa posljedice našeg
djelovanja kako prema drugima tako i prema nama samima.
Volja je čin ljudski kada ima htjenje prema nečemu u svojoj biti
je dobra, jer nam pomaže da idemo prema nečemu, ali samo
ako je u skladu s razumom koji služi kao pametni „prijatelj“ te
nas spriječava neželjenih posljedica htjenja, tj. želje.
U petoj meditaciji Descartes izlaže drugi dokaz za Božju
opostojnost tzv. ontološki argument, onaj kojeg je prije njega
iznio Anselmo, a kojega je kasnije Leibniz nadogradio da bi ga
Kant označio kao nevaljan jer egzistencija sama po sebi nije
predikat koji se može dodati nekom biću i njegovom pojmu. U
20. stoljeću Alvin Plantinga je pomoću modalne logike iznio
svoju verziju ontološkog argumenta koji je po logički valjan.
Descartes svoju verziju ontološkog argumenta izlaže
ovako: Bog je najviše biće, najsavršenije i najbeskonačnije, Bog
ima u svom pojmu sva svršenstva - jedno od tih savršenstava je i
egzistencija – Bog je jedino biće koje u svojoj esenciji odnosno
biti ima egzistenciju – odatle proizlazi da Bog postoji. Argument
kao takav stoji, iako ga Immanuel Kant ne prihvaća. Ukoliko je
Bog kao pojam predstavljen kao najsavršenije biće, onda to biće
baš zato što je najsavršenije nužno i treba postojati, jer ne bi
bilo najsavršenije. Ako postoji samo u razumu, onda nije
stvarno biće, time je svako biće koje postoji u stvarnosti bilo
veće i savršenije od bića koje postoji samo u umu. Ako bi to biće
postojalo samo u našem mišljenju to bi značilo da svako biće
koje postoji u stvarnosti je veće biće od onoga koje postoji samo
Noćne besjede
| 131
u mišljenju, a iz toga proizlazi da biće iznad kojeg nije moguće
ništa veće misliti jest biće iznad kojeg jest moguće misliti nešto
veće - a to je protuslovno. No, činjenica da čovjek kao konačno
biće može misliti o najsavršenijem biću, onda to biće nužno
mora i egzistirati – jer čovjek o njemu ne bi mogao niti misliti –
ovdje se oba Descartova argumenta nadopunjuju.
Kada se govori o utjecajnom filozofijama onda se mora
spomenuti i Descartesa koji je zadužio svijet filozofije i svijet
kao takav time što je napokon shvatio posebnost ljudske
induvidue. Kasnije se njegova filozofija neprecizno interpetirala
u jedan iduvidualistički sustav, koji teži bezboštvu, no Descartes
to svakako nije imao na umu i sam vjernik, ostao je do groba
vjeran Katoličkoj Crkvi iako su njegova djela stavljena na popis
zabranjenih knjiga. Razlog tomu jest činjenica da se njegov
kartezijanski dualizam ili supstancijalni dualizam, gdje su duša i
tijelo različiti i potpuno nespojivi – u suprotnosti s onim što
naučava Katolička Crkva koja tvrdi da čovjeka nakon smrti u
eshatonu čeka tjelesno uskrsnuće – što znači tijelo i duh, dok je
Descartes tijelo, kao i Platon prije njega, odbacivao kao nešto
samo po sebi grešno i mehanično. Sveti papa Ivan Pavao II.
ispravio je veliku grešku kršćanskog učenja koje je stoljećima
bilo pod utjecajem neoplatonizma time što je ljudsko tijelo
proglasio sakramentom.49
49 Vidi: teologija tijela od pape Ivana Pavla II. u djelu: Muško i žensko stvori i, sv. I. i II. u izdanju Verbuma u Splitu 2012. i 2013. godine.
Noćne besjede
| 132
Smisao života je…
Smisao života je pitanje svih pitanja; filozofskih, religioznih i
političkih promišljanja. Ono zvuči veoma poznato, skoro
svakome dostupno pitanje na koje - po nekima - nitko nikad
nije dao „smislen“ odgovor. Iako su mnogi mislioci kroz povijest
davali svoje mišljenja o tome što je Smisao; počevši od drevnih
plemena bliskog istoka smještenih između međuriječja Eufrata i
Tigris, pa sve do današnjih dana, u vremenu koje odiše
napretkom, znanosti i tehnologijom – pitanje Smisla skoro pa
nikad nije bilo aktualnije, a postoje i dobri razlozi za to.
Prva prepreka na koju se nailazi kada se govori o Smislu
jest odnos subjekta i objekta. Činjenica jest da je čovjek
subjektivno biće. To je veoma bitno za metafizičke, religiozne i
etičke sudove, jer, u svijetu koji odiše potragom za „teorijom
svega“, odnosno objektivnošću samog svijeta, pitanje Smisla više
ne može biti subjektivno pitanje – jer onda ruši cijelu
paradigmu kao takvu. Razmislimo, odnos čovjek-svijet je prvi
odnos uopće; čovjek je uvijek gledao na svijet iz svoje ljudske
perspektive, priroda je bilo nešto strano. Odmak od toga
postignut je kulturno-intelektualnim pokretom koji se zove
Prosvjetiteljstvo. Time je postignuto da čovjek više ne prometra
svijet koji mu je stran. Već da on i postaje svijet. Čovjek je svijet
i svijet je čovjek. Takva misao se najviše očituje u klasičnom
njemačkom idealizmu. Filozofiji koja niječe razliku Bitka i bića i
Noćne besjede
| 133
koja postavlja subjekta kao stvaralački čin objekta. Istina je u
čovjeku, time čovjek više ne mora tragati za ničim doli onim što
već nosi u sebi. Prosvjetiteljstvo iako je primarnu kritku imalo
protiv religije, njezini mislioci i nesvjesno išli su i protiv
znanosti, iako su naglašavali uporabu razuma.
Upravo je prosvjetiteljstvo težilo napretku i znanosti iz
koje je kasnije proizašao tehnologizirani svijet kakav nam je
danas poznat. Prosvjetiteljstvo nije donijelo znanost niti je
napustilo praznovjerje. Ne, nikako! Nego je jedno praznovjerje
zamjenilo drugo. Slijepa vjera u napredak, no napredak čemu?
Što je to napretak – nikad nam nije odgovoreno! A znanost je
postalo samo ono što što odgovara vladajućoj paradigmi. Doista,
prosvjetitetlji su se borili protiv jednog sistema koji je
privatizirao intelektualno-kulturnu sferu čovjeka; koji je
oslikavao sve svoje neistomišljenike kao neprijatelje – drugim –
koji je sadržajno drugčiji, no formalno indenetičan.
Gdje se tu dogodio diskontinuitet? Kako je čovjek
„stvoren na sliku Božju“, došao do ontološke istovjetnosti sa
nižim primatima? Nekad je čovjek bio centar svemira i prijatelj
s bogovima. U toj mitološko-filozofskom miljeu bio je ipak
nešto više od puke životinje. Imao je duh, dušu, razum, intelekt
– sve ono što čini jednog čovjek teološkim jezikom svetim
(izdvojenim). No, čovjek odavno više nije centar planeta Zemlje,
a kamoli svemira. On je zapravo samo jedno biće u oceanu bića
koja su postojala, koja postoje i koja će kad-tad izumrijeti, i čiji
je Smisao uvjetovan, odnosno determiniran.
Slobodna volja danas se u intelektualnim krugovima, što
filozofskim, što teološkim (kalvinizam) i prirodoznastvenim,
smatra fantastikom koja ima religiozne pretpostavke, a time ne
odgovara trenutoj paradigmi. Dva su glavna razloga za to. Prvi
Noćne besjede
| 134
je anti-religiozni utjecaj prosvjetiteljstva, a drugi tehničko-
znanstvena paradigma svijeta.
1. „Mračni“ srednji vijek niti je bio mračan niti je bio
protu-znanstven niti dogmatski drijemež kako gospodin Kant
voli zvati sve ono što ne razumije. Srednji vijek je bilo jedno
vrijeme u povijesti čovječanstva koje je živjelo najbolje u danim
mogućnostima. Ljudi prelako zaboravljaju da KC nije kriva što u
srednjemu vijeku nije bilo neke druge organiziranije i
kozmopolitskije institucije osim nje. Naime, obično se smatra
da srednji vijek počinje padom Zapadnog Rimskoga Carstva ili
krunidbom Karla Velikog. To je vrijeme velikih migracija
istočnih naroda i vrijeme veliko oskudice; hrane, knjiga,
higijene, medicinske skrbi, tehnologije i najbitnije – nade.
Jedina institucija koja je mogla u to specifično razdoblje
ljudskog postojanja sve to pružiti bila je KC. Ona je jedina težila
jedinstvu civilizacije bez obzira na spol ili narodnost. Istina,
zahtjevala je da svi budu kršteni, no mala je to „kazna“ s
obzirom što se sve dogodilo nakon srednjega vijek, kada je
nastupio tkz. vrijeme apsolutizma (o dvadesetom stoljeću
nećemo niti govoriti.)
Prosvjetljenje koje je udarilo zadnji pečat europskom
feudalizmu 1789. godine, prozvalo je sve ono prije – „mračnim“.
Jer, ako su oni svjetlo razuma – iluminares – onda su njihovi
intelektualni neistomišljenici predstavljali mrak spoznaje,
odnosno ne-spoznaju. Upravo zato je dan danas toliko
negativnih stajališta izraženo protiv bilo kakve religije. Štoviše,
iako je srednji vijek, što se tiče ratova i toliko „omiljene“
inkvizicije bio puno blaži i humaniji od apsolutizma, gdje je
puno više ljudi umrlo od gladi i u ratovima, svejedno je puno
negativnosti usmjereno na nj. No, neki će spomenuti „vjerske
ratove“ koji su vođeni u ime religije, posebice Katoličke, pritom
Noćne besjede
| 135
zaboravljajući da su „Katolička“ Francuska i Osmansko Carstvo
bili u savezu dvijestopedeset godina, sve dok naposljetku nisu
oslabili Habsburšku monarhiju.
Čovjek je razumno biće i kao takvo nastoji na temelju
empirijskog i promišljenog donijeti konačan zaključak o svijetu.
Nažalost po pitanju KC skoro pa uvijek je pogrešan. Zašto je to
tako? Odgovor je suviše jednostavan; moderni ubrzani svijet, u
kojem čovjek nema vremena za svoju obitelj, a kamoli za
ozbiljnu studiju o povijesti, filozofiji ili teologiji; intelektualna
lijenost, čije je uzrok konzumerizam, odnosno unutrašnja
praznina u čovjeku koja nastoji pronaći vječitost za koju je
stvorena u materijalim stvarima, time nikad zadovoljna upada u
začarani krug kupovanja i bacanja; te naposljetku i mediji.
Američki lingvist židovskog podrijetla Noam Chomsky u svojoj
knjizi Mediji, propaganda i sistem izrekao je nešto veoma
zabrinjavajuće; naime, ono što u totalitarnim društvima –
nacističkog i komunističkog - služi za kontrolu stanovištva, a to
je sila, odnosno, vojska i policija, u demokratskom su mediji.
Tko ima medije on kontrolira svijet. Time i čovjeka. Upravo
zato velika većina ljudi koji nikad nisu studirali povijest,
ozbiljnu filozofiju ili teologiju, a puna su im usta argumenata
protiv Crkve, religije i Boga, su toliko dezinformirani. Naime,
kako netko tko niti jedan znanstveni članak o srednjemu vijeku
ili Križarskim ratovima nije pročitao, može uopće govoriti o
tome? Kakvim se on ili ona informacijama služi? Kad upalimo
televiziju ili internet portale, odgovor je jasan. Tako dolazimo
do jednoga paradoksa suvremene civilizacije; umjesto da
budemo što informativniji i obrazovaniji, ljudi su sve više
automatiziraniji (to uključuje i viskoko obrazovane) i
dezinformiraniji.
Noćne besjede
| 136
2. Postoji nekoliko različitih pojmova u filozofskoj
terminologiji, a svi imaju indentično značenje. Rabljeni su u
različitim povijesnim razdobljima, a uvijek su ih rabili anti-
metafizičari. Ljudi koji su smatrali da jedini svijet, ili tehnički
rečeno – objekt – koji postoji jest onaj svijet koji empirijski
možemo dožvijeti. To je svijet kvantitativnog mjerenja,
eksperimenta i prirode, te svijeta koji je nastao igrom slučaja.
Iako postoje neke razlike, one su toliko minimalne, da možemo
sa sigurnošću reći kako su materijalisti, atomisti, nominalisti,
pozitivisti i naturalisti, dio jednog te istog novčića. Zanimljivo je
to što, iako volimo misliti da živimo u postmodernoj kulturi,
zapravo se nismo makli od dobrog starog modernizma. Jer,
danas u tkz. postmodernom svijetu nitko ne smatra da riječi
nemaju objektivno značenje kada je u pitanju neki lijek ili otrov
za štakore, no kada su u pitanju religijski i etički sudovi,
relativizam kao takav dolazi brže nego li svjetlo. Ali to nije
postmodernizam, nego modernizam, odnosno intelektualna
„elita“ nije se makla od francuskih materijalista.
Današnji svijet je duboko prožet napretkom u nešto što
nitko ne zna što, ali svi vjeruju da je moralnije, bolje i
smislenije. Scientizam je napokon dobio svoje mjesto u svijetu
spoznaje; po njemu sve što se ne može znanstveno dokazati
nema smisla. A nešto što nema smisla je bezvrijedno. Odavno je
poznato svim slobodnim umovima da znanstvena spoznaja
svijeta jest zapravo jedna vrsta metode, ništa drugo. Znanost
nam ne može ništa reći o estetskim, etičkim ili metafizičkim
sudovima. Čak je i matematika kao takva apstraktna pojava koju
se ne može znanstveno verificirati. Nitko ne može ući u dućan i
kupiti broj 5 ili deset kilograma kvarkova, ali nitko ne sumnja u
njihovo postojanje. Zašto je onda stvar drugačija za metafiziku
ukoliko je bazirana na logici i zdravom razumu?
Noćne besjede
| 137
Odgovor na to pitanje se krije u naivnosti Aristotela i
njegovog pogleda na znanost. „Svaki čovjek po prirodi teži
znanju“, reče on i ostade živ. Bilo bi zanimljivo slušati odgovor
koji bi dobili od njega kada bi znao kako je nastala
Enciklopedija Britanica. Naime, Enciklopedija nije nastala zbog
nekog plementog čina koji u samom centru svoga etnosa stavlja
znanje i intelektualni napredak, već zbog volje za moć kako
Nietzsche reče. Englezi koji su višestoljetni neprijetelji Francuza
čuvši kako su oni po prvi put u povijesti izdali sumu do tada
cjelokupnog znanja u više svezaka poznatoj tzv. Enciklopediju
od Diderota i D`Lamberta, englezi su brže bolje samo iz inata
Francuzima napravili svoju verziju Enciklopedije i nazvali je
Britanica. Činjenica je da znanost iako teži kao i svako znanje
objektivnosti, ipak je često alat u rukama vladajuće ideologije i
kao takva je pristrana. Odnosno, sve ono što ne ulazi u
vladajuću paradigmu odbacije se kao nekakvu vrstu hereze.
Ogledni primjer toga jest filozofsko djelo Thomasa Nagela: Um i
kozmos (2012.), u kojem on kao ateist i priznati filozof koji se
bavi problemima svijesti, odnosno filozofije uma; kritizira
modernu paradigmu redukcionističkoga darwinizma koje neke
činjenice naše svijesti jednostavno ne može objasniti. No on tu
ne staje, naime, on tvrdi da je trenutkna paradigma toliko kriva
da ide u koaliziju sa nekim empirijskim činjenicama. On navodi
primjer kako prirodna selekcija nikako ne može objasniti
vrijednosti u ljudima, npr. zašto je ljudima žao kada neka vrsta
nosorga izumre, itd. Iako postoji jedna kvazi disciplina koja se
time bavi, a zove se sociobiologije, ona je nažalost logički
nekohorentna, tj. aljkava filozofija. Koja na pitanja zašto je to
tako, a ne nekako drugačije odgovara puno lošije nego li i
najgori teolog. Nagel polemizira i dolazi do jednog veoma
„zastrašujučeg“ zaključka. Naime, po Nagelu teizam ima bolja
Noćne besjede
| 138
objašnjenja, nego li darwinizam, pogotovo na pitanja iz
područja morala, vrijednosti, osobnog indentiteta, svijesti, itd.
Ukoliko je sve determinirano kako nas moderna znanost
uči (bez obzira na kvantnu mehaniku) čovjek ne može biti
slobodan. Odnosno, sloboda kao takva jest samo privid i ništa
više. Mi smo organska bića i kao takva podložni smo prirodnim
zakonima do te mjere da postoji nekakva ultra pametna
znanostvena formula koja ima sve varijable, mogli bi smo
izračunati što mislimo, što ćemo napraviti i kada ćemo umrijeti.
Naravno, zagovornici ovakvih ideja kada su primorani obraniti
svoja stajališta nemaju nikakve racionalne argumente i upadaju
u nekakvu vrstu spoznajne rupe, gdje rade ono isto što
prigovaraju teolozima.
Kada na primjer neki nadobudni student filozofije pita
starog župnika da mu objasni nešto iz Biblije što mu nije jasno,
župnik ako ne zna odgovor nikad neće reći ne znam, nego skoro
uvijek će nastojati objasniti iako ni sâm ne zna pozivajući se na
Božju svemoćnost i dobrotu. Identičnu stvar rade i znanstvenici
kada ih se stjera u kut. Primjetite jednu stvar, scientisti vjeruju,
tako je, vjeruju, da će znanost jednog dana moći odgovoriti na
sva pitanja. Što je lijepo? Što je dobro? Što je istina? I kada ga
upitate kako to zna ili mu kažete da znanost nije riješila tisuću
godina stare zagonetke, on će jednostavno reći da – još nije, ali
hoće. Kao i liječnici, kada ne znaju uzrok neke bolesti, sve će
prepisati genetici. No, kada ih pitate kako zna da je genetika,
reći će nema šta drugo bit, odnosno liječnik je riješio vaše
pitanje odgovorom koji znači sve, ali ne znači baš ništa.
Moderna je fizika tako napokon došla do svojih
metafizičkih korijena ultra popularnom teorijom po kojoj osim
našeg, postoji više svemira, skoro pa beskonačno mnogo
svemira, tzv. multiverse teorija. Iako ta teorija nikad neće biti
Noćne besjede
| 139
dio kurikula prirodnih znanosti jer prevazilazi empriju kao
takvu, ona je svejedno popularna svaki put kada se raspravlja o
vječnom pitanju Boga. U ovom stadiju kakvim smo sada čovjek
je drugotan u odnosu na svijet, tako da možemo jednostavnom
formulacijom vidjeti kako je odnos svijet – čovjek temelj
današnje paradigme, tj. objekt je točan i nezavisan od nas samih
koji smo samo učesnici u njegovm djelovanju. Uzdizanjem
svijeta, a minoriziranjem čovjeka dolazi se do nekoliko
nepoželjnih stvari.
Prva je dehumanizacija samog čovjeka, gdje on više nije
biće nad bićima, makar u sekularno humanističkom svijetu. Već
zagađivač i potrošač, ubojica životinja i nazadna primitivna
beštija koja samo vodi ratove i vjeruje u izmišljene bogove.
Zanimljivo je da su nekad originalni renesansni humanisti
uzdizali čovjeka i njegovu ontološku vrijednost, nekad čak i
ispred samog Boga. Dok su danas tzv. humanisti zapravo
mrzitelji ljudskog roda, iz jednostavne činjenice jer su
poistovječili čovjeka sa životinjom. Tako se australski filozof
Peter Singer zalagao za pobačaj i ubojstvo nerođene i rođene
djece ako imaju nekakav hendikep, dok se s druge strane borio
za prava životinja i davanje statusa „osobe“ čimpanzi i gorili.
Gdje je tu čovjek? Postavlja se pitanje, kada je sve ostalo postalo
važnije od samog čovjeka. Okoliš, svemir, znanost ne da nisu
važni, dapače, ali stavit ih ispred Homo sapiensa jest velika
greška koju su počinili samo farizeji u Jeruzalemu kada su
smatrali blasfemijom kada je Isus Krist rekao da čovjek nije
stvoren za subotu, već subota za čovjeka odnosno čovjek mora
biti na prvom mjestu ispred propisa i svijeta koji su stvoreni za
čovjeka ne da ih izrabljuje nego da ih čuva.
Druga nepoželjna stvar je podizanje objekta više od
samog subjekta, odnosno svijeta kao takvog, ispred čovjeka
Noćne besjede
| 140
nalazi se u induvidualizaciji smisla kao takvog. No što to znači
induvidualizacija smisla? Nije li to dobro? Svatko će sam moći
naći svoj smisao? Upravo se tu krije jedna velika laž i obmana.
Stavljanjem objekta kao prvotnog čovjekov um postaje ništavan,
zanemaren i slučajan. Poznati Hegelov citat, „Sve što je zbiljsko
je umno i što je umno je zbiljsko“, okarakterizira epohu
klasičnog njemačkog idealizma, koji je sa svim svojim manama
ipak težio iznijeti činjenice koje su prisutne u ovome svijetu, a
to je da ljudski um stvara. Prologomena u Ivanovom evađelju:
„Riječ je tijelom postala“, kao da teološki oslikava ono što je
Hegel nastojao reći, zapravo je u suprotnosti sa trenutnom
paradigmom svijeta kao apsoluta. Svijet postoji to je sigurno, ali
i mi postojimo u njemu i neke činjenice koje su pristutne u
ljudskome duhu, a nisu u svijetu nikako ne bi smijele biti
zanemarene kao nepostojeće.
Upravo u znanstveno-tehničkom svijetu riječ poput
Smisla nema smisla, odnosno značenja. U hrvatskom jeziku
riječ Smisao ima značenje samo po sebi odnosno nema drugih
značenja kao u drugim jezicima. Primjerice, u engleskom jeziku
smisao se može reći na dva načina: 1) meaning, u doslovnom
prijevodu bi označavalo – značenje, (eng. The meaning of life
is…) u prijevodu: „Smisao života jest…“, odnosno ukoliko bi
prevodili samu riječ, ne bi označavala ono za što se uobičajeno
rabi, a to jest smisao kao takav, tj. (eng. The meaning of this
and that). „Meaning“ dolazi od engleske riječi „means“ što se
doslovno prevodi kao „znači“. Nitko neće u kontekstu s drugim
riječima, „meaning“, prevoditi kao značenje, nego kao smisao.
Ono može biti istovjetno s još nekoliko pojmova poput: suštine
ili biti. Drugi pojam koji se u engleskom jeziku rabi za osjećaj
smisla jest 2) purpose, na hrvatskom „svrha“, primjer u rečenici
može biti: The purpose od this, u prijevodu: svrha ovoga je. No,
Noćne besjede
| 141
svrha je sličan pojam kao i smisao, a najbolje se može definirati
kao težnja k nečemu. Na starogrčkom τέλος (telos) znači svrha,
a predstavlja metafizički pojam koji smatra da sve na svijetu ide
k nekom cilju, odnosno da postoji s nekim specifičnim
razlogom (suprotnost je slučajnost). Tako da možemo slobodno
reći kako u anglosaksonskom govornom području riječ smisao
je usko povezana sa značenjem. No to nije slučaj samo sa
engleskim jezikom talijanski ››significato‹‹ može se prevesti i
kao značenje i kao smisao, ovisno o kontekstu, odnosno osjećaj
(il senso, sense, der Sinn(njem. smisao)). Da se odgovori na
pitanje smisla uopće, prvo se mora odgovoriti što to znači,
odnosno koje je značenje same te stvari.
U njemačkom jeziku imamo sličnu stvar, zwek, ziel,
bestimmung, su istoznačnice, a prevode se kao svrha ili cilj. No
to ne mora značiti metafizički cilj kao takav, već osjećaj koji
vodi k nečemu, npr. cilj utrke jest završiti je u određeno vrijeme
da se postigne što bolji rezultat. No, postoji još jedan pojam koji
označava svrhovitost kao što smo rekli, a to je smisao.
Njemačka riječ „der Sinn“ može se prevesti kao smisao, ali ona
zapravo etimološki vuče slične korjene kao i engleska riječ
„sense“ ili talijanska riječ „il senso“, što znači osjećaj ili čulo.
Osjećaj nečega, a u teleloškoj terminologiji se rabi kao osjećaj
svrhe ili smisla. Na isti način njemački pojam „bedeutung“, se
prevodi kao značenje, no na njemačkom može imati označavati
više pojmova poput „smisla ili važnosti“. Zašto je nešto važno?
Što to čini posebnim? Jer kada se govori o smislu nečega; svijeta,
čovjeka ili svemira, može se slobodno govoriti i o značenju. Koje
je značenje svijeta? Koje je značenje čovjeka? Koje je značenje
jezika? Na potonje je odgovor lagan, značenje jezika jest u
sporazumjevanju. A opet pitanje značenja nije pojam sam za
Noćne besjede
| 142
sebe, nego sam taj pojam pretpostavlja određeno teleloški
smisao koji odgovora na pitanje – k čemu?
Najbolje ćemo moći to opisati analogijom sa stolicom.
Ukoliko čovjek ili svemir ima smisao, onda ga ima i stolica. Koji
je smisao stolice? Prvo ona kao sve stvari u ovom svijetu nije
proizišla iz sebe, tj. niti je stvorena iz ničega niti je samu sebe
stvorila. Stolica za svoje postojanje mora imati nekoliko uzroka.
Aristotel ih navodi četiri. Materijalni, formalni, djelatni i
svrhoviti. Iako zastarijela teorija primjenjiva je u ovom slučaju.
Što je materijalni uzrok jedne stolice? Drvo, brokve ili lijepilo,
itd. Formalni jest oblik koji će poprimiti, koji naravno ne ovisi o
njoj, nego o onome tko ju oblikuje – što je djelatni uzrok, a to je
čovjek, i na kraju dolazimo do naše teme svrhovitog uzroka.
Koja je svrha stolice? Jednostavno, da se sjedi na njoj. Utoliko je
to i njezina priroda, ako se tako može nazvati, jer zato je
stvorena i zato služi. I dok god se može sjediti na njoj, ona je
svrhovita. Tada ona ima značenje u ontološkom smislu. Riječ
stolica označava svaku stvar na kojoj se može sjediti, a
izgledom, materijom i svrhom čini stolicu; ima nogare, podlogu
za sjedenje i napravljena je od čovjeka. Sokrat bi rekao ono što
čini stolicu je stoličarstvo, to je njena bit. Ali i na kamenu se
može sjediti, je li je i on stolica? Naravno, da ne. Prvenstveno jer
kamen nije stvoren od čovjeka da se sjedi na njemu. Niti ima
nogare. Istina on može poslužiti za sjedenje, ali nije napravljen
za to. Kao i što britvica nije stvorena za rezanje papira, nego
brade, no, po potrebi, ona može i rezati papir. Ako se na
kamenu primjerice ne može sjediti jer je oštar, vruć ili previše
hladan, on je i dalje kamen. Ako se sa britvicom ne može rezati
kamen, a može brada, ona je svejedno britvica.
Neke stolice imaju tri nogare, a neke četiri, neke imaju
naslonjač, a neke ne. Postoje i stolice izgrađene od kamena. Sve
Noćne besjede
| 143
stolice su stvorene s namjenon da se na njima sjedi i dok se god
to može, one su stolice. Zamislimo sad na trenutak da imamo
kod kuće staru stolicu koja je pripadala našemu djedu. I da
jednoga dana poslije posla sjednemo na nju kako bi se malo
opustili i doživimo pad s nje. Nogar od stolice se slomio. U tom
trenutku, ukoliko se više ne može na stolici sjediti ona više nije
stolica. Sokratovski rečeno, izgubila je stoličarstvo. Jer je svrha
stolice sjediti na njoj, jednom kad se više ne može sjediti na
njoj, ona nije stolica, nego je hrpa slomljenog drveta. Možemo
slobodno reći kako je značenje stolice ili njezin smisao u onome
da služi čovjeku kako bi mogao sjesti, jer je prvotno zato i
stvorena.
Pojmovne sličnosti koje smo zapazili sa riječima smisao,
svrha, značenje i osjećaj, tvore jednu cjelinu u čovjeku koja se
može opisati kao – ono što čini čovjeka čovjekom, tj. ono što
čini njegovu bit (esse), te ono čemu njegova bit kao takva teži..
Tako da čovjek može po čovječnosti zaključiti upravo gdje se
nalazi njegov smisao. Tako da na pitanje smisla može se jedino
odgovoriti ako odgovorima na temeljno antropološko pitanje –
što je čovjek?
U ovom tekstu o tome nećemo razglabati, ali ćemo
nastojati objasniti kako čovjek ima svrhu u tome što živi svaki
dan, jer filozofsko gledano, ako čovjek nema smisao života onda
ne bi ni bio. Upravo smisao čini njegovu bit, odnosno njegovu
prirodu. A smisao tako shvaćen može se definirati kao - ono što
mu daje argument ili vjeru za nastavak života kakav je živio,
kakav sada živi i kakav će u budućnosti živjeti.
Razmotrimo što smo to napisali. Argument ili vjera su
dvije strane istog novčića, iako mnogi od nas smatraju da
postoji znatna disktincija između dva pojma, ukoliko bolje
promotrimo, nje doista i nema. Na primjer, neki ljudi će reći da
Noćne besjede
| 144
argument ili dokaz ne može biti nikako isto što i vjera, jer se
potonja zasniva na iracionalome, odnosno onome što se ne
može dokatati nego se slijepo u to vjeruje. S druge strane
argument ili dokaz jest nešto što je jednostavna činjenica
zasnovana na logici zaključivanja i u što se nikako ne bih
smijelo sumnjati. To i nije baš tako. Karl Popper veliki mislilac
dvadesetog stoljeća čije je područje ekspertize bilo upravo iz
područja filozofije znanosti, smatrao je da niti u prirodnim
znanostima nema izvjesne istine, to jest onoga što je neupitno
tako kako jest. Već se radi samo o vjerovatnosti da tako jest, ali
to ne mora nužno značiti da ću uvijek tako biti. Na primjer: da
teorija relativnosti bude funkcionalna potrebno je da brzina
sunčeve svjetlosti bude konstanta – što se nikako ne može
znanstveno dokazati. Brzina svjetlosti se ne može izmjeriti od
točke A do točke B, nego se mjeri u svom kružnom gibanju,
tako da se jedna od najvećih teorija dvadesetog stoljeća temelji
na vjerovatnosti, ali ne i izvjesnosti. Ona funkcionira i to je
najbitnije fizičari će reći, istina, ali i religija funckionira, država
funkcionira, obrazovanje funkcionira, no to ne znači da je ono
što one predstavljaju je istina. Isti je slučaj sa teorijom evelucije
i njezinim motom koji je skovao sociolog Herbert Spencer,
„preživljavanje najsposobnijih“, što je zapravo tautologija, jer
kada se postavi pitanje kako ćemo znati po čemu su ti sposobni,
odgovor je zašto što su preživjeli!?
Kada se govori o argumentima ili dokazima, oni u
najboljem slučaju predstavljaju činjenicu za onoga koji vjeruje u
njih. Pravo se temelji na dokazima i argumentima koji se koriste
kao materijali na sudovima, pa svejedno sud nekad može
donijeti krivu odluku u vezi presude. Što znači da čak ako netko
trenutno i ima dokaze ili bolje argumente ne mora značiti da
posjeduje i Apsolutnu Istinu. Teolozi koriste argumente za
Noćne besjede
| 145
dokazivanje Božje opostojnosti, to su logičko-racionalni
argumenti koji su koherenti, pa svejedno ateisti odbacuju
tvrdeći da nisu racionalni i da su loši. Tu se može postaviti
jedno veoma zanimljivo pitanje, a to je: kako je to moguće da su
nekoj osobi jedni argumenti valjani, a drugoj nisu? Logika je
uvijek ista, za sve ljude, pa svejedno velika većina znanstvenika,
to uključuje i profesionalne logičare ima različita stajališta o
bitnim temama.
U raznim znanstvenim disciplinama kada se govori o
dokazima i činjenicama, govori se jezikom struke koji razumije
samo stručnjak u tom područuju. Upravo zato velikoj većini
ljudi ono što nije jasno poput; kvantne mehanike, diferencijalne
jednadžbe, teorije evolucije, analogija proporcije,
fundamentalna ontologija, itd. - moraju prihvatiti na temelju
vjere u institucije, obrazovanje i znanost kao takvu. Cijela se
znanost kao takva temelji na vjeri u nepromjenjive prirodne
zakone ili bolje rečeno metafizici kako je smatrao nobelovac
Werner Heisenberg.
Vjera može imati više značenja ovisno o ljudima, tako
prema nekim koji još nisu upoznali vjerodostojnost vjere kao
takve ona ne predstavlja ništa više od pukog pejorativnoga
značenja, dok za neke poput Henry D. Thoroa može značiti
nešto predivno, pa čak i samu bit čovjekova života. On kaže da
je bolje imati i najmanje sjeme vjere, nego li najveće voće sreće.
Jer vjeru kao takvu - nešto neizvjesno, a opet čvrsto, prirodno
utemeljenje da će nešto biti onako kako mi to mislimo - stavlja
ispred sreće. Definicija vjere ne leži u iracionalnome, primjerice
čovjek koji ima stotinu i pedeset kilograma i visine od jedan
metar i četrdeset sedam centimetara, vjeruje da će biti brži od
Usaina Bolta, ako bude gledao treninge atletičara na youtubeu.
Noćne besjede
| 146
To nije vjera. Nikako. Čak je i intelektualno lijeno misliti da se
cijela religiozna tradicija temelji na iracionalnome.
Vjera je fundament ljudskoga bića, jer bez nje čovjek ne
može temeljiti svoju svakodnevnicu. Odnos muža i žene,
dvojice prijatelja, roditelja i djece, zaposlenika i poslodavaca,
vlade i naroda, ne može se temeljiti na izvjesnosti ili
činjenicama. On se jedino i isključivo može temeljiti na
vjerovanju, odnosno u povjerenju. Narod vjeruje u vladu koja je
izabrana demokratskim putem da će činit ono što je najbolje u
svojoj moći kako bi država funkcionirala. Jer, da nije tako, zašto
bi imali demokraciju i zašto bi uopće imali vladu. Znanstvenik
ima vjeru u svoj razum i svoju nepristranost kada piše
znanstveni rad. On na temelju, vjere, a ne izvjesnosti –smatra
da će stvari biti takve i takve kako je previdio ovisno o svojim
istraživanjima. Jer da posjeduje izvjesnost ne bi uopće bilo
znanosti, jer znanost postoji upravo zato što ljudi ne znaju.
No netko će reći da to nije vjerovanje nego racionalni
stav o zbilji. Što se tiče zbilje i racionalnosti pokus koji je
proveden 1905. godine nam potvrđuje da čovjek ne može biti
pouzdan u svoju racionalnu intuiciju. Iako scientisti vole
smatrati da se cijela znanost bazira na objektivnim principima
dovoljno je pogledati povijest napretka znanosti i dovesti u
pitanje sve one principe koji su nekad tvrdili da imaju
Apsolutnu Istinu. Poput eugenike, ženskih prava (što nikad nije
bila crkvena dogma, ali je velika većina znanstvenika vjerovala
da su žene manja bića od muškaraca – vidi Aristotela, Niccolu
Machiavellia, itd.), rasizma, antisemitizma, marksizma odnosno
ideologija o ne postojanju privatnog vlasništva koji ima
„znanstveno“ utemeljenje da ga svima i oduzme. Sve što smo
nabrojali nekad je imalo svoje utemeljenje u znanosti, kao što i
danas imaju brojne hipoteze koje nisu provjerene.
Noćne besjede
| 147
U zadnje vrijeme astronomi ili kozmolozi svoju profesiju
pretvaraju od spekulativnog, tj. teorijskog u zbiljno. Iako se zna
da postoji teorijska fizika i eksperimentalna, gdje je
eksperimentalna ona „prava“ znanost u smislu onoga što je
testirano putem eksperimenta – što je metoda koja je odvojila
teorijsku znanost od praktične znanosti. Ipak teorijski fizičari
koji se bave postankom svemira, često na temelju ex cathedre
misle da mogu prezentirati ono što je spekulativno u ono što je
činjenično. Time koristeći svoj akademski autoritet koji je
stečen završenim fakultetom, često govore stvari koje nisu
znanstveno potkrijepljene kao da se radi o strogim dogmatskim
činjenicama, iako to nije slučaj. Riječ vjera niti jednom ne
spominju u svojim promišljanjima iako je ona sastav istih. Nitko
ne može racionalno ili emprijski reći što se dogodilo prije
milijardu godina, čak i povijesničari koji se bave suvremenom
poviješću imaju problema sa shvaćanjem kako su se stvari
odvijale prije nekoliko desetljeća. Tako da govor o tome što se
dogodilo prije više milijarda godina, ne da nije emprijski ili
racionalan, već nije ni filozofsko-spekulativni govor, jer se on
uvelike primjenjuje na ono što dolazi, a ne ono što se dogodilo.
Vjera je tako sastavni dio života svih ljudi koji nije
iracionalan, tj. koji ne vjeruje u ono što nije logički moguće. To
znači da se vjera nikad ne bi smijela temeljiti na stvarima koje
su u suprotnosti sa logikom; primjerice vjerovanje da postoji
okrugli četverokut ili da stvari nastaju iz ničega, što je po
prirodi logike proturječno ili kako je rekao Parmenid: ex nihilo
nihil fit.
Vjera je čvrsto povjerenje u nešto za što imamo dobre
dokaze da je istinito. Naime, vjera kao i znanost temelji se na
čvrstom uvjerenju u nešto (primjerice Boga, slobodu, pravdu,
istinu, itd.) za što postoje dobri argumenti; što racionalni, što
Noćne besjede
| 148
empirijski. Više od svega vjera za razliku od znanosti ili sreće
nije statično stanje za koje je potrebno imati samo razum
(ratio), nego i dinamično stanje za koje je potrebna volja
(voluntas). Ljudska volja koja tjera čovjeka da poštuje zakone
države ili da poštuje određenu kulturu ili osobu s kojom se
druži jest ono što čini moral mogućim. To je jedan od razloga
zašto se često religija i etika spominju u zajedničkom diskursu,
jer su obje nemoguće bez čina volje, za koji velika većina ljudi
vjeruje da je autonoman. Odnosno da mi sami odlučujemo o
tome što ćemo uraditi i kako ćemo svoj život voditi. Tu postoji
određena dihotomija između prirode i čovjeka, odnosno
eksperimantalne znanosti (biologije, kemije, fizike) koje su u
svojim istraživanjima poprilično determinantne i duhovnim ili
humanističkim znanostima (teologije, filozofije, povijesti) koje
u dobroj mjeri smatraju da je čovjek slobodno biće.
Objektivni svijet koji ne ovisi o nikomu osim o sebi, tj.
slučajnosti i znanost koja objektivno proučava svijet i koja je
jedina kadra za spoznavanje istine, veliki je problem za Smisao
kao takav. Jer, kako se god novčić okrene smisao ili svrha
postoji. On ne mora uvijek biti dobar, nego je čista forma. Npr.
nacisti sve što su činili to su radili iz nekakvog smisla, tj. svrhe
koju su oni smatrali da je istinita, kao i katolički svetci; sav post
i askeza imala je svrhu utoliko je ona bila težnja za vječnim i
milosrdnim Bogom.
Znanostveno-tehnološki pogled na svijet isto ima svrhu.
Ona leži u omalovažavanju svake druge spoznaje osim one
znanstvene u strogom smislu. Tako da filozofsko promišljanje,
povijesno istraživanje, psihološka analiza, itd. Nemaju čistu
znanostvenost u onoj mjeru kakvu imaju fizika ili kemija. No,
vidjeli smo da to nije točno. Scientisti, ljudi koji zagovaraju da
postoji samo jedan način spoznaje, a to je znanstveni, odnosno
Noćne besjede
| 149
empirijski, nisu niti svjesni toga, te cijelokupni svoj svjetonazor
temelje na nekoliko stavova, koji je opet pretpostavka bez
dokaza.
1. Jedino postoji prirodan svijet, tj. onaj koji se može
empirijski istraživati.
2. Ne postoji nikakav metafizički ili duhovni svijet koji nije
podložan znanstvenoj metodi.
3. Znanstvena metoda je jedini legitiman način spoznaje.
4. Humanističke znanosti nemaju vrijednosti jer nisu
eksperimentalne.
5. Svijet je objekt ljudskog proučavanja, a čovjek subjekt u
njemu čije kognitivne sposobnosti nisu valjane za
istinitu spoznaju.
6. Time znanstveno-tehnološki svjetonazor je jedini
istiniti.
Iako u mnogome ovo što smo nabrojali je proturiječno,
ono ipak pripada svjetonazoru kakvoga imaju mnogi
znanstvenici pogotovo u području fizike, kemije i biologije.
Zašto je to tako? Odgovor je jednostavan, upravo zbog ne
poznavanja drugih disciplina, odnosno ne interdicipliniranosti
kakva se nekada davno provodila i bila poželja na sveučilištima.
Jedan prisječni renesansni znanstvenik između ostalog učio bi;
prirodnu filozofiju (danas fizika, biologija), retoriku, logiku,
glazbu, teologiju, filozofiju, pravo i medicinu. Istina, tada
pojedničane znanosti nisu toliko napredovale kao u zadnjih
nekoliko stoljeća što je prouzrokovalo toliku zbrku upravo u
znanstveno-akademskome svijetu. Danas svaka znanost ima na
desetke svojih disciplina, svaka od tih disciplina ima nekoliko
Noćne besjede
| 150
disciplina, itd., i tako se niz nastavlja sve do jedne male grane
proučavanja koja nema ni širinu ni dubinu.
Netko može svoj cijeli znanstveni rad temeljiti na
jednom jedinome području, npr. iz onkologije. I tu može biti
svjetski stručnjak; pisati članke, liječiti ljude, pisati udžbenike,
itd. Dok za sva ostala područja znanosti nema ekspertizu niti
općenito znanje. Netko može doktorirati iz humanističkih
znanosti i biti doktor filozofije. No je li je on stvarno stručan za
cijelu filozofiju, ako mu je tema rada iz doktorske disertacije
obrada jedne teme ili jednog filozofa?
Čovjek je sada kao i uvijek predmet proučavanja, no za
razliku od nekad, gdje je u srednjovjekovnoj Europi imao status
„stvorenog na sliku Božju“, sada je nakon takozvane
sekularizacije, koja je doprinijela samo i isključivo na
dehumanizaciji čovjeka, postao još jedno biće u lancu koji se
zove evolucija. Kritičari prosvjetiteljstva i moralnog nihilizma
koji je on predstaljao poput Friedricha Jacobia nastojali su
kritizirali taj metafizički napredak, jer su se pitali gdje to on
vodi? Naime, teološko razmišljanje o čovjeku, njegovom načinu
života i eshatologiji, veoma je poznato svima. No,
prosvjetoteljsko-znanstveni „napredak“ vodi k čemu? Na to
pitanje još nitko nije pozitivno odgovorio. Ali postoje neke
naznake gdje bi, ako se ovako nastavi, mogao voditi.
To je u rasčovječenje čovjeka kao bića. Čovjek po njima
je predmet čija svrha leži u preživljavanju, tj. hrani, pići,
spavanju i užitcima. Naravno potrošačka filozofija kapitalizma
podržava to i prihvatila je to široke ruke, odobravajući takav
način života koji trenutačna paradigma potkrepljuje kao
znanstveni. Upravo tako znanost i politika, odnosno korporacije
surađuju u tome da je čovjek biće svrhe kao i pas. Ovdje ne
želimo od pasa napraviti nešto manje vrijedno biće. To je biće,
Noćne besjede
| 151
koje pripada svijetu i koje traži svoje mjestu u njemu kao i svako
drugo biće. No, ontološka je činjenica da je čovjek biće nad
bićima. To ne mislimo u onom smislu da čovjek ima pravo
gospodariti i iskorištavati prirodne resurse ili omalovažavati
druga bića koja su na nižoj kognitivno-duhovnoj sferi. Nego
jednostvano iznosimo činjenicu da čovjek u tom lancu napretka
ima posebno mjesto, a time i posebnu svrhu. Poistovjećivati
njega i druge hominide, ili pogotovo druge sisiavce jest
neznanstveno jer nije u skladu sa razumom.
Što to čovjeka razlikuje od drugih životinja?
Prvenstveno to što posjeduje govor. Priča, raspravlja,
piše, stvara. Jezik je omogućio velike socialne zajednice poput
države, unija, federacija, itd. Knjige, prenošenje znanja, učenje,
kognitivni razvitak, moć apstrakcije koji stvara umjetnost:
nadrealizam, kubizam, poezija, arhitektura, gotika, barok,
gregorijanski koral, romantizam, klasicizam, ali više od svega
moć zaključivanja odnosno rasuđivanja, što se najviše vidi u
prirodnim znanostima i filozofskom mišljenju. Niti jedno drugo
biće igdje to nije sposobno činiti. Činjenica. Nigdje na svijetu
niti u svemiru nije pronađeno biće koji može išta od ovoga
raditi. No, postoji još jedna stvar koja čini ogromnu razliku
čovjeka i drugih bića. To je religija ili vjerovanje. Filozofski
rečeno: čovjek ima moć i potrebu za transcedentnim.
Kako to znamo?
Postoji nekoliko primjera, što racionalnih, što
emprijskih. Izložiti ću potonje. Vlasnici pasa i mačaka, ili bilo
kojih drugih životinja domaćih ili divljih (bez obzira što divlje
životinje uhvaćene u savani ili šumi izgube neke od svojih
instinkta, one su svejedno zadovoljne u zatočeništvu iz nekoliko
razloga; lavovi i tigrovi imaju siguran ulov odnosno hranu, jer u
divljini imaju samo 25% šanse za uspijeh i većinom su gladni
Noćne besjede
| 152
nego li siti, isto vrijedi i za antilope i slične životinje koje se ne
moraju bojati predatora poput hijena i lavova; zanimljiv je
primjer i čimpanzi koji su inače veoma agresivne, patrijahalne i
dominantne u prirodi, u zatočeništvu pokazuju kognitivni
napredak u učenju i ponašanju) zna kada im se da hrana i kada
ih se pomazi, da spomenute životinje pokazuju znakove radosti.
To se najviše vidi u tome što mačka prede, pas maše repom i
slično. Tako je sa svim životinjama. Hrana, piće, smještaj i
dobro im je, tzv. kućni ljubimci.
S druge strane imamo toliko primjera da ih ne možemo
sve nabrojati, koji u ljudskoj vrsti pokazuju doista različito
ponašanje. Čovjek kada ima sve u onom materijalnom i prijeko
potrebnome poput; stalnog posla, dobrog auta, nove kuće,
dobre žene, dobrog supruga, itd. Opet nije zadovoljan. Toliko je
bogatih ljudi svojm životom bilo nezadovoljno da se
dobrovoljno odreklo svoga bogatsva kako bi se mogli posvetiti
životu u siromaštvu, jer po njima upravo takav život jedino
može služiti kao putokaz do Onostranog. Egzeplarni primjer
toga je Franjo Asiški svetac Katoličke Crkve, koji je iz plemićke
obitelji, odrekao se svega kako bi bio siromašan i poslušan.
Što se to krije u čovjeku kada ima sve dovoljno da fizički
preživi i svejedno ima potrebu za nečim višim, drugim? Čežnja
koja se krije u njegovoj dobini ne da mu mira, te čovjek nikad
zadovoljan ukoliko nije pronašao svoj smisao u vjeri kao takvoj,
često se zna odati porocima, koji ga uništavaju tjelesno i
duhovno. Čovjek je duhovno i religiozno biće, oduvjek je bio, te
nema niti jedna civilizacija iz staroga vijeka koja nije bila
religiozna. Sumerani, Asirci, Egipćani, itd. Čovjeku ovaj svijet
jednostavno nije dovoljan. Ne može zadovoljiti njegovu
unutrašnju potrebu koju kao biće ima. To se zove potreba za
Bogom. Za višim smislom ili sjedinjenjem sa Stvoriteljem.
Noćne besjede
| 153
Empirijski dokaz postojanja metafizičkog svijeta leži u nekoliko
činjenica.
1. Religija postoji
2. Čovjek ima potrebu za religijom
3. Čak i oni ljudi koji nisu religiozni (ne pripadaju niti
jedno organiziranoj religiji) imaju potrebu za
duhovnošću
4. Različite religije znače samo različita spoznaja, kao i
jezici; sadržaj je različit, ali je forma ista. (nismo
pluralisti)
5. Velika većina ljudi su bili i jesu religiozni, to uključuje i
neke od najvažnijih znanstvenika, kao i filozofa.
Ukoliko smo vidjeli da je neupitno da postoji duhovni
svijet, možemo zaključiti da je čovjek osim što je fizičko biće, jer
mora jesti, spavati i ići na zahod. On je i metafizičko biće, jer
ono što ga može zadovoljiti u potpunosti ne nalazi u ovome
svijetu, što bi prema C.S. Lewisu značilo da je „stvoren za drugi
svijet“.
Ukoliko je to istina, a mnogi primjeri pokazuju da jest.
Onda pitanje smisla ili značenja mora ležati u čovjeku kao
duhovnom, a zatim i tjelesnom biću. Postoji dobar filozofski
razlog zašto postoji duhovno prvenstvo nad tjelesnim, iako
oboje, tijelo i duh ne idu jedno bez drugoga.
Čovjek može biti duhovan i ispunjen živjeti u skromnim
uvjetima; skučen stan, malo hrane, bez bračnoga druga, itd. Ali
ne može živjeti ispunjeno bez duhovnoga života. Duhovan život
je jamac Smisla, odnosno dubljeg značenja kojega čovjek steče o
sebi i svijetu. No, čovjek koji nije duhovan ili religiozan to
nema, i on je nekako „zarobljen“ u svijetu iz kojega ne može
Noćne besjede
| 154
uteći. On ne vjeruje u život poslije smrti, u svemoćnog Boga, u
oproštenje grijeha, pa živi sa velikom krivnjom na svojim leđima
ukoliko je napravio veliko zlo. Naravno, on je poprilično tužna
osoba, jer vidi zlo u svijetu, ali ga ne može objasniti nikako osim
da je svijet takav. A ako je svijet tužan, besmislen, depresivan,
pun jada, a izlaza iz njega nema, jer je to sve što postoji, jedino
čime si može pomoći su poroci – koji su svojevrsni bijeg od
stvarnosti. Kocka, promiskuitet, alkohol, narkotici, izbjegavanje
sama sebe gdje postanu nesvjesni tko su ni što su i na kraju
postanu savršeni čovjek kakav je tražen u ovakvoj paradigmi, a
to je – čovjek bez stava, tj. gube svoje čovještvo ili ono što ih
čini osobama.
Čovjek bez stava samo živi i kupuje. On ništa ne brani,
jer u ništa ni ne vjeruje. Savršeni model za oblikovati putem
medija i politike. Čiji je cilj na kraju dovesti čovjeka u ono stanje
koje psihjatri zovu – apatijom. Ravnodušnost je gora od
sablazni. Čovjeku relativizam nije prirodan, jer je čovjek biće
vrijednosti. Ima obitelj, ima svoj stav, ima razum s kojim može
rasuđivati. Biti svejedno nekom čovjeku je jednako kao ne
postojati.
No ta indiferentnost prema spoznaji i istini nije nova u
zapadnome svijetu.
Ništa ne postoji, a ako nešto postoji onda se ne može
spoznati, a ako se može spoznati onda se ne može priopćiti –
riječi su antičkog sofista Gorgije. Inače sofizam se smatra
logičkom pogreškom, a dobio je ime po sofistima. To su
učenjaci koji su zavaravali narod retorikom na atenskim
trgovima u staroj Grčkoj. Čovjek koji se raspravljao s njima i
uspiješno ih pobijao bio je Sokrat koji je za razliku od njih bio
spreman umrijeti za ono u što vjeruje, a to je istina.
Noćne besjede
| 155
Francuski filozof Albert Camus bio je iskren, te je kao i
drugi ateisti poput Jean Paul Sartrea i Fredericha Nietzschea,
pisao o besmislu života. Na taj besmisao može se gledati na dva
načina; oni ne vjeruju u Boga i zato je život besmislen, jer bez
boga koji služi kao objektivni moralni i životni standard, život
kao takav nema smisla. Dostojevski rečeno: „bez boga sve je
dopušteno“. Drugi način gledanja na to jest da oni prvenstveno
smatraju život besmislenim ili nihilističkim i zato ne vjeruju u
Boga. Potonji stav je moguć, ukoliko se radi o iduviduama koji
su veći dio svoga života proveli živeći raskalašeno, bez istinskog
oslonca poput obitelji, pravih prijatelja, vrijednosti, što povijest
i medicinski podatci dokazuju da je tako.
U svom poznatom eseju Mit o Sizifu, Camus je naglasio
„kako je samo jedan ozbiljan filozofski problem, a to je
samoubojstvo.“ Naravno, razlog k tomu je taj što je
samoubojstvo posljedica, a uzrok je gubitak smisla. U
nedostatku smisla, čovjek nema za što živjeti, pa se onda
najbolje ubiti. Upravo i zato koristi analogiju modernoga
čovjeka sa mitološkim bićem Sizifa koji je gurao kamen na
planinu, koji bi se nakon toga skotrljao opet na dno i tako
iznova. Što naglašuje i samu bit Camusove filozofije, a to je
apsurd. Ali, apsurd ne može nastati tek tako niti je uvijek
postojao. Već je apsurd kao takav, posljedica kada čovjek ne vidi
razlog svoga postojanja. Tako da se svaki čovjek koji zapadne u
ovakvu filozofiju može slobodno upitati: zašto ja postojim? koji
je smisao mog postojanja? postoji li smisao života uopće?
Fizika, kemija i biologija ne mogu dati odgovor na to
pitanje, jer to pitanje prevazilazi predmet proučavanja tih
znanosti i metodu. U većini tih struka vlada scientistički
svjetonazor tako da je po većini znanstvenika, makar onih koji
su prisutni u medijma, svijet nastao kao plod slučaja u
Noćne besjede
| 156
kozmičkom događaju koji se zove Veliki prasak prije 13,8
milijardi godina. Svemir se postepeno širio i još se ubrzano širi,
sve dok na kraju planete ne budu toliko odvojojene jedna od
druge gdje će na kraju svega biti velika kozmička smrt, jer u
svemiru više neće biti topline. Zemlja je nastala prije 4,6
milijardi godina, a život iz anorganskog iz organskog organizma
se razvijo prije 3,5 milijardi godina, proces kojim su se razvijala
živa bića zove se evolucija pomoću mehanizma koji se zove
prirodna selekcija, a može se definirati pomoću dvije rečenice:
borba za opstanak i preživljavanje najsposobniji. Smisao kao
takav ne postoji osim što čovjek mora jesti i piti da preživi, te
širiti svoje gene putem razmnožavanja.
Iako se sve nabrojano smatra „zlatnim teletom“ moderne
znanosti, uz rijetke, ali postojeće prigovore drugih znanstvenika
ono je ipak u koliziji sa svime što znamo iz područja
humanističkih i društvenih znanosti. Time je zacrtan put svim
drugim znanostima koje poručavaju čovjeka; filozofiji,
sociologiji, psihologiji, medicini, pa čak i teologiji. Ono što je
filozofija bila u srednjemu vijeku teologiji (služavka) sada su
postale humanističke znanosti prirodnim znanostima,
podređuju joj se i mjenjaju bit svoga predmeta prilagođavajući
se trenutnoj paradigmi.
Čovjek u znanstveno-tehnološkom svijetu ne može
nikako imati smisao niti značenje više od potrošne robe. To se
vidi u eksploataciji radnika u tvornicama ili trgovinama, žena u
modnoj industriji, muškaraca u sportu, itd. Mediji oblikuju naš
svijet bez trnuke kritike prema tehnologiji ili znanosti koja nije
dokazana, već predstavljena. Jedina i isključiva kritika
suvremene kulture je kritika jedine institucije koja nudi Smisao
i to već preko dvije tisuće godina, a to je Katolička Crkva.
Primjetnimo jednu činjencu, kada se govori o sekularizaciji,
Noćne besjede
| 157
gotovo nikad se ne govori o sekularizaciji Indije, Turske,
Indonezije, itd., nego uvijek o zapadnim državama koje su
pretežito kršćanske. Nikada se ne spominje koliko je Kanada ili
Francuska ili Njemačka neprijateljski raspoložena upravo prema
Katoličkoj Crkva, a ne toliko prema drugim kršćanskim
denominacijama ili nekršćanskim religijama. Te se gotovo nikad
ne spominje Kinu koja je najsekularnija država na svijetu, a
svakodnevno brutalno i nemilosrdno krši ljudska prava.
Smisao se jedino može pronaći i živjeti tamo gdje ljudski
život ima značenje. A značenje može imati samo tamo gdje se
na čovjeka, ali i na druga živa bića gleda kao svrhu, odnsno cilj,
a ne sredstvo. Samo onaj svjetonazor koji vidi zajedništvo u
induvidalnosti i individualnost u zajedništvu može imati
kapacitet shvaćanja dubine ljudskoga bića. A smisao jest upravo
težnja k tome.
Odnosno, smisao života jest, uzdizati se tjelesno i
duhovno u punini Istine, koja je nama objavljena pomoću
prirodnoga svjetla i svete Objave – koja više od dvije tisuće
godina navješta spasenje ljudskoga roda putem Isusa iz
Nazareta, te ju aktualizirati u vlastitome životu, ovisno o našim
mogućnostima kako bismo postigli već sada blaženstvo i
razboritost.
Razmotrimo što smo napisali. Uzdizanje kao takvo
predstavlja put k nečemu, a ne puko bivanje kao takvo. Ono je
suprotno pasivnosti koja je obilježje istočnjačkih filozofsko-
religijskih nauka, ali i samoj antropologiji kao takvoj. Naime,
čovjek nije biće stajanja i sjedenja, nego je biće napretka i
doista, čak i prosvjetiteljstvo kao takvo teži nečemu –
manjakavost potonjeg leži u nemogućnosti izrečene težnje, koja
nužno vodi k relativizmu. Ali kao i znanost koja po svojoj
prirodi napreduje i biva sve složenija i razgranatija, tako i u
Noćne besjede
| 158
čovjeku leži sjeme Aktivnosti. Francuski filozof Maurice Blondel
pisao je slično, on je smatrao da samo Bog može ispuniti
čovjeka i da čovjek svim svojim bićem tome teži. (Za više vidi:
L’Action, I–II, 1944–46). Čovjek u svom biću duboko ima čežnju
za nečim, ili bolje rečeno čovjek cijeli svoj život teži biti svjestan
svoga postojanja, tj. traži sama sebe. Stari grci su to objedinili i
napisali na ulazu u hram u Delfima svojevrsni moto antike:
„spoznaj sama sebe!“ (grč. gnothi seauton).
No spoznati sebe, znači spoznati svijet, a spoznati svijet
znači pronaći svoje mjestu u njemu, jedno ne ide bez drugoga.
Za ostvarivanje čovjeka i ispunjenje onoga što se zove Smisao,
potreban je put. Kao što je sveti Bonavatura kršćanstvo smatrao
put duha k Bogu, tako ćemo i mi shvatiti pitanje odgovora na
Smisao kao takav. Odnosno, da čovjek spozna sebe, svijet i
smisao, treba metodu na temelju koje će moći to ostvariti. Ta
metoda se objedinjuje u dvjema stvarima. Prva je najbolje
raspoređena stvar na svijetu, zdrav razum ili bolje rečeno samo
razum, jer pitanje zdravog razuma vuče neke druge lingvističke
poteškoće, a druga je sveta Objava.
Što je razum? Odgovor na ovo pitanje svakim je novi
otkrićem sve teže, ali bez razuma – prirodnoga svijetla kojeg
baštini svaki čovjek u onoj mjeri koji mu je dovoljan za
rasuđivanje, svijet kakvog imamo ne bi uopće bio moguć.
Čovjeka razum ne definira, jer da je to slučaj malouni ljudi ne bi
bili ljudi, ali to nitko ne smatra istinom. Razum shvaćem u
onom smislu za koji vjerujemo da služi jest oruđe. Možemo reći
da je razum kao platonovski demijurg koji nastoji već stvorenu
materiju raspodijeliti i oblikovati svijet. Razum je oruđe
poomoću kojega mi razumijemo svijet, a svijet je intelgibilan a
takav ne može biti po nama, nego samo po nekome drugome.
Sama razumljivost svijeta trebala bi biti dokaz Stvoritelja. Bez
Noćne besjede
| 159
razuma čovjek ne bspoznao matematiku, a bez matematike ne
bi mogli graditi mostove, imati logiku, proizvoditi automobile,
itd. Bez razuma na kraju nema niti filozofije niti mišljenja uopće
– jer svako mišljenje koje proizlazi iz ljudskih usta je proizašlo
iz filtra razuma. Na kraju ovisi o tom filtru kakva je kvaliteta i
kakvo će to mišljenje biti, jer činjenica jest, da ne posjeduje
svatko isti kapacitet za razumsko promišljanje, najbolji primjer
za to je njemačka demokracija dvadesetog stoljeća.
Paradigma koja danas nastoji sve svesti na razum,
zaboravila je na emocije koje igraju važnu ulogu u onome što se
zove humanizam – ako još vjerujemo u takvo nešto. Sveta
Objava upravo tu dobiva mjesto kao jedna od metoda kojom se
ostvaruje Smisao. No, ne putem emocija, upravo zato je razum
postavljen na prvo mjesto. On je nužan i izuzetno bitan, ali ne i
jedina metoda putem kojom se stječe Smisao. Dobar su primjer
za to mnogi sretni ljudi koji i nisu baš učeni, ali po njihovim
djelima i životom možemo sigurno reći da su bili sretni, a sreća
kao takva nužno je povezana sa smislenim životom.
Kada ubacimo kategoriju Svetoga pisma i počNEmo
govoriti o objektivnosti, onda nam često oslabi smisao za
evangelizaciju koja nam je dana upravo u njoj. Kako pomiriti
razlike različith vjerovanja? Kako znati da je Biblija, a ne Quran
uistinu prava objava? Na ta pitanja odgovor ćemo dobiti putem
razuma i emocija. Naime, mnogi ljudi smatraju da je razum
nešto objektivno te da su emocije uvijek subjektivan osjećaj. No
je li zaista tako? Velika većina ljudi će na umjetničku sliku
reagirati isto bila ona lijepa ili užasna, ali na nekakvu
matematičku jednadžbu različito. Emocije su objektivnije nama
ljudima, nego li mi to mislimo. Ta sveza emocija i razuma,
pomaže nam da se kao bića-ljudi odlučimo za svoj život
odnosno da odgovorimo na pitanje – kako ćemo živjeti?
Noćne besjede
| 160
Komparativna religija ispituje razlike i sličnosti
određenih religija, no jedno je sigurno – naš razum i naše
emocije nas uvijek šalje u onom smijeru koji je za veliku većinu
ljudi Smislen. Muslimani kao i Kršćani vjeruju u molitvu, post,
grijeh, pravdu i jednoga Boga. Sličnost je neupitna, ostalo je
stvar teološko-filozofsko-povijesnih razmatranja koja ćemo
ostaviti sa strane. Kao i odnos razuma i emocija na religiju.
Nakon što smo razmotrili uzdizanje kao prirodnog
stanja ljudske naravi, te dvije metode pomoću kojih upravljamo
to uzdizanje kao takvo, vrijeme je da objasnimo čijnenicu da
moramo uzdizati ne samo duhom i dušom, kako se to obično
misli, već i tijelom. Apostol Pavao je naglašavao kako je naše
tijelo ništavno, a Franjo iz Asiza ga je takvim i tretirao. Vrijeme
je da se kaže kako je to teološki pogrešno. Duh neupitno ima
primat, Pavao tu jest u pravu kada govori o tome, ali čovjek ima
svoje tijelo koje mu je darovano i koje treba čuvati kao da se ne
radi o njegovom vlastitom tijelu, nego o Božjem tijelu. Jer naše
tijelo je Hram (usp. 1 Kor 6,19-20).
Crpiti svoje tijelo do granice kada počinje patiti i
raspadati se ne može nikako biti odlika nečega dobroga. Isus je
patio na križu i bivao je izbičevan, ali on to nije tražio, nego je
to nešto na što je on pristao. Upravo se u Uskrsnuću vidi
važnost ljudskoga tijela. To nije samo duh ili duša, već i tijelo
koje se može dodirnuti. Čovjek je više-dimenzionalno biće,
njega krase mnoge druge vrednote koje su dobre i u kojima se
čovjek upotpunjuje. Da je čovjek samo duh, molitva bi bila
dovoljna za njegovo održavanje, hrana i piće mu ne bi bili
potrebi, kao niti san. Čovjek ima potrebu dodirnuti nekoga i
osjetiti ljudsku toplinu pa makar i u rukovanju s nekim ili u
kratkom pogledu koji nije fizički dodir, ali djeluje kao jedan.
Čovjek je seksulano biće, Bog je stvorio muško i žensko da se
Noćne besjede
| 161
sjedine jedno s drugim i postanu jedno tijelo. Važnost tijela se
očituje i u tome što ga kršćani na euharistiji jedu, i to pravo
Kristovo tijelo i pravu Kristovu krv. Bog koji je sišao s nebesa i
Utjelovio se. On se nije Produhovijo, jer je sam već bio do tada
Duh, ali se Utjelovio, postao je čovjek. Zato svaki čovjek koji želi
živjeti smislenim životom neka čuva svoje tijelo, neka se brine o
njemu koliko god to može, jer napoljetku – tijelo je dar.
Prvi Vatikanski koncil je donio odluku da čovjek
spoznaje Boga na dva načina: 1) Naravnim putem i 2)
Nadnaravnim putem.
Naravni put bih bio ono što smo već rekli, a to je razum,
um, emocijonalna inteligencija, spoznaja prirode i njezinih sila,
itd. A nadnaravni jest Objava, tj. Sveto pismo. To znači da nam
je punina Istine, kako definiramo sveukupnu cijelinu svega
postojećeg, već dana, i sve što moramo jest donijeti duhovnu
odluku da tražimo Istinu ma kakva ona bila, a Istina je tamo
gdje je i ljubav, a ljubav je Bog. Doista, spoznaja Boga u kojemu
leži sav smisao kao takav – jer napoljetku Bog i smisao su
istoznačni.
Ali čovjek ne živi samo nadajući se niti misaono
promatrajući, već on sudjeluje u svijetu svaki dan kao dio njega.
Upravo zato je bitno da čovjek aktualizira sebe u svijetu, jer
tako osim što sebi osigurava smislen život, on pomaže drugima
koji na njegovu primjeru mogu naučiti što to znači živjeti život
koji ima Smisao. Aktualizirati svoj smisao znači buditi se ujutro
sav oduševljen novim danom i avanturom koja nas čeka. To
znači vidjeti dobro u svima i oprostiti sebi manjakavosti koje
smo imali u prošlosti, jer kako je apostol Pavao rekao, naše
tijelo je grešno i to je nešto što ne možemo promjeniti, ali se
možemo truditi i raditi na tome, naravno u skladu s našim
mogućnostima.
Noćne besjede
| 162
Nemamo svi iste mogućnosti. Netko ima više netko ima
manje i svi moramo raditi u skladu s tim što smo dobili. Netko
je pametan i treba mu manje vremena da shvati neki ozbiljni
filozofski tekst, no od njega će se i očekivati više i s tim će
pritisak biti veći, a neostvareni potencijal je jedna od najvećih
žalosti koje čovjek znade imati u svojoj starosti. Harmonija i
umjerenost jest ono što čovjek treba biti. Ako netko nije
imućan, on ne treba žaliti ako ne može dati mnogo novaca u
dobrotvorne svrhe, kao neki imućnici koji daju. Netko ima
novčano manje, ali je sretniji od onoga koji ima više. Zašto?
Zato što žovo u skladu sa svojim mogućnostima, ne preko toga
niti ispod toga.
Smisao života nije kako su mnogi mislili, uključujući i
Platona kada u svojemu dijalogu Fedon kaže da bi se svaki
istinski filozof trebao veseliti smrti i čak ju isčekivati, odnosno
prezirati ovaj sadašnji trenutak. Budućnost je ona kojom
težimo, ali to ne znači da moramo sadašnjost prezirati, dapače,
upravo zato, zbog budućnosti, trebamo sada biti sretni.
Isčekivanje je samo jedan od oblika ljudskog postojanja, ali ne i
onaj definitivni. Čovjek treba shvatiti da je Smisao upravo u
tome da se sada, ovdje, bude blažen i razborit.
Zašto razborit? Kako reče Aristotel: čovjek je životinja,
ali nije samo životinja. Čovjek je tijelo, ali nije samo tijelo. Ali
čovjeka i životinju razlikuje um. Razlikuje ga ono što mu
omogućuje filozofiju, što mu omogućuje religiju i što mu
omogućuje umjetnost po Hegelu. Upravo zato danas više no
ikad u povijesti čovječanstva čovjek mora biti mudar. Jer biti
pametn može biti i glup čovjek po Kantu. I budala može naučiti
nešto i položiti ispit. I ostvareni znanstvenik može izgovoriti
glupost iz svojih usta. Ali samo mudrac može rasuđivati i
odlučiti kako će živjeti svoj život. Samo je mudar čovjek
Noćne besjede
| 163
pravedan čovjek, a mudrost ne traži govore niti puko čitanje,
već osluškivanje.
A zašto blažen. Pa zbog najboljeg govora ikad održanog
na svijetu. Govora na gori, gdje je Isus Krist rekao da će i
siromašni i progonjeni biti blaženi. Jer nada leži upravo u srcu
Smisla. Nada koja se najbolje oslikava Isusovim Uskrsnućem.
Naime, Bogočovjekom, koji je pobijedio smrt i ukazao ljudima
da na kraju svega ovoga što se zove život – a koji je u biti suzna
dolina – stoji nada. Zato je i vjera velika komponenta čovjekova
smisla, jer on ograničen duhom i tijelom, ne može prevagnuti
svoj nužni konačni svijet. No, nitko mu ne brani da vjeruje i dok
god čovjek ima vjere, smisao ga čeka na kraju njegova
ovozemaljaskog života koji je po mnogima zapravo istinski
početak. Kako reče Sokrat: „Bojati se smrti je ništa drugo nego
vjerovanje da smo mudri, kada nismo; i umišljati da znamo ono
što ne znamo. U realnosti, niko ne zna smrt; niko ne može reći,
ali ona može biti i najveća dobrobit čovječanstva; a opet je se
ljudi boje, kao da znaju sa sigurnošću da je najveće od svih
zala.“.
Noćne besjede
| 164
Znanost i religija
Danas postoji u nekim kvazi-intelektualnim krugovima sumnja
da je nemoguće biti vjernik i znanstvenik u isto vrijeme. Takav
stav nije oduvijek bio prisutan, dapače, velika većina
znanstvenika u povijesti bili su vjernici, neki čak i svećenici.
Upravo se franjevac Roger Bacon koji je živio u 13. stoljeću
smatra jednim od začetnika prirodnih znanosti i
eksperimentalne metode uopće. Nadalje, ne treba niti govoriti o
mnogim znanstvenicima kojima je upravo religija bila poticaj za
bavljenje znanošću. Postoji vrlo dobar razlog i nije slučajan
zašto je znanost kakvu danas poznajemo nastala upravo na
prostoru kršćanske Europe, a ne recimo dalekog istoka.
Novovjekovna znanost je upravo nastala na temelju kršćanstva.
Znanstvenici tadašnjeg doba odnosno filozofi, vjerovali su da je
Bog stvorio sve vidljivo i nevidljivo, a kako je planet Zemlja
jedno od najvećih vidljivih Božji stvorenja shvatili su da je
najbolji način za pručavanje Boga i njegove naravi – vidljivi
svijet. A to su prirodni zakoni koje se najbolje proučavaju na
temelju ekperimentalne metode.
Ne treba uopće niti spominjati činjenicu da je upravo
Katolička Crkva osnovala većinu europskih sveučilišta. Postoje
mnogi dokazi koji potvrđuju tezu kako zapadni svijet u kojemu
danas živimo i koji vrvi od obilja, ne bi postojao odnosno ne bi
bio moguć bez kršćanstva. Jedan od dokaza koji govore tome u
Noćne besjede
| 165
prilog jest i knjiga sociologa Maxa Webera koji nije bio sklon
religiji, ali jest znanosti – Protestantska etika i duh kapitalizma.
Upravo u toj svojoj poznatoj knjizi Weber objašnjava kako se
moderni kapitalizam ne bi mogao razviti bez kršćanskog duha
koji je smatrao vrlinom – rad i napredak.
Rascijep između znanosti i vjere nastao je za vrijeme
prosvjetiteljstva i krvoločne Francuske revolucije u kojoj je
religija i sve religiozno bilo napadnuto. Tada su Crkvi oduzeti
svi posjedi u Francuskoj te je u katedrali Notre Dame
postavljena božica Razuma. Immanuel Kant poznat je po izjavi:
„Sapere aude!“, što se smatra i krilaticom prosvjetiteljstva uopće
od kada je počeo tzv. „sukob“ vjere i znanosti. Time se htjelo
reći kako je čovjek napokon nadišao Boga i kako mu vjera nije
potrebna, nego kako bi se trebao služiti pomoću svoga razuma
koji treba biti i jedini autoritet u spoznaju svijeta. Nasuprot
razumu, po prosvjetiteljima, stajala je božanska objava, koja se
odbacivala zbog svoje dogmatičnosti. To je bio začetak
sekularnog humanizma i ideologija koje su proizašle iz njega,
gdje nije bilo mjesta za Boga, a posljedice toga su upravo viđene
kada su bezbožne ideologije došle na vlast i gledale na čovjeka
kao na sredstvo, a ne na cilj i time učinile masovne pokolje.
Vjerovatno najpoznatiji „slučaj“ koji se smatra dokazom
kako je Crkva bila protiv istine, a time i znanosti jest slučaj
Galilea Galilei. No da objasnimo kako je sve to pogrešno
shvaćeno i kako je Galileo stvarno bio u krivu, potrebno je
navesti određene činjenice. Kako Biblija nije znanstvena knjiga i
ne odgovara na pitanja: kako i zašto? – treba uzet u obzir kako
znanstvenici koji su se tada bavili prirodnim svijetom nisu to
činili na temelju onoga što piše u Bibliji, nego onoga što vide u
prirodi. Crkva se nikada službeno nije bavila sa znanošću – jer
to nije njezino poslanje – nego je navještala Radosnu vijest i
Noćne besjede
| 166
spašavala duše. Tako da se Crkva – kao što čini i sada – držala
po strani što se tiče znanosti općenito.
Naravno, jedno ukoliko su bila dovedena u pitanja
određene postavke koji ruše temelje Biblije kao takve, onda se
Crkva miješala i većinom je bila u pravu. Ono što je bitno
naglasiti jest to da je istina da se u srednjem vijeku smatralo da
je Zemlja u centru svemira i da Sunce kruži oko nje. No to nije
nikada bio službeni stav Crkve niti to ima ikakve veze sa
Biblijom. To je preuzeto iz ptolomejskoga sustava koji potječe iz
stare Grčke i što je zapravo bila tadašnja mainstream znanost.
Čak je i Aristotel naučavao da je Zemlja u centru Svemira – no
to nije nikad bilo učenje Crkve, iz jednostavnog razloga što se
ona time ne bavi. Crkva je samo priznala grčku znanost (kao što
prizaje i današnju bez velikog upliva u istu) i kada je Kepler
(inače svećenik) došao do spoznaje o heliocentričnom sustavu,
sama Crkva s tim nije imala problema što je i dokaz julijanski
kalendar pape Grgura VIII. Protiv Galilea je pokrenut
inkvizicijski proces jer je prekršio pravilo zato što je objavio
knjigu koja nije imala dostatne dokaze o tome, a na kraju je
osuđen na kućni pritvor, te je umro kao kršćanin u zagrljaju
svoje kćerke.
Najpoznatija znanstvena teorija osim teorije velikog
praska jest teorija evolucije čiji začetnik nije kako se to obično
misli Charles Darwin, jer je teorija kao takva stara nekoliko
tisuća godina, no Darwin je prvi koji je sistematizirao teoriju i
potkrijepio ju dokazima. Sama teorija jednom kada je obavljena
u knjizi O postanku vrsta iz 1859. godine izazvala je brojne
reakcije, što pozitivne, što negativne. Potonje su dolazile
najčešće iz protestantskih denominacija, napose Anglikanske
crkve. Danas se sasvim neopravdano tereti Katolička Crkva da je
bila protiv znanosti i da je nastojala umanjiti trud Charlesa
Noćne besjede
| 167
Darwina ismijavajući ga i prikazujući ga kao majmuna u
karikaturama. Međutim, to nije nikako bilo djelo Katoličke
Crkve, a dokaz tomu jest činjenica da je tada (i sve do Drugog
Vatikanskog Koncila 1962.-1965.) u Crkvi postojao takozvani
Indeks zabranjenih knjiga punim imenom Index librorum
prohibitorum, u kojem je Crkva stavljala sva ona djela čije je
učenje bilo protiv Katoličke doktrine. Zanimljivo je da krunsko
djelo Charlesa Darwina O postanku vrsta nije nikada bilo tamo!
No, osim toga valja svakako napomenuti kako je i sâm
Darwin bio po vokaciji teolog! Upravo u to vrijeme bio je još
jedan znanstvenik-svećenik Greogory Mendel koji se inače
smatra ocem genetike, na kojega se Darwin rado pozivao, što
nam samo govori o tome koliko je Katolička Crkva bila za
znanost i koliko je svećenstvo doprinijelo istomu.
Da potvrdimo kako je kršćanski nauk o stvaranju svijeta
koherentan sa modernom znanošću, pogotovo astronomijom
koja pripada teorijskoj fizici koja se bavi proučavanjem svemira,
navest ćemo u kratkim crtama kako je nastala teorija velikoga
praska (eng. Big Bang theory) i zašto je upravo ona dokaz da su
vjera i znanost sasvim komplementarne. Naime, danas kada se
u javnom diskursu govori o međusobnoj isključivosti znanosti i
vjere, skoro pa uvijek se to pitanje postavlja fizičarima koji se
bave svemirom. No ono što je zanimljivo jest da mnogi ljudi koji
se dive tehnološkom napretku i znanosti uopće, nisu niti svjesni
da je najveći fizičar 20. stoljeća bio katolički svećenik rodom iz
Belgije, njegovo ime je Georges Lemaître. Upravo je on
uvjerio velikog A. Einsteina da svemir ipak nije beskonačan
kako se do tada mislilo, nego da ima vremenski i prostorni
početak, što je prvi i matematički dokazao kako bi poslije
njegova teorija bila i eksperimentalno potvrđena Hubbelovim
telekskopom kojim se dokazuje kako se planeti svake godine sve
Noćne besjede
| 168
više udaljavaju jedan od drugoga što znači da su davno bili
spojeni u jednu gustu masu koju je Lemaître nazvao
praatomom. Usporedimo li tu činjenicu sa prvim riječima
Biblije: „U početku…“ (Post 1,1), dolazimo do činjenice kako ono
što je teologija govorila stoljećima – da je svemir imao svoj
početak – da je to moderna fizika sada i dokazala odnosno svi
dokazi upućuju na to. Što znači da se vjera i znanost
međusobno nadopunjuju. Naravno, uvijek će biti onih kojima
činjenice neće odgovarati njihovoj tezi, a kako je slavni Hegel
rekao: „… tim gore po činjenice.“.
Noćne besjede
| 169
Noćne besjede
| 170
O autoru
Stipe B. Mlikotić rođen je u Splitu 18. 12. 1993. godine.
Završio je Elektrotehničku školu u Splitu. Studirao je
povijest, filozofiju i teologiju. Ovo mu je treća knjiga. Do
sada je objavio dvije zbirke pjesama: Promenada i Okidač
neizmjerne tišine.
Noćne besjede
| 171
Noćne besjede
| 172
ISBN 978-953-49603-2-5