Jane Feather - Srebrna ruža

GIGA JANE FEATHER

Jane Feather

Srebrna ruža

Naslov izvornika THE SILVER ROSE

GIGA JANE FEATHER

http://www.balkandownload.org

2

Uvod London, 1689. Zimska je no bila mra na. Snijeg je polako padao prekrivaju i klizave oblutke u

uskim uli icama i prljavštinu sirotinjskih koliba. Tkao se profinjeni bijeli svijet koji e potrajati do prvog koraka u zoru.

Malu prostoriju pod strehom pekarnice Sama Begga u uli ici Distaff zagrijavala je pe i osvjetljavalo desetak voštanih svije a. Zrak je bio mirisan od kvasca i kruha koji se pekao dolje u pe i pekarnice. Samove e se prve mušterije pojaviti u samu zoru i kruh ih je tada ve morao ekati.

»Deset je minuta do pet.« Muškarac u ku nom ogrta u obrubljenom krznom okrenuo se od malog prozora s romboidnim oknima, odakle je promatrao padanje snijega.

»Kad u te opet vidjeti?« Žena se obla ila ispred pe i. Prsti su joj bili nespretni od hladno e, unato toplini koju je isijavao ugljen. Pitanje je bilo sasvim jednostavno, ali joj je glas bio pun duboke ežnje nalik na o aj.

»Kad se vra aš u Ely?« Prišao joj je, primio je za ruke i po eo ih trljati. Šake su mu bile velike, u skladu sa stasom, tako da su ženini tanahni prsti nestali u njegovom stisku.

»Moj suprug govori o sutrašnjem danu.« O i su joj bile sive, jasne i bademastog oblika; crne trepavice duge i uvijene. Maknula je ruke iz njegovih da popravi raskuštranu kosu boje teku eg meda. »A ti?«

»Još uvijek molim kralja da mi vrati moju zemlju«, rekao je, nježno je glade i po obrazu. »Katkad mi se ini da e udovoljiti mojoj molbi, a katkad...«, slegnuo je širokim ramenima. »No ne mogu još napustiti Whitehall. Ne, dok ne dobijem odgovor.«

»A ako odgovor bude u tvoju korist, Ravenspeare e te još više mrziti.« Opet je slegnuo ramenima. »Meni to ništa ne zna i, Margaret. Sve dok imam vje nu

ljubav njegove žene.« Nasmiješio se, pomilovao joj lice i poljubio je. To je dugotrajno spajanje usana govorilo sve o no i koju su proveli zajedno, ali je ujedno sadržavalo i obe anje mnogih budu ih no i.

»Bojim se za tebe«, rekla je i uzela svoj ogrta za jahanje. »Moj suprug gaji neizmjernu mržnju prema Hawkesmoorima.« Zadrhtala je dok se vrsto omatala u ogrta . »Ta je mržnja duboko ukorijenjena u krvi Ravenspeareovih.«

»Suparništvo i mržnja izme u naših dviju obitelji traju skoro dvije stotine godina«, žalosno je rekao Geoffrey Hawkesmoor.

»Pa ipak ima i ljubavi«, promrmljala je Margaret gotovo za sebe. »Ljubavi koja je jednako snažna kao i mržnja.«

Geoffrey nije izrekao ono što je pomislio: da su katkada ljubav i strast, koje bi se rasplamsale izme u dviju susjednih dinastija, znale izazvati jednako tragi ne i razorne posljedice kao i mržnja. To je razmišljanje strahovito sli ilo njihovoj situaciji.

No oni su sigurni. Bili su oprezni. Nisu previše tražili. Prihvatili su granice svoje strasti.

Odbacuju i ove studene misli, izvukao je nešto iz džepa. »Imam nešto što ti želim pokloniti, ljubavi moja, no to moraš dobro sakriti od svoga supruga.« Ispružio je ruku da joj pokaže što u njoj drži.

Na njegovom je golemom dlanu ležala narukvica neobi nog oblika. Bila je u obliku zmije, zlatna i ukrašena biserima. Zmija je u ustima držala velik biser savršenog oblika.

»Kako je prekrasna.« Margaret ju je uzela iz njegove ruke i prinijela je plamenu svije e. Okretala ju je da je bolje vidi. »Doduše, veoma je neobi na.«

GIGA JANE FEATHER


3

»Podsje a me na tebe.« Uzeo joj ju je i prelazio prstima po njoj. »Kao da utjelovljuje svu ljepotu, svu mo i sve Evine užase.«

Margaret je odjednom zadrhtala. »Nemoj to govoriti. Ja nisam zavodnica, Geoffrey.« »Nisi.« nasmiješio se. »Nisi ti kriva što si me zaludila.« Opet je podigao narukvicu.

»Vidiš li privjesak koji je na njoj?« Dodirnuo je fini smaragd izrezan u obliku savršenog labuda. »Ovaj je ve bio na njoj, ali sam mislio svaki naš sastanak obilježiti drugim privjeskom. Tako da ti zauvijek ostane trajna uspomena na našu ljubav. No moraš je tajiti i dobro sakriti od o iju drugih, kao što moramo skrivati i našu ljubav.«

Margaret bi uvijek iznenadila poeti na i romanti na strana njezinog ljubavnika - ovjeka koji je bio vi niji ma u nego peru. No to je bio važan sastavni dio njegove uzbudljive

i mnogostrane osobnosti koja joj je bila draža od vlastitog života. »Do i«, odjednom je žurno rekao. »Moraš oti i. Brian e te ekati s ko ijom na uglu.

Moraš biti u svom krevetu prije svanu a.« Privila se uz njega s o ajem beznadne ljubavi, a potom se otrgnula i potr ala niz

stubište ni ne okrenuvši se. Prošla je uz pekarnicu gdje je crveni odsjaj iz velikog kamina bacao crnu sjenu Sama Begga po bijelim zidovima. Nije ju poznavao. Nikad ju nije upoznao. Muškarac koji bi uvijek prvi dolazio i posljednji odlazio dobro mu je platio i pekar je držao jezik za zubima.

Vrata koja su vodila na ulicu nisu bila zakra u-nata pa je s lako om povukla nauljenu rezu. Brzo se iskrala u pustu uli icu i povukla vrata za sobom.

Prilazili su joj sa suprotne strane ulice. Tri muškarca u plaštevima i s kapulja ama na glavi. Bodeži su im zablistali od bjeline snijega, ali je samo jedan zamahnuo na nijemu ženu ije su o i, širom otvorene od strašnog saznanja, zasjale na slabom bijelom svjetlu.

Grof od Ravenspeara ubio je svoju ženu dok je nepokretno stajala na vratima. Nije ni pokušala izbje i bodež, nije ispustila ni zvuk, sve dok se nije srušila na tlo. Tada je kriknula. Vrisak je bio toliko strašan da je mogao probuditi i mrtve. Bio je dovoljno glasan da upozori i Geoffreyja Hawkesmoora gore u prostoriji.

Njezina je krv natapala snijeg pod njom. Raširila je prste i blistavo je zlato sa sjajnim smaragdom i prozirnim biserom palo na tlo kraj nje.

Njezin se suprug sagnuo i uzeo narukvicu njezinog ljubavnika. Spremio ju je u džep, nogom odgurnuo tijelo dalje od vrata i izvukao ma iz korica.

Geofrrey je imao dovoljno vremena da pobjegne kroz stražnji prozor male prostorije. Mogao je pobje i preko krovova. No on se umjesto toga spustio stubištem i izašao na cestu. Znao je što e tamo zate i. Margaret nije imala nikakvih izgleda. Držao je ma u ruci kad se našao licem u lice s Ravenspeareom.

Govorile su samo njihove o i - i u jednima i u drugima je bila ista mržnja. Geoffreyjev je ma u znak pozdrava zaparao po zraku, ali prije nego što je uspio izazvati svog protivnika, uboji in se bodež s le a zabio u njegova rebra i probio mu srce.

Njegov je protivnik spustio svoj neupotrijebljeni ma . Stajao je nad umiru im neprijateljem. »Pseto, obeš astio si ku u Ravenspeara. I umrijet eš ne asno. Nož u le ima je sva ast koju zaslužuješ.«

»Ti mi pri aš o asti, Ravenspeare.« Umiru i je govorio polako i zastajkuju i. Krv mu je navirala na usta. Pa ipak je uspio zvu ati ironi no. »Sjeti se Esther i sjeti se ne asnosti.« Preziran je smijeh zajedno s krvlju izbio kroz njegova usta. U modrim mu se o ima na as pojavio isti prezir, potom ih je zastrla koprena koja je utrnula svjetlo. Geoffrey Hawkesmoor je umro pokraj svoje ljubavnice. Krv im se pomiješala na snijegu.

GIGA JANE FEATHER


4

Prvo poglavlje London, 1709. Na elu dugog stola u vije nici pala e Westminster, kraljica Ana je spustila svoje

korpulentno tijelo na veliku stolicu ukrašenu zlatnom ipkom i grimiznim baršunom. Njezine su dvorske dame složile grimizni šlep haljine u elegantne nabore oko nje, diskretno joj prekrivaju i ote eno i omotano stopalo te ga pažljivo podigle na baršunasti stol za noge. Unato njihovoj pažljivosti, kraljica je od boli napravila grimasu. Podagra je danas bila nesnosna.

Muškarci su u vije nici vidjeli kako se trgnula od boli dok su zauzimali svoja mjesta pa su znali da e njihova vladarica biti razdražljiva, nepopustljiva i najvjerojatnije hirovita tijekom današnjeg vije anja.

»U redu je. Možete i i.« Kraljica je damama mahnula svojom zatvorenom lepezom, a one su se odmaknule od stolice natkrivene baldahinom i nestale iza vise e tapiserije koja je odvajala vije nicu od predvorja.

Kraljica je pohlepno otpila gutljaj okrepljuju eg vina iz pehara koji joj je stajao do lakta. Obrazi su joj bili veoma rumeni, a o i podlivene krvlju gotovo skrivene u naborima pjegavog mesa. Kosa joj je bila neuredna, haljina nezategnuta na trupu bez korzeta, o i prepune bola. Prešla je pogledom oko stola i mršte i se pogledala svakog muškarca ponaosob.

Pogled joj se napokon zadržao na ovjeku koji je sjedio na drugom kraju stola - na muškarcu srednjih tridesetih godina, tamne kose podrezane tik do glave. Snažno mu je tijelo bilo odjeveno u tamnu jaknu i hla e od sivog baršuna. Njegove su velike šake bez prstenja po ivale na stolu, lanci su mu bili istaknuti, nokti kratko podrezani. Bile su to ruke ovjeka vi na ma u, ruke žuljevite od mnogobrojnih bitaka na bojnim poljima Europe.

»Lorde Hawkesmoore, želimo vam dobrodošlicu. Imate za nas izvješ e vojvode od Marlborougha.«

Simon Hawkesmoor se naklonio ostavši sjediti na stolici. »I veoma e se svidjeti Vašemu Veli anstvu. Njegovo mi je gospodstvo povjerilo cijelo izvješ e bitke kod Malplaqueta.« Glas mu je bio dubok i tih, neobi no melodiozan za tako grubo lice nagr eno još i plavkastim ožiljkom na jednom obrazu.

»Vjerujem da su vaše rane zacijelile, gospodine.« Lord Hawkesmoor se još jednom naklonio. »Prili no, gospo.« Dodao je zape eni papir lakaju koji ga je odnio kraljici.

Razlomila je pe at i nekoliko minuta itala u tišini, potom ga je odložila. »Naš vojskovo a govori samo pohvalno o vašim podvizima na bojnome polju, lorde Hawkesmooru. Najdublje žali što e vas rane sprije iti da se vratite u borbu.« Vojvoda od Marlborougha je tako er molio svoju vladaricu da nagradi grofovu odanost i vještinu, no kraljica Ana nije bila poznata po velikodušnosti.

Otpila je još jedan gutljaj iz pehara. Nova joj je bol nabrala elo. Zlovoljnim je pogledom opet kružila oko stola i zastala na tamnoputom muškarcu etvrtastih crta lica i sivih

iju boje ugljena. Nosio je raskošnu periku i odijelo od smaragdnog bro-kata - potpuna suprotnost lordu Hawkesmooru koji je sjedio njemu nasuprot, jer Ravenspeari, za razliku od Hawkesmoora, nikad nisu bili zatrovani hladnom trezvenoš u puritanaca.

1649. godine Simonov je djed osudio kralja na smrt. Njegova je obitelj bila veoma istaknuta za vrijeme protektorata Olivera Cromwella, no tijekom ponovne uspostave kraljevstva bili su kažnjavani jednako surovo kao što su prije Cromwellovi pristaše kažnjavali rojaliste. Sada su ti sukobi bili prošlost. Službeno. Neslužbeno je kraljica znala da još uvijek postoje. I nigdje nisu bili toliko ukorijenjeni kao izme u obitelji Hawkesmoor i Ravenspeare.

GIGA JANE FEATHER


5

Nasmiješila se, iako je to više bila grimasa nego izraz zadovoljstva. Njezina je prva dama Sarah, vojvotkinja od Marlborougha, došla na jednu veoma zgodnu zamisao. Vladari ina je zada a bila da poti e mir i zadovoljstvo me u svojim podanicima, pogotovo me u onima koji su zauzimali visoka mjesta na dvoru. Vladari ina je dužnost bila i da nagradi one koji su je dobro služili, a da ne posegne u vlastiti nov anik. Vojvotkinja je osmislila izvrstan plan kako bi se kraljica mogla zahvaliti vojvodi od Marlborougha nagra ivanjem lorda Hawkesmoora, što je ne e koštati više od elegantne haljine i možda još nekih drangulija za nevjestu. A istim e potezom stvoriti savezništvo izme u dviju zara enih obitelji.

»Lorde Ravenspearu, ula sam da imate mla u sestru.« Ranulf, grof od Ravenspeara, izgledao je zbunjeno. »Da, Vaše Veli anstvo. Ledi

Ariel.« »Koliko joj je godina?« »Približava se dvadesetima, gospo.« Ranulf ove su se tamne o i suzile. »I nije udana... niti je još zaru ena?« »Još nije«, oprezno je potvrdio. On i njegova

bra a još moraju na i prikladnog supruga za Ariel. Supruga koji e obitelji Ravenspeare donijeti najve u mogu u korist.

»Ona nije izrazila svoje želje?« »Nije, Vaše Veli anstvo.« Mogla je ona izraziti svoje želje, ali njezine želje nisu dolazile u obzir u ovako važnoj obiteljskoj stvari. Ovo Ranulf, naravno, nije rekao.

»Koje li sre e.« Kraljica se opet nasmiješila. »Palo mi je na um da ruku vaše sestre, ledi Ariel, dam grofu od Hawkesmoora.«

U vije nici je nastao muk. Dva se spomenuta muškarca nisu niti pomakla, ali su im se pogledi sreli iznad golemog stola od mahagonija. Nastavili su zuriti jedan u drugoga; pogledi su im govorili o dubokom i ubojitom neprijateljstvu koje su vo e Obitelji gajili jedan prema drugome.

»Mislim da se vaše dvije obitelji spore oko neke zemlje«, nastavila je kraljica. Bila je poznata po izvrsnom pam enju, ali i po njegovoj selektivnosti. Stvari od vitalne važnosti bi joj ishlapile kao da nikad nije ni ula za njih, dok bi se znala sjetiti neobi nih tri arija koje bi davno ula te bi o njima raspravljala kao da su veoma važne, što je druge esto znalo veoma smetati.

Ispitiva ki je promatrala obojicu muškaraca. Ravenspeari i Hawkesmoori bili su istaknuti lordovi iz isto ne Engleske koji su vladali tim mo varnim, ravni arskim i maglovitim dijelom zemlje još od Vilima Osvaja a. Cromwell je velik dio zemlje Ravenspeara darovao Hawkesmoorima kao nagradu za njihovu odanost, ali je vra anjem kra-lja Charlesa II na prijestolje, obiteljima koje su ubile kralja oduzeta zemlja i dana u trajni posjed rojalistima Ravnespearima, zajedno s velikim komadom Hawkesmoorovog teritorija. Hawkesmoori su utrošili goleme novce za isušivanje mo vare da bi je pretvorili u poljoprivredno zemljište, a jednim je potezom kraljevog pera sav njihov trud i bogati urod pripao suparni koj dinastiji.

Od smrti Charlesa II 1685. godine, Hawkesmoori su molili povrat svoje zemlje, što su im žestoko osporavali njezini sadašnji vlasnici.

»Ako ta zemlja bude dio miraza ledi Ariel Ravenspeare, tada e biti zajedni ko vlasništvo obiju obitelji«, nastavila je kraljica. »Ako suprug umre prije nje, miraz se vra a njezinoj obitelji. Ako ona dugo poživi, zemlju e naslijediti njezina djeca u kojoj e kolati krv obiju obitelji. Vjerujem da je ovo dobro rješenje. Rješenje koje e prekinuti zavadu što traje ve više generacija. Ne možemo oko sebe imati ljude ija e služba i mišljenje ovisiti o njihovim osobnim sukobima.«

Nije bila nimalo svjesna toga da njezin prijedlog nije naišao ni na kakvu reakciju i nije imala pojma kakva se naga anja odvijaju u glavama dvojice muškaraca. Silno je željela da uspije njezin mali plan za koji je u potpunosti bila uvjerena da je niknuo u njezinom

GIGA JANE FEATHER


6

stvarala kom umu, a ne da su je na njega nagovorili. Simon Hawkesmoor se ironi no nasmiješio naslutivši Ravenspearove misli. I jedan i

drugi su mogli odbiti prijedlog, no to bi zna ilo trenutno gubljenje kralji ine naklonosti i izgnanstvo s dvora. Kraljica nikad nije zaboravljala nepoštivanje njezine volje i, bez obzira koliko bi njezina odluka bila nerazborita, bila je neopoziva. Grof od Ravenspeara je živio za svoju mo na dvoru. Imao je prste u svakoj intrigi. Bio je iskvaren kao i mnogi drugi koji su služili kraljici. Obogatio se mitom i iznu ivanjem, utjecao je na svako imenovanje na dvoru i mogao je s jednakom lako om upropastiti ili uzvisiti nekoga. Živio je od straha što je izazivao u svima koji bi došli u njegovu blizinu i posve se sigurno nije htio svojevoljno odre i te mo i.

No ho e li se pomiriti s takvom cijenom? Da veže svoju obitelj s krvnim neprijateljima? Za zavadu oko zemlje znali su svi. Bio je to kamen smutnje izme u dviju velikaških obitelji na samom po etku revolucije. No tamna rijeka krvi koja je prolivena me u njima bila je poznata samo nekolicini odabranim - nikome tko nije nosio njihovo ime.

»Dakle, moja gospodo, kakav je vaš odgovor na moj plan koji e unijeti mir me u vaše obitelji i u moju vije nicu?« Kralji in je glas odjednom postao razdražljiv. Umorila ju je ova dugotrajna tišina.

»Gospo, uvjeren sam da ni lord Hawkesmoor niti ja ne kanimo iznositi svoje osobne sva e pred Vaše Veli anstvo«, rekao je Ranulf i uko eno se naklonio.

»Dakle, gospodo, kakav je vaš odgovor na moj plan koji e unijeti mir me u vaše obitelji i u moju vije nicu?«, ponovilo je Njezino Veli anstvo. Ovo je bio trik koji je dovela do savršenstva. Odlu no je ignorirala svaku reakciju koja joj nije odgovarala; jednostavno je ponavljala svoje pitanje dok god ne bi ula ono što je htjela uti.

»Što se mene ti e, Vaše Veli anstvo, bit e mi ast pristati na vaš prijedlog.« Simon je govorio svojim melodioznim glasom. U njegovim se laskavim rije ima jedva naslu ivalo zamjetno veselje. »Budu i da sam primoran povu i se s bojnog polja, mogao bih pro i i gore od toga da se oženim i brinem za svoj posjed.« S ironi nim osmijehom u o ima kimnuo je preko stola Ranulfu. »I više sam nego spreman riješiti staru zavadu na tako trezven na in.«

Ranulfov mra an pogled nije bilo mogu e odgonetnuti. Bio je uvjeren da e samo smrt prekinuti mržnju i osvetu Simona Hawkesmoora, jednako kao i njegovu vlastitu. Zemlja nije predstavljala ništa. Krv i ne asnost su bile sve. I što se onda nalazilo ispod tog njegovog hladnog pristanka na nemogu e?

»Podrobnije u o tomu razgovarati s lordom Hawkesmoorom, gospo«, bezizražajno je rekao.

»Dobro.« Njezino je Veli anstvo zvu alo nezadovoljno. »Vjerujem da ete ubrzo zapo eti s pripremama za vjen anje. Nevjesti u darovati neke sitnice.« Opet je otpila iz pehara. »A sada o drugim stvarima. Lorde Godolphin...?« Pokazala je na svog prvog ministra.

Pola sata kasnije muškarci su ustali i duboko se naklonili dok je kraljica bolno teturala iz prostorije. im je otišla, Ranulfova je stolica glasno zaškripila po hrastovim daskama kad ju je srdito odgurnuo i ko opere i se izašao, bacivši brz pogled na Simona Hawkesmoora koji je mirno sjeo i ostao sjediti na svojoj stolici sve dok se vije nica nije ispraznila.

»Vjerujem da je naš plan dobro prošao, gospodine.« Tapiserija iza trona se pomaknula i u sobu je stupila visoka crvenokosa žena u haljini od crvene svile.

»Zasad je dobro, Sarah.« Simon je dohvatio štap od slonove kosti kraj svoje stolice i pomo u njega se osovio na noge te se naklonio vojvotkinji od Marlborougha. »No mislim da e biti potrebno izvršiti mali pritisak na kraljicu. Ravenspeara e vjerojatno trebati malo

pritegnuti.« Vojvotkinja mu je prišla. »Moj je suprug insistirao na tomu da u inim sve što je u

mojoj mo i da vam pomognem, Simone.« Naslonila se na rub stola. Zelene su joj o i bile znatiželjne. »Igrate li vi to neku skrivenu igru?«

GIGA JANE FEATHER


7

Grof od Hawkesmoora se tiho nasmijao. »Veoma skrivenu, draga moja gospo.« »John kaže da je vaš veliki dužnik.« Grof je slegnuo ramenima. »Ništa ve i nego što je bilo koji drugi vojnik na bojnome polju prema svome suborcu.«

»Zna i, spasili ste mu život?« Opet slijeganje ramenima. »Kao što je i on više puta spasio moj.« »Skromni ste, gospodine, no ja znam kad se moj suprug osje a posebno dužnim.«

Uspravila se. »Još uvijek imam velik utjecaj na kraljicu, unato ...« Usne su joj se stisnule. »Unato pokušajima gospo e Masham da me istisne. Nemojte strahovati. Kraljica e iznijeti takve poticaje... ili prijetnje... kojima e uvjeriti grofa od Ravenspeara da pristane na brak.«

»Ne sumnjam u vaš utjecaj, Sarah.« Primio ju je za ruku i prinio je svojim usnama. »I nikada nemojte posumnjati u ljubav svoga supruga.« Nasmiješio se. »Ovu sam poruku morao osobno priop iti.«

Osmijeh je vojvotkinji ozario blijedo lice. »Voljela bih kad biste se mogli vratiti k njemu i osobno mu priop iti moj odgovor. Tako mi strašno nedostaje.« Duboko je uzdahnula i dodala: »Teško je za ženu u najboljim godinama biti bez... užitaka i zadovoljstava bra nog života.«

Ve ina žena lišenih muževljeve pažnje utjehu je tražila u naru ju drugih. Ali ne i vojvotkinja od Marlborougha. Svoju je neiskazanu tjelesnu strast usmjerila u vrstu kontrolu nad svojom vladaricom. Upravljala je njome još otkako je bila njezina dvorska dama na dvoru Charlesa II.

Simon joj je opet poljubio ruku. Ta je graciozna gesta neobi no odudarala od njegove goleme tjelesne gra e koju je još više isticala jednostavna stroga odje a i lice izbrazdano borama od prijašnjih boli i patnji. A opet, i nije toliko odudarala: njegove su modre o i duboke poput oceana bile pune razumijevanja i smisla za humor.

»Sarah, vaš e suprug biti kod ku e prije Boži a. Povratak ku i je još sla i nakon dugog iš ekivanja.«

Nasmijala se zajedno s njim. U o ima joj je bljesnula strast. »Gospodine, da sam sklona tomu da se razme em svojim dražima, kunem vam se da biste vi bili prvi kojemu bih ih udijelila.« Naklonila mu se uz još jedan osmijeh i odlebdjela iz prostorije.

Dobro je raspoloženje nestalo iz njegovih o iju istog asa im je ostao sam. Oslanjaju i se svom snagom na štap, krenuo je šepaju i prema vratima. Ho e li Ranulf zagristi mamac?

»Ranulfe, možemo li to okrenuti u svoju korist?« Lord Roland Ravenspeare podigao je ruku da smiri gnjevnog starijeg brata koji je opisivao doga aje u vije nici.

»Možeš biti siguran da Hawkesmoor igra neku svoju igru.« Ranulf je nato io vino u dvije kristalne aše. »Kad bismo znali o emu se radi, mogli bismo mu dosko iti.«

Roland je uzeo ašu koju mu je brat pružio i zahvalio mu kimanjem glave. On nije bio usijana glava kao njegov brat, iako su ga držali za sporog u obitelji iji su lanovi svi bili temperamentni, impulzivni i nepromišljeni. »Ako želiš zadržati svoju mo i utjecaj na dvoru, nemamo drugog izbora doli pristati na kralji in prijedlog«, polako je rekao. »Ako možemo nagovoriti Ariel...« »Ariel e u initi što joj se kaže.« Roland je podigao ruku da smiri brata. On nije bio toliko kao Ranulf uvjeren u pokornost njihove mla e sestre, no ništa ne bi postigao da je to sada spomenuo.

»Ako se Ariel uda za Simona Hawkesmoora, to bismo mogli okrenuti u svoju korist«, zamišljeno je nastavio. »Može se srediti da Hawkesmoor umre prije svoje žene i tada e se zemlja vratiti nama bez ikakvog osporavanja. Nadalje«, nasmiješio se i nastavio, »možemo se i malo zabaviti na Hawkesmoorov ra un... naravno, prije nego što se neminovno sretne sa svojim zlosretnim preranim krajem.«

Ovime je zadobio punu bratovljevu pažnju. »Objasni.«

GIGA JANE FEATHER


8

* * * Ledi Ariel Ravenspeare nagnala je svoga konja u galop preko ravni arske mo varne

zemlje. Iza nje se prema sivom jesenjem nebu uzdizao velik osmerokutni toranj katedrale Ely - poznat u cijelome kraju kao Mo varni brod, dok su ispred nje šiljci tornjeva u Cambridgeu dodirivali nebo. Vu jaci su jurili ispred konja, uživaju i u jurnjavi jednako kao i u lovu. Ariel je pištoljem oborila šljuku pa su se dva psa utrkivala, i s konjem i me usobno, tko e prije sti i do plijena.

Pustila je konja da ide svojim putem. Lov na ptice bio je previše miran sport za vu jake, no Romul i Rem su trebali svakodnevni puni trk koji je morao imati neku svrhu, ak i ako je to bilo tek puko utrkivanje s mladim pastuhom do mjesta gdje je pala šljuka. Iako, ovo nije bio obi an pastuh.

Mustafa je potjecao iz loze istokrvnih trka ih konja arabera i bio je ponos Arielinih konjušnica. Zategnula je uzde kad je na horizontu ugledala skupinu konjanika. Odmah je prepoznala svoju bra u koja su jahala preko mo vare po nasutom putu prema dvorcu Ravenspeare. Promrmljala je nešto ispod glasa. Okrenula se u sedlu i pogledala iza sebe, potom stavila dva prsta u usta i prodorno zazviždala. Njezin je konjušar bio sitna figura na udaljenom krupnom konju, ali ga je barem vidjela. Na njezin je zvižduk natjerao konja u galop.

Pucnula je prstima, na što su se psi vratili uz bok konja, a potom je usmjerila konja prema skupini na pošljun anom putu.

Oni su stajali i ekali je, zgureni u svojim jaha im ogrta ima s kapulja ama. Ledeni je vjetar iz smjera rijeke Ouse puhao mo varnom nizinom.

»Želim vam dobar dan, moja bra o.« Zategnula je uzde na drugom kraju nasipa koji se uzdizao uz put. »Rano ste se vratili iz Londona. Nisam vas o ekivala prije Boži a.«

»Imamo jedan posao koji se ti e i tebe.« Ranulf je ispitiva ki promatrao svoju sestru koja se mirno smiješila ispod svog trorogog šešira. »Ariel, gdje ti je konjušar?«

»U vidokrugu«, odvratila je. »Uvijek u blizini, gospodine.« »Upravo dolazi.« Roland je pokazao bi em na stranu odakle se približavao postariji

konjušar. Ranulf je nešto progun ao. Nije vjerovao da je Edgar cijelo poslijepodne imao svoju

gospodaricu na oku. Kad bi se pastuhu i vu jacima pustilo na volju, za as bi dobrano prestigli konjušarevog zdepastog konja. Osim toga, bilo mu je nemogu e zamisliti da Ariel nije pustila životinje da slobodno tr e. No konjušar je bio ovdje, a Ariel se još uvijek smiješila, prava slika i prilika nedužnosti. Sive su joj o i bademastog oblika bile jasne i iste poput vedrog jutarnjeg neba.

»Do i.« Potjerao je svoga konja naprijed. Ariel je natjerala Mustafu da presko i nasip i nastavila jahati bratu uz bok, dok su psi obješenih jezika mirno hodali uz pastuha.

»Ralhu e biti drago što ste došli«, rekla je Ariel. »Ve i je dio dana proveo u Harwichu. Neke poteško e s gradnjom brodova.« »Kakve poteško e?«

»Nije mi se povjerio, brate. Ralph ne vjeruje da žene mogu imati svoje mišljenje o poslovnim stvarima, a niti da bi to trebale«, slatko je rekla.

Ranulf nije ništa komentirao. Potajno je mislio da je njihov najmla i brat budala. Ariel je brzo razmišljala i bila je dobro upu ena u stvari koje su se ticale njihovog posjeda ili obiteljskog posla gradnje brodova, kao i svatko od njih. No bratska ga je solidarnost sprije ila da kritizira brata pred mla om sestrom.

GIGA JANE FEATHER


9

Iz ravne se mo vare uzdizala siva masa dvorca Ravenspeare. Njegove su se kule i potporni stupovi stopili s niskim oblacima, grudobrani su mu se nadvijali iznad široke rijeke koja je vijugala mo varom sve do Atlantskog oceana.

Jaha i su uz topot prešli pokretni most koji je sada više služio kao ukras nego za obranu te su ušli u unutarnje dvorište. Neko je ovo bilo mra no mjesto s visokim, mahovinom prekrivenim zidovima i tlom uvijek mokrim od vlage koja je s njih curila. ak je i sada, s bujnim zelenim travnjakom okruženim šljun anom stazom, što mu je davalo izgled vrta, te s blistavim staklenim prozorima, dvorac zadržao nešto od svog prijašnjeg prijete eg izgleda. Penja ice koje su prekrile odbojne zidine nisu nimalo ublažile zastrašuju e djelovanje mnogobrojnih otvora za izbacivanje strijela.

Sjahali su i Ranulf je odsje no rekao svojoj sestri: »Želim odmah razgovarati s tobom o poslu koji se ti e i tebe.« Osjetila je tra ak straha. Samo je nešto što je bilo veoma važno moglo dovesti njezinu

bra u ranije s dvora. Nije vjerovala nijednom od svoje bra e, a Ranulfu najmanje. On je bio krajnje bezobziran kad su u pitanju bili njegovi interesi, a ako je ona nekako povezana s tim interesima, tada je posve sigurno bila u velikoj nevolji.

Me utim, ništa se od toga nije vidjelo na njezinom licu dok je predavala svoga konja Edgaru i sa psima za petama krenula za svojom bra om u dvorac. Psi su izgledali kao mali poniji - glave su im bile u visini njezinog struka. Nikamo nisu išli bez nje, kao ni njihova gospodarica bez njih.

Vatra je gorjela u dva velika kamina na svakome kraju Velike dvorane, no nije nimalo ublažila vlažan i ledeni zrak u velikoj nadsvo enoj prostoriji. Skidaju i rukavice, Ranulf je krenuo u manju prostoriju gdje su kameni zidovi bili prekriveni drvenom oplatom na kojoj su se nalazile tapiserije i gdje je jaka vatra ipak uspjela nadvladati vlagu iz mo vare.

»Donesi kuhano vino«, dobacio je Ranulf lakaju koji im se naklonio i krenuo za njima te ostao stajati na vratima. Grof je bacio rukavice i bi na stolicu i sagnuo se da zagrije ruke na vatri. Roland mu se pridružio pa su u tišini stajali jedan do drugoga.

Ariel nije skinula rukavice, jer joj o ito nije bio dopušten pristup vatri. No ona se ve navikla na nekavalirsko ponašanje svoje bra e. »Ranulfe, o kakvom se poslu radi?«

»Pa, draga moja sestrice, imaš mladoženju«, odvratio joj je, ni ne okrenuvši se od vatre. Protrnula je. »Misliš na Olivera?« Na to je prasnuo u kratak preziran smijeh. »Draga moja, Oliver je veoma prikladan za ljubavnika, ali on ti ne e postati muž.«

Psi koji su mirno sjedili do nogu svoje gospodarice, uznemireno su se podigli osjetivši njezinu zbunjenost i strepnju.

Umirila ih je stavivši im ruku na glave. »A tko bi taj muž trebao biti?« Glas joj je bio posve miran. Davno je nau ila da pred bra om ne pokazuje ni slabost ni o aj.

»Pa, naš susjed, grof od Hawkesmoora, naravno.« Oba su se brata po ela smijati. Njihov ju je grubi i neveseo smijeh zabolio poput otvorene rane.

»Vi biste me dali jednom Hawkesmooru?« rekla je u nevjerici. »Našem smrtnom neprijatelju?«

»Po kralji inoj zapovijedi, draga moja.« Ranulf se okrenuo i tada je ugledala njegove zajedljivo izvijene usne i zloban sjaj u o ima. »Njezino je Veli anstvo došlo na zamisao kako riješiti našu zadjevicu oko zemlje. Ona e zemlja biti dio tvoga miraza.«

»I sve e biti divno i krasno izme u dviju zara enih strana i u kralji inoj vije nici«, dometnuo je Roland. I on se zajedljivo nasmiješio.

Ariel je odmahnula glavom. »Ne«, rekla je. »Ne u se vjen ati za prokletog Hawkesmoora, ak ni po kralji inoj zapovijedi. Ne možete to tražiti od mene.«

GIGA JANE FEATHER


10

»Oh, ja to ne tražim«, rekao je Ranulf uzimaju i vr kuhanog vina s tace koju je donio lakaj. »Ti eš se udati za prokletog Hawkesmoora, draga moja Ariel, jer eš ti biti sredstvo osvete Ravenspeara.«

Ispio je do dna i opet prasnuo u smijeh.

GIGA JANE FEATHER


11

Drugo poglavlje »Ne razumijem.« Ariel je polako odmahivala glavom dok je skidala rukavice i uzimala

pehar vru eg kuhanog vina. Stavila je ruke na pehar da ih ugrije i udisala miris klin a, cimeta i muškatnog oraš a u pari koja se uzdizala iz pehara.

Znala je da mora izgledati mirno i pokazati tek blagu znatiželju. Sva su njezina bra a u sebi imala jednu crtu okrutnosti koja se hranila strahom i ranjivoš u onih nad kojima su vladali. A ledi Ariel Ravenspeare je oduvijek bilo savršeno jasno da muškarci iz obitelji upravljaju njezinim životom.

Nakon o eve smrti, nadzor nad njome prešao je na Ranulfa, a pomagala su mu i dva mla a brata.

»Veoma je jednostavno, draga moja djevojko. Udat eš se za Simona Hawkesmoora. No nemoj strahovati, bit eš mu žena samo formalno.«

Otpila je malo vina, nadaju i se da e joj ono smiriti drhtanje u utrobi od kojega je osje ala slabost. »Kako to može biti? Još uvijek ne razumijem.«

»Kako ne razumiješ, cvjeti u?« Glas je bio opor od cinizma. Okrenula se prema vratima koja su se tiho otvorila. Ranulfov najbolji i najstariji prijatelj, Oliver Becker, stajao je na vratima. O i su mu bile zasjenjene kapulja om, tanke su mu senzualne usne bile izvijene u neobi an uznemiruju i osmijeh.

»Mislila sam da si u Cambridgeu«, rekla je i uzvratila mu osmijeh, unato svome aju.

uo sam da se bra a Ravenspeare prije mraka vra aju iz Londona pa sam požurio da ujem novosti.« Nehajno se iscerio i odgurnuo od dovratka. Prišao joj je, rukom joj obuhvatio

bradu i poljubio je u usta. »Da ne spominjem svoju potrebu da te vidim, cvjeti u moj. Otkrio sam da su dva dana nesnosno dugo vrijeme bez tebe.«

Znala je da njegove rije i ne zna e ništa. Nije gajila nikakve iluzije o iskrenosti svoga dragoga - bio je od iste sorte kao i njezina bra a - ali to nije nimalo utjecalo na na in na koji je njezino tijelo reagiralo u njegovoj blizini. Oliver je bio razvratan, nepouzdan i emocionalno pli i od pojila za ptice, ali ju je njegov dodir uzbu ivao, od njegovog je lijenog glasa i senzualnog osmijeha osje ala bu enje požude u utrobi. Bio je lijep i šarmantan, a njihova je veza bila ugodna, sve dok sebi nije dopuštala da zaželi više. ili da o ekuje više od onoga što joj je bio kadar pružiti. Njihova je veza odgovarala i Ranulfu.

»Stigao si na vrijeme, Olivere.« Ranulf ga je prijateljski zagrlio. »Ariel se udaje i moramo prirediti prikladno primanje za njezinog mladoženju. Tvoj e domišljati um sigurno smisliti nešto prikladno i genijalno.«

»Udaje se?« Tanke su mu se obrve uzdigle kad je pogledao Ariel. »Moj e se cvjeti udati?«

»Da«, oglasio se Roland kraj vatre gdje se izvalio na izrezbarenom drvenom naslonja u, drže i noge u izmama naslonjene na željezni podupira za drva. »Postat e grofica od Hawkesmoora, dragi moj Olivere.«

Oliver je zazviždao kroz zube. »Ariel, donesi mi ašu onog izvrsnog konjaka da probavim tu informaciju.«

Odložila je svoj pehar i prišla ormaru u kojemu su bile složene aše i boce. Bez rije i je napunila ašu i donijela mu je. Uzeo ju je, kratko joj kimnuo glavom, otpio i potom rekao: »Dakle, objasnite mi kako to možete Ravenspearovu ženu dati jednome Hawkesmooru.«

»Što si to rekao?«, nerazgovijetan je glas popratio ulazak najmla eg brata, lorda Ralpha. Perika mu je bila malo nakrivljena, pogled neusredoto en, odje a poprskana, manšete prljave.

GIGA JANE FEATHER


12

Ranulf je gadljivo nabrao nos. »Smrdiš na štalu, Ralphe.« Ralph se lascivno zacerekao. »Našao sam bludnicu u šumarku«, rekao je. »Dobro smo

se povaljali u sijenu.« Prišao je ormaru s posu em i drhtavom rukom napunio ašu, udarivši grlom boce po rubu kristala. »Dakle, što ste ono govorili o Hawkesmooru?« »Ariel e se udati za Simona Hawkesmoora«, jezgrovito ga je izvijestio Roland.

Ralph je ispustio ašu koja se otkotrljala na rub ormara. Jantarna se teku ina prolila po elizabetinskom sagu. »Dragi Bože! Samo zato što sam malo prljav... to nije razlog da mi se izrugujete.«

»Ali mi ti se ne izrugujemo«, rekao je Ranulf. »Istina je. To je zapovjedila kraljica Ana.«

Ralph nije bio osobito bistar ni kad je bio trijezan, a ova ga je informacija posve smela. Skinuo je periku i po ešao se po obrijanoj glavi te se jako namrštio. »Kažeš, kraljica je zapovjedila?«

Njegova se bra a nisu ni potrudila odgovoriti pa je nakon nekoliko trenutaka okrenuo zbunjeni i pijani pogled prema svojoj sestri koja je mirno i nijemo stajala uz stol. »Sto e Ariel re i na to?«

»Ništa što bi bilo važno«, odsje no je rekao Ranulf. »U init e ono što joj kažemo.« Ralph je na to mudro kimnuo glavom, ali je još uvijek suženim o ima zurio u svoju

mladu sestru, kao da e na njezinom uko enom liku na i neki odgovor. »Sto si mislio kad si rekao da u mu samo formalno biti žena?«, napokon je

progovorila Ariel mirnim glasom koji nije pokazivao nikakve znakove njezinog nemira. »E, to je zanimljiv preokret«, izjavio je Oliver. Pogled mu je odjednom postao oštar.

»Kako misliš uvjeriti Hawkesmoora da ne oskvrnavi postelju svoje žene?« »Jednostavno. Njegova e mu žena objasniti da pati od neke... od neke ženske

tegobe.« Ranulf je slegnuo ramenima. »Ona može i zakra unati vrata ako to želi. Sve dok bude u ovoj ku i, bit e sigurna od svakog njegovog nepoželjnog ukazivanja pažnje. A kad se nakon odre enog vremena oporavi od svoje tegobe, lord Hawkesmoor više ne e biti u mogu nosti konzumirati svoj brak.«

Ariel je osjetila poznatu joj jezu. »Što planiraš, brate?« Odgovorio joj je Roland: »Malu nezgodu, Ariel. Nesre u koja se lako može dogoditi.« »Govoriš o ubojstvu?«, izravno ga je upitala. »Tiho, tiho!«, prigovorio je Ranulf. »O

nezgodi, to je sve. A kad budeš udovica, tada e se tvoj miraz vratiti u našu obitelj i to nitko ne e mo i osporiti. I to zajedno s imovinom koju e ti dodijeliti tvoj suprug. Siguran sam da eš se uvjeriti kako se radi o veoma velikodušnoj ponudi.« Zacerekao se i namignuo

Rolandu. Njegov se brat brinuo za obiteljske financije i vješto je sro io svadbeni ugovor. Zbog kralji ine zapovijedi Hawkesmoor nije imao drugog izbora nego prihvatiti njegove uvjete. Me utim, grof od Hawkesmoora nije niti pokazao namjeru da pregovara niti da odbije odredbe Ravenspeara. I to je bilo ono što je izjedalo Ranulfa. Hawkesmoor se cijelo vrijeme ponašao kao da je oduševljen zbog sklapanja savezništva koje mu je zasigurno bilo jednako mrsko kao i bra i Ravenspeare.

»Što je s mirazom?« Ralph je glasno srknuo iz ponovno napunjene aše. Njegov je najstariji brat uzdahnuo i objasnio mu, iako je dobro znao da e u tom

pripitom stanju Ralph od svega malo što shvatiti. »Kako ga namjeravaš zadržati ovdje nakon vjen anja? Sigurno e htjeti odvesti

nevjestu svojoj ku i«, istaknuo je Oliver. »Ta nije udaljena tjedan dana jahanja, samo etrdeset milja preko mo vare.«:

Zavalio se na sofu, primio Ariel za ruku i povukao je dolje do sebe. »Do i i zagrij me, cvjeti u.« Jednom joj je rukom obuhvatio struk i privio je k sebi, dok joj je drugom obuhvatio dojku. Nitko nije obratio pažnju na tu intimnost, osim Ariel kojoj je uvijek bilo nelagodno kad

GIGA JANE FEATHER


13

bi je Oliver pred svima milovao. No znala je da bi joj se bra a izrugivala kad bi se odmaknula od njega.

Romul i Rem su ležali kraj njezinih nogu, teške su glave naslonili na njezine izme, a velikim su žutim o ima zurili u Olivera Becketa.

»Sa svadbenim sve anostima, dragi moji.« Ranulf je zvu ao veoma raspoloženo. »Ve su poslane pozivnice za jednomjese no slavlje i lov u ast udaje ledi Ariel Ravenspeare za grofa od Hawkesmoora. Dvije stotine gostiju trebalo bi uvjeriti Njezino Veli anstvo da obitelj Ravenspeare zna poštivati njezine zapovijedi. Naravno, i Hawkesmoor e dovesti svoje uzvanike i bit e primjereno prijazan. Svi e vidjeti da su naše dvije obitelji napokon pokopale me usobno neprijateljstvo, što e biti obilježeno velikim slavljem... Naravno, ne e se paziti na trošak.« Posprdno se nasmiješio. »Rekao bih da bi sitnica poput nespavanja u istoj postelji s nevjestom mogla izazvati malu šalu. No sve e to samo uveli ati slavlje i veselje.«

»Uzgred, nevjesta e uživati u zagrljaju drugoga i to pred nosom svoga muža«, dometnuo je Roland. Svi su se nasmijali, osim Ariel.

»Nabit e mu rogove ve prve bra ne no i.« Ranulfova su se usta pakosno iskrivila. »Posve prikladna osveta. Njegov je otac obeš astio našu majku i obitelj Ravenspeare i zato e mu Ravenspeari vratiti istom mjerom.«

Ariel je osjetila mu ninu. Odgurnula je Oliverovu ruku i naglo ustala. »Moram oti i u konjušnicu. Jedna bi se kobila trebala oždrijebiti.« Pri odlasku su joj dugi skuti tamnozelene oprave za jahanje pomeli pod. Psi su krenuli za njom.

Iza sebe je ula njihov smijeh, ali nije pomislila da se smiju njoj, ve uništenju i poniženju starog neprijatelja. I ona je odgojena da se ruga Hawkesmoorima. Znala je sve stare pri e o krvavim osvetama koje su vezivale dvije obitelji; kako je njezin otac, grof od Ravenspeara, ubio njihovu majku kad ju je zatekao u naru ju ljubavnika, grofa od Hawkesmoora. Znala je za zadjevice zbog zemlje, za politi ke razlike: da su Hawkesmoori puritanci i ubojice kralja i da su kroz cijelo razdoblje protektorata bili desna ruka Olivera Cromwella, da su imali mo i da im je dodijeljena zemlja koja je bila oteta rojalistima. No dolaskom kralja Charlesa II na prijestolje, Ravenspeari su došli na svoje, njihova je odanost prognanom kralju tijekom teških i mra nih godina puritanizma napokon nagra ena, jer je tada puritancima oduzeta zemlja.

Sve je ovo ona znala, no njezina su bra a smišljala ubojstvo. A ona je trebala biti mamac. Ona e biti sredstvo kojim e poniziti Hawkesmoora i mamac u zamci koji e mu do i glave.

Vani se spuštao suton. Pogledala je dvorac u kojemu je živjela od ro enja. Na slabom je svjetlu djelovao zlokobno - odbojno zdanje s grudobranima i kruništem. Otvori za izbacivanje strijela izgledali su kao uske mra ne o i me u tamnim bršljanom.

Gotovo je dvadeset godina promatrala svoju bra u kako se zabavljaju ne obaziru i se na one koje su koristili za svoju zabavu. Mnoge je no i ležala u krevetu i za epljivala uši da ne uje zvukove iz Velike dvorane, krikove seoskih djevojaka koje su dovodili na svoje pijane orgije. Promatrala ih je kako u lovu gaze tek niklu nježnu pšenicu, lome brižljivo podignute ograde i gaze sav urod u malim seoskim vrtovima koji su siromašne stanare spašavali od skapavanja. Promatrala je kako Ranulf, a prije njega i njezin otac, osu uju krivolovce na smrt zbog jednog jedinog zeca, skitnice na bi evanje i sputavanje u drvene klade. Pravda je bila brza i nemilosrdna kad je dolazila od gospodara dvorca Ravenspeare. Neko se tu ubijalo pa zašto se onda iznenadila što bra a planiraju jedno jedino ubojstvo? Ubojstvo na svadbenom slavlju, s njihovom sestrom kao žrtvenim janjetom.

Mu nina joj se popela u grlo pa se okrenula i pohitala, gotovo potr ala, kroz kapiju koja je vodila u miran svijet konjušnica. Ovo je bio njezin dom. Ovdje je nalazila mir, tu je mogla zaboraviti na mra ne misli i vlagu dvorca - ovdje i u selima i zaseocima u mo vari gdje

GIGA JANE FEATHER


14

su je uvijek do ekivali s toplinom, olakšanjem i zahvalnoš u što je vidarica. Jedina od Ravenspeara koja je uživala povjerenje i dobrodošlicu me u zemljoradnicima i sirotinjom ijim je životima upravljala obitelj Ravenspeare.

Njezini su arapski konji bili smješteni u dugoj niskoj zgradi s lijeve strane dvorišta. Vrata su bila zatvorena da se osjetljive i istokrvne životinje zaštite od hladnog no nog zraka. Ušla je u toplu i slabo osvijetljenu unutrašnjost zasi enu mirisom konjskog mesa, gnojiva i kože.

»To ste vi, gospojo?« Lica naboranog poput suhe kože boje mahagonija, iz pregratka se na drugom kraju pojavio Edgar.

»Jesam. Kako je?« Požurila je prema pregratku. Vu jaci su ostali sjediti na ulazu, obu eni da ne ulaze me u osjetljive životinje.

»Dobro.« Maknuo se ustranu da ona može u i u pregradak u kojemu se ždrijebila kobila. »Ne e još dugo.«

Ariel je pomilovala životinji njušku i prešla joj rukom po nabreklom trbuhu. Potom je skinula ogrta , bacila ga na slamu kraj nogu, zasukala rukav od nabrane ipke, podigla kobilin rep i gurnula ruku duboko unutra. »Mogu ga opipati, Edgare.« »Da. Još deset minuta.«

Izvukla je ruku, odmah je oprala u kablu s vodom i poravnala rukav. »Mogli bismo probati i s drugim pastuhom.«

»Da, no prihvatit emo ono šta nam Bog da«, rekao je Edgar. »Pri a se da e kraljica osnovati kraljevsko trkalište u Ascotu«, glasno je razmišljala

Ariel. »Ako se to dogodi, mi emo biti jedna od tek nekoliko konjušnica koje uzgajaju trka e konje.«

»Da«, ravnodušno se složio Edgar. »Mislim da ete mo ' sami odredit' cijenu.« Kimnula je. Kad bi mogla na svojim trka im konjima zaraditi novac, oslobodila bi se

Ranulfove tiranije. Mogla bi oti i iz dvorca, osnovati vlastitu konjušnicu, biti samostalna osoba. Znala je da je ova zamisao neobi na - da se žena uzdržava vlastitim radom i sredstvima. Zamisao je bila tako nedostižna i tako nevjerojatna. No ona je ipak vjerovala da bi je mogla ostvariti. Bilo kako bilo, svoj e plan uzgajanja rasnih konja držati u tajnosti sve dok ne namakne dovoljno sredstava da se odseli. Ako njezina bra a samo posumnjaju da bi mogla zaraditi novac na onome što su držali bezopasnim kra enjem vremena svoje sestre, tada se nikad ne bi riješila dvorca Ravenspeare, a novac koji bi zaradila, njezina bi bra a potrošila na svoje skupe potrebe.

A što je s brakom? Ne, ne dolazi u obzir i nikada niti ne e. Svi su muškarci bili isti prema svojim ženama. Muž bi upravljao njome vrstom rukom, jednako kao što to rade i njezina bra a. Budu i brak s Hawkesmoorom bio je šala, okrutna Ranulfova šala. Ona e samo zatvoriti o i, odigrati svoju ulogu i ekati dok oni ne odigraju svoju smrtonosnu igru do kraja. Što bi ona marila za jednog Hawkesmoora? Jedan manje na svijetu može donijeti samo dobro.

Sjela je na slamu i ekala da se kobila oždrijebi. Naslonila se na drvenu pregradu i iza sebe osluškivala rzanje i glasno disanje pastuha ije se ždrijebe trebalo oždrijebiti. Edgar ju nije uznemiravao, samo se naslonio na vrata i grickao slamku. Bio je jednako privržen araberima kao i ledi Ariel, a i opazio je da ju nešto mu i.

Kakav je ovjek bio taj uskoro mrtvi Hawkesmoor? Ariel se napokon prestala pretvarati da e sve ovo nekako pro i preko nje i da na njoj ne e ostaviti nikakav trag ako ne bude razmišljala o tom neobi nom planu. Vjerojatno je bio staloženi puritanac koji je smijeh držao avoljim sredstvom, a uživanje bilo koje vrste utjelovljenjem zla. O ito je bio pohlepan ovjek ako je bio spreman oženiti se u obitelj koja mu je bila zakleti neprijatelj i to samo zato

da bi stekao sporni komad zemlje. No puritanci su svi bili pohlepni. Stjecali su bogatstva, ali su trošenje držali grijehom. On je sigurno strog, nedobronamjeran i mrk ovjek koji e

GIGA JANE FEATHER


15

zahtijevati apsolutnu poslušnost od svoje žene u sumornoj ku i u kojoj se nedjeljom dvaput ide u crkvu i sluša etverosatna misa.

Samo što mu ona ne e biti prava žena. Ona ne e oti i iz Ravenspearea, zna i da njezin muž nikad ne e vladati njome. Zato jer njezin muž ne e preživjeti svadbeno slavlje.

Zagledala se u drvenu pregradu na suprotnoj strani, a nije ju vidjela. Nije mogla u potpunosti shvatiti. To joj je izgledalo nestvarno. Nemogu e. A ipak nije bilo ni jedno ni drugo onima koji su poznavali bra u Ravenspeare.

Kobila je odjednom zarzala i zanjištala. Iz nje je šiknula voda i odmah za njom tijelo ždrebeta omotano prozirnom opnom. Ždrijebe je lako kliznulo i palo na tlo. Kobila se sagnula i po ela ga lizati da ga o isti.

Ariel i Edgar su suzdržanog daha u udu promatrali. Bez obzira kolikim su ždrijebljenjima dosad prisustvovali, ono je uvijek izgledalo udesno. Ždrijebe se teturaju i osovilo na noge, na nevjerojatno tanke i duge noge koje su se tresle pod njegovom težinom.

ini se da vam se ostvarila želja, gospojo«, primijetio je Edgar kad je mladunac našao maj inu sisu.

»Da, još jedan pastuh.« Ariel je gladila kobilu koja je spuštene glave promatrala svoje ždrijebe. »I Serenissimi nije trebala nikakva pomo .« Lagani su porodi bili prava rijetkost, no konjima je ve inom trebalo mnogo manje pomo i nego ljudima. U zaseocima oko dvorca zbilo se tek nekoliko poroda kojima nije morala prisustvovati sa svojom torbom punom sjajnih instrumenata i kesa s ljekovitim biljem.

»Bolje bi bilo da se vratim.« Podigla je svoj ogrta sa slame, prebacila ga preko ramena i sa psima izašla van u sada posve mra nu listopadsku ve er. Kad bi trebala zapo eti ta smrtonosna šarada? Nije vidjela na in na koji bi mogla izbje i svoju ulogu, ne, sve dok je bila pod Ranulfovim krovom. A kamo bi drugamo mogla oti i? Još uvijek nije imala vlastitog novca. Oliver joj ne bi pomogao; on je bio na strani njezinog brata. On joj je bio ljubavnik uz Ranulfovo odobrenje i poticanje. Katkada je znala posumnjati da je ono što je držala velikom obostranom privla noš u, zapravo bila smicalica njezinog najstarijeg brata. No nije znala iz kojeg razloga. Možda je to bila nagrada zbog prijateljstva, pomislila je sada kad je ponovno ušla u dvorac. Ako Ranulf može iskoristiti svoju sestru kao mamac za osvetu, onda je sasvim sigurno da je može iskoristiti i kao dar svome prijatelju.

Po prvi se put otkako je u vezi s Oliverom osje ala prljavom. Ono što je prije bilo zabavno, uzbudljivo i predivno senzualno, sada joj je izgledalo sramotno i jadno. Znala je da Oliver ne mari za nju i nikad nije ni spomenula da je katkada mislila da ga voli. Takvo bi je priznanje samo povrijedilo. Žene koje su voljele razvratnike bile su osu ene na slomjeno srce. No topli osje aji koje je gajila prema njemu kao da su njihove zajedni ki provedene no i

inili ljepšima i sjajnijima, gotovo istima. A sada je u svemu tomu vidjela samo mu nu manipulaciju.

»Ariel, želim ti nešto re i.« Ranulf se spuštao velikim kamenim stubištem dok je za sobom zatvarala vrata. U rukama je nosio više paketa.

»Bia sam u konjušnici. Voljela bih se oprati prije ve ere«, smjerno je rekla. »To možeš u initi i kasnije. Moram razgovarati s tobom.« Slegnula je ramenima i krenula za njim u mali, drvom obloženi salon gdje su uz vatru

još uvijek udobno pili Ralph, Roland i Oliver. »Draga moja, kraljica te je po astila vjen anim darom.« Odložio je pakete na stol.

»Svakako joj moraš pisati i zahvaliti joj se.« Sarkazam je izbijao iz njegovih rije i dok je odvezivao uzicu na najve em paketu i podigao hrpu zgužvane srebrne tkanine. »Mislim da je to vjen ana haljina.« Stresao ju je i stavio na sebe, komi no se cere i. »Njezino Veli anstvo ima besprijekoran ukus.«

Haljina je svakako bila bogata, ali kad ju je Ariel pogledala izbliza, opazila je mrlju na

GIGA JANE FEATHER


16

ipki rukava, kao da je njome umo eno u zdjelu s umakom. »Pitam se tko se u njoj prvi udavao«, rekla je i pokazala na mrlju. »Vjerujem da eš mi nabaviti odje u za vjen anje koja ne potje e iz ne ijeg ormara, brate.« S gnušanjem se okrenula od zamrljane haljine.

Ranulf ju je bacio na stolicu i nehajno primijetio. »Njezino je Veli anstvo poznato po štedljivosti, no tvoja e sluškinja sigurno mo i nešto napraviti od ovoga.«

»Ne u stati pred oltar u ne ijim otpacima«, izjavila je i nesvjesno uspravila ramena. »Ako ve moram pro i svu tu sprda inu, ne želim da me se i dodatno ponižava.«

Na njezinu joj je muku glas zadrhtao, ali je Ranulf bio dobre volje pa se samo nasmijao i rekao: »Ne... ne, naravno da ne želiš. Nikada nijedan Ravenspeare nije stao pred oltar u rabljenoj odje i.« Izvukao je kožnatu kesu iz džepa i bacio je na stol, gdje je pala uz glasno zveckanje. »Tu ti je zlato, sestrice. Možeš se po astiti kako želiš.« Uzeo je drugi paket. »I ovo je dar Njezinog Veli anstva. Što mislite, je li vrijedan otvaranja?«

isto sumnjam«, rekao je Roland i ispružio ruku. »Ali da ipak vidimo.« Ranulf mu je dobacio tanak paket.

Ariel se pitala ho e li joj ikada dopustiti da sama otvara svoje darove, iako joj to i nije bilo osobito važno. Pogledala je ogrlicu od topaza koju je njezin brat držao visoko u zraku. »Prili no lijepa tri arija.«

»Da, ali kamenje nije osobito dobro«, rekao je Oliver, uzevši ogrlicu i pregledavaju i je na svjetlu svije e. »Neki su od njih jako napuknuti.«

»Vjerujem da to nije loš predznak za tvoj brak, draga moja.« Ranulf se nasmijao vlastitoj šali. Uzeo je tre i i najmanji paket. »No na ovome ne eš na i nijedne greške. Ovo je moj dar za dobru i poslušnu sestru.« Nehajno ju je uštipnuo za obraz i spustio paketi na njezin ispruženi dlan.

Ariel je odmotala papir. O i su joj se raširile. Izvadila je narukvicu u obliku zmije izra enu od zlata i opto enu biserima. Zmija je u ustima držala bisernu jabuku. Zlatna je zmija bila savršeno izra ena, još nikad nije vidjela nešto sli no. Prstima je dodirnula jedini privjesak na narukvici - savršeno izra enog smaragdnog labuda. Otvorila je usta da usklikne koliko je prekrasna, no rije i su joj zastale u grlu. Zato jer nije bila prekrasna. Naravno, bila je lijepa i svakako veoma zanimljiva. No osje ala je da nešto nije u redu s njom, a ni za živu glavu nije znala što, gdje ni zašto. »Ranulfe, odakle potje e?« Podigla je pogled s narukvice i pogledala brata. »Nazovi to obiteljskom baštinom. Ako otvoriš manju kutijicu, na i eš još nešto.«

Otvorila ju je. »Oh, još jedan privjesak.« Izvadila je prekrasan srebrni ružin pupoljak u ijoj je sredini blistao rubin. Bogato se crvenilo odražavalo na sklopljenim srebrnim laticama.

Ovoga je puta reagirala bez ikakvog suzdržavanja. »Prekrasan je. Savršen je.« Zbunjeno je pogledala svoga brata. Ranulf joj nikad prije

nije ništa poklonio, osim uobi ajenih tri arija za ro endan i Boži . Sinulo joj je da možda ovime kupuje njezinu suradnju, no zbog ega bi to radio? Trebao joj je samo zapovjediti jer je znao da nema drugog izbora sve dok je pod njegovim krovom.

No možda se bojao da bi mu mogla otežati stvar. Mogao ju je prisiliti da posluša njegove zapovijedi, ali su postojali mnogi skriveni na ini na koje je mogla sabotirati njegove planove ili mu barem stvarati probleme.

»Moj vjen ani dar, draga sestrice.« Opet ju je uštipnuo za obraz. Tom joj je nespretnom gestom htio istaknuti svoju ljubav. No nije ju uspio zavarati. »Odigrat eš svoju ulogu u našoj osveti i kad posao bude gotov, dobit eš još jedan privjesak za svoju narukvicu.«

Dragi Bože, on ju je potkupljivao! Zar se bojao da bi mogla izmaknuti njegovoj kontroli? Da bi brak s grofom od Hawkesmoora, ak i taj prividni brak, mogao na neki na in poremetiti ravnotežu mo i i kontrole? Ovo je bila o aravaju a pomisao.

GIGA JANE FEATHER


17

»Trudit u se da je zaslužim, brate«, smjerno je rekla i vidjela kako mu je u o ima bljesnula srdžba zbog njezine drskosti. Psi su se podigli uz njezine skute, a Rem je tiho zarežao.

»Vodi te životinje odavde«, naredio joj je Ranulf. »I bolje bi ti bilo da ih držiš podalje od mene, sestrice, ako želiš da dugo i sretno žive.« Uzeo je svoju ašu i iskapio je do dna. Sive su mu o i bile tvrde poput granita i pune pakosti dok je netremice zurio u nju.

Nije kanila dalje pretjerivati. Naklonila se tako da izgleda ponizno i otišla iz salona sa psima koji su se držali njezinih skuta.

Muškarci ne bi bili ni pomislili na nju da je opet nisu vidjeli te ve eri. Ranulf se zasada dovoljno zabavio i svi bi, nakon još jedne ili dvije boce, zapali u zajedni ko pijano mrtvilo.

No Ariel nije ni u kojemu slu aju mogla zadržati za sebe ove katastrofalne doga aje. Pohitala je natrag u konjušnicu dok su psi tr karali uz nju. Pozvala je konjušara koji je prelazio dvorište. »Josh, osedlaj ri u kobilu. Idem u posjet gazdarici Sari i gospo ici Jenny.«

ovjek je dodirnuo šiške na elu. »'O ete da idem s vama, gospojo?« Razmislila je. Da je bio dan, ne bi riskirala i ponovno razljutila Ranulfa što izlazi van

bez pratnje, ali on je ve eras više ne e trebati, a kad alkohol jednom po ne djelovati, bit e mu daleko od o iju i daleko od srca. A zadnje što joj je trebalo bio je konjušar koji bi strugao petama u maloj Sarinoj kolibi dok im ona pri a novosti. Osim toga, nije mogla od njega

ekivati da sjedi vani i da je eka jer nije znala koliko e se zadržati. »Ne«, rekla je. »Idem sama.« No je bila relativno vedra. Oblaci nošeni vjetrom svako toliko su zastirali mjesec, no zvijezde su jasno sjale nad Sjevernim morem koje se nalazilo na istoku ravne mo vare. Netom prije nego što je stigla do sela koje je grani ilo s posjedom dvorca Ravenspeare, skrenula je ri ana na mo varnu stazu koja je vodila do uskog jarka u koji se slijevao višak vode iz rijeke Ouse u Wash koja se ulijevala u Sjeverno more.

Njezino je odredište, mala koliba s krovom od trske, stajala na humku iznad jarka. Bilo je to osamljeno mjesto. No na prozoru je bila upaljena svjetiljka pa su se vrata kolibe otvorila kad je Ariel sjahala i povukla zasun na vrtnim vratima.

»Jesi li to ti, Ariel?« Slijepa je Jenny rijetko kad pogriješila u prepoznavanju posjetilaca i prije nego što bi se predstavili.

»Jesam. Potrebna mi je vaša utjeha i savjet«, odvratila je Ariel. Stigla je do djevojke i poljubila je u obraz. »Smjestit u Dianu u nadogradnju i onda u u i. Nemoj stajati ovdje na hladno i.«

Jenny se nasmiješila, poljubila je i vratila se u jedinu prostoriju u kolibi. »Majko, Ariel je ovdje. Nešto je mu i.«

Žena sagnuta nad kotlom na ognjištu se uspravila. Imala je oštar pogled, ali je bila nijema ve trideset godina, tako da su sve njezine misli ostale neizre ene. Vrata su se opet otvorila i ušla je Ariel zajedno sa svojim psima. Oni su odmah otišli u kut na drugom kraju ognjišta, legli i naslonili glave na prednje šape.

»Dobra ve er, Sarah.« Ariel se sagnula da poljubi ženin uveli obraz. Moglo se vidjeti da je Sarah neko bila veoma lijepa žena. Imala je ovalno lice savršeno pravilnih crta, tijelo joj je bilo visoko i vitko. No o i su joj bile izmu ene, lice duboko izbrazdano borama od teškog života, duge ruke grube i ispucane, neko sjajna crna kosa sada je bila snježnobijela, graciozna vitkost u mladosti sada se pretvorila u ispijenu mršavost. No iz nje je isijavala dobrota i neka snaga koja se kosila s njezinim krhkim izgledom.

Sarah je ispružila ruku i pogladila Arielin obraz, potom joj je rukom pokazala na stolicu kraj vatre i vratila se svome kotlu.

»Ariel, ve erat eš s nama?« Jenny je izvadila tri zdjelice s police iznad ognjišta. »Miriše na ze je varivo.« Ariel je omirisala zrak. »Zec je bio isplata za jedno maj ino

GIGA JANE FEATHER


18

izlje enje bradavica«, odvratila je Jenny režu i kruh. Nož je rezao jednako brzo i precizno kao da ga drži osoba koja vidi. »Ginty Greene nije htjela i i u bra nu postelju s rukama punim bradavica. Majka joj ih je sve odstranila.«

»Ah. Bra na...« Aariel je ustala i zatim opet sjela. Sarah je podigla kotao variva s kuke nad vatrom i donijela ga do stola. Bacila je brz pogled na djevojku kraj vatre i po ela zaima om puniti tri zdjelice.

»Ariel, bi li htjela vina od bazge?«, upitala ju je Jenny. »Hvala ti.« Ariel je prišla k stolu i zauzela svoje uobi ajeno mjesto izme u majke i

eri. Osjetila je na sebi Sarin pogled. Njezine su o i govorile jednako kao i svaki jezik. »Ranulf je odlu io da me uda«, rekla je bez uvijanja i uronila žlicu u mirisni sadržaj svoje zdjelice.

»Za koga?« Jenny je zurila u nju o ima koje nisu vidjele. Sarina je ruka sa žlicom zastala u pola pokreta.

»Za grofa od Hawkesmoora.« Sarina je ruka zadrhtala tako da joj je žlica udarila o rub zdjelice, ali to izgleda nisu

primijetile dvije mla e žene. Jenny je zinula i na neko vrijeme ostala bez rije i. Ariel je dobro znala koliko ih je vijest zaprepastila. Prinijela je žlicu ustima i

zamišljeno žvakala so an komad mesa dok je ekala da njezine prijateljice probave informaciju. Potom je rekla: »Sve to ima veze s mirazom i zemljom i kraljicom.«

U pozornoj im je tišini objasnila sve što je znala. Sarah je sada jela mirnom rukom i svako toliko gucnula malo vina, ali joj pogled nije silazio s Arielinog lica. Jenny je prekidala njezino pri anje mnogobrojnim pitanjima i u svoje i u maj ino ime.

»Kad bi se trebalo održati?« »Ne znam, ali sigurno ne može prije Boži a - ne, kad treba sve pripremiti za dvije

stotine uzvanika.« Odložila je žlicu i nagnula se naprijed na svojoj stolici, stavivši lakte na stol. Nije mislila da bi ovim ženama - svojim najboljim prijateljicama -mogla ispri ati što je Ranulf isplanirao za Hawkesmoora. Ni ona sama to nije mogla shvatiti. Sarah je slušala Ariel. Lice joj je bilo bezizražajno, iznutra su je protresali drhtaji. Osje ala ih je u trbuhu, u srcu, u glavi. Ruke su joj bile posve mirne, pokreti odmjereni. No pitanja su vrištala u njezinoj glavi, borila se da na u izri aj i umirala na njezinom nijemom jeziku. Nisu to bila pitanja koja je Jenny mogla naslutiti svojom uobi ajenom pronicavoš u, jer su se odnosila na stvari o kojima Jenny nije imala pojma... i tako je i moralo ostati. Ovaj grof od Hawkesmoora je bio Geoffreyjev nasljednik. Je li on Geoffreyjev sin? Je li Clara napokon zanijela? Je li Geoffreyjev sin znao nešto o drugom djetetu? Nikad nije o ekivala da e uti nešto o djetetu. Predala ga je ovjeku koji se trebao brinuti za njega, koji mu je trebao osigurati budu nost.

ovjeku koji se trebao pobrinuti da ga nikad ne dodirne užas koji je snašao njegovu majku. I sve do ovog trenutka, kad se pod njezinim krovom spomenulo ime Hawkesmoor, Sarah je pokopala sve misli i naga anja toliko duboko u svoju dušu, da se inilo nemogu im da e ikada ugledati svjetlo dana.

A sad je Hawkesmoor dolazio ovamo. Sad e opet Hawkesmoori i Ravenspeari biti nadomak njezinih vrata. Ruke su joj opet zadrhtale pa ih je sklopila u krilu.

»Što e biti s tvojim konjima?« Jenny je objesila kotli nad vatru i izvadila snopi osušene kamilice.

Nije znala mnogo o Arielinom na inu uzgoja konja, ali je znala koji je prijatelji in cilj. Ariel je odlu no stisnula usne. »Ništa me ne e sprije iti, Jenny. Ako ne budem ovdje

mogla osnovati svoju konjušnicu, osnovat u je negdje drugdje. im obavim nekoliko prodaja i zaradim dovoljno novca da stanem na vlastite noge, ako ikako bude mogu e, bit e to im dalje i od Hawkesmoora i od Ravenspearea. A ja u biti samostalna. Odgovorna za sebe i samo sebi. Oni me ne e sprije iti.«

GIGA JANE FEATHER


19

Jenny je utihnula. Sarah se zagledala u Arielino blijede lice i o i užarene poput ugljevlja. Tada ju je preplavilo sažaljenje. Kako bi to siroto dijete i moglo znati u što se upušta? Hawkesmoori i Ravenspeari nikad nisu dopuštali da im nešto stane na put.

Arieline su o i srele Sarin uporan pogled. inilo se da je pro itala ženine misli. »Ne zaboravite da sam i ja Ravenspeara«, tiho je rekla.

GIGA JANE FEATHER


20

Tre poglavlje »Nedostajat e mi to što te ne u imati samo za sebe, Simone.« Helene se polako

pomaknula i ispružila svoje golo tijelo uz ljubavnikovo. Stopala su joj se savila u luk kad je gurnula nožne prste u njegove listove, rukama ga primila za dlanove i podigla ih iznad njegove glave. Nasmiješila se pogledavši njegovo klonulo lice. »Proveo si mjesece u ratu i vratio se samo zato da se oženiš.« Tobože se nadurila i zatim ga pogladila po obrazu. »Zašto se moraš oženiti?«

Rukama joj je pomilovao le a. Prošli su mnogi mjeseci otkako je zadnji put vodio ljubav s Helenom, ali su mu se prsti još uvijek sje ali njezinog tijela, tako da mu se i nakon duge odsutnosti inilo kao da nije prošlo više od jedne no i. »Muškarcu od trideset i etiri godine, ljubavi moja, treba supruga.« Veselo je govorio. »A budu i da se ljubav mog života ne želi udati za mene, moram potražiti neku drugu.«

Helene mu je jezikom prešla preko istaknutih linija jagodica. »Znaš i sam da se ne mogu ponovno udati, Simone. Ostala bih bez djece. Haroldova je oporuka jednako vrsto zape ena kao i njegov lijes. ak ni zbog tebe se ne bih odrekla vlastite djece.« Ništa nije rekao, ali su je njegove ruke nastavile pomno milovati.

»Jednom si se mogao vjen ati sa mnom, Simone. Prije deset godina si se mogao oženiti za mene«, nastavila je Helene.

»Vojnici su slabi muževi«, odvratio je miluju i joj stražnjicu. »John Marlborough voli svoju ženu, ali ostavlja sirotu Saru da ezne za njim mjesecima, ak i godinama. Ne želim osuditi ženu svoga srca na mjesece usamljenog iš ekivanja.«

»Jer bi mogla negdje drugdje potražiti utjehu?« Nastala je kratka tišina i ona je osjetila iznenadnu napetost njegovog tijela. »Recimo da je ne želim dovoditi u takvu napast. Moja žena ne e biti nevjerna.«

Ta jednostavna izjava izre ena je veoma hladno, ali se Helene nije nimalo iznenadila. Poznavala je ona i mra nu stranu Simona Hawkesmoora, jednako kao što je poznavala i njegov smijeh i njegovu ljubav. Od djetinjstva su dijelili svoje snove. Kao neobuzdani i nepromišljeni mladi i djevojka uveli su jedno drugo u tajne vo enja ljubavi. A tada je Simon otišao na bojna polja Europe, a Helene se udala za postarijeg vikonta Kelburna. Ostala je udovica s troje djece, a u oporuci je pisalo da e nadzor nad djecom prije i na brata njezinog supruga ako se ona ponovno uda.

»Osvetit eš se za grijehe svoga oca na nekoj nedužnoj ženi«, rekla je. Nježno ju je odgurnuo i sjeo. Lice mu je bilo mra no, pogled hladan i udaljen. »Ne, ja

to ne u u initi, Helene. Jednostavno ne u tolerirati nevjeru u svome braku.« Helene se pokrila plahtom. Zurila je u baldahin iznad glave. »To e se odnositi i na

tvoje ponašanje?« »Da«, tiho je rekao. »I, kad se ženiš?« glas joj je bio ravnodušan. »Sutra odlazim u ku u svoje nevjeste.«

Prebacio je noge preko ruba kreveta. Ružan crveni ožiljak vijugao je njegovom nogom od gležnja do prepona poput tanke vatrene zmije.

»Tako brzo!« Okrenula je glavu na jastuku. O i su joj bile pune gnjeva. »Prvi put ove godine vodimo ljubav i odmah odlaziš!« vrsto je zatvorila o i i rekla gotovo za sebe: »Zna i ovo je kraj... zauvijek.«

»Da«, rekao je jednako tiho kao i prije. »Kraj našeg vo enja ljubavi, ali se nadam da nije i prijateljstva.«

»Proklet bio, Simone Hawkesmooru!« Otvorila je o i i on je u njima ugledao svjetlucanje suza prije nego što ih je uspjela otrti nadlanicom ruke. »Proklet bio! Zašto mi to prije nisi rekao?«

GIGA JANE FEATHER


21

»Mislio sam da eš me razumjeti.« Uhvatio se za stup kreveta i osovio na noge. »Mislio sam da eš shvatiti da to moram u initi, Helene.«

»Simone, ti nisi puritanac. Nikad nisi ni bio, unato svoj toj sumornoj odje i i privrženosti obitelji«, izjavila je srdito.

»Ali ti znaš kakva je prošlost moje obitelji. Znaš da je ja ne kanim ponoviti.« Pogledao ju je mješavinom žaljenja i ljutnje. »Što misliš, zbog ega bih ina e ugovorio ovaj brak?«

Helene se posjela drže i plahtu na grudima. U o ima joj je bio znatiželjan izraz. »S kime se ženiš,

Simone?« »Ne znaš?«, u nevjerici je zurio u nju. »Otkud bih mogla znati? Ne odlazim na dvor. Nemam drugih posjetitelja osim tebe«,

uzviknula je. »Rekao si samo da se ženiš. Ništa o tome kako e to biti kraj za nas. Ništa o tome za koga ni kada.«

Uzdahnuo je. »Helene, ženim se za ledi Ariel Ravenspeare.« »Za Ravenspearicu!«, zadahtala je. »Dragi Bože na nebesima. Oni su ti ubili oca.« »Helene, posljednjih sam godina vidio dovoljno prolivene krvi. Umorio sam se od

krvi, gnjeva i rata. Moja je obitelj predugo zarobljena u neprijateljstvu s Ravnespearima i svaka generacija samo produbljuje rane, bilo zabranjenom straš u ili nasiljem.« Nagnuo se nad nju, gledaju i je intenzivnim pogledom i tiho rekao: »Brak sklopljen u dobroj vjeri može samo zacijeliti rane.«

»Ali oni su ti ubili oca.« »A ja u im sada do i u miru.« Okrenula se od njega. Poznavala je taj pogled, iznenadno stiskanje vilice, tvrdo u u

njegovim o ima, snagu volje u njegovim tihim rije ima. Kad bi Simon Hawkesmoor bio u ovakvom raspoloženju, ništa ga nije moglo pokolebati. Bio je ovjek pun paradoksa. Muškarac ratnik koji je u osobnom životu prezirao sukobe. Muškarac goleme snage iji je ljubavni dodir bio toliko nježan da ne bi zgnje io ni laticu ruže. A nadasve, bio je ovjek koji se držao vlastitih uvjerenja i na ela. Bio je daleko iznad svih sitni avih zadjevica, jala i oportunisti kih izdaja u dvorskoj politici. Nijedna stranka nije tražila njegovu odanost, nije bio ni u ijoj vlasti. Zato jer su ga istovremeno i poštivali i bojali ga se. ovjek koga se nije moglo kupiti.

Ležala je u tišini i osluškivala kako se nespretno kre e po sobi dok se odijevao. ula je zveket njegove kop e kad je pri vrstio pojas za ma i tada je znala da je spreman za odlazak.

»Što ako te Ravenspeari ne do ekaju u miru?« Legla je na bok da ga može vidjeti. Na bijelome su joj jastuku o i izgledale tamne.

»Ranulf se složio s brakom... iako moram priznati da je ipak bilo potrebno odre eno nagovaranje s kralji ine strane«, dodao je. »Sude i po broju pozivnica koje su odaslane, sprema se udati svoju sestru u veoma raskošnom stilu.«

Sjeo je na krevet do nje i primio je za ruku. »Helene, ako itko može razumjeti što radim, to si sigurno ti.«

»Za jednoga ratnika gajiš neobi nu sklonost prema miru«, rekla je i savila prste na njegovom velikom dlanu. »No Ravenspeari su poznati po podmuklosti. Zbog ega misliš da im možeš vjerovati?«

»Ne e biti nikakve podmuklosti ako Ranulf namjerava zadržati svoje mjesto pa dvoru. Rekao sam ti, ljubavi, da i sama kraljica želi taj brak.«

»Možda je tako.« Pridigla se na lakat. Ljutnja i ogor enje su je prošli. I tako nikakve koristi od njih, a ona je bila previše mudra žena da bi se u srdžbi oprostila od svog prijatelja i ljubavnika. »Ali Ranulf bi izdao i najboljeg prijatelja ako bi to poslužilo njegovoj svrsi. I nije poznat po opraštanju.

GIGA JANE FEATHER


22

Pri a se da e svoju mržnju nositi do groba... ili do groba svoga neprijatelja.« Simon se nasmiješio. »Za nekoga tko nikad ne ide na dvor, jako si dobro obaviještena,

ljubavi moja.« »Otkaži to.« Odmahnuo je glavom. »Ne mogu. No to ne zna i da emo prigrliti jedan drugoga kao

voljenog lana obitelji. Nakon vjen anja i nakon mjesec dana slavlja, odvest u ledi Ariel u Hawkesmoor i Ranulf i njegova bra a me nikad više ne moraju ni vidjeti. A taj brak e jednom zauvijek stati na kraj starom neprijateljstvu.«

»Ti si neobi an ovjek, Simone Hawkesmooru.« Slobodnom mu je rukom dodirnula obraz i pogladila plavkasti ožiljak.

Podigao je ruku i uhvatio je za zglavak. U o ima mu se vidjela nesigurnost, udna i neobi na bojažljivost. »Misliš li da e me mlada djevojka smatrati odbojnim, Helene?«

»Kako to možeš i pomisliti?«, zadahtala je. Sjela je uspravno i rukama mu obuhvatila lice.

»Imam tijelo i lice prekriveno ožiljcima«, rekao je uz oklijevaju i osmijeh. »Moram hodati sa štapom. Imam trideset i etiri godine naspram njezinih dvadeset.«

»Ti si prekrasan«, rekla je. »A kao što znamo, ljepota je u oku promatra a.« Opet se nasmijao, primio je za ruke,

okrenuo joj dlanove i svakoga poljubio. »No zahvalan sam ti na tvom uvjerenju, draga moja.« »Ako te ledi Ariel Ravenspeare ne vidi onakvog kakav zapravo jesi, tada u joj ja

otvoriti o i«, izjavila je. »Kakvog li branitelja imam!« Približio joj se i strasno je poljubio u usta. »Moramo se

oprostiti, ljubavi. Zauvijek eš mi ostati najdraža prijateljica.« Kliznula je s kreveta i otpratila ga do vrata.

uvaj se, Simone. Nemoj svima vjerovati.« Nasmijao se. Ovoga je puta njegov smijeh bio oštar, posve suprotan bojažljivosti i

plahom smiješku od prije nekoliko trenutaka. »Helene, ne idem sam pod Ranulfov krov. Bit e sve u redu, na mene e paziti moji suborci.«

»Ah.« Uzdahnula je od olakšanja. »Na trenutak sam se pobojala da si se toliko usredoto io na svoju misiju da si zaboravio na oprez.« Popela se na prste da ga poljubi. »Posje ivat eš me kao prijateljicu i nakon vjen anja?«

»Naravno«, jednostavno je odgovorio. »Zauvijek eš imati mjesto u mom srcu, Helene.«

»A i nije da se ženiš iz ljubavi«, promrmljala je i odmaknula se ustranu kad je otvorio vrata.

Okrenuo je glavu i pogledao je preko ramena, o i su mu bile mra ne. »Helene, u mome srcu nikad ne e biti mjesta za Ravenspeare, ali u izvršiti svoje dužnosti prema djevojci, a ako ona izvrši svoje dužnosti prema meni, tada u je obasuti svom pažnjom i nježnoš u koje budu u mojoj mo i.«

Vrata su se za njim zatvorila. Helene je prišla prozoru da ga vidi kad bude izlazio. ekivala je da e se okrenuti i pogledati gore, kao što je uvijek inio. Ali ovaj put to nije inio. Otišao je iz gostionice u kojoj su se uvijek sastajali i krenuo niz uli icu, oslanjaju i se

više nego obi no na svoj štap. Ogrta se nadimao oko njega na oštrom zimskom vjetru koji je zapuhao na uli nom uglu.

Okrenula se od prozora s neobi nim osje ajem strepnje. Uvjeravala je samu sebe da ne strepi zbog Simona, ve od usamljenosti koja ju je sada o ekivala. Još je uvijek bila u najboljim godinama, suviše mlada da bi se osudila na edan život... i da veliku ljubav i srast zamijeni bljutavim prijateljstvom.

GIGA JANE FEATHER


23

* * * »Ne«, izjavila je Ariel. »Ne u se obu i u vjen anu haljinu kad mladoženje nema

nigdje na vidiku.« Ranulfovo se lice smrklo. »U init eš što ti se kaže, sestro. Vjen anje je zakazano za

podne i ti eš biti spremna za njega.« Pokazao je na krevet gdje je ležala hrpa blijede ipke. »Odjenut eš se i pokazati se dolje. Nitko ne e pri ati da Ravenspeari nisu održali obe anu rije .«

Odmahnula je glavom, ne popuštaju i. »Kad grof od Hawkesmoora do e po svoju nevjestu, tada e se i samo tada, Ranulfe, ona odjenuti za žrtvovanje.«

»Ti, ti, svojeglava, neposlušna...« Srdite su rije i zamrle, a on je ustuknuo drže i podignutu ruku kad su reže i i iskešenih zuba pred Ariel sko ili nakostriješeni vu jaci. »Opozovi ih«, zapovjedio joj je.

»Ne u dok ne spustiš ruku, brate.« Njegova se prijete a ruka spustila uz bok. Ariel je tihim glasom rekla: »Dolje.« Psi su sjeli, ali su ostali pred njom i uporno zurili u grofa.

»Nare ujem ti da se odmah odjeneš za svoje vjen anje.« Ranulf je govorio kroz zube. »Hawkesmoor e možda do i ravno u kapelicu kad bude zvonilo podne. Ne želim da nas zatekne nepripremljene. Ova obitelj ne e pokazati nikakvo oklijevanje ili nevoljkost zbog ovoga vjen anja. Kraljica e primiti izvješ e da su se Ravnespeari besprijekorno ponašali, a ako i bude kakvih kritika, bit e na Hawkesmoorov ra un.«

»Zašto misliš da ve nije stigao?« Ariel je nenamjerno promijenila temu. Okrenula se i sjela na dasku širokog prozora svoje odaje koji je gledao na unutarnje dvorište. »Trebao je biti ovdje još sino na predbra nom slavlju.«

»Ne znam«, rekao je Ranulf. »Igra neku svoju igru, no on nas ne e nadigrati, Ariel. Ako nas namjerava osramotiti, ne u mu dopustiti da misli kako je u tomu uspio. Ne emo mu pokazati nikakve naznake da je njegov kasni dolazak prouzro io bilo kakvu strepnju.«

»Zna i, o ekuješ da e do i?« Stresla je slamku sa suknje, ostatak njezinog nedavnog posjeta konjušnici.

»Naravno da e do i!«, bijesno je rekao Ranulf. Na etvrtastom su mu licu plamtjele sive o i. »Do i e jer je on ovo zapo eo. On se pobrinuo da kraljica izda ovu zapovijed.« »Zašto?«

»Ne znam, k vragu! No, bez obzira što je isplanirao, ne e mu uspjeti. I nikad ne e ni naslutiti da nas je ponizio. A ti eš biti spremna i sa smiješkom dobrodošlice i s obe anjem da eš ga slušati ekat eš ga ispred oltara, ma kad on došao.« Bi em je udario po drvenom stolu

i psi su se reže i podigli. Malo je kad Ariel vidjela da se stvari ne odvijaju po bratovljevoj volji, no bilo je o ito da je kašnjenje Simona Hawkesmoora na vlastito vjen anje veoma uzdrmalo Ranulfa. Okrenula je glavu i pogledala dolje u dvorište. Bilo je prazno. Ovaj je dan u velja i bio previše hladan da bi se uzvanici odvažili iza i van. »Je li stražar na kuli?«

»Jest.« Po prvi je put Ranulf izgledao nesigurno. Nije znao kako bi mogao natjerati sestru na poslušnost kad su ga ti prokleti psi spre avali da joj se približi. Ariel ih je dobila prije dvije godine dok su bili štenci. Isprva nisu nimalo utjecali na njegov uobi ajeni na in iskazivanja autoriteta, no u posljednjih su dvanaest mjeseci izrasli u ova divovska stvorenja koja su mu prijete i stajala na putu kad god bi se rasrdio na svoju sestru. Mora nešto u initi s njima, bijesno je pomislio.

»Kad stražar vidi da dolaze - a vidjet e ih kad budu udaljeni dobrih pet milja na ovakvome svjetlu u mo vari - tada u se i i odjenuti.« Okrenula je le a bratu. »Tomu ne možeš na i nikakvu zamjerku, Ranulfe.«

Srdito je pogledao pse koji se nisu ni pomaknuli, ve su ga nastavili promatrati svojim velikim žutim o ima. Okrenuo se na petama i otišao iz odaje, zalupivši vrata za sobom.

GIGA JANE FEATHER


24

Ariel se tiho cerekala dok je gladila pse e glave. »Pitam se znate li koliko ste mi od koristi, de ki.« Sko ila je s prozorske daske i prišla krevetu. Nemilice je potrošila Ranulfov novac. Bila ovo sprda ina od braka ili ne, pomislila je da bi iz ovoga ipak mogla izvu i sve što se da. Vjen anica od krem svile obrubljena ipkom boje vanilije bila je samo jedna od haljina koje je kupila. Kupila je dovoljno materijala da izazove smiješak na licima prodava a u Cambridgeu i da cijeloj vojsci švelja dade dovoljno posla za tjedan dana.

No od svega je najvrednija bila njezina nova odora za jahanje. Prišla je ormaru i izvukla jaknu, prsluk i suknju od grimiznog baršuna, bogato opšivene srebrnim porubom. Prstima je prelazila po širokim manšetama i bogato obrubljenim džepovima.

Impulzivno je skinula staru jaha u odoru koju je nosila i odbacila zelenu odje u na pod. Brzo je obukla novu opravu, petljaju i od žurbe oko sitne dugmadi. Oko vrata je zavezala uspravni kruti ovratnik od bijelog muslina, natakla novi trorogi šešir obrubljen srebrnom ipkom i pogledala se u ogledalu.

Prizor ju je veoma zadovoljio. Prije nikad nije previše razmišljala o svome izgledu. Život u mo vari bio je pomalo društveno ograni en, a osim toga, Ranulf je držao vrsto zategnutu uzicu kese s novcem. Nije joj trebala elegantna odje a za pomaganje pri porodima u zaseocima, a kad nije bila na toj dužnosti, najviše je vremena provodila u konjušnici, u jahanju ili sokolarstvu, za što joj je savršeno dobro služila njezina stara zelena odje a. No vidjevši sada kako elegantno izgleda, osjetila je zadovoljstvo. Tijekom predstoje ih mjesec dana, dok se uzvanici grofa od Ravenspearea budu zabavljali svim vrstama sportova, imat e obilje prilika da se razme e svojom odje om.

Naravno, osim ako svadbeno slavlje naglo ne okon a. Ranulf joj ništa nije rekao o svojim daljnjim nakanama s mladoženjom, ali nije bila toliko glupa da bi pomislila kako nije ništa isplanirao.

No trenutno nije mogla u initi ništa. Pohitala je prema vratima. Ranulf ne e još dugo podnositi to što ga nije poslušala, ali ako mu ne bude u blizini da je nasiljem primora na pokornost, ne e joj mo i ništa u initi. Zazviždala je psima i oni su tr i krenuli za njom.

Zastala je na vrhu kamenog stubišta. Velika je dvorana ispod nje bila dupkom puna gostiju od kojih su neki jeli kasni doru ak na dugim stolovima postavljenima uz vatru, dok su drugi ispijali velike koli ine vina i piva od slugu koji su kružili naokolo. Dvorac je bio golemo zdanje koje je u prošlosti više nego jednom ugostilo kraljevsku svitu, mnoštvo dvorana, slugu i kraljevih pristaša koji su ih slijedili. Stoga je bilo veoma lako smjestiti dvije stotine uzvanika, budu i da se nitko nije bunio što u ovakvim okolnostima spavaju po dvoje ili troje u krevetu, a mladi su neženje, na svoje veliko zadovoljstvo, bili smješteni u spavaonicama starih vojarni.

Ariel je od svih ovih ljudi poznavala samo nekolicinu. Samo su bliski prijatelji njezine bra e bili gosti dvorca Ravenspeare. Njih je dobro poznavala. Blisko prijateljstvo s Oliverom Becketom omogu ilo joj je da je prihvate na svojim okupljanjima, osim onih ve eri kad bi muškarci otišli u lov na žene. Tada bi joj bio zabranjen ulaz u Dvoranu.

Nemaju i nimalo volje da se spusti dolje u Dvoranu i sluša govorkanje gostiju, okrenula se i odabrala usko stubište u masivnim kamenim zidovima. Psi su je slijedili. To je bilo stubište za sluge koje je po injalo u kuhinjama u kojima je nenaviklom oku vladao kaos. Pera ice posu a, potr kala i znojni livrirani lakaji užurbano su hodali kroz niz spojenih prostorija; veliki su kameni svodovi bili pocrnjeli od dima iz masivnih pe i u kojima su se na ražnjevima, što su ih okretali pomo ni sluge, pekli odojci, cijele ovce i cijeli gove i bubrežnjaci. Ariel je krenula kroz užurbano mnoštvo koje je bilo previše okupirano poslom da bi obra alo pažnju na nju, na uzrok cijelog ovog meteža, sve dok Romul, podigavši glavu iznad stola, nije uo io so nu svinjsku pitu koja se hladila i kojoj nije mogao odoljeti. Razjapio je svoju veliku njušku, jezikom prešao po oribanim borovim daskama i cijelu pitu ugurao u

GIGA JANE FEATHER


25

usta. »Prokleti lopove!«, povikala je žena omotana u nekoliko slojeva prega e posute

brašnom. Romul je pojurio prema vratima još uvijek drže i pitu u ustima, a žena je mašu i valjkom za tijesto tr ala za njim.

»Oh, tako mi je žao, Gertrude.« Ariel je istr ala u kuhinjsko dvorište. Kuharica je zadihano stala, dah joj se poput dima uzdizao u hladan zrak. Romulu nije bilo ni traga, a i Rem je nestao. »On, zapravo, nije lopov.«

»Sva su pseta lopovi, gospojo«, izjavila je Gertrude. »To im je u prirodi ako se batinama ne istjera iz nji'. Nji'ova gospo'stva lordovi to znaju.« »Da, znaju«, rekla je Ariel. Njezina su bra a imala veoma jednostavne metode u dresuri životinja. »Ne e se više ponoviti, obe avam.«

Kuharica ju je sumnji avo pogledala i potom zgužvala lice u osmijeh. »Pa, nije važno. Šta je to tu i tamo kak'a svinjska pita? Napokon, ipak je vjen anje.« Okrenula se i pohitala u kuhinju.

Da, vjen anje da je tu mladoženja, pomislila je Ariel hodaju i prema konjušnicama. Nemogu e da se grof od Hawkesmooora ne e pojaviti na vlastitome vjen anju. Takva e uvreda potaknuti novi krug krvne osvete.

No možda mu je to i bila namjera. Primorao je svoje neprijatelje da pristanu na prezira vrijedno povezivanje, a sada e stajati sa strane i smijati se njihovom javnom poniženju.

udno je bilo to što se ona osobno nije osje ala ni najmanje uvrije enom. Vjerojatno joj je manje zastrašuju e djelovalo što e biti ostavljena pred oltarom nego da bude mamac svoje bra e.

Edgar je sjedio na okrenutoj ba vi za kišnicu i istio konjsku opremu kad je ona ušla u dvorište. »Osedlajte ri u kobilu, Edgare. Idem pustiti sokola.«

»U redu, gospojo.« ustao se. »Idem i ja. Ili želite Josha?« »Neka ide Josh. Bolje da vi ostanete u konjušnici... i pazite na konje.« Namrštila se.

Nije htjela dodatno izazivati Ranulfa i sama izjahati, ali bi bilo pametno da netko u koga ima povjerenja pazi na njezine arabere dok su njezina bra a u blizini. Željela je znati ako se po nu iznenada zanimati za njezine konje.

Ušla je u nastambu za ptice koja se nalazila uz konjušnice. Bila je mra na, zrak je u njoj bio zasi en mirisom krvi malih ptica i trpkog mirisa pti jeg izmeta. Sokoli su se premještali na svojim pre kama, o i su im se sjajile u tami.

Otišla je do tre e pre ke i nježno dodirnula sokolovo perje. Okrenuo je svoje oštro i neljubazno oko prema njoj; okrutni mu se kljun našao blizu njezinog prsta. »Zlo ko jedan«, rekla je eškaju i ga po vratu i ne žele i maknuti prst.

»Pustit ete letjet' arobnjaka ovog jutra, gospojo?« Sokolar se pojavio iz tame, kre i se brzo i tiho kao i njegove ptice. Držao je kukuljicu i svilenu vrpcu.

»Samo uz rijeku.« Uzela je debelu željeznu sokolarsku rukavicu s police na zidu i navukla je na desnu ruku. Sokolar je navukao sokolu kukuljicu i zavezao mu svilenu vrpcu za nogu, a potom ga odvezao od pre ke.

Ariel ga je primila na rukavicu i pri vrstila vrpcu. »Ne u se zadržati više od jednog sata.« Izašla je u dvorište gdje je konjušar stajao uz ri u kobilu i svoga zdepastog konja. Pokraj konja su veoma zadovoljnog izgleda i obješenih jezika sjedili vu jaci.

»Trebala bih vas zaklju ati u konjušnicu preostali dio dana«, ukorila ih je, ali ne previše uvjerljivo. Previše je vremena prošlo od po injenog nedjela da bi ih sada kažnjavala. Konjušar joj je pomogao da se popne u sedlo. Sokol je sjedio na njenom zglavku, drže i glavu prekrivenu kukuljicom nakrivljenu na jednu stranu dok mu je vjetar mreškao perje.

Prošli su kroz kapiju dvorca i preko pokretnog mosta. Zrak je bio hladan, ali ist, sunce je sijalo na nebu bez obla ka, cesta je vijugala preko mo vare prema udaljenim šiljatim

GIGA JANE FEATHER


26

tornjevima Cambridgea. Ariel je rukom zasjenila o i dok je promatrala cestu. Vidjela je samo teretna kola. Ni

traga zakašnjelom nladoženji. Nagnala je konja u galop dolje prema obali rijeke gdje je zategnula uzde, skinula sokolu kukuljicu i visoko ga podigla na ruci da razgleda okolinu. Vrana je graknula iz šiblja udaljenog nekoliko stotina metara. iopa se obrušavala nisko nad rijekom u potrazi za hranom. Sokol je zadrhtao. Ariel je otpustila vrpcu, zabacila ruku i vještim pokretom odbacila sokola visoko u zrak.

* * *

Grof od Hawkesmoora je zategnuo uzde, pogledao u sunce i procijenio da bi moglo

biti blizu jedanaest sati. Na horizontu se ocrtavao golemi dvorac Ravenspeare, udaljen manje od pola sata jahanja. Iza njega se uzdizao visoki toranj katedrale Ely.

»Ne žuri ti se, Simone«, rekao je jedan od njegovih suboraca. Desetorica su muškaraca bila vojni kadar pod zapovjedništvom grofa od Hawkesmoora.

»Kanim do i to no na vrijeme, Jack«, rekao mu je Simon. »Ne želim prihvatiti gostoprimstvo Ravenspearea prije nego što moram.« Nije se htio pridružiti svadbenom slavlju ni trenutak prije nego što bude morao stati pred oltar s Ariel Ravenspeare. Nakon vjen anja, ostat e još mjesec dana sve do završetka svadbenog slavlja. A dok bude gost u Ravenspearu, imat e priliku obaviti neke osobne stvari. Možda e ak i na i ženu koju je tražio.

No najprije ono najvažnije. Potjerao je svoga konja naprijed prema uzvišenom grebenu sa smrznutim blatom. Nije znao kako izgleda djevojka koja e mu za sat vremena postati žena. Nikoga nije pitao da mu je opiše i nitko to nije niti u inio. Nije bilo važno ni je li zrikava, grbava, šepava ni napola luda. Oženit e se za nju i ostati joj vjeran. Pogledao je u blijedoplavo nebo i ugledao sokola kako lebdi. Zviždovka je uzletjela iz trske na rije noj obali i zatim se, kao da je uznemirena opasnoš u koja je lebdjela u zraku, mahnito spustila i po ela letjeti na jednu pa na drugu stranu da izbjegne ubojicu koji se bez žurbe spuštao prema njoj. Simon je zasjenio o i i škilje i pogledao gore.

»To je sokol lovac«, rekao je Jack. »Nije obi ni divlji sokol. ini se da je u lovu.« Bio je to najljepši ubojiti stroj. Kao da je zadirkivao o ajnu zviždovku lebde i iznad

nje svojim veli anstveno raširenim krilima, da bi se potom, gotovo bez žurbe, obrušio na nju. Zviždovka je poletjela u zrak, ali nije mogla održati visinu. Poletjela je dolje, prema šiblju na rije noj obali. Sokol je ponirao snagom i preciznoš u olovnog metka, zakrivljeni mu je kljun obasjala slabašna sun eva zraka. Š epao je zviždovku u zraku svojim opakim pandžama pa su muškarci na cesti opet po eli disati.

»Netko ga uz rijeku pušta da leti.« Jack je svojim bi em pokazao na dvije figure koje su sjedile na konjima.

Simon je impulzivno natjerao svoga konja u galop i okrenuo ga od grebena. Ostali su ga u galopu slijedili dolje prema rije noj obali.

Ariel je promatrala arobnjaka. Tek je nedavno uvježban pa je još uvijek znao umaknuti sa svojim plijenom. No jutros se ve više puta vratio na njezin zglavak, ali je osjetila da je postao nestrpljiv dok joj je donosio plijen. Ona je toliko napeto ekala da se vrati s plijenom iz ovog posljednjeg jutarnjeg leta, da je opazila konjanike tek kad su skoro stigli do nje. Mekana je zemlja prigušila konjski topot.

Prva joj je reakcija bila srdžba. Zar nisu ti, tko god bili, mali da joj je za sokola bila potrebna potpuna usredoto enost? No ini se da ipak jesu. Zategnuli su uzde na vrhu malog, dovoljno udaljenog humka da ne bi ometali sokola.

arobnjak je ostao u zraku, okre i se i lebde i zajedno sa svojim plijenom. U jednom je trenutku Ariel pomislila da se uputio u šiblje gdje bi mogao u miru razderati

GIGA JANE FEATHER


27

zviždovku. Skupina konjanika stajala je posve mirno na humku. Tada se sokol izvio u zraku i polako mašu i krilima krenuo prema rukavici na njezinoj ruci koju je podigla u zrak.

Sletio je na nju, nakostriješio perje i poslušno predao plijen u Arielinu ruku. Ona je spustila pti icu u torbu na sedlu i pri vrstila sokolovu vrpcu. »Bravo.« Jedan se konjanik odvojio od skupine i spuštao dolje prema njoj. Psi su na ulili uši, ali ih je konjanik jedva i pogledao. »U jednom sam trenutku pomislio da e pobje i.«

Arielina je prva pomisao bila da još nikad nije vidjela nekoga tako ružnog poput ovoga diva koji je jahao na golemom šarcu nezgrapnog oblika i neporecive snage. Bio je gologlav, tamna mu je kosa bila odrezana sve do glave. inilo joj se kao da nijedna crta njegova lica nije bila u skladu s drugom. Nos mu je bio nepravilna izbo ina koju je još više isticao plavi ast ožiljak na obrazu. Vilica mu je bila isturena, usta pomalo naherena u osmijehu koji je otkrivao krive i snažne zube. Debele tamne obrve spajale su se iznad duboko usa enih i široko razmaknutih modrih o iju.

Uo ila je tamnu jaha u odoru i kratku kosu puritanca. Naglo se okrenula, mahnula konjušaru, pucnula prstima psima i galopom krenula niz rije nu obalu s privezanim sokolom na zglavku.

Simon se namrštio. Neobi no stvorenje loših manira, ali zato predivan prizor u toj grimiznoj jaha oj odori. »Do ite, predugo smo se zadržali.« Primio je uzde i vratio se na cestu. Ostali su ga slijedili.

Kad su stigli do nasipa, za uli su zvuk roga s dvorske stražarnice. »Netko nas promatra«, rekao je Simon uz ironi an osmijeh. »Možda su se bojali da ne emo do i.«

Dvadeset minuta kasnije, prešli su pokretni most i ušli u dvorac Ravenspeare. Vrata Velike dvorane okovana željezom bila su širom otvorena. Kad je mladoženja sa

svojim društvom ušao u unutarnje dvorište, grof od Ravenspearea okružen svojom bra om izašao je iz dvorca. Sva su trojica bila odjevena u plave i srebrne boje Ravenspearove vojske i nosila napudrane perike bujnih uvojaka. Sli nost je me u njima bila zapanjuju a: sive o i boje ugljena, etvrtaste crte lica i pomalo podrugljiva usta.

Me utim, Simonovu je pažnju privukla figura koja je stajala na sredini dvorišta uz ri u kobilu. Djevojka s rije ne obale. Sude i po zadihanosti kobile, izgleda da je brzo jahala samo da stigne prije njih. Njoj o ito nije bilo teško pogoditi njegov identitet. Do njezinih su nogu stajala dva golema vu jaka, na željeznoj je rukavici sjedio sokol s kukuljicom. Ariel Ravenspeare. Ova nije bila grbava, zrikava ni luda.

Skinula je kapu i stavila je pod ruku. Kosa boje teku eg meda pala joj je po ramenima i uokvirila ovalno lice. Sive o i oblika badema ispod dugih crnih trepavica srele su zapanjeni pogled grofa od Hawkesmoora koji ju je promatrao uznemiruju im intenzitetom. Imala je mali nos, pune usne, lagano zašiljenu bradu. Nimalo nije sli ila svojoj bra i, a ipak je u njoj uo io nešto što je bilo posve ravenspearovsko. Nešto u arogantnom držanju, u nagibu brade.

Predivno je gra ena, primijetio je gotovo odsutno. Od spuštenih ramena i uskoga struka do oblih kukova. Odjednom mu se nije mililo sjahati i otkriti svoje nezgrapno šepanje ovoj djevojci savršene svježine i mladosti.

Prišla su mu njezina tri brata. »Želimo vam dobrodošlicu, Hawkesmoore.« Ranulf mu se obratio usiljenom formalnoš u, no bio je srdit, o i su mu bile mra ne, na licu mu je podrhtavao miši , a usta su mu bila toliko stisnuta da su se jedva vidjela.

Simon je sjahao i ispružio ruku. Protresla su mu je sva trojica bra e, ali uz zamjetno oklijevanje. Simon je pogledao u grimiz odjevenu djevojku koja je mirno stajala uz svoga konja, pse i sokola. Nije se ni pomaknula. Simon je ispružio ruku na sedlo i skinuo srebrom opto eni štap. Pitao se kad e Ranulf pozvati sestru.

»Želimo vam dobrodošlicu u Ravenspeare, gospodo«, izjavio je Ranulf grubim glasom koji je odjeknuo u tišini. Krenuo je prema Simonovim suborcima da ih pozdravi.

GIGA JANE FEATHER


28

ekivao je lordove i gospe, prijatelje i Hawkesmoorovu rodbinu. Umjesto njih, ovaj je ovjek došao s trupom ratnika. Ranulf ih je sve poznavao, bili su to lordovi koji su se borili na

europskim bojnim poljima uz bok vojvode od Marlborougha. Bili su naoružani samo uobi ajenim gospodskim ma evima, ali je Ranulfu bilo jasno kao dan da je grofa od Hawkesmoora pratila zaštitna jedinica. Ili možda napada ka.

No nije ovo bilo jedino što ga je rasrdilo. Ve ina je srdžbe bila usmjerena k njegovoj sestri koja nije do ekala svog mladoženju u svadbenoj haljini okružena svojim sluškinjama, ve je s drskim nehajem stajala tamo uz svoje pse i s prokletim sokolom na zglavku, kao da

ekuje da e se vjen ati u lovu jašu i na konju. »A ledi?«, upitao je Simon još uvijek gledaju i djevojku. »Moja sestra«, grubo je odvratio Ranulf. »Vaša nevjesta, Hawkesmoore, iako vas se

ne smije kriviti što to ne znate. Do i ovamo, Ariel!«, zapovjedio joj je tonom koji bi više odgovarao pozivanju psa.

U Simonovim se o ima na as pojavio prezir, a potom je, prije nego što je Ariel stigla poslušati Ranulfovu zapovijed, krenuo prema njoj, pokušavaju i se ne oslanjati previše na svoj štap i sakriti da malo vu e ranjenu nogu. Ona je ostala na svome mjestu i promatrala ga zagonetnim pogledom.

»Gospo.« Naklonio se kad je stigao do nje. »Vjerujem da ste bili u prednosti dolje na rijeci.«

Kad se nasmiješio, nije bio toliko ružan, pomislila je Ariel. U o ima mu je bio odsutan izraz, kao da je mnoge godine proveo promatraju i horizont, ali su sadržavale i tra ak veselja. Pitala se je li šepanje trajno ili samo posljedica nedavnog ranjavanja. Doduše, ožiljak na licu e mu zauvijek ostati. Možda e malo izblijedjeti, ali e ga odnijeti sa sobom u grob. No

ionako njegov fizi ki izgled nije nimalo važan, podsjetila se. Ako su njezina bra a bila u pravu, on joj nikada ne e biti muž po i emu drugome osim po imenu. On je mrski Hawkes-moor i ne e upoznati tijelo jedne Ravenspearke. On je nimalo nije zanimao. Mogao je biti bilo tko, muškarac koji nije stvaran više od duha i koji e kratko vrijeme boraviti u njezinom životu.

»Ne znam ni za jednog drugog puritanca koji bi mogao biti na cesti za Ravnespeare«, rekla je hladno se naklonivši te ironi no nastavila: »Drago mi je što smo se upoznali, lorde Hawkesmoor. A sad me ispri ajte, moram se pripremiti za vjen anje.« Nakon toga je zajedno sa psima otišla kroz nadsvodeni prolaz koji je vodio u dvorište s konjušnicama i pti jim nastambama.

Simon se zamišljeno okrenuo svojim doma inima i opreznim prijateljima. »Oprostite mi, no ledi Ariel ne izgleda nimalo oduševljena ovim vjen anjem.«

Ranulf je zasiktao kroz zube. Ariel ga je primorala da se ispri ava prokletom Hawkesmooru. »Moja je sestra svojeglava, Hawkesmoore. No uvjeravam vas da se želi vjen ati.«

»Ariel je pomalo nekonvencionalna, lorde Hawkesmoor.« Bio je to Roland. Glas mu je bio diplomatski; neiskren mu je osmijeh iskrivio tanke usne. »Ona se najviše zanima za konje, a kao što ste mogli vidjeti, bavi se sportom. Njezin je život u ovoj mo vari pomalo osamljeni ki i nije navikla na društvo. No ja vas uvjeravam da vam ne e uzrokovati probleme. Veoma e se lako prilagoditi vašemu imanju i ne e vam dodijavati posjetima dvorcu ni ni im sli nim.«

Govorio je o svojoj sestri kao da je neka istokrvna životinja koja e bez stvaranja problema prihvatiti svoje novo stanište ako se s njom ispravno postupa. Simon se nije mogao sjetiti što bi mu odvratio pa je samo nakrivio glavu i pošao za svojim doma inima u dvorac. Iz svoga kratkog susreta s ledi Ariel nije stekao dojam da je prilagodljiva osoba.

»Vjerujem da biste željeli promijeniti odje u.« Ranulf je pucnuo prstima lakaju.

GIGA JANE FEATHER


29

»Pokaži lordu Hawkesmooru i njegovim pratiteljima njihove odaje.« Pogledao je svoje goste. »Još je petnaest minuta do podna.«

»Pet minuta je sve što mi treba«, rekao je Simon uz ljubazan osmijeh. Krenuo je za lakajem i ostavio zapanjenog Ranulfa koji nije mogao zamisliti kako se ovjek može za pet minuta presvu i u isto rublje i odje u i staviti formalnu periku.

Zvono je u kapelici po elo zvoniti kad je sat pokazivao podne. Dvije stotine svadbenih uzvanika prešlo je dvorište do kamene kapelice. Najneobi nije je na ovome vjen anju bilo to što se nitko od njih nije izgubio. Mladoženja je održao rije i za pet minuta se vratio u Veliku dvoranu u tamnon odijelu bez ikakvih ukrasa, osim što mu je kravata bila obrubljena ipkom. Njegov je izgled bio u velikom kontrastu s naki enom ceremonijalnom odje om bra e Ravenspeare i njihovih gostiju: muškaraca u bogatoj svili i baršunu i ženama koje su izgledale kao egzoti ne ptice. Njegova je podrezana kosa gotovo sablažnjivo izgledala me u mnoštvom bujnih, sivo napudranih perika kad je stao pred oltar. Njegovi su prijatelji, jednako edno odjeveni, stali u polukrug na jednoj strani. Ništa nije moglo prikriti njihovo vojni ko držanje i, ma koliko se trudili da drže ruke podalje od držaka ma eva, taj je njihov napor bio gotovo opipljiv u mra noj kamenoj kapeli.

* * *

Ariel je slušala zvonjavu zvona dok ju je gomila sluškinja obla ila za vjen anje. Sama

se odijevala još od djetinjstva pa je ova neuobi ajena pažnja samo pridonijela njezinom udnom bestjelesnom osje aju. Osje ala se praznom... šupljom. Kao da joj je zdenac s

osje ajima presušio. Sudjelovala je u ovoj šaradi kao marioneta kojoj su njezina bra a povla ila konce.

Jedan je Hawkesmoor zaveo njezinu majku i prouzro io njezinu smrt. Ariel je to znala od ranoga djetinjstva, kljukali su je time kao i obiteljskom mržnjom kap po kap, sve dok nije potekla njezinim žilama. A sad e se za nekoliko minuta vjen ati sa sinom ovjeka koji je uzrokovao maj inu smrt. Za sina ne asne i sramotne obitelji.

Vjen at e se, ali ne e biti udata. Bit e mu žena, ali mu ne e biti prava supruga. Žena ne može biti prava supruga ako ne spava sa svojim mužem.

»Sjedite mirno, gospo. Ne mogu vam urediti kosu kad se tako vrpoljite.« »Oprosti, Mary.« Sjedila je mirno dok joj je starija sluškinja pri vrš ivala biserima

opšivene baršunaste vrpce oko glave. Kosa joj je ispod vrpci bila raspuštena. Uvojke joj je vru im željezom napravila Doris, djevojka ruži astih obraza, drže i uvu ene usne i škilje i, što je pokazivalo koliko je bila usredoto ena.

»Zvona su stala, gospo.« Ariel je ustala. Na trenutak je zatvorila o i, potom ih otvorila. Mirno je promatrala

svoj odraz u zrcalu, odlu ila da joj se svi a to što vidi, iako je sve ovo bila velika sprdnja. »Do ite, gospo.« Mary ju je požurivala prema vratima. »Njegovo e vas gospodstvo

ekati u predvorju.« Ariel je napravila grimasu. »Bolje da zadržite pse ovdje, jer e me u protivnom

slijediti sve do oltara.« Srdito pse e lajanje pratilo ju je niz stubište gdje je stajao Ranulf i ekao je smrknutog

lica i grubog pogleda. »Ne znam što izvodiš, sestro. Ali ako misliš da eš mi pokvariti planove, bolje

razmisli još jednom. Napravi samo jedan krivi korak i kunem ti se da eš ispaštati do kraja života.«

»Pa ovdje sam, nisam li?«, rekla je. »Odjevena za žrtvovanje. Djevi anski ista, dražesno nedužna. Nisam li, Ranulfe?«

GIGA JANE FEATHER


30

»Ti si drska!« gnjevno je rekao i primio joj ruku u željezni stisak. Prešao je s njom dvorište i ušao u kapelicu. Njegovi su se prsti duboko i bolno zarinuli

u njezinu ruku. Kad su orgulje zasvirale i ljudi se okrenuli zadivljeno promatraju i prelijepu nevjestu, njegovi su se prsti još dublje urezali, kao da se boji da bi se mogla nenadano osloboditi i pobje i.

Simon Hawkesmoor je promatrao približavanje svoje nevjeste u pratnji njezinoga brata. Zamijetio je kako Ranulf drži svoju ruku na sestrinoj i uo io snagu njegovog stiska te gotovo opaku odlu nost u njegovim o ima. Djevojka je pak bila posve bijelog lica, usne su joj bile napete. Simonu je bilo o ito da ne prilazi oltaru svojevoljno. No nije ni on sam, pomislio je žalosno trgnuvši usnama i odlu no se okrenuvši prema oltaru. Ovo e sjedinjenje donijeti ve e dobro nego njegove osobne sklonosti. Djevojka mu se napokon približila. Bila je mlada, na njemu e biti da iskoristi svu svoju zrelost i iskustvo kako bi što bolje prihvatila svoj novi život.

Ranulf nije ispuštao sestrinu ruku sve dok nije kleknula pred oltar pokraj lorda Hawkesmoora. I ostao je stajati uz nju, umjesto da se povu e u glavni dio kapele.

Ariel je sklopila ruke na naslonu klupe i zagledala se u svoju narukvicu na zglavku. Sve je svoje misli usredoto ila na njezin oblik zmije i na profinjene privjeske. Podnevno je sunce dopiralo kroz rozetu iznad oltara. Kad je lagano pomaknula zglavak, rubin u sredini ruže zasjao je krvavocrvenim plamenom. O arano je pomaknula zglavak tako da se crvene zrake odraze i na smaragdnom labudu. Izgledalo je predivno.

Sjaj srebra i blistanje smaragda Simon je zamijetio kraji kom oka dok je mirno promatrao sve enika koji je govorio pijevnim tonom. Okrenuo je glavu prema svjetlucanju na zglavku svoje nevjeste koji je po ivao na naslonu do njegovih ruku. Narukvica koju je nosila imala je u sebi nešto neobi no poznato. Namrštio se pokušavaju i se sjetiti o emu se radi, ali nije mogao. Osjetio je samo neki nejasan nemir.

Ariel nije bila svjesna da se uko eno odmaknula od golemog tijela kraj sebe, ula je samo sve enikov glas koji je dolazio iz velike udaljenosti koja nije imala nikakve veze s njom.

Odlu an glas lorda Hawkesmoora prepao ju je i trgnuo iz transa. Odgovorio je zvonkim i uvjerljivim glasom. Usta su joj se osušila. Sve enik ju je pitao uzima li lorda Hawkesmoora za svoga zakonitog muža.

Pogled joj se prilijepio za grofove ruke koje su po ivale na naslonu. Bile su goleme, koš atih lanaka, podrezanih noktiju i žuljevitih prstiju. Zadrhtala je na pomisao da bi te ruke mogle dodirnuti njezino tijelo, dirati je dok vode ljubav. Sve enik je opet progovorio, nervozno ponovivši pitanje. U kapeli iza nje za ulo se meškoljenje i šuškanje, no ona to nije ula. Razmišljala je samo o tomu da e udajom za ovoga muškarca potpisati njegovu smrtnu

presudu. Ranulf je krenuo naprijed. Stavio joj je ruku na zatiljak. To se moglo protuma iti kao

gesta ohrabrivanja, no Ariel je osjetila stisak koji ju je prisilio da sagne glavu u znak pristanka. Drugo nije ni mogla u initi. Ne sada. Ona je bila mamac u klopci. A tada joj je sinulo da bi, ako poželi, mogla spasiti Hawkesmoora od osvete svoje bra e, u initi nešto da sprije i zatvaranje klopke. No zašto bi jedna Ravenspearica spasila jednog Hawkesmoora?

ak i da to u ini, osu ivala je sebe na prezira vrijedan brak. Pogled joj je opet pao na narukvicu. Ranulfovo mito za njezinu suradnju. Da odvrati pogled i drži jezik za zubima.

Promrmljala je svoj pristanak i tek kad je sve bilo gotovo, Ranulf je odmaknuo ruku. Simon joj je pomogao da ustane drže i je za lakat. Gola joj je koža bila hladna kao led.

Osjetio je kako je zadrhtala kad ju je dodirnuo. Dragi Bože, što li je to u inio? Mrzila ga je, osje ala je odbojnost prema njemu. Vidio je to u njezinim o ima kad ga je pogledala i brzo odvratila pogled.

GIGA JANE FEATHER


31

Ranulf se pridružio bra i u prvom redu. Smiješio se dok je promatrao kako se njegova sestra zajedno sa svojim mužem vra a od oltara. Lako e on savladati njezino protivljenje. Nije bila glupa -znala je ona što joj je initi.

Vani na hladnome suncu, Ariel je maknula svoju ruku s muževljeve. »Obi aj je da mladoženja poljubi svoju nevjestu«, tiho je rekao Simon, primivši

njezine sitne ruke u svoje i okrenuvši je prema sebi. Nije gledala u njega, samo je mirno stajala kao da se pomirila sa sudbinom, pa je ustuknuo. Ispustio joj je ruke i gotovo bespomo no rekao: »Nemate se ega bojati, Ariel.«

Na to ga je ona pogledala o ima jasnim kao nebo i još uvijek punim napetosti. Zajedljivom mu je jednostavnoš u rekla: »Ne, ja se nemam ega bojati, gospodine.«

GIGA JANE FEATHER


32

etvrto poglavlje Svadbena je gozba u Velikoj dvorani bila neobuzdano slavlje koje je bilo posve u

skladu sa srednjevjekovnom konstrukcijom dvorca, njegovom lukovima nadsvo enom golemom dvoranom u ijim su velikim kaminima na suprotnim krajevima izgarale duge i debele klade, dok je bezbroj svije a bacalo isprepletene sjene na zabatne grede.

Uzvanici koje su bra a Ravenspeare pozvala na vjen anje svoje sestre nisu bili uveni po doli nosti. I muškarci i žene su ve inom bili mladi i neobuzdani i došli su uživati u mjesec dana dugim pijankama, gozbama i sportu. Ranulf je namjerno iz slavlja isklju io sve dvorane i sve politi ki utjecajne lanove društva. Duboko u mo varnoj divljini ovo je bila posve privatna stvar, ona koju nitko ne bi obilježio u svom dvorskom društvenom kalendaru.

Nije pozvao ni rodbinu. Bra a nisu održavala veze s ostalim lanovima obitelji. Nakon nasilne i naizgled tajanstvene smrti Margaret Ravenspeare, njezina se majka ponudila da e se brinuti za malu Ariel, ali je lord Ravenspeare to odlu no odbio. Kad je to isto ponudila i nakon njegove smrti, Ranulf je to jednako osorno odbio. Posljedica je toga bila da je Ariel odrastala samo pod utjecajem svoje bra e.

Donose i natovarene pladnjeve mesa, košare kruha te pladnjeve oštriga i dimljene jegulje, sluge su se užurbano ushodale oko stolova postavljenih u veliki pravokutnik za kojima su sjedili uzvanici. Jednako pijani kao i uzvanici dolje za stolovima, gore u galeriji su glazbenici s neobuzdanim zanosom svirali narodnu glazbu, dok su naokolo bez prekida kružile srebrne ukrasne boce s vinom, vr evi piva i boce konjaka.

Na po asnom je mjestu pokraj svoga supruga sjedila Ariel i sa smiješkom, koji nije otkrivao njezine prave osje aje, prihva ala zdravice, sve bestidnije šale i estitke prijatelja svoje bra e. U ovakvome se društvu nalazila još od najranijeg djetinjstva. Njezinoj bra i nikad nije palo na um da u njezinoj prisutnosti promijene svoje ponašanje niti da to zatraže od svojih prijatelja, tako da se više nije obazirala na neumjesne primjedbe i neukusne šale. Bila je svjesna samo Olivera koji je sjedio uz Ranulfa i mnogo pio. Tanke su mu usne bile iskriv-ljene u kolebljiv osmijeh, a obrve se izvijale u sve oštriji luk kako su mu o i postajale sve manje usredoto ene. Tim je neusredoto enim o ima netremice zurio u mladenkino lice pa se Ariel po ela osje ati kao kukac u kutiji izložen pomnom pogledu skuplja a.

Pokraj nje je grof od Hawkesmoora svojim tempom uživao u pijanom slavlju. Prili no je popio, zamijetila je Ariel, ali se to na njemu nije vidjelo. Obrazi mu nisu bili rumeni, ožiljak mu na licu nije više poplavio, a modre o i boje mora ostale su mu jednako bistre kao i prije. Povremeno bi joj se obratio svojim melodioznim glasom. Ve inom su to bile dosjetke koje od nje nisu zahtijevale previše truda, no svoju je pažnju uglavnom usmjerio na svoje pri-jatelje smještene za njihovim stolom.

Hawkesmoor i njegova družina su svojim suzdržanim ponašanjem i svojim tamnim odijelima odudarali od sve neobuzdanijeg mnoštva. Lica ostalih postajala su sve rumenija, ovratnici su se raskop avali, uspravni se položaji zamjenjivali nemarnim pogrbljenim držanjem za stolom, dok su Simon i njegovih deset pratitelja izgledali još uspravniji, kao da su se sve više trijeznili sa svakom ponovno napunjenom ašom.

»Proklet bio Hawkesmoore, ako niste jednako trijezni kao i sam Cromwell!« Ralph se nagnuo naprijed i svojim masnim prstom gurnuo Simonov rukav. Iz sivih mu je pijanih o iju isijavala zloba i glupost. »Neka vrag odnese kopile koje je ubilo kralja i sve njegove ljude.« Od srca se nasmijao i bacio se na stolicu. »Zdravica! Predlažem zdravicu. Smrt puritancima. Neka ubojice kralja gore u paklu!« Podigao je svoju ašu. Ruka mu se toliko tresla da su se crvene kapi prolile po bijelom stolnjaku.

Tišina je zavladala me u onima koji su, unato svoj buci, mogli uti Ralpha. Sve su

GIGA JANE FEATHER


33

i bile uprte u Simona i njegove prijatelje. Oliver Becket je prinio ašu bliže usnama, kao da se sprema ispiti zdravicu. O i pune izrugivanja srele su mu se s Arielinim.

Ranulf se nagnuo naprijed i udario mla eg brata po ramenu. Udarac je bio snažan pa se Ralph zaljuljao u stolici i prolio još vina. »Neodgojeni prostak«, zarežao je Ranulf. »Ovo je vjen anje, ne želimo ovdje prošlu i zaboravljenu politiku.«

Ralph je pocrvenio i odgurnuo stolicu, spreman uzvratiti bratu, ali ga je zadržao Ranulfov pogled pa se gun aju i povukao i posegnuo za bocom da napuni ašu.

Razgovor za stolom se nastavio. Oliver se potajno smiješio i nešto došapnuo Ranulfu pa su se obojica srda no nasmijala. Ariel je shvatila da se smiju Hawkesmooru koji se tijekom cijelog incidenta nije niti pomaknuo.

»Da, vjen anje je!«, izjavio je Roland. On je bio najtrezniji od sve bra e. »I vrijeme je da mladoženja zapleše sa svojom nevjestom.«

Zaorilo se odobravanje. Na to su se s galerije za uli zvuci seoske posko ice. Ariel je s iš ekivanjem pogledala mladoženju.

Simon joj se nasmiješio, no to je bio slabašan smiješak samoomalovažavanja koji ju je zapanjio. Taj je njezin novi suprug, unato svojoj ružno i, posjedovao veoma jaku osobnost. No ovaj izraz nesigurnosti nije nimalo odgovarao muškarcu koji je u potpunosti vladao sobom i svojom okolinom. Tiho joj je rekao:

»Oprostite mi, Ariel, ali sada bih bio jadan plesa . Sigurno ne želite skakutati naokolo pokušavaju i uhvati ritam s bogaljem.«

Osjetila je kako joj krv navire u lice. ula je prigušeno kikotanje za stolom i došaptavanja kad su se ljudi po eli propitkivati što je rekao te cerek i lažno suosje anje kad im je re eno.

»Ni ja nisam pretjerano zainteresirana za ples, gospodine«, rekla je i srdito pogledala sve za stolom. »I ja bih gazila po vašim prstima jednako kao i vi po mojima.«

»Možda je tako«, odvratio je Simon uz topli smiješak. »No ipak netko od nas dvoje mora zaplesati na našem vjen anju. Mislim da bi me lord Chauncey bio voljan zamijeniti.« Nasmijao se i pokazao na jednog od svojih pratitelja. »Jack je toliko lakonog da bi ga poželjela svaka djevojka, draga moja, i mogu vam jam iti da ne e griješiti u koracima.«

»Ako bi mi ledi Hawkesmoor htjela ukazati ast.« Lord Chauncey je ustao, naklonio se i ispružio ruku. »Rado u zamijeniti mladoženjino mjesto na plesnom podiju.«

»I u njegovom krevetu, kladim se«, prasnuo je u smijeh jedan mladi , prosuvši iz punih usta po stolu mrvice mesne pite od divlja i.

Oliver Becket se grubo nasmijao. »Kakvih li neprimjerenih rije i, Hollingswothe! ovjek može biti bogalj na dvije noge, ali to ne mora zna iti da ne zna što mu je initi kad

legne.« Glasan je smijeh odjeknuo sve do zabata. Simon se mlako nasmiješio, ali nije ništa

rekao. Srdite su joj rije i ve bile na usnama, ali ju je, prije nego što ih je uspjela izgovoriti, Jack Chauncey primio za ruku i brzo odveo od stola na prazno mjesto u dvorani.

I ostali su parovi krenuli za njima da im se pridruže u plesu. Pogledala je svoga partnera dok su hodali prolazom koji su napravili drugi parovi. Lice mu je bilo smrknuto.

»Pretpostavljam da vam je teško zauzdati jezik kad se izruguju šepanju vašeg prijatelja«, tiho je rekla i zavrtjela se ispod njegove ruke kad su stigli do kraja reda. Nije joj odgovorio sve dok se opet nisu našli zajedno na drugom kraju kolone.

»Samo se budale izruguju Simonu Hawkesmooru«, rekao je. »Gospo, otkrit ete da se vaš suprug ne obazire na budale. Njihovo mu mišljenje zna i jednako toliko kao i ugriz komarca.«

»Zna i, ne reagira na provokacije?« Automatski je izvodila plesne korake, ne skidaju i i s lica svoga partnera.

GIGA JANE FEATHER


34

Jack Chauncey se nasmijao i s lica mu je nestao ogor eni gnjev. »Ovisi o provokaciji, gospo. Vaš se suprug rijetko rasrdi, ali nitko tko ga poznaje ne želi izazvati njegov gnjev.«

Kanila je o ovome razmisliti kasnije. Svoga je supruga prvi put vidjela prije desetak sati i zasada još ništa nije znala o njemu, uo ila je samo njegova vidljiva fizi ka obilježja.

Kako e reagirati kad mu kažu da u prvoj bra noj no i ne e i i u postelju sa svojom nevjestom? Ho e li to prihvatiti bez pogovora? Imao je pravo da insistira. Da, imao je pravo, no to bi bilo grubo i okrutno, a prema onome što je dosad vidjela, on nije bio ni okrutan ni grub.

Ali kako je mogla biti u to sigurna? On je bio Hawkesmoor. Ta je jednostavna injenica sve govorila. Bila je jednako voljna oti i u postelju s Hawkesmoorom kao i u

svinjac sa svinjama. A Ranulf se zakleo da ne e morati i i. Sjede i za glavnim stolom, Simon je promatrao kako njegova žena pleše s njegovim

prijateljem. Lice mu je bilo mirno, a pogled blag. ak ni Ranulf nije mogao naslutiti kakav gnjev

klju a ispod te mirne površine. Ovo prosta ko, pijano i neprimjereno slavlje bila je uvreda i za nevjestu i za mladoženju. Simon je znao da je to namjerno u injeno. A nevjesta je ipak, u svojoj haljini od krem svile i ipke boje vanilije, izgledala kao da se uzdigla iznad vulgarnosti, kao da je one ni na koji na in ne vrije aju. Zapiljio se u njezinu ustalasanu kosu boje teku eg meda koja joj je preko bisernih vrpci zavezanih oko ela padala niz le a. Pomislio je da joj kosa slici na plašt, na djevoja ki plašt koji je pokriva i nekako štiti od grubog prostakluka koje ju okružuje.

Ariel - prozra na, dašak zraka. Imala je u sebi nešto nezemaljsko. Možda mu se to samo u inilo zbog kontrasta njezinog profinjenog izgleda i prizemne vulgarnosti njezine bra e i njihovih prijatelja.

»Šurja e?« Ranulf ga je prekinuo u sanjarenju i Simon se naglo okrenuo prema njemu. Ranulf ga

je promatrao smiješe i se iznad svoje aše, no to nije bio nimalo ugodan smiješak. »Moram s vama razgovarati o ne emu, šurja e«, rekao je Ranulf, podrugljivo ga

oslovivši. »O jednoj osobnoj stvari. Biste li prošetali sa mnom po dvorištu?« Stolica je zaškripala po kamenim plo ama kad ju je odgurnuo.

»Dobro e mi do i malo istog zraka.« Simon je posegnuo za svojim štapom. »Ovdje postaje sve više vru e.«

»Na više na ina«, rekao je Ralph smijulje i se. »Blanche Carey je izgleda spremna kliznuti pod stol sa svakime tko je ho e.«

Nesigurno se osovio na noge. »Možda u joj ja ponuditi svoje usluge.« Teturao je oko stola do spomenute dame koja je rumenog lica i staklastog pogleda odvezivala svoj korzet kao da se nudi veseloj skupini muškaraca. Ranulf je bacio brz pogled na svoga pratitelja i opazio bljesak gnušanja koji je brzo nestao u dubokim modrim o ima. Kiselo se nasmiješio. Hawkesmoori su uvijek bili licemjerni - osim kad bi odlazili u krevet sa suprugama drugih muškaraca. »Možda mislite da je naš na in zabave malo razuzdan, Hawkesmoore? Siguran sam da jednom puri-tancu naše pijan evanje izgleda prili no raskalašeno.«

»Ravenspeare, ja se ne ubrajam u puritance«, blago ga je ispravio Simon. »Možda je moja obitelj bila u parlamentarnoj stranci, ali i mi možemo uživati kao i bilo koji drugi ljudi. I sam je Cromwell bio poznat po uživanju u vinu, glazbi, plesu, ak i kazalištu.«

Ranulf je prilagodio svoj korak Simonovom sporom hodu dok su prelazili predvorje prema vanjskim vratima. »Parlamentarci, rojalisti - ti nazivi ne zna e ništa u današnje vrijeme«, rekao je. »Monarhija je vra ena prije više od etrdeset godina, Hawkesmooru. Vrijeme je da se pokopa taj davni kamen smutnje. Ne mislite li i vi tako?«

»Da ne mislim, ne bih danas bio ovdje«, odvratio je Simon. Po prvi se put u njegovom

GIGA JANE FEATHER


35

glasu osjetila oporost. Zakora io je van u hladan ve ernji zrak i nekoliko puta duboko udahnuo, iste i plu a od smrdljivog i zadimljenog zraka u dvorani. »Te su politi ke razlike još pred mnogo godina postale posve bezna ajne...«

»Ne sasvim«, prekinuo ga je Ranulf. »Jer ina e sada ne bismo združivali naše dvije obitelji da riješimo razmiricu oko zemlje.«

»Istina je«, složio se Simon, blagim glasom. Šepao je preko travnatog dijela na sredini dvorišta; štap mu je uranjao u mekanu i gnjecavu zemlju. Sitna hladna rosulja po ela je padati s mra nog neba pa je znao da e ga te no i noga nemilosrdno boljeti. Ovo je bio vlažan i negostoljubiv dio Engleske pa je, iako je odrastao u mo vari, iz svega srca mrzio tu zemlju i nikad se istinski nije osje ao kod ku e me u silnim prokopima, nasipima i vjetrenja ama ove maglovite pokrajine.

Zastao je kod kamenog sun anog sata, nadobudno postavljenog na sredinu travnjaka. Upiru i se o štap, lagano se naslonio na sun ani sat i pogledao grofa od Ravenspearea. »Ranulfe, me u našim obiteljima ima i ne eg drugog od puke razmirice zbog zemlje. Volio bih da i to pokopamo.«

Ranulf nije odmah odgovorio. Nakon nekoliko trenutaka progovorio je s takvom srda noš u, da je Simon odmah u svojoj krvi osjetio da je lažna. »Zaista, zašto bi grijesi naših

eva progonili i nas, Hawkesnoore?« Ispružio je ruku. »Ho ete li se u to ime rukovati?« Simon je bez oklijevanja prihvatio njegovu ruku. Nijedan od njih nije nosio rukavice

pa je osjetio kako je Ranulfov dlan mekan i ljepljiv. Njegov je vlastiti stisak bio vrst i suh, a ruka gruba i žuljevita od nošenja ma a. Ranulf mu nije nudio prijateljstvo i mir, pružao mu je izdajni ku ruku i Simon je to znao. No on je došao u njegov dvorac spreman na sve i kakve god sumnjive planove Ranulf kovao, ne e u njima uspjeti.

»Htjeli ste mi nešto re i«, podsjetio ga je, nehajno mu ispustivši ruku i krenuvši nespretnim korakom prema drugom kraju dvorišta.

»Ah, da. Vjerujem da ne ete ovo primiti za zlo.« Ranulf je držao korak s njim i povjereni ki nagnuo glavu do njegovog uha. »Ti e se Ariel.« Kad Simon nije ništa odvratio, nastavio je odmjerenim tonom: »Trenutno ima neke tegobe i moli vas da je ispri ate što ne e do i u bra nu postelju dok se opet ne bude osje ala dobro.«

Simon je mislio da je spreman na sve, no ova mu mogu nost nikad nije pala na pamet. »Tegobe? Kakve tegobe?« Naglo je zastao.

Ranulfov je smijeh zvu ao zavjereni ki. »Ženske stvari, Simone. Siguran sam da ete razumjeti.«

»Ariel je sama odredila datum vjen anja«, polako je rekao Simon. »Zašto je odabrala vrijeme kad pati od ženskih tegoba?«

»Ona je nevina, tek dijete, Hawkesmoore. Dijete bez majke«, dodao je Ranulf obzirno. Simon je stisnuo usne, ali se nije htio sva ati. Upravo su se složili da ih više ne e

progoniti grijesi njihovih roditelja. »Zar nije imala neku ženu da je savjetuje? Ni dadilju, ni osobnu sluškinju ni guvernantu?«

»Ariel nikada nije pokazivala potrebu za ženskim društvom«, rekao je Ranulf i slegnuo ramenima. »Brinula se sama za sebe i svoje potrebe otkako je napustila dje ju sobu.« Simon je prikrio svoje zgražanje. U posljednjih je par sati ve stekao dojam da su se poslovi u dvorcu Ravenspeare vodili nepromišljeno i neprimjereno, no injenica da je nježna mlada žena odrastala bez ženske poduke, ak i one najosnovnije, ostavila ga je bez rije i. Vjerojatno nije imala ni formalnog obrazovanja. To i nije bilo toliko strašno jer su mnoge žene bile nepismene, ak i one najvišega roda, ali zar nju nitko nije podu avao vo enju doma instva, vještini lije enja ljekovitim biljem, šivanju, sviranju nekog instrumenta? Sve su ovo bile vještine koje su bile potrebne seoskoj plemkinji. Znala je jahati i sokolariti, toliko je zasad otkrio. A izgleda da je znala i korake seoskih plesova, ali što je s galliardom i svim ostalim

GIGA JANE FEATHER


36

dvorskim plesovima koje bi žena grofa od Hawkesmoora trebala znati? Ograni io se samo na kratku suhu izjavu: »Shva am«, i okrenuo se prema dvorcu. »I nadao sam se da ete razumjeti«, rekao je Ranulf i sam se okrenuvši. »Situacija je

pomalo... pa, neobi na, ne mislite li tako?« »Blago re eno«, odvratio je Simon. »Recite vašoj sestri, budu i da još nema

povjerenja u mene, da sam ja veoma strpljiv ovjek. Kad bude spremna konzumirati ovaj brak, morat e mi to samo nazna iti.«

»Ariel e vam biti veoma zahvalna na razumijevanju«, laskavo je rekao Ranulf. Otvorio je vrata i stao ustranu da Simon može prije njega u i u raskalašeni prizor u Velikoj dvorani.

Sada je tamo bilo još toplije. Buka je bila tolika da je bilo nemogu e bilo koga uti. Muškarci i žene klonuli su na pladnjeve i glasno hrkali, aše su prevrnute ležale po stolovima, ljudi su posrtali i ljuljali se na plesnom podiju. Ariel je plesala s Oliverom Becketom.

Simon je zamijetio da nijedno od njih ne slijedi plesne korake, zapravo, nitko od parova nije izvodio nikakve dosljedne pokrete. ak su i svira i na galeriji izgubili ritam i svirali svaki po svojoj volji, ne obaziru i se na plesne parove. Oliverovo je lice bilo grimiznocrveno, o i su mu se udno sjajile, a ruke su mu slobodno vrludale po vitkom Arielinom tijelu, po tijelu grofice od Hawkesmoora, koja se okretala i izvijala pod njegovim dodirom.

Izgleda kao da se zabavlja, kiselo je pomislio njezin muž. Glazba ju je ponesla. Sa suknjama koje su se vrtjele oko nje, kosom koja joj je letjela po zraku i iskri avim o ima, podsjetila ga je na Ciganku koja pleše razuzdanu tarantelu.

Nije se mogao umiješati, a da ne ispadne smiješno, budu i da se nije mogao ponuditi da zapleše s njom, ak ni neki dostojanstveni ples, a kamoli takvu veselu posko icu. Ostali su se plesa i povukli i napravili krug oko para te im pljeskali i toptali nogama kad se ovo dvoje našlo u središtu pažnje.

Simon se vratio na svoje mjesto medu svoje tihe prijatelje. Više nije mogao vidjeti svoju ženu jer su mu pogled zaprije ili oni koji su stajali u krugu, ali je po lupanju nogama i bu nim uzvicima mogao zaklju iti da je dvoje plesa a pružalo svojoj publici ono što je htjela vidjeti.

Kad je ples završio i krug se raspao, Ariel se vratila za stol drže i Olivera za ruku. Obrazi su joj bili ruži asti, usne crvene, a sive su joj o i blistale od uzbu enja.

»Ah, cvjeti u, nikad više ne u imati takvu partnericu kao što si ti!«, izjavio je Oliver. Uhvatio ju je za bradu i poljubio u usta kad je došla do stolice kraj svoga supruga. »Žalim vas, Hawkesmooru, nikad ne ete saznati kakvo je zadovoljstvo plesati s njom. Lagana je kao zrak - ista magija.« Nasmijao se i opet je poljubio.

No ovaj put je Ariel odmaknula glavu. U žaru plesa bila je zaboravila na svoga supruga, a sada je, s okusom Oliverovih usta na svojima, shvatila što se doga a. Oliver i Ranulf su ovo planirali -ovo ponižavanje Hawkesmoora. Njezina im ast nije ništa zna ila, u ovome društvu nije nikome ništa zna ila. Simon Hawkesmoor e u svojoj prvoj bra noj no i postati rogonja.

Dok je sjedala, nadlanicom je ruke obrisala usne, instinktivno pokazuju i gnušanje. Simon je bacio pogled na Olivera i u njegovim je o ima ugledala bljesak gnjeva.

»Možda sam nesposoban za ples, draga moja, ali sam uživao promatraju i vas«, mirno je rekao i posegnuo za bocom da joj napuni ašu. »Za nekoga tko ima ženske tegobe, pokazujete zamjetnu energiju. Popijte, pregrijali ste se.« Podigao je ašu do njezinih usana.

Ariel se zacrvenjela. Uzela je ašu i iskapila je, a potom je odložila na stol. »Ispri ajte me, gospodine.« Ustala je, rukama pribrala suknje, malo ih podigla te se okrenula prema stubištu na kraju dvorane.

GIGA JANE FEATHER


37

Oslanjaju i se na štap, Simon je iznena uju om brzinom krenuo za njom. Stigao je do po etka stubišta kad je ona bila ve na njegovoj polovici. Tiho ju je zazvao: »Dajte mi minutu vašeg vremena, madam suprugo.«

Glas mu je bio melodiozan i uljudan kao i uvijek, pa kako je onda znala da joj nare uje? Zastala je drže i ruku na ogradi. »Ho ete li do i gore, gospodine?« Zatim je nastavila dalje i pri ekala ga na vrhu.

Simon je tiho opsovao svoju nespretnost dok se teškom mukom uspinjao širokim stubištem Bio je svjestan samo toga da ga ona promatra i zato mu je svaki nespretni poluskok i vu enje noge izgledalo pretjerano naglašeno.

Razuzdani su zvukovi dopirali gore do njih dok su stajali na malom etvrtastom odmorištu. Mjese ina je dopirala kroz prozor usa en u kamenom zidu visoko iznad njih.

Simon se naslonio na hladan zid i zamišljeno promatrao svoju ženu. Pod njegovim je pogledom malo prkosno podigla bradu. »Željeli ste razgovarati sa mnom, gospodine?«

Kimnuo je. »Nije neuobi ajeno da muškarac želi nasamo razgovarati sa svojom ženom na dan vjen anja.« Ogledao se po malom prostoru. »Me utim, ovo bi se teško moglo nazvati razgovorom nasamo. Imate li salon... ili budoar?«

U dvorcu je bila samo jedna prostorija koju je Ariel mogla nazvati svojom. Njezina spava a soba nije bila isklju ivo njezina - u nju su po volji ulazila i njezina bra a i Oliver - ali je samo nekolicina slugu znala za zeleni salon u tornju iznad njezine spava e sobe. A ona nije namjeravala podijeliti to skrovito mjesto s grofom od Hawkesmoora.

Oprezno se nasmijala i tada je Simon shvatio da po prvi put uje njezin djevoja ki zvonki smijeh. Nesvjesno se nasmiješio i ekao da mu kaže što ju je nasmijalo.

»Dvorac Ravenspeare nema tako otmjenih odaja, gospodine. Mi ovdje živimo prili no neudobno.«

»Primijetio sam«, složio se. Više se nije smiješio kad je u njezinom glasu zamijetio ruganje. »Stoga suosje am s vama. Ipak, nemojte od mene o ekivati da povjerujem kako ovdje nema odaje koju biste mogli nazvati svojom.« Glas mu je ogrubio, morsko modre o i su je ispitiva ki promatrale.

Ugrizla se za usnu. »Imam spava u sobu, gospodine.« »Onda idemo tamo.« I opet je u njegovom glasu uo ila naredbu. Slegnula je ramenima i krenula niz hodnik,

osluškuju i lupu njegovog štapa i lagano vu enje izme dok je hodao za njom. Otvorila je vrata svoje spava e sobe i ušla prije njega. Istog se asa našla u vrtlogu sivog krzna kad su Romul i Rem laju i sko ili na nju.

inilo se kao da su je napali golemi vu jaci i Simon je instinktivno posegnuo za bodežom u koricama na pojasu. Tada se Ariel okrenula prema njemu - oba su psa bila na stražnjim nogama, prednje su im šape bile na njezinim ramenima, a ona ih je držala za vratove.

»Moji su psi zatvoreni još od podneva«, objasnila mu je. »U protivnom bi me bili slijedili do oltara... Sjednite«, naredila im je, odguravaju i ih od sebe i grde i ih sa smijehom. »Pogledajte što ste svojim velikim prljavim šapama u inili mojoj haljini!«

Simon je spustio ruku s pojasa. Sjetio se da ju je dolje kod rijeke vidio sa psima, a i poslije u dvorištu. O ito ih se Ariel nije trebala bojati, osim da joj ne zaprljaju i ne rasparaju odje u. Znatiželjno se ogledao po sobi osvijetljenoj vatrom iz kamina. Poku stvo je bilo jednostavno. Ovdje je bilo veoma malo tragova njezinog djevojaštva. Osim jedne lutke na sjedalu uz prozor. Iz nekog ga je razloga drvena igra ka neobi no ganula. Zatvorio je vrata za sobom.

Ariel se trgnula kad je ula zvuk, a psi su se nakostriješeno okrenuli prema njemu. Žute su im o i plamtjele. Simon je ostao stajati na miru i bez rije i se zagledao u njih. Ariel je

GIGA JANE FEATHER


38

tako er stajala na miru i promatrala ga. Psi su polako sjeli i potom legli, naslonivši glave na šape, ali su ga i dalje promatrali, iako ne više neprijateljski i sumnji avo.

Unato zlovolji, Ariel je bila impresionirana što je netko drugi mogao vladati njezinim psima. »Znate sa psima, gospodine«, rekla je. »Romul i Rem ne slušaju nikoga osim mene.«

»Sve životinje koje žive u oporu znaju prepoznati tko je superioran«, ležerno je rekao. »U tom se smislu psi ne razlikuju od vukova. Pretpostavljam da vas drže vo om opora pa se usu ujem re i da mene drže vašim zamjenikom.« Nasmijao se, a ona si nije mogla pomo i pa se nasmijala i ona. ovjek koji je zadobio naklonost njezinih pasa o ito ima neke skrivene kvalitete.

Dok je tako stajala i smijala se, palo joj je na um da on i nije toliko ružan kao što je prvi put pomislila, pogotovo ako mu se zasebno promatraju crte lica. Njegove su duboko usa ene o i bile zapanjuju e lijepe, velik mu je nos s finim nosnicama izgledao impozantno, a nešto uznemiruju e privla no nalazilo se u njegovim nakrivljenim usnama i snažnim bijelim zubima. Na trenutak je zaboravila na situaciju u kojoj se nalaze i postala svjesna samo njegove snažne karizmati ne prisutnosti. Tada se vratila u stvarnost i sjetila da je on Hawkesmoor. Uko ila je ramena i sklopila ruke na naborima haljine. »Je li... je li vam moj brat objasnio...«

»Da niste raspoloženi? Da, objasnio mi je.« Sjeo je na rub kreveta i pomalo šaljivo rekao: »Ne morate se bojati, Ariel. Nemam namjeru tražiti svoje bra no pravo sve dok ne budete spremni.«

»Zahvalna sam vam, gospodine.« uo sam od vašega brata da niste imali ženskog društva«, zapo eo je. Ako djevojka

nije ništa znala i zbog toga se možda bojala tjelesne strane braka, netko ju je morao prosvijetliti i ohrabriti. A izgledalo je da je taj zadatak dopao njemu.

Namrštila se, pitaju i se kamo ovo vodi. To ni u kojemu slu aju nije bila istina, ali je život koji je vodila izvan dvorca, bio njezina tajna. Njezina bra a nisu znala za njezine prijatelje ni za ono što je radila. »Nikad nisam osjetila da mi me u ovim zidinama nedostaje žensko društvo«, oprezno je rekla.

»Ali, draga moja, ne uveno je da ste odrasli bez ikoga tko bi vas mogao podu iti...« »Što bi me mogao podu iti?«, odlu no ga je prekinula. Prošao je rukom kroz kratko podrezanu kosu i odlu io nastaviti dalje. »Rado u vam

odgovoriti na sva pitanja koja možda imate«, rekao je. »Ne u vam to objasniti kao što bi mogla neka majka, ali...« Rije i su mu zamrle na usnama. Ariel se smijala, o i su joj prštale od veselja. »Na koji sam vas to na in zabavio?«, upitao ju je.

Teškom se mukom pribrala. »Gospodine, uvjeravam vas da znam sve o tim stvarima. Nema toga što biste mi mogli re i, a da ja ne bih razumjela.« Pomislila je na svoje konje, na to kako je radila kao primalja po selima i opet ju je spopao gr evit smijeh. Nije mu mogla pri ati o tim stvarima, ali joj se inilo tako apsurdnim to što ju je pokušavao podu iti životnim injenicama, kad je ona vjerojatno znala više od njega.

Lice mu se smrklo. Bez rije i je ustao s kreveta, Uzeo svoj štap i šepaju i izašao iz sobe. Zatvorio je vrata za sobom. Jedna je stvar bila izdržati neprikriveno izrugivanje bra e Ravenspeare, a posve drugo uti to od svoje nevjeste. Mlada djevojka, mnogo godina mla a od njega, ona koja nikad nije napustila mjesto u kojemu se rodila, ona koja ništa nije znala o svijetu kao što je on znao! I ona se usudila ismijati njegov nespretni pokušaj da zadobije njezino povjerenje.

Krv mu je klju ala, no ispod gnjeva je vrebala mra na nesigurnost. Je li ga i ona držala osobom kojoj se treba izrugivati? Odbojnim bogaljem s ožiljcima? ovjekom koji više nije bio u cvijetu mladosti? ovjekom koji je nosio tragove dugotrajne patnje na licu i tijelu? Odvratnim suprugom za tako lijepu i mladu djevojku? Odvratnim suprugom koji joj je silom

GIGA JANE FEATHER


39

nametnut? Ve je pri njihovom prvom susretu naslutio da ona ne sudjeluje dobrovoljno u ovome planu. Zar su je prisilili da pristane? Ta ovo nije bio srednji vijek - nijednu se ženu nije moglo zakonski prisiliti na neželjeni brak.

No Ranulf Ravenspeare i njegova bra a nisu bili civilizirani ljudi. Jesu li na neki na in ipak primorali svoju sestru na brak?

Srce mu se stisnulo kad je zamislio kako on izgleda mladoj i lijepoj djevojci. Nije ni udo što ga nije mogla zamisliti u svojoj bra noj postelji, pomislio je osjetivši ga enje prema

samome sebi. Bio je spreman nadvladati njezin otpor prema jednom Hawkesmooru, ali je nastojao ne misliti na to da bi joj on osobno mogao biti odbojan. Sad se njegov skriveni strah pokazao opravdanim, a nije mogao zamisliti na in na koji e skupiti hrabrost da prebrodi njezino ga enje.

Još je uvijek stajao pred vratima njezine odaje. Iz Velike dvorane dopirali su sve glasniji i raskalašeniji zvuci. O ito su zamijetili da su nestali i nevjesta i mladoženja. Ako se vrati na slavlje bez mladenke, izvrgnut e se najprostijim komentarima. Najbolje e biti da se mirno povu e i ostavi pijane uzvanike njihovoj zabavi. Neka misle što ih volja.

Krenuo je prema svojoj odaji koja se nalazila nasuprot Arieline. Vatra je gorjela u kaminu da ublaži no nu hladno u, na njegovom je okviru bila upaljena svjetiljka. Bio je umoran i žalostan i srdit pa se skljokao na stolicu kraj vatre, pitaju i se zašto se upustio u ovaj nevjerojatni poduhvat. Kako je mogao i pomisliti da e mo i zalije iti tako duboke rane? Kako je bio arogantan što je vjerovao da može donijeti mir me u dvije obitelji zaglavljene u smrtonosnoj mržnji!

No sad je bilo gotovo, a on je zaglavio u posljedicama vlastite zamisli. Možda bi ipak mogao iskoristiti ovaj nesretan posjet Ravenspearima. Ta ga je pomisao malo ohrabrila pa je ustao i šepaju i prišao stolu ispod prozora gdje su stajale pune boce pi a. Nato io je prili nu koli inu konjaka i polako pijuckao.

Esther. Negdje na Ravenspearovoj zemlji živi -ili je živjela - žena imenom Esther. Žena koja je Hawkesmooru rodila dijete.

GIGA JANE FEATHER


40

Peto poglavlje Vjerojatno se nije trebala smijati, ali joj je sve izgledalo tako apsurdno. Ariel se

nesvjesno namrštila svome odrazu u ogledalu, ne obaziru i se na iskrivljeni odraz koji je uzrokovala treperava svije a na toaletnom stoli u.

Preko nepravilnog mu je lica prešao onaj isti izraz nesigurnosti i podcjenjivanja samoga sebe dok se ona smijala pa je na trenutak izgledao emocionalno razgoli en. U o ima mu se vidjela ranjivost dok se ona gr ila od smijeha. No ona se nije smijala njemu, ve zbog toga što je imala tajni život. Ali kako je to Hawkesmoor mogao znati?

Ljutito je grickala usnicu. Sigurno nije imao razloga uvrijediti se zbog njezinog smijeha? Možda je mogao biti ljut, ali ne i povrije en. No ipak je izgledao povrije en. Zaboga, pa što je on mislio, emu se ona smije?

Psi su po eli cviliti i grepsti po vratima pa je odmahnula glavom. Bili su zatvoreni od podneva i morali su iza i van. Pogledala je svoj odraz u ogledalu: kosa raš upana od plesa, ipka na vjen anoj haljini poderana, svilena suknja prekrivena blatnjavim otiscima šapa. Ništa

se više nije moglo spasiti preodijevanjem. Stoga je samo preko ramena prebacila težak baršunasti ogrta i navukla kapulja u

preko kose i nevjestinskih traka na elu. Psi su uzbu eno zalajali, vesele i se skorašnjem izlasku.

»U redu, u redu... strpite se.« Navukla je rukavice, zakop ala ogrta i otvorila vrata. Psi su jurnuli prema stubištu koje je vodilo u Veliku dvoranu, ali su stali kad ih je strogo pozvala.

»Ne idemo tim putem«, rekla im je i okrenula se prema uskom stubištu koje je vodilo dolje u kuhinje. Gurali su je po stubama, nestrpljivi da što prije odu van pa se skoro spotaknula preko posljednjih triju stuba.

Kuhinja je bila tiha i neobi no uredna. Dva su potr kala spavala kraj samog ognjišta, lakaj se ljuljao nad svojim vr em piva, a jedna je djevojka ribala pocrnjelo posu e u dugom koritu u praonici.

»Ostavi to, Maisie, i idi u postelju.« Ariel je stajala ispod luka koji je dijelio golemu kuhinju od praonice.

»Gazdarica Gertrude je rekla da moram ovo završit' ve eras, gospojo«, rekla je djevojka, otrvši elo ispucanom rukom. »Ju e', kad su bile sve pripreme, pustila me je da posjetim mamu.«

»Zar ti je majka bolesna?« »Oh, ne, gospojo. Rod'la je zdravu curicu.« Umorno joj se lice razvedrilo. »Suky, tako

e se zvat'.« »Ujutro u poslati ro endanski dar za tvoju sestru«, rekla joj je Ariel i nasmiješila se.

»A sada idi na spavanje. Ja u razgovarati s gazdaricom Getrude.« Djevojka je uz lupu ispustila lonac koji je ribala i obrisala ruke o prega u dok joj se

naklanjala. »Fala van, gospojo.« Pohitala je na tavan gdje se, kao i svim drugim sluškinjama, nalazila njezina uska slamarica.

Ariel se pitala ho e li se Maisie initi udnim što njezina tek vjen ana gospodarica u prvoj bra noj no i tumara po ku i, umjesto da je sa svojim mladoženjom u krevetu. Slegnula je ramenima i prestala misliti na to. Je li uop e važno što e sluge misliti? Svi su oni bili navikli na ekscentri nosti svojih gospodara. Da Ariel nije vrsto držala uzde doma instva u svojim rukama, gospodari Ravenspeara bi se teško namu ili dok ne bi našli mještane koji bi im bili voljni služiti.

Psi su lajali na zatvorenim kuhinjskim vratima. Otvorila ih je, a oni su jurnuli u mrak

GIGA JANE FEATHER


41

preko dvorišta prema konjušnicama, kamo ih je Ariel obi no vodila no u. Edgar je podigao pogled s pe i koju je ložio ugljenom kad se njegova gospodarica

pojavila na vratima. »Ah, nisam vas o ekiv'o ve eras, gospojo.« »Ne e me jedno vjen anje sprije iti u redovnom obilasku«, ozbiljno je rekla. »Kako je

ždrijebe?« Skinula je zasun s jedne pregrade i ušla unutra. »Oh, kako je lijep. Nedostajat e mi.« Milovala je bijelu lisu na elu ždrebeta. »No možete li zamisliti da je netko voljan platiti tisu u gvineja za njega?« Glas joj je bio pun strahopoštovanja dok je nježno povla ila ždrijepca za uši.

»Sva'ko 'ko i' pozna, gospojo, platit e i više za tak'u ljepotu.« Edgar se naslonio na vrata pregratka žva i slamku i dobrodušno je gledaju i.

»Ipak mislim da je to udesno. Kad bih samo mogla prodati još dvoje, bila bih spremna da stanem na vlastite noge.« Okrenula se da iza e iz pregratka, a Edgar se odmaknuo ustranu i za njima zatvorio vrata.

»Ju e' je njegovo gospo'stvo bilo tu«, rekao je naoko nehajno. Zastala je. »I što je radio?« »Samo razgledav'o, mislim.« »Je li što rekao?« »Ništa važno.« Opet se sagnuo nad pe da zagrije svoje vornate ruke. Namrštila se. »Nije mogao saznati za ždrijebe. Pregovori su bili tajni.« »Oh, ja mislim da je samo bio znatiželjan«, odvratio je Edgar. »Ali Ranulf se nikad nije zanimao za moje konje. Moji konji ne zanimaju nikoga od

njih. Zanimaju ih samo konji za lov.« »Možda je me u ovim' tražio nekog za lov.« »Možda.« No osje ala se nelagodno. Ako je Ranulf posumnjao da njegova sestra

ovdje ne provodi vrijeme samo radi razbibrige, ve da se bavi poslom kojim e zaraditi novac, stavit e svoje šape na to prije nego trepne okom. Ujutro e nehajno spomenuti njegov posjet konjušnicama da vidi kako e reagirati. Mogao bi zahtijevati da mu da jednog konja, ali bi ga, uz malo sre e, uspjela uvjeriti da nijedan ne može podnijeti njegovu težinu.

Stisnula je usne. Gospodari Ravenspeara nemilosrdno su jahali svoje konje. Radije e ustrijeliti neku od svojih životinja nego dopustiti da je uzme neki od njezine bra e. Okrenula se da iza e u dvorište. »Laku no , Edgare. Ve eras u pustiti pse na slobodi. Ovdje ima toliko stranaca i bolje u spavati ako oni švrljaju naokolo.«

»Da«, složio se. »A ja u spati u dijelu di je oprema, u slu aju da se ne'ko od nji' uznemiri od buke.« Pokazao je glavom prema dvorištu kojim je odzvanjala buka iz dvorane.

»Hvala.« Nasmiješila mu se na slabom svjetlu i otišla iz konjušnica. Psima nije bilo ni traga. Ne e ih pozvati, neka uživaju u no noj slobodi nakon što su cijeli dan bili zatvoreni. Sude i po buci, razuzdana e se pijanka bez nevjeste i mladoženje nastaviti sve do zore, a ne bi se prvi put dogodilo da neki od uzvanika njezine bra e zaželi jahati na mjese ini. Nije htjela da neki pijani jaha stavi nogu na nekog od njezinih konja.

Vratila se kroz kuhinju i stavila zasun na vrata. On e zadržati nekog zalutalog pijanog uzvanika da kroz kuhinju ne do e do konjušnica. Na gozbi je jela vrlo malo pa je odjednom osjetila jaku glad. U smo nici je na pladanj natrpala pile e batake, velik komad pite od teletine i šunke te zdjelu mlije ne kreme. U pehar je nato ila medovinu iz ba ve i pohitala uz unutarnje stubište.

Zatvorila je vrata svoje odaje i s uzdahom olakšanja naslonila se na njih. Glasovi odozdo su bili prigušeni i vlastita joj je soba izgledala kao nebesko mirno uto ište. Odložila je ve eru na stoli i skinula ogrta prije nego što je bacila nove cjepanice u vatru i prigušila svjetiljku. Zadovoljna što sve izgleda tako udobno, sjela je pokraj vatre, skinula cipele i stavila pladanj na koljena.

GIGA JANE FEATHER


42

Zadovoljno je glodala batak kad su se odjednom otvorila vrata. Tamo je stajao Oliver Becket s iskreveljenim osmijehom na licu i drže i dvije aše u rukama.

»Eh, cvjeti u, moramo popiti u ast tvoje prve bra ne no i.« Ušao je u prostoriju i nogom gurnuo vrata. Udarac nije bio jak pa su se teška hrastova vrata tek pritvorila.

»Odlazi, Olivere.« Ostala je sjediti na mjestu i jesti piletinu, nadaju i se da e njezina hladna i trezvena reakcija doprijeti do vinom omamljenog uma njezinog neželjenog posjetitelja.

»Ne budi tako neprijazna, cvjeti u«, korio ju je i s pretjeranom pažnjom odložio aše na no ni ormari . »Prije nikad nisi bila tako neljubazna.« Nahereni mu je osmijeh postao još izraženiji kad joj se približio ispruženih ruku. »Do i, ne možeš svoju prvu bra nu no provesti sama.«

»Pijan si, Olivere.« Zabacio je glavu i nasmijao se iz svega glasa. »Naravno da jesam, cvjeti u. Koji bi

ovjek ostao trijezan u ovakvoj no i? Osim, naravno, ako nije tvoj muž. Stari trezvenjak!« Nacerio se i sagnuo nad nju te uzeo pladanj s njezinih koljena i bez imalo petljanja odložio ga sa strane.

Osjetila je uznemirenost. Iako mu o i nisu bile usredoto ene, u njima se zrcalila pakost i zla nakana. Nikad joj nije palo na um da bi u ovom slu aju mogla provesti svoju volju, bez obzira što su njezina bra a snovala s Oliverom.

»Do i, draga.« Primio ju je za nadlaktice i osovio na noge. »Vidim da si još u svojoj vjen anici. ekaš mladoženju? Tako je žalosno biti sam u ovakvoj no i. Moramo pokazati lordu Hawkesmooru put do nevjestine postelje.«

»Ne!« Odgurnula ga je i pokušala okrenuti glavu kad je prinio svoje usne njezinima. »Za Boga miloga, Olivere, pusti me na miru. Ne želim to.«

»Gluposti«, promrmljao je drže i svoje usne blizu njezinih. »Kad ti to nisi željela, moj strastveni cvijete?« eli nom ju je rukom privukao k sebi, a drugom joj je po eo odvezivati vrpce korzeta.

Zašto baš ve eras nije zadržala pse uz sebe? Ovo joj se besmisleno pitanje vrtjelo u glavi dok se pokušavala oteti iz stiska koji je pi e izgleda samo poja alo. inilo se da nije ni osjetio njezino štipanje i greba-nje dok mu je dlanom gurala lice. Pokušala ga je udariti nogom, ali joj je priklijestio noge svojima pa su zajedno pali na pod. Glavom je snažno lupila o drvene daske i ugledala zvijezde. U toj se zbrci Oliver bacio na nju. Smijao se, ali u njegovom smijehu nije bilo ni eg ugodnog. Bio je to cerek grabežljivca koji je uhvatio svoj plijen. Tada je uz drhtaj u trbuhu shvatila da ga uzbu uje njezino pružanje otpora. Gurnuo je nogu me u njezina bedra, jednom joj je rukom držao oba zglavka iznad glave, dok je drugom pipao po njezinoj suknji.

»Ne!«, viknula je iz svega glasa, lupaju i bosim petama po drvenom podu i pokušavaju i se izmigoljiti iz stiska.

»Budi na miru, kujo!« Oliver se više nije zabavljao. Lice mu je bilo napeto, usta stisnuta u tanku crtu. Osjetila je njegovo meso na svome bedru kad je pokušala skupiti noge i privu i koljena.

Opet je zavrištala. I tada je odjednom Oliver pao s nje. Ugledala je smrknuto lice Simona Hawkesmoora. »Pokrijte se«, hladno je rekao.

Gurnula je dolje suknju da pokrije gola bedra. Osje ala se prljavom, kao da je sama potaknula taj užas i uživala u njemu. Osovila se na noge.

Oliver je stajao i naslanjao se na stup kreveta. Teško je disao. Usta su mu krvarila, na porezanoj je usnici držao ruku. O i su mu bile mra ne od gnjeva i zbunjenosti, hla e raskop ane, košulja razdrljena.

»Otkrit ete da vaša nevjesta uživa u malo grubljem valjanju, Hawkesmoore«,

GIGA JANE FEATHER


43

promuklo je rekao. »Zamijetio sam da postaje još strastvenija uz malu primjenu sile. Nije li tako, moj cvjeti u?«

S neizgovorenim vriskom bijesa zaletjela se u njega, ali ju je zaustavila ruka na prsima. Njezin ju je suprug samo pogledao kad ju je odgurnuo ustranu pa je pala u stolicu u zamršenom klupku svile boje slonova e i ipke boje vanilije.

»Odlazite odavde prije nego što vas uškopim«, tiho je rekao Simon Oliveru Becketu. Oliver se nasmijao, no taj je smijeh zvu ao pomalo nesigurno kad je u Simonovoj ruci ugledao bodež.

»Mislite da nisam dorastao bogalju?«, upitao je, ali se ipak po eo povla iti prema vratima.

»Da, upravo to mislim«, ravnodušno je rekao Simon. »A ako se želite okušati, ja sam i više nego spreman.«

Potaknut pijanom hrabroš u, Oliver se opet nasmijao, a zatim je brzo otišao. Simon je zatvorio vrata i okrenuo klju u bravi. Izvukao je klju i zamišljeno ostao stajati, prebacuju i ga iz jedne ruke u drugu i promatraju i djevojku još uvijek izvaljenu u stolici. Kosa joj je bila zapletena rijeka meda koja se slijevala niz njezina le a, velike su joj sive o i bile preplašene i uznemirene. Sada nije bilo ni traga onoj djevojci koja mu se nedavno izrugivala svojim smijehom.

Nije ni udo što se smijala. On je pretpostavljao da je nevina djevojka koja ništa ne zna. A cijelo mu je to vrijeme ova iskusna mlada žena namjeravala nabiti rogove ve prve bra ne no i i to s najboljim prijateljem svoga brata.

Kakva li je budala bio! Spremio je klju u džep svog ku nog ogrta a. »Koliko ste dugo vi i Becket ljubavnici?«

Uspravila se na stolici i odmaknula kosu s lica. »Dvanaest mjeseci.« »I istina je da uživate u gruboj igri?«, upitao ju je podigavši podrugljivo obrvu. Lice joj je poprimilo grimiznu boju. »Kako možete nešto takvoga i pomisliti?«,

šapnula je. Slegnuo je ramenima. »A što bih trebao misliti kad sam vas zatekao isprepletene na

podu kako vrištite od strasti?« »Nije tako!« Sko ila je na noge. »Kako ste mogli pomisliti da uživam u tomu? Ja sam

se borila protiv njega. Nisam ga htjela ovdje. Morate mi vjerovati.« Užasnuto ga je promatrala.

Simon je slegnuo ramenima. »Nije važno jeste li to htjeli ili ne. Meni je jasno kakva mu je bila nakana, vjerojatno uz poticanje vašega brata. Moja je navodno neraspoložena nevjesta trebala provesti svoju prvu bra nu no sa svojim ljubavnikom i to pod istim krovom pod kojim je i mladoženja.«

Kad Ariel nije ništa odvratila, opet je slegnuo ramenima i prošao rukom kroz kratko podrezanu kosu. »Pretpostavljam da onda niste neraspoloženi?«

Odmahnula je glavom. »Hmm.« Okrenuo se prema krevetu i odgrnuo pokriva . »Dakle, budu i da vas ne

kanim prisiljavati da konzumiramo brak, tako er ne namjeravam biti ni predmet sprdnje. Samo emo vi i ja znati da nismo vodili ljubav. Ako vaša izlika više ne stoji, tada se bojim da u morati dovršiti ono što je zapo eo vaš ljubavnik.« Gurnuo je klju pod jastuk, a potom se

okrenuo i zagledao u nju. »Ne razumijem.« Nasmijao se kratko i odsje no. »Posve je jednostavno, djevojko! Vi i ja emo svaku

no provesti zajedno u istoj odaji kao svaki normalni bra ni par. Svi e pretpostaviti da je onako kako i treba biti, i uzvanici i vaša bra a i vaš nekadašnji ljubavnik.« Netremice su se promatrali. »Je li sada jasnije?«

GIGA JANE FEATHER


44

»Jest.« Kimnula je. »I slažete li se da odigrate tu igru?« »Da.« »Onda mislim da ve eras nemamo više o emu razgovarati.« Skinuo je ku ni ogrta i,

prije nego što je Ariel mogla u cijelosti vidjeti njegovu nagost, zavukao se u njezin krevet. »Ležite u mom krevetu«, budalasto je rekla. »Ne u imati ništa protiv ako i vi legnete«, odvratio je. »Ne morate se bojati da u vas

uznemiravati.« »Ali, to je moj krevet«, usprotivila se. »Ako želite, možemo prije i preko hodnika u moju odaju pa u ja spavati u svome

krevetu, a vi spavajte gdje vam je volja, sve dok smo u istoj odaji«, odvratio je istim ravnodušnim glasom.

Na trenutak je ostala bez rije i. inilo se da joj je ovaj njezin muž vješto izmaknuo sag ispod nogu, jednako kao i ispod nogu njezine bra e. Znala je da ga se ne treba bojati sve dok se drži svog dijela pogodbe, ali ju je zaprepastilo to što je ovaj hromi muškarac prije samo par sati šepaju i ušao u zamku koja ga je trebala nezamislivo poniziti, a sada je sve preokrenuo u svoju korist, a da je jedva pomaknuo ijedan miši .

Sjela je uz vatru i namršteno stala razmišljati. Oliver Becket je bio mlad, okretan i gibak no ipak ga je fizi ki nadvladao postariji muškarac invalid. Oliver je, naravno, zate en u pomalo nezgodnim okolnostima. Znatiželjno se ogledala po prostoriji, ali nigdje nije vidjela Simonov štap. ini se da je po potrebi mogao hodati i bez pomo i.

»Bio bih vam jako zahvalan kad biste utrnuli svjetiljku«, oglasio se njezin muž svojim mirnim glasom. »Teško je zaspati dok gori svjetlo.«

»Htjela sam dovršiti svoju ve eru.« »Tada to u inite uz svjetlo vatre. Ako namjeravate spavati u ovome krevetu, lijepo vas

molim da mi to kažete, tako da mogu uredno spavati.« Umjesto odgovora, Ariel je ustala i ispod kreveta izvukla pomo ni ležaj. »Možete

spavati koliko vam je god volja neuredno, gospodine.« »Izvrsno.« Uz zadovoljan se uzdah okrenuo na trbuh, raširio obje noge pod

prekriva em i utonuo u mekanu perinu. Ariel je prezirno pogledala usku slamaricu na pomo nom ležaju. Nije imala jastuk, a

jedini je pokriva bila tanka deka, što nije bilo nimalo primjereno za vlažnu i hladnu zimsku no .

»Je li u mome krevetu vru a opeka?« »Otkud bih ja to mogao znati?«, za ulo se jastukom prigušeno mrmljanje. »Ali u

mome je sasvim sigurno jedna.« Prsti su mu se veselo meškoljili oko opeke zamotane u plahtu, a Ariel je zaškripala zubima.

Jako smiješno, gospodine. Donijela je baršunasti ogrta koji je ranije nosila i prebacila ga preko deke. Ne e biti od neke velike pomo i, ali je i tako bilo bolje nego ništa.

Utrnula je uljanicu i stala uz vatru da se zagrije prije nego što se odvažila oti i u svoj ledeni mali krevet. S kreveta iza nje dopiralo je duboko, glasno i ritmi no disanje. Grof od Hawkesmoora o ito nije imao problema sa spavanjem. Pogledala je svoju zaboravljenu ve eru na pladnju, ali je više nije zanimala. Uzela je jednu od aša koje je donio Oliver i pijuckala toplo, mirisno i za injeno vino. Barem mu je ovo bila dobra zamisao, kiselo je pomislila. Za injeno vino uz nasilan preljub. Zar Ranulf ni pred ime nije prezao?

Slegnula je ramenima. Ovo je bilo samo retori ko pitanje. Primaknula se bliže vatri i po ela razodijevati. S izrazom gnušanja skinula je vjen anu haljinu. Jutros je mislila da je haljina lijepa, a sada joj je izgledala kao neukusna odje a koja je samo trebala ukrasiti prijevaru. Skinula je košulju preko glave, duboko udahnula, skokom prešla sobu i zavukla se

GIGA JANE FEATHER


45

pod pokriva prije nego što joj ledeni zrak previše rashladi kožu. No tijelo joj je svejedno ubrzo postalo jednako hladno kao i gruba plahta na koju je legla. Zubi su joj po eli cvokotati pa je legla na bok i privukla koljena, a ogrta prebacila preko glave da joj se ne smrznu uši.

Hladan joj je zapuh sledio golu kožu kad se pokriva na uznožju odjednom podigao. »Vama ovo više treba nego meni.« Pod gola joj je stopala gurnuo vru u opeku, tako blaženo toplu, i nakon toga joj dobro omotao noge pokriva em.

Okrenula se na le a i raširila stopala po božanstvenoj toplini. Žmirkala je prema tamnom liku koji je stajao uz njezin pomo ni ležaj. Preko ramena je imao preba enu deku. »Mnogo vam hvala, gospodine.«

»Nerado se rastajem s time, ali ne mogu spavati kad vam zubi cvoko u kao kastanjete«, dobila je šaljiv odgovor. Simon se opet okrenuo prema krevetu, skinuo gornji prekriva i prebacio ga preko pomo nog ležaja. »Možda emo sad oboje malo odspavati. Ovo je bio jedan od najzamornijih dana koje sam proveo u posljednjih nekoliko godina. Bit e mi veoma drago kad se završi.« Rekavši to, skinuo je deku s ramena i popeo se u svoj krevet. Ozlije enu je nogu sporo povukao pa je Ariel na as na slabome svjetlu ugledala ružan crveni ožiljak koji je poput zmije vijugao po unutrašnjoj strani noge.

vrsto je zatvorila o i. »I ja bih mogla re i isto, gospodine.« »Ne sumnjam.« U odaji je zavladala tišina. ulo se samo pucketanje vatre, ali su iza zaklju anih vrata

iz Velike dvorane dopirali prigušeni zvukovi slavlja. Ariel se osje ala neobi no sigurno u svom malom krevetu za sluškinje uz podnožje kreveta sa etiri stupa dok su od ispod dopirali povici, glasan smijeh, lupa i tresak.

U svojih je dvadeset godina provela mnoge besane no i, osluškuju i takva razuzdana slavlja. ak ni iza zaklju anih vrata niti sa psima kraj sebe nije se osje ala istinski zašti ena od sveg tog divljanja. I nikad nije mogla zaspati dok ne bi sve utihnulo, a to je obi no bivalo u zoru. A sada je bila strašno pospana, preplavila ju je predivna tromost dok ju je obuzimala toplina. Zašto je sad, ak i nakon Oliverovog napada, osje ala da nije u opasnosti?

Jedini je mogu i odgovor glasno disao u krevetu iznad nje. Povukla se još više dolje i obavila prste oko tople opeke. Suprug s kojime nije otišla u postelju bio je ružan i šepav, a bio je i Hawkesmoor, ali se inilo da posjeduje najutješnije vrline za jednu ženu: snagu i pouzdanost.

Probudila se nakon svitanja od tihog laveža i grebanja na vratima. Psi su uvijek tako tiho zapo injali, ali ako im se odmah ne odazove, ubrzo e po eti lajati iz sve snage. Ariel nije imala povjerenja u narav svoje bra e, a najmanje u nekoga od mamurnih uzvanika koji vjerojatno nisu dugo u svojim posteljama. Tko zna što bi se moglo dogoditi ako ih probudi glasan lavež. Ranulf bi istr ao iz svoje odaje s pištoljem u ruci da jednom zauvijek okon a tu buku.

Ustala je s ležaja, navukla baršunasti ogrta na ramena i otr ala do vrata. »Tiho. Pri ekajte trenutak«, žurno je rekla. Lajanje je postajalo sve glasnije.

Okrenula se prema odaji. Hawkesmoor je još uvijek spavao. Sjetila se da je klju stavio pod debeli jastuk. Brzo je prišla krevetu i pokušala zavu i ruku pod jastuk na kojemu je po ivala njegova teška usnula glava. »Oh, probudite se«, pro-mrmljala je. »Ili se pomaknite.« Zavukla je prste pod uštirkanu plahtu.

»Za Boga miloga! Je li to moja žena ipak na kraju odlu ila da mi se pridruži u bra noj postelji?«, promrmljao je Simon. Nije vidjela da se pomaknuo, ali su je njegovi prsti uhvatili za zglavak tolikom snagom, da se malo preplašila. Gotovo je mogla vidjeti kako joj u njegovom stisku pucaju krhke kosti.

»Treba mi klju od vrata.« Nešto joj je govorilo da ne bi bilo pametno izvu i zarobljenu ruku.

GIGA JANE FEATHER


46

»Da sam želio da napustite odaju bez mojega znanja, tada ne bih uzeo klju «, istaknuo je.

»Moram pustiti pse unutra prije nego što lavežom dignu krov u zrak«, žurno je rekla. »Molim vas, dajte mi klju . U protivnom e probuditi sve u dvorcu i sam Bog zna što e se onda dogoditi.«

Pustio joj je zglavak i posjeo se. Rukom je opipavao ispod jastuka. »Evo.« Dobacio joj ga je. Nije ga uspjela uhvatiti i željezni je klju bu no pao na pod. »Nespretnjakovi ko«, optužuju i je rekao i lijeno se nasmiješio.

Bijesno ga je pogledala, podigla klju i potr ala prema vratima. Otvorila ih je upravo u trenutku kad je Romul zabacio glavu da zalaje iz sve snage.

Psi su jurnuli u odaju, a Ariel je za njima zatvorila vrata. Tr karali su i njuškali naokolo, skakali na nju stavijaju i joj svoje velike šape na ramena i gurkali joj njuške u lice, a potom su pažnju usmjerili na stranca u krevetu. Simon je sjedio naslonjen na drveno izrezbareno uzglavlje. Pokriva mu je prekrivao bedra, prsa su mu bila gola. »Dolje«, zapovjedio je tihim glasom kad su oba psa istovremeno sko ila na krevet.

Ariel je ekala da vidi što e se dogoditi. Simon se nije micao, samo je ponovio zapovijed. Nakon trenutka oklijevanja, psi su sko ili natrag na pod. Sjeli su uz krevet, stavili glave na prekriva i zagledali se u njega.

»Veoma impresivno«, izjavila je pomalo hrapavim glasom. Gladila je pse po glavi jer nije znala kamo bi s rukama. Trebalo joj je nešto što e joj odvratiti pažnju s gornjeg dijela tijela Simona Hawkesmoora - neodoljivo snažnog trokuta koji su Formirala široka ramena i uzak struk. Snažni miši i nazirali su se ispod tamne kože, kao da je mnogo vremena provodio bez košulje na suncu. Bradavice su mu bile malene i vrste, pupak vrst vor na zategnutom ravnom trbuhu. Skoro joj je bilo nezamislivo da je ovaj muškarac šepao uz štap.

Sjetila se Oliverovog torza. Tako er zategnute kože, ali blijed i slabašan. Nedostajala mu je vrsto a muškarca koji je navikao koristiti svoje miši e u teškim fizi kim poslovima. Imala je osje aj da ovaj ovjek može jednako lako baratati plugom kao i vitlati golemim ma em. I sigurno mu nijedan od tih poslova nije bio mrzak.

Tišina je odjednom postala mu na u slabo osvijetljenoj prostoriji. Njegove su morsko modre o i zagonetno promatrale Arielino lice, a ona je shvatila da crveni. Naglo se okrenula i prišla ormaru.

»Baš zgodno za Becketa što psi nisu bili ovdje s vama kad vam je došao u posjetu.« Od britkosti njegovih rije i osjetila je kako je prolaze trnci. Zna i, još je uvijek

vjerovao da je pozvala Olivera u svoj krevet? Da je svojevoljno sudjelovala u pokušaju da mužu nabije rogove?

»Da, možda je bilo zgodno za Olivera«, uko eno je rekla i izvukla odoru za jahanje i izme iz ormara. Njezin muž nije rekao ništa. U komodi je našla duge arape i istu košulju.

Tada je bacila pogled na krevet. On je još uvijek mirno sjedio naslonjen na jastuk, kao da joj se maloprije nije podrugivao. »Moram se obu i i i i pogledati svoje konje«, rekla je.

»Da? Kakve konje?« Izgledao je kao da uop e nije svjestan intimne atmosfere u odaji. »Imam konje«, promrmljala je, sagnuvši se da razgrne pepeo i baci triješ e u vatru

koja se gasila. »Svi mi imamo konje«, suho je rekao. »Da, ali moji su posebni.« Gurala je žara u žeravicu sve dok se iskra nije zapalila. »Na koji su na in posebni?« Glas mu je bio znatiželjan, ali se još uvijek nije

pomaknuo iz ležernog polugolog položaja na krevetu. Što bi škodilo da mu kaže? Ako bude po Ranulfovu, Simonu Hawkesmooru je

preostalo još jako malo života. Zatekla se kako je zadahtala na tu pomisao. Ona ne e sudjelovati u umorstvu, ak ni da mrzi svoga muža onoliko koliko je o ekivala. Ona e

GIGA JANE FEATHER


47

nekako omesti zlodjelo svoga brata. I što e joj to donijeti? Siguran brak s grofom od Hawkesmoora, naravno. Nije željela

o tomu misliti, od toga ju je samo boljela glava. »Posebni su?«, potaknuo ju je. Ne, nije mu mogla re i cijelu istinu. Ne, ako e on na neki na in i dalje ostati u

njezinom životu. »To mi je zabava. Ja ih uzgajam«, nehajno je rekla. »Moja bra a se ne obaziru previše na to i ja bih voljela da tako i ostane. Oni su brutalni jaha i i ne želim da mi ih oduzmu.«

S razumijevanjem je kimnuo glavom. »Ne morate se bojati da u se izlanuti.« »Ne«, rekla je i iznenada se okrenula prema njemu. »To znam.« »No, onda se odjenite i idite za svojim poslom. Ne obazirite se na mene.« Opet je pocrvenjela. »Ho ete li sada oti i?« Odmahnuo je glavom. »Ne u. Nemam krvavu plahtu s kojom bih mogao mahati kroz

prozor kao dokazom da je brak konzumiran, ali namjeravam obznaniti cijelome svijetu da sam no proveo u ženinoj postelji.«

Ugrizla se za usnu. »Ho ete li onda, molim vas, okrenuti glavu prema zidu?« »Oprostite mi, ali po vašem vlastitom priznanju, nemate se zbog ega praviti ednom.

A ja sam vam muž, po svemu što je re eno i u injeno.« »Rugate mi se?«, upitala ga je krutim glasom. »Možda malo. Ali vjerujem da vam vra am milo za drago. Ne mislite li i vi tako,

madam suprugo?« Ovo o ito nije bio ovjek s kojim se mogla prepirati. Ništa mu nije odgovorila, ve mu

je okrenula le a, posegnula za arapama i navukla ih do skuta ogrta a. Teže joj je išlo kad je pokušala navu i košulju, a da ne ispusti ogrta . Znala je da je u jednome trenutku taj muškarac na krevetu iza nje vidio njezinu golu stražnjicu i bedra, ali je stisnula zube i odbijala razmišljati o tome. Odjevena u košulju i arape, osje ala se dovoljno pristojno odjevenom da potpuno skine ogrta . Odijevanje odore za jahanje prošlo je mnogo brže. Napokon je, osjetivši veliko olakšanje, okrenula le a odaji.

»Ne znam zbog ega želite sakriti svoje draži«, primijetio je Simon. »Iz onog malo što sam vidio, vrijedne su pokazivanja.«

»Niste nimalo galantni, gospodine.« Ljutito je po ela uvrtati kosu u debelu pletenicu oko glave.

Jedva da se nasmijao. »Mislim da se muževljevi komplimenti ne mogu držati negalantnima, draga moja.«

Žestoko je zabola igle u kosu. Simon ju je promatrao, usne su mu se iskrivile u pomalo zloban osmijeh. Dok je hodala prema vratima, rekao je: »Vjerujem da ete izna i na in da izvršite prizemniji dio vaših bra nih dužnosti.«

Zastala je drže i ruku na kvaki. Namrštila se. »Kao naprimjer?« Rukom je prešao preko brade. »Potrebna mi je topla voda da se umijem i obrijem. I

volio bih prezalogajiti meso i pivo, da budem spreman za dan.« »Re i u u kuhinji«, rekla je. Odmahnuo je glavom. »Ne, draga moja, najbolje e biti da se vi sami pobrinete za

potrebe svoga muža. Naravno, ne o ekujem od vas da sami ovamo gore vu ete silne vr eve vrele vode, ali sve to morate sami narediti. I volio bih kad biste mi vi osobno nato ili pivo.«

Možda ipak ne e pokušati omesti bratovljev plan, pomislila je na trenutak. Ovaj je njezin muž bio previše siguran u sebe. I inilo se da zna igrati ovu igricu koju je sam osmislio.

»Mislio sam da smo se pogodili«, podsjetio ju je nježno dok je stajala na vratima bore i se sama sa sobom.

Okrenula se na peti i izašla iz prostorije. Da, pogodili su se i ona e to poštivati.

GIGA JANE FEATHER


48

Spasio ju je od Olivera i imao je svako pravo da ga se ne drži budalom. Osim toga, iskreno joj se veoma svidjela zamisao da osujeti prljave planove svoje bra e.

Kuhinja je bila u pokretu. Gertrude je sa svojim osobljem ve dobrano bila zaposlena pripremama doru ka koji e se sredinom jutra poslužiti u Velikoj dvorani. Za one koji budu bistre glave i dovoljno mirnog želuca da u njemu uživaju, pomislila je.

»Gertrude, ho ete li pripremiti pladanj za mog supruga? Želi meso i pivo. Timsone, ho ete li odnijeti vru u vodu u moju odaju? Njegovo se gospodstvo želi obrijati.« Opet je osjetila kako crveni kad je vidjela kako su njezini nalozi primljeni u kuhinji: kimanjem glavama i skrivenim osmijesima dok su žurili ispuniti njezine zapovijedi.

Uzela je svježe pe enu torticu od sira s lopate koju je jedna od sluškinja izvla ila iz krušne pe i ugra ene u kamenom zidu i potom se uputila u smo nicu da zaima om uzme svježe pomuzeno mlijeko iz velike kante. Ovako je obi no zapo injala dan, budu i da se obi no dizala mnogo ranije nego što bi doru ak bio poslužen.

Potom je, ispred Timsona i sluškinje koja je na pladnju nosila doru ak za grofa od Hawkesmoora, hodala glavnim stubištem prema svojoj odaji. Ranulfova su se vrata otvorila u trenutku kad je mala povorka prolazila hodnikom. Stajao je samo u košulji, raš upan i crvenih

iju, dok su mu duge gole goljenice bile izložene hladnom zraku koji je puhao prolazom. »Što to radiš?«, razdraženo je upitao. »Nije li dovoljno to što ovjek ne može oka

sklopiti od lajanja onih tvojih prokletih pseta?« »Psi su sada vani«, rekla je Ariel. »A ja svome suprugu nosim vodu za brijanje i

njegov doru ak. Treba mu mala okrepa nakon duge i... uspješne... no i.« Nacerila se bratu, ne mogavši si pomo i, i opazila kako se zlovolja pojavljuje u njegovim krvlju podlivenim o ima.

Bijesno ju je pogledao, kao da joj kani nešto re i, a zatim je ugledao slugu. Žestoko je opsovao i vratio se u svoju odaju, zalupivši vrata za sobom.

Ariel se slatko nasmiješila zatvorenim vratima i zadovoljno pomislila kako e njezina bra a biti gnjevna kad pretpostave da je njihova sestra sada uistinu supruga grofa od Hawkesmoora. To e joj zadovoljstvo nadoknaditi sve ove zamorne dužnosti koje je žena morala obavljati za svoga muža, pomislila je i plešu im korakom ušla u svoju odaju gdje je njezin muž još uvijek ležao u krevetu.

GIGA JANE FEATHER


49

Šesto poglavlje Ariel je rekla sluškinji da pladanj odloži na stoli . »Ho ete li sada piti, gospodine?«

Okrenula se prema krevetu, drže i ruku na vr u s pivom. Simon je kimnuo glavom. »Hvala.« Tada se obratio slugi: »U mojoj ete odaji na i

britvu i remen za brušenje na toaletnom ormari u. Budite tako dobri i donesite mi ih ovamo.« »Da, gospodine.« Timson se naklonio i otišao te se za as vratio s traženim

predmetima. Odložio ih je uz vru u vodu. »Želite li još nešto, gospodine?« »Ne, hvala vam.« Simon je otpio iz vr a koji mu je u ruku stavila Ariel. »Možete i i.« »Odnosi li se to i na mene, gospodine?«, smjerno je upitala Ariel kad su se za slugama

zatvorila vrata. »Ili vam mogu pomo i na još neki na in?« »Molio bih da mi dodate ku ni ogrta .« Ariel mu je dodala ogrta u kojemu je došao u njezinu odaju dok se borila s Oliverom.

Navukao ga je i prekrio prsa. Tada je, neobi no oštro, rekao: »Mislim da imate posla u konjušnicama.«

Naklonila mu se i više nego ironi no i otišla. Simon je odgrnuo pokriva i polako prebacio noge preko ruba kreveta. Nije bio

svjestan svojih ružnih ožiljaka u no i osvijetljenoj vatrom, ali ih je na nesmiljenoj svjetlosti dana htio sakriti od bistrih sivih o iju svoje nevjeste. Osim toga, ujutro bi uvijek bio uko en pa ne bi mogao podnijeti da ga ona, onako gipka i lagana, vidi kako radi grimase od boli dok mu no pokušava pomaknuti svoje zgr ene miši e i bolne zglobove.

Nije osje ao potrebu da svoju slabost sakrije od Helene, pomislio je. Zamahnuo je šepavom nogom iz kuka, ne obaziru i se na oštru bol uko enih miši a i znaju i da e jedino tako mo i posti i pokretljivost noge. No Helene ga je voljela. Bila mu je prijateljica, bliža od bilo kojeg ratnog druga, a osim toga i voljena ljubavnica.

Kad je obrijao ekinje koje su izrasle tijekom no i, šepaju i je prešao hodnik do svoje odaje. Sino nije uzeo štap kad je iz Arieline odaje za uo zvukove. Sad ga je zapanjilo kad se sjetio kako je isko io iz kreveta i kako je brzo stigao do njezine odaje. Nije ni pomislio na bol kad je zgrabio ogrta i mali smrtonosni bodež koji je uvijek nosio za pojasom ni kad je silnom snagom š epao Olivera Becketa. Reakcija mu je bila posve instinktivna, kao i u bitkama. A tijelo mu je, kao i uvijek, poslušalo instinkt.

Prvi put otkako je bio teško ranjen u bitki kod Malplaqueta, kretao se takvom nesvjesnom lako om. ak se i sada živo sje ao tog doga aja, kao da se još uvijek doga ala ona strahota dok je u groznici ležao u šatoru za ranjenike, okružen krikovima smrtno ranjenih, smradom smrti i krvi, o ajni kim vriscima onih pod noževima lije nika. Užasavao se toga da ne e umrijeti i da e ostatak života provesti kao jednonogi bogalj ovisan o milosr u i dobroti drugih.

Nije im dopustio da mu odrežu nogu, vrištao je da e radije umrijeti nego živjeti bez noge. A zato što je bio blizak prijatelj i ratni drug vojvode od Marlborougha, nisu mu se usudili proturje iti. Preživio je. I zadržao svoju nogu. Bila je puna ožiljaka, beskorisna i ve inu vremena ga je boljela, no on se ipak osje ao cjelovito. A sino je, nekim udom, njegova noga spremno reagirala u hitnoj akciji i nimalo ga nije boljela u sukobu.

Doduše, sad je za to pla ao, pomislio je napra-vivši grimasu dok se teškom mukom obla io. Danas ga je noga boljela gotovo jednako onako kao kad je ležao ranjen na bojnome polju.

Je li on ono sino sprije io silovanje? Ili je samo prekinuo neku grubu predigru u kojoj su oboje uživali? Labavo je zavezao kravatu i gurnuo joj krajeve pod prednji dio košulje, onako u vojni kom stilu. Ovaj je na in više volio od uobi ajenog na ina nošenja nabrane

GIGA JANE FEATHER


50

ipke. Ukratko, nije bilo važno što se doga alo. Važno je bilo samo to da je on to zaustavio i uzeo stvar u svoje ruke.

Prešao je ešljem po kratko podrezanoj kosi. Što su mu još isplanirala bra a Ravenspeare? Izbjegao je jedno poniženje, ali oni sigurno uvaju još neka neugodna iznena enja. Mjesec je dana bilo vraški dugo vrijeme u neprijateljevom brlogu, a nije vidio na ina kako bi mogao ranije oti i pred dvije stotine uzvanika, a da ne ispadne neuljudna kukavica. Kraljici bi to izgledalo kad da je namjerno odbio velikodušnu Ravenspeareovu prijateljsku gestu, što bi njegovom neprijatelju priskrbilo istu pobjedu.

I kako bi se on mogao svidjeti svojoj nevjesti? Ona je bila zanimljivo stvorenje. Zbog svoje je odijeljenosti od okoline izgledala starija od svoje dobi, a kad ju je vidio kako pleše onu divlju tarantelu s Oliverom Becketom, bila je sama vatra i život, senzualan i strastven vatreni vrtlog. Zanimljiv paradoks. Bit e mu bolje da ga riješi im prije.

Svoje je prijatelje zatekao u Velikoj dvorani kad se nekoliko minuta kasnije spustio dolje. Nisu izgledali kao da su cijelu no proveli u ban enju i pijan evanju, što nimalo nije iznenadilo Simona. Rat ih je davno nau io da se kontroliraju u užicima.

Me utim, iznenadilo ga je stanje Velike dvorane. Otišao je iz nje kad je izgledala kao bojno polje: po podu potresena hrana i proliveno pi e, preokrenute klupe, prljavi stolovi i zamrljani stolnjaci. Bu no je mnoštvo nastavilo slavlje sve do zore pa su sluge imale veoma malo vremena da postignu ovaj sadašnji prizor isto e i reda. Kad su gospodari ku e bili nemarni kao lordovi Ravenspeare, njihovi su sluge obi no odražavali nemarnost svojih gospodara. No netko je u ovome dvorcu vrsto držao uzde doma instva.

Podovi su bili pometeni i ulašteni, dugi stolovi oribani. Zrak je ugodno mirisao na lavandu i p elinji vosak. Kruh, meso, pivo i kava bili su postavljeni na stolu ispred vatre koja je veselo plamsala. Upravo su se tu smjestili njegovi ljudi i doru kovali prije jutarnjeg jahanja.

»Želim ti dobro jutro, Simone«, pozdravio ga je Jack Chauncey mahnuvši svojim vr em. »Ho eš li doru kovati?«

»Hvala, ali ve sam to u inio gore na katu.« Sjeo je na klupu i ispružio bolnu nogu prema vatri.

Jack se blago nasmiješio. »Vjerujem da si proveo ugodnu no .« Simon je samo kimnuo glavom i njegovi su prijatelji shvatili da ne želi razgovarati o

svojoj prvoj bra noj no i. »Tvoja je nevjesta prekrasna djevojka, Simone, ali bih više volio da si odabrao ženu iz

neke druge obitelji, a ne od ovih mrskih Ravenspeara.« Lord Slanton je zarezao bubrežnjak koji je stajao pred njim.

»Da, oni su društvo loših manira«, složio se sir Peter Lancet. »Ne više nego što smo o ekivali«, istaknuo je Simon, stavivši ruke na koljena i

nagnuvši se bliže vatri. »Slutim da u svojim rukavima kriju neke trikove.« »Nanjušio si neku podmuklost?« Jack ga je brzo pogledao preko stola. Simon je slegnuo ramenima. »Nekoliko. Bit e mi drago da mi pazite le a.« »Zato smo ovdje.« Nastupila je kratka tišina, a tada su se s treskom otvorila vrata koja su vodila u

predvorje. Ska i su ušla dva vu jaka ispred svoje gospodarice. »U mo vari se diže jak vjetar«, objasnila je Ariel svoj silovit ulazak. »Vjetar mi je otrgnuo vrata iz ruke.« Plašt joj je neuredno visio s ramena, kosa joj je bila raš upana, a obrazi rumeni.

Po ela je obilaziti po dvorani i namršteno je razgledati. Skinula je rukavice i prstom prešla po dugom stolu od mahagonija koji je stajao na drugom kraju dvorane, a potom je povukla uzicu zvona. Sluga se pojavio gotovo istoga asa.

»Paule, ograda kamina je mutna«, rekla je. »I podupira za drva nije ulašten.«

GIGA JANE FEATHER


51

»Odmah u se za to pobrinuti, ledi Ariel.« ovjek se naklonio i žurno otišao, da bi se vratio za nekoliko trenutaka i bacio na posao s krpom i jastu em za ribanje.

Ariel ga je jedan trenutak promatrala, potom zadovoljno kimnula glavom i prišla k stolu. Bacila je pogled na pladnjeve. »Vjerujem da imate sve što vam je potrebno, gospodo. Ovo su jednostavna jela za ovo doba dana, ali e sredinom jutra biti poslužen doru ak.«

»Zadivljuju e vodite ovo doma instvo, ledi Hawkesmoor«, zamijetio je Jack. »Nisam ekivao takav red ovako rano ujutro.«

»Sluge su se navikle na to da pospremaju nered za mojom bra om, lorde Chauncey«, kratko je odvratila. »Ako želite na jahanje prije doru ka, dat u nalog konjušarima da vam osedlaju konje.«

»Koliko se sje am, mislim da nije nimalo zabavno jahati kad puše ledeni mo varni vjetar«, rekao je Simon. On je jedini iz ove skupine poznavao nepouzdano i nepredvidljivo vrijeme u mo vari. Jako mu je dobro bila poznata tajna velikih blatnjavih oblaka kad bi snažan vjetar podigao površinu tla u zrak.

»Nije«, složila se Ariel. »Ali kad bi svi ostajali u ku ama kad god se digne vjetar, jako bismo rijetko izlazili. Osobito zimi.«

»Istina je.« Simon se sagnuo da protrlja bolnu nogu. Nije imao nikakve želje oti i na jahanje dok puše ledeni i vlažni vjetar, ali nije želio ni besposleno gubiti vrijeme u dvorcu i ekati da se zlonamjerna bra a probude iz svoje pijane omame.

»Ako vas privla i streli arstvo, gospodo, u drugom su dvorištu postavljene mete. Ono je mjesto dobro zašti eno od vjetra«, predložila im je Ariel i namrštila se vidjevši kako Simon trlja nogu. U spremištu je imala pomast koja bi mu ublažila bol, ali bi mu je morala sama nanijeti, a nije osje ala nikakvu želju da izvrši tako intimnu uslugu.

»Ispri ajte me«, naglo je rekla. »Moram obaviti neke poslove.« Simon ju je promatrao dok je odlu no hodala preko dvorane i prošla kroz vrata koja su

vodila u kuhinju, dok su psi klipsali za njom. Možda Ariel i nije imala ženske poduke, ali se inilo da savršeno dobro zna voditi veliko i problemati no ku anstvo. Sluge su se prema njoj

odnosile s istinskim poštovanjem, bez one podložnosti pune straha koju su pokazivali prema muškim gospodarima.

»Streli arstvo, Simone?« »Da, svakako.« Ustao je. Vježbanje s dugim i križnim lukom održalo je gornji dio

njegovog tijela miši avim i u dobroj formi, održalo mu je snagu u rukama i šakama. To je bilo sve u što se ovih dana mogao pouzdati.

* * * Ariel se zadržala neko vrijeme u kuhinji, ali je Gertrude sve držala pod kontrolom, i

pripreme za doru ak i za ve erašnju gozbu. Ranulf je za svoje uzvanike planirao lov na patke nakon doru ka, a da bi lov bio uspješan, postavio je uvare lovišta kraj obližnje rijeke i jezerca s jatima ptica. Njegovi e se uzvanici tog poslijepodneva dobro zabaviti i naravno da e sudjelovati i nevjesta i mladoženja.

Možda je Ranulf za svoga šurjaka smislio neko gadno iznena enje u trsci, pomislila je Ariel. Da li da upozori Hawkesmoora na ubojite namjere svoje bra e ili da ga pusti da riskira? Izgledao je savršeno sposoban da se brine za sebe, le a su mu uvali njegovi stari ratni prijatelji. A ako ga ne upozori i on upadne u zamku, ho e li i ona biti jednako kriva kao i oni koji su mu postavili stupicu? Je li propust bio jednak zlo in kao i samo izvršenje? Teška dilema.

No njezini e joj araberi omogu iti izlaz. Tisu u gvineja za jednog ždrijepca! Za mjesec dana e imati još dva spremna za prodaju i još jednu kobilu koja se trebala oždrijebiti.

GIGA JANE FEATHER


52

Ako se rašire glasine me u sve širim krugom onih koji su se bavili utrkivanjem konja, mo i e ostvariti svoju neovisnost. Mogla bi oti i odavde, ostaviti svoga muža i stati na vlastite

noge. Ako postigne financijsku neovisnost, mo i e posti i sve. A ako spasi Hawkesmoorov život, možda bi se on ak mogao složiti da joj da slobodu. Brak koji nije konzumiran može se poništiti. Ako spasi muža od svoje bra e, dugovat e joj uslugu.

Osjetila je kako je neka ruka poteže za suknju pa je prekinula sanjarenje, shvativši da ve dugo nepomi no stoji na kuhinjskim vratima. »Što je to?«, pogledala je dolje u zamazano dijete kraj svojih koljena.

»Ja, gospojo«, odvratila je mala djevoj ica. »Jako njoj je zlo. Poslali su me da vas doveden.«

»To je Becky Riordan, gospojo.« Gertrude je digla pogled s kazana nad vatrom. Lice joj je bilo crveno, na elu su joj izbile kapljice znoja. »Njena mama e rodit' tamo u Ramseyu.«

Ne e imati vremena da do e do Ramseya, porodi ženu i vrati se u dvorac prije po etka lova na patke, a kamoli prije doru ka. A ako ne bude ovdje, po et e se postavljati neugodna pitanja. No umjesto nje bi mogle oti i Sarah i Jenny, ako ih zatekne tamo.

Bez daljnjeg razmišljanja donijela je iz spremišta kožnatu torbu sa svojim sjajnim instrumentima. »Do i, Becky.« Primila je dijete za ruku i pohitala prema konjušnicama. »Sam, upregni sivca u jednopreg«, naložila je stajskom momku. Pomogla je djetetu da se uspne u vozilo. Psi su skakali i lajali oko kota a i jurili uskom utrtom stazom dok je njihova gospodarica bjesomu no tjerala konja prema selu.

Onako na humku iznad jarka, dok je vjetar zavijao i šibao vodu u rijeci, nose i velike blatnjave oblake preko ravnice koja se pružala s obje strane jarka, koliba je izgledala usamljenije nego ikada.

Unato vjetru, Jenny je stajala pred vratima kolibe. Njezina nevjerojatna sposobnost da osjeti kad netko skrene na stazu koja vodi do maj ine ku e, o ito je ovoga jutra bila još više izražena.

»Jesi li to ti, Ariel?«, rekla je smiješe i se kad je Ariel pred vrtnim vratima zategnula uzde. Ne ekaju i odgovor, Jenny je otvorila vrata. Psi su jurnuli kroz njih i zaustavili se da u znak pozdrava protrljaju glave o ženinu suknju od ešljane vune.

»Dobar dan, Jenny.« Ariel je isko ila iz jednoprega. »Tko je s tobom?« Jenny je okrenula svoje slijepe o i prema vozilu. Bile su velike i

lijepe, svijetloplave s tamnim zjenicama, i nitko tko nije znao da ne vidi, ne bi pogodio da je slijepa.

»Becky Riordan.« Ariel je pomogla djetetu da si e s jednoprega dok je objašnjavala situaciju. »Ako biste ti i Sarah otišle k ženi, odvest u vas jednopregom i zatim se na vrijeme vratiti u Ravenspeare«, dovršila je, hodaju i s Jenny stazom prema kolibi.

»Majko, došla je Ariel«, povikala je Jenny kad su prešle prag i ušle u mra nu unutrašnjost koju su osvjetljivale samo rogozna svjetiljka i vatra iz ognjišta. Na male su prozore bili navu eni kapci kao zaštita od vjetra, a jedina je prostorija bila mala i oskudno namještena, ali je zemljani pod bio svježe pometen, a zrak mirisan od polica punog ljekovitog bilja koje se sušilo iznad ognjišta.

Sarah joj je brzo prišla ispruženih ruku. Primila je Arieline u vrst stisak i tiho se smiješila, ali su joj o i bile oštre kao i uvijek dok je pomno promatrala djevoj ino lice. Sad ju je vidjela prvi put nakon vjen anja pa je tražila neke tragove njezinog novog statusa na svježem licu, ali nije uo ila ništa neobi no.

A tada joj je pogled pao na Arieline ruke koje je još uvijek držala u svojima i opet osjetila ono duboko drhtanje u trbuhu. Zurila je u narukvicu u obliku zmije na Arielinom zglavku. Dodirnula ju je i upitno podigla pogled.

GIGA JANE FEATHER


53

»Ranulf mi ju je dao«, rekla je Ariel i podigla narukvicu prema svjetlu. »Dao mi ju je kao dar za zaruke, ali je nisam nosila sve dosad... sve do vjen anja. Neobi na je, ali

aravaju a, zar ne?« Ranulf Ravenspeare ju je dao svojoj sestri? Kako je to narukvica od muškarca kojemu

ju je ona poklonila pala u ruke Ravenspeara? »Rekao je da je to obiteljska baština, ali je ja nikad prije nisam vidjela«, nastavila je

Ariel, nesvjesna košmara koji se odvijao u nijemoj ženi. »Doduše, dao mi je i drugi privjesak.« Dodirnula je srebrnu ružu. »Ona je predivna, nije li?«

Sarah je kimnula, ali se teškom mukom nasmiješila. »Zar nisi dobro?«, brzo je upitala Ariel te se sagnula da poljubi uveli obraz. »Došla

sam po jednom poslu, ali ako ti ne možeš i i, i i u ja s Jenny.« Sarah je odmahnula glavom i vedrije se nasmiješila. Upitno je rukom pokazala na

dijete koje se držalo za Arielinu suknju, o iju razroga enih od straha i znatiželje. Sva su djeca u selu znala za dvije žene vidarice koje su živjele me u trskom: jedna nije nikad govorila, a druga je bila slijepa. O njima se nije govorilo ništa zlo, naprotiv, bile su poznate po vještini lije enja - no bile su udne i ostali su na njih gledali s pomiješanim osje ajima.

Jenny je majci objasnila situaciju dok se uspješno kretala po kolibi, pune i košaru onime što je držala da bi moglo pomo i ženi u trudovima. Kad je bila na svome terenu, sljepo a joj nije predstavljala nikakvu poteško u. »Ariel mora biti na vlastitom vjen anom slavlju«, rekla je i posegnula za snopom osušene maj ine dušice. Usitnjena i zagrijana u rastopljenom medu, ova je ljekovita biljka opuštala zgr ene miši e.

Sarah je kimnula i zapo ela s vlastitim pripremama. Nekoliko minuta kasnije žene su s djetetom otišle iz kolibe. Sarah je zatvorila vrata, ali ih nije ni pokušala zaklju ati. Nisu imale neprijatelja, a malo se što moglo ukrasti. Popele su se u jednopreg i Ariel je usmjerila strpljivog ponija na usku stazu.

Bacila je pogled na nebo kad su stigle na glavnu cestu, ako se tako može nazvati uzak nepoplo- an put. Nebo je bilo obla no, ali se vjetar smirivao, a iza oblaka se ukazivalo blijedo svjetlo. Ariel je procijenila da bi mogla biti sredina jutra. Trebat e im pola sata da stignu u Ramsey. Tamo e se morati zadržati neko vrijeme, da vidi o emu se radi i da savjetuje žene. I još e joj trebati tri etvrt sata da se vrati u Ravenspeare. Doru ak e odavno biti gotov kad ona stigne u dvorac. Odsutnost nevjeste za stolom na prvom obroku nakon prve bra ne no i izazvat e komentare, ali nije mogla ništa u initi.

Zapravo je duže od o ekivanog ostala uz postelju Beckyne majke. Žena je ležala na slamarici na podu kraj vatre. Kokoši koje su dolazile izvana, nesmetano su greble oko nje. Njezino je šestero ostale djece stalno ulazilo i izlazilo iz kolibe, puštaju i unutra ledene nalete vjetra koji su gasili zelene cjepanice u vatri. Ženin je muž sjedio u kutu, puckao svoju glinenu lulu i ispijao pivo iz vr a, ne mare i za uplakanu djecu ni za svoju ženu koja je stenjala od boli. Kad su tri žene ušle saginju i se ispod niskog nadvoja, njihov je dolazak shvatio kao znak da se makne iz ovog prizora boli i borbe te potraži društvo u gostionici.

Uz nerazgovjetno gun anje, nehajno je krenuo van, odalamivši usput dijete koje je bilo toliko drsko da mu se na e na putu. Dijete je po elo vrištati, a mala mu je Becky, da ga smiri, tutnula koricu kruha u usta.

Ariel se bila navikla na ovakve prizore. Skinula je jaknu, zavrnula rukave i nagnula se nad ženu koja se previjala od boli. Sarah i Jenny su izvadile svoje lijekove. U paru su radile bez greške; Sarah kao k erine o i, a Jenny kao jezik svoje majke.

»Dijete je okrenuto na zadak«, rekla je Ariel i sjela na pete. Na elu joj se pojavila duboka bora zabrinutosti. Alice Riordan je ispustila visok, natprirodan vrisak. Ariel joj je obrisala elo i pjenu s usana.

»Tako j' bilo i s' zadnja dva«, promrmljao je glas u mra nom kutu. Starica koju dotad

GIGA JANE FEATHER


54

nisu zamijetile, ustala je sa stolice za ljuljanje i prišla k vatri. Stajala je i s izrazom ravnodušnosti i sažaljenja promatrala ženu koja se izvijala od bolova. »Namažite njoj stomak svinjskom masti, tako bi' ja naprav'la.«

Svinjska je mast bila uobi ajen narodni lijek, ali se Ariel u ovoj situaciji u inio besmislenim. No ipak je katkada znao ublažiti bolove ženama koje su ra ale. »Bako, ako mislite da e joj pomo i, u init u to«, rekla je i pomogla Jenny podignuti ženu tako da joj Sarah može pod le a gurnuti jastu koji e joj podi i kukove.

»Najbolje da ti ideš za svojim poslom, Ariel.« Jenny je otrgala listove iz jednog svežnja i ubacila ih u lonac vrele vode. »Majka i ja emo se sna i.«

Ariel nije bila sigurna. »Možda e zatrebati forceps.« Ona je mnogo sigurnije rukovala instrumentima za porod od ostalih dviju žena.

Sarah je kle ala pored žene i snažno odmahnula glavom. Ruke je držala na ženinom trbuhu, sada sjajnome od svinjske masti. Usne su joj bile naškubljene dok je usredoto eno opipavala kontrakcije.

»Majka ne misli tako«, izjavila je Jenny. »Sna i emo se, Ariel.« Ariel je još uvijek oklijevala. Radije bi bila ostala ovdje u ovoj smrdljivoj kolibi i

radila ono u emu je bila dobra, nego se vratila u podmuklo leglo ubojitih spletki u dvorcu Ravenspeare. Ovdje je situacija bila posve jasna. Završit e se životom ili smr u, ali su i izbor i njegove posljedice bili jasni. U Ravenspeareu stvari nisu bile tako jasne, no ipak e se s time morati kad-tad suo iti. esto je znala izbjegavati vlastitu sumornu situaciju bave i se problemima drugih.

»Poslat u Sama natrag s jednopregom da vas odveze ku i«, rekla je uzimaju i ogrta s poda. »On e donijeti hladetinu od tele e noge i namirnice za obitelj.«

»Dobro, ne e biti zgorega da pošalješ i grumen Starca.« Jenny je ustala i otpratila je do vrata. Tiho joj je rekla: »Potreban joj je san da ovo prebrodi, a onaj e njezin muž biti na njoj i prije nego što se oporavi.«

»Poslat u malo preko Sama. Pobrini se da ga se ne do epa onaj njezin muž.« Opijat zvan Starac veoma su cijenili stanovnici mo vare. esto su patili od groznice koja je izgleda nastajala u mo vari, ali je Ariel zamijetila da su se ljudi veoma brzo privikavali na njega i što su ga više koristili, to su ga više trebali uzimati kako bi im ublažio bol.

Stisnula je Jennynu ruku za oproštaj i Jenny se vratila u kolibu. Jedan od mla e Beckyne bra e držao je uzde sivca, iako je poni bio dobro zavezan za mlado stablo. Dje ak je s o ekivanjem pogledao Ariel i ispružio ruku prljavu od zemlje.

»Kakvog li poduzetnog de ka!«, rekla je Ariel i nasmijala se. Dala mu je peni i odvezala ponija. Dje ak se nacerio i potr ao niz cestu; bose su mu noge letjele po sle enom blatu.

Ariel je zatresla uzdama i poni je krenuo kasom. Kao na dani znak, Romul i Rem su dotr ali iz uskog prolaza i zauzeli svoja mjesta sa svake strane jednoprega.

Bilo je skoro podne kad je jednopreg skrenuo u stajsko dvorište dvorca Ravenspeare. Lord Roland je pregledavao nogu konja jednog od svojih lovaca. Kad je njegova sestra sko ila s jednoprega, prišao joj je smrknutog lica.

»Gdje si bila, sestro? Neprimjereno je što nisi prisutna na slavljima koja su organizirana tebi u ast.«

»U tim je slavljima veoma malo iskazivanja asti prema meni, kao ono sino nje«, kiselo mu je odvratila. »Ona su organizirana više zato da me uvrijede nego da mi iskažu ast. I mene i mog mladoženju.« Namršteno je pogledala brata. Rolanda se bojala manje od Ranulfa. On nije tako brzo podizao ruku na nju. Ralpha je prezirala, ali on je bio nepredvidljiv kad bi se napio pa je ve inom pazila da ga ne izaziva.

»Drska si, sestro.« No Roland nije zvu ao kao da mu je osobito stalo. Ušmrkao je

GIGA JANE FEATHER


55

malo burmuta i svojim se sivim o ima znatiželjno zagledao u sestru. » uo sam da si no provela s Hawkesmoorom.«

»Mislim da je obi aj da u prvoj bra noj no i nevjesta i mladoženja spavaju zajedno u krevetu, brate.« Predala je uzde jednoprega Samu i odmaknula se od vozila. Vu jaci su odmah krenuli za njom.

»Trebala si prvu bra nu no provesti s Oliverom Becketom.« Roland se nikad nije zaobilazno obra ao svojoj sestri. Za razliku od Ranulfa, previše je poštivao njezinu inteligenciju da bi okolišao.

Nasmiješila mu se. »Moj suprug ima druk ije zamisli.« Skrenula je prema konjušnicama. »Zamisli koje je savršeno sposoban sprovesti u praksi.« Ostavila je Rolanda da stoji na sredini dvorišta i otišla dati Samu upute kako e sti i u Ramsey i što sve treba ponijeti sa sobom.

Lord Roland je nadlanicom jedne ruke u rukavici udarao po dlanu druge, djelomi no od srdžbe, a djelomi no zbog nevoljkog divljenja. Ariel bi im mogla zagor iti život ako je to nakanila. Ranulf se razbjesnio kad je saznao da njegov mali plan nije tekao onako kako je zamislio. Oliver je bio zelen od srdžbe, ali je Roland naslutio da je njegov bijes potaknulo poniženje. Porazio ga je jedan Hawkesmoor i ništa nije moglo prikriti tu injenicu. Od toga se nije moglo pobje i - ovjek se pokazao ve im problemom nego što su o ekivali.

A Ariel? Kakvu li je ona igru igrala? Roland je napustio konjušnice i vratio se natrag u dvorac. U unutarnjem su dvorištu

uvari lovišta i psi vrvjeli po travnjaku dok su se ostali uzvanici pridružili lova koj zabavi te ispijali kuhano vino i tapkali nogama da se malo ugriju. Sluge su nosile torbe s njihovim plijenom.

Grof od Hawkesmoora stajao je na jednoj strani sa svojim prijateljima. Roland se uputio prema njima. »Siguran sam da e vam biti drago uti da vam se nevjesta vratila živa i zdrava, Hawkesmoore.«

»Nisam ni pomislio da ne e«, neusiljeno je odvratio Simon. »Ne izgleda mi kao stvorenje koje e nerazborito slijediti porive.«

»Ali vi znate veoma malo o vašoj nevjesti«, oglasio se Oliver, podrugljivo se smiješe i dok im je prilazio. »Uvjeravam vas, Hawkesmooru, da mi koji dobro poznajemo Ariel, znamo za svu prevrtljivost i muši avost djevoj inog karaktera.«

»Onda u imati to zadovoljstvo da ih upoznam«, odvratio je Simon. Smiješio se, ali je nešto u njegovom pogledu primoralo Olivera da zastane, kao da je došao pred kobru spremnu za napad.

»Oduvijek držim da nešto manjka zadovoljstvima za koje netko ve zna«, rekao je Oliver. Iz kruga onih koja su slušali ulo se kako su glasno udahnuli zrak. No osmijeh grofa od Hawkesmoora nije se pokolebao.

»Plemenitost je kraljevski dar, Becketu.« Namjerno mu je polako okrenuo le a i udaljio se.

GIGA JANE FEATHER


56

Sedmo poglavlje Ranulf je stajao na vratima Velike dvorane i zurio u prepuno dvorište. Vidjevši kako

se Ariel pojavljuje iz smjera konjušnica, spustio se stubama i odrješito krenuo prema njoj. Zamišljenog izraza na licu, ona se probijala kroz mnoštvo sa psima koji su je slijedili.

»Gdje si, dovraga, bila?«, upitao ju je tihim glasom i zgrabio za nadlakticu. Psi su zarežali, ali se on nije na njih obazirao. »Kako se usu uješ nestati a da nikome nisi rekla ni rije i! Gdje si bila? Odgovori mi!« Protresao joj je ruku. Psi su opet grleno zarežali. Ranulf se uz ružnu psovku okrenuo prema njima, ali joj je ispustio ruku.

»Zar je važno gdje sam bila?«, odvratila mu je. »Sad sam tu.« »Odjevena kao neka seljakuša u platno istkano kod ku e«, prosiktao je njezin brat

kroz stisnute usne. »Pogledaj se. Imaš dovoljno novaca da se prikladno odjeneš za svadben slavlje, a ti hodaš naokolo u toj staroj odje i za jahanje koja izgleda kao da se provla ila kroz plast sijena. A i izme su ti šuplje.«

Pogledala je svoje široke suknje. Na njima je bilo blata i slame, a izme, iako nisu bile šuplje, bile su poprili no iznošene i neulaštene. Toliko se nelagodno osje ala pod pogledom svoga mladoženje dok se jutros odijevala, da je zgrabila prvo što joj je došlo pod ruku, ni ne misle i na prigodu.

»Vjerujem da ste proveli ugodno jutro, ženo moja.« Simonov je veseli glas sprije io Ranulfovo daljnje korenje. Grof od Hawkesmoora im se toliko tiho približio iz mnoštva, da ga ni Ranulf ni njegova sestra nisu primijetili. Ariel ga je pogledala uz blistav osmijeh koji je odavao njezino olakšanje što je prekinuo Ranulfa.

»Otišla sam na vožnju jednopregom. Oprostite mi što sam se predugo zadržala, ali sam se odvezla dalje nego što sam kanila i zaboravila sam na vrijeme.«

»Da, na lijep na in poštuješ svoga supruga«, obrecnuo se Ranulf. »Dolaziš odjevena kao djevoj ura koja se valjala u sijenu. Zar ti nisam rekao da sestra grofa od Ravenspearea ne smije i i naokolo poput neke bludnice iz kr me...«

»Oh, dajte, Ravenspeare!« Simon je opet prekinuo njegovu bu nu tiradu. » inite ve u štetu svome ugledu kad tako u javnosti korite svoju sestru.« Ariel je pocrvenjela do korijena kose. Više ju je zbunila muževljeva obrana nego bratovljevo korenje.

»Zna i, izgled vaše žene se ne odražava na Hawkesmoorov ugled?« Ranulfov je glas bio pun podrugivanja. »No možda Hawkesmoori nemaju tako visoke standarde.«

»Iz onoga što sam dosad vidio u vašemu gostoprimstvu, Ravenspearu, moram re i da posve sumnjam u to«, glatko mu je odvratio Simon ni ne trepnuvši o ima. Okrenuo se k Ariel koja je stajala uz njega, pokušavaju i suzbiti ljutnju i zlovolju. »Me utim, shvatio sam, Ravenspearu. Na mužu je da ispravlja svoju ženu, a ne na njezinom bratu.«

»Možda si malo neuredna, draga moja. Mogla bi to riješiti tako da se preodjeneš u odje u koja e odgovarati ugledu i jedne i druge obitelji. Siguran sam da lova ka zabava može pri ekati nekoliko minuta.«

Okrenula se i otišla bez rije i. Držala je pognutu glavu i duboko navu enu kapulja u da sakrije grimizne obraze. Ovo joj je bila slabost koja ju je najviše mu ila. Koža joj je bila jako svijetla i oduvijek je znala pocrvenjeti i na najmanju provokaciju, katkada ak i bez nekog razloga. I uvijek joj je bilo neugodno što je pokazivala da joj je neugodno, tako da bi to samo pogoršavalo stvar.

Zašto se Simon umiješao? Ranulfovo uvredljivo korenje slijevalo se preko nje kao voda preko nauljene kože. Umiješavši se i stavši joj na stranu, Hawkesmoor je od buhe napravio slona. A opet, nije uistinu stao na njezinu stranu. Poslao ju je da se preodjene, kao da je neko zamazano dijete koje je neoprano došlo za stol.

GIGA JANE FEATHER


57

Me utim, kad se u svojoj odaji pogledala u ogledalu, morala je priznati da su obojica imali pravo. Kosa joj je bila raskuštrana od vjetra, lice umrljano blatom od vožnje kroz vjetrovitu mo varu, suknje skorene od blata. No ona se morala brinuti za mnogo važnije stvari od svoga izgleda, ljutito je promrmljala, nestrpljivo petljaju i oko dugmadi i kukica.

Ostavši samo u košulji, umila je lice, spužvom oprala ruke i vrat, a potom spustila kosu. Prebacila ju je preko lica, sagnula glavu i po ela raš ešljavati zapletene pramenove. Još je uvijek potiho gun ala iza zavjese od kose boje meda, kad je njezin muž progovorio s vrata.

»Uzvanici vašega brata postaju nestrpljivi. Nisam toliko vješt kao osobna sluškinja, ali bih vam možda mogao pomo i.«

Naglo je podigla glavu i zabacila sjajnu grivu. Obrazi su joj bili ruži asti od napornog raš ešljavanja, a i zbog ponovnog osje aja nelagode.

Psi su pridošlicu pozdravili mahanjem repova. Me utim, njihova ga je gospodarica do ekala gnjevnim pogledom. »Ne treba mi pomo , gospodine. A nije li malo nepristojno tako, bez ikakvog kucanja, banuti u moju odaju?«

»Oprostite mi, ali vrata su bila otvorena«, nehajnim je glasom odvratio na njezin prosvjed. Zatvorio je vrata i odmjerio je svojim nakrivljenim osmijehom. »Osim toga, mužu je obi no dopušten ulaz u ženinu spava u sobu.«

»To ste mi ve dali do znanja, gospodine«, uko eno je rekla. »Pretpostavljam onda da žena nema pravo na privatnost.«

»Ne nužno.« Hramaju i je krenuo naprijed i uzeo joj etku iz ruke. »Sjednite.« Ruka na ramenu prisilila ju je da sjedne za toaletni stoli . Po eo je provla iti etku kroz guste uvojke snažnim i ritmi nim pokretima. »Žudio sam za ovime otkako sam vas ju er ugledao dok ste me ekali u dvorištu sa šeširom ispod ruke. Sunce je obasjavalo ove svijetle zlatne pramenove u vašoj kosi. Zaista su predivni.« Podigao je pramen koji je bio mnogo svjetliji od ostale kose boje tamnog meda.

Ariel je pogledala njegovo lice u ogledalu. Smiješio se, o i su mu bile pune senzualnog zadovoljstva, a lice nagr eno ožiljkom kao da je postalo mekše, kao da je ovim etkanjem kose vodio ljubav s njom. Zamijetila je kako mu velike i žuljevite šake posjeduju

neku eleganciju, gotovo profinjenost. Osjetila je potrebu da primi te ruke i nasloni na njih svoje obraze. Protresao ju je drhtaj.

»Hladno vam je«, odmah je rekao i odložio etku. »Vatra se gasi.« Okrenuo se prema kaminu i vješto žara em raspirio vatru te nabacio nove cjepanice. »Do ite sad, morate požuriti s odijevanjem da se ne prehladite.« Šepaju i je došao do ormara. »Ho ete li odjenuti ono što ste nosili ju er? Grimizni vam baršun jako dobro pristaje.« Vadio je odje u dok je govorio, zamijetivši oskudan sadržaj ormara. » ini se da imate vrlo malo odje e, Ariel.«

»Ne treba mi fina odje a u mo vari«, izjavila je i gotovo zgrabila odje u iz njegovih ruku. »Životu koji vodim ne pristaju svila i baršun.«

»Životu koji ste dosad vodili«, zamišljeno ju je ispravio. Naslonio se na stup kreveta, presavio ruke i promatrao je kako se odijeva. »Kao grofica od Hawkesmoora imat ete svoje mjesto na dvoru i u dvorskom životu. Hawkesmoori su oduvijek radili u korist naše zajednice u mo vari.«

Za razliku od Ravenspeara. Lokalna zajednica se radije skrivala od njih nego tražila njihovu pomo . No nijedno od njih nije izgovorilo ovo što su oboje pomislili.

Ariel je petljala po sitnim bisernim gumbima svoje košulje. Odjednom joj se u inilo kao da ima dvije lijeve ruke. Zvu ao je tako siguran u sebe, a ona je bila uvjerena da nikad ne e zauzeti svoje mjesto na dvoru ni bilo gdje drugdje kao supruga ovog ovjeka, bez obzira što e se dogoditi.

»Ruke su vam sigurno ledene.« Odmaknuo joj je prste i po eo zakop avati sitnu dugmad u obrubljene sitne om ice. Rukama joj je okrznuo grudi i ona je zadržala dah.

GIGA JANE FEATHER


58

Zakop ao je sve, a ona je osjetila kako su joj bradavice otvrdnule ispod tankog platna košulje i kako joj se kože naježila. Tada je naglo maknuo ruke i odmaknuo se od nje s iznenadnim nepristupa nim izrazom na licu.

Okrenula se da uzme suknju, zakora ila u nju i pri vrstila kukice na struku, nastoje i sakriti drhtanje prstiju i drže i okrenutu glavu dok joj s bijelih obraza nije nestalo rumenilo.

Kad bi barem sada otišao. No on je ostao naslanjaju i se na stup kreveta. Osjetila je na sebi njegov pogled. Pratio je svaki njezin pokret. Od te senzualnosti u

njegovom pogledu krv joj se uzburkala. inilo joj se da ak i jednostavan in poput navla enja izama izgleda neobi no senzualno u njegovim modrim o ima boje mora. ovjek je bio ružan kao grijeh, ali je ipak dosad još nitko nije toliko privla io. ak ni Oliver, ija je fizi ka ljepota bila besprijekorna. Oliver, za kojega je sve do sino potajno mislila da ga voli.

Isplela je kosu u debelu pletenicu i nabila na glavu svoj trorogi šešir obrubljen srebrnom ipkom. Uzela je rukavice i uko eno krenula prema vratima. »Sigurna sam da ste se zadržali dovoljno dugo da uvjerite uzvanike, gospodine.«

»U što?« Podigao je obrve i krenuo za njom. »U vašu muževnost, naravno gospodine. Zbog ega biste me drugog tako javno

dopratili u moju spava u odaju? Sigurna sam da su naši uzvanici uvjereni da ste iskoristili priliku i legli u postelju sa svojom ženom.« Pogledala ga je preko ramena. »To je ono u što ste ih htjeli uvjeriti. Nije li tako, gospodine?« Zajedljivim je glasom nastojala prikriti svoje uzburkane osje aje. »Sigurna sam da ete uživati u grubim muškim šalama kojima e nas do ekati.«

isto sumnjam da e vas te šale posramiti, draga moja«, odvratio joj je uz ironi an osmijeh. »Niste bili nikakva sramežljiva djevica kad ste stali pred oltar, a siguran sam i da vaši ljubavni sastanci s bivšim ljubavnikom nisu bili nikakva državna tajna.«

Ugrizla se za usnu. Sama je izazvala ovaj protuudarac, ali ju je ipak zaboljelo. Brzo je prešla hodnik i po ela se spuštati stubama, ostavljaju i svog muža daleko iza sebe, odlu na da se sama pridruži lova koj zabavi, kao da mu u posljednjih pola sata nije vidjela ni traga ni glasa.

Simon je šepesao za njom, svom se snagom oslanjaju i na štap. Zadrhtala je na njegov dodir. Nikakvo udo što je toj mladoj ljepotici odbojna njegova starost i ružno a. On se nikako ne može takmi iti s besprijekornim fizi kim izgledom Olivera Becketa. No na trenutak je u onoj napetoj intimnoj atmosferi njezine odaje zaboravio na svoj izgled i bio svjestan samo njezine privla nosti.

Zbog neobi nog kontrasta izme u njezinog naizgled od tijela odvojenog duha i žive topline njezine kose i kože, sjaja u njezinim o ima i onog prediv-nog rumenila na njezinim obrazima, izgledala je tako nevino, gotovo kao dijete.

A on je bio budala koja se samozavarava ako je mislio da bi se fizi ki mogao svidjeti svojoj ženi. Nije da je ikad i o ekivao da e joj biti privla an, ali se nadao da joj barem ne e biti potpuno odbojan. Suluda nada, gorko je pomislio.

Lova ka je družina ve bila uzjahala konje i izlazila van kad se on pojavio u dvorištu. Ariel je jahala istu ri u kobilu na kojoj ju je vidio prethodnog dana. Životinja je u mnoštvu bila plaha, zabacivala je glavu i toptala kopitima po tlu, dodiruju i sapima susjedne konje. Ariel nije izgledala nimalo zabrinuto, bila je zaokupljena razgovorom s Jackom Chaunceyem koji se, kako je Simon suosje ajno primijetio, teškom mukom svladavao da ne primi uznemirenu kobilu za uzde.

Uzjahao je svog šarca i istoga asa osjetio olakšanje što je jednako pokretan kao i svi drugi. Na konju njegovo šepanje nije bilo važno, a njegove rane nisu nimalo utjecale na vještinu jahanja. Pridružio se skupini prešavši pokretni most te se postrojio uz Ariel i Jacka.

»Ta je ri a kobila veoma nemirna, Ariel.«

GIGA JANE FEATHER


59

»Upravo sam i ja to htio re i«, složio se Jack. »Ne mislite li da je malo previše nemirna za jednu damu?«

Ariel je prasnula u zvonki smijeh. Kobila je zatoptala stražnjim nogama kao da joj se pridružila u veselom smijehu. »Vi biste da žene jašu samo na zdepastim i tromim konjima, lorde Chauncey?«

Jack je izgledao pomalo zbunjeno. »Žene nisu toliko snažne kao muškarci, gospo. Ne znam bih li bilo kojoj od svojih ro akinja dao da jaše takvu kobilu.«

»A što vi mislite, gospodine?« Ariel je vragolasto pogledala svoga muža, zaboravivši na prijašnju ljutnju. »Biste li vi zabranili svojoj ženi da jaše takvo vatreno stvorenje kao što je moja Diana?«

»Sumnjam da bih time bilo što postigao«, blago je odvratio Simon. »A budu i da jako dobro vladate tom životinjom, pitanje je o ito besmisleno.«

Ariel je bila zadovoljna odgovorom. Zakikotala se i podbola kobilje slabine pa je Diana uz njištanje krenula i psi su jurnuli ispred nje. Oliver Becket je uz veseli povik podbo svoga konja i krenuo galopom za njom. Ariel je pogledala preko ramena i podbola kobilu da produži korak.

Ne znaju i zbog ega, Simon je na svome šarcu krenuo za Oliverom Becketom. To je bilo djetinjasto, to da se upusti u takvo utrkivanje, no ipak je to bilo ja e od njega. Kao da je imao potrebu natjecati se s mladi em i dokazati da je snažan i sposoban. Oliverovo je lice bilo uko eno, a usne vrsto stisnute dok je tjerao konja da se što više približi ri oj kobili.

Iako se Ariel više nije osvrtala, Simon je znao da uje iza sebe topot kopita. Mogao je osjetiti uzbu enje i napetost me u njima. Zbog te je napetosti stisnuo zube - podsje ala ga je na prizor koji je sino zatekao. Opet su se natjecali. Atmosfera je oko njih bila nabijena seksualnoš u. Nije znao želi li Ariel da je dostigne ili ne, ali je znao da on ne bi mogao podnijeti da je Oliver Becket stigne prije njega.

Zabio je mamuze u šar eve slabine i životinja je, nenavikla na takve grube ubode, izbacila svoja velika prsa i jurnula naprijed. Sad je jahao usporedno s Oliverom. Oliver ga je pogledao. Iskesio je zube, o i su mu sjajile na licu punom zaslijepljene odlu nosti i vidljive mržnje.

Šarac je jurnuo naprijed. Oliver je bi em udarao po slabinama svoga konja, ali je životinja po ela posustajati. Sada je Simon jahao uz bok kobili. Ariel ga je iznena eno pogledala. O ekivala je Olivera. Simon joj se nasmiješio, ne mogavši sakriti svoje likovanje.

»Stanite sada«, rekao joj je. »Utrka je gotova, a Becketov je konj malaksao.« Ariel se osvrnula i ugledala Olivera koji je još uvijek nemilosrdno bi evao svog

iscrpljenog konja. Istog je asa zategnula uzde. Usne su joj bile stisnute, o i pune gnjeva. »Za Boga miloga, Olivere, pusti tu sirotu životinju na miru! Vidiš da ne može više.«

»Prokleta životinja nije dobra nizašto drugo doli za živodera«, bijesno je rekao Oliver zategnuvši uzde. Vrat je životinji bio prekriven znojem, o i su joj mahnito kolutale, pjena joj je izlazila na žvalama, a krv od bi evanja i mamuza navirala joj je iz slabina.

»Ti si okrutan«, izjavila je bijesno. »Sav je prekriven znojem.« »Pa ti si se htjela utrkivati«, rekao je Oliver. Zvu ao je zlovoljno, kao dje arac koji

zna da je u inio nešto krivo. »Ja se nisam utrkivala. Samo sam pustila da Diana ide svojim tempom. Nisam nikoga

pozvala da se utrkuje sa mnom!« »Otkud sad pak to?«, upitao je uz glupav osmijeh. »Uvijek si bila veoma slobodna u

svojim pozivima, cvjeti u.« Kraji kom je oka pogledao Simona koji je kraj njega nepomi no sjedio na svome konju. Tada je Oliver okrenuo svoga konja i odjahao natrag prema povorci konjanika koja je bila dobrano zaostala za njima.

»Kakve li neugodne i neotesane osobe«, napomenuo je Simon. »Ili možda ima i neku

GIGA JANE FEATHER


60

dobru stranu?«, upitno je podigao obrve. Osjetila je kako opet crveni. »U init ete mi uslugu ako više ne budete spominjali

Olivera Becketa.« »To bi moglo biti malo teško, s obzirom na našu sadašnju situaciju«, rekao je. »No

možda e ga biti lakše ignorirati ako se držite podalje od njega.« »Zar vi to sugerirate da ga ja ohrabrujem?«, upitala je. U njezinim bademastim sivim

ima bljesnula je vatra poput sjajne zvijezde padalice. »Govorim vam samo da biste trebali biti oprezni i ne dovoditi se u situaciju koja bi se

mogla krivo protuma iti«, objasnio je. »Onakvo vaše kretanje moglo se protuma iti kao poziv ostalima da vas slijede.«

»Vidim da ste vi to tako protuma ili«, odvratila je kroz stisnute zube. »Ako ne odobravate moj galop, gospodine, ne znam onda zbog ega ste mi se pridružili.«

»Bolje da se s vama utrkuje vaš suprug, draga djevojko, nego vaš bivši ljubavnik.« Okrenuo je konja prema povorci koja im se približavala. »Do ite. Pridružimo se ostalima i pokušajmo se ne sva ati.«

Ariel je progun ala nešto nepristojno, ali je ipak natjerala kobilu za njim. Istina je da je u uzbu enju utrkivanja na trenutak zaboravila na sve. U njezinom je odnosu s Oliverom uvijek bila prisutna neka žestina - žestina u natjecanju i izazivanju koja ih je oboje uzbu ivala. A kad je ula topot njegovog konja iza sebe, osjetila je ono isto isto ushi enje kao kad je prošle ve eri plesala s njim. No to je bilo samo kratkotrajno zadovoljstvo nakon kojega je neizbježno slijedilo gnušanje prema samoj sebi. Sad se po ela pitati kako se ikad mogla podati Oliveru. I koliko su na to podavanje utjecala njezina bra a? Vukli su je za nos, ak i onda kad je mislila da instinktivno reagira na svoju požudu.

No njezina joj bra a to više ne e initi. Od ove joj se pomisli popravilo raspoloženje. Ne e im biti ortak u njihovim igrama s lordom Hawkesmoorom. Barem ne opet, ispravila se. Dopustila je da je iskoriste jer je bila toliko zaokupljena svojim brigama da nije cijeloj toj situaciji posvetila dovoljno pažnje. Odsad nadalje ne e dopustiti da joj išta promakne, a svoj e bijeg iz ove mo vare isplanirati im bude mogla sastaviti sve komadi e.

»Bilo je to lu ko jahanje, sestro. Pogledaj samo u kakvom je stanju Oliverov konj«, rekao joj je Ralph kad mu se približila. Napola zatvorenim o ima na slabom suncu škiljio je u nju. Ve je bio dobrano pijan, osim ako se nije ni uspio otrijezniti od sino , jetko je pomislila Ariel.

»Stanje Oliverovog konja nema nikakve veze sa mnom, Ralphe. Nisam ga ja jahala.« S gnušanjem je pogledala Olivera koji se još uvijek klatio na svojoj iscrpljenoj ragi. »Nisam toliko glupa da bih pomislila kako bi bilo koji konj iz Oliverove konjušnice mogao pobijediti Dianu.«

»Tada bi bilo prijateljski od tebe da mi pokloniš jednu od svojih dragocjenih životinja«, zarežao je Oliver. »Ne misliš li i ti tako, Ravenspeare?«

Ranulf se nasmiješio. »Što misliš o tome, sestro? Nije baš jahanje na koje je ina e naviknuo, ali možda da mu bude kao utješni dar?«

Iz skupine Ravenspearovih bliskih prijatelja zaorio se smijeh na ovu grubu dosjetku. Potajice su pogledavali u smjeru grofa od Hawkesmoora, ali je on izgleda bio veoma zaokupljen razgovorom s lordom Stantonom pa nije uo što je re eno.

Doduše, morao je uti. Ariel je slatko rekla: »Svoje konje dajem samo najboljim jaha ima. Bojim se da me se Oliver nikada nije dojmio svojom vještinom jahanja. Mislim da mu nedostaju neke finese.« Zadovoljno je promatrala u inak svoje uvrede. Oliver je problijedio, oko usana mu se pojavila bijela sjena. Ranulf je izgledao kao da bi najradije ubio svoju sestru, ali su ostali s odobravaju im smijehom prihvatili njezinu opasku, tako da ni Oliver ni Ranulf nisu mogli iskazati svoj gnjev, a da ne ispadnu još smješnije.

GIGA JANE FEATHER


61

Simon se još uvijek pravio da ništa ne uje, ali kad je Ariel malo zaostala i nastavila jahati usporedno s njime, pogledao ju je pogledom koji bi mlijeko pretvorio u sirutku. Još se uvijek zadovoljno smiješila zbog svoje dosjetke, o ekuju i da e njezin muž znati cijeniti brzu domišljatost kojom je porazila svoje protivnike i obranila njegovu ast. Umjesto toga, on ju je gledao kao da pripada najnižem rodu neke vrste kukaca. ak je i lord Stanton izgledao ozbiljno i odvratio od nje pogled. Nije mogla shvatiti zbog ega odjednom nitko ne odobrava njezin postupak, ali je stisnula zube i prkosno podigla bradu, namjerno ignoriraju i svoje pratitelje sve dok nisu stigli do obale velikog jezera gdje e se prvi puta ovog poslijepodneva okušati U lovu.

* * * »Tisu u gvineja za jednog ždrijepca!«, u nevjerici je uzviknuo Ranulf. »Da, gospon. Sam si mislio da bi vas moglo zanimat'.« Muškar ev je glas istovremeno

bio i dodvoravaju i i podmukao. Stajao je u stajskom dvorištu i držao visoke hodulje koje je stavio kad je prelazio podmuklo mo varno zemljište izme u svoje trošne kolibe skuplja a treseta i veli anstvenog dvorca Ravenspeare.

Ranulf je duboko zabio ruke u džepove kaputa. Spuštala se ve er i hladan je vjetar u naletima puhao oko konjušnica. Stan ga je ekao kad se lova ka družina vratila u suton, a grof je po ovjekovom lukavom osmijehu odmah pogodio da ima informaciju koju mu želi prodati.

»Gospon Carstairs silno želi osnovat svoju konjušnicu«, nastavio je Stan, pomalo ajan u silnoj želji da uvjeri njegovo gospodstvo u vrijednost svoje informacije. Grof

ve inom nije bio previše velikodušan i bio je poznat po tomu što je pla ao samo nekakav sitniš za mjesne tra eve koji su se Stanu inili veoma važnima. »On bi 'tio onu vrstu koju ima njeno gospo'stvo. Za trke i tako.« Uznemireno je gledao u grofa koji se mrštio na treperavom svjetlu baklje pokraj njega.

Utrke konja bivale su sve popularnije me u plemstvom, još otkako je prije pet godina arapski konj križan s engleskim pasminama. Stan je uo da je ak i kraljica razmišljala o osnivanju konjskih utrka u Ascotu u blizini Londona. ekao je.

Ranulf se okrenuo na peti i krenuo preko dvorišta u dio gdje je Ariel držala svoje konje za razbibrigu. Za razbibrigu!, pomislio je, okrutno se nasmiješivši. Sve je to vrijeme to podmuklo dijete pod njegovim nosom uzgajalo visoko cijenjene trka e konje. A sada je izgleda htjela na njima i lijepo zaraditi.

Hodao je duž konjušnica, svjestan da ga Edgar slijedi za petama. U prijašnjim je posjetima iskazao samo mlako zanimanje, no ve eras je na sve ovo gledao drugim o ima. Tu je bilo samo jedno ždrijebe koje je još sisalo, a ak je i iz površnog pogleda mogao vidjeti da je uistinu prekrasna životinja. A kad je to Ariel uspjela uspostaviti veze koje e joj omogu iti takvu unosnu prodaju? Koga je to poznavala tko joj je mogao pomo i u takvome poslu? John Carstairs i njegova mlada obitelj tek su se nedavno doselili u njihovo susjedstvo kad su nasli-jedili imanje nekog dalekog ro aka. Zatvoreni i sumnji avi stanovnici mo vare još uvijek nisu u cijelosti prihvatili pridošlice. No ini se da Ariel nije bila toliko suzdržljiva. Posvetit e malo više pažnje svakodnevnim aktivnostima svoje sestrice nego što je to dosad inio.

Ležerno je hodao uz pregratke, odlu ivši da ne e nikome - ak ni svojoj bra i - dati do znanja da zna za prodaju ždrebeta niti da išta zna o ovom sestrinom tajnom malom poslu sa strane. U ovome bi Arielinom poslu mogao malo i on zaraditi.

Nehajno kimnuvši glavom budnom konjušaru, otišao je iz duge i uske zgrade. Mo vara je obilovala kradljivcima konja. Što bi bilo prirodnije nego da katkada jaše na nekomu od njezinih konja? Ukradene bi životinje mogao poslati niz rijeku, dolje do obiteljskog brodogradilišta u Harwichu. Tamo bi se mogle ukrcati na trajekt za Holandiju i

GIGA JANE FEATHER


62

unosno prodati na Kontinentu. A ako se ukradeno grlo ne pojavi u Engleskoj, nitko, a najmanje Ariel, ne e mo i u i u trag lopovu.

Smiješio se kad je izašao u hladnu ve er. Stan mu je tjeskobno pristupio. »Vjerujem da e vam koristit' informacija, gospon.«

»Možda«, odsutno je rekao Ranulf i izvukao kesu iz džepa. »Ali ako itko drugi uje za ovo, dat u da ti odsijeku uši zbog skitnje. Jesi li razumio?«

Kao mjesni sudac, grof od Ravenspearea je mogao u initi i više. Stan je energi no kimao glavom. »Imate moju rije , gospon. Znate vi starog Stana. Tih k'o grob.« Sjajnih je

iju ispružio ruku i grof mu je na dlan ispustio srebrni nov . Potom se uspentrao na svoje hodulje i poput cirkuskog akrobata nestao u no i.

Ranulf se vratio u dvorac. Glazbenici su ve svirali na ve ernjem slavlju, dugi su stolovi bili postavljeni za banket. Sluge su užurbano hodale po Velikoj dvorani s pladnjevima vina, medovine i konjaka i posluživale uzvanike koji su se ve bili okupili. Ve ina se njih presvukla iz odora za jahanje u bogatu odje u od brokata i baršuna. Napokon, ovo je bilo vjen anje, iako još uvijek nije bilo traga ni nevjesti ni mladoženji.

Ranulf je pak bio sav poprskan blatom. Pohitao je u svoju odaju dok mu je osmijeh nestajao s lica. Ta je njegova sestrica postajala sve ve a smetnja!

Ostrugao je bradu bez vode i uzeo istu košulju od sluge koji mu ju je pružio. Zašto je primila Hawkesmoora u bra nu postelju, unato njegovom izri itom nalogu? Zašto nije ostala odana svojoj obitelji? I ne samo to, i jezik joj je postajao prokleto oštar. Ismijavati onako Olivera pred svima i pred kozi avim Hawkesmoorom i njegovim ljudima! To se nije moglo tolerirati.

Sjeo je na stolac i ispružio nogu da mu sluga može skinuti prljave izme. Lice mu je bilo smrknuto pa se sluga skutrio, znaju i iz dugogodišnjeg iskustva da e se i na najmanji povod na njega sru iti iznenadna oluja.

Ranulf je pak razmišljao o drugome. Što prije Ariel postane udovica, to bolje. Mislio je da e s narukvicom i dragocjenom srebrnom ružom kupiti njezinu pasivnu suradnju, no izgleda da se prera unao. A sad kad je još saznao za konjušnicu, sad je imao još više razloga da je zadrži ovdje u Ravenspearu. Bilo mu je nezamislivo da se ona, njezin mrski suprug, njezin miraz - sporni komad zemlje i cijelo bogatstvo u arapskim konjima, da se sve to preseli u Hawkesmoor i da žive u slozi i bogatstvu...

Nezamislivo! I sve do ovoga asa ta mu pomisao nije pala na pamet, jednako kao ni to da možda nije imao svoju sestru pod potpunom kontrolom.

Ona se pokazala kao prevrtljivo i prepredeno stvorenje. Što ako je ve zanijela? Smrznuo se na tu pomisao. Ako je Ariel nosila Hawkesmoorovo dijete, tada e Ravenspeareova zemlja koja joj je bila miraz, po bra nome ugovoru pripasti muževljevoj obitelji. Dijete onog prokletog Hawkesmoora naslijedit e zemlju koja pripada Ravenspearima -bez obzira što e dijete imati i njihovu krv. Bez Arieline suradnje nije ju mogao držati podalje od bra ne postelje. Takav bi skandal dopro i do kralji inih ušiju i sve bi bilo izgubljeno.

Simona Hawkesmoora treba bez odlaganja ukloniti. A ako Ariel nosi njegovo dijete, onda treba i nju ukloniti. Bilo je krajnje vrijeme da opet upokori Ariel, ali e se najprije morati riješiti onih njezinih prokletih pasa. Nije znao zbog ega se ve i prije nije pobrinuo za njih. Nau it e on svoju podmuklu sestru odanosti i poslušnosti.

Mala su mu se usta pretvorila u crtu, ali mu je zadovoljstvo opet zasjalo u uskim sivim icama dok je popravljao periku i namještao njezine uvojke da mu padaju na ramena, daju i

odre enu puno u njegovim oštrim crtama na etvrtastom licu. Sluga je s velikim olakšanjem gledao kako njegov gospodar nekoliko minuta kasnije

odlazi iz odaje. Eksplozija se nije dogodila.

GIGA JANE FEATHER


63

Osmo poglavlje »Za boga miloga, ovje e, budi razuman!« Jack Chauncey dao je oduška svom

ogor enju. »Ne možeš ništa od boli. Jedva da možeš pomaknuti nogu. Što eš imati od toga da si eš dolje na još jednu ve er jalovog i raskalašenog ban enja?«

»Bit e mi bolje nego da se skrivam ovdje gore«, izjavio je Simon kroz stisnute zube. Ležao je na po ivaljci i pokušavao saviti hromu nogu. Poslijepodne provedeno u vlažnim isparavanjima mo vare pogubno je djelovalo na ranjenu nogu. »Ne dam da me poraze Ravenspeari, Jack. Ne želim lažno suosje anje i podsmjehivanje iza le a: 'Kako li je muževan taj Hawkesmoor'«, oponašao je. »'Šepesa uz svoj štap i ve inu vremena ne može stajati uspravno, siroti...'«

»Oh, Simone, prestani!«, prekinuo ga je Jack i odustao od pokušaja da ga urazumi. Uhvatio mu je nogu i stavio je na svoje rame. »Guraj.«

Simon je stisnuo zube i gurnuo. Slabi miši i lista bolno su se zgr ili, ali je on i dalje nastavljao, trpe i strašnu bol. Katkad mu je bilo bolje, katkada gore, a ve eras je bilo gore no ikad prije. Usta su mu se iskrivila kad mu je sinulo da nije toliko patio samo zbog poslijepodnevne vlage, ve da vjerojatno sada ispašta i od posljedica sino njeg kavalirskog spašavanja svoje nevjeste. Miši i su mu bili zgr eni u vrst vor i jedva se suzdržavao da ne krikne od boli kad je ispružio list. U koljenu je osje ao kao da mu vru im kliještima upaju meso ispod kože. No iz gorkog je iskustva znao da e nekoliko dana biti vezan za krevet ako sada popusti pred boli.

Za uvši kucanje na vratima, zarežao je: »Ostavite me na miru!« Jack je zakolutao o ima. »To je vjerojatno Stanton došao vidjeti treba li ti pomo pri

silasku.« Simon je napravio grimasu. »Onda mu otvori, ali ne puštaj unutra nikoga drugoga.«

im je Jack otvorio vrata, u odaju je brzo zakora ila Ariel, ne daju i mu vremena da joj zaprije i ulaz. U ruci je držala košaru. »Izgledali ste kao da vas jako boli kad ste sjahali s konja, gospodine. Ako mi dopustite, mogu vam ublažiti bol u nozi.«

»Ne treba mi ništa.« Simon ju je smrknuto pogledao dok je vunenim prekriva em pokrivao golu nogu. »Molim vas, oti ite.«

Odložila je košaru na pod uz njegovu po ivaljku. Bila je skinula svoju odoru za jahanje i sada je nosila haljinu od blijedoplave svile koja se rastvarala nad podsuknjom od bijele ipke preko koje je zavezala holandsku prega u. Kosu je skupila u vor na vrhu glave, a na elu i oko ušiju visjeli su joj bogati izvu eni pramenovi.

ak je i u svoj svojoj boli i razdražljivosti Simon uo io otmjenost i eleganciju njezine odje e. O ito je uzela k srcu jutrošnji razgovor o njezinoj otrcanoj jaha oj odori.

»Imam malo iskustva u tim stvarima«, žurno je rekla da prikrije oklijevanje, nude i takvo intimno dodirivanje koje bi mu ublažilo bol.

»Meni treba mnogo više od lije enja ljekovitim biljem jedne doma ice, djevojko«, rekao je i posprdno se nasmijao. »Draga moja, vaš je muž bogalj kojemu ne e pomo i ljekovito bilje.«

GIGA JANE FEATHER


64

»Shva am«, odvratila je i posegnula rukom da skine prekriva . »No moje umije e seže mnogo dalje od ljekovitog bilja.«

Grubo joj je odgurnuo ruku kad je uhvatila prekriva . »Rekao sam vam da me ostavite na miru.«

Zagrizla je donju usnu i neko ga vrijeme namršteno promatrala u tišini. Ruke je držala sklopljene na prega i i Simon je ugledao narukvicu oko njezinog vitkog zglavka. Mogao se zakleti da ju je ve negdje vidio.

»Stidite se svoje rane?« Opet je odjeknuo njegov grubi smijeh. »Kako bih se mogao stidjeti? ovjek u

najboljim godinama pretvoren u bespomo nog bogalja s uništenom nogom! Zaista sam prvoklasan mladoženja!« Znao je da je ovo njegovo ogor enje izazvala bol, ali je to bila jedina stvar koju nije mogao kontrolirati.

»Mislim da biste trebali oti i, gospo«, tiho je rekao Jack primivši je za ruku. »Simon je loš bolesnik i oduvijek je i bio.« Pokušao je ublažiti Simonovo odbijanje zavjereni kim kikotom. »Kunem se da je sada gore volje od ranjenog medvjeda.«

Ariel nije popustila pod pritiskom da ode. »Ženina je dužnost da se brine za svoga muža.«

»Kad do ete živjeti pod moj krov, gospo, tada ete izvršavati dužnosti žene«, izjavio je Simon opet se grubo nasmijavši. »A sada vas molim da me ostavite s prijateljima. Oni dobro znaju što treba u initi.«

Nijemo je uzela svoju košaru i vratila se u svoju odaju. Kakvog li tvrdoglavog i ponositog ovjeka! O ito ga je jako boljelo, a ona je to no znala kako bi mu mogla ublažiti bol. No on nije htio njezinu pomo jer se bojao da e joj se gaditi njegova rana.

Ili je to bilo zato što nije htio prihvatiti njezinu pomo ? Ona je bila Ravenspearica i ne smije vidjeti nikakvu njegovu slabost.

Njezinoj bra i nije priuštio zadovoljstvo da vide koliko ga mu e njihova ismijavanja i zasad je uspio osujetiti njihov opaki plan. Znala je da on još nije siguran kakvu je ona ulogu odigrala u sino njem pokušaju da ga se ponizi. Stoga je bilo razumljivo da se držao podalje od nje i njezinog nu enja pomo i.

* * * »Ako je tvoja žena umješna s lijekovima, ovje e, mogao bi pro i i mnogo gore nego

da se brine o tebi«, ukorio ga je Jack. »Ja znam jako malo o tomu kako ublažiti bol i prokleto sam siguran da ovo guranje i povla enje na kojemu insistiraš nije od velike pomo i. Koliko mogu vidjeti, ono ti samo uzrokuje još ve u bol.«

»Oh, prestani s korenjem.« Simon se posjeo i s bolnom grimasom prebacio noge preko ruba po ivaljke. »Pomozi mi da se obu em. Ne želim da govore kako je mladoženja previše slab da prisustvuje vlastitom svadbenom slavlju.«

»Katkad mislim da nemaš više razuma od djeteta.« Jack mu je pružio ruku i pomogao mu da se ustane.

Simon je zaškrgutao zubima kad je ranjenu nogu stavio na pod. »Daj mi moj štap.« Jack mu ga je dodao i rezignirano promatrao kako njegov prijatelj tetura po odaji,

nastoje i da se ne oslanja svom težinom na ranjenu nogu. »U redu, mislim da u uspjeti, a da ne izgledam previše jadno«, promrmljao je Simon.

»Pomozi mi s arapama i hla ama, molim te.« Sjeo je na rub kreveta. Na elu su mu izbile graške znoja, a koža mu je poprimila sivu boju.

Jack je navukao vunene arape na Simonove noge. On se ve toliko navikao na ožiljak u obliku zmije, na grimiznu crtu koja je vijugala po blijedoj i iznemogloj nozi, da ga više

GIGA JANE FEATHER


65

gotovo nije ni zamje ivao. Nastojao je biti pažljiv, ali je znao da svom prijatelju uzrokuje veliku bol dok mu je navla io arapu preko iskrivljenog koljena.

»Za Boga miloga, ovje e, ti si posve sigurno promašio zvanje. Trebao si biti osobna sluškinja.« Simon se nesigurno cerio dok mu je Jack uspješno navla io hla e i zakop avao dugmad na struku. »Sad eš me još oprati iza ušiju.«

»Oh, prestani se žaliti, Simone! Ni sam ne znaš koliko si prokleto sretan što uop e imaš prijatelje kad si takvo gun alo.« Dodao mu je kaput, ali osmijehom nije uspio prikriti svoju zabrinutost.

»Jesi li siguran da eš uspjeti sjediti cijelu ve er?« »Naravno.« Simon je potapšao prijatelja po ruci. »Ne obaziri se na moju mrzovolju,

Jack.« »Ne obazirem se«, odvratio je. »Da se obazirem, ne bi mi vidio ni traga ni glasa... ni

nikome od nas ostalih.« Podložio je rame pod Simonovu ruku. »Možeš se nasloniti na mene dok ne stigneš do vrha stubišta. Nitko ne e primijetiti.«

No kad su njih dvojica izašla iz Simonove odaje, pred vratima je stajala Ariel sa psima koji su sjedili do njezinih nogu. »Trebali bismo si i, gospodine«, rekla je uz hladan osmijeh. »Budu i da pred svijetom predstavljamo ujedinjenu frontu.« Stala je uz njega i rekla Jacku: »Ja u svome suprugu dati ruku. Nitko ne e misliti da je to nešto neobi no.«

Jack je izgledao sumnji avo, ali je Ariel odgurnula njegovu ruku i zataknula Simonovu za svoju podlakticu. »Ho emo li, gospodine?«

Simon je odmah osjetio snagu ne samo u njezinom stisku, ve i u cijelom tom vitkom tijelu pokraj sebe. No više mu se inilo da nije u pitanju tek sirova snaga. Unato nevoljkosti da prihvati njezinu pomo , zaintrigirano je pomislio kako ona to no zna kako na najbolji na in iskoristiti svoju snagu.

»Mislim da je Simon pretežak da biste ga vi podupirali, gospo«, s kolebanjem je rekao Jack.

»Nije tako«, rekao je Simon uz lagani trzaj usana. »Ariel nije prozra an duh na što upu uju njezin izgled i ime.«

» Nikada nisam ni poticala takva udnovata zapažanja«, odvratila je. »Ja sam slu ajno veoma prizemna osoba. Ne uzrujavam se zbog okolnosti koje ne mogu promijeniti, i znam kad je najbolje progutati svoj ponos i prihvatiti ponu enu mi pomo .«

»Oh, to se odnosi na tebe, Simone«, zakikotao se Jack. »No, dakle, ja nemam vremena za lažan ponos«, izjavila je kad su došli do vrha

stubišta. »Ako date lordu Chaunceyju svoj štap i primite se jednom rukom za ogradu, a s druge se strane oslonite na mene, možete se spustiti niz ove stube jednako vješto kao planinska koza.«

»Kakvog li samopouzdanja.« Simon se nasmiješio unato boli. Takvo je optuživanje od ovog mladog stvorenja bilo apsurdno, a ipak je u njoj bilo nešto što mu je ulijevalo samopouzdanje.

Spustio se na klupu za glavnim stolom i uzvra ao pozdrave onima koji su ve za njime sjedili.

Ariel je sjela do njega i jezikom coknula psima koji su odmah legli do njenih nogu. »Ne želim te proklete pse ispod stola«, rekao je Ranulf. »Nije im mjesto u dvorani u

kojoj se blaguje.« »Tvojim psima nije zabranjen ulaz, brate«, slatko je uzvratila, pokazuju i na opor

španijela koji su tumarali oko stolova. »Oni nisu veliki kao poniji«, rekao je Ranulf. »Ali moji sjede na miru. Tvoji su na putu slugama i moljakaju hranu.« Glas joj je sada

bio oštar. »Moji se savršeno pristojno ponašaju.«

GIGA JANE FEATHER


66

»Ne želim ih za svojim stolom.« Ranulf je pucnuo prstima slugi. »Uzmi pse ledi Ariel i zatvori ih u konjušnicu.«

Ariel je odgurnula stolicu. Lice joj je gorjelo. »Ne eš to u initi. Moji e psi ostati sa mnom.«

»Onda bi možda bilo najbolje da zajedno s njima odeš u konjušnicu i tamo jedeš, sestro.« Ranulf se napola pridigao iz stolice.

»Ova je sva a posve neprimjerena.« Simonov je glas poput zvona odjeknuo u napetoj tišini.

Nije mogao vjerovati da se ovakva sva a odvijala izme u brata i sestre usred banketa i pred dvije stotine promatra a. Ogledao se naokolo i zamijetio da jedino njegovi prijatelji izgledaju preneraženo. Ostali su uzvanici izgledali tek znatiželjno - htjeli su vidjeti tko e odnijeti pobjedu.

»Odvedite pse u svoju odaju«, tiho joj je rekao. Okrenula se prema njemu, o i su joj plamtjele od gnjeva. Istim joj je tihim glasom

rekao: »Samo se ponižavate kad mu se odupirete. Zar ete igrati istu igru kao vaš brat?« Sjetila se njegovog hladnog neodobravanja kad se tog poslijepodneva izrugivala

Oliveru i na bratovu grubost odgovorila vlastitom. Pogledala je Ranulfovo crveno lice i mutne i dok je prijete i sjedio na elu stola.

Izvukla se iz klupe, dala znak psima i otišla iz dvorane uspravnih le a i podignute glave.

Ranulf je posegnuo za bocom vina i napunio svoju ašu. Iskapio je cijelu ašu u jednom gutljaju. »Ona je drsko stvorenje, ta vaša žena, Hawkesmoore. Želim vam sre u s njom... Morat ete joj pokazati tko je glavni da biste stekli njezinu potpunu poslušnost.« Njegov je neugodan smijeh odjeknuo za stolom.

Simon se nije obazirao na njega, jednako kao što se dotad nije obazreo ni na mnoga druga ismijavanja. Samo se okrenuo prema lordu Stantonu i nastavio sa svojom ve erom.

Ariel se vratila za nekoliko minuta, sjela i uzela svoju ašu. S izrazom ga enja je pogledala hranu na pladnju ispred sebe. Sat vremena prije umirala je od gladi, a sada je izgubila apetit.

»Vi ne jedete?« »Nisam gladna.« Kradomice je pogledala svoga muža. Simon je posegnuo za vr em vina i napunio joj ašu. Tiho joj je rekao: »Katkada je

bolje pustiti da stvari idu svojim tokom, draga moja djevojko.« »Zašto trpite nepravdu?«, upitala ga je, zadovoljna što je mogla potaknuti to pitanje. »Ima stvari koje nisu vrijedne reakcije. Kad reagirate na njih, tada se samo

ponižavate.« Uporno ju je gledao, a ona je osjetila kako po inje crvenjeti. »Kažete da nisam smjela uzvratiti Ralphu i Oliveru ovog poslijepodneva?« »Da, upravo to govorim.« Spustila je o i na svoj pladanj, ne mogavši više podnijeti njegov uporan pogled. Zar je

u pravu? Oduvijek se ponosila time što je bra i uzvra ala istom mjerom. Zar se time spuštala na njihov nivo? Takva joj pomisao nikad nije pala na pamet. I nimalo joj se nije svidjelo njezino zna enje.

»Dopustite da vam o istim od kosti jednu od onih izvrsnih poto nih pastrva«, rekao je posve druk ijim tonom koji je odgovarao izre enom. »Te su uhva ene tu kod vas?«

Nije mu odmah odgovorila. Ona nije mogla tako brzo kao on promijeniti raspoloženje. Upiljila je o i u njegove velike prste koji su vješto istili ribu kao da šivaju fini porub. Od te se usporedbe nasmiješila pa je napetost malo popustila. Prizor u kojemu njegovi tako veliki lanci, tako široki etvrtasti nokti i tako žuljeviti prsti drže iglu i vezu bio je previše apsurdan.

Oliverove su ruke bile bijele i nježne, s dugim prstima, a nisu uvijek bile ni vješte ni

GIGA JANE FEATHER


67

blage. Ariel nekako nije mogla zamisliti da su Simonove ma evala ke ruke ikada napravile neki pokret koji nije bio pomno promišljen. Nikad nisu bile nehoti no grube, a kad bi ih koristio da njima naudi, tada bi uvijek za to postojao dobar razlog.

I opet je osjetila hladne trnce na koži. Bili su to trnci pomiješanih osje aja iš ekivanja i uzbu enja. Njezino je tijelo reagiralo na osje aj koji ju je preplavio kad je zamislila te ruke na svome tijelu.

»Je li vam hladno?« Stavio je o iš enu pastrvu na njezin tanjur. »Nije«, snažno je odmahnula glavom. Obrazi su joj sada bili ruži asti kao da joj je

vru e. »Pastrva je uhva ena u Velikoj Ouse, otprilike pet milja odavde.« Zabila je vilicu u ribu, zaboravivši da nije gladna. Samo je htjela u initi nešto da sakrije svoju zbunjenost.

»Imate veoma zanimljivu narukvicu.« Prstima je lagano prešao preko finih, biserima opto enih zlatnih niti.

Odložila je vilicu i podigla ruku tako da je svjetlo svije e osvijetlilo zlato te prozirni sjaj bisera i srebrne ruže s njezinim krvavocrvenim središtem. » Ranulfov dar.«

»Tako je, sestro.« Ranulf je udario šakom po stolu. Jezik mu se pomalo pleo. »Dar tvoga brata. A ti to nimalo ne cijeniš.«

Usne su joj se stanjile. »Ja uvijek cijenim tvoje darove, Ranulfe. Jako su vrijedni zato što su rijetki.« Osjetila je kako se kraj nje uko io njezin muž i namjerno svrnuo pogled na svoj tanjur. »Pretpostavljam da ete mi re i kako nisam trebala ništa odvratiti,« šapnula mu je, »ali vi ne razumijete situaciju.«

»Da?« Opet se okrenuo prema njoj i pogledao je u lice. »Ako postoji nešto što bih trebao razumjeti, molim vas da me prosvijetlite.«

Osjetila je kako joj se na licu opet pojavljuje izdajni ko crvenilo. »Trebali biste shvatiti da moja bra a nisu zadovoljna ovim vjen anjem, gospodine.«

Kimnuo je. »Da, to sam shvatio. Vjen anje je nametnuto Ranulfu.« »Koliko sam ula, to mu je naredila kraljica.« »Da, Njezino je Veli anstvo to naložilo«, odvratio je neodre eno. »Ali nije nametnuto i vama?« Odmahnuo je glavom. Vragolast mu je smiješak razvedrio lice. »Nije, Ariel. Meni nije

nametnuto. Zapravo je to bila moja zamisao.« »Ali zašto?« Ne misle i, stavila je ruku na njegovu. Narukvica je zasjala na

tamnosme em baršunu. »Sjetio sam se kako bih mogao pomiriti naše dvije obitelji.« Odmahnuo je glavom,

osmijeh mu je sada bio posprdan. »Zamisao naivca koji razmišlja kao seoska luda.« Maknula je ruku s njegovog rukava. Uzela je vilicu i zabadala je u ribu na tanjuru.

»Ne znam kako e ikada izme u Hawkesmoora i Ravenspeara vladati mir kad je proliveno toliko krvi, kad je bilo toliko podmuklosti.«

Simon je uzeo svoju ašu i polako je okretao u rukama, promatraju i kako se crvena teku ina vrti na svjetlu svije e. »I ljubavi tako er. Vaša majka i moj otac su bili ljubavnici. Umrli su zbog te ljubavi.«

»To je bila ne asna ljubav. Vaš je otac zaveo...« »Dosta.« Oštro je prekinuo njezin vatreni govor. »To se ne ti e nas, Ariel. Ako je

netko od njih dvoje bio kriv, odnio je tu krivnju sa sobom u grob.« Ispio je svoje vino i obratio se jednom od svojih prijatelja na drugoj strani stola.

Ariel je popila svoje vino. Prstima je drobila komad kruha i od mrvica radila kuglice dok je oko nje razgovor zamirao i nanovo po injao. Ako njezina majka nije bila bespomo na žena koju je zaveo, silovao i obeš astio nitkov, tada je njezina majka svojevoljno pohrlila u Hawkesmoorovo naru je. Njezina bra a nisu mogla u to povjerovati, jednako kao ni njihov otac. Ubio je Hawkesmoora zato što mu je obeš astio ženu, a Margaretina je smrt bila užasna

GIGA JANE FEATHER


68

nesre a. Ili je barem tako uvijek govorio. No je li to bila istina? Ili su muškarac i žena preši i preko mržnje izme u dviju obitelji

i predali se zabranjenoj strasti? Nikad prije nije razmišljala na ovakav na in. Prihvatila je verziju svoje obitelji kao da

je Sveto pismo. Zadubljena u misli, kažiprstom i palcem odbacila je krušnu kuglicu koja je pala na sredinu tanjura s teletinom njezinog muža.

On je zapanjeno pogledao pristiglo strano tijelo na svome tanjuru, a potom se upitno okrenuo prema svojoj ženi.

»Oprostite, gospodine. Ne znam kako se to dogodilo.« Izgledao je toliko zaprepašteno, da joj se u glasu za uo vragolast smijeh. Svojom je vilicom nabola kuglicu i izvadila je iz njegovog tanjura.

»Igranje s hranom je ponašanje koje bolje pristaje u dje ju sobu«, rekao je njezin muž s velikom ozbiljnoš u koja se kosila s veselim izrazom u njegovim o ima. U Arielinim je nestašlucima bilo ne ega neizmjerno privla nog. Zamijetio je to ve više puta prije, primijetio je kako taj nestašluk razbija njezinu uobi ajenu ozbiljnost zbog koje je izgledala starije od svoje dobi te ublažuje oštar i oprezan izraz u njezinim o ima.

»Nekako mi je kliznula s prstiju«, objasnila je hinjenom ozbiljnoš u. »Kao kamen iz katapulta.«

Nasmijao se. »A vi ste vješti s katapultom?« Pravila se da razmišlja o pitanju. »Više volim loviti lukom i strijelom«, rekla je. »I ne

volim lov na ptice.« »Ali ste ovog poslijepodneva bili veoma vješti.« Slegnula je ramenima. »Imam dobro oko, bez obzira koje oružje koristim.« Simon se zavalio u stolici i malo olabavio nogu. Ova je njegova žena bila veoma

neobi na. »Pretpostavljam da ve neko vrijeme vodite bratovljevo doma instvo.« »Od svoje petnaeste godine.« Nasmijala se, ali nimalo veselo. »Prije o eve smrti, kad

mi je bilo jedanaest, uzde je držala njegova ljubavnica, ali nije previše marila.« »Razumijem. Zna i, ovdje je živjela ljubavnica vašeg oca?« »Oh, posve javno, skoro pet godina. Što nimalo nije pridonijelo omiljenosti

Ravenspeara u okolici.« Po ela se opet igrati kuglicama kruha; pokreti su joj bili nemirni i nervozni. »Ona i ja se nismo slagale pa sam joj se sklanjala s puta.«

Zašutjela je, kao da je rekla sve što je trebalo re i, ali je Simon iz toga ipak mogao jasno vidjeti sliku. Mlada djevojka bez majke odrasta u izopa enom domu bez ljubavi. Nije ni udo što se ponekad ponašala tako povu eno i nepromišljeno.

»Jeste li se školovali, Ariel?« »Oh, mogu itati gr ki i latinski jednako kao i engleski i dobro pisati sva tri jezika«,

rekla je uz još jedno slijeganje ramenima. »Nisam suviše vješta s brojevima, ali sam nau ila dovoljno da ne bude varanja u ku anskim ra unima.«

»A gdje ste to nau ili?« Zvu ao je jednako iznena eno kako se i osje ao. Ovakav stupanj obrazovanja bio je neuobi ajen za ženu, osobito za onu koja je odrasla u takvom zanemarivanju.

»Naš se vikar oduvijek interesirao za mene. Još otkako me je kao malu djevoj icu uhvatio na svojoj jabuci s nekom ciganskom djecom.« Smijeh joj je bio vedar, kao da joj je to bila draga uspomena. »Vele asni Collins je mislio da besposleni um radi nepodopštine. Mislim da se bojao da u pobje i s Ciganima. Možda je bio u pravu«, dodala je uz još jedan smijeh. »Veoma sam voljela slobodu koja je vladala u njihovom logoru. Bili su tako prljavi i odrpani, ali se meni inilo da stalno pjevaju i plešu i smiju se. Naravno, bila sam premlada da bih vidjela kakva bijeda leži ispod takvog na ina života.«

Simon je ispružio nogu. Probola ga je takva bol da je glasno uvukao zrak. Lice mu je

GIGA JANE FEATHER


69

problijedjelo, graške znoja su mu izbile na elu. Ruke na stolnjaku su mu bile stisnute dok je ekao da se val boli povu e.

Ariel je tiho sjedila kraj njega, ekaju i zajedno s njime da po ne normalno disati. Uo ila je da su i svi njegovi prijatelji zamijetili gr i da ga svi promatraju tjeskobnim pogledima.

Kad joj se u inilo da je gr malo popustio, odgurnula je stolicu, ustala se i lagano zanjihala kao da je pijana. »Do ite, mužu, želim u postelju.« Stavila mu je ruku na rame i nasmiješila mu se. Suzila je o i i lagano razdvojila usne, kao da ga zavodni ki poziva.

»Ispri at eš me, brate?« Okrenula se i pogledala Ranulfa koji ju je smrknuto gledao s ela stola. »Nevjesta i mladoženja imaju gore posla.« Podigla je ašu i ispila je kao da

nazdravlja društvu. Oliver Becket je ustao i ispružio ruke preko svog susjeda. Ariel nije ni bila svjesna da

joj je izvadio igle iz pun e dok je zaba ene glave ispijala svoju ašu. Masa boje meda slila se niz njezina le a. Oliver se nasmijao kad je uspravila glavu i odložila praznu ašu na stol.

»Baš zabavno«, rekla je i rastresla kosu po ramenima. »I kako ljubazno od tebe, Olivere, što si mi ubrzao odlazak u krevet.«

Njegove su, od pi a staklaste o i, usplamtjele kad mu se nasmijala. Pijani je kikot popratio njezinu dosko icu - samo su Oliver i bra a Ravenspeare ostali kamenih lica.

Simon je ustao i posegnuo za svojim štapom. Pijano slavlje paralo mu je uši. Otvoreno neprijateljstvo u o ima njegovih doma ina

bilo je jednako prijete e kao i izvu eni ma . Shvatio je da je Ariel, vidjevši njegovu bol, odabrala ovaj na in da ga izvu e iz slavlja, ali sada nije mario za njezinu sugestivnu dosjetku.

Stisnuvši usne, primio ju je za ruku i gotovo bez pomo i uspio do i do stubišta. Drže i svoju ruku pod njezinom, izgledalo je kao da on nju vodi iz dvorane, a ne obratno.

GIGA JANE FEATHER


70

Deveto poglavlje Na vrhu stubišta, daleko od pogleda mnoštva dolje u dvorani, ispustio je njezinu ruku i

naslonio se na zid sklopljenih o iju i stisnutih usana. »Dajte mi samo minutu.« »Koliko god ho ete«, odvratila je Ariel. »Nikoga nema na vidiku.« »Ho emo li provesti no u vašoj ili mojoj odaji?«, upitao ju je nakon nekog vremena.

Otvorio je o i, odmaknuo se od zida i opet naslonio na svoj štap. Ironi no se smiješio. »Više bih voljela da idemo u moju.« »Tada me vodite, ženo moja... Ne, sada mi ne treba vaša ruka.« Slegnula je ramenima i polako hodala ispred njega prema svojoj odaji u tornju na

kraju prolaza. im je otvorila vrata, psi su sko ili na nju mašu i repovima poput mlatila. Simon je zateturao od njihove dobrodošlice i vrsto se uhvatio za dovratak.

»Možda vaš brat ima pravo«, promrmljao je odguruju i pse koji su slinili po njegovim nogama.

»Zaista su veliki kao poniji. Prikladniji su za konjušnicu nego za salon.« »Mi u Ravenspeareu nemamo tako otmjenih prostorija«, istaknula je, prebacuju i

ogrta preko ramena. Potjerala je pse u hodnik. »Sad u ih odvesti da možete imati malo mira.«

Stavio je ruku na njezinu. »Kamo idete?« Zastala je. Sive su joj se o i malo suzile. »Moram li vam polagati ra une o svakom

svom pokretu, gospodine?« »Sve dok smo pod krovom vašega brata«, odvratio je. »Volio bih kad bih bio siguran u

vašu odanost.« »Sumnjate u moju odanost?«, upitala je uko eno. »Imam li razloga vjerovati?«, tiho je upitao. »Nas smo se dvoje pogodili. Vrije ate me kad insinuirate da se ne držim svoje rije i.« »Vaša je rije ravenspearovska.« Zarumenila se. »Kad sam vam pružila ikakav razlog da posumnjate u mene otkad smo

sklopili pogodbu? Nisam li promijenila svoje ponašanje i pokazala da se držim našeg sporazuma?«

Na to se tužno nasmiješio. »To je još jedna stvar o kojoj moramo razgovarati kad se vratite iz konju-

šnica« »Kako znate kamo idem?« »Budu i da je to bila prva stvar koju ste jutros u inili, nije bilo teško pogoditi da e

biti i posljednja prije odlaska na po inak.« » Ako ste ve znali, zašto ste zapo eli sva u?« »Nisam htio zapo eti sva u, ve sam

se htio uvjeriti.« Ispružio je ruku i uhvatio je za bradu. »Htio bih vam jasno dati do znanja da ne namjeravam prestati biti oprezan s vama sve dok se vi ponašate sumnji avo prema meni.« Nasmiješio se i lagano je uštinuo za vrh brade. »Možete i i za svojim poslom, ali požurite. Da ve eras nisam ovako prokleti slab, pošao bih s vama, no nadam se da ete mi ujutro pokazati vašu konjušnicu.«

Okrenula se da sakrije zbunjenost. Osje ala je toplinu na mjestu gdje ju je držao za bradu i iz nekog je razloga to nije ljutilo, iako je znala da bi trebalo. Pozvala je pse nepotrebno preglasno i pohitala bez osvrtanja.

Simon se naslonio na dovratak kad je ona gotovo odjurila od njega. Ogrta se napuhnuo oko nje od njezinih brzih i dugih koraka. Ve je prije zamijetio da je, zbog podsuknji i obru a haljine, promijenila nešto u svom na inu hoda.

GIGA JANE FEATHER


71

Pogledao je svoj ispruženi dlan na kojem je još uvijek osje ao obris njezine brade. Imala je tako slatku bradu s jamicom koja je žudjela za poljupcima. U mislima je vidio kako podiže lice prema njemu. Njezina usta s tom dugom senzualnom gornjom usnom. Njezin mali i dobro oblikovan nos. I one njezine veli anstvene o i. Sive, bademastog oblika, široko postavljene ispod obrva u obliku luka i širokog bijelog ela s izraženim izrastom kose u obliku slova V. Svi su Ravenspeari imali sive o i, no Arieline su bile jasnije i toplije. Podsje ale su ga na jutarnje nebo nakon kišne no i. I iskrile su duhom koji ju je inio zanimljivom, složenom i tajanstvenom ženom.

Spustio je ruku. Šepao je prema svojoj odaji pitaju i se koliko dugo ona još misli biti u braku a da ga ne konzumiraju. Kakvu su to igru svi oni igrali?

Tamna se sjenka nadvila u njegovim mislima dok se teškom mukom svla io. Jesu li ga se gospodari Ravenspeara kanili riješiti? To bi bilo nevjerojatno. Svakako su ga htjeli poniziti.

initi da ispadne budala na vlastitom svadbenom slavlju, to svakako. Ali ubojstvo? Bi li otišli tako daleko pred dvije stotine svjedoka - a još i s kraljicom koja je sve to promatrala izdaleka? A ako je to bio njihov plan, kamo se u sve to uklapala Ariel?

Odjenuo se u ku ni ogrta s grimasom gnušanja na usnama. Proklet bio ako e dopustiti da ga pobijedi taj vražji nakot.

Uzeo je štap i šepaju i krenuo u Arielinu odaju da je pri eka. Bol u nozi pretvorila se u uporno nabijanje za koje je znao da e ga držati budnim cijelu no .

* * * »Lord Ravenspeare je opet ve eras bio tu«, rekao je Edgar dok je pratio Ariel u

obilasku konja. »Je li što rekao?« »Ne, ne puno. Samo je razgled'o.« Ispljunuo je slamku iz usta. »Primijetio sam da je

neko vrijeme gled'o ždrijepca.« »Dugo vremena?« Naslonila se na vrata pregratka u kojemu je bio ždrijebao.

Prepoznavši joj glas, ždrijebe je krenulo naprijed tiho rzaju i. »Ne previše.« Edgar je podigao svjetiljku tako da može dobro vidjeti životinju kojoj je

milovala njušku. » Hmm. Ranulf ne bi došao da ga nešto posebno ne zanima«, polako je rekla. »Je li

mogao uti za prodaju, Edgare?« Odmahnuo je svojom sijedom glavom. »Ne ako se gospon Carstairs nije izbrblj'o.« »Obe ao je da e šutjeti.« Okrenula se od ždrijepca zabrinutog izraza na licu. »Edgare,

sutra emo premjestiti ždrijebe. Odvest emo ga dolje do Derekove farme. Samo dok se ne obavi prodaja.«

»Imate pravo. Pobrinut u se za to u zoru.« Ariel je kimnula, zaželjela mu laku no i otišla iz konjušnica. Derek Blake je bio

farmer ija je dva sina izlije ila od kozica. On je umjesto nje s Johnom Carstairsom ugovorio prodaju i ponudio joj svoju pomo u ovome poslu kad god joj zatreba. Bio je posve pouzdan i sakrit e ždrijebe bez postavljanja pitanja. A ako je Ranulf nešto znao, sigurno e na nestanak ždrijepca reagirati na na in koji e ga odati.

Zazviždala je psima, ali nije ula njihov lavež kojim su joj se obi no odazivali. Zazviždala je još jednom, drhture i na ledenom zraku. Vjerojatno su krenuli u neku svoju trku. Ve inom se nisu udaljavali daleko od konjušnica pa ih je mogla slobodno ostaviti preko no i. Oni e di i uzbunu ako se netko pokuša previše približiti njezinim konjima.

Prije ulaska u dvorac, otišla se olakšati u vanjski zahod u dnu povrtnjaka. Bilo je mra no i hladno, ali prokleta bila ako e koristiti no nu posudu dok grof od Hawkesmoora

GIGA JANE FEATHER


72

leži u krevetu u istoj prostoriji. Nakon toga je ušla u dvorac i krenula kroz kuhinju. Ve eras su sluge bile budne i zaposlene pripremanjem sutrašnjeg lova kog piknika, ali

i služenjem uzvanika koji su još uvijek bili u Velikoj dvorani gdje je slavlje postajalo sve neobuzdanije. Cijelih mjesec dana ovoga slavlja e ih iscrpiti, kiselo je pomislila. Nisu imali nimalo razloga biti zahvalni svojoj mladoj gospodarici na njezinom vjen anju.

»Gertrude, je li sve spremno za sutrašnji lova ki piknik?« Zastala je kraj kuharice koja je valjala ogromne plahte tijesta na pobrašnjenoj dasci.

»Je, gospojo. Muški e u zoru upalit vatru i po et pe ' svinje u sedam. Bit e spremno za rezanje u podne.«

»A pi e?« »Ba ve piva i rajnskog vina i malvazije ve su utovarene na kola, gospojo. Spremna

su krenut'. Kruh se sad pe e, pite su spremljene u ostavi.« »Gertrude, vi ste prava udotvorka.« Nasmiješila se i obratila mladoj djevojci koja je

erupala patku u željeznom koritu. »Doris, ho ete li donijeti aše i potrepštine za rum-pun u moju odaju?« Djevojka je ispustila napola o erupanu patku u korito i žurno otišla izvršiti gospodari in nalog. Ariel je zahvalila cijeloj kuhinji na trudu i zaželjela im laku no .

»Kako e bit kad gospoja ode, ne znam«, promrmljao je jedan od slugu. Puhnuo je u srebrni pladanj i po eo ga snažno laštiti.

»Mene ne'š više vidit ovdje«, oglasila se sredovje na žena iza brda krumpira koje je ljuštila. »Ne bi ja rad'la za to leglo vrazi ni za cijelo bogatstvo.«

»Paz'te na jezik Mim, i ti Paule«, ukorila ih je Gertrude. »A vi ete ostat, ha, gazdarice Gertrude?« »Ne ti e vas se«, obrecnula se kuharica, udaraju i valjkom po tijestu žeš e nego što je

bilo potrebno. »A sad jin odnesi taj pun gore, Doris.« »Možda e nas gospoja uzest' sa sobon kad ode u Hawkesmoor«, rekla je Mim puna

nade. »Imaju oni dosti svoji' ljudi«, izjavila je Gertrude. »A sad se baci na posa' jer ne e

ni'ko od nas ve eras vidjet postelju.«

* * * Na putu prema svojoj odaji, Ariel se zaustavila u ostavi i uzela nekoliko posuda i

kožnatih kesa s police. Stigla je u svoju odaju tik iza Doris koja je nosila natovareni pladanj. Simon je sjedio u svom ogrta u kraj vatre, noga mu je po ivala na izvezenom tabureu.

Iznena eno je gledao mladu sluškinju koja se naklonila pred njim. »Oh, što to imamo ovdje?« »Potrepštine za rum-pun «, odvratila je Ariel, odvezuju i plašt. »Doris, samo ga

odložite kraj vatre.« Djevojka je tako u inila, naklonila se i otišla. Simon je uko eno ustao iz stolice,

prešao prostoriju, okrenuo klju u bravi i spustio ga u svoj džep. »Stvarno mi nimalo ne vjerujete, zar ne?« »Oh, ne brinem se ja za vas«, odvratio je. »To je zbog neželjenih posjetitelja. Imam

osje aj da se u ovoj ku i može svašta dogoditi.« Promatrao ju je suženih o iju i uo io da je malo skrenula pogled prije nego što je kleknula kraj tace i po ela miješati rum i vru u vodu u zdjeli za pun .

»Ako mi ve ne dopuštate da stavim ljekovitu pomast na vašu nogu, tada mi barem morate dopustiti da vam pripremim smiruju i napitak. Sumnjam da biste u protivnom mirno spavali.«

»Oho-ho! Namjeravate me opiti, zna i?« Sjeo je i pažljivo podigao nogu na stolac. »Od ovoga ete biti pospani.« Iscijedila je limun u zdjelu. »Zar ne biste htjeli

GIGA JANE FEATHER


73

spavati?« Odmaknula je otpuštene uvojke s lica i zapiljila se u njega. »Da od vas kanim initi bespomo nu žrtvu, teško da bih vam govorila što radim.«

»Istina je.« Isprepleo je prste iza glave i promatrao njezine ruke dok su gnje ile, ribale i miješale. »Što to sada stavljate?«

»Muškatni oraš i velebilje.« »Otrovnu beladonu! Bože sveti, djevojko!« »U odgovaraju oj koli ini ona poti e zdrav san«, izjavila je pomalo ljutito. »Rekla

sam vam da imam iskustva u ovim stvarima.« Uronila je zaima u u zdjelu, napunila ašu i donijela mu je.

»Moje su no i rijetko kad mirne«, rekao je uz sumnji av smiješak i uzeo ašu. »No mislim da biste trebali popiti sa mnom, ženo moja.«

»Ja jako dobro spavam i bez pomo nih sredstava.« »Možda je tako, no valjda razumijete moje sumnje.« Smiješak mu se raširio, ali je ona

znala da je mislio to no ono što je i rekao. Popit e njezin lijek samo ako mu se i ona pridruži. Napunila je drugu ašu i okrenula se prema njemu s podrugljivim osmijehom u sivim

ima. »U vaše zdravlje, mužu.« Podigla je ašu i ispila je. »U vaše zdravlje, draga moja.« Ispio je ašu do dna. »Radite izvrstan rum-pun . U

njemu nisam osjetio okus dodataka.« »Ljekovito bilje koje koristim za uspavljivanje nema okusa.« Uzela mu je ašu. »Ako

želite, napravit u još jedan bez sastojaka za spavanje.« Odmahnuo je glavom. »Ne, ovdje mi treba bistra glava. Idemo u postelju.« Ustao je i

šepaju i došao do kreveta. Uko eno se sagnuo da ispod njega izvu e pomo ni ležaj. »Kad utoplim noge, mo i ete dobiti svoju opeku.«

»To je mala nadoknada za to što ste me istjerali iz vlastitog kreveta«, zlovoljno je rekla.

»Oh, ali ja vas nisam istjerao iz kreveta. Mislio sam da sam vam jasno dao do znanja kako ste u njemu dobrodošli.«

»Jedino ako izme u nas stavite ma bez korica«, rekla je. »Neka vam bude.« Puhnuo je u svije u kraj kreveta, okrenuo joj le a, skinuo ku ni

ogrta i popeo se na krevet. Ariel je brzo odvratila pogled, ali je ipak uspjela vidjeti njegova gola le a. Bila su

duga i glatka, stražnjica zategnuta, bedra miši ava. Opet se zatekla kako razmišlja da nitko ne bi mogao iz njegovog vitkog i snažnog vojni kog tijela naslutiti da strašno šepa.

Uz uzdah se naslonio na jastuke, a zatim stavio dlanove iza glave i promatrao njezin lik u tami.

»Uzmite pokriva ako želite.« »Veoma sam vam zahvalna«, promrmljala je ironi no, povla i debeli prekriva s

njegovog kreveta i prebacuju i ga preko uskog ležaja. »Morate li tako zuriti u mene?« »Možda ne mogu i i u postelju sa svojom ženom, ali ne vidim razloga zbog kojeg je

ne bih smio gledati... I, istinu govore i, Ariel, vi ste nešto najljepše što se može vidjeti.« Porumenjela je. »Nisam navikla na takve rije i.« »Sumnjam da je vaša obitelj to primijetila«, rekao je uz ozbiljan osmijeh. »Usudio bih

se re i da Ravenspeari ne vide ljepotu. Kao da su se usredoto ili samo na ružno u.« Odjednom kao da su joj o i odražavale plamte u vatru iza nje. »Ako je, kao što vi

vjerujete, moja majka voljela vašega oca, tada je vjerojatno vidjela ljepotu.« Glas joj je bio napet od ljutnje.

»Vaša majka nije rodom bila Ravenspearica.« »Ali ja jesam. Zna i li to da ni ja ne mogu vidjeti ljepotu?« Lice mu je bilo tamno na bjelini jastuka. »Htio bih vjerovati da ste vi izuzetak koji

GIGA JANE FEATHER


74

potvr uje pravilo, Ariel.« Okrenula se od njega i utrnula svjetiljku, tako da je sada prostoriju osvjetljavala samo

vatra. Otišla je u mra ni kut, izvan pogleda s kreveta, brzo se razodjenula i legla pod pokriva pomo nog ležaja. »Ovdje je tako hladno!«, zakukala je i protiv svoje volje kad joj je topla koža dodirnula ledenu plahtu. »Kao da je vlažno!«

»Do ite onda ovamo. Stavit u jastuk po sredini kreveta«, pospano joj je ponudio Simon, uživaju i u toplini i sve ve em popuštanju boli u nozi. Po prvi je put nakon ranjavanja bol posve nestala. »Uvjeravam vas da me se ne morate bojati. Nakon onog napitka za uspavljivanje, svoje bih bra no pravo mogao izvršiti jednako kao i presko iti stog sijena.« Njegove je rije i popratilo glasno zijevanje.

Ariel je drhturila. Plahta je uistinu bila vlažna, iako je znala da ne bi smjela biti. Ova je no izgleda bila hladnija od prethodne. »Dajte mi toplu opeku«, promrmljala je i privukla koljena na prsa.

S kreveta nije bilo odgovora. Osluškivala je. Za ula je lagano hrkanje. »Simone?« Opet hrkanje. Tiho je opsovala, pridigla se, navukla prekriva do brade i rukama posegnula ispod

pokriva a velikog kreveta, naga aju i gdje bi mu mogle biti noge. Opipavala je traže i opeku. U velikom je krevetu bilo predivno toplo. Kad su joj prsti okrznuli njegovu nogu, koža mu je bila topla.

»Puštate mi unutra hladan zrak, djevojko!« Prenerazio ju je njegov glas koji nije zvu ao nimalo pospano pa je uz uzdah brzo povukla ruku. »Do ite ovamo i prestanite se budalasto ponašati.« Gore se krevet snažno zatresao i ve je sljede eg trenutka Ariel osjetila vrst zahvat ispod svojih ruku. Snažne su je ruke izvukle s ležaja i podignule gore. Drhtavo

golo tijelo pokrio joj je debelim i toplim prekriva em. Smrznuti su joj se prsti na nogama ovili oko tople opeke i prije nego li je toga bila svjesna.

Sjetila se da je ve bila zamijetila koliko snage ima u gornjem dijelu tijela, kad je tog jutra vidjela njegova gola prsa. Legla je, previše zapanjena da bi mogla govoriti. Nije ju dodirivao, ali je svejedno bila itekako svjesna njegovog tijela udaljenog samo nekoliko centimetara od njezinog.

»Ma mi nije pri ruci, tako da e jastuk morati biti dovoljan. Evo...« Izvukao je debeli duguljasti jastuk ispod svoje glave i stavio ga do sebe. »Dragi Bože, djevojko, jednako ste uko eni i uštogljeni kao djevica odrasla u samostanu. Ljudi se ve stolje ima znaju stisnuti jedno uz drugo bez lascivnih primisli.«

»Jedino kad nemaju dovoljno mjesta u postelji«, napokon je uspjela do i do glasa. »Ovdje ga ima dovoljno.«

»Meni se ini da ovdje nema dovoljno topline. A sada spavajte. Ja jedva držim o i otvorene.« Okrenuo se na bok i potegnuo na sebe pokriva e. Ariel ih je zgrabila i povukla na svoju stranu. Nekoliko je minuta uko eno ležala, a kad ju je obuzela pospanost, okrenula se na drugu stranu i pala u predivan crni ponor zaborava.

* * * Probudila se u kasno jutro. Nešto toplo i teško po ivalo je na njezinom kuku. Ležala je

mirno, ne znaju i gdje se nalazi, a tada je shvatila da je to Hawkesmoorova ruka ispod pokriva a. Nije joj nudila ništa, samo je tamo po ivala, a inilo se kao da i pripada tamo... kao da je tamo bila ve dugo vremena.

Bradavice su joj se ukrutile kad joj je mali drhtaj naježio kožu i zategnuo kosu. Htjela se odmaknuti, ali nije mogla. Potom se ruka po ela pomicati po njezinom boku. Zadržala je

GIGA JANE FEATHER


75

dah i pretvarala se da spava, ekaju i da vidi što e se dalje dogoditi, iako joj se um svom silinom tomu opirao. Ruka se pomicala i kliznula na njezinu stražnjicu...

Nijemo se protivljenje napokon pretvorilo u gromoglasan povik: »Obe ali ste!« Odgurnula mu je ruku. »Obe ali ste!«

»Što sam obe ao?« Grof se okrenuo na bok. Pridigao se na lakat i s jastuka pospano žmirkao u nju. »Obe ao sam vam da vas ne u iskoristiti.

Nisam kriv ako mi je u snu malo pobjegla ruka.« »Niste spavali!« gnjevno je izjavila i odgurnula pokriva , a onda se sjetila da je gola.

Opsovala je i povukla ga na sebe. »Vi ste ne asni, Hawkesmoore!« Simon se samo nasmijao i opet legao na le a. »Zalutala ruka bi se u ovim okolnostima

teško mogla nazvati ne asnoš u, draga moja.« »Obe ali ste da me ne ete dirati. Rekli ste da biste jednako mogli iskoristiti svoje

bra no pravo kao i presko iti...« »Oh, znam ja što sam rekao«, prekinuo ju je, još se uvijek smiju i. »No to je bilo sino

i savršeno je odgovaralo istini. Ali onaj je vaš napitak u mene ulio novi život. Ono je uistinu predivna stvar. Proveo sam jednu od rijetkih mirnih no i i prekrasno se probudio uz te divne mekane obline udaljene samo za širinu jastuka.«

»Oh, tako ste neukusni!« Posjela se i bijesno ga pogledala, ali se osje ala neobi no nesigurnom. Njezino je tijelo previše spremno reagiralo, kao da nije slušalo naredbe iz mozga.

Polagano je podigao ruku i pomilovao je po golim le ima dok je sjedila kraj njega drže i vrsto navu en pokriva ispod brade. Od njegovog je dodira posko ila. »Nemojte!«

»Kako da odolim?«, promrmljao je i zaustavio dlan na dnu njezine kralješnice. Prsti su mu se opasno podvukli pod nju. »I ja sam samo od krvi i mesa, ženo moja.«

Ariel se brzo bacila na le a, izvukla mu ruku ispod sebe i još vrš e stisnula pokriva ispod brade. »Ne mogu vjerovati da ste prekršili obe anje, a imali ste drskosti red da mi ne vjerujete jer sam Ravenspeare.«

Simon se samo zacerekao. »Okolnosti se mijenjaju. A ako želite izbje i daljnje intimnosti, predlažem vam da se ustanete i naru ite mi doru ak i vodu za brijanje.«

Primaknula se rubu kreveta i bijesno posjela, navla i pokriva na sebe. Kad se dobro omotala, uspravila se. »Da se niste nikad više usudili dovoditi u pitanje moju ast, Hawkesmoore. Gdje je klju od vrata?«

Simon se samo nacerio, o ito ne osje aju i nikakvu grižnju savjesti. »Mislim da je u džepu mog ku nog ogrta a.«

Opipala je džepove ogrta a koji je ležao na uznožju kreveta. Izvukla je klju i namršteno pogledala u prozor kroz koji je blijedo sunce bacalo svoje hladne zrake. Zbog nove je pomisli zaboravila na razdraženost i sva u. » udi me gdje su psi. Obi no ne ostaju vani nakon svitanja.«

»Možda su našli kuju koja se tjera pa sada spavaju, umorni od no nog naganjanja«, natuknuo je.

Mogu e. Pokupila je svoju jaha u odoru i rublje pa krenula prema vratima. »Odjenut u se u vašoj odaji, budu i da ste vi zauzeli moju.«

im je otišla, Simon se ustao i protegnuo, zamijetivši koliko mu je noga jutros pokretljivija. Ve inom je ujutro bila uko ena kao suha koža i svako bi istezanje bilo prava agonija dok mu krv ne bi opet procirkulirala. Navukao je ku ni ogrta i prišao prozoru. Širom ga je otvorio i duboko udahnuo zrak, uživaju i u osje aju težine u svojim preponama, u brzom dotjecanju požudne krvi.

Njegova je mlada nevjesta bila uistinu ljupko stvorenje. A srdžba joj je svakako pristajala. Zakikotao se u sebi.

A tada je njegov smijeh nestao. On je nju želio, no ho e li ona ikada poželjeti njega?

GIGA JANE FEATHER


76

Helene mu se smijala kad joj je izrazio svoje sumnje. Rekla mu je da je prekrasan, unato ožiljku na licu i šepavoj nozi. No Helene ga je gledala o ima punim ljubavi i prijateljstva.

Odaja u tornju gledala je preko obrambenog jarka prema nizini isprepletenoj složenom mrežom rijeke i kanala. Krajolik je bio posut vjetrenja ama ija su se krila lijeno okretala na laganom povjetarcu. Daleko tamo prema luci King's Lyn nalazilo se njegovo imanje. Vlastelinski dvorac Hawkesmoor je bila lijepa drvena gra evina sa zelenim travnjacima koji su se prostirali do rijeke te prozorima koji su gledali na zaljev Wash. Bila je to topla obiteljska ku a, potpuno razli ita od ovog hladnog i negostoljubivog dvorca.

Kako e se svidjeti Ariel? Zatvorio je prozor. Ledeni je zrak rashladio odaju pa se sagnuo da potpali vatru. Ovaj

mjesec tobožnjeg slavlja bila je prava muka. A dok je ovdje, možda bi mogao potražiti neuhvatljivu ženu imenom Esther. »Nigdje nema pasa«, zabrinuto je rekla Ariel dok je žurno ulazila u odaju. »Zvala sam

ih i zvala i zviždala. Edgar je rekao da ih nije vidio od sino kad sam zajedno s njima otišla iz konjušnice.«

»Sigurno spavaju negdje«, rekao je. Kimnuo je glavom slugama koji su došli zajedno s Ariel donose i mu vru u vodu i pladanj s doru kom. » im se obu em, si i u dolje s vama do konjušnice.« Po eo je oštriti britvu povla i oštricu po remenu.

Ariel je uzela krišku šunke s pladnja, stavila je na komad pšeni nog kruha i polako žvakala. Šalicu je napunila pivom i popila, a potom napunila drugu za Simona. »Što u u initi ako se ne vrate prije lova?«

Simon je obrisao sapunicu s lica. Zvu ala je veoma bespomo no i nesigurno, što nimalo nije bilo nalik na Ariel kakvu je on poznavao. »Draga moja djevojko, to su dva velika psa vu jaka. Što bi im se moglo dogoditi? Nemate se za što brinuti. Psi su psi pa se tako i ponašaju.«

Ariel se napola nasmiješila. »Pretpostavljam da je tako. A još su i dvojica. Ne mogu oba upasti u nevolju.«

»Naravno da ne mogu.« Uzeo je šalicu s pivom i ispio je. »Vratit u se im se odjenem.« Uzeo je svoj štap i šepaju i krenuo u svoju odaju preko puta hodnika.

Ariel se pitala zašto ju je poštedio te muke da ga promatra dok se obla i. Nije pokazao takvu tanko utnost u drugim stvarima. Sino i preksino je pred njom skinuo svoj ku ni ogrta . Da, ali tada je bilo mra no, podsjetila se. U mra noj je odaji gorjela samo vatra. Nije vidjela ništa osim njegove pozadine i to tek na trenutak. Možda je po prirodi stidljiv.

Na tu se pomisao glasno nasmijala, a onda se sjetila da je puritanac. Hawkesmoori su bili poznati po trezvenosti, ozbiljnosti, razboritosti, kreposti i redovitom poha anju mise. Možda su vjerovali da je golotinja grešna i opasna, a možda su i ljubav vodili samo u mraku, ispod pokriva a. I nikada iz užitka, samo u cilju razmnožavanja.

No to se nekako nije uklapalo u ono što je dosad saznala o Simonu Hawkesmooru. Nije se podudaralo s onom zalutalom rukom na njezinom boku, nježnim prstima na njezinim le ima, zadirkujucem smijehu. Dosad uop e nije opazila da grofa od Hawkesmoora prije i krepost. U njegovoj je naravi bilo previše smisla za humor i razumijevanja. Njezino tijelo ne bi reagiralo na staloženost i aseksualnost puritanca. A Simon ju je silno privla io. Nije imalo smisla da to sama sebi pori e, iako bi si radije odrezala jezik nego to rekla.

»Dobro. Idemo vidjeti te vaše konje.« Njegov ju je glas s vrata prekinuo u sanjarenju pa je opet osjetila kako crveni dok je uzimala svoj plašt.

Znatiželjno ju je pogledao. »Kakve su zlo este misli uzrokovale taj plamen na vašim obrazima, Ariel?«

Rukama je obuhvatila goru e lice i ljutito rekla: »Porumenim i na najmanju sitnicu. A od vas nije nimalo kavalirski što ste to primijetili.«

GIGA JANE FEATHER


77

»Mora da je to strašno nezgodno«, rekao je s tobožnjom zabrinutoš u. »Primjerice, pretpostavljam da vas uvijek uhvate u laži.«

Nije mu se ni udostojala odgovoriti. Istina je bila da bi, kad bi izrekla neku o itu laž, njezini obrazi svima govorili istinu. Posljedica je toga bila da je izbjegavanjem odgovora usavršila umije e laganja te nikada nije izravno odgovarala na izravna pitanja koja su zahtijevala nezgodne odgovore.

»Ti vaši posebni konji, jesu li oni neke odre ene pasmine?«, upitao ju je, diplomatski promijenivši temu.

»To su arapski konji«, kratko je odgovorila. »Meni je to bezazlena razbibriga. Da radim još nešto osim šivanja finih šavova.«

»Vješti ste s iglom?«, u glasu mu se osjetio tra ak smijeha dok su prelazili dvorište. Pogledala ga je s gnušanjem, što je bio dovoljan odgovor. »Nisam ni mislio«, rekao je cere i se. Sagnuo se kad je ušao u nisku zgradu i ekao da

mu se o i priviknu na slabo svjetlo. Postariji je konjušar lagano hodao prolazom prema njima. »Jeste 1' našli pse, gospojo?« »Nisam. I i u na pašnjak i zvati ih.« elo joj je bilo naborano od brige. »Edgare, ovo

je grof od Hawkesmoora... moj suprug«, dodala je nakon kratke stanke. Edgar je kroz šiške prodornim o ima nesmiljenom oštrinom odmjerio njegovo

gospodstvo, »Želite pogledat', gospon?« »Ako smijem.« Simon je polako hodao uz pregratke i zastao kod svakoga da dobro

promotri konje. Ariel je ostala s Edgarom. »Je li ždrijebe dobro?« »Je«, rekao je, još uvijek ne skidaju i pogled s grofa. »Moj brat nije dolazio ovoga jutra?« Edgar je odmahnuo glavom. »Rek'o bi' da se još nije ni ust'o.« Ariel se kiselo nasmiješila. »Pretpostavljam da su svi kasno otišli na spavanje. Sigurno

e odgodili po etak lova.« »Je, sigurno«, rekao je Edgar jednako spokojno. »Šta vaš muž zna o životinjama?«

Glavom je pokazao na Simona koji je sada bio na drugom kraju konjušnice. Slegnula je ramenima. »Isto što i svi drugi. Oni su samo moja bezazlena razbibriga.« Simon nije mogao uti što govore Ariel i konjušar, ali je osjetio suu esništvo me u

njima, kao i to da vode važan razgovor. Zastao je i pogledao skotnu kobilu u najudaljenijem pregratku. Bila je prekrasna životinja, kao uostalom i svi ostali konji. Veoma posebni. Ariel nije pretjerivala. Ali što je tako mlado stvorenje moglo znati o umije u uzgajanja konja? A opet, sude i po njezinim rezultatima, o ito je jako dobro znala što radi.

Šepaju i je došao natrag do njih. »Veoma impresivno, draga moja. Uzgajate ih za utrke?«

Ariel je opet pocrvenjela na slabom svjetlu. »Možda«, rekla je. »Ah.« Polako je kimnuo glavom, promatraju i joj lice. »Tražite li kupce za njih?« »Oni su moji!«, žurno je rekla. »Nisam zainteresirana za njihovu prodaju. Zašto bih

bila?« Brzim je korakom otišla do jednog pregratka. »Da, zaista, zašto?«, složio se, podigavši obrvu. »Trgovanje konjima nije posao za

grofovsku k erku, a kamoli za grofovsku ženu.« Ariel nije ništa odvratila pa je nastavio dalje, poja avši malo glas jer se još uvijek udaljavala od njega. »Moramo sve pripremiti da ih prebacimo u Hawkesmoor. Tamo zasad nema konjušnice u koju bi se mogli smjestiti, ali u dati nalog da je odmah po nu graditi.«

Ariel je gledala u slamom posuti pod. Nikako nije posao za grofovsku ženu. Naravno da je to mislio. Svi tako misle. No nije mogla zanijekati velikodušnost njegove ponude. Da je uistinu udata za njega i da uistinu zajedno kre u u novi život, ova bi njegova ponuda da

GIGA JANE FEATHER


78

doli no smjesti njezine konje bila zaista velikodušna. Naravno da mu nije mogla re i da e uzalud trošiti vrijeme i novac. Kad ona jednom ode iz dvorca Ravenspeare, onda e i i na jedno posve drugo mjesto, a ne na vlastelinsko imanje Hawkesmoor.

inilo se da on eka na odgovor pa je rekla što je prirodnije mogla: »To je veoma obzirno od vas, gospodine. Jako velikodušno.«

»Nije ni najmanje. Bit e mi zadovoljstvo iza i ususret razbibrizi svoje žene«, odvratio je uz ljubazan smiješak. »Edgare, pretpostavljam da ete prihvatiti posao u mojem doma instvu? Ledi Hawkesmoor ne e mo i bez vaše pomo i. Nije li tako, draga moja?«

»Tako je«, složila se, drže i još uvijek glavu okrenutu na drugu stranu. »Ne bih mogla iza i nakraj s konjušnicom bez Edgara.«

»Tada moramo izna i rješenje s kojim e svi biti zadovoljni.« Ova je neusiljena i prirodna velikodušnost bila previše za Ariel. Zašto nije bio

pompozan i neciviliziran puritanski neotesanac kakvog je o ekivala? Zašlo je morao biti tako... tako...? Oh, bilo je to nemogu e opisati! »Ispri ajte me. Idem na ogra eni pašnjak dozvati pse.«

Brzo je prošla uz njega, ne gledaju i ga u lice i nestala na jarkom svjetlu dvorišta. Edgar se po ešao po bradi i po eo grickati slamku. Nakon nekog vremena Simon je

krenuo za Ariel. Nigdje ju nije vidio pa je po eo šepati prema vratima pašnjaka. »Ne! Ne!« Arielin je strahovit krik poricanja proparao svježi jutarnji zrak. Konjušari

su ispustili svoje metle i kante. Edgar je istr ao iz konjušnice i krenuo prema ogra enom pašnjaku. Simon je sa zebnjom u srcu opsovao svoju šepavost i prisilio se da što brže hoda prema vratima pašnjaka.

GIGA JANE FEATHER


79

Deseto poglavlje Ariel je na drugom kraju pašnjaka bila grimizan lik zgrbljen na tlu. Simon je iz daljine

uspio razabrati sivo tijelo jednoga od njezinih pasa. Prisilio se da hoda još brže, iako je trava bila gusta, mokra i prorešetana brojnim krti njacima koji su podmuklo vrebali na neodlu nu nogu ili krivo stavljeni štap. Kad se približio, razabrao je još jedno dugo sivo tijelo u travi. Osjetio je kiselinu u želucu.

Edgar je stigao do Ariel davno prije Simona. I on je kle ao u mokroj travi pokraj sivih tijela.

Podigla je pogled kad je Simon stigao. O i su joj bile užareno ugljevlje na mrtva ki blijedom licu, usne su joj bile modre, nos crven. »Kako je netko mogao ovo u initi?«, povikala je glasom punim boli i tuge. Sjedila je u travi; obje su lijepe velike glave po ivale u njezinom krilu.

Simon je odmah vidio da su životinje još žive, iako su veoma patile. O i su im bile otvorene, ali su se okretale od boli, dok im je iz usta curila zelena slina. »Što je to?«

»Otrov!«, rekla je. U glasu joj više nije bilo o aja, njegovo je mjesto zauzela ledena odlu nost. »Ne znam koje je vrste dok ne otkrijem odakle potje e. Moramo ih odnijeti u konjušnicu. Ovdje za njih ne mogu ništa u initi.« Pozvala je jednog od stajskih momaka koji su bespomo no zurili. »Time, dovezi kola. Brzo, mom e!«, viknula je ljutito kad joj se u inilo da ju nije uo.

Momak se dao u trk. Simon se nespretno sagnuo nad pse. inilo mu se da je prekasno i njegov je instinkt htio samilosno okon ati njihovu agoniju metkom. »Što biste mogli u initi za njih, Ariel? Zar ne bi bilo milosrdnije...«

»Ne, prokleti bili!«, povikala je bijesno ga pogledavši. »Ne u odustati. To su velike životinje, tijelo im je teško skoro kao i ovje je. Trebala bi im velika koli ina otrova da ih ubije. Moram nešto pokušati da ih spasim. Zar to ne shva ate?«

Prošao je rukom kroz kosu i zagledao se u žalostan prizor. Zar da takve veli anstvene životinje uginu na tako strašan na in. »Kako se to moglo dogoditi?«

»Ranulf«, srdito je rekla. »I osvetit u mu se za ovo, kunem se maj inim grobom. Poznajem simptome«, rekla je hladno. »To je arsen ili strihnin.« Cijelo je vrijeme, dok je govorila, milovala pse e glave. Glas joj je bio tih i zabrinut, kao da je izgovarala misli onako kako su joj nailazile. »Doza mora biti dobro odmjerena da bi bila u inkovita. Romulu i Remu treba doza koja može ubiti ovjeka. Možda se Ranulf prera unao. Moram pokušati!«

»Razumijem«, tiho je rekao i udaljio se. Štapom je eprkao po travi, traže i neki trag onoga što su psi pojeli. Našao ga je u jarku nekoliko koraka dalje od mjesta gdje su ležale životinje. Štapom je kao po ov joj strvini. Bila je stara i imala je neku neobi nu nijansu plave boje. Me utim, inilo se da psi nisu pojeli mnogo mesa. Možda ih je odvratio smrad.

Pozvao je Ariel da pogleda strvinu. Nakon nekoliko trenutaka pomnog razgledanja, uspravila se i rekla: »Mislim da je strihnin. Ako isprazne crijeva, možda ne e biti prekasno.« Odlu nog se izraza na licu vratila životinjama.

Stigla su kola koja je vukla stara siva kobila koja je vidjela i boljih dana. Stajala je i zabrinuto gledala dok su pse polagali na kola. Popela se da bude s njima i stavila im glave u svoje krilo.

U konjušnici je naložila momcima da pse polože na debeli sloj slame u štaglju. Nije ekala da izvrše njezin nalog, ve je otr ala u ku u kao da joj je sam vrag za petama.

»Prljavi lupeški trik«, mrmljao je Edgar sagnuvši se nad pse i stavljaju i im nježno glave na slamu. »Ti su Ravenspeari prokleti vrazi. Neka gore u

paklu!«

GIGA JANE FEATHER


80

»Oboje ste prili no sigurni tko je za to odgovoran.« Simon se naslonio na preokrenutu ba vu za kišnicu da odmori ranjenu nogu. O i su mu bile hladne kao led.

»Da«, jednostavno je odvratio Edgar. »Opaki su i pokvareni, svi oni. Šta je trik prljaviji, to im se više svi a.«

»Edgare, trebat e mi pomo .« Rekla je Ariel kad se bez daha vratila i spustila na koljena kraj životinja. Kraj njih je odložila lijevak i dva vr a iz kojih se pušila teku ina odurnog mirisa.

»Što mogu ja u initi?« I Simon se uz bolan uzdah spustio na koljena. Ariel ga je brzo pogledala. »Ovo nije posao za vas, gospodine«, rekla je. »Moram im

pro istiti crijeva od otrova. ak i ako vam ne smeta da zaprljate ruke, sumnjam da želite uništiti svoju odje u.«

»Nisam ja toliko slab koliko mislite«, odvratio je. »Edgar im može podignuti glave, a ja u im otvoriti njuške. Tada im možete uliti to sredstvo za povra anje koje ste spremili u vr u.«

»To je sol, gorušica i sena«, rekla je. Simon je napravio grimasu, ali se namjestio tako da može otvoriti njušku psa ija je

glava ležala na Edgarovoj podlaktici. Usredoto eno stisnuvši usne, Ariel je u njušku umetnula lijevak i polako ulijevala

gustu teku inu u pse a usta. Životinja se slabašno odupirala. Simon je smirivao Romula tihim pijevnim glasom i trljao mu vrat da ga prisili

progutati teku inu. Ariel je strpljivo ekala da pas proguta i posljednju koli inu teku ine. Tada je ponovno napunila lijevak. Pas je divlje kolutao o ima. Simon je znao da bi ga životinja napala da nije toliko nemo na.

I Ariel je to vidjela, ali je nastavljala tiho govoriti dok je mirnom rukom ulijevala teku inu. Simon je i dalje trljao pse i vrat i napokon je pas progutao svu teku inu iz jednog vr a.

»Odmah e po eti djelovati«, rekla je Ariel. »A sada moramo izlije iti Rema.« Postupak je ponovljen, a za to se vrijeme Romulovo tijelo žestoko gr ilo dok je

povra ao sadržaj želuca i crijeva na slamu, nemo an da se pomakne. Prljavština je prskala na sve strane, no Ariel se nije obazirala. Ostala je i dalje sjediti na slami izme u dviju životinja kad je Rem progutao i posljednju kap teku ine. Gladila im je znojne vratove i slabine i šaptala im kao da im pjeva uspavanku.

Napokon je sve bilo gotovo. Životinje su ležale zatvorenih o iju i jedva dišu i. Simon je ustao i promatrao pse, nadaju i se da im Arielin juna ki pokušaj spašavanja nije uzrokovao još više patnje.

Ona je ostala na slami drže i pse e glave na krilu. Sada su bili mirni, znoj se polako sušio na njihovoj zamršenoj dlaci. »Ne mogu ih pustiti da se odmaraju u ovakvom stanju«, rekla je. »Moramo ih o istiti i premjestiti na istu slamu.«

»Ariel, draga moja, oni ugibaju.« Simon to nije više mogao podnositi. Sagnuo se i stavio joj ruke na ramena. »Zar ne vidite? Pustite ih sada na miru.«

Ariel je tako grubo odgurnula njegove ruke sa svojih ramena da je on skoro zateturao. »Oni ne ugibaju. Mislite da ne znam što radim?« Gnjevno ga je pogledala kroz zavjesu od zapletene kose boje meda. Lice joj je bilo poprskano prljavštinom, o i sjajne od suza, elo orošeno kapljicama znoja. »Mislite da znate bolje od mene?«

Ovo ga je pitanje zaprepastilo. Prešao je rukom po zatiljku. »Znam ponešto o konjima i psima«, rekao je. »U vojsci se nau iš takvim stvarima.«

»Da, u e vas da ih ubijete, jer je to lakše i brže, umjesto da ih pokušate izlije iti«, prezirno je rekla. » Edgare, molim vas da donesete vodu. I recite Timu da u spremištu pripremi ležaj od svježe slame. Tamo psi mogu ležati preostali dio dana.«

GIGA JANE FEATHER


81

Zvu ala je toliko uvjereno da e psi preživjeti, pa je Simon skoro i sam po eo vjerovati. Bilo je o ito da Edgar ne gaji nikakve sumnje. Simon je promatrao kad su konjušar i njegova gospodarica po eli prati pse iz kante s vodom, a potom je rezignirano slegnuo ramenima, teškom se mukom spustio na tlo štaglja i uklju io u posao.

Ariel ga je brzo pogledala, ali nije rekla ništa. Kad su psi bili oprani, uzela je velik komad debelog platna i po ela ih brisati da ih što bolje osuši.

I tada su se oba para žutih o iju otvorila. U njima više nije bilo onog divljeg pogleda. Simon je zapanjeno promatrao kako im se u o i vra a razumnost. Još su uvijek bili preslabi da bi se pomaknuli, ali nije bilo nikakve sumnje da su živi.

»Edgare, pomognite mi da ih odnesem do spremišta.« Ustala je, nakvašene su suknje visjele oko nje. »Ako ga vi primite stražnji dio, ja u ga mo i primiti za glavu i ramena.«

Simon se htio usprotiviti i re i joj da nije dovoljno snažna, ali joj je više od i ega želio pomo i. Gorko se maknuo ustranu dok su starac i mlada djevojka teškom mukom nosili prvu, a potom i drugu golemu životinju u spremište na drugom kraju štaglja.

»Napravit u malo kaše od brezove kore.« Prošla je uz Simona koji je šepaju i hodao za njima prema spremištu. »Sjedit u tu s njima cijeli dan... Edgare, donesite vode. Moraju piti im se malo oporave.«

Simon je krenuo za njom, nastoje i pratiti njezin užurbani korak. »Od vas se o ekuje da sudjelujete u lovu«, blago je rekao. »I nemojte mi zbog toga odgristi glavu.«

Zastala je na kuhinjskim vratima i stavila ruku na dovratak. »Zar sam to u inila?« »Više puta.« Ugrizla se za usnu. »Tada vam se ispri avam. Bili ste veoma ljubazni što ste nam

pomogli sa psima.« »Oprostite mi što nisam vjerovao u vas.« Kimnuo je glavom znatiželjnim slugama u

kuhinji i sjeo na visok stolac pokraj pe i dok je Ariel pripremala kašu. »Dragi Bože, ledi Ariel, smrdite k'o lovac na divlje svinje!« Gertrude se odmaknula od

svojih lonaca kad je Ariel pristupila bliže k vatri. Sa zaprepaštenim je neodobravanjem odmjeravala groficu od Hawkesmoora. »Samo šta nema krvi. ini se da na odje i imate svega i sva esa. Posve je uništena.«

»Sad je gotovo«, rekla je Ariel i nehajno slegnula ramenima. »Ni njegovo gospodstvo ne izgleda ništa bolje.« Nasmiješila mu se jednim od svojih vragolastih osmijeha koji bi ga uvijek iznenadili. Sad kad su njezini psi bili spašeni, izgledala je potpuno bezbrižno.

Žalosno je pogledao svoje hla e i jaknu. »Idem te preodjenuti prije lova. Re i u vašoj bra i da ete malo zakasniti i da ete nam se pridružiti za... recimo, za pola sata?«

Zaustila je da se usprotivi, ali ju je sprije io, brzo rekavši: »Mislim da ne želite nekim ljudima pružiti to zadovoljstvo da vas vide klonulu.«

Imao je pravo. Ranulf bi se nasmiješio od uha do uha da zna koliko je bila blizu o aju. Ali e mu prisjesti ako pomisli da je njegov prljavi trik nije nimalo pogodio.

I ako ne prati Simona, ne e mu mo i uvati le a. U lovu ima mnogo prilika da se dogodi neka nezgoda.

Okrenula se prema svome kotlu, ne znaju i koji je razlog prevagnuo. »Dobro. Edgar e se brinuti za njih jednako dobro kao što bih se i ja.«

Simon je kimnuo i otišao iz kuhinje.

* * * Ranulf je kora ao Velikom dvoranom. O i su mu se sjajile od pakosti dok je ekao na

sestru koju je pozvao. Ariel se nije pojavila za doru kom pa je poslao slugu da je dovede. Je li ve pronašla svoje pse? Ili ih je još i sada tražila?

GIGA JANE FEATHER


82

»Dobar vam dan, Ravenspeare.« Ranulf se naglo okrenuo. Neiskren je osmijeh preletio preko njegovih tankih usana.

»Hawkesmoore. Niste nam se pridružili za doru kom.« »Ne, jeo sam gore«, nehajno je odvratio Simon. »Potom smo Ariel i ja otišli u šetnju.

Trenutno se preodijeva, ali me je uvjeravala da e si i za nekoliko minuta.« Pogledao je natrpanu dvoranu i uzvra ao pozdrave kimanjem i osmijesima. »Jutro je prekrasno za lov.«

»Jest«, kratko je rekao Ranulf, kriju i svoju zbunjenost. »Kre emo malo kasnije nego što smo kanili?« Simon je upitno podigao obrve.

»Pretpostavljam da je to posljedica pi a i no nog slavlja.« Ranulf ga je samo gnjevno pogledao. U glavi mu je bubnjalo kao da sam Tor udara

eki em po njegovim sljepoo nicama. Ugledao je kako mu se kroz veliko mnoštvo približava sluga kojeg je poslao po Ariel.

»Ne mogu na i ledi Ariel... mislim, ledi Hawkesmoor... gospodine. Nije u konjušnici.« Tjeskobno je gledao u svog gospodara. U dvorcu Ravenspeare nije bilo pametno ne izvršiti nalog.

»Mislim da ete je na i u njezinoj odaji«, rekao je Simon. »Imate li neku posebnu poruku za moju ženu, mom e?«

Momak je odmaknuo šiške i pogledao grofa od Ravenspearea, ne znaju i da li da odgovori ili ne.

»Nosi se odavde!« Ranulf je pucnuo prstima i momak je žurno otišao. »Pitao sam se gdje je«, rekao je Ranulf. »Od svoje sestre o ekujem da se pojavi u vrijeme jela. Ona to jako dobro zna.«

»Ah, no položaj vaše sestre se u ovome doma instvu malo promijenio«, blago je rekao Simon. »Sada ima druge dužnosti i obveze.« Nasmiješio se. »Prema svome suprugu... Siguran sam da znate o emu govorim.«

Ranulf se jako zacrvenio i bez rije i udaljio. Pridružio se svojoj bra i okupljenoj na dnu stubišta.

Simon se okrutno nasmiješio. Grof od Ravenspearea nije bio ni najmanje zadovoljan, a bit e još i manje kad naleti na vu jake kako tumaraju naokolo, što e se sigurno ubrzo dogoditi.

Ranulf je uzeo šalicu piva od sluge koji je prolazio i pogledao unutra prije nego što je otpio. Ralphove su o i bile toliko nate ene i krvave da se skoro nisu ni vidjele. Od trojice bra e samo je Roland izgledao relativno svježe, ali on nije pretjerano uživao u pi u i bio je toliko mudar da se drži umjerenosti.

»Perryjev je šumarak spreman«, tiho je rekao Roland. »Oliver je jutros provjerio. Koji e ga od nas voditi?«

»Ja u«, hrapavo je rekao Ralph i pokušao se podrugljivo osmjehnuti. »Ja u odvesti Hawkesmoora do jame, ne bojte se.«

Ranulf je prezirno pogledao svoga mla eg brata. » ovje e, u takvom stanju u kakvom si, isto sumnjam da eš vidjeti i put do Perryjevog šumarka.«

Ralph je porumenio od srdžbe. »Ja provodim više vremena na imanju od tebe, brate. Mogu zatvorenih o iju do i bilo kamo.«

Roland se nasmijao, ni ne pokušavaju i sakriti prezir prema ovom hvalisanju. »Da se radi o Ariel, složio bih se«, rekao je. »Ti jašeš imanjem otvorenih o iju jedino kad tražiš drolju koja e te opslužiti.«

Ranulf se nasmijao jednako grubo kao i njegov brat. »Istina je, ali ja ti jam im, Rolande, da ovaj momak jednako esto ide za tim poslom kao i pastuh koji se tjera na polju punom kobila.« Smijeh mu je naglo zamro kad je pogledao prema stubištu.

Ariel je lakim korakom silazila niz stube. Nosila je svoju staru zelenu odoru za jahanje

GIGA JANE FEATHER


83

koju je Doris o istila i izgla ala. Imala je svježe opranu bijelu košulju i ulaštene izme. »Dobro jutro, bra o moja.« Naklonila se. Iz svakog joj je djeli a tijela isijavalo

izrugivanje dok je pozdravljala tri gospodara dvorca Ravenspeare, »Vjerujem da ste proveli mirnu i odmornu no .«

»Gdje su ti psi?«, upitao je Ranulf. »Obi no su ti te proklete životinje uvijek za petama.«

i su joj zasjale, a potom je mirno rekla: »Oh, u konjušnici su s Edgarom. Sino si naredio da moraju biti podalje od tebe pa sam pomislila da e biti najbolje da ne idu s nama u lov. Sigurno ne bi htio da se pomiješaju s tvojim hrtovima?« Nakrivila je glavu na jednu stranu, kao da se dvoumi.

Ranulf je sam namamio pse do otrovane strvine. Ostavio ih je dok su njuškali i slinili oko mesa. Nije bilo mogu e da su živi i zdravi i zatvoreni u konjušnici. Što je to, do vraga, pošlo po zlu?

Stisnutih se usana okrenuo na peti i izašao iz predvorja u dvorište gdje su lovci ekali na pokret. Tješio se mišlju da psi ne e biti toliko velik problem ako pijani Ralph uspije dobro obaviti svoj posao. Ako ga dobro obavi, grof od Hawkesmoora ne e se danas živ pojaviti iz Perryjevog šumarka kad ga se jednom namami u njegov gustiš.

* * * »To je veoma zadovoljavaju a vijest, madam Marsham.« Kraljica Ana je kimnula

svojoj novoj miljenici. »Mora da je to bilo krasno vjen anje.« Lakomo je srknula iz zdjele s oštrigama pirjanima u pivu. Nije se obazirala na žlicu, ve je svojim debelim kratkim prstima obuhvatila srebrnu zdjelu i prinijela je ustima. Teku ina joj je kapala s brade. Madam Marsham je presavila pismo koje je pro itala o vjen anju grofa od Hawkesmoora i ledi Ariel Ravenspeare. Ponudila je kraljici ubrus od lanenog platna. Njezino se Veli anstvo nije obaziralo na ponudu.

»Ledi Dacre je najpouzdanije dopisnica. Podsjetite me da joj poklonim kakvu tri ariju kad se vrati u London.« Kraljica je pregledavala hrpu složenca od kopuna i riže. Grickala je jedan od ukrasnih badema dok je uranjala žlicu u jelo. »Ovo je izgleda prili no ukusno.« Punih je usta otpila velik gutljaj okrepljuju eg vina iz kristalne aše i prstima posegnula u posudu s graškom u mahunama. Sisanjem je iz mahuna izvukla slasna zrnca graška dok joj je njihov umak kapao po podbracima.

Sarah, vojvotkinja od Marloborougha, okrenula je glavu s grimasom gnušanja. Iako više nije obavljala dužnost prve kralji ine dvorske dame, jer je to sada bila madam Marsham, kraljica je još uvijek nije potpuno otpustila iz svoje službe. Lišena mo i koja joj je služenje kraljici inila podnošljivijim, sada je teško prikrivala fizi ku odbojnost prema svojoj vladarici.

»Na kakvu nagradu mislite, Vaše Veli anstvo?« upitala ju je. »Možda na ipkanu maramicu? Ili možda na lepezu?« Glas joj je bio pun zlobe. Kraljica je bila poznata po svojoj škrtosti. No kraljica nije ni zamijetila zlobu, ve je razmišljala o njezinim prijedlozima dok je dalje nastavila sisati grašak iz njegovih maslacem natopljenih mahuna.

»Maramica je dobra zamisao«, objavila je i posvetila svoju pažnju slastici od meda i badema. »Odaberite jednu iz mog ormara, madam Marsham. Jednu od prošlogodišnjih, ali pazite da ipka ne bude rasparana.« Strpala je punu žlicu ljepljive slastice me u masne usne i na trenutak zašutjela dok su se njezine bezube desni borile sa slatkišem. Otpila je još jedan dugi gutljaj da pripomogne procesu.

Sarah je maknula prljavi podbradnik Njezinog Veli anstva i stavila joj isti. Prljavi je predala najmla oj dvorskoj dami. »Možda biste mogli i novoj grofici od Hawkesmoora dati vjen ani dar, gospo«, predložila je medenim glasom.

GIGA JANE FEATHER


84

Kraljica ju je naduto pogledala. »Imala sam dojam da sam nevjestu ve darivala.« Njezino Veli anstvo više nije bilo voljno prihva ati prijedloge vojvotkinje od Marloborougha.

»To je bio zaru ni ki dar, gospo.« Sarah joj se ironi no naklonila, ali je samo njezina suparnica mogla naslutiti koliko je vojvotkinja bila gnjevna što je izgubila mo . »Haljina i ogrlica od topaza. Naravno, to je bilo veoma velikodušno od vas,« dodala je, »no nešto što bi bilo darovano u ast vjen anja još bi više pokazalo svu dobrotu Vašeg Veli anstva.« Opet se naklonila. »A ako bi takav dar stigao za vrijeme svadbenih sve anosti - tamo je, mislim, dvije stotine uzvanika - ljubaznost i obzirnost Vašega Veli anstva bila bi veoma zapažena.«

Sarah je ekala i budno promatrala kraljicu kako razmišlja. Kraljica je mahnula rukom da joj se opet napuni aša. Ovime je Sarah samo iskušavala da li još uvijek ima ikakvog utjecaja na nju, a svako bi prihva anje njezinih prijedloga bila velika pobjeda nad madam Marsham. Sarah je to no znala na koji na in radi kralji in um. Mali dar pred velikom publikom postigao bi golemi u inak uz veoma malo truda.

»Dobro, možda«, napokon je rekla kraljica. »Razmislit emo o tome.« Sarah je sakrila svoj osmijeh.

GIGA JANE FEATHER


85

Jedanaesto poglavlje Jutarnji je lov ve inom prošao bez ikakvog ulova pa se Ariel malo odvojila od

glavnine jaha a. Na svojoj je bra i tražila naznake kakve nepodopštine koju su smislili, ali je vidjela samo da su razdraženi što nema plijena. Ako su i smislili neki ubojit plan za svoga gosta, inilo se da ga ne e ostvariti dok sredinom jutra ne završi piknik.

»Zašto da jašeš sama, cvjeti u?« Prišao joj je Oliver i nasmiješio joj se. Prije bi od tog osmijeha Osjetila malaksalost u nogama, a sada je samo vidjela koliko je površan, kako mu

i ostaju ravnodušne i hladne, kako mu nasmiješene usne imaju neku prora unatost. »Više volim biti sama.« »Postala si veoma neljubazna«, progun ao je, još se uvijek smiješe i istim osmijehom

za koji je bio uvjeren da e otopiti njezin led. »Sad sam udata žena.« Bila je odlu na da ne izgubi kontrolu nad sobom. Odgovarat e

mu jednako mirnoi ljubazno kao što bi to u inio Hawkesmoor, ne obaziru i se na njegove bradate i sugestivne komentare.

»Ah, cvjeti u, duboko si me povrijedila«, jadikovao je i stavio svoju ruku na njezinu. »Kako si mogla tako brzo zaboraviti koliko smo uživali jedno u drugome? One predivne no i... Tako se živo sje am vremena kad si me ekala na mjese ini, odjevena kao dje ak zato što sam ti rekao...«

»Olivere, tvoja me sje anja nimalo ne zanimaju«, prekinula ga je. Osjetila je vru inu u obrazima kad se prisjetila te no i.

»Oh, ali ona te moraju zanimati, cvjeti u. Misliš da ne mogu pro itati tvoje lice? Misliš da ne mogu na njemu uo iti tvoju požudu?«

Okrenula je konja i kasom se udaljila od njega da ne do e u napast i to no mu kaže što misli. Sada je na svoju žudnju za Oliverom gledala samo kao na na in svoga ponižavanja. Bio je nespretan i neobziran ljubavnik pogana jezika i potrebe da dominira. Od pomisli da je svojevoljno sudjelovala u njegovim igricama, od gnušanja joj se okrenuo želudac. Ali tada nije znala ni za što bolje. Kako je i mogla, vidjevši sve ono što je gledala i uvši ono što je slušala svakoga dana svoga života pod krovom svoga brata? No Hawkesmoor ju je sada pri-silio da na sve gleda drugim o ima.

Odjednom su joj se u o ima pojavile suze dok je jahala udaljavaju i se od ostalih lovaca. Osje ala je na svome licu ledeni vjetar koji joj je isušivao slane suze koje su joj se slijevale niz lice i od kojega su je boljele uši. Ona nikad nije plakala. Plakanje je bilo znak slabosti koju ona sebi nije nikad dopuštala. Što joj se, onda, sada doga alo? Nije valjda da ju je pogodila Hawkesmoorova kritika? Zašto bi ona marila što Hawkesmoor misli o njoj?

Ali je marila. Htjela je da taj muškarac ozbiljnog ponašanja, veselih usana, unakaženog izgleda i priro ene nježnosti skrivene ispod snažne tjelesne gra e ima dobro mišljenje o njoj.

Ta ju je spoznaja zbunila i toliko rasrdila, da je odjahala daleko izvan vidokruga ostalih jaha a da se smiri i pribere.

Simon ju je vidio kad se udaljila galopom, ali je odolio potrebi da je slijedi. Pitao se što joj je to rekao Oliver Becket. Sude i po Becketovom mrzovoljnom izrazu kad se vratio grupi jaha a, razgovor nije tekao po njegovom planu.

Kad su stigli do mjesta predvi enog za piknik, Ariel je ve bila tamo. Sjahala je i provjeravala pripreme tako mirno, kao da je cijeloga dana ništa nije uznemirilo. Dugi su stolovi bili postavljeni ispod drve a, pe i na ugljen dodatno su zagrijavale hla» dni zrak uz velike loma e na kojima su se pekli odojci. Miris pe ene svinjetine i za injenog vina širio se na svježem hladnom zraku.

GIGA JANE FEATHER


86

»Ovo je bilo samo prokleto gubljenje vremena«, izjavio je Ralph uzimaju i pehar kuhanog vina sa stola.

»Koliko se sje am, brate, ti si se trebao pobrinuti da bude dovoljno jelena«, jetko je odrezao njegov najstariji brat. »Ali mislim da si bio previše pijan da to u iniš.«

Ralpha je oblilo tamno rumenilo. »Ne mogu ja sve raditi sam. Ti i Roland se lijepo zabavljate na dvoru, a meni ostavite sve...«

» Glupan!«, promrmljala je Ariel. I ona je, jednako kao i njezina bra a, znala da bi imanje propalo da se ona ne brine za njega. No oni to nikad ne bi priznali. A to je bio i jedan od razloga zbog kojeg nisu htjeli da ikada napusti Ravenspeare.

Stresla se od hladno e pa je otpila velik gutljaj toplog vina. »Ranulfe, što misliš o mojim konjima?« Prešla je preko livade i približila se bra i. »Edgar mi je rekao da si više puta bio u konjušnici.«

Ako Ranulf i nije uo, Simon je zamijetio napetost u ovom pitanju. Primaknuo se bliže.

»Lijepo ti to radiš«, srda no je odvratio Ranulf, možda i previše srda no. Skrenuo je pogled ustranu kad je zagrizao u maslacem debelo namazanu poga u.

»Kad ih sljede i put budeš htio posjetiti, obavijesti me«, nastavila je Ariel. »Ako imaš neka pitanja o pasmini ili planu uzgoja, ja u ti vjerojatno bolje odgovoriti od Edgara.«

»Nimalo me ne zanimaju pojedinosti tvoje male razbibrige, sestro.« Nasmijao se kao da je takvo zanimanje malo vjerojatno. »Samo se želim uvjeriti da ne pretjeruješ. Imanje ne može financirati svaku tvoju želju i hir.«

»Ja to niti ne o ekujem, gospodine.« Ariel nije ni najmanje rasrdio njegov nepravedan komentar. Ali ju nije niti zavarao. Ranulfovo zanimanje za njezine konje nije bilo bezazleno. No barem je ždrijebe bilo izvan njegovog dohvata, a za tjedan e dana tisu u gvineja biti u njezinom džepu.

Ova joj je pomisao pružila utjehu u danu koji je dosad bio bijedan kao koliba skuplja a treseta dolje u mo vari.

Sjetivši se da je Ariel rekla kako želi svoju bra u držati podalje od arabera, Simon se pitao je li ju Ranulfov odgovor zadovoljio. Nije pokazivala nikakve naznake uznemirenosti. Sada je usmjeravala kuhare i sluge kamo da odlože velike pladnjeve s pe enim odojcima, dimljenim pastrvama i jeguljama, pitama i kola ima, košarama kruha i zdjelama povr a.

Ovo je bila prava elizabetinska gozba pod vedrim zimskim nebom. Vr evi piva, malvazije i rajnskog vina kružili su naokolo po klupama dok je skupina plesa a zabavljala društvo. Ariel nije sjela na klupu kraj svoga muža, ve je ostala na nogama i nadgledala sluge, naizgled toliko zaokupljena brigom za uzvanike, da nije imala vremena da se i sama okrijepi.

Simon ju nije ni pokušao nagovoriti da sjedne kraj njega. Razgovarao je sa svojim prijateljima, jeo i pio kao i svi drugi i izgledao kao da uživa u ovoj zabavi na otvorenome.

»Ako namjeravamo uloviti jelena ovog poslijepodneva, najbolje bi bilo da odmah krenemo, Ranulfe«, rekao je jedan postariji gost i štucnuo. »Sunce je ve iznad brda.«

Ovo je svima bio znak za pokret. Muškarci su nestali iza drve a, a žene se okupile iza grmlja. Ariel je nadgledala konje. Konjušari su ih ve prije nahranili i napojili, a sada su ih odvezivali i pripremali za jaha e.

Ralph je stajao kraj Hawkesmoorovog nezgrapnog šarca. Držao je ruku na životinjinim sapima kao da ga gladi. Ariel se približila. Ralphovi su prsti bili na kolanu. Stala je malo podalje, ne mi i se i promatraju i brata kako odvezuje kolan, stavlja ruku izme u konjskog trbuha i remena, opipava sedlo, smiješi se i odlazi zovu i glasno svoga konja.

Ariel se približila šarcu. Po ela je otkop avati kolan. »Ariel, što to radite s mojim konjem?« Glas ju je toliko prepao da je posko ila, osje aju i krivnju i naviranje izdajni kog

GIGA JANE FEATHER


87

rumenila u obraze. »Provjeravam kolan.« Simon se ozbiljno zagledao u nju. »Mislim da se moj konjušar za to ve pobrinuo.« »Možda mu je nešto promaknulo«, rekla je još uvijek purpurno crvena. »Meni se

inilo kao da je malo labav, no vi možda volite jahati na labavom sedlu.« Udaljila se, ostavljaju i namrštenog i zbunjenog Simona koji je zavukao ruku izme u životinjinog trbuha i remena.

Kolan je uistinu bio labav. Ali kako je Ariel to mogla znati? Je li ga ona odvezala? Ono je rumenilo krivnje govorilo nešto. Svoje je zlodjelo prikrila time što ga je upozorila.

Simon je zategnuo kolan i nespretno se popeo na konja. Je li ga namjeravala zbaciti s konja? Nije mu izgledalo vjerojatno sude i prema onomu što je znao o njoj. No ona je bila Ravenspearica, žalosno se podsjetio. Oni su bili navikli na prljave trikove.

Pa ipak mu je bilo teško povjerovati kad se sjetio njezine tuge zbog otrovanih pasa, kako mu je sino ponudila pomo da mu ublaži bol u nozi, njezinog vragolastog kikota i živahnog smijeha. No naga ao je da je njegova nevjesta mnogo više od onoga što je on dosad naslutio. Skrivala je neke velike tajne koje on nije uspio doku iti. Možda je u mra nim dubinama njezine duše vrebao osvetoljubivi ravenspearovski duh. To ga nimalo ne bi iznenadilo.

Ove uznemiruju e misli prekinuo je prodoran zvuk lova kog roga. Skupina je jurnula prema drve u iskrivljenom od vjetra u dnu livade, tik iznad nasipa. Krdo jelena istr alo je na istinu kad su psi jurnuli u šumarak.

Simonov je konj preletio nasip, jurio dolje duž potoka i popeo se na nasip s druge strane. Jeleni su tr ali po istini, psi su jurili za njima.

»Hawkesmoore! Slijedite me ako namjeravate kojega ubiti!« Lord Ralph Ravenspeare jahao je uz njega i dobacio mu podrugljiv izazov. »Ili se možda bojite riskirati, šurja e?« Sitne su mu o ice bile pune prezira. »Puritanci su uvijek tako oprezni!« Skrenuo je svoga konja udesno, podigao bi u znak prezrivog pozdrava i jurnuo preko istine prema udaljenom šumarku.

Simon je oklijevao samo trenutak. Da je bio staloženiji, ne bi se ni obazreo na drskost ovog mladog neotesanca, ali mu je za danas ve bilo dosta Ravenspeara. Skrenuo je šarca za Ralphovim vrancem. Psi su u punom trku tjerali lovinu prema livadi na drugom kraju šumarka. Simon je vidio da e prije sti i na livadu ako presje e kroz šumarak. Me utim, inilo se da nitko drugi ne vidi prednost tog puta.

Kad se zapleo u prve niske grane, shvatio je zašto nitko nije krenuo ovim putem. Ralph se sagnuo tik uz konjski vrat. O ito je dobro poznavao sve opasnosti koje su vrebale u šumarku, žalosno je pomislio Simon. Sagnuo se na vrijeme da izbjegne granu koja se pružala iznad uske staze. Nije se više ni usudio podizati je sa šar eva vrata dok je prolazio ispod niskih, gusto isprepletenih grana i dok su ga sitne gran ice i liš e šibali po zatiljku.

Šumarak ne može biti tako velik, pomislio je. Ralph se vjerojatno nadao da e ga prve grane u šumarku izbaciti iz sedla. A ako mu istovremeno još sklizne i sedlo, naravno...

Podigao je glavu za centimetar da pogleda naprijed i vidio da na stazi ispred njega više nema Ralpha. Simonov je konj nastavio dalje juriti istim tempom po stazi koja je sada bila toliko uska da se gotovo nije ni vidjela. Iznad njega su bile isprepletene guste krošnje; zvukovi ostalih lovaca prigušeno su dopirali s desne strane.

Njegov je konj odjednom izbio na malu istinu. S uzdahom olakšanja je podigao glavu. Što prije ode s ovog zabitog mjesta, to bolje. Tada je zgroženo ugledao kako se, napetih miši a u skoku, pred njim u zrak uzdiže Arielina ri a kobila.

Njegov se šarac propeo, preplašivši se druge životinje koja je blizu njega letjela kroz zrak. Nakon tog jednog užasnog trenutka, kobila je spustila prednje noge na metar od šarca koji je divlje kolutao o ima. Ariel je ostala bez šešira i kosa joj je poispadala iz igala. Lice joj

GIGA JANE FEATHER


88

je bilo mrtva ki blijedo -i trebalo je biti, gnjevno je pomislio Simon, dok je pokušavao smiriti svoga konja i okrenuti ga dalje od zadihane kobile. Osjetio je malaksalost u nogama nakon onog jednog trenutka užasa.

»Kakva je to, do vraga, bila akrobacija?«, upitao ju je kad se napokon sabrao. »Jeste li sasvim poludjeli?«

Ariel je teško disala. Odmaknula je pramen kose sa znojnog ela i ogledala se po istini.

»Zašto ste krenuli za Ralphom?« »Ponudio se da e me voditi. On poznaje teren. Zašto ga ne bih slijedio?« »Zato jer je pokvarena, podmukla i pijana zmija«, jezgrovito je rekla. » im sam

vidjela da kre ete za njim, znala sam da se radi o nekom triku. A kad se pojavio na istini bez vas, bila sam sigurna da vam se nešto dogodilo. Gotovo je nemogu e jahati kroz Perryjev šumarak jer su grane veoma nisko.«

»Primijetio sam«, suho je rekao. »A ni odvezano sedlo ne bi pomoglo.« »To no tako.« »Pretpostavljam da niste vi odvezali remen?«, upitao ju je jednako suho kao i prije. Pocrvenjela je, a zatim problijedjela. »Naravno da nisam! Kako možete i pomisliti

nešto takvo?« Zamišljeno ju je gledao. »Ne znam na ijoj ste sirani, Ariel. Što bih trebao misliti?« Nijemo se okrenula od njega, sjahala s kobile i otišla do sredine istine gdje se nalazila

velika hrpa grana, kao da je složena za loma u. Uzela je velik komad drva i preko ramena mu rekla: »Gledajte ovo.« Bacila je drvo na sredinu hrpe.

Hrpa se srušila i nestala pod zemljom. »Lijepo, ha?« Vratila se do njega. »To je stara tresetna jama. Ima ih posvuda, ostale su nakon što je završeno isušivanje mo vare. No vi, naravno, to znate, jer ste ovdje odrasli?«, podrugljivo je podigla obrve.

Simon je samo kimnuo. Ralph ga je namjeravao namamiti u ovu rupu. Njegov bi se konj koprcao, sedlo bi skliznulo, a on, bogalj kakav je bio, tek bi se udom uspio spasiti iz ovog pustog šumarka. Spasio ga je njezin lu ki skok preko skrivene jame i to u posljednjem trenutku.

»Je li vam to odgovor na vaše pitanje, gospodine?« Još ga je uvijek promatrala s jednako podrugljivo podignutim obrvama.

Stisnutih se usana popela na svoga konja. »Ako iza ete iz šumarka istim putem kojim ste došli, ne ete više nai i na klopke«, hladno je rekla, podbola kobilu da opet presko ila jamu i nestala me u drve em.

Oh, ne, ne eš, odjednom je ljutito pomislio Simon. Možda nije bila spremna da ga gleda kako umire od ruke njezine bra e, ali nije bila spremna niti da mu postane prava žena. Spasila mu je život zato što je bila asna, jednako kao što je spasila i živote svojih pasa, ali mu nije htjela pružiti ništa drugo.

Natjerao je konja da i on presko i podmuklu jamu pa krenuo za njom kroz šumarak. Izašao je na sivo poslijepodnevno svjetlo i ugledao kako lova ka družina nestaje na udaljenoj livadi. Oštar mu je vid bio jedina fizi ka prednost koju je imao i koja se još više poboljšala tijekom godina ratovanja, dok je neumorno promatrao povla enje vojnika. Ariel nije bila me u lovcima.

Odjahao je do vrha malog humka i pogledao ravni arski kraj. Jedna je jedva vidljiva osoba jahala prema dvorcu Ravenspeare koji je stršio ispod

obla nog neba. inilo se da ne jaše velikom brzinom. Krenuo je za njom. Kad se malo približio, ona se samo osvrnula i odmah ubrzala.

Simon nije ni pokušao uhvatiti njezin tempo. Vra ala se u dvorac. Tamo e je na i bez ikakvih problema.

GIGA JANE FEATHER


89

Kad je dojahao do konjušnice, nije bilo ni traga ni Ariel niti njezinom konju. Vjerojatno je došla puno prije njega pa joj je konj ve bio u konjušnici. Sjahao je, predao uzde konjušaru koji je ekao i otišao u štagalj. Dok je šepaju i ulazio i lupao štapom po kamenom podu, uo je kako Ariel i Edgar razgovaraju na drugom kraju, u spremištu.

Ariel ga je pogledala kad je stigao, ali ga nije pozdravila. Bila je sagnuta nad psima koji su još ležali na slami, otprilike u istom položaju u kojemu su ih i ostavili nekoliko sati ranije. Me utim, o i su im bile otvorene i inilo se da lakše dišu.

»Kako su?« Simon se svom težinom oslonio na štap kad je pogledao pse. Edgar mu je odgovorio: »Mislim da e se izvu ', gospon. Nisam ih uspio natjerat' da

jedu i sve dok ne jedu ništa nije sigurno, al' ja se nadam.« Ariel se uspravila i poravnala suknju. »Obavijestite me ako se bilo što promijeni,

Edgare.« Otišla je, hodaju i previše brzo da bi Simon mogao držati korak s njom. »Malo ste se posvadili s ledi Ariel?«, upitao ga je Edgar sjede i na petama i biraju i

so nu slamku s pse eg ležaja. Zamišljeno ju je žvakao promatraju i grofa prodornim i prijateljskim pogledom.

»Vaša gospodarica ne voli uti neugodne stvari«, odvratio je Simon uz kiseli osmijeh. Edgar je kimnuo i ispljunuo slamku, a potom potražio novu. »Svi su Ravenspeari tak'i.

No re ' u vam nešto o ledi Ariel: možda zna katkad bit' otresita, al' se nikad dugo ne ljuti.« Prinio je kantu vode Removim ustima kad je pas podigao svoju tešku glavu.

Simon se zadržao još malo, potom se pozdravio i šepaju i krenuo prema dvorcu. U golemoj je Velikoj dvorani vladala neobi na tišina. Vatre su gorjele, stolovi su bili postavljeni za ve erašnji banket, sluge su užurbano hitale za svojim poslom, no mjesto je unato svoj toj zaposlenosti izgledalo kao da eka na nekoga.

Prešao je dvoranu i popeo se stubištem. Ispred Arieline je odaje oklijevaju i zastao. Podigao je ruku da pokuca, a zatim odlu io da ne e. Nije dolazio u mirovnoj misiji. Kvaka se pomaknula u njegovoj ruci i vrata su se otvorila.

Ariel se ljuljala u stolcu za ljuljanje kraj vatre, drže i jednu nogu na ogradi kamina i zagledavši se u vatru. Naglo je okrenula glavu kad su se otvorila vrata. O i su joj na trenutak bile bezizražajne, a zatim se u njih vratio život i prepoznavanje.

»Htio sam kucati, ali sam se bojao da me ne biste pustili«, rekao je Simon. Tiho je zatvorio vrata za sobom i okrenuo klju . »Više bih volio da nas ne uznemiruju«, objasnio joj je i naslonio se na zaklju ana vrata.

Ustala je i pogledala ga u lice. Ništa nije rekla, ali je u njezinim o ima vidio da zna zašto je došao. Stavila je ruku na naslon stolice, a on je vidio koliko je vrsto stisnula glatko i istrošeno drvo.

»Ariel, držim da je došlo vrijeme da konzumiramo ovaj brak.« Napravio je jedan korak. Ona se još uvijek nije niti pomaknula.

»Dali ste mi svoju rije .« Glas joj je zvu ao škripavo, kao da ga dugo vremena nije koristila. O i su joj se smra ile, iako je rumenilo nestajalo iz njezinih obraza.

»Onda sam krivokletnik«, ozbiljno je odvratio i prišao joj. Primio ju je za ruke. Bile su hladne poput leda; uko eno i beživotno su po ivale u njegovima. Podigao ih je do svojih usana i nježno joj poljubio vrhove prstiju. Osjetio je kako su joj ruke zadrhtale u njegovom toplom stisku. »Ariel, volio bih imati pravu suprugu. Volio bih da se vežete uz mene kao što se žena veže uz svojega muža. Tako u se i ja vezati uz vas.«

I dalje je šutjela, ali nije povukla svoje ruke iz njegovih. Držao ju je za ruke i nježno upitao: »Pristajete li na to, Ariel?«

Zatvorila je o i i samo kratko pomaknula glavu, što je moglo zna iti svašta. Pustio joj je ruke i kažiprstom joj prešao preko stisnute vilice. Jagodicom palca prešao joj je preko usana, a ona je zadrhtala od te nježnosti. A on nije znao je li to od užitka ili odbojnosti.

GIGA JANE FEATHER


90

Odvezao joj je visoki ovratnik i skinuo ga. Otkop ao je dugmad njezine jaha e jakne i skinuo je s njezinih ramena. Kad ona nije pokušala iz rukava izvu i ruke, stao je iza nje i skinuo joj jaknu. Stavio je ruke na njezina ramena i okrenuo je prema sebi.

»Zar mi uop e ne kanite pomo i?« Iz glasa mu je nestala nježnost; u njemu je bila samo nepokolebljiva odlu nost.

»Zašto bih?« Stisnuo je usne; pogled mu je otvrdnuo. Ožiljak se veoma isticao na njegovom

blijedom licu. »Onda, dobro.« Po eo joj je brzo i vješto otkop avati košulju. »Zašto se mu ite sa svim tim?«, jetko ga je upitala. »Za silovanje nije potrebno biti

posve gol, zar ne?« Zaškrgutao je zubima. Sada je na njemu bio red da ništa ne kaže. Nije se ni pokušala

oduprijeti kad joj je svukao košulju. Grudi su joj bile blijede izbo ine ispod tankog platna potkošulje. Gole su joj ruke bile vitke, no ipak mekano zaobljene, a on je silno želio prije i po njima svojim rukama, staviti usne u slatku udubinu s druge strane njezinog lakta. No on nije vodio ljubav sa svojom ženom. Njegovu ženu uop e nije zanimalo vo enje ljubavi. On je samo izvršavao svoje bra no pravo.

Otka io je kukice na struku njezine suknje, žalosno zahvalan na tomu što mu je ženska odje a bila dovoljno poznata da ne petlja. Suknja joj je pala oko gležnjeva. »Skinite izme«, rekao joj je i pokazao rukom na izuva za izme.

Slegnula je ramenima, ali ga je poslušala. Potom se odmaknula ustranu da i on može initi isto. Sklopila je ruke i promatrala ga kad se po eo svla iti. Skinuo je jaknu i zbacio

košulju, a tada je posegnuo za kop om remena. Oklijevao je, sada toliko svjestan vitkog tijela odjevenog u tanku potkošulju i hladnih sivih o iju koje su ga promatrale. Poslijepodnevno je svjetlo nestajalo, ali još nije bilo dovoljno mra no da se upale svije e, tako da je prostorija bila još uvijek svijetla.

Stisnuo je usne i otkop ao remen te ga položio preko naslona stolice za ljuljanje. Bodež u koricama udario je po drvenim pre kama. Bacio je još jedan pogled na svoju ženu i zaprepašteno uo io da joj o i više nisu bile beživotne. Sada su blistale od znatiželje i još ne ega. No tada je naglo okrenula glavu i usredoto ila se na sliku nekog seoskog pejzaža na suprotnome zidu.

Simon je povukao hla e dolje, ali je morao sjesti da bi ih posve skinuo s nogu. Skinuo je i arape, a potom se uspravio. Donje su ga e još uvijek skrivale njegovu ranjenu nogu, no muškarac u donjim ga ama izgledao je strašno komi no. Bolje da ona ustukne od odbojnosti prema njemu nego da mu se smije zbog dugih ga a. Odlu no je skinuo i posljednji dio svoje odje e.

Ariel je opet okrenula glavu prema njemu. Osjetio je kako njezin pogled klizi po njegovom tijelu, kako sve vidi. Užasno unakaženu nogu, veliku izbo inu erekcije. Na jagodicama joj se pojavilo rumenilo, u o ima joj se pojavio onaj izraz -izraz koji nije mogao identificirati. Ili nije vjerovao da bi mogao.

»Do ite.« Napravio je dva koraka da joj se približi. Glas mu je bio ljubazan. Bio je srdit što ga prisiljava na ovo, ali i veoma uzbu en zbog njezine golotinje, svježine njezine mladosti, gipkog i uspravnog tijela.

Stavio je ruku na njezino rame i drugom joj rukom dodirnuo grudi preko potkošulje. Toplina njezine kože bila je jednako opojna kao i miris njezine kose. Odvezao je vrpce potkošulje i rastvorio je. Rukom joj je obuhvatio jednu dojku. Savršeno je pristajala u njegov dlan. Palcem joj je okrznuo bradavicu i iznena eno uo io da je o vrsnula pod njegovim dodirom.

Pogledao ju je u o i. Stajala je posve mirno i jedva dišu i, zagledana u sliku preko njegovog ramena. No osjetio je kako joj se koža ovlažila kad joj je drugom rukom obuhvatio i

GIGA JANE FEATHER


91

drugu dojku. Mekano i podatno meso ispunilo ga je užitkom. Dojke su se uspravile na njezinom vitkom tijelu, tako vrste, a ipak tako ranjive. Lagano su zadrhtale pod njegovom rukom.

Skinuo joj je rastvorenu potkošulju s ramena i ona je ostala stajati gola, samo u arapama i podvezicama iznad koljena. Rukama joj je prelazio po bokovima, po udubljenju

njezinog struka, preko širine kukova. Još se uvijek nije ni pomaknula, a on je mogao osjetiti toplinu njezine kože, osjetiti bu enje osje aja duboko u njoj. O i su joj bile zatvorene, a usne vrsto stisnute. Znao je da je vrsto odlu ila ne obazirati se na njegovu i svoju prirodnu

reakciju i uživati. Pa, neka joj bude. Povukao ju je bliže krevetu pa se srušila na le a pod silinom

njegove ruke. Srditost zbog njezine nepopustljivosti borila se s njegovom požudom dok je gledao njezino bijelo tijelo rašireno na prekriva u. I dalje nije htjela otvoriti o i.

Ozbiljnog se lica Simon popeo na krevet. Rukom je prešao preko njezinoga tijela, nadaju i se da e uo iti neku naznaku pristajanja, no ona mu nije pružila ništa. Raširio joj je noge i kleknuo me u njih. Dodirnuo ju je i nježno razdvojio njezino središte, nailaze i na vlažnost i ote enost, na želju. I u tom je asu njegova ljutnja nestala.

»Vi ste najnepopustljivija mala vještica, Ariel«, izjavio je glasom u kojemu se osjetila šaljivost.

Podvukao je ruke pod njezinu stražnjicu i podigao je, a potom je duboko zaronio u nju. Osjetio je kako joj je cijelo tijelo zadrhtalo i stisnulo se oko njega. Pogledao joj je lice. O i su joj još uvijek bile vrsto zatvorene, usne potpuno stisnute.

Nasmiješio se i pitao koliko e se ona uspjeti dugo suzdržavati od vlastitog užitka. Rukom joj je pogladio zategnuti trbuh i miši i su se pomaknuli. Na trenutak je zagrizla donju usnu, a zatim se opet prepustila pasivnosti. Povukao se. Zadržao se na samom ulazu u njezino tijelo. Osje ao je njezinu napetost, unutrašnji su joj miši i podrhtavali, oživjela je veoma mekana i osjetljiva koža njezinog najskrovitijeg dijela. vrsto ju je obuhvatio za stražnjicu i opet uronio. Ovoga je puta uo kako je tiho uzdahnula kad je punom dužinom ušao u nju.

»Otvorite o i, Ariel«, naložio joj je i opet se povukao beskona nom sporoš u. Tvrdoglavo je i dalje držala o i zatvorenima. »Ne popušta ni centimetra«, promrmljao je, ali na na in kao da ga to zabavlja. Izvukao

se sasvim iz nje i tada su joj se odmah otvorile o i. U njima je vidio toliko zaprepašteno iznena enje, da se zakikotao.

Posegnuo je iznad glave i izvadio jastuk, podigao joj kukove i stavio ga ispod nje. »Trebat e mi obje ruke,« rekao joj je, »a htio bih da ste mi namješteni pod malim kutom.« Vidio je kako je zaškrgutala zubima i nacerio se. Kleknuo je da smanji pritisak na ranjenu nogu i opet kliznuo u nju. Kad je bio duboko u njoj i kad je osjetio kako joj se miši i stežu oko njega, po eo se prstima igrati njezinim ukru enim i nabreknulim malim pupoljkom, dok je drugu ruku podvukao pod nju, do rascjepa na njezinoj stražnjici.

Propela se, kukovi su joj se pridigli u luk, miši i trbuha i bedara zategnuli su joj se kao koža na bubnju. Osjetio je kako i njemu nadolazi vrhunac. Suzdržavao se, žile na vratu napregnule su mu se od napora, znoj mu je izbio na elu. Polako je maknuo prste s njezine stražnjice i lagano pomilovao osjetljivu meko u koja je okruživala njegovo meso. A kad se njezino tijelo zatreslo, predao se svom vlastitom užitku.

* * *

Nekoliko minuta kasnije, Ariel je došla potpunoj svijesti. Ležala je i uživala u najsla em osje aju potpunog ispunjenja. Još nikad nije iskusila nešto ovakvo. A toliko se odupirala da mu se preda, da mu ništa ne pruži, ak ni trunku zadovoljenja.

GIGA JANE FEATHER


92

Polako je okrenula glavu na prekriva u. Simon je pored nje spavao ili je bio u nesvijesti. Ležao je na trbuhu. Kratko podrezana kosa mu se zapetljala na zatiljku i iza ušiju. Ruke je držao pod glavom. Mrzila ga je kad je ušao u njenu odaju i hladno izjavio svoju nakanu. I vidjela je koliko je njemu bilo mrsko ono na što ga je prisilila. Vidjela je to u na inu na koji mu se ožiljak istaknuo na blijedom obrazu, u srditom pogledu u njegovim o ima.

No nešto se promijenilo. »Oh, Kriste!« Simon se iznenada preokrenuo na le a. O i su mu se razroga ile od

boli. Teškom se mukom posjeo, sagnuo nad nogu i po eo trljati koljeno, o ajni ki ga pokušavaju i izravnati, unato silnim valovima boli.

»Dopustite meni.« Kleknula je na krevet i odgurnula mu ruke. »Ležite dolje. Ne mogu je ispružiti kako treba ako nastavite sjediti.«

Uz stenjanje je legao na le a. Lice mu je bilo bijelo, usne stisnute od boli, znoj mu je izbio na elu.

Ariel je prstima opipala zgr eno koljeno, iako je on tiho psovao. Nešto je povukla, nešto gurnula i noga mu je odjednom ravno stajala na krevetu.

Glasno je izdahnuo zrak. Još ga je boljelo, ali je bol sada bila podnošljivija. »Nikad nisam bio na ljestvama rastega ama, ali mislim da je ovo bilo nešto sli no«, promrmljao je kad je opet bio sposoban govoriti. Ovakva ga je strašna bol znala i prije sna i nakon vo enja ljubavi, ali ovaj put nije bio pripremljen na nju. Toliko ga je zaokupio cilj koji je želio posti i, da se u potpunosti predao omami i posve zaboravio u kojem položaju mu je noga.

»Možda ete mi sada dopustiti da vam ublažim bol.« Sko ila je s kreveta. »Imam neku pomast.«

Legao je i pustio da mu u koljeno utrlja pomast snažnog mirisa. »Što je to?« »Ve inom sušena divizma.« »Vješti ste u travarstvu ili to kupujete od nekoga?« »Sarah me je nau ila svemu što znam.« Namrštio se sjetivši se razgovora koji je prethodnog dana vodio s Edgarom. Simon ga

je pitao poznaje li ženu imenom Esther. Neudatu ženu visokoga roda koja je prije tridesetak godina došla iz Huntingdona na Ravenspearovu zemlju. Edgar mu je rekao da ne pozna takvu ženu, ali mu je pri ao o nijemoj Sarah i njezinoj slijepoj k eri - ona je bila jedina neudana žena u susjedstvu.

»Sarah? Ona je nijema i ima slijepu k er?« Ariel je obrisala masne ruke u ru nik. »Gdje ste uli za Sarah?« »Edgar mi je rekao. Pitao sam ga poznaje li u susjedstvu neku ženu imenom Esther.« »Tko je ona?« »Zapravo ne znam«, odvratio je. »Pretpostavljam da niste uli za nju.« Odmahnula je glavom. »Nisam, a poznajem skoro sve ljude u okolici. Zašto je

tražite?« Namrštio se. »Uvjeren sam da ima neke veze s mojom obitelji. Spominje se u nekim

evim papirima... no sve je jako nejasno.« Slegnuo je ramenima. »Vjerojatno bih samo htio zadovoljiti svoju znatiželju.« Ovo nije bio to an opis njegovog iznimno velikog zanimanja, ali ako mu Ariel nije mogla pomo i, ništa ne bi postigao daljnjim razglabanjem.

»No mi imamo razgovarati o nekim drugim stvarima, ženo moja. Zato do ite ovamo i sjednite.« Potapšao je rub kreveta.

Trenutak je oklijevala, potom je slegnula ramenima i u inila što joj je rekao. »Zna i, sada ste sigurni u moju odanost, sada kad ste konzumirali brak?« U glasu joj se osjetio žalac.

»Ako me uvjerite da sam ga konzumirao«, ravnodušno je odvratio. »A ako odbijem?« Uzdahnuo je i pokušao saviti koljeno. »Tada e se, moja ženo, ova poslijepodnevna

GIGA JANE FEATHER


93

vježba nastaviti sve dok ne za nete. Kad rodite nasljednika koji e u vrstiti takozvano savezništvo izme u naših obitelji, oslobodit u vas svih bra nih obveza.«

»Tipi ni puritanac«, prezirno je izjavila. »Seks je ogavan in u kojemu se treba uživati samo zbog razmnožavanja.«

Prasnuo je u smijeh. »Recite mi, draga djevojko, kako ste u posljednjih sat vremena stekli takav dojam?«

Pocrvenjela je. »Osim toga,« nastavio je, »ovo optuživanje za puritanizam postaje zamorno. Usput,

nikad nisam vodio puritanski na in života i niti ne kanim.« »Ali, odijevate se u tamnu i ozbiljnu odje u puritanca?« »Nemam nikakve volje da se poput pauna šepirim naokolo. Osim toga, tamne mi boje

jednostavno pristaju.« »Ho-ho, zna i ipak ste tašti, gospodine puritancu?« zagraktala je. Smijeh je nestao iz njegovih o iju i lice mu se smra ilo. »Imam malo razloga da

budem tašt. Ja to znam jednako dobro kao i svi drugi.« Nesvjesno je dodirnuo ožiljak na obrazu.

Na trenutak je zavladala tišina, a tada je Ariel rekla: »Ja ne nalazim ništa odvratnoga na vama... osim toga što ste Hawkesmoor«, nadodala je.

Nasmiješio se. »Kao i vi, madam suprugo. Kao i vi. I to uistinu.«

GIGA JANE FEATHER


94

Dvanaesto poglavlje Da zaklju im, draga moja Helene, doista ne znam što u sa svojom nevjestom. Mislim

da bi se tebi vjerojatno svidjela. Posjeduje iskrenost i izravnost na koju bi ti reagirala, ali je tako er nekako rezervirana, a i tvrdoglavija od bilo koje mule.

Helene se naslonila u stolici, Simonovo joj je pismo palo u krilo. Vatra je veselo

gorjela u malom, drvom obloženom salonu. Zbog vjetra i kiše koji su šibali po prozoru, unutra je izgledalo još udobnije. Pogled joj je pao na njezinu najstariju k er Marianne koja je sjedila s druge strane kamina za svojim okvirom s vezom. Dijete je bilo zaokupljeno iglom, šivalo je dar za ro endan svoje mla e sestre. Nesvjesna sestrinog truda, Louise je sjedila na podu i drvenim se štapi ima igrala sa svojim bratom Jamesom. Nasljednikom svoga oca, razlogom zbog kojega je Harold u oporuci naveo da e izgubiti skrbništvo nad djecom ako se opet uda.

Opet je uzela Simonovo pismo. Volio bih kad bi je mogla upoznati, draga moja. Veoma bih cijenio tvoje mišljenje. Katkad mislim da je razumijem, da znam što se doga a iza tog širokog ela, a onda u narednom trenutku shvatim da mi je potpuna zagonetka. Nije svoje-voljno ušla u ovaj brak, kao što sam ve spomenuo, pa iako izgleda da se sada pomirila, imam neki udan osje aj da nije. Njezina su bra a nasilnici prve klase, a ona U od njih razlikuje kao kristal od gline, ali ja još uvijek vjerujem da se ona u dubini duše nikad ne e mo i prisiliti da uistinu mari za jednog Hawkesmoora.

»A jednom si rekao da u tvome srcu nikad ne e biti mjesta za nekog Ravenspeara.« »Molim, mama?« »Ništa, zlato.« Helene nije opazila da govori naglas. Dvorac Ravenspeare je od

njezinog Kelburn Manora bio udaljen petnaest milja putovanja kroz mo varu. Ona je prakti ki bila susjeda Ravenspearima. I njezina obiteljska povezanost s Hawkesmoorima bila je dobro poznata u mo varnom kraju, tako da njezino zanimanje za vjen anje grofa od Hawkesmoora ne bi izazvalo nikakve komentare. Ne bi bilo ne uveno da susjed do e izraziti poštovanje nevjesti i mladoženji tijekom produženog svadbenog slavlja. Ne bi bilo ne uveno, ali bi bilo veoma neuobi ajeno, s obzirom na reputaciju gospodara Ravenspeara.

No Simon je u ovom pismu zvu ao udno. Bio je revan i redovit dopisnik; još od bojnih polja u Europi pisao joj je jednom mjese no. Ispod napisanih je rije i mogla naslutiti njegovo raspoloženje jednako lako kao da je sjedio u sobi kraj nje. A sada je o ito bio uznemiren, nesiguran i, ono što mu nimalo nije dolikovalo, nesiguran u sebe.

I sve to zbog toga što neka devetnaestogodišnja nezrela osoba nije shvatila koliko je sretna. Trebala bi na koljenima zahvaljivati Bogu što joj je za muža dao tako dobrog ovjeka, a ona ga odbija, ini ga da se osje a neželjenim, kad on toliko o ito želi... što želi?

Njezinu ljubav? Naglo se sagnula i bacila cjepanicu u vatru. Lice joj je gorjelo, u trbuhu je osje ala

opaku bol. Naravno da Simon nije prema svojoj nevjesti osje ao ljubav, ali je ipak osje ao nešto. inilo se da ga ona jako zanima... da ga je ak i zaintrigirala. Iza njegovog iskrenog i zbrkanog povjeravanja nalazila se neka nježnost za koju je Helene vjerovala da je namijenjena samo njoj.

A sada se ini da ju je morala dijeliti. Prezirala je samu sebe što ju je preplavio val ljubomore koji joj je iskrivio usta i suzio o i. No nije ga mogla sprije iti, iako je bio ponižavaju i i uzaludan. Ta ona je odbila udati se za Simona nakon Haroldove smrti. Da, zbog nepremostivih razloga, onih koje je Simon jako dobro razumio. Ipak, nikakvo racionalno razmišljanje nije uspjelo zaustaviti otrov ljubomore koji se širio njezinom krvlju.

GIGA JANE FEATHER


95

»Mama, jesi li bolesna?« Marianne, najobazrivija i najbrižnija od njezine troje djece, odložila je svoj ru ni rad i spustila se na pod do Heleninih koljena. O i su joj bile pune zabrinutosti kad je nadlanicom dodirnula maj in obraz.

Helene joj se umiruju e nasmiješila, pogladila je po svijetloj kosi i poljubila u elo. »Samo neka mra na misao, ljubavi. No sada je prošla.«

»O našemu ocu?« James je obuhvatio štapi e svojim malim rukama, a zatim ih bacio na sag da zapo ne novu igru. Dje ak se nije sje ao Harolda, Helene je to znala, ali ga je spominjao u svakoj mogu oj prilici, kao da e ga tako u initi stvarnim.

Njemu bi toliko koristio o uh... onakav kakav bi bio Simon. Tiho je uzdahnula. »Do ite, idemo igrati mikado.« Nasmiješila se i sjela na pod me u djecu koja su se okupila oko nje poput troje pa a.

Posjetit e novu groficu od Hawkesmoora kao stara obiteljska prijateljica i zaželjeti joj dobrodošlicu u svijet njezinoga muža. Ona e na svoje o i vidjeti tu Ariel. A ako djevojka ne shva a sve vrijednosti Simona Hawkesmoora, tada e je Helene natjerati da ih svakako shvati.

* * * Ariel je promatrala kako grof od Hawkesmoora zateže dugi luk. Unato hladnom

poslijepodnevu i on je, kao i svi ostali, skinuo jaknu. Snažni rameni miši i ocrtavali su mu se ispod bijele košulje dok je zatezao debeli luk od vrbovine. Košulja mu je nemarno bila zataknuta u hla e. Široki pojas s prekrasnom kop om od dragulja isticao mu je vitak struk, zategnutu stražnjicu i vitka bedra.

Požuda joj je zatreperila u trbuhu. Odapeo je strijelu i ona se zabila u središte mete. Ariel se nasmiješila i zanjihala nogama dok je sjedila na preokrenutoj ba vi za kišnicu sa strane streljane. Sve anu je vjen anu odje u zamijenila jednostavnom haljinom od crvenosme eg doma eg platna. Bijele su joj manšete obavijale zglavke, dok joj je visoki bijeli ovratnik isticao ovalno lice. Niz le a joj je padala debela pletenica. Ispod haljine nije imala obru e, a na nogama je imala vunene arape i vrste kožne cokule.

Simon se odmaknuo, uzeo vr piva od sluge i ispio ga u jednom gutljaju, promatraju i momka koji je otr ao do mete da izvadi strijelu. Objavljeno je da je pogodio središte. Bra a Ravenspeare su izgledala pokislo.

Ariel je promatrala Ralpha kako prilazi mjestu za ga anje. U ovom natjecanju u streli arstvu natjecali su se grof od Hawkesmoora i njegovi prijatelji protiv Ravenspeara i njihovih ljudi. Ralph je uzeo luk. Ruka mu se zatresla kad je napinjao strijelu. Ariel je prosudila da, kao i obi no, nije trijezan. Strijela je pogodila metu, ali ne u središte. Ralph je promrmljao ružnu psovku i maknuo se ustranu.

»Molim da mi oprostite, gospojo.« Ariel se brzo okrenula prema djevojci koja joj se naklonila. »Što je, Maisie?« »Poslala me je gazdarica Gertrude, gospojo. Možete do ' u kuhinju?« Spustila se s ba ve i napustila streljanu dugim i energi nim koracima od kojih joj se

zanjihala suknja oko gležnjeva. Simon je primijetio da odlazi, ali nije previše razmišljao o tome. Ariel je uvijek nešto radila u doma instvu. No kad je natjecanje završilo, otišao ju je potražiti.

Oslanjaju i se svom težinom na štap, šepao je kroz povrtnjak i krenuo prema konjušnici. Katkada je mislio da se jedini klju prema Arielinim osje ajima nalazi ovdje s Edgarom i njezinim konjima. Vlažna mu je njuška gurnula dlan pa je vidio da ga psi slijede. Sada su no provodili spavaju i pokraj vare u Arielinoj odaji.

Uputio im je rije i pozdrava, a oni su nastavili hodati za njim prema stajskom dvorištu. Na vratima konjušnice s araberima, zastali su. Stao je i Simon. uo je glasove:

GIGA JANE FEATHER


96

Ranulfov glasan i razmetljiv i Edgarovo polagano seosko otezanje, usporeno onom vje nom slamkom izme u zuba. Ariel nije bilo ni traga.

»Što je moja sestra u inila sa ždrebetom?« »Poslala ga je, gospon. Upravo sam vam to rek'o.« »Ne budi drzak, ovje e! Osim ako ne želiš osjetiti moj bi . Kamo ga je poslala?« »Ne znam, gospon. Rekla mi je da ga otpremim niz rijeku i ja sam posluš'o nare enje -

k'o što uvijek radim.« Edgarov je glas bio flegmati an, nimalo uznemiren Ranulfovom prijetnjom.

»Trebao bi znati kamo si ga poslao.« U Ranulfovom se glasu sada osjetio o aj kad je shvatio da ovog ovjeka ne može tako lako zastrašiti.

»Gospon, to ja ne znam. Oni koji su došli po njega to znaju, a ja nisam pit'o. Ne ti e me se, gospon.«

Simon se odmaknuo od vrata i brzo šepaju i krenuo prema stajama. Nije htio da ga Ranulf uhvati kako prisluškuje. No što se to doga alo? Arielini su konji bili prekrasni, ali zašto je Ranulf bio toliko bijesan što je nestao jedan od ždrijebaca?

Sjetio se da je Ariel na lova kom pikniku ispitivala svoga brata. Sjetio se da je u njezinom glasu zamijetio napetost kad ga je naizgled nehajno upitala zašto je neo ekivano posjetio konjušnicu i što misli o njezinim konjima. Rekla je da je uop e ne zanima njihova prodaja. No sjetio se i da je tada pocrvenjela i da se udaljila od njega.

Ariel nije znala lagati. Nešto se ovdje doga alo. Staje su bile mra ne i hladne, zrak u njima opor. Tišinu je poremetilo komešanje

grabežljivaca koji su osjetili prisutnost stranca. »Mogu 1' vam pomo ', gospon?« Sokolar se pojavio iz mraka. Bio je to krupan ovjek s velikom trbusinom i škiljavim

ima koje su mu davale sumnji av izraz. »Ja sam Hawkesmoor«, predstavio se Simon. »Dobar dan, gospon. Želite pogledat' ptice prije lova sa sokolima ujutro?« »Ako mogu.« Sokolar ga je vodio kroz tamu i kod svakog mu je pregratka ukratko opisao pticu. »A

ovo je arobnjak ledi Ariel.« »Ah, da, vidio sam ga kako leti.« Simon je po eškao sokolov vrat; pti je ga je oko

hladno pogledalo. »Mislio sam da e pobje i, ali joj je ipak savršeno sletio na ruku.« »Da, ovaj ima svoju volju, al' e se uvijek vratit' ledi Ariel.« »Zašto ovaj i ovdje nosi kukuljicu?« Simon je pokazao na pticu do arobnjaka. Sokol

je bio gotovo posve bijel, težak i snažan, goleme su mu pandže obavijale pre ku. Sve je na njemu djelovalo zlonamjerno.

»To je Sotona. I po imenu i po naravi«, odvratio je sokolar. »Ni'ko ne zna zašto je zao, al' mu se ne može vjerovat'.« Kratko se nasmijao. »Šta ne zna i da možete vjerovat' bilo kojem sokolu, al' ovaj je stvarno pravi vrag.«

»Zašto ga držite?« »Grof ga jako voli.« ovjekov je glas bio jedak. »Kakav gospodar, takva i ptica.« Simon je prešao preko njegovih rije i. »Onda, koje su ptice namijenjene gostima?

Moji prijatelji i ja nismo ponijeli svoje.« »Imam za vas predivnog sivog sokola, gospon.« Sokolarev je glas bio pun

oduševljenja. »Dresiram ih za ledi Ariel i ona ih esto pušta letjet', al' je rekla da ih sutra vi možete uzet'. Ona e uzet' arobnjaka.«

Sivi je sokol uistinu bio predivan. »Ima li kakvih trikova?« Sokolar se tiho nasmijao. »Putnik voli kad ga se nagradi. Onda bolje leti, bolje od

drugih. Dat u vam kesu pile e jetre. Dajte mu tu i tamo i rado e letjet'.«

GIGA JANE FEATHER


97

Simon je kimnuo i po eškao sokola po glavi. »Lukav si, ha?« Sokol ga je gotovo samodopadno pogledao pa se Simon nasmiješio. »Uvjeren sam da

u uživati s tobom, Putni e.« Sokolar ga je otpratio sve do vrata staje gdje su ga strpljivo ekali psi. Od onog

doga aja s otrovanom strvinom, rijetko su kamo išli sami. Ranulf je prelazio stajsko dvorište iz smjera konjušnice s araberima kad je Simon

izašao iz staje. »Imate predivne ptice, Ravenspeare«, ljubazno mu je rekao. Ranulf je stao da ga pri eka. Zlovoljno ga je gledao, o ito još uvijek bijesan, ali Simon

nije znao je li to zbog poraza u streli arstvu ili zbog nestalog ždrebeta. »Imam jednog sokola kojega biste mogli iskušati, šurja e.« Smrknutim je o ima

promatrao Simonovu reakciju. Simon je odmahnuo glavom i rekao: »Ako mi nudite Sotonu, moram re i da nisam

dovoljno iskusan da radim s njime.« Ranulfove su se usne iskrivile. »Onda u ga ja uzeti.« »Uvjeren sam da ste vi vješti, Ranulfe. Ja u uzeti Arielinog sivog sokola.« Simon je

zazviždao psima koji su nekoliko metara dalje njuškali po tlu. »Vidim da su vas ti prokleti psi zavoljeli«, zarežao je Ranulf. »Nisu imali izbora«, odvratio je Simon i nasmiješio se, znaju i da e tako još više

rasrditi svog neprijatelja. »Otkrio sam da put prema stjecanju Arielinog povjerenja vodi preko njezinih životinja.« Ubrzao je korak da stigne Ranulfa koji je žurno prelazio dvorište. »Primjerice, njezini araberi. Predivni konji, ne mislite li i vi tako?«

Ranulf je usporio korak. »Što vam je rekla o svojim planovima s njima?« »Samo to da su joj razbibriga. Poslao sam nalog u Hawkesmoor Manor da za njih

sagrade konjušnicu. Bit e gotova kad se mi vratimo na imanje.« Ranulf ga je prostrijelio pogledom, a potom nonšalantno rekao: »Bit e nam žao kad

oti ete, šurja e. Tako se lijepo svi zajedno provodimo. A sad me ispri ajte što vas moram napustiti. Moram obaviti neke stvari, a nezgodno mi je održavati korak s vama.«

Ko operno je otišao, ostavljaju i Simona da šepa za njim.

GIGA JANE FEATHER


98

Trinaesto poglavlje Ariel je nepomi no ležala u tami i osluškivala glasno hrkanje pasa pokraj vatre koja se

gasila. Simon je spavao kraj nje, ali je znala da e ga probuditi ako napravi i najmanji pokret, osobito ako ustane iz kreveta. Imao je san lagan kao ma ka. No bio je i diskretan. Znala je da e se praviti da spava ako ga probudi svojim micanjem, osim ako ne krene prema vratima.

Tada e je pitati kamo ide. Još je uvijek zaklju avao vrata kad bi bili sami u odaji, ali je sada puštao klju u bravi.

Osje ala je zlovolju zbog ovakvog ograni avanja njezine slobode. Bila je navikla izlaziti po no i. esto je no u trebalo obi i konje ili je morala posjetiti kakvog bolesnika ili neku ženu koja je ra ala na okolnim farmama i selima. Njezinoj bra i se živo fu kalo što ona radi, sve dok time nije ometala njihove planove.

No as je mjesec bio sjajan, nije joj se spavalo i htjela je slobodno oti i nekamo, a da je nitko ništa ne ispituje.

U tajnom se pretincu na dnu njezine komode nalazilo tisu u gvineja. Njezina putovnica prema potpunoj slobodi. Edgar joj je predao novac u konjušnici, pod nosom njezine bra e i muža - tutnuo ga je ispod popravljenog sedla koje joj je dao prilikom obilaska konjušnice. Bio joj je dovoljan samo trenutak da ga uzme ispod sedla i sakrije u rukavicu.

Sada je u mislima vidjela cijelu tu hrpu skrivenih nov anica; gotovo ih je mogla opipati u ruci. A gospodin Carstairs joj je ponudio dvostruko više za ždrebnu kobilu. Ariel je prvo trebala ekati da se oždrijebi, no bila je uvjerena da kobila ne e imati nikakvih problema i da e ždrijebe biti zdravo. Kobila se ve dvaput oždrijebila bez poteško a, a pastuh je bio jedan od najboljih u konjušnici. S tri tisu e gvineja mo i e osnovati vlastitu konjušnicu bilo gdje, gdje god poželi.

No kobila se ne e oždrijebiti još barem šest tjedana. U to e vrijeme, ako bude po Hawkesmoorovu, i ona i njezini konji biti u Hawkesmoor Manoru.

Ali to se ne e dogoditi. Hawkesmoor je bio malo druk iji nego što je o ekivala. Zaista je uživala u njegovom društvu i u krevetu, ali to nije ništa mijenjalo. Ona e biti neovisna uzgajiva ica trka ih konja na kojima e joj zavidjeti cijeli trka ki svijet. Bit e slobodna žena, nijedan joj muškarac ne e zapovijedati. Cijeli su je život Ravenspeari iskorištavali i nare ivali joj i ona ne kani ostati da joj umjesto bra e nare uje njezin muž.

Uskoro bi morala oti i, prije nego što se kobila oždrijebi. Svoj posao više nije mogla voditi iz dvorca Ravenspeare. Ranulf je ve postao sumnji av, a prema onome što joj je rekao Edgar, nestanak je ždrijepca samo pove ao njegove sumnje.

Napustit e dvorac sa svojim konjima prije završetka svadbenog slavlja. Odvest e ih u Holandiju i tamo e podi i svoju konjušnicu. A ako Simon otkrije gdje je, predložit e mu poništenje braka. Neka zadrži njezin miraz, njoj tada više ne e trebati.

Simon je mirno ležao i duboko disao, ali je bio svjestan svakog pokreta vitkog tijela kraj sebe. Znao je da je ona budna, da duboko razmišlja. To je radila gotovo svake no i, kad bi se probudila iz laganog sna nakon fizi kog zadovoljenja. Tako je malo spavala, a inilo se da nikad nije umorna. Posjedovala je zavidnu neizmjernu energiju, kao da ju je crpila iz zraka. No o emu je toliko razmišljala tijekom dugih no nih sati?

Odjednom je uzdahnula i kliznula s kreveta. Promatrao ju je kroz napola zatvorene o i dok je bosonoga tapkala do prozora. Psi su odmah podigli glave sa svojih šapa, a potom ih opet spustili.

»Uskoro e svanuti«, rekla je. »Spavate li tako na mahove i kad ste sami?« Posjeo se, nimalo iznena en što je

pogodila da ne spava.

GIGA JANE FEATHER


99

»Ja sam no na osoba. Volim se no u kretati naokolo.« »Ali vi ne spavate ni danju.« »Katkada malo odrijemam. Obi no negdje vani.« Isprepleo je prste iza glave. »Znate li vi, Ariel, kakva ste vi udakinja?« Iznena eno se okrenula. » udakinja?« »Velika udakinja«, potvrdio je s tra kom šaljivosti. Golo joj je tijelo bila bijela

kontura na mra nom prozoru. »Što biste to željeli raditi u ove Bogu mrske sate?« »Ne znam.« Protegnula se popevši se na vrhove prstiju, grudi su joj se podigle na

prsnom košu, trbuh se uvukao iznad gustog zlatnog trokuta me u njezinim bedrima. »Mogao bih vam nešto predložiti.« »Da?« U glasu joj se i dalje osjetio nemir, ali i malo znatiželje. Prstima je prošla kroz

gustu kosu boje meda i zabacila je na le a. »Do ite ovamo.« Polako je krenula prema krevetu, pažljivo stavljaju i stopalo na pod, dodiruju i

nožnim prstima ugla ane daske, podižu i rist i osje aju i kako se stopalo isteže. Krv joj je odjednom navrla žilama. Stajala je uz krevet kraj njega.

»Pri ite bliže.« Ovio joj je ruku oko stražnjice i povukao je korak naprijed, tako da je koljenima dodirivala krevet. »Stavite ruke na le a.«

Poslušala ga je. U trbuhu je osjetila drhtaj uzbu enja. vrsto je stisnula ruke iza le a. Simon joj je rukom pomilovao grudi i trbuh, stavio dlan na kovr avi grm i prstima

dodirnuo mekani brežuljak. Zadrhtala je, ali je i dalje nastavila držati ruke na le ima. »Razdvojite noge.«

inila je što joj je rekao. O i su joj se zatvorile od užitka kad ju je nježno rastvorio. Osjetila je njegove prste u sebi, dok se palac poigravao s nabreklim i ukru enim grumenom. Drugom ju je rukom milovao po stražnjici pa su joj se od osje aja duboko dolje u trbuhu bedra nesvjesno napregnula. Drže i je na rukama, sagnuo se i poljubio joj trbuh, prelaze i jezikom preko vlažne kože, nasr i na njezin pupak i povla i se na izbo ene obrise kukova.

Drhtala je i jezikom vlažila suhe usne. Po ela je ubrzano i plitko disati, grlo joj se stegnulo. Toliko je stiskala ruke na le ima, da su joj prsti utrnuli.

Otkud je on znao što joj treba initi? Kako je mogao toliko poznavati njezino tijelo da je to no znao kada treba smiriti prste duboko u njoj i prestati s milovanjem te je ostaviti u agoniji iš ekivanja, dok joj je uzbu enje sve više i više raslo poput opruge koja se napinjala, tako da joj je trbuh postajao zategnut kao koža na bubnju i tako da joj se inilo kao da e se posve raspasti? I kako je znao kad e je i najmanji pomak prstiju duboko u njoj vinuti u onaj predivan zaborav, onda kad se opruga opusti i kad joj neizmjeran užitak ispuni svaku poru i stanicu tijela?

Ali je znao. Malaksala i klonula srušila se na krevet preko njegovih bedara. Simon se smiješio i milovao je po le ima prstima mokrim od njezinog tijela. Nakon nekoliko trenutaka podvukao je ruke pod nju, okrenuo je i podigao na svoja prsa.

»Jesam li vam ozlijedila koljeno?«, slabašno je promrmljala. »Samo poduzimam mjere opreza.« Milovao ju je po kosi, prolazio prstima kroz guste

mirisne uvojke koji su mu pali na prsa. »Još se uvijek osje ate nemirno?« Odmahnula je glavom. »Ne više. Sad mi se spava.« Podigao ju je sa svog krila i položio je na krevet kraj sebe. »Onda spavajte.« Uzeo je

svoje jastuke i stavio i njih i svoju ruku pod njezinu glavu. »Ne bi mi smetalo ni da ja malo uživam u miru.«

»Ali vi niste... Mislim, zar možete spavati, a da ne...« »Mogu«, odlu no je rekao. »Uslugu mi možete vratiti malo kasnije.«

GIGA JANE FEATHER


100

Poljubila ga je u rame. »To je veoma plemenito od vas, gospodine.« »Bilo mi je zadovoljstvo.« Zatvorio je o i i smiješe i se utonuo u san. Probudio se s istim osmijehom na licu. Izgleda da mu je osmijeh ostao još iz snova,

zajedno s nejasnim osje ajem užitka. Tada se posve razbudio. Osje aj je bio jednako stvaran i divan kao i svitanje iza prozora.

Ariel je još uvijek ležala kraj njega, ali su se kraj njegovih ramena nalazile njezine noge, a ne glava. Ona joj je bila skrivena pod pokriva em. Polako je stavio ruku pod pokriva i prešao palcem preko njezinog zatiljka i po kvrgavim izbo inama njezine kralješnice, sve do trtice. Le a su joj zadrhtala pod njegovim upornim milovanjem.

Podigla je glavu, ali je rukama nastavila raditi ono što je prije radila ustima. Osjetio je težinu njezine glave na svome bedru dok ga je rukama milovala i gladila. »Vra am vam uslugu.« Rije i su joj prigušili debeli pokriva i, ali je svejedno u njezinom glasu uo io pospani i malaksali užitak.

»Mogu li predložiti jednu malu promjenu?«, promrmljao je. »Kakvu, naprimjer?« Glava joj je sada po ivala na njegovom trbuhu, na koži je

osje ao njezin dah. Jezikom je prelazila po vrhu njegovo uda, predivno ga glade i poput dodira leptira.

»Naprimjer, ovakvu.« Premjestio joj je noge na svoja prsa, podigao kukove i povukao je prema sebi, tako da i on može njoj priuštiti vlažno milovanje.

»Oh«, promrmljala je iznena eno i zadovoljno. I potom još jednom: »Oh.«

* * *

Jutro je bilo veoma studeno, mraz se još uvijek zadržao na vlatima trave, ali su oblaci bili visoko na blijedoplavom nebu. Naziralo se i sunce, iako je bilo slabašno. Na rijeci se napravila debela ledena kora. Nekoliko je razo aranih pataka plivalo me u rogozom. Plava je aplja, koja je stajala na raspadnutom panju u blatu na drugoj obali rijeke dok je sokolarska

družina jahala po suprotnoj, uzletjela pognutog vrata uz grleno glasanje, kao da bježi od uljeza.

Sivi je sokol na Simonovoj ruci zadrhtao na taj zvuk i vrš e pandžama obuhvatio debelu sokolarsku rukavicu. Ravenspeari nisu imali dovoljno sokolova za cijelu družinu, tako da je u lov otišla samo mala skupina - gospodari Ravenspeara i nekolicina njihovih najbliskijih prijatelja, me u njima i Oliver Becket, Ariel, Hawkesmoor i njegovo društvo te nekolicina uzvanika koji su na svadbeno slavlje donijeli svoje sokolove.

Ranulfov je lovni sokol s kukuljicom na glavi nepomi no sjedio na gospodarovoj ruci dok je družina jahala uz rijeku. Ariel je osje ala duboko zadovoljstvo koje joj je prožimalo tijelo. Svaka joj je pora bila ispunjena samozadovoljstvom od kojega se htjela smijati naglas.

Jahala je malo podalje od drugih i uživala u samotnom oživljavanju lascivnih i pikantnih sje anja. Tog ju je jutra sve oduševljavalo: živahan korak kobile ispod nje, opaki crni pogled arobnjaka na njezinoj ruci dok je okretao glavu i pomno zagledao sve što se pomicalo u njegovom vidokrugu, ledeni zrak koji je udisala, slabašna toplina na licu kad bi podigla glavu prema suncu. Uživala je u energiji koja joj je klju ala u žilama, u zadovoljnom smijehu koji joj je stalno bio u grlu, u ugodnom drmusanju tijela koje je još zadržalo uspo-mene na Simonov dodir, kao da ga je žigom utisnuo u nju.

Svako bi toliko bacila pogled na Simona koji je jahao u sredini svoje družine. Znala kim je okom procijenila da i on odiše potajnim samozadovoljstvom dok se smije i šali sa svojim prijateljima. Sad joj je bilo teško zamisliti da je isprva mislila da je ružan. Sad joj se inilo da ožiljak daje neku otmjenost njegovom asimetri nom licu. Istaknuti hrbat nosa,

isturena vilica, krivi osmijeh, debeli uperci obrva, sve je to nestalo pred samouvjerenoš u i

GIGA JANE FEATHER


101

krajnjim samopouzdanjem. A ipak je vidjela koliko su ga katkada njegovi fizi ki nedostaci znali u initi nesigurnim i podrugljivim prema samome sebi. No nikad još nije ni ula niti vidjela da sumnja u ispravnost svojih uvjerenja niti u uspjeh svojih nakana.

Naglo je prekinula razmišljanje kad je Simon pustio svoju pticu. Sivi je sokol uzletio u plavetnilo iznad nizinskog kraja za jednom malom to kom, koja je bila toliko visoko i toliko sitna, da se pitala kako ju je Simon uop e mogao uo iti. Mora da ima nevjerojatno oštar vid i zapanjuju e brze reflekse. Sigurno je pustio Putnika da uzleti i prije nego što je ovaj shvatio da bi trebao krenuti u lov.

A sad se sivi sokol približavao svome plijenu. Cijela je lova ka družina, škilje i prema suncu, promatrala dramu koja se odigravala iznad njih. Ptica je ponirala, izbjegavala i mahnito letjela, a sokol je lijeno slijedio svaki njezin pokret, poigravaju i se sa svojom žrtvom - tako je to izgledalo promatra ima. I tada je Putnik u jednom poniranju krenuo u napad - ispruženih pandži i zakrivljenog crnog kljuna š epao je malu pticu u letu.

Sokol se vinuo visoko u zrak, kao da izvodi pobjedni ki let za promatra e daleko dolje na tlu. Uhvatio je struju toplog zraka i polagano lebdio, kao da se izruguje stvorenjima vezanima za tlo dolje na rije noj obali.

Simon je potjerao konja ispred družine. Mirno je sjedio s lijevom rukom podignutom da primi sokola i uporno gledao u nebo.

»Imate li nagradu za Putnika?«, tiho ga je upitala Ariel u napetoj tišini punoj strahopoštovanja.

»Imam.« Ne skidaju i pogled s ptice, Simon je odvezao kožnu kesu s pojasa. Sokol je napokon okon ao svoju igru na struji zraka. Širokim je i sporim zamasima

krila letio dolje prema obali. Letio je duž rijeke s plijenom u sigurnom stisku kljuna, napravio jedan krug, vinuo se u zrak i potom lagano sletio na Simonovu ispruženu ruku u rukavici.

Simon je polako izvadio malu vjetrušu iz Putnikovog kljuna i spremio je u torbu na sedlu. Sokol je svojim budnim o ima promatrao dok je Simon s dva prsta vadio iz kese krvav komad pile e jetre. Prinio je meso sokolu koji je sjedio na njegovoj uzdignutoj ruci...

Kraji kom oka Ariel je zamijetila smrtonosno obrušavanje tamnih krila i prije nego što je kliktanje Ranulfovog sokola proparalo zrak. Ispruženih pandži spremnih da otmu i rastrgaju, obrušio se na meso u Simonovoj ruci tik ispred njegovog lica.

Ariel je zamahnula drškom jaha eg bi a i zahvatila sokola po le ima. Zrak je proparao njegov krik. Sprije en u svojoj nakani, sokol se, crvenih o iju i opako otvorenog kljuna, okomio na nju. Opet ga je divlja ki udarila pa je sletio na kobilin vrat, deru i joj pandžama po grivi i koži. Kobila je zanjištala od boli, propela se na stražnje noge i zbacila Ariel u rijeku. Led je ispod nje zapucketao kad je pala na tanku površinu i ledena ju je voda progutala.

Iz Simonove je ruke sunula srebrna oštrica. Kobilje je bolno njištanje odjednom prestalo. Ranulfov je sokol pao na tlo, iz sivih mu je prsa virio mali Simonov bodež. Konj je njištao i cvilio, krv mu je tekla iz razderotina na vratu.

Simon je opsovao što mora gubiti vrijeme na pri vrš ivanje sokolovih vezica, a potom ga je predao svome konjušaru. Sjahao je s konja, ali ostali su stigli do vode prije njega.

Jack se mu no probijao po ledu prema Ariel koja je lica blijedog od šoka i ošamucenih iju do struka stajala u ledenoj vodi. Jack joj je pružio ruku, ali je na trenutak nije mogla

dohvatiti, a potom ju je zgrabila i on ju je napola izvukao iz vode. Zelena joj se jaha a odora, tamna od vode, zalijepila za noge, ometaju i joj pokrete.

Oliver se sagnuo i uhvatio je za drugu ruku da je posve izvu e van. Simon ga je odgurnuo, primio Arielinu ruku i potegnuo je na obalu. »Dragi Bože, morate skinuti tu mokru odje u, do ite sa...«

Otrgnula se iz njegove ruke prije nego što je dovršio, odmaknula ispred sebe Jackovu zaprije enu ruku i posr i prišla kobili. Zurila je u krvave rane. Okrenula se k Ranulfu koji

GIGA JANE FEATHER


102

je još sjedio na konju i gotovo veselo promatrao što se doga a. »Svinjo jedna!«, zasiktala je. Prilazila mu je. O i su joj bile plamte e jame na samrtno

blijedom licu, usta iskrivljena, cijelo lice jedna maska mržnje. »Ubit u te zbog ovoga, Ranulfe. Bolje bi ti bilo da no u zaklju avaš vrata, jer, tako mi Bog pomogao, ja u...«

»Ariel!« Simon ju je zgrabio za ramena i stresao. Okrenuo ju je prema sebi. »Sad nije vrijeme za to. Morate skinuti tu odje u i...«

» Ne govorite mi što da radim«, obrušila se na njega, ne vidjevši ništa u svom slijepom gnjevu i boli. »Možete li zamisliti što bi vam u inio licu? Pogledajte moga konja! Pogledajte što mu se dogodilo, dobro pogledajte. Ovo bi bio napravio vašem licu! Zar to ne razumijete? Lice vam je ve uništeno i samo zamislite kako biste tada izgledali!«

»Ariel.« Tiho joj je izgovorio ime, ali su mu prsti vrsto stegnuli njezinu bradu. »Ariel.« Istim je tonom ponovio njezino ime, ja e joj stiš i bradu dok napokon nije osjetila kako su joj se njegovi prsti utisnuli u kožu, primoravši je da obrati pozornost. Napokon ga je ula, pogledala ga u o i i shvatila što je rekla.

Prešla je rukom preko o iju, kao da želi razbistriti vid. »Oprostite mi. Nisam mislila...«

»Ne želim više uti ni rije «, grubo je rekao i popustio stisak. »Nasmrt ete se prehladiti, djevojko!« Po eo joj je otkop avati jaknu. Ostali su se gurali naprijed, nudili svoje savjete i pomo , ali se on nije obazirao na njih dok je s nje skidao vodom natopljenu jaknu. I bijela joj je košulja ispod bila posve mokra, ali joj nju nije mogao pred svima skinuti.

Skinuo je svoj ogrta i vrsto ga omotao oko nje. Sada je drhtala od zime, zubi su joj cvokotali, usne poplavile. »Jack, dodaj mi je.« Uzjahao je svoga šarca i sagnuo se da prihvati Ariel iz Jackovih ruku.

Smjestio ju je u sedlo ispred sebe, obgrlivši je rukama. Usne su mu se stisnule u tanku crtu kad je osjetio nekontrolirane drhtaje koji su joj pretresali tijelo. Podbo je šar eve slabine i životinja je u galopu krenula prema udaljenom dvorcu Raven» speare.

Jack Chauncey se sagnuo i izvadio bodež iz sokolovih grudi. Potom ga je udario nogom i ptica koja je neko izgledala veli anstveno, odletjela je u rogoz poput prljave krpe. Uzjahao je svoga konja i primio uzde uzdrhtale i ozlije ene kobile. Dobacio je pogled gospodarima Ravenspeara i krenuo za Simonom, vode i za sobom kobilu. Ostali su prijatelji krenuli za njim.

Šarac je galopom prešao preko pokretnog mosta i ušao u dvorac. Simon je zategnuo uzde i zazvao pomo kad je zadihana životinja stala. Iz Velike su dvorane istr ale sluge.

»Jedan od vas neka uzme ledi Ariel.« Spustio ju je u ruke miši avom lakaju koji je hitro stupio naprijed. »Odnesite je u njezinu odaju.« Sjahao je s konja i krenuo za slugom u dvorac, šepaju i što je brže mogao i proklinju i samoga sebe što ne može sam nositi svoju ženu.

»Stavite je u stolicu za ljuljanje kraj vatre. Pošaljite njezinu osobnu sluškinju, onu Doris. Neka netko donese vru u vodu i kadu i neka napuni košaru cjepanicama. I donesite posudu sa žeravicom, oh, i vru e opeke za krevet.« Odrješito je isuo naloge bacaju i još cjepanica u vatru. Osvrnuo se preko ramena i povikao: »Pohitajte, ovje e!«

Sluga je svoj teret smjestio u stolicu za ljuljanje i istr ao iz odaje. Ariel se š urila u plaštu. Natopljena joj se odje a zalijepila za kožu, hladna joj je voda kapala iz kose po vratu. Nije osje ala ni ruke ni noge. Hladno a joj se zavukla sve do koštane srži.

Simon joj je skinuo izme i arape. Stopala su joj imala mrtva ki bijelu boju pergamenta. Obujmio ih je rukama i o ajni ki po eo trljati.

»Oh, gospon, što se dogodilo?« Doris je dotr ala nose i posudu sa žeravicom. »Sam kaže da nešto nije u redu s ledi Ariel.«

»Pala je u rijeku. Pomognite mi da joj skinem odje u.«

GIGA JANE FEATHER


103

Doris je tutnula posudu pod prekriva na krevetu i pohitala da mu pomogne. »Oh, gospon, ledi Ariel bude jako loše kad se prehladi«, rekla je, otki» nuvši dugmad na Arielinoj košulji u žurbi da je što prije skine. »Ima slaba plu a i kad po ne kašljaf i hripat', tjednima joj bude loše.«

»Doris, ne pri aj besmislice«, usprotivila se Ariel kroz silovito cvokotanje zubima. »Bit u dobro im se opet utoplim.«

Stigle su dvije sluškinje natovarene bakrenom kadom za sjedenje i vr evima vru e vode. »Odmah emo donijeti još vode, gospojo«, rekla je mla a i naklonila se.

»A gazdarica Gertrude grije opeke, gospo«, dodala je druga, izlijevaju i vodu u kadu. Simon i Doris su u me uvremenu uspjeli skinuti Arielinu odje u. Simon je žalosno

zamijetio da joj je koža posve pocrvenjela od hladno e. Ve je vi ao ljude koji su znali tako promrznuti u strašnim zimskim bitkama nakon probijanja kroz smrznuto blato i ledene potoke. I znao je što promrzlost i zimica mogu u initi.

»Dušo, u ite u vodu«, nukao ju je. »Dobit u ozebline!« usprotivila se. »Ne mogu ledenu kožu uroniti u vru u vodu.« »U ovim okolnostima možete i morate.« Osovio ju je na noge i položio u kadu.

Vrisnula je kad ju je vru a voda opekla. »Ozebline su ipak bolje od zimice«, izjavio je. »Za Boga miloga, sjednite dolje.«

Bila bi odbila da su joj tijelo i volja bili dovoljno snažni. Znala je da je ona u pravu, a Simon u krivu, ali mu se nije imala snage oduprijeti kad ju je primorao da se spusti u vodu. No nije mogla prestati drhtati, unato toplini koja joj je zagrijavala kožu.

Hladno a joj se zavukla pod kožu i kada puna vru e vode ju nije mogla zagrijati. Simon je skrivao svoju zabrinutost dok je kle ao uz kadu i krpicom joj trljao le a,

ajni ki nastoje i da joj trljanjem vrati toplinu u tijelo. Sluškinje su umatale vru e opeke u flanel i stavljale ih u krevet. Doris joj je debelim ru nikom brisala kosu. Iz kade se uzdizala para i vatra je plamtjela poput loma e. Svi su se oznojili, samo je Ariel nastavila drhtati.

Simon i Doris su je obrisali. »Treba joj no na košulja ili ku ni ogrta «, rekao je. Doris je izvadila ku ni ogrta od debele vune.

»Mrzim taj ogrta . Od njega me svrbi koža«, usprotivila se Ariel i dalje cvoko i zubima. No nitko se nije obazirao na nju. Za nekoliko je trenutaka bila u krevetu, natovarena silnim pokriva ima i obložena vru im opekama. I dalje je nastavila drhtati. Na obrazima joj se pojavilo zloslutno bolesno rumenilo.

Simon joj je stavio ruku na elo. »Ariel, vi znate lije iti druge. Recite nam što možemo u initi za vas.«

Odmahnula je glavom. »Ništa. Pro i e im se zagrijem. Nisam dugo bila u vodi.« »Dovoljno dugo«, odsje no je rekao. »Mora biti nešto...« Zastao je vidjevši da je

zatvorila o i. inilo se da spava. Za ulo se kucanje. Na vratima je stajao Jack Chauncey. »Mislio sam da bi ledi

Hawkesmoor htjela znati da joj je kobila u konjušnici. Njezin se konjušar brine za nju. Rekao mi je da kažem ledi Ariel da joj je dobro o istio rane i da e joj ih premazati kremom od slane trave da sprije i gnojenje.«

»Recite mu da najprije spali rane.« Glas joj je zvu ao kao tiho kreketanje. »Sa sumpornim štapi em. To se mora u initi, jer su sokolove pandže pune otrovnih tvari.« Promrmljala je nešto što je ostalima zvu alo kao niz psovki kakve se mogu uti u pristaništu, ali ju je prekinuo napadaj muklog kašlja.

»Simone, donio sam ti bodež«, pomalo je nezgrapno rekao Jack, vidjevši prijateljevo smrknuto lice dok je podizao Arielinu glavu i pod nju metao još jastuka. »Znam koliko ti on zna i.« Pružio mu je bodež.

Simon se okrenuo od kreveta i uzeo ga, kimnuvši mu u znak zahvale. Jack mu je bio

GIGA JANE FEATHER


104

obrisao oštricu, ali je ipak ostalo nešto osušenih hr avih kapljica sokolove krvi. Ovo je bio nož njegovog oca. Spremio ga je u korice na o evom širokom pojasu s kop om ukrašenom draguljima.

Ariel je na visokim jastucima okrenula glavu. Kašalj je prestao, no lice joj je istovremeno bilo i blijedo i rumeno, a o i pospane ispod nateklih kapaka. »Jack, ho ete li re i Edgaru za sumpor?«

»Naravno, ledi Ariel.« Slabašno se zakikotala. »Moramo li biti toliko formalni, gospodine?« Jack se nasmiješio. »Ne, ako vi to ne želite, Ariel.« »Ne želim«, rekla je i okrenula glavu na drugu stranu. Muškarci su promatrali kako se

ajni ki bori da suzbije kašalj, no ovu je bitku izgubila. »Re i u Ravenspearu da se ve eras ne ete pridružiti slavlju«, bespotrebno je rekao

Jack odlaze i iz odaje. Simon je pri ekao da se smiri njezin kašalj i potom rekao: »Recite mi, dušo, što mogu

initi za vas. Ako znate lije iti druge, onda znate i kako možete sebi pomo i.« »Efedra... ali je nemam.« Stavio joj je ruku na elo. Osjetio je kako joj gori koža. »Gdje bih je mogao

nabaviti?«, strpljivo je upitao. »Kod Sarah, ali ona...«, preostali je dio re enice nestao u novom napadu kašlja. »Doni'la sam malo vru eg flanela za prsa ledi Ariel.« Doris je ušla, ni ne trude i se

oko kucanja. »Namo ene su u kamfor. Ona i' koristi za prsne bolesti. Prošlog je Uskrsa k'o arolijom izlije ila gazdaricu Gertrudu.«

Pružila mu je krpe snažnog mirisa. »Da joj i' stavim, gospon?« »Da... da, ako mislite da e joj pomo i.« Odgrnuo je pokriva i razgrnuo Arielin

ogrta , otkrivaju i joj bijele grudi i izbo eni prsni koš. Crvena joj je koža bila prekrivena osipom.

»Skinite mi taj ogrta !«, razdraženo je povikala, uznemireno mašu i rukom iznad prsa. »Doris, na ite joj drugi ogrta . Ovaj joj nadra-žuje kožu.« Doris je pažljivo položila mirisni flanel preko Arielinih prsa i potom iz ormara

donijela jutarnji ogrta od tankog lanenog platna. »Ovaj nije topao, gospon, al' e manje mu it' njeno gospodstvo.«

Simon je podigao Ariel iz kreveta i Doris joj je po ela skidati vuneni ogrta . »Mogu i sama.« Mlatarala je rukama dok je pokušavala uvu i ruke u rukave lanenog

ogrta a, ali ju je uhvatio novi napadaj kašlja pa se prepustila u njihove ruke. inilo se da joj je ipak malo pomogao flanel natopljen kamforom kad je kona no legla i zatvorila o i.

»Opet e dobit' zimicu i plu nu groznicu, gospon. Zapamtite šta sam vam rekla«, zloslutno je izjavila Doris.

»Kad ju je zadnji put imala?« »Oh, nije bila bolesna od desete ili jedanaeste godine. Ne znam to no, gospon. Onda

je skoro umrla. Da nije bilo one lude mutave Sare, bila bi...« »Ledi Ariel je maloprije rekla da ta žena Sarah ima lijek«, prekinuo ju je Simon i

ušutkao je nestrpljivim odmahivanjem ruke. »Gdje se ona može na i?« »Možemo poslat' po nju, gospon, al' ne znam 'o e li htjet' do '«, rekla je Doris. »No

možda bi mogla do ' slijepa Jenny ako po nju pošaljemo Edgara.« »Zašto žena ne bi došla ako je prijateljica ledi Ariel?«, grubo ju je upitao. Odmahnula je glavom. »Oh, ona bi za ledi Ariel išla i kroz vatru i kroz vodu, al' se

jako boji Ravenspeara. Ledi Ariel nikad ne bi tražila od nje da do e ovamo.« »Pa, to ne traži ledi Ariel, nego ja. Recite mi gdje je mogu na i.« Doris je izgledala sumnji avo. »Gospon, najbolje bi bilo da pošaljete Edgara. Treba

GIGA JANE FEATHER


105

vozit' jednopreg, a posl'je je put prema pre ici jako neravan, s ovim ledom i sva im.« »Razumijem vas, treba i i ovjek koji je stabilan na nogama.« Pogled mu je bio

jednako sumoran kao i glas. »Onda brzo pošaljite Edgara. I recite mu da dovede i k er.« »Da, gospon.« Doris se kratko naklonila i pani no istr ala iz odaje. Simon se vratio svom bdijenju uz krevet. Pogled mu je postajao sve mra niji dok je sa

širokog ela odmicao uvojke natopljene znojem.

GIGA JANE FEATHER


106

etrnaesto poglavlje Sarah je sjedila za razbojem uz ognjište. Prsti joj nisu prestajali provla iti niti dok je

Edgar, za njega neuobi ajeno užurbanim glasom, objašnjavao razlog svog dolaska. Njezini su prsti automatski letjeli po razboju, lice joj je bilo mirno, ali joj je u o ima bješnjela oluja.

Jenny je stajala uz stol gdje je rezala mrkvu za njihov podnevni obrok. Ruke su joj se sada umirile.

»Edgare, koliko joj je loše?« »Eh, gospo ice Jenny, Doris kaže da joj je kašalj ve u plu ima.« Premetao je kapu u

rukama. »Doris kaže da j' njegovo gospodstvo Hawkesmoor uz nju.« ovjek koji je došao nude i mir, pomislila je Sarah. Ariel se bila gorko nasmijala kad

joj je prvi put pripovijedala o Hawkesmoorovoj besmislenoj nakani - da okon a staru krvnu zavadu izme u njihovih dviju obitelji. Da, gorko se smijala u posvemašnjoj nevjerici, uvjerena da ga je tek puka pohlepa ponukala na to neprirodno povezivanje.

No poslije je Sarah osjetila da je Ariel promijenila mišljenje, da je sada vjerovala kako je grof od Hawkesmoora, iako je to bilo nezamislivo, istinski želio tim brakom zalije iti rane prošlosti.

Sarah joj je mogla i sama re i da su Hawkesmoori, unato svojoj strasti i ambicijama, oduvijek bili više zainteresirani za ljubav nego za mržnju. A Geoffreyjev sin nije bio nikakva iznimka.

»Koliko je vremena prošlo otkako je Ariel pala u vodu?«, upitala je Jenny. Edgar se namrštio. »Možda dva sata.« Jenny je žustro kimala glavom. »To je dobro. Groznica je možda nije posve preuzela.«

Vješto se ushodala po maloj prostoriji, kao da vidi, i po ela prikupljati stvari. »Efedra, majko?«

Sarah je kimnula. Iako Jenny nije vidjela taj pokret, inilo se da ga je osjetila. Nastavila je nabrajati što je sve prikupila: »Kora glatkog brijesta, podbjel, usitnjeni bršljan, tetrljan, kamilica.« Pomno slušaju i, Sarah je svaki odabir popratila tišinom koja je njezinoj

eri govorila jednako glasno kao i same rije i. Sarah je ustala od razboja i otišla do stražnjeg dijela prostorije gdje je otklju ala malu

kutnu vitrinu. Izvadila je bo icu od za enog stakla i dodala je u košaru. Jenny ju je dodirnula kažiprstom i rekla: »Majko, Ariel ne e htjeti uzeti laudanum.« Sarah je samo položila svoju ruku na k erinu. Jenny je slegnula ramenima i ostavila

bo icu u košari. »Edgare, spremna sam.« Puna iš ekivanja, pogledala je prema vratima, znaju i da

Edgar stoji tamo. »Grof želi da do e i gazdarica Sarah«, izjavio je, gledaju i u Sarah koja je nepomi no

stajala kraj stola. I tek je sada Sarah u potpunosti priznala ono što je naslu ivala u najskrovitijem kutku

srca otkako je Ariel prvi put došla k njima s viješ u da e se udati za grofa od Hawkesmoora. Morala je na svoje o i vidjeti Geoffreyjevog sina. Sina za kojega nije ni znala da ga Geoffrey ima. Da nije došao u Ravenspeare, mogla je i dalje nastaviti živjeti u svom neznanju. Davno se zaklela da ne e ništa istraživati, a sada kad je dobila priliku, više nije mogla odoljeti potrebi da na svoje o i vidi i sazna.

»Majka ne voli Ravenspeare«, Jenny je razbila tišinu. »Ariel ne o ekuje od nje da ode tamo.«

»Njegovo gospodstvo to jasno zahtijeva«, uporno je nastavio Edgar, prevr i kapu u rukama. »Rek'o je da vas obje dovedem kad je vid'o da je ledi Ariel jako loše, a gazdarica

GIGA JANE FEATHER


107

Sarah ju je izlije ila zadnji put, onda kad je bila još dijete.« Jenny je okrenula svoje slijepe o i prema majci koja je još uvijek nepomi no stajala uz

stol. Bojazan i prezir njezine majke prema dvorcu Ravenspeare bila je jedna od njihovih životnih injenica. Nije postojalo nikakvo objašnjenje, a kad ju je Jenny jednom pokušala pitati, njezina se majka toliko rasrdila, što je bilo veoma neuobi ajeno za nju, da njezina k i više nikad nije govorila o toj temi. I ona i Ariel su to prihvatile kao injenicu i više nikad nisu niti me usobno naga ale o emu bi se moglo raditi.

Sarah je zatvorila o i i ekala da pro e nalet panike. Pred o ima je na crnilu vidjela vrtloženje crvenih kolobara srdžbe. Dugo je vremena prošlo otkako je sebi dopustila da osje a velik i strašan gubitak, onu staru tjelesnu agoniju koja je još uvijek obitavala negdje duboko u njoj, agoniju obeš a-š enja koje je njezino tijelo i dušu izvrgnulo najve oj mogu oj grozoti.

Samu je sebe prisilila da se ne prisje a te uspomene, a sada ju je ona preplavila i ispunila svaki kutak i pukotinu njezinog bi a, toliko da više nije mogla disati, da je pomislila da e se ugušiti. No mora pustiti da je pro e prije nego što se bude morala suo iti s dvorcem Ravenspeare.

Tiho kriknuvši, Jenny je prišla majci. Stavila joj je ruku na rame i osjetila kako se žestoko trese. »Ne moraš do i«, rekla je. »Ne moraš. Ariel to niti ne o ekuje, a i zašto bi udovoljila nalogu jednog Hawkesmoora?«

Sarah se prestala tresti i crvena je omaglica nestala. Jenny nikako nije mogla znati da bi njezina majka radi ljubavi i vje ne zahvalnosti udovoljila zahtjevu jednog Hawkesmoora. A ako to nije bilo dovoljno, Ariel ju je trebala. Ariel, koju je držala svojom drugom k eri. Ariel, u kojoj je tekla revenspearovska krv, jednako kao i u Sarinoj pravoj k eri. Da, u njoj te e njihova krv, ali nije okužena.

Napeto joj se lice napokon opustilo. Rukom je dotakla grlo i usne, a potom otišla do kuke uz vrata gdje je visio njezin ogrta . Skinula je debeli vuneni plašt.

Jenny je izgledala zapanjeno, ali nije ništa rekla, samo je donijela svoj ogrta , uzela košaru i krenula iz kolibe za majkom i Edgarom, zatvaraju i vrsto vrata za sobom.

Tijekom cijelog puta nitko nije prozborio ni rije . Edgar se povukao u svoju uobi ajenu mu aljivu flegmati nu tišinu, Jenny je bila suviše zbunjena neo ekivanim ponašanjem svoje majke da bi avrljala, a nijema je Sarah bila zarobljena u vlastitom svijetu, pripremaju i se za prolazak ispod nadsvo enog ulaza u dvorac Ravenspeare.

* * * Simon je kora ao Arielinom odajom. Njegovi su zastajkuju i i neravnomjerni koraci

odzvanjali u tišini. Psi su bili jednako nemirni kao i on sam. Sada su stajali kraj postelje, teške su im glave katkada po ivale na pokriva u i zurile u Arielino blijedo lice, a katkada bi pratili muškar evo uznemireno hodanje.

Ariel je teško disala. Dah joj je hripao u prsima i jedva prolazio kroz usta. No kad je s nepristranoš u ranara procijenila svoje stanje, zaklju ila je da još nije prekasno za izlje enje. Ako Jenny brzo stigne s efedrom i ljekovitim biljem za ublažavanje groznice, mo i e se u samom po etku sprije iti nastupanje plu ne groznice. Nije si mogla priuštiti da ostane vezana za krevet. Morala je zaštititi svoje konje od onoga što god Ranulfu bilo na umu, pripomo i pri ždrijebljenju kobile i nastaviti daljnje pregovore s gospodinom Carstairsom.

Dok se ovaj popis dužnosti uvijek iznova vrtio u njezinom mozgu, osjetila je da se groznica poja ava što se ona više uznemiruje pa se svim silama trudila da se smiri. Dodirnula je pse e glave, nadaju i se da e je njihova prisutnost smiriti, ali je zvuk Simonovog uznemirenog kora anja upropastio sve ono što su psi postigli.

Teškom se mukom malo pridigla na jastucima. »Simone, ne morate ostati ovdje. Si ite

GIGA JANE FEATHER


108

dolje i pridružite se ostalima u Velikoj dvorani.« »Ne budite smiješni«, odsje no je rekao prilaze i krevetu. Pomno ju je razgledao, o i

boje mora bile su pune zabrinutosti. »Nije bilo nimalo pametno stati sokolu na put.« Njezine su o i pune groznice bljesnule. »Isto bih i ja mogla re i za vas, gospodine.« »Ja nisam vidio da dolazi«, odvratio je. »A ja sam trebala stajati sa strane i promatrati kako vam para lice?« Umorno je odmahnuo glavom. »Možda sam ga ja sam mogao odvratiti od sebe.« Zaustila je da nešto kaže, ali su se rije i izgubile u napadaju gr evitog kašlja. Simon je

nešto promrmljao i nagnuo se nad nju, trljaju i joj le a u beskorisnom pokušaju da joj ublaži suhi kašalj. Kašalj je napokon prestao i Ariel se naslonila na jastuke. Simon joj je maramicom obrisao znoj s ela.

Zatvorila je o i, ne žele i ga pogledati u o i. Sjetila se što mu je rekla o uništenom licu i te su joj rije i sada grozno zvu ale. Nije bilo nimalo važno što je tada bila izvan sebe od bijesa i brige za ranjenu kobilu, svejedno je bilo neoprostivo, gotovo podrugljivo. No sada je bila previše umorna da mu objasni ili da se ispri ava. inilo joj se da je studen u njezinim kostima zamijenio strahovit umor. Vru e opeke oko njezinog tijela obavile su svoj posao, iako je osje ala da hladno a negdje vreba, da ta prijete a sjenka samo eka da je opet obuzme. Htjela je spavati, no od ovog se umora nije moglo spavati; od njega je osje ala samo bolove u udovima i suho u u o ima.

Simon se okrenuo i prišao prozoru. Zagledao se dolje u unutarnje dvorište. ekao je da se pojave dvije žene s Edgarom, no dvorište je u sumrak bilo prazno. Zvukovi slavlja iz Velike dvorane glasno su odjeknuli kad su se iznenada širom otvorila željezom okovana vrata. Izašao je neki muškarac, presavio se i povratio u grmlje kraj stubišta. Slavlje i razularenost su se nastavljali, ak i bez nevjeste i mladoženje.

Simon je podigao pogled s odbojnog prizora i preko zidina dvorca promatrao ravni arski kraj. No bilo je suviše mra no da bi bilo što vidio, nije se vidjela ak ni osmerokutna katedrala Ely.

Dok je tako zurio u tminu, na vratima se za ulo užurbano kucanje. Okrenuo se i pozvao posjetitelje. Ušle su dvije žene u pratnji Doris. »Gazdarica Sarah i gospo ica Jenny, gospon.« Doris se kratko naklonila dok je predstavljala goš e.

»Veoma sam vam zahvalan što ste došli tako brzo, gospo«, ljubazno je govorio dok je prelazio odaju i pružao ruku starijoj ženi. Luda i mutava Sarah, tako ju je nazvala Doris. No u plavim o ima ove žene, koja ga je pomno promatrala, nije bilo ni eg lu kog. Bila je mršava i kose bijele kao snijeg, a duboko u tim iscrpljenim o ima uo io je saznanje od kojega mu je postalo neobi no nelagodno.

Na njegovo veliko zaprepaštenje, ona je njegovu ruku primila obim rukama, obuhva aju i je svojim toplim dlanovima i obavivši svoje prste preko njegovih. Preplavio ga je udan osje aj, kao da je nešto iz te žene prešlo na njega. Teškom se mukom odupro nagonu da otrgne ruku iz njezinog stiska.

Ona je tada ispustila njegovu ruku i okrenula se prema krevetu gdje se njezina k i ve sagnula nad Ariel.

»Sarah, nisi trebala dolaziti«, rekla je Ariel, pokušavaju i se pridi i na jastucima. »Treba mi samo efedra, malo podbjela i kore brijesta protiv kašlja. Jenny je mogla sve donijeti.«

»Majka je insistirala«, rekla je Jenny i po ela vaditi stvari iz košare. Sarah se samo smiješila i razgrnula pokriva . Prsti su joj naglo zastali u otkop avanju Arielinog ogrta a kad joj je pogled pao na narukvicu oko Arielinog zglavka. Kažiprstom i palcem je pažljivo podigla njezinu ruku i zagledala se u narukvicu. Privjesci su se zanjihali kad joj je okrenula ruku da bolje vidi zmiju s bisernom jabukom u ustima.

GIGA JANE FEATHER


109

Polako je okrenula glavu prema grofu od Hawkesmoora koji je stajao tik iza nje. Njezine su izmu ene o i nekoliko trenutaka zurile u njegove dok je držala Arielin zglavak. U tom je pogledu bilo pitanje koje nije mogao odgonetnuti, a kamoli znati odgovor na njega.

»Majko, što je?« Jenny je dodirnula maj inu ruku. Mogla je osjetiti napetost svoje majke.

»U pravu ste. Ariel bi trebala skinuti narukvicu. Nije nimalo prikladno da je nosi u krevetu.« Simonov je glas bio živahan; htio je njime prikriti vlastitu nelagodu. Nije znao što je to uznemirilo stariju ženu, ali nije mogao podnijeti pogled tih plavih o iju na ispijenom bijelom licu. inilo mu se kao da ga skida do gola, kao da nekako vidi kroz njega. Jedino je

ito objašnjenje bilo da ju je uznemirilo nešto u vezi narukvice. Napokon, ipak se takvo nešto moglo svidjeti samo onima s probranim ukusom - pa je u inio ono što bi uvijek inio kad je bio suo en s prijetnjom - pokušao ju je ukloniti. Posegnuo je za Arielinim zglavkom, a Sarah joj je ispustila ruku te prešla svojom rukom preko o iju, kao da od sebe tjera neku sliku.

Otkop ao je narukvicu. Na as je prstima prešao preko smaragdnog labuda, srebrne ruže, sitnih bisera umetnutih u zmijsko tijelo i okrugle biserne jabuke u zmijskim ustima. Dla ice na zatiljku su mu se podigle dok je prelazio po zmijskoj glavi i sitnim o ima od crnog ahata. Gdje li ju je ve vidio? Zašto mu je bila toliko poznata? Nije se mogao sjetiti.

Opet je osjetio na sebi pogled one Sare. Naglo je podigao pogled i skoro porumenio, kao da ga je uhvatila na zlodjelu. No ona se odmah okrenula prema bolesnici, a on je spremio narukvicu u džep.

Sarini su prsti nastavili brzo i vješto otkop avati Arielin ogrta . Jenny je maknula flanel natopljen kamforom, a Sarah je odvrnula poklopac posude od alabastera i po ela joj premazivati prsa pomaš u iji je miris bio toliko snažan da su Simonu zasuzile o i.

Shvativši da im samo smeta tu kraj kreveta, odmaknuo se i sjeo uz plamte u vatru. Psi su odmah krenuli za njim, sjeli do njegovih nogu i položili mu glave na koljena. Promatrao je što se zbiva oko kreveta, zapanjen samouvjerenoš u i u inkovitoš u dviju žena koje su se brinule oko Ariel. Jednom ga je Sarah pogledala preko ramena i on je opet zadrhtao od onog udnog osje aja. Kao da ga je ona poznavala onako kako on nije poznavao samoga sebe.

Možda je vještica, pomislio je s nelagodom. Jedna od onih koje imaju »vi enja«. Došla je Doris s vr em uzavrele vode i plitkom tavom. Odložila je bakreni vr na

no ni ormari , potom stavila tavu na tronožac iznad vatre. Simon je odmaknuo koljena da joj ne smeta pri radu. Djevojka se zacrvenjela i odgurnula pse ustranu malo užurbanije nego što je to bilo potrebno.

Popravila je i poravnala prega u. »Je li to sve, gazdarice Sarah?« »Zasada«, odvratila je Jenny. Posegnula je u košaru i izvadila pregršt podbjela.

»Oprostite, gospodine...« Nagnula se preko Simonovog krila i bacila listove u tavu. Simon je uzeo štap i ustao. Šepaju i je otišao do prozora gdje nikome ne e biti na putu

i spustio se na sjedalo ispod njega. Nije zamijetio Sarin potajni pogled dok se nespretno premještao na drugo mjesto, a kad je napokon sjeo, ona je obratila pažnju na lijek protiv kašlja koji je miješala u bakrenom vr u s vru om vodom.

Listovi koji su se zagrijali u tavi ispunili su odaju snažnim mirisom sli nim tamjanu koji mu je svojom hladno om probijao plu a. »Ovo e pomo i Ariel da lakše diše«, objasnila je Jenny, za uvši njegov iznena eni uzdah. »Možda biste radije sišli dolje, gospodine?«

Odmahnuo je glavom, a onda se sjetio da ga ona ne može vidjeti, ali ga je Sarah promatrala uz upitno podignutu tanku obrvu. U upornom joj se pogledu vidjelo pitanje.

»Ja nisam njegovatelj,« rekao je, »ali ako mi date jasne upute, siguran sam da u vam pomo i.«

Sarah je kimnula glavom i obratila pažnju na Ariel koja je, oslonjena na visoke jastuke, više sjedila nego ležala. Suši avo joj se rumenilo isticalo na blijedim obrazima, a

GIGA JANE FEATHER


110

kapci su joj bili teški i ote eni, no koliko je Simon mogao uti, ve je lakše disala. Ariel je popila vru i aj od kore brijesta i podbjela koji joj je Sarah nato ila iz vr a.

Potom je opet legla i zatvorila o i. »Sarah, nema potrebe da dalje ostaješ ovdje. Nisi ni trebala do i ovamo.«

»Jako dobro znaš da se majku ne može sprije iti da u ini ono što naumi«, rekla je Jenny uz slabašan smijeh. Prišla je krevetu i stavila ruku na Arielino elo. »Ariel, ako budeš mogla zaspati, mislim da smo najgore prebrodili.«

Ariel joj se slabašno nasmiješila. »Nadajmo se da je tako. Ovo mi je posljednji put da sam se okupala u Ousi usred zime.«

»Nikad još niste izrekli nešto istinitije«, izjavio je Simon. Ustao je sa sjedala pod prozorom i pridružio se ostalima oko kreveta. Ariel mu je još uvijek izgledala veoma bolesno, no glas joj više nije bio onoliko hrapav i više od pet minuta nije ju uhvatio onaj gr eviti napadaj kašlja.

»Sarah, ne moraš više ostati«, ponovila je Ariel s mješavinom molbe i žurnosti. »Sad se ve mogu sama pobrinuti za sebe, a znam da bi ti htjela oti i ku i.«

»Ako mi objasnite što trebam raditi, mogu se ja brinuti za Ariel.« Nadao se da se u njegovom glasu ne zamje uje oklijevanje. Ariel je o ito bilo veoma važno da njezine prijateljice ne ostaju u dvorcu dulje od potrebnog, a u inilo mu se da je jednako važno bilo i to da se Ariel ne uzrujava. »I siguran sam da e mi i Doris pomo i.«

Sarah ga je opet pogledala onim svojim iscrpljenim pogledom. Potom je primila Jenny za ruku, odvukla je dalje od kreveta i o ima pozvala Simona da i on u ini isto.

»Ariel mora spavati«, tiho je rekla Jenny i uzela bo icu od za enog stakla koju joj je njezina majka pružila. »No sumnjam da e htjeti uzeti laudanum. Ona ne spada u poslušne bolesnike«, dodala je uz osmijeh.

»Je li laudanum neophodan?«, upitao je Simon Sarah koja je na to odlu no kimnula glavom.

»Tada e ga Ariel i uzeti«, rekao je, gledaju i u bo icu koju je sad on držao u ruci. Starija ga je žena na trenutak promatrala onim svojim intenzivnim i upitnim

pogledom. Polako je podigla ruku do Simonovog lica i dodirnula mu ožiljak, prelaze i jagodicom prsta po cijeloj njegovoj nabranoj dužini.

Simon je stajao veoma mirno. Ne bi se mogao pomaknuti ni da je to želio. Taj je dodir bio toliko ispitiva ki i nježan da je izgledao kao milovanje. Duboke su se plave o i zagledale u njegove i u inilo mu se kao da prodiru do srži njegove biti. U ovoj ženi nije bilo ni eg zlokobnog ni vješti jeg. Samo blagost. Sada je uvidio da u njezinom pogledu ima i ne eg neobi no utješnog.

Jenny je stajala veoma mirno. Izgledala je zbunjeno. Nije mogla vidjeti što njezina majka radi, ali je osjetila napetost izme u njih troje u maloj odaji, osjetila je neuobi ajenost u maj inom napetom ponašanju. Tada su iza sebe za uli Arielin suh i hrapavi kašalj i Sarah je maknula ruku sa Simonovog obraza. Odmaknula se od njega, uzela svoj plašt, zaogrnula ga preko ramena i vratila se do kreveta.

Jenny se sagnula da baci još listova u tavu na tronošcu. »Lorde Hawkesmoor, bilo bi dobro kad biste ovo održavali svježim i svaka tri sata utrljali pomast na Arielina prsa. I dajte joj aj protiv kašlja kadgod zaželi piti. Ima i malo bombona protiv kašlja koji e joj ublažiti grlobolju i smiriti kašalj. Ali ako je možete nagovoriti da popije laudanum, trebala bi odspavati barem šest sati.«

»Budite uvjereni da u je nagovoriti«, rekao je. inilo mu se da mu lice i ožiljak još uvijek bride od sje anja na dodir Sarine ruke.

Jenny mu se osmjehnula. Vratila se k postelji i uzela svoj plašt. Pouzdano se kre e po odaji, zamijetio je Simon. Vjerojatno je ve bila ovdje i utisnula u pam enje raspored

GIGA JANE FEATHER


111

poku stva. »Ariel, mi sada idemo.« Sagnula se da poljubi bolesnicu. »Budi dobra i uzimaj

lijekove, a ja u zamoliti Edgara da me ujutro opet dovede da vidim kako si.« Arielin je osmijeh bio slabašan, no ipak je to bio osmijeh. »Ve se sad bolje osje am.

Hvala vam objema što ste došle, ali bih voljela da Sarah nije došla.« »Tvoj je suprug insistirao«, šapnula joj je Jenny na uho. »Tako je rekao Edgar.« Ariel je pocrvenjela. »Nije imao pravo to u initi.« Jenny je slegnula ramenima. »Možda nije. No i sama znaš da majku nitko ne može

natjerati da u ini ono što ne želi.« To je istina, pomislila je Ariel. Pogledala je ispijeno lice starije žene i na njemu ispod

pa eni kih bora uo ila uobi ajenu nepokolebljivu odlu nost. »Hvala ti, Sarah«, promrmljala je i uzvratila joj poljubac.

Nakon odlaska dviju žena, Simon je prišao krevetu nose i ašu i bo icu laudanuma. »Ako je to ono što mislim da jest, ne morate se truditi«, rekla je Ariel i navukla

pokriva e do brade, gledaju i ga pomalo ratoborno. »Ja nikada ne uzimam laudanum.« »Za sve postoji prvi put«, odvratio je Simon, sjede i na krevetu do nje i drže i u

rukama bo icu i ašu. »Sarah je rekla da biste trebali odspavati pa ete i odspavati, draga moja.«

»Ja i želim spavati i to u u initi kad mi se bude spavalo«, izjavila je. »Kad moje tijelo bude spremno na to.«

»Mislim da više ne biste trebali govoriti.« Nastavio je govoriti svojim ležernim tonom: »Glas vam sa svakom rije ju postaje sve slabiji.« Polako je odvrnuo ep bo ice i nalio laudanum u ašu.

»Ne! Ne u to popiti«, usprotivila se, zanemarivši njegovu posljednju re enicu. »Zbog ega ne?« »Zato jer e me uspavati!« »Mislim da se upravo o tomu i radi«, suho je rekao. »Da, ali to e biti užasan i težak san nad kojim ne u imati kontrole. Nije poput napitka

od velebilja koji sam ja vama spravila. Mnogo je ja i i djeluje satima, a ja si ne mogu dopustiti da toliko spavam. Moram...« Ostatak re enice je nestao u toliko snažnom napadaju kašlja, da mu se u inilo kako postupci dviju žena nimalo nisu pomogli.

Odložio je ašu na no ni ormari , pridigao je s jastuka i privio je uza se, trljaju i joj leda dok gr evito kašljanje nije napokon prestalo. »Evo.« Nato io je aj od brijesta u šalicu. Ona ju je žudno ispila i pala na jastuke.

»Da Sarah misli da e velebilje biti dovoljno, tada bi njega i preporu ila«, rekao je. »No preporu ila je laudanum i jasno je kao dan da vam on i treba.« Ponudio joj je ašu.

Nestrpljivo mu je odgurnula ruku. »Ne treba«, srdito je rekla. »Ne u to popiti.« »Tko bi rekao da se iza te samopouzdane vanjštine krije takvo dijete«, rekao je. »I to

veoma nevaljalo dijete.« Primio ju je za bradu i okrenuo joj lice prema sebi. »A ako nevaljalo dijete ne želi da ga se kazni, tada e znati što je najbolje za njega pa e uzeti napitak za spavanje bez daljnjih izvo enja gluposti.«

»Ne razumijete...« »Možda ne, a vi ete mi pomo i da shvatim im uzmete svoj lijek.« Podvukao joj je

ruku pod vrat i podigao glavu. »Draga moja, ovo bi se moglo pretvoriti u nešto jako ružno. Bilo ovako ili onako, vi ete popiti svoj napitak za spavanje.«

Zagledala se u njegove o i i u njima uo ila odlu nost. »Onda mi obe ajte da me ne ete napuštati«, rekla je. »Dok budem spavala. Da ete ostati kad se ne budem mogla brinuti o sebi.«

Ova ga je molba duboko ganula. Nije ni udo što je tako malo spavala, kad se uvijek

GIGA JANE FEATHER


112

bojala što bi se moglo dogoditi kad joj popusti oprez. »Ne u odlaziti iz ove odaje«, obe ao je. »Osim možda da donesem nešto iz svoje

odaje preko puta. Evo, popijte.« Zadrhtala je, ali je odustala od borbe. Vjerovala mu je da e joj uvati le a, jednako

kao što je i ona uvala njegova. Rastvorila je usne dok je prinosila ašu ustima i s grimasom ga enja sve ispila.

»Tako treba«, rekao je nježno. Sagnuo se i poljubio je. »Udobno se smjestite i spavajte. Ja u biti ovdje.«

»Pse e trebati pustiti van«, promrmljala je spuštaju i se na jastuke. »Edgar e ih odvesti. Ne smiju se pustiti da sami lutaju naokolo.«

»Ne e lutati.« Zataknuo je pokriva ispod perine. »Je li vam dovoljno toplo ili vam trebaju nove tople opeke?«

Odmahnula je glavom. »Ne trebaju, sad mi je toplo.« Zatvorila je o i. Stajao je i promatrao je nekoliko trenutaka. Nježan mu je osmijeh zaigrao na usnama.

Potom se vratio na stolicu kraj vatre, udišu i snažna biljna isparavanja iz tave. Psi su se uz glasan uzdah smjestili uz njegove noge, a on je sjeo na stolicu za ljuljanje, zatvorio o i i osluškivao Arielino ujedna eno disanje. Podigao je ruku i dotaknuo svoj ožiljak, prelaze i tragom Sarinih prstiju. Ono što je ona u inila bilo je neobi no za jednu ženu, a ipak mu se

inilo kao da je to bilo posve prirodno i u redu. Kao da je ona na neki na in imala pravo da ga dodiruje s takvom bliskoš u na koju se ak ni Helene nije nikad odvažila.

* * *

Nije Geoffreyjev sin, nego Owenov. Oh, da, imao je sve poznate crte lica jednog

Hawkesmoora, ali je imao i one druge. Owenov neobi an osmijeh, duge uške i velike i istaknute zglobove na prstima. A ak i da nije imao tih obilježja, ona bi ipak znala. Znala bi istoga asa im ga je pogledala.

Sarah je dodirnula svoje isušene i smežurane grudi ispod plašta i haljine. Kad su njezina dje ica sisala, bile su pune i okrugle dok su ih dje ja ustasca tražila i sisala, liš a priljubljenih uz mekano meso. ak se i sada mogla sjetiti njihovih snažnih povla enja njezinih bradavica, sitnih stisnutih ša ica koje joj pritiš u bujne okrugle dojke dok se mlijeko izlijeva u njihova zaposlena ustašca. Uvijek je imala mnogo mlijeka, i više nego dovoljno za dijete na sisi. Sje ala se iznenadnog bolnog naviranja mlijeka u prsa im bi se djeca probudila i zaplakala od gladi. Mlijeko bi joj curilo iz bradavica i kapalo u otvorena ustašca i prije nego što bi dijete po elo sisati.

A dje ak, njezin prvoro enac, bio je veoma pohlepno dijete, toliko ozbiljno prilikom hranjenja. Malo bi mu se elo nabralo dok bi sisao, ustašca bi mu bila napu ena, debeljuškaste ša ice zabijale bi se u njezine bujne dojke.

Kako li ga je samo voljela. Kako li je ljubila svaki pregib njegovog debeljuškastog tijela, svaki ruži asti prstic na rukama i nogama. Sjetila se predivnog mirisa njegovog vrata, toplog mlije nog mirisa vanilije koji bi je preplavio radoš u.

Sarah je zatvorila o i dok je jednopreg tandrkao preko smrznutog blata na puteljku. Dijete je spavalo privijeno uz nju, a ona bi samo rastvorila košulju i podojila ga no u kad bi se probudio i pijukavim pla em tražio njezinu dojku. Zaspao bi joj na grudima; sitna bi mu ustašca puna mlijeka ispustila bradavicu; kapci prošarani plavkastim žilama sklopili bi mu se nad jasno plavim o ima.

Posvuda ga je nosila sa sobom. Napravila je povez u kojemu je ležao na njezinim grudima, umiren njezinim pokretima. A kasnije, kad je manje spavao, ležao bi i gledao je, upiru i prstom u ono što bi vidio, njegovo bi žubore e brbljanje bilo puno uzbu enja. Bio je

GIGA JANE FEATHER


113

tako sretno dijete. Gugutao je i smiješio se, jednako vezan s njezinim tijelom u dje kom dobu kao i kad joj je bio u utrobi.

Možda bi ona, da je Owen poživio da zajedno s njom uživa u njihovom djetetu, raspodijelila svoju ljubav i pažnju na njih obojicu, no kako je ostao bez oca, dje ak je sa svakim sisanjem upijao u sebe sve ono što mu je imala dati.

Narukvica ga je o arala, a kad je bio dovoljno snažan da sam sjedi i toliko brzo puzi po podu da je zaprepastio svoju majku, tražio je narukvicu pokazuju i na nju prstom i zapovjedni ki žubore i. Satima se znao s njom igrati kad bi mu je dala, stavljaju i privjesak u usta i bruse i zube na tvrdom sjaju smaragda malog labuda.

Kad su gospodari Ravenspeara došli po nju, tek je bio prohodao. Kriještao je od veselja dok je kora ao na svojim debeljuškastim nožicama i nesigurno potr ao u siguran maj in zagrljaj, mašu i rukama poput krila vjetrenja e.

Došli su kad je ljeto bilo u punom jeku. ula je topot kopita i prštanje šljunka ispred ku e. Pogledala je kroz prozor dje je sobe i ugledala dolje etvoricu muškaraca okrutnih lica ispod rojalisti kih šešira ukrašenih perjem. Znala je da e do i, znala je to od trenutka kad je smr u njezinog supruga ku a ostala nezašti ena na samo deset milja udaljenosti od dvorca Ravenspeare. No mjeseci su prolazili, a oni nisu dolazili i ona je prestala strahovati i misliti da je možda sigurna. A trebala je znati da se Ravenspeari uvijek osve uju za uvredu.

Pokleknula je pred njima. ak i sada, dok je sjedila u jednopregu pored Edgara i Jenny, mogla se sjetiti one slabosti u nogama dok su je nosili dolje niz stubište u dvoranu gdje su stajali muškarci u svojim kožnim jaha im jaknama i hla ama, udaraju i bi evima po svojim ulaštenim izmama, dok su im sive o i ispod kovr avih perika isijavale ubojitost i hladno u.

Rekli su joj da mora oti i u Ely na sud da posvjedo i u sporu oko neke zemlje, nastalom u kaosu proteklog gra anskog rata. To je bio est slu aj u godinama nakon restauracije Charlesa II kad su uslijedile silne tužbe i protutužbe izme u rojalista koji su ponovno došli na vlast i parlamentaraca kojima je oduzeta imovina. Njezinim se slugama taj poziv nije u inio nimalo neobi nim, a budu i da je kazna za neodazivanje bila izravan gubitak spornog zemljišta, nisu ni pomišljali da ona ne e sura ivati.

I zaista nije imala izbora. Tihim su joj glasom zaprijetili sinu, ak i dok je grof od Ravenspearea pritiskao bodež na njezina rebra, stoje i tik uz nju u dvorani, iskrivivši tanke usne u osmijeh i obasipaju i je rije ima zabrinutosti i zakletvama o prijateljstvu tako da ga svi uju.

Odveli su je u kr mu, u osamljeno svratište koje su posje ivali samo la ari koji bi došli uskim kanalom za isušivanje kako bi se opijali i ban ili. La ari koji, kao i ve ina stanovnika mo vare, nisu pokazivali nikakvo zanimanje za ono što drugi rade, a ak i da jesu, znali su da treba držati jezik za zubima.

etiri su dana gospodari Ravenspeara prisiljavali svoju zato enicu da trpi njihovo posebno ponašanje. Izmjenjivali su se na njoj i napustili je tek kad je postala nijema, okrvavljena i ukaljana olupina. ak je i sada mogla uti njihov smijeh na stubama dok je ona

ala sklup ana u kutu sobe na tavanu, puna modrica i prljava, dok je krv curila iz nje pomiješana s užasom koji su prosuli u nju...

»Stigli smo, gazdarice Sarah... Gazdarice Sarah...« Edgar joj je dodirnuo ruku. »Majko?« Zabrinutost u Jennynom glasu prodrla je u Sarinu no nu moru na javi. Trgnula se na

klupi, silom se vra aju i u stvarnost, jednako kao što su je silom privodili svijesti kad su je opet htjeli uzeti... kad su opet htjeli uti njezin pla i preklinjanje dok su orali po njenom izudaranom tijelu...

»Majko, stigle smo ku i. Što je? Jesi li bolesna?«

GIGA JANE FEATHER


114

Sarah je teturaju i sišla s jednoprega. Edgar ju je ekao s podignutom rukom da joj pomogne si i i uhvatio je kad je skoro pala sa stube.

»Eh, gospo ice Jenny, mislim da vam mami nije dobro«, zabrinuto je rekao. »Pomo ' u joj da u e.«

Jenny je krenula za njima u kolibu. Dodirnula je majku koja je drhture i stajala uz vatru. Jagodicama prstiju prešla je preko njezinog lica i o iju. »Oh, što je? Što se dogodilo?«, šapnula je.

Sarah je naglo odmahnula glavom i rukama obuhvatila Jennyne zglavke u ohrabruju i vrsti stisak. Nasilu se nasmiješila Edgaru koji je stajao na dovratku namršten od brige, što je

odudaralo od njegovog uobi ajenog flegmati nog izgleda. »Zna i, mogu i '?«, rekao je s oklijevanjem, Sarah mu je kimnula i ispustila Jennyne

ruke. Prišla je Edgaru i primila njegove ruke u topli stisak koji je govorio jednako glasno kao i bilo koja izgovorena rjje . Potom ga je nježno poljubila u obraz. ovjek je porumenio i natraške krenuo iz kolibe. »Onda, vratit u se ujutro po gospo icu Jenny.«

»Bit u spremna do sedam«, rekla je Jenny i stala uz majku da ga isprate Stavila je ruku oko njezinih ramena i s olakšanjem primijetila da je uko enost nestala iz maj ina tijela. Štogod ju je uzrokovalo, sigurno je bilo u vezi s njezmim užasavanjem od dvorca Ravenspeare.

Sarah se vratila u kolibu i sjela za razboj, kao da ga nikad i nije napustila. Pogled joj je na trenutak zastao na k erinom slijepom i inteligentnom licu. Jedan od ona etiri zlotvora bio je Jennyn otac, iako to nije bilo važno. Jenny je bila njezina. Bila je za eta u mu enju i tragove toga nasilnog za a nosila je u svojoj sljepo i, ali je bila neoskvrnuta. Bila je neokaljana. Pripadala je samo svojoj majci.

GIGA JANE FEATHER


115

Petnaesto poglavlje »Donijela sam vam nešto za jesti, gospodine.« Doris je ušla u Arielinu odaju nose i

natovaren pladanj. Simon se trgnuo iz drijemeža uz vatru i shvatio da je gladan. Psi su ponjušili pladanj kad ga je Doris odložila na stol uz vatru. »Edgar se vratio,

gospodine. Da mu dolje odvedem pse? Po svoj im je prilici potrebna šetnja.« »Da, u inite to. Hvala vam.« Posegnuo je za štapom i ustao, uko eno se ispravljaju i.

Nasmiješio se Doris i potom šepaju i prišao krevetu. Ariel je duboko spavala, disanje joj je bilo pomalo otežano. Kapljice znoja prekrivale su joj blijedo voštano lice, pramenovi kose zalijepili su joj se za vlažno elo.

»Donijela sam malo lavandine vodice, gospodine.« Prišla mu je nose i u ruci bo icu mirišljave vode i krpicu. »Ako ovime prebrišemo elo ledi Ariel, bolje e se osje at', iako spava.«

»Bojim se da nisam dobar njegovatelj«, skrušeno je rekao promatraju i kako Doris vješto njeguje usnulu bolesnicu. »Mislim da bismo joj opet pomaš u trebali namazati prsa.«

»Ja u se za to pobrinut', gospodine. Vi sad sjednite i pojedite svoju ve eru. Nismo bili sigurni šta volite pa je gazdarica Gertrude rekla da, ako ne volite govedinu i teletinu, ima u ostavi pitu od jegulje i može vam napravit' pastrvu u maslacu i to brzo, dok pucnete prstima.«

»Ovo e biti dobro.« Sjeo je za stol nad pladanj s pe enim gove im rebrima i pitom od teletine. Bila je tu i boca crvenog vina sa skinutim epom, salata od celera i cikle, velik komad sira cheddara, etvrtina štruce pšeni nog kruha i kriška pite od damaških šljiva sa zdjelicom guste zlatne kreme. Dobra i krepka hrana njegovog djetinjstva, pomislio je, osje aju i kr enje crijeva i curenje sline. Nato io si je ašu vina.

Romul i Rem su strpljivo sjedili kraj vrata. inilo se kao da znaju da e ih Doris pustiti na slobodu, jer nisu skidali poglede s nje dok je hodala po odaji, stavljaju i novo liš e podbjela u tavu, skidaju i sada ve ohla ene opeke i poravnavaju i jastuke i plahte.

»Sad u odvest' pse, gospodine, osim ako ima još šta?« »Ne, ne treba ništa... oh, pitajte Edgara kakvo je stanje s kobilom, ho ete li? Ledi Ariel

e sigurno biti zabrinuta kad se probudi.« »Da, gospodine.« Naklonila se, naslagala opeke na svoje mršave grudi, zviždukom

pozvala pse i otišla. Simon je u tišini jeo svoju ve eru i pio vino. Shvatio je da je ovo bila najugodnija ve er koju je proveo u dvorcu Ravenspeare.

Oduvijek je uživao kad bi bio sam. Bacio je još podbjela u tavu kad mu se u inilo da su isparavanja izgubila snagu i osluškivao kako disanje njegove žene postaje sve dublje i ujedna enije.

Iz razmišljanja ga je prenulo žestoko kucanje na vratima koje je više sli ilo udaranju drškom ma a nego rukom. No prije nego što je uspio bilo što izustiti, vrata su se otvorila. Ljuljaju i se na nogama, tamo je stajao Oliver Becket, drže i ašu konjaka i spremaju i bodež u korice.

»Onda, kako je mom cvjeti u?«, upitao je i zaškiljio prema krevetu. »Vidim da se igrate njegovatelja, lorde Hawksmoore.« Nasmijao se i ušao u odaju, gurnuvši nogom vrata iza sebe. »Jadan posao za jednog od kralji inih vojnika, usudio bih se pomisliti. Pitam se što bi na to rekla njegova milost od Marlborougha?« Njegov je smijeh neugodno zakriještao u odaji. »A opet, mislim da i sam zna kako je njega bolesnika jedini posao za koji je bogalj sposoban.«

»Jeste li htjeli nešto, Becketu?«, upitao ga je Simon pijuckaju i svoje vino i nimalo

GIGA JANE FEATHER


116

zainteresirano promatraju i posjetitelja. »Oh, samo sam došao vidjeti kako ide mom Cvjeti u.« Prišao je krevetu. »Uvjeren

sam da imate razumijevanja za ljubavnikovo pravo da bude zabrinut.« Pogledao je Simona koji se nije ni pomaknuo na svojoj stolici. Oliverove su se o i suzile. Nimalo mu se nije svi alo to što nije reagirao na njegovu zajedljivu napomenu. Okrenuo se k Ariel.

»Ovaj moj cvjeti nije neka ljepotica«, naglas je razmišljao. »Ne, nikad ne biste rekli da je ljepotica, ali je veoma privla no stvorenje kad je zdrava. Naravno, groznica može svaku ljepoticu pretvoriti u rugobu, a bojim se da ni naša ljepotica nije iznimka.« Prešao je prstom preko djevoj inog znojnog lica. »Mršava i blijeda.« Podrugljivo je odmahnuo glavom. »Nitko od nas ne može shvatiti zbog ega je u inila tu glupost. Možete li vi, Hawkesmoore?«

Simon se nije ni udostojao odgovoriti. Nogu ispruženih prema vatri, u tišini je pijuckao svoje vino, ekaju i na trenutak kad ne bude imao drugog izbora doli prihvatiti ba enu rukavicu Olivera Becketa.

»Ne, nitko od nas ne razumije zbog ega je Ariel dovela u opasnost svoga konja radi jednog Hawkesmoora. Propadanje u led i nije nešto neuobi ajeno, djevojka je oduvijek bila nagla i nepromišljena kad je u pitanju bila njezina vlastita sigurnost, ali da svoga konja dovede u takvu opasnost...« Važno je odmahnuo glavom i otpio iz aše. »Ne, ne Ariel. Osobito ne zbog bezveznog razloga.« Nasmijao se. »Sokolove su pandže mogle malošto pogoršati na vašemu licu, nije li tako?«

»Usudujem se re i da nas je obojicu iznenadila«, ravnodušno je primijetio Simon. Oliver je krenuo prema vatri, ali ga je zaustavilo nešto u Simonovom pogledu. Zastao

je uz stup kreveta. »Hawkesmoore, da li je uistinu cijenite? Jeste li saznali što voli? Jeste li otkrili onaj mali madež ispod njezine...«

»Dosadni ste, Becketu«, blagim ga je glasom prekinuo Simon. »Zapravo bih mogao re i da ste najzamorniji i najbezna ajniji ovje uljak na kojega sam naišao u svome životu.«

Oliverovo je lice poprimilo tamnocrvenu boju. Ruka mu je krenula prema pojasu i bodežu u koricama. Drugi ga je muškarac netremice promatrao.

»Nemojte ni zamišljati da je vaša, Hawkesmoore«, zajedljivim je glasom izjavio Oliver. »Ona pripada nama. Svojoj bra i i meni.«

»Zaista?« Simon je upitno podigao obrve. U glasu mu se osjetila blaga znatiželja, ali su mu plave o i bile jasne i tvrde poput leda. »A zamislite, ja sam mislio da je ona moja žena.«

Odjednom se u Oliverovoj ruci stvorio bodež. Krenuo je prema Simonu koji je i dalje sjedio na stolici.

Simon nije skidao pogled s Oliverovog lica. Izdržao je njegov pijani, škiljavi i agresivni pogled. »Potegnuli biste oružje na nenaoružanog ovjeka«, tiho je izjavio.

»Imate svoj bodež«, zarežao je Oliver. »Potegnite ga pa da vidimo tko je bolji.« Simon se nasmijao tihim i podrugljivim smijehom. »Becketu, ja svoje bitke bijem na

bojnom polju, tamo gdje i pripadaju. Ne u odaji bolesne žene.« Oliverov je bodež poletio zrakom, proletio tek par centimetara od Simonovog lica i

zabio se u drveni okvir kamina. Simon nije ni trepnuo dok je oštrica prolazila uz njegovo lice. »Beckete, imate strašno neobuzdanu narav.« Nagnuo se naprijed i izvukao nož iz

okvira kamina. Drže i ga za oštricu, pružio ga je njegovom vlasniku. »Uvjeren sam da bi bilo bolje da zadržite hladnu glavu... barem u ponašanju prema meni«, zamišljeno je dodao.

»Prijetite li vi to meni?« Oliver je bio smeten i uzrujan, ali je bilo o ito da ne može izna i na in da se dostojanstveno povu e.

Simon je odmahnuo glavom. »Mislim da je to više vaš na in, Beckete.« Oliver se okrenuo na peti, zapeo u resice saga i skoro pao, ali se uspio uspraviti

uhvativši se za stup kreveta. Hvataju i ravnotežu i napola teturaju i, krenuo je prema vratima.

GIGA JANE FEATHER


117

»Ne ete je imati«, izjavio je preko ramena i pakosno zaškiljio. »Ne ete je imati, Hawkesmoore.«

Vrata su se zalupila za njim. Što li je, za ime Boga, Ariel vidjela u njemu? Zacnula ga je pomisao da je ta pakosna

budala upoznala Ariel prije njega. Na koji je mali madež mislio? Imala je jedan ispod desne dojke i jednu malu skupinu

ispod desnog guza... Stisnuo je eljust dok se borio da obuzda navalu nerazborite srdžbe i val gnušanja kad

je pomislio na Becketove ljigave prste kako otkrivaju ljepote i male nesavršenosti Arielinog tijela.

Ariel se pomaknula, nešto promrmljala i odbacila pokriva e sa sebe. Ogrta joj je bio proziran od znoja, zalijepio joj se za grudi. Bio je sav zapetljan oko njezinog struka. Trbuh, bedra i medeno zlatni trokut ispod trbuha svjetlucali su se od znoja.

Simon je natopio krpicu lavandinom vodicom i prebrisao joj kožu. inilo se da ju je to smirilo jer je prestalo njezino grozni avo mrmljanje. U komodi s rubljem našao je istu košulju, namirisanu suhim ružinim laticama posutim medu odje om. Sagnuo se nad nju i raskop ao znojem natopljeni ogrta na gornjem dijelu tijela. Podigao ju je na dlan svoje ruke da oslobodi ogrta ispod njezine stražnjice. Ovako u groznici, inila mu se nestvarnom; gotovo da nije osje ao njezinu težinu na ruci.

Skinuo joj je ogrta preko glave i osvježio joj kožu hladnom i mirisnom krpicom. Potom joj je preko glave navukao istu košulju i povukao je dolje niz tijelo. Plahte su ispod i iznad nje bile natopljene znojem, ali nije znao kako ih promijeniti dok ne do e Doris.

Djevojka se vratila za pola sata sa psima koji su skakutali oko njezinih nogu. »Donijet u iste plahte, gospodine«, rekla je kad joj je Simon objasnio situaciju. Odnijela je njegov

pladanj i vratila se s istim plahtama i zagrijanim opekama u naru ju. »Sigurni ste da joj one trebaju? I ovako joj je ve dovoljno vru e.« »Moramo suzbit' groznicu, gospodine«, znala ki mu je objasnila. »Ledi Ariel mi je

rekla kako se to radi kad je moja mama imala babinju groznicu. Kad biste je mogli podignut'...«, predložila je.

Podigao je Arielino tijelo iz kreveta. Na trenutak je otvorila o i, ali on u njima nije vidio nikakvog raspoznavanja i to ga je prestrašilo. Sjeo je, drže i je na svome krilu, osluškuju i njezino nerazumljivo mrmljanje i opipavaju i joj mlitavo tijelo. Ako je ovo od nje

inio laudanum, nije nikakvo udo što se toliko opirala da ga uzme. »Evo, gospodine. Sve je isto i svježe, gospodine.« Doris je posljednji put pogladila

jastuke. Simon je položio svoj teret natrag na krevet, a Doris je oko Arielinog tromog tijela

naslagala vru e opeke, Potom navukla preko nje pokriva e i dodala još jedan poplun. »Je li to sve/ gospodine...? Oh, da, Edgar. je rek'o da je kobila onol'ko dobro kol'ko može bit. Spalio je rane i stavio na njih pomast. Kobila je sada mirna.«

»Hvala vam.« Izvukao je gvineju iz džepa i s osmijehom je dao sluškinji. »Laku no , Doris.«

Doris je razroga enih o iju zapanjeno gledala sjajnu kovanicu. Potom se naklonila i dala u trk, kao da je mislila da e kovanica nestati u zraku ako još ostane tamo.

Simon je stavio ruku u džep. Kad je posegnuo za kovanicom, osjetio je u njemu jos nešto. Izvukao je van Arielinu narukvicu i podigao je na svjetlo svije e. Što je to toliko uznemirilo onu ženu Sarah kad ju je ugledala na Arielinoj ruci? Kao da je ovaj nakit za nju imao neko zna enje.

ini se da nije bio jedini na koga je djelovala uznemiruju e. Bilo je to veoma udno. Odložio je narukvicu na komodu i vratio se do kreveta. Zijevnuo je, osjetivši velik

GIGA JANE FEATHER


118

fizi ki umor. No gdje da spava? Spavanje u pe i koju je stvorilo Arielino tijelo obuzeto groznicom i mnoštvo vru ih opeka, nije mu djelovalo nimalo privla no. Prije bitke kod Malplaqueta mogao je bez poteško a zaspati na stolici, ak i na podu zamotan u svoj plašt. No tada mu je tijelo bilo druk ije. Gipkom, mladom, uspravnom i snažnom tijelu nije smetala mala neudobnost.

S ežnjom je pomislio na svoj hladni i svježi kreve preko puta hodnika. No obe anje je obe anje.

Zaklju ao je vrata. Potom je naložio vatru, bacio još liš a podbjela u tavu, utrnuo svije e i s rezigniranim uzdahom skinuo izme i ogrta te legao na pokriva pokraj Ariel koja je sada tiho hrkala. Povukao je gornji poplun preko svoga tijela, okrenuo se na bok prema Ariel, zaštitni ki je zagrlio rukom i utonuo u san. Psi su se uz istovremeni zadovoljni uzdah smjestili ispred kamina.

* * * Edgar je opet o istio kobiline rane i nanio joj pomast od slane trave protiv infekcije.

Kobila je tiho zanjištala i pokunjila glavu od boli. Edgar joj je preko slabina prebacio debelu deku da je zaštiti od hladno e, napunio kabao smjesom mekinja i sjeo pred nju. Ona ga je ponjušila i okrenula se.

Edgar je skidao kožnu prega u kad su se vrata konjušnice odškrinula i kroz njih je ušao koštunjav momak nose i vr pjenušavog piva. »Lord Hawkesmoor vam ovo šalje, gospodine. Nešto kao znak zahvalnosti.« Pružio mu je vr . »To je najbolje listopadsko pivo, za injeno i oja ano jabu nim konjakom.«

Edgar je oblizao usne. Ovo je bilo njegovo najomiljenije pi e u bijednim zimskim no ima. »Pa, lijepo od njega, mom e. Zahvali mu.« Uzeo je vr i uz zadovoljan se uzdah vratio do pe i.

Momak je odmaknuo šiške i nestao u no i zatvorivši vrata za sobom. Edgar je sjeo na svoj poljski krevet, protegnuo noge prema toploj pe i i otpio duga ak

gutljaj za injenog piva. Jabu ni mu je konjak opržio želudac i potom se raširio po njegovom tijelu, unose i predivnu mlitavost u njegove udove. Ispružio se na ležaju i naslonio glavu na tanki jastuk. No prije nego što je uspio ispiti sve, vr mu je ispao iz odjednom mlohavih prstiju. Sadržaj se prolio po pe i gdje je zašištao i poprskao sve naokolo. Vr se otkotrljao do drugog zida, a Edgarova je glava klonula na jastuk.

Deset minuta kasnije vrata su se tiho otvorila i kroz njih je provirila jedna glava. ovjek je osluškivao muklu tišinu, potom se povukao i tiho zatvorio vrata.

»Gotov je«, šapnuo je trojici muškaraca koji su stajali u tami ispred dvostrukih vrata koja su vodila u dio s konjušnicama. »Kobila je u petom pregratku.«

No ni su se lopovi posr i prikradali kroz mrak konjušnice, broje i pregratke uz koje su prolazili dok su im se o i privikavale na mrak koji je ublažavao samo sjaj zvijezda kroz visoki okrugli prozor iznad vrata zatvorenih iza njih.

Našli su kobilu. Rukama su joj opipali trbuh, provjeravaju i je li ždrebna. Navukli su joj ular preko glave, a dvojica su se sagnula da joj kopita umotaju u vre e. Konj je uznemireno zanjištao, ali ga je umirila vre a zobi zavezana za njušku.

Izveli su je iz konjušnice, vodili preko dvorišta, Preko ogra enog pašnjaka i dolje prema rijeci. Uz uski je dok bila usidrena teglenica. im su se približili s kobilom, iz šumarka je izašao muškarac.

»Da vidim.« Glas mu je bio grub i hrapav šapat u ledenoj no i. I on je najprije rukama prešao preko životinjinog trbuha, a potom provjerio i sve drugo na njoj. Zaroktao je od zadovoljstva. »To je ta, u redu. Držite deku na njoj, ne želim da se prehladi na rijeci.«

GIGA JANE FEATHER


119

Odmaknuo se i rukom im pokazao da utovare konja na teglenicu. Kobila je krenula puna povjerenja. Nikada i nije imala razloga da se boji ljudi. Ruke

koje su je dosad dodirivale bile su uvijek samo nježne. I rije i koje je dosad ula uvijek su bile nježne i pune ljubavi. I uistinu se nije morala bojati grofa od Ravenspeara koji je pozorno promatrao kako je vode na teglenicu i zavezuju za ogradu. Bila je suviše vrijedna imovina koja je zasluživala da se s njom postupa samo s najve im poštovanjem.

GIGA JANE FEATHER


120

Šesnaesto poglavlje Jenny je stajala uz vrtna vrata, ekaju i da uje zvuk Edgarovog jednoprega na

kolnom putu. Još je bio mrak i ruke u rukavicama bez prstiju su joj se sledile drže i ru ku košare. ula je kako su se iza nje otvorila vrata kolibe.

»Edgar kasni«, rekla je svojoj majci preko ramena. »To nimalo ne sli i na njega.«

Okrenula se i krenula putem prema kolibi. »Majko, ne bi smjela stajati na hladno i u tom tankom ogrta u.« Odgurala je Sarah

natrag u toplinu kolibe i zatvorila vrata za njima.« Da napravim još aja?« Sarah je kimnula. Prišla je malom prozoru, mršte i se kao i njezina k i. Edgar je bio

pouzdan kao mjese ev ciklus. Ako je rekao da e do i u sedam sati, onda je i trebao biti ovdje u sedam sati.

»Nadam se da mu se nije nešto dogodilo.« Jenny je izgovorila maj inu misao dok je uzimala kotli iz kojeg se pušilo. »Da mu se nije prevrnuo jednopreg ili nešto sli no.« Samouvjereno je prelila kipu u vodu preko liš a kupine u ajniku i mirisna se para podigla u zrak.

Sarah je donijela šalice na stol i narezala kruh na dasci. Premazala je kriške debelim slojem maslaca i meda i jednu dodala Jenny.

»Da, mogla bih pojesti nešto za doru ak«, složila se Jenny i nato ila aj u šalice prije nego što je zagrizla kruh. »Možda bih mogla oti i do ceste i vidjeti može li me neki od vozara prevesti do dvorca. Ili e možda netko znati ako mu se nešto dogodilo.«

Znala je da mu se nešto moralo dogoditi. Nije se protivila kad se njezina majka ogrnula plaštem i krenula zajedno s njom u sada ve svijetlo jutro. Hodale su putem prema cesti koja je vodila od sela do dvorca.

Približavala su im se pivarska kola. Zaustavila su se uz dvije žene. »'Jutro, gazdarice Sarah, gospo ice Jenny.« Vozar je dodirnuo svoje šiške. »Rano je da stojite tu na hladno i. Da vas odvezem nekamo?«

ekamo da do e Edgar iz dvorca, Giles.« Jenny je prepoznala ovjekov glas. »Trebao je u sedam do i po mene, ali ga je nešto zadržalo. Ju er se ledi Ariel prehladila pa sam se jutros spremila da je obi em.«

»Oh, dobro, onda usko ite, gospo ice Jenny« Vozar je sišao da joj pomogne uspeti se na kola. »Kako je ledi Ariel? Ide li i vaša majka?« Upitno je pogledao Sarah koja je odlu no odmahnula glavom i stala u kraj. Nije osje ala nikakvu potrebu da opet pro e ispod nadsvo enog ulaza u dvorac Ravenspeare.

»Ariel ima groznicu«, rekla je Jenny. Nije ni trebala vidjeti majku da bi znala da je odbila vozarevu ponudu. »Znate, ima slaba plu a pa se uvijek treba jako zabrinuti kad se prehladi.«

»Oh, da«, razborito se složio vozar, podigao ruku da pozdravi nijemu Sarah i pokrenuo kola. »Ne smijemo dopustit' da se ledi Ariel razboli. Što bi onda bilo s nama drugima?« Vješto je okrenuo kola na uskome putu da se vrati odakle je i došao. »No uskoro emo je izgubit', naravno, onda kad ode u Hawkesmoor.«

Jenny je promrmljala nešto što se moglo protuma iti kao slaganje. ak i da Ariel ne

GIGA JANE FEATHER


121

ode u Hawkesmoor, ni u kojemu slu aju nije kanila ostati u dvorcu. No Jenny se po ela pitati što e biti s prijatelji inim planovima i kako e se Hawkesmoor uklopiti u njih.

Toliko se udubila u razmišljanje, da je posve zaboravila na Edgarov nedolazak sve dok vozar nije zaustavio kola ispred nadsvo enih vrata koja su vodila u povrtnjak dvorca Ravenspeare. »Evo vas, gospo ice Jenny. Da u em s vama?«

»Ne, sama u na i put u kuhinju, hvala vam, Giles.« Kimnuo je i sko io s kola da joj pomogne si i. »U kuhinji e bit' mnogo ljudi koji e

vam pomo i.« Jenny mu se nasmiješila i krenula prema dvorcu. Hodala je uskom stazom izme u dva

reda povr a u povrtnjaku i bez ijednog krivog koraka stigla do otvorenih vrata. »Oh, gospo ice Jenny. Sigurna sam da ste došli vidjeti ledi Ariel.« Gertrudin je veseli

glas do ekao slijepu ženu koja je pomalo nesigurno zastala na vratima. »Edgar je trebao do i po mene u sedam, ali nije došao.« Jenny je pustila da je uzme za

ruku i odvede do stolice za dugim stolom. »Zamolila sam vozara Gilesa da me odveze.« udno«, namrštila se Gertrude. »Ni ja nisam jutros vidjela Edgara. Obi no do e

ovamo na doru ak do šest sati.« Ogledala se po punoj kuhinji. »Gospodine Timson? Jeste li jutros vidjeli Edgara?«

Timson je odmahnuo glavom. »Ne mogu re ' da jesam, gazdarice Gertrude.« I on se ogledao naokolo i uhvatio tanak i žilav zglavak pomo nog momka. »Ti, mom e, otr i do konjušnice i vidi je li Edgar tamo.«

Momak je otr ao, a Gertrude je sjela do Jenny i utješno joj rekla: »Onda, kako vam je mama? Doris kaže da je bila ovdje i brinula se za ledi Ariel.«

»Dobro je, hvala«, odvratila je Jenny, potiskuju i sje anje na ju erašnje maj ino udno ponašanje. Nakon toga je njezina majka bila posve dobro, stoga nije bilo potrebe dalje

se uzrujavati radi toga. »Oh, gazdarice Gertrude i gazda Timson, bolje bi bilo da odma' do ete!« Momak je

stajao na vratima o iju razroga enih od uzbu enja i straha. » Radi se o gazdi Edgaru. Mrtav je. 'Ladan k'o kamen.« »Što?« Timson je stigao do vrata prije nego što su se Jenny i Gertrude uspjele ustati.

Opalio je momku šamar preko uha. »Ako je ovo jedna od tvojih šala, mladi Benjie, bolje bi ti bilo da te nema.«

» Nije, gazda Timson. Kunem se Bogom da nije«, odvratio je momak sklanjaju i se pred lakajem. Gertrude je posve neusiljeno dohvatila Jennynu ruku i pohitala za njima.

Edgar je ležao na svom ležaju kraj hladne pe i. O i su mu bile zatvorene, lice bijelo poput mlijeka. Nikakvog disanja, ni traga životu.

Timson je bespomo no stajao i zurio u beživotno tijelo. Gertrude se ushodala oko Jenny, potom uljudno stala ustranu da mlada žena može obaviti pregled. Jenny se sagnula, prstima vješto otkop ala Edgarov haljetak i odgrnula mu košulju od grubog doma eg platna. Prislonila je uho na njegova gola prsa i stavila mu dlan preko usta.

»Nije mrtav«, tiho je izjavila. »Joj, mislio sam da je, gazda Timson«, zaskvi ao je momak i odmaknuo se izvan

lakajevog dohvata. »Kunem se Bogom, mislio sam da jest. Nisam se šalio, gazda.« »Tornjaj se!«, naredio je Timson, prijete i podigavši ruku. I momak je pobjegao. »To je mrtva ki san«, izjavila je Gertrude zloslutnim glasom. »Ve sam vi ala takve.

Spavaju k'o mrtvi, a onda odu u Božje ruke.« Prega om je obrisala o i. »Siroti gazda Edgar. Bio je tako dobar ovjek. Ledi Ariel e bit' izvan sebe.«

Edgar se trgnuo i kroz zatvorene usne ispustio tihi uzdah. »Bio mrtva ki san ili ne, ini mi se da se budi iz njega«, primijetio je Timson. Pogled

mu je privukao prevrnuti vr kraj zida. Uzeo ga je i kriti ki pomirisao. »Malo je previše

GIGA JANE FEATHER


122

zavirio u dno, ako mene pitate. Ovo je nešto jako.« »Mogu li vidjeti?« Jenny je ispružila ruku. Pomirisala je vr , obrisala prstom kapljice na njemu i polizala ga. Namrštila se, ali nije

rekla ništa, samo je odložila vr na tlo i opet se sagnula nad Edgara. »Edgare? ujete li me, Edgare?« Govorila je tiho i uporno. Kapci su mu zatreperili.

Teškom je mukom podigao ruku s ležaja, kao da mu teži jednu tonu, usporeno je pomaknuo i dodirnuo usta. Otvorio je o i. Smeten mu je pogled pao na Jenny. U mutnim mu se o ima pojavio užas. »Oh, gospo ice Jenny, trebao sam do i po vas, zar ne? Koliko je sati?«

»Blizu osam«, odvratila je Jenny »Ležite još neko vrijeme, Edgare. Ubrzo ete se osje ati snažnije. Možda imate nekog aja za ja anje...?«, upitno je pogledala Gertrude.

»Poslat u jednu od djevojaka s ajem«, rekla je Gertrude. »Želite još nešto?« Edgar je odmahnuo glavom i Gertrude je otišla. Edgar je sjeo i prebacio noge preko

ruba ležaja. Zavrtjelo mu se u glavi pa ju je uz stenjanje spustio na koljena. »Malo ste preduboko zavirili u ašicu, Edgare?«, rekao je Timson. »Svi mi katkada to

inimo, ali nikad nisam pomislio da vi imate problema s pi em.« Edgar je oprezno podigao glavu. Žmirkao je gledaju i po spremištu. »Nemam.«

Odmahnuo je glavom. »Sino mi je momak donio vr , nakon što sam se pobrinuo za konje. Rek'o je da mi to šalje grof od Hawkesmoora.«

Jenny je opet uzela vr . »Lord Hawkesmoor vam je poslao ovo pi e?« » Da. I bilo je jako dobro, iako veoma jako. Mora da mi je udarilo u glavu.« »Pretpostavljam da je tako«, rekla je Jenny. »Ako mislite da vam je sada bolje, ja bih

otišla unutra obi i ledi Ariel. Vratit u se kasnije.« »Bit u spreman da vas odvezem ku i kad god zaželite«, rekao je Edgar. »Timsone,

dajte mi ruku. »Primio je lakajevu ispruženu ruku i teturaju i se osovio na noge. »Bože dragi, bolje da pogledam konje. Ledi Ariel e htjet' znat' kako je kobila.« Odmahuju i glavom posr i je krenuo prema vratima konjušnice.

* * * Rano ujutro Arielina je odaja sli ila na sajmeni dan u Cambridgeu kad se rijeka

posjetitelja došla raspitivati za njezino zdravlje. No barem su je pustili na miru kad su svatovi nakon toga otišli u cjelodnevni lov.

Dan prisilne besposlice nije joj izgledao nimalo privla no, iako je vidarica u njoj govorila da je to pametno i nužno. Oslonila se na jastuke, iš ekuju i grebanje pse ih pandži na vratima u hodniku kad se Doris vrati s njima iz jutarnje šetnje. Doris ih je morala izvesti jer je Edgar trebao oti i po Jenny.

Ariel se naglo posjela i pogledala sat. Bilo je prošlo osam sati. Edgar se ve davno trebao vratiti s Jenny.

Dok je razmišljala, psi su zacvilili pred zatvorenim vratima. Uletjeli su u odaju im je Doris otvorila vrata. »Jadna ti sam, ledi Ariel, spala sam s nogu od umora«, kukala je zadihano. »Evo, došla je gospo ica Jenny da vidi kako ste.«

»Hvala ti što si izvela pse«, Ariel se toplo nasmiješila djevojci. »Zabrinula sam se za tebe, Jenny« Ispružila je ruku i uhvatila Jennynu kad joj se približila. »Edgar sigurno nije zaboravio oti i po tebe.«

»Zapravo i nije«, okolišaju i je rekla Jenny i kra-domice rukom pokazala na Doris. ula ju je kako se desno iza nje kre e po odaji. »Kako se jutros osje aš?« Stavila je hladnu

ruku na njezino elo. »Zna i, groznica je nestala?« »Jest, u neko doba no i.« Ariel je rastvorila košulju da joj Jenny može poslušati plu a.

»Rijeke znoja tekle su s mene, bilo je odvratno. Siroti je Simon stalno morao mijenjati

GIGA JANE FEATHER


123

posteljinu.« »Zna i, pokazao se kao dobar njegovatelj?«, upitala je Jenny neobi no ravnodušnim

glasom.' »Za udo.« Simonov suhi odgovor s dovratka nagnao je Jenny da se trgne uz

iznena eni uzdah. No brzo se pribrala i po ela opipavati Arielin vrat. Ravnodušno je rekla: »Dobro jutro,

gospodine.« »Dobro jutro, Jenny. Što mislite o bolesnici?« »Bolje je. Ariel, boli li te grlo?« »Jako.« »Morali bismo ga omotati vru im flanelom« Okrenula se i obratila Doris. »Doris,

otr ite dolje do kuhinje i zamolite gazdaricu Gertrude da u krušnoj pe i ugrije komade flanela.«

»Da, gospo ice.« Doris je užurbano prošla uz grofa koji je još uvijek stajao na vratima. Nije primijetila zbunjeno mrštenje u njegovim o ima.

inilo se da Jenny izbjegava razgovor s njim. Kad se približio krevetu, trgnula se i odmaknula, iz njezinog je mršavog tijela izbijala napetost. Što je, za ime svijeta, bilo s ovom ženom?

»Pa, ostavit u vas vašemu poslu«, rekao je, za uvši sjenku nelagodnosti u svom glasu. »Siguran sam da joj je bolje u vašim nego u mojim rukama, Jenny.«

Jenny nije ništa odvratila. inilo se da je svu svoju pažnju usmjerila na osluškivanje Arielinog pulsa.

»Uživajte u lovu na jelena, gospodine«, rekla je Ariel. »Voljela bih da mogu po i s vama.«

»Pa, ne možete«, rekao je i sagnuo se da je poljubi. »Ostat ete u krevetu zamotani u topli flanel, a ja u vam se pridružiti na ve eri uz vatru.«

Kad su se vrata zatvorila za njim, Ariel je hitro rekla: »Što se dogodilo s Edgarom?« Jenny je sjela na rub kreveta. »Izgleda da je sino popio veliku koli inu mješavine

alkohola od melase i zaspao.« »Kako to misliš, izgleda?« Ariel je uvijek pažljivo slušala. Jenny se ugrizla za usnicu. »U njegovom vr u nije bilo samo pivo i jabu ni konjak,

Ariel.« »Oh?« Ariel se posjela i napeto je promatrala širom otvorenih o iju. »Vjerojatno je bila i bekovina, možda i velebilje, a svakako se osjetio okus rosopasa.« »Oh.« Ariel je zurila u Jenny. »Misliš da je alkohol bio drogiran?« Jenny je slegnula ramenima. »Ostalo je samo par kapi. Možda sam u krivu.« »Ne, sigurno nisi«, rekla je Ariel. »Gdje je Edgar sada?« »Provjerava konje.« Negdje u svojim prsima Ariel je osjetila strašnu bol koja se po ela širiti po cijelome

prsnom košu. Užasnuto je gledala u nepomi nu ženu pokraj sebe. Dvije su žene ekale u tišini. Obje su ekale da uju ono što su predosje ale da e uti. Kad je nekoliko minuta kasnije Edgar ušao u odaju, lice mu je bilo mrtva ki blijedo, a

usta stisnuta. Ariel ga je preduhitrila: »Što smo izgubili?« »Ždrebnu kobilu.« Bespomo no je stajao, krše i ruke. »Ne mogu vjerovat' da se to

dogodilo. Ne mogu vjerovat' da sam se tako glupavo napio, ali... ali jesam.« Bolno je zakukao i objesio ramena. »Odmah u oti ', gospo. Volio bih kad bih mogao u init' nešto da vam pokažem kol'ko mi je žao, ali...«

»Nema potrebe da krivite sebe, Edgare«, žurno ga je prekinula Ariel. »To nije bila vaša greška. Melasa koju ste pili je bila drogirana. Jenny ju je okusila.«

GIGA JANE FEATHER


124

»Drogirana?« Ramena su mu se opet uspravila. Iz o iju mu je nestalo žaljenje, krivnja i tjeskoba, a pojavio se gnjev. »Netko me je htio maknut' s puta.«

Ariel je odbacila pokriva e kao da je guše i smetaju u razmišljanju. »Ranulf«, izjavila je. Edgar je naglo svrnuo pogled. Pogledao je Jenny koja je stajala uz krevet, lica tvrdog

poput granita. Pro istio je grlo. »Vr , gospo, nije... nije poslao...«, ostao je bez glasa. Jenny je hladnim i odlu nim glasom nastavila njegovu re enicu: »Edgar mi je

maloprije rekao da mu je vr poslao grof od Hawkesmoora.« »Momak koji mi ga je donio, gospo, rek'o je da mi ga u znak zahvalnosti šalje njegovo

gospodstvo. Mislio sam da je to zbog toga što sam se pobrinuo za kobilu.« Opet je zašutio, ne mogavši gledati u blijedo lice na krevetu.

Simon? Simon je drogirao Edgara da bi mogao ukrasti arabere? On je znao da ih ona uzgaja. Kao iskiisni konjanik, znao je da su veoma vrijedne životinje. Imao je savršeno mjesto za njihovo skrivanje na svome imanju do kojega se lako moglo do i teglenicom niz rijeku i kanalima za isušivanje kroz mo varu. Je li mogao vidjeti da ona u konjušnici ima pravi zlatni rudnik? Je li pretpostavljao da naivna mlada žena ne zna koliko joj njezina razbibriga može biti unosna? Je li zato ukrao konja? Simon? Kako je to mogu e? To nije bilo mogu e.

»Edgare, koji vam je momak donio pivo?« Prebacila je noge preko ruba kreveta i posegnula za Ogrta em preba enim preko uznožja.

»Ne poznajem ga, gospo.« Edgar se nelagodno premještao s noge na nogu i netremice zurio kroz prozor iza kreveta. Pun osje aja krivnje i potresenosti, banuo je u odaju ledi Ariel, ni ne misle i na to da joj narušava osobni prostor. Pogled na njegovu gospodaricu koja samo u košulji sjedi na svome krevetu i njiše golim nogama, izazivao je u njemu sram.

»Mislite da nije bio jedan od naših?« Gurnula je ruke u rukave ogrta a, nimalo svjesna Edgarove nelagode.

»Može bit', gospo. Možda je neki novi, prije ga nisam vi 'o.« »Si ite u kuhinju i raspitajte se«, žurno mu je rekla Ariel. »Saznajte tko ga poznaje i

odakle dolazi. I na ite ga. Ja idem dolje u konjušnicu da provjerim ostale konje.« »U pravu ste, gospo.« Edgar je žurno krenuo prema vratima. »Vaša je kobila jutros

dobro. Rane su se lijepo zatvorile i pojela je nešto zobi.« »Dobro.« Ariel je ustala s kreveta i oprezno ustala, namršteno procjenjuju i vlastitu

snagu. »Idite sada.« Edgar je otišao, a ona je po ela kora ati po odaji. »Ne mogu vjerovati da je Simon

ukrao kobilu.« »Imao je priliku«, istaknula je Jenny. »Jest, ali ne mogu vjerovati da bi u inio nešto tako podmuklo. Vjerojatnijim mi se ini

da je to bio Ranulf. Propitkivao se, a Edgar mi je rekao da je bio zelen od srdžbe kad sam otpremila ždrijebe. Mora da mu je netko odavde nešto dojavio i sigurno je uo da imam kupca za ždrebnu kobilu.«

U drugim bi se okolnostima Jenny nasmiješila na ovo Arielino zauzimanje za Hawkesmoora - za ovjeka za kojega je prije vjerovala da je spreman na svako prezira vrijedno djelo, za ovjeka kojega bi samo prije nekoliko dana rado gurnula u jamu paklenu.

»Pa, bio to tvoj brat ili ne, mislim da ne eš ni sebi ni drugima u initi nikakvo dobro ako iza eš van na hladno u«, prakti no je rekla.

»Ne u.« Ariel se spustila u stolicu za ljuljanje i vrsto omotala ogrta oko sebe. »U pravu si, ne u.« Zagrizla je nokat i otrgnula ga. Sad e morati brže djelovati. Ranulf se ne e zaustaviti samo na kobili.

GIGA JANE FEATHER


125

Sedamnaesto poglavlje Ranulf je odisao ve om samodopadnoš u nego ina e, pomislio je Simon kad je grof

od Ravenspearea okrenuo svoga konja prema pokretnom mostu i izveo bu nu lova ku družinu iz dvorca.

Simon je jahao usporedno sa svojim šurjakom i zapo eo razgovor o današnjim ekivanjima u lovu.

»Bit e dobar ulov ako je Ralph dobro obavio svoj posao«, odvratio je Ranulf. Dobacio je smrknut pogled svom mla em bratu koji je jahao tik iza njega. Mladi je porumenio.

»Ne mogu ja biti odgovoran za glupave lovce. Uputio sam goni e i pobrinuo se da u šumi bude dovoljno divlja i. Što sam još drugo

mogao u initi?« Ranulf mu nije odgovorio. »Kanite li oti i na dvor kad nas napustite, Hawkesmoore?«

Glas mu je bio ugodan, kao da razgovara s prijateljem. »Koliko sam shvatio, uživate zaštitu vojvotkinje od Marlborougha.«

»Sarah i ja imamo neke zajedni ke interese«, odvratio je Simon. »Oboje smo veoma zabrinuti za zdravlje i dobrobit njezinog supruga.«

»Ah, da, našeg juna kog Johna, vojvode od Mariborougha.« Rolandov je glas, za razliku od glasa njegovog brata, bio jedak. » uo sam da se pri a kako kraljica Ana ima sve manje strpljenja za svoga junaka.«

Simon je na as stisnuo usne, potom se opustio. Nasmiješio se i slegnuo ramenima. ovjeku Marlboroughova kova nije uvijek lako plesati na glazbu muši avog vo e - bio on

vladar ili ne. No još nisam uo da bi njegova odanost bila upitna.« U rije ima mu se osjetila lagana oštrina.

Roland je nešto nehajno odvratio. Nije bio spreman napasti karakter ovjeka koji je bio jedan od najbližih Simonovih prijatelja i u kojega je cijela zemlja gledala kao u poluboga.

»Ravenspeare, znate li što o ženi koja se zove Esther i živi u ovim krajevima?« Simon se obratio Ranulfu, glas mu je zvu ao kao da samo avrlja. »Došla je ovamo prije nekih tridesetak godina. Možda malo više.«

Ranulf je izgledao iznena eno. »Ja sam tada imao tek deset godina.« »Samo me zanima. Kanim je na i ako je još uvijek živa.« Sad se Ranulf veoma zainteresirao. »Što je ona vama, Hawkesmooore?« »Ništa, koliko mi je poznato. No ini se da ona krije neku obiteljsku tajnu.« Opet je

slegnuo ramenima. »Ne volim tajne.« »Došla je s Hawkesmoorove zemlje na zemlju Ravenspeara?«, oštro je upitao Roland.

Kao i obi no, on je prvi od bra e shvatio smisao. »Vjerojatno.« »Mislite da bi ta žena mogla biti neka veza izme u naših dviju obitelji?« »Ja ne znam ni za kakvu vezu«, glatko je slagao Simon. »Njezino se ime spominje u

papirima moga oca. Ništa nije zapisano o njoj, samo da je otišla sa zemlje Hawkesmoorovih i da se vjeruje kako je otišla živjeti na zemlju Ravenspeara. Bio sam znatiželjan pa sam se pitao zna i li vam nešto njezino ime.«

»Meni ne«, izjavio je Roland. Okrenuo je glavu i zazvao preko ramena: »Ralphe, znaš li za neku ženu imenom Esther koja živi negdje na našoj zemlji?«

Ralph je dojahao do bra e. Lice mu je još uvijek bilo namrgo eno. »Ne o ekujete valjda od mene da znam ime svakog stanovnika, a kamoli no ne skitnice i lutalice koji su u prolazu.«

GIGA JANE FEATHER


126

»Ne, to je Arielino podru je«, rekao je Ranulf. »Upitat u vašu ženu, Hawkesmoore. Ako ni ona nije ula za tu ženu, tada možete biti sigurni da je nema ovdje... barem žive, ali bi mogla biti pokopana...« Odmahnuo je glavom, podbo konja i uputio se prema udaljenom šumarku iz kojega se uo i lavež pasa.

Ostali su ga slijedili, a Simon je usporio konja i vratio se me u svoje prijatelje. Ariel nikad nije ula za Esther. Ni Edgar nije nikad uo. Možda je Ranulf bio u pravu. Možda je bila mrtva. Trideset je godina dugo razdoblje, a ako su u to bili umiješani Ravenspeari, tada je to bio Ranulfov otac, možda ak i njegovi stri evi. Štogod da se dogodilo, sada je bilo pokopano. Da je bilo što spomenuto u Ravenspearovim papirima, Ranulf bi to znao. Jedino ako se nije pretvarao da ništa ne zna.

Ali što se dogodilo s djetetom? U o evim se papirima jasno spominje Estherino dijete kojemu je otac bio Geoffreyev brat Owen. Dijete za koje se nakon Owenove smrti brinuo Geoffrey. No Simon se nije mogao sjetiti da mu je njegov otac ikada spominjao da ima nepoznatog brati a. Ni njegova majka nije nikada spominjala to dijete. Je li bio dje ak ili djevoj ica? ak se ni ta jednostavna injenica nije mogla naslutiti iz zagonetnih papira Geoffreya Hawkesmoora.

Simon ih je otkrio tek prije nekoliko mjeseci, skrivene ispod lažnog dna ladice u evom pisa em stolu. I sama ta injenica ga je zbunjivala. Zbog ega bi se to velikodušno

obiteljsko djelo skrivalo od svih i svakoga? Je li to imalo neke veze s djetetovom majkom? U papirima je samo neizravno zapisano da je žena nestala i da ju je Geoffrey više puta pokušavao prona i.

No taj je nepoznati brati op injavao Simona. Ako je njegov otac preuzeo odgovornost za dijete, zašto onda u njegovoj oporuci ništa nije navedeno o zbrinjavanju njegovog šti enika? Ako je ta osoba još uvijek postojala, Simon je, kao jedini nasljednik velikog imanja, osje ao da prema njemu ili njoj ima neku obvezu. Nije znao zbog ega tako osje a, ali je tako bilo.

Na samom kraju o evih osobnih papira, spominje se Ravenspeare. To je bio jedini trag koji je Simon imao. Mogu samo pretpostaviti da je u njezin nestanak umiješano avolje leglo. Ravenspearima nije svojstveno da ostavljaju stvari nedovršenima, iako im, u njezinom tadašnjem stanju, nije predstavljala nikakvu prijetnju. Sigurno su je imali negdje na oku, u slu aju da se nešto promijeni.

Svoju je majku pamtio kao blijedu ženu nalik na sjenku koja je dane provodila leže i na po ivaljci. Sve je na njoj bilo blijedo: kosa joj je bila toliko svijetla da je bila gotovo bijela;

i su joj bile blijedoplave, koža toliko tanka da je bila skoro prozirna. Nosila je blijedu odje u, cvije e je u njezinom budoaru bilo onoliko bezbojno koliko to cvije e može biti, zavjese su visjele u nježnim izblijedjelim naborima. Svi su je okruživali prigušenim glaso-vima, sustegnutim pokretima i tihim koracima.

Iako je bio tek malo dijete, uvijek bi se osje ao kao šareni nespretnjakovi kad bi ga dovodili k njoj. Sjedio bi na stolcu uz njezinu po ivaljku i gledao u svoje ruke koje su mu izgledale prljave, ispucane i grube u usporedbi s maj inim tankim i prozirnim prstima bez krvi. Sramio se svojih nogu u golemim i teškim izmama. I glas mu je bio previše glasan i grub, ak i kad se trudio šaptati. A ona bi se veoma brzo umorila od njega. Nakon samo par minuta mahnula bi mu uz slabašan osmijeh i njegova bi ga dadilja odvela bez ijedne izgo-vorene rije i.

Nije se mogao sjetiti da li je išta osje ao kad je umrla. Bio je prisutan na sprovodu, ozbiljno je sjedio kraj svoga oca u ko iji, stajao je uz grob i bacio zemlju na lijes. Sje ao se njihove mra ne ku e, s poku stvom i prozorima prekrivenima crnim žalobnim pokrovima, svoga oca odjevenog u crno, svoje vlastite žalobne odje e. No sve se promijenilo kad je njegov otac svukao odje u za žalovanje. U ku u je dolazilo društvo, ula se buka i smijeh.

GIGA JANE FEATHER


127

Otac ga je vodio u lov i na pecanje. Zajedno su jeli kad god je grof bio u Hawkesmoor Manoru. Otac mu je izgledao kao posve drugi ovjek: veseo, nasmijan i topao.

Sve do onog strašnog dana kad mu je bilo deset godina. Tog su mu užasnog dana rekli da mu je otac mrtav. Tek je nekoliko godina kasnije otkrio cijelu istinu o njegovoj smrti. Da je njegov otac ljubovao sa ženom grofa od Ravenspeara. Da su ih zatekli na djelu. Da je grof od Ravenspeara hladnokrvno ubio svoju ženu i njezinog ljubavnika u nekoj londonskoj ulici prekrivenoj snijegom.

Geoffrey Hawkesmoor je volio Margaret Ravenspeare. A sada se Geoffreyev sin oženio za k er Margaret Ravenspeare.

Shvatio je da se mršti i zamijetio da ga prijatelji promatraju s mješavinom zabrinutosti i znatiželje.

»Nešto te mu i, Simone?«, upitao ga je Peter. Simon se nasmijao neveselim glasom. »Misliš, osim toga što sam prisiljen prihvatiti

gostoprimstvo omraženog klana koji se ne e smiriti dok ne vidi moju krv?« Odmahnuo je glavom. »Do ite, pridružimo se ostalima.«

* * * Bilo je kasno poslijepodne kad je Ariel ula povratak lovaca: topot kopita, povike i

dozivanje slugu i lovaca dok su lovci silazili sa svojih konja i predavali ih konjušarima. Nakon toga su se uputili u Veliku dvoranu u kojoj ih je ekala hrana i vino.

Sjedila je u stolici za ljuljanje, psi su sjedili do njezinih nogu. Jenny se ve davno vratila svojoj ku i. Odvezao ju je Edgar, nakon bezuspješne potrage za tajanstvenim momkom koji mu je donio drogirano pi e. U odaji je bilo toplo; svjetiljke su bacale nježno svjetlo, lonac s mirisnim ljekovitim biljem tiho je klju ao na tronošcu u vatri. Boca vina i pladanj ukusnih kola a stajali su na malom stolu uz njezinu stolicu.

Glasovi u dvorištu trgnuli su je iz žalosnih misli. Odmotala je toplu flanelsku krpu oko vrata. Ovaj joj je postupak ipak malo pomogao: glas joj više nije bio toliko hrapav, a i grlo ju je manje boljelo. No još je uvijek bila iscrpljena od no ne groznice i obuzeta tromoš u koja joj je otupila sav gnjev i jad. Nakanila je si i dolje na ve eru i sada je došao trenutak da zaboravi na sve posljedice svoje prehlade.

Odlu ila je da Simonu ne e re i ništa o nestanku kobile. Niti Ranulfu. Nijednome od njih nije smjela dati do znanja koliko su joj važni ti konji.

Psi su na ulili uši i prišli k vratima dobrih pet minuta prije nego što je Simon jednom zakucao i odmah ih otvorio. Na njihov im je oduševljeni do ek uzvratio kratkim gla enjem i odsje nim: »Dolje.« Kad su se pokunjeno vratili na svoje mjesto kraj ognjišta, okrenuo se i nasmiješio da pozdravi svoju ženu.

»Izgledate bolje. Jeste li bolje?« »Dovoljno dobro da si em dolje na ve eru«, odlu no je rekla. »Želite li vina?« »Da, žedan sam kao isušena deva.« Nježno joj je prstom prešao preko obraza, a ona je,

na njegovo iznena enje, ustuknula. Sjetio se kako se tog jutra Jenny odnosila prema njemu pa se namrštio.

Ariel se okrenula da nato i vino u dvije aše na pladnju. »Jeste li za kola od sira?« »Da, hvala.« Uzeo je jedan, potom stao uz vatru da mu ugrije leda i zamišljeno

promatrao Ariel dok je jeo i pio. »Jeste li proveli ugodan dan?« »Prili no ugodan«, odvratila je ne gledaju i ga dok je pijuckala svoje vino. »Edgar

kaže da je ranjena kobila dobro. Sutra u je obi i.« »Je li pametno tako brzo izlaziti van na hladno u?« »Bit e mi dobro«, rekla je, svjesna ravnodušnosti u svome glasu. »Ima još nekih

GIGA JANE FEATHER


128

stvari koje moram obaviti kod konja. Stvari kojima Edgar nije dorastao. Jako je dobar u izvršavanju naloga, ali e on sam prvi priznati da mu nedostaje poduzetnosti.«

»Iskren ovjek, na svoj na in«, složio se Simon. » ovjek kojeg je dobro imati da ti uva le a. Podsje a me na kaplara kojeg sam imao u vojsci. Dostojan povjerenja i posve

pouzdan.« Otpio je još jedan dugi gutljaj vina. »Jackson me je izvukao s bojnog polja kod Malplaqueta i zatim su ga ubili dok je kle ao kraj mene i pokušavao mi golim rukama zaustaviti krvarenje.«

Lice mu je bilo bezizražajno, no u glasu mu se ula sjeta. Potom je ispraznio sadržaj svoje aše, a ona je promatrala kako mu se pomi e od sunca potamnjelo grlo. I unato slabosti i gnjevu, osjetila je bockanje požude koje joj je zategnulo dla ice na koži.

Odložio je praznu ašu. »Moram se urediti prije ve ere. Jeste li sigurni da je pametno si i dolje?«

»Ako još ostanem ovdje, poludjet u.« »A da vam ja pravim društvo?« Pitao se zbog ega se osje ao nelagodno kad joj je to

predložio. Odmahnula je glavom. »Nema potrebe da se povla ite u osamu, gospodine. Zajedno

emo si i dolje.« »Dobro.« Napola joj se naklonio i otišao. Ustala je sa stolice za ljuljanje i tromim koracima krenula prema ormaru. Nosila je

jednu od svojih starih haljina u kojoj se osje ala udobno, ali je bila otrcana ak i prema najvelikodušnijoj procjeni. Iako je dolazila u napast da ostane u onome u emu je bila, ponos ju je natjerao da se presvu e u jednu od svojih novih haljina.

Trebalo joj je nešto drasti no, nešto što e unijeti živost u njezino blijedo lice. Ranulf sigurno o ekuje da bude iscrpljena i malodušna, no ona mu ne e priuštiti to zadovoljstvo. Blistat e i izdržati do kraja.

Osjetila je ponovnu navalu svoje uobi ajene energije kad se petnaest minuta kasnije odmjeravala u ogledalu odjevena u haljinu ija je gornja grimiznocrvena suknja bila bogato protkana zlatom. Krajevi sa strane su joj bili zaba eni da se ispod nje vidi zlatna podsuknja. Gornji su rukavi bili ukrašeni debelim zlatnim pletenicama, sa slapovima nabrane bijele ipke koja joj je pokrivala podlaktice.

Kosu je ešljem pri vrstila na vrhu glave i upravo je pokušavala izvu i nekoliko pramenova sa strane kad su se otvorila vrata na kojima je stajao Simon. Kao i obi no, pokucao je samo jednom i odmah ušao. Sada je stajao na vratima i promatrao je. Vidjela ga je u ogledalu. Bio je odjeven u crni baršun sa širokim ovratnikom od srebrne ipke; srebrna je ipka obrubljivala i rukave i džepove njegove jakne.

»Zadivljuje me to što vam za obla enje ne treba sluškinja.« »Oduvijek se snalazim sama.« vrsto je omotala pramen oko kažiprsta, a potom ga

pustila da joj padne na obraz. »Kako sami zavezujete korzet?« Slegnula je ramenima, još mu uvijek drže i okrenuta le a. »Ne mu im se previše s

vrstim zavezivanjem korzeta, a obru e se lako može pri vrstiti oko struka.« Prislonio je štap uza zid i došao iza nje. Položio joj je ruke na struk. Nasmiješio se kad

su mu se spojili pal evi i kažiprsti. »Ne, zaista vam ne treba vrsto vezivanje.« »Imate veoma velike ruke«, odvratila je. Na jagodicama joj se pojavilo rumenilo.

Toplina njegovih ruku kojima joj je obujmio struk širila se njezinim tijelom, šalju i poznate valove požude u njezin trbuh. Noge su joj se u elegantnim satenskim papu icama premjestile i zastrugale po ulaštenim podnim daskama. Pokušala se odmaknuti od njega, ali njegove ruke nisu popuštale. Stavila je svoje ruke na njegove i pokušala mu odmaknuti prste. No on se samo nasmiješio i poja ao stisak.

GIGA JANE FEATHER


129

Usnama joj je dodirnuo zatiljak. Dah mu je bio topao, usne vrste, a kad su mu zubi lagano prešli preko mekane bijele kože, a jezik preko ramena do ovratnika njezine haljine, zadrhtala je od užitka.

»Trebali bismo si i«, šapnula je. Glas joj je zvu ao grubo i hrapavo, kao kad ju je grlo najviše boljelo.

Podigao je glavu i zagledao se u njezine o i u ogledalu. »Nešto vas mu i, Ariel?« Pogledala ga je u o i i uo ila iskrenu zabrinutost i tra ak požude u njegovim plavim

ima. »Ne«, rekla je. »Ništa... baš ništa. Što bi me moglo mu iti?« »Ne znam.« Skinuo je ruke s njezinog struka i premjestio ih na nadlaktice. Lagano ju

je držao i još uvijek promatrao u ogledalu. »Ali nešto nije u redu.« »Umorna sam i osje am se malo iscrpljeno«, rekla je i okrenula glavu. Odmaknula se

od njega. »Onda biste trebali ostati ovdje.« »Ne!« Odbijanje je izrekla malo žeš e nego što je namjeravala pa je za ula kako je

brzo udahnuo zrak. »Oprostite mi, gospodine, nisam htjela vikati.« »To je svakako bilo nepotrebno«, blago je primijetio. »Do ite, idemo.« Ponudio joj je

svoju ruku. Ariel je bacila još jedan pogled na ogledalo. Zajedno su bili zapanjuju i par: njegov

ozbiljni crni baršun uz jarki sjaj grimiznocrvenog i zlatnog; njegov visok lik i miši i tvrdi poput kamena nasuprot njezinoj mršavosti i bljedilu njezinih obraza; mekani obrisi njezinog tijela nasuprot njegovim oštrim crtama lica, neobi nom ožiljku i velikoj izbo ini njegovog nosa.

Zapanjuju i par - i par pun suprotnosti. A ipak se inilo da na neki na in pristaju jedno uz drugo. Simon je jednom s podcjenjivanjem govorio o Ljepotici i Zvijeri, ali par koji je ona vidjela u ogledalu bio je neobi an, druk iji, a ipak su pristajali jedno uz drugo kao dva komadi a slagalice za koje se nikad ne bi reklo da idu jedan uz drugi.

Dok je tako stajala i oklijevala, i Simon je bacio pogled na ogledalo. No inilo se da on ne vidi isto što i ona, jer mu je lice odjednom postalo nepristupa no, a pogled tvrd. Slobodnom je rukom skoro nesvjesno dodirnuo ožiljak, a zatim je stavio ruku pod njezinu i prstima joj obuhvatio zglavak, kao da se boji da e se ona odmaknuti od njega. Uzeo je štap oslonjen na zid i zajedno s njom šepaju i izašao iz odaje.

Dok su silazili stubištem u Veliku dvoranu, Ranulf je došao do podnožja da ih pozdravi. U ruci je držao ašu, a sitne su mu o i bile pune zlobe. »Mora da me je ta haljina koštala cijelo bogatstvo, sestro.«

Ariel mu se podrugljivo naklonila. »Žališ li to zbog svog vjen anog dara, brate?« Ispružio je ruku i uhvatio je za zglavak na kojemu je blistala narukvica u obliku zmije.

Srebrna je ruža zazveckala po smaragdnom labudu kad joj je podigao ruku prema svjetlu. Rubin u središtu ruže zasjao je kroz srebro poput užarenog ugljevlja u pe i. »O ekujem da se pogodba poštuje«, rekao je. »A ako se ne poštuje, tada zahtijevam naknadu.«

Još je uvijek drže i za zglavak, pomno ju je promatrao. Kad je progovorio, glas mu je bio druk iji, Nag i nesiguran. »Izgledaš pomalo iscrpljeno unato lijepoj odje i, draga moja. Možda si još uvijek malo prehla ena? Vjerujem da se nisi usudila danas izlaziti van.«

»Nisam«, rekla je. »Ostala sam u ku i.« »Ah.« Kimnuo je. »Onda te je možda nešto drugo pogodilo.« Upitno je podigao obrve.

»Nije«, promišljeno je rekla. »Ne vjerujem.« Nasmiješila se i nitko nije vidio koliki je napor u to uložila. »Mislim da je to zbog toga što sam stalno u ku i, Ranulfe. I sam znaš koliko mrzim biti sputana.«

Ranulf se namrštio, a njoj je srce po elo brzo udarati.

GIGA JANE FEATHER


130

Kad ju je bi evao dok je bila dijete, strašno ga je rasrdilo što nije htjela plakati i pokazati mu da ju je povrijedio. I sada je osjetila tu istu odlu nost.

Otresla se ravnodušnosti kao zmija svoga svlaka. Vedro se nasmiješila Simonu i veselo objavila: »Gladna sam. Sjednimo za trpezu, mužu. Sino nisam ve erala i tijekom dana nisam imala apetita, ali sada umirem od gladi.« Sad je na njoj bio red da ga vodi naprijed. Njezina se mala šaka sklopila nad njegovim prstima i povukla ga prema stolicama za glavnim stolom.

Simon je promatrao kako Ariel avrlja s Jackom Chaunceyjem o lovu na jelene, pretvaraju i se da s jednakim, tekom jede sve što se našlo pred njom, samo sto se koli ina hrane na njezinom tanjuru nije smanjivala. Tako er je primijetio da je brže nego obi no ispijala svoje vino.

»Mužu. zar vi niste gladni?« Vilicom je nabola komad Pe ene svinjetine na pladnju i stavila ga na njegov tanjur. »Ovo je veoma so no. Da vam na em komad s hrskavom koricom? Evo.« Pobjedonosno je stavila komad zlatne hrskave kožice na njegov tanjur. Nasmiješila se i pogledala ga ispod dugih i uvijenih trepavica. »Ovo volite, nije li tako?«

Uzeo je komad kažiprstom i palcem i zagrizao. Njezini su se prsti iznenada ovili oko njegovog zglavka i skrenuli mu ruku s mesom prema njezinim ustima. Bio je o aran njezinim sitnim bijelim zubima kad je zagrizla zalogaj, njezinim vlažnim usnama i ruži astim jezikom kojim je oblizala usne da joj ne kapne masno a. Na trenutak je još vrš e stisnula njegov zglavak. Velike su joj se sive o i ispunile pohotnim iš ekivanjem.

Simon se prestao pitati što se krije iza njezine iznenadne živahnosti. Samo bi budala odbila uživati u ovome. »Što to kanite?«, promrmljao je, prelaze i joj palcem preko usana. Jezikom mu je brzo polizala palac i uvukla ga u usta.

Za nekom bi drugom trpezom, osim u bordelu, ovakvo ponašanje bilo posve neprimjereno, pomislio je Simon. Trebalo ga je šokirati bestidno ponašanje njegove nevjeste, iako je znao da ovo nije zamijetio nitko od pijane i raskalašene rulje oko njih - osim možda ljubomornih i kivnih o iju Olivera Becketa i njezine bra e. No nije se sablaznio, ve se nasmiješio. I to je bilo ono što ga je najviše prenerazilo.

Pogledao je preko stola. Njegovi su prijatelji bili zaokupljeni razgovorom. Tutnuo je ruku ispod njezine stražnjice na klupi. Miši i ispod njezine svilene haljine

napeli su se na njegovom dlanu. Bacio se na tih i potajan posao sve dok ona nije prekinula njegovu vragolastu igru palcem i šapnula: »Nemojte.«

»Mislio sam da se želite igrati«, uzvratio joj je uz nedužni smiješak. »Ja sam se samo zadirkivala.« »I ovo je zadirkivanje. Podignite se i malo raširite bedra.« Zubima je zagrizla donju usnicu i na elu su joj se pojavile kapljice znoja, ali se

namjestila na klupi onako kako joj je rekao. Prsti su mu kliznuli dublje u nju. Stiskala je šake na krilu, nije micala pogled sa svoga tanjura.

Simon se nacerio i slobodnom rukom nehajno uzeo pile i batak. Pojeo ga je uz veliku slast, upustio se u živahan razgovor sa susjedom s druge strane o tome koje je vrste mušica najbolje koristiti kao mamac za pecanje na rijeci Ouse.

Nije mogla vjerovati da joj ovo radi. ula mu je glas koji je nastavljao neusiljen razgovor, dok je iz njegovih prstiju strujao neizmjeran užitak. Njegov užitak radi onoga što joj je radio preplavio je i nju i neraskidivo se povezao s njezinim. Borila se da kontrolira neizbježno, u grudima joj je klju ao smijeh. Ovaj njezin staloženi puritanski muž bio je jed-nako sposoban za ne uveno ponašanje kao i bilo koji razuzdani rojalist na raskalašenom dvoru Charlesa II.

Kad se dogodilo ono što se moralo dogoditi, vratila se u stvarnost kao da je komad naplavljenog drva koji su olujne vode blaženstva izbacile na obalu. Morala je šutjeti, iako joj

GIGA JANE FEATHER


131

je tijelo eksplodiralo. Na as joj je kroz glavu prošla pomisao da e joj se vidjeti navlažena haljina. Potom je napetost nestala iz njezinog tijela i miši i su joj se opustili, a on je izvukao ruku ispod nje, uz posljednji stisak njezine stražnjice.

Drhtavom je rukom posegnula za svojom ašom vina. Jesu li joj o i bile teške, a obrazi rumeni? Podigla je o i s pomnog prou avanja svoga tanjura i naišla na Oliverov mra an pogled. Znao je. Znao je jer ju je poznavao. Prisilila se da ne odvrati pogled i ostane mirna, iako joj je srce udaralo kao ludo i iako joj je skoro ispala aša iz drhtavih prstiju.

Oliver je prvi odvratio o i, uzmaknuvši pred njezinim nepokolebljivim pogledom. Gnjevna mu je zlovolja plamtjela u o ima. Ariel je izdahnula zrak, tek tada shvativši da ga je zadržavala tijekom cijelog tog tihog okršaja.

Simon ju je pogledao. U o ima mu je bio vragolast sjaj. Gurnula mu je kristalnu zdjelu kreme od mlijeka, še era, jabukova e i muškatnog oraš a. »Gertrude radi izvrsnu kremu, gospodine. Biste li malo kušali?«

»Hvala, ne bih, ne volim slatko.« Usne su mu se iskrivile u osmijeh, koža oko o iju namreškala. »Osim, naravno, odre enog nektara iz odre enih vr eva s medom.«

Na svoj je jad strašno porumenjela. »Ispri ajte me, gospodine, imam nekog posla u kuhinji.«

Pristojno je ustao kad je ona kliznula s klupe i još se uvijek smiješio kad je ponovno zauzeo svoje mjesto.

Ariel je krenula prema kuhinji, iako tamo nije imala nikakvih poslova, ali je to bilo jedino mjesto na kojemu se mogla pribrati me u bukom i komešanjem, a da nikome ne bude udno zašto je tamo.

U mislima se vratila konjima. Pitala se zna li Ranulf nešto o njezinoj pogodbi s gospodinom Carstairsom.

Iako to sada više nije bilo važno. Edgar je organizirao cijelu vojsku stajskih momaka da stalno paze na dio gdje su bili smješteni araberi. No as kraj njih nitko ne e mo i pro i. U narednih par dana otpremit e ih na neko sigurno mjesto. I ubrzo nakon toga e i ona krenuti za njima.

S pola je uha slušala Gertrude koja joj se žalila da bakrene kotli e treba ponovno zakrpiti, a kotlokrpe nije bilo ovdje šest mjeseci. »Pošaljite Sama u ciganski logor. Sigurna sam da je tamo netko tko je vješt u popravljanju posu a.«

Gertrude se namrštila. »Ti su Cigani prava nevolja, gospo. Ne želim ih ovdje. Ukrali bi vam suzu iz o iju im pogledaju u vas.«

»Potreban im je posao«, rekla je Ariel i mahnula rukom. »Ako se prema njima odnosite uljudno, i oni e se tako ponašati.« Krenula je prema smo nici, ostavljaju i Gertrude da potiho rogobori. Ne bi se ona otvoreno suprotstavila ledi Ariel za iju su obzirnost prema Ciganima svi znali, iako je nisu odobravali.

Ariel je pregledavala natovarene police od škriljevca u smo nici, ali zapravo i nije vidjela silne sireve, zdjele s maslacem, vrhnjem i mla enicom, hladne šunke, komade slanine i pe ene divlje ptice.

Sve do danas nije shvatila da postaje sve više podvojena u vezi svog životnog plana. Da joj negdje u primozgu i duboko u njezinom srcu vreba blijeda primisao da možda ne e morati oti i iz ovoga braka kako bi u inila ono što je kanila u initi. Ovo ju je pitanje stalno mu ilo i uporno uzdizalo glavu poput prve visibabe koja se zimi probija kroz zamrznuto tlo. Što bi Simon rekao da ga zamoli da joj pruži podršku u njezinom pothvatu? Da mu kaže da želi uzgajati i prodavati trka e konje iz Hawkesmoorovih konjušnica? Da mu objasni koliko joj je važno da bude neovisna? I slobodna? Da nikad ne bi tu slobodu iskoristila da u ini nešto što e narušiti njihov brak i njega povrijediti?

A sada je znala da ga to ne može nikad pitati. On je bio muškarac koji je želio vlast

GIGA JANE FEATHER


132

nad svojom ženom. Zbog ega bi bio druk iji od svih ostalih muškaraca koji su vladali njome? Nije mogla vjerovati da bi on bio druk iji.

A još je bio i Hawkesmoor. Oti i e onako kako je oduvijek i kanila. I budu i da je ne e mo i oteti iz nekog

samotnog mjesta u Holandiji, ne e joj mo i ništa.

GIGA JANE FEATHER


133

Osamnaesto poglavlje Narednog se jutra Ariel presvla ila za odlazak na jahanje sa Simonom, kad su kroz

prozor dolje iz dvorišta doprli zvu i komešanja. Zakop avaju i jaknu, prišla je k prozoru i pogledala dolje. Skupina konjanika u kraljevskim livrejama upravo je topotom prelazila pokretni most. Njihovi su sluge pohitali da ih do ekaju, a i Ranulf i Roland su izašli iz Velike dvorane.

Vode i je konjanik sjahao s konja, naklonio se grofu od Ravenspeara i pružio mu smotani pergament dok je govorio na na in koji je više sli io službenoj objavi nego obi nom razgovoru.

Otvorila je prozor i nagnula se kroz njega gore i od znatiželje. Iz dvorane su navirali i drugi uzvanici. Me u njima je vidjela i Simona i njegove prijatelje.

Ranulf je pogledao gore u njezin prozor. Skupio je šake oko usta i glasno joj naložio: »Sestro, si i dolje.«

Odmakla se od prozora, užurbano navukla izme i krenula prema vratima. Romul i Rem su joj njuškama gurkali koljena, žele i iza i prije nje. »Ne, mislim da bi bilo bolje da ostanete ovdje.« Odgurnula ih je i odlu no zatvorila vrata za sobom, unato njihovom zavijanju. Otr ala je niz kameno stubište i kroz sada praznu dvoranu izašla u dvorište. Mnoštvo se uzvanika odmaknulo ustranu, sklanjaju i joj se s puta dok je hodala prema skupini koja je stajala na sredini dvorišta.

»Što je?« »Dar, draga moja sestro«, obavijestio ju je Roland. Zbog zajedljivosti u njegovom

glasu odmah je postala oprezna. Što god je to zabavljalo njezinog brata, znala je da je to na njezin ra un.

»Vjen ani dar Njezinog Veli anstva«, izjavio je Ranulf. Okrenuo se prema njoj, o i su mu bile pune pakosti. »Kakva li je to ast, draga moja sestro. Ne samo da ti je Njezino Veli anstvo poklonilo zaru ni ki dar, ve ti sada šalje i veli anstven vjen ani dar.« Odmaknuo se ustranu i kitnjastom kretnjom pokazao na konjušara u livreji koji je držao uzde prljavosive rage uleknutih le a. Životinja je stajala pognute glave i rzala zapjenjenim ustima.

»Gospo, Njezino Veli anstvo tako er želi da primite sedlo i ov ju kožu kao zalog njezinih najboljih želja u vašemu budu em životu«, oglasio se gospodin ija je izvezena livreja ukazivala na to da je on vo a ove družine koja joj je donijela vjen ani dar. Stavio je ruku na ov ju kožu za sedlo koja je vidjela mnogo boljih dana i na izlizanu kožu sedla.

Ariel je zurila u životinju. »To nije konj!« Simon joj je stavio ruku na potiljak, u naizgled ležernoj gesti iskazivanja ljubavi, ali su je njegovi prsti upozoravaju e stisnuli pa se na trenutak toliko iznenadila da to nije mogla sakriti. »Ne.« Odmahnula je glavom. »To siroto stvorenje sigurno pripada nekoj drugoj vrsti.«

»Ariel, budite oprezni«, Simon joj je tiho i žurno šapnuo u uho. »Kraljica e htjeti to no znati kako ste reagirali na njezin dar.«

Uko ila se. Progutala je knedlu. Pogledala ga je i srela njegov smrtno ozbiljan pogled. »Ne mogu«, izustila je o iju punih smijeha. »Kako?«

»Morate.« Stavivši prste na usta, okrenula se prema družini koja joj je donijela dar. »Veoma sam

po aš ena ljubaznoš u Njezinog Veli anstva«, rekla je glasom koji joj je podrhtavao od mješavine smijeha i zgražanja. »Takva... takva... veli anstvena životinja«, uspjela je izustiti dok je nije obuzeo smijeh. Zabila je glavu u Simonove grudi, ramena su joj se tresla.

On ju je odlu no okrenuo prema glasnicima koji su i dalje mirno ekali. Vo a je po eo izgledati pomalo sumnji avo. Ugrizla se za usnu i prišla životinji da joj pomiluje mokar vrat.

GIGA JANE FEATHER


134

»Molim da kažete Njezinom Veli anstvu da sam oduševljena njezinim velikodušnim darom, gospodine. A sedlo je... sedlo je... ostala sam bez rije i.« Zakopala je rumeno lice u životinjin vrat.

»Moraš ga odmah uzjahati, draga Ariel«, rekao je Roland. »Kako eš bolje pokazati svoju zahvalnost nego da odmah jašeš na njemu? Kad se vratiš, mo i eš Njezinom Veli anstvu u pismu to no opisati kakav je njezin dar.«

Polako je podigla glavu i zagledala se u svoga brata koji je njezin užasnut izraz do ekao s ljubaznim smiješkom. Mole ivim je o ima pogledala Simona koji je usrdno rekao: »Izvrsna zamisao, Ravenspeare. Do ite, Ariel, da vam pomognem uzjahati. Ionako smo kanili na jahanje pa sada možete to u initi na daru Njezinog Veli anstva.«

»Ne!«, o ajni ki mu je šapnula. Jedna je stvar bila prisiliti se na izricanje otrcanih fraza, a posve druga uzjahati to što se moglo samo nazvati konjem. Zaboravivši na kralji ine glasnike koji su je pomno promatrali, okrenula se i spremala pobje i, ali ju je Simon preduhitrio, koraknuvsi pred nju.

»Do ite, draga moja. Da vam pomognem uzjahati«, odlu no je ponovio i uhvatio je oko struka. Prije nego što se uspjela usprotiviti, našla se na izlizanom kožnom sedlu. Raga je pod njom ispustila neku vrstu škripavog zvuka, kao istrošene opruge kreveta pod težinom diva.

»Ne vjerujem da Njezino Veli anstvo o ekuje od mene da jašem konja dok se ne oporavi od putovanja«, rekla je. »Pogledajte kako je umoran.«

»Oh, bit e mu dobro u galopu preko mo vare«, izjavio je Ranulf. »Mi emo te pratiti.«

»To ne e biti potrebno, Ravenspeare«, brzo je dometnuo Simon. »Ariel i ja smo ionako kanili jutros jahati do Cambridgea. Upravo mi konjušar dovodi konja.«

im je to izrekao, ovjek se pojavio vode i Simonovog velikog nezgrapnog šarca. Simon je uzjahao. »Ariel, vi vodite.« Postavio je konja iza njezine rage, tako da sivo kljuse nije moglo nigdje drugdje osim naprijed prema pokretnom mostu kad mu je Ariel podbola slabine. Šarac je krenuo za njom.

Ariel se užasavala mogu nosti da životinja ne e htjeti krenuti naprijed ili da e se srušiti od iscrpljenosti. Sad je mogla biti samo zahvalna Simonu na promišljenosti, iako ga je u sebi proklinjala što ju je prisilio na ovakvo poniženje.

Kad su prešli pokretni most i došli izvan vidokruga onih u dvorcu, upitala je: »Kako ste me mogli prisiliti na ovo?«

»Niste imali izbora.« Potjerao je konja da jaše usporedno s njezinim koji je odmah usporio korak kad iza sebe više nije imao nikoga da ga tjera. »Budite uvjereni da se me u uzvanicima nalazi barem jedan kralji in promatra koji je izvješ uje o doga ajima, a i od svojih e glasnika zahtijevati potpuno izvješ e.«

»Ali... ali... ovo nije dar, nego uvreda!«, zakukala je, pokušavaju i potaknuti sivca da ubrza.

»Kraljici Ani nije«, izjavio je nacerivši se. »Kao što ete i sami otkriti, draga moja, naša draga i voljena vladarica ima veoma štedljivu narav kad treba nagraditi službu svojih odanih slugu. Pretpostavljam da je to jadno stvorenje bilo predodre eno za klanje, a ona se dosjetila bolje budu nosti za njega... dok još može disati.«

»O disanju bi se moglo raspravljati«, rekla je. »Simone, ne podržavam okrutnost prema životinjama i ne kanim više jahati.« Zategnula je uzde, što ni nije bilo potrebno, jer se životinja jedva kretala. Sjahala je s konja. »Ako insistirate da odemo u Cambridge, onda e nas vaš konj morati nositi oboje. Dovoljno je snažan.«

»Bez sumnje. Ali što ete u initi s darom Njezinog Veli anstva?« »Zavezati ga i pustiti da pase dok se ne vratimo.« Što je rekla, to je i u inila -

GIGA JANE FEATHER


135

pri vrstila je ragine uzde za visoki bodljikavi grm kraj jarka. »Ako još bude ovdje kad se vratimo, u što ne vjerujem, pustit u ga na pašnjak.«

»Ali ete Njezinom Veli anstvu napisati prikladno pismo zahvalnosti?« Sagnuo se i ispružio joj ruku.

»Trudit u se da opišem svoje osje aje na takav na in da ne e imati pojma što uistinu mislim.« Prihvatila je ispruženu ruku i lagano usko ila u sedlo, smjestivši se ispred njega. »Zašto idemo u Cambridge?«

»Pomislio sam da bih vam mogao kupiti vjen ani dar.« Obujmio ju je jednom rukom oko struka, a drugom uhvatio uzde.

Bila je toliko iznena ena da je na as ostala bez rije i. »Dobila sam dovoljno vjen anih darova za jedan dan, hvala vam«, uspjela je napokon re i. Htjela se našaliti, ali se pobojala da možda zvu i nezahvalno. Bila je itekako svjesna njegovog tijela na svojim le ima i njegovog daha na svome golom potiljku. Bilo bi tako prirodno da se nasloni na njega, no ona se uspravila i uko ila le a, podsje aju i se da se opet našla u vlasti svojih ula. Vrijeme romanti nog milovanja s njezinim mužem završilo je s nestankom ždrebne kobile.

Namrštio se kad se odmaknula od njega. »Nešto nije u redu?« »Sve je u redu«, odvratila je uz lagani osmijeh. »Što ne bi bilo?« »To ja pitam vas.« Kad nije ništa odgovorila, pucnuo je jezikom i šarac je krenuo

naprijed svojim dugim koracima koji su se još više produžili kad je udario u galop. Dodatna mu težina o ito nije nimalo smetala.

»Kakav vjen ani dar?«, upitala je nakon nekoliko trenutaka, trude i se razbiti napetu tišinu.

»Mislio sam da ga ne želite.« »Pa, ovisi o tome kakav je.« »Ah, tako. A što biste željeli?« »Ne znam. Dosad me još nikad nitko nije to pitao. Ravenspeari nisu previše

darežljivi.« im je to rekla, osjetila je kao da joj je otežala narukvica u obliku zmije na zglavku ispod rukavice. Ovo je bio jedini vrijedan dar koji je dobila u svome životu. A nije joj se nimalo svi ala, unato svoj njezinoj neobi noj srednjevjekovnoj ljepoti.

»E, pa Hawkesmoori jesu darežljivi«, rekao je dok su ulazili u Cambridge. »Otkrio sam da je darivanje jedno od velikih životnih zadovoljstava.« Okrenuo je konja u dvorište kr me Medvjed i sjahao, predaju i uzde konjušaru. Ariel je bez njegove pomo i sišla s konja.

»Došli ste na sajam, gospodine?«, veselo je upitao konjušar. »Tamo je na Parkerovom trgu.«

»Oh, sajam!« Lice joj se razvedrilo i na trenutak je zaboravila na svoje jade. »Nisam bila na sajmu otkako sam bila malena. Možemo li i i?«

»Dakako.« Nasmiješio se vidjevši njezino oduševljenje. Ovo je gotovo djetinje veselje bila opet jedna nova strana njegove nevjeste, svakako poželjnija od one uko enosti koja se opet danas pojavila prvi put nakon što su konzumirali brak. Nije se ponašala neprijateljski, pomislio je, no više nije bila onakvo toplo i zabavno društvo na koje se po eo privikavati. »No, ho emo li najprije nešto pojesti u kr mi?«

»Oh, ne, kupimo mesnu pitu od prodava a... i malo pe enih kestena... a kuhano vino možemo piti na jednom od štandova.« Pohitala je van iz dvorišta kr me i stala na uli ici, prekasno se sjetivši da je njezin družbenik ne može slijediti istom brzinom.

Simon se složio sa svime što je predložila i slijedio ju kroz uske uli ice izme u visokih kamenih zidova koledža do velike travnate površine koju su nazivali Parkerov trg. Tamo su gorjele pe i i zrak je ispunjavao sladak miris pe enog kestenja. Uli ni su prodava i izvikivali nazive svoje robe, zvone i svojim zvoncima dok su se probijali kroz gomilu ljudi koja se okupljala oko plesa a narodnih plesova, maskiranih izvo a, medvjeda koji su plesali

GIGA JANE FEATHER


136

ili razli itih nakaza koje su izazivale op injene uzdahe gnušanja. Ariel je jurila amo-tamo, probijaju i se kroz mnoštvo onuda kuda Simon nije mogao tako lako pro i.

»Tamo je žena s dvije glave.« Vratila se k Simonu s jednog od svojih pohoda. »Ne može ih uistinu imati, zar ne?«, pogledala ga je s istinskim zanimanjem.

»Zašto ne bi mogla?«, ozbiljno je upitao, ushi en njezinom bezazlenoš u koja se toliko razlikovala od njezine uobi ajene realisti nosti.

Malo je zadrhtala. » ini mi se da je to nemogu e, ali sam vidjela vlastitim o ima. Užasno. Zamislite da imate etiri oka... i dva jezika. Da nam kupim pite? Tamo kod maskiranih plesa a je prodava . Želite li od teletine... ili govedine... ili od bubrega?«

»Od teletine.« Odjurila je i gotovo se istog asa vratila. »Oh, nemam novaca.« Kopao je po džepu i izvukao šiling. Ona je nestala u mnoštvu, a on je stajao naslonjen

na nogare stola, odmaraju i nogu. Njemu sajmovi nisu bili zabavni, ali mu je dovoljno zabave pružilo Arielino oduševljenje.

No nešto nije bilo u redu. Još otkako se ju er poslijepodne vratio iz lova na jelene, osjetio je da ju nešto mu i, da na neki na in nije svoja. Oh, da, zabavljali su se oni grešno na banketu kad je reagirala na sebi svojstven na in, da, i tada i kasnije te no i u krevetu. No dok je tonula u san, onda kad je mislila da je ne gleda, lice joj je bilo napeto, usta stisnuta, o i zasjenjene ne ime za što se mogao zakleti da joj zadaje bol.

»'O ete kupit' dar, gospon?« Uli ni je prodava zastao i pijevnim ga glasom trgnuo iz misli. Na prsima je nosio pladanj zavezan oko vrata i gurnuo ga prema Simonovim grudima... malo previše blizu. Tamne su mu o i zasjale na crnomanjastom licu i nacerio se, razotkrivši crnu rupu u ustima i bezube desni. Zapanjuju e crven jezik provirio mu je kroz iscerene usne.

»Pogledajte moje darove, gospon.« Protresao je sadržaj svoga pladnja. »Svaki je pravo blago.« Po eo je prstima dodirivati tri arije, ne skidaju i prodoran pogled sa Simona koji je pak pomislio da bi ga taj pogled valjda trebao hipnotizirati. »Ima dragulja iz Indije i pravi' umanjeni' glava iz Afrike.« Uzeo je ovaj potonji ogavan predmet i prislonio ga uz svoju zapetljanu crnu kosu. »U tim su krajevima strašni kanibali. Šta vam se svi a, gospon?«

Simon je nabrao nos od smrada koji se širio kroz tu crnu rupu prodava evih usta. Baš kad ga je namjeravao otpraviti, pogled mu je zapeo za malog izrezbarenog konja me u zbrkom obojenog stakla, perlica i šalova. Izvadio ga je i stavio na dlan ruke.

»Od prave kitove kosti, gospon«, usrdno je rekao prodava . »Poznam ribara koji je uhvatio tog kita. Bio je velik k'o londonski Tower, tako je rek'o. Ovo je izrezbario iz njegovog rebra. Oni imaju ogromna rebra... tako su mi barem rekli.« Utihnuo je kad je vidio da ga potencijalni kupac ne sluša, ve s velikim zanimanjem promatra predmet.

Bila je to veoma lijepa figurica. Prikazivala je konja u punom galopu; izvanredno izrezbarena griva vijorila mu se kao da je živ i u pokretu. iste linije tijela ocrtavale su snagu miši a. Boja bjelokosti bez sjaja kao da se prelijevala. inilo se kao da isijava nježan sjaj koji je u predmet unosio život.

Simon se pitao što li ga na toj figurici podsje a na Ariel... Je li to bila snaga i životnost konja ili njegova jednostavna, ni ime ukrašena ljepota ili pak prigušen sjaj. Sklopio je prste preko konja koji mu je ležao na dlanu i drugom rukom posegnuo u džep. »Koliko?«

Prodava eve su se o i prora unato suzile. »Pola gvineje, gospon. Znate, ne postoji više nijedna takva. Ribar koji ju je izrezbario se utopio.« Usta su mu se iskrivila u tobožnju žalosnu grimasu.

»Dat u vam pola krune.« Izgledalo je pomalo negalantno cjenkati se za vjen ani dar svojoj nevjesti, ali Simon nije mogao podnijeti pomisao da ga nasamari ova odvratna osoba koja nije na pošten na in došla do stvari koje je prodavala, ve je vjerojatno oplja kala ribara i pripomogla mu da krene na svoj nebeski put.

GIGA JANE FEATHER


137

»Ne znam mogu I` spustit tako nisko, gospon«, zakukao je. »Imam desetero djece i ženu na samrtni koj postelji. Tri šilinga i pogodili smo se.« Ispružio je prljavu šapu da pogodbu zaklju i stiskom ruke.

Simon je pogledao naokolo. Ariel se probijala prema njemu. »Evo.« Bacio je krunu na ovjekov prljavi dlan i okrenuo se.

»Nisu imali od teletine, ve samo od guske i slanine. Tako su divno mirisale da im nisam mogla odoljeti.« Pružila mu je pitu koja se pušila i zagrizla u mekanu koricu svoje. »A tamo je štand s medenjacima od umbira«, mumljala je kroz puna usta. »Ali nisam imala dovoljno novca. Doduše, mogli bismo se vratiti. Imaju i male figurice od marcipana. Oh, da, tamo je i ovjek koji hipnotizira zmije. Zaista... Ima pravu zmiju koja se izvija iz košare kad on zasvira frulu.«

Smiješe i se u sebi, Simon je jeo svoju pitu i slušao njezino uzbudljivo brbljanje. Iako ga je veselilo njezino oduševljenje, ono ga je ipak i malo ražalostilo. Ono je ukazivalo na to koliko su joj u djetinjstvu nedostajale jednostavne radosti uobi ajenog odrastanja.

»Do ite vidjeti onoga sa zmijom. Otresla je mrvice tijesta sa svojih ruku, primila ga za njegovu i povela u mnoštvo, još uvijek brbljaju i. Sve ju je o aravalo. inilo se kao da je ostala bez nekoliko slojeva svoje obrambene ljušture, pomislio je Simon, dopuštaju i joj da ga voda amo-tamo, kad bi joj nešto privuklo pažnju ili kad bi joj primamljiva hrana na štandovima izazvala curenje sline.

Bila je sredina poslijepodneva kad ju je napokon uspio odvu i natrag do kr me. »Spustit e se suton prije nego što se uspijemo vratiti, a još moramo pokupiti i onu sirotu ragu ako je još tamo.«

»Oh, da, zaboravila sam na nju.« Odjednom se uozbiljila. Kao da je ponovno izgradila one obrambene slojeve što ih je tijekom dana bila odbacila. Zadrhtala je na kasnoj poslijepodnevnoj hladno i kad joj je splasnulo uzbu enje. Došlo je vrijeme za povratak. Morala je mnogo toga u initi u veoma kratkom vremenu.

»Hladno vam je.« Primio ju je za ruku. »Idemo u kr mu popiti vr piva prije povratka.«

Pustila je da joj drži ruku, ali je on osjetio da je to ipak bila pasivna gesta lišena svakog osje aja. Krišom ju je pogledao. Sjaj je nestao s njezinih obraza, o i su joj sada bile sjetne, usta uko ena.

»Zar se ne želite vratiti?«, naglo ju je upitao, prešavši joj jagodicom prsta po stisnutim usnama. »Ako ho ete, možemo ostati i preno iti u gradu. Poslat u poruku Ravenspearima.«

Srce joj je posko ilo. Njih dvoje sami u no i u nepoznatoj odaji najbolje kr me u gradu? No više si nije mogla priuštiti da se gubi u prolaznim snovima užitaka. Mora odvesti svoje konje iz Ravenspeara. I svoje konje i sebe.

»Ne«, rekla je. »Mislim da to nije dobra zamisao.« Slegnuo je ramenima. »Ne vidim zbog ega ne bi bila. No, ovisi o vama.« Ugrizla se za usnu. »Svi oni uzvanici...«, neodre eno je promrmljala. »I ne mogu

pustiti doma instvo bez nadzora. Ne bi bilo u redu.« »Naravno da ne bi«, rekao je, složivši se. Na licu mu nije bilo ni traga zbunjenosti

koju je osjetio. »No prije negoli se vratimo, imam za vas vjen ani dar.« »Oh. Ali... ali kad...kako... kad ste ga kupili?« Zapanjeno je gledala u njega, posve

zaboravivši na njihov prijašnji razgovor. Otpio je dug gutljaj piva iz kožnog pehara. »Kad niste gledali.« Izvukao je konja od

kitove kosti iz džepa svoga kaputa i pažljivo ga položio na stol. »Oh, kako je krasan!«, uzviknula je, kao što je i pretpostavio. Uzela ga je i ispružila

prema svjetlu koje je dopiralo kroz prozor. »Kako sjaji... kako se kre el« Okrenula je ozareno lice prema njemu. »Ovo je najljepši dar koji sam mogla zamisliti. Hvala vam.« Nagnula se i

GIGA JANE FEATHER


138

poljubila ga u obraz. Bila je to prisnija gesta od bilo kojih strastvenih poljubaca kojima ga je znala obasipati u privatnosti njezine odaje.

Na trenutak se zagledala u njegove o i i on je pomislio da u njezinom sivom pogledu vidi pitanje, a potom su se kapci opet spustili i ona je pristojno rekla: »Uistinu je veoma lijep. Lijepo od vas što ste se toga sjetiti.« Ustala je i protresla suknju jaha e odore. »Trebali bismo krenuti prije nego što se smra i.«

Tijekom hladnog povratka u Ravenspeare nisu govorili gotovo ništa; oboje su bili zaokupljeni svojim mislima. Ariel je vrsto držala konja od kosti u ruci.

Kralji in je dar mirno pasao na mjestu na kojemu su ga ostavili. Ariel ga je nerado uzjahala, a on je ispustio uzdah i nešto što je sli ilo na slabašno protivljenje. »Ne brini se«, rekla mu je i pomilovala iskrivljeni vrat. »Odsad eš živjeti u izobilju. Kaša od mekinja i zeleni pašnjaci i nikad te više nitko ne e uzjahati.« Kljuse je zarzalo i gotovo podiglo kopita, kao da razumije njezino obe anje.

Kad su stigli do konjušnice, rekla je da želi obi i svoje konje. Simon je oklijevao, htio joj je predložiti da e je pratiti, ali se ona brzo okrenula i otišla prije nego što je uspio bilo što izustiti.

»Što se, dovraga, doga a s tobom djevojko!?«, promrmljao je. Ako ju je nešto mu ilo, zašto mu se nije htjela povjeriti? On sasvim sigurno nije u inio ništa zbog ega bi izgubila povjerenje u njega. O aj mu se miješao s nelagodom dok je polako šepao prema dvorcu, odakle su u no ni zrak ve dopirali zvu i slavlja.

* * * Edgar je izašao iz mraka da pozdravi svoju gospodaricu kad je ušla u toplu konjušnicu

osvijetljenu pe icom. »Dobra ve er, gospo.« »Dobra ve er, Edgare. Je li sve u redu? Nije bilo nikakvih neo ekivanih posjetitelja

dok me nije bilo? Nikakvih zvukova uljeza? Nikakvih neobi nih tragova?« »Ništa, gospo.« Naslonio se na pregradak, žva- i neizbježnu slamku. »Prošle smo

no i obilazili svakih pola sata i psi su bili ovdje na straži cijelo vrijeme. Ali danas nisam vidio pse.«

»Oh, Bože! Zaboravila sam na njih!«, uskliknula je. »Sigurno su još uvijek zatvoreni u mojoj odaji. Idem ih odmah pustiti van. Neka ve eras lutaju naokolo. Moramo i dalje držati stražu sve dok s Derekom ne dogovorim isporuku konja.« Po ela je hodati prolazom i zastajati kraj svakog pregratka, prepoznaju i pojedine konje po komešanju i rza-nju. Svi su bili tako prekrasni, pucali su od zdravlja.

Gdje je bila ždrebna kobila? Preplavio ju je val bespomo ne srdžbe. Suzdržane suze zbog gubitka po ele su je bockati u o ima. Kako se bilo tko usudio uzeti ono što je njezino? Ta kra a nije bila samo iskazivanje mo i. Ona je bila oskvrnu e nje same. Nitko ne e nikad, nikad više imati takvu vlast nad njom.

»Prekosutra je nova mjese eva mijena«, rekla je odrješito. »Premjestit emo ih te no i. Neka ujutro ljudi dovezu tri teglenice na dok i otpremit emo ih prije pono i. Dotad e moja bra a i uzvanici biti ve dobrano pijani. Treba nam najmanje šestero ljudi da brzo i ne ujno preselimo konje. Možete li to srediti?«

»Da«, složio se Edgar, flegmati no kao i uvijek. Namrštila se. Trebalo bi biti sigurno kad raspojasanost u dvorani dosegne svoj

vrhunac. No ona e se morati iskrasti da je Simon ne vidi. Gurnula je ruku u džep i uhvatila prekrasnog konja od kosti. Suze su je bockale u

ima. Ljutitom ih je kretnjom otrla i izašla van na hladno u. Oliver Becket je stajao na ulazu u stajsko dvorište kad je Ariel izašla van. inilo mu se

GIGA JANE FEATHER


139

da mu je glava golema i nabubrena poput gnjile bundeve koja samo što se nije rasprsnula i izbacila trule sjemenke. Buka i smrad u Velikoj dvorani postali su mu nepodnošljivi pa je teturaju i izašao na zrak, nadaju i se da e mu to smiriti uznemireni želudac i ublažiti mu bubnjanje u glavi. Bio je naviknut na opijanje, no još se nikad nije osje ao ovoliko loše. Zdrav mu je razum govorio da nije tako - sje anje je imalo vrašku sposobnost da zaboravom prekrije sve neugodne posljedice njegovog pretjerivanja.

Bacio je periku na tlo, stavio glavu pod crpku i po eo pomicati dršku. Iz crpke je potekla ledeno hladna voda po njegovoj glavi i le ima, natapaju i mu odje u. Iako ga je glava još uvijek boljela, ipak mu se malo razbistrila.

Ispustio je držak crpke i uspravio se, otresaju i sa sebe ledenu vodu. Treptanjem je uklonio vodu iz o iju i mutnog se pogleda zagledao u Ariel koja mu je prilazila preko dvorišta.

»Izgledaš kao da si bio na plivanju«, rekla je ravnodušnim glasom bez imalo smijeha. »Nimalo pametno na ovoj hladno i. Ako te boli glava, mogu ti dati prašak.«

Njezina to na dijagnoza nije nimalo poboljšala njegovo stanje. Gnjev mu je klju ao u prsima, gnjev koji je prerastao u usplamtjeli bijes kad ju je pogledao. Mirno mu je uzvratila pogled i tada je znao da ona više u njemu ne vidi muškarca koji joj je dvanaest mjeseci bio ljubavnik. Neko ga je gledala nasmiješenih o iju u kojima se jasno vidjela požuda. Bio se navikao na pomisao da je može uzeti kad god mu se prohtije, da je spremna i voljna kad god bi zapucketao prstima.

No sada ga je gledala i nije bilo nikakve sumnje da joj se ne svi a ono što vidi. Prezir je isijavao iz njezinih bistrih o iju, izbijao iz svake nepomi ne crte njezinog gipkog tijela.

Odjednom je u mislima jasno vidio prizor za stolom prethodne ve eri. Sva u grimizu i zlatu, tako opojno senzualna, o iju punih obe avaju ih nestašnih užitaka koji su prije bili namijenjeni samo njemu. A sada su bili rezervirani za nekog drugog. Promatrao je kako je svu tu mo nu senzualnost usmjerila Hawkesmooru, i tek je tada Oliver Becket shvatio da ju je uzimao zdravo za gotovo, da joj se ak i izrugivao i da ju je podcjenjivao uz prešutni pristanak njezine bra e.

Sada se sjetio, a to ga je strašno izjedalo, kako se sino igrala s Hawkesmoorom - one male zlo este igrice koju su njih dvoje znali zajedno igrati. Vidio je kad ju je preplavio užitak, uo io je njezino iznenadno opuštanje, preobrazbu njezinog lica, odjednom teške joj kapke i blistanje njezine kože. A samodopadno ga je Hawkesmoorovo zadovoljstvo probadalo poput noža u utrobi.

Na trenutak je zanijemio od bijesa. Zurio je u nju, zamišljao kako se njezino tijelo spaja s Hawkesmoorovim. Nosnice su mu se raširile kao da je mogao osjetiti miris seksa koji ju je obavijao.

Ariel je nesvjesno ustuknula i odmaknula se od njega, od iste zlo e u njegovim ima, od napete pakosti na njegovom licu. »Olivere, je li ti zlo?« Nastojala je zvu ati

normalno, da joj se u glasu ne osjeti nelagoda. »Zlo mi je od pogleda na tebe«, rekao je tihim hrapavim glasom. »Uživaš li s

Hawkesmoorom, Ariel? Zna li on što treba u initi da bi cvilila... da te dovede...« Dugo ga je slušala dok ju je obasipao ogavnim opscenostima koje su je kaljale samim

time kako su zvu ale. No ipak se nije mogla ni pomaknuti, nije mogla ni odvratiti pogled od tog zastrašuju eg okrvavljenog pogleda punog mržnje.

Nijedno od njih nije bilo svjesno tihog gledatelja ni trenutka kad je grof od Hawkesmoora izašao iz sjene ulaza koji je vodio u unutarnje dvorište. Silni su se slikoviti opisi prekinuli kad je svojim štapom sa srebrnim drškom odalamio Olivera Becketa po ramenima. Oliver je posrnuo i kriknuo, više od iznena enja nego od boli. Zateturao je i pao na koljeno. Ruka ga je zgrabila za ovratnik i uspravila.

GIGA JANE FEATHER


140

»Ako postoji nešto što ne podnosim, Beckete, onda su to prljave rije i u prisutnosti žene.« Grofov je tihi glas zvu ao kao sladak med nakon Oliverove okrutne tirade. Ariel je odmahivala glavom kao da se želi osloboditi ljigavih pipaka Oliverove zlobe.

»Ariel, biste li nas, molim vas, ostavili? Gospodin Becket i ja moramo raspraviti o nekim osobnim stvarima.« Grofova se ruka na Oliverovom ovratniku izvila i Oliver se našao na nožnim prstima. Tada je shvatio ono u što se Ariel davno uvjerila - koliko je god ozljeda na Hawkesmoorovom bedru oslabila njegove noge, to je itekako nadokna ivao snagom u rukama i gornjem dijelu tijela.

Nije znala što da radi. Simon je ponovio: »Idite.« Glas mu je bio tih i uljudan, ali joj nije palo ni na kraj pameti da u ini suprotno.

Odmah ga je poslušala i nogu drhtavih poput želea otišla u dio s konjušnicom, osje aju i na koži prljavštinu i ljepljivost. Nisu je toliko pogodile one ružne rije i koje je Oliver izrekao. Znala ih je sve, esto ih je slušala na poljima. Radilo se o koncentratu njegove zlobe koja joj se uvukla pod kožu. O strašnoj spoznaji da je netko mrzi i da joj s takvim intenzitetom želi nauditi.

Pohlepno je udisala mirise gnojiva, konjskog mesa i slame. Zemljanu i stvarnu isto u svojih životinja. Naslonila se na otvorena vrata i duboko disala, promatraju i dvojicu muškaraca koja su u mra noj no i izgledala samo kao dva obrisa. Bila je predaleko da uje što govore.

Simonova je ruka opet uhvatila Oliverov ovratnik i Becketove su se krvave o i izbe ile, a usta razjapila kao upecanoj ribi. »Mojem je strpljenju napokon došao kraj«, izjavio je Simon bez srdžbe i vikanja. »Beckete, zamorno ste dosadni i ve mi se smu ilo što stalno dosa ujete mojoj ženi. Odsada nadalje, dok sam god na Ravenspearovoj zemlji, ne u da vas vidim.«

Gotovo je ravnodušno izvio zglavak i Oliverovi nožni prsti više nisu dodirivali tlo. Na grofovom su zglavku isko ile velike vene, miši i ruke su mu se napeli od Oliverove težine.

»Imam desetero ljudi, vojnika i prijatelja, koji su mi odani do posljednje kapi svoje krvi. Ako vas opet vidim negdje u blizini svoje žene, onda u se pobrinuti da nikad više ne budete mogli imati ženu. Tijekom ratovanja nau ili smo neke trikove... trikove koji izvrsno djeluju na muškarce kojima su žene igra ke. Uvjeravam vas da ne emo oklijevati primijeniti ih.«

Držao je Olivera u zraku cijelu vje nost, tako se bar Becketu inilo, a potom ga je ispustio, otresao prašinu s dlanova, okrenuo mu le a i polako šepaju i krenuo u dio s konjušnicama gdje je ekala Ariel.

Oliver je stajao i trljao vrat. Bio bi dao sve da je imao hrabrosti sko iti tom bogalju na le a, oboriti ga i lupati njime o poplo ano tlo. Ali se nije usudio. Hawkesmoor mu je okrenuo le a s prezirom kojim ma ka gleda miša pa je ostao nepomi no stajati ondje kao i svaki miš s kojim se ma ka poigrava.

Ariel se tresla. Gr evito se obgrlila rukama. Htjela je pobje i od Simona ak i kad joj je prišao. Nije mogla podnijeti to što je uo Oliverove strašne rije i, prljave uvrede koje su na njezinom tijelu i duši ostavile tragove njegovog odvratnog posjedovanja... posjedovanja u kojemu je, neka joj Bog pomogne, neko uživala.

Simon se zaustavio na kratkoj udaljenosti od nje. Šutke ju je promatrao, a ona mu je uzvratila pogled. O i su joj bile pune užasa. Opet je zadrhtala, znaju i da ne e mo i podnijeti njegov dodir. Ne bi mogla podnijeti dodir nijednog muškarca sada kad je bila puna prezira i ga enja prema samoj sebi.

»Becket je dvanaest mjeseci bio vaš ljubavnik, tako ste rekli.« Glas mu je bio bezizražajan, ali je ona ipak ula trunku ga enja. Nije mu mogla odgovoriti, samo se iscrpljeno okrenula.

GIGA JANE FEATHER


141

»Što ste, za ime Božje, vidjeli u tom štakoru?« Nije kanio tako razgovarati s njom, ali si nije mogao pomo i. Osje ao je žu u ustima kad se sjetio Becketovog ljigavog podrugivanja nad zaspalom Ariel dok ju je tresla groznica.

Lice joj je preplavilo tamno rumenilo, a potom bljedilo - bila je bjelja od mlijeka. Plave su joj se mrlje pojavile oko posivjelih usana, o i mrtve poput pepela utonule su u o ne duplje. I kao i uvijek, njezina je reakcija na napad bio napad.

»Pretpostavljam, gospodine, da sam prema njemu osje ala isto što i prema vama«, rekla je suhim i ogor enim glasom. »Požuda, ne zovete li to tako? Pohota. Zar se sve ne svodi na to? Ako mogu zadovoljiti svoju požudu s vama, zbog ega je nisam smjela zadovoljiti s Oliverom? To je osnovna ljudska potreba. Iskreno priznajem da je Oliver bio jadan izbor. No moji su izbori bili pomalo ograni eni. I još su uvijek.«

Okrenula se na peti i brzo otišla, prebrzo da bi je mogao slijediti. Visoko je uzdigla glavu, iako su joj o i bile pune suza od jada i gnjeva. Ne e nju nitko prezirati. A sasvim sigurno ne e jedan prokleti Hawkesmoor. Kako nije mogao razumjeti usamljenost, potrebu za ljubavlju i pažnjom zbog koje je postala tako lak Oliverov plijen?

No on nije razumio jer ga nije bilo briga. Ionako nije bilo važno. Bilo je gotovo. Ovaj je kratki interludij bra nog blaženstva bio gotov. A ona e s najve im zadovoljstvom oprati ruke i od Ravenspeara i od svoga braka.

Simon ju nije ni pokušao slijediti. Zapanjile su ga njezine ogor ene rije i. Prisjetile su ga da je odrasla u ovom neprijateljskom i iskvarenom okruženju koje joj je nanijelo štetu. Možda je bio previše grub, ali nije trebala onako otrovno reagirati.

Zar doista nije osje ala ništa prema njemu? To bi moglo objasniti njezino povla enje i uko enost, ali ne i njezinu toplinu, naklonost i šaljivost. A opet, oni su, naravno, bili posljedica požude -osnovne potrebe koju joj je trebala zadovoljiti jedina dostupna osoba!

Potiho je opsovao, znaju i da nije mislila ono što je rekla. No to ga je ipak ljutilo. Šepaju i je krenuo natrag prema dvorcu. U tom mu je trenutku više odgovarala

pijanka u Velikoj dvorani nego povla enje u osamu s njegovom nevjestom.

GIGA JANE FEATHER


142

Devetnaesto poglavlje Helenina je ko ija jurila cestom dok se spuštala niz Forehill u grad Ely. Zimsko se

poslijepodne bližilo kraju, a ona je bila umorna i po ela je pomalo sumnjati u ispravnost svog nenajavljenog posjeta.

Tog je jutra pravodobno napustila svoj dom i trebala je do sredine poslijepodneva komotno sti i u Ravenspeare, gdje bi obavila poslijepodnevni posjet nevjesti, a ako bi dobila poziv da preno i, tada bi ga mogla prihvatiti, a da se ne osje a kao da se name e.

No cijelo je njezino putovanje pratila loša sre a, a sada je ve davno prošlo vrijeme pristojnog odlaženja u posjete. Morat e provesti no u preno ištu u Elyju i po glasniku poslati pozdrav u Ravenspeare.

im su izašli iz Huntingdona, jednom je konju otpala potkova, a nekoliko milja kasnije, kad su izašli iz St. Ivesa, otkotrljao se prednji kota na zale enoj lokvi koja je bila velika poput kratera, dovoljno velikog da proguta i ko iju i etvero ljudi. Razbila se osovina, ko ija se opasno nagnula, a Helene se iz nje morala izvu i kroz prozor, da bi se na kraju našla u jarku kraj onesposobljenog vozila.

U tom je trenutku bila na rubu da odustane od ovog zlosretnog putovanja, kad joj je u pomo došao mladi vlastelin, sav brižan i voljan da joj pomogne. Nije ni slušao njezino neodre eno pravdanje, ve je ukrcao i nju i njezinu sluškinju i njezine putne kov ege u svoj jednopreg i odvezao ih natrag u St. Ives, gdje joj je pribavio ko iju kod Veselog trgovca. A Helene je nekako pustila da se stvari odvijaju svojim tijekom, uživaju i što netko drugi za nju donosi odluke. Za sve se detalje osobno pobrinuo taj veoma ljubazni mladac.

Po oporuci svoga muža bila je financijski neovisna i samo je ona bila ovlaštena donositi odluke koje su se ticale njezine djece i nje same. Udovice su rijetko kad uživale ovakve mogu nosti i poštovanje, a Helene je u potpunosti bila svjesna tih prednosti. No bilo je razdoblja kad bi bila voljela da se za nju brinu snažne muške ruke.

Provirila je kroz prozor unajmljene ko ije koju je vozio njezin ko ijaš. Ko ija je tandrkala po poplo anoj cesti prema kr mi Janje. U posljednjih se pola sata rani suton spustio na vlažan ravni arski kraj. Vrane su graktale, lete i oko sablasnih krošnji i pripremaju i se na po inak. Helene je mogla namirisan' maglu. Kao i svaki izvorni stanovnik mo vare, imala je nos za izmaglicu koja se izvijala sa zemlje i koja se zgušnjavala dok bi se uzdizala, gutaju i na svome putu svaki vidljivi orijentir.

Simon e se pobrinuti za nju. Neko je želio samo to. Nakon Haroldove smrti vršio je na nju pritisak, iako nježno, jer je bio u potpunosti svjestan njezine situacije, ali nije tajio što želi. Želio ju je za ženu. Želio je da mu ona rodi djecu. Želio ju je voljeti i brinuti se za nju - ispuniti sve one osje aje koje su s mladala kom nehajnoš u profu kali u vrijeme kad ih je bilo mogu e ispuniti.

A poslije je ve bilo kasno. Nije mogla odustati od svoje djece. Ne, ak ni zbog Simona. Ne, ak ni zbog doživotnog uživanja u sre i njegove ljubavi i pažnje. Da ih vi a samo povremeno, da ne može ništa odlu ivati o njihovom odgoju i obrazovanju, da ih ima pod svojim krovom samo nekoliko tjedana godišnje? Ne, ona ne bi mogla u initi nešto takvo.

A sada se Simon oženio za Ravenspearicu i više nije imalo smisla ak ni maštati. Dodirnula je svoju mekanu kožu. Je li joj ovih dana postala suha poput pergamenta?

Jesu li joj sitne bore oko o iju svakoga dana postajale sve dublje? Kakvo li je stvorenje ta nova grofica od Hawkesmoora? Mlada, to zasigurno. Dvanaest godina mla a od nje. U punom cvatu mladena ke ljepote, naravno. Život dosad nije na nju utisnuo ni malodušnost niti bore na svježe joj lice. O i joj još ne e biti zasjenjene ežnjom i žaljenjem koje sa sobom nose ak i relativno mirne godine života.

GIGA JANE FEATHER


143

Ko ija se uz štropot zaustavila u dvorištu kr me Janje i sluga je istr ao da otvori vrata putnicima. Helene je sišla, a za njom njezina sluškinja, djevojka ruži astih obraza, koja se vragolasto nacerila slugi kad mu je tobože oholim glasom naredila da jako pazi na kov eg s odje om njezinog gospodstva.

Momak joj je namignuo i podigao kožni kov eg na rame. Gostioni ar je dojurio im je procijenio putnicu u unajmljenoj ko iji, a sada je pratio njezino gospodstvo u kr mu, obe avaju i joj privatni salon i najbolju spava u odaju.

Helene je mrzila no iti u kr mama. Janje je bila dovoljno ugledna kr ma, no grad Ely, unato svojoj katedrali, nije bio grad na raskrš u niti na nekoj važnijoj cesti, pa su u njegovim preno ištima ve inom odsjedali doma i putnici iz okolnih mjesta. Privatni je salon bio malen, pomalo pljesniv i gledao je na ulicu koja je u ovo doba bila prili no mirna, no koja e s prvim kukurijekanjem postati uzavrelo more razli itih aktivnosti.

»Imate li momka kojega bih mogla poslati da odnese poruku u dvorac Ravenspeare?« Skinula je rukavice i odložila šešir ukrašen perjem na jednonogi stol, zamijetivši prašinu koju je propustila obrisati sprema ica u svom o ito površnom iš enju.

»Ve eras, gospo?« Vlasnik je kradomice obrisao stol svojom prega om od oje. »Do tamo su samo tri milje.« Helene je zadrhtala na vlažnoj hladno i koju nije

ublažilo ugljev-lje u kaminu. Posteljina e sigurno biti vlažna. Vlasnik je razgrnuo vatru. »Mogu poslati Billyja Pottsa. Želite li možda malo

mlije nog pun a da vas ugrije?« aja«, odlu no je rekla. »I želim kuhano jaje i zdjelicu juhe za ve eru.«

»I jednu bocu najboljeg burgunca?«, pun nade je ponudio njezin doma in. »Samo aj, hvala.« Sjela je za stol sa svojim pisa im priborom uvezanim u kožu koji

je sadržavao nekoliko listova papira, pero i kožnu tintarnicu. Vlasnik se naklonio i ostavio svoju štedljivu goš u njezinom pisanju. Napisala je dva pisma. Jedno je naslovila na ledi Hawkesmoor i u njega umetnula

drugo presavijeno pismo koje je zape atila voskom sa svije e i naslovila na lorda Hawkesmoora.

Billy Potts je veoma rado prihvatio zadatak. Bio je to žustar momak koji se brzo kretao poljima, preskakivao ograde, provla io se kroz živice, pentrao se nasipima i skakao preko uskih kanala za drenažu, tako da je cestu dugu tri milje izme u Elyja i Ravenspeara skratio na samo milju i pol.

U dvorac je stigao za pola sata i zatekao središnje dvorište osvijetljeno bakljama postavljenima u krug. Svadbeni su uzvanici promatrali konjanike koji su ga ali stup u sredini dvorišta. Kad god konjanik kopljem ne bi na pravi na in pogodio stup, s konja bi ga zbacila velika vre a brašna koja se vrtjela na stupu, a ve ernjim bi se zrakom prolomio smijeh i pljesak. Potom bi natjecatelj morao za kaznu u jednom gutljaju popiti vr burgunca.

Billy Potts je stajao i razroga enih o iju o arano promatrao. uo je mnoge o pri e o tome što se zbiva iza zidina dvorca, ali je ovaj prizor upadljivog svjetla baklji koje je treperilo u oblacima magle nadilazio njegovu maštu. Uzvanici su svi bili raskošno odjeveni ispod ogrta a obrubljenih krznom, lica su im na neobi nom svjetlu bila crvena, kao da im je bilo prevru e, kao da do njih nije mogla doprijeti vlažna zimska hladno a.

»Šta radiš ovdje, mom e?« Grubi ga je glas zaustavio kad se pokušao prikrasti bliže uza zid da bolje vidi natjecanje. Ruka mu se spustila na rame.

»Imam poruku za lorda Hawkesmoora«, rekao je Billy i iz poštovanja sagnuo glavu. Njegov je subesjednik bio odjeven u impresivnu livreju od baršuna.

»Od koga?« Timson je sumnji avo gledao glasnika. Billy je slegnuo ramenima. »Od gospoje koja je došla u Janje, gospon. Ne znam joj

ime.« Pružio mu je presavijeni papir.

GIGA JANE FEATHER


144

»Gospoje?« Timson je nabrao nos. Kakva bi to gospa slala poruku mladoženji usred svadbenog slavlja? Povrh toga mladoženji ledi Ariel? Podignuo je papir i zavirio. Slova mu nisu bila jaka strana, ali je uo io da ih je ispisala vješta ruka. I to elegantna ruka, pomislio je. Pomirisao je pismo. Nije sadržavalo nikakav sumnjivi parfem.

»Zna i, neka gospa. Odsjela je u kr mi?« Billy je potvrdno kimnuo glavom. »Naru ila je kuhano jaje i aj za ve eru.« Timson se zacerekao. To e rasrditi staroga Jonesa. Kr mar je bio njegov prijatelj i

Timson je jako dobro znao koliko je Jones volio mušterije skupih ukusa. »Onda, dobro. Idi sad. Pobrinut u se da njegovo gospodstvo dobije ovo.« Prijateljski

je ušnuo Billyja po uhu i nestao u bu nom mnoštvu. Magla i vlaga probudili su paklenske boli u Simonovoj ranjenoj nozi pa je odbio

sudjelovati u natjecanju. Ariel je stajala kraj njega, a on je bio svjestan da ona zna koliko ga noga boli i koliko mu je naporno stajati, ali mu sada nije ponudila svoje arobne ruke i pomasti da mu ublaže bol. A ni on nije imao nikakve želje da je zamoli za pomo koju mu ne bi rado pružila. Na svu su sre u njegovi prijatelji odvratili pažnju od njegovog nesudjelovanja tako što su se s oduševljenjem, ve im od uobi ajenog, uklju ili u natjecanje, ostavljaju i mla-doženju i nevjestu da stoje jedno pored drugoga, ali toliko udaljene, kao da ih razdvaja ocean.

Izostanak Olivera Becketa naišao je na nekoliko upitno podignutih obrva i pitanja. No inilo se da nitko ne zna odgovor, ak ni Ranulf koji ga nije vidio otkako je prošle ve eri

pijano posr i izašao iz Velike dvorane. Nitko nije primijetio kad je Timson pristupio lordu Hawkesmooru koji je napola sjedio

i napola se naslanjao na jednu od klupa u dvorištu postavljenih za gledatelje. Ariel je zamijetila svaki trzaj i pokret Simonovog tijela dok si je nastojao olakšati bol gdje god da ga je boljelo, a njezine su ruke žudjele za tim da mu ublaže patnju. No držala ih je uza se, vrsto stiš i prste u šaci, ne skidaju i pogled s natjecatelja, iako ih nije ni vidjela, i prisiljavaju i se da misli samo na to ho e li joj sve guš a magla pomo i u njezinom poduhvatu. Kad bi se samo zadržala do sutra nave er, u no i mla aka.

Kad je odjednom kraj nje iskrsnuo Timson, nose i poruku, jedva da ga je i pogledala, sve dok nije ula ono što je rekao: »Došla vam je poruka, gospodine. Iz kr me Janje u Elyju.«

»Poruka?«, zapanjio se Simon. »Za mene?« Uzeo je pismo i odmah prepoznao Helenin rukopis.

»Što je?« Ariel je osjetila njegovu uznemirenost i na trenutak zaboravila na njihovu otu enost. »Od koga je?«

U nevjerici je odmahnuo glavom i uko eno otišao prema mjestu do kojega je dopiralo više svjetla iz Velike dvorane. Što je nagnalo Helene da ga potraži ovdje? Nešto se dogodilo njezinoj djeci? Moralo je biti nešto posve osobno i potpuno neo ekivano. Nije spomenula ništa sli nog u pismima koje mu je poslala otkako se oženio.

Ariel se probijala kroz bu no mnoštvo. Krenula je za Simonom u Veliku dvoranu gdje su sluge dovršavale postavljanje stolova za banket koji e uslijediti nakon natjecanja. Što god da se doga alo, ona je to morala saznati.

»Jesu li vijesti loše?« Simon je izravnao prvi list papira. Iz njega je ispao drugi, onaj na kojemu je stajalo

njezino ime. Dok se teškom mukom sagibao da ga pokupi, Ariel je prisko ila da ga preduhitri. Podigla ga je i htjela mu ga predati, kad je na njemu uo ila svoje ime.

»Oh, ovo je za mene.« ini se da je tako«, suho je rekao. Preletio je o ima po svom pismu i sve mu je

odmah postalo bistro kao dan. Helene je bila potpuno iskrena. Htjela je upoznati nevjestu. Htjela je vidjeti kako se odvijaju stvari me u njima. Neke stvari o kojima joj je natuknuo u svojim pismima su je uznemirile pa je pomislila da bi mu ona mogla pomo i ako je njegova

GIGA JANE FEATHER


145

nevjesta zbunjena ili nesigurna. Bilo je strašno to što nije imala nijednu ženu koja bi je pri-premila na brak pa je Helene pomislila da bi joj možda ona mogla pomo i ako uspije ste i Arielino povjerenje. Tako e pomo i i svom najdražem prijatelju ija joj je sre a važnija od njezine vlastite.

I ti si, najdraža moja prijateljice, puna znatiželje kao i sve pripadnice ženskog roda, pomislio je Simon dok je ponovno polako itao pismo. No ho e li mu ona pomo i? Može li se jedna žena mo i probiti kroz ovu trnovitu guštaru koja je iznikla izme u njega i njegove žene? Ho e li mo i na neki na in posredovati izme u njih?

Ariel nije odmah pro itala svoje pismo, ve je prou avala njegovo lice. Najprije je uo ila zanimanje, nakon ega je odmah uslijedilo namršteno naga anje. Spustila je pogled na svoje pismo.

Žena se predstavila kao ledi Kelburn, stara Simonova prijateljica iz djetinjstva, ali i njihova susjeda u mo vari. Napisala je da želi posjetiti novope enu nevjestu, a budu i da e svadbeno slavlje tako dugo trajati, misli da joj ne e zamjeriti ako je posjeti tijekom slavlja. U posjet je kanila do i poslijepodne, u pristojno vrijeme za posjete, ali su razli ite nezgode produžile njezino putovanje pa e sada preno iti u kr mi Janje u Elyju, odakle e joj sutra ujutro krenuti u posjet.

Ariel je pogledala Simona. »Nikad mi niste spomenuli ledi Kelburn.« »Nisam.« Jednom je rukom masirao potiljak. »Mislio sam da imam dovoljno vremena

da vas upoznam sa svojom najdražom i najstarijom prijateljicom kad jednom do ete pod moj krov. Me utim, ini se da Helene ima drugu zamisao.«

»Janje je prikladno za poku are i okolne ratare, ali nikako nije dovoljno udobno mjesto za jednu ledi«, polako je rekla. Ledi Kelburn, Simonova najdraža i najstarija prijateljica, možda bi mogla u naredna dva dana dobro poslužiti svrsi. Ona bi mogla odvratiti Simonu pažnju od njegove žene.

Bacila je pogled na dvoranu. »No možda vi, gospodine, mislite da ni ovo nije udobno ni prikladno mjesto za jednu ledi.«

»Što predlažete?« U glasu mu se ula žaoka, jednako kao i u njezinom. »Da pošaljemo Edgara s ko ijom da ve eras doveze vašu prijateljicu. Jam im vam da

e se plahte prozra iti, a ako želite sami ve erati s njom, onda u naložiti da se zapali vatra u zelenom salonu«, odvratila je blažim glasom.

Namrštio se, a ona je znala da razmišlja o bu nom slavlju koje je predstojalo. Pogledom punim prezira prelazio je Velikom dvoranom koja je sada izgleda uredno i ugodno, no kako e izgledati za nekoliko sati? »Što je taj zeleni salon?«

»To je moja privatna odaja... malo je skrivena u sjevernom tornju.« Još se više namrštio. »Ali vi ste u našoj prvoj bra noj no i rekli da nemate privatnog

salona ni budoara.« Slegnula je ramenima. »Ne volim da netko ulazi tamo.« »Shva am.« Na trenutak je stajao i mrštio se u tišini. Zašto bi sumnjao u njezinu

ponudu? Da, trenutno su bili zava eni, ali to nije bio razlog da uskrati gostoprimstvo putnici. Ona je bila izvrsna doma ica.

Prisilio se da se nasmiješi. »Hvala vam na velikodušnosti, Ariel. Helene sigurno jedva eka da vas upozna, jer mrzi putovanja, ak i ona kratka. I posebno mrzi no iti u kr mama.

Odmah kre em da joj osobno uru im vaš poziv.« Bolje je pri vrstio plašt oko ramena i krenuo prema vratima.

»Ja idem s vama.« Okrenuo se prema njoj. »Zbog ega to želite?« »Bilo bi primjereno da joj ja sama izru im poziv.« Kimnuo je glavom. »Da, bilo bi.« Tada je impulzivno ispružio ruku i zadirkuju i je

GIGA JANE FEATHER


146

povukao za dugu pletenicu boje meda. »A rekao bih da ste i vi nestrpljivi zadovoljiti svoju znatiželju, jednako kao i Helene. Bilo bi veoma neljubazno od mene kad bih vam objema uskratio tu priliku.«

Kad mu nije ništa odvratila, omotao je njezinu pletenicu oko svoga zglavka i privukao joj glavu bliže k sebi. Ozbiljno je rekao: »Ne želim biti u zavadi s vama, Ariel. Ako sam ju er pogriješio, molim vas da mi oprostite.«

Ugrizla se za usnu. Slobodnom joj je rukom obuhvatio bradu i podigao lice. Zagledao se u njezine o i. »Što vi mislite?«

»Ni ja ne želim biti u zavadi«, ula je samu sebe kako mrmlja, a potom se odmaknula od njega. »Samo idem dati upute slugama o dolasku ledi Kelburn. Na i emo se u konjušnici za nekoliko minuta.«

Simon je nakon njezinog odlaska ostao stajati sklopljenih ruku. Pokušao joj je dobaciti most preko oceana i ona ga je na trenutak prihvatila, ali ga je brzo ispustila. Zašto?

Nestrpljivo je odmahnuo glavom i krenuo prema konjušnici. Iako bi više volio da je mogao sam uprili iti susret bivše ljubavnice i sadašnje nevjeste na svojemu terenu i u vrijeme koje bi njemu odgovaralo, možda e se ovaj nenadani Helenin dolazak ipak pokazati dobrim, iako mu je bio nametnut. Ako se uspije sprijateljiti s Ariel -ako joj se Ariel bude htjela otvoriti i povjeriti - tada bi možda on mogao bolje razumjeti svoju nevjestu. Žena joj može postaviti pitanja koja on nije mogao, a Helene bi mu mogla pomo i da dopre do Ariel.

Konjušar je osedlao njegovog konja i lijepog sivog škopca za Ariel. Rida se kobila dobro oporavljala, tako je rekao Edgar koji se pojavio iz dijela gdje su bili smješteni araberi da vidi tko e to izjahati u ovo neprimjereno vrijeme.

Ariel je pohitala u dvorište, navla i kapulja u jaha eg ogrta a. »Pretpostavljam da ledi Kelburn ima svoju ko iju i konje?«

»Da, i svoju sluškinju, siguran sam. Helene putuje u prikladnom stilu.« »Oh.« Što je bio taj prikladan stil? Glomazna ko ija sa šest konja? Brdo prtljage?

Jaha i u pratnji? Uko ena i uštirkana osobna sluškinja? Možda je putovala nose i i svoje plahte?

»Edgare, morat ete napraviti mjesta u konju-šnici za konje koji vuku ko iju«, rekla je. Na licu joj se nije vidjelo ništa od ovih posprdnih naga anja. »Bit e zasigurno i jaha a... ne znam koliko. Pobrinite se da ih preko no i smjeste u stražar-nicu.« Povela je sivca do mjesta za uzjahivanje, popela se u sedlo i primila uzde. »Jeste li spremni jahati kao što vrane lete, gospodine?«

Pomislio je da je u njezinom glasu za uo onaj stari zadirkuju i izazov, ali je odlu io da se ne e obazirati. »Brži sam na konju nego na nogama. Stoga krenite, gospo.«

Nije joj trebalo daljnje poticanje. On je izašao za njom iz konjušnice u maglu koja se uporno sve više zgušnjavala. Nije krenula utabanim putem, ve je skrenula u polja. Krila vjetrenja e sablasno su cvilila u sivom mraku.

Ovo je bila ona prava mo varna magla koja se ne e raspršiti nekoliko dana, što je itekako odgovaralo njezinim planovima. Svjetlo mjeseca i zvijezda bit e zastrto, zvukovi prigušeni. Teglenice s njezinim konjima bešumno e kliziti kanalom do rijeke i u sigurno okrilje Derekove farme.

Za dva dana sve e biti gotovo. Zbog tog se iš ekivanja osje ala tako turobno. Simonov ju je glas prenuo iz razmišljanja. »Dvorac je krcat uzvanika, Ariel. Kamo

ete smjestiti Helene?« »Rekla sam Timsonu da vaše stvari preseli u moju odaju pa se ledi Kelburn može

smjestiti u vašu«, odvratila je. »Naravno.« Namrštio se u vlažnoj magli. Kako e Helene spavati znaju i da je njezin

bivši ljubavnik udobno sklup an u postelji sa svojom nevjestom samo preko puta hodnika?

GIGA JANE FEATHER


147

Njezino apstraktno razumijevanje njegovog braka bila je jedna stvar, ali je suo avanje sa stvarnoš u bilo ipak nešto sasvim drugo. No ovo svoje razmišljanje nije mogao povjeriti Ariel.

* * * Helene je obeshrabreno provjeravala pokušaj da u toj kr mi skuhaju jaje bez klju anja

vode, kad je na uskom drvenom stubištu pred svojim salonom za ula korake. Za ulo se brzo kucanje. Srce joj je posko ilo. Brzo je otr ala prema vratima. Taj bi zvuk svugdje prepoznala. Samo je Simon kucao na takav na in. ekala je da u e, kao što je to uvijek radio - ulazio bi im bi pokucao, no nakon nekoliko trenutaka kucanje se ponovilo.

»U ite.« Vrata su se otvorila i tamo je stajao Simon. Vlažni pipci magle prilijepili su mu se za

plašt i sjajili na nepokrivenoj glavi. Ispunio je cijela vrata, stajao je tamo i smiješio joj se, tamnoplave su mu o i blistale od zadovoljstva.

Oduševljeno kriknuvši, Helene je potr ala k njemu i tek kad ju je zagrlio, ugledala je uko eni lik koji je stajao iza njega na mra nom odmorištu. Instinktivno je obuzdala strastveni zagrljaj, lagano ga poljubila u obraz i odmaknula se od njega s upitno podignutim obrvama.

Simon je posegnuo iza sebe i povukao lik naprijed. »Helene, mogu li te upoznati sa svojom ženom?«

Helen je ugledala mladu i vitku ženu prosje ne visine, ali toliko pribranu da je izgledala viša. Zabacila je kapulja u jaha eg plašta i duga joj je i debela pletenica boje meda pala niz le a. Sive su o i promatrale Helene s ozbiljnim naga anjem u kojemu je Helene uo ila tra ak sumnje. Ovo nije bila nevina i naivna gospo ica, pomislila je Helene. Ariel je koraknula naprijed i pružila joj ruku.

»Ledi Kelburn, došla sam vam zaželjeti dobrodošlicu u dvorac Ravenspeare.« Djevojka je preduhitrila Helene i prihvatila njezinu ruku u hladan i vrst stisak. »Želja je mog supruga, a i moja osobna, da ve eras s nama krenete u dvorac.« Bacila je brz pogled na otrcani salon i odjednom se nasmiješila. »Ukazali biste nam veliku ast svojim dolaskom, a i ne bi bilo lijepo od nas da vas ostavimo u ovom jadnom salonu u ovako hladnoj no i. Sigurna sam da su vam plahte vlažne pa biste mogli dobiti groznicu.«

Njezin je osmijeh zapanjio Helenu. Sive su o i zablistale kao da je sunce zasjalo iznad mra nog jezera. U inilo joj se kao da joj je osmijeh isijavao iz cijeloga tijela, da joj je omekšao sve oštre crte, ublažio napetost i raspršio svu tjeskobu koju je Helene prije uo ila na njoj.

»Oduševljena sam što sam vas upoznala, ledi Hawkesmoor.« Helene je objema rukama obuhvatila djevoj inu šaku. »Sluškinja mi je doista rekla da su plahte posve vlažne, a i sama priznajem da mi ne bi bilo nimalo žao napustiti Janje i njihovo kuhano jaje.«

Simon je prasnuo u smijeh. Na njemu se jasno vidjelo veliko olakšanje. »Onda krenimo na put prije nego što se još više smra i. Ariel i ja smo došli na konjima, ali sam bio toliko slobodan da naložim slugama da ponovno upregnu konje u tvoju ko iju.«

»Moram platiti ra un, iako je ovo gostoprimstvo imalo mnoge nedostatke.« »To sam ve u inio«, izjavio je Simon. »Dolazi sluga da ti odnese prtljagu. Sve što

moraš u initi, draga moja, jest uzeti svoj plašt, pozvati sluškinju i krenuti s nama.« Ariel je zamijetila kako su Heleni od zadovoljstva malo porumenjeli obrazi. O i su joj

zaiskrile i usne se iskrivile u osmijeh kad je Simon preuzeo stvari u svoje ruke, prisilivši je da ispuni njegova o ekivanja. Bio je toliko uvjeren da e Helene po i s njim. Možda je i bio u pravu, no da je ona na Heleninom mjestu, pomislila je, ona bi se sasvim sigurno razljutila na ovakvo nare ivanje i miješanje u njezine stvari.

GIGA JANE FEATHER


148

Ipak nije ništa rekla, ve je samo otpratila Helenu do ko ije gdje je ko ijašu dala upute kako e sti i u dvorac. Primijetila je da ledi Kelburn nije bila odve plašljiva putnica da bi u pratnju uzela više od etiri jaha a. Njezina je sluškinja bila bucmasto i snažno stvorenje. Uop e nije bila ustirkana i imala je zamjetni akcent ljudi iz mo vare, zbog ega e je rado prihvatiti služin ad u dvorcu.

»Ariel, ho ete li putovati sa mnom u ko iji?« Helene je stavila svoju ruku na Arielinu dok se pripremala u i u ko iju. »Jedan od jaha a može voditi vašeg konja. Znam da Simon mora jahati jer mu drmusanje ko ije uzrokuje previše boli, ali bi mi bilo veoma drago da mi vi pravite društvo.«

Ariel je razjapila usta, pokušavaju i na i pristojan na in da odbije njezinu molbu. Mrzila je putovanje u zatvorenoj ko iji, ali nije htjela biti neulju-dna.

»Helene, Ariel se ne osje a dobro kad putuje u ko iji«, rekao je Simon. »Dobije nepodnošljivu glavobolju. Ariel, uzjašite i krenimo. Spušta se no i ne smijemo odugovla iti.«

Ariel se pokajni ki nasmiješila Helene, promrmljala nešto o tome da bi bila jadno društvo u ko iji i uzjahala svog konja. »Kako ste znali da ne želim putovati u ko iji?«

Jašu i usporedno s njom iz dvorišta kr me, Simon joj je dobacio veseli pogled. »Vaše je lice, draga djevojko, sve reklo.«

»Ja uistinu ne podnosim ko ije«, nastavila je. »Ne radi se o tome da ne želim putovati s vašom prijateljicom. Sigurna sam da je veoma draga.«

»I jest«, složio se. »I draga je i jedva eka da se sprijatelji s vama.« Pogledao je blijedu sjenu njezinog lica u magli. »Nadam se da ete joj dopustiti da se sprijatelji s vama. To bi me jako veselilo.«

»Naravno«, rekla je. A on nije mogao ni za što na svijetu shvatiti zašto u njezinom sumornom glasu nije bilo ni tra ka oduševljenja.

GIGA JANE FEATHER


149

Dvadeseto poglavlje Kad su stigli u Ravenspeare, od raskošnog natjecanja u dvorištu ostala su samo

sumporna isparavanja utrnulih baklji. Zvukovi slavlja dopirali su kroz vrsto zatvorena vrata Velike dvorane, ali nije bilo ni traga nekom živom stvoru.

Helene je sišla s ko ije i na trenutak zadržala svoju ruku u Simonovoj. Ogledala se po urednom dvorištu. Na ulila je uši prema prigušenoj graji koja je dopirala iz dvorca.

»Ne brinite. Ledi Kelburn«, brzo je rekla Ariel. »Ve eras ne ete morati upoznati moju bra u ni njihove uzvanike. Ve erat emo u osami.«

»Ne bih htjela biti neuljudna prema svojim doma inima«, rekla je Helene s tra kom sumnje i pogledala Simona.

Ariel joj je odvratila: »Uvjeravam vas, gospo, da vaši doma ini niti ne znaju za vaš dolazak. I otkrit ete da je mnogo bolje držati ih u tom neznanju.«

Jetkost u djevoj inom glasu pomalo je prenerazio Helenu. Znala je na kakvom su glasu Ravenspeari, ali ju je ipak pogodilo to s kolikim je prezirom djevojka govorila o svojoj obitelji... o muškarcima koji su do njezinog vjen anja imali nad njom vlast. Opet je dobacila pogled Simonu.

»Ariel je previše otvorena«, tiho je rekao. No u ovom joj slu aju ne zamjeram. Rekla je istinu.«

Arieline su o i usplamtjele kad je ula »u ovom slu aju«. Time je Helene sasvim o ito dao do znanja da je bilo prilika kad je zamjerao svojoj ženi. Kao da je bila dijete o ijem je neprimjerenom ponašanju razgovarao s bliskom prijateljicom.

No nije bilo važno ni što on govori ni što ini. Ovo je samo privremena neugodnost. Ne e dopustiti da je razljuti.

»Ispri ajte me. Moram obi i konje kad sam ve ovdje. Timson e vam pokazati put u Zeleni salon, gospodine, ako u ete u dvorac kroz sporedna vrata. I pokazat e sluškinji ledi Kelburn kamo e odnijeti prtljagu njezinog gospodstva. Sigurna sam da e ledi Kelburn htjeti ašicu šerija... ili možda vo nog likera. Morate samo naru iti.« Okrenula se i otišla. Plašt se

tresao oko nje od njezinih energi nih koraka. »Oh, Bože«, promrmljao je Simon. »Bojim se da sam nagazio prste svoje nevjeste.« »Izgleda... ovaj... no, malo neobi no«, rekla je Helene, ne nalaze i prave rije i. »Iskreno i ekscentri no bio bi to niji opis«, odvratio je Simon i neuvjerljivo se

nasmijao. »Helene, nikad u životu nisam naišao na osobu koja bi i izdaleka sli ila mojoj ženi.« Primio ju je pod ruku i kroz sporedna vrata uveo u dvorac.

Timson ih je do ekao i pozdravio. Helene se za as zatekla kako s odobravanjem i olakšanjem razgleda malu i udobnu odaju u tornju. O ito je nazvana po zelenim izvezenim tapiserijama na drvom obloženim zidovima te po zelenim motivima na izvezenim sagovima. Uz veliki kamin u kojemu je gorjela vatra bio je postavljen stol za troje; na stoli u uza zid stajale su boce i aše.

»Ja još nisam bio ovdje«, rekao je Simon i zadivljeno kimnuo glavom. »Ovo je privatna dnevna odaja ledi Ariel, gospodine. Ovamo ne dovodi nikoga, dok je

ne otkriju njihova gospodstva«, izvijestio ga je mirno Timson kao da je posve normalno da mlada žena u ku anstvu s tolikim muškarcima ima pravo tajiti svoj privatni salon.

Helene je izgledala zaprepašteno. Simon je sve shvatio. Odaja se nalazila iznad spava ih soba, to no iznad Arieline odaje u tornju. U njoj je vladao isti ugo aj kao i u Arielinoj spava oj odaji. Skrovita oaza u pustinji prepunoj oluja.

»Ledi Ariel je rekla da ete se sami posluživati pa vas sada napuštam da pokažem sluškinji spava u sobu ledi Kelburn.« Naklonio se i otišao, vrsto zatvorivši vrata za sobom.

GIGA JANE FEATHER


150

ini se da se ovo ku anstvo vodi jako dobro«, rekla je Helene, skidaju i rukavice. »Pitam se zašto me je to iznenadilo?«

»Iznenadilo je i mene. No Ariel je svestrana žena, što eš ubrzo i sama otkriti, draga moja.« Ispružio je ruke i skinuo joj plašt.

Helene ga je primila za ruke. »Nisam trebala do i, zar ne? Ali toliko bih ti voljela pomo i.«

Nije odmaknuo svoje ruke, ve je prislonio svoju glavu na njezinu. »Ako možeš zadobiti Arielino povjerenje, draga, zauvijek u biti tvoj dužnik. Ima toliko toga što ne razumijem. Trudio sam se, ali mi ona stalno izmi e«, namrštio se. Na trenutak su tako stajali u tišini, drže i se za ruke s neusiljenom bliskoš u dugogodišnjih prijatelja i ljubavnika.

Ariel je stajala na vratima i promatrala ih. Bili su joj okrenuti le ima. U svakoj je crti njihovih tijela mogla uo iti pravu istinu o njihovom odnosu. Preplavio ju je ogroman val ljubomore pa je ispustila kvaku i tiho se povukla na odmorište.

Nije imala prava osje ati takvu zlovolju. Naravno da je njezin muž imao ljubavnice. I on sam se morao suo iti s paklenom zlobom Olivera Becketa. I to, ni manje ni više, nego u prvoj bra noj no i.

Ne, nije imala prava osje ati ak ni trunku poti-štenosti. Ne kad nije kanila još dugo ispunjavati dužnost supruge. Ako se Simon odlu i zadržati ljubavnicu, to više ne e biti njezina briga.

Stupila je u prostoriju i glasno rekla: »Ostavila sam pse da preko no i budu s Edgarom, budu i da nisam bila sigurna što ledi Kelburn misli o dijeljenju svoje ve ere s dva vu jaka.«

Simon se odmaknuo od Helene, drže i njezin plašt. »Helene više voli male pasmine.« Prebacio je plašt preko naslona stolice. »Mogu li vam objema nato iti ašu vina?«

»Male pasmine?«, u udu je rekla Ariel. »Ali te se vrste niti ne bi mogle nazvati psima, ledi Kelburn.«

»Molim vas da me zovete Helene, draga.« Zagladila je kosu koja se raspustila ispod kapulja e plašta i nasmiješila Ariel. »Simon malo pretjeruje, ali se moji španijeli nikako ne mogu usporediti s vu jacima.« Uzela je ašu koju joj je pružio Simon i sjela uz vatru, brzim pokretom automatski poravnavaju i elegantne nabore svoje suknje.

Ariel je sjela nasuprot njoj i pijuckala vino. Gležnjevi su joj bili prekriženi pa ih je brzo ispravila. Široka suknja njezine odore za jahanje bila je zgužvana i nije oko nje padala u elegantnim nabo-rima kao Helenin tamnomodri baršun.

Simon im je hramaju i prišao i sjeo na sofu pokraj Helene. Ispružio je nogu prema vatri i odsutno trljao bedro.

»Rane te još uvijek jako bole«, izjavila je Helene. »Danas je gore nego ina e.« Napravio je grimasu i otpio vino. »No Ariel ima arobne

ruke i pravu riznicu napitaka i pomasti.« Dobacio joj je napola tugaljiv i napola ispitiva ki pogled pa je porumenjela i sko ila na noge.

»Kasnije u vam pripraviti napitak za spavanje. Ho emo li ve erati? Skapavam od gladi.«

Ve er je prošla prili no ugodno. Ariel je bila pažljiva doma ica, a Helene je o ito bila veoma zadovoljna što je tako udobno smještena nakon onog traljavog ugoš avanja u kr mi. Simon je znao da Helene, vo ena iskusnom pronicavoš u, procjenjuje Ariel. Znala je gotovo sve što se moglo znati o Arielinoj prošlosti, a i Simon joj se bio povjerio -znala je što on misli o svome braku i svojoj nevjesti.

A što je Ariel mislila o Heleni? Kakav je dojam stekla o muževljevoj najstarijoj i najdražoj prijateljici? Ho e li htjeti uti cijelu istinu o njihovom odnosu? Tada je shvatio da se nada kako e ga pitati - to bi zna ilo da joj je stalo do njega.

GIGA JANE FEATHER


151

Ariel je prepustila Simonu da odvede Helenu do njezine spava e sobe. Zaželjela joj je laku no i nestala u svojoj odaji. Na trenutak je ostavila otvorena vrata i prisluškivala, preziru i samu sebe, ali nije mogla odoljeti. Na svoj je jad samo ula kako Simon daje upute Heleni i njezinoj sluškinji da preko vrata prebace zasun i da ne izlaze van do jutra. Nije naveo nikakvo objašnjenje, a Helene nije ni pitala za razloge.

Zatvorila je vrata do kraja i prišla k vatri, odsutno otkop avaju i svoju jaha u odoru. Više ne e prisluškivati. Neka Simon i Helene u osami zažele jedno drugom laku no . Osim toga, tamo je bila sluškinja.

Od frustracije je zagrizla usnu. Što li joj bi? Ljubomora joj je bila posve stran osje aj i nije znala što bi s njom... osobito zato što joj ovdje nije bilo mjesta.

Bila je u svojoj košulji, le ima okrenuta vratima i grijala ruke na vatri kad se Simon vratio. Tiho je zatvorio vrata i prišao joj. Odložio je štap uza zid i uz uzdah se spustio u stolicu.

»Helene je vaša ljubavnica?« Do avola! Nije ga to htjela pitati. Duboko je zabila nokte u dlan, kažnjavaju i se.

»Nije«, odvratio je, zavalivši se u stolicu, isprepleo je prste iza glave u svojoj uobi ajenoj pozi za opuštanje. »Više nije.«

»Oh.« Ovo nije bilo dobro. Okrenula se i pogledala ga. Lice mu je bilo ozbiljno kako i dolikuje ozbiljnoj temi, ali su mu o i bile vedre i sadržavale tra ak osmijeha. »Kad je prestala biti vašom ljubavnicom?«

»Kad sam odlu io da u se oženiti.« »Oh.« inilo se da joj je ve eras rje nik bio strahovito ograni en. »Koliko ste dugo

bili ljubavnici?« Još dok je to pitala, shvatila je da se njezino propitkivanje nimalo ne razlikuje od onoga kad je Simon nju ispitivao o vezi s Oliverom. A ako je njezina pitanja potaknulo nešto toliko glupavo kao što je bila ljubomora, onda je možda i on svoja pitanja postavljao iz istog razloga. Možda ono što je izrekao nije bilo zbog ga enja, nego zbog ljubo-more.

Lijeno se protegnuo i zijevnuo. »Otkako smo bili besramno mladi. Mislim da mi je bilo petnaest godina. Prerano smo sazreli.«

»Ali... ali... ali to je...« Brzo je zbrajala u glavi. »Devetnaest godina!« »Da, mislim da je toliko. Naravno, na mahove. Rat je donio prekid.« Osmjehnuo joj

se. »Što još želite znati?« »Zašto se niste vjen ali? Jesu li vaši roditelji bili protiv?« »Ne, mislim da bi odobravali, ali smo bili jako mladi. Mislili smo da možemo

pri ekati dok ne budemo spremni... ili sam barem ja tako mislio«, ispravio se. »Htio sam i i u rat. Nisam za sobom htio ostaviti ženu. U svojoj sam arogantnoj sebi nosti mislio da e me Helene ekati dok ne izvršim svoju vojnu obvezu i da emo se onda vjen ati.«

»A ona vas nije ekala?« »Nisu joj dopustili.« »Oh.« Okrenula se natrag prema vatri i zagledala u plamen. Da se Simon oženio s

Helenom, bi li se njezina vlastita budu nost razlikovala od ove koja joj predstoji? Vjerojatno ne bi. Ovih posljednjih nekoliko tjedana nije bilo ništa više doli malo usporavanje njezinih planova.

Progovorio je dok je stajao iza nje. Glas mu je bio napet i mole iv. »Ariel, do ite ovamo.« Ispružio je ruku, uhvatio je za zglavak i povukao na svoje koljeno.

Na trenutak je uko eno sjedila. Pogladio ju je po le ima, prstima joj prešao po kralješnici. Teškom je mukom obuzdavala užitak koji je izazivao njegov dodir, njegova blizina, miris njegove kože, tvrdo a njegova bedra ispod nje. I rekla je samoj sebi da se ne e obuzdavati. Zašto ne bi uživali jedno u drugome dok su još zajedno? No ak i kad se opustila,

GIGA JANE FEATHER


152

znala je da se igra s vatrom. Svaki trenutak koji su proveli u uživanju, ona e platiti kasnije svojom beskrajnom osamljenoš u.

* * *

Kad se sljede eg jutra Ariel spustila u konjušnicu, magla je bila toliko gusta da nije vidjela ni prst pred nosom. Služin ad je u kuhinji usporeno obavljala svoje poslove. Strašna im se vlaga uvukla u kosti, ak i onima najmla ima i najživahnijima. Reumatizam i groznica su bile naj eš e bolesti od kojih su patili stanovnici mo vare - što je bio jedan od razloga zbog kojega je Starac, sa svojim odlikama da otupljuje bol i mozak, bio toliko popularan opijat me u stanovnicima okolnih sela i zaselaka.

vrš e je ovila ogrta oko sebe kad je izašla iz topline kuhinje i preko povrtnjaka otr ala do konjušnica. Mogla bi na Simonovoj rani iskušati pomast od sljeza ako ga uspije nagovoriti da leži uz vatru u zelenom salonu. Helene i njegovi prijatelji mogu mu praviti društvo. A ako mu oni odvrate pažnju od njegove žene, koja e se baviti nekim drugim stvarima, tada bi bio riješen jedan ozbiljan problem.

Edgar ju je ekao. Dah mu se pušio na ledenom zraku u spremištu koje ak ni toplina iz pe i nije mogla ugrijati. »No as e bit' dobra no «, rekao je bez uvoda.

»Da, savršena.« Cvokotala je zubima, unato toplom dahu pasa koji se obavijao oko nje kad su joj položili šape na ramena da je pozdrave svojim oduševljenim lajanjem i lizanjem. »Ne e biti ni traga mjese ini. Ju er sam dobila poruku od Dereka. Kaže da e ih sve mo i primiti sutra u svitanje. Jesu li skelari pouzdani?«

»Da. Pouzdani i šutljivi, kao i uvijek. Zanimljivo kako ljudi mogu zanijemit' kad zagrizu zlatnu gvi-neju.« Posprdno se zakikotao kad je ispljunuo prožvakanu slam icu i izabrao novu s bale na kojoj je sjedio.

»Moramo prigušiti topot tako da im oko potkova zavežemo vre e. Ne smijemo riskirati da se uje bilo kakav zvuk, makar i u magli«, govorila je prolaze i kroz vrata koja su spajala spremište i konjušnice. Araberi su rzali i strugali nogama. Svi su na sebi imali deke da ih zaštite od hladno e, a po i su gorjele na svakom kraju niske zgrade.

Krenula je prolazom i ušla u svaki pregradak da pomiluje svaku strpljivu životinju, provjeravaju i, kao i uvijek, imaju li kakve rane ili otekline. Srce joj je bolno udaralo. Bližio se trenutak - trenutak kad e osigurati svoju neovisnost.

Sjela je na balu slame i naslonila se na pregradni zid. Ho e li Simon odabrati razvod ili poništenje braka? Možda e joj dati zakonsku slobodu da on može nastaviti dalje sa svojim životom. Željet e se oženiti, dobiti nasljednika. Poželjet e ženu koja e spremno prihvatiti život sveden na titulu grofice i majke njegovih nasljednika, na život koji e vezati uz njega, ovisna o njegovoj dobroti i darežljivosti za svaku krpicu koju bude nosila na sebi.

Uz uzdah se osovila na noge. Razvod... poništenje... oboje se svodilo na isto. Dan je sporo prolazio. Gospodari Ravenspearea i njihovi uzvanici spremili su se za

kartanje. Dok je pi e teklo u izobilju, uzbu enje je raslo kako su se ulozi pove avali. Odsutnost Hawkesmoora i njegovog društva izazvala je tek poneki komentar, a posluga se nastojala držati što dalje od Velike dvorane dok je izvršavala svoje dužnosti.

U zelenom salonu sjevernog tornja kartalo se za male uloge, razgovor je bio živahan, a posluga veoma pažljiva. Simon je u košulji i ku nom ogrta u ležao na sofi dok mu je vru i oblog od sljezo-vog liš a ublažavao bol u ranjenoj nozi. Helene je marljivo vezla dok su muškarci igrali basset. Ariel je stalno ulazila i izlazila iz salona. Zaokupljen razgovorom i blagodati što ga noga manje boli, Simonu je trebalo prili no dugo da shvati da je Ariel više odsutna nego prisutna.

U duši je ipak osje ao olakšanje nakon što su zajedno proveli no .

GIGA JANE FEATHER


153

ime ste danas zaokupljeni?«, nehajno ju je upitao kad se sredinom poslijepodneva pojavila nakon neobi no dugog izbivanja.

»Oh, ku anskim stvarima.« Uzela je bocu vina i svima napunila aše. »Kad je vrijeme ovakvo, onda je prilika da se u ine sve one stvari koje se ina e odga aju.«

Podigao je pogled s karata koje je miješao. O i su mu se suzile dok ju je promatrao. Kosa joj je bila neuredna, vlažni su joj pramenovi visjeli na elu. No nije izgledala kao da joj je vru e, naprotiv, izgledala je kao da je bila vani u ledenoj vlažnoj magli. Kao da je osjetila njegov iznenadni ispitiva ki pogled, brzo ga je pogledala i uši su joj pocrvenjele. Gledao ju je dok joj se boja razlijevala po licu.

»Koje stvari?«, navalio je, vješto i brzo dijele i karte. Ariel je op injeno promatrala njegove ruke. U inilo joj se da mu prsti lete kao la ica na razboju, dok mu se istovremeno jedva pomi u dlanovi i zglavci. Od svih mnogobrojnih odlika njegovog tijela, najviše je obožavala njegove ruke. Bile su toliko velike, lanci na prstima toliko izražajni, a ipak je njihov dodir bio toliko nježan da ne bi oštetio kožicu ni prezrele breskve.

»Oh, pospremala sam prostoriju s ljekovitim biljem i ormar s posteljinom. Trebalo je šivati i krpiti...«

»Mislio sam da niste vješti s iglom«, prekinuo ju je nehajnim tonom dok je odabirao kartu iz ruke i bacio gvineju na stol. »Bankarov ulog, gospodo.«

»Ariel nije rekla da je ona šivala«, istaknula je Helene, pomalo zbunjena Simonovim ispitivanjem. O ito je bilo da je Ariel zbog toga nelagodno.

»Ne, nisam«, rekla je i dobacila Helene zahvalan smiješak. »No muškarci nemaju pojma o organiziranju ku anskih poslova.«

»A kako bismo i imali, Ariel?«, upitao je lord Stanton i nasmijao se, stavljaju i svoj ulog i otkrivši gornju kartu. »Muškarci su jadna stvorenja. Nitko od nas ne posjeduje vještinu stvaranja udobnosti. Mi smo dobri samo za ratovanje i stvaranje kaosa.«

»Govori u svoje ime, ovje e.« Simon je okrenuo gornju kartu iz nedirnutog špila na sredini stola. Odgovarala je njegovoj karti. »Gospodo, mislim da je banka pobijedila.«

»Meni se ini da banka pre esto pobje uje«, izjavio je Jack i uzeo svoje vino. Ostali su se složili, a Simon je uz smijeh predao banku Stantonu.

Zahvalna što više nije u centru pažnje, Ariel je prišla k prozoru. Ve se spuštao suton, iako je u magli bilo teško uo iti promjenu svjetla. Bila je otišla do rijeke provjeriti teglenice koje e prevesti njezine konje. Onako pedantna kakva je ve bila, nije bila zadovoljna sve dok nije osobno provjerila svaku zakovicu, svaki konopac, svaku kladu i kolo-tur koji e se iskoristiti za osiguranje njezinih životinja. Znala je da svojim provjeravanjem dovodi skelare do ludila, no oni su bili dobro pla eni i morali su to otrpjeti.

»Samo idem pogledati treba li im što u Velikoj dvorani«, rekla je i prišla vratima, gotovo se pokajni ki osmjehnuvši svima prisutnima. »Treba li ovdje netko nešto?«

»Da, vaše društvo«, rekao je Simon, zavalivši se i zadirkuju i je promatranjem. » ini se da ne možete sjediti na miru.«

»To je zbog vremena. Od njega postajem nemirna«, rekla je na odlasku i zatvorila vrata za sobom.

Simon je odmahnuo glavom i usmjerio svoju pažnju na igru. Ariel je pohitala spiralnim stubištem na donji kat. Protr ala je hodnikom, spustila se

niz sporedne stube i iz kuhinje ušla u Veliku dvoranu. Stajala je u sjeni stubišta i promatrala prizor. Ako je ovdje netko bio trijezan, onda se jako dobro skrivao. Nekoliko je parova razuzdano plesalo na jednom od stolova prema taktovima brzog plesa koji su svirali glazbenici na galeriji. Velika je ba va s malvazijom bila na eta, ep ostavljen tako da se vino razlijevalo po podu.

Ranulf je sjedio za stolom, mutnog pogleda i stisnutih usana. inilo se da se ne

GIGA JANE FEATHER


154

zabavlja previše, pomislila je. A opet, on se rijetko kad zabavljao. Nisu ga zadovoljavale ni najve e razuzdanosti, iako je uvijek težio za nekim novim uzbu enjima.

Roland je usrdno grickao uho ljubavnice lorda Darsetta. Žena se kikotala dok joj je ruka bila zauzeta u krilu njezinog zaštitnika.

Ralph je spavao s glavom uronjenom u varivo od teletine. Oliveru Becketu nije bilo ni traga. Okrenula se i vratila u kuhinju. No as e biti sigurna. Ranulf nije ništa sumnjao, a

sigurno ne bi bez dobrog razloga silazio do rijeke u ovakvoj no i. »Doris?« Pozvala je djevojku koja je dovršavala jelo od pe enih prepelica za Zeleni

salon. Doris se nasmiješila, ostavila svoj posao i pohitala prema njoj, brišu i ruke o prega u.

»Izvolite, gospojo.« »Molila bih te da u iniš nešto za mene. U deset sati do i po mene u zeleni salon.« »Zašto da do em, gospojo?« »Samo reci da me u selu treba neka žena koja ra a i da me Edgar ve eka s

jednopregom.« »Oh... a 'ko se pora a, gospojo?« Ariel je uzdahnula. »Ti se za to ne moraš brinuti. Samo do i gore u deset sati i reci

ovo što sam rekla. Možeš li to u initi?« Doris je izgledala malo zbunjeno, no upute su bile dovoljno jednostavne pa se

naklonila i rekla da može. Ariel je kimnula glavom i otišla iz kuhinje natrag u konjušnice u kojima je Edgar vršio pripreme za preseljenje konja. Zavezivao im je vre e oko potkova.

»Ja u po eti od onoga kraja«, rekla je, uzela hrpu vre a i ušla u najudaljeniji pregradak.

»Ne mislite li da e opazit' da vas nema u dvorcu?«, flegmati no ju je upitao Edgar. »Meni se ini da ne želite privu ' pažnju.«

Ariel je zastala dok je podizala kopito Serenissime. Edgar je bio u pravu. Me utim, bojala se da e svojim glupim rumenjenjem samo još više privu i Simonovu pažnju. »Pri vrstit u ih samo nekoliko«, pristala je. »Onda u se vratiti na ve eru.«

Ve eru e nekako izdržati. Žurno se uspela na kat i zatekla Simona samog u salonu. »Gdje su ostali? Timson e

za deset minuta donijeti ve eru.« »Otišli su se presvu i.« Savijao je bedro s oblogom. »Budu i da ve eras izigravam

invalida, ja sam pošte en te formalnosti, ali...?« Upitno je podigao obrve dok je odmjeravao njezinu neurednu odje u.

Pogledala je svoju staru jaha u odoru i opsovala u sebi svoju glupost. »Oprostite mi. Ja... ovaj. Zaboravila sam da imamo goste«, rekla je neuvjerljivo. »Svi se ponašaju tako neformalno i neusiljeno da sam... jednostavno sam zaboravila.«

ini mi se da ste danas bili previše zaposleni da biste se brinuli za tako nevažnu stvar.« Promatrao je crvenilo na njezinim obrazima. »Do ite ovamo, ženo moja.« Ispružio je ruku.

Prešla je prostoriju, nastoje i suzbiti nevoljkost. Primio ju je za ruke i vrsto stisnuo kad je stala pred njega. Pogled mu je bio ispitiva ki.

»Ariel, što se doga a?« »Ništa! Samo sam bila jako zaposlena... morala sam obaviti neke stvari.« Htjela je

odmaknuti ruke, ali je njegov stisak bio prejak. »Ne biste ništa skrivali od mene, zar ne?« »Ne!«, uzviknula je. »A vi ste uzrok mom crve-njenju jer se od vašeg pogleda osje am

krivom, a nemam se zbog ega tako osje ati. I sami znate da pocrvenim i zbog najmanje

GIGA JANE FEATHER


155

sitnice.« Nasmijao se i pustio joj ruke. »Da, znam. U redu, oprostite mi što sam bio sumnji av.

Ako kažete da ništa ne skrivate, onda vam, naravno, vjerujem.« Okrenula su od njega kad su joj obrazi usplam-tjeli. »Moram se i i presvu i.« Odjurila

je iz salona, ostavljaju i Simona da zamišljeno bulji u vatru. Nije bio nimalo uvjeren da mu je rekla istinu.

Mole i se da njezino izdajni ko rumenilo nije pobudilo njegovu sumnju, Ariel je iz ormara izvukla jednostavnu haljinu od sive vune. Njezin je jedini ukras bila svilena tirkizna traka ispod grudi i oko rukava. Kad ju je kupila, mislila je da je veoma elegantna, ali je u usporedbi s haljinama koje je kupila prije vjen anja izgledala jadno, obi no i staromodno. Me utim, svila i baršun nisu nimalo bili prikladni za grubi posao koji ju je kasnije ekao. Ve era je bila prava agonija. Na sebi je stalno osje ala Simonov pogled, a svoju je smetenost prikrivala brinu i se za potrebe gostiju s jednakom usrdnošcu kao i sam Timson. Nijednu ašu nije ostavljala praznom, nijedan tanjur nenapunjenim.

To no u deset sati Doris je zakucala na vrata, što joj je donijelo blaženo olakšanje. »Moju gospoju traže na porodu«, obznanila je Doris uz naklon. Mrštila se dok je

pokušavala na i prave rije i. »Edgar eka s jednopregom u dvorištu.« Opet se naklonila i nadahnuto rekla: »Požurite se gospojo. Majka je u velikim bolovima.«

Ariel je sko ila na noge. »Da, naravno. Odmah idem.« Bacila je rastresen pogled na prisutne za stolom.

»Ispri ajte me, Helene, gospodo. Možda u se kasno vratiti pa emo se vidjeti ujutro. Simone, ne ekajte me.« Gotovo je otr ala iz prostorije dok joj je srce poskakivalo od olakšanja.

»Što je ovo bilo?«, zbunjeno je upitala Helene. »Da barem znam.« Simon se zavalio u stolici, dokono vrte i stalak aše me u prstima. »Ali... ali, pora anje?« »Sjeti se da sam ti pisao da je Ariel primalja i vidarica«, rekao je pomalo odsutno. »U

okolici je veoma tražena.« »Da, sad se sje am.« Otpila je vino. »Mislim da to nisam ozbiljno shvatila.« Simon se kratko nasmijao. »Vjeruj mi, draga moja, Ariel treba shvatiti zaozbiljno u

svemu što radi.« Ustao je, šepaju i prišao prozoru i zagledao se u mrak. »Ovo je preopasna no za djela milosr a«, rekao je Jack. »Hmm.« Simon se vratio do stolice. Zurio je u svoju ašu, a potom iznenada glasno

uzdahnuo i odgurnuo stolicu. »Prokletstvo! Ta mi je mala hulja lagala cijeli dan!« Uspravio se i zgrabio svoj štap. »Prokletstvo, gdje su mi hla e? Ne mogu iza i van samo u ga ama!«

»Ja u ih donijeti.« Jack je sko io na noge. »Što kaniš u initi?« »Otkriti što se zbiva«, sumorno je odvratio. »Pusti da i ja idem s tobom.« »Samo donesi moje hla e... oh, da, i moj plašt. Vani je hladno kao u grobu.« Skinuo je

ku ni ogrta i sjeo da skine sljezov oblog s noge. »Daj da ti pomognem.« Helene mu je uzela skinuti oblog. »Mogu li još nešto u initi?« »Ne... Hvala ti«, rekao je sa zakašnjenjem. »Sam u se pobrinuti za svoju neiskrenu

mladu ženu. Ah, Jack, dodaj mi ih ovamo.« Gotovo je oteo Jacku hla e i turnuo svoje noge unutra. Peta izme mu je zapela za nogavicu pa je na trenutak poskakivao na zdravoj nozi, tiho psuju i. Jack ga je gurnuo u stolicu i pomogao mu da navu e hla e preko izama.

»Hvala ti.« Simon je opet ustao. Pri vrstio je kukice na struku i zakop ao srebrnu kop u pojasa.

Prebacio je plašt preko ramena. »Oprostite mi što prekidam zabavu, ali imam nepogrešiv osje aj da me zovu bra ne dužnosti. Zapravo«, gnjevno je dodao, »predugo sam zanemarivao taj prokleti zov.«

GIGA JANE FEATHER


156

Vrata su se s treskom zalupila za njim. Neujedna enim se korakom nevjerojatno brzo spuštao stubištem.

GIGA JANE FEATHER


157

Dvadeset prvo poglavlje Simon je krenuo ravno u kuhinju. Ako su Ariel pozvali da pomogne ženi u trudovima,

sluge e znati nešto o tome. Kad ga je Doris ugledala, okrenula se i pobjegla u ostavu. Simon je stisnuo usne.

»Mogu li vam pomo ', gospodine? Nešto vam treba?«, uznemireno je upitao Timson. »Samo moja žena. Znate li možda gdje je mogu na i?« Timson je protrljao bradu. »Ne bih znao, gospodine.« »Zna i, nisu je pozvali u selo?« Timson se na trenutak zbunio, a tada mu je u o ima bljesnulo naga anje pa je Simon

naslutio da pokušava odlu iti kakvu bi reakciju od njega o ekivala ledi Ariel u situaciji o kojoj ne zna ama baš ništa.

»Ve eras nisam bio dugo u kuhinji, gospodine«, polako je rekao Timson. »Ali se mogu raspitat`«

»Ne trudite se. Siguran sam da ete od svih dobiti isti odgovor.« Šepaju i je krenuo prema kuhinjskim vratima. inilo se da je posluga automatski zbila redove oko svoje gospodarice, bez obzira jesu li ili nisu znali što se doga a.

Uputio se stazom kroz povrtnjak, koriste i štap kao slijepac. Magla je bila neprobojna, tišina sablasna, kao da je sva živa stvorenja ugušila vlažna i ledena deka. Stajsko je dvorište bilo pusto. Kroz sivu se bjelinu nije vidio ak ni najmanji odsjaj upaljene svjetiljke.

Na sredini dvorišta oslonio se na štap i pozorno osluškivao. Tada je nešto za uo. Prigušeno lajanje koje je odmah prestalo. U dezorijentirajucoj je magli bilo teško odrediti smjer odakle dolazi. Nepokretno je ekao, usredoto uju i sve svoje sposobnosti, kao što je u prošlosti to esto inio dok je patrolirao na straži i osluškivao svako pucketa-nje gran ice i šuštanje liš a koje bi ukazalo na približavanje neprijatelja.

Tada mu se u inilo da je uo glasove; slab šapat koji se kroz maglu probio do njega. Podigao je glavu i omirisao zrak poput životinje. U ovim se uvjetima um dao lako zavesti i izmisliti zvukove koje je osoba htjela uti. No zvukovi su se doista uli. Bestjelesni glasovi. I dolazili su iz smjera rijeke.

Pri ekao je da se orijentira i potom krenuo, tapkaju i štapom ispred sebe po poplo anoj stazi koja je iz stajskog dvorišta vodila dolje do rijeke. Nagazio je na led iznad blata stvrdnutog poput željeza. Led je ve bio puknut, pod petama su mu pucketali njegovi komadi i. Nedavno je ovom stazom prošlo nešto što je sli ilo konjskoj povorci.

Ubrzao je, znaju i da je to veoma opasno, budu i da ništa nije vidio i još je k tomu šepao po neravnoj i varavoj stazi, no glasovi su sada bili postojaniji, iako ih nije mogao razabrati. Tada je nešto izjurilo iz tame i bacilo se na njega.

Opsovao je kad se poskliznuo. Ispružio je ruke i ispred sebe napipao deblo. Primio se za njega i povratio ravnotežu. Jedan od vu jaka pomahnitalo je slinio na njegovim prsima. Tada se iz mrklog mraka materijalizirao i drugi u obliku blijedosivog obrisa.

»Dolje!«, zapovjedio je oštrim šapatom i psi su odmah sjeli do njegovim nogu. O i su im sjajile žutom bojom dok su sjedili i gledali u njega, o ito oduševljeni i jedva ekaju i da ga pozdrave, bez obzira u kakvoj su se situaciji nalazili.

Tamo gdje su bili psi, i Ariel je morala biti u blizini. Kao da potvr uje njegovu misao, iz smjera rijeke dolazio je prigušeni zov: »Romule,

Reme... gdje ste, dovraga?« »Do ite, mama zove«, promrmljao je Simon i odgurnuo se od stabla. »Idemo je

iznenaditi, ho emo li?« Magla je uz rijeku izgledala još guš a, ako je to uop e bilo mogu e, ali su mu se sada

GIGA JANE FEATHER


158

i ve bile privikle pa je mogao razaznati obrise kad je stigao na rije nu obalu. Psi su skakutali ispred njega. Njima nimalo nije smetala ova gusta magla.

Simon je zapanjeno zurio. Nekolicina je baklji širila raspršeno svjetlo, njihovi su plamenovi poput zmijskih jezika palucali u magli. Svi su Arielini araberi bili na obali rijeke uz usidrene teglenice. Promatrao je kako ih dvojica muškaraca po inju voditi na teglenice.

inilo mu se da je Ariel bila posvuda. Namještala im je ulare, smirivala ih, gladila. Nije se uo nikakav zvuk, ni zveckanje

konjske opreme niti topot kopita dok su se životinje ukrcavale na teglenice. Sigurno su im kopita omotali vre ama, u nevjerici je pomislio Simon.

Kako je Ariel uspjela isplanirati ovaj golemi transport bez da mu je dala bilo kakav nagovještaj? Cijeli je dan obavljala pripreme, a on nije ništa naslutio. No kako je i mogao, kad nije imao pojma zbog ega je ovo radila? Konjušnice u Hawkesmooru e biti spremne za njezine konje ve za nekoliko tjedana. Kamo ih je, onda, sada vodila? I zašto?

No do tih odgovora ne e do i bude li ostao stajati po strani. Izašao je iz sjene drve a i zakora io na obalu.

Psi su jurnuli naprijed, uzbu eno laju i, a Ariel ih je ušutkala: »Tiho!« »Trebali ste ih ostavit' u stajskom spremištu«, oglasio se Edgar koji je prvi ugledao

Simona. »Gospon?« Glas mu je bio bezizražajan, ali je natjerao Ariel da se brzo okrene. »Simone!« »Glavom i bradom«, složio se i krenuo prema njoj. »Biste li bili tako dobri pa mi rekli

što se, za ime svijeta, ovdje doga a?« Ispustila je povodac koji je držala. Polako mu je prišla. Što da mu kaže? Kako da mu

objasni ovo što je vidio? i su joj na zelenkastom svjetlu bile pune o aja. »Ne biste trebali biti ovdje.« Ove su

glupe rije i sve govorile dok je ona o ajni ki nastojala na i zadovoljavaju e objašnjenje. »I ja sam stekao taj dojam«, primijetio je ljubaznim glasom koji ju nije zavarao. »Što

se to ovdje doga a?« »Nemam vam sad vremena objašnjavati. Molim vas da se vratite u dvorac.« Nastojala

je da joj glas bude smiren, ali je on u njemu ipak uo io o ajni ko požurivanje. »To mi nije dovoljno. Želim sada znati.« Glas mu je bio odsje an. Ariel je u mislima vidjela kako iz drve a izranja Ranulf i otkriva što se zbiva na rijeci

dok ona raspravlja sa svojim mužem. Zgrabila ga je za rukav i pokušala ga odvu i natrag me u drve e. »Za Boga miloga,

Simone, vratite se. Zar ne vidite da ovo nema veze s vama? Zar ne vidite da smetate? Moram se vratiti i pomo i im prije nego...«

Uhvatio ju je za zglavak. Prsti su mu se vrsto obavili oko njezinih krhkih kostiju kad se pokušala otrgnuti. »Nikamo vi ne idete. A sad mi recite što to ovdje radite.«

Ariel je gotovo divlja ki pogledala preko ramena. inilo se da je ukrcavanje zastalo i da svi gledaju u dvije spojene sjenke. Po ela je užurbano govoriti: »Moram preseliti konje prije nego što mi Ranulf ukrade još kojega. Zar ne razumijete?«

Odmahnuo je glavom. »Još ne. Zašto bi ih Ranulf ukrao?« »Zato jer su veoma vrijedni, glupane jedan!« Rukom je prekrila usta kad su mu o i

planule. U strahu je uzmaknula, ali joj je zglavak ostao u njegovom vrstom stisku. »Molim vas da mi oprostite«, kukavno se ispri avala. »Simone, ovo nije prikladno vrijeme za bilo kakva objašnjenja.«

»No vi ete svejedno nastaviti.« Oštrina u njegovom glasu mogla je prerezati elik. »I predlažem vam da odsad nadalje jako pažljivo birate rije i. Ako želite preseliti konje iz Ravenspearea, zašto onda ne idu u Hawkesmoor?«

Duboko je udahnula. »Nije to tako jednostavno. Ja... ja... oh, ne mogu vam objasniti.«

GIGA JANE FEATHER


159

»Ne možete?« Glas mu je bio tako ravnodušan i hladan da se smežurala poput tek nikle biljke pod naletom proljetnog mraza. inilo joj se kao da joj je iscurila sva odlu nost. »Ne možete, Ariel?«

Slobodnom joj je rukom obuhvatio bradu i primorao je da ga pogleda u nemilosrdne i. Srebrni držak štapa koji je još uvijek držao, pritiskao joj je bradu. Svaka je njegova rije

djelovala poput ledenog milovanja. »No nije važno, jer sam po eo shva ati. Oh, da, bojim se da sam napokon shvatio.«

Još ju je uvijek držao za zglavak dok se šepaju i približavao Edgaru koji je ravnodušno stajao uz konje.

»Vratite konje u konjušnice i...« »Ne!« kriknula je. »Ne možete to u initi!« »Oh, itekako mogu. Ili ste možda zaboravili na odredbe bra nog ugovora, madam

suprugo?« Te su je rije i pogodile. »A opet, isto sumnjam da ste pro itali sitna slova, budu i da je to bio ugovor kojega se nikad niste ni kanili pridržavati.« Okrenuo se prema Edgaru. »Smjesta ih vratite. Postavite dvostruku stražu preko no i i pustite pse na slobodu.«

Edgar se nije ni pomaknuo. Samo su mu o i nemirno pogledavale as grofa, as Arielino blijedo lice. Ljudi i konji su tiho stajali u gustoj magli; napetost je bila o ita ak i onima koji nisu uli što je izre eno. Jedan od pasa je zalajao, što je više zvu alo kao probno štektanje.

»Ne prisiljavajte me da se ponavljam, ovje e.« Ariel se naježila od Simonovog ledenog glasa.

»Edgare, u inite kako je naložilo njegovo gospodstvo«, poraženo je rekla. Edgar ne smije ispaštati zato što joj je odan.

Edgar je uhvatio pse za ogrlice i vrsto ih držao. Okrenuo se prema ljudima koji su iza njega stajali uz konje. »Vodite ih natrag.«

Simon je zadovoljno kimnuo glavom i okrenuo se kao da ga više ne zanima prizor na rijeci. Podigao je štap i snažno ga prislonio na njezina krhka le a. »Vratimo se u ku u. Volio bih uti vaše objašnjenje u udobnijem okruženju, iako ga i sam mogu naslutiti.«

Oklijevala je. Osvrnula se da baci posljednji pogled na svoj uništeni plan o velikom bijegu. Držak štapa ju je ja e pritisnuo.

Zagrizla je usnu, suze razo aranja napunile su joj o i. No ipak je krenula naprijed, spotaknula se o kamen i šutnula ga stranu, promrmljavši ružnu psovku.

Sve je izgubila. Bez vlasništva nad konjima, nije imala prihoda koji e joj osigurati budu nost.

Njegovu je srdžbu osje ala poput oštrice noža na koži. Nije mu dugo trebalo da pogodi istinu -da se nikada nije niti kanila potruditi da njihov brak uspije.

U svom je tom o aju i usplamtjelom gnjevu shvatila da joj on nare uje, da je tiranizira bez obzira na njezine želje, jednako kao što su joj to radila i bra a. Bila je u pravu što mu nije vjerovala. A opet, to sada više i nije bilo važno.

Nesvjesno je ubrzala korak, ali ju je on još uvijek držao za zglavak i povukao je natrag, prisiljavaju i je da ide njegovim tempom.

»Prokleti bili, Hawkesmoore!« Naglo je stala i on se skoro spotaknuo. Obuzeo ju je strašan gnjev. »Uništili ste mi život, upropastili ste mi sve za što sam radila i ne u trpjeti da se prema meni ponašate kao prema psu na uzici.«

»Onda hodajte kako treba. Nemojte naglo kretati niti se naglo zaustavljati.« Stisnula je usne, ali nije ništa rekla, samo je nastavila hodati prema vratima dvorca.

* * *

GIGA JANE FEATHER


160

Društvo se u zelenom salonu razišlo ubrzo nakon Simonovog odlaska. Helene je ve bila otpustila svoju sluškinju kad je za ula ono što je iš ekivala - nepogrešiv zvuk Simonovih koraka u hodniku. Obuzeta znatiželjom, tiho je otvorila vrata. Simon i Ariel su dolazili prema njoj. Njegovo je lice bilo napeto i izmu eno, ali su mu o i plamtjele modrom vatrom. Držao je Ariel za zglavak dok je hodao. Njezino je lice bilo blijedo i žalosno, u o ima su joj svjetlucale suze. Izgledala je neizmjerno srdito, bolno i slomljeno u isti mah.

Helene je ustuknula kad su stigli do Arieline odaje nasuprot njezine sobe. Ariel je otvorila vrata i im je stupila unutra, oslobodila se Simonovog stiska, kao da e ga se na taj na in riješiti. Helene se inilo da e zalupiti vratima pred njegovim nosom, ali je on iznena uju om brzinom kliznuo u sobu i vrata su se odlu no zatvorila iza njih oboje.

Helene je prezirala samu sebe, ali si nije mogla pomo i. Bacila je pogled na prazan prolaz i iskrala se iz svoje odaje. Sakrila se ispod tapiserije koja je visjela na hladnom kamenom zidu pokraj Arielinih vrata. Nije znala ho e li mo i uti nešto kroz pukotine oko šarka na vratima, no znatiželja ju je prož-dirala poput izgladnjele zvijeri. Došla je ovamo da pomogne Simonu i ako je brak bio u krizi, a svakako je izgledalo da jest, tada je morala znati. Prislonila je uho na malu pukotinu.

* * * »Zna i, uništio sam vam život... i sve upropastio... mislim da ste tako rekli.« Naslonio

se na prozorsku dasku. Bio je previše uzbu en da bi sjeo, no nakon ovog teškog hoda na hladno i, noga ga je boljela kao sam vrag i više ju nije smio optere ivati.

Ariel je skinula plašt. »Niste imali pravo to u initi!« Izgubila je svaku volju za pomirljivim ponašanjem. Naravno da on ne e razumjeti, bez obzira kojim mu rije ima bude objašnjavala. Netko tko može tako grubo nastaviti po svojemu kao što je on upravo u inio, ne e razumjeti ništa. »To su moji konji. Nisu vaši. Ne pripadaju vama. Nemate nikakvih prava na njih.«

»Draga moja djevojko«, prekinuo ju je, podigavši ruku. »Prema bra nom ugovoru, ono što pripada vama, pripada i meni.«

»Zna i, prisvojit ete moje konje«, gorko je rekla. »Ne, naravno da ne u. Nimalo me ne zanimaju vaši prokleti konji«, obrecnuo se,

shvativši da ih je ova tema skrenula s puta. »Me utim, jako sam zainteresiran što se odvijalo u toj vašoj maloj pokvarenoj glavi od trenutka kad ste kleknuli pred oltar. Ako ste htjeli preseliti svoje konje, zašto, dovraga, niste prije o tome razgovarali sa mnom? Savršeno dobro znate da sam ih spreman prihvatiti u Hawkesmoor Manoru.«

Odjednom su je zaslijepile suze. Kako da mu u ovakvom raspoloženju po ne objašnjavati svu zamršenost situacije? Nije bio spreman da je sasluša, a kamoli da je razumije. Nije bilo vrijedno truda. Okrenula se razo arano mahnuvši rukom, što je on protuma io kao odustajanje.

Zabio je prste u dlanove da suzbije gnjev. Polako i bezizražajno je rekao: »Dobro, ako mi vi ne ete objasniti, onda mi dopustite da vam ja kažem što mislim da se zbivalo.«

Ostala mu je okrenuta le ima, a on je bezizražajno rekao: »Pogledajte me, Ariel.« Okrenula se, prešavši rukom preko o iju. Sve mu je sjelo na svoje mjesto. Njezina

izbjegavanja kad se raspitivao o njezinim planovima s konjima, njezina napetost kad je s Ranulfom razgovarala o njegovom posjetu konjušnicama, impresivno znanje o programu uzgoja i, što je bilo najvažnije, sumnja koju je cijelo vrijeme gajio da Ariel nimalo nije stalo do ovoga braka.

Cijelo je vrijeme mislio da e izdaja do i od strane njezine bra e, a umjesto toga je njegova žena bila ta koja je planirala najpodliju izdaju.

GIGA JANE FEATHER


161

»Samo mi recite, draga moja ženo, kad ste se kanili pridružiti svojim konjima? Ili ste namjeravali no as oti i zajedno s njima? Ne biste se potrudili ni ostaviti mi poruku?« Prezirno se ogledao po odaji. »No možda ja ni ne zaslužujem objašnjenje za odlazak svoje žene?«

Zurila je u vor na drvenoj plo i iznad njegove glave, pretvaraju i se da je negdje drugdje. Ovo je bila tehnika koju je usavršila tijekom godina kad bi stvari postale previše gadne, no kao i toliko mnogo toga, ovo nimalo nije djelovalo na Hawkesmoora.

Nakon stanke Simon je nastavio istim tonom: »Ugrubo bih procijenio da vaši konji u ovome trenutku vrijede nekih dvadeset tisu a gvineja, ovisno, naravno, o kvaliteti pastuha. A ja sam siguran da je to prvorazredna životinja. Vi se ne biste zadovoljili ni ime što nije prvorazredno, nije li tako, draga moja?«

Podigao je obrve. »Još uvijek šutite? Zna i da sam na pravom putu. Pitam se gdje ste kanili smjestiti konje. Pretpostavljam da ste ve uspostavili neke kontakte u svijetu konjskih utrka...«

U njezinim je o ima bljesnulo priznanje, pa je nastavio: »Ah, da, vidim da sam uspio pogoditi.«

Odjednom je zastao i rukom prošao kroz kosu. »Dragi Bože, Ariel, što ste smislili? Razvod? Poništenje?«

»Sada nije važno«, tiho je rekla. »Nije važno! Nije važno što je ovaj brak od samog po etka bio lažan? Naravno,« jetko

je dodao, »zaboravio sam da ga nikad niste ni kanili konzumirati! Ne znam zbog ega niste pomogli svojoj bra i da me uklone.«

Lice joj je oblilo rumenilo. »To nije pravedno. Ja sam samo htjela biti slobodna da živim onako kako ja ho u.«

»Nitko od nas nema te slobode, djevojko«, grubo je uzviknuo. »Nisam doslovno mislila... Oh, nema smisla.« Obrisala je suze. »Htjela sam jednom u

životu biti financijski neovisna.« Namrštio se. »Koliko se sje am, u bra nom je ugovoru utvr ena prili no velikodušna

svota za vaše potrebe.« »Ali bih svejedno ovisila o vamal«, uzvratila mu je energi no. »Ovisila bih o

darežljivosti na koju vas je prisilio moj brat. A i sami prokleto dobro znate zbog ega je to inio. Sigurno je kao sam pakao da to nije u inio za moje dobro, nego zato da vas ponizi!

Uostalom, taj novac ne pripada meni, nije li tako? Nisam ga zaradila vlastitom mukom i radom. To je samo milostinja. Ništa drugo nego milostinja!«

»Dakle, ovo je nešto posve novo u tuma enju bra nog ugovora. To još nisam dosad uo.« Odgurnuo se od prozorske daske. »Ne mogu više ve eras nastaviti s ovim razgovorom.

Previše sam srdit da bih jasno razmišljao.« Po eo je otkop avati jaknu. »Idite se skinuti i oti ite na spavanje.«

»Ne mogu spavati.« »Onda budite budni, kako vam je volja. Moram li zaklju ati vrata?« Slegnula je ramenima. »Kakve to sad ima veze? Ja sam zato enica ovoga braka, bilo

to vama jasno ili ne.« Zbacio je sa sebe ostatak odje e i popeo se na krevet. Podložio je jastuke pod glavu i

zamišljeno promatrao njezino žalosno lice i suzne o i. »Ako dolazite u napast da prije jutra iza ete iz ove odaje, predlažem vam da

zaklju ate vrata i donesete mi klju . Ne želim biti odgovoran za posljedice ako opet no as kanite dokazivati svoju neovisnost.«

Polako je krenula prema vratima, zaklju ala ih i bacila klju na krevet do njega. Potom se spustila u stolicu za ljuljanje kraj vatre.

Gurnuo je klju ispod jastuka i legao na le a, usmjerivši svu svoju pažnju na zgureni

GIGA JANE FEATHER


162

lik uz slabo svjetlo vatre. Bio je povrije en više nego što je o ekivao. Mislio je da mu se po ela otvarati, da mu je po ela pružati i nešto više, ne samo svoje tijelo. Mislio je da joj nešto zna i. A ona ga je cijelo to vrijeme namjeravala ostaviti. Ništa što je rekao i u inio otkako su se vjen ali nije probilo oklop koji je izgradila oko sebe.

Bilo mu je razumljivo što je željela pobje i od tiraniziranja svoje bra e. No nikad mu nije palo na pamet da i u njemu vidi tiranina i da njihov brak drži zatvorom. Zatvorom iz kojega je odlu ila pobje i pod bilo koju cijenu.

Helene se tiho odmaknula od vrata. Još nikada nije ula Simona da govori tako ogor eno. Znala je da je taj strašni gnjev uzrokovala povrije enost, zato jer ga je jako dobro poznavala. I zato je htjela ošamariti onu budalastu djevojku koja je kanila odbaciti sve što joj je Simon nudio zbog ne ega tako banalnog kao što je financijska neovisnost.

GIGA JANE FEATHER


163

Dvadeset drugo poglavlje Simon se probudio u zoru. Automatski je prešao rukom preko mjesta do sebe. Bilo je

prazno i hladno. Tada je shvatio zašto se osje a tako tromo. Sino nja mu se jadna drama nanovo odigravala u glavi kad se podigao u polusjede i položaj i naslonio na uzglavlje kreveta.

Ariel je potpuno obu ena ležala na pomo nom ležaju. Tanka joj je deka bila navu ena sve do brade, ruke u rukavicama prekrižene na grudima. O i su joj bile zatvorene; trepavice su joj na blijedim obrazima izgledale kao dva tamna polumjeseca.

Promatrao ju je kako spava. ak su joj i u snu vilica i usta bili tvrdokorno stisnuti. Odgrnuo je pokriva i teškom se mukom osovio na noge. Zastenjao je i kriknuo kad se

osovio na ranjenu nogu. Prošlo je prili no vremena otkako su mu jutra bila tako bolna, a onda se sjetio da ga Ariel sino nije lije ila.

Stajao je nad pomo nim ležajem, pokušavaju i doku iti da li uistinu spava. Ako ne spava, onda se jako dobro pretvara. Polako se odjenuo, prešao rukom po neobrijanoj bradi i odlu io da e ipak pri ekati s brijanjem.

Uzeo je klju ispod jastuka, šepaju i prišao vratima i izašao iz odaje. Ako se Ariel uistinu bojala da bi joj Ranulf mogao ukrasti konje, tada bi se njezin suprug trebao za to pobrinuti.

Vrata Velike dvorane bila su otvorena pa je šepaju i prolazio uz sluge koji su pospremali nered i stigao u dvorište. Magla se po ela rijediti, ali je zrak još uvijek bio jako zasi en vlagom, a zemlja mokra.

Psi su sko ili da ga pozdrave kad je ušao u staj-sko dvorište. Edgar je stajao na vratima odjeljka s araberima. Žvakao je svoju slamku i promatrao grofa kako mu se približava.

»'Jutro, Edgare.« »'Jutro, gospodine.« I lice i glas su mu bili bezizražajni. »Bolje bi bilo da u inimo nešto s konjima ledi Ariel«, rekao je Simon bez uvoda. »Zar

im zaista prijeti opasnost od lorda Ravenspeara?« »Ve je ukr'o ždrebnu kobilu.« Simon je kimnuo. »Edgare, provedite me uz konje i recite mi što im posebno treba.

Nakon toga emo srediti da se prebace u Hawkesmoor Manor.« »A šta ledi Ariel misli o tome, ako mogu to pitat', gospon?« Edgar se nije pomaknuo s

ulaza. »Uvjeren sam da e vidjeti kakve to ima prednosti«, ravnodušno je odvratio Simon. Edgar se maknuo ustranu, iako je nevoljkost izbijala iz svakog djeli a njegovog tijela.

Dva su muškarca zajedno ušla u odjeljak.

* * * Ariel je pri ekala da utihnu Simonovi koraci u hodniku i tek se onda posjela.

Odgurnula je deku i prebacila noge preko ruba ležaja. No nije ustala, ve je ostala sjediti na rubu i zuriti u svoje noge u arapama.

Tijekom ove beskrajne no i nije spavala više od pet minuta bez prekida. Osje ala je kao da su joj o i isprane lužinom; u grlu su je bockale sve nepro-livene suze koje je progutala.

Što bi sada trebala u initi? Iz nekoga razloga više nije mogla u sebi rasplamsati ogor enje, a kamoli bijes zato što joj se srušio životni san. Sve je to bilo posve nevažno, tako je držao zaslijepljeni samovoljni Simon. Nije ni pokušao shvatiti zbog ega joj je financijska

GIGA JANE FEATHER


164

neovisnost toliko zna ila. Nije ni pomislio da se možda bojala povjeriti mu se. Nije ni pokušao shvatiti da je možda bila nepovjerljiva zbog svog dotadašnjeg

iskustva... da je samo jednom rije ju razumijevanja mogao zadobiti njezino potpuno povjerenje. Umjesto toga on ju je zgazio svom silinom svoga autoriteta - bio je isti kao njezin otac, isti kao Ranulf.

Za ulo se tiho kucanje na vratima i ona je naglo podigla glavu. »Tko je?« »Helene. Mogu li u i, draga?« Ariel je sko ila i nogom gurnula pomo ni ležaj pod krevet. Nije htjela javno obznaniti

da nije spavala u postelji sa svojim mužem. Rukom je zagladila zapetljanu kosu, a zatim odustala od pokušaja da se uredi. Spavala je u odje i i to se i vidjelo. »U ite.«

Helene je ušla. Bila je odjevena u ku nu haljinu, no izgledala je uredno i svježe. Kosa joj je padala na le a u dobro o etkanoj pletenici, ali joj je lice izgledalo starije i iscrpljenije na sivom svjetlu svitanja.

»Oprostite mi, Ariel, ali nisam mogla a da ne ujem što se sino zbivalo.« Preplavilo ju je rumenilo. »Kako... kako... nisam znala da smo tako glasno

razgovarali.« Sad je na Heleni bio red da porumeni, ali je to bilo blijedo rumenilo koje je Ariel jedva

zamijetila. »Draga moja, ja jako dobro poznam Simona. Možda vam mogu pomo i da ga shvatite. Ne želim biti drska i miješati se tamo gdje ne treba, ali ako vam mogu pomo i, nadam se da ete mi to dopustiti. Vjerujte mi, moje su nakane iskrene.«

Primila je Arieline ruke u topao stisak. »Do ite u moju odaju, draga. Sluškinja je donijela aj, a vi izgledate kao da vam treba nešto što e vas ugrijati.«

Glas joj je bio pun iskrene brige i razumijevanja. Ariel je osjetila malo olakšanje. Oduvijek se sama suo avala sa svim usponima i padovima svoga života pa joj je neizrecivo utješno djelovalo to što svoj jad može podijeliti s ovom ljubaznom starijom ženom kojoj se Simon povjeravao, koja je bila njegova ljubavnica i koja ga je poznavala od djetinjstva.

Dopustila joj je da je izvu e iz njezine hladne i kukavne odaje ispunjene ogor enjem i da je uvu e u svoju odaju gdje je gorjela vatra i ekao pladanj s ajem.

»Sjednite kraj vatre.« Helene je nato ila aj. »Objasnite mi što se sino doga alo«, rekla je, pružaju i Ariel šalicu. » ula sam

povišene glasove. Simon je bio srdit, a on se rijetko kad razljuti.« Ariel je obujmila toplu šalicu aja i udisala njegovu paru. Ispružila je noge na rešetku

kamina i zapo ela svoj opis sino njih doga aja. »Tek sam sada shvatila koliko sam se nadala da e on biti druk iji od ostalih

muškaraca«, rekla je kad je završila pri u. »Znam da se razlikujem od drugih žena i on je sam znao re i da shva a zbog ega sam takva, no shva anje nije isto što i prihva anje, zar ne?« Pogledala je Helenu koja joj je sjedila nasuprot.

Helene je otpila aj. »Simon je jedan od najuvi avnijih i najneobi nijih muškaraca koje sam upoznala«, polako je rekla. »A vi ste, draga moja, velika sretnica što ste ga dobili za muža. Pružit e vam najve u mogu u pažnju i obzir koje žena može o ekivati. Sigurni ste da mu i vi to možete uzvratiti?«

Ariel je odložila šalicu. Lice joj je bilo posve bijelo, o i jasne poput kišom ispranog neba. »Helene, pažnja i obzir nisu dovoljni. To su dobri osje aji, no oni su mlaki. A ja želim mnogo više. Ja želim onu vrstu razumijevanja i prihva anja koji proizlaze iz ljubavi.« Glas joj nije zadrhtao dok je izgovarala istinu koju je tek sada i sama shvatila.

Helene joj je opet primila ruke. »Ne težite za mjesecom, dijete. Druženje, prijateljstvo, ljubaznost i odanost su najdragocjeniji, vjerujte mi. A Simon e vam sve to pružiti.«

»A što je s ljubavlju?« Glas joj je još uvijek bio postojan. Helene joj je stisnula ruke. »Draga moja, on je Hawkesmoor. Vaš je otac ubio

GIGA JANE FEATHER


165

njegovoga. On može prema vama gajiti naklonost i toplinu, no u njegovom srcu nikad ne e biti mjesta za nekog Ravenspeara.«

»On vam je to rekao?« »To no ovim rije ima«, tiho je rekla Helene. »Hvala vam.« Nježno se oslobodila njezinog stiska i ustala. »To sam i trebala znati,

naravno. A sad molim da me ispri ate, moram obaviti neke ku anske poslove.« Odsutno joj se nasmiješila i otišla u svoju odaju.

* * * Kad se Simon vratio petnaest minuta kasnije, Ariel je sjedila za toaletnim stolom i

etkala kosu. Njezina jednostavna haljina od tamnosme eg platna nije joj nimalo ublažila bljedilo. Nije se okrenula od ogledala kad je došao iza nje, ve su se njezine o i teških kapaka srele s njegovima u ogledalu.

»Razgovarao sam s Edgarom... o pripremama za preseljenje konja u Hawkesmoor«, rekao je. Izgledala je toliko kukavno da je skoro zaboravio na vlastitu povrije enost i razo aranje. Skoro ju je zagrlio. Prsti su ga svrbjeli od želje da joj njima ublaži ote ene kapke.

No njezino se lice uko ilo, a usta se stisnula u tanku crtu pa je zatomio nagon. »Zna i, mene se ništa ne pita?« rekla je ljutitim glasom. Uzdahnuo je. »Naravno da vas se pita. Vaše e odluke biti dobrodošle u mojim

konjušnicama. No, budu i da ste toliko uznemireni zbog svog brata, mislio sam da je važno brzo djelovati.« Nije mogao suzbiti sarkazam: »Oprostite mi što sam donio odluku koju nisam smio.«

Prsti su joj brzo prolazili kroz kosu preba enu preko ramena, ispreple i pramenove u debelu pletenicu. »Naravno da ste smjeli. Niste li vi ovlašteni za donošenje svih odluka koje se ti u mene, gospodine?«

Nije se želio opet rasrditi. »Vjerojatno«, rekao je ljubazno. »No da sam najprije tražio vaše dopuštenje, tada...«

»Trebala bih vam biti zahvalna na obzirnosti«, brzo ga je prekinula. »Da, razumijem. Jako sam dobro nau ila svoju lekciju, gospodine.«

Stavio je prste preko usta kad su ga u ogledalu gnjevno pogledale njezine o i. »Ariel, oboje znamo da se ovdje ne radi o vašim konjima. Ako želite nastaviti s

njihovim uzgojem u Hawkesmoor Manoru, onda to možete i dalje nastaviti raditi uz moj blagoslov. Nemam ništa protiv vaše razbibrige. No oboje znamo da to nije ono što želite. Nije li tako?«

Nastavio je kad nije ništa odvratila: »Vi želite financijsku neovisnost kako biste mogli iza i iz ovoga braka. Sad to razumijem, ali vam to ne u dopustiti. Možete uzgajati svoje konje. Možete ih i prodavati, iako mi ne e biti ugodno imati za ženu prodava icu konja. Ali tako možete zaraditi. Pobrinut u se da se taj novac stavi u fond za vašu djecu - za našu djecu. Vi ne ete mo i raspolagati s njim.«

Iz lica joj je nestala sva boja. Bilo je bijelo kao kost, o i su se modrile u sivim dupljama. No još uvijek nije rekla ništa.

Prešao je prstima preko usana. Njezina je nijemost bila gora od i ega. Bila je puna optužbe i neke vrste rezignacije od ega je osjetio probadanje u utrobi. Prije je bio zadivljen što je u sebi imala nešto divlje i nedirnuto, a sada ga je samo podsje ala na novu razbijenu igra ku.

Stavio je ruke na njezina ramena, a ona se odmaknula. Maknuo je ruke. Otišao je iz odaje i pažljivo zatvorio vrata za sobom. Tihi škljocaj nije odavao njegovo

razo aranje.

GIGA JANE FEATHER


166

Ariel je zurila u svoj odraz u ogledalu sve dok joj obrisi nisu po eli treperiti i dok je nije preplavio udan osje aj da kroz svoje o i ulazi u svoju nutrinu.

Druženje, prijateljstvo, odanost. Oni jesu potrebni, ali nisu dovoljni, pomislila je s hladnokrvnom jasno om. Ona ne može podariti svoju ljubav muškarcu koji je nikad ne e voljeti. Ona se ne e zadovoljiti takvom mlakom utjehom, bez obzira što je Helene govorila. I nije mogla ostati ovdje i nastaviti s ovom farsom slavlja tobožnjeg braka i ponašati se kao da se ništa nije dogodilo.

Morala je oti i i smisliti što e dalje. Morala je oti i što dalje od Simona koji ju je zbunjivao, dalje od njegovih o iju, lica i njegovih predivnih ruku. Morala je oti i nekamo gdje e mo i jasno razmišljati.

Ustala je, izvukla izlizanu torbu iz ormara i ubacila u nju nekoliko stvari. Potom je preko ramena prebacila plašt i prišla vratima. Zastala je drže i ruku na kvaki, sjetivši se Simonovog korenja što je kanila pobje i bez ikakve rije i objašnjenja.

Bilo bi kukavi ki i djetinjasto oti i bez ijedne rije i. Vratila se do pisa eg stola i naškrabala nekoliko rije i na komad papira. Moram razmisliti što u u initi. Ne bježim. Sažeto i bez ikakvog ukrašavanja. Presavila je papir, napisala na njega Simonovo ime i stavila ga na okvir kamina. Pogled joj je zapeo za malog košta-nog konja kojega je stavila kraj svije njaka da ga može vidjeti iz kreveta. Spremila ga je u džep.

Helene je otvorila vrata svoje odaje kad je Ariel izašla iz svoje. Sumnji avo je gledala u njezinu torbu. »Idete nekamo, draga moja?«

Ariel je odmahnula glavom. Bilo joj je dosta Simonove bivše ljubavnice i njezine tobožnje želje da joj pomogne. »Nosim neke stvari prijateljici«, odsje no je rekla i otišla.

Hodala je tri milje do Sarahine i Jennyne kolibe. Nije ni pomišljala da bi uto ište mogla potražiti negdje drugdje osim kod svojih prijateljica. Psi su skakutali ispred nje dok je žurno hodala prolazom, ne misle i ništa dok se prepuštala ledenom zimskom zraku koji joj je probadao plu a, ublaživao peckanje u o ima i bol u sljepoo icama.

Jenny je otvorila vrata kad je pokucala i iznena eno uzviknula: »Ariel, došla si pješice!«

»Bilo mi je potrebno malo vježbe.« Ušla je u malu prostoriju i odložila torbu na pod kraj vrata. Bacila je pogled van na pse koji su se veselo igrali sa žabom u vrtu i pozvala ih zviždukom. »Mogu li ostati ovdje nekoliko dana?«

Jenny je okrenula glavu prema majci koja je ostavila svoj kolovrat i prišla k Ariel. Sarah je stavila ruke na njezino lice. Dodirnula joj je kapke i usne kao da joj želi izbrisati bol koji je na njima uo ila. Potom ju je povukla da sjedne kraj vatre.

»Ariel, što se dogodilo?« Jenny je sjela do nje ispruživši ruke da ih zagrije. Ariel im je ispri ala što je sažetije mogla. Kad je završila, Jenny nije ništa rekla, samo

je okrenula glavu prema svojoj majci. Sarah je izgledala ozbiljno i Ariel je osjetila malo obeshrabrenje. Starija žena nije odobravala njezin ostanak ovdje.

»Sarah, zar nisam trebala do i?« »Naravno da jesi«, uzviknula je Jenny »Zar ne, majko? Mi smo tvoje prijateljice.

Kamo bi drugdje mogla oti i?« Ariel je nastavila nesigurno promatrati Sarah koja joj se nakon nekoliko trenutaka

osmjehnula i rukom joj dodirnula obraz. »Grof nije imao prava na takav na in preuzeti tvoje konje«, izjavila je Jenny njezina

vatrena pristalica. »On je moj muž. Muževi imaju takvu vrstu prava«, odvratila je Ariel, još uvijek

gledaju i Sarah koja je na to malo odmahnula glavom, ali se još uvijek smiješila, kao da se radi o ne emu apsurdnom. Upitno je podigla obrve pokazuju i sumnji avost pa se Ariel ugrizla za usnicu i nesretno rekla: »Ne, Sarah, nije u tome problem.«

GIGA JANE FEATHER


167

Psi su naslonili svoje glave na njezina koljena i ona ih je odsutno gladila, nalaze i malo utjehe u njihovoj neizgovorenoj podršci. »Helene, njegova prijateljica - zapravo, njegova bivša ljubavnica -rekla dje a me on ne može voljeti. Rekla je da joj je to rekao on sam.«

Romul je podigao glavu i slinavim joj jezikom polizao lice. inilo se da ona to nije ni zamijetila. Sarah je i dalje uporno gledala u nju, ali joj je u jasnim plavim dubinama o iju još uvijek vrebao onaj potajni osmijeh.

»Želim da me voli«, šapatom je rekla Ariel. »Sto da radim ako me ne može voljeti?« Jenny nije znala što bi joj odgovorila pa je okrenula glavu prema majci koja je podigla ruku pokazuju i joj da šuti.

Ariel je nastavila tihim glasom: »Simon kaže da bih mu trebala vjerovati, ali i on bi trebao vjerovati meni. No on me ne može voljeti, pa pretpostavljam da ne može shvatiti da možda ja volim njega. A ako ga volim, tada, naravno, ne bih iskoristila svoj novac da pobjegnem od njega. I zato ne postoji razlog zbog kojega ga ne bih trebala imati.« Bespomo no je pogledala svoje prijateljice. »Ne zvu im suvislo, zar ne?«

Jenny je izgledala sumnji avo, a Sarah je samo ustala i žurno donijela kotli da ga pristavi na vatru. Ariel je osjetila zlovolju što Sarah ne pokazuje suosje anje za njezinu kukavnu situaciju.

»Ne u ostati ako mislite da ne bih trebala«, rekla je. Sarah je brzo odmahnula glavom i zagrlila je. Pokazala je na uske ljestve u dnu kolibe

koje su vodile na tavan, a Jenny je istoga asa rekla: »Ariel, možeš spavati na tavanu. Tamo je slamarica. Do i i vidi.« Hitro je krenula prema ljestvama. Ariel je uzela svoju torbu i krenula za njom.

Ariel je znala da dvije žene spavaju dolje u istome krevetu u kojemu sasvim sigurno nema dovoljno mjesta i za tre u osobu pa je bila spremna sklup ati se na tvrdoj drvenoj klupi, tako da joj je mali mirišljavi tavan sa svojim okruglim prozorom i slamaricom djelovao kao prava raskoš. »Savršeno, Jenny.« Odložila je torbu i prišla k prozoru. »Doduše, mislim da Sarah ne odobrava moj ostanak ovdje.«

»Naravno da odobrava«, sr ano je rekla Jenny. »Uostalom, ti nisi pobjegla od svoga muža. Samo ti treba vremena da na miru razmisliš.«

»Tako je«, složila se Ariel, promatraju i kroz prozor obla no nebo. »Samo mi treba vremena da razmislim.« No nije imala pojma kamo e je odvesti njezine misli.

* * * »Gdje je jutros Ariel?«, veselo je upitao Jack Chauncey kad se pridružio Simonu na

jednoj od dugih klupa za doru kom u Velikoj dvorani. Simon je izrezivao kost iz šunke, ostavljaju i komadi e kosti sa strane na tanjuru.

»Negdje vani, mislim.« »Onda, kakav se to misterij sino odvijao?«, upitao je Peter Lancet i otpio dug gutljaj

piva. Simon je razmazao senf po šunki. »Nikakav misterij. Samo nešto u vezi Arielinih

konja.« Njegovi su prijatelji razmijenili poglede i zatim po eli živahno razgovarati o drugim

stvarima. »Ho e li se ledi Kelburn pridružiti današnjem slavlju?«, upitao je lord Stanton. »Sumnjam. Došla je samo u kratki posjet mojoj ženi. Zapravo vas molim da me

ispri ate. Idem vidjeti kako je.« Ustao je i posegnuo za svojim štapom. Kimnuo im je glavom i otišao iz dvorane.

GIGA JANE FEATHER


168

»Nevolje?«, upitao je Stanton. ini se da je tako«, odvratio je Jack. »Nesloga u bra nom gnijezdu, pretpostavljam.«

Simon je bio itekako svjestan znatiželje svojih prijatelja, ali nije bio raspoložen da je zadovolji. Podigao je ruku da pokuca na Helenina vrata, a zatim je zastao. Ako je Ariel u blizini, trebala bi razgovarati sa svojom goš om o njezinim planovima za povratak. Otišao je u Arielinu odaju i nimalo se nije iznenadio kad ju je zatekao praznu. Pogled mu je zapeo za papir na okviru kamina.

Sa zloslutnim ga je predosje ajem uzeo i poravnao. Njegov je gnjevni povik ula i Helene u svojoj odaji. Širom je otvorila vrata i dotr ala. »Simone, što je?«

Zgužvao je papir u kuglicu i bacio je u vatru. »Dao sam joj vremena da razmisli!«, srdito je rekao. »Nastojao sam biti strpljiv, ali vjeruj mi, Helene, ona bi i Jobovo strpljenje dovela u kušnju.«

»Ariel?« »Dakako da je Ariel«, obrecnuo se. »Nitko me drugi na svijetu ne može tako rasrditi.«

Nestrpljivo je odmahnuo glavom. »Oprosti mi, Helene. Nisam smio vikati na tebe.« »U redu je«, rekla je. »Što se sada dogodilo? Ja... ovaj, nisam mogla a da ne ujem

nešto od onoga što ste sino govorili...« ula si?«, rekao je u nevjerici.

Pocrvenjela je. »Prisluškivala sam.« Rukom je prošao kroz kosu. »Bila sam zabrinuta za tebe.« »Da, siguran sam da si bila.« Skljokao se na stolicu. »Zna i, sve znaš. Ne znaš samo to

da je moja nezadovoljna žena postala bjegunica.« Oštro ju je pogledao. »Ili znaš i to?« Odmahnula je glavom. »Ne, nije mi ništa rekla o...« »Oh, zna i, vi ste dvije ve o svemu razgovarale?« »Razgovarala sam jutros s njom nakon što si otišao.« Sjela je na krevet i tjeskobno ga

promatrala. »Pretpostavljam da sam se miješala tamo gdje mi nije bilo mjesto, ali sam mislila da bih time možda mogla pomo i. Nisam mogla shvatiti kako ne može vidjeti ono što joj je pred nosom. Tako je mlada i tako naivna. Mislila sam da bih joj trebala na to ukazati.«

»I na što si joj to to no ukazala, draga moja prijateljice?« »Da bi trebala biti sretna što ima takvog muža«, rekla je. Jednostavnost njezinih rije i

jedva je naglašavala žar njezinog uvjerenja. »Rekla sam joj da bi trebala biti zahvalna na tvojoj dobroti i obzirnosti.«

Nakratko je zatvorio o i, zamišljaju i kako je Ariel reagirala na takvu propovijed. »Samo sam sve pogoršala, zar ne?« Kršila je ruke u krilu. Nije se mogla sjetiti je li

ikada vidjela Simona tako sumornog. »Vjerojatno. No imala si najbolje namjere.« Odsutno je pritisnuo dlan o bolnu nogu.

Guste su mu se obrve spojile od mrštenja. »Je li rekla još nešto?« »Samo to da želi da je prihvatiš onakvu kakva jest.« »Bože, daj mi snage!«, promrmljao je. »Ona je nemogu a djevojka.« Helene je zurila u njega, ruke su joj se nenadano umirile u krilu. »Simone, prihva aš li

je takvom kakva jest?« Kratko se nasmijao. »Da, naravno da je prihva am. Rekao sam ti da na njoj ne bih

ništa mijenjao. No to me ipak ne bi sprije ilo da joj zavrnem onim svojeglavim malim vratom.«

»Mislim da je moj posao ovdje okon an«, rekla je. »Re i u sluškinji da spakira moje stvari, a tebe molim da naložiš da mi pripreme ko iju.«

Ustala je. Ustao je i on. Privio ju je u naru je i zagrlio. »Osje am se kao budala«, rekla je i tiho šmrcnula glave prislonjene na njegovo rame. »Kao budala koja se miješala gdje joj

GIGA JANE FEATHER


169

nije bilo mjesto. No uistinu sam htjela pomo i.« »Znam. Jednog emo se dana ovoga prisjetiti i samo nasmijati.« Glas mu je bio

pomalo žalostan, pogled nesiguran. »Što eš u initi?« »U initi? Dovesti je natrag i dati joj nekoliko zakašnjelih lekcija o prihva anju«,

ljutito je odvratio. Nakon što je ispratio pokajni ku Helene u ko iju, ostao je stajati u dvorištu, udaraju i

rukavicama po dlanu i pitaju i se kako e svojim šurjacima objasniti da je njegova nevjesta nestala. Mogao bi je brzo dovesti kad bi samo znao gdje e je tražiti. Ako nije bila kod Sarah i Jenny, tada bi traženje moglo potrajati dan-dva. Morat e izmisliti neki uvjerljiv razlog zašto je nema, tako da i on i njegovi prijatelji mogu ostati u dvorcu. Ovu je apsurdnu situaciju jedva mogao opisati rije ju »škakljivo«.

»Hawkesmoore, vjerujem da ete se danas opet pridružiti slavlju.« Glas grofa od Ravenspearea pravovremeno je prekinuo njegove cini ne misli. Ranulfove su ga sive o i promatrale onom poznatom zluradoš u. »Izgledate pomalo smeteno, šurja e.«

»Otkrio sam da mi nešto nedostaje«, prijazno je rekao Simon. »Vaša sestra, Ravenspeare. Izostat e s daljnjeg slavlja.«

Ranulfov je izraz postao oprezniji. »Kako to mislite?« Nesvjesno je pogledao prema dijelu konjušnica u kojima su bili smješteni araberi.

»Još su uvijek tu, Ravenspeare«, osmjehnuvši se rekao je Simon. »Ali u ih za tjedan dana prebaciti u Hawkesmoor.«

»Ti konji pripadaju ovamo«, izjavio je Ranulf, gotovo sik i izgovorivši rije i. »Moja ih je sestra kupila novcem od ovog imanja i oni ne pripadaju njoj.« Okrenuo se na peti i ko operno otišao.

»Gospon, to nije istina.« Edgar se odjednom materijalizirao niotkuda. Zamišljeno je žvakao svoju slam icu. »Ledi Ariel je prodala nakit svoje majke koji je naslijedila i za te je nofce kupila prvog pastuha i prvu kobilu. Ostalo joj je dovoljno da nekoliko godina održava konjušnice, a sada ti konji ispla uju sami sebe.«

»Zna li to lord Ravenspeare?« Edgar je slegnuo ramenima. »Mor'o bi znat'. Ako je tol'ko siguran da su konji po

zakonu njegovi, zašto ih onda pokušava ukrast'?« »Sve sam shvatio.« Simon je kimnuo glavom i krenuo prema dvorcu. Dok je prelazio

travnatu etvorinu u unutarnjem dvorištu, vidio je kako mu trojica bra e dolaze ususret. »Nisam vas dobro uo, Hawkesmoore. Što ste ono rekli o mojoj sestri?«, upitao je

Ranulf. Stajao je izme u bra e drže i ruke na bokovima. »Što ste joj u inili?« »Ja?« Simon je bespomo no podigao ruke. »Ama baš ništa. Ona je odlu ila da e se

povu i iz svih daljnjih svadbenih doga anja. Postala su joj pomalo zamorna.« Trojica su bra e u nevjerici zurila u njega. »Gdje je ona?«, upitao je Roland s iskrom

znatiželje koja mu je oživjela ina e ravnodušne sive o i. Simon je slegnuo ramenima. Odjednom je dobio nadahnu e. Helene mu je uzrokovala

dovoljno nevolje i sada bi se mogla pokazati korisnom. »Otišla je na par dana kod moje prijateljice.«

»Kakve prijateljice?« »Ledi Kelburn. Ju er je posjetila Ariel i jutros su zajedno otišle.« »Istina je da je sino neka žena bila ovdje«, rekao je Ralph, mu i se jasno izgovoriti

rije i. »Timson mi je rekao.« »Ne može oti i usred svog svadbenog slavlja!«, viknuo je Ranulf. Simon je opet slegnuo ramenima. »Oprostite mi, Ravenspeare, ali ja sam se složio s

njom da bi bilo pametno kad bi na par dana otišla na neko mirno mjesto. Sve ove gozbe i

GIGA JANE FEATHER


170

natjecanja nisu dobri za odre eno stanje.« »Mislite da je trudna?«, upitao je Roland dok su njegova bra a još uvijek pokušavala

shvatiti Simonove rije i. »Malo je prerano da bismo bili sigurni«, mirno je odvratio Simon. »Ali ne želim

riskirati. Posjet i poziv ledi Kelburn došli su kao naru eni. Me utim«, dodao je široko se osmjehnuvši, »možemo ak i u odsutnosti nevjeste nastaviti sa slavljem. O ekujem da e se vratiti za nekoliko dana.«

Ranulf ga je trenutak šutke promatrao. Na licu mu se vidjelo kako brzo razmišlja. Potom se podrugljivo osmjehnuo. »Ah, dobro. Mislim da emo se uspjeti samo zabaviti. No proklet bio, ako kanim zadržati dvije stotine svadbenih uzvanika za stolom bez nevjeste.«

Trojica su se okrenula i vratila u Veliku dvoranu, ni ne pokušavaju i uskladiti korake sa sporijim hodom njihovog šurjaka. Dvorana je bila puna uzvanika koji su doru kovali. Ranulf je vješto sko io na glavni stol.

»Daj mi svoj rog.« Zapucketao je prstima Ralphu koji mu je namignuo i izvukao jedan od lova kih rogova koje je nosio za pojasom.

Ranulf je puhnuo i graja je u dvorani zamrla. Uzvanici su zapanjeno zurili u svoga doma ina na stolu, odjevenog u pono no modro jaha e odijelo.

»Dame i gospodo, dragi moji uzvanici«, zapo eo je Ranulf glasom slatkim poput še era. »Neizmjerno mi je žao što vam moram priop iti da se svadbeno slavlje preuranjeno prekida. Ledi Hawkesmoor je dobila iznenadni poziv.«

Tišina se produžila dok je mnoštvo pokušavalo shvatiti ono što je izre eno. Potom su zapo ela šaputanja. »Što je rekao?« »Što se dogodilo s nevjestom?« »Kamo je otišla?« »Je li bolesna?«

Simon je slušao s osje ajima gnušanja i zabavljanja. U jednu ruku nije zamjerao Ranulfu. ovjeku je vjerojatno dozlogrdilo zabavljati tu gramzivu gomilu i trošiti silne novce. No ovakvo je naglo okon anje slavlja bilo skandalozno. O tome e brujati na dvoru i sam dragi Bog zna kako e to kraljica shvatiti. Za Ranulfa je bilo neobi no da ne mari za mišljenje Njezinog Veli anstva.

»Simone, što se to, dovraga, ovdje doga a?«, upitao ga je Jack koji je stajao iza njega. »Zar odlazimo?«

»Ne«, odvratio je. »Mi ne odlazimo. Ja moram ekati svoju ženu, a ne mogu ostati u ovome zmijskom leglu, a da mi netko ne uva le a.« Otišao je šepaju i i ostavljaju i Jacka da zamišljeno trlja bradu.

GIGA JANE FEATHER


171

Dvadeset tre poglavlje »Zna i, kažeš da je moj cvjeti s tom ledi Kelburn?«, Oliver Becket se nalaktio na stol

u kr mi Izlažete sunce u Cambridgeu. Dokono je prolazio prstom po lokvici piva koja se prolila iz njegovog prepunjenog vr a kad ga je momak spustio na stol.

Ranulf je pomalo razdraženo promatrao svoga prijatelja. Trebala mu je Oliverova pozornost i pomo , a inilo se da je jednako pijan kao i Ralph. »Izgleda da e ostati kod te žene nekoliko dana.« Lice mu se smrklo. »Ako je zaista trudna, morat u nešto poduzeti. Pakla mu! Ta je prokleta svojeglava djevojka posve izmakla kontroli!«

Oliver je mudro kimnuo glavom. »Ne smije roditi Hawkesmoorovo dijete i odmagliti sa svojim mirazom.«

»Tako je. No time emo se baviti kad za to do e vrijeme. Dok je nema, kanim odvesti one arabere i jednom se zauvijek riješiti Hawkesmoora. Potom emo iznova zapo eti.«

»Ja u se umjesto tebe riješiti onog nitkova Hawkesmoora.« Oliverove su krvlju podlivene o i gnjevno gledale šaru koju je napravio od lokvice piva na stolu. »To ho eš od mene, Ranulfe?«

»Ne. Sam u se za to pobrinuti. Ho u da se ti pobrineš za konje.« Ranulf je otpio svoje vino i gadljivo se namrštio. »Ve eras pripremam zabavu i dok Hawkesmoor i njegovi prijatelji budu zauzeti, ti eš isprazniti konjušnice i odvesti cijelo krdo s Ravenspearove zemlje.«

»Oh.« Oliver je sporo trepnuo o ima. »Puno bih se radije pobrinuo za Hawkesmoora.« »Što ti je u inio?« Ranulf se znatiželjno nagnuo naprijed. Nešto se dogodilo izme u

Hawkesmoora i Olivera, nešto zbog ega je ovaj potonji morao oti i iz dvorca, ali mu Oliver još uvijek ništa nije rekao.

Oliver je pocrvenio i zagnjurio lice u svoj vr . »Recimo samo da imamo neku razmiricu.« Kad je odložio prazan vr , o i su mu bile bistrije, a rije i jasnije. »A što e biti s Ariel?«

»Oh, ne brini za moju sestru. Kad ostane bez svojih konja i svoga muža, lako u se obra unati s njom. Opet e se sjetiti gdje joj je mjesto.«

»Nisam siguran da je ikada i znala«, primijetio je Oliver neuobi ajeno pronicljivo. »Ali ako su ti njezini konji toliko vrijedni, zar ti ona ne e trebati da nastavi dalje njihov uzgoj?«

»Ona e to i raditi.« Ranulf je stisnuo usne. »Radit e to za mene. Namjeravam zadržati pastuha i kobilu za novi rasplod, a ostale prebaciti u Holandiju, kao što sam u inio sa ždrebnom kobilom. Moj e posrednik tamo na i kupce za njih.«

»Hmm.« Oliver je kimnuo. »A ti eš imati udovicu Ariel i njezin e se miraz vratiti Ravenspearu...«

»Tako je. I kunem se da moja sestra nikad ne e oti i s naše zemlje, makar je morao držati u lancima.« Ranulf je napunio ašu iz prašnjave boce koja je stajala na stolu do njegovog lakta.

»Zna i, nema više muževa?« Ranulf je odmahnuo glavom. »I što u onda ja... mislim, u vezi tvoje sestre?« »Što god želiš, prijatelju moj.« »Imam neke planove kako bih mogao srediti tu mladu ženu«, naglas je razmišljao

Oliver. U o ima mu se pojavio zlurad sjaj. »Onda imaš moj blagoslov.« Ranulf je ispružio ruku i udario svog prijatelja po

ramenu. »Olivere, možeš dobiti isklju ivo pravo na moju sestru. No najprije se moramo

GIGA JANE FEATHER


172

riješiti Hawkesmoora.« »Onda, kakva e biti ta zabava?« Ranulfove su se o i suzile. »Jedna od mojih posebnih.« »Oho-ho. Zato si u gradu?« Oliver je uspio izgledati relativno bistro. Ranulf je samo kimnuo glavom. »Smislio sam malu igru i dok je budemo igrali,

Hawkesmoor e doživjeti nezgodu. I ovaj puta«, dodao je uz okrutno mrštenje, »ne e biti nikakvog miješanja moje sestrice-zabadala.« U o ima mu se pojavio plameni gnjev dok je praznio svoju ašu.

Odmahnuo je glavom kao da se otresa tih misli i nastavio: »Ali dok mi budemo u Velikoj dvorani, ti eš, Olivere, biti veoma zaposlen u konjušni-cama. Ve eras u devet sati. Odvest eš životinje do skladišta za životinje u Huntingdonu. One su najbolje za njihov prihvat. Moji e ih ljudi ujutro odvesti odatle do brodogradilišta u Harwichu.«

Oliver je progun ao: »Jadna naknada za izbivanje s jedne od tvojih posebnih zabava, Ranulfe.«

»Nije važno. Ubrzo eš imati moju sestru pa eš to mo i nadoknaditi.« Ranulf je odgurnuo stolicu koja je zaškripila na podu posutom piljevinom. »Oko konjušnica su postavljeni uvari. Pripremi se na obra un s njima. Na svu sre u, ne eš se morati suo iti s onim prokletim psima. Otišli su zajedno s Ariel.«

Oliverov je osmijeh sli io na vu je cerenje. »Zahtijevam pravo da odem po udovicu kod te Kilburnove... da joj pružim utjehu u žalovanju.«

Ranulf se nasmijao. »Vidjet emo. Sada idem izabrati igra ke za ve erašnju zabavu.« »Siguran si da e Hawkesmoor i njegovi prijatelji sudjelovati? Tvoje igrice možda

ne e biti privla ne tom uko enom klanu puritanaca.« »Sudjelovat e«, samouvjereno je rekao Ranulf. »Igrat e, jer e misliti da e mo i

utjecati na tok doga aja. Ne e mo i ostati stajati sa strane i praviti se da ne vide moje lijepe igra ke u nevolji.«

»Ranulfe, kakav li si ti poznavalac ljudske duše.« Oliver se zakikotao i zapucketao prstima momku koji je prolazio uz njih te mu pokazao na svoj prazan vr .

ovje e, ne eš mo i odraditi svoj dio posla ako ne budeš bistre glave.« Oliver se opet zakikotao. »Ne brini se. Ja sam majstor u otrežnjavanju kad je to

potrebno.« Ranulf je znao da je to istina pa je u znak pozdrava samo podignuo ruku i krenuo

prema maloj ku i na drugom kraju Midsummer Meadowa gdje e odabrati igra ke za svoju ve erašnju posebnu zabavu.

* * *

Simon je jahao uskom stazom izme u kanala za odvodnjavanje. Koliba s krovom od trske stajala je na malom humku iznad nasipa. ak ni kad je stigao do kapije, nije nedvojbeno odlu io što e u initi. Sva anjem s Ariel ne e posti i ništa. Nije vidio koristi ni u tome da se ponaša kao špiljski ovjek. Iako mu je u sadašnjem raspoloženju veoma primamljivo izgledala pomisao da je odvu e za kosu, ime bi si samo priskrbio naziv nasilnika, a to je ve dovoljno puta uo od Ariel.

ak ni dok je silazio s konja, zavezivao ga za ogradu i krenuo stazom prema kolibi, nije znao kako e zapo eti razgovor.

Noge su ga nosile uskim puteljkom izme u urednih gredica zimskog kupusa i korjenastog povr a. Na vratima je oklijevaju i zastao. Zatim je podigao ruku i zakucao.

Vrata su se otvorila gotovo istog trenutka. Na pragu je stajala Sarah s prega om od grubog platna zavezanom oko svoga suhonjavog tijela. Ruke su joj bile zaprljane nekakvom

GIGA JANE FEATHER


173

zelenkastom bojom pa ih je obrisala o prega u i ozbiljno se zagledala u njega. »Dobro jutro.« Uobi ajeni je pozdrav govorio sam za sebe. Izraz na licu joj se nije promijenio, ali se pomaknula ustranu i šire otvorila vrata,

pozivaju i ga da u e. Osjetio je olakšanje. Znala je zbog ega je došao, a nije mu uskratila ulaz.

Ušao je u etvrtastu prostoriju. Istog je asa znao da Ariel nema ondje. »Sami ste?« Kimnula je i zatvorila vrata. Rukom mu je pokazala da se smjesti na klupu uz vatru i

otišla skinuti kotli s uzavrelom zelenom vodom s kuke nad vatrom. Simon je ispružio ruku da joj pomogne nositi težak kotli . »Je li to boja?« Nasmiješila se i odložila kotli dalje od vatre. Promatrao ju je dok je drvenim

kliještima promiješala sadržaj i podigla platno prema svjetlu. Simon je upitno pogledao na kolovrat i razboj u kutu kolibe i opet se nasmiješio. Ovo je platno u cijelosti bilo njezin rad.

Bilo je zapanjuju e kako je uspijevala komunicirati, pomislio je. Kao da je mu je puštala da joj ita misli. Sjetio se onih neobi nih trenutaka u Arielinoj odaji kad mu je dodirivala lice. I sada je u o ima imala isti onakav izraz, ispitiva ki, a opet kao da je pun znanja.

Nešto je zasjalo u kutku njegovog vidnog polja pa je okrenuo glavu prema stolu. Polako je ustao s klupe i prišao. Podigao je Arielinu narukvicu i držao je na ispruženom dlanu. Odsutno je protrljao bedro koje ga je boljelo kao sam vrag otkako je Ariel otišla i prestala ga lije iti svojim lijekovima.

»Zna i, ona je kod vas?« Sarah je kimnula i donijela bocu s police iznad ognjišta. Skinula je ep i nato ila u

ašu neku tamnu teku inu koju mu je pružila. Imala je jak miris po ljekovitom bilju. Podsjetila ga je na neke od Arielinih manje

ukusnih napitaka, ali ju je svejedno popio. Nalazio se u ku i u kojoj su živjele tri vidarice, a Sarah je vjerojatno uo ila njegovu nelagodu. Ona je uo avala mnoge stvari.

Opet je sjeo na klupu, ispružio nogu prema vatri dok je prebacivao narukvicu iz ruke u ruku i promatrao sjaj rubina koji se ugnijezdio izme u savijenih srebrnih latica te duboki zeleni odsjaj smaragdnog labuda.

»Došao sam po nju«, rekao je, još uvijek promatraju i narukvicu. »Njezino je mjesto uz mene. Od toga ne može pobje i.« Sad je podigao o i i pogledao Sarah koja je sjedila na niskom stolcu nasuprot njemu.

Njezine su ga o i promatrale, kao da su gledale u njegovu nutrinu. »Volio bih kad bi se vratila vlastitom voljom... da i ona to želi... ali...« Zastao je i opet

se zagledao u narukvicu. »Ali, željela ona to ili ne, mora se vratiti.« Sarah ga je promatrala dok je govorio i igrao se s narukvicom. Sjetila se kako se

njezino dijete znalo satima s njom igrati, tepaju i, žva i je i grizu i zubi ima fine zlatne niti. Ovaj je muškarac namršteno promatrao narukvicu dok ju je prebacivao iz ruke u ruku i polako prelazio prstima preko zaobljene zmijske glave i glatke obline biserne jabuke.

»Ho ete li mi pružiti podršku u ovome, gospo o?« Pogledao ju je odlu nim i iskrenim modrim o ima.

Ustala je sa stolice. Prišla mu je, sagnula se i obujmila mu lice svojim smežuranim rukama. Zagledala se duboko u njegove o i. udan mu je drhtaj protresao tijelo. Prstima mu je prelazila preko lica, kao što je to ve jednom u inila, nježno mu dodiruju i ožiljak i bore nastale od mnogih patnji, sitne bore od smijeha oko o iju i usta.

Mirno je sjedio, hipnotiziran njezinim dodirom, njezinim pogledom koji je sve vidio. »Jeste li vidoviti?«, upitao je šapatom. »Osje am da znate mnogo o meni.«

Sarah se nasmiješila i odmahnula glavom. Polako mu je ispustila lice, a potom ga primila za ruke, prelaze i mu preko dlanova, okre i ih i prelaze i mu preko lanaka prstiju,

GIGA JANE FEATHER


174

kao da ih na neki na in želi dobro upoznati. Upoznati ih kao da mu je ljubavnica, pomislio je i zadrhtao.

Zatim mu je pustila ruke i vratila se u svoj stolac gdje je nastavila veoma mirno sjediti i promatrati ga istim intenzitetom. No iz nje je isijavala samo toplina i snaga.

»Jesam li u pravu što se ti e Ariel?«, prekinuo je tišinu. »Uvjeren sam da je poznajete kao da ste joj majka. Jesam li u pravu što želim da se vrati?« Isprepleo je prste i pokajni ki promatrao Sarah. »Ona u sebi ima nešto divlje, a ja to ne želim uništiti. Htio bih da ima toliko povjerenja u mene da zna da joj ne bih naudio.«

Lice joj se opet uozbiljilo. Na svoje veliko razo aranje, nije mogao u njezinim o ima otkriti odgovor. Svojom mu nijemom tišinom nije ništa odavala.

»Budu i da nije ovdje, vratit u se kasnije.« Osovio se na noge. Tek sad kad je ustao, shvatio je da mu se ublažio bol u nozi i da je lakše pokre e. Ova vidarica ima mo ne lijekove.

Sarah je ostala sjediti; izmu ene su joj o i bile jasne dok ga je promatrala. Odložio je narukvicu na stol, ne skrivaju i razo aranje što mu nije odgovorila.

»Gospo o, ja ne znam protuma iti vašu tišinu.« Ona je odjednom ustala i prišla uskim ljestvama koje su vodile na tavan. Rukom mu je

pokazala da se popne. Zbunio se, ali ju je poslušao i teškom se mukom uspeo klimavim ljestvama na mali tavan. U zraku je mogao osjetiti Arielinu prisutnost. Bila je toliko snažna da mu se u inilo kao da je iza sebe ostavila svoj snažni duh. No na joj je košulja bila preba ena preko kraja slamarice na kojoj je spavala. Njezine su etke za kosu bile odložene na drvenu škrinju, a par cipela nemarno odba en u kut.

inilo mu se da mu je srce posko ilo u grudima i da mu je krv navrla u glavu kad je na jastuku ugledao koštanoga konja. Blistao je na svjetlu koje je dopiralo kroz nezasjenjeni okrugli prozor. Šepaju i je napravio dva koraka do slamarice i podigao konja.

Izvio je usne u osmijeh kad mu je krvotokom prostrujala duboka i predivna spoznaja. Bio je slijepa i glupa budala. Ne samo da nije razumio Ariel, nego nije razumio ni samoga sebe. Nježno je odložio konja natrag na jastuk.

Polako se spustio niz ljestve. Sarah ga je ekala nepomi no stoje i kraj stola. Nasmiješila mu se. »Vi ste znali ono što ja nisam ni pomislio«, rekao je u udu. »Nikad nisam mislio da

bih mogao voljeti drugu ženu osim Helene... a kamoli jednu Ravenspearicu. A pretpostavljam da ni Ariel nije palo na pamet da bi mogla voljeti unato razumu i svemu što se dogodilo u prošlosti naših obitelji.«

Sarah mu se i dalje smiješila. Prišla mu je, primila ga za ruke i poljubila u obraz. On je utisnuo svoje usne na njezin mekani obraz nalik na pergament i udahnuo njezin miris koji ga je ispunio neizmjernom utjehom.

»Vratit u se kasnije, gospo o.« Nakon što su se vrata zatvorila za njim, Sarah je podigla narukvicu. Ovo je bila jedina

stvar koju je stigla dati svome djetetu kad ga je poslala k njegovom stricu. Drže i joj noževe uperene u trbuh, gospodari Ravenspeara su joj ipak dopustili da se pobrine za svoga sina prije nego što su je odveli. Sjetila se koliko im je tada bila zahvalna na tom obziru, zahvalna kao što to može biti žrtva kojoj je mu itelj dopustio nešto emu se nije nadala. Sredila je da se dijete odvede Geoffreyju i priložila narukvicu... kao kukavnu isplatu... u znak zahvalnosti... zato što ga je zamolila da se pobrine za Owenovog sina.

A narukvica je nekako iz Geoffreyjevih ruku dospjela u ruke Ravenspeara, nekim od mra nih putova zakrvljenosti i strasti koje su povezivale dvije obitelji.

Sarah bi prije mnogo godina gorko plakala kad bi se sjetila uspomena koje su je sada preplavile, no njezine su suze davno usahle. Presušio im je zdenac onda kad je shvatila koliko su besmislene u suo avanju sa stvarnoš u - sa slijepom k eri za koju se trebala brinuti i

GIGA JANE FEATHER


175

životom koji je morala nastaviti živjeti da bi im objema bilo dobro. U novom je životu postavila samo jedan uvjet: do njezinog sina nikad ne smije doprijeti nasilje koje je izvršeno nad njegovom majkom. On nikad ne smije saznati da je njegova majka ova slomljena i straho-vito uništena žena. Stoga je njegova majka morala potpuno nestati, nestati tako da je ni Geoffrey ne može nikad prona i. I uspjela je.

Glasovi izvana prekinuli su je u razmišljanju. Bila je sagnuta nad loncem juhe koji je klju ao na tronošcu kad je Ariel energi no ušla kroz vrata. Jenny je polako ušla za njom.

»Sarah, Edgar kaže da su svi uzvanici otišli svojim ku ama. O ito im je Ranulf rekao da je slavlje završilo i da se pakiraju! Nije li to nevjerojatno ak i za moga brata?« Objesila je plašt na kuku kraj vrata i po ela vaditi zdjelice za juhu.

»No tvoj muž i njegovi prijatelji su još uvijek ondje«, dodala je Jenny. »Da.« Ariel je stavila soljenku na stol. »Tako kaže Edgar. Simon mu je rekao da

prekosutra bude spreman preseliti konje u Hawkesmoor.« Sjela je na stolac i nalaktila se na stol. A ubrzo nakon toga e i grof Hawkesmoor biti spreman za odlazak.

Uzela je narukvicu sa stola i zakop ala je oko zglavka, pitaju i se kako to da ju je jutros zaboravila staviti. A opet, osje ala se tako bijedno i bila je toliko rastresena da je pravo udo što nije zaboravila i svoju glavu.

im bude spreman za odlazak iz Ravenspearea, Simon e vjerojatno do i po nju i, htjela - ne htjela, odvesti je u Hawkesmoor. Ozloje eni muž koji se suo ava sa svojom jogunastom ženom.

Nakon što se izvrše sve pripreme za preseljenje konja u Hawkesmoor, vjerojatno e to i u initi. To ne e biti jednostavno preseljenje, zna i da e mu trebati dan do dva da sve obavi. Pretpostavljala je da bi trebala biti zahvalna što je bio voljan dopustiti joj da zadrži svoje konje - da unov i svoju razbibrigu pred njegovim nosom. No nije mu bila zahvalna. Saznala je ono što ju je zanimalo i sada je znala da žudi za nedostižnim.

Osjetila je da je Sarah promatra pa je pocrvenjela, znaju i da joj starija žena može pro itati misli.

Nije se više mogla nastaviti skrivati u njezinoj kolibi. To je bilo kukavi ki i uzaludno. A nije mogla dopustiti ni da on do e i odvu e je. »Najbolje bi bilo da se vratim u dvorac«, tmurno je rekla. »Ništa se ne e promijeniti. Ne znam zbog ega sam mislila da ho e. Više nemam nikakvog izbora.«

Sarah se nasmiješila, više sebi nego Ariel, i napunila zdjelice je menom juhom.

* * * Trojica su gospodara Ravenspeara bili okupljeni u Velikoj dvorani kad se Simon

vratio u dvorac. »Ah, Hawkesmoore, upravo na vrijeme. Ve eras imamo malu zabavu. Vjerujem da

ete nam se pridružiti s vašim prijateljima.« Ranulf je posegnuo za bocom i napunio kristalnu ašu vinom te je pružio Simonu. »Iskušajte ovo. Cijenio bih vaše mišljenje.«

Simon je otpio gutljaj i kimnuo. »Dobra rioja.« Sjeo je na dugu klupu. »Danas je ovdje veoma mirno.«

»Nažalost«, rekao je Roland. »Moram re i da mi nedostaju slavlja. No Ranulf je ve eras za sve nas pripremio malu zabavu. Do i ete, zar ne?« Upitno je podigao obrve.

»Bit e to jako dobra zabava«, blebetao je Ralph. »Uživat ete u njoj, Hawkesmoore, obe avam vam.«

Simon je zamišljeno pijuckao svoje vino. Ako su opet smislili neki od svojih smrtonosnih trikova, najbolje bi bilo da bude veoma oprezan. A naju inkovitiji na in da to

ini, bit e da se pravi kao da nije. Kad se uljuljaju u lažan osje aj sigurnosti, mogli bi oti i

GIGA JANE FEATHER


176

predaleko ili preuranjeno aktivirati klopku. Naravno da je mogao odbiti da sudjeluje u njihovim prljavim malim igrama, ali je sada

bio spreman izravno se suprotstaviti svojim šurjacima. Dojadilo mu je da im stalno okre e i drugi obraz.

Ljubazno je kimnuo glavom. »Uvjeren sam da e to biti veoma zabavna ve er, gospodo.«

Ralph se nacerio u svoju ašu. »Oh, da, jako zabavna.« »Koliko dugo namjeravate ostati?«, upitao ga je Roland. »Naravno, ne mislim time da

ste predugo ovdje ni ništa sli no... ve se Ranulf i ja spremamo ubrzo oti i u London. Zima na selu zna vraški dojaditi, slažete li se?«

»Oti i u s vaše zemlje za dan-dva«, neusiljeno je odvratio. »O ekujem da e se Ariel uskoro vratiti od ledi Kelburn.«

»Ah.« Roland je kimnuo i otpio vino. »Dakle tako.« Pogledao je prema vratima kad je topot izama i zveckanje ostruga nagovijestilo povratak Simonovih prijatelja iz lova sa sokolima. »Gospodo, moja bra a i ja smo za vas isplanirali slavlje. Malu zabavu u pravom ravenspearovskom stilu.«

Jack je bacio bi i rukavice na stol. »Zvu i zanimljivo.« Upitno je pogledao Simona koji je slegnuo ramenima i gurnuo mu bocu vina.

»Probaj ovo. Izvrsna rioja. Podrum naših doma ina se ne može ni sa ime usporediti.« Simon se ponašao kao da je u ugodnom društvu prijatelja, pomislio je Jack, zapanjen

što je grof tako neusiljen u društvu svojih šurjaka. Simon je poprimio njihovo nehajno, gotovo nemarno ponašanje, izvalivši se na stol i drže i ašu u ruci dok su mu kapci bili otežali kao da je ve dobrano pijan.

No ono što je moglo zavarati Ravenspeare, nije moglo i njegove prijatelje. Shvatili su Simonov mig, iako nisu znali razlog pa su se i oni neusiljeno posjeli za stol.

Pola sata kasnije stigle su djevojke. Njih etrnaest, sama krema postave gazdarice Hibbert. Ranulf ih je pomno odabrao. Htio je da budu mlade, svježe i još neobilježene svojom profesijom. Me u njima su bile i dvije djevice. Blijede i uplašene djevojke koje su zbog napirlitane odje e izgledale kao djevoj ice koje su obukle maj ine haljine.

»Pri ite, pri ite, moje ljepotice.« Ranulf je ustao od stola i pljesnuo rukama. »Do ite i popijte nešto... pojedite nešto... Vidite što imamo za vas. Delikatese o kojima nikad niste ni sanjale, usudio bih se re i.«

Sluge su natovarile stol pladnjevima oštriga, dimljene jegulje, pastrve i paštetama od teletine sa zlatnom koricom, no pogledi mla ih djevojaka su istovremeno zapeli za košaru slatkiša, rajnske kreme, kola a od marcipana i zdjela s mlije nom kremom.

»Do i i sjedni kraj mene.« Simon je uhvatio ruku jedne od najmla ih i najnježnijih djevojaka. Pomaknuo se na klupi da joj napravi mjesta i odabrao ostrigu u sivoj kamenoj ljušturi. Prinio ju je njezinim ustima i dijete je poslušno otvorilo usta te uz gadljivi drhtaj progutalo tu ljigavu stvar. Opet je zadrhtala kad ju je golemi i zastrašuju e ružni muškarac zagrlio i privukao bliže k sebi.

Slijede i Simonov postupak, Jack je preuzeo brigu za drugo dijete, povukavši je na svoje krilo i nude i joj slastice. Ostali su prijatelji jednako pomno odabirali djevojke, tako da su Ravenspearima ostale samo one najodvažnije i najdrskije.

Vino se nalijevalo, glazba je svirala na galeriji, sluge su nestale u kuhinji. Iz dugog su iskustva znali da je bolje da se što rje e pojavljuju kad bi se gospodari Ravenspeara zabavljali ovako kao što su to ve eras kanili.

»Nikad ne bi' pomislio da bi to u inilo njegovo gospodstvo Hawkesmoor«, izjavio je Timson sjede i za kuhinjskim stolom i jedu i tele u goljenicu koju je pred njega stavila Maisie.

GIGA JANE FEATHER


177

»Voljela bi' znat' što je s ledi Ariel.« Getrude se spustila na klupu nasuprot njemu. »Probajte malo ovog variva od zmijuljice, gospodine Timson.« Na tanjur mu je stavljala prili nu koli inu.

»Ledi Ariel je kod gazdarice Sarah i gospo ice Jenny«, rekao je Timson, pro istivši grlo i odmaknuvši njezinu punu žlicu. »Hvala vam, gazdarice Gertrude, ovo e mi biti dovoljno.«

»Da, ali zašto? To se ja stalno pitam.« Gertrude je nimalo damski otpila iz vr a piva koji joj je stajao do lakta na stolu. »Jutros je iznenada banula da vidi je 1' sve u redu, kao što to uvijek ini. Što se to doga a?«

»Ledi Ariel ima svoje razloge«, rekao je Timson. »Oduvijek ih je imala, sve otkako je bila dijete.«

»Sto onda njegovo gospodstvo radi s onim sirotama tamo u dvorani?«, mra no je upitala Gertrude.

Timson je slegnuo ramenima. »Ja to ne znam, gazdarice Gertrude. No sad u se usudit' i oti ' tamo da saznam.«

GIGA JANE FEATHER


178

Dvadeset etvrto poglavlje »Ariel, zar sada ideš u dvorac?«, Jenny je podigla pogled s arape koju je krpila i

okrenula svoje velike plave o i prema Ariel koja je pomalo neodlu no stajala kraj stola drže i izme u rukama.

Još uvijek neodlu na da li da obuje ili odloži izme, Ariel joj je odvratila: »Otkud znaš da sam pomislila iza i, Jenny?«

»Ranije si to spomenula, a cijelu se ve er ne možeš smiriti.« Ariel je sjela i po ela zavezivati izme. »Da, vra am se u dvorac.« »Da vidiš svoga muža?« Ovo je bilo retori ko pitanje. Sarah je nastavila ljuštiti sjeme sa snopova srebrenke, otkrivaju i ispod suhog liš a

srebrni sjaj njihovih okruglih mahuna. Jenny je rekla umjesto nje: »Mislim da je tako najbolje.«

»Da, sigurna sam da jest«, pomalo suho je odvratila Ariel. Uzela je svoj plašt. »Biste li ovdje zadržale pse? Imam osje aj da e mi smetati.«

Sarah je odmah ustala i stavila im ruke na vrat. Psi su žalosno gledali u Ariel koja je prišla k vratima i rekla: »Nemojte me ekati.« »Moramo li se zabrinuti ako se uop e ne vratiš?«, upitala je Jenny s neuobi ajenim

vragolastim izrazom. Ariel je oblilo rumenilo, iako nije znala zbog ega. Usrdno je pogledala Sarah koja je

bila veoma zaokupljena psima. »Samo me nemojte ekati«, ponovila je i otišla. No je bila svježa, nebo puno zvijezda. Rijeka je nabujala; miris blata, trske i trulih

algi prožimao je zrak. Nije imala pojma što e re i Simonu. Unato gnjevu, osje ala je prkosnu odvažnost i tjeskobu. Nijedan od tih osje aja nisu joj bili nimalo korisni.

Otkinula je prut lovora s grma i žestoko udarala po isprepletenoj živici uz koju je prolazila. Ukratko, ona je pognula glavu pod jaram svoga braka jer nije imala drugog izbora. Ne bez svojih konja. Nije se mogla vje no skrivati i prihva ati Sarahino milosr e. Ona je bila udana žena bez vlastitih financijskih sredstava, samo pokretna imovina svoga muža. Svaki bi sud u zemlji odobrio pravo muža da odvede svoju ženu u njihov zajedni ki dom.

Kako li bi se smijala njezina bra a. A uvijek se najsla e smijao onaj tko se posljednji smijao. Smijala im se kad im je pokvarila planove s Hawkesmoorom, a sada ju je dotuklo vlastito oružje.

Tri milje do dvorca prešla je kao da su tri metra dok se utapala u ovim ogor enim mislima. Nije krenula kroz kuhinju, ve je brzo prešla pusto stajsko dvorište, zamijetivši upaljene svjetiljke stražara u odjeljku s araberima te kroz unutarnje dvorište ušla u Veliku dvoranu ija su velika, željezom okovana vrata bila širom otvorena u ledenoj no i.

ula je piskutavo skvi anje, salve smijeha, zvukove prevrtanja poku stva. Ništa neuobi ajeno.

Potr ala je uza stube i potom se uko ila na otvorenim vratima, promatraju i prizor koji se odvijao pred njom. O ima je prešla preko niza djevojaka koje su stajale nasuprot muškarcima s uzdignutim pištoljima. Bila joj je poznata ta igra njezine bra e. Tijekom godina mnogo se puta igrala u razli itim ina icama. S osje ajem mu nine zurila je u Simona, ne mogavši vjerovati onomu što vidi - da i on sudjeluje u igri - da nije samo dio njezine poreme-ene i bujne mašte.

Tada joj je, u svom njezinom gnjevu, polako postalo jasno što se zbiva, kad je ugledala kako se Ranulfov pištolj pomi e tek za djeli centimetra, tako da više nije ciljao izravno u glavu užasnute djevojke koja je stajala uza zid, ve prema muškarcu koji je stajao kraj njega.

GIGA JANE FEATHER


179

* * *

Pola sata ranije, Ranulf je obznanio svoje iznena enje Simonu i njegovim prijateljima. »Natjecanje, gospodo. Budu i da ste svi, kako se ini, odabrali svoje ždrebice, sad se

morate izboriti za njih.« Simon je osjetio kako se djevojka stisnula uz njega. Njezin je strah od golemog i

ružnog muškarca koji ju je prisvojio nestao ve u prvih pola sata, kad ju nije niti pokušao dirati na razuzdan na in, kako su je i podu ili da treba o ekivati. Iz njegovog je zaštitni kog okrilja promatrala druge muškarce i na svoje zaprepaštenje vidjela da se i prema drugim dje-vojkama odnose s istim poštovanjem kao i prema njoj. Prema svima, osim prema tri nesretnice koje su pale u ruke gospodara Ravenspearea.

»To, to, natjecanje!« Ralph je ispružio ruku i zavitlao kristalnu ašu na pod. Sko io je na noge, ne mare i za djevojku koja mu je sjedila na krilu. Ona se pridružila aši na podu kad ju je nemilosrdno odgurnuo.

»Hawkesmoore, igrat emo se Wilhelma Telia. Pogodite jabuku i djevojka je vaša. Promašite, i sami ete oti i u krevet. Rolande, gdje su jabuke?«

»U zdjeli s vo em, tamo gdje bi i trebale biti«, otegnuto je rekao Roland, gledaju i svoga mla eg brata s uobi ajenim prezirom. Ogolio je grudi djevojke koja mu je sjedila na koljenima i prstima joj zavrtao bradavice. Njezin je glasni uzdah bio jedini znak da njegovo milovanje nije nimalo nježno.

»Uvjeren sam da ete sudjelovati u natjecanju, gospodo«, nastavio je Roland s jednakim otezanjem. »Svaka djevojka koja ne bude sudjelovala, vratit e se gladna gazdarici Hibbert. Nimalo ugodna sudbina.«

»Ja u ih sve isplatiti«, ljutito je rekao Peter Stanton. Ranulf je kratko zaštektao. »Uvjeravam vas, Stantone, da gazdarica Hibbert zna što joj

ide u prilog i ako joj kažem nešto loše o bilo kojoj od ovih djevojaka, ta e se kurva na i na obali u Harwichu i prositi za kruh nakon veoma neugodne seanse s nadglednikom Hibbertove. A one to jako dobro znaju, nije li tako, drage moje?«, nacerio se djevojkama koje su se odmaknule od svojih zaštitnika ija je zaštita odjednom postala veoma opasna, unato tomu što su se zgr ile od straha.

»Kurve, do ite ovamo.« Ralph se ustr ao po dvorani za djevojkama i po eo ih grubo gurati prema zidu. O i su mu lu ki sjajile na licu podbuhlom od pi a. »Tako, sad stojte potpuno mirno ako vam je drag život.« Nacerio se i posegnuo za zdjelom vo a na stolu. Nose i je u naru ju, hodao je uz djevojke i svakoj na razbarušenu glavu pomno stavio zelenu jabuku.

»Što on to, do vraga, radi?«, šapnuo je Jack Simonu. Nije vjerovao svojim o ima. ini se da emo se svi igrati Wilhelma Telia«, cini no je rekao Simon, pokazuju i

mu na pištolje koje je Ralph ve bio postavio na stol. »Ovako naši doma ini zamišljaju dražesnu zabavu.«

»Ja ne u sudjelovati u toj prljavoj nastranosti«, izjavio je Peter. I ostali su se složili. »Razmislite trenutak«, tiho je rekao Simon, ne ispuštaju i iz vida

bra u i njihove žrtve. »Osvojite djevojku i pošaljite je ku i. Izgubite je i ona e pasti u nemilost svoje gazdarice i postati žrtva naših doma ina. A ako im se otvoreno suprotstavimo, djevojke e ionako ispaštati.« Posegnuo je za jednim od pištolja na stolu i zamišljeno ga odvagivao u ruci. Potom je pogledao red djevojaka. Dijete koje je dosad štitio zurilo je njega

iju razroga enih od straha i molbe. Ohrabruju e joj se nasmiješio dok je pregledavao cijev pištolja te promrmljao:

»Sumnjate li u svoju vještinu, gospodo?«

GIGA JANE FEATHER


180

»Ah, zna i, Hawkesmoor ipak nije tako jadan sportaš«, izjavio je Ranulf, prišavši Simonu i glade i dugu cijev svog pištolja. »Do ite, gospodo, zauzmite svoja mjesta.«

»A ako ste toliko gadljivi da uživate u ovakvoj igri, pretvarajte se da ga ate kokosove orahe na sajmu!«, zakikotao se Ralph i uzeo svoj pištolj.

»Za Boga miloga, ovje e, ruka vam se trese kao list!«, s gnušanjem je uzviknuo Jack. »Ravenspeare! Ako dopustite toj pijanduri da ga a, hicem u mu izbiti pištolj iz ruke.«

»Dobro, Ralphe, makni se. Ovo nije igra za pijane budale!« Roland je bio taj koji je brzo prišao i uzeo pištolj svome bratu. Pogled mu je bio hladan, tvrd i ubojit dok je gledao u bratove pijane o i. »Pokvarit eš ovo, brate«, zasiktao je. Lice mu je bilo toliko blizu Ralphovog da mu je popljuvao obraze.

Ralph je nešto ružno opsovao i nadlanicom ruke obrisao lice. No ipak mu je u tom njegovom pijanstvu bljesnula iskra spoznaje - više slu ajnih ubojstava u dvorcu Ravenspeare moglo bi potaknuti mnoga pitanja. Pokunjeno se okrenuo, zgrabio bocu vina sa stola i prinio je ustima.

inilo se kao da su svi odahnuli od olakšanja. Potom su muškarci stali na svoja mjesta. Simonovi su prijatelji zauzeli stav; svaki je od njih mirno stajao, pogleda prikovanog za sjajne zelene jabuke u koje su ciljali. Prestrašene su djevojke, neke od njih ve dobrano pijane, teškom mukom obuzdavale cvokotanje zuba i drhtanje vratova, Simon je osjetio kako su mu se naježile dla ice na zatiljku - osje aj opasnosti bridio mu je u ušima. Je li to bilo zbog napetosti tog trenutka i djevoj inih razrogacenih o iju pred njim? Ili možda zbog ne eg drugog... Nešto nije bilo u redu... no što je i moglo biti u redu u ovome...

Naglo strujanje zraka i prodoran krik nalik na zvuk lova kog roga proparali su napetu tišinu. Ranulf je zateturao od strahovitog udarca u rame kad se Ariel svom silinom zaletjela u njega. Dok je on posrtao i pištolj mu ispadao iz ruku, Simon se našao obasut tiradom psovki i pogrda koje su mu parale uši.

»Vi... vi se usu ujete igrati te opake igre! Vi, u tom svom ozbiljnom puritanskom odijelu, vi s tom vašom prijaznoš u i uobraženoš u s kojom s visoka gledate na Ravenspeare, vi koji mi govorite da držim jezik za zubima, da se ne upuštam u igre koje ponižavaju igra e... samo se pogledajte!« Lice joj je bilo purpurno crveno od gnjeva, sive su joj o i toliko plamtjele da su ga pržile, rije i su joj zbrkano izlazile iz usta u provali pravedni kog bijesa.

»Pogledajte što radite! Vi... svi vi...« Ispruženom je rukom obuhvatila sve zapanjene Simonove prijatelje. »Niste ništa bolji od moje bra e. Zapravo ste i gori jer ste licemjerni, svaki od vas, prokletih... Ne, nemojte poricati!«, povikala je na Simona koji je zaustio da je prekine kad je polako po eo dolaziti k sebi. »Želite se natjecati za ženu u svom krevetu, mužu? Onda se možete natjecati za svoju ženu!«

U jednom je skoku zgrabila jabuku s glave Simonove kurve i izgurala djevojku s njezinog mjesta. Stala je pred njega drže i jabuku na glavi.

»Eto, Hawkesmoore. Izazivam vas.« Ranulf je podigao s poda svoj pištolj. Stajao je i zbunjeno zurio u njega. Roland je

spustio svoje oružje i pogledao sestru. U pogledu mu se vidjelo da to no zna što se dogodilo... što je Ariel vidjela i što je sprije ila. Iako je bio razo aran tokom doga aja, u o ima mu se vidjelo i zabavljanje i nešto što je sli ilo na divljenje.

»Vidi, vidi«, rekao je za sebe. »Sestrica nas je opet nasamarila.« Nastavio ju je promatrati s onim istim sjajem u o ima. A tada je shvatio da su joj pobude prili no zbrkane. Ve je postigla ono što je kanila, no ovdje se sada doga alo nešto drugo, a grof od Hawkesmoora je definitivno bio njezina meta.

»Ledi Hawkesmoor... Ariel... ne morate se uzrujavati«, zapo eo je Stanton. »Zaista ne morate, gospo. Vaš je muž samo...«

»Moji me prijatelji ne trebaju ispri avati mojoj ženi«, prekinuo ga je Simon

GIGA JANE FEATHER


181

neuobi ajeno oštrim glasom. Lijevim je dlanom obujmio cijev pištolja. »Zna i, ženo, vratili ste se.«

»Upravo na vrijeme da sprije im da se bratov pištolj ne zanese malo ulijevo«, odvratila je.

»Ah.« Kimnuo je i pogledao Ranulfa. »Zna i zato sam osjetio bockanje u ušima.« Okrenuo se k Ariel koja je stajala drže i jabuku u rukama. » ini se da ste se vratili na vrijeme.«

»Teško da bi se tako moglo re i,« ljutito je rekla, »kad sam vas zatekla usred orgije.« »Nije uvijek mudro vjerovati onome što o i vide«, savjetovao joj je. »No o tome

možemo razgovarati kasnije. Sad imamo važnijeg posla.« Koraknuo je unatrag, zaškiljio prema njoj i ravnodušno rekao: »Ariel, stojte na

miru... Tresete se... nesumnjivo od gnjeva, a ne od straha... ali ako pomaknete ak i trepavice, ne u mo i obaviti zada u.«

Pogled mu je bio miran, jasne plave o i poput leda. Ariel je polako duboko udahnula dok je stavljala jabuku na glavu. Spustila je ruke i zagledala se u njega gnjevnim o ima u kojima se nazirao i trijumf zbog postavljenog mu izazova.

Velika je dvorana posve utihnula. inilo se kao da nitko od muškaraca i žena ni ne diše. ak je i Ralph nepomi no stajao. Nešto je primitivno i iskonsko strujalo izme u muškarca s pištoljem i utihnule nepomi ne djevojke. Vidjelo im se u o ima - silna seksualna napetost koja se mogla osjetiti u zraku.

Simon se nije žurio. Na nekoj je dalekoj razini bio svjestan apsurdnosti što se upustio u tu primitivnu zabavu i nerazumno prihvatio njezin izazov, no na drugoj je razini to no znao o emu se ovdje radi. Ovdje nije bilo mjesta razumnim mislima i civiliziranom ponašanju. Ovdje se radilo o povjerenju. Divlja i neukrotiva Ariel odabrala je ovaj apsurdan izazov kao test povjerenja, iako nenamjerno, jer vjerojatno toga nije bila ni sama svjesna u svom neobi nom radovanju ovome trenutku. Eto, to se ovdje doga alo. Izazvala ga je da zasluži njezino povjerenje.

Podigao je pištolj i podupro ga podlakticom kako mu slu ajno ne bi zadrhtao prst. Udahnuo je zrak. Na trenutak se zagledao u njezine o i: velike, blistave, prkosne i ispunjene osje ajem koji ga je zapanjio kad ga je prepoznao. Bila je to potreba.

Ariel, ona koja nikad ni od koga ništa nije trebala, trebala ga je da na pravi na in obavi ovo za njih oboje.

Pogledao je jabuku. Ugledao je malu crnu peteljku na njezinom sjajnom zelenom vrhu. Nježno... posve je nježno... pritisnuo okida .

U mrtva koj je tišini tako glasno odjeknuo prasak, da su djevojke gotovo istodobno zavrištale. Trgnuli su se ak i muškarci koji su bili navikli na zvukove s bojnog polja. Samo se Ariel nije niti pomaknula. Nakon nekoliko je trenutaka podigla ruku i gotovo s enjem dodirnula svoju glavu. U inilo joj se da joj kosa pucketa od naleta metka. Na mjestu gdje je stajala jabuka još je uvijek osje ala njezinu težinu. No jabuka je raspolovljena ležala na podu. Kosa joj se ak nije ni razdijelila.

Simon je spustio pištolj i šepaju i joj prišao. vrsto ju je primio za ruke i rekao s ozbiljnoš u koja nije bila u potpunosti glumljena: »Ovo je bilo bezumno, Ariel! Ne znam kako ste me nagovorili da to u inim.«

»U inili ste to jer ste željeli«, odvratila je. »Jer ste osje ali da to morate initi.« »To nije ono što sam morao u initi s vama«, suho je rekao i palcem i kažiprstom joj

primio bradu. »Predugo sam vam dopuštao da nas oboje iscrpljujete, draga moja djevojko. I strpljenje ima svojih granica.«

»Da?«, uzviknula je. »Meni nije bilo dopušteno da imam svoje konje!« »Može li mi netko objasniti što se ovdje zbiva?«, pomalo pla ljivo je upitao Jack.

GIGA JANE FEATHER


182

»Granice i konji su nevjerojatna kombinacija.« »Ne i u planovima moje žene.« Simon je posegnuo rukom za štapom. »Do ite. Idemo

nasamo razgovarati o ovim nevjerojatnim zbivanjima.« Brzo je zataknuo njezinu ruku za svoju i krenuo prema stubištu.

»Što je to?«, odjednom je rekla Ariel, opiru i se njegovom pritisku. »Što?«, nestrpljivo je upitao. »Ono!«, rekla je, oslobodila se njegovog stiska i potr ala prema otvorenim vratima.

im je došla do njih, u dvoranu je posr i ušla krvlju poprskana osoba. »Edgare!« »Konji!« zadahtao je Edgar i skljokao se na koljena, drže i se za rame ruke koja mu je

visjela pod neobi nim kutom. Krv mu se slijevala iz rane na glavi i zasljepljivala ga. »Konji, gospon. Ljudi... ljudi u konjušnici... idite za njima... nisam ih mog'o zadržat'.«

»Ti podla svinjo, skote, štakoru jedan!«, psovala je Ranulfa koji je ve odlazio iz dvorane. Ariel se lu ki ogledala naokolo. »Ti, djevojko!«, pokazala je na jednu djevojku koja joj je izgledala pametnija od ostalih. »Oti i u kuhinju i dovedi Edgaru pomo .« Potom je brzo otišla, pletenica se zavijorila iza nje.

Rolandu i Ralphu, koji nisu ništa znali o njezinim trka im konjima i planovima svoga brata, trebalo je više vremena da krenu u potjeru za sestrom i bratom.

»Idite«, procijedio je kroz stisnute zube svojim prijateljima koji su oklijevaju i stajali dok je on šepao prema vratima. »Za Boga miloga, idite...

Pazite na Ariel. Ja u vas susti i što brže budem mogao.« Jack ga je još jednom zabrinuto pogledao, potom je kimnuo glavom i potr ao prema

zvukovima borbe koji su dopirali iz dvorišta.

* * * Simonove su usne bile izvijene u nepomi nu crtu dok je šepao prema ulazu u stajsko

dvorište, prisiljavaju i se na gotovo nemogu e brzi hod. Stigavši tamo, u nevjerici je zastao i zurio. Arielini su araberi drhte i stajali u dugom redu na drugom kraju dvorišta, okruženi skupinom Cigana. Na poplo anom se dijelu osvijetljenom nekolicinom baklji odvijala žestoka borba.

uvari konjušnica borili su se pre kama ljestava, vilama i kamenjem. Njihovi protivnici u tamnoj odje i i lica zamazanih om koristili su ista sredstva. Dok je Simon stajao i pokušavao razabrati tko je tko, Ariel je uletjela u središte tu njave.

Zaustio je da je pozove, a tada su njegovi prijatelji jurnuli naprijed i više ju nije vidio. ima je strijeljao naokolo dok je pokušavao odlu iti što bi trebao u initi. Pogled mu je pao

na visoku vitku osobu koja je stajala na ba vi s vodom. Držala je ma u ruci, glava joj je bila zaba ena, a o i se blistale na svjetlu baklje.

Oliver Becket. Becket je pijanim povicima poticao svoje ljude. Potom je preko dvorišta doviknuo:

»Ravenspeare! Pokažimo ovoj rulji kako se to radi!« Bacio se s ba ve u metež. »Tu a... tu a!«, uzbu eno je zaskvi ao Ralph i pognute glave jurnuo naprijed, mašu i

ma em na sve strane. Roland je bacio pogled na Ranulfa koji nije reagirao na Becketov poziv, ve ostao

stajati i gnjevno promatrati metež, grizu i zubima nokat. Roland je potom bacio pogled na Hawkesmoora koji je o ima iskusnog vojnika pomno i mirno promatrao prizor.

Dvije su borbene linije krenule jedna na drugu. Tada je na slamnatom krovu štaglja buknuo plamen. Nanjušivši dim, konji su zanjištali od straha. Ariel se nekako uspjela iskobeljati iz meteža.

GIGA JANE FEATHER


183

Potr ala je prema konjima. »U inite nešto korisno, vi kradljivi tupoglavci! Odvedite ih dalje od dima, u zavjetrinu, da ne nastane stampedo!« Udarala je rukama i nogama, vukla i grabila odrpane i prljave momke od kojih su neki ipak po eli voditi uznemirene životinje dalje od izravnog nadiranja dima, dok su drugi potr ali prema plamenu i po eli puniti kante vodom iz crpke.

Simonovi su se prijatelji povukli iz borbe kad se Ariel izvukla iz meteža pa su sada stajali jednako kao i on i procjenjivali što bi se moglo u initi.

Becketovi su ljudi svi odreda bili teški kavgadžije koji se nisu pridržavali nikakvih pravila borbe. Ve ina je njih bila iz ciganskih logora. Ravenspearovi ljudi, oni koje su Simon i Edgar unajmili da uvaju konje, nisu bili ro eni borci, ve konjušari, težaci i ratari. Simonu je bilo jasno da e oni u borbi izvu i deblji kraj.

Vatra se sada ve posve rasplamsala u štaglju, plameni su jezici sukljali visoko u nebo posuto zvijezdama. Simon je oslušnuo i za uo prigušenu graju s druge strane polja. Bili su to povišeni glasovi koji su sve više rasli u tutnjavu sli nu onoj prije praska groma. A tada je jasno razabrao zvuk

- pani an povik mnoštva: »Požar!« U dvorište su nahrupili muškarci i žene nose i kante s vodom, mlatilice za žito, vile...

U jednome je trenutku jedan od Ravenspearovih ljudi strahovito kriknuo i pao na tlo s nožem zabijenim u ruku. Na taj je prizor opet nastao metež u mnoštvu koje je pristiglo izdaleka da gasi požar, dok su pokušavali spasiti sinove i muževe iz svojih sela.

»Oh, Bože, morate to zaustaviti!« Raskuštrane kose i lica umrljanog om, Ariel se odjednom pojavila kraj Simona. »Poubijat e se me usobno. Svi do jednoga. Ovo je ciganska borba.«

Mještani su prezirali Cigane i zazirali od njih. Stalno su izbijale tu njave izme u dva logora, a za po etak velikih sukoba bila je dovoljna samo iskra - ozlje ivanje jednoga bilo je sve što je drugima trebalo.

»Ravenspeare! Opozovite svoje ljude!«, povikao je Simon da nadja a graju. »Za Boga miloga, ovje e, ovo nikome ne koristi.«

Ranulfove su o i zasjale. »Opozovite vi svoje, Hawkesmoore. Nosite se odavde i povedite sa sobom moju prokletu sestru pa u opozvati svoje ljude.«

Ariel je pojurila naprijed, ali ju je Simon grubo odgurnuo natrag i vrsto primio za ruku. »Ti, ti prokleti ubojico!«, zasiktala je na svoga brata. Rije i su bile uzaludne, ali joj je Simon samo njih dopustio. »Uop e te nije briga ni da svi ljudi ovdje izginu.«

»Zašto bi me bilo?«, nasmijao se. »Predaj svoje konje, sestro, i poštedjet u živote tvojih dragocjenih seljana.«

»Jack, primi moju ženu.« Simon je ispustio Ariel i gurnuo je u Jackove ruke. Ona je bila previše zapanjena da bi se usprotivila.

Simon je izvukao svoj ma . Koraknuo je prema Ranulfu. »Zna i, morat e biti onako kako je oduvijek i bilo, Ravenspeare.« U glasu mu se nije naslutio ni tra ak osje aja, o i su mu bile hladne i ravnodušne. »Riješit emo ovo u krvi, kao što se to uvijek rješavalo izme u naših dviju obitelji.«

Ranulf je centimetar po centimetar izvla io svoj ma iz korica, ne skidaju i prezirne sive o i sa svoga šurjaka. »Mislite da ne mogu nadvladati jednog bogalja, Hawkesmoore?«

»Da, upravo to mislim.« Simon je koraknuo unatrag i zamahom ma a raš istio mjesto oko njih dvojice. »Najprije recite svom ne asnom ortaku da opozove ljude.«

Ranulf ova su se usta trgnula na taj preziran naziv. No u o ima mu se vidjela prevelika pohlepa da bi reagirao na Hawkesmoorovo teško vrije anje svoga prijatelja.

Okrenuo je glavu preko ramena i povikao da nadja a buku: »Olivere, opozovi ljude. Ovo u riješiti na bolji na in.«

GIGA JANE FEATHER


184

Oliver je izronio iz meteža i zapanjeno ga pogledao. No predugo je plesao onako kako je Ranulf svirao da bi sada, usred ovog izvanrednog kaosa koji je sam stvorio, dovodio u pitanje njegovu melodiju. Uputio se natrag u metež, mašu i ma em, psuju i i mlate i po mnoštvu.

»Jack, smiri to«, tiho je rekao Simon dok je stajao i ekao. Prijatelji su mu krenuli u mnoštvo, koriste i svoje ma eve tihom i ravnodušnom u inkovitoš u, kao što su to inili kad su smirivali pobunu. Muškarci su uzmicali krvare i i stenju i, divljaštvo im je nestajalo iz

iju kad su shvatili koliko su bili zagrezli u krvavo ludilo. Ariel je mirno stajala, srce joj je tuklo u grlu. Vlažna slama na krovu štaglja sada je

samo tinjala. Baklje su bacale nametljivo svjetlo na stajsko dvorište kad su dvojica muškaraca iskora ila na raš i-š eno mjesto za dvoboj. Sa svih su ih strana o i pozorno promatrale.

Kako e Simon parirati Ranulfu u borbi? Ranulf je imao dvije zdrave noge. Bio je brz. Nisu mu smetali nikakvi bolovi.

Zašto se Simonovi prijatelji nimalo nisu bojali? Nije mogla ništa pro itati na njihovim licima dok su se dogovarali sa Simonom i kretali prema mjestu dvoboja.

Tada je Jack primio Simonovu ruku, rukovao se s njime i odstupio. Ostali su mu se pridružili i stali pokraj Ariel. Ona je pogledala Jacka, ne mogavši suzbiti strah, a on joj je uzvratio zagonetnim osmijehom i primio je za ruku.

Ranulf je preko ramena pogledao svoja dva brata koja su stajala iza njega. Nacerio im se. »Posljednja igra na turniru, bra o moja. Uvjeren sam da je ovo prikladan kraj našeg svadbenog slavlja.«

Ralph se zasmijuljio, Roland je samo upitno podigao obrve. Simon je u znak pozdrava podigao svoj ma . Ranulf mu je uzvratio na jednak na in.

* * *

Dvije su žene bez daha hitale neravnom stazom. Zvukovi meteža, miris dima i

zveckanje oružja sve su se jasnije uli, zaglušuju i Jennyne rije i. Majka je držala ruku na njezinom ramenu i vodila je; hodale su previše brzo da bi se slijepa mlada žena mogla sama snalaziti. Ispred njih su lajali psi i svako se toliko okretali, kao da ih pozivaju da požure.

Sarah je prva bila ula buku. Prigušivali su je zidovi kolibe pa je na trenutak pomislila da joj se privida, ali su tada psi otr ali do vrata i zastali tamo na uljenih ušiju i napetih snažnih i skladnih tijela.

A tada se Romul bacio na vrata i po eo uznemireno i bolno zavijati. Rem je slijedio njegov primjer.

»Što je? Što im je?« Jenny im je pritr ala i pokušala ih smiriti, ali su oni nastavljali udarati po vratima i sablasno zavijati.

Sarah je skinula svoj plašt s kuke. Zbunjena je Jenny u inila isto. im je otvorila vrata, psi su izletjeli poput sivih topovskih kugli. Žene su pohitale za njima, a oni su se svako toliko vra ali, kružili oko njih i tjerali ih prema mjestu odakle je dopirala buka i izvijao se dim.

»Majko, je li to Ariel?« Jennyn je glas bio tek šapat. Sarah ju je samo vrš e primila za ruku i ponukala je da brže krene naprijed.

Stigle su do konjušnica u trenutku kad se po eo stišavati sveop i metež. Jenny je treptala kao da e time razbistriti svoje slijepe o i. Stajala je i vrsto držala maj inu ruku. Svuda oko sebe mogla je osjetiti natiskivanje tijela. Mogla je namirisati isparavanje krvi, ljudski smrad i zadah straha. No nije ula rije i koje bi joj pomogle da stekne sliku o onome što se doga alo oko nje. Majka joj je vrš e zgrabila ruku, a Jenny se držala za nju kao za jedini vrsti oslonac u zastrašuju em metežu koji za nju nije imao oblika.

GIGA JANE FEATHER


185

Sarah je stupila malo naprijed. Na svjetlu baklji ugledala je dvojicu muškaraca s isukanim ma evima kako stoje jedan nasuprot drugome. Vidjela je krug znatiželjnih, neobuzdanih i pakosnih lica koja su ih okruživala, promatraju i smrtonosni spektakl. Vidjela je Ariel. Psi su sada bili uz nju, iako se inilo da ona toga nije svjesna. Sarah se u inilo kao da je Ariel u transu - lice joj je bilo posve blijedo, usne plave.

Ma evi su zveknuli, a Ariel je posko ila kao da nije o ekivala taj zvuk. Mu nina joj se penjala u grlo, žu joj je ispunila usta. Pomislila je da ne e mo i ostati na nogama. A tada je vidjela što se doga alo.

Simon se nije micao. Na poplo anom je tlu stajao nepomi no kao vrsta stijena, uzvra aju i na Ranulfove napade tek snagom gornjeg dijela tijela. A tada je vidjela da se ipak mi e, no to su bili mali pomaci, tek trzaji njegovog torza kojima je izbjegavao Ranulfovu zmijsku oštricu. Svaki je put do ekao protivnikovu oštricu i odbio napad.

Izgledalo je kao da se s Ranulfom bori Heraklo s mnogobrojnim rukama, u nevjerici je pomislila Ariel. Kamo je god njezin brat usmjerio svoju oštricu, Simonov ga je ma do ekao. Nijedan od njih nije koristio rapire od kaljenog elika, no Simonov je ma izgledao nekako deblji, oštriji i širi, a opet kao da se pomicao sam od sebe.

Ranulf je napravio fintu, nasrnuo je ispod Simonove ruke, pokušavaju i ga izbaciti iz ravnoteže i nadaju i se da bi mogao nekako do i iza njega i prisiliti ga da se okrene. Simon je uzmaknuo ustranu. Više je to bio skok nego korak i jedan je trenutak uspio održati ravnotežu oslanjaju i se na jastu stopala. Potom je njegov veliki konjani ki ma zamahnuo gore pa dolje, zaka ivši oštricom Ranulfov ma ispod drška. Ma je uz zveket pao na tlo.

Simon se nespretno sagnuo i podigao ispali ma . Odjednom kao da je iz njega nestala sva njegova gracioznost. Ta je nemogu a pirueta koju je izveo bila sve što je ostalo u pam enju onih koji su je vidjeli. Uspravio se i Ariel je odmah vidjela da ga noga strahovito boli. Usta su mu bila stisnuta, blijede bore od nosa do usta produbile su mu se više nego obi no.

»Ravenspeare.« Pružio je držak ma a Ranulfu koji je zabezeknuto zurio. »Konji e se sada prebaciti u Hawkesmoor.«

»Ne!« Ralph je bezumnog pogleda jurnuo naprijed. »Mislite da možete pobijediti Ravenspeara, Hawkesmooru!« U ruci je držao nož.

Ariel je vrisnula. Simon se okrenuo, ali je Ralph ve jurnuo na njega, zamahnuvši rukom da mu zabode nož u vrat.

Odjednom se izme u dvojice muškaraca našlo Sarino mršavo tijelo. Ralph nije mogao zaustaviti putanju noža niti da je to htio. Sarah je pala na tlo drže i ruku na vratu iz kojeg joj je kroz prste snažno šikljala krv. Tamna se haljina napuhala oko nje.

»Sarah«, šapnula je Ariel i krenula naprijed poput mjese arke. Simon je pao na koljena pokraj pale žene, pritiš i joj ranu na vratu tkaninom haljine.

»Majko! Majko! Gdje si?« Jennyn je glas razbio mrtva ku tišinu. Prilazila je skupini ispruženih ruku, spoti i se na neravnom tlu. Ostala je bez svih svojih osjetila na ovome mjestu lošeg zadaha gdje su se ljudi tiskali oko nje.

»Sarah?« Ariel se sagnula i prislonila uho na ženina usta. »Ne«, šapnula je. »Ne. To nije mogu e.« Podigla je o i i pogledala Simona koji je još uvijek rukama pritiskao ranu na Sarinom vratu.

Ariel je primila Jenny za ruku i povukla je dolje kraj sebe. Jenny je položila ruke na tijelo svoje majke i opipala joj prsa. Nijeme su joj suze kliznule niz lice kad je prislonila svoje lice uz maj ino.

Sarah je otvorila o i. Za trenutak su se posve razbistrile. Pogledom je polako prelazila preko tri lica koja su se nadvila nad njom. Krajnjim je naporom podigla ruku i dodirnula Jennyne obraze mokre od suza. Potom je pomaknula ruku na Ariel koja je pognute glave

GIGA JANE FEATHER


186

izgovarala blagoslov. Primila joj je ruku i utisnula poljubac na dlan. Zatim je pogledala Simona. Dodirnula je i njegovo lice, jednako kao što je dodirnula

Jenny i Ariel. Poljubila je svoje prste i njima mu dodirnula usne. Njegovi su se prsti instinktivno obavili oko njezinih. Zurio je u njezino lice, a ona mu

se nasmiješila osmijehom dubokog i neizmjernog zadovoljstva, kao da je zadovoljna onime što vidi.

Sarine su misli bile jednako bistre kao i njezine o i. Sin ne smije nikad saznati za svoju majku. Njegova je majka umrla još u Ravenspearovim rukama i on to nikada ne smije saznati. Došlo je vrijeme za prestanak nasilja, prolijevanja krvi i strasti koja je plamtjela samo zato da bi uništavala.

Ruka joj se opet vratila na Ariel. Zapanjuju om ju je snagom uhvatila za zglavak. Prstima je iznenada š epala narukvicu, kao da još mora nešto obaviti i to veoma brzo.

»Što je?«, šapnula je Ariel. »Narukvica... Želiš narukvicu?« Otkop ala ju je drhtavim prstima. Sarah ju je uzela i vrsto stisnula u šaci. Narukvica je bila veza s krvavom prošloš u. Oti i e s njom u grob, jednako kao i s tajnom koju je nosila.

Sarah je opet pogledala Simona. A tada je pogledom punim ljubavi po ela polako prelaziti po licu k eri i djevojke koja joj je bila kao k i. A one su zajedno kle ale kraj jedine majke koju su obje poznavale. Ruka joj je mlitavo pala na tlo. Prstima je još uvijek vrsto stiskala narukvicu. O i su joj se zasjenile, ali joj je na usnama ostao isti osmijeh.

Ariel se nagnula nad nju i zatvorila joj o i. »Ništa nije rekla«. Šapnula je i zagrlila Jenny.

Simon se polako i nespretno osovio na noge. Gledao je dolje u mrtvu ženu, u svjetlucanje zlata me u njezinim prstima. Zašto? Zašto je htjela narukvicu? Nije se mogao pouzdati u svoje pam enje, ali je u svojoj krvi, kostima i cijelome tijelu znao da je Sarah u grob odnijela tajnu koja kao da je bila i njegova, iako je ona nije htjela s njime podijeliti.

GIGA JANE FEATHER


187

Dvadeset peto poglavlje Smrt - užasna slu ajnost i nenadanost takve smrti - nagnala je mnoštvo da se razi e i

pokunjeno stopi s mra nim sjenama. Ralph je stajao izme u dvojice Simonovih prijatelja. Pogled mu je bio zbunjen, a lice namrgo eno, kao malom dje aku kojemu nije dopušteno da se igra.

»Ravenspeare, želim optužiti vašega brata za ubojstvo«, staloženo je rekao Simon. »On je Ravenspeare! Nije neki zlo inac!«, izjavio je Ranulf. Više se nije razmetao. U

dvoboju ga je porazio Hawkesmoor, a i ovaj je idiot od njegovog mla eg brata napokon otišao predaleko.

»Hladnokrvno je ubio«, rekao je Jack Chauncey. »Pred svjedocima. Bit e izveden pred sud.«

»I visjet e«, uvjereno je rekla Ariel, podigavši pogled s mrtvog tijela. Ustala je i povukla za sobom Jenny. »Sramim se svoje krvi.«

Muškarci su podigli mrtvo tijelo s tla i unijeli ga u dvorac. Ariel je primila Jenny za ruku i krenula za njima.

»Hawkesmoore, ti bi ovo povla io po sudovima?«, upitao je Roland. Jedino je njemu od trojice bra e glas bio miran i staložen. »Skandal ne bi koristio nikome.«

Simon se naslonio na svoj ma . Želio je što prije oti i do Ariel. Odjednom je shvatio da je u prilici zadobiti doživotno poštovanje bra e Ravenspeare. »Onda? Što predlažete?«

»Progonstvo«, sažeto je rekao Roland. »Poslat emo ga u kolonije da tamo okuša sre u. Krajem tjedna jedan od naših brodova odlazi iz Harwicha za Virginiju. Pustite ga da ode.«

Ralph se htio usprotiviti, ali su se oba brata okrenula od njega pa je klonuo kao krpena lutka koja je ostala bez ispune.

»O ekujete od mene da vjerujem vašoj rije i?« Simon je u nevjerici uzdigao obrve. Ranulf je koraknuo naprijed, ali ga je zaustavila Rolandova podignuta ruka. »Budi

miran, Ranulfe. ovjek ima dovoljno razloga za sumnju kad je maloprije taj mladi neotesanac nasrnuo na njega s le a.«

»Mi emo se za to pobrinuti«, rekao je Jack. »Ako je to ono što želiš, Simone.« Simon je pogledao tlo na kojemu se još uvijek crvenjela svježa Sarina krv. Podigao je

svoj ma . »Ravenspeare, zakunite se pred svjedocima na svoj ma i nad krvlju žene koju je ubio vaš brat da se više ne e prolijevati krv izme u naših dviju obitelji. Ne moramo živjeti u prijateljstvu, ali emo živjeti u miru. Zakunite se nad svojim ma em da e djeca vaše sestre biti zalog tog mira.«

Ranulf je pogledao Rolanda. Rolandovo je kimanje bilo gotovo neprimjetno - trezven mudri pokret koji je njegov stariji brat morao prihvatiti. Smrknutog lica i o iju nalik na tamne rupe u kojima je plamtjela nevoljkost, stupio je naprijed. Podigao je svoj ma i ponavljao rije i koje je Hawkesmoor izgovarao. Svaka mu je rije uz silni napor izlazila iz usta, kao da se upa užarenim kliještima, no ak ni Ranulf, grof od Ravenspearea, ne bi pogazio zakletvu koju je dao pred tolikim svjedocima.

Simon je ostao u stajskom dvorištu. Kao da nije htio napustiti taj mali komad tla na kojemu je ona Sarah dala svoj život za njegov. Naslonio se na ma i zurio u tlo, osje aju i kako ga obuzima osje aj potpunog mira. Unato krvi i nasilju u posljednjih nekoliko sati, osje ao se pro iš eno na neki neobjašnjiv na in. Osmijeh te žene, dodir njezinih prstiju... osje aj ljubavi... sve ga je to ispunjavalo toplinom, mirom i snagom.

Pomislio je da nije umrla uzalud, da je iz njezine smrti niklo sjeme mira. Iz razmišljanja su ga trgnuli Arielini tihi koraci. Pružio joj je ruku i ona se privila u

GIGA JANE FEATHER


188

njegov zagrljaj, naslonivši suzama natopljeno lice na njegovo rame. »Zašto osje am da je Sarah htjela umrijeti... da je bila spremna umrijeti?« Rije i su joj

bile prigušene. »Ružno je tako misliti, ali si ne mogu pomo i.« Simon ju je gladio po kosi i brisao joj suze s lica. »Upravo sam razmišljao kako nije

umrla uzalud«, rekao je. »Dala je svoj život za tebe.« »Da, ali i više od toga.« Ispri ao joj je što je proizašlo iz Sarine smrti. »Možda je malo

udno vjerovati da joj je to i bila nakana.« Nasmiješio se i nagnuo joj glavu da je poljubi u usta.

»Ne, mislim da nije«, rekla je. »Nitko nije poznavao Sarah, ak ni Jenny, ali su svi znali da nikad ništa ne poduzima bez razloga ni bez pomisli kakve e biti posljedice.«

»A ti, ljubavi moja?« Jesi li sada dobro razmislila o posljedicama braka s jednim Hawkesmoo-rom?«

Pokajni ki se osmjehnula. »Još davno«, rekla je. »I ne želim svoje konje. Gotovo zastrašuje pomisao da mi nešto što mi je bilo toliko važno sada izgleda tako bezna ajno.«

- »A ako kažem da možeš imati svoje konje?«, ozbiljno ju je upitao. »I svoje konje i svoju neovisnost. Sto bi tada rekla, ljubavi?«

Pogledala ga je o ima u kojima je bljesnulo divljenje. Potom je promišljeno rekla: »Tada bih htjela svoju neovisnost zbog sebe, a ne zbog tebe.«

»Ah, naravno« Kimnuo je. »Tako mala razlika, a tako važna.« Zajedno su krenuli u dvorac. Ušli su u kuhinju gdje je Jenny sjedila kraj vatre drže i

ruke na krilu. »Jenny moraš do i s nama u Hawkesmoor«, rekla joj je Ariel, kleknuvši na kameni

pod kraj nje i primivši je za ruke. »Do i eš i živjeti s nama.« Jenny je odmahnula glavom i nasmiješila se. »Ariel, ti eš biti potrebna u

Hawkesmooru, ali i ovdje treba ostati netko tko e pomagati ljudima u ovome kraju. No imam jednu zamisao. Pala mi je na pamet dok sam maloprije bila s majkom.« Okrenula je glavu prema grofu koji je stajao iznad Ariel. »Nadam se da ete i vi pomo i, gospodine, jer je moja majka... pa, osje ala je nešto prema vama, nešto što ja ne razumijem, ali...«

»Draga Jenny, samo pitajte.« »Dakle, pomislila sam da bismo mogle obu iti i druge ljude da pomažu bolesnima...

na na in na koji je majka nau ila mene i Ariel. Možda emo morati platiti ljude ako ih odvojimo od njihovog redovitog posla, ali bi tako majka zauvijek nastavila živjeti u vještim rukama drugih.«

»Oh, da«, prodahtala je Ariel. »Savršeno, Jenny. Ja u ti pomo i. Mogu iskoristiti novac koji sam dobila za konje i možemo osnovati školu za primalje i travare.«

Simon je odsutno prošao rukom kroz kosu. Možda e negdje izme u uzgoja trka ih konja i vo enja te aja za budu e primalje i travare njegova žena na i vremena i za njega.

Pomalo napadno je pro istio grlo i Ariel ga je odmah pogledala. O i su joj plamtjele od oduševljenja. »Oh, da«, rekla je odmah shvativši. »Naravno, moram biti i supruga.«

»Zauvijek u biti vaš dužnik, madam suprugo.« Komi no joj se naklonio i ponudio joj svoju ruku. »Možda je sada prikladan trenutak?«

GIGA JANE FEATHER


189

Svakako pro itajte posljednju knjigu Jane Feather iz trilogije »Narukvica s privjescima«...

SMARAGDNI LABUD

Uvod Pariz, 24. kolovoza 1572. Zvono je zazvonilo u pono . Tihe i prazne ulice sada su bile prepune ljudi koji su se u

po etku okupljali kao da su na trenutak bili prestrašeni poduhvatom koji ih je izvukao iz njihovih ku a. Na šeširima su nosili bijele križeve, u rukama arkebuze, ma eve i noževe.

Hodali su uskim prolazima i poplo anim ulicama koje su okruživale sablasno mra nu citadelu Louvra. Tjedan dana prije citadela je blistala od svjetla. Glazba je dopirala kroz uske prozore s rešetkama, ulicama grada tiskalo se mnoštvo pijanaca slave i sklapanje braka Margarete, sestre francuskog kralja Karla, i hugenotskog kralja Henrika od Navarre. Taj je brak trebao ujediniti katolike i protestante u Francuskoj.

No u ovoj je Bartolomejskoj no i taj brak poslužio kao mamac za pokolj hugenota kojih je na tisu e stiglo u Pariz da podrže svog mladog kralja.

Zvono je nastavljalo zvoniti, a muškarci su prolazili ulicama i kucali na vrata ozna ena bijelim križem. Stanovnici su izlazili i pridruživali im se. Tako je rasla golema vojska ubojica. Veliki se val valjao i nadirao prema ku ama protestantskih vo a.

Prvi su pucnjevi, prvi zažareni crveni plamenovi i prvi prodorni krici bili znak za po injanje op eg meteža. Svjetina je izvijala glave poput Hidre, hodaju i gradom i razvaljuju i vrata ku a koja na sebi nisu imala bijele križeve, bacaju i stanovnike kroz prozore i balkone, da bi ih dolje u dvorištima i na ulicama rastrgala vrište a rulja.

Zrak je zaudarao po krvi i barutu; nebo se crve-njelo od zapaljenih ku a. Upadljive bestjelesne vatre baklji vijugale su se kroz uske ulice. Pobjedonosni povici rulje, koja je progonila polugole i okrvavljene bjegunce, sli ili su sirotim progonjenim dušama na krikove iz no ne more.

Žena je drš i i bez daha stajala na uglu uske smrdljive ulice kojom je dotr ala iz smjera rijeke. Srce joj je tako brzo udaralo, da joj je svaki udah zraka predstavljao pravu agoniju. Bose su joj noge krvarile od oštrog kamenja na molu, tanak joj je plašt na le ima bio natopljen znojem. Kosa joj je mlitavo visjela oko bijelog prestrašenog lica. Stisnula je svoju djecu uza se, po jedno u svakoj ruci, zakopavši im mala lica u svoja ramena da priguši njihov pla .

Mahnito je pogledavala niz uli icu i ugledala prvi odsjaj baklji svojih progonitelja. Žamor rulje prerastao je u uzbu ene povike kad su krenuli prema rijeci. Tjeskobno je uzdahnula i opet potr ala prema rijeci, stiš i uza se svoju djecu koja su joj sa svakim korakom postajala sve teža. Za ula je korake iza sebe; topot izama joj se sve više pri-bližavao. Polako i nesmiljeno strah je ustupao mjesto o ajnoj pomirenosti sa sudbinom. Nije mogla pobje i. Ni zbog svoje djece nije mogla tr ati brže. A mnoštvo je iza nje sve više raslo - umnožavali su ga oni koji su se progonu pridružili iz istog užitka.

S posljednjim o ajni kim uzdahom okrenula se prema svojim progoniteljima, još

GIGA JANE FEATHER


190

uvijek stiš i djecu na grudi. Jedno se od njih po elo migoljiti, pokušavaju i podi i glavu. Drugo je bilo mirno i tiho kao i uvijek. Iako su imale samo deset mjeseci, njezine su k eri blizanke bile toliko razli ite.

Zastala je teško dišu i i stjerana u škripac, kad ju je opkolila svjetina s lu kim sjajem u o ima. Svako je lice bilo puno mržnje, izvijenih usana koje su otkrivale gole zube,

iju crvenih od že i za krvlju. S ma eva i noževa kapala im je krv, ruke i odje a su im bili zamrljani njome. Prišli su joj toliko blizu da je mogla namirisati njihov znoj, njihov zadah po vinu i njihovu mržnju.

»Odreci se... odreci se...« Odjeknula je zajedni ka mantra, udaraju i po njoj poput kamenja. Rulja se natiskala oko nje i unosila joj se u lice, prezrivo joj nude i spasenje za koje je u srcu znala da ga ne e dobiti. Njih nije zanimalo obra enje, ve njezina krv.

»Odreci se... odreci se...« »Ho u«, prodahtala je i pala na koljena. »Nemojte nauditi mojoj djeci... molim vas,

odre i u se svoje vjere zbog djece. Izre i u credo.« Pogleda uprtog u nebo, da ne gleda mrska lica muškaraca koji e je ubiti, po ela je blebetati katoli ku molitvu Vjerovanje na latinskom jeziku.

Nož, ve umrljan hugenotskom krvlju, prerezao joj je vrat još dok je mucaju i izgovarala kraj molitve. Rije i je zagušio klokot kad je iza poteza nožem ostala tanka krvava crta. Crta se proširila poput razdvojenih usana. Žena je potrbuške pala na poplo ano tlo. Iznenadnu je tišinu ispunilo tihi pla djeteta.

»U Louvre... u Louvre!« Za uo se glasan povik s krovova i rulja se istoga asa okrenula, slijede i poziv poput pomahnitalih ovaca: »U Louvre... u Louvre«.

Crna je rijeka tekla polagano kao i ženina krv koja se po ela zgrušavati. Nešto se ispod nje pomaknulo. Jedno se dijete izmigoljilo ispod zagušljive topline maj inog mrtvog tijela. Neobi nom se odlu noš u to malo stvorenje postavilo na ruke i noge i poput pauka otpuzalo dalje od strašnog zadaha krvi.

* * *

Deset minuta kasnije Francis je našao svoju ženu. Došao je iz uske uli ice. Lice mu je

bilo bijelo na svjetlu mjese ine. »Elena!«, šapnuo je, pavši na koljena pokraj njezinog tijela. Podigao ju je i privio uz svoje grudi. Ispustio je bolni krik koji je proparao muklu tišinu kad je na tlu ugledao dijete koje ga je promatralo gotovo praznim o ima. Sitna ustašca nalik na ružin pupoljak bila su joj naškubljena u kolebljivom pla u, lice zamrljano maj inom krvlju.

»Dragi Isuse, smiluj se«, promrmljao je. Jednom je rukom podigao dijete u naru je, još uvijek drže i ženino tijelo privijeno na grudi. Pogledao je naokolo o ima mahnitim od žalosti. Gdje je njegova druga k i? Gdje je? Je li je razularena svjetina nabola na svoje noževe, kao što su to no as inili maloj djeci po cijelome gradu? No ako je tako, gdje je onda njezino tijelo? Jesu li je uzeli sa sobom?

Za uo je korake iza sebe pa je naglo okrenuo glavu, još uvijek drže i u naru ju svoje dijete i mrtvu ženu. Iz uli ice su mu pritr ali njegovi ljudi s užasnutim pogledom u o ima, oni koji su uspjeli pobje i od masakra.

Jedan je od njih uzeo dijete od vojvode koji mu ga je bez rije i prepustio i objema rukama zagrlio svoju ženu, njišu i je u nijemoj tuzi.

»Milorde, moramo odnijeti ledi i dijete«, žurnim je šapatom rekao ovjek s djetetom. »Mogli bi se vratiti. Mogli bismo se skloniti u malu utvrdu ako brzo krenemo.«

Francis je položio ženu na krilo, glava joj je pala na njegovo koljeno. Zaklopio joj je otvorene o i i nježno joj podigao ruku. Na njezinom se tankom zglavku nalazila zlatna narukvica u obliku zmije, opto ena biserima. S finih isprepletenih niti visio je samo jedan

GIGA JANE FEATHER


191

privjesak. Njegove su suze pale na blistavi smaragd izrezan u obliku savršenog labuda. Otkop ao je narukvicu, svoj zaru ni ki dar Eleni, i spremio je u džep prsluka kraj svoga srca, potom je podigao ženu i teturaju i krenuo nose i svoj teret.

Dijete je po elo plakati od gladi i o aja. Njezin ju je nositelj podigao na rame i krenuo za muškarcem koji je nosio svoju mrtvu ženu. Obojica su nestali u mra nom ždrijelu uli ice koja je vodila dalje od rijeke.

GIGA JANE FEATHER


192

Prvo poglavlje Dover, Engleska, 1591. Sli nost je bila gotovo nevjerojatna. Gareth Harcourt se probio pred gomilu ljudi koja je promatrala trupu izvo a na

postavljenoj pokretnoj pozornici na molu doverske luke. i su joj bile iste nebeskoplave boje, ten jednako svijetao, a kosa potpuno iste nijanse

tamno-sme e boje, sve do njezinog dubokog crvenkastog odsjaja na suncu. Me utim, tu je završavala njihova sli nost. Jer dok je Maudina tamna kosa visjela u oblaku kovr a koje su svakodnevno nastajale pomo u savijenih papiri a i kliješta, kosa akro-batkinje bila je kratko podrezana, ravna i oblikovana u bubi-frizuru, vjerojatnije uz pomo zdjelice za puding nego nekih složenih pomagala za ženske frizure.

Gareth je s uživanjem gledao kako taj sitan lik prelazi veoma usku gredu podignutu prili novisoko iznad zemlje. Hodala je po njoj, širokoj desetak centimetara kao da hoda po vrstom tlu, izvode i zvijezde, hodaju i na rukama i prebacuju i se unatraške u zapanjuju em

nizu pokreta koji su iz publike izmamili uzdahe divljenja. Maude je imala sli no vitko tijelo, pomislio je Gareth, no postojala je razlika. Maude

je bila blijeda, mršava i nerazvijena. Dube i na rukama dok joj se suknja jarko naran aste boje preklopila preko glave, akrobatkinja je pokazivala vrste i miši ave listove koji su zbog pristojnosti bili prekriveni tijesnim kožnim arapama. Mogao je vidjeti i njezine snažne ruke koje su joj držale težinu. Otpustila je jednu ruku i veselo mahnula njome, potom se opet objema rukama uhvatila za gredu, okrenula se postrance i prebacila više puta u zraku iznad grede, održavaju i ravnotežu pri munjevitoj brzini razli itim položajima ruku. Suknja joj je izgledala kao naran asta mrlja dok je izvodila nešto nalik na Katarinin kota .

Na vrhu luka napravila je kolut unatrag, izvela dobar salto, do ekala se na obje noge i prebacila unatraške. Tijelo joj se savilo poput luka, potom se uspravila i suknja se spustila oko njenih nogu kad se trijumfalno naklonila.

Gareth joj je zapljeskao zajedno s drugima. Lice joj je bilo crveno od napora, o i blistave, kapljice znoja skupile su joj se na elu, usne se razdvojile u veselom osmijehu. Stavila je dva prsta u usta i zazviždala. Prodorni je zvuk niotkuda domamio malog majmuna u crvenoj jakni i kapi s perom jarke naran aste boje.

Stvorenje je skinulo kapu i sko ilo me u gledatelje, blebe i na na in koji je Garethu zvu ao opsceno. Ubacio je srebrni peni u njegovu ispruženu kapu i zauzvrat primio njegov majmunski naklon.

Djevojka je po ela izvoditi zvijezde dok je ekala da se majmun vrati iz sakupljanja novaca. Je li to bilo zato da potakne gledatelje na darežljivost ili jednostavno radi vlastitog zadovoljstva, Gareth se nije mogao odlu iti. Iz nje je isijavala energija i zanos. Kad je majmun napokon sko io na privremenu pozornicu, istresla je sadržaj kape u kožnu kesu za svojim strukom, dobacila mnoštvu vesele poljupce, nabila kapu na glavu životinje i saltom unatrag sko ila s pozornice.

Sli nost je bila strahovita, opet je pomislio Gareth. U svemu, osim u osobnosti, ispravio se. Maude je imala manje energije od ikoga koga je sreo u životu. Dane je provodila leže i na po ivaljci obloženoj jastucima, itaju i vjerske traktate i prinose i mirišljave soli svom malom nosu kojemu je vrh ve inom bio ruži ast. Kad se i dala nagovoriti da se pokrene, otpuhivala je, povla ila za sobom šalove i marame, okružena aurom prodornih mirisa ljekarija od bezbrojnih sredstava i tonika za ja anje koje joj je donosila njezina stara dadilja. Govorila

GIGA JANE FEATHER


193

je tihim šuštavim glasom koji su njezini slušatelji osluškivali suzdržanog daha, u slu aju da šuštanje prije završene re enice prije e u potpunu ne ujnost.

Me utim, Gareth je bio svjestan da njegova ro akinja, unato svojoj o iglednoj krhkosti, ispod te bljedunjave vanjštine ima željeznu volju. Mlada je Maude savršeno dobro znala kako okrenuti vlastite glavobolje u svoju korist, a ono što Maude nije znala o emocionalnoj ucjeni, nije ni bilo vrijedno truda saznati. Zbog toga je bila mo na suparnica Imogen i Milesu... kad ve nije bila i njemu.

Na pozornici je svoja mjesta upravo zauzimao trio glazbenika s flautom, oboom i lutnjom. U trenutku kad se namjeravao okrenuti i oti i, opet je ugledao djevojku. Prikradala se iza glazbenika, drže i nešto u ruci. Majmun joj je sjedio na ramenu i inilo se kao da joj u uho šap e veoma važne vijesti.

Gareth je zastao. Djevoj ino je vragolasto ponašanje bilo neodoljivo. Glazbenici su odsvirali nekoliko nota da odrede tonalitet, a potom su zasvirali živahan ples. Majmun je sko io s djevoj inog ramena i po eo plesati na glazbu. Gledatelji su se nasmijali te ubrzo i sami po eli tapkati nogama u prikladnom ritmu.

Gareth je promatrao kako se djevojka nenametljivo smjestila tik ispod glazbenika. Promatrala ih je i stavila nešto u usta. Trebalo mu je malo vremena da shvati što je to bilo. Tada se nacerio. Vražje dijete! Cucala je limun, o iju uperenih u flautistu. Gareth je s velikom op injenoš u ekao na ono što je znao da e se dogoditi. Zvukovi flaute po eli su jenjavati kad su se flautistu naškubila usta od sasušene sline dok je gledao u djevojku koja je pomno cucala limun.

Flautist je iznenada sko io naprijed i snažnom pljuskom zahvatio djevojku po uhu. Pala je postrance, ali je, vještinom profesionalnog zabavlja a, svoj pad pretvorila u zvijezdu. Gledatelji su se nasmijali, uvjereni da je cijelo ovo nijemo doga anje samo dio predstave. No kad se uhvatila za Garethovu nogu dok se pridizala, vidio joj je suze u o ima.

Jednom je rukom pokajni ki trljala crveno uho, a drugom brzo prešla preko o iju. »Niste bili dovoljno brzi«, zamijetio je Gareth. Odmahnula je glavom i mlako mu se nacerila. »Obi no jesam brza. Obi no mogu

tr ati krugove oko Berta, ali me je na trenutak omeo Chip.« »Chip?« »Moj majmun.« Opet je stavila prste u usta i zazviždala. Majmun je prestao plesati i

sko io na njezino rame. Ima veoma neobi an glas, pomislio je Gareth, promatraju i je s iskrenim zanimanjem.

Ona je ostala stajati kraj njega i kriti ki promatrati skupinu žonglera koja se pridružila glazbenicima. Iz tog je krhkog tijela izlazio zapanjuju e dubok glas koji je dražesno i melodiozno žuborio, što se njemu veoma svidjelo. Govorila je engleski s naglaskom, toliko slabim da ga je bilo teško zamijetiti.

Majmun je odjednom po eo lu ki plesati na njezinom ramenu, blebe i cijelo vrijeme poput nekog lu aka i pokazuju i koštunjavim prstom na pozornicu.

»Oh, dragi Bože, znala sam da sam trebala odmagliti«, promrmljala je kad je ugledala veoma krupnu ženu. Nosila je haljinu zapanjuju e kri ave crvenkastosme e boje, protkanu crvenim nitima. Glava joj je izgledala kao da lebdi nad golemim okruglim ovratnikom. Kruna je svemu bio široki šešir od baršuna zavezan svilenom vrpcom ispod nekoliko podbradaka, dok su mu se zlatna pera veselo vijorila na morskom povjetarcu.

»Miranda!« Glas koji je izašao iz ove kreature u potpunosti je odgovarao grandioznoj pojavi. Bio je to gromak i grlen poziv sa snažnim akcentom. Glas je ponovio: »Miranda!«

»Ohhh, Bože«, opet je promrmljala djevojka, razvla i suglasnik u uzdahu. Majmun je blebe i pobjegao, a djevojka se sagnula iza Garetha. Žurno mu je šapnula: »Gospodine,

initi ete mi neizmjernu uslugu ako ostanete tako stajati dok ona ne pro e.«

GIGA JANE FEATHER


194

Gareth je teškom mukom zadržao ozbiljno lice, ali ju je poslušao i nastavio mirno stajati. Glasno je udahnuo zrak kad je osjetio kako se njezino toplo tijelo zavuklo pod njegov plašt i prilijepilo se za njegova le a. inilo mu se kao da mu je izrasla stvarna sjena; prili no tanašna jer je jedva izravnala nabore njegovog plašta, ali i prili no opipljiva jer mu se koža naježila od njezinog dodira.

Majmun je sko io pred golemu ženu te po eo plesati i blebetati na na in koji je izgledao kao izazivanje i vrije anje. Žena je još jednom zazvala i podigla šaku veli ine svinjskog buta, obavijenu oko veoma kvrgavog štapa. Chip joj se smijao pokazuju i žute zube, a potom je nestao u gomili. Žena je krenula za njim, neprestano zazivlju i i vitlaju i štapom.

Njezine su šanse da ga stigne bile toliko male da su izazivale smijeh, pomislio je Gareth. No Chip je postigao svoj cilj, jer ju je uspio odvu i dalje od svoje gospodarice.

»Zahvaljujem, gospodine.« Djevojka je izašla ispod njegovog plašta. »U ovome trenutku nisam nimalo raspoložena da me se do epa mama Gertrude. Ona je najdraža osoba na svijetu, ali je vrsto odlu ila da bih trebala na kraju biti partnerica njezinog sina. Luke je jako drag, ali je u svemu prili no slabouman, osim u vladanju nad Fredom. Ne bih se mogla ni udati za njega, a kamoli nastupati zajedno s njim.«

Vedro mu se nasmiješila, posve uvjerena da je sve lijepo objasnila svome spasitelju. »Uistinu vam iskreno zahvaljujem što ste mi posudili svoj plašt. Poštedjeli ste me dobrih pola sata gnjavaže.«

»Bilo mi je drago što sam vam mogao pomo i«, suho je promrmljao, nimalo pametniji od njezinog objašnjenja. Nije mogao razumjeti ni zašto mu se blizina tog neobi nog bi a inila tako uznemiruju e senzualnom, no koža na le ima mu je još uvijek titrala poput

akusti ne vilice.

* * * Kasnije je još jednom sreo dražesnu Mirandu...

* * * Nose i blebetavog Chipa oko vata, Miranda je usko ila u uski prolaz izme u dviju

zgrada. Tamo je bilo toliko usko da je izme u zidova morala stajati postrance, iako je bila veoma mršava. Jedva da je mogla disati. Sude i po smradu, ovo je mjesto služilo kao odlagalište ku nog sme a i ljudskog izmeta pa joj je ionako bilo lakše zadržavati dah.

Chip je tiho i uznemireno blebetao drže i male koštunjave ruke oko njezinog vrata. Malo mu se tijelo treslo od straha. Pogladila ga je po glavi i vratu dok je tiho psovala njegovu strast prema malim svjetlucavim predmetima. Znala je da nije kanio ukrasti ženin ešalj, ali joj nitko nije dao priliku da im objasni. Op injen svjetlucanjem srebra na suncu, Chip je sko io na ženino rame, a ona je dobila napadaj panike. Htio ju je smiriti svojim blebetanjem, dok joj je istovremeno pokušavao izvu i ešalj iz komplicirane frizure. On ga je samo htio pogledati izbliza, ali kako je ona to mogla re i histeri noj gra anki dok joj je on svojim prstima eprkao po kosi kao da joj trijebi uši?

Miranda je brzo pokupila majmuna. Istog je asa uzbu eno mnoštvo odlu ilo da su ona i životinja u dosluhu. Iz cijelog je svog životnog iskustva dobro poznavala sva raspoloženja svjetine pa je prosudila da je u ovome slu aju bolje živjeti kao kukavica nego umrijeti kao junak i zato je pobjegla. Mnoštvo je jurnulo za njom.

U ovome je trenutku bu na gomila tr ala kraj njezinog skrovišta. Chip se po eo još

GIGA JANE FEATHER


195

više tresti i prestrašeno joj blebetati u uho. »Ššš.« vrš e ga je primila, ekala dok se topot nogu nije udaljio i potom izašla iz uskog prolaza.

»Sumnjam da e tako lako odustati.« Prestrašeno je podigla glavu i ugledala gospodina s mola kako ide prema njoj dok se

grimizni svileni plašt nadimao oko njega. Ranije nije obratila previše pažnje na njegov izgled, jedino je uo ila njegovu skupu odje u, što je zna ilo da je plemi . Sad ga je pomnije promotrila. Srebrni prsluk, crno-zlatne baršunaste hla e, zlatne arape i svileni plašt ukazivali su na gospodina sa zna ajnim financijskim sredstvima, jednako kao i prstenje na njegovim prstima i srebrne kop e na cipelama.

Trome sme e o i ispod otežalih kapaka gledale su je s natruhom zabavljanja, usne su mu se mlako smješkale, no ona nije mogla odrediti da li joj se on to smije ili smiješi. Bilo kako bilo, njegovo joj je smješkanje omogu ilo da mu vidi široka usta i veoma jake i bijele zube.

Nesigurno mu se nasmiješila. »Nismo ništa ukrali, milorde.« »Ne?« Tanke su mu se crne obrve izvile u luk. »Ne«, rekla je pocrvenjevši. »Ja nisam lopov, a nije ni Chip. Samo što njega privla e

svjetlucave stvari pa mu nije jasno zašto ih ne bi mogao izbliza pogledati.« »Ah, tako«, kimnuo je glavom, pun razumijevanja. »Pretpostavljam da se neka sirota

duša usprotivila tom pogledavanju izbliza?« Miranda se nacerila. »Da, glupa a. Vrištala je kao da je prže u ulju. A taj je kukavni

ešalj ionako ve bio zalijepljen.« »Ta joj je spodoba bila na glavi?«, upitao je, suosje aju i s nepoznatom histeri arkom. »On nije spodoba!«, usprotivila se. »Savršeno je ist i ima jako dobru narav. Nije ju

kanio ozlijediti.« »Možda ona to nije znala.« Tra ak zabavljanja u tromim o ima ja e je bljesnuo. »Mogu e je«, priznala je. »A ja sam došla po njega i oni su me svi napali. Što sam

mogla drugo nego pobje i?« »Tako je«, složio se. Namršteno je podigao glavu za uvši ponovne glasne povike

mnoštva. »No bojim se da su shvatili da ste im umakli.« »Oh, milostivi Bože«, promrmljala je. »Do i, Chipe.« Okrenula se da pobjegne, ali,

ali ju je plemi zgrabio za ruku. »Imam bolju zamisao.« »Kakvu?« Tjeskobno je pogledavala preko ramena prema zvukovima hajke i povika. »Bit ete sigurniji ako se na neko vrijeme sklonite s ulica. Ta vam je naran asta

haljina jednako napadna kao i signalna vatra. Do ite sa mnom.« Skrenuo je natrag prema Adamu i Evi ne ekaju i na njezin pristanak. Nakon nekoliko trenutaka oklijevanja, krenula je za njim. Chip joj je još uvijek visio oko vrata.

»Zašto se gnjavite sa mnom, milorde?« Skakutala je uz njega, znatiželjno ga promatraju i.

GIGA JANE FEATHER


196

* * * Gareth je zurio u nju. Zamisao još nije u cijelosti razradio, ali su mu mogu nosti bile

primamljive. »Jeste li zainteresirani za jedan prijedlog?« Pogledala ga je; modre su joj o i bile oprezne. No na njegovom licu nije uo ila ništa

što bi je uznemirilo. Njegove su je sme e o i mirno promatrale, usta su mu bila opuštena. »Za prijedlog? Za kakav prijedlog?«

SKEN I OBRADA - GIGA 1. 6. 2013


Jane Feather - Srebrna ruža

Documents

Transcript of Jane Feather - Srebrna ruža