Mr. Katarina Aladrović Slovaček, Učiteljski fakultet, Zagreb

Melita Ivanković, dipl. uč., OŠ „Mladost“, Zagreb

Antonija Jurčić, prof., OŠ „Rugvica“, Rugvica

Primjena načela pozitivne psihologije u nastavi jezika

Pozitivna psihologija povezana je s osjećajem sreće koji ima pozitivne posljedice na

pojedinca i društvo (Lyubomirsky, 2003). Pozitivne emocije proširuju mogućnosti

razmišljanja i zaključivanja te potiču kreativnost (Rheinberg, 2004, prema Rijavec, Miljković i

Brdar, 2008). Učenje materinskoga jezika uključuje lingvističke, psihokognitivne,

sociokulturne i pedagoško-didaktičke sastavnice. Često se u poučavanju jezika inzistira na

lingvističkome (poznavanju teorije jezika), a zanemaruje se komunikacijska komponenta

(primjena znanja). Unošenjem elemenata pozitivne psihologije u nastavu jezika očekuju se

motiviraniji učenici, kvalitetnije znanje, zadovoljniji učenici, dobra atmosfera u razredu i

pozitivan stav prema nastavnome predmetu. Zato će se napraviti istraživanje u tri osnovne

škole u Republici Hrvatskoj gdje će se u nastavu jezika unositi elementi pozitivne psihologije

te će se promatrati motivacija učenika, njihovo znanje i atmosfera u razredu. Početno stanje

usporedit će se sa stanjem dobivenim nakon tjedan dana provođenja programa pozitivne

psihologije. Očekuje se da će primjena načela pozitivne psihologije u nastavi jezika pozitivno

utjecati na sve elemente nastavnoga procesa te na kvalitetu znanja što potiče promjene u

ciljevima i odgojnim zadaćama nastavnoga predmeta – materinskoga (hrvatskoga) jezika.

KLJUČNE RIJEČI: pozitivna psihologija, komunikacijska kompetencija, učenje

materinskoga jezika

1

1. Uvod

Obrazovni sustav u Republici Hrvatskoj podijeljen je na četiri dijela: vrtić i predškola,

osnovna škola, srednja škola i akademska razina (više i visoko školstvo). Hrvatski jezik kao

materinski institucionalno se započinje učiti polaskom djeteta u prvi razred osnovne škole

(oko sedme godine života). U tom ranom poučavanju hrvatskoga jezika koje traje do

dvanaeste godine djetetova života (6. razred), hrvatski se jezik poučava pet nastavnih sati

tjedno. U završnim razredima osnovne škole (sedmi i osmi) te u gimnaziji, hrvatski se jezik

poučava četiri nastavna sata tjedno. U drugim srednjim školama, hrvatski jezik kao materinski

poučava se tri nastavna sata tjedno. Na akademskoj razini hrvatski jezik poučava se samo na

nastavničkim fakultetima (učiteljski, filozofski, bogoslovni). Istraživanja pokazuju da

(Miljković-Riđički i dr., 2004) djeca ne vole hrvatski jezik kao školski predmet, da im je on

težak i vrlo često traže individualnu dodatnu nastavu izvan škole kako bi uspješno savladali

sve potrebne zadatke. Drugo istraživanje (Pavličević-Franić, Aladrović, 2009) pokazuje da se

hrvatski jezik ne nalazi na kraju ljestvice omiljenih predmeta, ali da ne dijeli niti prva mjesta i

učenici ga u većini niti vole, niti ne vole. Istraživanje Svjetske zdravstvene organizacije u

ukupno četrdeset i jednoj državi na učenicima u dobi od 11, 13 i 15 godina pokazalo je da

školu ''jako voli'' 38% jedanaestogodišnjaka, 25% trinaestogodišnjaka i 20%

petnaestogodišnjaka. U ovom istraživanju sudjelovali su i naši učenici, i u svakoj su se dobnoj

skupini plasirali pri dnu ljestvice (WHO, 2008, prema Rijavec, 2009). Navedena istraživanja i

mnogo osobnih iskustava proizašlih iz razgovora s učenicima, roditeljima i nastavnicima,

ponukalo nas je da napravimo istraživanje u početnom razredu osnovne škole, kada se dijete

započinje profilirati, kako bismo pokazali utječe li primjena elemenata pozitivne psihologije,

kao nove znanstvene discipline, na stavove učenika i njihov uspjeh u hrvatskome jeziku kao

školskome predmetu. Obzirom da je 2006. godine donesen novi Nastavni plan i program

usklađen s Hrvatskim nacionalnim obrazovnim standardom, ovo istraživanje pokušat će

prikazati je li došlo do promjene u načinu poučavanja i što se još može učiniti da do te

promjene dođe.

2

1. Što je pozitivna psihologija?

Psihologija se tijekom svog postojanja kao znanost većinom bavila negativnim, a

manje pozitivnim psihološkim fenomenima. Pozitivna psihologija kao disciplina javlja se

1998. godine kada je američki psiholog Martin Seligman sa svojim suradnicima započeo

istraživanje s ciljem objektivnog znanstvenog istraživanja pozitivnih ljudskih iskustava,

osobina i institucija. Gable i Haidt (2005) smatraju da je pozitivna psihologija proizašla kao

pokušaj uspostavljanja ravnoteže između pozitivnih i negativnih aspekata ljudskoga života.

Cilj pozitivne psihologije je razumjeti i izgrađivati one čimbenike koji omogućuju napredak

pojedincima, zajednicama i društvima u cjelini. Sheldon i sur. (2001) pozitivnu psihologiju

definiraju kao područje psihologije koje istražuje optimalno ljudsko funkcioniranje, a cilj joj

je otkriti i poticati one činitelje koji omogućuju pojedincima i zajednicama rast i razvitak.

Pozitivna psihologija pretpostavlja da svaki pojedinac ima mogućnost razviti vještine koje

poboljšavaju životno zadovoljstvo, čak i u lošim životnim okolnostima. Istraživanja u

pozitivnoj psihologiji prema Seligmanu i Csiksentmihalyiu (2000) mogu se podijeliti u tri

područja, a to su pozitivna subjektivna iskustva, pozitivne individualne osobine pojedinca i

pozitivna zajednica.

1.1. Pozitivna subjektivna iskustva i pozitivne individualne osobine pojedinca

Pozitivna subjektivna iskustva uključuju fenomene kao što su pozitivne emocije,

osjećaj psihološke dobrobiti i sreće te optimizam i nadu. Fredrickson (1998) smatra da

pozitivne emocije proširuju trenutni repertoar razmišljanja i reagiranja, te tako izgrađuju

fizičke, intelektualne i socijalne resurse čovjeka. Isto tako, pozitivna raspoloženja potiču

pažljivo procesuiranje i pozitivnih i negativnih informacija važnih za ostvarenje cilja, s

naznakom da pozitivno raspoloženi ljudi konstruktivnije i fleksibilnije reagiraju na važne

informacije o sebi i okolini (Aspinwall, 1998). Pozitivne emocije omogućuju ljudima učenje

iz svojih pogrešaka, te stresnim situacijama daju trenutno olakšanje i energiju za dugotrajno

suočavanje s novim stresnim situacijama (Folkman, 1997). Isen (1993) smatra da je stil

razmišljanja u stanju pozitivnih emocija kreativniji i fleksibilniji, te da omogućava brže i

efikasnije rješavanje problema, donošenje odluka u važnim životnim situacijama, te veću

sklonost altruističnom ponašanju. Analize dosadašnjih istraživanja sreće pokazala su da sreća

ima brojne pozitivne posljedice, ne samo za pojedinca, nego i za obitelj, zajednicu i društvo u

cjelini (Lyubomirsky i Abbe, 2003). Dosadašnja istraživanja, koja su se bavila nadom,

pokazala su da je nada (kao stanje i crta ličnosti) pozitivno povezana s uspjehom u mnogim

3

područjima života (Snyder, prema Rijavec, 2006). Drugo područje pozitivne psihologije bavi

se pozitivnom osobom, a usmjereno je na istraživanja kreativnosti, hrabrosti, suosjećajnosti,

integriteta, samokontrole, vođenja, mudrosti, spiritualnosti i sl. (Rijavec, 2006). Peterson i

Seligman (2004, prema Rijavec, Miljković i Brdar, 2008) predložili su klasifikaciju 24

ljudskih snaga u 6 kategorija za koje su smatrali da pridonose pozitivnom životu kao i moguća

pitanja na koja se istraživači trebaju usmjeriti (tablica 1).

Tablica 1. Klasifikacija 24 ljudske snage (Peterson i Seligman, 2004)

1. MUDROST I ZNANJE KOGNITIVNE SNAGE KOJE UKLJUČUJU STJECANJE I

UPOTREBU ZNANJA

Kreativnost razmišljanje o novim i produktivnim načinima da se nešto

obavi

Radoznalost zanimanje za različite teme i iskustva

Otvorenost uma temeljito razmišljanje i promatranje stvari sa svih strana

Ljubav prema učenju usvajanje novih vještina i znanja zbog njih samih

Perspektiva i mudrost sposobnost uočavanja šire slike i davanja mudrih savjeta

2. ODVAŽNOST EMOCIONALNE SNAGE KOJE UKLJUČUJU KORIŠTENJE VOLJE

ZA POSTIZANJE CILJA UNATOČ UNUTARNJIM ILI VANJSKIM

POTEŠKOĆAMA

Autentičnost, iskrenost govorenje istine, otvorenost, predstavljanje sebe u pravom

svjetlu

Hrabrost ne izmicanje pred opasnošću, izazovima, poteškoćama ili

boli

Upornost završavanje onoga što smo započeli

Vitalnost pristupanje životu s uzbuđenjem i energijom

3. HUMANOST INTERPERSONALNE SNAGE KOJE UKLJUČUJU BRIGU I

PRIJATELJSKI ODNOS PREMA DRUGIMA

Ljubaznost i

velikodušnost

činjenje usluga i dobrih djela drugima, empatija, briga

Ljubav pripisivanje važnosti i razvijanje bliskih odnosa s drugima

4

Osobna socijalna i

emocionalna inteligencija

svjesnost o vlastitim i tuđim motivima

4. PRAVEDNOST GRAĐANSKE SNAGE KOJE SE NALAZE U OSNOVI ZDRAVOGA

ŽIVOTA U ZAJEDNICI

Jednakost, poštenje,

moralnost

jednako ponašanje prema svim ljudima u skladu s

principima pravednosti, ne diskriminiranje; doprinos u

zajednici

Vođenje organizacija grupnih aktivnosti i njihovo provođenje

Timski duh dobro funkcioniranje u grupi

5. UMJERENOST SNAGE KOJE ŠTITE OD EKSCESNOG PONAŠANJA

Opraštanje opraštanje onima koji su učinili nešto loše

Skromnost puštanje da o nama govore naša djela, svjesnost svog

mjesta u širem univerzumu

Razboritost opreznost u donošenju odluka, ne govorenje i ne činjenje

stvari zbog kojih bi se kasnije moglo požaliti; izbjegavanje

nepotrebnih opasnosti

Samoregulacija regulacija osjećaja i ponašanja, samodisciplina

6. TRANSCENDENTNOST SNAGE KOJE POTIČU POVEZANOST SA ŠIRIM UNIVERZUMOM

I DAJU ŽIVOTU SMISAO

Poštovanje ljepote i

izvrsnosti

uočavanje i poštovanje ljepote, izvrsnosti i vještina, u svim

područjima života

Zahvalnost svjesnost i zahvalnost za dobre stvari u životu

Nada i optimizam očekivanje najboljeg i poduzimanje aktivnosti da se to

dogodi

Smisao za humor sklonost smijanju i nasmijavanju drugih

Spiritualnost koherentna vjerovanja o višoj svrsi života, osjećaj smisla u

životu

5

2.2. Pozitivne škole

Treće područje pozitivne psihologije odnosi se na pozitivnu socijalnu ekologiju,

uključujući zdravu obitelj, susjedstvo, učinkovite škole, društveno odgovorne medije i civilni

dijalog. Prema Rijavec (2006) treće područje istražuje načine na koje institucije, poput

zakonodavnih tijela, škola i medija i javnih ustanova, mogu utjecati na razvoj ljubaznosti,

tolerancije, jednakosti i otvorene mogućnosti za sve, jer u takvom okruženju postoji veća

mogućnost za razvoj karakteristika pozitivne osobe. Istraživanja pokazuju da je razina osobne

sreće najveća u društvima koja su relativno prosperitetna, koja štite ljudska prava i održavaju

mir (Ryan i Deci, 2001, prema Rijavec, 2006). Vrlo malo se zna o specifičnim čimbenicima u

društvu koje pridonosi dobrobiti pojedinca, dok se još manje zna o tome koje osobne kvalitete

dovode do društvenog angažmana i promjena u društvenim institucijama (Rijavec, 2006).

Seligman (2002) smatra da se na pozitivan razvoj mladih može najviše utjecati sinergijom

odgojnih ustanova, razvojem karakternih snaga i pozitivnih subjektivnih iskustva. Pozitivne

ustanove potiču razvoj pozitivnih crta ličnosti koje omogućavaju pozitivna subjektivna

iskustva (Park i Peterson, 2003). Identificirajući važne razvojne karakterne snage, potičući

njihov razvoj, jačajući, i podržavajući ih, možemo pomoći mladima ljudima da postignu

zdrave, sretne i dobre živote (Park, 2004). Pozitivne ustanove, poput škola, imaju važnu

ulogu u razvoju karaktera mladih jer kroz spoznajne i moralno-obrazovne programe u školi i

razredu, te moralne karakteristike učitelja, utječu na razvoj karaktera mladih osoba (Higins,

Power i Kohlberg, 1994, prema Park, 2004). Tijekom posljednja dva desetljeća, pozitivna

psihologija bila je u središtu zanimanja istraživača jer je bila usmjerena na obrasce

razmišljanja, osjećanja i odnosa koji dovode do dobrog života. Istraživači u tom području

otkrili su neke fundamentalne procese koji omogućavaju uspjeh te su razvili načine kako

pomoći svakom od nas da bolje razumijemo i usvojimo dobre modele razmišljanja, osjećanja i

međusobnih odnosa. Pozitivno obrazovanje podrazumijeva uključivanje znanosti pozitivne

psihologije u život i rad škola (Fisher i Shearon, 2006).

2.2.1.Pregled dosadašnjih istraživanja

U istraživanju koje je proveo Yates (1998, prema Rijavec i Miljković, 2006) dokazana

je povezanost između optimizma i školskih ocjena, a koje je potvrdilo povezanost između

školskog uspjeha i ocjena iz matematike. Istraživanje, koje su provele Pavličević-Franić i

Aladrović (2008), pokazalo je da se implementiranjem elemenata pozitivne psihologije u

6

nastavu hrvatskoga jezika utječe na motivaciju učenika za usvajanje gramatičko-pravopisnih

sadržaja. S obzirom da su programi Pozitivne psihologije polučili izvrsne rezultate, Seligman

je sa svojim suradnicima (2009) započeo s terminom ''pozitivno obrazovanje'', koje bi se

provodilo u sklopu školskog programa. Pozitivno obrazovanje definira se kao obrazovanje za

stjecanje tradicionalnih vještina i za postizanje sreće. Visoki porast depresivnosti i negativan

stav učenika prema školi širom svijeta među mladim ljudima, potaknuo je sinergiju učenja i

pozitivnih emocija kao vještina potrebnih za sreću, koje bi se trebale podučavati u školi. U

istraživanju, koje je provedeno u gimnaziji u Australiji, gdje se pozitivnim obrazovanjem

povećala otpornost, pozitivne emocije, osobna angažiranost, isto postaje osnova za novi

napredak obrazovane politike kao vrijednosti blagostanja. Chafouleas i Bray (2004) u svojim

istraživanjima sugeriraju da bi se pozitivna psihologija mogla koristiti u školama za

promicanje učenja pozitivnih karakteristika, kao što su motivacija, kreativno rješavanje

problema, stjecanje upornosti, i drugih vrlina, koje će pomoći kao dodatno učenje tijekom

školovanja. Školski prevencijski programi pokazali su prednosti u suzbijanju prevencija kroz

pristupe pozitivne psihologije pa zbog toga Clonan i sur. (2004) smatraju da škole, kao

zajednice obitelji koje su u izravnoj vezi s djecom i obiteljima, mogu imati veliki utjecaj na

promicanju dobrobiti djece. Park (2004) je u istraživanju Vrijednosti u akciji (VUA), koje je

provela, došla do zaključaka da karakterne snage, kao što su nada, optimizam, mudrost,

socijalna inteligencija, samoregulacija i ustrajnost pokazuju snažnu povezanost sa životnim

zadovoljstvom, na temelju čega je implicirala da se provođenjem programa koji promiču

dobrobit i jačanje karakternih snaga potiče pozitivan razvoj mladih. Također je program

razvoja temeljen na snagama pokazao vrlo dobre rezultate u poboljšanju školskog uspjeha

(Hodges i Clifton, 2004, prema Popovic, 2009). Stil razmišljanja, kod ljudi koji su u stanju

pozitivnih emocija, je kreativniji, fleksibilniji, te brže i efikasnije rješavaju probleme (Isen,

1993, prema Rijavec, 2009). Pozitivne emocije poboljšavaju kognitivnu aktivnost, djeluju na

uspješno rješavanje različitih problema jer aktiviraju misaone procese višeg reda i

kreativnosti, što potvrđuju istraživanja Isen (2002, prema Rijavec, 2009). U jedno takvo

istraživanje bila su uključena četverogodišnja djeca podijeljena u dvije skupine. Prva skupina

djece trebala se sjetiti nečega što im se dogodilo, a što ih je učinilo jako sretnim, dok je druga

skupina dobila uputu koja nije izazivala dobro raspoloženje. Nedugo nakon toga djeca su

dobila intelektualno zahtjevan zadatak da nauče geometrijske oblike. Djeca, koja su bila u

sretnom raspoloženju, uspješnije su usvojila zadatak od djece kod kojih nije izazvano

pozitivno stanje (Isen, 2002, prema Rijavec, 2009).

7

Većina uspješnih rezultata za promoviranje primjene načela pozitivne psihologije

najčešće je dobivena kod učenika viših razreda osnovnih škola. Prema većini navedenih

istraživanja raznovrsni programi pozitivne psihologije, koji su provedeni u osnovnim i

srednjim školama, pokazuju određene pozitivne rezultate, doprinose povećanju opće dobrobiti

i boljem školskom uspjehu. Svi pozitivni učinci programa reflektiraju se pozitivno na sva

druga područja u životu pojedinca i imaju dugoročne učinke. Isto tako, rezultati istraživanja u

kojima su bili uključeni sudionici šire društvene zajednice, roditelji i učitelji, pokazali su bolje

učinke, nego kada su u istraživanjima bili uključeni samo učenici.

3. Istraživanje

3.1. Metodologija istraživanja

U istraživanju su sudjelovali učenici početnoga razreda osnovne škole (N = 79).

Odabran je prvi razred osnovne škole jer je to početni razred, kada se započinje s učenjem

materinskoga jezika, i važno je učenje i poučavanje učiniti zanimljivima kako bi učenici

zavoljeli svoj materinski jezik, ali i kako bi prema njemu stvorili pozitivne stavove. Ispitanici

su bili podvrgnuti eksperimentalnom tjednu učenja hrvatskoga jezika. Kroz taj tjedan učenja,

u kojemu su u sve nastavne sate bili integrirani elementi pozitivne psihologije, učenici su

oblikovali stavove i stjecali određena znanja. Nakon provedenoga tjedna eksperimentalnoga

učenja, koje učenicima nije prikazano kao ništa posebno, učenici su izražavali svoje stavove

prema hrvatskome jeziku kao školskome predmetu te su pisali test znanja koji je propitivao

lingvistička i komunikacijska znanja kako bi se vidjelo koja su znanja učenicima na boljoj

razini i je li se kroz tako organiziranu nastavu vodilo računa o temeljnom cilju nastave

hrvatskoga jezika danom u Nastavnom planu i programu, razvoju komunikacijske

kompetencije. Učenici su anketni upitnik, koji propituje njihove stavove, ispunili prije i

poslije eksperimentalnoga tjedna rada. Kao što je naglašeno, test znanja bio je podijeljen u

dva dijela: test komunikacijskih i test lingvističkih znanja. Podatci su obrađeni u SPSS

programu za statistiku i analizirani su metodom analize varijance, t-testa, Pearsonovog

koeficijenta korelacije i analizom sadržaja.

8

3.2. Ciljevi istraživanja

Cilj istraživanja je bio utvrditi utječe li primjena pozitivne psihologije na stavove i

oblikovanje znanja u nastavnom predmetu hrvatskoga jezika, a problemi na koje se

istraživanje oslonilo jesu sljedeći:

1. Utvrditi postoji li statistički značajna razlika u znanju učenika prije i poslije

provođenja nastave s integriranim elementima pozitivne psihologije.

2. Utvrditi postoji li statistički značajna razlika u stavovima učenika između

kontrolne i eksperimentalne skupine na početku i kraju istraživanja.

3. Postoji li povezanost između uspjeha učenika i njihovoga stava prema nastavi

hrvatskoga jezika.

3.3. Hipoteze istraživanja

U skladu s ciljevima postavljene su sljedeće hipoteze:

1. Očekuje se statistički značajna razlika u znanju učenika između početnog i završnog

testiranja u eksperimentalnoj grupi.

2. Očekuje se statistički značajna promjena u stavovima učenika prema hrvatskome

jeziku nakon primjene načela pozitivne psihologije u nastavi.

3. Očekuje se povezanost između uspjeha učenika i njihovoga stava prema jeziku,

uspješniji učenici imat će pozitivniji stav.

3.4. Rezultati istraživanja

Prvi problem istraživanja bio je utvrditi razliku u znanju učenika između prvoga i drugoga

testiranja s obzirom na to jesu li učenici bili sudionici kontrolne ili eksperimentalne skupine.

T-test pokazuje da postoji statistički značajna razlika u rezultatima između prvog i drugog

testiranja, tj. da učenici pokazuju bolje rezultate na testovima znanja nakon što su podvrgnuti

radu s integriranim elementima pozitivne psihologije (tablica 2). Time se potvrđuje prva

9

hipoteza koja pretpostavlja statistički značajnu razliku u znanju učenika između početnog i

završnog testiranja u eksperimentalnoj grupi.

Tablica 2. Razlika u rezultatima između početnog i završnog testiranja u eksperimentalnoj

grupi

TESTIRANJE 1 TESTIRANJE 2

ARITMETIČKA SREDINA 85,87 94,12

STANDARDNA DEVIJACIJA 2,30 1,06

MINIMUM 20 71

MAKSIMUM 100 100

Sig. = 0,002; df = 78; p = 0,05

Ispitanici koji su sudjelovali u istraživanju podijeljeni su u dvije skupine: kontrolnu i

eksperimentalnu. Eksperimentalnu grupu činili su ispitanici koji su sudjelovali u nastavi u

koju su bili integrirani elementi pozitivne psihologije, a u kontrolnoj skupini bili su ispitanici

koji su također testirani, ali se s njima radilo na tradicionalan način, bez integracije elemenata

pozitivne psihologije. U završnom testiranju ispitanici su izrazili svoje stavove o zanimljivosti

rada na nastavi hrvatskoga jezika. Može se primijetiti da su ispitanici eksperimentalne grupe

statistički značajno izrazili pozitivnije stavove prema nastavi hrvatskoga jezika, nego

ispitanici kontrolne grupe. Primjena načela pozitivne psihologije u nastavi hrvatskoga jezika

djelovala je na stavove učenika te su slijedom toga ispitanici iz eksperimentalne grupe

pokazali pozitivnije stavove u procjeni zanimljivosti nastavnih sati hrvatskoga jezika kroz

vrijeme eksperimentalnog djelovanja s integriranim elementima pozitivne psihologije. Iz

navedenoga slijedi da se prihvaća druga hipoteza koja pretpostavlja značajnu promjenu u

stavovima učenika prema hrvatskome jeziku nakon primjene načela pozitivne psihologije u

nastavi.

10

Grafikon 1. Stavovi učenica o zanimljivosti rada na satima hrvatskoga jezika

Grafikon 1.

Također se željelo utvrditi ovim istraživanje postoji li statistički značajna razlika u

stavovima ispitanika eksperimentalne skupine o zanimljivosti rada na satima hrvatskoga

jezika na početku i kraju testiranja, da se utvrdi postoji li značajna razlika s obzirom na

oblikovanje nastave prije (bez integriranih elemenata pozitivne psihologije) ili kasnije s

integriranim elementima pozitivne psihologije u nastavu hrvatskoga jezika (grafikon 2).

Analiza varijance pokazuje da postoji statistički značajna razlika u stavovima učenika između

početnog i završnog testiranja te i ovaj podatak doprinosi potvrdi druge hipoteze koja

pretpostavlja da će se stavovi učenika promijeniti uslijed primjene načela pozitivne

psihologije u nastavi hrvatskoga jezika.

Grafikon 2. Razlika u stavovima ispitanika eksperimentalne grupe na početku i kraju

testiranja

11

U procjeni koliko voliš hrvatski jezik kao nastavni predmet, ispitanici eksperimentalne

skupine razlikuju se u početnom i završnom testiranju, što znači da se može zaključiti kako

integracija elemenata pozitivne psihologije u nastavu hrvatskoga jezika utječe i na promjenu

stava prema hrvatskome jeziku kao nastavnome predmetu. Postoji statistički značajna razlika,

kako potvrđuje Hi-kvadrat test u odgovorima ispitanika prije i poslije eksperimentalnog

provođenja nastave s integriranim elementima pozitivne psihologije.

Grafikon 3. Stavovi ispitanika o hrvatskome jeziku kao nastavnom predmetu na

početku i kraju testiranja

U analizi odgovora ispitanika kontrolne i eksperimentalne skupine o strategijama i

metodama rada u nastavi hrvatskoga jezika, može se vidjeti da ispitanici eksperimentalne

skupine spominju kako se udio igre u nastavi hrvatskoga jezika povećao i jezična djelatnost

aktivnoga slušanja dok se učenje definicija smanjilo (slika 1). Zanimljivo je kako su učenici

zapazili pozitivnu promjenu u načinu rada i ta činjenica odrazila se na njihove stavove o

zanimljivosti rada, ali i stavove prema hrvatskome jeziku kao nastavnome predmetu.

12

Slika 1. Koje su razlike u načinu poučavanja između kontrolne i eksperimentalne skupine na

završnom testiranju?

Treći problem istraživanja bio je ispitati postoji li povezanost između uspjeha učenika

i njihovoga stava prema hrvatskome jeziku. Rezultati pokazuju da ispitanici boljega uspjeha

imaju pozitivniji stav prema hrvatskome jeziku kao nastavnome predmetu, ali ta se

povezanost (prema Pearsonovom koeficijentu korelacije) očituje samo u 29% slučajeva što

znači da uspjeh nije nužno povezan sa stavom ispitanika i da pozitivan stav nemaju samo

učenici boljega uspjeha (slika 2).

Slika 2. Povezanost uspjeha i stava prema hrvatskome jeziku kao nastavnome

predmetu

13

Istraživanje pokazuje da se mogu prihvatiti sve tri postavljene hipoteze obzirom da je

eksperimentalni način rada s integriranim elementima pozitivne psihologije u nastavu

hrvatskoga jezika utjecao na promjenu stavova prema samome nastavnome predmetu, uspjeh

u učenju te na procjenu zanimljivosti nastavnoga sata.

4. Zaključak

Nastava hrvatskoga jezika kao nastavnoga predmeta često je vrlo suhoparna i zahtijeva od

učenika da stjecanjem lingvističkih znanja napreduju u pismenosti. Vrlo se često zapostavljaju

elementi humanističke edukacije i ne poučava se na adekvatan način, unatoč mnogobrojnim

preporukama, radionicama i aktivima. S obzirom na to, učenici vrlo često izražavaju

negativan stav prema hrvatskome jeziku kao nastavnome predmetu i pružaju otpor učenju i

stjecanju jezičnoga znanja. Ovo istraživanje pokazuje da integriranje elemenata pozitivne

psihologije u nastavu hrvatskoga jezika mijenja stav učenika prema hrvatskome jeziku kao

nastavnome predmetu i utječe na uspjeh učenika. Iznesene činjenice potvrđuju potrebu za

promjenom načina rada i što većem osvješćivanju učitelja u njihovoj zadaći. Edukacija

učitelja i ugrađivanje što većeg broja elemenata pozitivne psihologije u nastavu hrvatskoga

jezika, odnosno u Plan i program nastave hrvatskoga jezika, utjecat će na percepciju učenika

prema hrvatskom jeziku kao nastavnom predmetu, a te će promjene onda imati i dalekosežne

posljedice na pismenost općenito. Najnovija istraživanja PISA projekta pokazuju da hrvatski

učenici još uvijek ne zadovoljavaju u potpunosti u stjecanju čitalačke pismenosti jer ih čak 70

bodova razlikuje od prvih u rezultatima (Kinezima iz Shangaja). Taj podataka, koji je lošiji od

prošloga testiranja 2006., pokazuje da još uvijek nije napravljeno dovoljno u osvješćivanju

važnosti pismenosti na materinskome jeziku, koju naglašava i Europska komisija kroz

dokument „Osam ključnih kompetencija za cjeloživotno učenje“, gdje se komunikacija na

materinskome jeziku stavlja na prvo i ključno mjesto. Svi ti dokumenti i istraživanja slažu se

kako se puno više vremena i truda treba odvojiti na kvalitetno poučavanje materinskome

jeziku jer se preko njega stječu ostale ključne kompetencije, kako za život i rad, tako i za

cjeloživotno obrazovanje.

14

5. Literatura:

Aspinwall, L.G. (1998). Rethinking the role of positive affect in self-regulation.

Motivation and Emotion, 22, 1-32.

Chafouleas, S.M. i Bray, M.A. (2004). Introducing positive psychology: Finding aplace within school psychology. Psychology in the Schools, 41 (1), 1-5.

Clonan, S.M., Chafouleas, S.M., McDougal, J.L., Riley-Tillman, T.C. (2004). Positive

psychology goes to school: Are we there yet? Psychology in the schools, 41 (1), 101-110.

Gable, S.L. i Haidt, J. (2005). What (and why) is positive psychology? Review of General

Psychology 9, 103-110.

Gilman, R., Furlong, M.R., Huebner, E.S. (2009). Handbook of Positive Psychology in

Schools. New York, Routledge

Fisher, W.S. i Shearon, N. D. (2006). Building a Foundation For Positive Psychology in

Schools. www.flourishingschools.org/Building a Foundation Sherri Fisher.Dave

Shearon 2006.pdf. 15.11.2009.

Folkman, S. (1997). Positive psychological states and coping with severe stress. Social

Science Medicine, 45, 1207-1221.

Fredrickson, B.L. (1998). What good are positive emotions? Review of General Psychology,

55, 300 319.

Isen, A.M. (1993). Positive affect, cognitive proocesses, and social behevior. Advances in

Experimental Social Psychology, 20, 203-253.

Lyubomirski, S. i Abbe, A. (2003). Positive Psychologys legs. Psychological Inguiry, 14,

121-122.

Miljević-Riđički, R., Miljković, D., Pavličević-Franić, D., Rijavec, M., Vizek Vidović, V.,Vlahović-Štetić, V. i Zarevski, P. (2000). Učitelji za učitelje. Zagreb: UNICEF i IEPd.o.o.

Park, N. i Peterson, C. (2003). Virtues and organizations. In Positive organizational

scolarship. Edited by K. S. Cameron, J. E. Dutton i R. E. Quinn. San Francisco:

Berret-Koehler, 33-47.

Park, N. (2004). Character Strengths and Positive Youth Development. Annals, Aapss, 591.

Pavličević-Franić, D. i Aladrović, K. (2009). Psiholingvističke i humanističke odrednice u

15

nastavi hrvatskoga jezika. Zbornik RUHJ-2 (ur. V. Šimović), Zagreb: ECNSI iUčiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 165-187.

Popovic, N. (2009). Pozitivna psihologija. The 3rd International Conference on Advanced and

Systematic-ECNSI-2009. The 1st Scientific research syposium Positive psychology in

education. Zadar, 2009.

Rijavec, M. (2006). Pozitivna psihologija - novi pravac u psihologiji. Zagreb, Društvena

istraživanja, Vol 5, br. 1, 84-95.

Rijavec. M. i Miljković. D.(2006). Pozitivna psihologija: Psihologija čije vrijeme je

(ponovno) došlo. Zagreb, Društvena istraživanja, God. 15, br. 4-5, 621-642.

Rijavec, M., Miljković, D., Brdar, I. (2008). Pozitivna psihologija. Znanstveno istraživanje

ljudskih snaga i sreće. Zagreb, IEP-D2.

Rijavec, M. (2009). Važnost pozitivnih emocija u odgoju i obrazovanju. Zagreb, Napredak,Vol. 150, br. 3/ 4, 488- 506.

Seligman, M.E.P., (1998). The Presidents Adress, U: APA 1998 Annual Report atwww.positivepsychology.org/aparep98htm. 13.12.2009.

Seligman, M.E.P. i Csikszentmihalyi, M. (2000). Positive Psychology: An Introduction,

American psychologist, 55 (1), 5–14.

Seligman, M.E.P. (2002). Autentic happines. New York. The Free Press.

Seligman, M.E.P., Randal, M. Ernest, Gillham, J., Reivich, K., Linkins, M. (2009). Positive

education: positive psychology and classroom interventions. Oxford Review of

Education, Vol. 35, br. 3, 293-311.

Sheldon, K.M. i King, L. (2001). Why positive psychology is necessary. American

Psychologist, 56, 216-217.

SUMMERY

Application of Positive Psychology Principles in Language Teaching

The positive psychology is connected with the feeling of happiness which has positive

consequences on the individual and the society (Lyubomirsky, 2003). Positive emotions

increase the abilities of cognition and conclusion and also stimulate creativity (Rheinberg,

2004, prema Rijavec, Miljković i Brdar, 2008). The learning of mother tongue includes

16

linguistic, psycho-cognitive, socio-cultural and pedagogical-didactic components. Often the

language teaching insists on the linguistic component (knowledge of the language theory),

neglecting at the same the communicative one (application of knowledge). Introduction of

positive psychology elements into the language teaching is expected to result in better

motivated pupils, better knowledge, more satisfied pupils, good atmosphere in the class and

positive attitude towards the school subject. For this reason, a research will be done in three

primary schools in the Republic of Croatia in the following way: the positive psychology

elements will be introduced into the language teaching and the pupils' motivation and

knowledge and the atmosphere in the class will be monitored. The initial status will be

compared with the status after one week of implementation of the positive psychology

programme. It is expected that the application of the positive psychology principles in the

language teaching will positively influence all elements of the teaching process as well as the

quality of knowledge which stimulates the changes in the targets and educational tasks of the

school subject - mother tongue, which is Croatian language.

KEY WORDS: positive psychology, communicative competence, learning of mother tongue

17