ACADEMY OF ST MARTIN IN THE FIELDSJoshua Bell violina i umjetničko vodstvo

Iznimno srijeda, 23. listopada 2013., 19 i 30 sati

Foto

graf

: Bill

Phe

lps

ACADEMY OF ST MARTIN IN THE FIELDS

Joshua Bell violina i umjetničko vodstvo

Iznimno srijeda 23. listopada 2013. 19 i 30 sati

3

pROgRAM

LUDWIg VAN BEETHOVEN: Simfonija u C-duru, br. 1, op. 21

Adagio molto – Allegro con brioAndante cantabile con moto

Menuetto: Allegro molto e vivaceFinale. Adagio – Allegro molto e vivace

MAX BRUCH: Koncert za violinu i orkestar u g-molu, br. 1, op. 26

Predigra: Allegro moderatoAdagio

Finale: Allegro energico

***

LUDWIg VAN BEETHOVEN: Simfonija u c-molu, br. 5, op. 67

Allegro con brioAndante con motoScherzo. Allegro

Allegro

Nakon koncerta s umjetnicima razgovara Dina puhovski.

U predvorju Velike dvorane zabavni program s plesom i izvlačenjem nagrada za pretplatnike ciklusa Lisinski subotom.

Zabavni program: Ansambl Jazzy.

4

Zasigurno jedan od najpoznatijih i najuglednijih violinista današnjice, Joshua Bell, već godinama nosi titulu superzvijezde u svijetu klasične glazbe. Novi glazbeni ravnatelj Academy of St Martin in the Fields prva je osoba i prvi Amerikanac koji obnaša tu dužnost još otkad je sir Neville Marriner osnovao orkestar prije pedeset pet godina. Uz velik uspjeh turneje po Sjedinjenim Američkim Državama, orkestar je s Joshuom Bellom za Sony snimio Beethovenovu Četvrtu i Sedmu simfoniju. Joshua Bell je podjednako uspješan u ulozi solista, komornog glazbenika i voditelja ansambla, njegovo je sviranje opisivano kao „virtuoznost koja oduzima dah“,

njegov nastup uvijek je „karizmatičan“, a on sam nosi titulu „pjesnika violine“. Joshua Bell u ovoj je godini održao turneju s Orkestrom Cleveland po SAD-u te europsku turneju s Njujorškom filharmonijom. Nakon turneje s Academy of St Martin in the Fields, u sklopu koje ga ugošćuje i Dvorana Lisinski, slijedi još jedna na kojoj će održati recitale sa Samom Haywoodom. A blistava karijera, uz koju je stigao postati relevantni tenisač i pasionirani igrač kompjutorskih igrica, počela je kad mu je bilo četrnaest godina, kad je debitirao pod palicom Riccarda Mutija uz Simfonijski orkestar iz Philadelphije. Uslijedio je i debi u Carnegie Hallu, prve stipendije i ugovori s izdavačkim kućama. Diplomirao je na Sveučilištu Indiana, gdje danas predaje violinu i gdje je stekao naslov „žive legende Indiane“ te je odlikovan Nagradom guvernera Indiane. Niz nagrada koje je osvojio u svojoj zemlji, članstva u odborima Centra Kennedy i Njujorške filharmonije, izuzetan talent za privlačenje i zadržavanje medijske pažnje, izvedbe pred predsjednicima i svjetskim uglednicima, sve je to pridonijelo Bellovoj nesmanjenoj popularnosti. Trenutačno snima ekskluzivno za Sony, dok je prije snimao za Deccu, a do sada je ostvario više od četrdeset snimki, od kojih spominjemo sonate Saint-Saënsa, Ravela i Francka u suradnji s pijanistom Jeremyjem Denkom, Vivaldijeva Četiri godišnja doba s The Academy of St Martin in the Fields, Koncert za violinu i orkestar Čajkovskoga s Berlinskom filharmonijom te nosače zvuka The Red Violin Concerto, The Essential Joshua Bell i Romance of the Violin koji je Billboard proglasio snimkom godine 2004. Više je puta nominiran za nagradu Grammy. Joshua Bell neprestano nastoji proširiti violinistički repertoar te je praizveo djela mnogih suvremenih skladatelja kao što su Nicholas Maw, John Corigliano, Aaron Jay Kernis, Edgar Meyer, Behzad Ranjbaran i Jay Greenberg. Prije šest godina s novinarom Geneom Weingartenom istraživao je kontekste izvedbe umjetničkog

5

djela. Za potrebe priče incognito je svirao na postaji podzemne željeznice u Washingtonu, a tekst o tome objavljen u Washington Postu osvojio je Pulitzerovu nagradu. Prije tri godine bio je zvijezda petog prijenosa iz Centra Lincoln, nazvanog Joshua Bell with Friends @ The Penthouse, a sudionik je i brojnih drugih televizijskih emisija. Bell svira na violini Huberman Stradivarius iz 1713.

Academy of St Martin in the Fields jedan je od najboljih komornih orkestara na svijetu, poznat po profinjenom zvuku. Godine 1958. orkestar je okupio renomirane glazbenike koji su prvi koncert održali u studenome godinu dana poslije. Danas ansambl održava više od stotinu koncerata godišnje te petnaestak turneja diljem svijeta. Prije točno dvadeset godina, Academy of St Martin in the Fields postao je prvi i jedini orkestar odlikovan Kraljičinom Nagradom. Partnerstvo sir Nevillea Marrinera i orkestra trajalo je dulje od pet desetljeća i urodilo nebrojenim koncertima te s više od petsto snimki. Od rujna 2011. umjetnički voditelj ansambla jest Joshua Bell s kojim Academy of St Martin surađuje dulje od četvrt stoljeća. Njihovu zajedničku snimku Romance of the Violin, objavljenu 2004., Billboard Classical odlikovao je titulom nosača zvuka godine, a podjednako je uspješna bila i snimka Vivaldijeva Četiri godišnja doba. Zajednički koncerti u Ujedinjenom Kraljevstvu, Europi, SAD-u, Aziji i Australiji redovito su dočekivani aklamacijama publike i kritike. Uz izvedbe s doživotnim predsjednikom ansambla – sir Nevilleom Marrinerom, glavnim gostom – dirigentom Murrayem Perahijom i glazbenim ravnateljem Joshuom Bellom, orkestar nastavlja suradnju s najintrigantnijim solistima današnjice kao što su Julia Fischer, Julian Rachlin, Janine Jansen i Anthony Marwood. U sljedećoj

6

londonskoj koncertnoj sezoni nastupaju s Gabrielom Montero, Joshuom Bellom i Anthonyjem Marwoodom; slijede tri europske turneje i velika američka turneja u petnaest gradova s Joshuom Bellom. Posebno je vrijedan projekt orkestra Outward Sound, osmišljen da bi se onima koji nemaju prilike za dodir s vrhunskom umjetnošću, približila glazba i muziciranje.

PRVE VIOLINE VIOLONČELA FAGOTIJoshua Bell Stephen Orton Graham SheenHarvey de Souza John Heley Gavin McNaughtonGabrielle Painter Judith HerbertKatie Stillman Juliet Welchman KONTRAFAgOTFiona Brett Stephen MawCatherine Morgan KONTRABASIAmanda Smith Lynda Houghton ROgOVIHelen Paterson Markus von Horn Timothy Brown Emma WhitneyDRUgE VIOLINE FLAUTE Stephen Stirling Martin Burgess Paul Edmund-Davies Joanna HenselJennifer Godson Sarah Newbold Matthew Ward TRUBEJeremy Morris pICCOLO Mark DavidMark Butler Sophie Johnson Antony CrossCharlotte Maclet Robert Smith OBOEVIOLE Christopher Cowie TROMBONIRobert Smissen Rachel Ingleton Roger HarveyIan Rathbone Matthew KnightNicholas Barr KLARINETI David StewartMartin Humbey James Burke Tom Lessels TIMpANI Pedro Segundo

Max Bruch (1838.-1920.) danas ne pripada plejadi skladatelja čija su djela, uz nekoliko iznimaka, poznata najširoj publici. Premda je u svoje vrijeme bio iznimno cijenjen kao skladatelj, učitelj i dirigent, najčešće izvođena skladba tog njemačkog autora i svjetski poznatog dirigenta, upravo je Koncert za violinu i orkestar u g-molu, br. 1, op. 26. Uz njega, Bruch je najpoznatiji po Škotskoj fantaziji za violinu i orkestar, Kol Nidrei za violončelo i orkestar (skladba zbog koje je bio zabranjen u Njemačkoj od 1933. do 1945.) te Osam komada za klarinet, violu i glasovir. Osim toga, skladao je još dva koncerta za violinu, mnoga djela za klarinet, violu i violončelo uz orkestar, niz komornih opusa te tri simfonije. Opera Lorelei i zborsko djelo Frithjof donijeli su mu prve pozitivne kritike kao skladatelju, dok je kao dirigent rano stekao velik ugled te je što kao zborski, što kao orkestralni dirigent obnašao ugledne funkcije u rodnom Kölnu, potom u Coblenzu, Berlinu, Liverpoolu i Breslauu. Od 1890. do 1910. podučavao je

7

kompoziciju na Berlinskoj akademiji i primio brojne nagrade, uključujući i počasni doktorat Sveučilišta u Cambridgeu 1893. u uglednom društvu još trojice skladatelja: Edvarda Griega, Camillea Saint-Saënsa i Petra Iljiča Čajkovskog. Joseph Joachim, neprikosnoveni njemački violinist druge polovice 19. stoljeća izjavio je na proslavi svojega 75. rođendana 1906.: „Nijemci imaju četiri violinska koncerta. Najveći, najbeskompromisniji je Beethovenov. Brahmsov se mjeri s njime svojom ozbiljnošću. Najbogatiji i najzavodljiviji je skladao Max Bruch. No najproduhovljeniji, pravi dragulj je Mendelssohnov.“ Joachim je prije svojeg trinaestog rođendana svirao Beethovenov koncert, pomogao je Brahmsu sa solističkom dionicom i upravo je on praizveo Brahmsov koncert. Kao dječak bio je Mendelssohnov proteže, a radio je i s Bruchom na njegovu koncertu neposredno prije praizvedbe nove verzije (na kojoj je dakako izveo solističku dionicu) u Bremenu 1868. Djelo je praizvedeno u Kölnu dvije godine prije, no čuvši ga, autor ga je odlučio prepraviti.

U konačnoj verziji, koju je potpomogao Joachim, Koncert za violinu i orkestar u g-molu, br. 1, op. 26 postigao je velik uspjeh. Izvođen je diljem Europe, a već 1872. upriličena je i američka premijera u izvedbi Pabla de Sarasatea. Međutim, popularnost djela imala je i drugu stranu: Max Bruch svoja je prava prodao izdavaču Augustu Cranzu te od nebrojenih izvedbi nije imao baš nikakve financijske koristi. Osim toga, Prvi koncert potpuno je zasjenio ostala njegova djela za violinu, o čemu se autor žali u pismu izdavaču Fritzu Simrocku 1877.: „Ništa se ne može usporediti s lijenošću, glupošću i tupošću njemačkih violinista. Svaka dva tjedna dolazi mi drugi koji bi želio svirati Prvi koncert. Sada sam već postao grub pa im govorim: ‘Ne mogu više slušati taj koncert, jesam li možda samo njega skladao? Odlazite i svirajte druga dva, koji su podjednako dobri, ako ne i bolji.“

Kako bilo da bilo, Koncert za violinu u g-molu djelo je koje priziva snažne emocije. Najčešći atributi koji ga krase su liričnost i emocionalna iskrenost. Prvi stavak što ga Bruch zove Vorspiel ili Predigra dug je uvod koji se bez stanke naslanja na spori stavak. Koncert otvara dijalog orkestra i solista u kojem solist nad pizzicatom u kontrabasima iznosi prvu temu. Druga tema zahtijeva veliko tehničko umijeće, skladana je za najviši violinski registar. Ljupki Adagio temelji se na tri podjednako važne teme čiji materijal razmjenjuju orkestar i solist sve do strastvenog klimaksa koji se rastače u mirnom završetku stavka. Finale počinje s osamnaest taktova koji najavljuju temu plesnoga karaktera prije nego što je začujemo u solističkoj dionici. Razvedena druga tema najprije se pojavljuje u orkestru te nakon solističkog izlaganja vodi u vrlo kratak razvojni dio stavka koji pak završava rekapitulacijom obiju tema koje se nastavljaju u virtuoznom kodu.

Iznimno samouvjereno, čak pomalo i fatalistički, najpoznatiji autoritet 20. stoljeća za pitanja klasičnoga stila u glazbi, Charles Rosen najavljuje poglavlje o Ludwigu van Beethovenu (1770.-1827.) spominjući dvojakost skladateljeva položaja u društvu: izolaciju od suvremenog glazbenog života s jedne i golemo poštovanje i

8

ugled s druge strane. Rosen upozorava: „Nije se samo muzička moda okrenula od Beethovena, nego i povijest glazbe. U glazbi njegovih mlađih suvremenika (s izuzetkom Schuberta) i generacije nakon njegove smrti, Beethovenova je glazba, iako poštovana i voljena, jedva predstavljala vitalnu snagu; sve do Brahmsa i kasnijih Wagnerovih opera ona neće igrati važniju ulogu.“ Ipak, do danas je, uz opuse svojih stilskih učitelja i suputnika, Mozarta i Haydna, Beethovenov opus ostao jednim od najizvođenijih na koncertnim pozornicama. Klavirske sonate, gudački kvarteti, pet klavirskih koncerata, koncert za violinu te ponajprije simfonije, jedan su od stupova kanona klasične europske glazbe koji do danas nije ozbiljno poljuljan. Beethovenov je glazbeni jezik u osnovi ostao klasičan. Neosporne razlike u odnosu na Mozartova i Haydnova djela proizlaze iz autorove odluke da cijeloga života stvara glazbu prije svega za sebe, a onda za publiku. Mnogo se pisalo o Beethovenovu radu s temom koja je često više motivska ćelija nego tema u smislu strukturirane melodijske fraze te o poigravanju s gotovo nedodirljivim odnosom polariteta tonike i dominante koji čini temelj svih klasičnih opusa, što ga je proširivao modulirajući u tonalitete medijante i submedijante. No ono što je posebno indikativno za Beethovena jest činjenica da nijedan autor do tada nije u tolikoj mjeri kao on ignorirao stvarne sposobnosti izvođača koji su djela izvodili, o čemu redovito svjedoče novinski izvještaji, a za posljedicu je imalo gotovo beziznimno katastrofalne premijerne izvedbe većine njegovih opusa. To je ignoriranje izvođačkih sposobnosti, međutim, generiralo neslućene tehničke zahtjevnosti njegovih opusa, od kojih su mnogi do danas, upravo zbog fantastičnog spoja glazbenog sadržaja, strukture i tehnike, ostali dokazom izvođačke kompetencije. Ovacije koje su mu priređene potkraj života, na praizvedbi Devete simfonije i znamenite Misse solemnis bile su, kako drže svi proučavatelji Beethovenovih djela, odraz poštovanja prema skladatelju – nipošto razumijevanja i prihvaćanja samih djela, a još manje umjetničke razine izvedbe.

Već je Simfonija u C-duru, br. 1, op. 21 bila promjena u dotada prihvaćenom kanonu skladanja simfonijskih djela. Kao djelo koje oblikom čvrsto prianja uz tradiciju Haydna i Mozarta, prvo je od uspjelih Beethovenovih nastojanja da ponudi drugačija rješenja u skladanju velikih formi. Premda neke skice datiraju još iz 1795., većinu djela skladatelj je napisao od 1799. do 1800. godine kad je simfonija i praizvedena. Posvećena je barunu Gottfriedu von Swietenu koji je kao mecena podupirao i Carla Philippa Emanuela Bacha i Wolfganga Amadeusa Mozarta. Na istom je koncertu u bečkom Burghtheateru istoga dana izveden i danas znameniti Beethovenov Septet, op. 20, Koncert za glasovir i orkestar, br. 1, op. 15 te jedna Mozartova simfonija i nekoliko ulomaka iz Haydnova Stvaranja svijeta. Utjecaj učitelja Haydna kudikamo je očitiji u Prvoj nego u kasnijim simfonijama. Premda se Beethoven inzistiranjem na izražavanju emocionalnog doživljaja kao temelja za nastanak djela, udaljio od Haydna, sublimnost izraza koju autor supostavlja retoričkoj dramatičnosti glazbenog jezika, prema sir Donaldu Toveyju, možemo pratiti od klasicizma prema baroku na liniji Haydn –

9

Bach – Händel – Gluck. No premda Kretzschmar Prvu simfoniju naziva „labuđim pjevom 18. stoljeća“, ona je podjednako čvrsto utemeljena u klasicističkoj kao i u novoj, ranoromantičarskoj estetici.

Prvi stavak donosi novinu koja iznenađuje slušatelja: izrazita sonornost početka u statičnim akordima koji postupno moduliraju iz osnovnog tonaliteta. Svečan, ali i pomalo tjeskoban adagio uvod najavljuje prvu temu koja se pojavljuje u tempu Allegro con brio i brzim pomacima u rastavljenim suzvucim asocira na uvodne akorde. U drugom stavku osobito su lijepo razvedene dionice drvenih puhača, dok treći stavak Scherzo manje podsjeća na pristojan plesni stavak s menuetom, a više karakterom najavljuje kasnija furiozna Beethovenova scherza. Moćni finale zaokružuje sadržajno glazbenu cjelinu ponovno sa sporim uvodom koji razrješava zagonetku uvodnih akorda Simfonije. Sjajno, srčano i virtuozno uspinjanje violina sve do oktave vodi u trijumfalni završetak djela.

Simfonija u c-molu, br. 5, op. 67 nakon četiri godine skiciranja, skladanja i prerađivanja, predstavljena je javnosti u bečkom Theateru an der Wien pred sam Božić 1808. Uz nju su na istome koncertu javnosti predstavljene i Simfonija u F-duru, br. 6, op. 68 „Pastoralna“, Koncert za glasovir i orkestar, br. 4, op. 58, Zborska fantazija, op. 80 te nekoliko stavaka iz Mise u C-duru, op. 86. Osim što je koncert trajao otprilike dva i pol puta dulje od bilo kojeg današnjeg koncertnog programa, ansambl se nije dospio pripremiti kako valja, jer je i zbor i orkestar, prema svjedočenju ranog Beethovenova biografa Antona Felixa Schindlera, prikupljen s raznih strana, a proba nije bilo dovoljno. Solist na glasoviru trebao je biti Beethovenov učenik Ferdinand Ries, no kako je solističku dionicu dobio samo pet dana prije koncerta, kao solist je morao uskočiti sam Beethoven. Peta simfonija je posvećena knezu Franzu Josephu Maximilianu von Lobkowitzu, austrijskom general-majoru, meceni i suosnivaču bečkog Društva prijatelja glazbe kojem je posvetio i Simfoniju u Es-duru, br. 3, op. 55, Trostruki koncert u C-duru, op. 56, Šest gudačkih kvarteta, op. 18, Simfoniju u F-duru, br. 6, op. 68, Gudački kvartet u Es-duru, op. 74 te za suvremenike i neposredne nasljednike vjerojatno najpopularniju svoju skladbu An die ferne Geliebte (Udaljenoj dragoj) i grofu Andreju Kiriloviču Razumovskom, znamenitom ruskom diplomatu, meceni i glazbeniku koji je od 1808. do 1816. s Ignazom Schuppanzighom kao prvom violinom, sudjelovao u radu gudačkog kvarteta. Upravo je njemu Beethoven posvetio prva tri gudačka kvarteta iz op. 59, poslije nazvana Kvarteti Razumovski. Nepotvrđen je navodni skladateljev opis početnog motiva prvoga stavka („Tako sudbina kuca na vrata!“), što ga je u naslijeđe svima koji pišu o glazbi prenio Beethovenov biograf Schindler. No kao i mnoge anegdote i uzrečice, i to je preraslo pitanje autentičnosti te je danas locus communis na koji se vraćaju sva ozbiljna i manje ozbiljna pisanja o tome djelu. Popularnoj se simfoniji, uz fatalističke sudbinske udarce pridodaju i ne manje fatalni uzroci nastanka djela, poput propale ljubavne romanse s groficom Thérèseom von Brunswick u jednoj, odnosno Giuliettom Guicciardi u drugoj verziji. Kako povjesničarima glazbe nije nedostajalo mašte, a imperativ uvjetovanosti djela društvenim

10

i privatnim okolnostima te karakterom autora desetljećima nije silazio s top-ljestvica poželjnih objašnjenja svakog opusa, tako su u Petoj, uz ljubavne uzdahe, mnogi čuli i osjetili i snažni Beethovenov patriotizam, očitovan zbog tragičnog austrijskog poraza u ratu s Napoleonom.

No što god od navedenog bilo najbliže istini, ostaje sigurnim da je u vrijeme nastanka simfonije Beethoven intenzivno radio na još nekoliko velikih opusa, o čemu svjedoči i program koncerta na kojem je simfonija praizvedena. U to je vrijeme skladatelj dovršio glasovirske sonate op. 53, op. 54 i op. 57, Gudačke kvartete Razumovski, Koncert za violinu i orkestar, prve dvije verzije Fidelija, Misu u C-duru, Četvrtu i Šestu simfoniju te Sonatu za violončelo i glasovir, br. 3. O nastanku simfonije nakon skladanja glavne teme, Beethoven kaže: „U mojoj glavi počinje razrada u širinu, visinu i dubinu. Vidim pred sobom sliku u cijelosti…“ A upravo je ta cjelovita slika simfonije ono što mu omogućuje da glazbu vidi kao medij za sebe, kao način da se izrekne misleće i osjetilno, ali tako da se ni jedno ni drugo ne može jednoznačno odrediti izvan glazbe same. Za njega je „glazba posrednik između intelektualnog i osjećajnog života… bestjelesni ulaz u viši svijet znanja koji razumije ljudsku vrstu, no kojega ljudska vrsta ne može razumjeti.“ I upravo to posredovanje iniciralo je kod skladatelja, za glazbenu povijest dalekosežne odluke o skladanju djela koje, za razliku od svojih prethodnika u 18. stoljeću koji simfonijske stavke nižu prije svega prema strogo određenim formalnim pravilima ne brinući se za unutarglazbenu koherentnost cijeloga djela, nudi i zahtijeva pažnju slušatelja od prve do posljednje note.

Prvi stavak čiji se početni motiv može pratiti kao Leitmotiv tijekom cijeloga stavka zapravo je podloga za duge glazbene rečenice koje je autor na temelju toga motiva izgradio. Ključ formalne strukture toga stavka, ali i cijele simfonije, upravo je razvoj glazbenog materijala od rečenice do rečenice, njegovo neprestano guranje glazbenog sadržaja prema naprijed, kontinuirani klimaks koji povremeno posustaje (pri pojavljivanju druge teme, na primjer) da bi uzeo maha i doveo do moćne rekapitulacije materijala koji razmjenjuju akordi između drvenih puhača i gudača. Drugi stavak predstavlja niz varijacija na dvije kontrastne teme; prvu, lirsku, donose viole i čela. Veličanstvenosti stavka pridonosi svečana druga tema u rogovima i trubama. Scherzo koji slijedi vraća atmosferu prvoga stavka, i to ne samo ugođajem nego i ponavljanjem uvodne motivske ćelije prvoga stavka u rogovima. Osobito je zanimljiva fughetta u središnjem dijelu, triju, koju maestralno donose violončela i kontrabasi. Trijumfalni finale sonatni je oblik u kojem, međutim, genijalni autor ne preže od korištenja tematskog materijala iz Scherza kako bi povezao djelo u cjelinu. Klišejizirani komentari o vječitoj borbi svjetla i tame, dobra i zla, sunca i kiše osobito su česti u opisima toga djela. Stoga posljednju riječ prepuštamo samom skladatelju koji je napisao: „Mnogi tvrde da svako djelo skladano u molu mora i završiti u molu. Nego!“ (lat. Poričem!) „Upravo suprotno, držim da dur ima efekt sjaja. Radost slijedi tugu, sunce kišu. Utječe na mene kao kada gledam srebrnkasto svjetlucanje večernje zvijezde.“

11

30. studenoga 2013.WAGNER I VERDI

Simfonijski orkestar i Zbor Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu

Mladen Tarbuk dirigent

Program: Giuseppe Verdi:

Četiri duhovne skladbe za dva zbora i orkestarRichard Wagner:

Suita iz glazbene drame Sumrak bogova

21. prosinca 2013.THE PHILHARMONICS

Komorni ansambl članova Bečke i Berlinske filharmonije

Program: Johann Strauss ml. Dmitrij Šostakovič

Astor Piazzolla Franz Liszt...

Nakladnik: Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Za nakladnika: Dražen Siriščević, ravnatelj

producentica programa: Ivana Kostešić

Urednica: Ana Boltužić

Autorica teksta: Jelena Knešaurek Carić

Lektorica: Rosanda Tometić

Oblikovanje, grafička priprema i tisak: Intergrafika TTŽ d. o. o., Zagreb

Naklada: 700 primjeraka

Cijena: 20 kuna www.lisinski.hr

12