DEKARTOVA FILOZOFIJAArhe IX, 17/2012UDK 111.1654 : 1 Descartes R.111.1654 : 1 Lorhard J.Originalni nauni radOriginal Scientific Article
DRAGAN PROLE1Filozofski fakultet, Novi Sad
DEKART I LORHARD. KONSTITUCIJA NOVOVEKOVNE
ONTOLOGIJE
Saetak: Autor najpre razmatra filozofske okolnosti koje su dovele do novovekovne afirmacije
ontologije kao prve filozofije poetkom sedamnaestog veka. Da bi se rasvetlila razlika izmeu
stare i nove, tj. antike i moderne filozofije analiziran je odnos Dekartove tematizacije
bivstvovanja prema Aristotelovom zahtevu da se o biu govori na razliite naine. Budui da
je taj odnos naglaeno reduktivan jer od etiri Aristotelova naina kod Dekarta preostaje samo
put razlikovanja istinitog i lanog, izlaganje istinitosti utemeljene na izvesnosti podrazumevalo
je da pros hemas, ono prvobitno za nas, u sebe bez ostatka integrie ono po sebi, kat auto. U
drugom delu rada ispitivane su tekoe koje proistiu iz sinonimne upotrebe termina philosophia
prima, metaphysica i ontologija. Autor zakljuuje da novi pojam u sluaju ontologije nije
rezultirao konstitucijom novovrsne filozofske discipline, nego je pre oznaio novi nain miljenja
starih filozofskih problema. Koren zbrke i prividne sinonimnosti izmeu ontologije i metafizike
posledica je konstelacije u kojoj se novo promiljenje starih problema s lakoom poistoveivalo
sa starom disciplinom. Zbog toga je istaknuto da bi se dosledni korak novovekovnih promotera
ontologije sastojao u eliminisanju pojma metafizike s filozofskog horizonta, a ne u kreiranju
lane konvertibilnosti s ontologijom. Zbog toga je ve kod Jakoba Lorharda, tj. u prvom inu
konstituisanja ontologije, donekle obesmiljeno uvoenje novog pojma.
Kljune rei: Dekart, Lorhard, ontologija, prva filozofija, metafizika
DEKART I ARISTOTEL: REDUKCIJA PRVE FILOZOFIJE
Leksiki koreni pojma ontologije su nesumnjivo starogrki. Nema sumnje da su antiki mislioci uinili sve to je bilo neophodno da bi se konstituisale mnoge naune
1 e-mail adresa autora: [email protected]
TEMA BROJA
2
discipline ija imena danas asociraju na starogrko poreklo, ali njihova pojmovna reenja
nisu iznedrila ni psihologiju, ni antropologiju, ni fiziologiju, pa napokon ni ontologiju.
Mimo naih jeziki voenih oekivanja, uvoenje pojma ontologije dogodilo se tek u
veku u kojem je Dekart objavio svoje najvanije radove. Dodue, promovisanje novog
pojma nije Dekartovo delo, ali e se pokazati da se ono odvijalo na osnovu izriitog
pozivanja na dostignua kartezijanske filozofije. Ono to ta pozivanja ini filozofski
provokativnim poiva u naglaenoj vieznanosti Dekartovog stava prema filozofskom
nasleu prote philosophia. S jedne strane, Dekart u naslov svojih Meditacija upisuje
latinizovanu verziju toga pojma, ali kada podrobnije razmotrimo ta je kod njega preostalo
od Aristotelovog zahteva da se o bivstvovanju govori na razliite naine, tj. da se na
vieznanost bivstovanja odgovori uz pomo etiri razliita modela posredstvom kojih e
ono biti ispitivano, onda neizbeno dospevamo u nelagodnu poziciju.
a) Prva filozofija ne iziskuje kategorijalno miljenje.Najpre emo uoiti da od bivstvovanja koje se iskazuje na osnovu najoptijih odreenja
bia, tj. oslanjanjem na deset kategorija kod Dekarta nije preostalo mnogo. Pokuaj osvrta
na Regulae kao na Dekartovu verziju Organona, najpre e uoiti fundamentalnu razliku u sadraju. U njima naprosto nema refleksija koje bi barem donekle bile srodne poglavlju
o Kategorijama. Isto tako, demonstrativno samopouzdanje Dekartovih pravila nee
ostaviti ni malo prostora za rasprave srodne Topikama. Radikalna promena omoguena
je na temelju poverenja u novi vid metodolokog voenja miljenja, tj. u miljenje ije
kretanje se prevashodno rukovodi uvidom u poredak odnosa, u dispozicije koja uvek
bivaju usmeravane u skladu sa razlikovanjem jednostavno-sloeno. Upravo jednostavnost
je obeleje koje intuiciju kod Dekarta izdie iznad dedukcije, i osigurava da se odnos
izmeu jednostavnog i sloenog nikada ne uspostavlja proizvoljno. Naprotiv, iziskuje se
uporite u jednostavnom, posredstvom kojeg miljenje strpljivim i sigurnim koracima
napreduje ka sloenom.
Modernost Dekartovog miljenja poiva u ovom zahtevu da se ak i pri najapstraktnijim,
ljudskom poimanju najtee pristupanim pitanjima vrsto usidrimo u poznatom, da nikada
ne dozvolimo miljenju da ostane bez oslonca i uporita. Nevolja s ulnim iskustvom i
zapoinje stoga to je ono, uzeto samo po sebi, lieno svakog temelja, a od njega se
principijelno ne razlikuje apstraktno miljenje koje se naivno upustilo u najoptija pitanja
lieno prethodnog zasnivanja. Misliti filozofski kod Dekarta najpre znai osigurati se od
lutanja. Ukoliko smo se uspeno zatitili od mogunosti da zabasamo ili da skrenemo
sa eljenog puta, onda se moemo zaputiti gde god elimo. Zbog toga e Brunvig s
Dragan Prole, Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije
ARHEgod. IX, 17/2012 (1 21)
3
pravom istai da se kartezijanski racionalizam ispostavlja kao filozofija neograniene
ekspanzije, za razliku od Aristotelovog, u ijem temelju stoji finitistika koncepcija
sveta2. Za razliku od antikih filozofa koji su nastojali da pojmovno artikuliu logos
konanog, unapred ureenog kosmosa, tj. poretka koji je, kao takav, postojao pre njih i
postojae nakon njih, Dekartova misao se uputa u beskonanu avanturu, koja ne poznaje
nikakve granice. Ukoliko se konanost difamira kao izvor svih zabluda, kao vrelo svih
fatalnih omaki koje pogreno smatramo istinama, onda se svaki gest koji iskorauje iz
tih ogranienja mora smatrati poeljnim i hvale vrednim. Doista, novovekovno miljenje
uspostavlja sasvim drugaiji odnos prema granici. Ona vie ne biva pojmljena kao ono
prvo unutar ega je sve3 i ne predstavlja vie granicu spoznaje, pa time ujedno i granicu
same stvari. Kod Dekarta granica biva radikalno formalizovana i temporalizovana. Budui
da bivstvovanje bia sada biva poimano posredstvom spoznajueg ego, a ne putem ousia
koja se moe fenomenalizovati, vie nije re o granici spoznaje, nego granici za spoznaju.
To znai da ego, kao suvereni gospodar i vlasnik (matre et possesseur) prirodnog sveta
koji je zapravo zaokruen njegovim vlastitim izvesnostima, naspram sebe nema dovrenu
supstancijalnost sveta, nego granice na koje nailazi smatra tek privremenim, nestabilnim
i prolaznim.
Filozofsko iskustvo prvog ranga sa Dekartom je artikulisano kao iskustvo nedovoljnosti
konanih sutina. Zbog toga su Dekartovi interpretatori ukazali da Dekartovu filozofiju
valja shvatiti i kao reakciju na Suarezovu metafiziku u kojoj je bivstvovanje asimilovano
sutinom4. Umesto toga Dekart se odluuje za filozofski prelaz od poznatog objekta
ka bivstvovanju, ali posredstvom afirmisanja ideje beskonanosti, a ne putem njenog
ukidanja. Zbog toga Koire upozorava da: ostaje istinito da misao obuhvata i podrazumeva
beskonano, ostaje istinito da konana misao svaka konana misao moe sebe da shvati
i razume jedino poev od beskonane misli5. Otuda sve ono to se ini zaokrueno, kruto
odreeno i definisano, jednom za svagda ogranieno kod filozofa moe isprovocirati
tek nezadovoljstvo. Budui da svaki susret sa konanom idejom neminovno pobuuje i
neprijatne asocijacije na kontingentno postojanje, filozof uvek iznova mora da se sueli
sa motivom zbog kojeg se i odluio na filozofiranje. Razlaz sa konanim sutinama je
2 Lon Brunschvicg, Le troisime centenaire du Discours de la mthode, u: Philosophia Vol. 2,
Belgradi 1937, str. 245.
3 Aristotel, Metafizika 1022a, Paideia, Beograd 2007, prev. S. Blagojevi, str. 198.
4 Ferdinand Alqui, Descartes. Lhomme et luvre, Hatier Paris 1988, str. 106.
5 Aleksandar Koire, Uvod u itanje Platona/Razgovori o Dekartu, IKZS, Sremski Karlovci/Novi Sad
2012, prev. M. Vukovi, str. 226.
Dragan Prole, Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije
ARHEgod. IX, 17/2012 (1 21)
4
utoliko nuna posledica izvornog motiva novovekovnog filozofiranja, a on je direktno
vezan za potrebu za novim temeljem koji e iz korpusa filozofskih spoznaja iskljuiti
sve proizvoljno, nepouzdano, kontingentno. Premda sada filozofski put podrazumeva
neprekidne iskorake iz konanog, te stanje tranzicije kao trajno stanje, on ipak ne
pobuuje oseaj nestalnosti i fragilnosti nego, naprotiv, situiranosti i sigurnosti. Utoliko
je i Dekartova nautika metafora iz ranog dela Compendium musicae: Konano vidim
kopno, urim ka obali6 kod Hegela s pravom preuzeta i primenjena na ukupnu situaciju
koju dele svi novovekovni filozofi. Naime, ako su svi novovekovni filozofi kod Dekartove
filozofije kod svoje kue i, poput brodara koji dugo luta po burnome moru, moemo da
uzviknemo kopno7, onda se poslanje novovekovne filozofije umesno moe opisati kao
plovidba ka sigurnom kopnu, tj. kao misaono kretanje koje je svesno da prvobitno ima
posla s nestabilnim i nepouzanim, ali da tei ka sigurnom i poverljivom. Filozofija nam
je i neophodna zbog toga to conditio humana nije izvorno situirana na terra firma, ali
je ono ljudsko filozofski ispostavljeno kao pokret, kao neukidiva udnja ka stabilnome
kopnu.
Stabilnost i mirnoa na tome putu bie kod Dekarta dodatno obezbeeni utemeljenjem
u apsolutnom, poto ono vie ne predstavlja poslednju stanicu filozofskog uzvisivanja s
onu stranu bia, kao kod Platona, nego se ispostavlja kao prva, poetna stanica. Apsolut
vie nije filozofsko ishodite nego polazite, pa otuda ne bi trebalo da nas zbunjuje da
Dekart vlastitu potragu za pouzdanim osloncem poredi sa nekadanjom Arhimedovskom
takom. Kao i kod Hegela, i kod Dekarta je ono apsolutno zapravo konkretno. Dakako, ta
taka se vie ne nalazi nigde izvan subjektivnosti, ona nije spolja, u topografiji prirodnih
kvaliteta i odnosa, nego je unutra, kao stvar koja je izvesna i nesumnjiva8.
Put ka onom najdaljem mora se zaeti u najbliem. Distanca koju miljenje ima
da prevali mora da zapone kod prisnog, izvesnog i sa sigurnou upoznatog. Utoliko
i dedukcija kod Dekarta ne predstavlja postupak kojim se sa visina logikih optosti
sputamo ka posebnom i pojedinanom, nego predstavlja ogledanje u bliskom, izvoenje
nunih posledica iz onoga o emu smo prethodno stekli zadovoljavajui stepen izvesnosti.
Otuda je dedukcija operacija kojom shvatamo sve to se nuno zakljuuje iz drugih,
6 Ren Descartes, Compendium musicae, u: uvres de Descartes AT X, Vrin Paris 1996, d. C. Adam
/P. Tannery, str. 140.
7 Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Vorlesungen ber die Geschichte der Philosophie III, u: Werke Band
20, Suhrkamp Frankfurt am/M. 1971, str. 120. (U prevodu, Istorija filozofije III, Kultura Beograd
1970, prev. N. Popovi, str. 251.).
8 Ren Descartes, Les mditations mtaphysiques. Touchant la premire philosophie, u: uvres de
Descartes AT IX, Vrin Paris 1996, d. C. Adam /P. Tannery, str. 19.
Dragan Prole, Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije
ARHEgod. IX, 17/2012 (1 21)
5
izvesno poznatih stvari9. Reju, poredak i odnos su dva operativna i metodoloki presudna
pojma koja preuzimaju ulogu koju su nekada imala najoptija odreenja bia. Otuda je
za raspravu o bivstvovanju sada neuporedivo vanije metodski korektno usmeriti duh s
obzirom na razliku poznato-nepoznato, odnosno jednostavno-sloeno, nego se upustiti
u delikatno posredovanje izmeu pojedinanog, izmeu ovog ovde i optih struktura
vremena, prostora, kvaliteta, habitusa, itd.
Meutim, ak i kada bismo apstrahovali od Dekartovog principijelnog metodolokog
zaokreta, to ne znai da bi se njegov odnos prema kategorijalnom miljenju
aristotelovskog kova znaajnije promenio. Aristotelovim kategorijama ni u tom sluaju
ne bi bila poklonjena vea panja jer, primera radi, vreme Dekartu uopte nije nuno
da bi se naelno definisala supstancija, dok prostor ne predstavlja nita po sebi, nita
to bi posedovalo objektivnost nezavisno od subjekta: prostornost ne oznaava nita
zasebno i odvojeno od subjekta i mi uopte ne poznajemo takve filozofske entitete koji
ne potpadaju pod uobrazilju10. Miljenje koje se rukovodi izvesnou ne moe biti
previe zainteresovano za produbljivanje pojma vremena. Izvesnost je uvek trenutni akt,
to znai da je, posmatran en general, razvoj u vremenu za Dekarta neminovno znak
nesavrenosti11.
S druge strane, Dekart provodi radikalnu negaciju kvaliteta u nameri da ustanovi
nepremostiv jaz izmeu vlastitog miljenja i tradicije koja filozofiju u sholastikom
ruhu prevashodno asocira s promiljanjem analogia entis. Naime, ukoliko je analogia
predstavljala presudni sholastiki oslonac u promiljanju relacija izmeu ulnog i
inteligibilnog sveta, izmeu konanosti tvorevine i beskonanosti Tvorca, onda je za
oekivati da e se pokuaj radikalnog prekida sa sholastikom misaonom tradicijom pre
svega potruditi da se lii usluga analokog miljenja: taj tradicionalni put se zatvara
pred Dekartom12. Na koji nain Dekart analogiju entis stavlja ad acta? Pre svega
time to obesmiljava spontane filozofske izlete u heterogena podruja i na taj nain
spreava miljenje da proizvoljno traga za srodnim u razliitom. Dekartov odgovor na
analogiju glasi: poredak koji se gradi utemeljenjem. Utoliko nije nimalo sluajna njegova
graditeljska metafora na poetku Prve meditacije: ruina temelja za sobom nuno povlai
9 Ren Descartes, Les rgles pour la direction de lesprit, u: uvres et lettres, Gallimard, Paris 1949,
d. A. Bridoux, str. 12.
10 Isto, str.
11 Jean Wahl, Du rle de lide de linstant dans la philosophie de Descartes, Vrin, Paris 1953, str. 3.
12 Jean-Luc Marion, Sur la thologie blanche de Descartes. Analogie, cration des vrits ternelles,
fondament, P.U.F., Paris 1981, str. 14.
Dragan Prole, Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije
ARHEgod. IX, 17/2012 (1 21)
6
celokupan ostatak zgrade13. Ukoliko filozofu poe za rukom da ustanovi fundamentum
inconcussum kao fundamentum in intellectu, onda mu nikakva pomo analogije vie
nee biti potrebna. Ako eksplikacija objektivne realnosti sada iziskuje povratni uvid
u utemeljenje u okvirima nae subjektivnosti, to onda znai da se Dekartovo uenje o
supstanciji prevashodno oslanja na desupstancijalizaciju sveta. Kvalitativnom svetu
preostalo je da postane res extensa, isti kvantitet i relaciona struktura14.
b) Prva filozofija ne istrauje na temelju razlike energeia i dinamis Takoe emo uoiti da Aristotelovo raspravljanje o bivstvovanju na osnovu razlike
energeia i dinamis kod Dekarta otpada ve na osnovu temeljne pretpostavke njegovog
racionalizma koji, za razliku od antikog pretee, ne ostavlja ni najmanje anse sferi
mogueg a, sledstveno tome i verovatnog, kao njegovog logikog korelata. Verovatno
nema nikakvu epistemoloku obaveznosti i sigurnost, pa stoga kod Dekarta biva srozano
na lano, drugim reima, na filozofski irelevantno i nitavno15. Budui da procedure
miljenja ne smeju sebi da dozvole iskorak izvan sfere nunog i neospornog, svaki
pokuaj filozofskog koketiranja s moguim za Dekarta ne predstavlja nita drugo nego
dobrovoljni rastanak od filozofskog miljenja.
c) Prva filozofija iskljuuje miljenje akcidencijeRaspravljanje na niti vodilji razlike izmeu supstancije i akcidencije takoe postaje
nepoeljno u Dekartovoj filozofiji. Poto se ono akcidentalno i kontingentno po prirodi
stvari opiru suverenom obuhvatu clara et distincta perceptio, njima mora biti uskraeno
stanarsko pravo meu stvarima filozofije. Ono to preostaje od Aristotelovog razgranatog
i vieslojnog pribliavanja ka episteme tis, kod Dekarta se svodi na jedan, magistralni, ali
ujedno i jednosmerni, jedini relevantni filozofski put, rukovoen iskljuivo razlikovanjem
istinito-lano. Sve u svemu, nema nikakve sumnje da je od Aristotelova etiri modela na
osnovu kojih se sueljavamo sa vieznanou bivstvovanja kod Dekarta preostao samo
jedan.
13 Ren Descartes, Les mditations mtaphysiques, isto, str. 14.
14 Jan Patoka, Aristote, ses devanciers, ses successeurs, Vrin Paris 2011, tr. E. Abrams, str. 392.
15 Ren Descartes, Discours de la mthode, u: uvres de Descartes AT VI, Vrin Paris 1996, d. C.
Adam /P. Tannery, str. 8.
Dragan Prole, Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije
ARHEgod. IX, 17/2012 (1 21)
7
ALETHES PSEUDOS: KARTEZIJANSKO NASLEE PROTE
PHILOSOPHIA
Tako radikalna redukcija ontoloke problematike je kod najistaknutijih Dekartovih
interpretatora izazvala oprene stavove. Kod Alkijea ona biva okarakterisana po uzoru na
nekadanju apofantiku teologiju. Naime, ukoliko obratimo panju na motivaciju njegove
ocene da se kod Dekarta radi o negativnoj ontologiji16, shvatiemo da je ona negativna
u slinom maniru u kojem se nekada za Boga radije govorilo ta on nije, nego ta on
jeste. U slinom duhu se ponaa i Dekartova reakcija na Aristotelovu prote philosophia,
jer vlastitu poziciju gradi na svoenju razliitih pristupa na jedan pristup, a time i na
ograivanju od ostalih Aristotelovih puteva ka bivstvovanju. Na Alkijeovom tragu sudi i
an-Lik Marion, tvrdei da se kod Dekarta radi o topikom preokretanju koje svoj vrhunac
ima u ontologiji posredstvom odbacivanja17. S druge strane, Anri Guje u kartezijanskoj
redukciji uoava naznake Dekartovog tradicionalizma i pokazuje da orijentaciju u
osnosu na istinito-lano moramo shvatiti u konkretnom istorijskom kontekstu, a u njemu
se ona iskazuje kao dragoceni racionalistiki iskorak iz Montenjevog skepticizma:
Montenjev tradicionalizam i filozofski skepticizam tesno su povezani i imaju isti koren:
njegov relativizam. Dekartov tradicionalizam i filozofski racionalizam nisu manje tesno
povezani, oni takoe imaju isti koren: njegovu apsolutnu veru u istinu18.
Ukupno uzevi, moda bi bilo preterano govoriti o anti-ontolokoj nastrojenosti
Dekartovog miljenja, ali isto tako nije umesno ni samorazumljivo prihvatanje ontologije
kao samonikle discipline koja prirodno izasta iz plodnog i odlino pripremljenog
kartezijanskog tla. U tome nas najpre spreava Dekartov odnos prema tradiciji rasprava
koje tematski pokrivaju podruje koje danas imenujemo ontolokim. Dodue, u svojim
objavljenim radovima Dekart se po pravilu drao rezervisano i nije se uputao u otvoreno
difamiranje tradicije ispitivanja ontos on, odnosno on he on. I pored upadljive uzdranosti,
Dekart nije proputao da nas upozori da kretanje unutar koordinata antike filozofske
misli neizostavno za sobom povlai i opasnost korupcije naih vlastitih misli.
Poklanjajui poverenje studiranju antikih mislilaca mi sebe naivno izlaemo i
preuzimanju neizvesnog, nedoreenog, pogrenog. Premda je razliku alethes-pseudos
16 Ferdinand Alqui, Descartes et lontologie ngative, u: Revue internationale de philosophie,
Bruxelles 1950.
17 Jean-Luc Marion, Sur lontologie grise de Descartes. Science cartsienne et savoir aristotelicien dans
les Regulae, Vrin, Paris 1993, str. 185.
18 Henry Gouhier, La pense religieuse de Descartes, Vrin, Paris 1924, str. 285.
Dragan Prole, Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije
ARHEgod. IX, 17/2012 (1 21)
8
Aristotel izriito stavljao na elo promiljanja bia kao bia, Dekart nas upozorava da
usvajanje antikih znanja podrazumeva i kobno prisvajanje pseudoznanja: Valja itati
dela Starih, jer je za nas velika prednost da moemo da koristimo rad mnogih ljudi
Pri svemu tome, dobro je strahovati da se izvesne greke, proistekle iz najmarljivije
lektire njihovih dela, ne uvuku u potpunosti u nas, uprkos celokupnom naem naporu i
opreznosti19. Pri tom se ne radi tek o tome, da li emo nespretno podlei autoritetu tuih
greaka, odnosno smatrati istinitim neto to nije istinito. Dekart nije surevnjiv prema
istorijskom nasleu filozofije jedino zbog toga to ono moe da nakodi bezgrenosti
naih spoznaja, nego zato to nas to naslee prevashodno ui istoriji, a ne filozofiji.
U skladu sa uverenjem svog vremena, da historia treba strogo razdvajati od scientia i
doctrina, Dekart je uveren da sistematian i trajan misaoni boravak u tradiciji filozofije
nije ni poeljan ni produktivan, jer nam ona ne moe obezbediti izvesne i razgovetne
opaaje, vrsto i neosporno utemeljene sudove. Budui da tamo gde nismo u mogunosti
da iznesemo potpuno pouzdane sudove zapravo i nismo na terenu filozofije nego na terenu
istorije, Dekart bi pisanju istorije antike filozofije bio spreman da prida jedino istorijski,
ali nipoto ne i filozofski znaaj i status.
Meutim, u prepisci se Dekart spram antikih pretea izjanjava znatno otvorenije
i iskrenije. Ton je nepomirljiviji, a neprilike koje proistiu iz naeg obraanja antikom
filozofskom nasleu se ne svode tek na nespretno vercovanje neznanja kao znanja.
Najavljujui Marsenu svoje Meditacije, Dekart ukazuje da njegova filozofska pozicija
ne treba da bude shvaena drugaije, nego kao istinita alternativa antikoj pseudoistini:
Meu nama elim da Vam kaem da tih est Meditacija sadre ukupna naela moje fizike
nadam se da e se oni, koji ih budu itali, neprimeeno navii na moje principe i da e
uvideti istinu, pre nego to primete, da su ti principi razorili Aristotelovu istinu20.
Ako su sledbenici kartezijanske filozofije odluno povlaili paralele izmeu nove
filozofske discipline, ontologije, i Dekartove istine, da li to onda znai da su se, u stilu
svoga uzora, u potpunosti odrekli svega to su mogli da naue od Aristotelove istine,
i celokupne filozofske tradicije pre Dekarta? Doista, za kartezijansko naslee se nipoto
ne moe rei da provodi odluan i definitivan rez sa tradicijom prote philosophia. Naime,
nije neophodno podseati da kriterijum istine kao orijentacije u promiljanju bivstvovanja
ve kod Aristotela podrazumeva okret sa bia, ka miljenju bia: to lano i to istinito ne
19 Ren Descartes, Les rgles pour la direction de lesprit, isto, str. 10.
20 Pismo Marsenu od 28. 01. 1641, navedeno prema: uvres et lettres, Gallimard, Paris 1949, d. A.
Bridoux, str. 891.
Dragan Prole, Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije
ARHEgod. IX, 17/2012 (1 21)
9
postoje u stvarima ... ve u miljenju21. Ipak, izvesna srodnost u polazitu ne znai da je
Aristotelovo shvatanje istine istovetno Dekartovom, jer je potonji uloio izuzetno mnogo
truda da dokae da iznosi istinu koju filozofska tradicija ne poznaje. Pri tome, za nju je
karakteristian toliki stepen izvesnosti da bi ona bila prihvaena kako od strane Aristotela,
tako i svih drugih filozofa. Istina shvaena kao izvesnost kod Dekarta neutralie razliku
izmeu Aristotelovih pros hemas i kat auto. Ukoliko je izlaganje istinitosti utemeljene na
izvesnosti prvi i presudni in ontolokog miljenja, onda sada pros hemas, ono prvobitno
za nas, u sebe bez ostatka integrie ono po sebi, kat auto. Neobino je vano podvui da
Hegel zbog tog poteza ne kritikuje, nego slavi Dekarta kao emancipatora miljenja jer
ono s njim po prvi put zapoinje samo od sebe, a Huserl u slinom maniru principijelnu
integraciju onoga po sebi u za nas velia kao revolucionaran iskorak, jer: Sa Dekartovim
Meditacijama, uvertirom novovekovne filozofije udesno izrasta tendencija ka revoluciji
toga tako prirodnog i navodno tako samorazumljivog naina miljenja. Ono prvo
odjednom nije svet u kojem smo, nego smo prvo mi sa naim iskuavanjem i miljenjem,
a svet je svet za nas, mi smo ga iskusili i mislili, svet je stavljen naim miljenjem22.
Stie se utisak da suoavanje s Dekartovom filozofijom ne moe da mimoie
filozofsku verziju la querelle des anciens et des modernes. Posebno kada imamo u vidu
da se ve krajem sedamnaestoga veka stabilizovala suprotnost izmeu stare, kojoj su
u jednakoj meri pripadali i Platon i Aristotel i Toma Akvinski, i Duns Skot i Suarez, i
nove, Dekartove filozofije23. Znaaj rasprave starih i modernih na tlu filozofije postaje
vanredan im ga ukrstimo s jednostavnom upitanou: zbog ega se na ontologiju ekalo
toliko dugo? Da bi se na to pitanje odgovorilo na prikladan nain najpre treba razjasniti
povezanost izmeu inaugurisanja nove discipline i Dekartovog filozofskog projekta.
ONTOLOGIJA: NOVO IME ZA STARU DISCIPLINU?
Apstrahujemo li od fiziologije, koju je an Farnel promovisao u svome delu Universa
medicina 1567, psihologiju, antropologiju i ontologiju su u svojim knjigama praktino
21 Aristotel, Metafizika 1027b, isto, str. 224.
22 Edmund Husserl, Fichtes Menschenideal, u: Aufstze und Vortrge (1911-1921), Husserliana Band
XXV, Hg. T. Nenon/H.-R. Sepp, Dodrecht/Boston/Lancaster 1987, str. 272.
23 Leon Brunvig se poziva na delo izvesnog P. Daniela Putovanje u Dekartov svet, objavljeno na
francuskom jeziku 1697. U toj knjizi se izrekom govori o novijoj, tj. Dekartovoj filozofiji koja se
suprotstavlja staroj filozofiji. Navedeno prema: Lon Brunschvicg, Rne Descartes, Rieder, Paris
1937, str. 79.
Dragan Prole, Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije
ARHEgod. IX, 17/2012 (1 21)
10
promovisali Dekartovi savremenici. Pri tom, vano je napomenuti da ti savremenici
nisu delili Dekartova religijska opredeljenja, te da je plodno tlo na kojem je zasaeno
seme pseudoantikih pojmova pre svega bilo omogueno potrebom protestanata da se
distanciraju od katolikog kolskog sistema i njegovog pojmovnika. Nova, reformisana
hrianska konfesija iziskivala je i nove vidove saznanja, i to ne samo u deklarativnoj,
nego i u krajnje praktiki odreenoj ravni. Bez obzira na konfesionalnu motivaciju, jedan
od presudnih uzora pri konstituisanju tih saznanja bio je upravo jezuitski ak i gorljivi
zagovornik novog naina miljenja, Rene Dekart.
Uvoenje starih imena za nove discipline teklo je gotovo simultano, a nije ni malo
sluajno da je bilo direktno vezano za Marburg, kao jedan od najsnanijih protestantskih
univerzitetskih centara. Pojam antropologije vezuje se za Antropoloku psihologiju Otona
Kasmana (Hanau 1594.), dok prvo uvoenje pojma psihologije datira iz Melanhtonovih
predavanja iz 1530, da bi prvi put bilo zabeleeno 1590, u knjizi (objavljenoj u Marburgu)
hoc est de hominis perfectione, anima etc Rudolfa Gekela (poznatijeg po latinskom imenu Goclenius). Isti autor u svoj Lexicon philosophicum (1613.)
stavlja odrednicu et philosophia de ente, ali u reniku ipak nema mesta za psihologiju24.
Nije mogu jednoznaan odgovor na pitanje da li je Dekartovo miljenje direktno
podstaklo novovekovnu konstituciju pojma ontologije. Na to pitanje moemo da
odgovorimo i potvrdno i odreno, a da pri tom nijedan odgovor ne bude u potpunosti
zadovoljavajui. Razlozi za uzdranost proistiu iz injenice da se pojam ontologije prvi
put pojavljuje 1606, u delu Jakoba Lorharda Ogdoas scholastica, preciznije reeno u
njegovom osmom poglavlju koje nosi naslov Dijagraf metafizike ili ontologije. To onda
znai da Dekartu ne mogu biti pripisivane iskljuive zasluge za novovekovnu ontologiju,
jer je taj pojam promovisan jo u vreme njegovog odrastanja. Objavljivanje toga dela
pobudie kod Goklenijusa izuzetan interes, nakon ega e Lorhard dobiti poziv da mu
se pridrui kao kolega na univerzitetu u Marburgu. Gimnazijski profesor iz Sent Galena
se ipak nee dugo zadrati u univerzitetskim vodama, poto tragovi njegovog povratka
u vajcarsku datiraju ve u 1609. Ne uputajui se u razloge kratkog trajanja njegovog
marburkog angamana, umesno je napomenuti da se najtrajniji otisak Lorhardove
marburke epizode sauvao upravo u Goklenijusovom Reniku, koji na starogrkom
24 Odo Marquard, Zur Geschichte des philosophischen Begriffs Anthropologie seit dem Ende des
achtzehnten Jahrhunderts, u: Schwierigkeiten mit der Geschichtsphilosophie, Frankfurt am/M. 1973,
str. 218-219.
Dragan Prole, Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije
ARHEgod. IX, 17/2012 (1 21)
11
jeziku donosi odrednicu ontologija, i poblie je na latinskom odreuje kao filozofiju bia25.
Na ovo treba skrenuti panju pre svega zbog u literaturi uobiajenog, a netanog
podatka da prvi pomen ontologije treba pripisati Goklenijusu. Lorhardov rad je do skora bio
nepoznat, a razlog vie za njegovo pominjanje krije se u injenici da su sud o Goklenijusu
kao prvom ontologu do skora potvrivali i najrenomiraniji interpretatori, poput Ernsta
Folrata: prema svemu to znamo bio je prvi koji je skovao naziv Ontologija26, i an-
Lik Mariona: taj termin ulazi u istoriju metafizike poevi od 1613, kada ga Goclenius
jo pie na grkom27.
Ono to u naslovu poglavlja Lorhardove knjige najpre privlai panju je konvertibilnost
metafizike i ontologije. Upadljivo je takoe da je naslov toga poglavlja zajedno s
ostalima ottampan i na koricama knjige, to je u ono vreme esto bio sluaj, pa je pojava
nepoznatog termina najverovatnije pobuivala dodatnu panju potencijalnih italaca. Za
autora koji po prvi put u istoriji filozofije upisuje pojam ontologije u naslov knjige nema
ni traga sumnji da su metafizika i ontologija sinonimne discipline. Sutina metafizike i
kod Lorharda i kod Goklenijusa je istovetna razmatranju bia u istinskom smislu, pa ju
je zbog toga mogue nazvati i naukom o biu, ontologijom. Imamo li u vidu da je kod
obojice Bog pojam beskonane savrenosti bia, Hajdegerova teza da metafiziku treba
shvatiti prevashodno kao onto-teologiju, najpre pogaa novovekovne promotere nove
discipline. Dakako, na njihovom elu nalazi se Dekart. U pismu Marsenu on izriito
ukazuje da njegova ontologija ne iskorauje izvan horizonta koji je dostupan teolokom
miljenju, te da je stoga teologiju lako adaptirati njegovom nainu filozofiranja: ini
mi se da nee biti nikakvih tekoa da se teologija prilagodi mome nainu filozofiranja28,
dok u Odgovorima na primedbe upuene Meditacijama insistira da znanje o postojanju
Boga, kao prvog i najsavrenijeg bia predstavlja uslov mogunosti saznanja svih ostalih
bia: ne moemo nita izvesno da saznamo ukoliko prvo ne znamo da Bog postoji29.
Uistinu, teza o onto-teolokom sklopu metafizike ni kod jednog filozofa nije toliko
otvoreno zastupana kao kod Dekarta. Alkije e, pozivajui se na pasae iz Principia u
25 Goclenius, Lexicon philosophicum, Francfort 1613, str. 16.
26 Ernst Folrat, Ralanjavanje metafizike na metaphysica generalis i metaphysica specialis, u: Arhe II,
Novi Sad 3/2005, prev. M. Todorovi, str. 244.
27 Jean-Luc Marion, Sur le prisme metaphysique de Descartes. Constitution et limites de lonto-thologie
dans la pense cartsienne, P.U.F. Paris 1986, str. 79.
28 Navedeno prema: uvres et lettres, isto, str. 889.
29 Ren Descartes, Les mditations mtaphysiques. Et les objectiones faites contres ces mditations par
diverses personnes tres-doctes, avec les rponses de lAuteur, u: uvres de Descartes AT IX, Vrin
Paris 1996, d. C. Adam /P. Tannery, str. 111.
Dragan Prole, Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije
ARHEgod. IX, 17/2012 (1 21)
12
kojima se navodi da mi nismo sami po sebi, nego po Bogu30, ali i na pojedine odeljke
iz prepiske u kojima se sinonimnost metafizike i prve filozofije proiruje sinonimnou
metafizike i teologije, utvrditi da ideja Boga nije u svesti, ona je svest31. Meutim, da
li se onto-teoloko ustrojstvo Dekartove filozofije u potpunosti proiruje na celokupnu
novovekovnu filozofiju? Da li se Hajdegerov stav moe prihvatiti u celini, ili se pak mora
ograniiti i pripisati jedino utemeljivaima novovekovnog miljenja?
JAKOB LORHARD: METAFIZIKA ILI ONTOLOGIJA
Premda ve kod Volfa ontoloko ispitivanje u sebi ne ukljuuje teologiju, tako da su
rasprave racionalne teologije upuene na ontoloke principe ali se principijelno tematski
razvijaju izvan metaphysica generalis, stav da je ispitivanje filozofije uvek u sebi oba,
onto-loko i teo-loko32, moe biti u celosti pripisan pionirima ontolokog miljenja.
Onto-teoloko ustrojstvo ipak nije ni stabilna niti trajna signatura metafizike. Tamo gde
se briljivo ustanove razlike u pojmu vie nee biti govora ni o onto-teolokoj pozadini.
Tako stvari stoje najpre kod Volfa, ali i kod Kanta, Huserla i Hartmana. Uprkos tome,
predstava o sinonimnosti metafizike i ontologije ostae vodea do dananjih dana, tako
da nije ni malo neobino da je moemo uti ili proitati i kod savremenih filozofa, ali nam
podrobniji uvid u povest ontologije ipak sugerie znatno oprezniji stav.
Ne treba smetnuti s uma da je kod nekih vodeih imena novovekovne filozofije
iskljueno poistoveivanje ontologije i metafizike. Primera radi, kod Kanta, Huserla, pa
i kod ranog Hajdegera je za jednu od pomenutih disciplina rezervisan afirmativan, a za
drugu peorativan prizvuk. Da stvar bude komplikovanija, pitanje koja od njih e biti
povlaena a koja odbaena nikada nije unapred odlueno. Ontologiju e Kant odbaciti
usled saznajne drskosti i neopravdane ambicioznosti. Njoj nasuprot, favorizovae nauni
lik metafizike koja svoje korene ima u prirodi ljudskog uma. Huserl e, pak, izraziti
nezadovoljstvo spram metafizike, kao discipline koja se ograniava na ispitimanje
temelja postojeeg sveta, a ontologiju e proglasiti kimom filozofskog miljenja, i to u
dvojstvu formalne i materijalnih ontologija. Ono kod ranog Hajdegera biva objedinjeno
u ideji fundamentalne ontologije koja, nakon obrata, svoje mesto ustupa promiljanju
30 Ren Descartes, Les principes de la philosophie, u: uvres de Descartes AT IX, Vrin Paris 1996, d.
C. Adam /P. Tannery, str. 34.
31 Fernand Alqui, La dcouverte mtaphysique de lhomme chez Descartes, P.U.F. Paris 1950, str. 230.
32 Martin Heidegger, Schellings Abhandlung ber das Wesen der menschlichen Freiheit (1809), Max
Niemeyer, Tbingen 1995, str. 62.
Dragan Prole, Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije
ARHEgod. IX, 17/2012 (1 21)
13
metafizike, a napokon i pitanjima njenog prevladavanja i preboljevanja.
Na poetku ove vievekovne povesti stoji danas gotovo zaboravljeni vajcarac
Jakob Lorhard. Za tu povest je karakteristino da su metafizika i ontologija vrlo retko
harmonizovane u okvirima celovite zamisli filozofije (Volf), a tamo gde im je gostoprimstvo
bivalo ukazano jedna od njih se po pravilu afirmisala nautrb druge. Imamo li u vidu,
da se inaugurisanjem pojma ontologije nije nastojao izboriti prostor za novo, do tada
nepoznato problemsko polje, nego se novi termin jednostavno prikljuio tradicionalnom,
potonja zbrka u vezi sa pitanjem odnosa izmeu metafizike i ontologije ne bi trebalo da
nas udi. Strogo reeno, novi pojam u sluaju ontologije nije rezultirao konstitucijom
novovrsne filozofske discipline, poto je on pre oznaio novi nain miljenja starih
filozofskih problema. Nije potrebno podseati da filozofski nije mogue uvesti novo
miljenje a da pri tom problem s kojim se ono suoava ostane nepomenjen. Nain naeg
misaonog pristupa predmetu odraava se i na bivstvovanje samog predmeta. Drugaije
miljen, predmet se ne pokazuje na identian nain, nego je i sam izmenjen, promenivi lik
u drugaijem osvetljenju. Samim tim, ontologija je iz osnova preformulisala nekadanje
filozofske probleme, postavila ih je na nove osnove i u sasvim preinaenu pojmovnu, ali
i kontekstualnu pozadinu.
Koren zbrke i prividne sinonimnosti izmeu ontologije i metafizike zbog toga
treba potraiti u konstelaciji u kojoj se novo promiljenje starih problema s lakoom
poistoveivalo sa starom disciplinom. Reju, dosledni korak novovekovnih promotera
ontologije sastojao bi se u eliminisanju pojma metafizike s filozofskog horizonta, a ne
u kreiranju lane konvertibilnosti s ontologijom. Zbog toga smatramo da je ve kod
Lorharda, dakle u prvom inu konstituisanja ontologije, donekle obesmiljeno uvoenje
novog pojma. Ukoliko ontologija razmatra isto ono to je nekada razmatrala metafizika,
u emu se onda sastoji svrha kreiranja novog pojma? Lorhardu ne bi bilo ni malo lako da
odgovori na to pitanje, ali bi nas verovatno podsetio da ontologija ne treba da simulira
vlastitu originalnost, poto se zapravo tesno naslanja uz pitanja kojima se na svoj nain
bavila i tradicija metafizike.
Ostaje van sumnje da je priznanje srodnosti ontologije i metafizike od samog poetka
odnelo primat u odnosu na razmatranje njihove razliitosti. Budui da teret dokaza
uvek pada na one koji se zalau za uvoenje novih pojmova i novovrsnih disciplinarnih
usmerenja, ostaje za aljenje to generacija samosvesnih kartezijanaca koja je stajala iza
uvoenja ontologije nije odlunije prionula na posao razraunavanja s tradicionalnim
pojmom metafizike. Tragovi nezadovoljstva i nemirenja s nasleenim likom metafizike
se mogu nai kako kod Dekarta, tako i kod njegovih sledbenika, ali su oni pre doprineli
Dragan Prole, Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije
ARHEgod. IX, 17/2012 (1 21)
14
reformisanju shvatanja metafizike a time i stabilizovanju njenog pojma nego njegovom
zaustavljanju na vremenskoj granici koja prethodi roenju novovekovne filozofije. Iz
dananje perspektive se stie utisak da se njihova ambicija zadovoljila sa afirmisanjem
novog termina, te da nisu poveli dovoljno rauna da novo miljenje stare discipline ne
moe dugorono stajati naporedo sa oznakom stare discipline, a da meu njima ne doe
do estokih nesuglasica i uzajamnih osporavanja.
Premda su u pitanjima sueljavanja ontologije i metafizike uvek bili vodei
prevashodno filozofski motivi i razlozi, rasprave na tu temu ne bi ni bile mogue da
uobliavanje novovekovnog filozofskog miljenja nije bilo praeno ovom nesvakidanjom
dopunom, tj. novim sinonimom za tradicionalnu metafiziku. Ovo udvostruavanje se
nije odvijalo u strogo kontrolisanim okvirima jer se ni pojam metafizike nipoto nije
mogao podiiti stabilnim i trajnim poreklom. Naprotiv, i taj naziv je u dobroj meri nastao
sluajno, jer je naknadno uveden kao oznaka za Aristotelovu neimenovanu raspravu o
prote philosophia, tj. episteme tis.
Kada imamo u vidu izvesnu nespretnost koja proistie iz prikljuivanja nove
discipline imenovane starim pojmom i novog naina miljenja staroj, kontingentno
odabranoj disciplinarnoj oznaci, shvatiemo koliko je neopravdana samorazumljivost i
lakoa imenovanja najoptijih filozofskih disciplina. Poemo li od toga da je Aristotel
svoju raspravu svesno ostavio neimenovanom, tj. bez naslova, i to s dobrim razlozima
i na osnovu vanredno dubokog uvida u sloenost problema koje je pokrenuo, te da
je neizvesnost statusa traene nauke dugorono vetaki prikrivana Andronikovim
bibliofilskim potezom, neemo gajiti ni malo poverenja da je itav problem mogao biti
reen tek jednostavnim uvoenjem novog termina, odnosno svrstavanjem novog naziva
tj. ontologije tik do nekadanje oznake, tj. metafizike.
Uprkos svemu tome, kod Lorharda i metafizika i ontologija imaju isti predmet: one
su nauke o inteligibilnom, tj. njihov zadatak je da pojme ono po emu inteligibilnog33.
Premda pojam Boga jo uvek predstavlja neosporivi poetak i kraj ontologije, Lorhard
insistira da koren ontologije nije poloen nigde drugde, nego je duboko usaen u lumen
naturale ljudskog uma. Ako je ontoloki zadatak da pojmi ono po emu inteligibilnog, a
to po emu vodi ka ispitivanju ljudske umnosti, i nunom poreklu inteligibilnog sveta in intellectu onda Lorhard u osnovi ini dragocene predradnje za nastupanje karezijanskog
racionalizma. Premda u Dekartovoj prepisci ne moemo pronai pouzdana svedoanstva
33 Iacobo Lorhardo, Ogdoas scholastica continens diagraphen typicam artium etc, Sangalli G. Straub
1606, VIII [s. p.] Engleski prevod osmog poglavlja Lorhardovog dela moe se nai na http://www.illc.
uva.nl/Research/Reports/X-2008-04.text.pdf, poslednji put poseeno 30. 04. 2012.
Dragan Prole, Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije
ARHEgod. IX, 17/2012 (1 21)
15
niti izriit pomen Lorhardovog imena, njegova pojava je izuzetno vana jer nam pokazuje
da je i kartezijanska filozofija itekako bila edo svoga vremena, te da faktiki nije bila
toliko usamljena koliko nam se moe initi, ukoliko se povedemo klieom sudbina velikih
inovatora, i utemeljivaa epohalno drugaijih pogleda na svet.
Pored toga, u genezi ontolokog miljenja iz opteljudske razumske kompetencije ni
kod Lorharda ne uestvuje ni ulno iskustvo niti bilo kakva materija. Lumen naturale
on ne posmatra kao utelovljenu dispoziciju nego kao istu idealnost, nezavisnu od
telesnih posebnosti. Lorhard razlikuje dva dela ontologije: optu i posebnu. Opta se bavi
inteligibilnim i bivstvovanjem, dok se posebna takoe rava na dva dela, obuhvatajui
stvorena bia u svojim vrstama, odnosno razmatrajui ih u njihovim a) supstancijama,
b) akcidencijama. Ukupno uzevi, Lorhardovo delo dijagramskim, tj. preglednim,
matematiki rukovoenim nainom prikazivanja, koji je inspirisan primerom Pjera de la
Ramea (Petrus Ramus), izlae osnovna odreenja tradicionalnih filozofskih kategorija.
Osim nesvakidanjeg, ali u tadanjem kontekstu poeljnog prodora matematikog
prikazivanja metafizikih, tj. ontolokih pojmova, u Lorhardovom delu nema mnogo
znaajnih iskoraka. Jedan od njih svakako je skopan s poistoveivanjem duha i logosa,
u smislu stvorene supstancije koja ne uestvuje u telesnoj formi. Na taj nain Lorhard je
presudnu pretpostavku antikog misaonog horizonta povezao sa hrianskim pojmom
duha, ime je praktino omoguio izvestan vid pomirenja antikog kategorijalnog naslea
sa eminentno hrianskim pojmovima, tj. orijentisao ih je na osnovu kardinalne razlike
izmeu stvorenog i nestvorenog.
Presudan momenat Lorhardove knjige ipak se ispostavlja u njenom prvom odreenju.
Ako je ono po emu inteligibilnog ukorenjeno u ovekovoj subjektivnosti, u njegovom
prirodnom kapacitetu za saznanje, onda je pretpostavka saznanja bivstvovanja zapravo
direktno skopana sa samospoznajom. Ukoliko mi ne saznajemo bivstvovanje blagodarei
transcendentnoj milosti, nego zahvaljujui prirodi naeg uma, onda nam prilikom
njegovog rasvetljavanja ne preostaje nita drugo nego da se oslonimo na produbljeni uvid
u domaaje i mogunosti vlastitih umnih struktura. Upravo na takav korak e neto kasnije
pozvati Dekart, iznosei prapitanje kritike uma: koje spoznaje je sposoban da stekne
ljudski um34? Istraivati ta je to ljudska spoznaja i dokle se ona protee znai biti sasvim
blizu izvora ontologije. Ono nije po automatizmu svodivo na logiko, ili epistemoloko
pitanje, poto od odgovora na njega zavisi ta emo nazvati stvarnim ili istinskim biem,
a ta prividnim i izvedenim. Ukazivanjem na zdravorazumski, a time i svima dostupni
koren metafizike ili ontologije, Lorhard je uinio tek pripremni korak, koji bismo uslovno
34 Ren Descartes, Les rgles pour la direction de lesprit, isto, str. 32.
Dragan Prole, Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije
ARHEgod. IX, 17/2012 (1 21)
16
mogli nazvati dekartovskim i pre samog Dekarta. Njegov pravi trenutak e doi tek onda,
kada ono po emu metafizike ili ontologije postane presudna tema filozofiranja, a ne samo
instanca legitimacije filozofske misli koja, uzeta sama za sebe, ne iziskuje nikakav napor
razjanjavanja i obrazlaganja. Otuda nam stav iz Principia da: sve istine nisu nita izvan
nae misli35, reito ilustruje kljuni korak koji je trebalo nainiti nakon Lorharda.
MILJENJE KAO POLAZITE ONTOLOGIJE VERSUS
PSIHOLOGIZACIJA ONTOLOKE PROBLEMATIKE
Ako je miljenje istinski medijum, polazite i ishodite ontologije, onda nas prvi
ontoloki korak vodi ka njemu, a ne od njega, kao to je de facto bio sluaj kod Lorharda.
Priznanje miljenja za presudni izvor ontologije iziskuje radikalan okret, i nipoto se ne
moe zaustaviti na pukoj konstataciji izvora ontolokih saznanja. Utoliko je razmak koji
Dekarta deli od Lorharda jednak onom koji postoji izmeu njega i Montenja. Naime,
radikalan okret kod Dekarta ne podrazumeva psihologizaciju filozofske problematike.
Drugaije reeno, okret ka miljenju ne podrazumeva da sada introspekcija preuzima
primat u odnosu na bilo koji drugi, objektivni predmet miljenja. Nema nikakve dileme
da Dekart deli Montenjev temeljni credo i esto zagovara stav da bez samoispitivanja
nije mogue istinsko saznanje36, ali sa jednakim entuzijazmom upozorava da privid
poznatog ostaje da vai kao najvei neprijatelj saznanja. Smisao tog upozorenja glasi da
samoispitivanje nije per se u stanju da nas sauva od sujetom ulepanog neznanja i da
su nae predstave o nama samima kao takve ve istinitije od naih predstava o stvarima
izvan nas.
Dekartova dela, poput Rasprave o metodi i Meditacija o prvoj filozofiji nisu motivisane
skiciranjem autoportreta, nego potragom za temeljnim ispostavljanjem novog kriterijuma
istine. Otuda treba naglasiti da Dekartova upotreba prvog lica, kao i njegove intimne
ispovesti upuene itaocima ne treba lakomo poistoveivati sa diskursom Montenjevih
Ogleda, poto okret ka cogito smera na konstituciju subjekta, ka posebnoj vrsti sopstva,
definisanog posredstvom matematikih principa, ali ne za volju sebe samog, nego za
volju novog naina saznavanja sveta37. Zbog toga Dekart za svoj filozofski okret ka
35 Ren Descartes, Les principes de la philosophie, isto, str. 45.
36 Kuno Fischer, Descartes und seine Schule, u: Geschichte der neueren Philosophie Band I, Mannheim
1865, str. 377.
37 Dalia Judovitz, Subjectivity and Representation in Descartes. The Origins of Modernity, Cambridge
University Press, Cambridge [et. al.] 1988, str. 8.
Dragan Prole, Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije
ARHEgod. IX, 17/2012 (1 21)
17
cogito ne bi mogao, poput Montenja, jednoznano da kae da se u njemu iscrpljuje
celokupan posao filozofije. Kao to bi mu Lorhardovo nepropitano polazite u lumen
naturale sasvim sigurno delovalo kao neosveeno oslanjanje ontologije na kontingentno
i u naunom smislu nepouzdano tlo, tako Dekartu nikada ne bi bilo prihvatljivo da
povue znak jednakosti izmeu filozofije i introspekcije. Reju, ni lumen naturale, niti
introspekcija nisu dovoljni da bi se razumeo Dekartov inicijalni filozofski gest. Nema
nikakve sumnje da on ne bi podelio Montenjev entuzijazam u kojem studiranje sebe
sadrinski pokriva i fiziku i metafiziku: Studiram sebe vie nego bilo koji drugu temu. To
je moja metafizika, to je moja fizika38. Umesto toga, Dekartova deviza bi pre glasila: Ne
studiram sebe, nego miljenje, da bih utemeljio novi kriterijum istine i da bih na nauni
nain saznao bivstvovanje, Boga, svet. Studiram miljenje da bih metafizikom utemeljio
novu fiziku.
Uvoenje pojma ontologije praeno je potrebom za racionalnim temeljem svih
ljudskih saznanja pa, shodno tome, i metafizikih saznanja. Utoliko ono korespondira
ideji racionalne teologije, poto svoj izvor znanja o Bogu vie ne dugujem Objavi, nego
vlastitom razumu. Umesto neosporne uloge Objave, koja je slovila kao iskustvo prvoga
ranga, i time u potpunosti zasenjivala svako svetovno iskustvo iz svakidanjeg sveta, sada
se iskustvo miljenja oslanja prevashodno na samo sebe. Uvoenje ontologije i konstitucija
novovekovnog racionalizma utoliko predstavljaju lice i nalije iste medalje. Zbog toga e
se, kada obuhvatimo iru vremensku perspektivu, i usmerimo panju na kljune korake
koje je nainila novovekovna ontologija, Dekartovo ime neminovno ukazati u prvom
planu. Uistinu, presudnu liniju afirmisanja ontologije kao filozofske discipline odredili
su kartezijanci. Poevi od Klauberga, pa do slavne sistematizacije kolske metafizike
koju je nainio Kristijan Volf, Dekartov filozofski rad slovi kao presudna vodilja, na
koju se moramo osloniti ak i ukoliko elimo kritiki da unapredimo neka ontoloka
polazita. Za Klauberga je prote philosophia zapravo postala izvesna protologija. Prva
filozofija tako je postala uenje o prvom, svojevrsna vetina zapoinjanja kojoj je stalo
do doslednog sleenja poretka od prvog ka svemu ostalom. Otuda nju vie ne odreuje
potreba da se transcendiraju granice rodova, nego iznad svega nunost zapoinjanja,
koje vie ne sme i ne moe biti proizvoljno, nego mora slediti jedan, kartezijanski utrt
put: Prima philosophia nije nazvana tako zbog univerzalnosti objekta koji razmatra,
nego zato to svaki filozof mora ozbiljno da zapone sa njom. Da bi uistinu saznao svoj
duh i Boga itd. Ta prima philosophia je sadrana u est Dekartovih Meditacija39. Na
38 Michel de Montaigne, De lexperience, u: Essais, Pliade Paris 1946, str. 1042.
39 Johannes Clauberg, Metaphysica de ente, quae rectius Ontosophia, u : Opera omnia philosophica,
Dragan Prole, Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije
ARHEgod. IX, 17/2012 (1 21)
18
prvi pogled, Klauberg s lakoom povlai znak jednakosti izmeu sadraja Dekartovih
Meditacija i ontologije. Ipak, njemu je prevashodno stalo do ukazivanja da se, za razliku
od antikog poimanja, ontologija vie ne usmerava na ontos on, ili na on he on. Mi ne
moramo doslovno pratiti Dekartovu misao, ali svakako moramo da zaponemo na nain
na koji nam je on ukazao. To znai da ne stremimo pojmovnom obuhvatu bia kao bia,
nego da sve ono to nam vai kao ontoloki relevantno izvodimo posredstvom cogitatio
da, negativno formulisano, ne priznajemo bivstvovanje koje se nije artikulisalo u okviru
najvie evidencije postojanja. Ego cogito, ego existo, sa Dekartom je postao naslov kojim
bivstvovanje bia biva situirano u evidetnom postojanju. Izvorna redukcija viestrukih
naina raspravljanja o biu, naposletku je rezultirala oskudnim ontolokim sadrajem.
Njegov prvi princip glasi bivstvovanje ili postojanje misli. Zbog toga je Hegel sluaoce
svojih predavanja na poetku izlaganja Dekartove filozofije upozorio: u celini uzevi,
o njegovoj filozofiji se malo ima rei40. Poetak novovekovne ontologije utoliko pre
treba poistovetiti s izvesnim zaokretom, sa pronalaenjem novog uporita koje iz osnova
preokree smisao tradicionalnih rasprava o ontos on i o on he on, a znatno manje sa
bogatom ponudom ontolokih sadraja. Ostaje izvan svake sumnje da ego postaje novo
ontiko tlo ontoloke misli, ali i to, da ontologija vie ne fungira kao nadgradnja raznolikih
rodova ljudskog znanja, ve kao njihova baza. Budui da je kod Aristotela znatno vea
panja poklonjena briljivom razlikovanju pojedinih rodova saznanja, to je i razumljivo
u antikom kontekstu u kojem je tek trebalo obezbediti kulturu naunog raspravljanja kao
svojevrsnu vetinu razlikovanja koja pre svega vodi rauna o posebnosti predmeta kojim
se bavi i, korelativno tome, o jedinstvenoj metodi koju valja prilagoditi toj posebnosti, sa
Dekartom je dola na red usmerenost ka onome zajednikom, ka optoj inteligibilnosti
posebnih nauka. Kod Dekarta se konstituie vanredno vano teite na jedinstvu uma
u raznolikosti predmeta saznanja. Izvor modernog miljenja otuda valja dovesti u vezu
sa idejom da nam je, bez obzira na na konkretan predmet bavljenja, svaka spoznaja
korisna jer proistie iz iste umnosti, istog je inteligibilnog porekla i time se iskazuje kao
indirektno relevantna i za na vlastiti predmet.
Reju, novovekovna ontoloka pozicija je izborena u okvirima kartezijanskog
miljenja i na izvestan nain ostaje za njih vezana, ak i onda kada je uverena da ih
je u potpunosti napustila. Utoliko se i energina kritika Dekartovih polazita ili reenja
Georg Olms, Hildesheim 1968, str. 283. Navedeno prema: Jean-Luc Marion, Sur lontologie grise de
Descartes, isto, str. 91.
40 Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Vorlesungen ber die Geschichte der Philosophie III, isto, str. 127. (u
prevodu: Istorija filozofije III, isto, str. 258.).
Dragan Prole, Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije
ARHEgod. IX, 17/2012 (1 21)
19
po pravilu nije mogla poistovetiti ni sa potpunim naputanjem niti sa bezuslovnim
devalviranjem njegovog miljenja. Kako je to umesno formulisao Pol Valeri, ak i oni
koji su odbijali ovo ili ono kod Dekarta, inili su to na osnovu razloga koji njemu mnogo
zahvaljuju41.
LITERATURA:
Alqui, Ferdinand, Descartes et lontologie ngative, u: Revue internationale de
philosophie, Bruxelles 1950.
La dcouverte mtaphysique de lhomme chez Descartes, P.U.F. Paris 1950.
Descartes. Lhomme et luvre, Hatier Paris 1988.
Aristotel, Metafizika, Paideia, Beograd 2007, prev. S. Blagojevi.
Brunschvicg, Lon, Le troisime centenaire du Discours de la mthode, u: Philosophia
Vol. 2, Belgradi 1937.
Rne Descartes, Rieder, Paris 1937
Clauberg, Johannes, Metaphysica de ente, quae rectius Ontosophia, u: Opera omnia
philosophica, Georg Olms, Hildesheim 1968. Descartes, Ren,
Compendium musicae, u: uvres de Descartes AT X, Vrin Paris 1996, d. C. Adam /P.
Tannery.
Les rgles pour la direction de lesprit, u: uvres et lettres, Gallimard, Paris 1949, d.
A. Bridoux.
Discours de la mthode, u: uvres de Descartes AT VI, Vrin Paris 1996, d. C. Adam /P.
Tannery.
Les mditations mtaphysiques. Et les objectiones faites contres ces mditations par
diverses personnes tres-doctes, avec les rponses de lAuteur, u: uvres de Descartes
AT IX, Vrin Paris 1996, d. C. Adam /P. Tannery.
Les principes de la philosophie, u: uvres de Descartes AT IX, Vrin Paris 1996, d. C.
Adam /P. Tannery.
uvres et lettres, Gallimard, Paris 1949, d. A. Bridoux.
Fischer, Kuno, Descartes und seine Schule, u: Geschichte der neueren Philosophie Band
I, Mannheim 1865.
Folrat, Ernst, Ralanjavanje metafizike na metaphysica generalis i metaphysica
specialis, u: Arhe II, Novi Sad 3/2005, prev. M. Todorovi.
41 Paul Valry, Cahiers I, Pliade, Paris 1973-74, str. 601.
Dragan Prole, Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije
ARHEgod. IX, 17/2012 (1 21)
20
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich, Vorlesungen ber die Geschichte der Philosophie III, u:
Werke Band 20, Suhrkamp Frankfurt am/M. 1971. (U prevodu, Istorija filozofije III,
Kultura Beograd 1970, prev. N. Popovi).
Heidegger, Martin, Schellings Abhandlung ber das Wesen der menschlichen Freiheit
(1809), Max Niemeyer, Tbingen 1995
Husserl, Edmund Fichtes Menschenideal, u: Aufstze und Vortrge (1911-1921),
Husserliana Band XXV, Hg. T. Nenon/H.-R. Sepp, Dodrecht/Boston/Lancaster 1987.
Goclenius, Lexicon philosophicum, Francfort 1613.Gouhier, Henry, La pense religieuse de Descartes, Vrin, Paris 1924.
Judovitz, Dalia, Subjectivity and Representation in Descartes. The Origins of Modernity,
Cambridge University Press, Cambridge [et. al.] 1988.
Koire, Aleksandar, Uvod u itanje Platona/Razgovori o Dekartu, IKZS, Sremski Karlovci/
Novi Sad 2012, prev. M. Vukovi.
Lorhardo, Iacobo, Ogdoas scholastica continens diagraphen typicam artium etc, Sangalli
G. Straub 1606.
Marion, Jean-Luc,
Sur la thologie blanche de Descartes. Analogie, cration des vrits ternelles,
fondament, P.U.F., Paris 1981.
Sur le prisme metaphysique de Descartes. Constitution et limites de lonto-thologie dans
la pense cartsienne, P.U.F. Paris 1986.
Sur lontologie grise de Descartes. Science cartsienne et savoir aristotelicien dans les
Regulae, Vrin, Paris 1993.
Marquard, Odo, Zur Geschichte des philosophischen Begriffs Anthropologie
seit dem Ende des achtzehnten Jahrhunderts, u: Schwierigkeiten mit der
Geschichtsphilosophie, Frankfurt am/M. 1973.
Montaigne, Michel de, De lexperience, u: Essais, Pliade Paris 1946.
Patoka, Jan, Aristote, ses devanciers, ses successeurs, Vrin Paris 2011, tr. E. Abrams.
Wahl, Jean, Du rle de lide de linstant dans la philosophie de Descartes, Vrin, Paris
1953.
Dragan Prole, Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije
ARHEgod. IX, 17/2012 (1 21)
21
DRAGAN PROLE
Faculty of Philosophy, Novi Sad
DESCARTES AND LORHARD: THE
ESTABLISHMENT OF MODERN ONTOLOGY
Abstract: The author initially considers the philosophical circumstances that lead to the
contemporary affirmation of ontology as the primary philosophy in the beginning of the 17th century.
To better distinguish the difference between the old and new, that is, the classical and modern
philosophy, the relation between Descartes thematization of being, according to the Aristotles
request to investigate the being in different manner, is analyzed. This relation is expressively
reductive, as it leaves only one of Aristotles four ways displaying the false and true - with
Descartes. The display of the false and the true is based on a certainty that the pros hemas, in relation to us, integrates that in itself, katauto. In the second part of the paper, the difficulties
that come from the synonymous use of the terms philosophia prima, metaphysica and ontology
are analyzed. The author concludes that the new term, in case of ontology, has not resulted in an
establishment of a new kind of a philosophical discipline, but has in turn marked a new manner of
deliberating through the old philosophical problems. The source of the confusion and the ostensible
synonymy between ontology and metaphysics has appeared as a consequence of the constellation
within which the new deliberation of old problems was easily identified with old disciplines. Taking
that into consideration, it is pointed out that the consistent steps taken by the modern promoters of
ontology were made to eliminate the term of metaphysics from the philosophical horizon, and not
to create a false interchangeability with ontology. Starting with Jacob Lorhard, that is with the first
act of the establishment of ontology, the introduction of the new term is somewhat stultified.
Keywords: Descartes, Lorhard, ontology, primary philosophy, metaphysics
Primljeno: 17. 2. 2012.
Prihvaeno: 2. 4. 2012.
Dragan Prole, Dekart i Lorhard. Konstitucija novovekovne ontologije
ARHEgod. IX, 17/2012 (1 21)
Top Related