1

2

WILLIAM DIETRICH

Ethan Gage – 2

ROSSETIN KLJUČ

William Dietrich

THE ROSSETA KEY

Mojoj kćerki Heidi

MMXIII

3

4

DIO PRVI

5

Promatrati tisuću cijevi mušketa uperenih u vlastita prsa čovjeka tjera na razmišljanje nije li ipak odabrao pogrešan put. Stoga sam i ja razmislio o tome, a otvor svake cijevi izgledao mi je širok kao ugriz skitničkog psa mješanca u nekoj kairskoj uličici. Ali ne, iako sam pretjerano skroman, imam ja i svoju samopravedničku stranu - i prema mojemu shvaćanju nisam zastranio ja, nego francuska vojska. I to bih bio mogao objasniti svom bivšem prijatelju, Napolenu Bonaparteu, da nije bio gore na dinama gdje ga se nije moglo dozvati, suzdržan i iritantno rastresen, s gumbima i ordenima koji su blistali na suncu Sredozemlja.

Prvi put kad sam s Bonaparteom bio na plaži, kad se sa svojom vojskom iskrcao u Egiptu 1798., rekao mi je da će utopljenike povijest učiniti besmrtnima. Sad, devet mjeseci kasnije ispred palestinske luke Jaffe, ja sam taj koji je trebao ući u povijest. Francuski grenadiri spremali su se ustrijeliti mene i nesretne muslimanske zarobljenike među koje sam bio ubačen, i ponovno sam ja, Ethan Gage, nastojao smisliti način da izmaknem sudbini. Vidite, bilo je to masovno smaknuće, a ja sam se već ranije sukobio s generalom s kojim sam se nekoć pokušao sprijateljiti.

Koliko smo daleko obojica dospjeli u tih devet kratkih mjeseci! Progurao sam se iza najkrupnijeg od onih nesretnih osmanlijskih

zarobljenika kojeg sam mogao pronaći, nekog divovskog crnca iz Gornjeg Nila, za kojega sam izračunao da bi mogao biti dovoljno debeo da zaustavi metak muškete. Sve su nas kao zbunjenu stoku doveli na dražesnu plažu, bijelih i okruglih očiju na veoma tamnim licima, u turskim odorama boje grimiza, bež, smaragda i safira, zamrljanim dimom i krvlju divljačkoga pustošenja. Bilo je tu gipkih Marokanaca, visokih i mrkih Sudanaca, surovih blijedih Albanaca, kavkaske

6

konjice, grčkih topnika, turskih vodnika - mnoštvo novaka jednog ogromnog carstva, a sve su ih ponizili Francuzi. I među njima ja, jedini Amerikanac. I nisam samo ja bio zbunjen njihovim blebetanjem; često ni jedni druge nisu mogli razumjeti. Mnoštvo se vrtjelo na mjestu; njihovi su časnici već bili mrtvi, a metež koji je sad nastao bio je poražena opreka uškrobljenim redovima naših krvnika, poredanih kao na paradi.

Osmanlijski prkos razbjesnio je Napoleona - glave izaslanika ne smiješ nabiti na kolac - a broj gladnih osmanlijskih zarobljenika prijetio je zaustaviti njegov prodor. I zato su nas natjerali kroz gajeve naranči do polumjeseca pijeska južno od osvojene luke, gdje je blistavo more bilo ljupke zelene i zlatne boje u pličinama, a grad na vrhu brežuljka tinjao. Vidio sam zelene plodove koji su se još uvijek držali na prorešetanim stablima. Moj negdašnji dobročinitelj i odnedavni neprijatelj, sjedeći na svom konju kao mladi Aleksandar, spremao se (iz očaja ili strašne proračunatosti) pokazati nemilosrdnost o kojoj će njegovi vlastiti maršali šaputati još u brojnim vojnim pohodima. A ipak, nije bio ni toliko uljudan da obrati pozornost! Čitao je još neki od onih svojih mušičavih romana, pri čemu mu je navika bila u hipu pročitati stranicu knjige, istrgnuti je i dati svojim časnicima. Bio sam bos, krvav i samo četrdeset milja zračne linije od mjesta gdje je Isus Krist umro kako bi spasio svijet. Proteklih nekoliko dana progona, mučenja i ratovanja nisu me uvjerili da su nastojanja našega Spasitelja u cijelosti uspjela poboljšati čovekovu prjrodu.

“Pripremi se!” Kokoti tisuću mušketa povučeni su. Napoleonovi pristaše optužili su me da sam špijun i izdajnik, i

zbog toga sam s ostalim zatvorenicima doveden na ovu plažu. I da, okolnosti su doista podarile Zrnce istinitosti takvoj karakterizaciji. Ali, ni u kom slučaju nisam krenuo s tom nakanom. Jednostavno sam bio Amerikanac u Parizu, čije je nesigurno poznavanje električne struje i potreba da umaknem posve nepravednoj optužbi za umorstvo, završilo uključivanjem u društvo Napoleonovih znanstvenika, ili učenjaka, tijekom njegovog blistavog osvajanja Egipta godinu dana

7

ranije. Ujedno sam stekao i običaj da budem na pogrešnoj strani u pogrešno vrijeme. Na mene je pucala mamelučka konjica, žena koju sam volio, arapski ubojice, britanska bočna artiljerija, muslimanski fanatici, francuske čete - a simpatičan sam muškarac!

Moj zadnji francuski suparnik bio je gadan podlac po imenu Pierre Najac, ubojica i lopov koji nikako nije mogao preboljeti činjenicu da sam jednom pucao na njega ispod diližanse za Toulon kad mi je pokušao ukrasti sveti medaljon. Duga je to priča, kao što će potvrditi raniji svezak. Najac se vratio u moj život kao loš dug i gonio me da marširam među zarobljenicima, konjaničke sablje uperene u leđa. Iščekivao je moju prijeteću smrt s onim istim osjećajem pobjede i prezira kakav čovjek ima dok gnječi nekog naročito mrskog pauka. Kajao sam se što nisam ciljao malčice više i dva inča ulijevo.

Kao što sam već ranije zamijetio, čini se da je sve to započelo kockanjem. U Parizu, to je bila kartaška igra u kojoj sam osvojio onaj tajanstveni medaljon kojim su započele moje nevolje.

Ovaj put, ono što se činilo jednostavnim načinom za novi početak - opelješiti zbunjene mornare s bojnoga broda Dangerous svakog šilinga koji imaju prije nego što su me Britanci iskrcali u Svetoj zemlji - ništa nije riješilo i, moglo bi se reći, zapravo me dovelo u sadašnji škripac. Da ponovim: kockanje je porok i budalasto je pouzdati se u sreću.

“Ciljaj!” Ali srljam pred rudo. Ja, Ethan Gage, proveo sam većinu svojih trideset i četiri godine

života nastojeći ne upasti u prevelike nevolje i držati se podalje previše posla. Kao što bi moj mentor i negdašnji poslodavac, pokojni veliki Benjamin Franklin nedvojbeno zamijetio, te su dvije težnje u jednakom raskoraku kao pozitivna i negativna energija. Ostvarenje ove druge, nerada, gotovo je osuđeno poraziti onu prvu, izbjegavanje neprilika. Međutim, ta je lekcija, kao glavobolja koja slijedi nakon alkohola ili nevjera lijepe žene, zaboravljena jednak broj puta koliko i naučena. Upravo je moja nesklonost napornome radu ojačala moju ljubav prema kockanju, kockanju kojim sam priskrbio onaj medaljon,

8

medaljon koji me doveo do Egipta s polovicom svih svjetskih nitkova za petama, a Egipat mi dao moju dražesnu, izgubljenu Astizu. Ona me je zauzvrat uvjerila da moramo spasiti svijet od Najacovog gazde, francusko-talijanskog grofa i vrača Alessandra Silana. Sve to, a da ja to nisam baš očekivao, dovelo me na pogrešnu stranu prema Bonaparteu. Tijekom tih događanja, zaljubio sam se, pronašao tajni ulaz u Veliku piramidu i došao do najprokletijih otkrića ikad, samo kako bih izgubio sve što sam volio kad sam bio primoran pobjeći balonom.

Rekao sam vam da je to duga priča. U svakom slučaju, božanstvena zaluđujuća Astiza - moj tobožnji

ubojica, zatim sluškinja, zatim egipatska svećenica - ispala je iz balona u rijeku Nil zajedno s mojim neprijateljem, Silanom. Otad očajnički pokušavam saznati njihovu sudbinu, a moja je tjeskoba udvostručena činjenicom da su zadnje riječi mojega neprijatelja upućene Astizi bile “Znaš da te još uvijek volim!”

Što kažete, kako je kad vam to noću vreba u zakucima mozga? Kakav je točno bio njihov odnos? I zato sam pristao dopustiti onom engleskom luđaku Sir Sidneyu Smithu da me iskrca u Palestini netom prije Bonaparteove osvajačke vojske, kako bih se malo raspitao. Zatim je jedna stvar dovela do druge i evo me gdje sad stojim ispred tisuću puščanih cijevi.

“Pali!”

* * *

9

Ipak, prije no što vam kažem što se dogodilo kad su muškete

odjeknule, možda bih se trebao vratiti ondje gdje je moja prethodna priča stala, u kasni listopad 1789. godine, kad sam bio zarobljen na palubi britanske fregate Dangerous, koja je na putu ka Svetoj zemlji nabreknutih jedara duboko rezala morsku pjenu. Kako je srdačno sve to bilo, engleski su barjaci vijorili, kršni mornari potezali čvrste konope veselo pjevajući, ukočeni časnici s dvorogim šeširima koračali krmenom palubom, a prijeteći se top orosio kapljicama Sredozemnoga mora, kapljicama koje su se sušile u kristaliće soli. Drugim riječima, bio je to upravo onakav borbeni muški pohod kakav sam naučio prezirati, nakon što sam za dlaku preživio žestok napad jednog mamelučkog ratnika u bici za piramide, eksploziju L’Orienta u bici za Nil, i brojne izdaje arapskog obožavatelja zmija po imenu Ahmed bin Sadr, kojeg sam na kraju poslao u njegov vlastiti odgovarajući pakao.

Bio sam pomalo bez daha nakon uzbudljive pustolovine i više no spreman pobjeći kući u New York ugodnom poslu knjigovođe ili prodavača sušene robe, ili možda odvjetnika koji brine o izvršenju suhoparnih oporuka za kojima se jagme u crno odjevene udovice i bešćutni, nedostojni potomci. Da, pisaći stol i prašnjave poslovne knjige - to je život za mene! Ali Sir Sidney nije htio ni čuti za to. Što je još gore, netom sam bio dokučio što mi je na ovome svijetu najvažnije: Astiza. Nisam nikako mogao otputovati kući ne saznavši je li preživjela pad s onim nitkovom Silanom i može li je se nekako spasiti.

Život je bio jednostavniji kad nisam imao nijednog načela. Smith je bio uparadiran kao neki turski admiral, a u njegovom su

se mozgu gomilali planovi kao zapuh vjetra što se približava. Povjerili su mu posao da pomogne Turcima i njihovome Osmanlijskome carstvu da osujete daljnji prodor Bonaparteove vojske iz Egipta u Siriju, budući da se mladi Napoleon nadao izvojevati jedno istočno carstvo za sebe. Sir Sidneyu su itekako bili potrebni saveznici i obavještajna služba i, nakon što me je izvukao iz Sredozemnog mora, rekao mi je da ćemo obojica imati koristi pridružim li se njegovoj stvari. Za mene je

10

bilo ludo odvažno pokušati se vratiti u Egipat i sam se suočiti sa srditim Francuzom, naglasio mi je. Mogao bih se raspitati o Astizi iz Palestine, i istodobno procijeniti koje su se sekte možda svrstale protiv Napoleona.

“Jeruzalem!”, uzviknuo je. Je li lud? Taj napola zaboravljen grad, osmanlijska selendra

obložena prašinom, poviješću, vjerskim luđacima i bolešću, preživio je - prema svim izvješćima - samo podvaljivanjem obvezatnog turizma lakovjernim hodočasnicima triju vjera koje je bilo lako prevariti. Ali, ako ste engleski spletkar i ratnik kao Smith, Jeruzalem ima prednost jer je raskršće zamršene kulture Sirije, poliglotski brlog muslimana, Židova, grčkih pravoslavaca, katolika, Druza, Maronita, Matuwellija1, Turaka, Beduina, Kurda i Palestinaca, koji svi odreda pamte međusobna poniženja unazad nekoliko tisuća godina.

Iskreno, nikad se ne bih odvažio ni stotinu milja od tog mjesta da Astiza nije bila uvjerena kako je Mojsije iz nutrine Velike piramide ukrao neku svetu knjigu drevne mudrosti i kako su je njegovi potomci odnijeli u Izrael. To znači da je Jeruzalem mjesto na kojem bi je valjalo najprije potražiti. Dosad je ta Totova knjiga, ili glasine o njoj, donijela jedino nevolju. Ali, ako se u njoj nalazi ključ besmrtnosti i vladanja svemirom, nisam baš mogao zaboraviti na nju, zar ne? Jeruzalem je imao nekog perverznog smisla.

Smith me je smatrao pouzdanim ortakom, i istini za volju, nas dvojica imali smo svojevrsni savez. Upoznao sam ga u jednom ciganskom logoru nakon što sam pucao na Najaca. Pečatnjak koji je on dao spasio me od omče na križu jarbola kad su me dovukli pred admirala Nelsona nakon gungule na Nilu. I Smith je bio pravi junak koji je spalio francuske brodove i pobjegao iz jednog pariškog zatvora signalizirajući kroz rešetke prozora jednoj od svojih bivših seksualnih partnerica.

1 Matuwellija - kršćanska sekta u Svetoj zemlji za vrijeme Napoleonovog boravka 1799.

Danas nema podataka o njima.

11

Kad sam iskopao faraonovo blago ispod Velike piramide, ponovno ga izgubio kako se ne bih utopio, i ukrao balon od svog prijatelja i kolege učenjaka Nicolasa Jacquesa Contea, strmoglavio sam se u more i zatekao se mokar i bez prebite pare na krmenoj palubi Dangerousa, gdje me je sudbina ponovno dovela licem u lice sa Sir Sidneyem, i jednako na milost i nemilost Britanaca, kao nekoć Francuza. Na moje vlastite osjećaje - da mi je puna pipa rata i blaga i da sam spreman vratiti se kući u Ameriku - nije se ni najmanje obazirao.

“I dok se ti, Gage, iz sirijske Palestine raspituješ o toj ženskoj koja ti se svidjela, možeš malo ispipati kršćane i Židove glede mogućnosti otpora Bonaparteu”, govorio mi je Smith. “Oni možda pristanu uz žabare, a ako on tako okuplja vojsku, našim je turskim saveznicima potrebna sva pomoć koju mogu dobiti.” Zagrlio me rukom oko ramena. “Ti si, procjenjujem, pravi čovjek za ovakav posao: pametan si, ugodan, neukorijenjen i bez ijednog skrupula ili vjerovanja. Ljudi ti govore stvari, Gage, jer zaključuju da nije važno.”

“Ali, ja sam Amerikanac, a ne Britanac ili Francuz...” “Upravo tako. Savršen za naše potrebe. Djezzar2 će biti zadivljen

da je u vojsku stupio čak i netko tako površan kao što si ti.” Djezzar, čije je ime značilo “koljač”, bio je zloglasno okrutan,

despotski paša u gradu Acre, o kojemu su Britanci ovisili u borbi protiv Napoleona. Sigurno su bili očarani.

“Ali moj arapski je strašno loš, a o Palestini ne znam ništa”, razumno sam naglasio.

“To nije nikakav problem za jednog agenta s tvojom domišljatošću i hrabrošću, Ethane. Kruna u Jeruzalemu ima jednog saveznika pod tajnim imenom Jerihon, po zanimanju trgovca željeznom robom, koji je nekoć služio u našoj mornarici. On ti može pomoći u potrazi za tom Astizom i radu za nas. Ima kontakte u Egiptu! Nekoliko dana tvoje lukave diplomacije, prilika da hodaš stopama samog Isusa Krista.

2 Djezzar - Ahmed al Jazzar (1735-1804), Ahmet Cezzar Pasha (tur.) Turski general i

političar poznat po njegova herojskoj odbrani Acre protiv Napoleona 1799.

12

Vratit ćeš se tek s prašinom na čizmama i svetom relikvijom u

džepu, riješivši ostale probleme. Doista je sjajno kako se te stvari riješe. U međuvremenu, ja ću pomagati Djezzaru u pripremi obrane Acra u slučaju da Boney krene sjeverno, kao što si ti upozorio. I za tili časak, obojica ćemo biti jebeni junaci i gostit će nas u londonskim odajama!”

Kad god ti ljudi počnu davati komplimente i upotrebljavati riječi kao “sjajan”, vrijeme je da provjeriš novčarku. Ali, iako sam znao za pirovu pobjedu Britanaca u bici kod Bunker Hilla, zanimala me ona Totova knjiga i mučilo sjećanje na Astizu. Njezina žrtva kako bi mene spasila bila je najgori trenutak u mom životu - gori, kunem se, i od onoga kad je eksplodirala moja ljubljena dugocijevka Pennsylvania - i rupa u mojemu srcu bila je tako velika da se kroz nju mogla ispaliti topovska kugla i ništa ne bi pogodila. A to je dobar tekst za razgovor sa ženom, zaključio sam, i želio sam ga iskušati na njoj. Stoga sam naravno rekao da, a to je pak najopasnija riječ u engleskome jeziku.

“Nemam odjeće, ni oružje, ni novca”, naglasio sam. Jedino što sam uspio sačuvati nakon Velike piramide bila su dva

malena zlatna serafima, ili klečeća anđela, za koje je Astiza tvrdila da potječu od Mojsijevih stvari, a koje sam prilično neslavno zagurao u gaće. Moja je prvotna zamisao bila da ih založim, ali u međuvremenu su zadobili sentimentalnu vrijednost usprkos tome što su me grebali. U najmanjem slučaju, bili su pričuva dragocjene kovine koju radije ne bih nikome otkrio. Neka mi Smith da novac, ako je tako željan unovačiti me.

“Tvoj ukus za arapske krpe je savršen”, rekao je taj britanski kapetan. “Dobio si prilično crnomanjastu put, Gage. Dodaj tome ogrtač i turban u Jaffi i stopit ćeš se kao urođenik. A glede engleskoga oružja, ono bi te moglo strpati u turski zatvor, posumnjaju li da si špijun. Tvoja će te domišljatost sačuvati na sigurnome. Mogu ti posuditi mali teleskop. Izvanredno je oštar i savršen za promatranje pokreta trupa.”

“Nisi spomenuo novac.”

13

“Plaća Krune bit će više no primjerena.” Dao mi je novčarku sa mješavinom srebra, mjedi i bakra:

španjolski reali, osmanlijski pjastri, jedna ruska kopjejka i dva nizozemska rigsdalera. Vladin budžet.

“S ovim jedva da ću platiti doručak!” “Ne mogu ti dati britanske funte, Gage, jer će te one odmah odati.

Ti si snalažljiv momak, zar ne? Snađi se! Sam Bog zna da se mornarica snalazi!”

U redu, snalažljivost može odmah započeti, rekao sam samome sebi, i upitao se možemo li ja i mornari koji nisu na dužnosti utući sate u prijateljskom kartanju. Dok sam još uživao u uglednom položaju učenjaka Napoleonove egipatske ekspedicije, s užitkom sam raspravljao o zakonima vjerojatnosti s čuvenim matematičarima kao što je Gaspard Monge i geografom Edmeom Francoisom Jomardom. Oni su me potaknuli da na sistematičniji način razmišljam o izgledima i prednostima kockarnice, izoštravajući moje hazarderske vještine.

“Možda bih mogao zainteresirati tvoje ljude za neku igru na sreću?”

“Opa! Pazi da ti ne uzmu tvoj doručak!”

14

Započeo sam s brelanom, što nije loša igra za jednostavne mornare, budući da ovisi o blefu. Određeno iskustvo u toj igri stekao sam u pariškim salonima - samo je Palais Royale imao stotinu soba za kockanje na pukih šest hektara - a priprosti britanski mornari nikako nisu bili dorasli muškarcu kojega su ubrzo nazvali franačkim prevarantom. I zato sam, opelješivši ih koliko su mogli podnijeti hineći da imam bolje karte - ili nagovještavajući ranjivost kad bi me podijeljene karte oboružale bolje od oružjem zataknute ešarpe kakvog mamelučkog bega - predložio igre koje su naizgled više ovisile o pukoj sreći. Zastavnici i artiljerci koji su već izgubili pola mjesečne plaće na jednoj kartaškoj igri vještine revno su pristali na igru puke sreće, kladeći se u čitavu plaću. Samo što to, naravno, nije bila igra puke sreće. U jednostavnom plaćeniku3, bankar - odnosno ja - stavlja ulog koji ostali igrači moraju pratiti. Okrenu se dvije karte, ona s lijeve strane je moja, a ona s desne drugog igrača. Zatim počnem otkrivati karte dok se neka ne podudari s jednom od one prve dvije. Ako se prva podudari desna karta, igrač dobiva; ako se prva podudari lijeva karta, dobiva djelitelj. Izgledi su jednaki, zar ne?

Ipak, ako su prve dvije karte jednake, bankar odmah pobjeđuje, što je blaga matematička prednost koja mi je nakon nekoliko sati osigurala premoć, a njih na koncu nagnala da preklinju da promijenimo igru.

“Pokušajmo faraona", predložio sam. “U Parizu svi luduju za njim i siguran sam da će se vaša sreća promijeniti. Ipak ste vi moji spasitelji, a ja vaš dužnik.”

3 “Plaćenik” - Lansquenet je stara kartaška igra čije ime potječe od njemačke riječi

landsk necht i znači plaćeni vojnici.

15

Ali faraon je još povoljniji za djelitelja jer djelitelj automatski osvaja prvu kartu. Zadnja karta u špilu od pedeset dvije, igračeva karta, ne računa se. Štoviše, djelitelj osvaja sve karte koje se podudaraju. Usprkos očitosti moje prednosti, mislili su da će me s vremenom iscrpiti, igrajući čitavu noć, a zapravo je istina bila upravo suprotna - što je duže igra trajala, to je veća bila moja hrpa kovanica. Što su više oni mislili da je gubitak moje sreće neizbježan, to je više moja prednost postajala neumoljiva. Plijen je mršav na fregati koja tek treba osvojiti nagradu, a ipak, toliko mnogo njih željelo me je pobijediti da je u zoru, kad su se na vidiku pomolile obale Palestine, moje siromaštvo bilo pokrpano. Moj stari prijatelj Monge jednostavno bi rekao da je matematika kraljica.

Kad nekome uzimaš novac, važno je uvjeriti ga da je igrao sjajno i da je loša sreća hirovita, i usuđujem se reći da sam razdijelio toliko mnogo sućuti da sam među muškarcima koje sam opljačkao stekao vjerne prijatelje. Zahvaljivali su mi na četiri kredita uz visoke kamate koja sam dao četvorici najjadnijih gubitnika, iako sam pospremio dovoljno viška da se u Jeruzalemu smjestim sa stilom. Kad sam vratio založeni medaljon koji je jednom mornaru darovala njegova draga, bili su spremni izabrati me za predsjednika.

Dvojica mojih protivnika ostala su, međutim, tvrdoglavo neočarana.

“Imaš vražju sreću”, zamijetio je uz mrk pogled ogroman mornar crvena lica, koji se odazivao na opisno ime Veliki Ned, uporno prebrojavajući dva penija koja su mu još jedina ostala.

“Ili anđeosku”, predložio sam. “Ti si, druže, majstorski igrao, ali čini se da se sreća ove duge noći nasmiješila meni.” Nasmiješio sam se, nastojeći djelovati ugodan kakvim me je Smith opisao, a zatim sam pokušao suspregnuti zijevanje.

“Nitko nije toliko sretan tako dugo.” Slegnuo sam ramenima. “Meni izgleda ide.”

16

“Želim da sa mnom bacaš kocku”, rekao je crvenokaputaš, pogleda stisnutog i krivudavog kao kakva aleksandrijska uličica. “Pa ćemo vidjeti koliko si sretan.”

“Jedno od obilježja pametnog čovjeka, prijatelju moj morski, jest nevoljkost da vjeruje tuđim kockama. Kocke su vražje kosti.”

“Zar se bojiš pružiti mi priliku da vratim svoj novac?” “Jednostavno sam zadovoljan igrati svoju igru i pustiti da vi

igrate vašu.” “Znaš, mislim da je ovaj Amerikanac pomalo poltron”, narugao se

prijatelj tog mornara, zdepastiji i ružniji muškarac po imenu Mali Tom. “Boji se dati dvojici poštenih mornara priliku za borbu, eto što je.” Ako je Ned imao obujam omanjeg konja, Tom se držao zbijenom podlošću buldoga.

Počela me hvatati nelagoda. Ostali mornari promatrali su ovaj razgovor sa sve većim zanimanjem, budući da ni na jedan drugi način nisu mogli vratiti svoj novac. “Upravo suprotno, gospodo, čitavu smo noć ratovali oko karata. Žao mi je što ste izgubili, siguran sam da ste dali sve od sebe, divim se vašoj ustrajnosti, ali možda biste trebali proučiti matematiku izgleda. Čovjek je sam krojač svoje sreće.”

“Proučiti što?” upitao je Veliki Ned. “Mislim da je rekao da je varao”, protumačio mu je Mali Tom. “Gospodo, nema potrebe govoriti o nepoštenju.” “A ipak ovi mornari osporavaju vaše poštenje, Gage”, rekao je neki

poručnik kojega sam opelješio za pet šilinga, s više oduševljenja nego što sam volio čuti. “Priča se da ste vi izvrstan strijelac i da ste se dobro borili sa žabarima. Nećete valjda dopustiti da ovi crvenokaputaši blate vašu reputaciju?”

“Naravno da ne, ali svi mi znamo da je bila poštena...” Šaka Velikoga Neda tresnula je na palubu, a dvije su kockice

izletjele iz njegovog stiska kao buhe. “Vrati nam naš novac, bacaj kocke s nama, ili se u podne vidimo na srednjoj palubi.” Te je riječi zarežao uz dovoljno podrugljivog cereka da me rasrdi. Očito je bio veličine nesviknute na gubljenje.

17

“Dotad ćemo već biti u Jaffi”, otezao sam. “Još bolje, bar ćemo imati vremena raspraviti ovo između topova

osamnaest funtaša.” Dobro. Bilo je dovoljno jasno što moram učiniti. Ustao sam. “Da, treba vas naučiti lekciju. Dakle, u podne.” Okupljeni su zaklicali s odobravanjem. I trebalo je tek nešto malo

više vremena da vijesti o tučnjavi stignu od pramca do krme Dangerousa nego što je potrebno da glasina o nekom ljubavnom sastanku stigne s jednog kraja revolucionarnog Pariza do drugog. Mornari su pretpostavili da ćemo se hrvati i da ću se ja u tom hrvanju bolno koprcati u stisku Velikog Neda za svaki peni koji sam dobio. Kad me dovoljno izmijesi, molit ću za priliku da vratim sve što sam osvojio. Kako bih skrenuo svoju pregorljivu maštu s ove neugodne budućnosti, popeo sam se na krmenu palubu s koje sam promatrao naše približavanje Jaffi, iskušavajući svoj novi teleskop.

Bio je to posve nov teleskopić, a glavna luka Palestine, mjesecima prije no što će je osvojiti Napoleon, bila je svjetionik na inače ravnom, maglovitom horizontu. Resila je vrh brda svojim utvrdama, tornjevima i minaretima, a njezine građevine s kupolama terasasto su se spuštale u svim smjerovima kao hrpice kocaka. Sve je bilo okruženo zidom koji se na strani prema moru susretao s lučkim dokom. Prema kopnu su se prostirali gajevi naranči i palme, a iza njih zlatna polja i smeđi pašnjaci. Crni topovi virili su iz puškarnica, i čak i s dvije milje udaljenosti mogli smo čuti lelek koji je vjernike zvao na molitvu.

Naranče Jaffa jeo sam već ranije u Parizu, čuvene jer se zbog debele kore mogu prevesti u Europu. Voćaka je bilo toliko da je imućan grad izgledao kao dvorac u šumi. Osmanlijski barjaci vijorili su na toplom jesenjem povjetarcu, sagovi visjeli s ograda, voda je donosila miris zapaljenog ugljena. Tik ispred obale bilo je nekih naizgled gadnih grebena, obilježenih viticama bjeline, dok je lučica bila natrpana obalnim jedno-jarbolašima i felukama. Kao i ostali veliki brodovi, i mi smo se usidrili na otvorenom moru. Malena flotila

18

arapskih mauna isplovila je provjeriti što će isposlovati, a ja sam se spremio za odlazak.

Nakon što sam se, naravno, pozabavio nesretnim mornarima. “Ethane, čuo sam da ti je tvoja čuvena sreća priskrbila nevolju s

Velikim Nedom”, rekao je Sir Sidney, pružajući mi vrećicu tvrdog dvopeka koji me je trebao dovesti do Jeruzalema. Englezi nisu poznati po kuhinji. “Obična bikčina od čovjeka s glavom kao ovan, i jednako toliko glup, kladim se. Imaš li plan kojim ćeš ga prevariti?”

“Iskušat ću njegovu kocku, Sir Sidney, ali mislim da bi se ova fregata nagnula na bok, da je ta kocka malo više opterećena.”

Nasmijao se. “Da, taj je prevario već mnogo bijednika, a ima i mišiće kojima će

ušutkati prigovore zbog toga. Nije naviknut na gubljenje. Ovdje je mnogo njih koji su sretni što si ga opelješio. Šteta što zbog toga mora platiti tvoja glava.”

“Mogli biste zabraniti natjecanje.” “Mornari su pohotni kao pijetlovi, a neće se iskrcati do Acra.

Dobro hrvanje pomoći će im da se malo smire. Ti izgledaš dovoljno brz, čovječe! Zapapri mu!”

Doista. Otišao sam u potpalublje potražiti Velikog Neda i zatekao ga uz ognjište brodske kuhinje kako svinjskom mašću premazuje svoje impozantne mišiće ne bi li iskliznuo iz mog stiska. Svjetlucao se kao božična guska.

“Možemo li popričati nasamo?” “Pokušavaš se izvući, ha?” Nacerio se. Njegovi su zubi izgledali

veliki kao tipke novotarskog glasovira. “Upravo sam malo razmislio o čitavoj toj stvari i shvatio da je naš

neprijatelj Bonaparte, a ne nas dvojica jedan drugome. Međutim, imam ja svoj ponos. Dođi, riješimo to izvan vidokruga ostalih.”

“Ne. Vratit ćeš novac ne samo meni, nego svim mornarima ove posade!”

19

“To je nemoguće. Ne znam koliko je tko izgubio. Ali, pristaneš li sad i obećaš li da ćeš me ostaviti na miru, vratit ću ti dvostruko više od onoga što si izgubio.”

Sad se u njegovim očima pojavio bljesak pohlepe. “Proklet bio, bit će trostruko!”

“Samo dođi na najdonju palubu gdje ti mogu pokazati svoju novčarku, a da ne izazovem pobunu.”

Vukao se za mnom kao tupi, ali revan cirkuski medvjed. Spustili smo se u najniži dio fregate, gdje se čuvaju zalihe.

“Sakrio sam novac ovdje dolje tako da ga nitko ne može ukrasti”, rekao sam podižući poklopac na dnu broda. “Moj mentor Ben Franklin rekao je da bogatstvo povećava brige i usuđujem se reći da je imao pravo. Trebao bi to zapamtiti.”

“Proklet bio taj pobunjenik Franklin! Trebao je visjeti!” Sagnuo sam se. “Oh, pomaknula se. Pala je, mislim.” Malo sam provirio naokolo i

podigao pogled prema tom Golijatu koji se prijeteći nadvijao nada mnom, koristeći ono isto umijeće hinjene bespomoćnosti koje je na meni upotrijebilo mnoštvo lakih cura.

“Koliko si ono ti izgubio, tri šilinga?” “Četiri, Boga mi!” “Dakle, utrostruči to...” “Da, duguješ mi deset!” “Tvoja je ruka duža od moje. Možeš li mi pomoći?” “Sam je dosegni!” “Jedva je uspijevam okrznuti jagodicama prstiju. Možda možemo

pronaći neku kuku?” Stajao sam i djelovao nesretno. “Jenkijevska svinja...” Sagnuo se i provirio glavom unutra. “Ja

ovdje ništa ne vidim.” “Eno, na desno, zar ne vidiš kako svjetlucaju srebrnjaci? Ispruži

ruku najdalje što možeš.” Progunđao je i gurnuo torzo kroz vratašca, napinjući se i pipajući.

Na to sam ga, zdušno podigavši, gurnuo do kraja. Bio je težak kao

20

vreća brašna, ali jednom kad sam ga pokrenuo, lako je kliznuo. Pao je, začulo se nezgrapno bućkanje, i prije no što se uspio iz sveg grla proderati zbog masne kaljuže na dnu broda, ja sam već zatvorio i zakračunao vratašca. Dražesnih li riječi koje su dopirale iznutra! Navukao sam nekoliko bačvi vode preko vratašca da ih prigušim.

Zatim sam izvadio novčarku s mjesta na kojemu sam je doista sakrio između dvije bačve dvopeka, zagurao je u hlače i popeo se na srednju palubu, podvinutih rukava.

“Brodska zvona odjekuju podne!” povikao sam. “U ime kralja Georgea, gdje je on?”

Začuo se zbor povika koji su dozivali Velikog Neda, ali nije bilo odgovora.

“Skriva li se? Ne krivim ga što se ne želi suočiti sa mnom.” Reda radi, zamahnuo sam šakom po zraku.

Mali Tom me mrko promatrao. “Lucifera mi, ja ću te smlaviti.” “Nećeš. Neću se boriti sa svim mornarima na ovome brodu.” “Nede, daj ovom Amerikancu što zaslužuje!” uzviknuo je Tom. No, nije bilo odgovora. “Pitam se drijema li na gornjem jarbolu?” Podigao sam pogled

prema oputi, a zatim se zabavljao promatrajući kako se Mali Tom vere ka nebu, vičući i znojeći se.

Proveo sam nekoliko minuta na palubi ponašajući se kao nestrpljivi pjetlić, a zatim, čim sam se odvažio, obratio sam se Smithu.

“Koliko dugo moramo čekati tog kukavicu? Obojica znamo da imam posla na obali.”

Posada je bila vidno ojađena i duboko sumnjičava. Ne iskrcam li se brzo s Dangerousa, Smith je znao da će najvjerojatnije izgubiti svog najnovijeg i jedinog američkog agenta. Tom se spustio natrag na palubu, zadihan i ojađen. Smith je provjerio pješčani sat.

“Da, već je petnaest minuta iza podneva i Ned je imao svoju priliku. Odlazi, Gage, i obavi svoj zadatak za ljubav i slobodu.”

Začula se rika razočaranja. “Ne kartajte ako si ne možete priuštiti gubitak!” povikao je Smith.

21

Podrugljivo su mi dovikivali, ali su me pustili da prođem do ljestvi broda. Tom je nestao u potpalublju. Nisam imao mnogo vremena pa sam kao nervozna mačka skočio na prljave ribarske mreže jedne arapske brodice.

“A sad na obalu, i dobit ćete kovanicu više bude li brzo”, šapnuo sam veslaču. Sam sam nas odgurnuo od broda i muslimanski je kapetan zaveslao po krmi prema luci u Jaffi dvostruko snažnije nego inače, što znači upola slabije nego što bih ja želio.

Okrenuo sam se i domahnuo Smithu. “Jedva čekam da se ponovno vidimo!” Očita laž, naravno. Kad saznam Astizinu sudbinu i zadovoljim

svoju znatiželju glede te Totove knjige, nisam imao nikakvu namjeru približavati se ni Englezima ni Francuzima koji su već čitavo tisućljeće jedni drugima za vratom. Radije bih otplovio u Kinu.

Naročito kad je na palubi s topovima bila usključala masa muškaraca i kad je glava Velikog Neda iskočila kao bisagaš, crvena od bijesa i napora. Pogledao sam ga kroz novi teleskop i vidio da je sav sluzav.

“Vraćaj se ovamo, ti kukavno pseto! Iščupat ću ti ud po ud!” “Mislim da je kukavičluk tvoj, Nede! Ti se nisi pojavio u

dogovoreno vrijeme!” “Nasamario si me, jenkijevska varalico!” “Obrazovao sam te!” Ali postajalo mi je sve teže čuti ga dok smo se

udaljavali poskakujući na valovima. Sir Sidney podigao je šešir u zajedljiv pozdrav. Engleski mornari sjatili su se u najveći čamac na jedrenjaku.

“Može li to malo brže, Sinbade?” “Za još jednu kovanicu, efendijo.” Bila je to žestoka utrka, budući da su mišićavi mornari pjenili

valove kao kotač vodenice, pri čemu je Veliki Ned urlao na pramcu. Međutim, Smith mi je već ranije rekao za Jaffu. Imala je samo jedan prilaz u luku i trebao ti je vodič da pronađeš izlaz iz nje. S obzirom na prednost u polasku, dovoljno dobro ću se sakriti.

22

I zato sam uzeo jednu ribarsku mrežu svog brodara i, prije no što se on uspio usprotiviti, zavitlao je na put čamcu koji se sve više približavao, zapleo je o vesla na njihovoj desnoj strani pa su se počeli vrtjeti u krug, rikajući uvrede jezikom od kojeg bi se zacrvenjeo i narednik za izobrazbu.

Moj je brodar prosvjedovao, ali ja sam imao dovoljno kovanica da platim dvostruko za njegovu bijednu mrežu i da nastavi veslati. Skočio sam na kameni dok dobru minutu prije mojih tužitelja, odlučan pronaći Astizu i ponovno nestati - i zavjetujući se da više nikad neću vidjeti Velikog Neda ili Malog Toma.

23

Jaffa se uzdiže kao glava iz Sredozemne obale, prazne plaže vijugaju sjeverno i južno u omaglicu. Njezin značaj kao trgovačke luke istisnuo je Acre na sjeveru, u kojemu je svoje sjedište imao Djezzar Koljač, ali još uvijek je bila imućan poljoprivredni grad. U nju redovito pritječu hodočasnici na putu za Jeruzalem, a istječu naranče, pamuk i sapun. Ulice Jaffe labirinti su koji vode do tornjeva, džamija, sinagoga i crkvi koje sačinjavaju njezin vrh. Nadogradnje kuća nadvijaju se nezakonito ponad mračnih uličica. Magarci klopoću uz i niz kamene stube.

Ma kako dvojbeno možda bio zarađen moj kockarski dobitak, brzo se pokazao neprocjenjivim kad me je neki ulični deran pozvao u krčmu svoje razočaravajuće neugledne sestre. Tim novcem kupio sam pogaču, falafel, naranču i zaklonjeni balkon iza kojega sam se sakrio dok je banda britanskih mornara jurila jednom uličicom i spuštala se drugom, u jalovoj potrazi za mojim kukavnim truplom. Naduti i zadihani od vrućine, najzad su se smjestili u neku kršćansku krčmu na pristaništu i ondje uz loše palestinsko vino raspravljali o mojoj podmuklosti. U međuvremenu, ja sam se iskrao potrošiti još dobivenog novca. Kupio sam beduinsku halju s rukavima, s bijelim i kestenjasto smeđim prugama, nove čizme, široke hlače (toliko ugodnije na vrućini od onih uskih europskih!), široku vrpcu oko pasa, prsluk, dvije pamučne košulje i tkaninu za turban. Kao što je Smith i predvidio, na kraju sam izgledao kao još jedan egzotični pripadnik poliglotskog carstva, pod uvjetom da se držim podalje od bahatih, radoznalih osmanlijskih janjičara u crvenim i žutim čizmama.

Saznao sam da do Svetoga grada ne vozi nikakva kočija, niti postoji pristojna cesta. Bio sam previše financijski razborit - ponovno

24

Ben - da kupim ili hranim konja. Stoga sam kupio poslušnog magarca, dovoljnog da stignem onamo i ne mnogo dalje. Za mršavo oružje, zadovoljio sam se jataganom s drškom od devinog roga. Nisam baš vješt s mačevima, a nisam si mogao priuštiti jednu od onih muslimanskih dugih, nespretnih, pomno urešenih mušketa. Njihove intarzije od sedefa doista su dražesne, ali tijekom Napoleonovih borbi u Egiptu na svoje sam se oči uvjerio koliko su traljave protiv francuskih mušketa. Uostalom, svaka mušketa mnogo je gora od moje divne pensilvanijske dugocijevke koju sam žrtvovao u Dendari kako bih pobjegao s Astizom. Da je onaj Jerihon metalurg, možda bi mi mogao načiniti zamjensku!

Za vodiča i tjelesnog čuvara do Jeruzalema izabrao sam nekog bradatog, pametnog pregovarača po imenu Mohammad, što je ime naizgled nadjenuto polovici muških muslimanskih stanovnika u ovome gradu. Zahvaljujući mom poznavanju osnova arapskoga i Mohammadovom primitivnom francuskome, koji je naučio jer su franački trgovci vladali trgovinom pamuka, nekako smo uspjeli komunicirati. I nadalje osjetljiv glede novca, zaključio sam da bih, krenemo li dovoljno rano, mogao proći s jednom njegovom dnevnicom manje. Tako bih ujedno kliznuo iz grada neprimijećen, u slučaju da itko od kraljevskih mornara još uvijek vreba negdje naokolo.

“E sad, Mohammade, volio bih krenuti oko ponoći. Znaš, išuljati se prije nego što započne promet i uživati u svježem noćnome zraku. Rano ustati, rekao je Ben Franklin.”

“Kako želite, efendijo. Da možda ne bježite od neprijatelja?” “Naravno da ne. Rečeno mi je da sam ugodan čovjek.” “Tad je zacijelo riječ o vjerovnicima.” “Mohammade, znaš da sam platio pola tvog iznuđivačkog

honorara unaprijed. Imam dovoljno novca.” “Ah, dakle riječ je o ženi. Možda lošoj supruzi? Vidio sam kakve su

kršćanske supruge.” Odmahnuo je glavom i zadrhtao. “Ni sam sotona ne bi ih mogao umiriti.”

“Samo budi spreman u ponoć, može?”

25

Usprkos mojoj tuzi zbog gubitka Astize i nestrpljivosti da saznam kakva ju je sudbina zadesila, priznat ću da mi je palo na pamet da potražim sat ili dva ženskoga društva u Jaffi. Arapski su dječaci smućujućom upornošću oglašavali sve vrste seksa, od onih najdosadnijih do onih najperverznijih, usprkos osudi svih i svakojakih vjera. Ja sam muškarac, nisam redovnik, a i prošlo je podosta dana. Međutim, Smithov je brod ostao usidren na otvorenom moru i ako je Veliki Ned iole uporan, sigurno bih bio te sreće da me zatekne isprepletenog s nekom prostitutkom, previše zaokupljenog drugim stvarima da bih ga nadmudrio. Stoga sam se predomislio, čestitao samome sebi na pobožnosti i odlučio da ću na olakšanje pričekati do Jeruzalema, iako je parenje u Svetoj zemlji bilo upravo onakvo djelo od kojega bi se moj stari pastor ugušio. Istinu govoreći, osjećao sam se dobro zbog apstinencije i vjernosti Astizi. Iskušenja u Egiptu učinila su me odlučnim poraditi na samodisciplini i, evo, prošao sam prvi ispit. “Čista savjest neprestani je Božić”, volio je reći moj mentor Franklin.

Mohammad je kasnio jedan sat, ali najzad me je poveo kroz mračni labirint uličica s kaldrmom zamrljanom balegom do dveri prema kopnu. Bilo je potrebno mito da bi se te dveri otvorile noću i ja sam prošao ispod njihovog svoda s onom zanimljivom radošću koja prati početak nove pustolovine. Ipak sam ja, usprkos mojim maštarijama da postanem računovođa, u Egiptu preživio osam vrsta pakla, uspostavio privremenu solventnost svojim kockarskim vještinama i krenuo na misiju koja nimalo nije nalikovala pravom poslu. Totova knjiga, za koju su vjernici tvrdili da može prenijeti sve od znanstvene mudrosti do vječnog života, vjerojatno više nije postojala... a ipak, možda se može negdje pronaći, a to je mom putovanju dalo optimizam potrage za zakopanim blagom. I usprkos mojim pohotnim nagonima, uistinu sam čeznuo za Astizom. Prilika da preko Smithovog saveznika u Jeruzalemu nekako saznam što se s njom zbilo, činila me nestrpljivim.

I tako smo nas dvojica prošli kroz dveri - i zaustavili se.

26

“Što to radiš?” upitao sam Mohammada koji je najednom legao, pitajući se je li ga uhvatila nesvjestica. Ali ne, on je legao sa hotimičnošću psa koji kruži oko otirača ispred kamina. Nitko se ne može opustiti kao Osmanlija, same im se kosti tope.

“Beduinske bande harače cestom do Jeruzalema i opljačkat će svakog nenaoružanog hodočasnika, efendijo”, vedro je odgovorio moj vodič u mraku. “Nastaviti sam nije samo opasno, bezumno je. Moj rođak Abdul danas malo kasnije vodi u Jeruzalem karavanu deva pa ćemo mu se pridružiti da budemo sigurniji. Tako i ja i Alah pazimo na našeg američkog gosta.”

“Ali, što je s našim ranim pokretom?” “Vi ste platili i mi smo krenuli.” I s tim se riječima vratio spavanju. Grom i pakao! Bila je mrkla noć, bili smo pedeset metara ispred

gradskih zidina, nisam imao pojma kojim smjerom krenuti i bilo je posve moguće da je on u pravu. Palestina je bila ozloglašena kao zemlja koja vrvi odmetnicima, zavađenim vojskovođama, pustinjskim pljačkašima i kradljivim beduinima. I zato sam ja kiptio i bjesnio tri sata, zabrinut da bi mornari mogli nekako naići ovim putem, dok se najzad Abdul i njegove brektave deve nisu okupili kod dveri, mnogo prije no što je izišlo sunce. Upoznali smo se, posudili su mi jedan turski pištolj, naplatili još pet engleskih šilinga za pištolj i dodatnu pratnju, a zatim još jedan šiling za hranu za mog magarca. U Palestini sam bio manje od dvadeset i četiri sata, a moja se novčarka već stanjivala.

Zatim smo skuhali čaj. Najzad je zatreperilo svjetlo kad su zvijezde iščeznule i mi smo se

zaputili kroz gajeve naranči. Nakon jedne milje, zašli smo u polja pamuka i žita, kroz cestu oivičenu palmama datulja. Seoske kuće pokrivene slamom bile su mračne u rano jutro, a lavež pasa označavao njihov položaj. Zvona deva i škripa sedala označavala je naš prolazak. Nebo se razvedrilo, začulo se kliktanje ptica i kukurijekanje pijetlova, i kako je zarudio dan, pred sobom sam ugledao nazubljene brežuljke

27

na kojima se odvilo toliko mnogo biblijske prošlosti. Stabla Izraela bila su prorijeđena zbog ugljena i pepela za izradu sapuna, međutim, nakon sušne egipatske pustinje ova je obalna ravnica djelovala bogata i ugodna kao pensilvanijska amiška zemlja. Obećana zemlja, doista.

Sveta zemlja, saznao sam od svog vodiča, nominalno je bila dio Sirije, pokrajine Osmanlijskoga carstva, čiji je pokrajinski glavni grad Damask nadzirala Visoka porta u Carigradu. Ali, jednako kao što je Egipat zapravo bio pod nadzorom neovisnih Mameluka dok ih Bonaparte nije izbacio, tako je i Palestina zapravo bila pod nadzorom u Bosni rođenog Djezzara, koji je i sam bio bivši Mameluk i već četvrt stoljeća, otkad je ugušio pobunu vlastitih plaćeničkih četa, vladao iz Acra sa zloglasnom okrutnošću.

Djezzar je zadavio nekoliko svojih žena, umjesto da se pomiri s glasinama o nevjeri, osakatio nekoliko svojih najbližih savjetnika kako bi ih podsjetio tko je gazda i utopio generale ili kapetane koji su ga ozlovoljili. Takva je okrutnost, prema Mohammadovom mišljenju, bila neophodna. Pokrajina je bila rascjepkana između previše vjera i etničkih skupina, od kojih se svaka s ovima ostalima osjećala ugodno kao kalvinisti i vatikanisti na zajedničkom pikniku. Napad na Egipat zasuo je Svetu zemlju sa još više izbjeglica, pri čemu su Ibrahim-begovi Mameluci bjegunci tražili uporište. Novi osmanlijski novaci nagrnuli su pripravljeni za napad Francuza, a britansko zlato i obećanje mornaričke pomoći još su više podjarivali taj metež. Pola stanovništva špijuniralo je drugu polovicu, i svaki je klan, sekta i kult odvagivao svoje izglede između Djezzara i dotad nepobijeđenih Francuza. Glasine o zadivljujućim pobjedama Napoleona u Egiptu, od kojih je zadnja bila ugušena pobuna u Kairu, potresle su Osmanlijsko carstvo.

Znao sam također da se Napoleon još uvijek nada prije ili kasnije povezati s Tippoo Sahibom, sultanom francuzoljupcem koji se borio protiv Wellesleya i Britanaca u Indiji. Grozničavo častohlepan Bonaparte je organizirao korpus deva za koji se nadao da će na kraju uspjeti prijeći istočne pustinje djelotvornije nego što je to učinio

28

Aleksandar. Taj je tridesetgodišnji Korzikanac želio nadmašiti Grka galopirajući čitavim putem do južne Indije kako bi se povezao s građaninom Tippoom i oduzeo Britancima njihovu najbogatiju koloniju.

Prema Smithu, ja sam trebao uvesti reda u tu kašu. “Palestina mi zvuči kao obično otpadničko gnijezdo pravičnosti”,

zamijetio sam Mohammadu dok smo jahali, ja tri veličine prevelik za svog magarca koji je imao kralježnicu kao prečka od američkog oraha.

“Ovdje je jednako mnogo frakcija kao u gradskome vijeću New Hampshirea.”

“Ovdje su svi ljudi sveti”, odgovorio je Mohammad, “a ništa nije iritantnije od jednako svetog susjeda druge vjere.”

Amen tome. Jer da bi se drugi čovjek uvjerio da je u pravu, mora natuknuti da si ti možda u krivu, i eto ti korijena polovice svih svjetskih krvoprolića. Francuzi i Britanci savršeni su primjeri, jer ispaljuju plotune jedni na druge glede toga tko je najdemokratičniji, francuski republikanci sa svojom krvavom giljotinom, ili britanski parlamentarci sa svojim dužničkim zatvorima. U mojim pariškim danima, kad su mi jedina briga na svijetu bile karte, žene i povremeni otpremnički ugovor, ne sjećam se da sam ikada bio veoma uzrujan zbog bilo koga, ili itko zbog mene. Zatim se pojavio onaj medaljon, egipatski pohod, Astiza, Napoleon, Sidney Smith, i najednom sam se zatekao kako potičem svog minijaturnog hata prema svjetskoj prijestolnici tvrdoglavog razdora. Po tisućiti put sam se upitao kako sam stigao do te točke.

Zbog našeg otezanja i dostojanstvene brzine karavane, do Jeruzalema su nam trebala tri duga dana i najzad smo stigli u predvečerje trećega. Bilo je to naporno, vijugavo putovanje cestama koje bi s prezirom odbacila svaka koza s imalo samopoštovanja - na njima očito nije obavljen nikakav popravak od vremena Poncija Pilata - i veoma brzo su smeđa, guštarom prekrivena brda postala strma kao Apalačko gorje. Uspeli smo se dolinom Bab al-Wad među borove i smreku i smeđu travu u ovo jesenje doba. Zrak je postao zamjetno

29

hladniji i suši. Išli smo gore, dolje i naokolo, pokraj magaraca koji su revali, deva koje su prdile poprskane pjenom i goniča kola čiji su se volovi sudarali glavama dok bi se dva vozača prepirala. Prošli smo pokraj redovnika u smeđim haljama, armenskih misionara u sutanama, ortodoksnih Židova s bradama i dugim kovrčavim zulufima na obrazima, sirijskih trgovaca, jednog ili dvojice francuskih iseljenika, trgovaca pamukom, i nebrojenih muslimanskih sekti s turbanima i motkama. Beduini su tjerali stada ovaca i koza nizbrdo kao izljev vode, a seoske su djevojke zanimljivo njihale bokovima uz rub ceste, s brižno postavljenim glinenim ćupovima na glavama. Ešarpe jarkih boja ljuljale su se u ritmu njihovih bokova, a njihove tamne oči svjetlucale kao crni oblutci na dnu rijeke.

Ono što je prolazilo pod svratišta, koje su ovdje nazivali khan, bilo je značajno manje privlačno: tek malo više od zidovima ograđenih dvorišta koja su uglavnom služila kao obori za buhe. Također smo naišli na skupine jahača opakog izgleda, koji su u četiri različite prigode zahtijevali daću za cestarinu kako bismo prošli. Moji su suputnici svaki put očekivali da ću pridonijeti većim iznosom od onoga koji bi bio moj pošteni udio. Meni su ti paraziti izgledali kao obični pljačkaši, ali Mohammad je uporno tvrdio da su lokalni seoski siledžije koji drže podalje još gore bandite, i da svako selo ima pravo na dio ove cestarine, koja se naziva ghafar. Vjerojatno je govorio istinu, budući da je oporezivanje u svrhu zaštite od pljačkaša nešto što čine sve vlade, nije li? Ovi su naoružani neotesanci bili križanci između privatnih iznuđivača i policije.

Kad nisam gunđao zbog neprestanog istjecanja iz moje novčarke, Izrael je, priznajem, imao svojevrsne draži. Iako Palestina nije imala ono ozračje drevnosti kojim je zračio Egipat, ipak je djelovala dobro utabana, kao da se u njoj mogu čuti odjeci pradavnih hebrejskih junaka, kršćanskih svetaca i muslimanskih osvajača. Stabla maslina imala su obujam vinske bačve, iskrivljena nebrojenim stoljećima. Neobični komadići povijesnog gruha stršali su s pramca svakog brežuljka. Kad bismo zastali po vodu, grebeni koji su se spuštali do

30

izvora ili bunara bili su udubljeni i glatki od svih sandala i čizama koje su se onuda spustile prije nas. Kao i u Egiptu, i ovdje je svjetlo bilo bistro, veoma različito od maglovite Europe. I zrak je imao neki prašnjav okus, kao da je bio udahnut previše puta.

Upravo sam se u jednom od onih khanova prisjetio da svijet medaljona nisam u cijelosti ostavio iza sebe. Nekom starkelji neodređene dobi i vjere svratištar je davao škrtu plaću kako bi obavljao svakodnevne poslove, a bio je tako krotak i skroman da se nitko od nas nije mnogo obazirao na njega, osim kako bi ga zatražio čašu vode ili dodatnu ovčju kožu na koju će se izvaliti. Ja bih bio zamijetio kakvu sluškinjicu, ali oronuli starac koji gura metlu nije privukao moju pozornost, tako da sam se, razodijevajući se u sitne sate i nakratko izlažući svoje zlatne anđele, sudario s njime te odskočio i prije no što sam postao svjestan da je ondje. Izbuljenih očiju zurio je u moje male anđele ispruženih krila i isprva sam pomislio da je stari prosjak uočio nešto što čezne ukrasti. Ali umjesto toga, on je uzmaknuo, prestravljen i preplašen.

Prebacio sam rublje preko serafima, a njihov je sjaj nestao kao da je nestalo svjetla.

“Šestar”, šapnuo je na arapskome. “Što?” “Sotonini prsti. Neka vam se Alah smiluje.” Očito je bio posve smušen. Međutim, njegov očaj u meni je izazvao

nelagodu. “To su osobne relikvije. Da ih nisi nikome spomenuo.” “Moj je imam šaptao o njima. Iz brloga.” “Brloga?” Ovi su bili iz Velike piramide. “Apofis.” To rekavši, okrenuo se i otišao. Dakle, nisam bio tako zabezeknut otkad je prokleti medaljon

doista djelovao. Apofis! To je bilo ime zmije-božanstva, ili demona, za koje je Astiza tvrdila da se nalazi u samoj utrobi Egipta. Nisam je ozbiljno shvatio - ipak sam ja Franklinov čovjek, čovjek razuma, čovjek Zapada - ali nešto je bilo dolje u zadimljenom grotlu nešto čemu se

31

nisam imao želje približiti, i mislio sam da sam ostavio i to nešto i njegovo ime davno iza sebe u Egiptu... A ipak, ovdje je ponovno izrečeno! Tako mi Anubisove njuške, već su mi itekako dojadili zalutali bogovi i božice, koji su mi kvarili život kao neželjeni rođaci, prljajući pod blatom sa čizama. A sad je neki starkelja ponovno spomenuo to ime. Naravno da to nije imalo nikakvoga smisla, ali takva je slučajnost svejedno bila obeshrabrujuća.

Žurno sam se iznova odjenuo, ponovno skrivajući serafime u odjeću, i pohitao iz sobice potražiti onoga starca i upitati ga što znači to ime.

Ali, nigdje ga nisam mogao pronaći. Sljedeće jutro, svratištar je rekao da je njegov sluga izgleda spakirao svoju bijednu imovinu i pobjegao.

Nakon toga smo najzad stigli do znamenitog Jeruzalema. Priznajem da je prizor bio dojmljiv. Grad je smješten navrh brežuljka između brežuljaka, i s tri se strane tlo strmo spušta do uskih dolinica. S četvrte, sjeverne strane, oduvijek su dolazili osvajači. Masline, vinogradi i voćnjaci odijevaju padine, a vrtovi osiguravaju nakupine zelenila iznutra. Impresivne zidine dugačke dvije milje, koje je podigao muslimanski sultan po imenu Sulejman Veličanstveni, u cijelosti okružuju stanovnike grada. Kad sam ja onamo stigao, u njemu je bilo manje od devet tisuća ljudi, koji su živjeli od hodočasnika i povremenog grnčarstva i proizvodnje sapuna. Brzo ću spoznati da je oko četiri tisuće njih bilo muslimanske, tri tisuće kršćanske i dvije tisuće židovske vjere.

Ono po čemu se to mjesto isticalo bile su njegove građevine. Prva muslimanska džamija, Hram na stijeni, ima zlatnu kupolu koja blista kao svjetionik na zalazećem suncu. Bliže mjestu na kojemu smo mi stajali, Jafska vrata bila su stara vojnička citadela, s kruništima i puškarnicama nad kojima se poput svjetionika izdizao okrugli toranj. Kamenje kolosalno kao ono koje sam vidio u Egiptu sačinjavalo je temelj citadele. Slično sam kamenje pronašao i u Temple Mountu, staroj visoravni židovskoga hrama koji je sad služio kao temelj

32

veličanstvene gradske džamije. Očito, temelje Jeruzalema postavili su Titani.

Nebo je svuda bilo naglašeno kupolama, minaretima i crkvenim tornjevima koje je oporučno ostavio ovaj križar ili onaj osvajač, svaki nastojeći iza sebe ostaviti neko sveto zdanje kojim će okajati pokolj svojstven svome narodu. Učinak je bio jednako natjecateljski kao suparnički povrtni štandovi na subotnjoj tržnici, pri čemu su kršćanska zvona zvonila dok su mujezini lelekali, a Židovi pjevušili svoje molitve. Vitice vinove loze, cvijeće i grmovi nicali su iz loše održavanog zida, a palme obilježavale trgove i vrtove. Izvan gradskih zidina, redovi maslina spuštali su se do vijugavih, kamenih dolina koje su bile zadimljene od spaljenog smeća. Iz ovog zemaljskog paklenskog smetlišta, čovjek je podizao pogled ka nebesima, ptice su se vrtjele ispred nebeskih palača oblaka, sve je bilo jasno i iscrpno. Jeruzalem, baš kao i Jaffa, bio je boje meda na suncu koje zalazi i njegov je škriljevac kiptjeo na žutim zrakama svjetla.

“Većina ljudi dolazi ovamo tragajući za nečime”, zamijetio je Mohammad dok smo preko doline citadele promatrali starodrevnu prijestolnicu. “Što vi tražite, prijatelju moj?”

“Mudrost”, odgovorio sam i to je bilo uvelike istinito. To je trebala sadržavati ona Totova knjiga, a prema Franklinovim naočalama, malo mudrosti dobro bi mi došlo. “I vijesti o onoj koju volim, nadam se.” “Ah. Mnogi ljudi traže čitav život, ali ne nađu ni mudrost ni ljubav, pa je zato dobro da ste došli ovamo gdje bi vaše molitve i za jednu i za drugu mogle biti uslišane.”

“Nadajmo se da će biti tako.” Znao sam da su Jeruzalem, upravo zato što ga prati glas takve svetosti, napadali, palili, pljačkali i harali više puta no ijedno drugo mjesto na kugli zemaljskoj. “Sad ću ti platiti i potražiti čovjeka s kojim bih trebao ostati.” Pokušao sam ne zveckati previše novčarkom dok sam mu izbrojavao ostatak naknade.

Gorljivo je prihvatio svoju plaću i zatim reagirao uvježbanom šokiranošću. “Zar neću dobiti nikakav darak jer sam s vama podijelio

33

svoju stručnost glede Svete zemlje? Nikakvu nadoknadu za vaš siguran dolazak? Nikakvu potvrdu ovog veličanstvenog prizora?”

“Pretpostavljam da želiš zasluge i za vrijeme.” Izgledao je povrijeđen. “Pokušao sam služiti vam najbolje što sam

znao, efendijo.” I tako sam mu, okrećući se u sedlu kako bi vidio koliko mi je malo

ostalo, dao napojnicu koju sam si jedva mogao priuštiti. Naklonio se i obilato mi zahvalio. “Alah se smiješi vašoj darežljivosti.”

Nisam uspio ne dopustiti mrzovolji da se uvuče u moje “Zbogom”. “Mir s vama!” Bio je to blagoslov koji, kako se pokazalo, nije imao nikakvu moć.

34

Jeruzalem je napola ruševina, shvatio sam dok sam jahao prašnjavom cestom i prelazio drveni most do crnoga željeza gradskih Jafskih vrata, pa kroz njih do tržnice iza njih. Jedan me subaša, odnosno policijski časnik, pretražio kako bi provjerio nosim li oružje - ono u osmanlijskim gradovima nije bilo dopušteno - ali mi je dopustio da zadržim svoj kukavni bodež. “Mislio sam da Franci nose bolje oružje”, promrmljao je, uzimajući me za Europljanina unatoč mojoj odjeći.

“Ja sam običan hodočasnik”, rekao sam mu. Njegov je pogled bio sumnjičav. “Pobrini se da to i ostaneš.” Zatim sam prodao magarca za cijenu po kojoj sam ga i kupio -

najzad mi se vratilo nekoliko kovanica! - i upoznao se s gradom. Kroz dveri je tekao postojan promet. Trgovci su dočekivali

karavane, a hodočasnici desetak različitih sekti izvikivali zahvale kad bi ušli u sveto područje. Ipak, osmanlijska je vlast već dva stoljeća bila u opadanju i nemoćni su upravitelji, beduinski pljačkaši, iznuđivački ubirači poreza i vjersko suparništvo ostavili razvoj grada zakržljalim kao stabljike kukuruza na nasipu uz cestu. Štandovi su oivičavali glavne ulice, ali njihove su izblijedjele tende i poluprazne police samo naglašavale povijesnu potištenost. Jeruzalem je bio pospan, ptice su mu zauzele kule.

Moj prvi vodič Mohammad objasnio mi je da je grad podijeljen na četvrti za muslimane, kršćane, Armence i Židove. Slijedio sam vijugave uličice najbolje što sam mogao prema sjeveroistočnom kvadrantu, sagrađenom oko Crkve Svetoga groba i franjevačkog sjedišta. Ta je ruta bila dovoljno opustjela da su kokoši bježale s puta. Pola kuća djelovalo je napušteno. Nastanjeni domovi, sagrađeni od starodrevnog kamena sa slučajnim drvenim šupama i terasama koje

35

su stršale kao čirevi, ovjesili su se kao babina koža. Kao i u Egiptu, i ovdje su se izjalovile sve maštarije o bogatom Istoku.

Smithove neodređene upute i moje vlastito raspitivanje doveli su me do dvokatnice od vapnenca s čvrstim drvenim polukružnim vratima iznad kojih se nalazila konjska potkova, iako joj je pročelje bilo posve jednolično, u arapskome stilu. S jedne su se strane nalazila još jedna manja drvena vrata i ja sam osjetio miris ugljena iz Jerihonove kovačnice. Zalupao sam na mala ulazna vrata, pričekao pa zalupao ponovno, dok se nije otvorila zirka. Iznenadio sam se kad je kroz nju provirilo žensko oko: u Kairu sam se već bio navikao na krupne muslimanske vratare i skrivene supruge. Štoviše, njezine su zjenice bile blijedosive, s nekom propusnošću koja je za Istok bila neobična.

Prema Smithovim uputama, progovorio sam na engleskome. “Ja sam Ethan Gage, s pismom preporuke jednog britanskog

kapetana naslovljenim na muškarca po imenu Jerihon. Ovdje sam...” Zirka se zatvorila. Stajao sam i nakon nekoliko minuta se zapitao

jesam li uopće ispred prave kuće, kad su se najzad vrata naglo otvorila kao vlastitom voljom i ja sam oprezno zakoračio unutra. Bio sam u radnom dvorištu jednog trgovca željeznom robom, to da, s kamenim pločama posivjelim od čađe. Ispred sebe vidio sam sjaj kovačkog ognjišta, u prizemnoj daščari sa zidovima na kojima je visio alat. Na lijevoj strani dvorišta nalazila se trgovina opskrbljena zgotovljenim alatkama, a s desne je bilo skladište metala i ugljena. Nešto iznad ova tri krila bile su stambene odaje, do kojih se stizalo neobojanim drvenim stubama i ispred kojih se nalazio balkon iz čijih su se željeznih posuda u kaskadama razlijevale ruže. Nekoliko je latica palo na pepeo u prizemlju.

Vrata su se iza mene zatvorila i ja sam shvatio da se ona žena bila sakrila iza njih. Pojavila se poput duha bez ijedne riječi, njezine su me oči proučavale nekim pogledom postrance i intenzivnom znatiželjom koja me je iznenadila. Istina je da sam ja zgodan nestaško, ali jesam li doista baš toliko zanimljiv? Haljina joj je sezala od vrata do gležnjeva,

36

glava joj bila prekrivena maramom, u skladu s običajima svih vjera ovdje u Palestini, i čedno je skrenula pogled, ali vidio sam dovoljno da donesem ključnu procjenu. Bila je lijepa.

Njezino je lice imalo onu zaobljenu ljepotu renesansne slike, koža joj je bila blijeda za ovaj dio svijeta i glatka poput ljuske jajeta. Imala je pune usne i kad sam uhvatio njezin pogled, smjerno je poniknula glavom. Nos joj je imao onaj lagani mediteranski luk, onu blagu zaob ljenost juga koju ja smatram zavodljivom. Kosa joj je bila sakrivena, osim nekoliko odbjeglih pramenova koji su nagovještavali iznenađujuće svijetlu boju. Tijelo joj je bilo skladno, ali teško da sam mogao opaziti više od toga. Zatim je iščeznula kroz vrata.

A ja sam se, obavivši to nagonsko izviđanje, okrenuo i ugledao nekog bradatog, mišićavog muškarca koji se dugim koracima približavao iz kovačnice u kožnoj pregači. Imao je podlaktice kovača, debele kao stegna i obilježene neizbježnim opekotinama kovačkog ognjišta. Prljavština od posla nije sakrila njegovu kosu boje pijeska i zapanjujuće modre oči koje su me promatrale s ponešto sumnjičavosti. Zar su se Vikinzi iskrcali u Siriji? A ipak, njegova je građa bila pomalo ublažena punoćom njegovih usana i rumenilom iza bradatih obraza (onom nekom kerubinskom mladolikošću koja mu je bila zajednička s onom ženom), koji su nagovještavali iskrenu blagost kakvu sam oduvijek zamišljao da je imao Josip stolar. Skinuo je kožnu rukavicu i ispružio žuljevitu ruku.

“Gage?” “Ethan Gage”, potvrdio sam tresući dlan tvrd kao drvo. “Jerihon.” Možda je taj muškarac imao usta žene, ali stisak mu je

bio željezni. “Kao što vam je žena možda objasnila...” “Sestra.” “Doista?” No, to je bio korak u pravome smjeru. Ne zato što sam ja

makar na jedan trenutak zaboravio na Astizu - ali ženska ljepota pobuđuje prirodnu znatiželju u svakom zdravom muškarcu i najsigurnije je znati na čemu si.

37

“Stidljiva je pred neznancima pa nemojte da joj bude nelagodno.” To je bilo dovoljno jasno, od muškarca krupnog kao hrastov panj.

“Naravno. No, ipak je pohvalno što naizgled razumije engleski.” “Bilo bi neobičnije da ga ne razumije, budući da je živjela u

Engleskoj. Sa mnom. Ona nema nikakve veze s našim poslom.” “Dražesna, ali nedostupna. Takve su najbolje dame.” Na moju je šalu reagirao sa žarom kamenog kumira. “Smith mi je javio za vašu misiju pa vam mogu ponuditi

privremeni smještaj i prokušani savjet: svaki stranac koji hini da razumije politiku Jeruzalema je budala.”

Ostao sam svoj ugodan ja. “Znači, moj bi posao mogao biti kratak. Pitam, ne shvatim odgovor

i vratim se kući. Kao svaki hodočasnik.” Odmjerio me od glave do pete. “Draža vam je arapska odjeća?” “Ugodna je, anonimna, i mislio sam da bi mogla pomoći u kavani.

Govorim malo arapskoga.” Odlučio sam nastaviti s pokušajima. “A glede vas, Jerihone, ne vidim da ćete pasti u skoro vrijeme.”

Jedva da sam ga iole zbunio. “Biblijska priča, o rušenju jerihonskih zidina? Vi mi djelujete

čvrsti kao stijena. Nadam se da je dobro imati takvog čovjeka na svojoj strani.”

“Moje rodno selo. Sad ondje nema zidina.” “I nisam očekivao da ću u Palestini pronaći plave oči”, nabadao

sam dalje. “Križarska krv. Korijeni moje obitelji sežu u daleku prošlost. Kroz

Jeruzalem prolaze sve rase: križari, Perzijanci, Mongoli, Etiopljani. Svaka vjera, mišljenje i narod. A vi?”

“Amerikanac, kratkog porijekla koje je najbolje zaboraviti, što je jedna od prednosti Sjedinjenih Država. Engleski ste, pretpostavljam, naučili od njihove mornarice?”

“Miriam i mene kuga je ostavila bez roditelja. Katolički svećenici koji su nas prihvatili rekli su nam ponešto o svijetu pa sam se u Tyreu prijavio na jednu englesku fregatu i naučio popravljati željezo.

38

Mornari su mi nadjenuli nadimak, zanat sam učio od jednog kovača u Portsmouthu i poslao sam po nju. Osjećao sam da mi je to obveza.”

“No očito niste ostali ondje.” “Nedostajalo nam je sunce; Britanci su bijeli kao crvi. Smitha sam

upoznao u mornarici. Za prijevoz natrag i određenu naknadu, pristao sam držati uši otvorene. Primam njegove prijatelje. Oni čine što im on naloži. Jedva da ikad saznam išta korisnoga. Moji susjedi misle da jednostavno koristim poznavanje engleskoga kako bih primio povremenog podstanara i nisu posve u krivu.”

Pametan i uvredljivo iskren, ovaj kovač. “Sidney Smith misli da on i ja možemo jedan drugome pomoći.

Uhvaćen sam s Bonaparteom u Egiptu. Sad Francuzi planiraju doći ovamo.”

“A Smith želi znati što bi mogli učiniti kršćani, Židovi, Druzi, muslimani i Matuwelli.”

“Točno. Pokušava pomoći Djezzaru da pripremi otpor Francuzima.”

“S ljudima koji mrze Djezzara, silnika koji drži papuču na njihovom vratu. Neće ih biti malo koji će Francuze smatrati osloboditeljima.”

“Ako je to poruka, prenijet ću je. Ali treba mi pomoć i u jednoj mojoj privatnoj stvari. U Egiptu sam upoznao jednu ženu koja je nestala. Zapravo, pala je u Nil. Želim saznati je li živa ili mrtva i, ako je živa, kako da je spasim. Rečeno mi je da biste vi mogli imati kontakte u Egiptu.”

“Ženu? Nekog vama bliskog?” Djelovao je umiren mojim zanimanjem za nekoga tko nije njegova sestra. “Takvo je raspitivanje skuplje od slušanja političkih naklapanja u Jeruzalemu.

“Koliko skuplje?” Odmjerio me. “Skuplje nego što mislim da si možete priuštiti.” “Znači, nećete mi pomoći?”

39

“Moji vam kontakti u Egiptu neće pomoći, ne bez novca.” Procijenio sam da me ne pokušava prevariti, nego mi jednostavno govori istinu. Trebao mi je partner ako sam kanio ikamo stići u svojoj potrazi, a tko bi bio bolji od ovog modrookog kovača? Stoga sam mu nagovijestio za čime još tragam. “Možda vi možete pridonijeti. Što ako vam zauzvrat obećam udio u najvećem blagu na svijetu?”

Najzad se nasmijao. “Najvećem blagu? Kojem to?” “To je tajna. No, ono može čovjeka učiniti kraljem.” “Ah. A gdje bi to blago, molim lijepo, bilo?” “Tik ispod naših nosova u Jeruzalemu, nadam se.” “Znate li koliko se mnogo budala nadalo pronaći blago u

Jeruzalemu?” “Budale ga neće pronaći.” “Vi želite da ja potrošim svoj novac tražeći vašu žensku?” “Želim da uložite u svoju budućnost.” Oblizao je usne. “Smith je doista pronašao odvažnog, drskog nitkova, nije li?” “A vi ste pravi sudac karaktera!” On možda jest bio sumnjičav, ali

bio je i znatiželjan. Kladim se da ga ne bi doista mnogo koštalo kad bi platio za novosti o Astizi. A uz to je bio jednako pohlepan kao svi mi: Svi sanjaju o zakopanom blagu.

“Mogao bih provjeriti je li to izvedivo.” Upecao sam ga. “Postoji još nešto što mi je potrebno. Dobra puška.”

* * * Jerihon je živio skromno, iako je njegov zanat donosio određenu

zaradu. Budući da je bio kršćanin, u njegovoj je kući bilo više pokućstva nego u muslimanskom stanu: Muhamedanci se oslanjaju na jastuke koji se mogu pomaknuti tako da žene mogu biti odijeljene kad stigne neki muški gost. Običaj beduinskog šatora nikad nije posve zaboravljen. Za razliku od toga, mi kršćani naviknuti smo držati glave bliže toplome stropu nego hladnijem podu, i stoga sjedimo visoki i službeni u nepomičnom neredu. Jerihon je imao stol, stolce i visoke

40

ormare umjesto islamskih jastuka i škrinja. Međutim, stolarija je bila priprosta, puritanski jednostavna. Na daščanim podovima nije bilo sagova, a svi uresi na zidovima od žbuke ograničavali su se na pokoje raspelo ili sliku nekog sveca: bilo je čisto kao u samostanu i jednako tako smućujuće. Miriam, sestra, održavala je prostor besprijekorno čistim. Hrane je bilo u obilju, ali jednostavne: kruh, masline, vino i povrće koje je žena mogla kupiti svakog dana na štandovima na tržnici. Povremeno bi donijela meso za svog mišićavog, gladnog brata, ali to je bilo relativno rijetko i prilično skupo. Približavala se zima, ali nije bilo opskrbe za grijanje osim onoga ugljena iz kuhinjskog ognjišta i kovačnice u prizemlju. Na prozorima s rešetkama nije bilo stakla pa se hladnoća priječila vrećama piljevine koje su povećavale jesenju tminu. Voda u lavoru bila je hladna, vjetrovi prodirali, svijeće i ulje bili dragocjeni, i mi smo spavali i ustajali kao seljaci. Za jednog pariškog besposličara kao što sam ja, Palestina je bila šok.

Prvo nas je povezalo kovanje moje nove puške. Jerihon je bio postojan, vješt, tih, marljiv (sve za čime bih se ja, pretpostavljam, trebao povoditi) i zavrijedio je poštovanje grada u kojemu je živio. To se vidjelo u očima muškaraca koji su ulazili u čađavo dvorište kako bi kupili željezni alat: muslimanima, kršćanima i Židovima podjednako. Mislio sam da ću ga možda morati podučiti u dizajnu dobre puške, ali on je bio ispred mene.

“Kao njemačka lovačka puška?” upitao je kad sam mu opisao pušku koju sam izgubio. “Radio sam na nekima. Pokaži mi na pijesku koliko želiš da bude duga.”

Nacrtao sam cijev od četrdeset i dva inča. “Neće li to biti nespretno?” “Duljina cijevi pušci zapravo daje preciznost i snagu ubijanja.

Kalibar četrdeset i pet je dovoljan; brzina puške nadomješta metke manje od onih muškete. Mogu nositi više municije određene težine kugli i baruta. Meko željezo, duboki utori, kundak sa slobodnim hodom kako bih podigao nišan do očiju i naciljao, ali da mi obrve ne bi spalio bljesak kremena. Najbolje koje sam vidio mogu pogoditi čavlić

41

tri od pet puta na udaljenosti od pedeset metara. Potrebna je puna minuta da je napuniš i nabiješ, ali već prvi pogodak nešto će pogoditi.”

“Ovdje je pravilo oružje s glatkom cijevi. Brzo se napuni, a pucati možeš sa svačime - oblucima, ako je potrebno. Za ovu ćemo pušku trebati točne metke.”

“Točnost znači preciznost.” “U bliskoj borbi, ponekad je brzina ta koja pobjeđuje.” Gajio je

predrasude mornara s kojima je služio, koji su upadali u žestoke tučnjave kad bi se ukrcavali.

“A pravi hitac može ih spriječiti da se uopće približe. Po mom mišljenju, pokušati se boriti običnom mušketom isto je kao otići u bordel s povezom preko očiju - možda ćeš dobiti rezultat koji želiš, ali možeš također itekako promašiti.”

“Ne bih znao o tome.” Proklet bio, nikako ga nisam mogao nagovoriti na šalu. Pogledao je crtež u pijesku. “Četiristo sati posla. Za koji ćeš mi platiti iz onog tvog blaga?”

“Dvostruko. Ja ću marljivo tražiti dok ti izrađuješ pušku.” “Ne.” Odmahnuo je glavom. “Lako je obećati novac koji nemaš.

Pomoći ćeš, i to ne samo s ovim, nego i s drugim projektima. Za tebe će to biti novo iskustvo, raditi pravi posao. U dane kad ne bude baš mnogo posla, možeš u lov na zakopano blago ili u potragu za glasinama kojima ćeš zadovoljiti Sidneya Smitha. Njemu možeš ispostaviti račun kojim ćeš namiriti dug prema meni.”

Pošten posao? Zamisao je bila zanimljiva - da budem iskren, ponekad zavidim razumnim muškarcima kao što je Jerihon - ali, bila je i zastrašujuća.

“Pomoći ću u tvojoj kovačnici”, cjenjkao sam se, “ali moraš mi zajamčiti dovoljno sati da malo pronjuškam naokolo. Napravi mi pušku do kraja zime, kad dođe Napoleon, a dotad ću ja već pronaći blago i dobiti Smithov novac.” Iscijediti išta iz Mornarice jest kao dobiti umak iz vezice za cipele, ali proljeće je bilo daleko. Svašta se može dogoditi.

42

“U tom slučaju, raspiri mijehom vatru.” Kad sam skočio izvršiti što mi je rekao i lopatom nasuo ugljen i prenio dovoljno metala da su me ramena zaboljela, nevoljko je kimnuo glavom.

“Miriam misli da si dobar čovjek.” Sa njezinim odobrenjem, znao sam da sam stekao i nešto njegovog

povjerenja. Jerihon je najprije donio okruglu metalnu motku, ili dorn, nešto

manju od željenog promjera cijevi moje buduće puške. Zagrijao je prečku karboniziranog čelika iz Damaska, koja se naziva skelp, iste dužine kao cijev moje puške. Nju će omotati oko dorna. Držao sam motku i dodavao mu alat, dok ih je on stavljao na utor nakovnja i lupao po njima kako bi rastalio cilindar cijevi. Radio je centimetar po centimetar i pomicao motku dok je metal još bio lagano savitljiv, a zatim je zaranjao u vodu iz koje je cvrčalo. Zatim bi je ponovno zagrijao, omotao novim centimetrom čelika, isčekićao i ponovno zavario: centimetar po centimetar. Bio je to zamoran, poman posao, ali ujedno i neobično fascinantan. Ova sve duža cijev postat će moj novi drug. Od rada mi je bilo toplo, a naporan tjelesni posao sam je po sebi bio zadovoljstvo. Jeo sam jednostavno, dobro spavao, čak sam se počeo udobno osjećati i u pobožnoj jednostavnosti svoje sobe. Moji mišići, već očvršćeni Egiptom, postali su još tvrđi.

Pokušao sam ga namamiti da mi se povjeri. “Jerihone, ti nisi oženjen?” “Jesi li vidio da imam suprugu?” “Tako zgodan, uspješan muškarac kao ti?” “Nemam nijednu kojom bih se želio oženiti.” “Nemam ni ja. Nikad nisam upoznao pravu djevojku. A onda ta

žena u Egiptu...” “Dobit ćemo mi vijesti o njoj.” “Znači, samo ste ti i tvoja sestra”, bio sam uporan. Prestao je čekićati, ozlojeđen. “Bio sam oženjen. Umrla je noseći

moje dijete. Dogodile su se druge stvari. Ja sam otišao na britanski brod. A Miriam...”

43

Sad sam shvatio. “Brine o tebi, ožalošćenom bratu.” Nije odvajao pogled od mojega. “Kao što i ja brinem o njoj.” “A, što ako se pojavi neki prosac?” “Ona ne želi prosce.” “Svejedno, ona je veoma ljupka djevojka. Mila. Čedna. Poslušna.” “A ti imaš svoju žensku u Egiptu.” “Treba ti supruga”, savjetovao sam. “I nekoliko djece da te

nasmiju. Možda mogu malo izvidjeti za tebe.” “Ne trebam ja oko stranca. Ili raspikuće.” “Svejedno mogu ponuditi, kad sam već ovdje!” I na to sam se ja nacerio, on progunđao i vratili smo se lupanju po

metalu. Kad je posla bilo malo, istraživao sam Jeruzalem. Malo bih

promijenio odjeću ovisno u kojoj sam se četvrti nalazio, nastojeći izvući korisne informacije pomoću mog arapskoga, engleskoga i francuskoga. Jeruzalem je bio naviknut na hodočasnike i moji naglasci nisu bili napadni. Raskrižje grada bile su njegove tržnice, na kojima su se miješali bogati i siromašni i gdje su janjičarski ratnici nehajno jeli zajedno s običnim obrtnicima. Khaskiyya, ili pučke kuhinje, pomagale su siromašnima, a kavane su privlačile muškarce svih vjera da pijuckaju, puše nargile i prepiru se. Zrak, opojan od tamnoga graha, aromatičnog turskog duhana i hašiša bio je omamljujući. Povremeno bih nagovorio Jerihona da pođe sa mnom. Trebala mu je čaša ili dvije vina da se raspriča, ali jednom kad bi počeo, njegova nevoljka objašnjenja njegove domovine bila su neprocjenjiva.

“Svi u Jeruzalemu misle da su tri stube bliže raju”, sažeo je, “što znači da zajedno stvaraju svoj vlastiti mali pakao.”

“Pa, ovo je grad bez oružja, grad mira i pobožnosti, nije li?” “Dok netko ne nagazi na nečiju tuđu pobožnost.” Ako bi itko izrazio nepovjerenje u moju nazočnost, objasnio bih da

sam trgovački predstavnik za Sjedinjene Države, što je u Parizu i bila istina. Čekao sam kako bih sklopio poslove s pobjednikom, rekao sam. Želio sam sa svima biti prijatelj.

44

Grad je bio toliko pun glasina o Napoleonovom dolasku da je zujao kao košnica, ali nije postojalo opće mišljenje glede toga koja će strana vjerojatno prevagnuti. Djezzar je nepokolebljivo vladao već četvrt stoljeća. Bonaparte tek treba pobijediti. Englezi su kontrolirali more, a Palestina je bila tek otočić u ogromnom osmanlijskom jezeru. Iako su šijitska i sunitska sekta muslimanskih zajednica bile međusobno gorko zavađene, a kršćani i Židovi bili nespokojne manjine i međusobno nepovjerljive, uopće nije bilo jasno tko bi mogao protiv koga zaratiti. Tobožnji vjerski despoti pet do šest vjera nadali su se da će ostvariti svoje vlastite puritanske utopije. I, iako se Smith nadao da bih ja mogao novačiti za britansku stvar, ja nisam imao stvarnu namjeru to činiti. I nadalje su mi se sviđali francuski republikanski ideali i muškarci s kojima sam bio u vojsci, a uz to se nisam nužno protivio Napoleonovim snovima o preustroju Bliskog Istoka. Zašto bih stao na stranu bahatih Britanaca koji su se tako ogorčeno opirali neovisnosti mog vlastitog naroda? Sve što sam ja zapravo želio bilo je čuti o Astizi i saznati ima li ikakvog izgleda da je ta znamenita Totova knjiga nekim čudom preživjela tri tisuće godina. A zatim pobjeći iz ove ludnice.

I tako sam saznao što sam mogao u njihovoj kulturi nargile. Gradić je bio malen i neizbježno se proširio glas o nevjerniku u arapskoj odjeći koji radi u kovačnici jednoga kršćanina, ali ondje je bilo mnoštvo ljudi mutne prošlosti koji su svašta tražili. Ja sam bio samo još jedan od njih, koji je činio ono od čega se život uglavnom sastoji: čekao.

45

Kako bi mi zima brže prošla, dao sam sve od sebe ne bih li peckao Miriam. Pronašao sam komadić jantara na tržnici, u njemu se sačuvao neki kukac. Prodavali su ga kao dopadljiv, svjetlucavi amulet za sreću, ali ja sam ga smatrao rukotvorinom znanosti. Prikrao sam joj se jednom s leđa kad je čistila kuhinju, brzo protrljao jantar o svoju odjeću, a zatim podigao ruku iznad pahuljastih dlačica. Neke su dolebdjele do mog ispruženog dlana.

Naglo se okrenula. “Kako ti to uspijeva?” “Donosim tajanstvene moći iz Francuske i Amerike”, zapjevuckao

sam. Prekrižila se. “Zlo je donijeti magiju u ovu kuću.” “To nije magija, to je običan električni trik koji sam naučio od svog

mentora Franklina.” Okrenuo sam dlan kako bi vidjela jantar koji sam u njemu držao. “Ovo su činili još stari Grci. Ako protrljaš jantar, on će privući čestice. Mi magiju nazivamo elektricitetom. Ja sam električar.”

“Kakva budalasta zamisao”, nesigurno je rekla. “Evo, probaj sama.” Unatoč njezinome oklijevanju, uhvatio sam je

za ruku i stavio joj jantar među prste, uživajući u izlici da je dodirnem. Prsti su joj bili snažni, crveni od rada. Zatim sam protrljao jantar o njezin rukav i položio ga iznad dlačica. Naravno, nekoliko ih je polebdjelo i priljubilo se uz jantar.

“Sad si i ti električar.” Frknula je nosom i vratila mi jantar. “Kad samo nađeš vremena

za beskorisne igrarije?” “Možda nisu beskorisne.” “Ako si tako pametan, upotrijebi taj svoj jantar za čerupanje

sljedeće kokoši.”

46

Nasmijao sam se i prošao jantarom pokraj njezinoga obraza, time potežući pramenove njezine dražesne kose.

“Možda bi mogao poslužiti kao češalj.” Stvorio sam plavokosu koprenu, iznad koje su me sumnjičavo promatrale njezine oči.

“Ti si drzak muškarac.” “Samo sam znatiželjan.” “Znatiželjan glede čega?” Zacrvenjela se kad je to rekla. “Ah. Sad me počinješ shvaćati.” Namignuo sam. Međutim, ona nije dopustila da stvari odu dalje. Bio sam se nadao

da ću slobodno vrijeme provesti u nekoj kartaškoj igri, ali nalazio sam se u najgorem gradu na svijetu kad je riječ o kartanju. U Jeruzalemu je bilo manje zabave nego na kvekerskom izletu. Ispostavilo se da nema ni mnogo seksualnih iskušenja u gradu u kojemu su žene bile omotane čvrsto poput malog djeteta na snježnoj oluji u Maineu: moj se celibat iz Jaffe nastavio i protiv moje volje. Oh, žene bi me tu i tamo zainteresirano pogledale - imam ja ponešto draži - ali njihovu su privlačnost trovale sablasne priče koje sam slušao u kavanama, o sakaćenju genitalija rukom razjarenih očeva ili braće. To čovjeka ipak pokoleba.

S vremenom sam postao tako frustriran i bilo mi je toliko dosadno da sam dobio nadahnuće nakon one svoje igrice s jantarom, pa sam odlučio poigrati se s elektricitetom onako kako me je tome Franklin poučio. Ono što se činilo pametnim pariškim hobijem kojim sam šarmirao salone električnim poljupcem - jednom kad bih svojim spravicama napunio ženu elektricitetom, mogao sam učiniti da između usana para zaiskri - nakon mog boravka u Egiptu postalo je ozbiljnije. Je li moguće da su drevni narodi pretvarali takve misterije u moćnu magiju? Je li to tajna njihovih civilizacija? Znanost je ujedno bila način da steknem društveni položaj tijekom moje zime nezadovoljstva u Jeruzalemu. Elektricitet je ovdje bio novost.

Uz Jerihonovo nevoljko dopuštenje, napravio sam frikcionu ručicu sa staklenom pločom za generator. Kad bih je okrenuo o jastučiće spojene na žicu, statični naboj prelazio je na staklene vrčeve koje sam

47

obložio olovom: bile su to moje improvizirane lajdenske posude. Upotrijebio sam bakrene niti kako bih spojio te provodne baterije i slao dovoljno elektriciteta do lanca da mušterije poskoče ako ga dotaknu te da im udovi satima budu umrtvljeni. Izučavatelji ljudske prirode neće se iznenaditi da su ljudi stajali u redu kako bi bili prodrmani, sa strahopoštovanjem tresući svojim zažarenim udovima. Još veću reputaciju vrača stekao sam kad sam naelektrizirao svoje vlastite ruke i prstima privlačio listiće mjedi.

Postao sam grof Silano, shvatio sam, čarobnjak. Ljudi su počeli govorkati o mojim moćima, a ja sam, priznajem, uživao u takvoj razglašenosti. Za Božić sam ispraznio zrak iz jedne staklene kugle, okrenuo je mojom ručicom i položio na nju dlan. Uslijedilo je ljubičasto svjetlo koje je obasjalo daščaru i očaralo djecu iz susjedstva, iako su se dvije starice onesvijestile, jedan rabin izjurio iz prostorije, a jedan katolički svećenik ispružio križ u mome smjeru.

“Ovo je samo salonski trik”, uvjerio sam ih. “U Francuskoj smo ga stalno izvodili.”

“A što su Francuzi doli nevjernici i bezbožnici?” odgovorio je onaj svećenik. “Od elektriciteta neće doći ništa dobroga.”

“Naprotiv, učeni doktori u Francuskoj i Njemačkoj vjeruju da bi električni šokovi mogli izliječiti bolest ili ludost.” No, budući da svi znaju da liječnici ubiju više no što iscijele, Jerihonovih susjeda ovo se obećanje nije nimalo dojmilo.

I Miriam je ostala sumnjičava. “Meni se to čini kao puno gnjavaže samo kako bi nekoga žacnuo.”

“Ali, zašto pecka? To je Ben Franklin želio shvatiti.” “Dolazi iz tvoje ručice, zar ne?” “Ali zašto? Ako zapjeniš mlijeko ili podigneš kantu iz bunara,

dobiješ li elektricitet? Ne, ovdje postoji nešto posebno, za što je Franklin mislio da bi mogla biti sila koja prožima svemir. Možda elektricitet prožima naše duše.”

“To je bogohulno!”

48

“Elektricitet je u našim tijelima. Električari su pokušali udahnuti život mrtvim zločincima strujom.”

“Uh!” “I njihovi su se mišići doista pomaknuli, iako su im duše otišle. Je

li elektricitet to što nam daje život? Što ako bismo mogli ujarmiti tu snagu onako kako vladamo vatrom, ili mišićima konja? Što ako je to drevnim Egipćanima pošlo za rukom? Osoba koja zna kako to učiniti, mogla je imati nezamislivu moć.”

“Je li to ono što ti tražiš, Ethane Gage? Nezamislivu moć?” “Kad vidiš piramide, zapitaš se nisu li ljudi u prošlosti imali takvu

moć. Zašto je danas ne možemo iznova naučiti?” “Možda zato što je prouzročila više štete nego koristi.” U međuvremenu, Jeruzalem je djelovao vlastitim čarima. Ne

znam može li se ljudska povijest upiti u tlo kao zimska kiša, ali mjesta koja sam posjetio imala su neki opipljiv, sablasan osjećaj vremena. U svakome se zidu skrivalo neko sjećanje, u svakoj uličici neka priča. Ovdje je Isus pao, ondje je Solomon izrekao dobrodošlicu kraljici od Sabe, na ovaj su trg nahrupili križari, a preko onoga zida je Saladin ponovno osvojio grad. Najizvanredniji bio je jugoistočni kut grada, koji se sastojao od ogromne, umjetne visoravni podignute na brdu gdje je Abraham ponudio žrtvovati Izaka: Temple Mount. Sagradio ju je Herod Veliki i to je popločana terasa dugačka četvrt milje i široka tri tisuće metara koja prekriva, kako mi je rečeno, trideset i pet hektara. Za običan hram? Zašto je morala biti tako velika? Da možda nije prekrivala - skrivala - nešto važnije? Sjetio sam se naših beskonačnih nagađanja glede prave svrhe piramida.

Solomonov hram bio je na ovome brdu dok ga najprije nisu uništili Babilonci, a zatim Rimljani. Nakon toga su muslimani sagradili svoju zlatnu džamiju na istom tom mjestu. Na južnome kraju nalazila se druga džamija, El-Aqsa, iskrivljenog oblika od križarskih nadogradnji. Svaka je vjera pokušala ostaviti svoj pečat, ali cjelokupni rezultat bila je neka vedra praznina, uzdignuta ponad tog trgovačkog grada kao sam raj. Djeca su se igrala, ovce pasle. Ponekad bih odlutao kroz vrata

49

Chain i obišao izvanjski rub, svojim malim teleskopom promatrajući okolne brežuljke. Muslimani su me ostavljali na miru, šapućući da sam džin koji je zatočio sile mraka.

Usprkos mojoj reputaciji, ili baš zbog nje, povremeno mi je bilo dopušteno ući u modrim pločicama popločan Hram na stijeni, skinuvši čizme prije no što zakoračim na njegov crveno-zeleni sag. Možda su se nadali da ću se preobratiti na islam. Kupolu su pridržavala četiri ogromna potpornja i dvanaest stupova, a unutrašnjost mu je bila ukrašena mozaicima i islamskim pismom. Ispod njega nalazio se sveti kamen, Kubbet es Sakhra, početak svijeta, na kojemu je Abraham ponudio žrtvovati svog sina i na kojega se Muhamed popeo za obilazak neba. S jedne strane stijene nalazilo se vrelo, i navodno mala pećina ispod njega. Je li ondje bilo išta skriveno? Ako je na ovome mjestu nekoć stajao Solomonov hram, ne bi li svako hebrejsko blago bilo sakriveno baš ondje? Ali, nikome nije bilo dopušteno spustiti se u tu pećinu, a kad bih se predugo zadržao, muslimanski pazikuća bi me otjerao.

I zato sam nagađao i s Jerihonom kovao konjske potkove, srpove, kliješta za vatru, šarke i ostale različite željezne predmete za svakodnevni život. Imao sam nebrojene mogućnosti ispitati svog domaćina.

“Ima li u ovome gradu ikakvih podzemnih mjesta na kojima bi nešto vrijedno moglo biti dugo sakriveno?”

Jerihon se otresito nasmijao. “Podzemna mjesta u Jeruzalemu? Svaki podrum vodi do pravog

labirinta napuštenih tunela i zaboravljenih ulica. Ne zaboravi da je ovaj grad opljačkala polovica svih svjetskih naroda, uključujući i tvoje vlastite križare. Toliko je mnogo grkljana prerezano da bi podzemna voda trebala biti krv. Ruševine su se gradile jedna povrh druge, da ne spominjem saće špilja i kamenoloma. Ispod zemlje? Ondje bi moglo biti više Jeruzalema nego ovdje gore!”

“Ovo što ja tražim donijeli su drevni Izraelićani.”

50

Zarežao je. “Nemoj mi reći da tražiš kovčeg Saveza? To je luđački mit. Možda je nekoć i bio u Solomonovom hramu, ali više ga nitko ne spominje otkad je Nabukadonosor uništio Jeruzalem i prognao Židove 586. godine prije Krista.”

“Ne, ne, ne mislim na njega.” No, mislio sam na njega, ili sam se barem nadao da bi me kovčeg mogao odvesti do one knjige, ili da su knjiga i kovčeg jedno te isto. “Škrinja” znači “kutija”, a zavjetni kovčeg navodno je bila zlatom obložena kutija od drva bagrema u kojoj su Hebreji koji su pobjegli iz Egipta čuvali Deset zapovijedi. Po čuvenju je imala tajanstvene moći i bila od pomoći u poražavanju neprijatelja. Naravno da sam se pitao ne nalazi li se u istome spremniku i Totova knjiga, budući da je Astiza vjerovala da ju je uzeo Mojsije. Međutim, o tome zasad nisam rekao ni riječ.

“Dobro. Jer, trebala bi ti čitava vječnost da prekopaš Jeruzalem, a sumnjam da bi na kraju imao išta više nego na početku. Samo ti gmiži po rupama, ako hoćeš, ali u njima ćeš pronaći samo krhotine zdjela i kosti štakora.”

* * * Miriam je bila tiha žena, ali s vremenom sam shvatio da je taj mir

zapravo koprena preko žive inteligencije, sa snažnom znatiželjom glede prošlosti. Ma koliko se njezina osobnost razlikovala od Astizine, po intelektu su bile blizanke. U prvim danima mog boravka kod njih, pripremala je i posluživala naše obroke, ali je jela zasebno. Sve dok već neko vrijeme nisam radio s Jerihonom u njegovoj kovačnici, što mi je priskrbilo malo povjerenja, nisam uspio njih dvoje nagovoriti da nam se i ona pridruži za stolom. Na kraju krajeva, nismo mi muslimani koji su obvezni odijeljivati spolove i njihovo mi je skanjivanje bilo neobično. Isprva je ona govorila samo kad bi joj se netko obratio - i po tome je bila upravo oprečna od Astize - i činilo se da ima malo toga potrebe reći. Kao što sam i pretpostavio, bila je uistinu dražesna - od onakve ljepote koja me uvijek podsjeća na voće i kremu - ali uvijek je nevoljko skidala maramu za stolom. Kad bi to učinila, njezina je kosa bila zlaćani vodopad, jednako svijetla koliko je

51

Astizina bila tamna, njezin vrat dug, njezini obrazi ljupki. I nadalje sam se ponosio svojim spolnim suzdržavanjem (budući da je pokušati pronaći pustolovku u Jeruzalemu bilo kao pokušati pronaći djevicu u pariškim kartašnicam a, baš bih i mogao biti zadovoljan svojom prisilnom krjepošću), ali zapanjio sam se da ovakvu ljepotu već nije poharao neki uporni seljačić. Noću sam čuo kako se kupa, pomno se perući stojeći u drvenoj kadi, i nisam se mogao ne zapitati kakve su joj dojke i trbuh, obla stražnjica i vitke snažne noge koje je moj prefrustrirani mozak zamišljao, dok se potočići sapunaste vode spuštaju niz savršenu topografiju njezinih bedara, listova i gležnjeva. A zatim bih zastenjao, nastojao bih razmišljati o elektricitetu i na kraju bih pribjegao šaci.

Za večerom je Miriam uživala u našem razgovoru, brzih, živahnih očiju. Brat i sestra bili su ljudi koji su vidjeli ponešto svijeta pa su uživali u mojim pričama o životu u Parizu, odrastanju u Americi, pohodima na Velika jezera trgujući krznima u ranoj mladosti i mojim putovanjima niz Mississippi do New Orleansa i do karipskih Šećernih otoka. Zanimao ih je i Egipat. Nisam im rekao o tajnama Velike piramide, ali sam opisao Nil, sjajnu zemlju i pomorske bitke prethodne godine, i hram u Dendari koji sam posjetio na dalekom jugu. Jerihon mi je ispričao malo više o Palestini, o Galileji kojom je hodio Isus, i o kršćanskim znamenitostima koje bih mogao posjetiti na Maslinskoj gori. Nakon određenog oklijevanja, i Miriam je počela iznositi stidljive prijedloge, dajući naslutiti da o povijesti Jeruzalema zna mnogo više nego što bih ja pretpostavio - zapravo, i više od svoga brata. Ona ne samo da je znala čitati - a to je za jednu ženu u muslimanskim zemljama bila prava rijetkost - nego je i čitala, pohlepno, i većinu svojih mirnih dana, zaštićena od muškaraca i bez djece, provodila je proučavajući knjige koje bi kupila na tržnici ili posudila iz samostana.

“Što to čitaš?” upitao bih je. “Prošlost.” Jeruzalem je bio mjesto prožeto prošlošću. Tumarao sam

brežuljcima izvan gradskih zidina te hladne zime, kad je svjetlo bacalo

52

duge sjene preko anonimnih ruševina. Jednom je oštar vjetar donio lagani snijeg, bijeli prekrivač za kojim je uslijedilo blijedomodro nebo, i škrto sunce bez imalo topline. Obasjalo je krajolik pretvorivši ga u šećer.

U međuvremenu se rad na pušci nastavio, i vidio sam da Jerihon uživa u vještini koju je izrada takve puške zahtijevala. Kad je posve skovao cijev, probušili smo odgovarajući promjer, ja sam vrtio, a on je gurao vezanu cijev prema meni. Naporan je to posao. Kad je bio obavljen, nategnuo je uže kroz promjer cijevi, napeo ga savijenim lukom, a zatim pogledao kroz sredinu ne bi li uočio ijednu sjenu ili nepravilnost koja bi označavala nesavršenost. Vješto zagrijavanje i čekićanje učinili su cijev još ravnijom.

Ižlijebljena cijev koja će zavrtjeti metak bila je minuciozna. Imala je sedam žljebova, a svaki je bio urezan svrdlom koje se okretalo kroz cijev. Budući da nije moglo duboko zarezati, svrdlo je trebalo ručno okrenuti kroz pušku dvjesto puta po utoru.

To je bio samo početak. Trebalo je ulaštiti, brunirati kovinu, a zatim tisuću metalnih dijelova za kremenjaču, otponac, spremnik za metak, nabijač i tako dalje. Moje su ruke pomogle, ali vještina je bila isključivo Jerihonova, njegove su mesnate šape mogle proizvesti rezultate vrijedne djeve s iglom. Bio je najsretniji kad je radio u tišini.

Djeva Miriam iznenadila me jednoga dana kad je zatražila da izmjeri moju ruku i rame. Ona će, ispostavilo se, načiniti kundak puške, a on mora biti podešen veličini strijelca, kao kaput. Dragovoljno se prijavila za taj posao. “Ima oko umjetnika”, objasnio je Jerihon. “Pokaži joj oblik i uzorak koji želiš na kundaku.” U Palestini nije bilo javora, pa sam upotrijebio pustinjski bagrem, ono isto drvo od kojega je bio načinjen kovčeg Saveza; bilo je teže nego što bih volio, ali tvrdo i gusto zrnato. Nakon što sam ugrubo nacrtao kako želim da se kundak oblikom razlikuje od arapskih pušaka, ona je moj prijedlog prevela u ljupke obline koje su podsjećale na Pennsylvaniju. Kad me je mjerila kako bi točno odredila dimenzije kundaka, drhtao sam kao učenik pod dodirom njezinih prstiju.

53

Eto koliko sam krepostan postao. I tako sam preživljavao, šaljući Smithu neodređene političke i

vojne procjene koje bi zbunile svakog stratega dovoljno budalastog da se iole obazire na njih, dok najzad jedne večeri naš objed nije prekinulo lupanje po Jerihonovim vratima. Kovač je otišao do ulaza i vratio se s prašnjavim, bradatim putnikom iz karavane koja je tog dana stigla na tržnicu.

“Donosim Amerikancu vijesti iz Egipta”, objavio je posjetitelj. Srce mi je zalupalo u grudima. Posjeli smo ga za običan drveni stol na nogarima, dali mu malo

vode - bio je musliman i odbio je vino - i nekoliko maslina i kruha. Dok je on nelagodno zahvaljivao na našoj gostoljubivosti i jeo kao vuk, ja sam zabrinuto čekao, iznenađen bujicom osjećaja koji su mi navirali žilama. Astiza se smanjila u mom sjećanju u onim tjednima koje sam proveo s Miriam. Sad su mjesecima zakopani osjećaji bubnjali u mojoj glavi kao da još uvijek držim Astizu u naručju, ili je gledam dok očajnički visi na onom užetu. Nestrpljivo sam se zajapurio, osjetivši kako me bocka znoj. Miriam me je promatrala.

Uslijedilo je obvezatno pozdravljanje, želje za blagostanjem, zahvale Bogu, izvješće o zdravlju - “Kako ste?” jedno je od najdubokoumnijih pitanja moje dobi, s obzirom na učestalost kostobolje, groznice, prenadutosti, ozeblina, očnih bolesti, bolova i nesvjestica - i deklamiranje teškoća putovanja.

I najzad, “Kakve su vijesti o prijateljici ovog muškarca?” Glasnik je progutao, otresajući mrvice kruha s brade. “Govori se o

nekom francuskom balonu koji se izgubio tijekom listopadske pobune u Kairu”, započeo je. “Ništa o Amerikancu koji je bio u tom balonu; za njega se priča da je jednostavno nestao, ili pobjegao iz francuske vojske. Mnoge ga priče smještaju na različita mjesta, ali nitko zapravo ne zna što mu se dogodilo.” Pogledao me je, a zatim spustio pogled na stol. “Nitko ne potvrđuje njegovu priču.”

“Ali, sigurno ima nekih glasina o sudbini grofa Silana”, rekao sam.

54

“Grof Alessandro Silano nestao je na sličan način. Pričalo se da je istraživao Veliku piramidu i nakon toga iščezao. Neki misle da je možda ubijen u piramidi. Drugi smatraju da se vratio u Europu. Lakovjerni misle da je nestao magijom.”

“Ne, ne!” usprotivio sam se. “Ispao je iz onog balona!” “O tome nema nikakvih glasina, efendijo. Govorim vam samo ono

što se priča.” “A, Astiza?” “Njoj nigdje nismo uspjeli pronaći nikakav trag.” Srce mi se snuždilo. “Nikakav trag?” “Kuća Qelaba Almanija, muškarca kojega vi zovete Enoh, kod

kojega ste tvrdili da ste bili odsjeli, bila je prazna nakon njegovog umorstva i otad je Francuzi koriste za svoju vojarnu. Jusuf al-Beni, za kojega ste rekli da je tu ženu ugostio u svom haremu, niječe da je ikad odsjela ondje. Šuškalo se o nekoj krasotici koja je pratila ekspedicijski korpus generala Desaixa u Gornji Egipat, ali ako je to istina, i ona je netragom nestala. O ranjenom Mameluku Ashrafu kojega ste spomenuli nismo čuli ni riječ. Nitko se ne sjeća da je Astiza ikad bila ni u Kairu ni u Aleksandriji. Vojnici pričaju o nekoj privlačnoj ženi, to da, ali nitko ne tvrdi da ju je ikad vidio ili upoznao. Gotovo kao da nikad nije ni postojala.”

“Ali, i ona je upala u Nil! To je vidio jedan cijeli vod!” “Ako je tako, prijatelju moj, mora da nikad nije izronila. Sjećanje

na nju je kao fatamorgana.” Bio sam zapanjen. Njezina smrt, pogreb njezinog utopljenog tijela,

na to sam se pripremio. Njezinom preživljavanju, makar bila i zarobljena, sam se nadao. Ali njezin posvemašnji nestanak? Zar ju je rijeka odnijela da je više nitko nikad ne vidi i ne bude dolično pokopana? Kakav je to odgovor? Zar je i Silano nestao? To je bilo još sumnjivije. Da nije nekim čudom preživjela i otišla s njim? To je bila još veća agonija!

55

“Morate znati nešto više od toga! Moj Bože, pa poznavala ju je čitava vojska! Napoleon ju je komentirao! Ključni učenjaci primili su je na svoj čamac! A sad nema ni glasa?”

Sućutno me pogledao. “Žao mi je, efendijo. Ponekad Bog ostavi više pitanja no odgovora,

zar ne?” Ljudi se mogu prilagoditi na sve osim nesigurnosti. Najgora

čudovišta ona su koja još nismo susreli. Ali, meni su u glavi i nadalje odzvanjale njezine zadnje riječi, “Pronađi je!” i zatim njezino rezanje konopca, pad sa Silanom, vriskovi, zasljepljujuće sunce kad je balon odlebdio uvis... je li sve to bilo samo noćna mora? Ne! Bilo je stvarno kao ovaj stol.

Jerihon me turobno promatrao. Sa sućuti, da, ali ujedno i sa spoznajom da me je ta Egipćanka držala podalje njegove sestre. Miriamin pogled bio je izravniji no ikad ranije, i u njezinim sam očima vidio tužno razumijevanje. U tom sam trenutku shvatio da je i ona nekoga izgubila. Zbog toga nije ohrabrivala udvarače i zbog toga joj je brat i nadalje bio najbliže društvo. Sve nas je vezala tuga.

“Samo sam htio jasan odgovor”, šapnuo sam. “Što je prošlo, prošlo je, to je vaš odgovor.” Naš je posjetitelj ustao.

“Žao mi je što nisam mogao donijeti bolje vijesti, ali ja sam samo glasnik. Jerihonovi će prijatelji, naravno, i nadalje držati uši naćuljene. Ali nemojte se nadati. Nje nema.”

I s tim je riječima i on otišao.

56

Moja je prva reakcija bila napustiti Jeruzalem, i prokleti Istok, odmah i zauvijek. Ona bizarna odiseja s Bonaparteom - bijeg iz Pariza, plovidba iz Toulona, napad na Aleksandriju, susret s Astizom, i dalje i dalje kroz grozne bitke, gubitak mog prijatelja Antoinea Talme i gorka tajna Velike piramide - bila je kao usta puna pepela. Ništa iz toga nije proizašlo - ni bogatstvo, ni oprost za zločin u Parizu koji nisam počinio, ni trajno članstvo u društvu cijenjenih učenjaka koji su pratili Napoleonovu ekspediciju, ni trajna ljubav sa ženom koja me je opčinila i zatravila.

Čak sam izgubio i svoju pušku! Moj jedini pravi razlog za dolazak u Palestinu bio je saznati

Astizinu sudbinu, a sad kad je vijest bila da nema vijesti (može li ijedna poruka biti okrutnija?), moja mi se misija činila jalovom. Nije me bilo briga za predstojeću invaziju na Siriju, za sudbinu Koljača Djezzara, za karijeru Sir Sidneya Smitha ili političke kalkulacije Druza, Matuwellija, Židova i svih ostalih zarobljenih u njihovim beskonačnim krugovima osvete i zavisti. Kako sam se zatekao u tako ludoj nekropoli mržnje? Bilo je vrijeme da se vratim kući u Ameriku i započnem normalan život.

A ipak... moja odluka da odem odatle i jednom zauvijek završim s time bila je paralizirana upravo činjenicom da nisam znao. Iako se činilo da Astiza nije živa, nije bila ni dokazano mrtva. Nije bilo tijela. Da sad otplovim, to bi me proganjalo do kraja života. Imam previše uspomena na nju - kako mi je pokazala zvijezdu Sirius dok smo plovili Nilom, kako mi je pomogla da srušim Ashrafa u žestini bitke za piramide, njezina ljepota dok je sjedila u Enohovom dvorištu, njezina ranjivost i erotičnost dok je bila vezana lancima u hramu u Dendari. I zatim, kako sam posjedovao njezino tijelo uz obale Nila! Sa stoljećem

57

ili dva na raspolaganju, možda bih prebolio takva sjećanja - ali ne bih ih zaboravio. Ona me je proganjala.

Glede one Totove knjige, ona je možda doista bila mit - na kraju krajeva, u piramidi smo pronašli samo prazno spremište za nju i možda Mojsijeve podrugljive stvarčice - ali što ako nije mit, što ako doista počiva negdje pod mojim nogama? Jerihon tek što nije dovršio pušku u izradi koje sam i sam pomogao i koja se činila i boljom od one koju sam izgubio. A tu je i Miriam, za koju sam pretpostavljao da je pretrpjela tragičan gubitak prije mene i koja mi je bila partnerica u tuzi. Sad kad je Astiza iščeznula, žena s kojom sam dijelio kuću, čiju sam hranu jeo i čije su ruke oblikovale drvo moje vlastite puške, najednom mi se činila čudesnijom. Kome sam se u Americi imao vratiti? Nikome. Stoga sam unatoč ojađenosti odlučio ostati malo duže, barem dok puška ne bude zgotovljena. Bio sam kockar, koji čeka da se karta okrene. Možda će sad doći bolja karta.

A uz to me zanimalo koga je to Miriam izgubila. Prema meni se odnosila s doličnom suzdržanošću kao i ranije, ali

sad su nam pogledi ipak malo duže zastajkivali. Kad bi stavljala moj tanjur, stala bi zamjetno bliže i ton njezinoga glasa - je li mi se to samo učinilo? - bio je blaži, sućutniji. Jerihon nas je oboje pomnije promatrao i ponekad bi svojim mrzovoljnim upadima prekinuo naš razgovor. Kako sam mu mogao to zamjeriti? Ona je bila predivna pomagačica, odana kao pas, a ja sam bio nesposoban stranac, lovac na blago s neizvjesnom budućnošću. Nisam mogao ne sanjariti o njoj, a i Jerihon je bio muškarac: znao je što bi svaki muškarac poželio. Još gore, ja bih je mogao odvesti u Ameriku. Primijetio sam da je počeo posvećivati sve više sati mojoj pušci. Želio ju je čim prije dovršiti, kako bih ja otišao.

Otrpjeli smo kasno-zimske kiše u sivom, mirnom Jeruzalemu. Stigle su glasine da je Bonaparteov najbolji general, Desaix, postigao nove pobjede i vidio spektakularne nove ruševine daleko niz Nil. Smith je tumarao morem između Acra, blokade kod Aleksandrije i Carigrada, sve kako bi se pripremio za Napoleonov proljetni napad.

58

Francuske trupe okupljale su se u El-Arishu, blizu palestinske granice. Sve jače sunce polako je ugrijalo gradski kamen, rat se sve više približavao, i jedne tmurne večeri kad je Miriam krenula na gradske tržnice po neki začin koji je nedostajao za naš objed, ja sam impulzivno odlučio poći za njom. Želio sam priliku porazgovarati s njom daleko od Jerihonove zaštitničke nazočnosti. U Jeruzalemu je za muškarca bilo nedolično pratiti slobodnu ženu, ali možda će se ukazati prigoda za razgovor. Bio sam usamljen. Što sam kanio reći Miriam? Nisam znao.

Slijedio sam je izdaleka i pokušavao smisliti neki uvjerljiv razlog da joj pristupim, ili način da je nekako neprimijećen prestignem kako bi se naš susret činio slučajnim. Kako je čudno da mi ljudi moramo tako okolišno razmišljati o načinima na koje bismo izrazili osjećaje. Međutim, ona je hodala prebrzo. Zaobišla je Ezekijev bazen, spustila se u dugi suk koji je dijelio grad, kupila hranu, prošla pokraj dobara na dva druga štanda i zatim se uputila uličicama prema tržnicama muslimanskog okruga Bezeth, onkraj pašine palače.

Nakon toga, Miriam je nestala. U jednom trenutku spuštala se Via Dolorosom, prema mračnim

vratima Temple Mounta i tornju El-Ghawanima, a već u sljedećem je nestala. Trepnuo sam, zbunjen. Da me nije možda zamijetila da je slijedim pa me pokušava izbjeći? Ubrzao sam korak, žureći pokraj zaključanih vrata, dok najzad nisam shvatio da sam zacijelo otišao predaleko. Vratio sam se istim putem kojim sam i došao i tad, iz dvorišta uz jedan stari rimski luk koji je nadsvođavao ulicu, čuo sam razgovor, grub i hitan. Čudno je kako neki zvuk ili miris može potaknuti uspomenu i zakleo bih se da mi je u glasu tog muškarca nešto bilo poznato.

“Kamo on ide? Gdje traži?” Ton je bio prijeteći. “Ne znam!” Zvučala je prestravljeno. Zakoračio sam uz željeznu rešetkastu ogradu u mračno, gruhom

zastrto dvorište, među ruševine koje su se ponekad koristile kao tor za koze. Četvorica grubijana u francuskim pelerinama i europskim

59

čizmama okružila su preplašenu mladu ženu. Bio sam, kako sam već rekao, nenaoružan, osim onog arapskog bodeža kojeg sam nosio za pasom. Ali oni me još nisu vidjeli, pa sam imao prednost iznenađenja. Nisu izgledali kao muškarci koje bih mogao prevariti blefom, pa sam se osvrnuo oko sebe u potrazi za boljim oružjem.

“Biti prepušten vlastitoj snalažljivosti jest biti bačen u samo krilo sreće”, govorio je Ben Franklin. Ali, on je imao više resursa od većine.

Najzad sam ugledao jednog odbačenog kamenog kupida, kojeg su davno unakazili i kastrirali ili muslimani ili kršćani, koji su nastojali poštivati ukaz o lažnim idolima i poganskim penisima. Ležao je na boku među krhotinama kao zaboravljena lutka.

Kip je bio trećinu moje visine - dovoljno težak - i srećom ga nije pritiskalo ništa drugo osim njegove vlastite težine. Jedva sam ga uspio podignuti iznad glave. Podigao sam ga, izrekao molitvu ljubavi i zamahnuo. Pogodio je nagomilane nitkove u leđa kao kao kugla čunjeve i oni su se srušili na hrpu, proklinjući.

“Trči kući!” povikao sam nježnoj Miriam. Već su joj bili strgnuli ogrtač.

Bojažljivo mi je kimnula, zakoračila ne bi li otišla, ali se tad ponovno okrenula kad ju je jedan od onih nitkova ščepao. Pomislio sam da će je možda srušiti, ali dok ju je on još držao, ona ga je žestoko odalamila u međunožje, ljupko kao da pleše jig. Čuo sam potmuli udarac sraza od kojega se onaj muškarac ukočio kao flamingo na snježnoj oluji u Quebecu. Zatim se oslobodila i istrčala iz dvorišta. Hrabra djevojka! Imala je više hrabrosti i bolje poznavala mušku anatomiju nego što sam pretpostavljao.

Sad se taj čopor nasilnika okrenuo protiv mene, ali ja sam u međuvremenu već ponovno podigao kupida i uhvatio kerubina za glavu. Zamahnuo sam u krug i pustio ga. Dvojica od onih vragova ponovno su se srušili, a kip se rasprsnuo. U međuvremenu su i susjedi čuli metež i digli kuku i motiku. Treći je nitkov počeo izvlačiti skriveni mač - očito prošvercan pokraj policije u Jeruzalemu - pa sam ga napao svojim arapskim nožem prije no što je uspio izvući svoj mač iz korica i

60

ranio ga. Bez obzira na sve moje tučnjave, nikad ranije nikad nisam ubo i iznenadio sam se koliko je spremno oštrica potonula i koliko je sablasno kliznula uz rebro. Zapiskutao je i okrenuo se tako naglo da sam popustio stisak. Zateturao sam. Sad više nisam imao nikakvog oružja.

U međuvremenu, onaj koji je prije ispitivao Miriam, izvukao je pištolj. Pa neće valjda riskirati i pucati u svetome gradu, kršeći sve zakone, uza sve glasnije povike ljudi!

Ali pištolj je uz riku opalio, a njegov je bljesak bio kao bljesak munje, i nešto je opržilo rub moje glave. Zateturao sam, napola zaslijepljen. Bilo je vrijeme da se povučem! Posrćući sam izišao na ulicu, ali sad je taj gad krenuo za mnom, mračan, njegov je ogrtač lepršao kao krila, izvučenog mača. Koji je on sad pak vrag? Od udarca metka bio sam smušen, činilo mi se kao da gacam po sirupu.

A onda, kad sam skrenuo u uličicu kako bih se suočio s njim najbolje što mogu, nešto je tupo sunulo pokraj mene i pogodilo gada ravno na mjestu gdje se vrat susreće s prsima. Strašno je zakašaljao i stopala su kliznula ispred njega tako da je sletio na leđa. Začuđeno je podigao pogled, hvatajući zrak. To je učinila Miriam, koja je izvadila motku iz neke tende na tržnici i zavitlala je kao koplje! Doista sam majstor u pronalaženju korisnih žena.

“Ti!” nerazumljivo je promrmljao, pogleda uperenog u mene, ne u nju. “Zašto nisi mrtav?”

Nisi ni ti, pomislio sam, jednako šokiran kao i on. Jer, u mračnome svjetlu kaldrmaste uličice, prepoznao sam najprije grb koji je Miriam udarcem izbila iz njegove košulje - masonski šestar i kvadrat, sa slovom G unutra - a zatim i crnomanjasto lice “carinskog inspektora” koji mi je pristupio tijekom prošlogodišnjeg bijega iz Pariza za Toulon. Pokušao je uzeti moj medaljon i ja sam na kraju na njega pucao svojom puškom, dok je Sidney Smith kao neviđena potpora upucao drugog bandita. Ja sam ovoga ostavio da zavija, pitajući se je li rana smrtonosna. Očito nije bila. Kog vraga radi u Jeruzalemu, naoružan do zuba?

61

Ali znao sam, naravno, znao sam s grozom, da ima isti cilj kao ja, potragu za starodrevnim tajnama. Bio je Silanov saveznik i Francuzi nisu odustali. Ovdje je došao potražiti Totovu knjigu. I, po svemu sudeći, mene.

Međutim, prije nego što sam to imao prilike potvrditi, on se nekako pridigao, osluhnuo vriskove susjeda i povike stražara, i pobjegao, hropćući.

Mi smo pobjegli na suprotnu stranu. ***

Miriam je drhturila dok smo se vraćali natrag do Jerihonove kuće, a ja sam je obgrlio oko ramena. Nikad ranije nismo bili tjelesno bliski, ali sad smo se nagonski priljubili jedno uz drugo. Krenuo sam nekim manje očitim sporednim uličicama koje sam upoznao tijekom svojih lutanja po Jeruzalemu, s kojih su se raštrkavali štakori dok sam se ja preko ramena ogledavao prati li nas tko. Do Jerihonove kuće smo se penjali - nijedan dio grada nije na istoj razini, a kršćanska je četvrt na višoj razini od muslimanske - pa smo nakon nekog vremena zastali načas u jednom alkovenu kako bismo uhvatili dah i uvjerili se da ja sa svojom pulsirajućom glavom idem u pravome smjeru.

“Žao mi je zbog ovoga”, rekao sam joj. “Ne ganjaju oni tebe, već mene.”

“Tko su ti ljudi?” “Onaj koji je pucao na mene jest Francuz. Već sam ga ranije

vidio.” “Gdje si ga vidio?” “U Francuskoj. Zapravo, pucao sam na njega.” “Ethane!” “Pokušao me je orobiti. Šteta što ga tad nisam ubio.” Izgledala je kao da me prvi put vidi. “Nije bila riječ o novcu, već o nečemu mnogo važnijem. Tebi i tvom

bratu nisam ispričao cijelu priču.” Usta su joj bila poluotvorena. “Mislim da je vrijeme da to učinim.”

62

“A ona žena, Astiza, je li i ona bila dio te priče?” Glas joj je bio nježan.

“Da.” “Tko je bila ona?” “Proučavateljica drevnih vremena. Zapravo, svećenica, ali jedne

stare, prastare egipatske boginje. Izide, ako si čula za nju.” “Crna Madona.” Rekla je to šapatom. “Tko?” “Već davno postoji kult obožavatelja kipića Djevice izrezbarenih iz

crnoga kamena. Neki su ih jednostavno vidjeli kao varijaciju kršćanskoga umjetničkog djela, ali drugi su rekli da zapravo predstavlja nastavak Izidinog kulta. Bijela i Crna Madona.”

Zanimljivo. Izida se opetovano pojavljivala tijekom moje potrage u Egiptu. A sad je ova mirna žena, po svemu pobožna kršćanka, također znala nešto o njoj. Nikad ranije nisam čuo ni o jednoj poganskoj boginji koja se tako dobro prodavala.

“Ali, zašto bijela i crna?” Sjetio sam se uzorka šahovnice u pariškim masonskim ložama u kojima sam dao sve od sebe ne bih li shvatio slobodno zidarstvo. I ona dva stupa, jednog crnog i drugog bijelog, koji su podupirali oltar lože.

“Kao dan i noć”, odgovorila je Miriam. “Sve stvari su dvojne i to je učenje iz najstarijih vremena, mnogo prije Jeruzalema i Isusa. Muškarac i žena. Dobro i zlo. Visoko i nisko. San i budnost. Naš skriveni um i naš svjesni um. Svemir je u stalnoj napetosti, a ipak se suprotnosti moraju spojiti kako bi sačinile cjelinu.”

“Isto sam čuo i od Astize.” Kimnula je glavom. “Onaj muškarac koji je pucao na tebe imao je medalju koja to

izražava, nije li?” “Misliš na masonski simbol kvadrata i šestara koji se preklapaju?” “Vidjela sam ga u Engleskoj. Šestar crta krug, a tesarski kut čini

kvadrat. Ponovno dvojnost. A ovo G obilježava Boga, na engleskome, ili gnosis, znanje, na grčkome.”

63

“Heretički egipatski obred započeo je u Engleskoj”, rekao sam. “Onda, što su oni muškarci željeli?” “Isto ono što i sam tražim. Što smo Astiza i ja tražili. Možda bi te

zarobili za otkupninu da dođu do mene.” I nadalje je drhtala. “Prsti su mu bili kao kandže.” Osjećao sam se krivim zbog situacije u koju sam je nenamjerno

uvukao. Ono što je nekoć bilo zabavna potraga za blagom, sad se pretvorilo u opasno traganje.

“Utrkujemo se ne bismo li saznali istinu prije njih. Trebat će mi Jerihonova pomoć.”

Uhvatila me za ruku. “U tom slučaju, hajdemo po nju.” “Čekaj.” Povukao sam je natrag u mrak. Osjetio sam da nam je

naša neprilika podarila određenu mjeru emotivne prisnosti i time dopuštenje da joj postavim osobnije pitanje.

“I ti si nekoga izgubila, nisi li?” Bila je nestrpljiva. “Molim te, moramo požuriti.” “Vidio sam to u tvojim očima kad mi je onaj glasnik rekao da

Astizi nema traga. Pitao sam se zašto nisi u braku, ili zaručena: Previše si lijepa. Ali netko je postojao, nije li?”

Oklijevala je, ali je opasnost probila i njezinu suzdržanost. “Preko Jerihona sam upoznala jednog muškarca, kovačkog

naučnika u Nazaretu. Bili smo potajno zaručeni jer je moj brat postao ljubomoran. Jerihon i ja smo bili bliski kao siročad i udvarači mu idu na živce. Saznao je i izbila je tučnjava, ali ja sam bila odlučna udati se. No, prije no što smo to uspjeli učiniti, moj je zaručnik na silu primoran u službu Osmanlija. Nakon nekog vremena poslan je u Egipat i nikad se nije vratio. Umro je u bici za piramide.”

Ja sam, naravno, bio na suprotnoj strani u toj bici, i promatrao djelotvorni pokolj koji su za sobom ostavljale europske čete. Kakva šteta.

“Žao mi je”, rekao sam nedostatno. “Takav je rat. Rat i sudbina. A sad bi i Bonaparte mogao naići

ovuda.” Zadrhtala je. “Ta tajna koju tražiš, hoće li ona pomoći?”

64

“Pomoći u čemu?” “Da prestane ubijanje i nasilje. Da ovaj grad ponovno postane

svet.” Pa, to je bilo pitanje, nije li? Astiza i njezini saveznici nikad nisu

bili sigurni mogu li upotrijebiti tu tajanstvenu Totovu knjigu za neko dobro ili se samo moraju pobrinuti da ne upadne u pogrešne ruke i ne bude upotrebljena za zlo.

“Znam samo da će boljeti ako je se onaj gad koji je pucao na nas prvi dočepa.” To rekavši, odlučio sam je poljubiti.

Bio je to ukradeni poljubac koji je iskoristio naš emotivni nemir, ali ona se ipak nije odmah odmaknula, iako sam bio tvrd uz njezino bedro. Nisam se mogao ne uzbuditi, akcija i prisnost uzbudile su me, a po načinu na koji mi je uzvratila poljubac, znao sam da i ona osjeća jednako, barem malo. Kad se najzad odmaknula, učinila je to lagano zadahtavši.

Kako se ne bih ponovno priljubio uz nju, odvratila je pogled od mojih očiju i zagledala se u moju sljepoočicu.

“Krvariš.” Bio je to način da ne govorimo o ovome što smo netom učinili.

I doista, rub moje glave bio je vlažan i topao, a ja sam osjećao najprokletiju glavobolju.

“Obična ogrebotina”, rekao sam, hrabrije no što sam se osjećao. “Hajdemo razgovarati s tvojim bratom.”

* * * “Bit će bolje da dovršimo ovu tvoju pušku”, rekao je Jerihon kad

sam mu ispričao našu priču. “Sjajna zamisao. Možda te nagovorim da mi iskuješ i jedan

tomahawk. Jao!” Miriam je previjala moju ranu. Malo me je zapeklo, ali su njezini

snažni prsti bili predivno nježni dok mi je zamatala glavu. Metak pištolja samo me je okrznuo, ali čovjek je potresen u tako bliskom susretu sa smrću. Istinu govoreći, uživao sam u njezinom tetošenju.

65

Ta žena i ja više smo se dodirnuli u prethodnih sat vremena, nego u prethodna četiri mjeseca.

“Nema ništa korisnije od tih sjekirica, a ja sam svoju izgubio. Trebat će nam svaka prednost koje se uspijemo domoći.”

“Morat ćemo biti na oprezu, u slučaju da se ti nitkovi pojave ovdje. Miriam, ne smiješ izlaziti iz kuće.”

Otvorila je usta i zatvorila ih. Jerihon je koračao. “Imam zamisao kako ću poboljšati pušku, ako

je tako precizna kao što tvrdiš. Rekao si da je teško usredotočiti se na mete na rubu dometa, je li tako?”

“Jednom sam ciljao na neprijatelja, a pogodio njegovu devu.” “Zamijetio sam da virkaš po gradu s teleskopom. Što kad bismo ga

upotrijebili kako bi koristio tvojoj svrsi?” “Kako?” “Tako da ga spojimo na cijev.” To je bila savršeno smiješna ideja. Puška bi time postala teža i

nespretnija, a teleskop bi ometao i punjenje. Mora biti loša zamisao kad nikome ranije nije pala na pamet. A ipak, što ako bi doista pomogao jasno prikazujući daleke mete?

“Bi li to moglo funkcionirati?” Znao sam da bi Franklina zaintrigiralo ovakvo prtljanje. Ono nepoznato, što plaši većinu ljudi, njega je privlačilo kao sirena.

“Možemo pokušati. I trebaju nam saveznici ako je ona banda još uvijek u gradu. Misliš da si jednoga ubio?”

“Probo sam ga. Tko zna? U Francuskoj sam pucao u njihovog vođu, ali sad se našao ovdje, velik kao život. Izgleda da mi baš ne ide od ruke dokrajčivanje.” Pomislio sam na Silana i Ahmeda bin Sadra u Egiptu, koji su nakon višestrukog ranjavanja i nadalje obojica nasrtali na mene. Ne samo da mi je trebala ona puška, trebala mi je i vježba s njom.

“Poslat ću vijest Sir Sidneyu”, rekao je Jerihon. “Francuski agenti ovdje mogli bi biti dovoljno važni da Britanci pošalju pomoć. I Miriam

66

je rekla da je sve to imalo neke veze s onim blagom koje stalno obećaješ. Što se doista događa?”

Već je bilo krajnje vrijeme da im se povjerim. “Ovdje u Jeruzalemu možda je zakopano nešto što bi moglo

utjecati na tijek čitavoga rata. Tragali smo za time u Egiptu, ali smo na kraju zaključili da je zacijelo stiglo do Izraela. Međutim, svaki put kad pronađem stube ili ljestve koje vode u podrum, naiđem na mrtvu točku. Ovaj grad je obična hrpa gruha. Moja je potraga možda nemoguća. A sad su ovdje i Francuzi, nedvojbeno po istome poslu.”

“Raspitivali su se za tebe”, podsjetila me Miriam. “Da, ali jesu li otkrili moju nazočnost ili su samo izdaleka čuli za

nju? Jerihone, je li moguće da su se ljudi koji su se u Egiptu raspitivali o Astizi izlanuli glede mojega postojanja?”

“Nisu trebali... ali, čekaj. Što bi točno trebao pronaći? Kakvo je to blago koje tražiš?”

Udahnuo sam. “Totova knjiga.” “Knjiga?” Bio je razočaran. “Mislio sam da si rekao da je riječ o

blagu. Zar sam potrošio čitavu zimu radeći pušku zbog knjige?” “Knjige imaju moć, Jerihone. Pogledaj Bibliju ili Kuran. A ova

knjiga je različita, to je knjiga mudrosti, moći i... magije.” “Magije." Izraz njegovoga lica bio je bezizražajan. “Ne moraš mi vjerovati. Znam samo da su ljudi pucali u mene,

bacali mi zmije u krevet i progonili me na devama i brodovima kako bi se domogli te knjige - ili bolje rečeno, medaljona koji sam imao, a koji je bio znak gdje se ta knjiga čuva. Ispostavilo se da je taj medaljon ključ jednih tajnih vrata u Velikoj piramidi, u koju smo Astiza i ja ušli. Pronašli smo podzemno jezero natrpano blagom, mramorni paviljon i zlatni spremnik za tu knjigu.”

“Znači, već imaš blago?” “Nemam. Jedini način da pobjegnem iz piramide bio je plivajući

kroz tunel. Težina zlata i dragulja prijetila me utopiti. Sve sam

67

izgubio. Židovi su možda sakrili neko drugo blago ovdje u Jeruzalemu.”

Imao je onaj isti sumnjičavi izraz kakav sam dobivao od gospođe Durrell kad bih objašnjavao zašto kasnim s plaćanjem stanarine.

“A knjiga?” “Spremnik je bio prazan. Ostao je samo pastirski štap koji je ležao

uz njega. Astiza me je uvjeravala da je taj štap nosio čovjek koji je ukrao knjigu, i da je taj čovjek zacijelo bio...”

Oklijevao sam, znajući kako sve ovo sigurno zvuči. “Tko?” “Mojsije.” Na trenutak je samo zatreptao, konstemiran. Zatim se nasmijao,

prezrivim cerekom. “Tako dakle! Pružio sam dom luđaku! Zna li Sidney Smith da si ti

lud?” “Nisam mu sve ovo rekao, a ne bih rekao ni tebi da nisam vidio

onoga Francuza. Znam da zvuči čudno, ali taj je nitkov bio povezan s mojim najvećim neprijateljem, grofom Silanom. Što znači da je vremena malo. Moramo pronaći knjigu prije njega.”

“Knjigu koju je ukrao Mojsije.” “Zar je to nemoguće? Jedan egipatski princ u napadaju bijesa

ubije nadglednika, pobjegne iz zemlje i zatim se vrati nakon razgovora s gorućim grmom kako bi oslobodio hebrejske robove. Sve to vjeruješ, je li tako? A ipak, najednom Mojsije ima moć zazvati pošasti, razdvojiti vodu i nahraniti Izraelićane u divljini Sinaja. Većina ljudi to naziva pukim čudom, Božjim darom, ali što ako je otkrio upute koje su mu rekle kako da to učini? To je vjerovala Astiza. Kao princ, znao je kako će ući i izići iz piramide, koja je bila tek mamac i oznaka za zaštitu knjige od nevrijednih. Mojsije je uzima i kad faraon otkrije da knjige nema, proganja Mojsija i hebrejske robove sa šest stotina bojnih kola, samo kako bi ih progutalo Crveno more. Kasnije, to pleme bivših robova ulazi u Obećanu zemlju i osvaja je od njezinih uljuđenih, uvriježenih stanovnika. Kako? Pomoću kovčega s tajanstvenim

68

moćima ili pomoću knjige drevne mudrosti? Znam da zvuči nevjerojatno, ali i Francuzi to vjeruju. Inače oni ljudi ne bi zgrabili tvoju sestru. Ova je kriza jednako stvarna kao i modrice na njezinim ramenima i rukama.”

Kovač me je pogledao, lupkajući prstima. “Ti si lud.” Ojađeno sam odmahnuo glavom. “Zašto onda imam ovo?” Posegnuo sam u halju ne bih li izvadio

svoja dva zlatna serafima, svaki deset centimetara dug. Miriam je zadahtala, a Jerihon razrogačio oči. Nije to bilo samo zbog sjaja zlata, znao sam, još uvijek živog nakon tisuća godina. Bilo je to zbog činjenice da su ovi klečeći anđeli, krila ispruženih jednih prema drugima, bili minijaturni model anđela koji su nekoć krasili poklopac Zavjetnog kovčega. Ovo nije bio jeftin trik koji sam mogao dati načiniti u radnji bilo kojeg obrtnika. Izrada je bila predobra, a zlato teško.

“Jedan starac kojega sam upoznao nazvao ih je šestarom nastavio sam. “Ne znam što je time mislio. Ne znam koliko je ovoga istina. Otkad sam prije godinu dana pobjegao iz Pariza, živim od znanosti, vjere i špekulacije. Međutim, piramide kao da kodiraju neku profinjenu matematiku koju nijedan primitivni narod ne bi mogao znati. Uostalom, odakle je potekla civilizacija? U Egiptu, ona kao da je niknula posve razvijena. Legenda kaže da su ljudi stekli znanje o arhitekturi, pismu, medicini i astronomiji od bića po imenu Tot, koje je postalo egipatski bog, prethodnik grčkog boga Hermesa. Tot je navodno napisao knjigu mudrosti, knjigu koja je toliko moćna da se može upotrijebiti kako za dobro, tako i za zlo. Shvativši njezinu moć, egipatski faraoni spremili su je ispod Velike piramide. Ali, ako ju je Mojsije ukrao, Židovi su je možda... zapravo sigurno, donijeli ovamo.”

“Mojsije nije ni stigao do obećane zemlje”, usprotivila se Miriam. “Umro je na Mount Nebu, gledajući rijeku Jordan. Bog mu nije dopustio da uđe.”

“Ali su došli njegovi nasljednici, s kovčegom. Što ako je ta knjiga bila dio kovčega, ili njegov dodatak? Što ako je bila skrivena ispod

69

Solomonovog hrama? I što ako je preživjela razaranje Prvoga hrama od ruke Nabukodonosora i Babilonaca i Drugoga hrama od ruke Tita i Rimljana? Što ako je još uvijek ovdje i čeka da bude ponovno otkrivena? I što ako je prvi pronađe Bonaparte, koji sanja o tome da postane novi Aleksandar? Ili je pronađu sljedbenici grofa Alessandra Silana, koji sanjaju da obogate sebe i svoj kvarni egipatski obred slobodnog zidarstva? Što ako je Silano preživio pad iz mog balona, čak iako Astiza nije? Ova bi knjiga mogla pomutiti ravnotežu moći. Mora biti pronađena i čuvana ili, dođe li do najgorega, uništena. Kažem samo da moramo pogledati na svakom vjerojatnom mjestu, prije no što to učine oni Francuzi.”

“Živiš u mojoj kući i radiš za mojim kovačkim ognjištem, i tek sad mi to kažeš?” Jerihon je bio ozlojeđen, ali ipak je sa znatiželjom promatrao moje serafime.

“Pokušao sam sačuvati tebe i Miriam izvan svega ovoga. To je prava snomorica, a ne povlastica. Ali sad, ako znaš za neke podzemne tunele, moraš mi pomoći da ih pronađem. Francuzi neće odustati. Sad je to utrka.”

“Ja sam kovač, ne istraživač.” “A ja sam običan trgovački zastupnik uhvaćen u daleke ratove, a

ne vojnik. Ponekad smo pozvani nešto učiniti, Jerihone. Ti si pozvan pomoći mi s ovime.”

“Da pronađeš Mojsijevu čarobnu knjigu.” “Ne Mojsijevu. Totovu.” “Ah. Da pronađeš knjigu koju je napisao neki mitski bog, lažni

idol.” “Ne! Da spriječim pogrešne ljude - odmetnički egipatski obred

slobodnog zidarstva - da koriste njezinu moć u zle svrhe.” Moj je očaj bio sve veći jer sam znao koliko zvučim lud. “Egipatski obred?” “Sjećaš se govorkanja o njima u Engleskoj, brate”, rekla je

Miriam. “Tajno društvo, navodno imaju mračne obrede. Drugi Masoni su zazirali od njih.”

70

“Da, tako je”, potvrdio sam. “Mislim da je čovjek koji je napao tvoju sestru jedan od njih.”

“Ali, ja radim s tvrdim željezom i vrućom vatrom”, prosvjedovao je Jerihon. “Opipljivim stvarima. Nemam pojma o drevnom Jeruzalemu ili skrivenim tunelima i izgubljenim knjigama ili odmetnicima Masonima.”

Izvio sam lice u grimasu. Kako da ga unovačim? “A ipak znamo da u ovome gradu postoji jedan učenjak koji je

istraživao drevne putove”, ustvrdila je Miriam. “Ne misliš valjda na onoga lihvara!” “On je proučavatelj prošlosti, brate.” “Povjesničar?” prekinuo sam je. Zvučao je kao Enoh, koji mi je

pomogao u Egiptu. “Prije će biti osakaćeni sakupljač poreza, ali nitko ne zna više od

njega o povijesti Jeruzalema”, priznao je Jerihon. “Miriam se sprijateljila s njime. Trebaju nam svjetiljke, pijuci, pomoć Sidneya Smitha... i savjet Haima Farhija.”

“A tko je on?” vedro sam upitao, osjetivši olakšanje što mi kovač pomaže.

“Čovjek koji zna više od ikoga drugog o lovcima na blago koji su došli ovamo prije tebe - kršćanskim vitezovima koji su te možda pretekli u tvojoj potrazi.”

71

Očekivao sam da će Haim Farhi imati ponešto one aristotelovske ozbiljnosti i dostojanstva kao Enoh, mentor i antikvar u Egiptu kojega su ubili moji neprijatelji. Umjesto toga, teškom sam mukom uspio ne zinuti od čuđenja. Nije bila samo riječ o tome da je ovom niskom, mršavom, sredovječnom Židovu s dugim spiralnim zulufima i strogom, tamnom odjećom nedostajala Enohova uzvišenost. Čovjek je bio unakažen do te mjere da je bio jedan od najodvratnijih ljudi koje sam ikad vidio. Dio nosa mu je nedostajao, ostavljajući njušku nalik prasećoj. Nije imao ni desno uho. A desno oko mu je bilo iskopano pa je ostala prazna duplja i ožiljak od šivanja.

“Moj Bože, što se to njemu dogodilo?” šapnuo sam Jerihonu u trenutku kad je Miriam na vratima uzela muškarčev ogrtač.

“Izazvao je gnjev Djezzara Koljača”, tiho je odgovorio kovač. “Nemoj pokazati sažaljenje. On svoj opstanak nosi kao počasnu medalju. Jedan je od najmoćnijih bankara u Palestini i uživa Djezzarovo povjerenje, nakon što mu je ostao vjeran i poslije mučenja.”

“Zar ljudi idu k njemu zbog kredita i ušteđevina?” “Njegovo lice je unakaženo, ne njegov mozak.” “Rabin Farhi jedan je od najistaknutijih povjesničara u ovoj

pokrajini”, rekla je Miriam glasnije dok su nam se približavali, oboje naslutivši razlog našemu šaptu. “Također proučava židovske tajne. Svima koji prekapaju po prošlosti mudro je potražiti njegov savjet.”

“Zahvalan sam mu na pomoći”, rekao sam diplomatski, nastojeći ne zuriti.

“Kao što sam ja vama zahvalan na prihvaćanju moje nesreće”, odgovorio je Farhi vedrim glasom. “Znam kako djelujem na ljude. Moja unakaženost zrcali se u pogledu svakog preplašenog djeteta. Ipak,

72

samoća te unakaženosti daje mi vremena za legende ovoga grada. Jerihon mi kaže da vi tražite izgubljene tajne od strateškog značaja, da?”

“Moguće.” “Moguće? Dajte, želimo li se maknuti s mrtve točke, moramo

vjerovati jedan drugome, zar ne?” Učio sam da nikome ne mogu previše vjerovati, ali nisam rekao ni

to, ni išta drugo. “I te bi stvarčice mogle biti povezane sa Zavjetnim kovčegom”, bio

je uporan Farhi. “Ili tome nije tako?” “Tako je.” Očito je znao što sam rekao Jerihonu. “Shvaćam zašto ste doputovali ovako daleko, s tolikim

uzbuđenjem. Međutim, moja je tužna zadaća upozoriti vas da možda dolazite sedamsto godina prekasno. I prije su ljudi dolazili u Jeruzalem i tražili te iste moći koje vi tražite.”

“I vi ćete mi sad reći da su dali sve od sebe, ali ih nisu pronašli.” “Naprotiv, ja ću vam reći da je veoma moguće da su pronašli

upravo ono što vi sad tražite. Ili, ako to nisu pronašli, kako je mala vjerojatnost da će vama to poći za rukom. Tražili su godinama. Jerihon mi kaže da vi, u najboljem slučaju, imate tek nekoliko dana.”

Što je ovaj unakaženi muškarac znao? “Što su točno pronašli?” “Zanimljivo, učenjaci se još uvijek spore oko toga. Jedna skupina

kršćanskih vitezova vratila se iz Jeruzalema s neobjašnjivim moćima, ali svejedno su se pokazali nemoćnima kad su bili izdani. Onda, jesu li što pronašli? Ili nisu?”

“Bajka”, narugao se Jerihon. “Ali takva koja je utemeljena u povijesti, brate”, tiho je rekla

Miriam. “Te priče o tunelima samo su ustajale legende”, bio je uporan

Jerihon. “A što je legenda, ako ne odjek istine?” odgovorila je njegova

sestra.

73

Upitno sam gledao svo troje. Očito su već ranije raspravljali o ovoj temi.

“Kakve legende?” “O našim precima, vitezovima templarima”, odgovorila je Miriam.

“Puno im je ime bilo Siromašni vitezovi Krista na Solomonovom hramu. Nisu svi ti ratnici svećenici živjeli u celibatu, i prema predaji, naša krv potječe od njihove. Oni su tražili to što ti sad tražiš, i neki misle da su pronašli.”

“Ma nemoj?” “Zanimljiva je to priča”, rekao je Farhi. “Ako sam dobro shvatio, vi

ste, gospodine Gage, živjeli u Parizu? Je li vam poznata francuska pokrajina Champagne, jugoistočno od Pariza i sjeverno od Troyesa?”

“Prošao sam kroz nju i uživao u njezinim proizvodima.” “Prije više od trinaest stotina godina, ondje se vojevala jedna od

najstrašnijih bitaka u čitavoj povijesti. Zadnji Rimljani porazili su Atilu, velikog Huna.”

“Bitka kod Chalonsa”, rekao sam, zahvalan što je Franklin jednom ili dvaput spomenuo taj drevni sukob. Bio je izvor neobičnih informacija i čitao je povijesne knjige dovoljno debele za tri dovratka, koje je napisao neki Englez po imenu Gibbon.

“U toj bici, Atila je imao tajanstveni stari mač s mističnim moćima iz davne, davne prošlosti. Legende o takvim čarolijama i zamisao da na svijetu ima većih sila od pukih mišića i čelika, prenijele su se na generacije Franaka koje su se naselile u pokrajini Champagne. Ti su ljudi mislili da je svijet možda više od onoga što se može s lakoćom vidjeti i dodirnuti. Veliki svetac i učitelj Sveti Bernard iz Clairvauxa bio je jedan od onih koji su čuli te priče.”

I to mi je ime zvučalo poznato. Sjetio sam se da ga je spomenuo francuski učenjak Jomard kad smo se prvi put popeli na Veliku piramidu.

“Čekajte, čuo sam za njega. Rekao je nešto o tome kako je Bog visina i širina - dimenzije. Da se božanske dimenzije mogu pripojiti svetim građevinama.”

74

“Da. Što je Bog? Bog je dužina, širina, visina i dubina. To je rekao taj svetac. I moćni vitez Andre de Montbard, Bernardov ujak, dijelio je tu zamisao da su antički narodi koji su znali te stvari možda zakopali moćne tajne na Istoku. Zakopali ih, možda, ispod Solomonovog hrama koji se nalazio na Temple Mountu, nedaleko od mjesta gdje mi sad sjedimo.”

“Slobodni zidari i dan danas to vjeruju”, rekao sam sjetivši se svog mrtvog prijatelja novinara, Antoinea Talme, i njegovih oduševljenih teorija.

“1119. godine”, nastavio je Farhi, “Bernardov ujak, Montbard, bio je jedan od devetorice vitezova koji su doputovali u posebno poslanstvo Svetoj zemlji. Jeruzalem su dotad već bili osvojili križari i ova su devetorica stigla u grad i zatražila da osnuju novi vojnički red ratnika-redovnika nazvanih templari. Međutim, od samoga početka njihova se nakana činila tajanstvenom. Izjavili su da žele štititi kršćanske hodočasnike, ali ti muškarci iz Champagne isprva nisu unovačili nijednog sljedbenika i slabo su patrolirali cestom prema Jaffi. Umjesto toga, ishodili su izvanredno dopuštenje od vladara Jeruzalema, kralja Baldwina II., da osnuju svoje sjedište u džamiji El-Aqsa, na južnome kraju Temple Mounta.”

“Devet novopridošlica smjelo se ulogoriti na Temple Mountu?” Farhi je kimnuo glavom, netremice me promatrajući svojim jednim dobrim okom. “Neobično, nije li?”

“Kakve veze imaju ti templari s Mojsijem i kovčegom?” upitao sam.

“Sad dolazimo do nagađanja”, odgovorio je Farhi. “Govorka se da su oni prokopali do samih korijena negdašnjeg Solomonovog hrama i pronašli...nešto. Nakon boravka u ovome gradu, vratili su se u Europu, Papa im je dao poseban položaj i postali su prvi bankari i najmoćniji vojni red na tom kontinentu. Novi članovi su im pohrlili. Bili su nezamislivo bogati i kraljevi su drhtali pred templarskim redom. A onda su jedne jedine strahovite noći - u petak, 13. listopada 1309., sve templarske vođe uhićene u masovnoj čistki koju je

75

organizirao francuski kralj. Na stotine njih mučeno je i spaljeno. Sa njima su umrle i tajne o onome što su u Jeruzalemu pronašli. I tako su započele legende: kako se neki neugledan viteški red tako brzo obogatio i postao tako moćan?”

“Mislite da su pronašli kovčeg?” “Njemu nikad nije viđeno ni traga.” “Ubrzo nakon toga”, dodala je Miriam, “počele su se pjevati priče o

vitezovima u potrazi za Svetim gralom.” “Kalež posljednje večere”, rekao sam. “To je jedna priča”, odgovorio je Farhi. “Ali gral se također opisuje

u raznim prikazima kao veliki kotao, pladanj, kamen, mač, koplje, riba, stol... čak i kao tajna knjiga.”

Pomno me promatrao. “Knjiga Totova!” “Nisam čuo da je itko tako zove, do sad. A ipak, ta priča koju ste

ispričali Jerihonu i Miriam veoma je zanimljiva. Bog Tot bio je preteča grčkog boga Hermesa. Jeste li to znali?”

“Jesam, saznao sam to u Egiptu.” “U legendi o Parsifalu, dovršenoj 1210., junak traži savjet od

mudrog, starog pustinjaka po imenu Treurizent. Prepoznajete li to ime?”

Odmahnuo sam glavom. “Neki učenjaci vjeruju da dolazi od francuskoga treble escient.” Sad sam osjetio nalet toplog uzbuđenja. “Trostruko najveći! Pa to je upravo značenje grčkoga imena

Hermes Trismegistus, Hermes koji zna trostruko, majstor svih vještina, koji je zauzvrat egipatski bog Tot!”

“Da. Trostruko najveći, prva inteligencija, začetnik civilizacije. Bio je prvi veliki začetnik, onaj kojega mi Židovi znamo kao Enoha.”

“Enoh je bilo ime koje je uzeo moj mentor u Egiptu.” “Nisam iznenađen. E sad, kad su templari bili uhićeni, optuženi

su za krivovjerje. Na teret su im stavili bestidne obrede, seks s drugim

76

muškarcima i obožavanje nekog tajanstvenog lika po imenu Bafomet. Jeste li ikad čuli za njega?”

“Ne.” “Prikazan je kao demon, ili vrag, s jarčevom glavom. Međutim, to

je ime zanimljivo. Ako je došlo iz Jeruzalema, mogla bi biti iskrivljena arapska riječ abufihamat, koja se izgovara ‘bufihimat’. Značenje joj je ‘otac mudrosti’. A tko bi to mogao biti muškarcima koji su se nazvali vitezovima Hrama?”

Kratko sam razmislio. “Kralj Solomon.” “Da! Veze se nastavljaju. Drevni Židovi također su imali naviku,

tijekom stranih osvajanja, ponekad pisati tajne šifre zamjenskim tajnim pismima. U pismu Atbaš, svako slovo hebrejskog alfabeta zapravo predstavlja drugo slovo. Prvo slovo postaje zadnje u alfabetu, drugo predzadnje i tako dalje. Ako napišete Bafomet na hebrejskome, i zatim to prevedete na atbaško pismo, dobit ćete sophia, grčku riječ za mudrost.

“Bafomet. Solomon. Sophia. Dakle, ti su se vitezovi obavezali mudrosti, a ne nekom demonu?”

“To je moja teorija”, skromno je odgovorio Farhi. “Zašto su ih onda progonili?” “Zato što ih se francuski kralj bojao i želio je njihovo bogatstvo.

Postoji li bolji način da diskreditiraš neprijatelje od toga da ih optužiš za bogohuljenje?”

“Ti su se vitezovi možda obvezali nečemu opipljivijemu”, rekla je Miriam. “Zar nam ti, Ethane, nisi rekao da je Tot navodno podrijetlo engleske riječi za “misao”?

“Jesam.” “To znači da je lanac još duži. Bafomet je otac mudrosti, odnosno

Solomon, odnosno sophia... ali, ne bi li mogao biti i misao, Tot, tvoj izvorni bog sveg učenja?”

Bio sam zapanjen. Jesu li vitezovi templari, navodni preci mojih vlastitih bratskih masonskih loža, znali za ovo drevno egipatsko

77

božanstvo? Jesu li ga ikad štovali? Je li sva ta budalaština povezana na način koji se proteže od Masona do templara, a od templara natrag u prošlost kroz Grke, Rimljane, Židove do antičkog Egipta? Postoji li neka tajna povijest koja vijuga kroz svo vrijeme ovoga svijeta, usporedna s onom opće poznatom?

“Kako je Solomon postao tako mudar?” polako je upitao Jerihon. “Ako je ta knjiga stvarna, i ako ju je kralj imao u svojemu vlasništvu...”

“Kolale su mračne glasine da Solomon ima moć zazvati demone”, odgovorila je Miriam. “I tako se priče vezuju jedna na drugu - da su pobožni ljudi tražili isključivo spoznaju, ili da je sama ta spoznaja kvarila ljude i dovodila do bogatstva i zla. Je li znanje dobro ili loše? Pogledajte priču o rajskome vrtu i stablu spoznaje dobra i zla. Legendi i argumenata ima svakojakih.”

Bio sam ošamućen mogućnostima. “Vi mislite da su vitezovi templari već pronašli ovu knjigu?” “Ako jesu, možda su je izgubili u čistki koja je uslijedila”,

odgovorio je Farhi. “Možda je vaš gral tek hrpa pepela, ili se nalazi u tuđim rukama. Međutim, nijedna moć nije naslijedila templarsku. Nijedna skupina vitezova nikad se nije mogla mjeriti s njima, i više nikad nijedno bratstvo nije se toliko proširilo Europom. A kad je Jacques de Molay, zadnji veliki majstor, spaljen na lomači jer je odbio izdati templarske tajne, izrekao je strašnu kletvu obećavši da će ga francuski kralj i Papa slijediti u grob u roku od godine dana. I to se i dogodilo. Onda, je li knjiga ikad pronađena? Je li izgubljena? Ili je...?”

“Iznova skrivena”, rekla je Miriam. “Na Temple Mountu!” zaviknuo sam. “Moguće, ali na mjestima tako tajnim da se ne mogu lako ponovno

pronaći. Štoviše, kad je Saladin iznova osvojio Jeruzalem od križara, mogućnost prodora na brdo činila se izgubljenom. Čak i sad ga muslimani gorljivo čuvaju. Nedvojbeno su čuli neke od priča koje smo i mi čuli. Međutim, oni ne dopuštaju nikakva istraživanja. Te bi tajne

78

do temelja mogle protresti sve vjere, a islam je neprijatelj čarobnjaštva.”

“Hoćete reći da ne možemo onamo?” “Pokušamo li i otkriju li nas, bit ćemo pogubljeni. To je sveto tlo.

Iskapanja u prošlosti izazvala su nemire. Bilo bi to kao da pokušamo iskapati u katedrali Svetoga Petra.”

“Zašto onda uopće govorimo o tome?” Pogledali su se s međusobnim razumijevanjem. “Ah. Dakle, ne smiju nas otkriti,” “Točno”, suglasio se Jerihon. “Farhi je predložio mogući put.” “Zašto tim putem nije već sam krenuo?” “Zato što je vlažan, prljav, opasan, ograničen i vjerojatno

uzaludan”, vedro je odgovorio Farhi. “Ipak smo mi, na kraju krajeva, baratali samo neodređenom povijesnom legendom dok se niste pojavili vi s tvrdnjama da je u drevnome Egiptu doista postojalo nešto izvanrednoga i da je možda doneseno ovamo. Vjerujem li ja u to? Ne. Možda ste vi zabavan lažljivac ili naivna budala. Ali, da li ne vjerujem, da postojanje tog nečeg moglo bi predstavljati veliku moć mom narodu? Ne mogu si to priuštiti.”

“Znači, povest ćete nas?” “Najbolje što jedan unakaženi knjigovođa može.” “Za dio blaga, pretpostavljam.” “Za istinu i spoznaju, čime bi Tot bio zadovoljan.” “Koja bi, kako je rekla Miriam, mogla biti iskorištena za dobro i za

zlo.” “Isto se može reći i za novac, prijatelju moj.” E sad, svaki put kad neki neznanac objavi altruizam i nazove me

prijateljem, ja se zapitam u koji džep poseže. Ali, u mjesecima dok sam tražio sam, nisam pronašao nikakav trag, jesam li? Možda bismo on i ja mogli koristiti jedan drugome.

“Odakle ćemo početi?” “Između Hrama na stijeni i džamije El-Aqsa nalazi se fontana El-

Kas”, odrješito reče Farhi. “Napaja se vodom iz drevnih nakapnica

79

kišnice duboko u unutrašnjosti Temple Mounta. Te su nakapnice povezane tunelima i tako se međusobno napajaju. Neki su pisci smatrali da su dio mreže prolaza koji se možda prostiru čak ispod same svete stijene Kubet es-Sakhra, na kojoj je Abraham ponudio Bogu svoju žrtvu: kamena temeljca svijeta. Štoviše, te su nakapnice zacijelo povezane s izvorima, ne samo kišnicom. Shodno tome, Djezzar je od mene prije deset godina zatražio da pretražim stare dokumente ne bih li u njima pronašao podzemne prolaze u Temple Mount. Rekao sam mu da nisam ništa pronašao.”

“Lagali ste?” “Bilo je to priznanje neuspjeha koje sam skupo platio. Za kaznu

sam unakažen. Ali, to sam učinio jer sam pronašao stare zapise, djelomične prikaze, koji predlažu tajni put do tako velikih moći kakvih se čovjek kao što je Djezzar nikad ne smije dokopati. Izvor Gihon koji napaja jezero Siloam, izvan gradskih zidina, mogao bi ponuditi način. Ako je tako, muslimani nas nikad neće vidjeti.”

“Nakapnice bi mogle voditi do najskrovitijih mjesta na kojima su Židovi možda bili sakrili kovčeg, knjigu i ostala blaga”, rekla je Miriam.

“Dok ih, možda, nisu otkrili vitezovi templari”, dodao je Farhi. “I zatim možda ponovno sakrili, nakon što je Jacques de Molay izgorio na lomači. Međutim, postoji još jedan problem koji me je također obeshrabrio od ikakvog istraživanja.”

“Tuneli su zapriječeni vodom?” Gajio sam turobna sjećanja na svoj bijeg iz Velike piramide. “Moguće. Ali, čak i ako nisu, u jednome zapisu koji sam pronašao

spominju se vrata koja su zapečaćena. Ono što je nekoć bilo otvoreno, sad je možda zatvoreno.”

“Odlučni ljudi mogu silom otvoriti svaka zaključana vrata, uz dovoljno snage ili baruta”, rekao je Jerihon.

“Bez baruta!” usprotivio se Farhi. “Zar želiš dići čitav grad u zrak?”

“Tad snage.”

80

“Što ako nas muslimani čuju kako njuškamo ondje dolje?” upitao sam.

“To bi bilo itekako kobno”, odgovorio je bankar. ***

Moja je puška bila gotova. Jerihon je brižno zalijepio dvije Miriamine vlasi na teleskop kako bi napravio nišan i kad sam iskušao pušku izvan grada, shvatio sam da mogu pouzdano pogoditi tanjur na udaljenosti od dvjesto jarda. Za razliku od moje puške, mušketa je bila neprecizna već nakon pedeset metara. Međutim, kad sam je odnio na krov kuće kako bih promatrao francuske razbojnike, nijednog nisam vidio, iako sam virio kroz nišan dok me oko nije zaboljelo. Jesu li otišli? Zamišljao sam da nisu, da je Alessandro Silano ovdje i potajno ih usmjerava, i da ga mogu zarobiti i ispitati o Astizi.

Bilo je kao da ta banda nikad nije postojala. Miriam je upotrijebila sjajnu mjed i s obje strane drvenog

kundaka ubacila replike serafima kao spremnike u kojima sam držao nauljenu podstavu. Kad je metak potisne, sa svakim se pucnjem cijev očisti od ostataka baruta. Serafimi su klečali ispruženih krila kao oni na Zavjetnom kovčegu. Napravila mi je i novi tomahawk. Bio sam toliko sretan da sam sumnjičavom Jerihonu dao neke upute kako će pobijediti u igri faraona, ako se ikad zatekne u njoj, i kupio mali zlatni španjolski križ za Miriam. Također nisam bio posve iznenađen kad je Miriam, uvečer naše pustolovine, uporno zahtijevala da pođe s nama, usprkos jeruzalemskom običaju prema kojemu žene noću imaju biti zatvorene.

“Ona zna stare legende koje mene jede”, priznao je Jerihon. “Vidi stvari koje ja ne vidim, ili ne želim vidjeti. A ja je ne želim ovdje ostaviti samu dok naokolo vrebaju oni francuski lopovi.”

“U tome smo suglasni”, rekao sam. “Osim toga, vama dvojici potrebna je ženska pamet”, rekla je ona. “Važno je kretati se krišom”, dodao je Jerihon. “Miriam je rekla da

ti posjeduješ vještine američkih Indijanaca.”

81

Istini za volju, moje vještine američkih Indijanaca sastojale su se poglavito od izbjegavanja tih divljaka kad god sam mogao i njihovog potkupljivanja darovima, kad ih nisam mogao izbjeći. Mojih nekoliko okršaja s njima bili su zastrašujući. Ali pričajući Miriam o svojim pothvatima na divljem Zapadu, malo sam napuhao stvari (što mi je loša navada) i sad ne bi bilo ni od kakve koristi to ispravljati.

Došao je i Farhi, odjeven u crno. “Moja bi nazočnost mogla biti i važnija no što sam mislio”, rekao

je. “Postoje i židovske tajne, i ja sam od našeg razgovora proučavao ono što su proučavali templari, uključujući i numerologiju židovske kabale i knjigu Zorahovu.”

“Još jednu knjigu? Čemu ta služi?” “Neki od nas vjeruju da se Tora, ili vaša Biblija, može čitati na

dvije razine. Na jednoj su priče koje svi znamo. Na drugoj postoji jedna druga priča, tajna, sveta priča - priča skrivena između redaka - uzidana brojčanim kodom. To je Zorah,”

“Zar je Biblija šifra?” “Svako slovo hebrejskog alfabeta može se prikazati jednim brojem,

a postoji još deset dodatnih brojeva koji predstavljaju sveti sefirot. Oni su šifra.”

“Deset čega?” “Sefirota. Postoji šest smjerova stvarnosti - četiri osnovna, istok,

zapad, sjever i jug, i gore i dolje - i četiri sastavnice svemira, odnosno vatra, voda, eter i Bog. Ovih deset sefirota i dvadeset i dva slova predstavljaju trideset i dva puta mudrosti, koji pak ukazuju na sedamdeset i dva sveta imena Božja. Da se možda i ta knjiga Totova ne može pročitati na isti način? Koji je njezin ključ? Vidjet ćemo.”

Dakle, evo još onog istog blebetanja na koje nailazim još otkad sam kockanjem dobio onaj prokleti egipatski medaljon u Parizu. Ludost je, naizgled, zarazna. Čini se da toliko mnogo ljudi vjeruje u legende, numerologiju i matematička čuda da sam i sam počeo vjerovati u njih, čak iako sam rijetko uspijevao uhvatiti za glavu i rep ono o čemu su ljudi govorili. Međutim, ako je unakaženi bankar kao

82

Farhi voljan prčkati po utrobi zemlje zbog židovske numerologije, tad se to činilo vrijednim i mojega vremena.

“U tom slučaju, dobrodošli. Nastojte održati korak.” Obratio sam se Jerihonu. “Zašto si uprtio vreću žbuke?”

“Da zabrtvim ono u što provalimo. Tajna krađe jest učiniti da izgleda kao da nije bilo nikakve krađe.”

To je način razmišljanja kojemu se ja divim. Kad se smračilo, krišom smo izišli kroz Smetlišna vrata. Bio je

početak ožujka i Napoleonov napad već je započeo. Do nas su stigle vijesti da su Francuzi krenuli iz El-Arisha na granici između Egipta i Palestine 15. veljače, osvojili brzu pobjedu u Gazi i približavali se Jaffi. Vremena je bilo malo. Spustili smo se stjenovitom kosinom do jezera Siloam, koje je od vremena kralja Davida služilo za navodnjavanje, a ja sam nonšalantno dijelio savjete kad treba čučnuti, a kad pohitati, kao da je doista riječ o pouzdanoj legendi Algonquina4

Istinu govoreći, ugodnije se osjećam u kockarskom salonu nego u divljini, ali Miriam je djelovala zadivljena.

Na nebu je bio mladi mjesec, srebro od kojega je padina brda ostala u mraku, a ranoproljetni noćni zrak bio je hladan. Psi su lajali iz potleušica nekolicine pastira i kozara dok smo se verali preko starih ruševina. Iza nas, tvoreći tamnu liniju na nebu, nalazile su se gradske zidine koje su okruživale južnu stranu Temple Mounta. Vidio sam obris El-Aqse i zidove i lukove nadogradnji koje su podigli templari.

Promatraju li nas muslimanske straže? Dok smo se šuljali, imao sam nelagodan osjećaj da nas netko promatra.

“Netko je tamo vani”, šapnuo sam Jerihonu. “Gdje?” “Ne znam. Osjećam ih, ali ih ne vidim.” Osvrnuo se oko sebe. “Ja nisam ništa čuo. Mislim da si ti otjerao

one Francuze.

4 Algonguin - Pleme američkih Indijanaca sa gornje Ottawe u Ontariju i Quebecu

83

Opipao sam svoj tomahawk i uhvatio pušku objema rukama. “Vas troje idite naprijed. Vidjet ću hoću li ikoga uhvatiti iza nas.” U svakom slučaju, noć se činila praznom kao crna vreća

mađioničara. Nimalo ne žureći, znajući da me ostali čekaju, otišao sam do jezera Siloam, četvrtaste crne jame u blizini podnožja doline. Izlizane kamene stube vodile su do kamene platforme s koje su žene mogle umočiti svoje vrčeve. Vrapci, koji su savijali svoja gnijezda u kamenim zidovima jame, nelagodno su se meškoljili. Samo mi je najblaži odsjaj lica pokazivao gdje su se ostali šćućurili.

A naša se skupina povećala. “Sir Sidney je doista poslao pomoć”, objasnio je Jerihon. “Britance?” “Trebat će nam njihove ruke ispod zemlje.” “Poručnik Henry Tentwhistle s bojnoga broda Dangerous u vašoj

službi, gospodine Gage”, šapnuo je njihov pognuti zapovjednik u mraku. “Možda ćete se sjetiti kako ste me uspješno nasamarili u igri brelana.”

U sebi sam progunđao. “Imao sam sreće suočen s vašom odvažnošću, poručniče.” “Ovo je zastavnik Potts, kojega ste pobijedili u faraonu. Uzeli ste

mu šestomjesečnu plaću.” “Valjda ne toliko mnogo.” Rukovao sam se. “Koliko mi je samo

očajnički bila potrebna da dovršim poslanje Krune ovdje u Jeruzalemu.”

“A ovu dvojicu momaka, vjerujem, dobro poznajete.” Čak i na ponoćnom odsjaju jezera Siloam, prepoznao sam

svjetlucanje upečatljivo širokog i neprijateljskog, zubatog osmijeha nalik tipkama glasovira.

“Nakon ovoga mi duguješ hrvanje”, rekao je vlasnik tog osmijeha. “I uz to ti treba vratiti novac.” Ali naravno. Bili su to Veliki Ned i Mali Tom.

84

Trebao bi biti počašćen, šefe”, rekao je Veliki Ned. “Ovo je jedini zadatak za koji smo se dragovoljno prijavili”, dodao je Mali Tom. “Sir Sidney je smatrao da je za sve nas najbolje da radimo zajedno.”

“Zbog tebe smo mi ovdje.” “Polaskan sam, u to budite sigurni”, slabašno sam odgovorio. “A ti

Jerihone, nisi me mogao izvijestiti o ovome?” “Sir Sidney poučava: što manje njih govori, to bolje.” Istina. I sam je Ben rekao: “Trojica mogu sačuvati tajnu, ako su

dvojica mrtva.” “Znači, poslao je još četvoricu?” “Kako smo mi zaključili, mora da je u igri novac kad je namamila

takvu lasicu kao što si ti”, vedro je rekao Mali Tom. “Zatim su nam podijelili pijuke i mi smo jedan drugome rekli, mora da je riječ o zakopanom blagu! A onaj Jenki, on se može obračunati s Nedom kao što je obećao na fregati - ili nam može dati svoj dio.”

“Nismo tako glupi kao što ti misliš”, dodao je Veliki Ned. “Očito. Slušajte”, rekao sam promatrajući nedvojbeno neprija-

teljsku skupinu mornara i nastojeći se neobazirati na nagon koji mi je govorio da će sve ovo loše ispasti, “dobro je imati saveznike, momci, s kojima smo se upoznali uz prijateljsku igru na sreću. A sad poslušajte. U ovome ima nešto opasnosti i moramo biti tihi kao miševi, ali pruža nam se stvarna prilika i da uđemo u povijest. Ne blago, već prilika da pronađemo tajni hodnik u samo srce neprijatelja, u slučaju da Boney osvoji ovaj grad. To je naš zadatak. Moja je filozofija da je prošlost prošlost, a ono što dolazi, najbolje dolazi ljudima koji stoje jedni uz druge, ne mislite li tako? Na kraju krajeva, svaki peni koji imam odlazi na poslove Krune.”

85

“Poslove Krune? Što je onda ta lijepa puška koju nosiš?” pokazao je Mali Tom.

“Ova puška?” Doista je razmetljivo blistala. “Ona je krajnji primjer. Za vašu zaštitu, budući da je moja

odgovornost da nitko od vas ne bude ozlijeđen.” “Skupocjena stvarčica, čini mi se. Skockana kao drolja iz visokoga

društva, takva je ta tvoja puška. Kladim se da je gomila našeg novca otišla u nju.”

“Ovdje u Jeruzalemu jedva da je išta koštala”, nisam popuštao. “Istočnjačka proizvodnja, nemaju oni pravoga znanja o puškama... Zapravo, ovo je lijep komad običnog smeća.”

Izbjegavao sam Jerihonov bijesan pogled. “E, sad, ne mogu vam obećati da ćemo pronaći išta vrijednoga. Ali ako pronađemo, tad vi momci svakako možete uzeti moj dio, a ja ću se zadovoljiti sa svitkom ili dva. To je duh suradnje s kojim bih volio ući, dobro? Kao što je volio govoriti Ben Franklin, sve su mačke u mraku sive.”

“Tko je to govorio?” upitao je Tom. “Onaj prokleti pobunjenik koji je trebao visjeti”, zagrmio je Veliki

Ned. “A kog vraga to znači?” “Znači da smo mi vreća prokletih mačaka, ili nešto takvoga.” “Da smo svi jedan, dok naš zadatak ne bude okončan”, ispravio ga

je Tentwhistle. “A ova djevojka, tko je ona?” upitao je Mali Tom, upirući prstom u

Miriam. Ona je s gađenjem ustuknula. “Moja sestra”, zarežao je Jerihon. “Sestra!” Tom je uzmaknuo kao da je dobio udar struje. “Vodiš

sestru u lov na blago? Za kog vraga?” “Ona vidi stvari”, rekao sam. “Vraga vidi”, zamijetio je Ned. “A tko je onaj ondje?” “Naš židovski vodič.” “Zar je i on Židov?”

86

“ Ženske donose nesreću”, rekao je Tom. “I nećemo je nositi”, dodao je njegov prijatelj. “Kao da bih vam ja dopustila”, obrecnula se Miriam. “Pripazi, Nede”, upozorio sam. “Njezino koljeno zna gdje je tvoje

međunožje.” “Ma nemoj?” Sad ju je pogledao s više zanimanja. Leksingtonskih mi biskupa, nije li ovo bio krasan nered? Ne bih

zakuhao goru kašu ni da sam okupio anarhiste da sastave ustav. I tako smo, duboko u sebi uznemireni, zagazili u plitko jezero i do koljena u vodi gacali prema njegovom kraju. Iz jednog je špiljolikog otvora zatvorenog željeznom rešetkom izvirala riječna struja.

“Ugrađena je da drži djecu i životinje podalje”, objasnio je Jerihon podižući svoju željeznu polugu. “Ne nas.”

Primijenio je snagu i polugu i začuo se škljocaj kad se hrđava rešetka uz škripu uleknula. Kad smo ušli, naš je kovač zatvorio vrata iza nas i zaključao ih svojim vlastitim novim lokotom.

“Za ovaj imam ključ.” Osvrnuo sam se iza sebe prema dugom otvoru prolaza. Je li se

netko upravo izmaknuo iz vidokruga? “Jeste li vi išta zamijetili?”, šapnuo sam Farhiju. “Nisam uspio ništa vidjeti otkad smo otišli iz Jerihonove kuće”,

progunđao je stari bankar. “Inače mi nije navika gacati noću kroz vodu.”

Ubrzo je voda bila do bedra, svježa, ali ne hladna. Prolaz u koji smo zagazili bio je širine mojih ispruženih ruku i visok između deset i petnaest stopa, s teksturom drevnih trnokopa. Bila je to cijev koju je načinio čovjek kako bi doveo prirodnu izvorsku vodu u stari grad kralja Davida, rekao nam je Farhi. Dno mu je bilo neravno, zbog čega smo posrtali. Kad smo ušli dovoljno duboko u tunel da bi se Jerihon odvažio upaliti prvu svjetiljku, šljapkajući sam pristupio Tentwhistleu. “Nema valjda šanse da vas je netko slijedio ovamo dolje, zar ne?” upitao sam.

87

“Platili smo vodičima da drže jezik za zubima”, odgovorio je poručnik.

“Da, a u Jeruzalemu nismo ni pisnuli”, dodao je Ned. “Čekaj. Vas četvorica engleskih mornara ušli ste u grad” “Samo da steknemo dojam.” “Rekao sam vam da se pritajite do mraka!” ojađeno je prosiktao

Jerihon. “Bili smo u arapskim dronjcima i držali se za sebe”, obrambeno je

odgovorio Tentwhistle. “Tako mi propovjedaonice, nisam stigao sve do Jeruzalema da sad ne bih malo pronjuškao. Čuven je to grad.”

“Arapskim dronjcima!” uzviknuo sam. “Svi vi izgledate arapski kao Djed Božićnjak! Vaša kao cikla crvena lica ne bi mogla biti očitija ni da ste umarširali sa zastavom britanskog kraljevstva!”

“Zar smo trebali umirati od gladi do sumraka, a onda tebi iskopati rupu?” uzvratio je Veliki Ned. “ Trebao si nas nahraniti, ako si toliko odlučno nakanio držati nas izvan svog dragocjenog grada.”

Što smo mogli učiniti glede toga? Okrenuo sam se prema Jerihonu, čije je lice bilo natmureno na

žućkastom svjetlu svjetiljke. “Mislim da će biti najbolje da požurimo.” “Ostavio sam čvrsto lokot na rešetki. Ali, ti si nam straža s leđa, s

tom tvojom puškom." Najednom, Miriam je vrisnula iz sjene. “Ne diraj me!” “Oprosti, jesam li te okrznuo?” pohotno je upitao Mali Tom. “Evo, lutko, ja ću te čuvati”, dodao je Ned. Jerihon je podigao pijuk, ali sam mu ja zadržao ruku. “Ja ću to riješiti.” Gurajući se natrag na začelje, zarinuo sam cijev

svoje nove puške u Nedovo međunožje. “Prokletstvo!” zadahtao je. “Nespretan sam”, rekao sam, tako naglo zamahnuvši kundakom

da je pošteno zviznuo obraz Maloga Toma. “Gade!” “Siguran sam da se nećemo sudarati, budemo li svi držali

razmak.”

88

“Ja ću stajati gdje ja hoću...” Zatim je Tom zajauknuo i poskočio. “Ta mi se kučka prišuljala s leđa!”

“Oprosti, jesam li te okrznula?” Miriam je u ruci držala polugu. “Upozorila sam vas, gospodo. Ako vam je vaša muškost draga, držite se podalje.”

“Sam ću vas uškopiti, ako ponovno dodirnete moju sestru”, dodao je Jerihon.

“A ja ću vas obojicu natjerati da zaplešete pod udarcima biča”, rekao je Tentwhistle. “Zastavniče Potts! Čuvajte stegu!”

“Razumijem, gospodine. Vas dvojica - budite pristojni!” “Ah, mi smo se samo igrali... Gospode na nebesima! Što se njemu

dogodilo?” Farhi je prošao kroz svjetlo fenjera i preplašeni su mornari prvi put ugledali njegovo iznakaženo lice: izdubljeno oko, nos nalik njušci, izmasakrirano uho.

“Dodirnuo sam njegovu sestru”, lukavo je rekao Židov. Mornari su problijedjeli kao krpe i držali se od Miriam najdalje

što su mogli. ***

Ako je dugo klipsanje kroz vodu do bedra imalo ikakve prednosti, tad je ona bila u tome da su se raspaljeni mornari malo ohladili. Nisu bili sviknuti na uske prostore i rad na kopnu, i samo ih je očekivanje drevnoga blaga zadržalo da posve ne odustanu. Kako bi i nadalje soptali, predložio sam Tentwhistleu da Ned i Tom pomognu nositi Jerihonovu vreću žbuke.

“Zašto svi ne bismo jednostavno ponijeli čitav zid proklete opeke, kad smo već kod toga?” potužio se Ned. Ali, klipsao je i nadalje poput mazge, dok smo s mukom napredovali u čahuri svjetla fenjera. Jednom sam zastao i osluhnuo dok su ostali nastavili dalje i tama se produbljivala što su dalje odmicali. Tamo - je li to bio odjek nekog zveketa, lokota kojega je netko razbio daleko iza naših leđa? Međutim, na tolikoj udaljenosti, taj je zvuk bio jedva nešto čujniji od pribadače koja pada i nisam čuo ništa drugo. Na kraju sam odustao i pohitao sustići ostale.

89

Najzad se začulo žuborenje i tunel se počeo spuštati prema površini vode. Ubrzo ćemo puzati.

“Približavamo se prirodnom izvoru”, rekao je Farhi. “Legende kažu da je negdje iznad njega pupak Jeruzalema.”

“Ja mislim da smo mi u prokletoj guzici, eto što ja mislim”, promrmljao je Mali Tom.

Tražili smo fenjerima dok doista nismo pronašli mračni procijep iznad glave, uzak kao džep blagajnika. Ne bih pretpostavio da ikamo vodi, ali kad smo se popeli jedni na druge, otvorio se i prolaz je skretao natrag prema glavnome gradu, ovaj put suh. Puzali smo preko kamenja koje je palo sa stropa, Miriam spretnija od svih nas. Naišli smo na novu mišju rupu i žena nas je vodila, dok je Veliki Ned proklinjao jedva se provlačeći i gurajući vreću žbuke. Bio je prekriven sjajnim znojem. Nakon toga je tunel ponovno bio normalan, iskopan ljudskom rukom. Vodio je uvis ravnomjernom kosinom, strop mu je bio samo jednu stopu iznad naših glava, a promjer preuzak da bi dva muškarca s lakoćom prošla. Ned je stalno udarao tjemenom i psovao.

“Legenda kaže da je ovaj prolaz bio tek dovoljno širok za mač”, rekao je Farhi. “Jedan čovjek mogao ga je obraniti od vojske osvajača. Na pravome smo putu.”

Kako smo išli sve dalje, zrak je postao ustajao, a fenjeri sve slabiji. Nisam imao pojma koliko smo daleko došli niti koliko je sati. Ne bih se bio iznenadio da mi je bilo rečeno da smo hodali, klipsali i puzali natrag do Pariza. Na kraju smo stigli do nekog isklesanog kamena, a ne zidova špilje. “Herodov zid”, promrmljao je Jerihon. “Prolazimo ispod njega, što znači da prolazimo ispod terase Temple Mounta, visoko iznad.”

Nastavili smo dalje i ponovno sam ispred nas začuo žubor vode. Najednom je naš prolaz završio u velikoj špilji koju je naše

slabašno svjetlo jedva premošćavalo. Jerihon mi je dao da mu pridržim fenjer dok se on oprezno spuštao u rupu ispod. “U redu je, duboka tek do prsa i čista”, objavio je. “Pronašli smo nakapnice. Budite najtiši što možete.”

90

Na drugoj se strani tunel nastavljao dalje. Došli smo do druge nakapnice, a zatim i treće, a svaka od njih bila je desetak metara promjera. “U vlažnije godišnje doba, svi bi ovi prolazi bili poplavljeni”, rekao je Jerihon.

Najzad nas je prolaz ponovno poveo uvis do jedne suhe špilje i najzad je naš put naglo završio. Strop je bio viši zbog urušenog kamenja koje je napola ispunjavao odaju, na taj joj način podižući i pod. Iza njega, vidjeli smo nadsvođeni vrh nekog prolaza načinjenog od kamena. Problem je bio u tome što vrata nije bilo, a otvor je bio posve ispunjen zažbukanim kamenim pločama, naš put začepljen.

“Prokletstvo, sve je uzalud”, zasoptao je Ned. “Je li?” upitao je Jerihon. “Što se to nalazi iza ovoga zida da

njegovi graditelji nisu željeli da dođemo do toga?” “Ili da to iziđe”, dodala je Miriam. “Treba nam burence baruta”, rekao je mornar bacajući vreću sa

žbukom. “Ne, tišina je presudna”, rekao je Farhi. “Morate prokopati prolaz

prije molitve u zoru.” “I ponovno ga zatvoriti”, nadometnula je Miriam. “Glupost”, rekao je Ned. Pokušao sam usredotočiti ovog klipana. “Izgubljeno vrijeme više se nikad ne može vratiti, rekao bi stari

Ben.” “A dripci koji varaju na kartama bi morali vratiti sve što su

nepravedno uzeli, kaže Veliki Ned.” Zaškiljio je prema meni. “Bit će bolje da je nešto tamo s druge strane ovoga zida, šefe, ili ću te isprazniti tresući te za gležnjeve.” No, usprkos prijetnji, on i Mali Tom najzad su se latili posla i nas je osmoro načinilo lanac, dodavalo slobodno kamenje kako bismo napravili prokop u dnu zapriječenog zida. Trebala su dva sata napornoga rada da odmaknemo dovoljno gruha kako bismo ugledali čitav ulaz. Široka podzemna vrata bila su začepljena škriljevcem različitih boja poput boce.

91

“Imalo je smisla zatvoriti ih”, rekao je Tentwhistle. “Ovuda bi mogla ući neprijateljska vojska.”

“Drevni su Židovi sagradili ovaj luk”, nagađao je Farhi, “a Arapi, križari ili templari su ga zazidali. Od potresa se srušio strop i otad je zaboravljen, osim u legendi.”

Jerihon je umorno podigao polugu. “Hajdemo, primimo se posla.” Prvi je kamen uvijek najteži. Nismo se usuđivali lupati i lomiti, pa

smo zato dlijetom iščeprkali žbuku i postavili Jerihona s jedne i Neda s druge strane da ga odvale. Mišići su im se napeli, kamen je kliznuo kao tvrdoglava ladica koja je zapela i oni su ga na kraju uhvatili i odložili tiho kao papuču. Farhi nije skidao pogled sa stropa kao da na neki način može vidjeti reakciju muslimanskih stražara visoko iznad nas.

Sagnuo sam se ka dašku ustajalog zraka koji je dopirao kroz našu rupu. Tama. Zato smo radili na susjednom kamenju, razbijali žbuku i vadili ih jedan po jedan. Najzad je rupa bila dovoljno velika da se provučemo kroz nju.

“Jerihon i ja ćemo u izviđanje”, rekao sam. “Vi mornari čuvajte stražu. Ako ovdje ima ičega, mi ćemo vam donijeti.”

“Malo sutra!” prosvjedovao je Veliki Ned. “Bojim se da se moram suglasiti sa svojim podređenim”, odrješito

je rekao Tentwhistle. “Mi smo, gospodo, na mornaričkom zadatku i, sviđalo se to vama ili ne, agenti smo Krune. Istim tim načelom, svako oduzeto vlasništvo pripada Kruni za kasniju podjelu prema zakonima o nagradama. Vaš će se doprinos, naravno, u cijelosti uzeti u obzir.”

“Više nismo u tvojoj mornarici”, prigovorio je Jerihon. “Ali ste na plaći Sir Sidneya Smitha, niste li?” odgovorio je

Tentwhistle. “I Gage je njegov agent. Što znači da ćemo kroz ovu rupu zajedno, u ime Kralja i domovine, ili nikako.”

Položio sam dlan na cijev puške koju sam naslonio uza zid špilje. “Poslani ste kao podzemna radna snaga, a ne ekipa za ratni

plijen”, pokušao sam.

92

“A vi ste, gospodine, poslani u Jeruzalem kao agent Krune, a ne privatni lovac na blago.” Njegova se ruka spustila na njegov pištolj, kao i ruka zastavnika Pottsa. Ned i Tom uhvatili su balčake kratkih mornarskih mačeva. Jerihon je podigao svoju polugu kao koplje. Drhtali smo kao suparnički psi u mesnici.

“Prestanite!” prosiktao je Farhi. “Jeste li poludjeli? Započnete li sad ovdje dolje tučnjavu, svaki će nas musliman u gradu čekati! Ne možemo si dopustiti svađu.”

Oklijevali smo, a zatim smo spustili ruke. Bio je u pravu. Uzdahnuo sam.

“Onda, koji od vas želi ići prvi? U Egiptu je iza svake rupe bilo zmija i krokodila.”

Nelagodna tišina. “Zvuči kao da si ti taj koji ima iskustva, šefe.” I tako sam ja promigoljio kroz rupu, pričekao jedan trenutak kako

bih bio siguran da me ništa ne grize i zatim provukao kroz rupu fenjer i podigao ga.

Lecnuo sam se. Cerekom su mi uzvraćale lubanje. Nisu to bile prave lubanje, samo kipovi. Međutim, uznemirilo me

vidjeti izrezbaren niz lubanja i prekriženih kostiju koji se protezao poput zidnog vijenca oko spoja zidova i stropa. U Egiptu nisam vidio ništa slično tome. Ostali su polako upuzavali iza mene, i kad bi ugledali onaj morbidni friz, povici mornara kretali su se od “Isuse!” do predskazujućeg “Gusarsko blago!”

Farhi je imao prozaičnije objašnjenje. “Nisu to gusari, gospodo. Takav zidni vijenac s lubanjama u templarskom je stilu. Gospodine Gage, jeste li znali da lubanja i prekrižene kosti datiraju barem iz vremena Siromašnih vitezova?”

“Vidio sam ih i povezane s masonskim obredima. I na crkvenim grobljima.”

“Smrtnost nas sve zaokuplja, zar ne?” Lubanje su ukrašavale hodnik i mi smo kroz njega prošli do jedne

veće prostorije. Ondje sam ugledao druge ukrase za koje sam

93

pretpostavio da su također potekli od masona. Pod je bio popločan mramornim pločicama u poznatom crno-bijelom uzorku šahovnice dionizijskih arhitekata, samo što se niz središte protezao neki zanimljiv oblik. Crne su pločice bile posložene cik-cak uz bijele kako bi sačinile znak paranja, nalik ogromnoj munji. Neobično. Zašto munja?

Ulaz kroz koji smo ušli s ove su strane podupirala dva ogromna stupa, jedan crni i drugi bijeli.

U nišama na obje strane bila su dva kipa nalik Djevici, jedan od alabastera, a drugi od ebanovine: bijela i crna Djevica. Marija majka i Marija Magdalena? Ili, Djevica Marija i drevna Izida, božica sirijske zvijezde?

“Sve su stvari dvojne”, šapnula je Miriam. Krov je bio nadsvođeni valjak, prilično običan, ali dovoljno čvrst

da drži Herodovu terasu negdje iznad. Na udaljenom kraju nalazio se kameni oltar i iza njega jedna tamna niša. Ostatak prostorije bio je prazan. Imala je veličinu blagovaonice i možda su se vitezovi u njoj nekoć gostili kad nisu bili zaposleni kopanjem prolaza kroz zemlju u potrazi za Solomonovim blagom. Osim toga, bila je razočaravajuće prazna.

Prošli smo kroz prostoriju, pedeset koraka dužine. Na pročelju oltara bila je postavljena dvostruka ploča. S jedne je strane bio grubi crtež neke crkve s kupolom. Na drugoj, dvojica vitezova sjedila su na jednome konju.

“Templarski pečat!” uzviknuo je Farhi. “Ovo potvrđuje da su oni ovo sagradili. Vidite, to je Hram na stijeni, baš kao džamija iznad nas, simbolizira mjesto na kojemu je sagrađen Solomonov hram, od kojega su templari i dobili ime. A ova dvojica vitezova na jednome konju? Neki vjeruju da je to bio znak njihovoga hotimičnog siromaštva.”

“Drugi pak tvrde da to znači da su to dva vida jednoga”, rekla je Miriam. “Muško i žensko. Naprijed i natrag. Noć i dan.”

“Ovdje nema prokleto ničega”, upao joj je u riječ Veliki Ned osvrćući se oko sebe.

94

“Pronicavo opažanje”, rekao je Tentwhistle. “Čini se da smo se dobrano namučili ni zbog čega, gospodine Gage.”

“Osim posla Krune”, mrzovoljno sam uzvratio. “Da, Amerikanac nam je dao posla, to da”, promrljao je Mali Tom.

“Ali, pogledajte ovo!” zazvao je zastavnik Potts. On je bio otišao proučiti Bijelu Madonu. “Jesu li ovo vrata za poslugu? Ili tajni prolaz!” Okupili smo se oko njega. Zastavnik je bio pritisnuo Madoninu ispruženu ruku, podignutu kao u blagoslov, i ona se okrenula. Kad se zaustavila, iza nje se pomaknuo kamen i otkrio vijugavo kružno stubište s tako uskim otvorom da si se morao bočno ugurati u njega. Uspinjalo se strmo uvis.

“Vjerojatno vodi do terase hrama”, rekao je Farhi. “Veza sa starim templarskim sjedištem, u džamiji El-Aqsa. Vjerojatno je zatvoreno, ali sad moramo biti tiši no ikad. Zvuk se ovakvim stubištem penje kao dimnjakom.”

“Koga briga što će oni čuti?” rekao je Ned. “Ovdje dolje ionako nema ničega.”

“Na muslimanskom si svetom tlu, budalo, i na svetom židovskom tlu. Ako nas ijedna od te dvije skupine čuje, svezane će nas obrezati, mučiti zbog neovlaštenog upada na posjed i zatim nam čupati jedan po jedan ud.”

“Ah.” “Iskušajmo i Crnu Madonu”, rekla je Miriam. I tako smo otišli na suprotnu stranu prostorije, ali ovaj put, ma

kako žestoko Potts potezao ruku, kip se nije pomaknuo. Miriamina dvojnost kao da nije djelovala. Stajali smo, ojađeni.

“Farhi, gdje je blago Hrama?” upitao sam. “Nisam li upozorio da su templari stigli ovamo prije vas?” “Ali, ova odaja izgleda europski, kao nešto što su oni sagradili, a

ne nešto što su otkrili. Zašto bi sagradili ovo? Težak je to način da dođeš do blagovaonice.”

“Ovdje dolje nema prozora”, zamijetio je Potts.

95

“Znači da je ovo bilo za obrede”, zaključila je Miriam. “Čini se da je pravi posao, odnosno istraživanje, bilo u nekoj drugoj odaji. Moraju postojati još jedna vrata.”

“Zidovi su goli i čvrsti”, rekao je njezin brat. Sjetio sam se svog iskustva u Dendari u Egiptu i pogledao pod.

Crno-bijele pločice sačinjavale su dijagonale koje su se širile od oltara."Mislim da bi Veliki Ned trebao gurnuti ovaj ovdje kameni stol”, rekao sam. “Svom snagom!”

Isprva se ništa nije dogodilo. Zatim mu se pridružio Jerihon i na kraju Mali Tom, Potts i ja, svi stenjući. Najzad se začulo struganje i oltar se počeo okretati na stožeru postavljenom u jednome kutu. Kad je bočno kliznuo preko poda, ispod njega se ukazala rupa. Stube su vodile u tamu.

“Ovo je već bolje”, rekao je Ned, dahćući. Spustili smo se stubama i nagomilali u predvorju ispod glavne

odaje. Na kraju tog predvorja nalazila su se velika željezna vrata, crvena i crna od hrđe. Bila su označena s deset mjedenih okruglih pločica veličine tanjura, zelenih od starosti. Na vrhu se nalazila jedna pločica, a ispod nje dva reda od po tri pločice. Između njih, ali niže, bio je okomiti niz od još tri pločice. U središtu svake nalazio se zasun.

“Deset kvaka?” upitao je Tentwhistle. “Ili deset brava”, rekao je Jerihon. “Svaki od ovih zasuna mogao bi

okrenuti polugu u ovaj dovratnik od željeza.” Pokušao je jednu dršku, ali nije se ni pomaknula. “Nemamo alata

kojim ćemo ovo uleknuti.” “Što znači da možda ova vrata nisu bilao tvorena i nisu bila

opljačkana”, zaključio je Ned, pronicavije nego što bih ja od njega očekivao, i “Meni se čini da su to dobre vijesti. Šef je na kraju možda ipak nešto i pronašao. Što bi ti imao da je tako dragocjeno da bi ispred toga stavio ovakva vrata, i još uz to na dnu jedne zečje rupe?”

“Deset brava? Nigdje nema ključanica”, naglasio sam. I iako su Jerihon i Ned gurali i potezali masivna vrata, ona se

nisu ni pomaknula.

96

“Ukopana su na mjestu”, rekao je kovač. “Možda na kraju krajeva to i nisu vrata.”

“A vremena je sve manje”, upozorio je Farhi. “Na terasi iznad nas već je zacijelo zora i muslimani će se okupiti na molitvu. Počnemo li lupati po tom željezu, netko će nas sigurno čuti.”

“Čekajte”, rekao sam, sjetivši se tajne medaljona u Egiptu. “Ovo je neki uzorak, ne mislite li? Deset pločica, u obliku sunca... deset je sveti broj. Pretpostavljam da je ovo templarima nešto značilo.”

“Ali, što?” “Sefirot”, polako je rekla Miriam. “To je stablo.” “Stablo?” Farhi je najednom ustuknuo. “Da, da, sad vidim! Etz Hayim, Drvo

života!” “Kabala”,potvrdila je Miriam. “Židovski misticizam i numerologija.” “Zar su templari bili Židovi?” “Naravno da nisu, ali su bili ekumenisti kad je riječ o potrazi za

drevnim tajnama”, zaključio je Farhi. “Sigurno su proučili židovske tekstove u nastojanju da pronađu tragove gdje treba kopati u brdu. I muslimanske, i sve druge. Njih je zanimao svaki simbol koji bi mogao potpomoći njihovu potragu za znanjem. Ovo je uzorak deset sefirota, s keterom, krunom na vrhu, i zatim binah, intuicija, nasuprot chokhmahu, mudrosti... i tako dalje.”

“Veličina, milost, snaga, slava, pobjeda, uzvišenost, temelj i suverenost, ili kraljevstvo”, recitirala je Miriam. “Svi vidovi Boga koji je nespoznatljiv. Ne možemo pojmiti njega, već samo ove manifestacije njegovog postojanja.”

“Ali, što to znači na ovim vratima?” “Ja mislim da je to zagonetka”, rekao je Farhi. Približio je svoj

fenjer. “Da, vidim židovska imena urezana na hebrejskome. Chesed, tiferet, netzach...”

“Egipćani su vjerovali da su riječi čarobne”, sjetio sam se. “I da njihovo izricanje može prizvati nekog boga ili silu...”

97

Veliki Ned se prekrižio. “Gospode Bože, kakvo pogansko krivovjerje! Zar su ti vaši vitezovi

usvojili djela Židova? Nikakvo čudo da su ih spalili na lomači!” “Nisu ih usvojili, koristili su ih”, strpljivo je objasnio Jerihon.

“Ovdje u Jeruzalemu, poštujemo druge vjere, čak i kad se prepiremo s njima. Templari su ovime nešto željeli reći. Možda zasune treba okrenuti u točnom slijedu.”

“Najprije krunu”, predložio sam “Onaj ondje keter, na vrhu.” “Pokušat ću.” Međutim, taj se zasun nije pomaknuo ništa više od ostalih. “Čekajte, razmislite”, rekao je Farhi. “Pogriješimo li, možda

nijedan neće funkcionirati.” “Ili ćemo pokrenuti neku zamku” rekao sam, sjetivši se spuštanja

niz kamene monolite koji su me umalo priklještili u piramidi. “Ovo bi mogla biti kušnja kako nedostojni ne bi mogli ući.”

“Što bi templar prvo odabrao?” upitao je Farhi. “Pobjedu? Bili su ratnici. Slavu? Pronašli su slavu. Mudrost? Ako je blago knjiga. Intuiciju?”

“Misao”, rekla je Miriam. “Misao, kao Tot, kao ona knjiga koju traži Ethan.”

“Misao?” “Ako povučeš linije od jedne pločice do druge, one se presijecaju

ovdje u središtu”, pokazala je. “Ne predstavlja li to središte kabalističkim Židovima nespoznatljiv Božji um? Nije li to središte sama misao? Bit? Ono što bi mi kršćani mogli nazvati dušom?”

“U pravu si”, suglasio se Farhi. “No, ovdje nema zasuna.” “Da, jedino mjesto bez zasuna je srce.” Slijedila je prstom linije iz

deset ploča do te središnje točke. “Ali ovdje je malen ugraviran krug.” I prije no što ju je itko mogao zaustaviti, uzela je onu polugu

kojom je ranije bocnula Malog Toma i gurnula vrh cijevi o željezo upravo na tom mjestu. Začula se tupa, odjekujuća tutnjava od koje smo svi poskočili. Zatim je ugravirani krug utonuo, nešto je škljocnulo

98

i najednom se svih deset zasuna na svih deset mjedenih pločica počelo okretati kao jedan.

“Pripremite se!” Podigao sam svoju pušku. Tentwhistle i Pott podigli su svoje mornaričke pištolje. Ned i Tom izvukli su noževe iz korica.

“Svi ćemo biti bogati”, šapnuo je Ned. Kad su se zasuni prestali okretati, Jerihon je gurnuo vrata, a ona

su se uz strašnu škripu zavrtjela prema unutra i nadolje poput nekog glomaznog mosta kojemu su vrh pridržavali lanci, i stala se spuštati dok uz tihi tresak nisu sletjela na pokrov od prašine. Bezdan se protezao u tamu ispod.

“Neka je fundamentalna pogreška u zemlji”, nagađao je Farhi, vireć i u ponor. “Ovo je od pamtivijeka sveta gora, stijena koja se obraća nebu, ali možda je spojena i s podzemnim svijetom.”

“Sve je dvojno”, ponovila je Miriam. Iz kamene provalije do nas je dopirao svjež zrak. Svi smo se

osjećali nelagodno, a ja sam se sjetio one paklenske jame u piramidi. Pohlepa nas je nagnala da je prekoračimo.

Ova je odaja bila mnogo manja od templarske dvorane iznad nje,ne mnogo veća od primaće sobe, s niskim, kupolastim stropom, i Kupola je bila oslikana mnoštvom zvijezda, zodijačkih znakova i neobičnim stvorenjima iz nekog pradavnog doba, vrtlogom simbola koji su me podsjetili na strop koji sam vidio u Dendari u Egiptu. Na vrhu se nalazila naizgled pozlaćena kugla koja je vjerojatno predstavljala Sunce.

U središtu prostorije bilo je kameno postolje visine do struka, nalik postolju za neki kip ili izložak, ali bilo je prazno. Na zidovima su bili natpisi nekim pismom koje nikad ranije nisam vidio, a nije bilo ni arapsko, ni hebrejsko, ni grčko, ni latinsko. Razlikovalo se i od onoga što sam vidio u Egiptu. Mnogi su znakovi bili geometrijskog oblika, kvadratni, trokutasti ili okrugli, ali drugi su izgledali kao vijugavi crvi ili minijaturni labirinti. Uz obod prostorije bile su nagomilane drvene i mjedene škrinje, suhe i izjedene od starosti. A u njima je bilo...

99

Ništa. Ponovno sam se sjetio Velike piramide, u kojoj je spremnik za

knjigu bio prazan. Jedna okrutnost za drugom. Najprije je nestala knjiga, zatim Astiza, a sad ova šala...

“Prokletstvo!” Ned i Tom lupali su po škrinjama. Ned je jednu zavitlao o kameni zid i ona se od snažnoga sraza pretvorila u mlaz iverja. “Ovdje nema ničega! Sve je već opljačkano!”

Opljačkano, izbavljeno ili uklonjeno. Ako se ovdje ikad nalazilo blago - a ja sam sumnjao da jest - ono je davno nestalo: možda su ga templari odnijeli u Europu, ili sakrili na nekom drugom mjestu kad su njihovi vođe završili na lomači. Možda ga nema još otkad je Nabukadonosor podjarmio Židove.

“Tišina, budale!” preklinjao je Farhi. “Morate li razbijati da bi nas muslimanski stražari čuli? Temple Mount pravo je sito špilja i prolaza!” Okomio se na Tentwhistlea. “Zar su i mozgovi engleskih mornara od hrastovine?”

Poručnik se zacrvenjeo. “Što piše na ovim zidovima?” upitao sam promatrajući zanimljiva

slova. Nitko nije odgovorio jer čak ni Farhi nije znao. Ali je tad Miriam,

koja je dotad brojala, pokazala na izbojak u kojemu su se spajali zidovi i kupola. Ondje su u kamenu bili izrezbareni krakovi, kao za držanje svijeća ili svjetiljaka.

“Farhi, prebroji ih”, rekla je. Unakaženi bankar je to učino. “Sedamdeset i dva”, polako je rekao. “Kao sedamdeset i dva imena

Božja.” Jerihon se približio. “U njih kapka ulje”, s čuđenjem je rekao. “Kako je to moguće,

nakon toliko mnogo godina?” “Taj mehanizam pokreću vrata”, nagađala je Miriam. “Moramo ih upaliti”, izjavio sam s iznenadnom uvjerenošću.

“Zapaliti kako bismo shvatili.”

100

Ovo je templarska magija, pretpostavljao sam, način kako bismo rasvijetlili tajnu koju smo otkrili. I tako je Jerihon stijenjom svojega fenjera zapalio komadić drveta i prislonio ga uz ulje u najbližem kraku. Planulo je i vitica plamena kliznula je uljastim kanalom i zapalila sljedeći krak.

Jedan po jedan, krakovi su zaplamtjeli u život i stopili se u lanac oko kruga kupole, dok nekoć mračno mjesto nije počelo treperiti svjetlom i sjenom. I to nije bilo sve. Opazio sam da kupola ima kamena rebra koja se uzdižu do njezinoga vrha i da je svako to rebro utor.

Sad su ti utori počeli svjetlucati od topline ili svjetla nekom sablasnom ljubičastom bojom sličnom onoj koju sam vidio u električnim eksperimentima s vakuumiranim staklenim cjevčicama.

“Luciferov brlog”, šapnuo je Mali Tom. Na samome vrhu kupole, ona suncolika kugla za koju sam mislio

da je samo pozlaćena počela je također blistati. I iz nje je izvirala zraka ljubičastog svjetla, kao svjetlucanje koje bih za Božić izazvao elektricitetom, a koja je padala ravno na postolje u središtu prostorije. Gdje se možda čuvala neka knjiga ili svitak koji se mogao čitati.

Jerihon i Miriam su se križali. Vidio sam da je u središtu tog postolja rupa koja bi bila začepljena

da je na njoj ležala knjiga ili svitak. Bez njih, svjetlo s kupole prolazilo je kroz nju...

U tom trenutku, začula se neumoljiva škripa, kao kad se okreće zahrđali kotač. Mornari su zastali i osluškivali. Pogledao sam u strop tražeći znakove rušenja.

“To je Crna Djevica!” povikao je zastavnik Potts sa stuba koje su vodile natrag u sobu za sastanke vitezova templara. “Okreće se!”

101

Potrčali smo stubama natrag do kipa kao da ćemo nazočiti čudu. Ruka koja je prije bila nepomična, sad se pokretala, Crna se Madona okretala zajedno s njom i otvarala se vrata slična onima iza Bijele Madone. Kad se kip zaustavio, kao da je pokazivao prema netom otvorenim vratima.

“Svih mi svetaca”, objavio je Ned. “Tu mora da je blago!” Potts je već bio izvukao pištolj i prvi se provukao, penjući se

strmim, zavojitim prolazom. “Čekajte!” uzviknuo sam. Ako je onaj neobičan raspored svjetla na neki način izazvao

otvaranje ovih vrata, bilo je to samo zato što knjiga nije bila na postolju pa je zraka svjetla mogla prodrijeti u onu rupu. Dakle, je li ona rupa na postolju neki ključ koji vodi do većeg blaga ili templarski znak za uzbunu, uključen kad je knjiga nestala?

“Ne znamo što ovo znači!” Ali naša četvorica mornara već su svi nahrupili kroz prolaz,

Jerihon i ja smo nevoljko pošli za njima, a na samome začelju Miriam i Farhi. Grubo isklesani zidovi prolaza podsjetili su me na izradu vodenog tunela od jezera Siloam: bio je star, mnogo stariji od templara. Je li potjecao iz Solomonovog vremena, ili čak Abrahamovog? Prolaz se spiralno uspinjao i zatim završio jednom kamenom pločom u kojoj je bio veliki željezni obruč.

“Povuci ga, Nede!” zapovjedio je Tentwhistle. “Povuci kao sam vrag i daj da već jednom završimo s ovime! Tek što nije svanulo!”

Mornar je učinio kako mu je naređeno i dok je on polako otvarao portal, ja sam zamijetio da je naličje vrata nepravilna stijena. S druge strane, ova bi zadnja vrata izgledala tek kao dio zida neke špilje. Jesu li ljudi iznad ovoga prolaza ikad saznali za njegovo postojanje?

102

“Gdje smo mi to, dovraga?” upitao je Potts. Ispred nas se ukazala šira špilja i svjetlo. “Pretpostavljam da smo

izišli u špilju ispod samog Svetog kamena”, rekao sam šaptom. “Nalazimo se točno ispod Kubbet es-Sakhra, Svetog kamena, korijena svijeta i Hrama na stijeni.”

“Tik ispod onoga što je nekoć bio Solomonov hram”, uzbuđeno je dometnuo Farhi, dahćući od napora na začelju naše skupine. “Gdje su se nekoć možda čuvala templarska blaga, a možda i sam Kovčeg...”

“Točno gdje svi čuvari džamije mogu čuti uljeze u podzemlju”, upozorio je Jerihon. Sve se ovo prebrzo odvijalo.

“Misliš muslimani...” Mornari nisu čekali. “Blago, momci!” Ned i njegovi drugovi nagurali su se u hodnik.

Zatim se čuo povik na arapskome i pucanj i glava sirotog Potta se rasprsnula.

U jednom trenutku, zastavnik me povlačio za sobom u mahnitom oduševljenju, a već u drugome sve nas je poprskao njegov mozak. Srušio se kao marioneta prerezanih konaca. Dim pištolja ispunio jeuski prolaz svojim poznatim vonjem.

“Dolje!” povikao sam i svi smo zalegli. Zatim je oko nas bjesomučno zazviždala grmljavina metaka i

prasaka. “Alah akbar!” Bog je velik! Muslimani su nas čuli kako upadamo u

njihovo najsvetije područje i pozvali svoje stražare janjičare! Dirnuli smo u osinjak, to da. Kroz dim sam vidio hrpu muškaraca kako iznova pune puške.

Stoga sam i ja pucao i u odgovor začuo vrisak. Opalio je i Tentwhistleov pištolj, i pogodio drugoga, i sad je bio red na janjičare da pojure u zaklon.

“Povlačenje!” povikao sam. “Tako vam Boga, požurite! Natrag kroz ona vrata!”

Međutim, tek što smo ih zaljulali da se zatvore, janjičari su nagrnuli i desetak muslimanskih šaka zgrabilo je rub vrata s druge

103

strane. Ned je zaurlao poput lava i prionuo na neke svojim mornarskim nožem, rezao prste, ali još je nekoliko pištolja opalilo i Mali je Tom dobio kuglu u ruku. Propeo se unazad, psujući. Vrata su se neumoljivo otvarala pa je Ned zarikao kao medvjed i bacio se na njih, mašući nožem kao derviš dok ruke nisu nestale. Zatim je s treskom zatvorio vrata i jednom našom polugom privremeno ih zaglavio dok ih janjičari ne probiju. Potrčali smo vijugavim stubama natrag do prazne templarske sobe. Iza i iznad sebe, čuli smo teško udaranje čekića dok su muslimani lupali po kamenim vratima.

Ako nas uhvate, izmasakrirat će nas zbog oskvrnuća. Samo kroz onaj nadsvođeni prolaz možemo imati šansu. U prolazu

koji vodi natrag do izvora, rekao je Farhi, jedan čovjek može zaustaviti čitavu vojsku. Trčali smo kroz hodnik s frizom lubanja do rupe koju smo iskopali tek sat vremena ranije. Ja ću dobiti na vremenu dok ostali bježe, koristeći nož i pušku. Kakva prokleta zbrka!

Međutim, nešto se promijenilo. Otvor koji smo probili kroz kameni prolaz smanjio se. Kamenje se nekako ponovno sastavilo i rupa je bilo premalena da se provučemo kroz nju. Kakva je to magija?

“Au revoir, monsieur Gage!” kroz smanjenu je rupu zazvao poznati glas. Ponovno je to bio glas onog takozvanog carinskog inspektora koji me je pokušao orobiti u Francuskoj i s kojim sam se borio u Jeruzalemu kad su njegovi sljedbenici pristupili Miriam. Ovaj put je dozivao kroz otvor veličine jednog jedinog kamena! Znači, ipak nije bila riječ ni o kakvoj magiji, već samo o Silanovoj podmuklosti. Zadnji je kamen kliznuo na svoje mjesto pred našim očima i zatočio nas. Mora da su nas Francuzi slijedili kao što sam strijepio, razbili Jerihonovu bravu na rešetkastim vratima kod jezera Siloam i čuli naše povike kad nismo pronašli blago. Zatim su počeli zazidavati naš izlaz za bijeg onom vrećom žbuke koju je nosio Veliki Ned. Bili smo zarobljeni svojom vlastitom dalekovidnošću.

“Žbuka se nije stigla stvrdnuti!” zaurlao je Ned. Ali, ili se vapno brzo spajalo, ili je kameno zdanje bilo ojačano s druge strane gredama i gruhom. Odbio se kao lopta. Mornar je zalupao po zapriječenom

104

prolazu šakama, dok je Mali Tom teturao kao pijanac, držeći se za nadlakticu rukom s prstiju koje je curila krv.

“Nemamo vremena za ovo!” obrecnuo se Tentwhistle. “Muslimani će se probiti kroz gornja kamena vrata i spustiti stubama Crne Madone!”

“Stube Bijele Madone!” uzviknuo je Farhi. “One su nam jedina nada!”

Potrčali smo natrag do templarske dvorane. Začuo se tresak i odjek ratničkih arapskih povika razlio se niz stube crnoga kipa. Prošli su! Tentwhistle i ja smo potrčali do dna stepenica i naslijepo zapucali uz stube, kugle su zviždale i primorale ih na lagano oklijevanje. Na suprotnoj strani, Farhi se provukao pokraj Bijele Madone i počeo se uspinjati njezinim stubama, dok je Jerihon svom snagom gurao sestru židovu za petama. Zatim smo se i mi ostali povukli kroz templarsku dvoranu i provukli u prolaz jedan po jedan. Na kraju je Veliki Ned gurnuo i mene ispred sebe.

“Ja ću se pobrinuti za tu rulju!” Golijat je dograbio Bijelu Djevicu, mišići su mu se umalo rasprsnuli, i odvojio je od postolja. Sad su naši gonitelji ulazili u templarsku dvoranu, u čudu se ogledavali i povikali ugledavši nas na suprotnoj strani. Okrenuvši se bočno, Ned se jedva provukao u ulaz stubišta, sa sobom vukući Madoninu glavu i začepljujući uski prolaz njezinim tijelom. To je bilo poput djelomičnog čepa između nas i naših gonitelja. Okrenuli smo se i uzverali stubama.

Val muslimana divljački je nahrupio, bubnuo o prepreku i ustuknuo, urlajući od frustracije i ogorčenosti. Počeli su potezati kip ne bi li oslobodili Madonu.

Penjali smo se očajnički kao prokletnici. Čuo sam kako svjetina u podnožju ojađeno urla lupajući po kipu kojim smo zapriječili prolaz. Još je nekoliko pušaka opalilo, ali su se meci bezazleno odbili o niže stube. Podignute su uzbune, nedvojbeno upozoravajući sunarodnjake gore na Temple Mountu na naše predstojeće pojavljivanje. Došli smo do željezne rešetke koja nam je priječila prolaz. Tentwhistle joj je raznio bravu svojim pištoljem i srušio je. Odzvonila je kao gong. Ja

105

sam tu stanku iskoristio da ponovno napunim svoju pušku. Izronili smo na Temple Mountu u džamiji El-Aqsa. Zamijetio sam kako su je križari preinačili, tako da je svojim lukovima i visokim prozorima taj šupljikavi prostor bio arhitektonska mješavina arapske palače i europske crkve.

Baš kao što je Farhi pretpostavio, stubište Bijele Madone mora da je bilo sagrađeno kako bi omogućilo tajni pristup iz glavnog templarskog sjedišta do odaja i tunela ispod zemlje.

Potrčali smo do vrata džamije. Ogromna terasa hrama, slabo osvijetljena nebom prije svanuća, vrvjela je stotinama grubo naoružanih muslimana, nalik roju pčela u košnici kojeg je netko uznemirio. Vidio sam modre pločice i zlatnu krunu nepomućenog Hrama na stijeni, kojem su vrata ključala dok su muškarci konstemirano utrčavali i istrčavali iz nje. Svjetina je pjevala, izvikivala upozorenja, mahala toljagama. Srećom, bilo je malo janjičara i malo pušaka. Najzad su nas neki od njih ugledali i uz urlike pohrlili kao jedan prema nama.

“Kako ti znaš zeznuti stvari “, rekao mi je Ned. Zato sam naciljao.

*** Džamija El-Aqsa noću je osvijetljena ogromnim visećim mjedenim

svjetiljkama koje se mogu spustiti s bijelih pamučnih konopa. Jedna od tih svjetiljaka - s nekoliko desetaka pojedinačnih plamičaka na deset stopa širokoj metalnoj konstrukciji, rešetke dobrano teže od jedne tone - visjela je iznad glavnih vrata džamije. Kad je svjetina navalila kroz vrata, kroz teleskop na pušci usredotočio sam se na konop i njegovu kuku na urešenom stropu i opalio.

Moj pucanj prekinuo je konop, svjetiljka se srušila kao giljotina i sletjela s glasnom lomljavom zakapajući kolovođe svjetine te rastjerujući ostale. Naši su progonitelji nakratko ustuknuli i oprezno pogledali uvis.

106

To je bilo dovoljno da našoj ekipi prljavih, krvavih troglodita5 podari dragocjene sekunde potrebne da se povuče prema stražnjem dijelu džamije.

“Imaju svete Muhamedove ostatke!” čuo sam kako viče svjetina. I najednom sam se upitao je li Prorokov ponoćni odlazak u

Jeruzalem i njegovo uspinjanje na nebo samo mit, ili je i on jednom doista bio ondje, tražeći i možda pronalazeći mudrost. Je li i on čuo za Totovu knjigu? Što je Isus naučio u Egiptu, ili Buddha u svojim lutanjima. Jesu li sve te vjere, mitovi i priče beskonačno ispreplitanje i vezenje drevnih tekstova, mudrosti izgrađene na mudrostima i misterija sakrivenih dodatnim misterijima? Krivovjerje - ali ovdje u vjerskome središtu svijeta, nisam se mogao ne zapitati.

Pojurili smo preko izlizanih crvenih sagova koji su prekrivali kamene ploče džamije i našli se u malim pretprostorijama iza velike dvorane, užasavajući se slijepe ulice koja će nas zarobiti. Ali na mjestu gdje su se El-Aqsa i Temple Mount pridruživali gradskim zidinama, nalazila se još jedna zaključana brava. Veliki Ned potrčao je na vrata punom snagom i ovaj ih put od prve razbio, pri čemu su razlomljene krhotine izgledale kao nove rane u staroj ozljedi. Pogledali smo kroz vrata. Zid je vodio od južnog kraja Temple Mounta do jedne spuštene kosine, kako bi obuhvatio Jeruzalem. Uz kulu je skretao ka zapadu i okruživao grad ispod.

“Uđemo li u labirint uličica, mogli bismo im pobjeći”, zadahtao je Farhi.

On, Miriam i ranjeni Mali Tom zakaskali su uz bedem prema stubama koje su se spuštale kod Smetlišnih vrata, teturajući od iscrpljenosti, dok smo Tentwhistle i ja punili svoje oružje na bedemu, a Ned i Jerihon stajali spremni s mačevima. Kad su naši prvi progonitelji nagrnuli na vrata kroz koja smo upravo izišli, zapucali smo.

5 Troglodit - u Starom veku: ime jednog etiopskog plemena koje je stanovalo u

pećinama; docnije: naziv za krivoverne hrišćane koji su se skupljali po pećinama.

107

Zatim su naši mačevaoci nagrnuli u barutni dim, žestoko mašući.

Bilo je povika, povlačenja i Ned je zateturao, poprskan krvlju. “Sad su počeli razmišljati”, rekao je sa zubatim osmijehom. Jerihon je izgledao kao da mu je mučno, oštrica njegovoga mača

bila je mokra. “Zlo je ovo što si donio”, rekao je mornaru. “Ako se ja dobro sjećam, kovaču, ti i ona djevojčura od tvoje sestre

ste nas vodili.” I ponovno smo se povukli. Da je to mnoštvo bilo bolje naoružano, bili bismo mrtvi. Ali bili

smo izvrgnuti samo nekolicini pucnjeva, meci su proletjeli s onim neobičnim vrućim cvrčanjem koje te paralizira ako zastaneš razmisliti o tome. Zatim smo se spustili stubama sa zida na jednu jeruzalemsku ulicu. Smetlišna vrata brzo je zakračunala četa janjičara, već isukanih krivih sablji kako ne bismo istrčali van. Iznad nas, na kruništima bedema nagurali su se vrištavi muslimani i hitali prema stubama.

“U židovsku četvrt!” požurivao je Farhi. “To nam je jedina šansa!” Sad su se začuli povici na uzbunu s minareta i zazvonila su kršćanska zvona. Uzbunili smo čitav grad. Ljudi su se vičući razlili ulicama. Psi su zavijali, ovce blejale. Jedan je prestravljeni jarac progalopirao pokraj nas, uputivši se u suprotnome smjeru. Sopćući, Farhi nas je poveo uz brdo prema sinagogi Ramban i Jafskim vratima, a muslimanska svjetina iza nas bila je osvijetljena zubljama u zmiji plamena. Iako sam mogao pronaći vremena da ponovno napunim pušku, moj jedan pucanj ne bi odvratio bijes koji smo izazvali neovlašteno prolazeći ispod Hrama na stijeni. Ne nađemo li pomoć, osuđeni smo na propast.

“Žele spaliti sinagoge Ramban i Yochanan ben Zakkai!” povikao je Farhi zabrinutim Židovima koji su nagrnuli na ulice. “Idite po kršćanske saveznike! Muslimani izazivaju nerede!”

“Sinagoge! Spasite naše svete hramove!” I s time, imali smo štit. Židovi su potrčali zapriječiti put svjetini

koja je nadirala u njihovu četvrt. Kršćani su upozorili da je njihov

108

pravi cilj crkva Svetog groba. Svjetina se sudarila sa svjetinom. Već za nekoliko trenutaka nastao je kaos.

U njemu, Farhi je nestao. Ja sam pograbio ostale. “Razdvojimo se! Jerihone, Miriam, vi živite ovdje. Idite kući!” “Čuo sam kako muslimani dozivaju moje ime”, turobno je rekao.

“Ne možemo ostati u Jeruzalemu. Prepoznali su me.” Bijesno me je pogledao. “Opljačkat će i spaliti moju kuću.”

Osjećao sam mučninu od krivnje. “Tad uzmite što možete i bježite na obalu. Smith organizira obranu Acra. Potražite njegovu zaštitu.”

“Pođi s nama!” preklinjala je Miriam. “Ne. Vas dvoje sami moći ćete putovati neometano, jer ste domaći.

Mi ostali ističemo se kao snjegovići u srpnju.” Utisnuo sam joj serafime u dlanove. “Uzmi ih i sakrij dok se ponovno ne sretnemo. Mi Europljani možemo pobjeći ili se sakriti, šuljati se kad je mrak. Poći ćemo na suprotnu stranu kako biste vas dvoje dobili na vremenu. Ne brinite. Vidjet ćemo se ponovno u Acru.”

“Izgubio sam dom i reputaciju zbog jedne prazne prostorije”, ogorčeno je rekao Jerihon.

“Ondje je nešto bilo”, nisam odustajao. “Znaš da je bilo. Pitanje je, gdje je to nešto sad? A kad ga pronađemo, bit ćemo bogati.”

Pogledao me mješavinom bijesa, očaja i nađe. “Idi, idi dok nije prekasno za tvoju sestru!” Istodobno je Tentwhistle potezao mene. “Dođi, prije no što bude prekasno za nas!” I tako smo se oprostili. Dok smo trčali, osvrnuo sam se za bratom i

sestrom. “Naći ćemo ga!” Ja sam s britanskim mornarima krenuo prema Sionskim vratima.

Jednom sam se osvrnuo, ali Jerihon i Miriam izgubili su se u mnoštvu kao brodski teret u valovitome moru. Posrtali smo dalje, prespori i očajni. Mali Tom, ruke ljepljive od krvi, nije mogao juriti, ali se muški držao. Ušli smo u armensku četvrt i stigli do vrata. Vojnika na

109

vratima nije bilo, vjerojatno su otišli nadzirati pobunu ili tragati za nama. bila je to prva sretna slučajnost u čitavom ovom fijasku. Otkračunali smo masivna vrata, svom silom gurnuli i izišli na otvoreno. Nebo se netom počelo rumenjeti. Iza naših leđa, plamenovi, svjetlo zublji i nadolazeća zora obojali su nebo iznad gradskih zidina u narančasto. Ispred nas prostirala se sjena koja će nas zakloniti.

S naše desne strane bilo je Sionsko brdo i Davidova grobnica. S lijeve se prostirala dolina Hinnom, jezero Siloam negdje dolje u tami.

“Obići ćemo gradske zidine do sjevera i poći cestom za Nablus”, rekao sam. “Budemo li putovali noću, do Acra možemo stići za četiri dana i prenijeti vijest Sidneyu Smithu.”

“Što je s blagom?” upitao je Tentwhistle. “Zar je to sve? Zar ćemo odustati?”

“Vidio si da nije bilo ondje. Moramo utvrditi gdje treba tražiti dalje. Nadam se do Boga da nisu uhvatili Farhija. On će znati gdje treba sljedeće pokušati.”

“Ne, ja mislim da nas je on izdao. Zašto je onako kliznuo?” I ja sam se to pitao. “Najprije ćemo misliti na svoju kožu”, rekao je Veliki Ned. Na te se riječi njegov poručnik trznuo i zvuk pucnja odjeknuo uz

brdo. Zatim još jedan i još jedan, meci su se zabijali u prašinu. Tentwhistle je gunđajući sjeo. Zatim sam začuo riječi na francuskome: “Eno ih! Raširite se! Presijecite im put!”

Bila je to ona skupina koja nas je pokušala zazidati u tunelima, oni isti Francuzi koji su pristupili Miriam. Izmilili su van iz jezera Siloam, čuli kaos i čekali ispod zida da se netko pojavi.

Čučnuo sam pokraj Tentwhistlea i naciljao. Moje su leće pronašle jednog od naših zasjednika i ja sam opalio. Srušio se. Zgodna puškica. Gorljivo sam je iznova napunio.

Ned je uzeo Tentwhistleov pištolj i zapucao, ali naši napadači nisu i bili na dometu pištolja.

110

“Samo im bljeskom pokazuješ gdje trebaju ciljati”, rekao sam mu. “Povedi Toma i poručnika natrag kroz gradska vrata. Ja ću ih kratko zadržati ovdje, a onda ćemo im umaknuti u armenskoj četvrti.”

Još nam je jedan metak prozujao iznad glava. Tentwhistle je kašljao krv, oči mu se zacaklile. Neće još dugo živjeti.

“U redu, šefe, pokušaj dobiti na vremenu.” Ned je počeo vući Tentwhistlea natrag prema vratima, a Tom ga je klimavo slijedio. “Potts je mrtav, nas dvojica ranjeni. Baš si pravo nadahnuće!”

Razdanjivalo se. Meci su zviždali kako su se Francuzi sve više približavali. Ponovno sam zapucao i pogledao iza sebe. Mornari su prošli kroz gradska vrata. Nema vremena za ponovno punjenje puške, vrijeme je da odem! Čučeći sam se unatraške polako primicao vratima. Tamne su se sjene približavale kao vukovi koji opkoljavaju. Zatim sam začuo škripu. Vrata su se zatvarala! Zabrzao sam i tek što sam stigao do gradskih zidina, kad su se vrata s treskom zalupila i ja ostao vani. Čuo sam kako poluga klizi na mjesto.

“Nede! Otvori!” Začula se naredba na francuskome i ja sam se bacio na trbuh

netom prije nego što je odjeknula salva. Meci su bubnjali o željezna vrata poput tuče. Bio sam kao osuđenik ispred zida za smaknuće.

“Požuri, dolaze!” “Mislim da ćemo nas trojica svojim putem, šefe”, doviknuo je Ned. “Svojim putem? Za ime Božje...” “Mislim da ovi žabari neće baš previše mariti za nekoliko bijednih

britanskih mornara. Ti si taj koji zna tajne blaga, nisi li?” “Što, zar me ostavljate njima?” “Možda ćeš i njih namamiti kao što si nas, ha?” “Prokletstvo, Nede, držimo se zajedno, kako je rekao poručnik!” “On je gotov, a gotovi smo i mi. Ne isplati se varati poštene

mornare na kartama. Čovjek tako gubi prijatelje, eto što se dogodi.” “Ali ja nisam varao! Nadmudrio sam vas!” “To je isto.” “Nede, otvori vrata!”

111

Međutim, nije bilo odgovora, samo nijemi kamen. “Nede!” Ležeći potrbuške, lupao sam po nepopustljivome željezu.

“Nede! Pusti me unutra!” Ali on to, naravno, nije učinio, a ja sam se napinjao ne bih li ih čuo

dok se udaljavaju kroz gradsku vrevu. Okrenuo sam se. Francuzi su se došuljali na samo nekoliko metara i nekoliko je mušketa bilo upereno u mene. Najviši od njih se nasmiješio.

“Oprostili smo se ispod Temple Mounta, a evo gdje se ponovno susrećemo!” uzviknuo je njihov vođa. Skinuo je trorogi šešir i naklonio se. “Doista ste nadareni biti svuda, monsieur Gage, ali isto bi se moglo reći i za mene, zar ne?”

Njegov je osmijeh bio osmijeh mučitelja. “Sigurno me se sjećate, iz Toulona? Pierre Najac, vama na usluzi.”

“Sjećam vas se: carinski inspektor za kojega se ispostavilo da je lopov. Je li vam Najac pravo ime?”

“Dovoljno pravo. Što se dogodilo vašim prijateljima, monsieur?” Polako sam ustao. “Razočarali su se na kartama.”

112

Znao sam da sam u paklu kad je Najac uporno zahtijevao da mi pokaže svoj ožiljak od metka. Taj sam mu ožiljak ja zadao godinu dana ranije, crven i krastav, na torzu koji zacijelo nije mogao vidjeti sapun ni krpu za pranje najmanje mjesec dana. Kraterčić se nalazio desetak centimetara ispod njegove lijeve bradavice i malo ulijevo, potvrđujući da sam naciljao nekoliko stupnjeva pogrešno. Sad sam znao i da vonja.

“Slomio mi je rebro”, rekao je. “Zamislite moje zadovoljstvo kad sam nakon oporavka saznao da bi vi mogli biti živi i da bih ja mogao pomoći gazdi da vas pronađe. Najprije ste bili dovoljno glupi da se krenete raspitivati u Egiptu. Zatim, kad smo došli ovamo, uhvatili - smo nekog oronulog starog budaletinu koji je, kad smo ga dovoljno pritegnuli, propjevao o tome kako je upoznao nekog Amerikanca sa Sotoninim zlatnim anđelima.Tad sam znao da ste sigurno negdje blizu. Osveta je slađa što se duže odgađa, ne mislite li?”

“Reći ću vam kad vas najzad ubijem.” Nasmijao se mojoj šalici, ustao i zatim me tako snažno odalamio

po glavi da se noć rasplinula u blještave iskre svjetla. Prevrnuo sam se uz vatru, vezanih ruku i nogu, i na kraju me je

tinjanje moje odjeće i bol koji je to tinjanje prouzročilo trgnulo dovoljno da odmigoljim podalje plamena. To je uveliko zabavilo moje uznike, ali ja sam oduvijek uživao biti u središtu pozornosti. Od opekotine sam dobio groznicu. Bilo je to noć nakon našeg odlaska iz Jeruzalema i jedino što me održavalona svijesti bili su strah i bol. Bio sam iscrpljen, sav u bolovima i zastrašujuće sam. Najacova družina nasilnika nekako je nabujala do desetorice, od kojih su polovica bili Francuzi, a ostali mokri i blatni Beduini koji su izgledali kao kuhinjska mast Arabije, ružni kao krastače. Osim polovine zubiju ove posade, nedostajao je i onaj Francuz kojega sam ubo u tučnjavi zbog Miriam. Nadao sam se

113

da sam ga dokrajčio, što je znak da postajem sve bolji u likvidiranju neprijatelja. Ali, možda se i on oporavlja i sanja o danu kad će me uhvatiti i premlatiti.

Najacovo raspoloženje nije se popravilo kad je otkrio da uza se nemam ništa vrijednoga osim svoje puške i tomahawka koje je, budući da je bio lopov, odmah prisvojio. Serafime sam povjerio Miriam i u svom onom uzbuđenju nisam zamijetio da me je netko - Veliki Ned ili Mali Tom, pretpostavljao sam - olakšao i za kesu. Moje uporne tvrdnje da ispod zemlje nismo ništa pronašli, da je Jeruzalem jednako frustrirajući kao Egipat, nisu mu baš dobro sjele.

Što sam radio ondje dolje ako se ništa nije moglo pronaći? Gledao kamen temeljac svijeta s njegove druge strane, odgovorio

sam. Mlatili su me, ali su se nećkali ubiti me. Prolazi ispod Temple

Mounta bili su uskomešani kao mravinjak, Muslimani su se vjerojatno pitali što smo mi to tražili. Takva je gužva isključila svaku mogućnost da se ova francusko-arapska banda vrati onamo, pa sam ja bio jedino što su imali.

“Odmah bi vas ispekli da vas Bonaparte i moj gazda ne žele živoga”, zarežao je Najac. Pustio je da se Arapi zabave otresajući bodežima žeravu po mojim rukama i nogama, ali ne više od toga. Bit će dovoljno vremena kasnije da me natjeraju da vrištim.

Stoga sam najzad utonuo u umornu tminu dok me sutradan ujutro nisu bolno trgnuli iz sna za doručak od namaza od slanutka i vode. Zatim smo nastavili uskom stazom s brda Jeruzalema prema obalnoj ravni, ka horizontu koji su označavali stupovi dima.

Francuska se vojska svojski dala na posao. ***

Usprkos zarobljeništvu, kad smo stigli do Napoleonovog tabora imao sam neki neobičan osjećaj povratka kući. Marširao sam s Napoleonovom vojskom i susreo Desaixovu diviziju kod Dendare. Sad su ponovno muškarci u europskim odorama podizali bijele šatore ispred zidina Jaffe. Osjetio sam miris poznate hrane i ponovno čuo onu

114

iskošenu otmjenost francuskoga jezika. Dok smo jahali kroz čete, vojnici su znatiželjno promatrali Najacovu bandu i nekolicina ih je uperila prste u mene iznenađeno me prepoznavajući. Još donedavna bio sam jedan od njihovih učenjaka. Sad sam došao ponovno, kao dezerter i zarobljenik.

I sama Jaffa bila mi je poznata, ali ovaj sam je put vidio s prednošću opsjednika. Baldahini i viseći sagovi su nestali, a na bedemima su se vidjeli svježi ugrizi topovskih kugli. Slično, mnoga od onih stabala naranača koja su pružala zaklon Napoleonovoj vojsci sad su bila tek grubo drvo na mjestima gdje im je osmanlijska vatra smrskala krošnje. Vojnici su nabacivali svježu zemlju i pijesak za opsadne radove, a dugi nizovi konja francuske konjice nervozno se meškoljili privezani u sjeni, rzajući i stružući nogama kad bi top opalio. Repovima su pucketali na muhe kao metronomi, a njihov je izmet imao onaj poznati slatkasti miris.

Najac je ušao u Napoleonov široki platneni paviljon, a ja sam gologlav stajao na mediteranskome suncu, žedan, ošamućen, sa zlosretnim predosjećajem. Jednom sam, beskonačno se kotrljajući, pao na liticu iznad rijeke St. Lawrence, osjetio ovakav isti nedoređeni osjećaj mučnog kajanja - samo kako bih se odbio o jedan grm, preko stijena, i u rijeku.

I evo, možda je i ovdje naišao moj grm spasitelj. “Gasparde!” zazvao sam. Bio je to Monge, onaj čuveni francuski matematičar, čovjek koji je

pomogao riješiti neke zagonetke Velike piramide. Bio je čovjek od Napoleonovog povjerenja još od generalovog trijumfa u Italiji i brinuo o meni kao o mušičavom nećaku. Sad je pratio vojsku u Palestinu.

“Gage?” Monge je zaškiljio približivši se, njegova je civilna odjeća bila

istrošena, koljena pokrpana, jakna otrcana, a lice grubo od kratke čekinjave brade. Tom su muškarcu bile pedeset i dvije godine i djelovao je iznureno. “Što ti radiš ovdje? Mislio sam da sam ti rekao da ideš kući u Ameriku!”

115

“Pokušao sam. Slušaj. Znaš li što o Astizi?” “Onoj ženi? Ali, ona je otišla s tobom.” “Da, ali su nas razdvojili.” “Uzeli ste balon, vas dvoje - tako mi je rekao Conte. Oh, kako li je

samo bio bijesan zbog te tvoje psine! Samo ste odlebdjeli, kako smo vam mi ostali zavidjeli... a sad si se vratio u ovu ludnicu? Blagi Bože, čovječe, znao sam da nisi pravi učenjak, ali čini se da ti nemaš nimalo razuma.”

“U tome se možemo složiti, doktore Monge.” Ne samo da nije znao ništa o Astizinoj sudbini, već očito nije znao

ništa ni o našem ulasku u piramidu pa sam brzo zaključio da je najbolje da mu i ne govorim o tome. Postanu li Francuzi ikad svjesni da ondje dolje ima vrijednih stvari, raznijet će čitavo zdanje. Bolje je pustiti faraona da počiva u miru.

“Astiza je pala u Nil, a balon se nakon nekog vremena spustio na Sredozemno more”, objasnio sam. “Je li i Nicolas ovdje?”

Bio sam malo nervozan zbog mogućnosti da bih mogao sresti Contea, zrakoplovca ekspedicije, nakon što sam ukrao njegov balon za promatranje.

“Na tvoju sreću, on se vratio na jug i organizira pošiljku artiljerije za opsadu. Imao je doista sjajan plan izgradnje vagona s mnogo kotača, koji bi topove prevezli preko pustinje, ali Bonaparte nema vremena za nove izume. Bit će opasno dovesti vlak morem.” Zanijemio je, shvativši da odaje tajne. “Ali, što ti radiš ovdje vezanih ruku?” Djelovao je zbunjen. “Prljav si, pun opeklina, bez prijatelja... moj Bože, što ti se to dogodilo?”

“On je engleski špijun”, rekao je Najac izranjajući iz šatora. “A i ti se, znanstveniče, izlažeš opasnosti da budeš sumnjiv samim time što ovdje razgovaraš s njime.”

“Engleski špijun? Ne budite smiješni. Gage je diletant, prišipetlja, šeprtlja, lutalica. Nitko ga ne bi zaozbiljno smatrao špijunom.”

“Ne? Naš general hoće.”

116

I na to se pojavio sam Bonaparte, zaklopac šatora se veličanstveno zabibao kao da se prožeo njegovim elektricitetom. Kao i svi mi, bio je tamniji nego kad smo napustili Toulon gotovo godinu dana ranije, i iako je još uvijek imao samo trideset godina, uspjeh i odgovornost njegovome su licu dali neku novu tvrdoću. Josephine je bila preljubnica, zbog njegovih planova da reformira Egipat prema smjernicama francuskih republikanaca domaće stanovništvo osudilo ga je kao nevjernika i morao je ugušiti krvavo, pobunu u Kairu. Njegov je idealizam bio opkoljen, njegov romantizam narušen. Sad su njegove sive oči bile ledene, njegova tamna kosa raščupana, njegov izraz lica više nalik sokolu, njegov korak nestrpljiv. Odrješito mi je prišao i zaustavio se. Sa svojih metar i šezdeset i sedam bio je niži od mene, ali svejedno je bio prožet moći. Nisam mogao ne lecnuti se.

“Dakle, ipak ste to vi! Mislio sam da ste mrtvi.” “Prešao je Britancima, mon general’, rekao je Najac. Taj je čovjek

bio kao školski cinkaroš i poželio sam da sam ga upucao u jezik. Bonaparte mi se unio u lice. “Je li to istina, Gage? Jeste li od mene pobjegli neprijatelju? Jeste

li odbacili republikanstvo, racionalnost i reformu zbog rojalizma, reakcionarstva i Turaka?”

“Okolnosti su nas silom razdvojile, generale. Samo sam pokušavao saznati sudbinu one žene koju sam osvojio u Egiptu. Sjećate se Astize.”

“Ona koja puca u ljude. Moje je iskustvo da ljubav čini više štete nego koristi, Gage. Zar ste očekivali da ćete je pronaći u Jeruzalemu, gdje vas je Najac uhvatio?”

“Kao učenjak, nastojao sam provesti neka povijesna ispitivanja...” Planuo je. “Ne! Ako sam išta spoznao, to je da vi niste nikakav učenjak! Ne

tratite više moje vrijeme tim prokletim glupostima! Vi ste prevrtljivac, lažljivac i licemjer koji se borio u društvu engleskih mornara! Vjerojatno i jeste špijun, kao što kaže Najac. Ako niste tako budalasti kako naglašava Monge.”

117

“Gospodine, ovaj ovdje Najac pokušao mi je ukrasti izvjesni medaljon u Francuskoj kad sam se već obvezao vašoj ekspediciji. On je izdajnik!”

“Pucao je na mene”, rekao je Najac. “On je desna ruka grofa Alessandra Silana i pristaša heretičkog

Egipatskog obreda, neprijatelj svih istinskih slobodnih zidara. Siguran sam u to!”

“Tišina!” prekinuo me je Bonaparte. “Posve sam svjestan vaše nesklonosti grofu Silanu, Gage. Također znam da je on pokazao divljenja vrijednu odanost i ustrajnost usprkos padu kod piramida.

Dakle, pomislio sam: Silano je živ. Vijesti su u hipu postajale sve gore. Zar se grof pravio da nije pao iz balona, nego s piramida? I zašto nitko ništa ne govori o Astizi?

“Da vi imate Silanovu odanost, ne biste se sad osudili”, nastavio je Bonaparte. “Svetaca mi, Gage, bili ste optuženi za umorstvo, ja sam vam pružio svaku moguću priliku, a ipak mijenjate strane kao njihalo!”

“Narav sve govori, mon general “, lukavo reče Najac. Poželio sam ga zadaviti. “Zapravo ste tražili blago, niste li?” strogo je upitao Napoleon. “O

tome je ovdje riječ. O američkom merkantilizmu i pohlepi.” “Znanje”, ispravio sam ga, s ponešto privida istine. “I kakvo ste to znanje pronašli? Govorite iskreno, ako držite do

svog života.” “Nikakvo, generale, kao što vidite po stanju u kojemu se nalazim.

To je istina. Sve što govorim je istina. Ja sam samo američki istraživač, zahvaćen ratom koji nisam...”

“Napoleone, ovaj je čovjek očito više budala nego izdajica”, prekinuo me matematičar Monge. “Njegov je grijeh nesposobnost, ne izdaja. Pogledajte ga. Što on zna?”

Pokušao sam se blesavo naceriti - što nije jednostavno za jednog čovjeka s mojim temeljnim razumom - ali, zaključio sam da je matematičarova procjena poboljšanje u usporedbi s Najacovom.

118

“Mogu vam reći da su politički nazori u Jeruzalemu veoma zbrčkani”, pokušao sam. “Nejasno je kome su uistinu odani kršćani, Židovi i Druzi...”

“Dosta!” Bonaparte nas je sve mrzovoljno pogledao. “Gage, ne znam da li da vas dam strijeljati ili da vas pustim da iskušate sreću s Turcima. Trebao bih vas poslati u Jaffu i pustiti da ondje čekate moje trupe. Moji vojnici nisu strpljivi ljudi, ne nakon onog otpora u El-Arishu i Gazi. Ili bih vas možda trebao poslati Djezzaru, s porukom da ste moj špijun.”

Progutao sam slinu. “Možda bih mogao pomoći doktoru Mongeu...” Tad se začu zvuk puščane paljbe, rogova i klicanja. Svi

pogledasmo prema gradu. Na južnoj strani, kolona osmanlijskih pješaka izvirala je iz Jaffe dok su turski topovi tutnjali. Odbacivši barjake, muškarci su se raštrkali niz brdo prema napola dovršenim francuskim topničkim postavima.

Francuske trube odjeknule su u odgovor. “Prokletstvo”, promrmljao je Napoleon. “Najac!” “Oui, mon general." “Imam provalu neprijateljske vojske kojom se moram pozabaviti.

Možete li saznati što on doista zna?” Muškarac se nacerio. “O, da.” “Zatim me izvijestite. Ako je uistinu beskoristan, dat ću ga

strijeljati.” “Generale, dopustite da ja razgovaram s njim...” Monge je pokušao

ponovno. “Budete li ponovno razgovarali s njim, doktore Monge, bit će to

samo kako biste čuli njegove posljednje riječi.” I zatim Bonaparte potrča prema zvuku topova, dozivajući svoje

ađutante. ***

119

Ja nisam kukavica, ali nešto u činjenici da me je banda francusko-arapskih podrugljivih razbojnika objesila naglavačke iznad pješčane jame u mediteranskim dinama nagnalo me da poželim reći im sve što žele čuti. Samo da mi prokleta krv prestane navirati u glavu! Francuzi su odbili napad Osmanlija, ali ne prije nego što su odvažni Turci pregazili nedovršenu bateriju i ubili dovoljno Francuza da vojska raspali vatru. Kad su čuli da sam engleski špijun, neki su vojnici oduševljeno ponudili pomoć Najacovoj bandi u kopanju rupe i gradnji stratišta od palminih klada na koje su me objesili. Službeno, zamisao je bila ižmikati iz mene sve tajne koje već nisam odao. Neslužbeno, moje je mučenje bilo nagrada Najacovom osebujnom asortimanu sadista, perverznjaka, luđaka i lopova koji su se tu našli kako bi obavili onaj prljaviji posao invazije.

Već sam im bio rekao istinu najmanje desetak puta. “Ondje dolje nema ničega!” I, “Nisam uspio!” I, “Nisam zapravo ni

znao što točno tražim!” Ali, istina zapravo i nije smisao mučenja, budući da će žrtva reći

bilo što samo da bol prestane. Mučenje je zbog mučitelja. I zato su mi zavezali gležnjeve užetom i objesili me naglavačke s

poprečne grede iznad pješčane jame, ruku slobodnih za mlataranje uokolo. Rupu su iskopali dobrih deset stopa dubine prije nego što su udarili o nešto tvrdo, i objavili da je dovoljno dobra da bi mi bila grob. Zatim je istupio jedan od beduina s košarom od pruća i ispraznio njezin sadržaj. Nekoliko zmija palo je na dno jame i ogorčeno se svijalo, piskajući.

“Zanimljiv način da čovjek umre, nije li?” retorički je upitao Najac. “Apofis”, odgovorio sam, glasa promuklog zbog toga što se nalazio

ondje gdje su se trebala nalaziti moja stopala. “Molim?” “Apofis!” Ponovio sam glasnije. Hinio je da ne razumije, ali Arapi su razumjeli. Ustuknuli su

začuvši to ime, budući da je to bilo ime onog starog egipatskog božanstva zmije koje je štovao odmetnik i ubojica Ahmed bin Sadr. Da,

120

i ja sam bio susreo tu istu ljuskavu gomilu i sad su oni čupkali po mojemu znanju kao da odbacuju vlastitu kožu. U glavama im se pojavila dvojba. Koliko točno ja zapravo znam - ja, tajanstveni električar iz Jeruzalema? Najac se, međutim, pretvarao da mu to ime ništa ne znači.

“Ugriz zmije je strašno bolan i smrt mučno spora. Ubit ćemo vas brže, monsieur Gage, ako nam kažete što doista tražite i što ste doista pronašli.”

“Imao sam povoljnijih ponuda. Idi dovraga.” “Vi prvi, monsieur.” Okrenuo se prema muškarcima koji su držali

konope kojima sam bio vezan. “Spuštajte ga!” Uže se počelo trzavo odmatati. Moja naglavačke okrenuta glava

spustila se do prizemlja, moje se tijelo njihalo iznad jame i sve što sam mogao vidjeti bio je niz čizama i sandala čiji su mi vlasnici podrugljivo dovikivali. Zatim još užeta. Podigao sam glavu i izvio leđa kako bih mogao pogledati ravno dolje. Da, zmije su bile ondje i gmizale kako zmije već gmižu. To me podsjetilo na podmuklu smrt sirotog Talme i sva pokvarena nedjela koja su Silano i njegova rulja počinili kako bi se dočepali knjige.

“Proklet ću vas imenom Totovim!” povikao sam. Uže se ponovno zaustavilo i izbila je svađa na arapskome. Nisam

mogao pratiti tu bijesnu bujicu riječi, ali čuo sam dijelove kao “Apofis” i “Silano” i “vrač” i “elektricitet”. Znači, ipak sam stekao reputaciju! Bili su nervozni.

Najacov glas nadglasao je glasove njegovih sljedbenika, bijesan i uporan. Uže je spušteno još jednu stopu i ponovno zaustavljeno, a svađa nije prestajala. Najednom se začuo prasak pucnja iz pištolja, trzaj dok sam padao još dvije stope i zatim ponovno zaustavljanje. Sad sam posve bio u rupi, a zmije četiri stope ispod mene.

Podigao sam pogled. Jedan beduin koji se predugo prepirao s Najacom ležao je mrtav, a njegova sandala ležala je preko ruba moje jame.

121

“Sljedeći tko mi bude proturiječio podijelit će grob s Amerikancem!” upozorio ih je Najac. Skupina je utihnula. “Da, sad se slažete sa mnom? Spustite ga! Polako, da može preklinjati!”

Oh, i preklinjao sam, preklinjao sam kao opsjednut. Nisam ponosan kad je riječ o izbjegavanju zmijskih ugriza. Ali ništa mi nije pomoglo, osim što se moje spuštanje odvijalo po fazama kako bi ih mogao dobro zabaviti. Mora da su me smatrali rođenim za pozornicu. Izvikivao sam sve što sam pomislio da bi oni voljeli čuti, molio, koprcao se i znojio, oči su me pekle od znoja koji se slijevao. Zatim, kad im je moje kukavno cviljenje počelo dodijavati, netko me gurnuo pa sam se zaljuljao naprijed-natrag. Osjetio sam vrtoglavicu. Još malo ovoga i izgubit ću svijest. Vidio sam kako se zmije uzbuđeno obavijaju jedna oko druge, ali zatim sam zamijetio nešto drugo.

“Tamo dolje je lopata!” “Da zatrpa vaš vlastiti grob, jednom kad vas zmije izgrizu,

monsieur Gage”, doviknuo je Najac. “Ili bi bilo jednostavnije objasniti što ste vidjeli ispod Temple Mounta?”

“Rekao sam ti, ništa!” Stoga su me spustili još stopu. Eto što ćeš dobiti rekneš li istinu. Proklete zmije su psikale. Bilo je nepošteno koliko su se ti reptili

razbjesnili, budući da ih nisam ja stavio ondje dolje u rupu. “Pa, možda nešto”, ispravio sam se. “Ja nisam strpljiv čovjek, monsieur Gage.” Uže se ponovno

spustilo. “Čekajte, čekajte!” Počeo sam istinski paničariti. “Podignite me i

reći ću vam!” Nešto ću smisliti! Dvije zmije već su se izvijale uvis, spremajući se napasti moju glavu.

Sunce se popelo, njegovo svjetlo gmizalo je preko mojeg groba. Ponovno sam vidio lopatu, zmije su vijugale preko nje, i okrznutu stijenu kod koje su se zaustavili kopači mojega groba. Samo što sad nisam mislio da je to uopće stijena jer je imala boju crvene ilovače glinenog vrča ili crijepa na krovu. Bila je ujedno pravilnoga oblika,

122

cilindrična ako je grba pijeska koji je prekriva ikakva naznaka. Izgledala je gotovo kao cijev. Ne - to je bila cijev.

Cijev koja se, sad kad sam razmislio o tome, protezala prema moru.

“Mislim da mi možete reći otamo dolje”, rekao je Najac vireći preko ruba.

Najviše što sam mogao, ispružio sam ruke koje su mi visjele. Još sam uvijek bio stopu previsoko da bih dosegnuo napuštenu lopatu. Moji su mučitelji vidjeli što pokušavam učiniti i spustili me još nekoliko centimetara. Ali tad se jedna zmija okomila ka mom dlanu i ja sam trznuo rukom uvis, napola se izvijajući, što je izazvalo grohot smijeha. Sad su se počeli kladiti hoću li uspjeti dograbiti lopatu prije nego što me gmizavi reptili ugrizu. Spustili su me još dva centimetra, pa još dva. Oh, kako su se moji uzničari dobro zabavljali!

“Ako me ubijete, izgubit ćete najveće blago na svijetu!” upozorio sam ih.

“Onda mi recite gdje je.” Još nekoliko centimetara dolje. “Mogu te samo odvesti do njega ako mi poštediš život!” Promatrao

sam lopatu i zmije, ljuljao se izvijajući torzo kako bih prošao iznad njezine drvene drške.

“A kakvo je to blago?” Druga je zmija trznula prema meni, ja sam zaštektao i začuo se

novi zbor smijeha. Kad bih barem mogao biti tako zabavan pariškim kurtizanama.

“To je...” Uže se još spustilo, ja sam posegnuo napinjući prste, zmije su se spremno uzdignule i zatim sam, naglo se trznuvši, zgrabio lopatu i očajnički zamahnuo. Zahvatila je dva gmaza i odbacila ih o pješčane zidove pokrenuvši malu kaskadu. Bijesno su lamatale padajući natrag u jamu.

“Gore, gore, molim vas, milosti vam Božje, podignite me!” “Što je to, monsieur Gage? Što je to blago?” Nisam mogao smisliti što bih drugo učinio. Zgrabio sam lopatu

objema rukama, nagnuo se što sam više mogao naprijed, brižno

123

naciljao i zatim svom snagom zabio tvrdi drveni kljun lopate o glinenu cijev. Razmrskala se!

U jamu je nahrupila voda. Nitko nije bio iznenađeniji od mene. Uže se spustilo još jednu stopu dok su muškarci iznad jame

iznenađeno izvikivali, a moja se kosa našla u smrdljivoj mješavini kanalizacije i morske vode. Je li ovo neko bijedno istjecište iz Jaffe? Čvrsto sam stisnuo oči, spreman za ugriz zmijskih zuba na nosu, ušima ili kapcima. Umjesto toga, bijesno psikanje je jenjavalo.

Trepnuvši sam otvorio oči. Zmije su odgmizale na rub jame kako bi pobjegle od mlaza smrada. Bile su to pustinjske zmije, jednako nesretne zbog svega ovoga kao i ja.

Moja se glava ponovno spustila i sad se moje čelo vuklo po masnoj kloaki. Hamiltonovog mi dolara, zar sam izbjegao otrov samo kako bih se utopio okrenut naglavačke?

“Gral!” zagrmio sam. “To je Gral!” Na to je Najac odbrusio zapovijed i oni su me počeli podizati. Arapi su se uskomešali, izjavljajući da sam ja vrač koji je izveo

neko električno čudo izmamivši vodu iz pijeska. Najac je u nevjerici promatrao lopatu u mojim rukama. Ispod mene, jama se i nadalje punila, zmije pokušavale pobjeći gmizeći uz rubove i ponovno padale.

A zatim se moja glava našla iznad razine tla, gležnjevi su mi i nadalje bili vezani, torzo se njihao kao goveđa polovica na mesarskoj kuki.

“Što si rekao?” strogo je upitao Najac. “Gral”, slabašno sam prostenjao. “Sveti Gral. A sad, hoćeš li me,

molim te, jednostavno ustrijeliti?” I naravno da bi on to bio volio. Međutim, što ako se moja tvrdnja

pokaže važnom Bonaparteu? Zatim se među opsjedničkom vojskom začulo bijesno mrmljanje

koje je preraslo u ogorčeno urlanje.

124

Svirepost se ne može opravdati, ali se ponekad može objasniti. Bonaparteove čete borile su se protiv razočaranja otkad su se prošlog ljeta iskrcale u Egipat. Vrućina, siromaštvo i neprijateljstvo stanovništva, sve im je to bilo šok. Francuzi su očekivali da će biti dočekani s dobrodošlicom kao republikanski spasitelji, koji donose darove Prosvjetljenja. Umjesto toga, doživljeni su kao nevjernici i ateisti, naišli na otpor preostalih ratnika mamelučke vojske koji su harali iz pustinje. Garnizoni u selima živjeli su pod stalnom prijetnjom smrti, ili trovanja ili noža u tami. Napoleonov odgovor bio je marširati naprijed.

Gaza je pružila neočekivano silovit otpor. Turski zatvorenici pomilovani su uz obećanje da se neće ponovno boriti, ali su časnici s teleskopima uočili te iste čete sad na zidovima Jaffe. Bilo je to kršenje osnovnog pravila europskog ratovanja! Međutim, možda ni to nije potaknulo masakr koji je uslijedio. Provalu okrutnosti izazvala je odluka osmanlijskog zapovjednika Abdalla-age da na Napoleonove uvjete predaje odgovori ubojstvom dvojice francuskih izaslanika i nabijanjem njihovih glava na kolce.

Bila je to brzopletost jednog ponosnog muslimana, suočenog s tri puta brojnijom vojskom. Francuska je vojska zarikala u prosvjed, kao izazvan lav.

Sad nije smjelo biti milosti. Već za nekoliko minuta topovi su zagrmjeli. Uslijedit će prasak, cvrčanje dok topovska kugla probija zrak, a zatim erupcija prašine i uzvitlanih krhotina kad pogodi gradske zidine. Sa svakim pogotkom, čete su klicale, dok se topovski napad nastavljao iz sata u sat i postao monoton u postojanom slabljenju obrane Jaffe. Sa istočne i sjeverne strane, svaki bi top opalio

125

svakih šest minuta. Na jugu, gdje je top bio uperen preko gusto obrasle gudure koja je pružala dobar zaklon napadačkim četama, topovi su gruvali svake tri minute, polako slamajući otpor. Osmanlijsko topništvo je odgovaralo, ali sa starim topovima i loše ciljajući.

Najac je mirno promatrao kako se njegove zmije utapaju, a zatim me lancima privezao za jedno stablo naranče, dok je on promatrao bitku i razmišljao o onome što sam rekao. Bitka je bila pustošenje koje on ne bi rado propustio, ali pretpostavljam da je pronašao minutu kako bi izvijestio Bonapartea o mojem trabunjanju o Svetom gralu. Spustila se noć, u Jaffi su treperile vatre, ali ja nisam dobio ni hrane ni vode, samo monotono muklo odjekivanje topova. Zaspao sam uz njihovo bubnjanje.

Zora je otkrila veliku rupu u južnome zidu grada. Hrpa bijelih kuća nalik svadbenoj torti bila je rošava od novih tamnih rupa, a Jaffu je ovijao dim. Francuzi su usmjerili svoje topove kao kirurzi i rupa na zidinama postojano se širila. Vidio sam na desetke potrošenih topovskih kugli u gruhu podnožja zidina, poput grožđica u navoranom tijestu. Zatim su se u guduri počele skupljati dvije čete grenadira, u pratnji inženjera s eksplozivom. Iza njih pripremilo se još vojnika.

Najac me odvezao. “Bonaparte. Dokaži da si koristan ili umri.” Napoleon se nalazio okružen mnoštvom časnika, najniži rastom,

najveći osobnošću, i onaj koji je najenergičnije mlatarao rukama. Grenadiri su prolazili pokraj njega prema guduri, salutirajući dok su se približavali rupi u zidinama Jaffe. Osmanlijske topovske kugle su drobile, mlatile lišće kao medvjed koji vreba plijen. Vojnici se nisu obazirali na nepreciznu paljbu i kišu odrezanog lišća.

“Vidjet ćemo čija će glava završiti na kolcu!” uzviknuo je jedan vodnik dok su sa spremnim bajunetama toptali pokraj svog zapovjednika.

Bonaparte se mrko nasmiješio.

126

Časnici se neko vrijeme nisu obazirali na nas, ali kad su navalne čete započele napad, Napoleon je naglo obratio pozornost meni, kao da želi ispuniti ono tjeskobno vrijeme dok čeka uspjeh ili neuspjeh. Začula se buka paljbe iz mušketa kad su grenadiri izronili iz gudure i pojurili prema procjepu u zidinama, ali on nije ni pogledao.

“Dakle, monsieur Gage, čujem da vi sad izvodite čuda, ižimate vodu iz kamena i gušite zmije?”

“Pronašao sam staru dovodnu cijev.” “I Sveti gral, čuo sam.” Udahnuo sam. “To je ono isto što sam tražio u piramidama, i ono isto što grof

Alessandro Silano i njegov pokvareni Egipatski obred slobodnog zidarstva pokušava pronaći na moguću štetu svih nas. I ovdje nazočan Najac je i sam u savezu s nitkovima koji...”

“Gospodine Gage, trpio sam vašu nesuvislost brojne mjesece i ne sjećam se da sam od toga imao ikakve koristi. Ako se sjećate, ponudio sam vam partnerstvo, priliku da iznova stvorimo svijet kroz ideale naše dvije revolucije, francuske i američke. Umjesto toga, vi ste dezertirali u balonu, nije li to točno?”

“Ali samo zato što je Silano...” “Imate li vi taj gral ili ne?” “Ne.” “Znate li gdje se nalazi?” “Ne, ali tražili smo kad je ovaj ovdje Najac...” “Znate li uopće što je to?” “Ne točno, ali...” Obratio se Najacu. “On očito ništa ne zna. Zašto ste ga izvukli?” “Ali, rekao je da zna, u onoj jami!” “Tko ne bi rekao bilo što, kad mu vaše proklete zmije sikću oko

glave? Dosta je bilo gluposti, i vaših i njegovih! Želim da ovaj čovjek posluži kao primjer: ne samo da je beskoristan, dosadan je! Provest ćete ga ispred pješaštva i ustrijeliti kao pravog prevrtljivca kakav jest. Umoran sam od masona, vračeva, zmija, bogova koji se raspadaju u

127

prah i svih drugih imbecilnih legendi koje sam čuo otkad sam krenuo na ovu ekspediciju. Ja sam član Instituta! Francuska je utjelovljenje znanosti! Jedini “gral” je vatrena moć!”

Na to je generalov šešir probio metak i zabio se u grudi pukovnika koji je stajao iza njega, ubivši ga.

General je poskočio, šokirano promatrajući kako se njegov časnik ruši.

“Mon Dieu!” Najac se prekrižio, što sam smatrao vrhuncem licemjerja, budući da je njegova pobožnost vrijedila jednako kao papirnati dolar. “To je znak! Ne smijete govoriti tako kako ste govorili!”

Napoleon je nakratko problijedio, ali se brzo sabrao. Namrštio se na neprijateljske vojnike koji su se rojili na zidinama, pogledao pukovnika koji je ležao na zemlji i zatim podigao svoj šešir.

“Lambeau je dobio metak, ne ja.” “Ali moć grala!” “Ovo je drugi put da mi je moja visina spasila život. Da sam visok

kao naš general Kleber, već bih bio dvaput mrtav. Eto vam vašeg čuda, Najac.”

Moj zarobitelj bio je skamenjen rupom u generalovom šeširu. “Možda je to znak da još uvijek jedan drugome možemo pomoći”,

pokušao sam. “I želim da ovaj Amerikanac ne bude samo vezan, nego i da mu se

začepe usta. Još jedna riječ, i morat ću ga sam ustrijeliti.” To rekavši, razmetljivo se udaljio, a moj se položaj nimalo nije

popravio. “U redu, imaju uporište! Lannes, doguraj laki top u tu rupu!”

*** Propustio sam mnogo od onoga što se zatim dogodilo i zahvalan

sam na tome. Osmanlijske čete žestoko su se borile, do te mjere da se jedan inženjerski kapetan po imenu Ayme morao probijati kroz podrume Jaffe kako bi s leđa ubio neprijatelja bajunetom. Na to su se bijesni francuski vojnici raspršili uličicama Jaffe.

128

U međuvremenu, general Bon na sjevernoj strani grada pretvorio je svoj diverzantski napad u pravo nadiranje iz tog smjera. Kad su se francuske čete nagomilale sa svih strana, moral branitelja je pao i osmanlijska vojska počela se predavati. Međutim, srdžba Francuza zbog onog budalastog odsijecanja glava izaslanicima nije bila ugašena pa ubijanje i pljačkanje isprva nije bilo zaustavljeno, a zatim se pretvorilo u pravo mahnitanje. Zarobljenike su strijeljali i ubijali bajunetama. Kuće su pljačkali. Kad je krvavo poslijepodne ustupilo mjesto noći koja skriva, bučni vojnici teturali su ulicama teški od plijena. Mušketama su pucali u prozore i mahali vlažnim krvavim sabljama. Pljačkaši se nisu željeli zaustaviti ni kako bi pomogli svojim vlastitim ranjenicima. Časnicima koji su pokušali spriječiti pokolj samo bi zaprijetili i odgurnuli ih. Ženama su s lica trgali koprene, a zatim odjeću s tijela. Supruga ili brata koji bi ih pokušao obraniti odmah bi ustrijelili, a žene silovali uz njihova mrtva tijela. Nisu poštovali nijednu džamiju, crkvu ili sinagogu, i muslimani, kršćani i Židovi svi su jednako umirali u vatrenoj stihiji. Djeca su vrišteći ležala na mrtvim tijelima svojih roditelja. Kćerke su preklinjale za milost dok su ih silovali povrh umirućih majki. Zatvorenike su bacali sa zidina. Plamen je hvatao stare, bolesne i lude u sobama u kojima su se skrivali. Krv je tekla jarcima kao kiša. U jednoj čudovišnoj noći, strah i frustracija gotovo godine dana ogorčene vojne iskalili su se na jednom jedinom bespomoćnom gradu. Vojska razuma, iz prijestolnice uma, posve je poludjela.

Napoleon je znao da ne treba ni pokušavati zaustaviti ovu bujicu; ista je anarhija vladala i u tisuću ranijih pustošenja, od Troje do križarskog pljačkanja Carigrada i Jeruzalema.

“Čovjek nikad ne smije zabraniti ono što nema moći spriječiti”, zamijetio je. Do zore je uzbuđenje vojnika jenulo i oni su se umorni izvalili poput njihovih žrtava, zaprepašteni onime što su učinili, ali ujedno i zasićeni, kao satiri nakon orgije. Gladan, demonski bijes bio je utažen.

129

Nakon bitke, Napoleon je ostao s više od tri tisuće mrzovoljnih, gladnih, prestravljenih osmanlijskih zarobljenika.

Napoleon nije prezao od teških odluka. Ma koliko se divio pjesnicima i umjetnicima, u srcu je bio topnik i inženjer. S trinaest tisuća francuskih vojnika i dvije tisuće egipatskih pomoćnika osvajao je Siriju i Palestinu, zemlju s dva i pol milijuna stanovnika. Još dok je padala Jaffa, neki od njegovih vojnika pokazivali su simptome kuge. Njegov fantastični cilj bio je umarširati u Indiju kao Aleksandar prije njega, predvodeći vojsku unovačenih Istočnjaka, krčeći put jednome carstvu na Istoku. Međutim, Horatio Nelson već je uništio njegovu flotu i odsjekao ga od pojačanja, Sidney Smith pomagao je organizirati obranu Acra, a Bonaparte je morao zastrašiti Koljača da se preda. Nije se usudio osloboditi svoje zatvorenike, a nije ih mogao hraniti ni čuvati.

Stoga ih je odlučio pogubiti. Bila je to čudovišna odluka u jednoj prijepornoj karijeri, koju je još

čudovišnijom činila činjenica da sam i ja sam bio jedan od zatvorenika koje je odlučio pogubiti. Na kraju mi nije trebalo biti dopušteno ni dostojanstvo i slava važnoga špijuna koji će za primjer biti pokazan okupljenim regimentama; umjesto toga, Najac me je natjerao u vrevu Marokanaca, Sudanaca i Albanaca, kao da sam i ja još jedan osmanlijski novak. Siroti ljudi još uvijek nisu bili sigurni što se događa, budući da su se predali pod pretpostavkom da će im život biti pošteđen. Vodi li ih Bonaparte do čamaca za Carigrad? Hoće li ih poslati u Egipat kao robovsku radnu snagu? Hoće li se jednostavno utaboriti izvan zadimljenih gradskih zidina dok Francuzi ne krenu dalje? Ali ne, nije bilo ništa od toga, i neumoljive čete grenadira i mušketira, s mušketama u stanju paradnog mirovanja, ubrzo su počele izazivati govorkanja i paniku. Francuska konjica bila je postavljena na obje strane plaže kako bi spriječila bijeg. Uz gajeve naranči nalazila se pješadija, a iza naših leđa more.

“Ubit će nas!” povikali su neki. “Alah će nas zaštititi”, obećali su drugi.

130

“Kao što je zaštitio Jaffu?” “Slušaj, još nisam pronašao gral”, šapnuo sam Najacu, “ali on

postoji - on, on je jedna knjiga - i ako me ubiješ, ni ti ga nikad nećeš pronaći. Još uvijek nije prekasno da se udružimo...”

Pritisnuo je vrh svoje sablje o moja leđa. “Ovo što kanite učiniti pravi je zločin!” prosiktao sam. “Svijet to

neće zaboraviti!” “Glupost. U ratu nema zločina.” Prizor koji je uslijedio opisao sam na početku ove priče. Jedna od izvanrednih stvari kad se čovjek priprema da bude

pogubljen jest izoštravanje njegovih čula. Osjećao sam slojeve tkiva zraka kao da imam krila leptira, razabirao miris mora, krvi i naranči, osjećao svako zrnce pijeska pod stopalima sad bez čizama i čuo svaki škljocaj i škripaj oružja koje se pripremalo, orme kojom su trzali nestrpljivi konji, zujanje kukaca, kliktanje ptica. Koliko sam nerad bio umrijeti! Ljudi su preklinjali i jecali na desetak jezika. Molitve su žamorile.

“Barem sam utopio tvoje proklete zmije”, zamijetio sam. “Osjetit ćeš kako ti metak ulazi u tijelo, baš kao što sam ga ja

osjetio”, odgovorio je Najac. “A zatim drugi, i treći. Nadam se da će ti dugo trebati da iskrvariš jer olovo silno boli. Ono razdire i razara. Zmije bi mi bile draže, ali i ovo je gotovo jednako dobro.”

Udaljio se kad su muškete naciljale. “Pali!”

*** Uslijedio je prasak i red zatvorenika je zateturao. Meci su

pogađali, meso i kapljice krvi letjele. Što me je onda spasilo? Moj divovski crnac, ruku podignutih u molitvu, potrčao je za Najacom kao da bi mu taj nitkov mogao odgoditi izvršenje smrtne kazne, čime se našao između mene i mušketa upravo u trenutku kad je ispaljena salva. Meci su ga odbacili unatrag, ali nakratko mi je poslužio kao štit. Red zatvorenika se srušio na tlo vrišteći, a mene je poprskalo toliko mnogo krvi da sam se isprva pobojao da bi nešto od nje mogla biti

131

moja vlastita krv. Od onih od nas koji su još uvijek stajali, neki su pali na koljena, a neki nasrnuli na Francuze. Ali većina je, poput mene, instinktivno pobjegla u more.

“Pali!” Puške su ponovno prasnule i zatvorenici se okrenuli, prevrnuli, spotaknuli. Onaj do mene strahovito je zakašljao krv; drugi je izgubio tjeme glave u mlazu crvene maglice. Voda je zapljusnula uvis u zasljepljujućim mlazovima kad je na stotine nas utrčalo u nju, nastojeći pobjeći snomorici koja je bila previše strašna da bi mogla djelovati stvarnom. Neki su teturali, puzeći i urlajući u plićaku. Drugi su se držali za ranjenu ruku ili nogu. Molbe Alahu beznadežno su odjekivale.

“Pali!” Dok su meci fijukali preko mene, zaronio sam i snažno zaplivao, i

dok sam to činio, shvatio sam da većina Turaka oko mene ne zna plivati. Bili su prestravljeni, do prsiju u vodi. Otplivao sam nekoliko metara i osvrnuo se. Brzina ispaljivanja metaka se smanjila dok su vojnici s bajunetama nadirali prema moru. Ranjenike i one koji su se skamenili probadali su kao svinje. Drugi francuski vojnici mirno su punili puške i ciljali na one od nas koji smo odmakli dublje u vodu. dozivajući se i pokazujući na mete. Salva se raspršila u opći vrtlog pucnjave.

Muškarci koji su se utapali nastojali su se uhvatiti za mene. Odgurnuo sam ih i nastavio plivati.

Na nekih pedeset metara od obale nalazio se ravni greben. Valovi su se kotrljali preko vrha grebena i za sobom ostavljali pličine duboke stopu do dvije. Mnoštvo nas stiglo je do tog nazubljenog stola, popelo se na njega i zateturalo prema dubljem moru na drugoj strani. Time smo privukli paljbu; muškarci bi se trzali, okrenuli i pali u pjenu koja je postajala ružičasta. Iza mene, more je bilo načičkano glavama i leđima pogođenih ili utopljenih Osmanlija, dok su Francuzi gacali plićakom sa sabljama i sjekirama.

Ovo je ludost! Još uvijek sam bio čudesno neozlijeđen kao Napoleon, koji je sve to promatrao s dina. Greben je završavao i ja sam

132

s mahnitim beznađem zaronio u dublje more. Kamo uopće mogu otići? Plutao sam, slabašno veslajući, niz vanjski rub grebena i promatrao kako ljudi šćućureni miruju dok ih ne pronađe metak. Je li ono Najac trči gore-dolje po pijesku i bjesomučno traži moje mrtvo tijelo? Greben je imao i jedan viši izdanak koji je se uzdizao ponad valova bliže samoj Jaffi. Mogu li pronaći neko skrovište?

Vidio sam da je Bonaparte nestao, ne mareći da odgleda pokolj do kraja.

Došao sam do stijene uz koju su se muškarci priljubili, žalobno izloženi kao muhe na papiru. Francuzi su isplovljavali u malim čamcima kako bi dokrajčili preživjele.

Ne znajući što drugo da učinim, zaronio sam ispod površine i otvorio oči. Vidio sam mlatarajuće noge zatvorenika koji su se čvrsto držali za ovo utočište, i prigušene nijanse plave kako je stijena ponirala u dubinu. I ondje, rupu, nalik maloj podzemnoj špilji. Ako ništa drugo, izgledala je blaženo daleko od užasne buke na površini. Zaronio sam, ušao i opipao rukom. Stijena je bila oštra i sluzava. A zatim sam, posegnuvši najdalje što sam mogao, zamlatarao rukom u prazninu. Podigao sam se i izronio na površinu.

Mogao sam disati! Bilo je to kisikom bogato područje u jednoj podzemnoj špilji, koje je osvjetljavala samo zraka svjetla kroz uski procijep iznad glave. Ponovno sam čuo vriskove i pucnje, ali bili su prigušeni. Nisam se usudio poviknuti što sam otkrio, kako me Francuzi ne bi pronašli. Ionako je bilo mjesta samo za jednog čovjeka. Stoga sam čekao, dršćući, dok su drvena korita čamaca grebala o stijene, pucnjevi odzvanjali, a posljednji mucavi zatvorenici završavali probodeni mačevima ili bajunetama. Vojnici su bili temeljiti; nisu željeli nijednog svjedoka.

“Ondje! Sredi onoga!” “Gledaj kako gamad migolji.” “Evo još jednoga kojeg treba dokrajčiti!” Najzad, sve je utihnulo. Ja sam bio jedini preživjeli.

133

I tako sam opstao, dršćući od sve jače hladnoće, dok su kletve i preklinjanja jenjavali. Sredozemno more gotovo da i nema plimu i oseku pa mi nije prijetila opasnost od utapanja. Bilo je jutro kad su nas doveli na plažu i sumrak kad sam se najzad usudio izroniti, kože modrikaste kao u leša nakon dugog namakanja. Odjeća mi je bila u ritama, zubi cvokotali.

Što sad? Ukočeno sam gacao plićakom udaljavajući se od obale. Leš ili dva

proplutali su pokraj mene. Vidio sam da Jaffa još uvijek gori, zapreteno ugljevlje na nebu. Zvijezde su bile dovoljno blistave da ocrtaju obrise žbunja uzduž plaže. Uočio sam treperenje francuskih logorskih vatri i čuo povremeni pucanj, ili povik, ili odjek ogorčenog smijeha.

Pokraj mene je plutalo nešto tamno što nije bilo leš i ja sam se uhvatio za to: prazna bačvica za barut, koju je jedna ili druga strana odbacila tijekom bitke. Slijedili su sati, jedan za drugim, zvijezde su kružile iznad moje glave, a Jaffa postajala sve nejasnija. Snagu mi je ispirala hladnoća.

A onda, u treperenju praskozorja, gotovo dvadeset i četiri sata nakon što je započelo smaknuće, ugledao sam neki čamac. Bila je to malena arapska mauna, od onakvih na kakvoj sam s bojnog broda Dangerous prevezen u Jaffu. Zagraktao sam i razmahao se, kašljući, a čamac se približio, razrogačene oči zurile su u mene preko ruba čamca, oprezno poput životinje.

“Pomoć”. Bilo je to tek jedva, čujnije od šapta. Snažne su me ruke uhvatile i podigle u čamac. Ležao sam na dnu.

mlitav kao meduza, iznuren, trepćući na sivo nebo i ne posve siguran jesam li živ ili mrtav.

“Efendijo?” Lecnuo sam se. Taj mi je glas bio poznat. “Mohammade?” “Što radite nasred mora, kad sam vas ostavio u Jeruzalemu?” “Kad si ti postao mornar?”

134

“Kad je grad pao. Ukrao sam ovaj čamac i izveslao jednim veslom iz luke. Nažalost, nemam pojma kako upravljati čamcem. Samo sam plutao.”

Bolno sam se uspravio u sjedeći položaj. S olakšanjem sam vidio da smo odmakli daleko od obale, izvan dometa bilo kojeg Francuza. Mauna je imala jarbol i latinsko jedro, a ja sam sličnim plovilom upravljao na Nilu.

“Ti si dar s neba”, zagraktao sam. “Ja znam upravljati čamcem. Možemo otići pronaći prijateljski brod.”

“Ali, što se dogodilo u Jaffi?” “Svi su mrtvi.” Djelovao je pogođen. Nedvojbeno je imao prijatelje ili obitelj koji

su bili unutar opsade. “Ne svi, naravno.” Ali, prvi put bio sam iskreniji. Mnogo godina nakon ovog događaja, povjesničari će se mučiti ne bi

li objasnili strateško umovanje kojim su vođeni Napoleonovi napadi na Egipat i Siriju, pokolj u Jaffi i marševi bez jasnoga cilja. Zadatak učenjaka je jalov. Rat nema nikakve veze s razumom, ali svake s emocijama. Ako ima ikakvu logiku, to je luđačka logika pakla. Svi mi imamo nešto zlog: kod većine je ono duboko u njima, nekolicina mu ugađa, a rat ga općenito oslobađa. Ljudi se svega odriču za ovo oslobođenje, skidajući poklopac s lonca za koji jedva da su znali da ključa, a zatim ih to zanavijek proganja. Francuzi su - uza svu njihovu zbrku republikanskih ideala, saveza s dalekim pašama, znanstvenog proučavanja i snova o reformi - prije svega postigli strašnu katarzu, nakon koje je uslijedila sigurna spoznaja da ono što su oslobodili prije ili kasnije i njih mora progutati. Rat je otrovana slava.

“Znate li neki prijateljski brod?” upitao je Mohammad. “Britance, možda, iako nemam nijednu vijest koju im moram

donijeti.” Ali zato imam nekih nenamirenih računa, pomislio sam. “Imaš li vode?”

“I kruha. I nekoliko datulja.” “U tom slučaju, mornari smo na istome brodu, Mohammade.”

135

Zasjao je od sreće. “Alah ima svoje pute, zar ne? Jeste li pronašli ono što ste tražili u

Jeruzalemu?” “Nisam.” “Kasnije ćete, mislim.” Dao mi je vode i kruha, okrepljujuće kao

trnci elektriciteta. “Suđeno vam je da to pronađete, inače ne biste preživjeli.”

Koliko bi bilo utješno imati takvu vjeru! “Ili nisam smio tražiti, pa sam kažnjen previše vidjevši.” Odvratio

sam glavu od tužnog odsjaja na obali. “A sad mi pomozi namjestiti ovo jedro. Krenut ćemo prema Acru i engleskim brodovima.”

“Da, ponovno sam vaš vodič, efendijo, u svom novom, čvrstom čamcu! Odvest ću vas do Engleza!”

Naslonio sam se na klupu. “Hvala ti što si me spasio, prijatelju.” Kimnuo je glavom. “I zato ću vam naplatiti samo deset šilinga!”

136

DIO DRUGI

137

U Acre sam stigao kao junak, ali ne zato što sam izbjegao masovnom smaknuću u Jaffi. Štoviše, pravodobnom informacijom, vratio sam Francuzima milo za drago.

Mohammad i ja pronašli smo britansku eskadru drugoga dana plovidbe. Brodovlje su predvodili ratni brodovi Tigre i Theseus, a kad smo pristali u zavjetrinu broda zapovjednika eskadre, pozdravio sam nikog drugog doli onog prijateljskog vraga glavom i bradom, Sir Sidneya Smitha.

“Gage, jeste li to uistinu vi?” doviknuo je. “Mislili smo da ste se vratili žabarima! A sad ste se vratili nama?”

“Francuzima izdajom vaših vlastitih mornara Britanaca, kapetane!”

“Izdajom? Ali, oni tvrde da ste dezertirali!” Što kažete na tu drsku laž Velikog Neda i Malog Toma?

Nedvojbeno su smatrali da sam mrtav i da im neću moći proturječiti. To je upravo onakvo izvrtanje istine kakvo bi mi možda i samome palo na pamet, zbog čega sam postao gnjevniji no ranije.

“Teško! Vaši su me nasilnički mornari spriječili u hrabrom povlačenju, eto što je bilo! Dugujete nam medalju. Zar nije tako, Mohammade?”

“Francuzi su nas pokušali ubiti”, rekao je moj drug u čamcu. “On mi duguje deset šilinga.”

“I evo vas usred Sredozemnog mora?” Smith se počešao po glavi. “Prokletstvo. Za čovjeka koji se svuda pojavljuje, teško je znati gdje pripadate. No, dakle, popnite se na palubu i da to riješimo.”

I tako smo se popeli na ratni brod s osamdeset topova, gigantskim u usporedbi s krhkom maunom u kojoj smo dotad plovili, a koja je privezana uz njega. Britanski su časnici pretražili Mohammada kao

138

da bi on u svakom trenutku mogao izvući bodež, a mene su strogo pogledavali. Ali, ja sam već ranije odlučio ponašati se kao onaj kome je nanesena krivda, a uz to sam imao i jedan adut. Stoga sam krenuo sa svojom inačicom događaja.

"... A onda su mi se željezna vrata zalupila pred nosom dok se obruč francuskih i arapskih lupeža sve više stezao...”

No, umjesto ogorčenosti i suosjećanja koje sam zavrijedio, Smith i njegovi časnici sumnjičavo su me promatrali.

“Priznajte, Ethane. Doista se čini da lako prelazite s jedne strane na drugu”, rekao je Smith. “I izvlačite se iz najgorih škripaca.”

“Da, pravi američki pobunjenik, eto što je”, ubacio se jedan poručnik.

“Čekajte. Zar vi mislite da su mi Francuzi dopustili da pobjegnem iz Jaffe?”

“Izvješća kažu da nitko drugi nije. Prilično je začudno da smo vas našli.”

“Tko je ovaj ovdje poganin?” upitao je neki drugi časnik, pokazujući na Mohammada.

“On je moj prijatelj i spasitelj, i kladim se, bolji čovjek od vas.” Sad su se nakostriješili i vjerojatno sam bio na rubu da me

izazovu na dvoboj. Smith se žurno umiješao. “Polako, nema potrebe za time. Mi imamo pravo postavljati teška

pitanja, a vi imate pravo odgovoriti na njih. Iskreno, Gage, dok ste bili u Jeruzalemu, nisam baš čuo mnogo korisnoga od vas, usprkos ulaganju Krune. Nakon toga su me moji mornari izvijestili da ste nabavili prilično skupu, izvanrednu pušku? Gdje je ona?”

“Ukrao ju je prokleti francuski lopov i mučitelj po imenu Najac”, odgovorio sam. “Ako sam se pridružio Francuzima, kog vraga radim ovdje u ritama, ranjen, opečen, u čamcu s muslimanom koji goni deve i bez ikakvog oružja?” Bio sam bijesan. “Ako sam prešao Francuzima, zašto u ovome trenutku ne pijuckam claret u Napoleonovom šatoru? Dajte da razjasnimo istinu. Pozovite odmah one svoje mornarske hulje...”

139

“Mali Tom je ostao bez ruke i poslali smo ga kući”, odgovorio je Smith. Usprkos mojem ogorčenju, na te sam novosti zastao. Izgubiti ud bila je osuda na siromaštvo. “Veliki Ned dodijeljen je postrojbama na obali, s većim dijelom posade broda Dangerous, kako bi potpomogao Djezzarovu obranu Acra. Možda možete razgovarati s njime ondje. Imamo čitavo mnoštvo snažnih ljudi koji će odbiti Bonapartea, mješavinu Turaka, mameluka, plaćenika, nitkova i engleskih buldoga. Imamo čak i francuskog topničkog časnika koji je, iako rojalist, prešao na našu stranu, Louisa-Edmonda Phelipeauxa. On ojačava utvrde.” “Udružili ste se s jednim Francuzom, a mene ispitujete?”

“On je pomogao dogovoriti moj bijeg iz templarskog zatvora u Parizu i najvjerniji je prijatelj što čovjek može poželjeti. Zanimljivo je kako ljudi odabiru strane u opasnim vremenima, nije li?”

Pomno me promotrio. “Potts i Tentwhistle su mrtvi, Tom je obogaljen, ništa nije dobiveno, a vi ste ipak ovdje. Jerihon kaže kako je i on mislio da ste mrtvi ili ste dezertirali.”

“Zar ste razgovarali i s Jerihonom?” “U Acru je, sa sestrom.” To su bile lijepe vijesti. Vlastiti su mi problemi ranije bili

zaokupili sve misli, ali sad sam osjetio nalet olakšanja čuvši da je Miriam zasad na sigurnom. Pitao sam se ima li još uvijek moje serafime.

Udahnuo sam. “Sir Sidney, ja sam s Francuzima gotov, u to možete biti sigurni.

Objesilli su me naglavačke iznad rupe sa zmijama.” “Gospode Bože, kakvi barbari! Niste im valjda nešto rekli?” “Naravno da nisam”, lagao sam. “Ali, oni su meni nešto rekli, i

time mogu dokazati svoju odanost.” Bilo je vrijeme da odigram adut. “Što su vam rekli?” “Da topništvo za Bonaparteovu opsadu dolazi morem i uz malo

sreće, možemo ga zarobiti prije nego što njegove čete stignu do Acra.” “Doista? To bi promijenilo situaciju, ne bi li?” Smith je sjao od

sreće. “Pronađite mi te topove, Gage, i ja ću vam dati medalju. Lijepu

140

tursku medalju - njihove su veće od naših i lijepo su okićene. Daju ih na košare, i možete se kladiti da ću jednu sačuvati za vas, ako govorite istinu. Za promjenu.”

*** Naravno da je kišilo, što je kvarilo naše šanse za uhođenje

francuske flotile, a zatim se spustila magla koja je dodatno smanjila vidljivost. U tom sivilu, Englezi su ubrzo ponovno pomislili da sam dvostruki agent, kao da ja nadzirem vrijeme. Ali, ako smo mi imali poteškoća u pronalaženju Francuza, njima je bilo još gore u izbjegavanju naših brodova. Magla je bila i njihov neprijatelj.

Zbog nje su ujutro 18. ožujka Francuzi nabasali na nas, upravo kad je kapetan Standelet pokušao zaobići Rt Carmel i uploviti u ogroman zaljev, s Haifom na jugu i Acrom na sjeveru. Tri broda, uključujući i onaj Standeletov, uspjela su pobjeći. Njih još šest nije uspjelo i teški topovi, koji ispaljuju kuglu od dvadeset i četiri funte, izrešetali su njihov teretni prostor. Jednim jedinim udarcem, zarobili smo Napoleonovo najmoćnije oružje. Nakon obavljenog posla tog jutra, proglašen sam branikom Acra, prepredenjakom Jaffe i čuvarom dubina. Dobio sam i medalju s draguljima, sultanov red Lava, koji je Smith zatim ponovno otkupio od mene kako bi platio moj dug Mohammadu, nakon čega mi je ostalo samo nekoliko kovanica sa strane.

“Ako znaš kako potrošiti manje nego što dobiješ, imaš kamen mudraca”, prodikovao je. “Čitao sam tvog Franklina.”

I tako sam stigao u stari križarski grad. Naš put na moru tekao je usporedno sa stupovima dima na kopnu, koji su označavali nadiranje Napoleonovih četa. Čuli smo glasine o postojanom nizu okršaja između njegovih regimenti i muslimana u unutrašnjosti, ali ta će borba biti odlučena u Acru.

Grad se nalazi na poluotoku koji strši u Sredozemno more na sjevernome kraju zaljeva Carmel i stoga su njegove dvije trećine okružene morem. Poluotok se proteže na jugozapad od kopna i njegovu luku uobličuje lukobran. Acre je manji od Jeruzalema, njegovo more i

141

kopno obuhvaćaju manje od milje i pol u obujmu, ali je bogatiji i jednako napučen. Kad sam stigao onamo, Francuzi su već blokirali grad s kopnene strane, a vijorenje trobojnica označavalo obod njihovih tabora.

Acre je dražestan gradić u normalnim vremenima, njegovi su zaštitni lukobrani oivičeni akvamarinskim grebenima, a kopnene zidine zelenim poljima. Drevni akvadukt, koji više nije u uporabi, vodi od gradskoga jarka do francuskih linija. Velika mjedena zelena kupola središnje džamije, spojena s minaretom nalik igli, ističe dražesno nebo puno crijepova, tornjeva i platnenih tendi. Gornji katovi nadvijaju se u luku iznad vijugavih ulica. Tržnice zasjenjene tendama jarkih boja ispunjavaju glavne ulice. Luka miriše na sol, svježu ribu i začine. Postoje tri glavne krčme i skladišta za posjetitelje s mora, Khan el-Omdan, Khan el-Efran i Khan a-Shawarda.

Toj je ljepoti u ravnoteži vladarova palača na sjevernome zidu, stroga križarska građevina s okruglim tornjevima na svakome uglu, ublažena samo time što prozori njezinoga harema gledaju na prohladne vrtove između džamije i palače. Čvrsta utvrda i nepravilan srednjovjekovni grad krovova s crijepovima podsjetili su me na neumoljivog, odbojnog učitelja koji nadgleda dražesan razred crvenokose djece.

Uprava i vjersko područje zauzimaju sjeveroistočni dio grada, a kopnene zidine gledaju na sjever i istok, s ogromnim tornjem na mjestu gdje se susreću. Taj će toranj biti od presudnog značaja za opsadu koja će uslijediti i Francuzi će ga na kraju prozvati la tour maudite, prokleti toranj. Ali, je li Acre mogao biti obranjen?

Očito, mnogi su mislili da nije. Zaputili smo se Mohammadovom maunom na obalu, za dugim čamcem vojnog broda Tigre, i kad smo stigli do pristaništa, obala je bila pretrpana izbjeglicama željnim da pobjegnu iz grada. Smith, Mohammad i ja progurali smo se kroz mnoštvo koje tek što nije obuzela panika. Većinom su to bile žene i djeca, ali među njima je bio i nemali broj trgovaca koji su Djezzaru platili strašan mito kako bi mogli otići. U ratu, novac ponekad znači

142

opstanak, a priče o pokolju velikom su se brzinom proširile niz obalu. Ljudi su privinuli ono malo imovine koju su mogli ponijeti sa sobom i preklinjali strane trgovce da ih povezu. Jedna je znojna žena u naručju nosila srebrni servis za kavu, a djeca su joj se držala za skute i plakala. Neki je trgovac pamukom zagurao napunjene pištolje u široku vrpcu oko pasa u koju je zašio zlatnike. Dražesna desetgodišnja tamnooka djevojčica s drhtavim usnicama nosila je štene koje se migoljilo. Jedan je bankar upotrijebio živi štit afričkih crnaca kako bi se probio do obale.

“Ne obazirite se na ovu svjetinu”, rekao je Smith. “Bolje nam je bez nje.”

“Zar ne vjeruju svom vlastitom garnizonu?” “Njihov garnizon ne vjeruje sam sebi. Djezzar ima petlje, ali

Francuzi su samljeli svaku vojsku na koju su dosad naišli. Vaš top će pomoći. Imat ćemo veće topove od Boneya i postavit ćemo čitavu bateriju na sama kopnena vrata, na mjesto gdje se spajaju morski i kopneni zid. Ali toranj na uglu bit će orah na kojemu će vrag okrhnuti zub. Najdalje je od potpore naše mornaričke artiljerije, ali je najčvršća točka u zidinama. On je krvavi zglob Acra, a naša prava tajna je u čovjeku koji mrzi Boneya još više nego mi.”

“Mislite ne Djezzara Koljača.” “Ne, mislim na Napoleonovog kolegu s Kraljevske vojne škole u

Parizu. Naš je Louis-Edmond le Picard de Phelipeaux, vjerovali ili ne, dijelio školsku klupu s tim korzikanskim vragolanom, i aristokrat i provincijalac su jedan drugoga mlatili nogama ispod klupe dok su bili dječaci. Phelipeaux je na ispitima uvijek bio bolji od Bonapartea, Phelipeaux je diplomirao s najvišim ocjenama, Phelipeaux je dobio najbolje vojničke zadatke. Da nije došlo do revolucije, koja je našeg rojalističkog prijatelja potjerala iz Francuske, vjerojatno bi bio Napoleonov nadređeni. Prošle se godine kradomice uvukao u Francusku kao tajni agent i spasio me iz zatvora Temple, glumeći da je policijski komesar koji me navodno premješta u drugu ćeliju. Nikad

143

nije bio poražen od Napoleona pa neće ni ovaj put. Dođite ga upoznati.”

Djezzarova “palača” izgledala je kao presađeno zdanje Bastille. Križarska glavna kula ograđena je lukobranom, ne obazirući se na ljepotu, a dvije trećine Koljačevih topova bilo je upereno u njegov vlastiti narod, ne u Francuze. Četvrtasta i stamena, ta je citadela bila jednako neumoljiva kao i Djezzarova vladavina željeznom šakom.

“U podrumu je oružarnica, u prizemlju vojne barake, na sljedećoj razini administrativni uredi, iznad toga Djezzarove odaje i na samome vrhu harem”, objasnio je Smith pokazujući. Vidio sam haremske prozore s rešetkama, nalik kavezima lijepih ptica. Kao iz sućuti, lastavice su lepršale između njih i palminih stabala u podnožju. Provalivši u jedan harem u Egiptu, nisam imao nimalo želje istražiti ovaj. One su me žene prestravile.

Prošli smo pokraj brojnih osmanlijskih straža i masivnih drvenih vrata sa željeznim okovima, i ušli u mračnu unutrašnjost. Nakon zasljepljujućeg svjetla Levanta, u unutrašnjosti je zrak bio kao u tamnici. Trepnuo sam osvrnuvši se oko sebe. Nalazili smo se na razini koja je bila sjedište Djezzarovih vjernih stražara i odisala je vojničkom oskudnošću. Vojnici su nas stidljivo pogledavali iz sjena u kojima su čistili muškete i oštrili sječiva. Ogledavali su se vedro kao novaci u Valley Forgeu. Zatim su se sa stuba začuli brzi koraci i niz njih se spustio žustar i energičan Francuz, u prilično zamrljanoj i otrcanoj odori Bourbonaca. Mora da je to Phelipeaux.

Bio je viši od Napoleona, otmjenih kretnji, s onim pomalo nehajnim samopouzdanjem kakvo se stječe plemenitim porijeklom. Phelipeaux se uljudno naklonio, a njegov usiljen smiješak i tamne oči kao da su sve odmjeravali proračunatom preciznošću topnika.

“Monsieur Gage, rečeno mi je da ste vi možda spasili naš grad!” “Teško da je to istina.” “Vaši zarobljeni francuski topovi bit će neprocjenjivi, u to vas

uvjeravam. Ah, kakva ironija. I to Amerikanac! Mi smo Lafayette i Washington! Kakav smo mi ovdje međunarodni savez: Britanci,

144

Francuzi, Amerikanci, Mameluci, Židovi, Osmanlije, maroniti... svi protiv mog bivšeg školskog kolege!”

“Zar ste doista zajedno išli u školu?” “Virio je u moje odgovore.” Nacerio se. “Dođite, hajdemo mi sad

proviriti gdje je on!” Već mi se sviđao njegov žar. Phelipeaux nas je poveo vijugavim stubama dok nismo izišli na

krov Djezzarovog dvorca. Kakav veličanstven pogled! Nakon kiše nedavnih dana, zrak je bio blistav, daleka Mount Carmelova modra brazda daleko na drugoj strani zaljeva. Malo bliže, Francuzi koji su se okupljali vidjeli su se jasno poput olovnih vojnika. Šatori i tende cvjetali su kao na proljetnom karnevalu. Iz Jaffe, znao sam kakav je život u njihovim redovima: obilje hrane, uvezena pića koja će raspiriti hrabrost napadačkih skupina, i kadrovi prostitutki i sluškinja koje kuljaju, čiste i osiguravaju toplinu noću, po svim neumjerenim cijenama koje muškarci radosno plaćaju jer osjećaju prijetnju skore smrti. Otprilike milju dalje u unutrašnjosti, nalazilo se brdo visine stotinu stopa, i na njemu sam među vijoravim barjacima vidio skupinu muškaraca i konja, izvan dosega naše paljbe.

“Pretpostavljam da će ondje Bonaparte postaviti svoj stožer”, rekao je Phelipeaux, s aristokratskim prezirom naglašavajući talijansko prezime. “Vidite, ja ga poznajem i znam kako razmišlja. Obojica bismo učinili jednako. On će proširiti svoje rovove i pokušati minirati naše zidine opkoparima. Stoga znam da on zna da je toranj presudan.”

Pratio sam zamah njegovoga prsta. Topove su podizali na zidine, a tik ispod nalazio se kamenom obrubljen suhi opkop, dubok dvadesetak i širok pedesetak stopa. “Zar u opkopu nema vode?”

“Nije namijenjen za to - dno je iznad razine mora - ali naši inžinjeri imaju jednu zamisao. Gradimo spremnik na Sredozemnom moru u blizini gradskih kopnenih vrata i njega ćemo do vrha napuniti morskom vodom. U kritičnom trenutku, voda će se moći ispustiti u opkop.”

145

“Taj plan, međutim, neće biti dovršen još tjednima”, rekao je Smith.

Kimnuo sam glavom. “Znači, u međuvremenu imate svoj toranj.” Bio je ogroman, kao rt na rubu mora. Zamišljao sam da s

francuske strane izgleda još viši. “Najjači je na zidinama”, rekao je Phelipeaux, “ali na njega se

može pucati i napasti ga s dvije strane. Ukoliko ga republikanci probiju, naći će se u vrtovima i moći će se raštrkati na sve strane kako bi poharali našu obranu s leđa. Ako ga ne probiju, njihova će pješadija bespotrebno umrijeti.”

Pokušao sam procijeniti situaciju njegovim okom inženjera. Uništeni akvadukt protezao se od zidina prema Francuzima. Prestajao je tik ispred našeg zida u blizini tornja, do kuda je nekoć dostavljao vodu. Vidio sam da Francuzi kopaju rovove uz njega jer im pruža sklonište od dosadne topničke vatre. S jedne se strane nalazilo nešto nalik presahlom ribnjaku. Francuzi su u njega postavljali kolce za mjerenja.

“Ispraznili su spremnik kako bi si osigurali zaštitničku ulekninu u koju će smjestiti bateriju”, rekao je Phelipeaux kao da mi čita misli. “Ubrzo će je napuniti lakšim topovima koje su dopremili preko kopna.”

Spustio sam pogled. Vrt je bio sjenovita oaza usred vojničkih priprema. Žene iz harema vjerojatno su bile naviknute na posjete. Sad, kad je na bedemima iznad toliko mnogo vojnika i mornara, zacijelo su zaključane.

“Pridodali smo gotovo stotinu topova obrani grada “, rekao je Phelipeaux. “Sad kad smo zarobili teške francuske topove, moramo ih zadržati na udaljenosti.”

“Što znači da ne smijemo dopustiti Djezzaru da odustane”, pojasnio je Smith. “A vi ste, Gage, presudni za to.”

“Ja?”

146

“Vidjeli ste Napoleonovu vojsku. Želim da našem savezniku kažete da može biti poražena, jer ona to može biti ako on vjeruje u to. Ali, najprije sami morate vjerovati u to. Vjerujete li?”

Kratko sam razmislio. “Bonaparte kopča svoje gaće kao i mi ostali. Dosad jednostavno

nije naišao ni na koga tko je jednako ratoboran kao on.” “Točno. Zato dođite upoznati Koljača.” Nismo morali čekati na audijenciju. Nakon Jaffe, Djezzar je bio

svjestan da njegov vlastiti opstanak ovisi o njegovim novim europskim saveznicima. Uveli su nas u odaju za audijenciju, lijepo uređenu, ali svejedno skromnu prostoriju sa stropom izrezbarenim uresima i orijentalnim sagovima koji su se preklapali. Ptice su cvrkutale iz zlatnih krletki, jedan je majmunčić skakutao naokolo na kožnom povodcu, a neka nas je točkasta, velika divlja mačka pospano promatrala s jastuka, kao da odlučuje jesmo li vrijedni truda da nas pojede. Veoma sličan osjećaj imao sam i glede Koljača, koji je sjedio uspravnog torza, iz kojega je, iako vremešnog, i nadalje zračila tjelesna snaga. Sjeli smo prekriženih nogu ispred njega, dok su nas njegovi tjelohranitelji Sudanci pomno promatrali, kao da bismo mogli biti ubojice, a ne saveznici.

Djezzar je imao sedamdeset i pet godina i izgledao kao strastveni prorok, a ne ljubazan djed. Njegova čupava brada bila je bijela, njegove oči poput kresiva, a usta djelovala okrutno. Za pojas mu je bio zataknut pištolj, a uz ruku ležao bodež. Međutim, njegov je pogled ujedno odavao sumnju u samoga sebe, sumnju jednog nasilnika suočenog s drugim nepopustljivcem: Napoleonom.

“Paša, ovo je Amerikanac o kojemu sam vam govorio”, predstavio me Smith.

Odmjerio me jednim pogledom - moju posuđenu mornarsku odjeću, zamrljane čizme, kožu ogrubjelu od previše sunca i slane vode - i nije ni pokušavao sakriti svoju sumnjičavost. Međutim, bio je i znatiželjan.

“Pobjegao si iz Jaffe.”

147

“Francuzi su me kanili ubiti s ostalim zarobljenicima”, rekao sam. “Otplivao sam u more i pronašao malu špilju u stijenama. Pokolj je bio strašan.”

“Ali je opstanak obilježje izvanrednih ljudi.” I sam je Koljač bio lukavi neuništivac. “I pomogao si zarobiti

neprijateljsku artiljeriju.” “Barem nešto od nje.” Proučavao me. “Mislim da si snalažljiv.” “Kao i vi, paša. Jednako snalažljiv kao svaki Napoleon.” Nasmiješio se. “I više od toga, rekao bih. Ubio sam više muškaraca i pojebao više

žena. Znači sad je ispit volje. Opsada. I Alah me je primorao da upotrijebim nevjernike za borbu protiv nevjernika. Ne vjerujem kršćanima. Uvijek kuju neke urote.”

To mi se učinilo nezahvalnim. “U ovom trenutku kujemo urotu da bismo spasili vašu glavu.” Slegnuo je ramenima. “Recite mi, dakle, nešto o tom Bonaparteu.

Je li on strpljiv čovjek?” “Ni najmanje.” “Ali je poduzetan u borbi za ono što želi”, pridodao je Phelipeaux. “Navalit će na vaš grad žestoko, preuranjeno, čak i bez topova”,

rekao sam. “Vjeruje u munjeviti napad nesavladive sile kako bi slomio volju neprijatelja. Njegovi su vojnici dobri u onome što čine i precizni su strijelci.”

Djezzar je uzeo jednu datulju iz šalice i proučavao je kao da nikad ranije nije vidio datulju, a zatim je ubacio u usta i žvačući na jednoj strani usta progovorio. “Onda bih se možda trebao predati. Ili pobjeći. Brojčano je dvostruko nadmoćniji od mog garnizona.”

“S britanskim brodovima, vi imate više topova. On je stotinama milja daleko od svoje egipatske baze i dvije tisuće milja daleko od Francuske.”

“Znači da ga možemo poraziti prije nego što dobije još topova.”

148

“Nema gotovo nijednu četu koja bi branila bilo koje mjesto koje osvoji. Njegovi su vojnici željni doma i umorni.”

“Bolesni su i na drugi način”, rekao je Djezzar. “Priča se o kugi.” “Nekoliko slučajeva pojavilo se još u Egiptu”, potvrdio sam. “Čuo

sam da ih je u Jaffi bilo još.” Koljač je bio pronicav, vidio sam, nije bio neki osmanlijski slabić

kojega je nametnula Visoka porta u Carigradu. Informacije o neprijateljima prikupljao je poput znanstvenika.

“Napoleonova slabost je vrijeme, paša. Svaki dan više ispred Acra prijeti mu da sultan u Carigradu naredi svojoj vojsci da ga okruži. Ne dobiva pojačanja, ni nove zalihe, a nama britanska mornarica može dovesti i jedno i drugo. On pokušava u jednome danu postići ono za što je drugim ljudima potrebna godina dana da dovrše, i to je njegova slabost. On pokušava osvojiti Aziju s deset tisuća vojnika, a nitko ne zna bolje od njega da je sve to blef. Onog trenutka kad ga se njegovi neprijatelji prestanu bojati, gotov je. Ako možete izdržati...”

“On odlazi”, dovršio je Djezzar. “Taj čovječuljak kojeg nitko nije pobijedio.”

“Mi ćemo ga ovdje pobijediti”, svečano je obećao Smith. “Ukoliko ne pronađe nešto moćnije od topništva”, rekao je netko iz

sjene. Lecnuo sam se. Znao sam taj glas! I doista, iz polumraka iza

Djezzarovog jastucima obloženog sjedala izronilo je ogavno lice Haima Farhija! Smith i Phelipeaux trepnuli su na njegovu unakaženost, ali se nisu lecnuli. I oni su ga vidjeli već ranije.

“Farhi! Što vi radite u Acru?” “Služi svom gospodaru”, rekao je Djezzar. “Napustili smo Jeruzalem kao neudobno mjesto, monsieur Gage. A

bez knjige, nije bilo razloga za ostanak ondje.” “Išli ste s nama u pašinoj službi?” “Pa naravno. Znate tko je preinačio moj izgled.”

149

“To mu je bila usluga”, zagrmio je Koljač. “Ljepota dopušta taštinu, a ponos je najveći grijeh. Njegovi ožiljci dopuštaju mu da se usredotoči na brojeve. I stigne u raj.”

Farhi se naklonio. “Kao i uvijek, velikodušni ste, gospodaru.” “Znači, pobjegli ste iz Jeruzalema!” “Jedva. Napustio sam vas jer moje lice privlači previše pozornosti

i zato što sam znao da su potrebna daljnja istraživanja. Koliko o vašim tajnama znaju Francuzi?”

“Ogorčenost muslimana priječi im daljnje istraživanje tunela. Ne znaju ništa i zaprijetili su mi zmijama kako bi saznali što znam. Svi smo, mislim, završili praznih ruku.”

“Kako to mislite, praznih ruku?” upitao je Smith. Farhi se obratio britanskom časniku. “Vaš ovdje nazočan saveznik nije otišao u Jeruzalem samo kako bi

vama služio, kapetane.” “Ne, ako se dobro sjećam, postojala je i neka žena o kojoj se

raspitivao.” “I blago koje očajnici traže.” “Blago?” “Nije novac”, rekao sam, ojađen što Farhi tako nehajno odaje moju

tajnu. “Knjiga je.” “Knjiga magije”, pojasnio je bankar. “O njoj se šuška već tisućama

godina i tražili su je vitezovi templari. Kad smo zatražili pomoć vaših mornara, nismo tražili vrata za opsadu Jeruzalema. Tražili smo tu knjigu.”

“Jednako kao i Francuzi”, dodao sam. “I ja”, rekao je Djezzar. “Farhi je bio moje uho.” Bilo je primjereno da upotrijebi imenicu u jednini, budući da je taj

nitkov svome slugi odrezao drugo uho. Smith nas je pogledavao čas jednog, čas drugog. “Ali, nije bila ondje”, rekao sam. “Najvjerojatnije i ne postoji.”

150

“Međutim, agenti se svejedno raspituju po čitavoj sirijskoj pokrajini“, rekao je Farhi. “Uglavnom Arapi, u službi nekog tajanstvenog lika u Egiptu.”

Koža mi se naježila. “Rečeno mi je da je grof Silano još uvijek živ.” “Živ. Uskrsnuo. Besmrtan.” Farhi je slegnuo ramenima. “Što želiš reći, Haime?” upitao je Djezzar tonom gospodara koji je

već dugo nestrpljiv zbog okolišnih odgovora svojih podređenih. “Da, kao što je rekao Gage, ono što svi ljudi traže možda uopće ne

postoji. Ali, ako postoji, nemamo prilike poći u potragu za tim, ovako zarobljeni Napoleonovom vojskom. Vrijeme je njegov neprijatelj, da. Ali je ujedno i naš izazov. Budemo li predugo pod opsadom, moglo bi biti prekasno da prvi pronađemo ono što grof Alessandro Silano još uvijek traži.”

Pokazao je na mene. “On se mora dosjetiti kako da se ponovno nađemo na tragu te

tajne, prije no što bude prekasno.” ***

Slijedio sam miris ugljena kako bih pronašao Jerihona. Bio je u unutrašnjosti oružarnice podruma Djezzarove palače, mišića osvijetljenih odsjajem kovačke peči, čekićajući poput Thora po ratnim alatkama: mačevima, kopljima, šiljastim kolcima namijenjenim odgurivanju ljestvi za juriš na bedeme, bajuneta, šipki za punjenje pušaka. Olovo se hladilo u kalupima za metke kao crni biseri, a staro željezo bilo je nagomilano kako bi bilo preobraženo u šrapnele i krupnu topovsku sačmu. Miriam je radila za mijehom, kosa joj se kovrčala u vlažnim uvojcima oko obraza, košulja joj je bila mokra i uznemirujuće joj se priljubila uz tijelo, a grašci znoja svjetlucali u onoj dolini iskušenja između vrata i dojki. Nisam znao kako će me dočekati, budući da su u onoj gužvi koji sam izazvao izgubili svoju kuću u Jeruzalemu, ali kad me je ugledala, njezine su oči zasjale radosnim pozdravom, potrčala je prema meni poganski se zarumenjevši i zagrlila me. Kako je dobar osjećao bio držati je u naručju! Jedva sam se uspio suzdržati da ne kliznem rukom na

151

njezinu oblu stražnjicu, ali naravno, njezin je brat bio ondje. Međutim, čak me je i šutljivi Jerihon udostojio nevoljkim osmijehom.

“Mislili smo da si mrtav!” Poljubila me u obraz i zapalila ga. Držao sam je na dovoljnoj

udaljenosti od svog tijela, kako moje oduševljenje zbog našeg ponovnog susreta ne bi bilo previše tjelesno očito.

“Ja sam se to isto pobojavao za vas oboje”, rekao sam. “Žao mi je što ste zbog naše pustolovine zarobljeni ovdje, ali doista sam mislio da ćemo pronaći blago. Pobjegao sam iz Jaffe sa svojim prijateljem Mohammadom u čamcu.” Pogledao sam Miriam, shvaćajući koliko mi je silno nedostajala, i koliko je doista anđeoski lijepa. “Vijesti da ste preživjeli bile su kao nektar umirućem od žeđi.”

Učinilo mi se da sam ispod čađe opazio rumenilo, a njezinom sam bratu svakako obrisao osmijeh s lica. Nema veze. Nisam želio pustiti njezin struk, a ona nije spuštala ruke s mojih ramena.

“A sad smo svi ovdje, živi”, rekao je Jerihon. “Svo troje.” Najzad sam je pustio i kimnuo glavom. “S muškarcem kojega zovu Koljač, poluludim engleskim

pomorskim kapetanom, jednim unakaženim Židovom, Bonaparteovim ogorčenim školskim kolegom i vodičem muslimanom. Da ne spominjem kršnog kovača, njegovu učenu sestru i nikad uspješnog američkog kockara. Baš smo vesela družina muškaraca.”

“I žena”, rekla je Miriam. “Ethane, čuli smo što se dogodilo u Jaffi. Što će se dogoditi ako Francuzi probiju obranu grada?”

“Neće”, rekao sam s više pouzdanja no što sam osjećao. “Ne moramo ih poraziti - moramo ih samo odbijati dok ne budu primorani na povlačenje. A ja imam ideju kako ćemo to učiniti. Jerihone, postoji li u gradu ijedan rezervni teški lanac?”

“Vidio sam nekoliko, koriste ih brodovi, lancima zaprečuju ušće luke. Zašto?”

“Želim ga objesiti s tornjeva za dobrodošlicu Francuzima.” Odmahnuo je glavom, uvjeren da sam šašav kao i uvijek.

“Da im pomogneš da se popnu?”

152

“Da. I da ga napunim elektricitetom.” “Elektricitetom!” Prekrižio se. “Ta mi je zamisao pala na pamet dok sam bio u čamcu s

Mohammadom. Ako pohranimo dovoljno iskre u bateriji od lajdenske boce, mogli bismo je žicom prebaciti na obješeni lanac. Uzdrmao bi Francuze jednako kao što sam vam pokazao u Jeruzalemu, ali bi ih ovaj put srušio u opkop u kojemu bismo ih mogli ubiti.”

Postao sam prilično krvoločan ratnik. “Hoćeš reći da se neće moći držati za lanac?” upitala je Miriam. “Nimalo više nego da je užaren. Bit će poput prepreke od vatre.” Jerihon se zainteresirao. “Bi li to doista moglo djelovati?” “Ne bude li, Koljač će upotrijebiti te iste karike da nas objesi.”

153

Morao sam proizvesti električari naboj razmjera o kojemu nije sanjao ni sam Ben Franklin, pa dok se Jerihon dao na posao prikupljanja i spajanja lanaca, Miriam i ja smo krenuli u potragu za staklom, olovom, mjedi i ćupovima kako bismo načinili divovsku bateriju. Rijetko kad sam toliko uživao u nekom projektu. Miriam i ja nismo samo radili zajedno, bili smo partneri, i to na način koji je iznova oživljavao savez koji sam imao s Astizom. Suzdržana stidljivost na koju sam isprva naišao izgubila se negdje u tunelima ispod Jeruzalema, i Miriam je sad pokazivala živahno samopouzdanje koje bi učvrstilo hrabrost svakoga s kime je radila. Nijedan muškarac ne želi biti kukavica uz neku ženu. Ona i ja radili smo rame uz rame, ovlaš se dodirujući više no što je bilo potrebno, a točno sam pamtio mjesto na obrazu na kojemu me sažgao njezin poljubac. Ne postoji ništa poželjnije od žene koju još nisi imao.

Dok smo radili, čuli smo odjeke francuskih topova koji su tražili domet dok su njihovi rovovi s vojnicima napredovali prema zidinima. Čak je i utroba Djezzarove palače zadrhtala kad je jedna željezna kugla pogodila vanjske zidine.

Franklin je nizove lajdenskih posuda nazvao “baterija” jer su ga podsjećali na bateriju topova, postavljenih jedan uz drugi kako bi dali koncentriranu paljbu. U našem slučaju, svaka dodatna posuda mogla je biti spojena uz prethodnu kako bi pridodala jačini šoka kojega sam pripremao francuskim vojnicima. Ubrzo smo ih imali toliko da nam se zadatak njihovoga aktiviranja trenjem - okretanjem ručice - činio Sizifovim, kao guranje kamene gromade beskonačno uzbrdo.

154

“Ethane, koliko dugo ćemo okretati tvoje staklene ploče da ovu ogromnu napravu nabijemo energijom?” upitala je Miriam. “Potrebna nam je vojska brusača.”

“Ne vojska, već malo šira leđa i mutniji um.” Mislio sam na Velikog Neda.

Još otkad sam iskoračio na kopno u Acru, razmišljao sam o ponovnom susretu s tim krupnim, zagrižljivim mornarom. Morao sam mu se osvetiti za izdaju pred jeruzalemskim vratima, ali još je uvijek bio opasan gorostas koji mi je zamjerao svoj kockarski gubitak. Ključno je bilo ne susresti ga kad mi okolnosti ne idu na ruku, pa sam pomno isplanirao što ću i kako. Saznao sam da je čuo za moje čudesno ponovno pojavljivanje i kako se hvastao da mi još uvijek duguje hrvanje, čim napustim zaštitu ženskih skuta. Kad sam obaviješten da je dodijeljen kao ispomoć u žurnom krpanju zidina opkopa u podnožju glavnoga tornja u Acru, iskočio sam iz jednog otvora iznad opkopa i pomogao im.

Zid je najjači bez pukotina na koje će topovske kugle vrebati, pa su zato Smith i Phelipeaux željeli da bude popravljen. Bio je to odvažan posao, britanski su strijelci izmjenjivali snajpersku vatru s francuskim oštrookim strijelcima u rovovima, dok je nekoliko dragovoljaca, uključujući i Neda, u mraku radilo ispred zidina. Unatoč mojim problemima s Nedom i Tomom, divio sam se nepokolebljivoj odlučnosti engleske posade, radničke kaše siromašnih i nepismenih koji su imali malo od onog idealizma francuskih dragovoljaca, ali su bili tvrdoglavo odani Kruni i domovini. Ned je imao tu istu nepokolebljivost. Dok su muškete bljeskale i praskale u tami - kako mi je silno nedostajala moja puška! - košare pune kamena, žbuke i vode spuštale su se posadi koja je popravljala zid klešući, stružući i namještajući. Pred zoru su se najzad kao užurbani majmuni popeli natrag ljestvama od konopa, dok su oko njih fijukali meci, a ja sam im svakome pomogao da uđu. Na kraju je dolje ostao samo Ned. Dobrano je potegnuo ljestve.

155

Izraz na njegovome licu kad se njegov izlaz za bijeg otrgnuo i bučno srušio u hrpu pred njegovim nogama bio je neprocjenjiv. Osveti se mora odati priznanje.

Nagnuo sam se kroz otvor. “Nije baš zabavno biti ostavljen vani, je li, Nede?” Njegova se glava zacrvenjela kao crveni luk kad me je prepoznao

pedeset stopa iznad. “Znači, usudio si se izići iz pašine palače, jenkijevska šeprtljo!

Mislio sam da ćeš se držati bar stotinu milja podalje od poštenih britanskih mornara nakon one lekcije kojoj sam te podučio u Jeruzalemu! A sad me kaniš ostaviti u ovome opkopu i dopustiti da Francuzi obave tvoj posao umjesto tebe?”

Spojio je ruke pred ustima i povikao: “On je kukavica, eto što je!” “O, ne”, uzvratio sam. “Samo želim da okusiš svoju vlastitu podlu

izdaju, i da vidim jesi li dovoljno muško da se suočiš sa mnom otvoreno, umjesto da mi zalupiš gradska vrata pred nosom ili se skrivaš u dnu broda.”

Oči su mu se iskolačile kao da su napumpane parom. “Da se suočim sa tobom otvoreno! Tako mi Boga, iščupat ću ti ud

po ud, ti varalice, ako ikad smogneš hrabrosti pograbiti se sa mnom kao muškarac!”

“Siledžijski je oslanjati se na veličinu, Veliki Nede”, doviknuo sam mu. “Bori se protiv mene pošteno, mačevima, kako to rade gospoda, i naučit ću te pravu lekciju.”

“Svih mi gromova, i hoću! Borit ću se protiv tebe pištoljima, mornarskim šilom, toljagom, bodežom i topovskom vatrom!”

“Rekao sam mačevima.” “Tad me pusti gore! Ne budem li te mogao zadaviti, raskolit ću te

napola!” Riješivši pitanje dvoboja na vlastito zadovoljstvo, spustio sam uže,

podigao ljestve natrag na mjesto i vratio Neda natrag u Acre netom prije no što bi ga svjetlo zore učinilo metom.

156

“Upravo sam ti pokazao više milosti nego ti meni”, prodikovao sam dok me on mrko promatrao, otresajući žbuku s odjeće.

“A ja ti se spremam uzvratiti milost koju si pokazao na kartama. Ukrstimo mačeve i jednom zanavijek završimo s time! Sad ti ne bih dopustio da se izvučeš ni da mi ponudiš deset puta više novca nego što mi duguješ!”

“Naći ćemo se u vrtovima palače. Želiš li rapir, sablju ili mornarski mač?”

“Mornarski, pobogu! Nešto čime ću te probosti do kostiju! A ja ću dovesti svoje dečke da te gledaju dok krvariš!” Bijesno je pogledao ostale muškarce koji su uživali u našem razgovoru. “Nitko neće prevariti Velikog Neda nekažnjeno.”

*** Moja spremnost da se okušam u dvoboju s takvom životinjom bila

je rezultat promišljanja nekoliko karata unaprijed. Franklin mi je uvijek bio nadahnuće, i dok sam radio u Jerihonovoj novoj kovačnici, razmišljao sam kako bi taj mudrac iz Philadelphije upotrijebio domišljatost umjesto mišića. Zatim sam se dao na posao.

Sabotirati Neda bilo je jednostavno. Skinuo sam dršku od tkanine i drveta s Nedovog mornarskog mača, zamijenio je mjedenom, ohrapavio dršku da je moj protivnik može čvrsto uhvatiti i dotjerao čitavu stvar. Metal provodi struju.

Moj je mač bilo teže preurediti. Izdubio sam mu dršku, obložio je olovom, podvostručio ovitak zbog vlastite dodatne izolacije i - netom prije no što je moj protivnik stigao - držao njegov stražnji kraj uz debelu žicu koja je vodila iz stroja koji sam napravio za stvaranje naboja trenjem. Vrtio sam se, pohranjujući elektricitet u čelik svoga oružja, kad se moj protivnik pojavio u dvorištu.

Ned je zaškiljio. “Što je sad pak to, prokleti jenkijevski varalice?” “Magija”, odgovorio sam. “Hej, želim poštenu borbu!”

157

“I dobit ćeš je, mač o mač. Tvoji mišići protiv mog mozga. Ništa poštenije od toga, zar ne?”

“Ethane, on će te rascijepiti kao drveni klin”, upozorio me Jerihon. kako sam ga i uputio. “Ovo je ludost. Nemaš ni najmanjeg izgleda protiv Velikog Neda.”

“Čast zahtijeva da ukrstimo mačeve”, recitirao sam s jednako uvježbanom rezignacijom, “bez obzira na njegovu spretnost i veličinu." Pretpostavljam da nije športski mamiti bika, ali koji matador ne maše ogrtačem?

Dao sam nekoliko minuta mnoštvu okupljenih mornara da se klade protiv mene - pokrio sam sve oklade zajmom od metalurga, zaključujući da bih od sve ove gnjavaže baš i mogao izvući neku korist - a zatim zauzeo mačevalački položaj na stazi u vrtu u kojemu ćemo se tući u dvoboju. Sviđala mi se pomisao da haremske djevojke gledaju sa svojih prozora, a znao sam da Djezzar gleda.

“En guarde, veliki siledžijo!” povikao sam. “Izgubim li, dat ću ti svaki šiling, ali ako ti izgubiš, obvezan si mi!”

“Ako izgubiš, ja ću uzeti ono što mi duguješ od odrezaka i kotleta u koje ću te pretvoriti!”

Mnoštvo se grohotom nasmijalo na ovu njegovu duhovitost, a Ned se šepirio. Zatim je napao i zamahnuo.

Odbio sam udarac. Volio bih da mogu reći da je bilo viteškog i stručnog mačevanja

dok sam ja atletskom vještinom spretno uzvraćao na njegovu sirovu snagu. Umjesto toga, kad je čelik udario o čelik, samo su zaplamtjele iskre i začuo se oštar prasak nalik pucnju, od kojega su gledatelji vrisnuli i odskočili. Naše su se oštrice jedva dodirnule, ali je Ned poletio unatrag kao da ga je ritnula mula. Njegov mu je mornarski mač izletio iz ruke, za dlaku promašivši jednog njegovog kolegu mornara, a Ned se stropoštao na tlo kao Golijat i ležao ondje, očiju prevrnutih u lubanji. I mene je peckao mač u ruci, ali ja sam bio zaštićen od najgoreg udara. U zraku se osjećao miris paleži.

Je li on mrtav?

158

Dodirnuo sam ga vrškom mača. Trznuo se kao neka Galvanijeva žaba.

Gomila je posve zanijemila, u strahopoštovanju. Najzad je Ned zadrhtao, trepnuo i lecnuo se. “Ne diraj me!” “Ne smiješ iskušavati bolje od sebe, Nede.” “Ti Boga, što si učinio?” “Magija”, ponovio sam. Uperio sam mač prema ostalima. “Pošteno

sam dobio na kartama i pobijedio u ovom dvoboju. A sad, tko me još želi izazvati?”

Ustuknuli su kao da imam gubu. Nostromo mi je žurno dobacio novčarku s okladama. Bog blagoslovio budalaste kockarske instinkte britanskih mornara.

Ned se smušeno uspravio. “Nitko me ranije nije pobijedio. Čak ni moj tata, jednom kad sam

napunio osam ili devet godina i mogao ga premlatiti.” “Hoćeš li me napokon poštivati?” Zatresao je glavom ne bi li je razbistrio. “Obvezan sam ti, rekao si. Ti, šefe, imaš neke neobične moći. Sad

to vidim. Uvijek preživiš, bez obzira na kojoj si strani.” “Ja samo koristim mozak, Nede. Udružiš li se sa mnom, i tebe ću

naučiti da činiš to isto.” “Na zapovijed. Želim služiti s tobom, a ne boriti se protiv tebe.

Nespretno se podigao na noge i zateturao. Mogao sam zamisliti sablasno peckanje koje još uvijek osjeća. Elektricitet boli.

“Vi ostali, slušajte me”, zagraktao je. “Nemojte ljutiti Amerikanca. A ako to učinite, ima ćete posla sa mnom. Nas dvojica smo partneri, eto što smo.” Zagrlio me, kao divovski majmun.

“Čovječe, ne diraj mač!” “O, da.” Brzo se odmaknuo. “A sad, potrebna mi je tvoja pomoć da proizvedem još magije, al

ovaj put protiv Francuza. Treba mi momak koji će okretati ručicu moj naprave kao sam vrag. Možeš li ti to, Nede?”

159

“Ako me ne diraš.” “Ne, sad smo kvit”, potvrdio sam. “Sad možemo biti prijatelji.” Nastupilo je neobično zatišje dok su Francuzi rovali poput mrava

prema zidinama Acra, postavljajući preostale topove. Oni su kopali, a mi smo čekali, s onim tupim fatalizmom koji iznuruje one pod opsadom. Bio je Veliki tjedan pa su u blagdanskome duhu Smith i Bonaparte dogovorili razmjenu zarobljenika, vraćajući ljude zarobljene u prepadima i okršajima. Djezzar je koračao po svojim zidinama kao nespokojna mačka, mrmljajući o prokletstvu kršćana i svih nevjernika, a zatim sjeo u udoban stolac u tornju na uglu kako bi motivirao svoje vojnike bijesnim pogledom silovitih očiju. Ja sam radio na svom naumu, ali bilo je teško dobiti Jerihonovu pomoć jer su Koljač, Smith i Phelipeaux stalno slali postojanu bujicu vojničkih zahtjeva. U bliskoj borbi na bedemima, s malo vremena za ponovno punjenje topova, čelik će biti jednako važan kao i barut.

Napor se na njemu primjećivao. Kovačevo ponešto kerubinsko lice postalo je napetije, oči mu se zamutile. Francuski topovi grmjeli su od jutra do sutra, rijetko je vidio svjetlo dana i bio nespokojan zbog moje sve veće bliskosti s Miriam. A ipak, bio je od onih ljudi koji ne bi nikoga odbili, niti dopustili ikakav propust u kvaliteti. Radio je čak i kad bismo se Miriam i ja srušili od umora svaki na svojoj strani oružarnice, tonući u isprekidan san.

Tako nas je kovač probudio u mraku praskozorja 28. ožujka, kad se bubnjanje francuskih topova ubrzalo, označujući predstojeći napad. Čak i duboko u Djezzarovom podrumu, grede na stropu podrhtavale su od granatiranja. S njih se osipala prašina. Od podrhtavanja su s ognjišta letjele iskre.

“Francuzi iskušavaju našu obranu”, pospano sam nagađao. “Zadrži sestru ovdje dolje. Oboje ste vredniji kao metalurzi nego kao mete.”

“A ti?” “Još nije posve spreman, ali vidjet ću kako mogu upotrijebiti svoj

lanac!”

160

Bila su četiri sata ujutro, stube i prilazi bili su osvjetljeni bakljama. Ponijela me bujica turskih vojnika i britanskih mornara koji su se uspinjali na zidine, svatko psujući na svome jeziku. Na niskoj ogradi utvrde, granatiranje je bilo poput grmljavine koja se približava, naglašeno povremenim treskom kad bi topovska kugla pogodila zid, ili vriskom kad bi se netko strmoglavio s njega. Na francuskoj su se strani vidjeli žalci svjetla koji su označavali položaj njihovih topova.

Smith je bio ondje, s nekim čudnim osmijehom na usnama, koračao je iza kontingenta Kraljevskih marinaca. Phelipeaux je bjesomučno trčkarao po zidinama, koristeći iskrivljenu mješavinu francuskoga, engleskoga i arapskog i tjeskobne pokrete ruke kako bi usmjerio gradske topove. Istodobno su na toranj u uglu podizali signalne svjetiljke koje će prizvati pomoć mornarice.

Gledao sam u tamu, ali nisam vidio neprijateljske čete. Posudio sam mušketu i pucao prema mjestu na kojemu sam mislio da bi neprijatelj mogao biti, u nadi da ću izazvati treperenje svjetla u odgovor, ali Francuzi su bili previše disciplinirani. Stoga sam pošao za Phelipeauxom prema tornju. Drhtao sam kao stablo koje zasijecaju.

Sad su naši vlastiti topovi počeli praskati zauzvrat, a njihov je bljesak prekidao postojano bubnjanje francuske paljbe, ali ujedno ukazivao neprijateljskim topnicima kamo trebaju ciljati. Kugle su počele letjeti više, a zatim je prasak topovske kugle okljaštrio krunište zida i komadići kamena rašuli se kao krhotine granate. Jedan je turski top skinut i prevrnut, a oslijepljeni su topnici vrištali.

“Što mogu učiniti?” upitao sam Phelipeauxa, nastojeći suspregnuti drhtanje u glasu. Čitava ta stvar ranjavala mi je uši. Zidine i opkop kao da su odjekivali i pojačavali praskove, a tu je bio i onaj opor, opojni vonj spaljenog baruta.

“Idite po Djezzara. On je jedini čovjek kojega se njegovi vojnici boje više nego Napoleona.”

Bio sam zahvalan na izlici da otrčim natrag do palače i umalo sam se sudario s Haimom Farhijem u pašinim odajama.

161

“Potreban nam je vaš gospodar da pomogne obodriti svoje vojnike!”

“Ne smijete ga uznemiravati. U haremu je.” Casanovinih mi hlača, zar se vladar mogao pariti u ovakvoj

situaciji? Ali uto su se otvorila jedna vrata prema stubištu koje je vodilo na gornji kat i pojavio se Koljač, bez košulje, bradat, užarenih očiju, križanac satira i proroka Elije. Za pojas su mu bila zataknuta dva pištolja, a u ruci je nosio staru prusku sablju. Jedan mu je rob donio zahrđali srednjovjekovni oklop i filcanu donju košulju. Prije no što je zatvorio vrata iza svojih leđa, čuo sam uzbuđeno čavrljanje i plač žena.

“Phelipeaux vas treba”, nepotrebno sam rekao. “Sad će Franci doći dovoljno blizu da ih mogu ubiti”, obećao je. Na prvome blijedom svjetlu odražavalo se Napoleonovo brdo -

promatračnica kad smo se vratili na toranj. Britanski brodovi približili su se tik uz obalu zaljeva Acra, to sam opazio, ali njihova paljba nije mogla dosegnuti napadače. Sad sam uspio razabrati mnoštvo ljudi u plitkim rovovima u podnožju, poput velike mračne stonoge. Mnogi su nosili ljestve.

“Napravili su rupu u tornju tik iznad opkopa”, izvijestio je Phelipeaux. “Nije velika, ali ako uđu, Turci će pobjeći. Previše se govorilo o onome što se dogodilo u Jaffi. Naši Osmanlije isuviše su nervozni da bi se borili i isuviše prestrašeni da bi se predali.”

Nagnuo sam se preko ruba kako bih pogledao u crnu jamu suhog opkopa duboko u podnožju. Francuzi su mogli ući posve lako, ali jesu li mogli izići?

“Upotrijebite bačvu baruta”, predložio sam. “Ili pola bačve baruta i ostalo čavle i sačmu. Bacite je na njih dok pokušavaju proći kroz rupu.”

Rojalistički pukovnik se nacerio. “Ah, moj krvožedni Americain. Imate instinkte ratnika! Osvijetlit ćemo mi put Korzikancu!”

“Napoleone!” zagrmio je Djezzar, penjući se kako bi stao na svoj stolac za promatranje i bio vidljiv jednako kao barjak. “Hajde, iskušaj

162

ovog Mameluka! Jebat ću te kao što sam upravo jebao svoje žene!” Meci su fijukali pokraj njega, ali ga nekim čudom nijedan nije pogodio. “Da, hladi me kao moje žene!”

Jedva smo ga odvukli sa stolca. “Ubiju li vas, sve je izgubljeno”, podučio ga je Phelipeaux. Koljač je pljunuo. “Eto što ja mislim o njihovoj streljačkoj vještini.” Košulja njegovog

oklopa njihala se uz obrub dok je paradirao s jedne na drugu stranu tornja, kako bi se uvjerio da njegovi vojnici neće odstupiti. “Ne mislite da vas ne vidim!”

Kad je krajobraz postao blijedosiv sa suncem koje se pomaljalo, shvatio sam koliko je nepromišljen bio Bonaparte. Njegovi su rovovi i nadalje bili previše plitki i deseci njegovih vojnika već pogođeni. Nekoliko francuskih topova bilo je onesposobljeno u pričuvnoj bateriji jer su bili neprimjereno ukopani, a stari akvadukt je sažvakala naša paljba, zasuvši Napoleonove šćućurene trupe komadima zida. Njihove su ljestve izgledale apsurdno kratke.

Bez obzira na sve to, začuo se snažan povik, mahanje trobojnicom i Francuzi su krenuli u juriš. Uvijek su imali elana.

Bio je to prvi put da vidim njihovu nesmotrenu hrabrost s druge strane, i priznajem da je to bio zastrašujući prizor. Stonoga je jurnula i progutala zemlju između rovova i opkopa zabrinjavajućom brzinom. Turci i britanski mornari pokušali su ih usporiti paljbom iz topova, ali nas je stručna paljba francuskih snaga koje su štitile napadače primorala da sagnemo glave. Pogodili smo ih tek nekolicinu. Prelili su se preko ruba opkopa do dna. Njihove su ljestve bile prekratke - izviđali su u prevelikoj žurbi - ali oni najhrabriji su skočili, pridržali prekratke ljestve i pomogli drugovima da ih slijede. Drugi su pucali preko opkopa u rupu u zidu i ubili neke od naših branitelja. Osmanlijske čete počele su zapomagati.

“Tišina! Zvučite kao moje ženske!” zagrmio je Djezzar. “Želite li znati što ću vam učiniti ako pobjegnete?”

163

Sad je francuska pješadija učvrstila ljestve na drugoj strani opkopa. Vrhovi ljestvi bili su nekoliko stopa prekratki da bi doprli do rupe u zidu, što je bila neoprostiva pogreška u proračunu. To je bio trenutak kad bi se Francuzi, podižući se na zidine, mogli uhvatiti za obješeni lanac. Ostane li nenabijen elektricitetom, omogućit će im da nadru u grad i Acre će doživjeti sudbinu Jaffe. Ali, ako bude nabijen...

Najhrabriji Turci nagnuli su se preko ruba kako bi pucali ili bacali kamenje, ali čim bi to učinili, pogodili bi ih Francuzi koji su ciljali preko opkopa. Jedan je vojnik strahovito vrisnuo i stropoštao se u podnožje i sam sam pucao iz muškete, u sebi proklinjući njezinu nepreciznost.

Nekoliko Osmanlija počelo je napuštati topove. Britanski mornari pokušali su ih spriječiti, ali bili su u panici. Tad se Djezzar spustio s vrha tornja kako bi im zapriječio izlaz, mlatarajući svojom pruskom sabljom i urlajući.

“Čega se bojite?” viknuo je. “Pogledajte ih! Ljestve su im prekratke! Ne mogu ući!”

Nagnuo se, ispraznio oba pištolja i pružio ih jednom Turčinu. “Učini nešto, stara babo! Napuni ih!” Njegovi ljudi, prekoreni, ponovno su zapucali. Ma koliko bili

preplašeni opasnim Francuzima, od Djezzara ih je hvatala strava. Zatim je s tornja pao užareni meteor. Bila je to ona bačvica baruta koju sam ja predložio. Udarila je o

tlo, odbila se i eksplodirala. Začula se gromoglasna grmljavina i raspršio oblak krhotina

drveta i metalnih komadića. Okupljeni grenadiri su zateturali, oni najbliži razneseni u komadiće, drugi teško ranjeni, a još više njih zapanjeno eksplozijom. Djezzarovi su ljudi zaklicali i ozbiljno zapucali na Francuze koji su nadirali, pojačavajući metež u podnožju.

Tako je napad završio i prije no što je pošteno započeo. Budući da njihovi vlastiti topovi nisu mogli pucati preblizu svojim vlastitim vojnicima, da su njihove ljestve bile prekratke, da je procijep u zidu bio premalen, a otpor iznova osnažen, Francuzi su izgubili elan.

164

Napoleon se kockao u brzinu nasuprot zamornim pripremama opsade i izgubio. Napadači su se okrenuli i pohitali natrag odakle su došli.

“Vidite kako bježe?” povikao je Djezzar svojim ljudima. I doista, turske su trupe začuđeno zaklicale u novom

samopouzdanju. Nemilosrdni Franci su se povlačili! Ipak nisu nepobjedivi! I od tog trenutka, novo je samopouzdanje obuzelo garnizon, samopouzdanje koje će ih održati u dugim, mračnim tjednima koji će uslijediti. Taj toranj će postati zborno mjesto ne samo za Acre, nego za cijelo Osmanlijsko carstvo.

Kad se sunce najzad pojavilo ponad sljemena istočnih brda i posve obasjalo prizor, pustošenje je bilo očito. Gotovo dvije stotine Napoleonovih vojnika ležalo je mrtvo ili ranjeno, a Djezzar je odbio oslabiti paljbu kako bi dopustio Francuzima da odu po svoje ranjenike. Mnogi su umrli, zapomažući, prije no što su naredne noći malobrojni preživjeli najzad odneseni na sigurno.

“Pokazali smo Francima što je gostoljubivost Acra!” likovao je Koljač.

Phelipeaux je bio manje zadovoljan. “Znam ja Korzikanca. To je bila samo proba. Sljedeći put će

snažnije navaliti.” Obratio se meni. “Bit će bolje da vaš mali eksperiment djeluje.”

*** Neuspjeh Napoleonovog prvog napada neobično je djelovao na

garnizon. Osmanlijske vojnike ohrabrilo je uspješno odbijanje neprijateljskog napada i po prvi su put obavljali svoje dužnosti ponosnom odlučnošću, umjesto fatalističkom rezignacijom. Franci mogu biti pobijeđeni! Djezzar je nepobjediv! Alah je uslišio njihove molitve!

Za razliku od njih, britanski su se vojnici uozbiljili. Dugi slijed pomorskih pobjeda učinio ih je umišljenima glede “sučeljavanja sa žabarima”. Međutim, hrabrost francuskih vojnika nije im bila poznata. Bonaparte se nije povukao. Umjesto toga, kopao je rovove žustrije no ikad. Mornari su se na kopnu osjećali uhvaćeni u stupicu. Francuzi su

165

koristili strašila kako bi privukli našu paljbu i izmamili naše topove, samo kako bi nam mogli uzvratiti paljbom.

I nije nimalo pomagala ni činjenica da je Djezzar bio uvjeren da kršćani u Acru zacijelo kuju urotu protiv njega, iako su francuski napadači bili iz revolucije koja je napustila kršćanstvo. Zašio ih je nekoliko desetaka, plus dvojicu francuskih zarobljenika, u vreće i bacio u more. Smith i Phelipeaux nisu mogli zaustaviti pašu jednako kao što Napoleon nije mogao zaustaviti svoje čete da ne poharaju Jaffu, ali mnogi su Englezi zaključili da je njihov saveznik luđak kojega nitko ne može držati pod nadzorom.

Djezzarovo nemirno neprijateljstvo nije bilo ograničeno samo na sljedbenike križa. Salih-beg, jedan kairski Mameluk i stari zakleti neprijatelj, pobjegao je iz Egipta nakon Napoleonove pobjede u toj zemlji i došao se udružiti s Djezzarom protiv Francuza. Paša ga je srdačno dočekao, dao mu šalicu otrovane kave i bacio njegov leš u more ni pola sata nakon njegovoga dolaska.

Veliki Ned svojim je drugovima rekao da vjeruju “čarobnjaku”, meni. Ista ona varka koja mi je omogućila da porazim njega, čovjeka dvostruko većeg od mene, pomoći će nam da nadvladamo Napoleona, obećao je on. I tako su prema našim uputama mornari sagradili dva gruba brodska vitla, jedan sa svake strane tornja. Lanac će biti obješen poput vijenca preko pročelja tornja, a njegovo će se podizanje nadzirati tim vitlima. Zatim sam svoje lajdendske boce i stroj za pokretanje prebacio na kat na pola visine tornja, a na kojemu se nalazio onaj otvor s kojega sam izazvao Velikog Neda. Uz veći lanac bit će privezan jedan manji s kukom i taj će biti spojen mjedenom motkom s mojim posudama.

“Nede, kad oni dođu, moraš okretati ručicu kao sam vrag.” “Spržit ću žabare kao vatra za Sve svete, šefe.” Miriam je pomogla da postavimo napravu, njezini su spretni prsti

bili idealni za spajanje posuda. Jesu li i drevni Egipćani znali takve čarolije?

166

“Volio bih da je stari Ben ovdje da me vidi”, zamijetio sam dok smo se jedne večeri odmarali u tornju, a naše metalne vradžbine svjetlucale u polumraku kroz uske proreze tornja.

“Tko je stari Ben?” promrmljala je ona, naslanjajući se na moje rame dok smo sjedili na podu. Takva tjelesna bliskost više mi se nije činila izvanrednom, iako sam sanjario o više.

“Jedan američki mudrac koji je pomogao osnovati našu domovinu. Bio je slobodni zidar i znao za Templare, a neki misle da je s njihovim zamislima na umu načinio Sjedinjene Države.”

“Kakvim zamislima?” “Pa, ne znam točno. Valjda da bi država trebala nešto

predstavljati. U nešto vjerovati.” “A u što ti vjeruješ, Ethane Gage?” “To me je i Astiza običavala pitati! Zar sve žene to pitaju? Na

kraju sam povjerovao u nju, i čim sam to učinio, izgubio sam je.” Tužno me je pogledala. “Nedostaje ti, zar ne?” “Kao što tebi zacijelo nedostaje zaručnik koji je poginuo u ratu.

Kao što Jerihonu nedostaje njegova supruga, Velikom Nedu njegov Mali Tom, a Phelipeauxu monarhija.”

“Znači tu smo, krug ožalošćenih.” Na trenutak je šutjela. “Znaš li u što ja vjerujem, Ethane?”

“U Crkvu?” “Vjerujem u Onostrano koje Crkva predstavlja.” “Misliš na Boga?” “Mislim da ludilo života ima nešto povrh samoga ludila. Vjerujem

da u svakome životu postoje rijetki trenuci kad osjećamo da je Onostrano svuda oko nas. Većinom smo zaključani, osamljeni i slijepi, kao pile u svom jajetu, ali povremeno uspijemo probiti ljusku i proviriti. Oni blagoslovljeni možda imaju mnoštvo takvih trenutaka, a zli nijedan. Ali kad se to dogodi - kad osjetiš što je uistinu stvarno, mnogo stvarnije od noćne more u kojoj živimo - sve je podnošljivo. A ja vjerujem da ako ikad uspiješ pronaći nekoga tko vjeruje kao ti, tko se napinje protiv jajeta koje nas sputava - tad vas dvoje zajedno možete

167

posve razbiti ljusku. I to je najviše čemu se možemo nadati na ovome svijetu.”

Zadrhtao sam u nutrini. Je li ovaj čudovišni rat u kojemu sam zarobljen proteklih godinu dana neki lažni san, neka ljuska koja me obuhvaća? Jesu li drevni narodi znali kako probiti tu ljusku?

“Ne znam jesam li ikad doživio ijedan takav trenutak. Jesam li zbog toga zao?”

“Zli to nikad ne bi priznali, čak ni samima sebi.” Rukom je pogladila moju kratku bradu, a njezine oči bile su modre kao bezdan grebena kod Jaffe. “Ali, kad dođe taj trenutak, moraš ga uhvatiti, pustiti svjetlo unutra.”

I na to me poljubila, ovaj put kako treba, vrelog daha, tijela koje se napinjalo o moje, dojki priljubljenih uz mene, uzdrhtalog torza.

Tad sam se zaljubio, ne samo u Miriam, već u svakoga. Zvuči li to ludo? Najkraći djelić sekunde, osjećao sam se povezan sa svim drugim zabrinutim dušama našeg ludog svijeta, neki me je neobičan osjećaj zajedništva ispunio ljubavlju i tugom. Stoga sam joj uzvratio poljubac i privinuo se uz nju. Napokon sam zaboravljao bol zbog davno izgubljene Astize.

“Sačuvala sam tvoje zlatne anđele, Ethane”, promrmljala je izvlačeći baršunastu vrećicu koju je nosila obješenu između dojki. “Možeš ih uzeti natrag.”

“Zadrži ih kao dar.” Kakve sam koristi ja imao od njih? A zatim se začula galama, kiša minobacača, i čitav je naš toranj

zadrhtao kao da ga je zatresla neka divovska ruka kako bi nas istresla iz njega. Na trenutak sam se pobojao da ću preletjeti preko zida, ali toranj se polako prestao ljuljati i lagano se umirio, blago se nakosivši. Odjeknule su trube.

“Aktivirali su minu! Dolaze!” Bilo je vrijeme da isprobam lanac.

168

Provirio sam kroz otvor na zidu u maglu dima i prašine. “Ostani ovdje”, rekao sam Miriam. “Idem pokušati provjeriti što se

događa.” Zatim sam odjurio prema vrhu tornja. Phelipeaux je već bio ondje,

gologlav, naginjao se preko ruba parapeta i nije se obazirao na francuske metke koji su letjeli oko njega.

“Opkopari su iskopali tunel ispod tornja i natrpali ga barutom”, rekao mi je. “Mislim da su pogrešno procijenili. Opkop je sav u gruhu, ali samo su napravili procijep. Ne vidim pukotine do vrha.” Uspravio se i uhvatio me za ruku. “Je li vaša đavolska naprava spremna?”

Pokazao je. “Bonaparte je odlučan.” Kao i ranije, jedna je kolona kaskala uz drevni akvadukt, ali ovaj

put se činilo kao da kaska cijela brigada. Njihove ljestve bile su duže nego prošli put, i poskakivale dok su oni trčali. I sam sam se nagnuo kako bih bolje vidio. U dnu tornja nalazio se veliki jaz, a u opkopu nasip gruha.

“Okupite najbolje ljude kod procijepa”, rekao sam Phelipeauxu. “Zadržat ću ih svojim lancem. Kad se nagomilaju, gađajte ih sa svime što imamo odande dolje i ovdje gore.” Okrenuo sam se Smithu koji nam je zadihan prišao. “Sir Sidney, spremite svoje bombe!”

Progutao je zrak. “Bacit ću na njih Zeusovu vatru.” “Nemojte oklijevati. U jednom trenutku, izgubit ću snagu i oni će

slomiti moju napravu.” “Dotad ćemo ih već dokrajčiti.” Phelipeaux i ja smo pojurili dolje, on do procijepa, a ja do svog

novog druga. “Sad, Nede, sad! Dođi u našu sobu i okreći ručicu svom snagom!

Oni dolaze i naša baterija ćupova mora biti posve nabijena!”

169

“Vi samo spustite lanac, šefe, a ja ću mu dati iskru.” Rasporedio sam nekoliko mornara uza svako vitlo i rekao im da

čuče dok ne bude vrijeme da spuste lanac. Otkad je eksplodirala ona mina, izbio je pravi pravcati artiljerijski dvoboj, a razmjer i bijes bitke oduzimao je dah. Topovska paljba čula se odasvud i mi smo morali urlati od njihove grmljavine. Kad bi kugle pale u grad, komadići krhotina letjeli bi u zrak. Ponekad se iznad glave moglo uočiti sjenovito mnoštvo projektila, a kad bi pogodili, nastao bi veliki tresak i oblak prašine. I naše su vlastite topovske kugle podizale velike oblake prašine na mjestima gdje bi pale među Francuze na njihovim položajima, i povremeno udarile ili uništile kola s barutom ili neki poljski top. Vodeći grenadiri dali su se u trk, s ljestvama poput koplja, i nadirali prema opkopu.

“Sad, sad!” povikao sam. “Spustite lanac!” Na oba kraja, moji su mornari počeli spuštati kablove vitla.

Obješeni lanac, kao blagdanski vjenčić, uz škripu je klizio niz bok tornja prema procijepu u njegovom podnožju.

Kad je stigao do rupe, rekao sam im da ga odvežu i lanac je visio preko rupe u tornju kao nevjerojatna greda za ulaz. Francuzi su zacijelo pomislili da smo poludjeli. Čitave čete njih ispaljivale su salve na naše glave na zidu, a mi smo uzvraćali na te komplimente krupnom topovskom sačmom. Metal je zujao i fijukao. Ljudi su vriskali ili šokirano dahtali kad bi bili pogođeni, a bedemi su postajali klizavi od krvi.

Pojavio se Djezzar, još uvijek u onom svom starom oklopu kao pomahnitali Saracen, i koračao gore-dolje pokraj ispruženih ili čučećih tijela svojih vojnika, ne hajeći za neprijateljsku vatru.

“Pucajte! Pucajte! Razići će se kad shvate da nećemo pobjeći! Njihova mina nije upalila! Pogledajte, toranj još uvijek stoji!”

Pojurio sam niz stube tornja do prostorije u kojoj su bili moji prijatelji. Ned je mahnito okretao ručicu, skinuvši košulju, njegov je ogroman torzo blistao od znoja. Staklena ploča vrtjela se kao galopirajući kotač, zujeći od trenja kao košnica. “Spremni, šefe!”

170

“Pričekat ćemo da stignu do lanca.” “Dolaze” , rekla je Miriam vireći kroz uski procijep. Luđački trčeći usprkos sve slabijoj paljbi koja je desetkovala

njihove redove, glavni grenadiri jurišali su preko nasipa gruha koji je napola ispunjavao opkop i počeli se verati prema rupi koju je napravila njihova mina, pri čemu je jedan od njih nosio trobojnicu. Čuo sam kako Phelipeaux izvikuje neku zapovijed i začuo se zvonki prasak kad su naši ljudi u podnožju tornja ispalili salvu hitaca. Glavni napadači pali su na leđa i barjak se srušio. Novi napadači miljeli su preko njihovih tijela, pucajući natrag u rupu u zidinama, i zastava se ponovno podignula. Začuo se onaj prepoznatljivi mukli udarac olova koje pogađa meso i stenjanje i povici ranjenika.

“Još malo, Nede.” “U ovim posudama je sva moja snaga”, dahtao je. Glavni napadači stigli su do mog željeznog vijenca i uhvatili se za

njega. Daleko od prepreke, za njih je on bio više kao pomoć pri penjanju dok su se okretali podići suborce iza sebe. Za tren oka, lanac je bio načičkan vojnicima, kao osama na medu.

“Sad!” uzviknula je Miriam. “Pomolite se Franklinu”, promrmljao sam. Gurnuo sam drvenu

polugu koja je zabila mjedenu motku baterija o mali lanac spojen s velikime. Uslijedio je bljesak i pucketanje.

Učinak je bio trenutačan. Začuo se povik, poletjele iskre, i grenadiri su odletjeli s lanca kao da ih je netko odbacio. Nekolicina ih se nije mogla odvojiti, vrištali su goreći, a zatim se uzdrhtalo ovjesili na lancu, mišića kao od štuka. Bilo je sablasno. Osjetio sam vonj njihovoga mesa. Smjesta je zavladala zbrka.

“Pali!” povikao je Phelipeaux iz podnožja. Još pucnjeva iz našega tornja i još je napadača palo.

“U onom je lancu neka neobična toplina!” izvikivali su grenadiri. Vojnici su ga dodirivali bajunetama i uzmicali. Neki su ga pokušali podići ili povući i padali kao omamljeni volovi.

171

Naprava je radila, ali koliko će dugo lanac biti nabijen elektricitetom? Ned je već soptao. U određenom trenutku, napadači će zamijetiti kako je lanac obješen i slomit će ga, ali sad se nesigurno vrzmaju, iako u opkop iza njih nadire više trupa. Kako se gomilaju, sve ih je više pogođenih.

Najednom sam shvatio da netko nedostaje i mahnito se ogledao oko sebe. “Gdje je Miriam?”

“Otišla je odnijeti barut Phelipeauxu”, prostenjao je Ned. “Ne! Potrebna mi je ovdje!” Kod otvora u zidinama nastat će

klaonica. Potrčao sam prema vratima. “Nastavi okretati!” Lecnuo se. “Razumijem.” Dva kata ispod, zakoračio sam u bitku u punoj žestini. Pelipeaux i

njegova četa Turaka i engleskih marinaca, s pričvršćen im bajunetama, nagurali su se u podnožje tornja, pucajući i odbijajući udarce kroz nazubljeni otvor u zidinama, dok su se francuski grenadiri nastojali provući ispod ili preko lanca. Obje su strane već bile bacile granate i najmanje pola naših vojnika već je poginulo. Na francuskoj strani, mrtvih je bilo kao oblutaka. Odavde je otvor u zidu izgledao kao razjapljena špilja otvorena čitavoj francuskoj vojsci, odvratna rupa svjetla i dima. Uočio sam Miriam posve naprijed, kako pokušava odvući jednog ranjenika podalje od francuskih bajuneta.

“Miriam, potrebna si mi gore!” Kimnula je glavom, haljina joj je bila poderana i krvava, kosa

divlje zapetljana, ruke crvene od krvi. Nagrnule su nove čete, dodirnule lanac i vrisnule, a zatim se srušile na leđa. Vrti, Nede, vrti, molio sam se ispod glasa. Znao sam da će se naboj iscrpsti.

Phelipeaux je sjekao svojim mačem. Probio je jednog poručnika ravno kroz grudi, a drugome zamahnuo prema glavi.

“Prokleti republikanci!” Opalio je pištolj, i metak mu je za dlaku promašio lice. Zatim se začuo ženski krik i netko je vukao Miriam od nas. Neki

se vojnik zavukao ispod i uhvatio je za noge. Povlačio ju je sa sobom kao da je želi baciti na moju napravu. Skuhat će se!

172

“Nede, prestani kurblati! Povuci mjedenu cijev!” povikao sam. Ali nije bilo šanse da bi me mogao čuti. Sunovratio sam se za njom.

Bio je to skok usred mnoštva Francuza koji su puzali. Dograbio sam jednu odbačenu mušketu i divlje zamahnuo, obarajući ljude kao čunjeve, dok se kundak nije slomio. Na kraju sam uhvatio Miriaminog otmičara i nas troje počeli smo se hrvati, ona zamahujući prema njegovim očima.

Srušili smo se u ruševine dok su nas s obje strane hvatale ruke, a zatim sam ja primio udarac, a nju su odvukli od mene i zavitlali o lanac.

Pripremio sam se na najgore, čekajući da moja čarolija ubije ono što sam sad volio.

Ništa se nije dogodilo. Metal je umro. Začulo se oduševljeno klicanje i Francuzi su nagrnuli naprijed.

Navalili su na krajeve lanca i on je pao. Tucet muškaraca odvukao je lanac i proučavao ga ne bi li otkrili izvor onih njegovih tajanstvenih moći.

Miriam je pala zajedno s lancem. Pokušao sam se provući ispod grenadira koji su nadirali i doći do nje, ali su me jednostavno pregazili. Uhvatio sam rub njezine haljine dok su vojnici u čizmama jurišali i spoticali se o nas. Čuo sam pucnje i povike na najmanje tri jezika, čuo sam kako vojnici dahću i padaju.

A zatim se začula nova grmljavina, ovaj put glasnija od one mine jer nije bila ograničena ispod zemlje. Sidney Smith napokon je s vrha tornja zavitlao jednu ogromnu bombu načinjenu od bačvica baruta. Pala je usred mnoštva Francuza koji su se nagomilali ispred lanca i sad je eksplodirala dvostruko većom snagom zbog opkopa i tornja između kojih je pala. Zagrlio sam gruh dok se svijet pretvarao u vatru i dim. Udovi i glave letjeli su kao pljeva. Vojnici koji su ranije gazili po nama sad su se pretvorili u krvavi štit, a njihova se tijela rušila po nama kao grede. Nakratko sam oglušio.

173

A zatim su neke ruke kopale oko nas kako bi nas izvukle. Phelipeaux je nešto govorio, ali ja ga nisam čuo, i nešto mi pokazivao.

Francuzi su se ponovno povlačili, s mnogo većim gubicima nego ranije.

Okrenuo sam se, izvikujući povik koji sam nisam mogao čuti. “Miriam! Jesi li živa?” Bila je nepomična i nijema.

*** Odnio sam je iz ruševina i iznio iz tornja u pašine vrtove; u ušima

mi je odzvanjalo, ali sluh mi se pomalo vraćao. Iza mene, Phelipeaux je izvikivao naredbe inženjerima i radnicima da počnu popravljati rupu u zidinama. Zrak u vrtu bio je zadimljen. Pepeo se slijegao.

Položio sam svoju pomagačicu na klupu pokraj fontane i prislonio uho uz njezine usne. Da! Jedva čujan dašak drhtavog uzdaha. U nesvijesti je, nije mrtva. Umočio sam rupčić u vodu, ružičast od krvi, i obrisao joj lice. Tako mekano, tako glatko ispod čađe! Hladnoća ju je najzad vratila svijesti. Trepnula je, lagano zadrhtala, a zatim se naglo trznula.

“Što se dogodilo?” Tresla se. “Upalilo je. Povukli su se.” Obgrlila me rukama oko vrata i čvrsto se priljubila uz mene. “Ethane, to je tako strašno.” “Možda se neće vratiti.” Odmahnula je glavom. “Rekao si mi da je Bonaparte neumoljiv.” Znao sam da će biti potrebno više od električnog lanca da se porazi

Napoleon. Miriam se pogledala. “Izgledam kao mesar.” “Izgledaš divno. Lijepo i krvavo.” To je bila istina. “Hajde da te

odvedem unutra.” Podupro sam je i ona se naslonila na mene, s jednom rukom oko mojih ramena za potporu. Nisam bio posve siguran kamo bih je odveo, ali želio sam se udaljiti od Jerihonove ljevaonice i borbenog zida. Zaputio sam se prema džamiji.

U tom se trenutku pojavio Jerihon, kojega je doveo zabrinuti Ned. “Moj Bože, što se dogodilo?” upitao je kovač.

174

“Zatekla se uhvaćena u borbi uz otvor u zidinama. Ponijela se kao prava Amazonka.”

“Dobro sam, brate.” Njegov je glas bio optužujući. “Rekao si da će ti samo pomoći s tvojom čarolijom.” Umiješala se. “Vojnicima je trebala municija, Jerihone.” “Mogao sam te izgubiti.” Zatim je uslijedila šutnja i napetost dvojice muškaraca koji su

željeli istu ženu, ali iz različitih razloga. Ned je nijemo stajao po strani i djelovao kriv, kao da je on odgovoran za to.

“Dobro, vrati se onda u ljevaonicu”, ukočeno je rekao Jerihon. “Ondje nas nijedna topovska kugla neće dohvatiti.”

“Idem s Ethanom.” “Ideš? Kamo?” Oboje su me pogledali, kao da ja znam. “Ide gdje će se moći malo odmoriti”, rekao sam. “U tvojoj je

kovačnici, Jerihone, bučno kao u tvornici. Vruće je i prljavo.” “Ne želim da si s njom.” Glas mu je bio bezbojan. “Ja sam s Ethanom, brate.” Njezin je glas bio nježan, ali uporan. I tako smo nas dvoje otišli, ona se oslanjala o mene, a metalurg

ostao ojađeno stajati u vrtu, stežući šake oko praznine. Iza nas, artiljerija je bučala kao daleki bubnjevi.

Moj prijatelj Mohammad nastanio se u Khan el-Omdan, u svratištu Pillars Inn, umjesto da otplovi i prepusti nas Napoleonu. U uzbuđenju rada na lancu posve sam zaboravio na njega, ali sad sam ga potražio. Ogrnuo sam Miriam plaštom, ali kad smo se pojavili u njegovom stanu, oboje smo izgledali poput izbjeglica: poderani, prljavi, zamrljani od dima.

“Mohammade, moramo pronaći neko mjesto za odmor.” “Efendijo, sve su sobe zauzete!” “Sigurno postoji...” “Međutim, nešto se uvijek može pronaći za određenu cijenu.”

Kiselo sam se nasmiješio. “Bismo li mogli podijeliti sobu s tobom?”

175

Odmahnuo je glavom. “Zidovi su tanki, a vode malo. Nije ovo mjesto za jednu damu. Vi ne zaslužujete bolje, ali ona da. Dajte mi ostatak onog novca koji vam je Sir Sidney dao za medalju i dobitak od dvoboja.” Ispružio je ruku.

Oklijevao sam. “Dajte, znate da vas neću prevariti. Kakva je korist od novca,

ukoliko ga ne iskoristite?” I tako sam mu dao novac i on je nestao. Pola sata kasnije, vratio

se, a moja je novčarka bila prazna. “Dođite. Jedan je trgovac pobjegao iz grada i jedan mladi liječnik

koristi njegovu kuću za spavanje, ali rijetko mu se za to ukaže prilika. Iznajmio mi je ključeve.”

Kuća je bila mračna, kapci na prozorima navučeni, pokućstvo prekriveno i gurnuto uza zid. Napuštena od vlasnika, djelovala je opustošeno, a liječnik koji je zauzeo njegovo mjesto u njoj je samo kampirao. Bio je levantinski kršćanin iz Tyrea i zvao se Zawani. Rukovao se sa mnom i znatiželjno pogledao Miriam.

“Upotrijebit ću novac za ljekovite biljke i zavoje.” Bili smo dovoljno daleko od zidina da buka topova bude prigušena. “Gore je kada. Odmorite se. Neću se vratiti do sutra.” Bio je zgodan, ljubaznih očiju, ali već upalih od iscrpljenosti.

“Dama se mora oporaviti...” “Ne morate objašnjavati. Ja sam liječnik.” Ostali smo sami. Na katu se nalazila prostorijica za kupanje sa

bijelom zidanom kupolom iznad bazena, probodenom debelim pločama šarenoga stakla. Svjetlo je prodiralo u zrakama brojnih boja kao demontirana duga. Bilo je i drveta da se voda zagrije pa sam se ja dao na posao dok je Miriam drijemala. Prostorija je bila puna pare kad sam je probudio.

“Pripremio sam ti kupku.” Kanio sam otići, ali me ona zaustavila i oboje nas razodjenula. Dojke su joj bile malene, ali savršene, čvrste, ružičastih bradavica, a trbuh se spuštao do gustog čuperka svijetlih

176

dlačica. Bila je djevičanska Madona i s nas oboje ribala prljavštinu bitke dok ponovno nije bila sva kao od alabastera.

Trgovčev madrac bio je podignut u visinu mojega struka na krevetu sa izrezbarenim uresima, ispod kojega su bile ladice, a iznad baldahin. Ona se uspela prva i legla tako da sam je mogao vidjeti na blijedom svjetlu. Ne postoji ljepši prizor od žene koja te dočekuje s dobrodošlicom. Njezina ljupkost te proguta, kao zagrljaj toploga mora. Topografija njezinoga tijela bila je snježni planinski lanac, zagonetan i neistražen. Sjećam li se uopće što trebam činiti? Imao sam osjećaj kao da je prošlo tisuću godina. Nezvano mi je došlo jedno neobično, nenadano sjećanje na Astizu - kao nož u srce - ali tad je Miriam progovorila.

“Ovo je jedan od onih trenutaka o kojima sam ti govorila, Ethane.” I tako sam je uzeo, polako i nježno. Prvi put je plakala, a zatim se

silovito priljubila uz mene, vriskajući. I ja sam se pripio uz nju, dršćući i dahćući na kraju, a oči su mi se ovlažile kad sam pomislio najprije na Astizu, zatim na Napoleona, pa na Miriam i koliko će dugo proći prije nego što Francuzi ponovno navale, sad bijesni kao što su bili u Jaffi. Uđu li u grad, sve će nas pobiti.

Okrenuo sam glavu kako ona ne bi opazila nijednu suzu ni brigu, i mi smo zaspali.

Oko ponoći, netko me je prodrmao i probudio. Zgrabio sam pištolj, ali sam tad vidio da je to Mohammad.

“Koji je sad vrag?” prosiktao sam. “Zar ne možemo imati malo privatnosti?”

Prislonio je prst na usne i pokazao mi glavom. Dođi. “Sad?” Kategorički je kimnuo glavom. Uzdahnuo sam, ispuzao iz postelje

na hladan pod i pošao za njim u glavnu prostoriju. “Što radiš ovdje?” gunđao sam držeći pokrivač oko sebe kao togu. Grad je djelovao miran, topovi su odmarali.

177

“Žao mi je, efendijo, ali Sir Sidney i Phelipeaux su rekli da ovo ne smije čekati. Francuzi su upotrijebili strijelu da ovo ispale preko zida. Na njemu je vaše ime.”

“Strijelu? Isaaca mi Newtona, u kojemu smo mi stoljeću?” Uza strijelu bio je privezan komadić vrećevine. I naravno, na

privjesku je lijepim crvenim perom pisalo “Ethan Gage”. Franklin bi se divio učinkovitosti poštanske službe.

“Kako znaju da sam ovdje?” “Vaš električni lanac je kao zastava koja objavljuje vašu

nazočnost. Čitava pokrajina govori o vama, rekao bih.” Istina. Što bi mi to naši neprijatelji mogli poslati, a da je tako

maleno? Odmotao sam vrećevinu i istresao njezin sadržaj na dlan ruke. Bio je to prsten s rubinom, dragi je kamen bio veličine trešnje, a

uz njega je bila privezana ceduljica na kojoj je pisalo samo “Trebaju joj anđeli. Monge.” Moj se svijet zaljuljao. Zadnji put kad sam vidio taj prsten, bio je na Astizinom prstu.

178

Mohammad me pomno promatrao. “Znači li vam nešto ovaj prsten, prijatelju moj?”

“Samo to? Bez ikakve druge poruke?” Monge je nedvojbeno bio Gaspard Monge, francuski matematičar

kojeg sam već ranije bio vidio u Jaffi. “I nije riječ samo o veličini dragulja, zar ne?” bio je uporan

Mohammad. Umorno sam sjeo. “Poznavao sam ženu koja ga je nosila.” Astiza je bila živa! “A iz kojeg bi točno razloga francuska vojska katapultirala njezin

prsten?” Iz kojeg razloga, doista? Okrenuo sam prsten, prisjećajući se

njegovoga podrijetla. Zahtijevao sam da ga Astiza uzme iz podzemne riznice s blagom koju smo pronašli ispod Velike piramide, usprkos tome što je ona prosvjedovala da je opljačkano prokleto. Zatim smo nakratko zaboravili na njega, sve dok se ona nije pokušala uspeti konopom Conteovog balona za bijeg u moju pletenu košaru, kad joj sć očajni grof Silano grozničavo držao za gležnjeve. Sjetila se te kletve i preklinjala me da joj skinem prsten, ali nisam mogao. I tako je ona, umjesto da me potegne naniže u domet francuskih vojnika, prerezala konop i uz vrisak se survala sa Silanom u Nil. Balon se uzvinuo tako nekontrolirano da nisam vidio gdje su sletjeli, začula se salva francuskih trupa i kad sam provirio u suncem zabljesnutu rijeku... ništa. Kao da je nestala s lica zemlje. Do sad.

A oni anđeli? Serafimi koje smo pronašli. Morat ću ih uzeti natrag od Miriam. “Žele da je dođem potražiti.”

179

“Znači, to je zamka!” rekao je moj prijatelj. “Boje se vas i vaše električne magije.”

“Ne, mislim da nije zamka.” Nisam si laskao da me smatraju tako opasnim neprijateljem da bi

me morali izmamiti izvan zidina samo kako bi me ustrijelili. Posumnjao sam da nisu odustali od naše zajedničke potrage za Totovom knjigom. Ako je postojao način da me ponovno unovače, tad je to bilo obećanjem Astize.

“Jednostavno znaju da sam živ, zbog elektriciteta, i saznali su nešto čemu mogu pridonijeti. Riječ je o onome što sam tražio u Jeruzalemu, pretpostavljam. I znaju da je jedino što bi me natjeralo da im se vratim vijest o toj ženi.”

“Efendijo, ne mislite valjda napustiti ove zidine!” Osvrnuo sam se prema usnuloj Miriam. “Moram.” Bio je zbunjen. “Zbog neke žene? Pa imate ženu, evo je ovdje.” “Zbog toga što je tamo vani nešto što čeka da bude ponovno

otkriveno, a njegova uporaba ili zloporaba utjecat će na sudbinu svijeta.” Razmislio sam. “Želim pomoći Francuzima da to pronađu, a zatim to ukrasti od njih. Za to mi je potrebna pomoć, Mohammade. Morat ću bježati kroz Palestinu, kad se domognem Astize i nagrade. Trebat će mi netko tko poznaje to područje.”

Problijedio je. “Jedva sam pobjegao iz Jaffe, efendijo! Otići među francuske vragove...”

“Moglo bi ti priskrbiti dio najvećeg blaga na zemlji”, blago sam rekao.

“Najvećeg blaga?” “Naravno, to nije zajamčeno.” Razmislio je o prijedlogu. “Koliki dio?” “Pa, pet posto čini mi se razumnim, ne misliš li?” “Da vas izvedem kroz palestinsku divljinu? Petina, najmanje!” .

“Namjeravam potražiti i druge pomagače. Sedam posto je apsolutno najviše što si mogu priuštiti.”

180

Naklonio se. “U tom slučaju je desetina posve razumna. I mali spomen ako nam pomognu moji rođaci, braća i ujaci. I troškovi konja i deva. Pušaka, hrane. Obična milostinja, ako je doista od najvećeg blaga.”

Uzdahnuo sam. “Provjerimo najprije možemo li doći do Mongea, a da nas ne ubiju,

može?” Naravno, postojalo je nešto što me je izjedalo kad smo počeli

ubrzano planirati. Upravo sam spavao s najmilijom ženom koju sam ikad upoznao, Miriam, a sad sam planirao uzeti svoje serafime i iskrasti se kako bih saznao istinu o Astizi ne rekavši sirotoj ženi ni riječ. Osjećao sam se kao podlac i nisam imao ni najblažeg pojma kako bih joj objasnio svoj naum, a da ne djelujem kao gad. Nisam bio nevjeran Miriam, samo sam bio vjeran i uspomeni na onu prvu ženu, i obje sam ih volio, svaku na svoj način. Astiza je za mene postala sama bit Egipta, drevne tajne, ljepotica čija je potraga za drevnim znanjem postala moja vlastita. Upoznali smo se kad je pomagala u pokušaju da me ubiju, a sam je Napoleon predvodio napad u kojemu je zarobljena. Nakon toga mi je spasila život, više no jednom, i ispunila moj prazan karakter svrhom. Nismo bili samo ljubavnici, postali smo partneri u jednoj potrazi i ja sam umalo umro u Velikoj piramidi. Bilo je savršeno razumno otići potražiti Astizu, onaj prsten je zapalio sjećanja kao šibica trag baruta, ali pomalo škakljivo objasniti to Miriam. Žene znaju biti mrzovoljne zbog ovakvih stvari. Zato ću otkriti značenje Astizinog prstena, spasiti je, spojiti njih dvije zajedno i onda...

Što? Pa, kako je obećao Sidney Smith, sjajno je kako se te stvari riješe. “Veoma je zgodno biti razumno stvorenje”, rekao je jednom Ben Franklin, “budući da nam to omogućuje da učinimo sve što smo ionako nakanili učiniti.” Stari je Ben i sam primao dame, dok se njegova supruga dosađivala u Philadelphiji.

“Da probudimo vašu žensku?” upitao je Mohammad. “O, ne.”

***

181

Kad sam Velikog Neda pozvao da pođe s nama, bilo ga je teško uvjeriti kao psa kojeg gospodar zove u šetnju. Bio je jedan od onih ljudi koji ništa ne čine napola; bio je ili moj najneumoljiviji neprijatelj, ili najvjerniji sluga. Postao je uvjeren da sam vrač rijetkih moći i da samo čekam povoljan čas prije no što raspodijelim Solomonovo blago.

Za razliku od njega, Jerihon je davno odustao od svakog razgovora o blagu. Bio je znatiželjan kad sam ga probudio kako bih mu objasnio da je onaj prsten s rubinom pripadao Astizi, ali samo zato što bi me to moglo odvratiti od njegove sestre.

“Zato se ti moraš brinuti o Miriam dok me nema”, rekao sam mu, nastojeći spasiti vlastitu savjest ostavljajući njega odgovornim. Izgledao je tako zadovoljan da sam načas pomislio nije li mi nekako sam poslao onaj prsten.

Ali zatim je trepnuo i odmahnuo glavom. “Ne mogu te pustiti da ideš sam.”

“Neću biti sam. Imam Mohammada i Neda.” “Neznabošca i budalu? Bit će pravo natjecanje gledati koji će od

vas trojice prvi dovesti do katastrofe. Ne, potreban ti je netko zdrave glave.”

“Taj netko je Astiza, ako je živa. Smithu, Phelipeauxu i ostatku garnizona potrebniji si nego meni, Jerihone. Obrani grad i Miriam. Svejedno ću te uključiti u raspodjelu kad pronađemo blago.”

Ne možeš mahati bogatstvom u mislima nekog čovjeka, a da on s čežnjom ne pomisli o izgledima, ma kako mršavim.

Pogledao me s novim poštovanjem. “Opasno je, prijeći francuske linije. Možda u tebi, Ethane Gage,

ipak nešto postoji.” “I tvoja sestra misli tako.” No, prije no što smo se uspjeli porječkati glede toga pitanja, ja

sam krenuo s Mohammadom i Nedom. Da smo jednostavno išetali iz grada, bili bismo uhvaćeni u unakrsnoj vatri, pa smo zato uzeli čamac kojim je Mohammad pobjegao iz Jaffe. Grad je bio tamni odraz na zvjezdanome nebu, kako bi Francuzi imali što manje mogućih točaka u

182

koje će ciljati, a odsjaj neprijateljskih tabora rumenio se kao zora iza rovova. Brazda iza našega čamca srebrno se svjetlucala. Iskrcali smo se na pješčanu plažu iza polukruga francuskih linija i odšuljali do njihovog tabora sa stražnje strane, prelazeći preko kolotečina i pregaženih ratnih usjeva.

Ući u vojnički tabor sa začelja lakše je nego što biste pretpostavili, jer je to područje vozača kola, kantinera, pratitelja tabora i simulanata koji nisu svikli posezati za puškom. Rekao sam svojim drugovima da me pričekaju u guštari pokraj mlake rječice i umarširao u tabor s onim uobraženim držanjem učenjaka, čovjeka koji o svemu ima mišljenje, ali ni u čemu ne postiže rezultate.

“Imam poruku za Gasparda Mongea od njegovih sveučilišnih kolega u Kairu”, rekao sam jednom stražaru.

“Pomaže u bolnici.” Pokazao je. “Posjetite ga na vlastiti rizik.” Zar smo ih već toliko ranili? Istočno nebo počelo se razvedravati

kad sam pronašao bolničke šatore, prišivene zajedno kao ogromno cirkusko platno. Monge je spavao na ležaju i sam izgledao bolestan, sredovječni znanstvenik-pustolov kojega je ova ekspedicija pretvarala u starca. Bio je blijed, usprkos suncu, i mršaviji, obraza upalih od bolesti. Oklijevao sam bih li ga probudio.

Osvrnuo sam se oko sebe. Vojnici su, tiho stenjući, ležali u usporednim nizovima koji su se gubili u tami. Činilo mi se da ih je previše da bi svi bili žrtve rana koje smo im mi nanijeli. Sagnuo sam se kako bih bolje pogledao jednog koji se snažno trzao i zgrozio se od onoga što sam vidio. Lice mu je bilo osuto čirevima, a na preponama, kad sam podigao plahtu, zlokobna oteklina.

Kuga. Žurno sam se odmaknuo, znojeći se. Govorkalo se da je kuge sve

više, ali potvrda je vratila onu povijesnu bojazan. Bolest je sjena nad vojskom, kuga sluškinja opsada i tek bi se rijetko ograničila samo na jednu stranu. Što ako prijeđe zidine? S druge pak strane, bolest je Napoleonu odredila čvrst rok. Morao je pobijediti prije no što mu kuga desetkuje vojsku. Nikakvo čudo da je nepromišljeno napao.

183

“Ethane, jesi li to ti?” Okrenuo sam se. Monge je sjedio na ležaju, raskuštran i umoran,

trepćući. Njegovo me lice ponovno podsjetilo na mudrog, starog psa. “Evo me opet po tvoj savjet, Gasparde.” Nasmiješio se. “Najprije smo mislili da si mrtav, zatim smo pretpostavili da si ti

onaj ludi električar unutar zidina Acra, a sad si se pojavio na moj poziv. Možda si uistinu čarobnjak. Ili najnedokučiviji čovjek u obje vojske, za kojeg se nikad ne zna na čijoj je strani.”

“Bio sam savršeno sretan na drugoj strani, Gasparde.” “Pih. Sa samovoljnim pašom, ludim Englezom i ljubomornim

francuskim rojalistom? Ne vjerujem. Razumniji si nego što hiniš.” “Phelipeaux je rekao da je u školi Napoleon bio taj koji je bio

ljubomoran, a ne on.” “Phelipeaux je na pogrešnoj strani povijesti, kao i svaki čovjek iza

onih zidina. Revolucija preinačuje čovjeka od stoljeća praznovjerja i tiranije. Racionalizam će uvijek pobijediti praznovjerje. Naša vojska obećava slobodu.”

“S giljotinom, pokoljem i kugom.” Namrštio se na mene, razočaran mojom nepopustljivošću, a zatim

su se kutovi njegovih usana trznuli. Najzad se nasmijao. “Kakvi smo mi filozofi, i to na rubu svijeta!”

“U njegovome središtu, rekli bi Židovi.” “Da. Svaka vojska prije ili kasnije prolunja kroz Palestinu,

raskrižje tri kontinenta.” “Gasparde, odakle ti ovaj prsten?” Ispružio sam ga, a kamen je bio

kao mjehurić krvi u bljedilu noći. “Astiza ga je imala na prstu kad sam je zadnji put vidio, dok je padala u Nil.”

“Bonaparte je naredio poslanicu strijelom.” “Ali zašto?” “Pa, kao prvo, ona je živa.” Moje srce zakucalo je punim galopom. “U kakvom je stanju?”

184

“Nisam je vidio, ali čuo sam. Bila je u komi i grof Silano se mjesec dana brinuo o njoj. Ali, rečeno mi je da se oporavila bolje od njega. On je, pretpostavljam, prvi upao u rijeku, ona preko njega, pa je on probio površinu. Pritom mu se smrskao kuk pa će do kraja života šepesati.”

Otkucaji mojega srca bili su kao bubnjanje u ušima. Znati, znati... “Sad ona mari za njega”, nastavio je Monge. To je bilo poput šamara. “Zacijelo se šališ.” “Hoću reći, brine o njemu. Nije odustala od one vaše neobične

potrage. Razbjesnili su se kad su čuli da si u Jaffi bio osuđen na smrt, to je bilo djelo onog lakrdijaša Najaca; ne znam zašto Napoleon nije htio poslušati mene - i užasnuli su se što su te pogubili. Znaš nešto što je njima potrebno. Zatim se počelo šuškati da si živ i ona je poslala prsten. Vidjeli smo tvoj električni trik. Ja sam dobio upute da se raspitam za anđele. Znaš li što je time mislila?”

Ponovno sam ih osjetio kako mi utiskuju kožu. “Možda. Moram je vidjeti.” “Nije ovdje. Silano i ona otišli su na Mount Nebo.” “Kamo?” “Istočno od Jeruzalema, s druge strane rijeke Jordan. Ondje je

Mojsije na kraju ugledao Obećanu zemlju i umro prije no što je uspio ući u nju. Sad mi ti, Ethane Gage, reci zašto njih toliko zanima Mojsije.”

Pomno me promatrao. Dakle Monge, a vjerojatno ni Bonaparte, nisu znali sve. Kakvu to

igru igraju Silano i Astiza? “Nemam pojma”, lagao sam. “A što znaš o onim tvojim anđelima zbog kojih te žele pronaći

jednako kao što ti njih želiš pronaći?” “O njima imam još manje pojma”, iskreno sam odgovorio. “Došao si sam?” “S prijateljima, čekaju me na sigurnome.” “U Palestini ne postoji nijedno sigurno mjesto. Ovo je kužna

zemlja. Naš prijatelj Conte smislio je zamršena kola koja će iz Egipta

185

prevesti još artiljerije za opsadu, budući da su podmukli Britanci zarobili naše topove na moru, ali stalna kreševa onemogućuju nam da ih dopremimo ovamo. Ovi ljudi ne znaju kad su poraženi.”

Ako je Napoleon očekivao velike topove, vremena je bilo malo. “Što se događa na Mount Nebu?” Monge je slegnuo ramenima. “Kad bi se više pouzdao u kolege

učenjake, Gage, možda bismo mi mogli jasnije osvijetliti tvoju budućnost. Ovako kako jest, ti se držiš vlastitoga mišljenja i uvijek upadneš u nevolju. Kao ona potjera za guskama preko Pascalovog trokuta koja je bila urezana na tvom medaljonu - reci, jesi li se najzad riješio te stare igračkice?”

“O, da.” Monge je bio uvjeren da je u Egiptu moj medaljon bio samo

suvremena varka. Astiza ga je, a da Monge to nije čuo, bila nazvala budalom. Monge nije bio budala, ali je bio opterećen izvjesnošću koja dolazi s previše obrazovanja. Korelacija između školovanja i zdravog razuma krajnje je ograničena.

“Nemam ti što povjeriti. Samo sam izvodio električne pokuse kad si ti preko naših zidina poslao ovaj prsten.”

“Pokuse koji su ubili moje ljude.” Na zvuk tog glasa poskočio sam kao oparen. Bio je to Bonaparte,

koji je izišao iz sjene! Kao da je uvijek bio posvuda. Je li taj čovjek ikad spavao? Djelovao je blijedo, nespokojno, a njegove sive oči hladno su me promatrale, kao i tolike mnoge druge - kao gospodar svog konja. Ponovno sam se morao diviti njegovom daru da djeluje veći no što jest, i onom lučenju osjećaja zavodničke energije.

“Monge je u pravu, Gage, vaše je mjesto na strani znanosti i razuma, na strani revolucije.”

Bili smo neprijatelji, morao sam se podsjetiti na to. “Hoćete li me, dakle, ponovno pokušati strijeljati?” “To je jučer pokušavala moja vojska, nije li?” blago je odgovorio. “A

vi i vaše vradžbine pomogle su nadvladati nas.”

186

“Nakon što ste me pokušali ustrijeliti ili utopiti u Jaffi, na savjet onog luđaka Najaca. Bio sam suočen s vječnošću, a kad sam podigao pogled, vi ste čitali jeftine romane!”

“Moji romani nisu jeftini, a književnost me zanima jednako kao i znanost. Jeste li znali da sam u mladosti pisao romane? Sanjao sam da će biti objavljeni.”

Usprkos samome sebi, bio sam znatiželjan. “Ljubavne ili ratne?” “Ratne, naravno, i romane ljubavne strasti. Jedan od mojih

najdražih zvao se Maskirani propovjednik. Radilo se o nekom muslimanskom fanatiku u osmome stoljeću, koji si je umišljao da je Mahdi, a koji započinje rat s jednim kalifom. Proročanski u radnji, zar ne?”

“I što se dogodilo?” “Snovi glavnog junaka osuđeni su na propast kad u jednoj bici

ostaje bez vida, ali kako bi svoju nevolju sačuvao tajnom, prekriva svoje lice maskom od sjajnoga srebra. Svojim ljudima kaže da je morao prekriti lice kako Madhijevo blještavilo ne bi oslijepilo one koji ga pogledaju. Oni mu vjeruju. Ali ne, može pobijediti, a ponos mu ne dopušta da se preda, pa svojim ljudima naređuje da iskopaju divovski jarak koji će progutati neprijateljski napad. Zatim svoje sljedbenike poziva na gozbu i sve ih otruje. Tijela odvuče u onaj rov, zapali lešev e i sam utrči u plamen. Melodramatično, priznajem. Adolescentska morbidnost.”

Zar je to ta mašta koja ga vodi u Svetoj zemlji? “Nadam se da mi nećete zamjeriti što pitam, ali što ste željeli

dokazati?” “Krajnosti do kojih manija za slavom može nagnati čovjeka.” Nasmiješio se. “I to je proročanski.” “Mislite da je moja priča bila autobiografska? Nisam ja slijep,

Ethane Gage. Ako išta, proklet sam činjenicom da predobro vidim. A jedno što vidim jest da ste vi sad na mjestu na koje pripadate, na

187

strani znanosti koju nikad niste ni smjeli napustiti. Mislite da ste drugačiji od grofa Silana, a ipak obojica želite znati, po tome ste posve jednaki. Dakle, žena je ta koja vas privlači, znatiželjne kao mačore. Mogao bih narediti da vas strijeljaju, ali slađe je pustiti vas troje da riješite vašu tajnu, ne mislite li?”

Uzdahnuo sam. “Sad barem djelujete srdačniji nego zadnji put kad smo se sreli,

generale.” “Imam jasniji osjećaj vlastitoga smjera, a to uvijek određuje

raspoloženje. Nisam još odustao od toga da vas zavedem, Amerikanče. Još uvijek se nadam da možemo preinačiti svijet nabolje.”

“Bolje od onog pokolja u Jaffi?” “Trenuci svireposti mogu spasiti milijune, Gage. Osmanlijama

sam jasno dao do znanja koje opsanosti otpor nosi sa sobom, tako da bi ovaj rat mogao brzo okončati. Da nije fanatika kao što su Smith i Phelipeaux, izdajnik svog vlastitog naroda, oni bi se bili predali i ne bi bila prolivena ni kapljica krvi. Ne dopustite da vas njihova ludost zarobi u Acru. Idite, saznajte što možete sa Silanom i Astizom, a zatim donesite znanstvenu odluku što ćete učiniti s time. Ne zaboravite, i ja sam član Instituta. Priklonit ću se znanosti. Neću li, Gasparde?”

Matematičar se škrto nasmiješio. “Nitko od vas nije učinio više da združi znanost, politiku i vojnu

tehnologiju, generale.” “I nitko nije marljivije radio za Francusku od doktora Mongea

ovdje, kojega sam sam njegovao dok su ga spopadale boljetice. On je postojan! Učite od njega, Gage! A sad, s obzirom na vašu neobičnu prošlost, shvatit ćete da vam moram dodijeliti pratnju. Vjerujem da vas dvojica obojica želiti paziti jedan na drugoga.”

I na to je iz sjena istupio Pierre Najac, jednako raskuštranog i ubojitog izgleda kao i kad sam ga zadnji put vidio.

“Mora da se šalite.” “Naprotiv, čuvati vas njegova je kazna što se ranije nije pametnije

pozabavio s vama”, odgovorio je Bonaparte. “Nije li, Pierre?”

188

“Odvest ću ga do Silana”, zarežao je. Nisam zaboravio opekotine i batine. “Ovaj mučitelj običan je

lopov. Ne trebam njegovu pratnju.” “Ali ja trebam”, rekao je Napoleon. “Dojadilo mi je da vi lutate kud

vas noge nose. Ići ćete s Najacom, ili uopće nećete ići. On je vaša karta do one ženske, Gage.”

Najac je pljunuo. “Ne brini. Nakon što pronađemo to za čime tragaš, imat ćeš svoju

priliku ubiti me. Kao što ću i ja imati priliku ubiti tebe.” Pogledao sam ono što je nosio u ruci. “Ne mojom puškom, nećeš.” Napoleon je bio zbunjen. “Vašom puškom?” “Pomogao sam da mi je izrade u Jeruzalemu. A onda ju je ovaj

bandit ukrao.” “Razoružao sam te. Bio si zarobljenik!” “A sad sam ponovno saveznik, htio ja to ili ne. Vrati mi je.” “Neka sam proklet ako to učinim!” “Neću ti pomoći ako je ne želiš vratiti.” Bonaparte je djelovao kao da se zabavlja. “Da, hoćete, Gage. Učinit ćete to zbog one žene, i učinit ćete to

zato što od ove tajne ne možete odustati ništa više no što možete propustiti obećavajuću kartašku partiju. Najac vas je zarobio, i u pravu je. Vaša puška je ratni plijen.”

“Nije toliko dobra”, dodao je taj nitkov. “Puca kao stara pušketina s krupnom sačmom.”

“Preciznost oružja ovisi o čovjeku koji njime rukuje”, odgovorio sam. Znao sam da ta puška puca kao sam vrag. “Što misliš o njezinom teleskopu?”

“Glupi eksperiment. Skinuo sam ga.” “To je bio dar. Ako tražimo blago, trebat će mi teleskop.” “Pošteno”, presudio je Napoleon. “Daj mu ga.” Najac je to nevoljko učinio.

189

“I moj tomahawk.” Znao sam da ga zacijelo ima. “Opasno je dopustiti da Amerikanac bude naoružan”, upozorio je

Najac. “To nije oružje, već alatka.” “Daj mu ga, Najac. Ako ne možeš kontrolirati Amerikanca s

tucetom ljudi kad je sve što on ima obična sjekirica, možda bih te trebao poslati natrag među obične vojnike.”

Najac je iskrivio lice u grimasu, ali je odustao. “Ovo je sredstvo za divljake, ne za učenjake. Izgledaš kao seljačina, noseći to naokolo.” Odmjerio sam ugodnu težinu tomahawka. “A ti izgledaš kao lopov, dok mlataraš mojom puškom.”

“Jednom kad otkrijemo tvoju prokletu tajnu, Gage, ti i ja ćemo jednom zauvijek namiriti račune.”

“Doista.” Moja je puška već bila zarezana i označena - Najac je bio glupan s

vatrenim oružjem jednako kao što je bio neuredan u odijevanju - ali još je uvijek izgledala vitka i glatka kao noga djevice. Čeznuo sam za njom. “Najac, učini mi uslugu. Slijedi me s daljine s koje neću osjetiti tvoj vonj.”

“Ali unutar dometa puške, obećavam.” “Savezi nikad nisu jednostavni”, podrugljivo je primijetio

Bonaparte. “Ipak, sad Najac ima pušku, a Gage teleskop. Možete ciljati zajedno!” Od te sam dosadne šale poželio smesti generala.

“Pretpostavljam kako želite da što prije krenem?” Pokazao sam prema bolesnicima.

“Što prije krenete?” “Zbog kuge. Mora da zbog nje vaše čete hvata panika.” Ali nisam ga mogao uhvatiti nespremnog. “Daje im osjećaj hitnosti. Stoga da, požurite. Ali nemojte se

previše zamarati mojim tempiranjem vojnog pohoda. Spremaju se važnije stvari no što mislite. Vaša potraga nije važna samo za Siriju, nego za cijelu Europu. Sama Francuska čeka na mene.”

190

Pretpostavio sam da ćemo putovati ravno do Mount Neba s Najacovom ekipom koljača, ali se on nasmijao kad sam to predložio.

“Morali bismo se probiti kroz pola osmanlijske vojske!” Još otkad je Napoleon napao Palestinu, Visoka porta u Carigradu

okupljala je vojnike koji će zaustaviti Francuze. Galileja, obavijestio me je Najac, vrvjela je od turske i mamelučke konjice. Galsko oslobađanje nije prihvaćeno u Svetoj zemlji s nimalo više oduševljenja nego u Egiptu. Sad će general Jean-Baptiste Kleber, koji se prije gotovo godinu dana s Napoleonom iskrcao na plaži u Aleksandriji, povesti svoje divizije da bi pomeli te muslimane. Moji drugovi i ja pridružit ćemo se njegovim četama istočno do rijeke Jordan, koja teče južno od Galilejskog do Mrtvoga mora. Zatim ćemo se samostalno zaputiti ka jugu, niz čuveni Jordan dok ne stignemo u podnožje Mount Neba.

Mohammad i Ned nisu bili sretni što moraju marširati s Francuzima. Kleber je bio omiljeni zapovjednik, ali znao je biti i nagla usijana glava. Međutim, nismo imali izbora. Osmanlije su nam bile prepreka ravno na putu, a i nisu mogli razlikovati Europljane, svi su im bili isti. Morat ćemo se osloniti na Klebera da nam prokrči put.

“Mount Nebo!” uzviknuo je Mohammad. “On je za duhove i koze!” “Blago, pretpostavljam”, oštroumno je izjavio Ned. “Zašto bi se

inače ovaj naš vrač ponovno udružio sa žabarima? Mojsijevo blago, zar ne, šefe?”

Za jednog dripca, pogađao je i previše. “Riječ je o susretu učenjaka koji proučavaju davninu”, rekao sam.

“Jedna žena koju sam poznavao u Egiptu je živa i čeka. Ona će pomoći da riješimo tajnu koju smo pokušali odgonetnuti u tunelima ispod Jeruzalema.”

191

“Da, a čujem da već imaš neku zgodnu sitnicu.” Oštro sam pogledao Mohammada, koji je samo slegnuo ramenima. “Mornar je želio znati što je potaknulo našu ekspediciju, efendijo.”

“Tad znaj da je ovo loš znamen.” Izvadio sam prsten iz džepa. “Potječe iz groba jednog mrtvog faraona, a takva je pljačka uvijek prokleta.”

“Prokleta? U njemu je plaća za čitav život”, s čuđenjem je izjavio Ned.

“Ali, ne vidiš me da ga nosim na prstu, zar ne?” “Ne bi ti pristajao”, suglasio se Ned. “Previše je napadan.” “Dakle, marširat ćemo s Francuzima dok ih se ne uspijemo

osloboditi. Vjerojatno će biti pokoji okršaj. Jeste li voljni?” “Okršaj bez komada čelika između nas, osim one tvoje sjeckalice

za kobasice”, rekao je Ned. “I doista si loše odabrao pratnju, šefe. Onaj Najac izgleda kao da bi skuhao vlastitu djecu, samo kad bi dobio ijedan šiling za juhu. Međutim, ipak mi je drago što sam izvan zidina. Osjećao sam se skučeno.”

“A sad ćeš vidjeti pravu Palestinu”, obećao je Mohammad. “Čitav je svijet želi posjedovati.”

Što je upravo i bio problem, koliko sam ja vidio. Jesmo li mi bili francuski saveznici - ili zarobljenici? Nismo imali

nikakvoga oružja, osim mojega tomahawka, nismo imali slobodu kretanja, a nadzirali su nas i vojnici i Najacove siledžije. Međutim, Kleber je poslao bocu vina i pozdrave, dobili smo dobre konje i prema nama su se tijekom marša ponašali kao prema gostima, koji bi jahali ispred kolone kako bi izbjegli najgoru prašinu. Bili smo cijenjeni psi na uzici.

Ned i Najac smjesta su osjetili međusobnu antipatiju, mornar se sjetio one gungule u kojoj je poginuo Tentwhistle, a Najac bio ljubomoran na divovu snagu. Kad bi nam se taj nitkov približio, široko bi zamahnuo kaputom kako bi pokazao dva pištolja zagurana u široki pojas oko struka i podsjetio nas da se s njime nije šaliti. Zauzvrat je Ned glasno objavio da tako ružnu žabetinu nije vidio još od one

192

mutantske krastače u skrovitoj bari iza najjeftinijeg bordela u Portsmouthu.

“Da ti je mozak barem upola tako velik kao biceps možda bi me i zanimalo što imaš reći”, izjavio je Najac.

“A da je tvoj penis barem upola velik kao tvoj klepetavi jezik, ne bi ga morao tako pomno tražiti svaki put kad spustiš gaće”, odvratio je Ned.

Usprkos njihovome rječkanju, uživao sam u odlasku iz Acra. Sveta zemlja budi neobičnu strast, na sjeveru bješe dobro navodnjena i puna proljetnog jarkog zelenila. Pšenica i ječam rasli su poput divlje trave, a široki potezi boje potjecali su od crvenih makova i žute gorušice. Bili su tu i ljubičasti lan, zlatne krizanteme u prirodnim buketima zavijenih peteljaka i visoki uskršnji ljiljani. Je li ovo Božji vrt? Daleko od mora, nebo je bilo modro poput rupca Djevice, a svjetlo isticalo tinjac i kvare kao majušne dragulje.

“Pogledajte, žuti vrabac”, rekao je Mohammad. “Ta ptičica znači da dolazi ljeto.”

Naš je eskadron bio modra zmija koja je vijugala kroz Eden, pri čemu je francuska trobojnica predvodila naš nevjerojatni prodor u Osmanlijsko carstvo. Gomile ovaca razdvajale su se kao more kako bismo prošli. Lagani poljski topovi poskakivali su na suncu, a njihova bronca namigivala kao signal. Bijelo prekrivena kola su se zanosila. Negdje na sjeveroistoku nalazio se Damask, a na jugu Jeruzalem. Vojnici su bili dobro raspoloženi, sretni što su umakli zamornim dužnostima opsade i imali su dovoljno novca - zarobljenog u Jaffi - da bi dobro jeli, umjesto da kradu. Na kraju drugoga dana putovanja, popeli smo se na zadnji brežuljak i ja sam ugledao Galilejsko more, modru juhu u nepreglednoj zeleno-smeđoj zdjeli, duboko u podnožju. To je ogromno jezero potonulo ispod razine mora, mutno i sveto. Nismo se spustili, nego smo slijedili brežuljke južno do čuvenog Nazareta.

Dom Spasitelja je zrnato, nesuvislo mjesto, s glavnom ulicom koja se sastoji od prašnjave staze za kola i kojom prometuju uglavnom koze. Džamija i franjevački samostan stoje sučelice, kao da drže oko

193

jedna na drugome. Snabdjeli smo se vodom iz Marijinog bunara i ušli u Crkvu navještenja, pravoslavnu špilju s onakvim tričarijama od kojih protestanti dobiju probavne smetnje. Zatim smo se ponovno spustili u bogati, lijeni dol udoline Jezreel, žitnicu drevnog Izraela i prolaz za vojske već tri tisuće godina. Stoka je pasla na travnatim humcima koji su nekoć bili čuvene utvrde. Kola su štropotala cestama kojima su nekad prolazile rimske legije. Moji su drugovi bili nestrpljivi zbog ovog vojničkog krivudanja, ali ja sam znao da doživljavam ono što se malo Amerikanaca ikad može ponadati vidjeti. Svetu zemlju! Ovdje su se ljudi, po svemu sudeći, više približavali Bogu. Neki su se vojnici prekrižili ili promrmljali molitve na svetim mjestima, usprkos službenom ateizmu revolucije. Ali kad se spustila večer, oštrili su bajunete, a to je struganje bilo prirodno kao pjesma cvrčaka dok smo tonuli u san.

Ma koliko sam bio nestrpljiv vidjeti Astizu, ujedno sam osjećao nelagodu. Na kraju krajeva, nisam je uspio spasiti. Ponovno je bila nekako povezana s onim tajanstvenim istraživačem Silanom. Moji su politički saveznici bili zbunjeniji no ikad, a u Acru me čekala Miriam. Uvježbao sam prve stihove poeme za sve njih, ali činili su mi se banalni. Mohammad me u međuvremenu upozorio da naše tri tisuće drugova nisu dovoljno.

“U svakome se selu šuška da se Turci okupljaju protiv nas”, upozorio je. “Više vojnika no zvijezda na nebu. Čete dolaze iz Damaska i Carigrada, Ibrahim-begovi preživjeli Mameluci iz Egipta i brdski ratnici iz Samarije. Šijti i Suniti se udružuju. Plaćenici su odasvud, od Maroka do Armenije. Ludost je ostati s ovim Francuzima. Osuđeni su na propast.”'

Pokazao sam na Najacove lupeže. “Nemamo izbora.” General Kleber je, naravno, nastojao pronaći to tursko mnoštvo,

umjesto da ga izbjegne, nadajući se da će ga opkoliti s boka spuštajući se s nazarenskih brda. “Strast upravlja”, volio je reći stari Ben, “i nikad ne upravlja mudro.” I doista je Kleber, sposoban kao svaki general, kao Napoleonov podređeni bjesnio čitavu godinu dana. Bio je

194

stariji, viši, jači i iskusniji ali, svejedno, Korzikanac je osvojio svu slavu egipatskog pohoda. O Bonaparteu se pisalo u biltenima koji su se o egipatskim pohodima slali kući, Bonaparte se bogatio plijenom, Bonaparte je omogućavao velika nova arheološka otkrića, i Bonaparte je vladao raspoloženjem vojske. Još gore, u bici kod El-Arisha na početku pohoda na Palestinu, Kleberova divizija bila je osrednja, dok je njegov takmac, Reynier, osvojio Napoleonove pohvale. I nije bilo važno što Kleber ima držanje, izgled i kuštrave kovrče vojnog junaka koji su Bonaparteu nedostajali, i što je bolji strijelac i bolji jahač.

Njegovi kolege pokoravali su se tom skorojeviću. Nitko to ne bi priznao, ali uza sve svoje mane, Bonaparte im je bio intelektualno nadmoćan, poput sunca oko kojega su nagonski kružili. I stoga je ovaj neovisan pohod koji je imao cilj uništiti osmanlijska pojačanja bio Kleberova prilika da zasja. Baš kao što se Bonaparte spremio za napad usred noći kako bi navalio na Mameluke kod piramida prije no što budu posve spremni, tako je i Kleber odlučio krenuti po mraku kako bi iznenadio turski tabor.

“Ludost!” rekao je Mohammad. “Predaleko smo da bismo ih iznenadili. Naći ćemo Turke baš kad nam sunce izlazeći udari u oči.”

I doista, staza oko Mount Tabora bila je mnogo duža nego što je Kleber očekivao. Umjesto da napadnu u dva ujutro, kako je bilo planirano, Francuzi su na prve turske straže naišli u zoru. Dok smo mi sakupili čete za napad, naš je plijen već imao vremena za doručak. Ubrzo su rojevi osmanlijske konjice jurcali amo-tamo, i Kleberovu je ambiciju počeo ublažavati zdrav razum. Sunce koje je izlazilo otkrilo je da je s tri tisuće vojnika krenuo u napad na dvadeset pet tisuća neprijatelja. Ja doista imam instinkt za odabiranje pogrešne strane.

“Dakle, taj prsten uistinu donosi nesreću”, promrmljao je Mohammad. “Je li moguće da vas, efendijo, Bonaparte još uvijek pokušava pogubiti, ali sad samo na zamršeniji način?”

Nas trojica zabezeknuto smo promatrali ogromno mnoštvo prijetećih jahača na konjima napola progutanim visokom proljetnom pšenicom, koji su besmisleno pucali u zrak. Jedino što nas je spasilo da

195

ne budemo smjesta pregaženi bila je zbunjenost neprijatelja; izgledalo je kao da nitko nije glavni. Njihova je vojska bila zakrpana iz previše kutaka Carstva. Vidjeli smo dugine boje raznih osmanlijskih regimenti, duge povorke kola iza njih i šatore jarkih boja poput karnevalskih. Ako želite lijep prizor, idite pogledati rat prije no što počne bitka.

“Kao da se ponavlja bitka za piramide”, pokušao sam ohrabriti. “Pogledajte metež u njihovim redovima. Imaju toliko vojnika da se nikako ne mogu organizirati.”

“Ne treba im organizacija”, promrmljao je Veliki Ned. “Treba im samo stampedo. Tako mi lupara, volio bih da sam na fregati. Ondje je i čišće.”

Ako se Kleber i pokazao nepromišljenim u potcjenjivanju protivnika, svejedno je bio vješt taktičar. Naredio je da se popnemo na brdo po imenu Djebel-el-Dahy, čime smo se našli na uzvisini. Blizu vrha nalazio se ruševni križarski dvorac Le-Faba, koji je gledao na široku dolinu i francuski je general postavio stotinu svojih vojnika na njegove srušene bedeme. Ostatak vojske postavio se u dva četverokuta pješadije od kojih je jednim zapovijedao Kleber, a drugim general Jean-Andoche Junot. Ti su četverokuti bili poput utvrda načinjenih od ljudi, svaki je čovjek bio okrenut licem prema vani i redovi su bili okrenuti u sva četiri smjera pa ih je bilo nemoguće opkoliti s krila. Prekaljeni vojnici i vodnici stajali su iza najnovijih četa kako bi ih spriječili da se povuku i sruše formaciju. Ova je taktika već zbunila Mameluke u Egiptu i tek što nije učinila to isto i Osmanlijama. Bez obzira sa koje strane napali, naići će na čvrstu živicu cijevi mušketa i bajuneta. Naša povorka sa zalihama i naš trojac, s Najacovim ljudima, bio je u sredini.

Turci su budalasto dali Kleberu vremena da poravna svoje čete i zatim probno nasrnuli, dogalopiravši u blizinu naših ljudi uz poklike i mahanje mačevima. Francuzi su bili savršeno nijemi dok nije odjeknula zapovjed “Pali!”, a zatim je bljesnulo i začuo se prodoran

196

prasak, uzvinula perjanica bijeloga dima i najbliži su se neprijateljski konjanici srušili s konja. Ostali su skrenuli.

“Boga mi, imaju više hrabrosti nego pameti”, škiljeći je komentirao Ned.

Sunce se sve više uspinjalo. Sve više i više neprijateljskih konjanika slijevalo se u nježnu dolinu ispod nas, tresući kopljima i izvikujući poklike. Povremeno bi ih se nekoliko stotina okrenulo i pojurilo prema našim četverokutima. Nova salva i rezultat bi bio isti. Ubrzo je oko nas bio polukrug mrtvaca u svilenoj odjeći, nalik posječenom cvijeću.

“Kog to vraga rade?” promrljao je Ned. “Zašto ne napadnu kako treba?”

“Možda čekaju da mi ostanemo bez vode i streljiva”, rekao je Mohammad.

“Time što će progutati svu našu sačmu?” Mislim da su čekali da se slomimo i pobjegnemo - njihovi

neprijatelji mora da su inače bili manje odlučni - ali Francuzi se nisu pokolebali. Nakostriješenima poput ježa, nisu nam mogli dovesti konje blizu.

Kleber je ostao na konju, neobazirući se na metke koji su zujali, i polako jahao među redovima kako bi obodrio svije vojnike.

“Čvrsto se držite”, podučavao je. “Čvrsto se držite. Doći će pomoć.” Pomoć? Bonaparte u Acru bio je daleko. Je li ovo neka osmanlijska

igra, pustiti nas da se znojimo i strepimo dok napokon ne krenu u posljednji napad?

Međutim, dok sam promatrao kroz teleskop koji mi je dao Sir Sidney, počeo sam sumnjati da će do takvog napada doći. Mnogi su se Turci držali straga i poticali druge da prvi razbiju naše redove. Neki su se smjestili na travu kako bi jeli, a drugi su spavali. U jeku bitke!

No kako je dan odmicao, naša je izdržljivost počela slabjeti, a njihovo samopouzdanje rasti. Počeli smo ostajati bez baruta. Salve smo zadržavali do zadnjega trenutka, kako bi dragocjeni meci pogodili najsigurniju metu. Oni su osjetili našu dvojbu. Sad će se začuti glasan

197

poklič, konje će podbosti mamuzama i bujica konjice nagmut će na nas kao ogroman val na plažu.

“Držite se... držite... pustite da dođu... pali! Sad, sad, drugi red, pali!” Konji su zanjištali i prevrtali se. Janjičari u blistavim odorama stropoštavali se među busene zemlje. Najhrabriji će podbosti svoje konje naprijed i mahati mačevima između svojih sudrugova koji padaju, ali kad stignu do živice bajuneta, njihovi će se konji propeti. Pištolji i muškete zasipali su olovom naše redove poput ospica, ali pokolj je bio mnogo gori na njihovoj strani. Po poljima je bilo razbacano toliko mnogo konjskih lešina da je Turcima postajalo teško juriti između njih kako bi došli do nas. Ned, Mohammad i ja pomagali smo vući ranjene Francuze u središte četverokuta.

Sad je bilo podne. Ranjeni Francuzi jaukali su za vodom, a mi ostali čeznuli za njom. Naše se brdo činilo suhim kao egipatska grobnica. Sunce je zaustavilo svoj luk na nebu, obećavajući da će nas zauvijek pržiti, a Turci su se rugali jedni drugima. Palo je stotinu Francuza i Kleber je dao naređenja da se dva četverokuta spoje u jedan, zgušnjavajući redove i dajući vojnicima očajnički potrebno ohrabrenje. Činilo se kao da su se svi muslimani na svijetu okupili protiv nas. Polja su bila ugažena do zemlje, a prašina se podizala u debelim stupovima. Turci su pokušali nagrnuti preko sljemena Djebel-el-Dahyja i navaliti na nas odozgo, ali lovci i karabinjeri u starom križarskom dvorcu primorali su ih da se raziđu pa su se beskorisno razlili niz obje strane naše formacije, dopuštajući nam da ih prorijedimo pucajući u njihove bokove.

“Sad!” Odjeknula bi salva, jedak i zasljepljujući dim, komadići podstave zalepršali kao snijeg. Konji, njišteći i bez jahača, galopirajući bi bježali. Zatim bi vojnički zubi zagrizli u patrone i usuli dragocjeni barut: Tlo je bilo bijelo od papira.

Do sredine poslijepodneva usta su mi već bila vatra. Iznad mrtvaca zujale su muhe. Neki su se vojnici onesvijestili od predugog stajanja na mjestu. Osmanlije su djelovale nemoćno, ali mi nismo mogli nikamo. Završit će kad svi pomremo od žeđi, pretpostavljao sam.

198

“Mohammade, kad nas pregaze, pravi se da si mrtav dok ne završi. Nakon toga možeš izići kao musliman. Nema potrebe da dijeliš sudbinu pokvarenih Europljana.”

“Alah ne kazuje čovjeku da napusti svoje prijatelje”, turobno je odvratio.

Zatim se uzvinuo novi povik. Vojnici su tvrdili da su uočili odsjaj bajuneta u dolini na zapadu.

“Evo dolazi lepetit caporaf.” Kleber je bio u nevjerici. “Kako je Bonaparte mogao doći ovamo

tako brzo?” Mahnuo je prema meni. “Dođi. Donesi svoj mornarički teleskop.” Moj engleski teleskop pokazao se oštriji od standardnog teleskopa francuske vojske.

Pošao sam za njim iz ugodne sigurnosti četverokuta na izloženu kosinu našeg brda. Prošli smo pokraj kruga tijela palih muslimana, od kojih su neki jaukali u travi, a njihova krv bila grimizna mrlja na zelenoj pšenici.

Križarske ruševine pružale su panoramski pogled. Ako išta, Turci su sad kad sam mogao vidjeti dalje preko njihovih redova izgledali još brojniji. Na tisuće njih kaskalo je amo-tamo, mašući rukama dok su se prepirali što da učine. Na stotine njihovih drugova već se grupiralo na brdu ispod nas. U daljini su se vidjeli njihovi šatori, zalihe, tisuće slugu i sljedbenika tabora. Bili smo kao plava stijena u moru crvene, bijele i zelene. Jedan odlučan napad i sigurno će probiti našu formaciju! Vojnici će pobjeći i to će biti kraj.

Samo što to još nisu učinili. “Eno.” Kleber je pokazao rukom. “Vidiš li francuske bajunete?”

Virio sam dok me oko nije zaboljelo. Visoka trava bibala se na zapadu, ali nisam znao da li od vjetra ili od prolaska pješadije. Bujna vegetacija progutala je mravoliko manevriranje vojske. “Mogla bi biti francuska kolona jer se visoka trava miče. Ali kao što kažete, kako je uspjela stići tako brzo?”

“Ostanemo li ovdje, umrijet ćemo od žeđi”, rekao je Kleber. “Ili će ljudi početi dezertirati i skončati prerezanih grkljana. Ne znam je li

199

ono pojačanje ili ne, ali saznat ćemo.” Otkaskao je nazad niz kosinu i ja za njim.

“Junot, počnite formirati kolone. Idemo ususret našim spasiteljim a!”

Vojnici su zaklicali, nadajući se da unatoč beziglednosti situacije ne otvaraju svoje redove samo kako bi bili pregaženi. Kad se četverokut raspršio u nekoliko kolona, turska je konjica živnula. Evo prilike da se obruše na naše bokove i začelje! Čuli smo ih kako viču, čuli smo trubljenje rogova.

“Naprijed!” Krenuli smo nizbrdo. Turska su koplja mahala i plesala. Zatim se u daljini začuo topovski prasak. Taj je poslovni prasak

bio jednako francuski kao i izviknuta narudžba u nekom pariškom restoranu, toliko su osebujni ti kalibri topova. Pogledali smo i ugledali perjanicu dima koji se uzdizao. Vojnici su zaplakali od olakšanja. Pomoć uistinu dolazi! Francuzi su zaklicali, čak i zapjevali.

Neprijateljska konjica je oklijevala i zurila ka zapadu. Trobojnice su se mreškale dok smo stupali niz Djebel-el-Dahy, kao

na paradi. Iz neprijateljskog se tabora počeo uzdizati dim. Čuli su se

pucnjevi, slabi krici i pobjedničko zavijanje francuskih truba. Napoleonova konjica prodrla je u tursko začelje i sijala paniku. Dragocjene zalihe nestajale su u plamenu. Zalihe streljiva eksplodirale su uz grmljavinu.

“Pozor!” podsjetio je Kleber. “Držite redove!” “Kad navale na nas, čučnite i pucajte na zapovijed!” dodao je

Junot. Vidjeli smo jezerce uz selo Fula. Naše uzbuđenje je raslo. Ispred

njega je bila jedna osmanlijska regimenta, djelovala je neodlučno. Sad su časnici galopirali uzduž kolona i davali naređenja vojnicima da pripreme napad.

“Napad!” Uz poklik, krvavi Francuzi sjurili su se ostatak puta niz brdo prema samarićanskoj pješadiji koja je držala selo. Čuli su se

200

pucnjevi, zarivale bajunete i udarali kundaci mušketa, a zatim se neprijatelj dao u bijeg. U međuvremenu, Turci su bježali od onoga što se pojavilo na zapadu. Kao čudom, već za nekoliko minuta vojsku od dvadeset i pet tisuća uhvatila je panika i razbježala se prema istoku pred nekoliko tisuća Francuza. Bonaparteova konjica projurila je pokraj nas, naganjajući ih prema dolini Jordana. Lovili su i ubijali Osmanlije sve do rijeke.

Zaronili smo u jezero Fula, tažeći žeđ, a zatim stajali mokri poput pijanaca, dok se sa nas cijedilo, praznih nabojnjača. Napoleon je dojahao do nas, smiješeći se od uha do uha kao pravi spasitelj, hlača sivih od prašine.

“I mislio sam da ćete se uvaliti u nepriliku, Kleber!” povikao je. “Krenuo sam jučer čim sam pročitao izvješća!”

Nasmiješio se. “Razbježali su se na prvi prasak topa!”

201

Sa svojim instinktom za političko, Bonaparte je našu umalo katastrofu nazvao bitkom kod Mount Tabora - impozantnijeg i lakše izgovorljivog vrha od skromno nakošenog Djebel-el-Dahyja, iako nekoliko milja dalekog - i proglasio je “jednom od najneravnopravnijih pobjeda u vojnoj povijesti. Želim da se čim prije pošalju u Pariz sve pojedinosti.”

Bio sam siguran da nije bio tako brz u prenošenju vijesti o pokolju u Jaffi.

“Još nekoliko divizija više i mogli bismo jurišati na Damask”, rekao je Kleber, opijen svojom nevjerojatnom pobjedom. Umjesto da bude ljubomoran, sad se činio ošamućen pravodobnim pritjecanjem u pomoć svog zapovjednika. Bonaparte je doista bio čudotvorac.

“Još nekoliko divizija, generale, i mogli bismo jurišati na Bagdad i Carigrad”, ispravio ga je Napoleon. “Prokleti Nelson! Da nije uništio moju flotu, bio bih gospodar Azije!”

Kleber je kimnuo glavom. “A da Aleksandar nije umro u Babilonu, ili Cezar bio proboden, ili

da Roland nije bio previše zaostao...” “Za dlaku smo izgubili bitku”, oglasio sam se. “Molim?” “To je nešto što je običavao reći moj mentor Ben Franklin. Sitnice

su te o koje se spotičemo. On je vjerovao u obraćanje pozornosti pojedinostima.”

“Franklin je bio mudar čovjek”, rekao je Napoleon. “Pomna pozornost pojedinostima presudna je za vojnika. A vaš mentor je bio pravi učenjak. On bi izgarao od želje riješiti drevne tajne, ne zbog sebe, već zbog znanosti. I zato ćete se vi sad naći sa Silanom, nije li tako, monsieur Gage?”

202

“Čini se da ste vi odstranili svaku prepreku, generale”, ljubazno sam odgovorio. Bonaparte je razdvajao vojske onako kako je Mojsije razdvojio more. “Međutim, još uvijek smo na rubu Azije, tisuću milja daleko od Indije i vašeg saveznika ondje, Tippooa Sahiba. Niste zauzeli ni Acre. Kako se s tako malo ljudi možete nadmetati s Aleksandrom?”

Bonaparte se namrštio. Nije volio sumnju. “Makedonci su bili mnogobrojniji. A Aleksandar je imao vlastitu

opsadu, kod Tira.” Izgledao je zamišljen. “U svakom slučaju, naš je svijet veći od njihovoga, a i u Francuskoj događaji napreduju. Mnogo je toga na što moram obratiti pozornost, a vaša bi otkrića u Parizu mogla biti važnija nego ovdje.”

“Francuska?” upitao je Kleber. “Vi razmišljate o domovini dok se još uvijek borimo u ovoj smrdljivoj rupi?”

“Pokušavam misliti na sve, uvijek, i zato sam pomislio da priteknem u pomoć vašoj ekspediciji prije no što vam je to bilo potrebno, Kleber”, odrješito je odgovorio Bonaparte. Pljesnuo je po ramenu generala koji se nadvijao nad njim, kose veličanstvene kao lavlja griva. “Budite sigurni da ovo što činimo ima svrhu. Izvršite svoju dužnost i zajedno ćemo se uzvinuti.”

Kleber ga je sumnjičavo pogledao. “Naša dužnost je ovdje, ne u Francuskoj. Nije li?”

“A dužnost ovoga Amerikanca jest da napokon dovrši ono zbog čega smo ga doveli ovamo - da riješi tajnu piramida i drevnih naroda s grofom Alessandrom Silanom! Nesmiljeno jašite, Gage, jer vrijeme nas sve pritišće.”

“Ja sam nestrpljiviji vratiti se kući od ikog drugog”, rekao sam. “Tad nađite onu vašu knjigu.” Okrenuo se i odšepirio sa svojim časnicima, bockajući ih prstom

dok je ispaljivao zapovjedi. Bio je to prvi put da sam ga čuo da spominje ikakvu knjigu. Francuzi su očito znali više no što sam se nadao.

I Astiza im je rekla više no što sam želio.

203

Znači, sad smo u tome, oruđe Silana i njegovog ozloglašenog Egipatskog obreda slobodnih zidara, templari su nešto bili pronašli i njihovi su ih mučitelji spalili na lomači u nadi da će se toga nečega domoći. Ja sam se nadao da će moja sudbina biti dobrohotnija. Nadao sam se da svoje drugove ne vodim u propast.

Večerali smo meso i kolače iz kuhinje zarobljenih Turaka i nastojali se ne obazirati na vonj koji se već uzdizao iznad mračnog bojišta.

“Znači, to je to”, turobno je zamijetio Veliki Ned. “Ako takva horda ne može odoljeti malobrojnim žabarima, kakvi su izgledi mojih drugova u Acru? Bit će to još jedan krvavi pokolj, kao u Jaffi.”

“Samo što Acre ima Koljača”, rekao sam. “On neće nikome dopustiti da pobjegne ili se preda.”

“I topove i Phelipeauxa i Sidneya Smitha”, dodao je Mohammad. “Ne brini, mornaru. Grad će odolijevati dok se ne vratimo.”

“Baš na vrijeme za posljednju pljačku.” Lukavo me pogledao. Znao sam što taj mornar misli. Pronađimo blago i pobjegnimo. Ne

mogu reći da nisam bio bar malo suglasan. ***

Francuska konjica još uvijek je progonila ostatke razbijene osmanlijske vojske, kad smo mi krenuli njihovim utabanim tragom i spustili se u dolinu rijeke Jordan. Sad smo prošli polja i našli se u suhoj zemlji koza, uz iznimku gajeva i dolina uz rijeku. Mnoštvo je svetih ljudi sišlo niz ovu rijeku, Ivan Krstitelj predsjedao je negdje duž njezinih čuvenih obala, no mi smo jahali kao skupina odmetnika. Najacov tucet Francuza i Arapa kostriješio se pušakama, mušketama, pištoljima i mačevima. Bilo je tu i pravih odmetnika i opazili smo dvije skupine kako se odšuljavaju kao razočarani vukovi kad su nas ugledali. Prošli smo i pokraj utopljenih i ustrijeljenih tijela osmanlijskih vojnika, napuhnutih kao platneni baloni. Zaobišli smo ih u širokome luku kako bismo izbjegli smrad i dobro pazili da vodu uzimamo samo iz izvora.

204

Kako smo jahali ka jugu, dolina je postajala sve sušnija i britanski brodovi koje je Ned zvao domom činili su se desecima tisuća milja daleki. Jedne noći, dopuzao je do mene i šapnuo:

“Šefe, riješimo se ovih razbojnika i krenimo sami”, nagovarao me. “Onaj te Najac mjerka kao vrana koja vreba očnu jabučicu leša. Ti bi se lupeži mogli odjenuti i kao zborski dječaci, ali bi svejedno preplašili Westminster.”

“Da, moralni su kao zakonodavno tijelo i čisti kao robovi na galijama, ali su nam potrebni da nas odvedu do žene koja je nosila onaj prsten s rubinom, sjećaš se?” Zastenjao je pa sam ga morao umiriti. “Nemoj misliti da nisam zadržao svoje električne moći. Uzet ćemo ono po što idemo i još ćemo se osvetiti ovoj bandi.”

“Žudim za danom kad ću ih samljeti. Mrzim žabare. I Arape, osim Mohammada.”

“Doći će taj čas, Nede. Doći će.” Prokaskali smo pokraj staze za koju je Najac rekao da vodi u

gradić Jerihon. Nisam ga vidio, a sve oko nas bilo je tako smeđe da sam teško mogao vjerovati da je ovdje ikad bio izrastao grad moćnih zidina. Pomislio sam na željezara i ponovno osjetio krivnju zbog toga što sam ostavio Miriam. Zaslužila je bolje.

Mrtvo more bilo je upravo ono što mu ime govori: obala skorena solju i bočata, izrazito modra voda koja se proteže do obzora. U njezinim plićacima nisu se jatile ptice, niti su ribe izranjale na površinu. Pustinjski zrak bio je gust, maglovit i sparan, kao da smo za dva dana stigli dva godišnja doba dalje. Dijelio sam Nedov nespokoj. Ovo je neobična zemlja, nalik snu, i omrijestila je previše proroka i luđaka.

“Jeruzalem je u onome smjeru”, rekao je Mohammad pokazujući ka zapadu. Zatim je zamahnuo rukom na suprotnu stranu i rekao, “Mount Nebo”.

Planine su se strmo uzdizale iznad obale Mrtvoga mora, kao da im se žuri pobjeći od te vode. Najveća je bila koliko vrh, toliko i masivni

205

vijenac, načičkan kržljavim borovima. U stjenovitim gudurama u kojima je vode bilo samo za kiše, cvjetao je ružičasti oleandar.

Najac, koji je tijekom našeg putovanja malo govorio, izvadio je signalno zrcalo i uperio ga prema jutarnjem suncu. Čekali smo, ali nije se dogodilo ništa.

“Prokleti lopov ne zna gdje smo”, promrljao je Ned. “Strpljenja, glupane”, obrecnuo se na njega Francuz. Ponovno je

signalizirao. Zatim se s Neba uzdigao stup signalnog dima. “Eno!” uzviknuo je naš pratitelj. “Mojsijevo sjedište!” Podboli smo konje i počeli se uspinjati. Bilo je olakšanje izići iz Jordanske doline u zrak manje zasićen

vlagom. Ohladili smo se i strmina je zamirisala borovinom. Beduinski šatori bili su postavljeni na planinskim zaravnima i vidio sam crno odjevene arapske dječake koji su čuvali nomadska stada patuljastih koza. Slijedili smo karavansku stazu uvis, kopita su zaranjala u meko blato, konji brektali kad bi prošli pokraj devinog izmeta.

Trebala su nam četiri sata, ali najzad smo se uspeli na vrh. I doista smo na zapadu iza naših leđa, s druge strane rijeke Jordan, mogli vidjeti Obećanu zemlju, odavde smeđu i maglovitu, nimalo nalik medu i mlijeku. Mrtvo more bilo je modro zrcalo. Ispred nas nisam vidio nikakvu špilju koja bi obećavala blago. Umjesto toga, u jednoj je udubini bio francuski šator, a zelena trava pokraj njega ukazivala na blizinu izvora. Neke niske ruševine, možda neke crkve, nalazile su se u blizini. Uz pramen dima logorske vatre, ostataka signalne vatre, čekalo nas je nekoliko muškaraca. Je li Silano među njima? No, prije no što sam to uspio saznati, opazio sam jednu osobu koja je sjedila na kamenom izbojku ispod razrušene crkve, daleko od njih. Izveo sam svog konja izvan naše kolone i sjahao.

Bila je to žena, odjevena u bijelo, i promatrala je naš dolazak. ***

Ustala je kad sam joj se približio, kosa dugih i crnih kakvim sam ih pamtio, što su se razlijevale iz bijele marame kojom se štitila od

206

sunca. Tkanina i kosa lagano su lepršale na planinskom povjetarcu. Nisam bio pripremljen na takvu opipljivost njezine ljepote, živopisnu na svjetlu na vrhu planine. Bio sam je pretvorio u duha, ali je ona sad od krvi i mesa stajala preda mnom. Pripremio sam se na razočaranje, ulaštivši je u sjećanju, ali ne, ono što sam zamišljao još je bilo ovdje, ona njezina sigurna gipkost, usne i jagodice vrijedne Kleopatre, blistave tamne oči. Žene su cvjetovi, daju ljupkost svijetu, a Astiza je bila lotos.

Međutim, ostarjela je. Ne jadno - pogrešno je misliti da je dob uvreda ženama, jer je njezina ljepota sad jednostavno imala više karaktera - ali oči su joj utonule, kao da je vidjela ili osjetila stvari koje bi voljela da nije vidjela ili osjetila. Pitao sam se jesam li se i ja promijenio na isti način: koliko je vremena prošlo otkad sam se zadnji put pogledao u zrcalo? Prinio sam ruku kratkoj, oštroj bradi i najednom postao svjestan svoje odjeće prljave od putovanja. I njezina je haljina bila prašna, i razdijeljena za jahanje. Imala je konjaničke čizme, dovoljno malene za nju, tako da su vjerojatno bile posuđene od nekog bubnjara. Bila je mršava, tijela kao u plesačice, ali svi smo se malo stanjili. Struk joj je bio opasan svilenim konopom, a za pasom je nosila mali zavijeni bodež i kožnatu vrećicu. Stijena je bila rosna od vode.

Oklijevao sam, zaboravivši sve što sam uvježbao. Kao da je ustala iz mrtvih. Najzad, “Poslao sam ljude da se raspitaju.” To je zvučalo kao isprika, nespretna i nimalo rječita - ali bilo mi je uistinu neugodno, jer sam odletjeo u onome balonu, a ona nije.

“Rekli su mi da si nestala.” “Imaš li moj prsten?” Bio je to hladan način da započne razgovor. Izvadio sam prsten,

rubin je blistao. Zgrabila ga je poput grabežljive ptice i brzo gurnula u vrećicu na boku, kao da je užaren. Još uvijek misli da je uklet, pomislio sam.

“Iskoristit ću ga kao ponudu”, rekla je. “Izidi?”

207

“Svima njima, uključujući Tota.” “Bojao sam se da si mrtva. Ovo je kao čudo. Izgledaš kao duh ili

anđeo.” “Imaš li one serafime?” Njezina suzdržanost me zbunjivala. “Tražio sam te kud puklo da

puklo, i pronašao, a jedino što želiš je nakit?” “Treba nam.” Silno se trudila ne pokazati osjećaje, shvatio sam. “Nama?” “Ethane, Alessandro me je spasio.” E to je bila oštrica noža u rebra. Ona se čvrsto držala za uže balona Silano se uhvatio za nju pa se

nije mogla popeti i na kraju je prerezala uže mojim tomahawkom kako bi balon mogao odlebdjeti izvan dometa mušketa. Nisam je uspio uvući u košaru ili se riješiti plemića i vrača koji joj je nekoć bio ljubavnik. Jesu li ponovno par? Ako jesu, neka budem proklet ako shvaćam zašto su poslali po mene. Ako su željeli samo zlatne drangulije, mogao sam im ih poslati.

“Taj te je gad umalo ubio. Jedini razlog zašto nisi pobjegla jest zato što te on nije pustio.

”Pogledala je na drugu stranu, preko doline, a glas joj je bio mukao. “Ne sjećam se našeg slijetanja, samo pada. Zadnje čega se sjećam jest tvoje lice, gleda me s ruba košare. Bilo je to nešto najstrašnije što sam u životu morala učiniti. Kad sam prerezala ono uže, u tvojim sam očima vidjela stotinu osjećaja.”

“Užasnutost, ako se dobro sjećam.” “Strah, stid, kajanje, bijes, čežnju, tugu... i olakšanje.” Kanio sam prosvjedovati, ali sam se umjesto toga zacrvenjeo jer je

to bila istina. “Ethane, kad sam zamahnula onim tomahawkom, oslobodila sam

te tereta koji je bio natovaren na tebe: od čuvanja knjige Totove. Oslobodila sam te od sebe. Ali, ti svejedno nisi otišao u Ameriku.”

“Uže koje nas spaja ne možeš presjeći sjekiricom, Astiza.”

208

Na to se okrenula i ponovno me pogledala, silovitog pogleda, uzdrhtalog tijela, i znao sam da se jedva suspreže da mi ne poleti u naručje. Zašto oklijeva? Ponovno nisam ništa shvaćao. A nisam mogao ni posegnuti prema njoj, jer smo najprije morali srušiti neki nevidljivi zid dužnosti i kajanja. Nismo mogli započeti kako treba jer smo imali previše toga reći.

“Kad sam se probudila, prošlo je mjesec dana i bila sam sa Silanom, kradom me njegovao. Učenjaci su mu dali stan u Kairu. Dok je liječio slomljeni kuk, i nadalje je čitao svaki drevni zapis koji su mu uspjeli pronaći. Sakupio je škrinje i škrinje knjiga. Čak sam ga vidjela kako prebire po potamnjelim rukopisima koji zacijelo potječu iz Enohove spaljene knjižnice. Nije odustao, niti na tren. Znao je da iz piramida nismo izišli ni sa čime korisnim i posumnjao da je knjiga prenesena na neko drugo mjesto. I tako sam ponovno postala njegova saveznica kako bih ga mogla iskoristiti da se vratim tebi. Nadala sam se da bi ti još uvijek mogao biti u Egiptu, ili negdje blizu.”

“Rekla si da si očekivala da ću se vratiti u Ameriku.” “Pomišljala sam da hoćeš, priznajem. Znala sam da bi mogao

pobjeći. Zatim smo čuli da se netko raspituje i moje je srce zalupalo brže. Silano je nagovorio Bonapartea da pravog glasnika strpa u zatvor i poslao svog vlastitog čovjeka u Jeruzalem da te obeshrabri. Međutim, to nije upalilo. I kad je grof počeo smišljati novi plan, a Najac te počeo uhoditi, shvatila sam da se sudbina urotila kako bi nas sve ponovno spojila. Riješit ćemo mi, Ethane, ovu tajnu i pronaći ćemo knjigu.”

“Zašto? Zar je ne želiš samo ponovno zakopati?” “Mogla bi se upotrijebiti i za dobro. Drevni je Egipat nekoć bio raj

mira i učenosti. Svijet bi ponovno mogao biti takav.” “Astiza, vidjela si kakav je naš svijet. Ili ti je onaj pad posve

oduzeo zdravi razum?” “Na uzvisini tik iznad nas nalazi se jedna crkva, sad je u

ruševinama. Označava mjesto na kojemu je možda nekoć sjedio Mojsije i promatrao Obećanu zemlju, znajući da bez obzira na svu

209

svoju žrtvu, on sam nikad neće moći ući u nju. Drevni bog tvoje kulture bio je okrutan. Sama građevina potječe iz vremena Bizanta. Pronašli smo i jednu grobnicu viteza Templara, kako je prema svojim istraživanjima Silano i očekivao, a u grobnici su bile kosti. U jednom se femuru skrivala srednjovjekovna karta.”

“Zar ste razmrskali kosti jednog mrtvaca’” “Silano je pronašao spomen takve mogućnosti dok je u Carigradu

proučavao spise. Nakon kraha njihovog reda u Europi, templari su bježeći prošli ovuda. U nekom su neobičnom gradu koji ova karta opisuje sakrili nešto što su otkrili u Jeruzalemu. Silano je otkrio još nešto, nešto što bi moglo uključivati elektricitet i tvog Benjamina Franklina. Zatim smo čuli da su te u Jaffi pogubili, ali tvog tijela nigdje nije bilo. U očaju sam Mongeu dala prsten, pitajući se je li negdje možda naletio na tebe. A sad...”

“Jesi li ikad bila zaljubljena u Alessandra Silana?” Oklijevala je tek trenutak prije no što je odgovorila. “Nisam.” Stajao sam nepomično i nadao se dodatnom odgovoru prije no što

sam se usudio upitati sljedeće, najlogičnije pitanje. “Nimalo se ne ponosim time”, rekla je. “Volio me je. Još uvijek me

voli. Muškarci se lako zaljubljuju, ali žene moraju biti pažljivije. Bili smo ljubavnici, ali meni bi bilo teško voljeti ga.”

“Astiza, nisi me trebala ovdje kako bih ti donio dva zlatna anđela.” “Ethane, voliš li me još uvijek kao što si rekao uz Nil?” Naravno da sam je volio. Ipak, ujedno sam je se i bojao. Kako ju je

ono nazvao siroti Talma, vješticom? Vračarom? Bojao sam se moći koju će ona ponovno imati nada mnom kad priznam da me još uvijek privlači. I što je sa sirotom Miriam, još uvijek pod opsadom unutar zidina Acra?

Međutim, ništa od toga nije bilo važno. Svi su stari osjećaji iznova nadirali.

“Volim te od trenutka kad sam s tebe skinuo one ruševine u Aleksandriji”, najzad sam užurbano priznao. “Volio sam te kad smo se

210

vozili jedrenjakom po Nilu i volio sam te u Enohovoj kući, a volio sam te čak i kad sam načas pomislio da si me izdala kod hrama u Dendari. I volio sam te kad sam mislio da smo osuđeni na propast u Velikoj piramidi. Volio sam te dovoljno da se udružim s prokletim Britancima u nadi da ću te vraliti, i volio te da se, kako se čini, ponovno udružim s prokletim Francuzima. Volio sam čak i nadu da ću te ponovno ugledati kad sam bio dolje u ovoj dolini, i čitavim putem dok sam jahao uz planinu, čak i kad nisam imao pojma što bih ti rekao ili kako izgledaš i što osjećaš.”

Gubio sam sav nadzor, nisam li? Žene muškarcu mogu ukrasti razum brže od vrča whiskeya. I sad sam, zadihan i držeći se za zadnju slamku nade, čekao da me nasmrt presiječe jednom riječju. Otvorio sam grudi mušketama. Pognuo sam se ispod oštrice krvnika.

Tužno se nasmiješila. “Alessandra bi bilo teško voljeti, ali nije mi bilo teško zaljubiti se u

tebe.” Doista sam se zanjihao, vrtoglav od radosti. “Tad odmah otiđimo.

Večeras.” Odmahnula je glavom, vlažnih očiju. “Ne, Ethane. Silano zna

previše. Ne možemo ga ostaviti da sam traga za knjigom. Moramo mu pomagati i ugrabiti knjigu kad bude pravo vrijeme za to. Moramo raditi s njim i zatim ga izdati. To je moja sudbina otkad sam ga upoznala u Kairu, a tvoja otkad si u Parizu osvojio onaj medaljon. Sve je vodilo do ovog vrha planine i gorskih lanaca iza njega. Pronaći ćemo knjigu i zatim ćemo otići.”

“Kakve planine iza?” “Grada duhova.” “Molim?” “To je sveto mjesto, mitsko mjesto. Mislim da nakon Templara

nijedan Europljanin nije bio ondje. Naše putovanje još nije okončano.” Zastenjao sam. “Pohlepom svetog Arnolda.” “Zato ti i ja, Ethane, sad moramo biti hladni jedno prema

drugome, kako bismo ga zavarali. Ti si bijesan što sam se ponovno

211

udružila s Alessandrom, i putovanje ćemo nastaviti kao ogorčeni bivši ljubavnici. Moraju nas smatrati neprijateljima do samoga kraja.”

“Neprijateljima?” Na to se naglo okrenula i ošamarila me, najjače što je mogla. Zvučalo je kao pucanj iz puške. Osvrnuo sam se. Ostali su nas

promatrali niz kosinu. Alessandro Silano, visok, plemićkog držanja, najpomnije nas je promatrao.

*** Silano nije bio vješt mačevaoc, toga sam se sjećao. Šepesao je, a

bol je ogrubio njegovo zgodno lice, pretvorivši panoliki šarm u mračnijeg satira frustrirane ambicije. Od ozljede koju je zadobio nakon pada iz balona bio je još ukočeniji i u njegovom pogledu ovaj put nije bilo nimalo zavodljivosti, samo svrhovitosti. U očima mu se skrivala neka tama, a usta bila stisnuta. Bolno se trzao dok se od ruševina bizantinske kapele kozjom stazom spuštao ka nama, i nije mi ponudio ruku ni pozdrav. Čemu to? Bili smo takmaci, a mene je lice još uvijek boljelo od Astizinog šamara. Pretpostavljao sam da su mu Monge ili neki drugi liječnik dali lijekove protiv bolova.

“Onda?” upitao je Silano. “Ima li ih?” “Ne želi reći”, izvijestila je. “Nije uvjeren da bi nam trebao

pomoći.” “Pa ga ti uvjeravaš šamarima?” Slegnula je ramenima. “Nas dvoje imamo zajedničku povijest.” Silano se okrenuo prema meni. “Izgleda da nas dvojica ne možemo

izbjeći jedan drugoga, nije li tako, Gage?” “Meni je bilo sasvim dobro dok nisi poslao po mene s Astizinim

prstenom.” “A ti si došao po nju, kao što si učinio već ranije. Nadam se da će

ona to naučiti cijeniti prije no što ti dojadi. Nju, Amerikanče, nije lako voljeti.” Pogledao je Astizu, nimalo sigurniji od mene koliko joj može vjerovati. Odbila ga je, to sam vidio. Bili su saveznici, nisu bili ljubavnici. Nije lako živjeti s nekim koga ne možeš imati, a Silano nije

212

bio muškarac koji bi podnosio frustraciju. Morat ćemo se paziti jedni drugih.

“Rekla mi je da ćeš donijeti dva malena metalna anđela koja si pronašao u Velikoj piramidi. Jesi li?”

Oklijevao sam, samo kako bi se on praćakao od muke. “Donio sam ih”, rekao sam na to. “Ali to ne znači da ću ih

upotrijebiti kako bih tebi pomogao.” Želio sam iskušati koliko je neprijateljski raspoložen. Naravno, mogao me je dati ubiti. “Na sigurnome su dok ti i ja ne porazgovaramo. S obzirom na našu prošlost, oprostit ćeš mi ako ti ne vjerujem posve.”

Naklonio se. “Ni ja tebi, naravno. A ipak, partneri ne moraju biti prijatelji.

Zapravo, ponekad je bolje da to nisu: tako je poštenije, ne misliš li? Dođi, siguran sam da si nakon putovanja gladan. Jedimo i ispričat ću ti jednu priču. Zatim možeš odlučiti želiš li pomoći.”

“A, ako ne budem želio?” “Tad se možeš vratiti u Acre. A Astiza može poći za tobom ili

ostati, kako želi.” Zahramao je natrag stazom, a zatim se okrenuo. “Svejedno, znam što ćete oboje odlučiti.”

Pogledao sam Astizu, tražeći potvrdu kako ona prezire ovog čovjeka, ovog diplomatu, ovog borca u dvobojima, ovog čarobnjaka, učenjaka i zaplotnjaka. No, u njezinom se pogledu nije nazirao prezir, već tuga. Shvatila je koliko smo zarobljeni željama i frustracijama. Sanjači smo u snomorici koju smo sami stvorili.

Otpješačili smo do crkve bez krova, kojoj je svjetlo naglašavalo gruh. Bilo je hrpa i rupa od iskapanja. Astiza mi je pokazala otvoreni kameni sarkofag u kojem su navodno bile pronađene kosti onog templarskog viteza, skrivene ispod poda.

“Silano je pronašao spominjanja ovoga groba u Vatikanu i carigradskim knjižnicama”, rekla je. “Vitez je bio Michel de Troyes, koji je izbjegao uhićenjima Templara u Parizu i otplovio u Svetu zemlju.”

213

“U jednom je pismu pisalo da je kosti položio s Mojsijevima”, rekao je Silano, “i tajnu pokopao sa sobom. Trebalo nam je vremena prije no što smo shvatili da je mislio na Mount Nebo, iako Mojsijev grob nikad nije pronađen. Nadao sam se da ću u grobu tog viteza jednostavno pronaći dokument, ali nisam.”

“Nestrpljiv, tresnuo si njegove kosti”, rekla je Astiza. “Da.” Nevoljko je priznao taj osjećaj. “I napuklina u njegovom

femuru6 otkrila je odsjaj zlata. U nju je bila uvedena tanka cijev - noga mu je zacijelo bila masakrirana i kost izdubljena nakon smrti - a u cjevčici se nalazila srednjovjekovna karta, s imenima na latinskome. Ukazuje na sljedeći korak. Tad smo poslali po tebe.”

“Zašto?” “Zato što si Franklinov čovjek. Električar.” “Elektricitet?” “On je ključan. Objasnit ću ti nakon večere.” Sad nas je već bilo dvadeset - Najacovi ljudi, moj vlastiti trojac,

Silano, Astiza i nekoliko tjelohranitelja s kojima je Silano putovao. Spustila se večer. U kutu srušenih crkvenih zidova sluge su zapalile vatru i zatim ostavile glavne članove ekspedicije same. Najac je, na moju žalost, sjedio s nama pa sam zahtijevao da i Ned i Mohammad večeraju s nama. Astiza je smjerno klečala, što nije bilo nimalo nalik njoj, a Silano je zauzeo središnji položaj. Sjeli smo na pijesak koji se uzdizao preko starih mozaika rimskih lovačkih prizora, a na kojima su se životinje propinjale pred kopljima što su ih bacili plemići u šumi.

“Dakle, napokon smo svi zajedno”, započeo je Silano dok je toplina vatre bila poput čahure protiv hladnog pustinjskog neba. Iskre su letjele kako bi se pomiješale sa zvijezdama. “Je li moguće da je Tot mislio na ovakva sjedinjenja, da bi se riješile zagonetke koje nam je ostavio? Jesmo li čitavo vrijeme i nehotice slijedili bogove?”

“Ja vjerujem u jednog, pravog Boga”, promrmljao je Mohammad.

6 Femur - nadkoljenična kost

214

“Da”, potvrdio je Ned, “iako vi imate pogrešnog, druškane. Bez uvrede.”

“I ja vjerujem u Jednog”, rekao je Silano, “i sve stvari, sva stvorenja i sva uvjerenja su manifestacije njegove tajne. Slijedio sam na tisuće puteva u knjižnicama, samostanima i grobnicama svijeta, i sve su vodile do istoga središta. To središte je ono što tražimo, moji nevoljki saveznici.”

“Kakvo središte, gazda?” poticao je Najac, dresirani pas kakav je bio.

Silano je podigao zrnce pijeska. “Što ako kažem da je ovo svemir?” “Ja bih rekao, uzmi ga, a nama ostavi ostalo”, predložio je Ned. Grof se škrto nasmiješio, bacio ono zrnce pijeska u zrak i uhvatio

ga. “A što ako kažem da je svijet oko nas tanka paučina, krhka kao paukova mreža, i da iluziju podržavaju tajanstvene tajne koje mi ne razumijemo - da je ta energija možda tek obična misao? Ili... elektricitet?”

“Rekao bih da Nil u koji si se survao, nije bio nikakva paukova mreža, već dovoljno tjelesan da ti smrska kuk”, odgovorio sam.

“Iluzija na iluziju. To smatraju neki sveti zapisi, svi nadahnuti Totom.”

“Zar je i zlato tek svilena paučina? Zar moć ne hvata ništa osim zraka?”

“O, ne. Iako smo svi mi tek san, taj san je naša stvarnost. Ali, u tome i jest tajna. Pretpostavimo da su najpostojanije stvari, kamen ove crkve, matrice gotovo ničega. Da je rušenje kamene gromade ili pad neke zvijezde tek obično matematičko pravilo. Da neka građevina može obuhvatiti božansko, da neki oblik može biti svet, i da um može osjetiti neviđene energije. Što se događa s bićima koja to shvate? Ako su planine obična paučina, zar ih nije moguće pomaknuti? Ako su mora tek najprostija para, zar ih nije moguće razdvojiti? Bi li se Nil mogao pretvoriti u krv, ili izazvati pošast žaba? Koliko bi teško bilo

215

srušiti zidine Jerihona, kad su od obične čipke? Koliko bi teško bilo pretvoriti olovo u zlato kad su i jedno i drugo u osnovi prašina?”

“Ti si lud”, rekao je Mohammad. “Ovo govori Sotona.” “Ne. Ja sam učenjak!” I sad se odigao na noge, a Najac mu je pružio ruku koju je ovaj

odgurnuo čim mu više nije bila potrebna. “Već si mi jednom zanijekao tu titulu, Ethane Gage, na gozbi pred

Napoleonom. Uvrijedio si moju reputaciju kako bih djelovao bezvrijedan.”

Zacrvenjeo sam se i protiv volje. Taj čovjek ništa ne zaboravlja. “A ja istražujem ove tajne već dvadeset godina. Došao sam u Kairo

dok je još robovao pod Mamelucima i istražio stare tajne dok si ti tratio svoj život. Slijedio sam tragove drevnih naroda dok si se ti iz oportunizma priklanjao Francuzima. Pokušao sam shvatiti zagonetne migove koje su za nas ostavili iza sebe, dok ste se vi ostali hrvali u blatu.” Nije izgubio ni mišljenje o sebi. “I sad shvaćam što tražimo i što moramo ukrotiti kako bismo to pronašli. Moramo uhvatiti munju!”

“Uhvatiti što?” sumnjičavo je upitao Ned. “Gage, čuo sam da si uspio upotrijebiti elektricitet kao oružje

protiv Bonaparteovih trupa.” “Nužnost raja.” “Mislim da će nam trebati Franklinova stručnost kad se

približimo Totovoj knjizi. Jesi li stvarno električar?” “Ja sam čovjek znanosti, ali ne razumijem nijednu riječ koju

govoriš.” “Zato nam trebaju serafimi, Ethane”, umiješala se Astiza, malo

nježnije. “Mislimo da će oni nekako ukazati na zadnje skrovište koje su templarski vitezovi iskoristili nakon što je njihov red iskorijenjen. Ono što su pronašli ispod Jeruzalema donijeli su u pustinju i sakrili u Gradu duhova. Dokumenti jesu tajanstveni, ali Alessandro i ja vjerujemo da je i Tot znao za elektricitet i da su templari to postavili kao ispit za pronalaženje knjige. Moramo privući munju kako je to učinio Franklin.”

216

“U tom se slučaju slažem s Mohammadom. Vi ste oboje ludi.” “U riznicama ispod Jeruzalema,” nastavio je Silano, “pronašao si

neobičan pod, s crtežom munje. I neobičnim vratima. Je li tako?” “Otkud ti to znaš?” Bio sam siguran da se Najac nikad nije probio

do prostorija koje smo mi istražili i da nije vidio ona Miriamina neobično urešena vrata.

“Proučavao sam, kao što si rekao. I na tim templarskim vratima vidio si židovski uzorak, nisi li? Deset sefirota iz kabale?”

“Kakve to ima veze s munjom?” “Gledaj.” Sagnuo se prema prašini na podu uz vatru i nacrtao dva

kruga, spojenih rubova. “Sve je dvojno”, promrljala je Astiza. “A ipak združeno”, rekao je grof. Nacrtao je još jedan krug,

jednako velik kao prva dva, ali koji ih je oba preklapao. Zatim još krugova na krugovima, sve više i više, pri čemu je obrazac postajao sve zamršeniji.

“Proroci su ovo znali”, rekao je. “Možda je to znao i Isus. Templari su to iznova saznali.” Tad je na mjestima gdje su se krugovi križali počeo crtati linije i time stvarati nove uzorke: zvijezdu s pet i šest krakova. “Jedna je egipatska, a druga židovska”, rekao je. “Obje su jednako svete. Egipatsku zvijezdu koristite za novu zastavu svoga naroda. Zar ne misliš da je to i bila namjera slobodnih zidara koji su pomogli utemeljiti tvoju domovinu?”

I na kraju, u međuprostorima, utisnuo je deset točaka koje su sačinjavale onaj isti neobičan uzorak koji smo vidjeli u templarskoj dvorani ispod Temple Mounta. Sefiroti, tako ih je nazvao Haim Farhi. Ponovno, svi kao da su govorili starodrevne jezike u koje ja nisam bio upućen i pronalazili značenje u nečemu za što bih ja pretpostavio da je običan ukras.

“Prepoznaješ ga?” upitao je Silano. “Zašto?” oprezno sam upitao. “Templari su iz ovoga nacrtali novi uzorak”, rekao je. Od jedne

točke do druge, nacrtao je cik-cak liniju. “Evo. Munja. Sablasno, nije li?”

217

“Možda.” “Ne možda. Njihovi nam znakovi govore da moramo ukrotiti nebo,

želimo li pronaći knjigu. Simbol munje je na karti koju smo ovdje pronašli, a tu je i pjesma.”

“Pjesma?” “Dvostihovi. Prilično su rječiti.” Recitirao je:

Aether cum radiis solis fulgore relucet Angelus et pinnis indicat ore Dei, Cum region deserta bibens ex murice torto Siccatis labris arida sorbet aquas Tum demum partern quandam lux dara revelat Quae prius ignota est nec repute tibi Opperiens cunctafur eum dea candida Veri Floribus insanum qui furit atque fide.

“Meni to zvučio kao grčki, Silano.” “Latinski je. Zar vas na Divljem zapadu ne uče klasike, monsieur

Gage?” “Na Divljem zapadu, klasici su odlično predjelo.” “Prijevod ovoga dokumenta, koji sam pronašao na svojim

putovanjima, objašnjava zašto sam jedva čekao da se ponovno susretnemo:

Kad nebo blješti munjom sunčevih zraka Po Božjoj zapovijedi, anđeo krilom pokazuje Kad pustinja, pijući iz zakrivljene puževe kućice Žedno upije vodu sasušenim usnama Tad će najzad jasno svjetlo otkriti odredište Kojeg ranije nisi ni poznavao ni poimao Oklijevajući, božanska svijetla Istina ga čeka Budalu ludu za cvijećem, koja ujedno s vjerom vjeruje

218

Kog vraga to znači? Svijet bi mogao izbjeći mnogo nesporazuma kad bi samo svi jasno rekli što misle, ali to nam izgleda nije navika, zar ne? A ipak, nešto je u ovim rečenicama potaknulo jedno sjećanje, sjećanje koje nikad nisam podijelio ni s Astizom ni sa Silanom. Osjetio sam jezu prepoznavanja.

“Moramo otići na jedno posebno mjesto u Gradu duhova”, rekao je Silano, “i prizvati plamen oluje, munju, baš kao što je to učinio tvoj mentor Franklin u Philadelphiji. Prizvati je na serafime i vidjeti na koji dio će pokazivati.”

“Kakav dio?” “Neku građevinu ili pećinu, pretpostavljam. Bude li ovo djelovalo,

bit će jasno.” “Zar pustinja pije iz puževe kućice?” “Iz kišnih oluja s grmljavinom. Misli se, vjerujem, na svetu

posudu za piće.” Ili nešto drugo, pomislio sam u sebi. “A cvijeće i vjera?” “Moja je teorija da se time misli na same Templare i red Ruže i

križa, ili Rozikrucijance. Teorije o podrijetlu Ruže i križa su različite, ali prema jednoj je učenik Marko 46. godine poslije Krista preobratio na kršćanstvo aleksandrijskog mudraca Ormusa i svoja učenja spojio s učenjima drevnog Egipta, na taj način stvorivši gnostičko vjerovanje, odnosno vjerovanje u znanje.”

Netremice me promatrao kako bi se uvjerio da sam te njegove riječi povezao s knjigom Totovom. “Pokreti se postupno javljaju i gube kroz povijest, ali simbol križa i ruže veoma je star i simbolizira smrt i život, ili beznađe i nadu. Uskrsnuće, ako tako hoćete.”

“I muškarca i ženu”, dodala je Astiza, “falički križ i cvijet koji predstavlja vulvu.”

“Cvijet i vjera simboliziraju narav potrebnu kod onih koji će pronaći tajnu”, rekao je Silano.

“Žena?”

219

“Možda, što je razlog iz kojega sa sobom imamo jednu ženu.” Odlučio sam zadržati vlastite sumnje za sebe.

“Znači, želiš privući munju na moje serafime i vidjeti što će se dogoditi?”

“Na mjestu propisanom u dokumentima koje smo pronašli, da.” Razmislio sam. “To o čemu ti govoriš je munjovod, ili bolje rečeno dva, budući da

imamo dva serafima. Trebat ćemo metal da dovedemo energiju do tla.” “I zato su kolci naših šatora metalni, da na njih postaviš svoje

anđele. Mjesecima sam ovo planirao. Tebi je potrebna naša pomoć da pronađeš grad, a nama je potrebna tvoja pomoć da pronađemo skrovište u njemu.”

“I onda što? Prerezat ćemo knjigu napola?” “Ne”, odgovorio je Silano. “Ne treba nam Solomon da razriješimo

svoje suparništvo. Upotrijebit ćemo je zajedno, za dobro čovječanstva, baš kao što su to činili drevni narodi.”

“Zajedno!” “Zašto ne, kad ćemo imati moć činiti neograničeno dobro? Ako je

istinski oblik svijeta paučina, možemo je presti i sukati. Po svemu sudeći, ta nam knjiga upravo govori kako ćemo to učiniti. A kad je sve moguće, kamen se može pomaknuti, život produljiti, neprijatelji pomiriti i rane iscijeliti.”

Oči su mu blistale. Pogledao sam njegov kuk. “Ponovno možeš biti mlad.” “Točno, i upravljati svijetom koji je najzad vođen razumom.” “Bonaparteovim razumom?” Silano je pogledao Najaca. “Odan sam vladi koja mi je povjerila

posao. Međutim, političari i generali shvaćaju tek ponešto. Učenjaci su ti koji će vladati budućnošću, Ethane. Stari je svijet bio igračka kraljevića i svećenika. Novi će biti odgovornost znanstvenika. Kad se razum i okultno udruže, započet će zlatno doba. U Egiptu su tu ulogu igrali svećenici. Mi ćemo biti svećenici budućnosti.”

“Ali mi smo na suprotnim stranama!”

220

“Ne, nismo. Sve je dvojno. I povezani smo Astizom.” Njegov je osmijeh trebao biti zavodljiv.

Kakvo nesveto trojstvo. A ipak, kako sam mogao išta postići ne pristanem li na tu igru? Pogledao sam je. Sjedila je na Silanovoj strani, ne mojoj.

“Ona mi nije ni oprostila”, lagao sam. “Hoću, ako nam pomogneš, Ethane”, odgovorila je. “Trebamo te da

prizoveš vatru s neba. Trebamo te da ukrotiš nebesa, kao tvoj Benjamin Franklin.”

221

Prilaz u Grad duhova bio je procijep kroz kanjon od pješčenjaka, uzak i ružičast kao djevica. Krivudavi prolaz nije bio širi od obične prostorije u podnožju, a nebo daleka modra linija iznad glave. Stijene su se uzdizale na visinu od čak šest stotina stopa, povremeno se naginjući kao krov, kao da se zatvaraju poput pukotine u potresu. Njihov zagrljaj bio je uznemirujući dok smo prolazili sa svojim zavežljajima kroz sjenovito dno. Ali, ako stijena može biti sladostrasna, ova ružičasta i modra kula bila je saraj mesa koje se valja, oblikovan vodom u tisuću senzualnih oblika, oku ugodnih kao sultanova miljenica.

Mnogo toga bilo je udruženo slojevima boje koralja, sive, bijele i blijedoljubičaste. Na nekim je mjestima stijena bila orošena kao zaleđeni sirup, na drugim se nadimala kao glazura na kolaču, a na trećim pak bila poput čipkane zavjese. Vadi od pijeska i kamena sačinjavali su tvrdu cestu koja je ponirala prema našemu odredištu, poput nasipa do nekog podzemnog svijeta u snu kakvog satira. I priroda nije ovdje bila jedini kipar, zamijetio sam kad sam pomnije pogledao. Ovo je nekoć bio prolaz za karavane i u zid kanjona bio je uklesan kanal, a njegova tamna mrlja jasno je govorila da je nekoć bio akvadukt za drevni grad. Prošli smo ispod izlizanog rimskog luka koji je označavao gornji ulaz u kanjon i nijemo koračali, puni straho-poštovanja, uz niše u njegovim zidovima s rezbarijama bogova i geometrijskih oblika. Deve od sedimentnih stijena, dvostruko veće nego u prirodi, lunjale su prema nama kao plitki reljefi na zidovima od pješčenjaka. Kao da su mrtvi pretvoreni u kamen, a kad smo skrenuli za zadnji ugao kanjona, taj sablasni učinak se udvostručio. Zadahtali smo.

222

'“Gledajte,” pjevnim je glasom rekao Silano. “Evo što je moguće kad ljudi sanjaju!”

Da, knjiga mora biti ovdje. ***

Od Mount Neba smo do ovoga mjesta putovali nekoliko dana. Naša povorka slijedila je jordanska brda, zaobilazila zelene pašnjake na visokim platoima i prolazila pokraj mrzovoljnih ruševina križarskih zamaka, napuštenih kao i templari. Povremeno bismo zaronili u duboke i vruće planinske kanjone koji su se otvarali prema žutoj pustinji na zapadu. Uzane rječice gutala je suhoća. Zatim bismo se popeli na drugu stranu i nastavili južno, sa sokolima koji su kružili iznad suhih izvora i Beduinima koji su svoje koze tjerali u bočne vadije, nijemo nas promatrajući sa sigurne udaljenosti dok ne bismo prošli. Opsada Acra činila se kao na drugom planetu.

Dok smo jahali, imao sam dovoljno vremena razmišljati o Silanovom tragu na latinskome. Onaj dio o anđelima koji pokazuju put djelovao je ponešto uvjerljiv, iako nisam shvaćao koje su tu sile u igri. Međutim, moje su sjećanje potaknule riječi “puževa kućica” i “cvijet”. Iste je te slike upotrijebio i francuski učenjak i moj prijatelj Edme Francois Jomard kad smo se popeli na Veliku piramidu.

On je tad rekao da dimenzije piramide kodiraju “zlatni broj” ili omjer - ako se dobro sjećam, 1,618 - koji je pak geometrijsko predočenje slijeda brojeva koji se naziva Fibonaccijev niz. Ta se matematička progresija može predočiti međusobno povezanim nizom sve većih četverokuta, a luk kroz te četverokute daje onakvu spiralu kakva se vidi na kućici nautilusa, ili, rekao je Jomard, u načinu na koji su raspoređene latice cvijeta. Moj prijatelj Talma mislio je da je taj mladi znanstvenik napola smušen, ali mene je zainteresirao. Predstavlja li ta piramida doista neku temeljnu istinu o prirodi? I kakve, ako ikakve, to ima veze s mjestom na koje mi sad idemo?

Pokušao sam razmišljati kao Monge i Jomard, matematičari. “Tad će najzad jasno svjetlo otkriti odredište koje ranije nisi ni

poznavao ni poimao”, napisali su templari. To mi se činilo glupošću, ali

223

je u meni svejedno izazvalo jednu ludu zamisao. Jesam li na tragu koji će mi omogućiti da Totovu knjigu ugrabim Silanu pred nosom?

Kampirali smo na najzaštićenijim mjestima koja smo mogli pronaći i jedne se večeri popeli na brežuljak kako bismo proveli noć u vapnenačkim ruševinama nekog križarskog zamka, oko čijih su urušenih tornjeva kružile lastavice. Ruševine su bile žute na svjetlu zalazećeg sunca, korov rastao iz pukotina između kamenja. Projahali smo kroz livadu poljskoga cvijeća koje je lelujalo na proljetnom vjetru. Kao da je kimalo mojoj pretpostavci. Fibonacci, šaputalo je.

Kad smo se skupili pred napola srušenim vratima kako bismo odveli konje u napušteno dvorište, uspio sam došapnuti Astizi: “Nađi se sa mnom pod mjesecom, na bedemima što dalje je moguće od mjesta gdje ćemo spavati”, promrmljao sam.

Jedva je primjetno kimnula glavom i zatim, glumeći srdžbu; podbola konja ispred mojega, kako bi mi presjekla put. Da, ostalima smo djelovali kao ogorčeni bivši ljubavnici.

Moj trojac običavao je spavati malo podalje od Najacove bande koljača, i kad je Ned utonuo u duboko hrkanje, ja sam se iskrao i čekao u sjeni. Došla je poput duha, omotana u bijelo i blistava u noći. Ustao sam i uvukao je u stražarnicu, izvan vidokruga ostalih, u kojoj je mliječna mjesečina dopirala kroz uski prorez. Poljubio sam je prvi put otkad smo se ponovno spojili, usne su joj bile hladne od studeni, prste je ispreplela s mojima kako bi nadzirala moje ruke.

“Nemamo vremena”, šapnula je. “Najac je budan i misli da sam se išla olakšati. Brojat će minute.”

“Neka gad broji.” Pokušao sam je zagrliti. “Ethane, odemo li predaleko, sve ćemo upropastili!” “Ne odemo li, ja ću eksplodirati.” “Ne.” Odgurnula me. “Blizu smo.” Prokletstvo, otkad sam otišao iz Pariza, bilo mi je teško sačuvati

pribranost. Previše aktivnosti, a premalo žena. Udahnuo sam.

224

“U redu, slušaj. Ako ovaj trik s munjom doista upali, morat ćeš mi pomoći da se odvojim od Silana. Treba mi vremena da nešto sam isprobam, a nakon toga se moramo ponovno sastati.”

“Znaš nešto što nam nisi rekao, zar ne?” “Možda. Riskantno je.” “A ti si kockar.” Razmislila je. “Kad ukrotimo munju, reci mu da

ćeš svoj dio knjige zamijeniti za mene. Zatim ću ja hiniti da sam te izdala i otići s njim. Napustit ćemo te. Glumi da si ojađen.”

“To neće biti teško. Mogu li ti vjerovati?” Nasmiješila se. “Povjerenje mora doći iznutra.” Rekavši to, brzo se udaljila. Pazili smo da sljedećih dana budemo

razdražljivi jedno prema drugome kao dikobrazi. Nadao sam se da je to doista varka.

Slijedili smo stare karavanske staze i ja sam se bojao osmanlijskih patrola, ali kao da je bitka za Mount Tabor učinila da turske snage privremeno nestanu. Svijet se činio praznim, pretpovijesnim. Jednom su nas slijedili urođenici, opasni mali muškarci na devama, ali i naša je povorka djelovala opasno, i uz to siromašno kao crkveni miš, jedva vrijedna pljačkanja. Najac je sa svojim siledžijama odjahao porazgovarati sa njima i nestali su.

Kad smo stigli do grada na templarskim kartama, nitko nas nije slijedio.

Skrenuli smo ka zapadu i spustili se s ruba središnjeg platoa prema dalekoj pustinji. Međutim, između nas i te pustoši nalazila se najneobičnija geološka formacija koju sam ikad vidio. Bio je tu lanac mjesecolikih planina, nazubljenih i golih, a ispred njih čir smeđeg pješčenjaka, kvrgav i zaobljen. Nalikovao je zaleđenom piću od smeđih mjehura ili kruhu koji se neobuzdano podigao. Činilo se da ne postoji način da zaobiđemo ili uđemo u tu neobičnu tvorevinu, ali kad smo se približili, opazili smo da je osipana špiljama, poput čudovišta sa stotinu očiju. Pješčenjak je, shvatio sam, bio načičkan njima. Na izdancima su se počeli pojavljivati stupovi i stube. Utaborili smo se u jednom suhom vadiju, ispod sjajnih, hladnih zvijezda.

225

Silano je rekao da su putevi kojima ćemo gaziti narednog jutra preuski i prestrmi za konje, pa smo ih, kad se nebo razvedrilo, ostavili privezane na ulazu u kanjon, pod paskom nekolicine Najacovih Arapa. Zamijetio sam da su konji neobično nervozni, da njište i topću kopitima, i prepali su se kola koja su se u neko doba noći pojavila na rubu našeg logora. Bila su kao kutija, ali prekrivena ceradom, i Silano je rekao da je u njima između ostaloga i meso od kojega životinje postanu nemirne. Želio sam to istražiti, ali onda je jutarnje sunce obasjalo kosinu nasipa i naglasilo njegov kanjon nalik pukotini i srdačan rimski luk. Ušli smo pješice i već nakon nekoliko metara nismo mogli vidjeti ništa od svijeta koji smo ostavili iza sebe. Nestao je svaki zvuk, osim struganja naših vlastitih stopala dok smo se spuštali niz vadi.

“Oluje su nanijele kamenje preko nekoć stare ceste”, rekao je Silano. “Nagle bujice izbijaju najčešće u ovo doba godine, kažu zapisi, nakon gromova i munja. Templari su to znali i iskoristili. Tako ćemo i mi.”

A onda smo, kao što sam opisao, nakon jedne milje stigli do drugog kraja kanjona i zinuli od čuda. Pred nama se nalazio novi kanjon, okomit na onaj prvi i jednako impozantan, ali to nije bilo ono što nas je zapanjilo. Umjesto toga, na suprotnome zidu nalazio se najneočekivaniji spomenik koji sam ikada u životu vidio, prvo što je po veličanstvenosti bilo doraslo neizmjernosti piramida. Bio je to hram isklesan od žive stijene.

Zamislite običnu liticu visoku na stotine stopa, ružičastu kao obrazi djevice, i ne na njoj, nego u njoj, uklesano u njezino pročelje, urešeno pogansko zdanje od stupova i zabata i kupola koje se uzdižu više od zvonika crkve u Philadelphiji. Isklesani orlovi veličine bizona čučali su na njegovim visokim zidnim vijencima, a u nišama između stupova stajali kameni likovi s anđeoskim krilima. Međutim, moj pogled nisu privukli ovi kerubini ili demoni, već središnji lik visoko iznad mračnih vrata hrama. Bila je to žena, nagih, nagriženih dojki, bokova ovijenih rimskim naborima kamene tkanine, visoko uzdignute,

226

budne glave. Takav sam lik vidio već ranije u svetim prostorima drevnog Egipta. Na dlanu je držala rog izobilja, a na glavi imala ostatke krune načinjene od sunčeve ploče između bikovskih rogova. Zadrhtao sam na ovo neobično ponovno pojavljivanje božice koja me je proganjala još od Pariza, gdje su Rimljani toj istoj božici podignuli hram na mjestu na kojemu se sad nalazi Notre Dame.

“Izida!” uzviknula je Astiza. “Ona je zvijezda koja će nas dovesti do knjige!”

Silano se nasmiješio. “Arapi ovo zovu Khazne, riznica, jer njihove legende tvrde da je ovdje faraon sakrio svoje blago.”

“Zar hoćeš reći da je knjiga ovdje unutra?” upitao sam. “Ne. Prostorije su plitke i prazne. Negdje je u blizini.” Prišli smo ulazu u Khazne, gacajući preko rječice koja je tekla niz

središte ovog novog ponora. S naše desne strane, krivudao je kanjon. Široko stubište vodilo je do mračnog ulaza sa stupovima. Kratko smo stajali u hladu trijema hrama i promatrali crvenu stijenu, a zatim smo ušli u prostoriju iza trijema.

Kao što je rekao Silano, bila je razočaravajuće pusta, bezlična kao i ona prostorija u Velikoj piramidi u kojoj se nalazio prazan sarkofag. Litica je bila izdubljena u uske, gole unutarnje odaje nalik kutijama. Nekoliko minuta pregledavanja potvrdilo je da nema skrivenih vrata. Prostorija je bila obična kao prazno skladište.

“Osim ako ovo mjesto ne skriva neki trik, kao što su njegove matematičke dimenzije, ovdje nema ničega”, rekao sam. “Čemu služi?”

Izgledalo je preveliko za stanovanje, a ipak nedovoljno veliko i svijetlo za hram.

Silano je slegnuo ramenima. “Nema veze. Moramo pronaći žrtvenik Visokog svetišta. Ako išta o

ovome mjestu možemo utvrditi, tad je to da nije visoko.” “Ali je veličanstveno”, promrmljala je Astiza. “Iluzija, kao i sve ostalo”, odgovorio je Silano. “Samo je um

stvaran. Zato okrutnost nije grijeh.”

227

Vratili smo se natrag u kanjon koji je bio napola na suncu, a napola u sjeni. Dan je postajao magličast.

“Imamo sreće”, rekao je Silano. “Zrak je sparan i miriše na oluju. Nećemo morati čekati, ali moramo djelovati prije no što nastane oluja.”

Ovaj se novi kanjon polako širio kako smo prolazili kroz njega pa smo mogli u cijelosti doživjeti labirint planina među koje smo ušli. Stijene su se uzdizale uvis kao slojeviti kolači, zaobljene štruce i zamci od tijesta. Oleandri su cvjetali kao odraz neobičnih stijena. Zidovi litica bili su probušeni špiljama, ali ne prirodnima. Imale su četvrtasti oblik ljudskih vrata, što je ukazivalo da su ih uklesali ljudi. To nije bio grad sagrađen na zemlji, već od nje. Prošli smo pokraj velikog polukružnog rimskog kazališta, kojemu su redovi sjedala također bili isklesani u samoj litici, i najzad izišli u široku udubinu okruženu strmim planinama, nalik ogromnom dvorištu okruženom zidovima. Bilo je to savršeno skrovište za jedan grad, do kojega se moglo doći samo uskim i lako obranjivim kanjonima. Međutim, u njemu je bilo mjesta za čitav Boston. Stupovi, koji više nisu ništa pridržavali, uzdizali su se iz prašine. Hramovi bez krovova izranjali su iz gruha.

“Izida nek nam se smiluje”, promrljala je Astiza. “Tko je ovdje sanjao?”

Jedan zid litice bio je prizor koji se mogao nadmetati s ranije viđenim Khazneom. Uklesano u pročelje bajkovitog grada, mnoštvo stubišta, stupova, zabata, platformi, prozora i vrata vodilo je do košnice odaja u njemu. Počeo sam brojati ulaze i odustao. Bilo ih je na stotine. Ne, na tisuće.

“Ovo mjesto je ogromno”, rekao sam. “Zar bismo ovdje trebali pronaći knjigu? U usporedbi s ovime, piramide izgledaju kao poštanski ormarić.”

“Ti je trebaš pronaći. Ti i tvoji serafimi.” Silano je izvukao svoju templarsku kartu i sad ju je proučavao. Zatim je pokazao. “Odande gore.”

228

Planina iz nas koja se uzdizala ponad drevnog kazališta bila je isklesana u bedeme, ali se činila ravnom na vrhu. Kozje staze vodile su uvis.

“Gore? Gdje?” “Kod žrtvenika Visokog svetišta.”

*** Uski nogostup bio je izgrađen od grubih stuba isklesanih u

pješčenjaku. Bilo je sparno i mi smo se znojili, ali kako smo se uspinjali, pogled nam se sve više širio i pred nama se ukazalo sve više litica prepunih vrata i prozora. Nigdje nismo vidjeli ni žive duše. Napušteni grad bio je nijem, bez naricanja duhova. Svjetlo je postajalo ljubičasto.

Na vrhu smo izišli na zaravan od pješčenjaka s koje se pružao veličanstven pogled. Duboko ispod, nalazila se ona prašnjava udubina ruševina i prevrnutih stupova, okružena liticama. Iza je bilo još nazubljenih planina bez travke zelenila, golih kao kostur. Sunce je poniralo prema olujnim oblacima koji su jurili prema nama nalik crnim ratnicima. Puhao je vruć, vlažan povjetarac koji je podizao prašinu i vitlao njome kao krošnjama. Sama kamena izbočina bila je precizno isklesana davnim dlijetima. Na središtu se nalazio urezani četverokut veličine plesne dvorane, nalik veoma plitkom i suhom jezeru. Silano je provjerio kompas.

“Okrenut je na sjever i jug, dobro”, objavio je, kao da je to i očekivao. Na zapadu, odakle se primicala oluja, četiri su stube vodile do povišene platforme koja je izgledala poput svojevrsnog oltara. Na njemu se nalazio okrugli umivaonik s odvodom.

“Za krv”, rekao nam je grof. Njegov je plašt lepršao na vjetru. “Ja ovdje ne vidim nikakvo mjesto na koje bi se mogla sakriti

knjiga”, rekao sam. Silano je pokazao na grad duboko ispod nas, na deset tisuća rupa

koje su prekrivale pješčenjak poput mahnite košnice. “A ja ih vidim bezbroj. Vrijeme je da upotrijebiš svoje serafime,

Ethane Gage. Načinjeni su od kovine svetije od zlata.”

229

“Kakve kovine?” “Egipćani su je zvali Ra-ezhri. Sunčeve suze. Prst Božji će je

dodirnuti i pokazati nam kamo moramo ići. Što nam je potrebno da bismo privukli Totov prst? Kako nam bit svemira može dati znak?”

Bio je lud kao puška, ali takav je, valjda, bio i stari Ben kad je predložio da po oluji pušta zmaja. Učenjaci su živopisna gomila.

“Čekaj. Što će se dogoditi kad uzmemo knjigu?” “Proučit ćemo je”, kratko je odgovorio Silano. “Ne znamo možemo li je uopće pročitati”, dodala je Astiza. “Mislio sam, tko će je dobiti”, bio sam uporan. “Netko treba postati

njezin čuvar. Čini se da su moji serafimi presudno oruđe, a moja vještina u njihovom postavljanju ključna. Uz to nisam zapravo ni na francuskoj ni na britanskoj strani. Neutralan sam. Trebali biste je povjeriti meni.”

“Ti ovo mjesto ne bi sam pronašao ni za tisuću godina”, zarežao je Najac, “a ne bi mogao pripaziti ni na popis za kupovinu.”

“A ti ne bi mogao pronaći svoje desno uho ni da ti je užetom zavezano s jajima”, razdraženo sam odgovorio.

“Monsieur Gage, situacija je dosad već posve jasna”, nestrpljivo je rekao Silano. “Pridruži mi se, pridruži se Egipatskom obredu i dobit ćeš svoj dio moći.”

“Da se pridružim čovjeku koji mi je u Egiptu poslao ćup s glavom mog prijatelja?”

Uzdahnuo je. “Ili možeš otići praznih ruku.” “A kakvo ti imaš pravo na vlasništvo?” Morao sam odigrati svoju

ulogu. Osvrnuo se oko sebe, zabavljen. “Pa, imam sve puške, većinu

zaliha i jedinu nadu da ćemo ikad dešifrirati ovo što tek što nismo pronašli.”

Najacovi ljudi podigli su cijevi svojih pušaka. Posebno me razljutilo što sam morao gledati niz cijev svoje vlastite puške u

230

Najacovim masnim rukama. “Doista ne znam što je Franklin vidio u tebi, Ethane. Tako sporo shvaćaš ono očito.”

Pokazao sam na oblake koji su se sve više skupljali. “Bez mene ti neće upaliti, Silano.”

“Ne budi budala. Ne pomogneš li, nitko neće dobiti knjigu i ništa nećeš imati. Osim toga, znatiželjan si jednako kao i ja.”

Pogledao sam Astizu. “Evo kako ćemo. Pomoći ću ti postaviti serafime. Ako upali, ti dobivaš knjigu. Uzmi je i čini s njom što želiš.”

“Šefe!” uzviknuo je Ned. “Ali, ja zauzvrat želim Astizu.” ‘'Ona nije moja da bih je mogao ikome dati, monsieur.” “Želim da nam dopustiš da odemo, bez zlih namjera i uplitanja.” Pogledao ju je. Izbjegavala je i moj i njegov pogled. “I ako pristanem, pomoći ćeš?” Kimnuo sam glavom. “Bit će bolje da požurimo.” “Ali, to je njezin izbor, ne moj”, upozorio je. Astizino lice bilo je

maska. “Njezin izbor”, samouvjereno sam potvrdio. “Ne tvoj. To je sve što

tražim.” “Dogovoreno.” Nasmiješio se osmijehom hladnim kao zamka za

dabrove u kanadskom potoku. “Pomozi nam da sve pripremimo.” Udahnuo sam. Mogu li joj vjerovati? Hoće li ovo uopće upaliti? Sve sam stavljao na onu latinsku zagonetku. Izvukao sam iz

odjeće svoje suvenire iz piramide i gledao kako oči vrača bljeskaju dok ih je uzimao.

“Upotrijebite kopče kojima su bili privezani na one Mojsijeve stvarčice kako bismo ih postavili na vrh vaših metalnih kolaca”, davao sam upute. “Napravit ćemo Franklinov munjovod.” Već sam ranije zamijetio dvije rupe izbušene na vrhu izravnanog platoa, za koje je Silano potvrdio da se spominju u dokumentima Templara, pa smo kolce stavili u njih. No, te dvije rupe ničime nisu bile povezane.

231

Proučavao sam zaravan. U pješčenjaku su, zamijetio sam, bili utori koji su oblikovali šesterokraku zvijezdu. Kolci su bili na suprotnim stranama.

“Trebamo nečime spojiti kolce”, rekao sam. “Metalnim vrpcama, kako bi provele elektricitet. Imate li koju?”

Naravno da nisu imali. Toliko o Silanovom istraživanju! Mračilo se, grmljavina se koturala dok su oblaci bujali i povećavali se. Lijevci prašine klizili su dnom doline duboko ispod nas, krivudajući i zanoseći se kao pijanci.

“Ne znam što će munjovodi postići, budu li izolirani”, upozorio sam.

“Templari su rekli da će ovo upaliti. Moja su proučavanja nepogrešiva.”

Taj je čovjek imao ego ravan Aaronu Burru. Stoga sam razmislio što bi moglo zamijeniti metalne vrpce, jer moji su neprijatelji bili u pravu: bio sam znatiželjan kao i oni.

“Najac, učini nešto osim što se samo mrgodiš”, najzad sam predložio. “Napuni vodom iz svoje čuturice ove utore i dodaj malo soli.”

“Vodom?” “Ben je rekao da može pomoći u provođenju elektriciteta.” Voda je ispunila uske žlijebove dok zvijezda nije zasjala na

gustom, ljubičasto-zelenom svjetlu. Sunce je progutala tama, a temperatura se spustila. Koža me je bockala. Ponovno se začula grmljavina i vidio sam prve pramenove kiše koji su vijugali poput perja, isparavajući i prije no što dodirnu tlo. Munje su parale na zapadu. Odmaknuo sam se do ruba platoa. Ned i Mohammad pošli su za mnom, no drugi nisu djelovali uplašeni. Čak je i Astiza čekala prepuna nade, dok joj je kosa vijorila, pogleda uperenog u nebo, ne u mene.

Oluja se obrušila na nas kao napad konjice. Najprije je naišao snažan zapuh vjetra, vitlajući kamenčiće, i oblaci su nas pregazili, ogromne vrećetine kiše i grmljavine koje su srebrno bljeskale bibajući se i nadimajući. Zabljesnula je munja i najprije pogodila planinske

232

vrhove uokolo nas, pa potom sve bliža i bliža, praskala poput artiljerije. Na licu sam osjetio debele kišne kapi, vruće i teške, više nalik rastopljenom olovu nego vodi. Naša odjeća je drhtala, a vjetar se pojačao do vriska. A onda je uslijedio zasljepljujući bljesak, trenutačna rika, i planina se zatresla.

Pogođen je jedan munjovod! Koljena su mi klecnula. Frcnule su iskre i snažno modro svjetlo zabljesnulo je od jednog do drugog munjovoda uzduž vlažnih žlijebova zvijezde, a zatim se u luku izvilo od jednog prema drugom anđelu. Serafimi su postali blještavo bijeli. Vrtjeli su se, na željeznim munjovodima koji su se okretali, i njihova krila pokazivala ka sjeveroistoku, naginjući se jedna prema drugima tako da bi se linije povučene od svakog od njih sretale dvadesetak metara podalje. Udar munje je prošao, ali munjovodi su i nadalje ostali naelektrizirani i sve je bilo obliveno ljubičastim sjajem nalik onome koji smo već vidjeli u odaji ispod Temple Mounta u Jeruzalemu.

A zatim su trakovi svjetla potekli s krila serafima, susreli se u zraku i jedan svjetlosni trak pojurio poput metka iz puške, kao da ga je netko ispucao, i pogodio veličanstvena vrata sa stupovima drugog hrama na litici, dvije milje dalje od mjesta na kojemu smo stajali. Iskre su se raspršile u vodoskoku.

“To!” povikali su Silanovi pristaše. Zraka se održala jedan jedini časak, kao trenutačni pogled sunca

u mračnu špilju, a zatim izblijedjela. Vrh planine progutao je mrak. Ošamućen, pogledao sam naše metalne kolce. Serafimi su se rastopili, vrhovi kolaca bili spljošteni kao gljive. Silano je pobjedonosno podigao ruke. Astiza je bila ukočena, njezina haljina posve mokra, s pramenova tamne kose priljepljene za njezine obraze slijevali su se mlazovi kiše. Oluja je selila prema istoku, ali za njezinim sijevajućim pramcem naišlo je još dažda, ovaj put hladnijeg, poput siktanja koje će očistiti zrak od ozona. Izlio se na nas. Svi smo osjećali elektricitet u zraku, kosa nam je još uvijek plesala zbog njega. Svud uokolo s litica slijevali su se slapovi.

“Jeste li svi ono vidjeli?” upitao je Silano.

233

“Pronašao bih to mjesto i zatvorenih očiju”, obećao je Najac, a u tonu njegovoga glasa čula se pohlepa.

“Sotonino djelo”, promrljao je Veliki Ned. “Ne, Mojsijevo!” odgovorio je Silano. “I djelo vitezova Templara i

svih onih koji tragaju za istinom. Ovo je Božje djelo, gospodo, i bio taj Bog Tot, Jahve ili Alah, ruho mu je uvijek isto: spoznaja.”

Oči su mu sjajile od energije, kao da je nešto munje ušlo u njega. Ja nemam ništa protiv znanja - ipak sam plovio s učenjacima - ali

su me njegov izgled i riječi svejedno uznemirili. Sjetio sam se propovjedi iz djetinjstva, o Sotoni kao zmiji koja Adamu i Evi u Rajskome vrtu obećaje spoznaju. S kakvom se mi vatrom igramo ovdje? No, kako bismo mogli dopustiti da tako primamljiva jabuka ostane neubrana?

Pogledao sam Astizu, svoj moralni kompas. Ali, ona je morala izbjegavati moj pogled, nije li? Izgledala je zaprepaštena time što se dogodilo, i zabrinuta.

“Gospodo, vjerujem da tek što nismo stvorili povijest”, rekao je Silano. “Idemo dolje prije no što padne noć. Ulogorit ćemo se ispred hrama koji je ona zraka obasjala i pretražiti ga na prvom svjetlu zore.”

“Ili još večeras s bakljama”, rekao je nestrpljivi Najac. “Cijenim tvoju nestrpljivost, Pierre, ali nakon tisuću godina,

mislim da naš cilj nikamo neće otići. Monsieur Gage, kao i uvijek, tvoje je društvo bilo zanimljivo. Ali usuđujem se reći da ni ti ni ja nećemo uistinu žaliti što se rastajemo. Ispunio si svoj dio pogodbe, pa sad to mogu reći. Adieu, graničaru.”

Naklonio se. “Astiza”, rekao sam. “Sad možeš poći sa mnom.” Dugo je šutjela. Zatim je rekla: “Ne mogu, Ethane.” “Molim?” “Idem s Alessandrom.” “Ali, ja sam došao po tebe! Otišao sam iz Acra zbog tebe!” Pokazao

sam više žara od odvjetnika suočenog s osuđujućim dokazima protiv njegovog optuženog klijenta.

234

“Ne mogu dopustiti da Alessandro sam uzme knjigu, Ethane. Ne mogu sad otići, nakon sve ove patnje. Izida me je dovela ovamo da dovršim što sam započela.”

“Ali, on je lud! Pogledaj njegovu pratnju. Oni su vražji okot! Pođi s nama. Pođi sa mnom u Ameriku.”

Odmahnula je glavom. “Zbogom, Ethane.” Silano se smješkao. Očekivao je da će se ovo dogoditi. “Ne!” “Ona je odabrala, monsieur.” “Pomogao sam s munjom samo kako bih tebe dobio!” “Žao mi je, Ethane. Ova mi je knjiga važnija od tebe. Važnija od

nas. Vrati se Englezima. Ja idem s Alessandrom.” “Iskoristili ste me!” “Iskoristili smo te kako bismo pronašli knjigu: za dobro, nadam

se.” Hineći frustraciju, iščupao sam jedan željezni kolac kako bih ga

upotrijebio kao oružje, ali je Najacova banda uperila svoje muškete u mene. Astiza me nije htjela ni pogledati dok ju je Silano vodio s platoa, a ona omatala glavu maramom.

“Jedan od ovih dana shvatit ćeš što si upravo odbacio, Gage”, doviknuo mi je Silano. “Što ti je Egipatski obred mogao dati! Požalit ćeš zbog ove pogodbe!”

“Da”, zarežao je Najac, mirno upirući pištolj u mene. “Vrati se u Acre i umri.”

Ispustio sam kolac i on je pao glasno odjeknuvši. Naša je gluma uspjela. Ako je Astiza uistinu glumila.

“Onda se gubite s moje planine”, naredio sam drhtavog glasa. Podrugljivo se cereći, jedan za drugim spustili su se natrag

stazom, ponijevši sa sobom kolce i rastopljene serafime. Astiza se samo jednom osvrnula silazeći.

Kad su se udaljili dovoljno da nas više ne mogu čuti, Veliki Ned najzad je prasnuo.

235

“Svih mi svetaca, šefe, zar ćemo dopustiti da nam taj papistički nitkov ukrade blago koje nam s pravom pripada? Mislio sam da imaš više odvažnosti!”

“Ne odvažnosti, Nede, domišljatosti. Sjećaš se kako sam te pobijedio u mačevanju?”

Izgledao je kao da ga je netko kaznio. “Da.” “To sam učinio mozgom, ne snagom. Silano ne zna onoliko koliko

misli da zna. A to znači da mi imamo vlastitu priliku. Pronaći ćemo stazu na stražnjoj strani ove planine i sami potražiti, daleko od tog plemena koljača.”

“Daleko! Ali oni znaju gdje je ova tvoja knjiga!” “Znaju gdje je udar munje bacio svoje svjetlo. Ali, ja ne mislim da

bi templari bili tako prozirni. Nadam se da su bili učenici Velike piramide.”

Bio je zbunjen. “Kako to misliš, šefe?” “Kladim se da smo upravo nazočili malom navođenju na pogrešan

trag. Ja sam kockar, Nede. A Velika piramida utjelovljuje čitav niz brojeva poznat kao Fibonaccijev niz. Sigurno si čuo za njega.”

“Bogami, nisam.” “Francuzi su me tome podučili u Egiptu. A taj niz sa svoje strane

predstavlja neke osnovne prirodne procese. Ako hoćeš, svet je. A tako nešto bi sigurno zanimalo Templare.”

“Žao mi je, šefe, ali ja sam mislio da je ovdje riječ o nekom drevnom blagu i tajnim moćima, a ne o brojevima i templarima.”

“Riječ je o svemu tome. Dakle, postoji omjer koji se pojavljuje u svakom geografskom predočenju tog niza, ugodan razmjer duže naprama kraćoj liniji, a koji je slučajno 1,61 i još nešto. Zove se ‘zlatni broj’ i bio je poznat Grcima i graditeljima gotičkih katedrala i renesansnim slikarima. I on je šifriran u dimenzijama Velike piramide.”

236

“Zlatni?” Ned me je promatrao kao da sam šašav, što sam vjerojatno i bio.

Pronašao sam komadić prašnjavoga tla i nacrtao. “To znači da bi se knjiga zapravo mogla nalaziti u određenom kutu prema mjestu koje smo upravo vidjeli. Na to se, barem, ja kladim. A sad pretpostavimo da bazu piramide predstavlja ona linija koju smo vidjeli uperenu na drugu stranu doline.” Povukao sam liniju koja se protezala do ruševina prema kojima su se zaputili Silano i njegova ekipa. “Ako nacrtamo liniju okomitu na nju, ona manje-više ide zapadno.” Pokazao sam prema nazubljenom planinskom lancu odakle je stigla oluja. “Negdje uzduž te linije nalazi se točka koja bi bila predočena kad bismo iscrtali do kraja pravokutni trokut i spojili točku prema kojoj ide Silano s ovom mojom linijom koja ide ka zapadu.”

“Gdje bi bila ta točka?” “Točno. Moraš znati koliko bi dugačka ta treća linija, kosa linija,

trebala biti. Pretpostavimo da je ugrubo 1,61 puta duža od one linije do Silanovog hrama - zlatni omjer, fizičko utjelovljenje Fibonaccijevog niza i prirode, i kosine same Velike piramide. Piramide sagrađene kako bi utjelovila osnovne brojeve, onakve kakvi odlaze u puževe kućice ili cvijeće. Teško je procijeniti udaljenost, to je istina, ali ako pretpostavimo da je hram udaljen dvije milje, tad je naša susjedna linija nešto više od tri,..”

Zaškiljio je, sad prateći pogledom moju ruku dok sam je odmicao od hrama koji je zraka munje pogodila i zamahivao od sjevera ka zapadu.

“Pretpostavljam da bi pogodila moju zamišljenu zapadnu liniju baš negdje ondje gdje se nalaze one impozantne ruševine.”

Zagledali smo se. Na dnu doline nalazila se ruševina neke drevne građevine koja je izgledala kao da su je topovi tukli stotinu godina. Urušila se, zapravo, samo od starosti i zapuštenosti, ali je još uvijek bila viša od svog gruha oko sebe. Niz starih stupova na kojima ništa nije stajalo stršao je uzduž nečega što je djelovalo kao stari nasip s cestom.

237

“Efendijo, gdje ste točno vidjeli ovaj kut?” pokušao je razjasniti Mohammad.

“Na kosini Velike piramide. Objasnio mi ga je moj prijatelj Jomard.”

“Hoćete reći da grof Vrag ide u pogrešan hram?” “To je samo pretpostavka, ali je i jedina prilika koju imam. Momci,

jeste li voljni malo istraživati i nadati se da su templari držali do ove igre brojevima jednako kao i stari Egipćani?”

“Naučio sam imati povjerenja u vas, efendijo.” “O moj Bože, kakva bi to šala bila da mi prvi pronađemo tu

prokletu knjižurinu”, nasmijao se Ned. “I nešto zlata, kladim se.” Na to mi je uputio onaj svoj širok, prijeteći osmijeh.

238

Hinili smo da silazimo prema ulaznom kanjonu kako bismo izišli iz Grada duhova. No, nakon što smo zaobišli neke stijene i nestali iz Silanovog vidokruga, pronašli smo prilično opasan silaz niz vlažnu ali predivnu guduru na zapadnoj strani planine. Prošli smo pokraj još špilja i ruševnih grobnica, uz strmine navlažene pljuskom - pustinja se doista do sita napila, baš kao što su templari prorekli - dok se nismo našli na dnu grada. Bio je sumrak, potop je stao. Koristeči niska brda kao zaklon kako nas ostali ne bi vidjeli, stigli smo do velikog hrama kojeg smo bili opazili kad se počelo mračiti. Nakon proloma je bilo hladno, zvijezde su počele čičkati nebo.

Ova je građevina bila u gorem stanju od hrama Dendara kojega sam istraživao u Egiptu, i mnogo manje impresivna. Natkrovlja više nije bilo i ostao je samo ruševni tor bez prozora s minimumom ukrasa. Bio je velik - zidine su se uzdizale stotinu stopa, s lukom dovoljno visokim da kroz njega prođe fregata - no, posve običan.

Nije bilo teško pronaći tunel koji je vodio naniže. U jednom uglu u unutrašnjosti hrama u gruhu se nalazio krater, kao da je netko kopao tražeći blago, a na dnu su bile grube daske pritisnute kamenjem.

“Znači, ovdje je!” tiho je likovao Ned. Odgurnuli smo daske i otkrili niz stuba usječenih u pješčenjak koje su vodile u podrum. Načinili smo primitivne baklje od suhog šipražja, zapalili jednu čelikom i kremenom i spustili se. Međutim, brzo smo se razočarali. Nakon trideset koraka, stube su naglo završavale kod nečega nalik bunaru od glatkog pješčenjaka. Uzeo sam jedan kamen i bacio ga u bunar. Prošle su duge sekunde, a zatim se začuo pljusak. Začuo sam kako dolje teče voda.

“Stari bunar”, rekao sam. “Beduini su ga zatvorili da im djeca i koze ne upadnu u njega.”

239

Razočarani, vratili smo se kako bismo istražili vanjski rub, ali nismo pronašli ništa zanimljivoga. Ispred hrama, stari stupovi na kojima ničeg nije bilo, uzduž su se nizale napuštene staze. Nove hrpe srušenog zida označavale su drevne građevine koje su se davno urušile. Sve je izgledalo pomno pročešljano, komadići grnčarije posvuda su virili. Reći ću vam što je povijest: slomljene krhotine i zaboravljene kosti; milijun stanovnika koji misle da je njihov trenutak najvažniji, a svi su se pretvorili u prah. Na liticama oko nas, špilje su bile poput nijemih usta. Sjeli smo, umorni.

“Izgleda da tvoja teorija nije upalila, šefe”, obeshrabreno je rekao Ned.

“Ne još, Nede, ne još.” “Onda, gdje su duhovi?” Osvrnuo se oko sebe. “Ne žele se odati, nadam se, Vjeruješ li u duhove?” “Da, vidio sam ih. Izgubljeni mornari šuljaju se palubom u

najmračnije sate. Druge prikaze, iz neznanih brodoloma, dozivaju s valova u prolazu. Mornar se prestravi od toga, doista. Jedna je beba umrla u pansionu koji sam unajmio u Portsmouthu i znali smo čuti vriskove kad...”

“To govori Sotona”, prekinuo ga je Mohammad. “Pogrešno je razmišljati o mrtvima.”

“Da, razmislimo mi bolje o našem zadatku, momci. Treba nam put dolje. Ako išta ide s potragom za blagom, tad je to kopanje zemlje.”

“Trebali bismo dobiti plaću rudara, eto što bismo trebali”, suglasio se Ned.

“Silano će ujutro ući u hram na koji je pokazala ona munja i, ili će nešto pronaći, ili neće. Ja bih se kladio da neće. U svakom slučaju, mi dotad već moramo to pronaći i daleko odmaknuti.”

“A što je s onom ženskom?” upitao je Ned. “Zar odustaješ od nje, šefe?”

“Ona bi se trebala iskrasti i pridružiti nam se.” “Tako dakle, i na nju si se kladio? Znaš, žene su nesigurne

oklade.”

240

Slegnuo sam ramenima. “Život nije ništa drugo doli kockanje.” “Sviđa mi se žubor rijeke”, zamijetio je Mohammad kako bi

promijenio temu. Znao sam da i kockanje smatra Sotoninim sredstvom. “U pustinji ga rijetko čuješ.”

Osluhnuli smo. I doista, niz kanal uz nasip tekla je rječica i smijuljila se zapljuskujući.

“To je zbog one oluje. Pretpostavljam da je ovo mjesto uglavnom suho kao kost”, rekao je Ned.

“Pitam se kamo odlazi ta voda”, dodao je Mohammad. “U udubini smo.”

Ustao sam. Doista, kamo odlazi? Pustinja se do sita napije. Najednom uzbuđen, spustio sam se razrušenim stubama hrama do onog nasipa s cestom i prešao ga do privremene rječice koja je sad svjetlucala na svjetlu zvijezda. Tekla je zapadno prema planinama i... tako je! Nestala je.

Preko riječnog toka ležao je jedan drevni stup poput sasječenog debla, a ispod njega je tok rječice naglo završavao. S jedne je strane bio žuboravi potok, a s druge suhi pijesak i kamenčići. Kliznuo sam u hladnu vodu, osjetio njezino nadiranje na moje listove i zavirio ispod stupa. U zemlji je bila vodoravna pukotina nalik vjeđi pospanog diva i u nju se voda slijevala. Čuo sam odjekivanje. Nije to bilo oko diva, već njegova usta. Do sita se napije.

“Mislim da sam pronašao našu rupu!” doviknuo sam ostalima. Ned je skočio u rijeku pokraj mene. “Ako uđeš u taj procijep, šefe, rijeka bi te mogla otplaviti u pakao.” Istina. Ali, što ako sam nekim čudom pogodio i ovo je trag koji

otkriva gdje su templari doista sakrili svoju jeruzalemsku tajnu? Imao sam dojam da jesam pogodio. Izvukao sam se ispod stupa i osvrnuo naokolo. To je bio jedini stup koji je pao u riječni tok. Kakva je vjerojatnost da se otkotrljao baš do mjesta gdje je ona špilja vodila ispod zemlje? Štoviše, špilja koja je svoje postojanje odavala samo nakon velike oluje s grmljavinom?

241

Krenuo sam uzduž panjolikog stupa kosinom sučelice hramu. Pomaknula se od podnožja, kao u potresu, i donji je dio stršao kao slomljen zub. Zanimljivo, na platformi temelja kao da je bilo manje krhotina nego naokolo.

Netko ju je, prije mnogo stoljeća, sad? - očistio: možda nakon što je odložio u stranu srednjovjekovni oklop i bijelu halju s crvenim križem.

“Nede, pomozi mi kopati. Mohammade, sakupi još granja za baklje.”

Zastenjao je. “Ponovno, šefe?” “Blago, sjećaš se?” Ubrzo smo ispod podnožja stupa otkrili platformu od izlizanog

mramora. Na jedan trenutak, mogao sam zamisliti kako je ovaj grad zacijelo izgledao na svom vrhuncu, kad su ovi stupovi sačinjavali sjenovitu arkadu na obje strane središnjeg prilaza, natrpanu živopisnim trgovinama i krčmama, dok je čista voda u mlazovima tekla u modre fontane, a arapske deve s kićankama, grba natovarenih trgovačkom robom, lelujale u otmjenom hodu. Bilo je stijegova, truba i voćnjaka...

Evo! Uzorak na mramoru. Uklesani trokuti stršali su iz četvrtastog podnožja stupa. Postojala su dva sloja ploča, shvatio sam, jedan nekoliko centimetara viši, koji je preklapao ovaj prvi. Uzorak je izgledao ovako:

“Pogledajte simbol na ovome kamenu”, rekao sam svojim drugovima. “Kao masonski znak za kompas i kvadrat.”

Nagađali smo. “Čist kao grudi djevice”, izjavio je Ned. No dobro, templari su bili ratnici-svećenici, ne klesari. “Nema križa? Ni mača? Ni sefirota?” “Efendijo, to je običan srušeni stup.” “Ne, ovdje nečega ima. Neki put do cvijeta i vjere, kao što je

rečeno u onoj pjesmi. Vrata su zaključana, a ključ je... kvadrat s kvadratom. Četiri kuta i četiri kuta? To je ukupno osam. Sveti broj? Nije u Fibonaccijevom nizu.”

Njih dvojica tupo su me promatrala.

242

“Ali, tu su i dva trokuta, tri i tri. Šest. To nije to. Zajedno daju četrnaest, a ni to nije to. Prokletstvo! Jesam li posve na pogrešnom putu?” Imao sam osjećaj da se previše i uzaludno trudim. Trebao mi je Monge, ili Astiza.

“Kad bi preklopili trokute, efendijo, dobili biste židovsku zvijezdu.”

Naravno. Zar je tako jednostavno? “Nede, pomozi mi da pomaknem podnožje stupa. Da vidimo hoće li

trokuti na podu kliznuti jedan preko drugoga.” “Molim?” Ponovno je izgledao kao da me smatra luđakom. “Povuci! Kao što si učinio na oltaru ispod Jeruzalema!” Djelujući kao da potvrđuje vlastito prokletstvo, mornar mi se

pridružio. Ne vjerujem da bih sam uspio pomaknuti zaleđeni kamen, ali Nedovi mišići su se napinjali dok nisu gotovo popucali. I Mohammad je pomogao. Nevoljko, podnožje srušenog stupa doista se počelo pomicati, mramor preklapati. Kako su trokuti prelazili jedan preko drugoga, sve su više sačinjavali oblik Davidove zvijezde.

“Guraj, Nede, guraj!” “Izazvat ćeš još jednu munju, šefe.” Ali nismo. Što su se više trokuti preklapali, to su glađe klizili. Kad

su načinili oblik zvijezde, začuo se škljocaj i podnožje stupa najednom se slobodno okrenulo i otkotrljalo nam se s puta na jednom jedinom klinu u kutu. Čitava je naprava postala lagana kao perce. I šesterokraka zvijezda počela je ponirati u zemlju, jednako kao i podnožje.

Zinuli smo od čuda. “Skočite, skočite prije nego što nam pobjegne!” Skočio sam i sletio

na ploču koja se spuštala. Nakon kratkog oklijevanja, skočili su i Ned i Mohammad, Arap s primitivnim bakljama u ruci. Čuli smo škripu drevnih zupčanika dok smo ponirali u utrobu zemlje.

“Idemo u pakao”, zajauknuo je Mohammad. “Ne, ljudi. Knjiga i blago!”

243

Zvuk vode sad je bio glasniji, odjekujući u podzemnoj odaji u koju smo se spuštali. Potonuli smo niz zvjezdoliko okno na platformi od šesterokrake zvijezde, a zatim se ona trznula i smjestila na dnu. Podigao sam pogled. Bili smo u rovu, daleko preduboko da bismo se izverali iz njega. Iz njega se vidjelo samo nekoliko zvijezda.

“Kako ćemo se vratiti gore?” razumno je upitao Ned. “Hmmm. Pitam se jesmo li jednoga od nas trebali ostaviti gore.

No, dobro, za to je sad prekasno, momci. Knjiga će nam reći kako da iziđemo.”

Rekao sam to s više samopouzdanja nego što sam ga osjećao. Niski vodoravni prolaz vodio je od našeg neobičnog okna prema

zvuku rječnog toka. Čučnuli smo i krenuli njime. Prošavši ugrubo duljinu onog palog stupa na površini zemlje, stigli smo do jedne špilje. Čula se huka vode.

“Zapalimo baklju”, rekao sam. “Samo jednu - druge bi nam mogle zatrebati.”

Bljesnulo je žuto svjetlo. Zadahtao sam. Rječica nastala onom olujom slijevala se iz otvora koji sam već ranije bio zamijetio, pustinja je do sita pila. Ali to nije bilo ono što mi je privuklo pogled. Špilja do koje smo došli bila je djelo ljudskih ruku i u obliku roga, ili lijevka, i sužavala se kako se spuštala. Oko njezinog oboda vijugao je hrbat, dovoljno širok samo za jednog čovjeka. Mi smo se okupili na njegovom vrhu. Hrbat je spiralno zavijao spuštajući se i podsjetio me na kućicu nautilusa koju mi je Jomard pokazao kod Velike piramide, one nadahnute Fibonaccijevim nizom. Za cvijet i vjeru. Na dnu tog lijevka, voda se kovitlala, bila uzburkano jezero.

“Vrtlog”, promrljao je Ned. “Nije nešto iz čega se čovjek može vratiti.”

“Ne, to je drugi simbol, Nede. Svemir je nekako sačinjen od brojeva, a templari, ili ljudi koji su sagradili ovaj grad, pokušali su ga slaviti u kamenu. Jednako kao Egipćani. Pretpostavljam da ona knjiga govori upravo o tome.”

“O podzemnim odajama koje su sagradili luđaci?”

244

“O onome što je iza svakodnevnog svijeta koji vidimo.” Odmahnuo je glavom. “Ovo je odvodni kanal, šefe.” “Ne. Vrata.” I vjera. “Tako mi Boga, kako sam se spetljao s tobom!” “Doista, na zlom smo mjestu, efendijo.” “Ne, ovo je sveto mjesto. Vas dvojica možete čekati ovdje. Kladim

se da ne bi sagradili sve ovo da ondje dolje nema ničega. Bi li?” Pogledali su me kao da mi je mjesto u umobolnici, što nije bilo

daleko od istine. Svi smo mi bili ludi i tražili prečicu do sreće. Ali ja sam znao da sam dokučio zagonetku, da su ludi templari i njihova munja smjestili svoju tajnu ovdje, a ne ondje gdje ju je Silano tražio, i da ću, pridruži nam li se Astiza kao što je obećala, ja najzad imati sve - znanje, blago i ženu. Zapravo, dvije žene, ali to će se riješiti kad bude vrijeme.

Ponovno me obuzela krivnja glede Miriam, združena sa slatkim sjećanjem na njezino tijelo i nemalom bojazni zbog boli koju sam joj nanio. Čudno je o čemu čovjek razmišlja u nezgodnim situacijama.

Zapalio sam novu baklju i sišao, puzeći niz spiralnu stazu brzinom opreznog puža. Moji su prijatelji ostali gore i promatrali me. Kad sam došao do mjesta gdje je voda ponirala u poput roga mračno jezero, moja je baklja zapucketala od maglice. Koliko je dubok ovaj bunar? Predubok da iz njega izvučem ono što su templari u njega ubacili? Jer nimalo nisam dvojio da su svoje jeruzalemsko blago bacili niz ovaj lijevak, vjerujući da će se njihovi preživjeli članovi jednoga dana vratiti ovamo i iznova uspostaviti svoj red.

Skupio sam hrabrost. Voda je, kao što sam rekao, bila posve tamna, kovitlala se kao u odvodnom jarku, a površinom je plutala zelena pjena nalik usirenom mlijeku. Vonjala je pljesnivo kao lijes. Ali nismo mogli izići putem kojim smo ušli, zar ne? Stoga sam, odloživši baklju na jednu stranu gdje se smjesta ugasila - sad su moje jedino svjetlo bile slabe baklje s vrha u rukama Neda i Mohammada - udahnuo, pomolio se svim bogovima kojih sam se mogao sjetiti i skočio.

245

Voda je bila hladna, ali ne šokantno hladna. Upao sam kroz tintu. Mekane, vlaknaste rogožine algi okrznule su me dok sam padao, sluz stoljeća. Možda je unutra bilo i nečega što je plivalo, bijelo i kašasto u mraku - zamislio sam ih, bili oni ondje ili ne - ali samo sam ponirao sve dublje, napipavajući. Imao sam dvije minute da pronađem što smo tražili ili da se utopim.

Struja me počela ubrzavati. Uspaničario sam se jer je postajalo sve očitije da će mučno izranjanje zahtijevati više vremena i daha nego što sam imao. Nisam se mogao povući, a struja me je vukla dolje i naprijed.

Zamijetio sam neki neobičan odsjaj. Dolazio je odnekud ispred mene, ne naročito sjajan, ali svakako dobrodošao nakon dugih sekundi posvemašnjega mraka. Ugledao sam dno i ono je bilo ohrabrujuće bijelo, kao dno prekriveno čistim pijeskom. Zatim sam opazio pravi izvor te svjetlosti i umalo se nagutao vode. Dno nije bilo prekriveno pijeskom, nego kostima.

Već sam ranije vidio friz lubanja u onoj templarskoj odaji ispod Jeruzalema, ali ovo je bilo sto puta gore, kosturnica prokletih. Ovaj su put to bile prave lubanje, blijede i nejasne, ali dovoljno prepoznatljive, u sablasnom zapletaju ruku, nogu i rebara. Bio je to greben kostiju, posve izbijeljenih, zubiju dugih kao palci, očnih dupalja praznih kao grob. Sve je to bilo omotano raspadnutim lancem i komadima stijena.

Ovo je bio žrtveni bunar ili odaja za smaknuća. Struja me je prenijela preko ovog groblja kostiju, privlačeći me ka

sve jačem svjetlu. Da možda ne haluciniram dok mi mozak žudi za kisikom? Ne, bilo je to pravo svjetlo i kad sam izišao iz kratkog tunela, opazio sam da je iznad mene još blistavije. Iako me je struja željela odvući onamo kamo je išla rijeka, bjesomučno sam mlatarao plivajući uvis.

Izronio sam sa zadnjim vrištavim dahom u plućima. One kosti! Uočio sam i zamlatarao prema stjenovitoj ploči, dograbio je, ritnuo se i iskočio iz vode kao iscrpljena riba. Neko sam vrijeme samo ležao i dahtao. Napokon sam imao dovoljno daha da se uspravim i osvrnem

246

oko sebe. Bio sam na dnu nekog okna ili bunara od pješčenjaka. Visoko iznad mene, daleko izvan dohvata, nalazio se onaj izvor slabog svjetla. Podvodna rijeka kojoj sam umaknuo protjecala je pokraj kamene ploče i slijevala se u drugi podzemni tunel. Zadrhtao sam. Ima li nizvodno još kostiju, kojima će se i moje pridružiti?

Podigao sam pogled ne bih li proučio blijedo, srebrnkasto svjetlo mjeseca i zvijezda. Nisam mogao vidjeti noćno nebo pa sam pretpostavio da ga nešto odražava ovdje dolje. Rasvjeta je bila veoma slaba, ali svjetla je bilo dovoljno da bih vidio kako su zidovi okna glatki, bez pukotina ili uporišta za nogu i previše udaljeni jedan od drugoga da bih ih premostio tijelom. Nije bilo izgleda da ispužem odatle. I što još?

Promatraju me neki ljudi. Dok se sa mene cijedilo, polako sam ustao na noge i okrenuo se u

toj slabo osvjetljenoj odaji. Bio sam okružen ljudima, shvatio sam, ogromnim, namrštenim ljudinama u srednjovjekovnim oklopima. Imali su kacige, brade i štitove u obliku zmaja na tlu uz oklopljena stopala. Samo što to nisu bili pravi ljudi, već kipovi od pješčenjaka, isklesani od zidova okna kako bi sačinjavali krug vječnih stražara: Templara. Možda su oni predstavljali velike meštre prošlosti. Bili su veći od prirodne veličine, dobrih devet stopa, i pogled im je bio mrk. Međutim, bilo je i nečeg utješnoga u njihovome društvu, jer oni nikad neće prestati bdjeti, a ipak stoje uza zidove kamene odaje kao da očekuju da će ono što čuvaju jednoga dana biti pronađeno.

A što je to bilo? Kameni sarkofag, vidio sam, ali ne bez poklopca kao onaj u kraljevoj odaji Velike piramide. Ovaj je bio u stilu europskih crkava, a njegov poklopac bio je isklesan lik nekog europskog viteza. Sarkofag je bio od vapnenca, a onaj Templar, pretpostavio sam, vjerojatno je prvi Templar: Montbard, ujak Svetog Bernarda. Čuvar za sva vremena.

Poklopac je bio težak i isprva se činilo da je čvrsto postavljen na mjesto. Ali kad sam ga gurnuo dovoljno snažno, lagano se pomaknuo zastrugavši. S njegovih rubova strusila se prašina. Gurao sam i gurao,

247

napinjući se, dok ga najzad nisam odškrinuo i uspio spustiti rub na tlo. Zatim sam provirio u unutrašnjost. Kutija u kutiji.

Lijes je bio načinjen od bagremovog drveta, izvanredno sačuvanog. Iako sam se pokolebao otvarajući ga, došao sam predaleko. S trzajem sam otvorio poklopac. U lijesu je bio kostur nekog muškarca, nimalo zastrašujuć, već naprotiv naizgled malen i nag u toj krajnjoj izloženosti. Meso mu je davno istrunulo do kostiju, a odjeća se pretvorila u čuperke. Njegov ratnički mač bio je uska, zahrđala vitica negdašnje moći. Ali, jedna je kosturska ruka čvrsto držala neko čudo koje nije nimalo zahrđalo, nego je bilo blistavo i pomno ukrašeno kao i onoga dana kad je skovano.

Bio je to zlatni valjak, širine tobolca za strijele i dugačak poput svitka. Izvana je bio urešen čitavim mnoštvom mitskih likova, bikova, sokola, riba, skarabeja, i stvorenja koja su toliko neobična i nezemaljska da ih ne mogu opisati, toliko su bila drugačija od svega što sam dotad vidio. Bilo je tu brazdi i arabeski, zvijezda i geometrijskih oblika, a zlato je bilo tako glatko i zakučasto izvedeno da sam jagodicama prstiju milovao njegovu čulnost. Kovina je djelovala toplom. Težinom je vrijedila čitavo bogatstvo, a izgledom bila neprocjenjiva.

Mora da je unutra knjiga Totova. No, kad sam povukao valjak kako bih ga izvukao, kostur ga je povukao natrag!

Toliko sam se prestravio da sam pustio valjak i on se lagano pomaknuo i smjestio dublje u kosti. Tad sam shvatio da me je jednostavno iznenadila težina tog predmeta. Podigao sam ga ponovno i valjak se odvojio od kostiju kao sidreni kamen, podatan, gladak i težak. Nije bljesnula munja. Nije prasnuo grom. I ne shvaćajući da ga držim u ruci, oslobodio sam zatomljen dah. Bio sam to samo ja u tami, i držao ono što su ljudi navodno tražili, oko čega su se borili i zbog čega su umirali već više od pet tisuća godina. Je li i ovo ukleto? Ili će biti moj vodič do boljega svijeta?

I kako da ga otvorim?

248

Dok sam malo pomnije proučavao taj valjak, sinulo mi je. Već sam ranije vidio neke od ovih simbola. Ne svi, ali neki su bili na stropu u hramu Dendara, a drugi na onom kalendaru kojeg sam proučavao u teretnom prostoru L’Orienta prije no što je francuski admiralski brod odletio u zrak u bici za Nil. Na jednoj se liniji nalazio krug, jednako kao na onome kalendaru, i sve ostalo: životinje, zvijezde, jedna piramida i bik Taurus, doba zodijaka kad je Velika piramida sagrađena. I ne samo piramida, nego i mali prikaz hrama sa stupovima. Vidio sam da je valjak zglobni, pa su se simboli mogli okretati i poredati, jednako kao i krugovi na onome kalendaru. Stoga sam još jednom pokušao ono što sam znao: bik, peterokraka zvijezda i simbol ljetnog suncostaja, jednako kao što sam učinio onda na brodu. Međutim, to nije bilo dovoljno pa sam dodao piramidu i hram.

Možda sam bio pametan. Možda sam imao sreće. Možda je bilo na stotine kombinacija koje bi otvorile valjak. Znam samo da je nešto škljocnulo i da se valjak razdvojio između piramide i hrama, kao kobasica prerezana napola. I kad sam rastavio zlatne polovice, unutra sam pronašao ono što sam očekivao: jedan smotak, pradavni oblik knjige.

Razmotao sam ga, prstima drhtavim od uzbuđenja. Papirus, ako je to bio, nije bio nalik nijednom koji sam ranije vidio ili opipao. Bio je glađi, čvršći, rastezljiviji i neobično svjetlucav, ali od nekog materijala koji nije izgledao ni kao koža, ni kao papir, ni kao kovina. Što je to? Pismo je bilo još čudnije. Umjesto slikovnog pisma ili hijeroglifa koje sam vidio u Egiptu, ovo je bilo apstraktnije. Bilo je uglato i blago geometrijsko, ali neobičnije od ijednog pisma koje sam ikad vidio, mnoštvo oblika, kosih crta, zavijutaka, omči i zakučastih znakova. Otkrio sam tajnu života, svemira, ili besmrtnosti, ako je vjerovati luđacima koji tragaju za ovom stvarčicom. A nisam mogao pročitati niti riječ!

Negdje, Tot se smijao.

249

No, dobro, i ranije sam odgonetavao tajne. A čak i da se smotak pokaže neodgonetljivim, njegov je spremnik dovoljan za mirovinu pruskoga kralja. Ponovno sam bio bogat.

Ako se uspijem izvući iz ove mišje rupe. Razmislio sam. Plivanje natrag protiv struje bilo bi nemoguće, a

čak i da mi uspije, samo bih ispuzao do onoga okna kojim se nikako nisam mogao popeti. Zaputim li se nizvodno, usisat će me podzemna cijev u kojoj nisam mogao biti siguran da ima zraka. Jedva sam preživio takvu vodojažu ispod Velike piramide i nisam imao hrabrosti pokušati to ponovno. Nisam vidio da ova privremena rijeka igdje izranja na površinu.

Što bi Ben Franklin učinio? Preko glave su mi dojadili njegovi aforizmi kad sam ih morao

svakodnevno slušati, ali sad mi je nedostajao. “Mudrim ljudima ne treba savjet, budale ga ne prihvaćaju.”

Pametno, ali teško da je od pomoći. “Energija i upornost sve pobjeđuju.” Upornost, kako? Da kopam tunel kao rudar? Pozornije sam promotrio ovu odaju. Kipovi Templara bili su ukočeni i nepomični, za razliku od onih Djevica koje su se okretale ispod Temple Mounta. Na zidovima špilje nije bilo nikakvih ukrasa, i nijedne pukotine, vrata ili rupa u koje bih stavio zlatni valjak, u nadi da bi mogao poslužiti kao svojevrsni ključ. Kucnuo sam po oknu, ali nigdje nisam čuo odjek šupljine. Viknuo sam, ali jeka je bila beskorisna. Lupao sam po zidovima, samo da vidim hoće li igdje popustiti, ali nije. Kako su dovraga templari dolazili ovamo? Tunel je između oluja sigurno bio suh. Da pričekam? Ne, još je gromova režalo napolju i ovakva rijeka mogla je teći danima. Lupao sam nogama, trgao i urlao, ali ništa se nije ni pomaknulo. “Nikad ne miješaj kretanje s djelovanjem”, savjetovao je Ben.

Što je još bio rekao? “Dobro učinjeno je bolje nego dobro rečeno.” Da, ali to nije baš od koristi u mom sadašnjem škripcu, koliko sam ja vidio. “Svi bi dugo živjeli, ali nitko ne bi bio star.” U tom mi se

250

trenutku čak i starost činila boljom od smrti. “U rijekama i lošim vladama ono najlakše ispliva na površinu.” Ovaj barem ima rijeku...

Ispliva na površinu. Podigao sam pogled. Ako svjetlo dolazi ovamo, mora postojati

izlaz. Bez užeta, ljestvi ili uporišta za noge nemoguće se uspeti. Kad bih barem imao jedan od Conteovih balona... isplivati na površinu.

Ono što je Ben činio, drugačije od gotovo svih nas, bilo je da je najprije razmislio pa tek onda djelovao. Zašto je to tako teško? Međutim, najzad sam imao zamisao, očajničku zamisao i - što je jednako važno - nijednu izvedivu alternativu. Zgrabio sam poklopac sarkofaga koji je bio naslonjen na kamenu kutiju i odvukao ga, škripeći, do ruba vode. Dašćući, uspravio sam ga kao vrata, držeći ga u ravnoteži na jednome kutu, i zanjihao iznad podzemne rijeke. Što sam bolje mogao, naciljao sam mračnu rupu kroz koju je rijeka nestajala nizvodno. I, prostenjavš i, gurnuo sam poklopac u vodu! Sila struje zabila je poklopac o ušće tunela i zapriječila odtok vode.

Razina vode istog je trenutka počela rasti. Voda se razlila preko platforme od pješčenjaka, tekla po čizmama

kipova Templara. Samo da ovo upali! “Oprosti, Montbarde, ili tkogod jesi.” Podigao sam lijes od

bagremovog drveta do ruba kamenog sarkofaga i istresao kosti. Zaštropotale su u sarkofagu od vapnenca u svetogrdnom neredu, a lubanja me, kunem se, prijekorno promatrala. Dobro, sad sam proklet. Namjestio sam drvenu kutiju na vrh sarkofaga, zagurao zlatni valjak u košulju i popeo se u njega kao da je kada. Voda je brzo rasla, gotovo stopu u minuti. Gmizala je uz koljena Templara, popela se preko ruba sarkofaga i izlila u njega - a zatim me ponijela sa sobom. Molio sam se bogovima, kršćanskim, židovskim i egipatskim. Slava im, aleluja!

Moja se arka podigla. Kako se bunar punio i voda postajala sve dublja, znao sam da bi poklopac koji sam zagurao ondje dolje mogao popustiti zbog sve jačeg pritiska pa sam se samo mogao nadati da će izdržati dovoljno dugo. “Onaj tko živi od nade, umrijet će posteći.” Moj je savjet da odaberete svoj aforizam prema potrebi, pa sam se sad

251

nadao kao sam vrag. Poskakivali smo prema otvoru, jednu dragocjenu stopu za drugom. Shvatio sam da će moje djelo ujedno vratiti vodu natrag u onu spiralu u pokrajnjoj odaji, ka Nedu i Mohammadu.

Nadao sam se da znaju plivati. Slabo svjetlo postajalo je jače kako sam se sve više uspinjao, a

zvijezde se odražavale u tamnoj vodi. Pronašao sam rebro ili dva koje nisam istresao iz svog plovila i neceremonijalno ih bacio preko palube, zaključujući da ja neću doista mariti što će se dogoditi mojim kostima jednom kad mi više ne budu trebale. Napredovao sam sve više, dok nisam uistinu vidio posrebrenu ploču koja je odražavala svjetlo iz nakošenog okna. A na tom oknu su se nalazile stube od pješčenjaka! Ustao sam u svom klimavom lijesu, protegnuo se do prve stube i odgurnuo se. Čvrsti kamen! Iza mene, voda je i nadalje rasla.

Zatim se začuo mukli udarac, voda je podrignula i glasno usisana počela se spuštati, a zajedno s njom u spiralama padao je i moj čamac od lijesa. Poklopac koji je bio začepio bujicu pukao je pod pritiskom i popustio. Voda se kovitlala natrag izvan vidokruga, ponovno izlijevala niz svoj odvod, ali ja nisam imao vremena promatrati. Uspeo sam se stubama, shvaćajući da je ovo ono isto okno bunara koje smo pronašli u razrušenom hramu. Iz svoga kuta nismo zamijetili odraz, i da nismo odgumuli one daske, ja ondje dolje ne bih imao nimalo svjetla. Izronio sam između kamenih zidova, uzverao se preko gruha i potrčao natrag nasipom do podnožja stupa gdje smo se spustili ispod površine zemlje.

“Nede! Mohammade! Jeste li živi?” “Za dlaku, šefe! Cijeli se onaj ljevak ispunio vodom i samo što se

nismo podavili kao štakori! A onda se voda ponovno spustila!” “Kako ste se vi popeli ovamo, efendijo? Što se događa?” “Samo sam vas htio malo okupati, momci.” “Ali kako ste vi izišli odande?” “Trajektom.” Vidio sam njihova podignuta lica nalik na male mjesece. “Čekajte.

Imam zamisao kako da vas pokušam izvući.” Podnožje onog srušenog stupa, sjetit ćete se, odvrtjelo se sa zvjezdolike ploče kako bi se

252

platforma počela spuštati. Sad sam ga gurnuo natrag, začuo se škljocaj i, naravno, platforma se počela podizati svojim stubastim oknom, a Ned i Mohammad zviždali su od radosti kao dva luđaka.

Kad su se popeli, pomogli su mi gurnuti podnožje na njegovo mjesto i ponovno zatvoriti ulaz. Zatim me je Ned zagrlio kao da sam mu majka.

“Davyja mi Jonesa, ti si, šefe, pravi čarobnjak! Uvijek se dočekaš na noge kao mačka! Jesi li našao blago?”

“Bojim se da nema blaga.” Lica su im se snuždila. “Vjerujte mi, potražio sam. Samo grob jednog Templara, prijatelji. Oh, i ovo.”

Kao čarobnjak, izvukao sam zlatni valjak. Zinuli su od čuda. “Evo, osjetite koliko je težak.” Dao sam im da ga uzmu u ruke.

“Ovdje ima dovoljno zlata da nas trojica svi možemo pristojno živjeti do kraja života.”

“Ali, efendijo”, rekao je Mohammad, “što je s vašom knjigom? Je li ovdje? Je li puna magičnih tajni?”

“Ovdje je, istina, i nešto je najneobičnije što sam ikad vidio. Siguran sam da ćemo svijetu učiniti uslugu ako je zadržimo podalje od Silana. Možda će je neki učenjak jednoga dana objasniti.”

“Učenjak?” “Napokon je imam, uz herkulske muke, a ne mogu pročitati ni

riječ.” Preneraženo su me pogledali. “Hajdemo po Astizu.”

253

Izravni izlaz iz Grada duhova vodio bi nas pokraj Silanovog tabora, a to se nisam usudio učiniti. Umjesto toga, kad su zvijezde izblijedjele i nebo se zarumenjelo, najprije smo u hramu vratili na mjesto daske nad bunar - nisam želio na savjesti neko dijete koje bi upalo u njega - i zatim se vratili onim istim napornim putem do i preko žrtvenika Visokog svetišta zaustavivši se jedino na Nedov zahtjev kako bi iščupao jedno malo, sasušeno borovo stabalce.

“Barem će poslužiti kao toljaga”, objasnio je. “Ženski samostan ima više vatrenog oružja od nas.” Dok smo se penjali, on je svojim mesnatim šapama skidao grane kao Samson kako bi ga oblikovao. Uspeli smo se, prešli vrh i spustili se, zadihani i umorni kad smo stigli do dna kanjona kod razrušenog rimskog kazališta. Milju ili više iza nas, vidio sam odsjaj logorske vatre na mjestu gdje se Silano utaborio. Ako se Astiza odšuljala, koliko će dugo trebati da primijete njezinu odsutnost? Na istoku se nebo zažarilo. Viši vrhovi već su bili osvjetljeni.

Pohitali smo natrag glavnim gradskim kanjonom prema vijugavom procijepu kroz koji smo ranije ušli i ponovno došli do pročelja onog prvog velikog hrama koji smo ugledali, Khazne. Dok su Ned i Mohammad klečali uz potočić kako bi se napili, ja sam skoknuo stubama do mračne unutrašnjosti hrama.

“Astiza?” Tišina. Nismo li se ovdje trebali sastati? “Astiza!” Odjeknulo je kao da me zadirkuje. Prokletstvo. Jesam li ponovno pogrešno shvatio tu ženu? Je li

Silano prozreo naš plan i zarobio je? Ili jednostavno kasni ili se izgubila?

254

Istrčao sam van. Nebo se razvedravalo od sivog do modrog, a vrhovi litica počeli se žariti. Morali smo otići prije nego što grof shvati da sam ga uputio do prazne rupe! Ali nisam kanio zamijeniti ženu koju volim za svitak koji ne mogu pročitati. Odemo li bez nje, ponovno će me mučiti kajanje. Ostanemo li predugo, moji bi prijatelji mogli poginuti.

“Nema je”, zabrinuto sam izvijestio. “Tad moramo ići”, rekao je Mohammad. “Svaka milja između nas i

onih franačkih nevjernika udvostručuje naš izgled za bijeg.” “Osjećam da dolazi.” “Šefe, ne možemo čekati.” Ned je bio u pravu. Čuo sam kako kanjonom odjekuju nejasni

povici Silanove skupine, iako nisam mogao razabrati jesu li od uzbuđenja ili ogorčenosti.

“Još nekoliko minuta”, bio sam uporan. “Je li te ona začarala? Zbog nje će nas sve uhvatiti, i tvoju knjigu!” “Možemo zamijeniti knjigu, budemo li morali.” “Kog smo onda vraga uopće dolazili ovamo?” Najednom se ona pojavila iza okuke, grleći stijenu kako bi što više

smanjila mogućnost da bude viđena, blijedoga lica, s kovrčama tamne kose u očima, zadihana od trčanja. Pohitao sam do nje.

“Što te je toliko dugo zadržalo?” “Bili su tako uzbuđeni da nisu mogli spavati. Ja sam prva otišla u

krevet i to je bilo pravo mučenje, to čekanje cijelu noć da se oni smire. Zatim sam morala puzati vadijem, pokraj usnulog stražara u kanjonu, četiristo metara ili više.” Haljina joj je bila prljava. “Mislim da su već primijetili da me nema.”

“Možeš li trčati?” “Ako je nemaš, ne želim.” Njezine su oči blistale, pitale. “Pronašao sam je.” Čvrsto me uhvatila za ruke, s osmijehom kao u djeteta koje čeka

dar. O toj je knjizi maštala mnogo duže od mene. Izvukao sam onaj valjak. Naglo je udahnula.

255

“Osjeti joj težinu.” Istraživala je valjak prstima kao slijepac. “Je li doista unutra?” “Je. Ali je ne mogu pročitati.” “Tako vam Alaha, efendijo, doista moramo ići”, doviknuo je

Mohammad. Nisam se obazirao na njega, otvorio sam valjak i razmotao dio

svitka. Ponovno sam se iznenadio neobičnošću znakova na njemu. Ona je držala knjigu objema rukama, zbunjena, ali nevoljka vratiti mi je.

“Gdje je bila?” “Duboko u grobnici jednog Templara. Kladio sam se da u njihovim

znakovima postoji neka kvaka i da od tragača zahtijevaju da upotrije-be matematiku piramide kako bi dokazali svoje znanje.”

“Ethane, ovo će promijeniti svijet.” “Na dobro, nadam se. Situacija ne može postati mnogo gora, iz

moje perspektive.” “Šefe!” Nedov povik prenuo nas je iz zajedničkog transa. Ruku je

prislonio uz uho, pokazujući. Bio je to odjek pucnja. Zgrabio sam knjigu iz njezinih ruku, zavrnuo valjak da ga

zatvorim, gurnuo ga natrag u košulju i potrčao do mjesta s kojeg je mornar promatrao. Sunčevo svjetlo počelo se razlijevati niz pročelje trijema, čineći liticu i rezbarije blistavo ružičastima. Ali Ned je pokazivao u smjeru iz kojega smo došli, prema Silanovom taboru. Neko je zrcalo žmirkalo, kako je bivalo nakošeno.

“Nekome signaliziraju.” Pokazao je na plato od pješčenjaka koji je ulazni kanjon presijecao

na dva dijela. “Neki je vrag ondje gore, spreman zakotrljati kamen.” “Efendijo, Silanovi ljudi dolaze!” “Znači da moramo oteti Arapima one konje privezane na ulazu.

Jeste li spremni na to, junaci?” Bio je to povik kakav bi možda upotrijebili Nelson ili Smith. “Kući u Englesku!” uzviknuo je Ned. I tako smo potrčali, a već u sljedećem trenutku progutao nas je

uzani ulazni kanjon i posve zaslijepio svojim mnogobrojnim zavojima.

256

Koraci su nam odjekivali dok smo jurili uzbrdo. Nedove ruke nadimale su se s toljagom. Astizi je kosa vijorila.

Visoko iznad, čuli su se povici i zatim tresak. Pogledali smo. Jedna stijena veličine bačve za barut odbijala se između uskih zidova strmoglavljujući se prema nama, a komadići letjeli kao sačma.

“Brže!” Potrčali smo iz sve snage i izmaknuli van dosega tog projektila prije nego što je tresnuo o dno kanjona. Na rubu litice iznad naših glava izvikivali su na arapskome.

Trčali smo dalje. Sad se začula grmljavina i bljesak svjetla. Gadovi su udesili čitav kanjon! Mora da je Silano naslutio da bismo ga mogli nadmudriti i da će nam željeti zapriječiti bijeg. Lavina kamenja pokrenuta barutom slijevala se niz liticu i ovaj sam put svoje prijatelje povukao u zaklon ispod jednog grebena. Lavina se survala, potresajući dno kanjona, a zatim smo ponovno potrčali kroz njezin zaštitnički oblak prašine, verući se preko krhotina stijenja.

Meci su zviždali, ali bez rezultata jer smo bili nevidljivi. “Požurite! Prije nego što ponovno napadnu!” Začula se nova

eksplozija, i nova poplava kamenja, ali se ovaj put srušila iza nas gdje će usporiti Silana koji nas proganja. Procijenio sam da smo već prevalili više od polovice ove zmijske rupe i ako su svi Arapi na vrhu i aktiviraju barut, nitko neće paziti na konje. Jednom kad uzjašemo, rastjerat ćemo ostale konje i...

Dašćući, skrenuli smo za još jednu okuku u kanjonu i opazili da su nam put zapriječila neka kola. Bila je to naprava s kavezom, od onakvih u kakvima sam vidio da prevoze robove i pretpostavio sam da su to ona ista kola koja smo ranije vidjeli prekrivena u blizini našega. kampa, kojih su se konji preplašili. Uz njih je stajao jedan Arap i nišanio u nas mušketom.

“Ja ću to riješiti”, zarežao je Ned podižući svoju toljagu. “Nede, nemoj da te lako pogodi!” Međutim, još dok je mornar jurišao, začuo se zvižduk u zraku i

jedan je kamen proletio pokraj nas gotovo brzinom metka i pogodio Arapa u čelo upravo u trenutku kad je zapucao. Mušketa je opalila, ali

257

je metak posve promašio. Osvrnuo sam se. Mohammad je bio skinuo svoj turban i upotrijebio ga kao improviziranu praćku.

“Kao dječak, morao sam držati pse i šakale podalje od ovaca”, objasnio je.

Potrčali smo ne bismo li prošli pokraj ošamućenog Arapa i onih kola, Ned je bio u vodstvu, a za njim Astiza. Međutim, dok je muškarac opijeno klizio ka zemlji, otpustio je neku polugu i stražnji dio kaveza s treskom se spustio. Nešto mračno i ogromno podiglo se i skupilo.

“Nede!” viknuo sam. To je nešto skočilo kao da je katapultirano, a ne kao da se

odapinje s vlastitih stražnjih nogu. Sa stravom sam nakratko opazio smeđu grivu, bijele zube i intimnu ružičastost njegovih usta. Astiza je vrisnula. Ned i lav uglas su zarikali i sudarili se, a toljaga zviznula lava u trenutku kad se čeljust grabežljivca stegnula drobeći Nedovu lijevu podlakticu.

Mornar je bolno i bijesno zaurlao, no čuo sam i pucketanje lavljih rebara kad mu se borova toljaga zabila o bok, pa još jednom i još jednom, tako velikom brzinom da se životinja prevrnula potežući Nedovu ruku, a s njom i Neda. U klupku krzna i prašine njih dvojica su se kotrljala, čovjek je urlao, a zvijer režala. Mornar se propeo i toljaga je udarala i udarala iako ga je mačka derala kandžama. Odjeća mu je bila razderana, koža izranjavana. Obuzela me mučnina.

Izvukao sam svoj tomahawk, sićušan kao čajna žličica, ali prije no što sam uspio razmisliti i pobjeći kao razuman čovjek, i ja sam pojurio.

“Ethane!” Tek nejasno sam čuo Astizu. Kraj mojega uha prozviždao je novi Mohammadov kamen i

pogodio mačku, zbog čega je trgnula glavom, i ta je smetnja bila tako veličanstveno pravodobna da sam mogao utrčati u kreševo i zviznuti lava po glavi. Pogodio sam obrvu iznad jednoga oka i mačka je pustila Nedovu ruku i zarikala bolno i strašno, vitlajući repom i mlatarajući stražnjim nogama, dižući prašinu. Sad je i Astiza jurišala, s teškim

258

kamenom visoko iznad glave, pa ga bacila kao prava sportašica, ravno u krvlju zamućeno vidno polje zvijeri, i pogodila u njušku.

Naš divlji napad začudio je životinju. Protivno svim očekivanjima, lav se dao u bijeg, preskačući kola-kavez koja su ga dovezla ovamo. Bjesomučno je trčao kanjonom i potom napao, sad sam vidio, nove Najacove Arape koji su nam dolazili zapriječiti put. Vrišteći na ovakav obrat svog tajnog oružja, Arapi su se okrenuli i pobjegli. Krvavi lav jednoga je srušio, zastao slomiti muškarčev vrat, a zatim krenuo za ostalima prema slobodi brda iza kanjona.

Konji su užasnuto njištali. Bili smo u šoku, srca su nam luđački lupala. Oštrica mog

tomahawka bila je ljepljiva od krvi i krzna. Astiza se pognula, prsa su joj se nadimala. Nekim čudom, nitko osim Neda nije bio ozlijeđen. Još uvijek sam osjećao smrad mačke, onaj jetki vonj mokraće, ranjenog mesa i krvi, i glas mi je drhtao kad sam čučnuo pokraj divovskog mornara. Njegov napad na lavlje laloke bio je nešto najhrabrije što sam ikad vidio.

“Nede, Nede! Moramo nastaviti dalje!” Soptao sam. “Silano i nadalje dolazi, ali mislim da nam je lav raščistio kanjon.”

“Bojim se da ne mogu, šefe.” Govorio je teškom mukom, čvrsto stisnute čeljusti. Krvario je kao da je izbičevan. Sjajio se od krvi. Mohammad je ovijao svojim turbanom divovu razderanu ruku, ali bilo je besmisleno. Izgledala je kao isjeckana strojem. “Morat ćete nastaviti bez mene.”

“Nosit ćemo te!” Nasmijao se, ili bolje rečeno zadahtao zmijolikim brektajem kroz

stisnute usne, očiju razrogačenih od spoznaje vlastite sudbine. “Nema šanse.” Svejedno smo ga uhvatili kako bismo ga podignuli, ali je on bolno

zajauknuo i odgurnuo nas. “Ostavite me, svi znamo da se neću vratiti u Englesku!” Zastenjao

je, a suze mu zamrljale obraze. “Ogulio mi je rebra do kostiju, imam osjećaj da mi je noga iščašena ili slomljena, a teži sam od kralja

259

Georgea i njegove kade zajedno. Trčite, trčite kao vjetar, tako da bude vrijedno truda.” Zglobovi prstiju bili su mu bijeli od siline kojom je stezao toljagu.

“Nede, neka budem proklet ako te ostavim! Ne nakon svega ovoga!”

“A ne ostaviš li me, bit ćeš mrtav i tvoja će se dragocjena knjiga naći u rukama onog ludog grofa i njegovog luđaka batinaša. Lucifera mu, učini da moj život nešto znači tako što ćeš preživjeti! Ja mogu otpuzati natrag do one hrpe gruha i dočekati ih kad naiđu.”

“Ustrijelit će te!” “To će biti milost, šefe. To će biti milost." Izvio je lice u grimasu.

“Imao sam osjećaj da neću vidjeti Englesku pođem li s tobom. Ali ti si, Ethane Gage, prokleto zanimljivo društvo. Nisi samo Jenki spretan na kartama.”

Zašto nam naši najgori neprijatelji postaju najbolji prijatelji? “Nede...” “Trči, prokletih ti očiju! Trči, i ako nađeš moju mamu, daj joj malo

tog zlata.” Na to se, otresajući nas, tvrdoglavo podigao, najprije na koljena, a zatim na noge, i zateturao natrag putem kojim smo došli, posve razderanog boka.

“Kriste, kako sam žedan!” Stajao sam kao skamenjen, ali me je Mohammad povukao. “Efendijo, moramo ići. Odmah!” Stoga smo potrčali. Ne ponosim se time, ali da smo ostali i borili

se protiv Silanovih naoružanih Francuza, nedvojbeno bismo stradali, a čemu? Zato smo projurili pokraj onog Arapa što se srušio uz kola, preskočili onoga kojemu je lav slomio vrat i nastavili trčati strmim kanjonom, sve dalje i dalje, uzbibanih prsa, napola očekujući na svakom skretanju da će ona poludjela mačka skočiti na nas. Ali, lava nije bilo. Kad smo stigli do ušća kanjona, čuli smo odjek povika i pucnjeva iza leđa. Čula se i vriska, gromoglasni urlici kakve bi mogao proizvesti samo neki krupan čovjek kad je izložen nepodnošljivom bolu. Ned nam je još uvijek kupovao vrijeme, ali uz samrtne muke.

260

Konji su bili privezani gdje smo ih bili ostavili, ali toptali su kopitima i prodorno njištali, kolutajući očima. Osedlali smo tri najbolja, dograbili konop kojim su ostali bili privezani i galopom se otputili u pravcu iz kojega smo dan ranije došli. Čulo se još puščane paljbe, ali bili smo daleko izvan dometa.

Kad smo se uspeli na visoravan na brdu, osvrnuli smo se. Silanova skupina izišla je iz kanjona i tvrdoglavo nas slijedila, ali pješačili su.

Udaljenost između nas sve je više rasla. Nismo se mogli brinuti za višak konja pa smo sve, osim tri odmorna, pustili da odu. Našim će progoniteljima trebati vremena da ih ponovno uhvate.

Zatim smo se, sa suzama u očima i posve iscrpljeni, zaputili sjeverno prema Acru.

U suton smo stigli do onog križarskog zamka gdje smo se prvotno bili utaborili. Pretpostavljam da smo trebali jahati dalje, ali nakon što smo izgubili noć sna spašavajući knjigu i bježeći kroz kanjone, Mohammad i ja smo glavinjali u sedlu. Astiza je bila malo bolje. Ja jesam kockar, i kockao sam se na to da se Silano i Najac neće ubrzo domoći konja. Zato smo se zaustavili, uz zidine dvorca koje su nakratko bile narančaste na svjetlu ponirućeg sunca, i pojeli škrte obroke kruha i datulja koje smo pronašli u bisagama. Nismo se usuđivali zapaliti vatru.

“Vas dvoje spavajte prvi”, rekao je Mohammad. “Ja ću čuvati stražu. Iako su oni Francuzi i Arapi na suhome bez konja, ovdje ima i drugih bandita.”

“Ti si, Mohammade, jednako iznuren kao i mi.” “I zato me morate odmijeniti za nekoliko sati. U onome kutku ima

trave za postelju, a kamen je još zacijelo topao od sunca. Ja ću biti gore u ruševnom tornju.”

Nestao je, još uvijek moj vodič i čuvar. “Namjerno nas ostavlja same”, rekla je Astiza. “Da.” “Dođi. Drhtim.”

261

U to doba godine trava je još uvijek bila zelena i mekana. Kad je večer navukla svoju sjenu, jedan je gušter šmugnuo u svoju rupu. Ležali smo zajedno između toplog kamenja i to nam je bila prva prilika da budemo uistinu bliski otkad me je ona onako ošamarila pred Silanom. Astiza se priljubila uz mene za toplinu i utjehu. Tresla se, a obrazi su joj bili vlažni.

“Uvijek je strašno teško.” “Ned nije bio loš momak. Ja sam ga doveo do tragičnog svršetka.” “Najac je ondje postavio lava, ne ti.” A ja sam poveo Neda sa sobom, a Astiza nosila onaj prsten.

Najednom sam ga se sjetio i izvadio iz njezine male vrećice. “Zadržala si ga iako si rekla da je uklet.” “To je bilo sve što mi je ostalo od tebe, Ethane. Kanila sam ga

ponuditi natrag.” “Jesu li bogovi imali neki cilj, kad su nam dopustili da ga

pronađemo?” “Ne znam. Ne znam.” Privila se još čvršće uz mene. “Možda je to dobar znak. Naposljetku, imamo knjigu. Ponovno

smo zajedno.” Začuđeno me pogledala. “Progone nas, ne možemo je pročitati i jedan nam je prijatelj

mrtav.” Ispružila je ruku. “Daj mi ga.” Kad sam to učinio, ona se uspravila i zavitlala ga na kraj dvorišta.

Čuo sam kako je zazveketao. Rubin, dovoljo velik da osigura čovjeka do kraja života, nestao je.

“Knjiga je dovoljna. Ništa više. Ništa više.” Zatim se sagnula, gorljivog pogleda, i poljubila me električnim žarom.

Jednoga dana, možda ćemo imati pravi krevet, ali jednako kao i u Egiptu, morali smo iskoristiti vrijeme i mjesto. Spojili smo se brzo, šeprtljavo, napola odjeveni, i nismo toliko žudjeli jedno drugome za tijelom, koliko smo željeli ohrabrujuće sjedinjenje u obrani od hladnog, izdajničkog svijeta. Dahtali smo dok smo se spajali, napinjući se kao životinje, Astiza je tiho kriknula i zajedno smo gotovo odmah utonuli u

262

nesvijest, začahureni ispod isprepletene odjeće. Nejasno sam se zavjetovao da ću zamijeniti Mohammada kako sam obećao.

Probudio nas je u zoru. “Mohammade, strašno mi je žao!” Trudili smo se odjenuti što

čednije moguće. “U redu je, efendijo. I ja sam zaspao, vjerojatno već nekoliko

minuta nakon što sam otišao od vas. Provjerio sam obzor. Nitko nije došao. Ali moramo krenuti dalje, i to brzo. Tko zna kad će neprijatelj vratiti konje?”

“Da, a budući da Francuzi nadziru Palestinu, postoji samo jedno mjesto na koje možemo sigurno otići: Acre. I oni to znaju.”

“Kako ćemo se probiti kroz Bonaparteovu vojsku?” upitala je Astiza živahno, nimalo zabrinuto. Izgledala je pomlađena na svjetlu koje je postajalo sve jače, blistala je, oči su joj bile sjajnije, a kosa veličanstveno klupko. I ja sam se osjećao uskrsnutim. Bilo je dobro riješiti se onog faraonovog prstena.

“Probit ćemo se prema obali, pronaći čamac i otploviti u njemu”, rekao sam, najednom samouvjeren. Imao sam knjigu, imao sam Astizu... naravno, imao sam i Miriam, a tu sam pojedinost zaboravio spomenuti Astizi. No, dobro, idemo redom.

Uzjahali smo i odgalopirali niz brdo na kojemu se nalazio zamak. Nismo se usudili zastati još jednu noć. Jahali smo najviše što smo

mogli nagnati konje, vraćajući se prema Mount Nebu i zatim se spuštajući prema Mrtvome moru i Jordanu, dok je perjanica prašine lebdjela iza kopita naših konja u hitnji. Jeruzalemska brda, pretpostavili smo, još uvijek vrve samarićanskim gerilcima koji bi nas mogli ili ne smatrati saveznicima, pa smo zato nastavili sjeverno uz Jordan i zatim natrag u dolinu Jezreel, u širokom luku zaobilazeći Kleberovo bojno polje. Iznad brda na kojemu smo se sad zaustavili kružili su lešinari. Moja je družina i nadalje bila nenaoružana, uz iznimku mog tomahawka. Jednom smo ugledali francusku konjičku patrolu, udaljenu čitavu milju, i sjahali kako bismo se sakrili u nekom

263

masliniku dok oni ne prođu. Dvaput smo vidjeli osmanlijske konjanike i od njih se također sakrili.

“Idemo prema obali kod Haife”, rekao sam svojim drugovima. “Francuska je vojska ondje malobrojna. Uspijemo li ukrasti čamac i stići do Britanaca, sigurni smo.”

I tako smo jahali, razdvajajući visoku pšenicu kao Mojsije, Grad duhova bio je nestvaran kao san, a Nedova bizarna smrt nerazumljiva kao snomorica. Astiza i ja iznova smo uspostavili ono ležerno prijateljstvo koje nastaje među parovima, a Mohammad je bio naš vjerni pratitelj i partner. Otkad smo pobjegli, nijednom nije ni spomenuo novac.

Svi smo se promijenili. I tako se spas činio blizu, ali dok smo jahali sjeveroistočno prema

obalnim brdima i Mount Carmelu koji je obrgljivao Haifu, vidjeli smo ispred sebe konjanike koji su čekali.

Uspeo sam se na jedan bor kako bih provirio kroz teleskop i obuzela me strava kad sam se najprije usredotočio na jedan lik, a zatim na drugi. Kako je ovo moguće?

Bili su to Silano i Najac. Ne samo da su nas sustigli, nego su nas nekako pretekli i zaobišli i postavili ovu zasjedu kako bi nas uhvatili u zamku.

Možda se možemo prošuljati pokraj njih. Ali ne, pred nama su se, dok smo hitali ka sjeveru, našla

neizbježna otvorena polja i oni su nas opazili i pobjedonosno zaurlali. Potjera se nastavila! Dobro su pazili da se drže između nas i obale.

“Zašto se ne približavaju?” upitala je Astiza. “Vode nas prema Napoleonu.” Te smo noći pokušali skrenuti prema Sredozemnom moru, ali nas

je salva pucnjeva potjerala natrag. Najacovi Arapi, pretpostavljao sam, iskusni su tragači i pretpostavili su kamo zacijelo idemo. Sad ih se nismo mogli otresti. Jahali smo iz petnih žila, dovoljno da ih zadržimo na odstojanju, ali bez oružja smo bili bespomoćni. Njima se nije žurilo, znali su da nas imaju.

264

“Možemo ponovno zaći u unutrašnjost, efendijo, prema Nazaretu ili Galilejskome moru”, rekao je Mohammad. “Mogli bismo potražiti utočište i kod turske vojske u Damasku.”

“I izgubiti sve što smo stekli”, turobno sam odgovorio. “Obojica znamo da bi Osmanlije odmah uzele valjak.” Osvrnuo sam se. “Evo što ćemo. Utrkivat ćemo se s njima do francuskih položaja, kao da se namjeravamo predati Napoleonu. Zatim ćemo nastaviti dalje, ravno kroz njihov tabor, i pojuriti prema zidinama Acra. Pođu li Silano ili Francuzi za nama, naći će se pod paljbom Engleza i Djezzara.”

“A onda, efendijo?” “Nadat ćemo se da naši prijatelji neće pucati i na nas.” I podboli smo konje zadnjih nekoliko milja.

265

Kad je sunce izišlo, bili smo na obalnoj ravnici, sa Sredozemnim morem kao primamljivim srebrnim pladnjem kojega nam priječe neprijatelji. Kad smo galopirali, galopirali su i naši progonitelji, koji su ranije štedjeli svoje konje. Bio sam ih promatrao kroz teleskop i prepoznao neke od konja koje su uspjeli ponovno uhvatiti. Imali su i nove konje. Mora da ih je Silano okrutno nagonio. Odmor kod onog križarskog dvorca skupo nas je koštao.

Naša jedina nada bila je iznenađenje. “Astiza! Kad se približimo kampu, podigni svoju maramu kao

zastavu primirja! Moramo ih zbuniti!” Kimnula je glavom, napeto se naginjući nad vrat svog konja u

trku. Iza nas, začuli smo pucnjavu. Osvrnuo sam se. Našim smo

progoniteljima bili daleko izvan dometa, ali su pokušavali upozoriti francuske straže da nas moraju uhititi. Ja sam se uzdao da će se zbuniti, što će olakšati činjenica da sa sobom imamo jednu ženu.

Zadnja je milja prošla u mrtvom trku, naši su konji bili zapjenjeni, slabine im se nadimale, naše glave pognute dok su iza nas i nadalje praskali pucnjevi. Stražari su izišli, podignutih mušketa, pričvršćenih bajuneta, ali nesigurni.

“Sad, sad! Sad zamahni maramom!” Astiza je to učinila, podigavši ruku s maramom koja je zalepršala i

uspravivši se dovoljno da se vidi njezin ženski torzo, u haljini koju joj je vjetar priljubljivao uz grudi. Stražari su spustili puške.

Protutnjali smo pokraj njih. “Banditi i gerilci!” povikao sam. Najacova družina doista je

izgledala razbojnički. Sad su bajunete bile nesigurno uperene u naše progonitelje.

266

“Nemojte usporiti!” povikao sam ostalima. Poput munje smo projahali pokraj bolničkih šatora i preskočili

ruda zaprežnih kola. Eno, jesu li ono Monge i onaj kemičar, Berthollet? I istrčava li ovo Bonaparte iz svog šatora? Probili smo se kroz krug logorske vatre, ljudi su se rastrčali a žerava razletjela, i posvuda su vojnici ustajali od doručka, izvikivali i pokazivali. Njihove muškete bile su naslagane u uredne male piramide, bajunete svjetlucale. Protutnjali smo niz prolaz između šatora regimente nalik aveniji, kovitlajući za sobom prašinu. Čuo sam svadljive glasove i povike kad je Silanova družba zaustavila konje pred postrojenim četama, bijesno pokazujući.

Možda bismo mogli uspjeti. Jedan je vodnik uperio pištolj, ali sam ja naglo skrenuo i

muškarca su odgurnule sapi mojega konja, a pištolj opalio nikome na naškodivši. Domišljati Mohammad dograbio je jednu trobojnicu i nosio je, kao da posve sami predvodimo napad na Acre. Ali ne, sad se živica pješaka formirala između nas i gradskih zidina, još uvijek milju dalekih, pa smo krivudali uz postrojene čete, preskačući pješčani nasip. Vojnici su počeli pucati. Meci su zujali pokraj nas kao uporni stršljeni.

Gore na zidinama Acra, puhali su u rogove. Što će Smith misliti, kad sam ga onako napustio bez riječi?

Eno, vojna kuhinja, vojnici nenaoružani i zabavljeni spravljanjem jela. Okrenuo sam konja i protutnjao kroz nju, raštrkavajući ih. Oni su nas štitili od druge paljbe. Zatim preko jednog rova, pa galopom uz stari akvadukt prema gradu...

Zatim sam poletio. Na trenutak nisam shvaćao što se dogodilo, i pomislio sam da je

moj konj možda pogođen ili da mu se srce najednom rasprsnulo. Sletio sam u meku prašinu i otklizao, napola zasljepljen od prašine. Ali dok sam se kotrljao, shvatio sam da su i Mohammad i Astiza bili zbačeni sa sedla, da i njihovi konji vrište slomljenih nožnih kostiju, i ugledao

267

uže koje je na brzinu nategnuto da se o njega spotaknemo. Neki je kuhar pobjedonosno klicao. Zaustavljeni, s odredištem na vidiku!

Ustao sam, izgrebanih krvavih dlanova, i otrčao natrag do drugo dvoje. Još pucnjeva, meci su nam zujali oko glava.

“Akvadukt, efendijo! Možemo se skloniti ondje!” Kimnuo sam i nemilosrdno povukao Astizu kako ne bi klonula.

Lecala se od bola, gležanj joj je bio iščašen, ali nije odustajala. Ugledali smo hrpu ljestava pripremljenih za sljedeći napad i

Mohammad i ja smo dograbili jedne i postavili ih o starorimsko građevinsko djelo. Pogurnuo sam Astizu s leđa i prebacio je preko vrha kako bismo se mogli uspeti u kanal kroz koji je nekoć protjecala voda. Bila je to slaba zaštita, ali meci su se odbijali od kamena.

“Ostanite pognuti i slijedite kanal dok ne budemo ispod britanskih topova”, rekao sam. “Astiza, ti idi prva s maramom da im možeš signalizirati.” Ta hrabra žena nije ispustila maramu iz ruke ni kad joj je pao konj.

Gurnula ju je meni. “Ne, tebe će prepoznati. Trči i dovedi pomoć. Ja ću te slijediti

najbrže što mogu.” “Ja ću ostati s njom”, obećao je Mohammad. Pogledao sam preko ruba akvadukta. Čitav je francuski kamp

ključao. Silano ih je uspio nagovoriti da ga puste unutra i sad je pokazivao. Najac kao da je punio moju pušku.

Nije bilo vremena za oklijevanje. Potrčao sam, kanal je bio manje od tri stope dubok, meci su

fijukali i odjekivali. Astiza i Mohammad slijedili su me bolno sagnuti. Hvala Totu što mušketa jedva može pogoditi štalu! Ispred nas, još je francuskih vojnika u prvim rovovima uočilo metež i podiglo vlastite puške.

Zatim je iz Acra odjeknuo jedan engleski top, podižući oblak zemlje, i Francuzi su nagonski čučnuli natrag u svoje rovove. Zatim još jedan top, pa još jedan. Nema dvojbe da branitelji nisu još imali pojma

268

kome će njihova paljba biti od koristi, ali su zaključili da je svaki francuski neprijatelj zacijelo njihov prijatelj.

Zatim se začuo novi prasak, vrisak, i kugla je pogodila stupove akvadukta. Francuski top! Cijelo se zdanje zatreslo.

“Požurite!” doviknuo sam Mohammadu i Astizi iza mene. Potrčao sam posve pognut, mašući onom maramom kao luđak i nadajući se čudu.

Još oblaka dima iznad neke francuske baterije, i još cvrčanja dok su kugle klizile mimo nas, neke preko njihovih vlastitih rovova. Jedna je pogodila i akvadukt se ponovno zatresao, pa još jednom. Jedna je kugla probila gornji rub i zaprsnula me krhotinama kamena. Zatreptao sam i pogledao iza sebe. Astiza je nepokolebljivo šepesala, Mohammad tik iza nje. Još stotinu metara! Topovi su praskali na obje strane, čitava se bitka komešala oko našeg malog trojca.

Zatim je Astiza vrisnula. Okrenuo sam se. Mohammad se naglo uspravio trznuvši se, ukočen, usta zaobljenih od čuđenja. Prsa mu je oblilo crvenilo i on se srušio. Pogledao sam. Najac je upravo spuštao moju pušku.

Spopala me neodoljiva želja da otrčim natrag i ubijem gada. No, umjesto toga sam povikao Astizi: “Ostavi ga!” Čekat ću je. Ali u tom je trenutku akvadukt između nas eksplodirao. Bio je to savršeni hitac iz velikog topa. Mora da su Francuzi

dovukli nove topove za opsadu, kojima su zamijenili one koje smo im zarobili na moru. Akvadukt se naduo, stari je kamen eksplodirao u svim smjerovima, poletjela prašina, a zatim je nastao zijevajući jaz između stupova. Astiza i ja najednom smo bili na suprotnim krajevima zjala.

“Skoči, a ja ću te podići!” “Ne, idi, idi”, doviknula mi je. “On me neće ubiti! Kupit ću ti

vrijeme!” Strgnula je komad haljine i zašepesala natrag, bjesomučno mašući u predaju. Francuska vatra je oslabila.

269

Opsovao sam, ali nisam imao načina zaustaviti je. Potišten, okrenuo sam se i potrčao prema Acru, sad posve uspravan, računajući na to da ću zbog brzine biti teško pogodiva meta.

Da se dugocijevke mogu brzo ponovno napuniti, Najac bi me možda čak i tad uspio pogoditi. Ali njemu je trebala čitava minuta da ponovno zapuca, a ostali su meci letjeli naslijepo. Sad sam već bio daleko od prvih francuskih rovova, na mjestu gdje se kraj akvadukta pretvarao u ruševine tik ispred zidina Acra, i iako je topovska paljba hučala s obje strane, prebacio sam se preko razrušenog ruba i skočio u pijesak. Oko čizama mi se dizala prašina.

Začuo sam topot kopita i okrenuo se. Najacovi Arapi jahali su uzduž akvadukta po mene, pognuti nad svoje hatove i ne mareći za englesku paljbu.

Potrčao sam prema jarku. Nalazio se pedeset metara udaljen, strateški se toranj nazirao poput monolita, vojnici na bedemima Acra pokazivali na mene. Bit će to neizvjesna utrka. Pumpajući nogama, trčao sam kao nikad ranije, osluškujući kako mi se progonitelji na konjima sve više približavaju. Sad su vojnici na zidinama Acra pucali iznad moje glave i čuo sam kako konji njište i neki padaju.

Na kraju jarka, kliznuo sam preko njegovoga ruba kao vidra iz Mainea po snijegom prekrivenoj obali i srušio se na suho dno. Od smrada me hvatala mučnina. Bilo je ondje leševa koji su trunuli, slomljenih ljestava i ostavljenog oružja, sveg onog što sačinjava ratne otpatke. Rupa u tornju bila je pokrpana i sad nije bilo načina da se uspnem uza zid. Vojnici su me gledali, ali činilo se da još nitko nije shvatio tko sam. Nitko mi nije ponudio uže. Ne znajući što drugo da učinim, potrčao sam prašnjavim jarkom do mjesta gdje se spajao sa Sredozemnim morem. Vidio sam jarbole britanskih brodova, a iznad moje glave i nadalje su praskali topovi. Nije li Smith rekao da grade spremište morske vode na prednjoj strani jarka?

Novi povici! Osvrnuo sam se. Prokleti vratolomno odvažni Arapi podboli su svoje konje u jarak i sad su galopirali njime, odlučni uhvatiti me, ne mareći za vojnike koji su na njih pucali sa zidina.

270

Silano je očito znao da imam knjigu! Ispred mene nalazila se rampa preko jarka uz Kopnena vrata i iza nje crni, vlažan zaštitni zid novog spremnika. U zamci sam!

Zatim se začula nova eksplozija, ravno naprijed. Zaglušujuća buka, komadići se razletjeli i crni se zid rastopio pred mojim očima. Eksplozija me odbacila unatrag i ja sam zapanjeno promatrao kako se vodeni zid zelene morske vode pretvara u pjenu i nadire jarkom prema meni i mojim progoniteljima. Kleknuo sam upravo u trenutku kad me bujica pogodila. Odbacila me natrag putem kojim sam došao, noseći me kao list u žlijebu.

Bio sam u vrtlogu pjene, nesposoban pošteno udahnuti, nesiguran što je gore, a što dolje. Prevrtao sam se. Voda me je spojila u klupko s mojim progoniteljima i nešto me je veliko pogodilo, pretpostavljam konj, srećom me gurnuvši prema površini. Struja nas je nosila jarkom natrag prema središnjem tornju, zapletene u klupko s napola trulim leševima i otpacima opsade. Mlatarao sam rukama, kašljući.

A onda sam ugledao svoj lanac! Odnosno, u svakome slučaju neki lanac, koji je visio niz zid tornja kao vijenac, i kad nas je bujica nanijela pokraj njega, dograbio sam ga.

Iščupao me iz vode kako kantu iz bunara i potezao uz grube zidove tornja, stružući kao brusni papir.

“Drži se, Gage. Još malo i stigao si.” Bio je to Jerihon. Sad su se meci počeli odbijati o zid oko mene i shvatio sam da sam

viseća meta cijeloj francuskoj vojsci. Jedan sretan pogodak i pao bih. Sklupčao sam se u loptu. Da sam se mogao stisnuti imalo više,

posve bih bio nestao. Topovi su odjekivali i kugla naizgled velika kao kuća zabila se u

zid nekoliko metara dalje od mene i raspršila u šrapnel. Toranj je podrhtavao i ja sam se zaljuljao kao zrno na koncu. Nepokolebljivo sam se držao. Zatim još jedna kugla, pa još jedna. Svaki put bi se cijeli toranj zatresao i lanac zaljuljao, a ja zanjihao. Hoće li ovo ikad završiti?

271

Spustio sam pogled. Bujica je usporavala, ali onih arapskih konjanika više nije bilo, otplavila ih je tko zna gdje. Površina vode bila je puna otpadaka i olupina. Jedan je muškarac plutao na leđima, kao riba.

“Diži!” poviknuo je Jerihon. I na to su me uhvatile snažne ruke i povukle, sopćući, preko

kruništa zida i na bedeme Acra, napola utopljenog, izgrebanog, punog posjekotina, modrica i opeklina, bolnoga srca zbog ljubavi i prijatelja koje sam izgubio, a ipak nekim čudom bez ijedne rupe. Imao sam živote uličnog mačka, a i bio mokar i blatan poput njega.

Ležao sam nauznak i dahtao, nesposoban ustati. Oko mene su se okupili ljudi: Jerihon, Djezzar, Smith, Phelipeaux.

“Prokletstvo, Ethane”, rekao je Smith u pozdrav. “Na čijoj si sad strani?”

Ali ja sam gledao mimo njih prema onoj koja mi je nagonski privukla pogled, zlatne kose, zapanjenih, razrogačenih očiju, haljine zaprljane dimom i barutom.

“Zdravo, Miriam”, zagraktao sam. ***

I francuski su topovi doista zapucali. Prema mojemu iskustvu, upravo kad moraš najpomnije sabrati misli, najviše je toga što ti odvraća pozornost. U ovome slučaju, to je bilo stotinu francuskih topova, koji su davali oduška frustraciji zbog mojeg opstanka. Ustao sam i nesigurno pogledao. Napoleonov je tabor vrvjeo aktivnošću, jedinice se formirale i kretale prema rovovima. Činilo se da imam nešto što Napoleon želi natrag. I to silno.

Zid je podrhtavao pod našim nogama. Miriam me promatrala s izrazom lica koji je odavao mješavinu

šoka i olakšanja, sa sve većom bujicom ogorčenja, jezercem zbunjenosti, rezervoarom suosjećanja i malo više od vrča sumnje.

“Otišao si bez ijedne riječi?” najzad je uspjela protisnuti. Zvučalo je jako loše ovako kako je ona to izrekla. “Bilo je teško objasniti razlog.”

272

“Od čega je bježao ovaj kršćanin?” želio je znati Djezzar. “Čini se od cijele francuske vojske”, blago je zamijetio Phelipeaux.

“Monsieur Gage, čini se da vas Francuzi baš ne vole. A i mi smo razmišljali o tome da vas ustrijelimo, zbog izdaje i bijega. Imate li vi uopće ijednog prijatelja?”

“To je bilo zbog one žene, zar ne?” Miriam je naučila nimalo ne okolišati. “Živa je i ti si otišao k njoj.”

Pogledao sam prema francuskom taboru. Je li Astiza živa? Vidio sam kako je mog muslimanskog prijatelja ubila moja vlastita puška, a Astiza se vratila onom lupežu Silanu.

“Morao sam doći do nečega prije Napoleona”, rekao sam. “I jesi li?” upitao je Smith. Pokazao sam na čete koje su se okupljale. “On misli da jesam, i dolazi po to.” Shvativši da bi napad mogao

biti neminovan, naši zapovjednici garnizona počeli su izvikivati naredbe, a trube zazvučale preko buke topova.

Obratio sam se Miriam. “Francuzi su mi poslali znak da bi ona mogla biti živa. Morao sam

saznati je li to istina, ali nisam znao što bih ti rekao - ne nakon noći koju smo proveli zajedno. I bila je živa. Dolazili smo ovamo zajedno, da objasnimo, ali mislim da je ona ponovno zarobljena.”

“Jesam li ti išta značila? Išta?” “Naravno da jesi. Zaljubio sam se u tebe. Samo što...” “Samo što?” “Nikad se nisam odljubio od nje.” “Proklet bio.” Bila je to prva kletva koju sam ikad čuo iz Miriaminih usta i

šokirala me više od tirade psovki od nekoga kao što je Djezzar. Tražio sam način da joj objasnim, da joj dam do znanja da su na kocki bila važnija pitanja, ali svaki put kad bih započeo rečenicu, zvučala je šuplje i sebično, čak i meni. Osjećaji su nas ponijeli one noći nakon obrane tornja, ali su me sudbina i prsten s rubinom odvukli na način koji nisam očekivao. U čemu je krivda? Štoviše, u košulji mi je bio

273

zaguran zlatni valjak neprocjenjive vrijednosti. Ali ništa od ovoga nije bilo lako izreći sad kad je francuska vojska nadirala.

“Miriam, uvijek je bila riječ o nečemu više, ne samo o nama. Znaš to.”

“Ne. Odluke vrijeđaju ljude. Jednostavno.” “Pa, ponovno sam izgubio Astizu.” “Izgubio si i mene.” Ali sam nju mogao ponovno osvojiti, nisam li? Da, ljudi su psi, ali

žene osjećaju neko mačje zadovoljstvo bičujući nas riječima i suzama. S obje su strane i ljubav i okrutnost, nisu li? Stoga ću prihvatiti njezin prezir i boriti se u bitki i, zatim, preživimo li, skovati plan kako da izgladim prošlost i ponovno je pridobijem.

“Dolaze!” Zahvalan što ću se morati suočiti samo s Napoleonovim divizijama

umjesto Miriaminom uvrijeđenošću, popeo sam se s ostalima na vrh velikog tornja. Ravnica je oživjela. Svaki rov bio je gusjenica užurbanih vojnika, a njihovo je nadiranje zamagljivao dim paljbe bjesomučne kanonade. Druge čete vukle su lakše poljske topove koje će upotrijebiti uspiju li probiti zid. Ljestve su se ljuljale dok su grenadiri prelazili neravno tlo, a galopirajuće ekipe dovlačile nove topovske kugle i barut baterijama. Skupina muškaraca u arapskim haljama okupila se blizu napola uništenog akvadukta.

Otvorio sam svoj teleskop. Po svemu sudeći, bili su to preživjeli iz Najacove bande. Nisam vidio Silana ni Astizu.

Smith me povukao za rame i pokazao. “Koji je ono vrag?” Okrenuo sam teleskop. Prema nama se valjalo vodoravno deblo,

masivni cedar koji je stršao iz kočije sa šest kotača. Vojnici su ga gurali sa strane i straga. Vrh mu je bio nabreknut, kao divovski falus, i presvučen, pretpostavljao sam, nekakvim oklopom. Doista, koji je to vrag? Izgledao je kao srednjovjekovni ovan. Nije valjda Bonaparte mislio da može lupati po našim bedemima sa stoljećima zastarjelim

274

oružjem? Međutim, gurači te naprave samouvjereno su kaskali naprijed.

Je li Napoleon poludio? Ta me naprava podsjetila na neku improviziranu napravu kakva

bi možda oduševila Bena Franklina, ili mog američkog kolegu Roberta Fultona, koji je vrebao Pariz sa luckastim idejama o stvarima koje je nazivao parobrodi i podmornice. Koga sam još znao tko je bio nezasitan izumitelj? Nicolasa-Jacquesa Contea, naravno, čovjeka čiji smo balon Astiza i ja ukrali u Kairu. Monge je rekao da je on izumio nekakva jaka kola kojima će teške topove prevesti u Acre. Ovo deblo što se valjalo prema nama imalo je sva obilježja njegove domišljatosti u improviziranju. Ali ovan za probijanje? Činio se tako nazadnim za modernista kao što je Conte. Osim ako...

“To je bomba!” najednom sam uzviknuo. “Pucajte joj u glavu, pucajte joj u glavu!”

Zemaljski torpedo došao je do blage nizbrdice koja je vodila do jarka i počeo je ubrzavati.

“Molim?” upitao je Phelipeaux. “Na kraju debla pričvršćen je eksploziv! Moramo ga aktivirati!”

Dograbio sam jednu mušketu i opalio, ali ako sam uopće pogodio onu napravu, moj se metak bezazleno odbio od metala koji joj je štitio vrh. I drugi su pucali, ali naši vojnici i mornari i nadalje su ciljali u muškarce koji su hodali uz kotače i gurali napravu. Pogodili su jednoga ili dvojicu, ali ih je čudovište jednostavno pregazilo kad su pali, a torpedo postajao sve brži.

“Pogodite ga topom!” “Prekasno je, Gage”, mirno je rekao Smith. “Ne možemo dovoljno

spustiti topove.” Stoga sam zgrabio Miriam, okrznuvši se o njezinog zapanjenog

brata, i odvukao je do stražnjeg dijela tornja prije no što je uspjela prosvjedovati.

“Udalji se, u slučaju da opali!”

275

I Smith je ubrzao, i Djezzar nas je već napustio, paradirao je niz zidine zastrašiti svoje ljude. Ali Phelipeaux je oklijevao, neustrašivo nastojeći usporiti nadiranje one Conteove naprave dobro nanišanim pucnjem iz pištolja. Bila je to ludost.

Zatim je kotrljajući ovan stigao do ruba jarka i preletio ravno preko njega, zabivši se njuškom o podnožje tornja.

Vojnici koji su gurali razbježali su se, a jedan je zastao dovoljno dugo da povuče uzicu za opaljivanje. Bljesnuo je fitilj.

Nekoliko sekundi, i naprava je eksplodirala uz takvu kakofoniju buke da sam posve oglušio. Uvis su provalili dim i plamen, a komadi kamenja letjeli su poviše vrha našega tornja, lijeno se kotrljajući.

Zdanje je podrhtavalo već pod prethodnim napadima, ali ovaj se put zaljuljalo kao pijanac na Drury Laneu. Miriam i ja smo pali, ja hvatajući je u naručje. Sir Sidney čvrsto se držao za stražnje krunište tornja. A prednji dio zdanja rastopio se pred mojim očima, nagnuvši se i kliznuvši u đavolski ponor. Phelipeaux i Jerihon pali su zajedno s njime.

“Brate!” vrisnula je Miriam, ili sam barem ja tako protumačio zvuk koji su njezina usta proizvela. Čuo sam samo odzvanjanje.

Trčala je prema rubu dok je nisam zaustavio. Puzeći preko njezinog migoljavog tijela, na platformi koje je sad

pola nestalo i opasno se nagnula, pogledao sam u ruševinu koja je ključala dimom kao grlić vulkana. Prednje trećina ovog najjačeg tornja jednostavno se oljuštila, i ostatak se našao izložen kao šuplje drvo zašiveno napola uništenim podovima. Kao da nam je netko strgnuo odjeću i ostavio nas nagima. U gruhu podnožja, tijela su bila isprepletena s kamenjem, jarak napunjen do ruba krhotinama. Jedan je novi zvuk provalio u moje izmučene uši, i shvatio sam da tisuće ljudi kliču, a u svom smušenom stanju jedva sam zamjećivao njihovu buku. Francuzi su jurišali prema rupi koju su napravili.

Najac će, kladim se, biti s njima i tražiti me. Smith je povratio ravnotežu i izvukao sablju. Nešto je urlikao što

mi je odzvanjanje u ušima učinilo nečujnim, ali pretpostavio sam da

276

doziva vojnike do rupe u zidu. Otpuzao sam natrag i povukao Miriam sa sobom.

“Ostatak bi se mogao srušiti!” povikao sam. “Molim?” “Moramo sići s tornja!” Ni ona nije čula. Kimnula je glavom, okrenula se prema

Francuzima koji su jurišali, i prije no što sam je uspio zaustaviti, skočila s ivice s koje sam ja netom dopuzao. Bacio sam se za njom, nastojeći je uhvatiti, i ponovno kliznuo do ruba. Sletila je kao mačka na grede koje su stršale na katu ispod nas i spuštala se niz rubove ruševine prema Jerihonu. Nečujno opsovavši samome sebi u bradu, pošao sam za njom, siguran da će se čitavo to zdanje urušiti u svakom trenutku i pokopati nas u kamenom grobu. U međuvremenu, meci su skakutali kao muhe u staklenki, topovska paljba vrištala u oba smjera, a ljestve se podizale uvis kao kandže.

Smith i jedan kontingent britanskih mornara napola su odgalopirali, a napola odskakali niz djelomično urušene stube iza nas, i stigli do rupe kad i mi. Sudarili su se s francuskim četama koje su nadirale preko gruha u izrovanom jarku i ekplodirala je paljba iz mušketa i vriska vojnika na obje strane. Zatim su se obrušili jedni na druge bajunetama, kratkim mačevima i kundacima mušketa. Zapovjednik francuske divizije, Louis Bon je pao, smrtno pogođen. Njegov ađutant, Croisier, kojega je Napoleon ponizio kad mu nije pošlo za rukom uhvatiti neke čarkaše godinu dana ranije, bacio se u borbu. Miriam je upala u taj pakao mahnito zazivajući Jerihona. Stoga sam se i ja bacio usred svog tog kreševa, ošamućen, gotovo nenaoružan, crn od dima baruta, licem u lice sa čitavom francuskom vojskom.

Djelovali su deset stopa visoki sa svojim visokim kapama i ukriženim pojasevima, dok su se bacali na nas bijesom i frustracijom koja je posljedica dugih tjedana jalove opsade. Evo im prilika da dovrše borbu, kao što su učinili u Jaffi! Tutnjali su kao val u oluji, posrtali naprijed preko krvavih ostataka tijela, a kraj onog razmrskanog cedrovog debla bio je otvoren kao cvijet. Ali još dok su

277

nadirali, naišli su na bujicu željeza, kamenja i bombica koje su sa zidina bacale Djezzarove Osmanlije, a koje su ih rušile kao pšenicu. Ako su Francuzi bili odlučni, mi smo bili očajni. Probiju li se kroz toranj, Acre je izgubljen i svi ćemo zacijelo biti mrtvi. Kraljevski mornari jurišali su na njih urlajući, pucajući i zamahujući oružjem, a crvena i modra se složile u mozaik boja koje se nadmeću.

Bila je to najokrutnija bitka u kojoj sam ikad bio, prsa o prsa kao ona Grka i Trojanaca, u kojoj nitko nije molio za život niti ga itko poštedio. Muškarci su gunđali i psovali bodući, gušeći, kopajući oči i udarajući. Nadirali su i borili se kao bikovi. Croisier je utonuo u kreševo, prostrijeljen i izboden na desetak mjesta. Nismo vidjeli ništa od šire borbe, samo gužvu na brežuljku gruha ispod tornja koji tek što se nije srušio na nas. Vidio sam Phelipeauxa, napola zakopanog, vjerojatno slomljene kičme, kako nekako izvlači pištolj ispod tijela i puca u svoje revolucionarne neprijatelje. U odgovor je u njega ušlo pola tuceta bajuneta.

Jerihon ne samo da je preživio pad, nego se odvukao podalje od ruševine. Odjeća mu je bila prilično spaljena i poderana, a koža siva od kamene prašine, ali je pronašao jednu željeznu šipku, lagano savijenu, i poput Samsona ušao među Francuze koji su nadirali. Ljudi su uzmicali pred njegovom manijakalnom energijom dok je mahao tom šipkom. Jedan mu se mušketir prišuljao s leđa s uperenom mušketom, ali je Miriam pronašla pištolj nekog časnika koji je uhvatila objema rukama i pucala iz neposredne blizine. Raznijela je tome mušketiru pola glave. Iz drugog je smjera nadirao jedan grenadir. Sjetio sam se svog tomahawka i bacio ga, gledajući kako se okreće prije no što mu se zario u vrat. Srušio se kao sasječeno stablo i ja sam izvukao svoj tomahawk. Zatim smo i Miriam i ja uspjeli uhvatiti Jerihonove ruke i odvući ga natrag korak ili dva, izvan dometa bajoneta na koje se činilo da se tako očajnički želi nabosti. Dok smo to činili, nove Djezzarove čete projurile su pokraj nas kako bi napale Francuze. Živica tijela je rasla. Smith, bez šešira, krvave glave, sjekao je sabljom kao opsjednut.

278

Meci su fijukali, zviždali ili tupo pogađali kad bi pronašli meso, i netko bi novi zastenjao i pao.

Meni se sluh ponešto vratio pa sam viknuo Miriam i Jerihonu: “Moramo se vratiti iza naših linija! S visine možemo više pomoći!” Ali tad je nešto prozujalo pokraj mog uha, tako blizu kao stršljen

upozorenja, a Jerihon dobio metak u rame od kojega se zavrtio kao zvrk.

Okrenuo sam se i ugledao svog neprijatelja. Najac je psovao, moja je vlastita puška bila ukopana kundakom u gruh dok ju je iznova punio, njegovi siledžije prezali od prave borbe, ali su pucali preko glava borbenih grenadira. Taj je hitac bio namijenjen meni! Došli su po moj leš, dobro - jer su znali što je vjerojatno zagurano u moju košulju. I stoga me obuzela vlastita borbena ludost, bijest i strašna žeđ za osvetom od kojih sam osjećao da mi se mišići nadimaju, krv u žilama ključa i da su mi oči najednom sposobne zamijetiti natprirodne pojedinosti. Opazio sam bljesak nečeg crvenog na prstu tog gada. Nosio je Astizin prsten s rubinom!

Odmah sam znao što se dogodilo. Mohammad nije mogao odoljeti iskušenju ukletog dragulja koji je Astiza bacila u dvorištu križarskog zdanja. Dok smo mi spavali, on ga je spremio u džep i time zatomio svoje povremeno zahtijevanje novca. I zbog toga je on, a ne ja, dok smo bježali akvaduktom ubijen pucnjem iz Najacove dugocijevke. Francuski nitkov je provjerio je li musliman mrtav i zatim dograbio vrijedni kamen za sebe, ne znajući njegovu povijest. Bilo je to priznanje umorstva. Stoga sam podigao Jerihonovu željeznu šipku i krenuo put njega, brojeći sekunde. Trebat će mu puna minuta da iznova napuni američku dugocijevku, a deset sekundi već je prošlo. Morao sam se probiti kroz guštaru Francuza kako bih nasrnuo na njega.

Šipka je pjevala dok sam zamahivao njome u širokome luku, opsjednut kao Templar za Krista. Ovo je bilo za Mohammada i Neda! Osjećao sam se neranjiv mecima, nesvjestan straha. Vrijeme je

279

usporilo, buka jenula, vidno polje mi se suzilo. Vidio sam samo Najaca, kojemu su ruke drhtale dok je istresao barut u cijev puške.

Dvadeset sekundi. Moja je šipka zamahnula u to trnovo polje bajuneta kao srp koji

raščišćava stazu. Kovina je odzvanjala dok sam je udarcima odbijao u stranu. Pješaci su ustuknuli pred mojom ludošću.

Trideset sekundi. Metak puške bio je omotan u svoju podstavu i nervozno gurnut u

otvor cijevi kratkim nabijačem. Najacovi Francuzi i Arapi su urlali i pucali, ali ja nisam osjećao

ništa osim divljanja zraka. Vidio sam mreškanje u zadimljenom zraku dok su meci jurili, sjaj mahnitih očiju, bjelinu ogoljenih zubiju, krv koja je odnekud liptala po licu nekog mladog časnika. Moja je šipka pogodila rebra grenadira koji se prijeteći nadvio nada mnom i on se previo postrance.

Četrdeset sekundi. Tvrdoglavo tane još nije bilo posve nabijeno. Skočio sam preko mrtvih i umirućih, koristeći njihova tijela kao

kamenje u rijeci, s ravnotežom nalik paukovoj. Moja je šipka pjevala u krugu oko mene, ljudi su prezali od mene jednako kao ranije od Jerihona, Smith je probijao jednog vojnika svojom sabljom, jedan je mornar Kraljevske krune umirao, a druga dvojica nabadala svoj plijen bajunetama. S neba su i nadalje padale krhotine zidina iznad nas i ja sam iza Najaca ugledao cvjetove eksplozija kad su se rasprsnule granate i mine. Dok sam nadirao naprijed, osmanlijska i engleska pojačanja nadirala su iza mene, zatvarajući rupu u zidu brojem i svojom krvlju. Trobojnica se pokolebala i spustila, zatim ponovno podigla, njišući se naprijed-natrag.

Pedeset sekundi. Najac čak nije ni izvukao nabijač, nego je prtljao ne bi li nasuo

barut u prašnicu i potegnuo zatvarač. U njegovim je očima bilo panike, straha i očaja, ali i mržnje. Već sam gotovo bio navalio na njega, kad je preda mnom izronio jedan od njegovih nitkova, iznad glave podignutih

280

ruku sa zakrivljenom sabljom, lica izobličenog od urlanja, dok ga moja šipka nije pogodila o rub lubanje i razbila je, pri čemu je krv prskala na sve strane. Osjetio sam je među zubima.

I sad, dok sam ja pripremao ruku za posljednji zamah, Najacove su se oči razrogačile od straha, u prašnici je bljesnulo i začula se buka, eksplozija vrućine i dima, i moja vlastita puška, s nabijačem još uvijek u cijevi, pucala je ravno u moje grudi.

Srušio sam se kao kamen, odbačen unatrag. No prije no što sam umro, nisko sam zamahnuo i moja je šipka pogodila lopova u gležnjeve i razmrskala ih. I on se srušio, vojnici su nadirali preko nas, i shvativši da još nisam mrtav, dopuzao sam do njega, hripćući, i zgrabio ga za vrat, presijecajući njegove bolne vriskove. Stiskao sam tako žestoko da su tetive na mom vlastitom vratu nabrekle od napora.

U njegovom se pogledu odražavala beznadežna mržnja. Mlatarao je rukama, tražeći oružje. Jezik je prostački izbeljio.

Ovo je za Neda, i Mohammada, i Jerihona, i sve ostale dobre momke koje si sasjekao u svom bijednom, žoharskom životu, pomislio sam. I tako sam stiskao, a on postajao ljubičast, i moja je vlastita krv kapala na moju žrtvu koja se praćakala. Vidio sam da nabijač viri iz mojih grudi. Što se to događa?

Zatim sam osjetio njegove ruke na svom struku i potezanje kad je dograbio moj tomahawk. Ne uspjevši me dokrajčiti mojom vlastitom puškom, želio mi je zabiti u sljepoočicu moju vlastitu sjekiricu!

Jedva razmišljajući, nagnuo sam se naprijed kako bi nabijač koji je ispucao u mene bio prislonjen uz njegova prsa i srce. Vrh mu je bio prelomljen i oštar kao pletača igla i napokon sam shvatio što se moralo dogoditi. Kad je Najac pucao, ovaj projektil nalik strijelu me je pogodio, to da, ali točno na ono mjesto gdje sam u košulju zagurao valjak s Totovom knjigom. Tupi vrh nabijača zabio se u meko zlato i srušio me unatrag, ali mi nije probio kožu. Sad, dok je Najac izvlačio moj tomahawk i pripremao ruku za udarac, ja sam mu se unio u lice gurajući valjak s nabijačem ravno u njegova prsa. Taj mi je napor izazvao strašnu bol, ali je gadu slomio prsnu kost i kliznuo lako kao

281

vilica u kolač. Najac je razrogačio oči kad smo se zagrlili, a ja probio njegovo srce.

Krv je šiknula iz njega kao iz izvora, u sve široj lokvi, i on je umro sikćući kao zmija kakva je i bio, s mojim imenom kao crvenim mjehurićem na usnama.

Klicanje, ali ovaj put na engleskome. Podigao sam pogled. Francuski napad je slabio.

S trzajem sam izvadio nabijač, zateturao na koljenima i najzad se ponovno domogao svoje puške po mjeri. Ovo je bila najgora grobnica dotad, sablasno klupko udova i torza muškaraca koju su umrli boreći se jedni protiv drugih. U rupi u bedemu bilo je na stotine mrtvih, i još mnogo više u raskvašenom jarku na obje strane, sa slomljenim ljestvama za napad i ulubljenim, napuklim zidovima Acra. Ali Francuzi su se povlačili. I Turci su klicali, a njihov top zagrmio želeći Francuzima zbogom.

Smithovi i Djezzarovi ljudi nisu se usudili krenuti za Francuzima. Čučali su, zapanjeni vlastitim uspjehom, i zatim užurbano iznova napunili oružje u slučaju da se neprijatelj vrati. Vodnici su naredili da se u podnožju tornja izgradi gruba barikada.

Sam me je Smith uočio i prišao mi; tijela su se lagano zbijala dok je hodao preko njih.

“Gage! To je bilo doista za dlaku! Gospode Bože, toranj! Izgleda kao da bi se svakog trena mogao srušiti!”

“Mora da je i Bonaparte mislio jednako, Sir Sidney”, odgovorio sam. Dahtao sam, svaki mi je mišić drhtao, bio sam umorniji no ikad u životu. Osjećaji su me posve iscijedili. Već čitavo stoljeće nisam udahnuo. Već tisuću godina nisam spavao.

“Sutra prije zore vidjet će ga nanovo sagrađenog i čvršćeg no ikad, ako britanska inženjerija bude imala ikakve veze s time”, žestoko je rekao mornarički kapetan. “Boga mi, pobijedili smo ga, Ethane, pobijedili smo ga! Sad će na nas baciti svaku topovsku kuglu koju ima, ali nakon ovakvog poraza neće doći ponovno. Njegovi ljudi to neće dopustiti. Usprotivit će se.”

282

Kako je mogao biti siguran? A ipak, samo što se nije dokazalo da je u pravu. Smith je kimnuo glavom.

“Gdje je Phelipeaux? Vidio sam ga kako vodi napad ravno među njih. Tako mi Boga, to je prava rojalistička hrabrost!”

Odmahnuo sam glavom. “Bojim se da su ga ubili, Sidney.” Probili smo se do Phelipeauxa. Dva su tijela ležala preko

njegovoga pa smo ih odvukli u stranu. I čudo nad čudima, rojalist je još uvijek disao, iako sam vidio da ga je poput goveđeg stegna probolo pola tuceta bajuneta. Smith ga je lagano pridigao i položio glavu umirućeg čovjeka u svoje krilo.

“Edmonde, odbili smo njihov napad!” rekao je. “Korzikanac je gotov!”

“Što... povukao se?” Iako su mu oči bile otvorene, bio je slijep. “Sad se mrgodi na nas s onog svog visokog brda, a najbolji su

njegovi vojnici mrtvi ili natjerani u bijeg. Tvoje će ime doživjeti slavu, čovječe, jer Boney neće osvojiti Acre. Taj je republikanski tiranin zaustavljen, a politički generali kakav je on ne opstaju nakon lošeg poraza.”

Pogledao me je blistavih očiju. “Zapamti što sam ti rekao, Gage. Nakon ovoga, svijet više nikad

neće čuti mnogo o Napoleonu Bonaparteu.”

283

A onda je pukovnik Phelipaux umro. Je li doista bio svjestan pobjede dok je život istjecao iz njegovoga tijela? Ne znam. Ali možda mu je bljesnula misao da nije bilo uzalud, i da je u ovoj nasilnoj ludosti ovog najgoreg dana opsade osvojeno nešto bitno.

Vratio sam se do Najacovog tijela, sagnuo i uzeo svoju pušku, svoj tomahawk i onaj prsten. Zatim sam prošao kroz gruh napola srušenog tornja. Inženjeri su već počinjali podizati kamenje, pripremati grede, miješati žbuku. Toranj će ponovno biti zakrpan.

Otišao sam potražiti Jerihona i Miriam. Srećom, kovačevo tijelo nisam vidio među dugim redovima

branitelja koji su žalobno položeni na privremeni počinak u pašinim vrtovima. Podigao sam pogled. Ptice su nestale u kakofoniji, ali vidio sam koprenama zakrivene oči Djezzarovih haremskih žena kako promatraju sa svojih rešetkastih prozora. Ponegdje je drvenarija bila okrhnuta, sa žućkastim posjekotinama u tamno obojanom uzorku. Sam je paša koračao gore-dolje zidom kao pijetao, lupkajući svoje iscrpljene ljude po ramenu i izvikujući Francuzima.

“Što je, ne sviđa vam se moja gostoljubivost? Vratite se onda po još!”

Napio sam se na fontani kod džamije i tupo zaputio kroz grad, prekriven krvlju i ogaravljen dimom baruta, dok su me šćućureni civili oprezno promatrali. Pretpostavljam da su mi oči krijesile na tamnome licu, ali je moj pogled bio tisuću milja dalek. Hodao sam dok nisam stigao do mola sa svjetionikom, do čistoće Sredozemlja nakon prljavštine bitke. Osvrnuo sam se. Topovi su još uvijek grmjeli, a dim i prašina stvorili mrtvački pokrov u tome smjeru, koji je djelovao olujno mračan osvijetljen s leđa ponirućim suncem.

284

Kako je moguće da su minuli toliki sati? Bilo je jutro kad smo jurili prema zidinama.

Izvadio sam faraonov prsten koji je donio žalost svakome tko ga je dodirnuo. Postoje li doista kletve? Racionalist Franklin bio bi sumnjičav. Ali, ja sam znao dovoljno da ovaj rubin ne stavim na prst, dok sam ulazio u hladno more, do koljena, do struka, dok mi je hladnoća obuzimala međunožje, grudi. Sagnuo sam se i potonuo ispod površine vode, otvorio oči u zelenom polumraku, pustio da more ispere nešto čađe. Zadržao sam dah najduže što sam mogao, brižno pazeći da sam najzad spreman učiniti ono što mora biti učinjeno. Zatim sam izronio, otresao vodu iz mokrih, neošišanih dugih vlasi, zamahnuo rukom i bacio. Bio je to crveni meteor, na putu prema kobaltu koji je označavao duboko more. Začuo se tihi bućkaj i, samo tako, prsten je nestao.

Zadrhtao sam od olakšanja. ***

Miriam sam pronašao u gradskoj bolnici, pretrpanoj novim ranjenima. Plahte su bile jarkocrvene, a posude s vodom ružičaste. U lavorima su bili dijelovi amputiranog mesa. Muhe su zujale, gosteći se, a u zraku se osjećao miris ne samo krvi, nego i gangrene i luga, i ugljena žeravnika na kojima su kirurški instrumenti bili zagrijavani prije odsijecanja. Povremeno bi zrak proparao vrisak.

Zgrada se tresla od stalne artiljerijske vatre. Kao što je Smith predvidjeo, Napoleon kao da je na nas sad bacao sve što je imao, u posljednjem izljevu frustracije. Možda se nadao da će jednostavno sravniti ono što ne može zauzeti. Pile su zveckale na stolovima. Prašina se trusila u oči ranjenika s crijepova na krovu.

S olakšanjem sam opazio da Miriam brine o bratu i da je on još uvijek živ. Jerihon je bio blijed, njegova kosa bila je masna, košulju više nije imao, a gornja polovica njegovoga torza bila je povijena prljavim zavojima. Ali bio je budan i dovoljno živahan da mi uputi sumnjičav, bijesan pogled kad sam prišao njegovoj slamarici.

“Zar tebe ne može ništa ubiti?”

285

“Jerihone, sredio sam čovjeka koji je pucao u tebe.” Ton mojega glasa bio je bezizražajan zbog emotivnog preopterećenja. “Odoljeli smo prodoru Francuza. Ti, ja, Miriam, svi mi. Odoljeli smo.”

“Kamo si, za ime Hada, otišao kad si napustio grad?” “Duga je to priča. Sjećate se onoga što smo tražili u Jeruzalemu?

Pronašao sam to.” Oboje su me netremice promatrali. “Blago?” “Svojevrsno.” Posegnuo sam u košulju i izvukao zlatni valjak.

Naravno, bio je ulubljen i umalo probijen na mjestu gdje se u njega zabio nabijač puške. Ja sam na prsima imao modricu veličine tanjura. Ali, i metalne korice knjige i moje vlastito tijelo bili su nedirnuti. Njihove su se oči razrogačile opazivši sjaj kovine koju sam zakrilio od drugih očiju u bolnici. “Težak je, Jerihone. Dovoljno težak da dvaput sagradi i kuću i kovačnicu koju si napustio u Jeruzalemu. Kad ovaj rat završi, ti si bogat čovjek.”

“Ja?” “Dajem ga tebi. Mene prati nesreća s blagom. Međutim, kanim

zadržati knjigu koja je u njemu. Ne mogu pročitati ni riječ, ali postajem sentimentalan.”

“A meni daješ svo zlato?” “Tebi i Miriam.” Sad se namrštio. “Što, zar misliš da mi možeš platiti?” “Platiti?” “Jer si nepozvan došao u naše živote i uzeo nam ne samo dom i

sredstva za život, nego i krepost moje sestre?” “To nije plaća! Moj Bože, pa ona nije...” Mudro, nisam dovršio.

“Nije to plaća, čak ni zahvala. Samo obična pravda. Učinit ćeš mi uslugu uzmeš li ga.”

“Zaveo si je, otišao bez ijedne riječi i sad donosiš ovo?” Postajao je sve bjesniji, ne mirniji. “Pljujem ja na tvoj dar!”

Očito nije shvaćao. “Onda pljuješ na poniznu ispriku svog budućeg šogora.”

286

“Molim?” upitali su uglas. Miriam me promatrala u nevjerici. “Stidim se što sam morao otići bez objašnjenja i ostaviti vas oboje

da se pitate što se dogodilo proteklih nekoliko tjedana”, rekao sam. “Znam da sam se činio podlijim od zmije u kanalizaciji. Ali imao sam priliku dovršiti našu potragu i to sam učinio, sačuvavši ovu nagradu od Francuza koji bi je zloupotrijebili. Sad se nikad neće domoći knjige jer, čak i ako prodru u grad, mogu je poslati na pučinu na Smithovim brodovima. Dovršio sam što smo započeli i sad sam se vratio da dovršim ostalo. Želim se oženiti tvojom sestrom, Jerihone. S tvojim dopuštenjem.”

Lice mu se pjenilo od nevjerice. “Jesi li ti posve lud?” “Nikad u životu nisam bio zdravije glave.” Odgovor je, shvatio sam, bio tik ispred mene. Neko mi je božansko

proviđenje pokazivalo razborit put ugrabivši Astizu. Bili smo otrov jedno za drugo, voda i led koji bi se našli u opasnosti kad god bi se sastali, i sirotoj je Egipćanki bilo bolje bez mene. Naravno, moje srce ne bi moglo podnijeti da je ponovno izgubim. A ovdje je bila nježna Miriam, dobra žena koja je naučila raznijeti čovjeku glavu pištoljem, ali je i nadalje pružala primjer dobrog, mirnog života. To je ono što sam doista pronašao u Svetoj zemlji, a ne ovu glupu knjigu! I tako ću se sad oženiti krasnom i djevojkom, smiriti, zaboraviti svoj bol zbog Astize i zauvijek završiti s bitkama i Bonaparteom. Kimnuo sam samome sebi.

“Ali što je s Astizom?” u čudu je upitala Miriam. “Neću ti lagati. Volio sam je. Još uvijek je volim. Ali ona je

nestala, Miriam. Spasio sam je kao i ranije, i ponovno izgubio kao i ranije. Ne znam zašto, ali nije nam suđeno. Zadnjih nekoliko sati pakla otvorilo mi je oči u mnogim stvarima. Jedna od njih jest koliko te silno volim i koliko ćeš biti divna za mene, i koliko dobar, nadam se, ja mogu biti za tebe. Jerihone, želim od nas učiniti pošten par. Tražim tvoj blagoslov.”

287

Dugo me je netremice promatrao, nedokučivog izraza lica. Zatim mu se lice iskrivilo na neki neobičan način.

“Jerihone?” Naboralo se i najzad je prasnuo u smijeh. Grohotom se smijao,

suze su mu se slijevale niz lice, a na to se i Miriam počela smijati, promatrajući me s nečime uznemirujuće blizu sažaljenju.

Što se to događa? “Moj blagoslov!” Grohotom se smijao. “Kao da bih ga ja tebi ikad

dao!” Zatim se lecnuo, podsjetio ga je bol od rupe u ramenu. “Ali popravio sam se, vidiš...” “Ethane.” Miriam je ispružila ruke i dodirnula moje. “Misliš li da

se svijet zaustavi dok si ti u tim svojim pustolovinama?” “Ne, naravno da ne.” Bio sam sve zbunjeniji. Jerihon je ponovo stekao nadzor nad sobom, stenjući i sopćući. “Gage, imaš osjećaj za pravodobnost kao razbijeni kronometar.” “Što mi to želite reći?” Promatrao sam čas jedno, čas drugo. “Moram li čekati dok rat ne završi?” “Ethane”, s uzdahom je rekla Miriam, “sjećaš li se gdje si me

ostavio kad si otišao potražiti Astizu?” “U jednoj kući ovdje u Acru.” “U kući jednog liječnika. Liječnika u ovoj bolnici.” Otvorila je oči,

gledajući mimo mene. “Muškarca koji me je zatekao u suzama, zbunjenu i punu mržnje prema samoj sebi kad je najzad došao kući ugrabiti nekoliko sati sna.”

Polako sam se okrenuo. Iza mene je bio onaj levantinski kirurg, taman, mlad, zgodan, i sve u svemu uglednijeg izgleda, usprkos rukama koje su mu bile zamrljane krvlju, nego jedan kockar i raspikuća kao što sam ja. Tako mi Johna Adamsa, ponovno sam namagarčen! Kad mi je ona Ciganka Sarylla okrenula tarot kartu Lude, znala je o čemu govori.

“Ethane, upoznaj mog novog zaručnika.” “Doktor Hiram Zawani, vama na usluzi, gospodine Gage”, rekao je

taj muškarac s onakvim obrazovanim naglaskom na kakvom sam

288

oduvijek bio jalan. Zbog njega zvuče tri puta pametnije od tebe, čak i kad nemaju pameti koliko seljački konj. “Haim Farhi je rekao da niste toliki nitkov kao što izgledate.”

“Doktor Zawani je od mene učinio poštenu ženu, Ethane. Samoj sebi sam lagala o tome što želim i trebam.”

“On je čovjek kakav mojoj sestri treba”, rekao je Jerihon. “Nitko to ne bi trebao znati bolje od tebe. A ti si ih spojio! Ti si, Ethane Gage zbunjeno i plitko ljudsko biće, ali za promjenu si učinio nešto ispravno.”

Nasmiješili su se, a ja sam pokušao dokučiti jesam li upravo dobio kompliment ili uvredu.

“Ali...” Htio sam reći da je ona zaljubljena u mene, da je svakako morala

čekati, da se dvije žene nadmeću za moju pozornost i da je moj problem odlučiti između njih...

U samo pola dana, s dvije sam spao na nijednu. A ostao sam i bez rubina i zlata. No, dobro, događa se.

A ipak, bilo je oslobađajuće. Nisam bio u bordelu otkad sam pobjegao iz Pariza, a evo, ponovno mi se ukazala prilika da budem slobodni neženja. Ponižavajuće? Da. Ali i olakšanje. I sam sam se iznenadio koliko.

“Sjajno je kako se te stvari riješe”, rekao je onomad Smith. Samotno? Ponekad. Ali je i manje odgovornosti.

Otplovit ću kući, dati knjigu knjižnici u Philadelphiji, neka se češu po glavi nad njom, i nastaviti sa svojim životom. Možda Astoru treba pomoć u poslu s krznom. Osim toga, u močvarama Virginije gradio se novi glavni grad, van domaha svih poštenih Amerikanaca. Zvučao je baš kao pravi budući brlog oportunizma, prevare i smicalica za čovjeka mog talenta.

“Čestitam”, proskvičao sam. “Svejedno bih te trebao prebiti”, rekao je Jerihon. “No, s obzirom

na to što se dogodilo, mislim da ću ti samo pomoći da ovo založimo.” I na to je dao Zawaniju da pogleda zlato.

289

*** Dan kasnije, Francuzi su se, potrošivši mnogo streljiva u

završnom, bjesomučnom bombardiranju koje nimalo nije promijenilo njihovu stratešku priliku, počeli povlačiti. Bonaparte je ovisio o silovitom, napadu. Ako nije mogao nagrnuti i poljuljati neprijatelja, bio je beznadežno brojčano slabiji. Acre ga je zaustavio. Njegova jedina alternativa bila je vratiti se u Egipat i tvrditi pobjedu, navodeći bitke koje je dobio i zanemarujući one koje je izgubio.

Promatrao sam kroz teleskop kako odlaze podvinutog repa. Na stotine ljudi, bolesni i ranjeni koji nisu mogli hodati, bili su na kolima ili pognuti nad konjima. Budu li ostavljeni, osuđeni su na propast pa sam uočio da čak i Napoleon hoda i vodi konja s nekim vojnikom u zavojima. Zalihe koje nisu mogli ponijeti, zapalili su, veliki stupovi dima podizali su se u svibanjski zrak, i srušili su mostove Na’aman i Kishon. Francuzima su tako strašno nedostajale životinje za vuču i krmivo, da su morali ostaviti dvadesetak topova. Ostavili su i mnoštvo Židova, kršćana i Matuwellija koji su stali na stranu Francuza u nadi da će se osloboditi muslimana. Lelekali su kao izgubljena djeca, jer sad su mogli očekivati samo okrutnu Djezzarovu osvetu.

Francuzi su osvetnički palili farme i sela putem kojim su se povlačili prema obali, kako bi usporili progonitelje koji se nisu pojavili. Naš osanućeni garnizon nije bio u stanju poći za njima. Opsada je trajala šezdeset i dva dana, od 19. ožujka do 21. svibnja. Na obje je strane bilo mnogo poginulih i ranjenih. Kuga koja je desetkovala Napoleonovu vojsku ušla je i s druge strane zidina i neposredna je briga bila iznijeti mrtve. Bilo je vruće i Acre je zaudarao.

Ja sam se kretao nekim ošamućenim umorom. Astiza je ponovno nestala, zarobljena ili mrtva. Stavio sam knjigu u kožnu torbu i sakrio je u sobi koju sam unajmio u gostionici Merchant’s Inn, Khan a- Shawarda, ali kladim se da sam je mogao ostaviti i na glavnoj tržnici i da je nitko ne bi uzeo, toliko se činio besmislenim onaj neobičan natpis na njoj. Polako su do nas stizala izvješća o Napoleonovom povlačenju. Napustio je Jaffu, koju je osvojio po onako strašnoj cijeni, tjedan dana

290

nakon što je odustao od Acra. Najgorim slučajevima kuge Francuzi su davali opijum i otrov kako bi im ubrzali smrt i kako ne bi pali u ruke Samarićana iz Nablusa koji su ih progonili. Poraženi vojnici doteturali su 2. lipnja u El-Arish u Egiptu, pojačali njegov garnizon i zatim je većina vojske krenula naprijed prema Kairu. Jedan je toplomjer stavljen u pustinjski pijesak zabilježio temperaturu od pedeset i šest stupnjeva. Kad su stigli do Nila, marš se zaustavio, vojnici odmorili i iznova opremili: Napoleon si nije mogao dopustiti da predstavi poraženu vojsku. U Kairo se vratio 14. lipnja s osvojenim stijegovima i tvrdio je pobjedu, ali te su tvrdnje bile ogorčene. Saznao sam da je vojsku jednonogog artiljerijskog generala Caffarellija rastjerala jedna turska topovska kugla i da je on umro od upale ispred Acra, da je fizičar Etienne Louis Malus obolio od kuge u Jaffi i morao biti evakuiran i da su i Monge i njegov prijatelj kemičar Berthollet dobili dizenteriju i nalazili se među bolesnima koje su evakuirali kolima. Napoleonova pustolovina pretvarala se u katastrofu za sve koje sam poznavao.Smith je, u međuvremenu, bio nestrpljiv dokrajčiti svog glavnog neprijatelja. Tursko pojačanje iz Carigrada nije stiglo dovoljno brzo da pomogne Acru, ali početkom srpnja stigla je jedna flota s gotovo dvanaest tisuća osmanlijskih četa, spremna otploviti u zaljev Abukip i vratiti Egipat. Engleski kapetan obećao je svoj vlastitu eskadru u potporu tom napadu. Nisam bio zainteresiran pridružiti se toj ekspediciji za koju sam sumnjao da može poraziti glavninu francuske vojske. Još uvijek sam planirao otići u Ameriku. Ali 7. srpnja jedan mi je trgovački brod donio poruku iz Egipta. Bila je zapečaćena crvenim voskom sa slikom kljunastog boga Tota, i naslovljena na mene ženskim rukopisom. Srce mi je brže zakucalo.

Međutim, kad sam ga otvorio, rukopis nije bio Astizin, već odrješito, muško črčkanje. Poruka je bila jednostavna.

Ja je mogu pročitati, a ona čeka.

Ključ je u Rosetti. Silano.

291

DIO TREĆI

292

U Egipat sam se vratio 14. srpnja 1799., godinu i dva tjedna nakon što sam se ondje prvi put iskrcao s Napoleonom. Ovaj put, došao sam s turskom, a ne francuskom vojskom. Smith je bio oduševljen ovim protunapadom i izjavljivao da bi on mogao dokrajčiti Boneya. Međutim, nisam mogao ne zamijetiti da je sa svojom eskadrom ostao na moru. A teško je reći tko je imao manje povjerenja u krajnji uspjeh ove invazije: ja ili njezin vremešni, bjelobradi zapovjednik, Mustafa-paša, koji je ograničio svoje nadiranje na zauzimanje poluotočića koji s jedne strane zaljeva Abukir.

Njegove su se čete iskrcale, osvojile francusku utvrdu istočno od sela Abukir, izmasakrirale njezinih tri stotine branitelja, primorale drugi francuski istaknuti položaj na kraju poluotoka da se preda, i zastale. Na mjestu gdje se vrat poluotoka spajao s kopnom, Mustafa je počeo podizati tri niza utvrda, u očekivanju neizbježnog francuskog protunapada. Usprkos uspješnoj obrani Acra, Osmanlije su se i nadalje čuvale sukoba s Napoleonom na otvorenome.

Nakon one Bonaparteove pobjede protiv apsurdno brojčanije vojske kod Mount Tabora, paše su svaku svoju inicijativu smatrale predstojećom katastrofom. Stoga su napali pijesak i bjesomučno kopali, nadajući se da će Francuzi kooperativno umrijeti ispred njihovih rovova. Vidjeli smo prve francuske izviđače Bonaparteove vojske, koja se ubrzano okupljala ne bi li nas zaustavila, kako proviruju s dina iza poluotoka.

Iako me nije pitao, pristojno sam predložio Mustafi da napadne južno i pokuša se povezati s mamelučkim jedinicama kojima se pridružio moj prijatelj Ashraf, pokretnoj konjici pod vodstvom Murad bega. Šuškalo se da se Murad odvažio doći do same Velike piramide,

293

popeo na njezin vrh i zrcalom signalizirao svojoj supruzi koja je kao zarobljenica držana u Kairu. Bio je to čin romantičnog zapovjednika i očekivao sam da bi ovi Turci bolje prošli pod Muradovim lukavim zapovjedništvom, nego s opreznim Mustafom. Ali paša nije imao povjerenja u bahate Mameluke, nije želio dijeliti zapovjedništvo, i bio je prestravljen pa nije želio napustiti zaštitu svojih rovova i topovnjača. Jednako kao što je Bonaparte bio nestrpljiv u Acru, tako su se i Osmanlije iskrcali u Egipat prebrzo, s premalo vojnika.

Međutim, strateška se situacija stalno mijenjala. Da, onaj izvorni Napoleonov veličanstveni strateški plan se raspao. Admiral Nelson je godinu dana ranije uništio njegovu flotu, njegovo nadiranje u Aziju zaustavljeno je u Acru, a Smith je primio depešu da je onog indijskog sultana s kojime se Bonaparte nadao na kraju povezati, Tippoo Sahiba, ubio u opsadi Seringapatama u Indiji engleski general Wellesley. No, još dok se Mustafa iskrcavao, združena francusko-španjolska flota doplovila je u Sredozemno more kako bi osporila britansku mornaričku nadmoć. Postajalo je zamršeno predvidjeti ishod.

Zaključio sam da če za mene biti najbolje da svoj posao sa Silanom u Rosetti, luci na ušću Nila, obavim što je brže moguće. Nakon toga ću dobrzati natrag u tursku enklavu, prije nego što izgube prednost, i ukrcati se na brod za bilo gdje, samo da ne ostanem ovdje. Uspijem li, Astiza će možda poći sa mnom. A knjiga?

Bonaparte i Silano su bili u pravu. Osjećao sam se kao vlasnik te knjige, a i bio, kao i uvijek, znatiželjan čuti što zapravo kaže onaj tajanstveni natpis. Bi li tome mogao odoljeti i sam stari Ben?

“Ono što ljudima odolijevanje iskušenju čini tako teškim”, napisao je, “jest činjenica da ga ne žele posve suzbiti.” I ja sam nekako morao dobiti onaj Silanov ključ, ponovno spasiti Astizu i zatim sam odlučiti što ću s tom tajnom. Jedino u što sam bio siguran bilo je da, ako tekst obećava besmrtnost, ne želim nikakve veze s njome na ovome svijetu. Život je već dovoljno težak i kad ga ne moraš podnositi zauvijek.

294

Dok su se Turci ukopavali na nesnosnoj ljetnoj vrućini, sa šatorima nalik šarenom karnevalu, ja sam unajmio feluku da me odveze do zapadnog ušća Nila i Rosette. Već smo ranije plovili onuda tijekom mog prvog ulaska u Egipat godinu dana ranije, ali nisam se sjećao da taj gradić zaslužuje neku naročitu pozornost. Zbog položaja je svakako imao određenu stratešku vrijednost, ali nisam shvaćao zašto Silano želi da se nađemo baš ondje; zadnje što bi bilo na umu toga vrača jest meni olakšati dolazak. Najvjerojatnije objašnjenje je da je njegova poruka laž i zamka, ali u njoj je bilo upravo dovoljno mamca - žena i prijevod - da sam gurnuo glavu u stupicu.

Shodno tome, nagovorio sam svog novog kapetana, Abdula, da otplovi na pučinu kako bismo napravili jednu značajnu modifikaciju jedra, što je on prihvatio kao obilan dokaz ekscentričnosti svih stranaca. Zakleo sam ga na tajnost uz pomoć nekoliko kovanica. Zatim smo iz modroga mora ponovno ušli u smeđi jezičac velike afričke rijeke.

Ubrzo nas je presreo francuski patrolni čamac, ali Silano je poslao propusnicu za mene. Poručnik u chebeku prepoznao je moje ime - moje pustolovine i koketiranje s jednom i drugom stranom očito su mi pribavili određenu zloglasnost - i pozvao me na svoju palubu. Rekao sam da bih radije ostao u svom čamcu i slijedio ga.

Provjerio je svoj papir. “U tom slučaju, monsieur, naloženo mi je da zaplijenim vašu prtljagu dok se ne sretnete s grofom Alessandrom Silanom. Piše da je to neophodno zbog državne sigurnosti.”

“Moja prtljaga je ovo što vidite na meni, budući da su me moji podvizi ostavili bez prebite pare i ijednog saveznika. Ne želite valjda da se iskrcam nag?”

“Svejedno preko ramena nosite torbu.” “Doista. I teška je, jer je u njoj velik kamen.” Pružio sam mu je

preko boka čamca. “Pokušate li uzeti ovu mršavu imovinu, poručniče, bacit ću je u Nil. Ako se to dogodi, uvjeravam vas da će vas grof Silano dati pred prijeki sud u najboljem slučaju, ili na vas baciti neke

295

posebno neugodne čini, u najgorem. Stoga krenimo dalje. Ovdje sam svojom voljom, samotni Amerikanac u francuskoj koloniji.”

“Imate i pušku”, prosvjedovao je. “Iz koje nemam namjere pucati, osim ako mi je netko ne pokuša

uzeti. Zadnji muškarac koji je to pokušao sad je mrtav. Vjerujte mi, Silano će odobriti.”

Gunđao je i još nekoliko puta pogledao svoj papir, ali budući da sam ja stajao uz ogradu s puškom u jednoj ruci, a drugu ruku ispružio iznad rijeke, zapljena je bila neizvediva. I tako smo zaplovili dalje, chebek nas je vodio kao majka kvočka, i pristali u Rosetti. Rosetta je palmama zasjenjen, dobro navodnjen poljoprivredni gradić na delti Nila, sagrađen od smeđe opeke od blata, uz iznimku vapnenačke džamije i njezinog jednog minareta. Ostavio sam upute kapetanu svoje feluke i zaputio se vijugavim uličicama prema još nedovršenoj francuskoj utvrdi nazvanoj Julian, kojoj je nad zidovima od blata lepršala trobojnica, dok je mnoštvo uličnih derana trčkaralo za mnom. Njih su na vratima zaustavili stražari s crnim dvorogim šeširima i ogromnim brkovima. Moja se zloglasnost potvrdila kad su me ti vojnici prepoznali s nedvojbenim izrazom antipatije. Bezazleni električar postao je nešto između gnjavaže i prijetnje, i odmjeravali su me kao da sam vrač. Mora da su priče iz Acra došle i ovamo.

“Tu pušku ne možete unijeti u utvrdu.” “U tom slučaju ni ja neću ući. Došao sam ovamo na poziv, ne na

zapovijed.” “Mi ćemo vam je pričuvati.” “Avaj, vi Francuzi imate naviku posuditi i ne vratiti.” “Grof neće imati ništa protiv”, prekinuo nas je neki ženski glas. I

iz jedne je niše izišla Astiza, čedno odjevena u dugu haljinu, s maramom preko glave i omotanom oko vrata tako da je njezino dražesno, ali zabrinuto lice izgledalo kao mjesec.

“Došao je sa savjetom kao učenjak, a ne kao špijun.” Očito je i ona imala nešto Silanovog autoriteta. Protiv volje,

vojnici su me pustili u dvorište i glavna su se vrata sa škljocajem

296

zatvorila za mojim leđima. Građevine od cigle i dasaka bile su poredane uzduž unutarnjih zidova četvrtaste, jednostavne utvrde.

“Rekla sam mu da ćeš doći”, tiho je rekla. Nesmiljeno je sunce udaralo na paradno tlo i zbog njega, i zbog

njezinoga mirisa - mirisa cvijeća i začina - obuzela me vrtoglavica. “I otići, s tobom.” “Nemoj se zavaravati, Ethane, mi smo oboje zarobljenici, sa ili bez

puške. Ponovno se moramo udružiti s Alessandrom iz koristi.” Kimnula je glavom prema zidovima i ja sam vidio da nas promatra još stražara. “Moramo saznati ima li uopće ičega u ovoj legendi i zatim isplanirati što ćemo učiniti.”

“Je li ti Silano rekao da to kažeš?” Izgledala je razočarano. “Zašto ne možeš vjerovati da te volim? Jahala sam s tobom sve do

Acra, i razdvojila nas je topovska kugla, a ne moj odabir. Sudbina nas je ponovno spojila. Imaj još malo vjere.”

“Zvučiš kao Napoleon. Ja sam napravio sve proračune. Sudbina će se pobrinuti za ostalo.’”

“Bonaparte je na svoj način mudar.” Na to smo došli do zgrade stožera, jednokatnice od štuka s krovom

od opeke i trijemom natkrivenim palmama. Unutra je bilo hladno i mračno. Kad su se moje oči nakon bljeska sunčeve svjetlosti priviknule na tu tamu, opazio sam Silana za običnim stolom s dvojicom časnika. Starijeg sam poznavao otkad su se Francuzi iskrcali u Aleksandriji. General Jacques de Menou hrabro se borio i kasnije, tako bar kažu, preobratio na islam. Bio je opčaran egipatskom kulturom, ali nije bio naročit zapovjednik sa svojim tankim brčićima, okruglim licem knjigovođe i proćelavom glavom. Drugog, nekog zgodnog kapetana, nisam poznavao. Na obje strane te prostorije nalazila su se zatvorena vrata, s bravama.

Silano je ustao. “Svaki put mi pokušavaš umaknuti, monsieur Gage, ali nam se putevi uvijek isprepletu!” Lagano se, uljudno

297

naklonio. “Sad već sigurno prepoznaješ sudbinu. Možda nam je suđeno da budemo prijatelji, a ne neprijatelji?”

“U to bih lakše povjerovao kad tvoji drugi prijatelji ne bi stalno pucali na mene.”

“I najbolji prijatelji ponekad se svađaju.” Pokazao je. “Generala de Menoua poznaješ?”

“Da.” “Nisam očekivao da ću te ponovno vidjeti, Americain. Kako je

samo siroti Nicholas bio bijesan zbog onog balona koji si mu ukrao!” “To je bilo zbog pucnjave koju sam maločas spomenuo”, rekao sam

generalu. “A ovo je kapetan Pierre-Francois Bouchard”, nastavio je Silano.

“Bio je zadužen za gradnju ove ovdje utvrde, kad su njegovi ljudi iskopali jednu krhotinu. Srećom, kapetan Bouchard brzo je shvatio njezino značenje. Mislim da bi kamen Rosetta mogao promijeniti svijet.”

“Kamen?” “Dođi. Pokazat ću ti.” Silano nas je odveo do prostorije na lijevoj strani, otključao joj

vrata i uveo nas unutra. Bilo je mračno; uski prozor koji je gledao na dvorište bio je prekriven da bi osigurao privatnost. Prvo što mi je privuklo pogled bio je drveni lijes mumije. Obojan jarkim bojama i izvanredno očuvan, na sebi je imao slikarije koje su izgledale kao prikaz putovanja duše kroz zemlju mrtvih.

“Je li unutra tijelo?” “Omara, našeg stražara”, našalio se Menou. “Neumoran je.” “Stražara?” “Donio sam ovo nizvodno i rekao vojnicima da smo to pronašli na

mjestu ove utvrde”, rekao je Silano. “Strah okružuje mumije i za ovu se sad govori da proganja Rosettu. Djelotvornija je od kobre u držanju znatiželjnika podalje od ove prostorije.”

Dodirnuo sam poklopac. “Zadivljujuće je koliko su boje još uvijek intenzivne.”

298

“I magično, možda. Danas više ne možemo učiniti to isto, jer smo tu formulu izgubili zbog olovnog stakla u srednjovjekovnim katedralama. Ne možemo se mjeriti ni s ljepotom.” Pokazao je na neke oslikane zdjele u jednom kutu prostorije. “Eksperimentiram. Možda će mi Omar jedne noći dati mig.”

“I ne vjeruješ u kletve?” “Vjerujem da tek što ih nisam naučio kontrolirati. S ovim.” Pokraj drvenoga sakrofaga, ceradom je bilo prekriveno nešto

omašno, visoko oko pet stopa i široko nešto manje od tri stope. Dramatičnim pokretom, Silano je strgnuo pokrov. Sagnuo sam se i zaškiljio na slabom svjetlu. Ugledao sam natpis na različitim jezicima. Ja nisam jezikoslovac, ali neke su mi riječi izgledale grčke, a druge nalik pismu koje sam vidio u egipatskim hramovima. Treće pismo nisam mogao identificirati, ali četvrto, ono na vrhu, tik iznad pisma kakvo sam vidio u hramu, natjeralo je moje srce da zakuca brže. Bili su to oni isti neobični simboli koje sam pročitao na svitku pronađenom u Gradu duhova. Shvatio sam što je Silano mislio svojom zagonetnom porukom. Mogao je usporediti grčke riječi s tajanstvenim Totovima i možda odgonetnuti taj jezik!

“Kakav je ovo tekst?” pokazao sam onaj koji nisam prepoznao. “Demotski, egipatski jezik koji je uslijedio nakon drevnih

hijeroglifa”, odgovorio je Silano. “Moja je pretpostavka da su poredani kronološki - najstariji jezik, onaj Totov, na vrhu, a najmlađi, grčki, na dnu.”

“Kad me je Alessandro doveo ovamo, prepoznala sam ono što smo vidjeli na onome svitku, Ethane”, rekla je Astiza. “Vidiš? Bilo mi je suđeno da budem ponovno zarobljena.”

“A sad želite da vam ga pomognem dešifrirati”, sažeo sam. “Želimo da nam daš knjigu kako bismo ti pomogli da je dešifriraš”,

ispravio me je Silano. “A ja ću zauzvrat dobiti?” “Isto što sam ponudio i ranije.” Uzdahnuo je, kao da sam ja

naročito tupo dijete. “Partnerstvo, moć i besmrtnost, ako je želiš. Tajne

299

svemira, možda. Razlog postojanja, lice Božje i svijet na dlanu. Ili ništa, ako radije ne bi surađivao.”

“Ali, ako ja ne surađujem, ti nemaš knjigu, zar ne?” Vidio sam kako Menou lagano domahuje. Kapetan Bouchard stao

je iza mene i zamijetio sam da za pojasom ima pištolj. “Naprotiv, monsieur”, odgovorio je Silano. Kimnuo je i s ramena

su mi strgnuli torbu i grubo je otvorili. “Merde”, rekao je Bouchard. Izvrnuo je moju kožnu torbu i iz nje je

ispao drveni valjak za tijesto, ulubivši zemljani pod u zgradi. General i kapetan djelovali su zbunjeni, a Astiza je prigušila smijeh. Silano se natmurio.

“Nisi valjda mislio da ću je donijeti kao Franklinovu poštu?” “Pretražite ga!” Ali svitka nije bilo. Zavirili su čak i u cijev moje puške, kao da

sam ga nekim čudom zagurao u nju. Odigli su potplate mojih čizama, provjerili dno mojih stopala i prepipali me po takvim mjestima da sam se zgrozio.

“Zar ćete mi pretražiti i uši?” “Gdje je?” Silanova frustriranost bila je posve očita. “Sakrio sam je, dok ne stvorimo pravo partnerstvo. Ako mi,

Amerikanci i Francuzi predstavljamo slobodu i razum, tad je prijevod za čitav ljudski rod, a ne samo za Egipatski obred odmetničkih slobodnih zidara. Ili častohlepne generale kao što je Napoleon Bonaparte. Želim da bude predana institutu učenjaka u Kairu kako bi bila proširena po čitavome svijetu. Uključujući i Britansku akademiju. I jednom zauvijek želim Astizu. Želim da odustaneš od nje, Silano, da je daš u zamjenu za knjigu, bez obzira koliko moći imao nad nama. I želim da ona obeća da će poći sa mnom, ma gdje ja odlučio poći. Sad i zauvijek. Želim da Bonaparte zna da smo svi ovdje, da radimo zajedno za njega, tako da nitko od nas zgodno ne nestane. I želim da krvoproliće prestane. Obojica smo izgubili prijatelje. Obećaj mi sve to i donijet ću ti knjigu. Obojici će nam se ispuniti snovi.”

“Odakle ćeš je donijeti? Iz Acra?”

300

“Možeš je imati za sat vremena.” Ugrizao se za usnu. “Već sam dao pretražiti tvoju feluku i onog bijednog kapetana.

Čamac su izvukli i pretražili mu čak i kobilicu. Ništa!” Kroz njegovu urbanu masku ponovno je probilo ponešto od one

nestrpljive frustracije koju sam opazio godinu dana ranije u Egiptu. Nasmiješio sam se. “Kakvo povjerenje, grofe Silano.” Obratio se Astizi. “Slažeš li se s njegovim uvjetima za tebe?” Bila je to druga bračna ponuda koju sam dao u mjesec dana,

shvatio sam. Nijedna nije bila naročito romantična, ali ipak... Mora da starim kad želim da mi se neka žene obveže, što je značilo da ću se i ja obvezati.

“Da”, odgovorila me. Gledala me s nadom. Osjećao sam istodobno i sreću i paniku.

“U tom slučaju, Gage, gdje je?” “Pristaješ li na moje uvjete?” “Da, da.” Odmahnuo je rukom. “I to jamčiš svojom čašću plemića i učenjaka? Ovi vojnici su

svjedoci.” “Dajem ti riječ, Amerikanče, iako si me izdao više puta no što se

da izbrojati. Važno je da shvatimo jezičnu šifru i prevedemo knjigu. Prosvijetlit ćemo čitav svijet! Ali ne ako je nemaš.”

“Na čamcu je.” “Nemoguće”, rekao je Bouchard. “Moji su ljudi pretražili svaku

stopu.” “Ali nisu podigli jedro.” Odveo sam ih iz utvrde dolje do Nila. Sunce se spuštalo, toplo se

svjetlo razlijevalo niz palme datulja koje su mahale na toplom povjetarcu. Zelena je voda izgledala kašasto, u plićacima stajale čaplje. Kapetan mog čamca zavukao se u jedan kut svog na žalo izvučenog plovila i izgledao kao da svakog trenutka očekuje pogubljenje. Nisam ga mogao kriviti.

301

Svojim sam drugovima očito donosio nesreću. Izviknuo sam zapovijed i jedro se, s drvenim motkama na vrhu i

dnu, podiglo uz jarbol dok se nije napuhnulo i okrenulo na vjetru. “Eno je. Vidite li je?” Pomno su pogledali. Jedva vidljiv na vodoravnom svjetlu bio je pojas papira s

nejasnim, čudnim znakovima od dna do najviše točke jedra. “Ušio ju je u pamuk”, s određenim je divljenjem izjavio Menou. “Čitavo vrijeme dok smo plovili uzvodno, svima je bila pred

očima”, objavio sam. “Nitko je nije zamijetio.”

302

Imali smo dva zadatka. Jedan je bio upotrijebiti kamen Rosetta kako bismo preveli simbole s Totovog svitka na francuski. Drugi, vremenski još zahtjevniji posao, bio je potom doista prevesti knjigu i shvatiti njezino značenje.

Sad kad se dočepao svitka koji je godinama tražio, Silano je pokazivao nešto od onog plemićkog šarma kojim je zavodio pariške dame.

S njegovog su lica nestale bore, manje je bolno hramao i uistinu je živnuo kad je počeo bilježiti simbole i pokušavao pronaći poveznice. Bio je zaista šarmantan i počeo sam shvaćati što je Astiza bila vidjela u njemu. Posjedovao je neku uglađenu intelektualnu energiju koja je bila zavodljiva. Još bolje od toga, činio se zadovoljnim prepustiti Astizu meni, iako bih ga povremeno uhvatio kako je čeznutljivo promatra. I ona je djelovala kao da je prihvatila naš dogovor. Kakav smo neobičan trijumvirat znanstvenika postali!

Nisam zaboravio smrt mojih prijatelja od Silanove ruke, ali sam se divio njegovoj marljivosti. Grof je donio škrinje pljesnivih knjiga i svaka bi upućena pretpostavka poslala nekoga od nas do još jednog sveska kako bismo provjerili bi li neka gramatika mogla funkcionirati ili neka referenca imati smisla. Mračna pretpovijest kad je ova knjiga navodno bila napisana polako je bivala sve više rasvjetljivana.

***

303

Marljivo smo odgonetali naslove poglavlja na svitku. “O eteričnoj prirodi stvarnosti i njezinom pokoravanju vlastitoj

volji”, glasio je jedan. To me je uznemirujuće obećanje uzbudilo i protivno mojoj volji.

“O Slobodi i Sudbini”, bio je naslov drugog poglavlja. Da, to je pitanje.

“O udruživanju Uma, Tijela i Duše.” “O prizivanju mane s neba”. Je li Mojsije ovo pročitao? Nisam

vidio nijedan odlomak o razdvajanju mora. “O vječnom životu, u njegovim raznim oblicima.” Zašto njemu to

nije upalilo? “O podzemnom i nadzemnom svijetu.” Paklu i raju? “O pokoravanju ljudskih umova vlastitoj volji.” Oh, Bonaparteu bi

se ovo svidjelo. “O uklanjanju bolesti i liječenju bolova.” “O osvajanju srca ljubljene osobe.” E, to bi se prodalo brže od

Benovog Almanaha. “O četrdeset i dva sveta svitka.” Ovo zadnje bilo je dovoljno da zastenjem. Ova je knjiga očito bila

tek prva od još četrdeset i jednog sveska, za koje je moj egipatski mentor Enoh tvrdio da su tek uzorak 36.535 svitaka - stotinu za svaki dan u godini - razbacanih po čitavoj zemlji. Pronaći će ih samo oni koji su toga dostojni i tek onda kad bude pravo vrijeme za to. Hvala svecima da ja nisam bio naročito zaslužan! Već me pronalaženje ovog prvog svitka umalo koštalo života. Silano je, međutim, sanjao o novim potragama.

“Ovo je izvanredno! Ova je knjiga, pretpostavljam, sažetak, popis tema i prvih načela, pri čemu se znanje i tajna sa svakim sveskom sve više produbljuju. Možeš li zamisliti da ih sve imamo?"

“Faraoni su smatrali da već i ovaj treba spremiti na sigurno”, podsjetio sam ga.

“Faraoni su bili primitivni ljudi koji nisu imali modernu znanost ni alkemiju. Sav ljudski napredak dolazi od znanja, Gage. Od vatre i

304

kotača, naš je svijet kulminacija milijuna ideja, podijeljenih i zabilježenih. Ovo što mi imamo ovdje je tisuću godina znanstvenog napretka koje je ostavio netko, neko božanstvo ili čarobnjak ili neko uzvišeno biće tko zna odakle - s Atlantide, ili Mjeseca - koje je započelo civilizaciju i sad je može obnoviti. Pet tisućljeća je najveća biblioteka bila izgubljena, a sad je ponovno pronađena. Ovaj svitak će nas odvesti do drugih. A onda će najmudriji ljudi, kao što sam ja, moći vladati i dovesti stvari u red. Za razliku od kraljeva i tirana, ja ću odlučivati sa savršenim znanjem!”

Nitko nije kanio optužiti Silana za skromnost. Nakon što mu je revolucija otela bogatstvo, nakon što je bio prisiljen dogmizati natrag u milost dodvoravanjem demokratima koji su bili obični odvjetnici i pisci pamfleta, grof je bio čovjek gonjen frustracijom. Vradžbine i okultno vratit će mu ono što mu je republikanstvo oduzelo.

Iako smo uspjeli odgonetnuti naslove nekih poglavlja, sam tekst pokazao se teškim sastaviti. Njegova konstrukcija bila je posve strana i puko identificiranje riječi nije razjasnilo značenje.

“Ovo je posao za cijeli niz sveučilišta”, rekao sam grofu. “Provest ćemo ostatak života nastojeći odgonetnuti ovaj svitak u Rosetti. Dajmo to Nacionalnom institutu ili Britanskoj akademiji.”

“Jesi li totalna budala, Gage? Dopustiti običnom učenjaku da se okuša u ovome isto je kao i pohraniti barut u trgovini svijećama. Mislio sam da si ti taj koji se boji da bi ova knjiga mogla biti zlorabljena. Desetljećima sam proučavao običaje uporabe ovih riječi. Astiza i ja smo se trudili dovoljno dugo i dovoljno naporno da bismo bili vrijedni.”

“A ja?” “Ti si, iz nekog neobičnog razloga, bio nužan za pronalaženje

svitka. Samo Tot zna zašto.” “Jedna mi je ciganka rekla da sam luda. Luda koja traži ludu.” “To je prvi put da čujem da su te varalice u pravu.” I kao da to želi dokazati, tu me je noć dao otrovati.

***

305

Ja nisam od najnježnijih i najkontemplativnijih ljudi i općenito ne razmišljam baš mnogo o Božjim stvorenjima, ukoliko ih ne želim uloviti, uhvatiti u zamku ili zajahati. Ali, postoje psi koji su mi prirasli srcu, mačke koje sam zavolio zbog njihovog lova na miševe i ptice s takvim perjem da ti zastane dah. Zato sam nahranio miša.

Ostao sam budan nad knjigom duže od Silana i Astize, odgonetavajući odgovara li jedna riječ drugoj, i imaju li neobični izrazi kao što je “u tvom svijetu, nasumičan izgled temelj je fatalističkog predodređenja” ikakvoga smisla. Najzad sam se nakratko otišao odmoriti na trijemu, pod zvijezdama gustim u vlažnom, tijesnom mraku ljetnoga neba i zamolio sam jednog dežurnog časnika da mi donesu malo hrane. Trebalo im je predugo, ali naposljetku sam dobio pladanj i vratio se natrag u kuću, sjeo za naš stol i grickao fuul, kuhani grah zdrobljen s rajčicom i lukom. U jednom sam kutku opazio povremenog posjetitelja koji me je znao zabaviti već ranije, egipatskog bodljikavog miša: tako je nazvan jer njegova dlaka bode usta svakog grabežljivca. Osjećajući se druželjubivo u noćnoj tišini, lijeno sam mu dobacio malo pirea, iako je nazočnost takvih glodavaca bila jedan od razloga iz kojih smo knjigu spremili u sef.

Zatim sam se vratio natrag na posao. Toliko mnogo mogućnosti! Čudio sam se simbolima, najednom zamjećujući kako naizgled klize i pomiču se, okreću se i prevrću. Trepnuo sam, riječi se zamutile. Bio sam umorniji no što sam shvaćao! Ali, kad bih mogao dešifrirati gdje rečenica završava, ili je li Tot uopće upotrijebio tu rečenicu u suvremenom smislu...

Sad se svitak ljuljao. Što se to događa? Pogledao sam u kut prostorije. Onaj miš, veličine omanjeg štakora u Americi, prevrnuo se na bok i tresao, očiju razrogačenih od strave. Na usta mu je išla pjena.

Odgurnuo sam tanjur i ustao. “Astiza!” pokušao sam doviknuti, ali bilo je to prigušeno

mrmljanje otežalog jezika, koje nije čuo nitko osim mene. Teturavo sam zakoračio. Taj gad Silano! Zaključio je da me više ne treba! Sjetio sam se njegove prijetnje otrovanom svinjom u Kairu godinu dana

306

ranije. Zatim sam padao, nesiguran što se dogodilo mojim nogama, i tresnuo o pod tako snažno da mi je svjetlo zaplesalo pred očima. Kroz maglicu sam vidio kako onaj miš umire.

Netko se ušuljao u sobu da me podigne. Kako će Astizi objasniti ovo umorstvo? Ili možda planira i nju ubiti? Ne, nju još uvijek želi. Podigli su me, stenjući, i odnijeli kao vreću brašna. Vrtjelo mi se u glavi, ali bio sam svjestan - vjerojatno zato što sam jedva okusio ono jelo. Oni su pretpostavili da sam mrtav.

Izišli smo kroz bočna vrata i spustili se do rijeke i garnizonskog zahoda, do kojega je voda dolazila jednim kanalom. Iza se nalazila malena laguna podalje od glavne rijeke, koja je mirisala na lotos i govna. Zamahnuli su lijevo-desno i bacili moje tijelo, bespomoćno kao u djeteta.

S pljuskom sam potonuo. Jesu li željeli da izgleda kao da sam se utopio?

A ipak, mokri šok malo me je oživio i panika je pokrenula moje udove. Uspio sam nekako izroniti na površinu i udahnuti, gazeći kroz vodu. Mala doza otrova jenjavala je. Moja dvojica tobožnjih krvnika promatrala su me, začudo ne naročito uznemirena mojom žilavošću. Zar nisu shvatili da nisam pojeo dovoljno otrova? Nisu se latili pušaka kako bi me ustrijelili, niti zagazili za mnom u vodu da me dokrajče mačem ili sjekirom.

Možda bih mogao otplivati i pronaći pomoć. Tad sam iza svojih leđa čuo glasno zapljuskivanje. Okrenuo sam se. U laguni je bio jedan niski dok i s kalema se uz

štropot odmatao lanac, a njegove omče vijugale prema meni. Koji je to vrag?

Moji su se pratitelji nasmijali. U tami su mi se približavale isturene nozdrve i gmazovske oči one

najodvratnije i najgnjusnije od svih zvijeri, nilskog-krokodila. Ova pretpovijesna noćna mora, oklopljena ljuskama, debela kao balvan, torpedo mišića, može zapanjujuće brzo ući i izići iz vode. Stara je kao zmajevi, bešćutna kao stroj.

307

Čak i onako zbunjen, shvatio sam njihov naum. Silanovi su lupeži zavezali grabežljivca u ovoj laguni kako bi me se riješili tako što će me zvijer pojesti. U ušima sam mogao čuti grofovu priču. Amerikanac je otišao na zahod, odšetao do Nila kako bi se oprao ili promatrao noćno nebo, krokodil je izišao iz vode - u Egiptu se to dogodilo već tisuću puta ranije - i ham, ham, nestao sam. Silano bi imao kamen, svitak i ženu. Šah-mat!

Upravo sam probavio taj neugodan scenarij, s tupim divljenjem priznavajući njegovu domišljatu perfidnost, kad je životinja napala. Ščepala me odozdo, zgrabivši moju nogu, ali još je nije žvakala, i zakotrljala nas u svojoj starostavnoj navici da utopi svoj plijen. Savršena strava tog škripca, tih dugih ustiju sa zubima što se preklapaju, njegovih mahovinastih ljusaka, tupa bezizražajnost njegovog izraza, sve se to nekako urezalo u moj um i šokiralo me da sam se usprkos bolu i otrovu dao u akciju. Oslobodio sam tomahawk iz pojasa i pogodio zvijer po njušci, nedvojbeno je iznenadivši svojim malim žalcem jednako kao što je ona iznenadila mene. Naglo je otvorila čeljust, kao da ima oprugu u njoj, pustila moju nogu i ja sam ponovno zamahnuo i ovaj put pogodio krokodila u nepce, gdje se tomahawk i zaglavio. Laguna je eruptirala dok se krokodil koprcao, i dok se okretao, osjetio sam kako njegov lanac klizi pokraj mene. Nagonski sam ga uhvatio. Životinja i njezin lanac vukli su me uvis, glavom sam izronio na površinu vode i uhvatio dah. Zatim smo ponovno zaronili, krokodil se pokušavao okrenuti i ugristi me, iako mu je svako otvaranje i zatvaranje čeljusti zacijelo bolno zabijalo tomahawk sve dublje u nepce. Nisam se usudio dopustiti da mi se njegova usta približe. Mahnito sam se potezao naprijed na njegovom lancu dok se nisam našao na mjestu gdje se poput ogrlice ovijao oko vrata čudovišta, tik iznad njegovih prednjih nogu. Objesio sam se. Ma koliko se praćakao, ne može me ugristi.

Zaronili smo i ja sam ga udarao po očima. Sad se praćakao kao konj koji se propinje, a ja se jedva držao za lanac. Nakratko smo izronili i ponovno zaronili ispod provršine, valjali se po blatu plitkoga

308

dna, i zatim ponovno izronili. Čuo sam kako dok škripi i pucketa dok je zvijer mahnito potezala lanac. Smijeh mojih uznika je prestao. Noga mi je krvarila, a od te je krvi krokodil počeo mlatarati još bjesomučnije, namirisavši je. Nisam nikako mogao ubiti tu zvijer.

I stoga sam, kad nas je naše hrvanje dovelo blizu doka, pustio lanac i zaplivao prema doku. Nijedan čovjek nikad nije tako brzo izišao iz vode. Poletio sam kako bih se popeo na drvo.

Krokodil se okrenuo, omotan vlastitim lancem, i došao za mnom, zabivši se njuškom u raskoljen dok. Zagrizao ga je, zaroktao od bola koji mu je prouzročio moj tomahawk u nepcu i raskolio daske napola. Dok je počeo tonuti prema njegovoj njušci, a ja sam se nespretno verao kosinom. Čuo sam zbunjene povike muškaraca koji su me ubacili u vodu. Zatim sam uočio mjesto gdje je lanac bio omotan i kad se on pri krokodilovom izranjanju u napad malo olabavio, podigao sam njegovu omču i oslobodio životinju, nadajući se da će otplivati Nilom.

Umjesto toga, krokodil je napola izletio iz vode, a labavi je lanac fijukao kao bič. Sagnuo sam se, a on o nešto zapleo. Životinja je pala natrag u lagunu, shvatila da je slobodna i najednom nagrnula punom snagom, ali ne prema meni. Njezine bolne oči uočile su muškarce na obali koji su promatrali našu borbu. Krokodil je izišao iz vode i nasrnuo na njih, nakosivši ogromna stopala dok je napadao, prskajući sve oko sebe. Muškarci su vrisnuli i potrčali.

Na kratke staze, krokodil može galopirati jednako brzo kao konj. Uhvatio je jednog od mojih mučitelja i umalo ga napola prelomio jednim bijesnim škljocajem čeljusti, a potom ga je bacio i pojurio za sljedećim, ravno- prema utvrdi. Muškarac je dovikivao upozorenje.

Nisam imao mnogo vremena. Neka sam proklet ako sve to ostavim Silanu. Ubio bih ga da mogu,

a budući da ne mogu, mučit ću ga onime što je izgubio. Uzet ću svitak i baciti ga u najdublju rupu u Sredozemlju. Ranjen čeljustima one zvijeri, krvareći, odšepesao sam stazom, prateći trag pometenog pijeska gdje je mlatarao krokodilov moćni rep. Oprezno sam zastao na vratašcima kroz koja smo izišli. Krokodil ih je razbio i sad je već bio u

309

dvorištu, vojnici su počinjali pucati. Jedan je top puknuo u znak uzbune. I sam sam ušao u dvorište, ali sam se držao sjena i šuljao se oko perimetra do svoje sobe. Ondje sam dograbio svoju dugocijevku i provirio kroz vrata. Krokodil je bio dolje, stotinu ljudi pucalo je na njega, komadi drugog ljudskog bića bili su zarobljeni u njegovoj veličanstvenoj čeljusti. Zatim sam i ja naciljao, ali ne u zvijer. Umjesto toga, nanišanio sam svjetiljku u štali s druge strane dvorišta, koja nije bila predaleko od skladišta vatrenog oružja.

Želio sam zapaliti utvrdu. Bio je to jedan od mojih najljepših pucnjeva u životu,

suspregnutog daha, sigurnog prsta. Morao sam pucati preko čitave dužine paradnog dvorišta, kroz otvoren prozor i srušiti svjetiljku a da joj ne ugasim fitilj. Pala je, razbila se, i plamičci zaplesali u sijenu. Neobično je svjetlo počelo osvjetljavati ljuske i sabljaste zube onog čudovišta, a muškarci izvikivali “Vatra, vatra!” Konji su njištali.

Nijedne oči nisu bile na meni. Stoga sam ponovno odhramao i vratio se u prostoriju u kojoj su me

otrovali. Putem sam dograbio jedan od pijuka korištenih za izgradnju utvrde.

Svitak je, proklet bio Silano, nestao. Pogledao sam u dvorište. Plamen se uzdizao sve više, a konji

njišteći u stampedu istrčavali iz štale, time povećavajući kaos. Čuo sam povike časnika. “Spremište streljiva! Navlažite spremište!” Napunio sam pušku i ponovno pucao, pogodivši nekoga tko je nastojao organizirati lanac kanti od bunara utvrde. Kad je on pao, živi lanac raštrkao se kud koji, ne znajući što se događa. Pucnji su odjekivali dok su stražari pucali u svim smjerovima.

Astiza je banula odjevena u odjeći za spavanje, raščupane kose, razrogačenih zbunjenih očiju. Zamijetila je moju krvavu nogu, namočenu odjeću i prazan stol na kojem sam ranije imao svitak.

“Ethane! Što si učinio?” “Misliš, što je tvoj bivši ljubavnik Silano učinio? Otrovao me je i

pokušao mnome nahraniti onog tamo gmaza! Nemoj misliti da ti ne bi

310

bila sljedeća, jednom kad te se zasiti. On želi onu knjigu samo za sebe. Ne za znanost, niti za Bonapartea, a ponajmanje za nas. Posve je poludio zbog nje!”

“Vidjela sam ga kako s Bouchardom trči prema promatračkom tornju. Zalupili su vratima i zaključali se unutra.”

“Pričekat će i pustiti da me garnizon dokrajči. Možda i tebe.” Začuli su se novi povici i sad su meci zaklopotali po zgradi stožera u kojoj smo se mi šćućurili.

“Ne smijemo mu dopustiti da nestane s onom knjigom!” rekla je. “Zašto smo je onda uopće pronašli?” “Zašto ljudi išta nauče? To nam je u prirodi!” “U mojoj prirodi nije.” Ščepao sam je. “Jesi li sa mnom?” “Naravno.” “U tom slučaju, ako ne možemo imati svitak, razbit ćemo ključ za

njegovo prevođenje i pustiti ga da zadrži bezvrijednu knjigu. Postoji li izlaz iz ove štakorske rupe?”

“Iza onih drugih vrata je časnička oružamica i u njoj nešto baruta.”

“Misliš da se možemo boriti protiv čitavog garnizona?” “Možemo probiti rupu kroz stražnji zid.” Nasmiješio sam se. “Gospode, kako si lijepa pod pritiskom.” Bila su to dobro zaključana vrata, ali ja sam pucao samo jednom i

zamahnuo pijukom. Brava je popustila. Ovo nije bilo glavno spremište, već samo oružje časnika, ali Tota mi, bile su tu dvije bačve baruta. Otvorio sam jednu i raspršio trag baruta do glavne prostorije, a zatim prislonio obje bačve uz vanjski zid. “A sad ćemo onaj kamen uzeti za sebe.”

“Ne možeš ga uzeti! Pretežak je!” Podigao sam onaj valjak za tijesto koji sam stavio u svoju torbu za

lažiranje i nacerio se. “Ben Franklin kaže da mogu.” Izdavaštvo mi se oduvijek činilo zapetljanim poslom, ali Franklin

je tvrdio da je poput tiskanja novca. Prebacio sam pušku preko ramena i odšepesao natrag do prostorije s kamenom Rosetta, dok je

311

sablasni požar u dvorištu bacao sjene. Vojnici su formirali dugi lanac sve do rijeke i dodavali jedni drugima kante preko repa mrtvog krokodila. Pucnjava je oslabjela.

Uzeo sam Silanove eksperimentalne boje iz lonaca i neke razmrljao po mojem valjku za tijesto. Zatim sam prešao valjkom preko gornjeg dijela kamena Rosetta, premazujući površinu bojom, ali ostavljajući urezane simbole neobojenima. Isto sam učinio i natpisu na grčkom.

“Razodjeni se do pasa, molim te.” “Ethane!” “Treba mi tvoja koža.” “Milosti nam Izidine, muškarci! Je li to sve o čemu možete misliti

u ovakvoj...” Stoga sam je uhvatio za ramena spavaćice i razderao je, parajući

na leđima, dok je Astiza vrištala. “Oprosti. Podatnija si od mene.” Na to sam je poljubio, držeći joj

rasparanu spavaćicu uz grudi, i gurnuo je leđima na kamen. Lecnula se. “Što to radiš?” “Pretvaram te u knjižnicu.” Odmaknuo sam je od kamena i

pogledao. Nije bilo savršeno, neki su se znakovi izgubili u udubini njezine kralježnice, ali svejedno je na njezinim leđima bio naslikan obratan odraz. Priljubio sam je ponovno uz grčki natpis i nešto se boje prenijelo na vrh njezinih bedara. Bilo je to neobično erotično, ali žene imaju uistinu dražesna leđa, a meni se doista sviđalo bibanje tkanine prebačene preko njezinih bokova...

Natrag na posao! Dok je ona tako stajala, previše šokirana da bi se rasrdila, ja sam napao spomenik, ne kako bih ga unakazio, već kako bih ga skratio. Morao sam ciljati u sredinu hijeroglifa, nadajući se da me neki učenjak neće proklinjati godinama kasnije. Jedan udarac, dva, tri, i granit je počeo pucati! Naciljao sam i zadnji put i zamahnuo svom snagom, i gornja četvrtina kamena Rosetta se odlomila i sa sobom odnijela čitav Totov natpis i dio hijeroglifa. S treskom je pala na pod.

312

“Pomozi mi da ga odvučem.” “Jesi li ti posve lud?” “Glavni natpis imamo na tebi. Uništit ćemo ovaj komad. Ne

možemo pomaknuti čitav kamen, ali ovo možemo odnijeti u oružarnicu.”

“I onda?” “Raznijeti ga dok budemo minirali zid. To će knjigu učiniti

bezvrijednom dok je ne ukrademo od njega!” Kamen je bio težak, ali mi smo ga, tegleći, gurajući i stružući,

uspjeli prebaciti u oružarnicu na drugoj strani zgrade. Uglavio sam ga o bačve s barutom, zaključujući da će to pomoći usmjeriti eksploziju u zid.

Zatim sam se odmaknuo, uzeo jednu svijeću i zapalio onaj barutni trag. Osvrnuo sam se. Astiza je čučala uz prozor i gledala van. Vojnici su trčali i dovikivali. Plamen je postajao sve jači.

“Ethane!” upozorila je. Na to je cijeli svijet buknuo. Prvo je u zrak odletjelo skladište oružja utvrde Julian, u

gromoglasnoj eksploziji koja je raznijela goruće krhotine stotinama stopa u nebo. Čak i ovako zaštićene kao što smo bili mi u unutrašnjosti građevine, potres nas je srušio. Trenutak kasnije, iz oružarnice se začula druga eksplozija, pa su i iz nje izletjele krhotine. Komadićci kamena Rosetta rasprsnuli su se kao sačma. Astizin dražesni torzo bit će jedini spomen na Tota. Dodirnuo sam je.

“Boja se već osušila.” Nasmiješio sam se. “Ti si knjiga, Astizo, tajna života!”

“Bit će ti bolje da ovoj knjizi nabaviš korice. Neću trčati naokolo po Egiptu naga.”

Donio sam joj ogrtač nekog časnika. Tomahawk sam morao ostaviti u mrtvom krokodilu. S mojom puškom, probili smo se kroz ruševine oružarnice. U zidu utvrde nastala je rupa i mi smo se uzverali preko gruha na ulice Rossete. Dolje na kraju ulice neko je rublje visjelo uz kola za magarca, nedaleko od prestravljenog magarca zatvorenog u obor.

313

Bježanje brzinom kola koje vuče magarac nije najbrži način izbjegavanja neprijatelja, ali ima tu prednost da je toliko apsurdno da ga svi previde. Sloboda odijevanja omogućila nam je da budemo odjeveni više-manje kao Egipćani, meni je rana na nozi bolno kuckala, ali je bila čvrsto povezana. Nadao sam se da bismo u onoj zbrci izazvanoj podivljalim krokodilom, stampedom konja i eksplozijom spremišta streljiva mogli neopaženo umaknuti. Uz malo sreće, bezvjerni Silano mogao bi pretpostaviti da sam u trbuhu divovskoga gmaza, barem dok se netko ne dosjeti rasporiti mu utrobu. Ako ne to, pretpostavit će da pokušavamo pobjeći patrolnim čamcima na Nilu. Moj neodređen plan bio je prošuljati se pokraj Francuza u osmanlijski tabor, otići u Smithovu eskadru na pučinu i pregovarati sa sigurnoga. Ako smo mi izgubili knjigu, Silano je izgubio mogućnost da je nastavi dešifrirati.

Uspjeh ovoga plana počeo se raspadati kad je izišlo sunce i dan počeo postajati sve topliji. Kad smo krenuli iz zelene močvarne ravnice Nila ka crvenoj pustinji prema Abukiru, začula se tutnjava nalik grmljavini, ali pri tako vedrome nebu bila je to grmljavina topova. Negdje se odvijala bitka, što je značilo da nam je, ukoliko Turci ne pobijede i Francuzi se ne razbježe, cijela francuska vojska na putu. Bio je 25. srpnja 1799.

“Ne možemo se vratiti”, rekla je Astiza. “Silano bi nas uočio.” “A bitke zbunjuju. Možda će nam se ukazati izlaz.” Ostavili smo magarca u zavjetrini visoke pješčane dine i popeli se

promotriti zaljev u podnožju. Od pogleda se slamalo srce. Zastarjelost osmanlijskog oružja ponovno je bila očita. Hrabrost Mustafinih vojnika bila je posve u redu. Nedostajala mu je vatrena moć i smisao za vojnu taktiku. Turci su čekali kao paralizirani zečevi; Francuzi su

314

bombardirali i potom napali konjicom. Mi smo bili promatrači katastrofe, dok su konjanici Joachima Murata u naglom napadu ne samo probili prvu osmanlijsku liniju, nego poput sječiva zarezali i drugu i treću. Konjica je nagrnula po čitavoj dužini poluotoka Abukir, branitelji su se panično razbježali iz rovova, šatori ispuhali presječenih pripona. Kasnije smo saznali da je Murat osobno zarobio turskog glavnog zapovjednika u bjesomučnoj borbi prsa o prsa, pri čemu je zadobio površinsku ranu na čeljusti od Mustafinog pištolja, ali je zauzvrat paši svojim mačem odrezao nekoliko prstiju. Bonaparte mu je vlastitim rupčićem povezao ruku. Godine 1799. još je postojalo viteštvo.

Ostatak je bio pokolj, jednom kad su linije popucale. Više od dvije tisuće muslimanskih ratnika sasječeno je na kopnu i dvostruko ih se više utopilo kad su zaronili u more ne bi li došli do svojih brodova. Garnizon u utvrdi na kraju poluotoka tvrdoglavo je odolijevao, ali se zbog stalnog bombardiranja i gladi na kraju predao. Uz cijenu od tisuću žrtava, od kojih su tri četvrtine bili ranjenici, Bonaparte je uništio još jednu osmanlijsku vojsku. Bila je to upravo onakva pobjeda kakva mu je bila potrebna da povrati svoju reputaciju nakon kraha kod Acra. Jednom je kolegi napisao da je to bila “jedna od najljepših bitaka koju je ikad vidio”, a Direktoriju u Parizu je opisao kao “jednu od najstrašnijih”. I jedno i drugo bilo je istina. Uskrsnuo je krvlju.

I tako smo Astiza i ja imali gomilu usključalih ludih Francuza za leđima u Rosetti i pobjedničku francusku vojsku koja je pljačkala ostatke naših saveznika ispred nas. Iz krokodilskih čeljusti pobjegao sam ravno u vojničko ratno okruženje.

“Ethane, što misliš da bismo trebali učiniti?” Pretpostavljam da je laskavo kad žene muškarcima postave takvo pitanje usred opasnosti, ali ne bih imao ništa protiv da s vremena na vrijeme smisle vlastito rješenje.

“Nastaviti bježati, mislim. Samo ne znam kamo.” I zato je ona dala prijedlog, hrabra cura.

315

“Sjećaš se oaze Siwah, gdje je Aleksandar Veliki proglašen sinom Zeusa i Amona? Napoleon je ne nadzire. Krenimo prema njoj.”

Progutao sam slinu. “Nije li ona stotinu milja daleko, preko prazne pustinje?”

“Najbolje da odmah krenemo.” Oboje ćemo završiti mumificirani od vrućine i žeđi, ali gdje smo

daigdje mogli otići? Silano bi nas sad nedvojbeno ubio. I Napoleon bi učinio to isto.

“Volio bih da naš magarac ne izgleda ovako napola mrtav od gladi i smušen”, rekao sam. “Da smo imali vremena, bio bih potražio boljeg.”

Nema veze. Kad smo se spustili s dine, čekala nas je francuska patrola.

*** Predvidljivo, Napoleon je te večeri bio dobrog raspoloženja. Ništa

ga ne može smiriti kao pobjeda. U Francusku će poslati biltene s potankim opisom Bonaparteove pobjede. Zarobljene zastave spremali su za slanje u Pariz gdje će biti izložene. A ja, njegov dosadni komarac, bio sam čvrsto vezan, jedne noge prožvakane zubima proždrljivog krokodila, moja ljubav bila je sputanih ruku, moja puška zaplijenjena, a moj magarac na putu svom pravom vlasniku.

“Pokušavao sam vas spasiti od vradžbina, generale”, probao sam, bez mnogo energije.

Otvorio je bocu Bordeauxa, iz osobne horde koju je njegov brat donio iz Francuske.

“Ma nemojte? U društvu s vašom lijepom gujom?” “Silano traži mračne sile koje će vas zavesti.” “U tom slučaju, Bogu hvala da ste raznijeli pola moje utvrde,

Gage.” Otpio je gutljaj. Doista je zvučalo gadno kad je tako to rekao. “To je bila obična diverzija.” Bilo bi hrabrije biti prkosan i osoran,

znam, ali pokušavao sam nam spasiti živote.

316

Grof Silano stigao je očiju razjapljenih od čuda, kao da sam nakon tri dana išetao iz groba. Sad je rekao: “Dojadili su mi pokušaji da te ubijem, monsieur.”

Nasmiješio sam im se obojici. “I meni je to dojadilo.” “Onaj kamen koji ste uništili”, rekao je Bonaparte. “Je li on bio

presudan za prevođenje jedne drevne knjige?” Srećom, bili su dovoljno dostojanstveni da se nitko nije dosjetio razodjenuti Astizu.

“Da, generale.” “A što bi nam točno otkrila ta knjiga?” “Magiju”, odgovorio je Silano. “Postoji li još uvijek magija?” “Možemo učiniti da postoji. Magija je samo napredna znanost.

Magija i besmrtnost.” “Besmrtnost!” nasmijao se Bonaparte. “Bijeg od krajnje sudbine!

Ali, ja sam u životu već vidio i previše mrtvih, pa moja besmrtnost ne smije biti zaboravljena. Sjećanje je ono što ostavljamo iza sebe.”

“Vjerujemo da će vam ova knjiga pomoći da postignete besmrtnost na doslovniji način”, rekao je grof. “Vi, i oni koji se uzdižu sa vama.”

“Na primjer vi?” Dodao je bocu. “Prijatelju moj, vi doista imate pobudu!” Napoleon se obratio

meni. “Srdi me što ste raznijeli onaj kamen, Gage, ali Silano je već dešifrirao neke od simbola. Možda će i ostale dokučiti. A preostali dio omogućit će učenjacima da se usredotoče na hijeroglife. Ovisno o tome tko će u konačnici pobijediti ovdje u Egiptu, taj će kamen jednoga dana vjerojatno završiti ili u Parizu ili u Londonu. Mnoštva će se jatiti da ga vide, a neće znati da je četvrti tekst nestao.”

“Mogao bih se zadržati da im kažem.” “Bojim se da ne.” Napoleon je posegnuo u kožni fascikl i izvukao

svežanj zastarjelih novina. “Smith mi ih je poslao na dar, kad sam dopustio Turcima da odnesu svoje ranjenike. Čini se da dok mi

317

postižemo slavu u Egiptu, događaji u Europi odvijaju se velikom brzinom. Francuska je ponovno u opasnosti.”

Tad sam se osvjedočio da je Bonaparte očito odustao od jednog cilja, osvajanja Azije, i prihvatio drugi, povratak u Pariz. Osvojio je što je mogao, a mi smo pronašli ono što je najviše želio pronaći. Moć, na ovaj ili onaj način.

“Francuska i Austrija su u ratu još od ožujka, a protjerani smo iz Njemačke i Italije. Tippoo Sahib umro je u Indiji u isto doba kad smo mi odbijeni kod Acra. Direktorij je u rasulu, a moj brat Lucien u Parizu pokušava reformirati imbecilnu skupštinu. Britanska flota morat će ubrzo oslabiti blokadu kako bi se iznova opskrbila na Cipru. Tad se mogu vratiti dovesti stvari u red. Dužnost to zahtijeva.”

To mi se činilo bestidnim. “Dužnost? Da napustite svoje vojnike?” “Da pripremim put. Kleber sanja o zapovjedništvu otkad smo se

iskrcali. Sad će ga dobiti: iznenadit ću ga pismom. U međuvremenu, preuzimam rizik bijega kroz britanske flote.”

Rizik! Rizik je biti ostavljen s odsječenom vojskom u Egiptu. Taj je gad napuštao svoje vojnike zbog pariške politike! Međutim, da budem iskren, i protiv volje sam se divio tom prepredenjaku. Na određeni način bili smo istoga kova: oportunisti, kockari i neuništivi. Bili smo fatalisti, uvijek ganjali glavnu priliku. Obojica smo voljeli lijepe žene. I napetu pustolovinu, ako je ona bijeg od dosade.

Kao da mi je pročitao misli. “Rat i politika zahtijevaju svoje”, rekao je. “Prava je šteta da vas

moramo ubiti, ali tako je kako je.” “Što je tako?” “Imam osjećaj kao da me vuče neki nepoznat cilj, Ethane Gage, i

da vi sad predstavljate opasnu prijetnju u jednakoj mjeri u kojoj ste predstavljali pomoć kad sam vas doveo u Egipat. Ni vi ni ja nismo planirali da ćete završiti s prokletim Englezima, ali ste im u Acru pomogli onim vašim elektricitetom. A sad ste napali Rosettu.”

“Samo zbog Silana. On je smislio onog krokodila...”

318

Bonaparte je ispružio ruku. “Zbogom, monsieur Gage. U drugim bismo okolnostima možda

postali čvrsti partneri. Ovako, posljednji ste put izdali Francusku. Dokazali ste da ste prevelika smetnja i presposoban neprijatelj. A ipak, i mačke imaju samo devet života. Vi ste svoje dosad već zacijelo potrošili?”

“Ne, ukoliko ih vi ne stavite na kušnju”, zlovoljno sam odgovorio. “Silanu ću prepustiti da bude kreativan s vama i vašom ženskom. Onom koja je davno, u Aleksandriji, pucala na mene.”

“Ona je pucala na mene, generale.” “Da. Zašto su zle žene tako lijepe? No, dobro. Sudbina čeka.” I riješivši nas se, odmarširao je, s mislima već na sljedećem

projektu. ***

Pristojan čovjek bi nas jednostavno ustrijelio, ali Silano je bio znanstvenik. Astiza i ja razljutili smo ga dovoljno da odluči da zavređujemo patiti i bio je znatiželjan iskoristiti okolinu u kojoj smo se nalazili.

“Znate li da sam pijesak može mumificirati leš?” “Kako učeno.” I tako su nas nakon ponoći zakopali, ali samo do vrata. “Kod ovoga mi se sviđa da možete jedno drugoga promatrati dok

gorite i plačete”, rekao je dok su njegove pristaše zatrpavale naša tijela pijeskom. Ruke su nam bile vezane na leđima, stopala sputana. Nismo imali šešira i već smo bili žedni. “Kad iziđe sunce, muke će malo pomalo postajati sve gore. Koža će vam se pržiti i na kraju popucati. Od svjetla i prašine polako ćete oslijepiti, a dok budete jedno drugoga promatrali, s vremenom ćete poludjeti. Vrući pijesak iscijedit će iz vas svaku tekućinu koja je još u vama, a jezici će vam toliko oteknuti da ćete jedva disati. Molit ćete da vam zmije ili škorpioni ubrzaju kraj.”

Sagnuo se i potapšao me po glavi, kao dijete ili psa. “Škorpioni vole napasti oči, a mravi pužu uz nosnice da se nahrane. Strvinari će

319

se nadati da će vas se domoći prije no što budete posve pojedeni. Ali zmije su te koje nanose najviše boli.”

“Čini se da ti o tome mnogo znaš.” “Ja sam prirodoslovac. Mnogo sam godina proučavao mučenje. Profinjena je to znanost i prilično zadovoljstvo ukoliko razumiješ

njezinu rafiniranost. Nije lako održati čovjeka na nepodnošljivim mukama, a istodobno dovoljno suvislog da kaže nešto korisnoga. U ovoj je vježbici zanimljivo da bi tijelo ispod vrata trebalo biti suho ispečeno i očuvano. Pretpostavljam da su drevni Egipćani dobili ideju o mumificiranju upravo iz tog prirodnog procesa. Znaš li da je perzijski kralj Kambis izgubio cijelu vojsku u jednoj pješčanoj oluji?”

“Ne mogu reći da iole marim za to.” “Ja proučavam povijest kako je ne bih ponovio.” Obratio se Astizi,

čija je tamna kosa bila poput lepeze na tlu. “Doista sam te volio, znaš.” “Ti nikada nisi volio nikoga osim sebe.” “Ben Franklin je rekao da čovjek koji voli sebe neće imati

suparnika”, ubacio sam se. “Ah, zabavan monsieur Franklin. U svakome slučaju, ja sam sebi

vjerniji no što mi je ijedno od vas bilo! Koliko sam ti prilika za partnerstvo dao, Gage? Koliko mnogo upozorenja? A ti si me svejedno izdao, uvijek i iznova.”

“Ne mogu zamisliti zašto.” “Volio bih te promatrati kako moliš prije kraja.” I molio bih, da mislim da bi to imalo koristilo. “Ali bojim se da i mene poteže sudbina. Vratit ću se s

Bonaparteom u Francusku, gdje mogu pomnije proučiti knjigu, a on nije muškarac koji će mirno sjediti. Niti je sigurno zastraniti od glavne vojske. Bojim se da se više nećemo vidjeti, monsieur Gage.”

“Silano, vjeruješ li ti u duhove?” “Bojim se da se moje zanimanje za nadnaravno ne proteže na

praznovjerje.” “Bojat ćeš se, kad ja dođem po tebe.” Nasmijao se.

320

“I nakon što me dobrano preplašiš, možda ćemo odigrati partiju karata! U međuvremenu, pustit ću vas da se pretvorite u jedno. Ili, u mumiju. Možda ću poslati nekoga da vas za nekoliko tjedana iskopa, tako da vas mogu podbočiti u kut kao Omara.”

“Alessandro, mi ovo ne zaslužujemo!” viknula je Astiza. Uslijedila je duga šutnja. Nismo mu mogli vidjeti lice. Zatim je

tiho rekao: “Da, zaslužujete. Slomili ste mi srce.” Na to smo nas dvoje ostavljeni da se pržimo. Astiza i ja bili smo okrenuti jedno prema drugome, ja licem ka

jugu, ona ka sjeveru, tako da nam se obrazi jednako peku između zore i sumraka. U pustinji je noću hladno i prvih nekoliko minuta nakon što se sunce pojavilo na horizontu, toplina nije bila neugodna. Zatim, kad je rumenilo zore napustilo nebo i pretvorilo se u ljetnu bjelinu, temperatura je počela rasti, naglašena pijeskom s kojega se odražavala. Uho me zapeklo. Čuo sam prvo šuškanje kukaca.

“Ethane, bojim se”, šapnula je Astiza koja se nalazila šest stopa od mene.

“Onesvijestit ćemo se”, obećao sam, iako u to ni sam nisam bio uvjeren.

“Izido, prizovi mi naše prijatelje! Pomozi nam!” Izida nije odgovorila. “Nakon nekog vremena neće boljeti”, rekao sam. Umjesto toga, bol je postajala sve jača. Ja sam ubrzo dobio

glavobolju i jezik mi je odebljao. Astiza je tiho ječala. I u najboljim okolnostima, ljetno sunce u Egiptu lupa po glavi poput čekića. Ja sam se sad osjećao kao Jerihonov nakovanj. I prenaglo sam se sjetio mog i Ashrafovog bijega u pustinju otprije godinu dana. Tad smo barem bili na konjima i moj je prijatelj Mameluk znao kako pronaći vodu.

Pijesak je postajao sve vreliji. Svaki centimetar moje kože osjećao je vrućinu koja je rasla, ali nisam se mogao ni pomaknuti. Osjećao sam oštre ubode, nalik ugrizima, ali nisam znao jede li me nešto doista ili mi to samo vrućina nagriza osjetila. Mozak zna pojačati bol strahom.

Jesam li spomenuo da je kockanje porok?

321

Znoj me već napola oslijepio, pekao u očima, ali ubrzo je ispario i iza sebe ostavio sol. Činilo mi se da mi čitava glava natiče. Vid mi se zamutio od blještanja svjetla i pijeska, a Astizina glava izgledala mi kao mrlja, a ne kao netko prepoznatljiv.

Je li još uopće podne? Nisam mislio da jest. Čuo sam neko tihu tunjavu. Počinje li bitka ponovno? Možda će pasti kiša, kao u Gradu duhova.

Ne, vrućina je narasla, u ogromnim treperavim valovima. Astiza je neko vrijeme plakala, a zatim utihnula. Molio sam se da se onesvijestila. I ja sam čekao to isto, ono polako uranjanje u nesvijest i smrt, ali pustinja me željela kazniti. Temperatura je sve više rasla. Brada mi je gorjela. Zubi mi se pržili u svojim rupama. Oči se zatvarale natičući.

Tad sam vidio nešto što je probrzalo pokraj nas. Bilo je crno i ja sam nijemo zastenjao. Vojnici su mi rekli da su

ubodi škorpiona naročito bolni. “Kao stotinu pčela odjednom”, rekao je jedan. “Ne, ne, kao da držiš žeravu uz kožu!” ubacio se drugi. “Prije će biti kao kiselina u oko!” ponudio je treći. “Čekić po palcu!”

Ponovno je nešto probrzalo. Još jedan. Škorpioni su nam se približavali pa uzmicali. Nisam čuo nikakvo glasanje, ali izgledalo je kao da se skupljaju u čopore kao vukovi.

Nadao sam se da njihov napad neće probuditi Astizu. Zavjetovao sam se da ću dati apsolutno sve od sebe da ne vrisnem. Ona je tutnjava postajala glasnija.

Sad mi se jedan člankonožac približio, čudovište pred mojim uništenim očima, velik kao krokodil iz ove perspektive. Kao da me je promatrao nekom tupom, hladnom, instinktivnom proračunatošću svog majušnog mozga. Njegov napeti rep se trznuo, kao da cilja. A onda...

Tres! Trgnuo sam se koliko su mi spone kojima sam bio vezan dopuštale. Prašna se čizma spustila i zatrla životinju. Okrenula se i samljela škorpiona u pijesku, a zatim sam začuo poznat glas.

322

“Prorokove mu brade, zar ti, Ethane, nikad ne možeš paziti na sebe?”

“Ashrafe?” Bilo je to začuđeno mumljanje. “Čekao sam da se tvoji mučitelji dovoljno udalje. Vruće je sjediti u

pustinji! A vas dvoje ste, vidim, još u gorem stanju nego prošle jeseni kad sam vas napustio. Zar ti, Amerikanče, nikad ništa ne naučiš?”

Je li to moguće? Mameluk Ashraf najprije je bio moj zarobljenik, a zatim moj suputnik kad smo pobjegli iz Kaira i jahali spasiti Astizu. Ponovno nas je spasio u kreševu na riječnoj obali, dao nam konja i zatim se oprostio od nas i pridružio snagama otpora Murad bega. A sad je ponovno ovdje? To je Totovo djelo.

“Danima vas već pratim, najprije do Rosette, a zatim natrag. Nisam shvaćao zašto ste prerušeni u arapske seljake u kolima s magarcom. A onda vas vaši Franci žive zakopaju? Ethane, trebaju ti bolji prijatelji.”

“Amen na to”, uspio sam protisnuti. I čuo sam blaženo struganje štihače koja me je iskapala.

*** Tek je nejasno sjećanje na to što je uslijedilo. Gomilanje čete dobro

naoružanih Mameluka, što je objašnjavalo onu tutnjavu koju sam ranije čuo. Voda, bolno mokra dok smo je usisavali u natečena ždrijela. Jedna je deva kleknula i mi smo privezani na nju. Zatim jahanje ka suncu koje je zalazilo. Spavali smo ispod malog šatora u nekoj oazi i čula su nam se pomalo oporavljala. Lica su nam bila crvena i puna plikova, usne ispucale, oči nalik prorezima. Bili smo bespomoćni.

Napokon smo ponovno bili na devi, privezani, i odvedeni još dublje u pustoš, južno pa zapadno i na kraju istočno do jednog Muradovog tajnog logora. Žene su našu opaljenu kožu namazale melemom, a hrana nas polako krijepila. Vrijeme je još uvijek bilo tek nejasna mrlja. Kad bih se popeo na vrh obližnje dine, vidio sam samo vrhove piramida. Kairo je bio nevidljiv, onkraj obzora.

“Kako si znao gdje ćeš nas pronaći?” upitao sam Ashrafa. Već mi je ispričao o svojim napadima i bitkama koje su iznurivale Francuze.

323

“Najprije smo čuli da se neki kovač iz dalekog Jeruzalema raspituje za Astizu”, odgovorio je. “Bilo je to čudno, ali znao sam da si ti nestao i zainteresirao sam se. Zatim je Ibrahim beg izvijestio da je grof Silano odjahao na sjever i nestao negdje u Siriji. Što se to događa? Napoleonova vojska je odbijena kod Acra, ali ti se nisi vratio u Kairo s njim. Stoga sam zaključio da si se pridružio Englezima i odlučio sam vrebati na glasine o tebi u osmanlijskoj napadačkoj vojsci. I da, vidjeli smo plamen u Rosetti i ja sam vas oboje uočio u onim vašim kolima s magarcem, ali francuska je konjica bila preblizu. Stoga sam čekao, dok vas nisu zakopali i Francuzi najzad otišli. Uvijek te moram spašavati, moj američki prijatelju.”

“A ja sam zauvijek tvoj dužnik.” “Ne ako učiniš što mislim da moraš učiniti.” “Što je to?” “Upravo smo čuli da je Napoleon otplovio i poveo sa sobom grofa

Silana. Ethane, ti ćeš ih u Francuskoj morati zaustaviti. Sluškinje su mi ispričale o tajanstvenim znakovima na leđima tvoje družice. Kakvi su to znakovi?”

“Drevni zapis pomoću kojega se može pročitati ono što je Silano ukrao.”

“Boja se već ljušti, ali postoji način da je sačuvamo duže. Rekao sam ženama da smiješaju kanu.” Kana je bila biljka kojom su se arapske žene ukrašavale zakučastim smeđim šarama i viticama, nešto kao kratkotrajna tetovaža.

Kad su završile, Astizina su leđa izgledala neobično lijepa. “Bi li tu knjigu uopće trebalo pročitati?” upitao je Ashraf dok smo

se pripremali za odlazak. “Ako ne, tad će njezina tajna umrijeti sa mnom”, odgovorila je

Astiza. “Ja sam Rosettin ključ.”

324

Astiza i ja iskrcali smo se na južnoj obali Francuske 11. listopada 1799., dva dana nakon što su to isto učinili Napoleon Bonaparte i Alessandro Silano. Objema je stranama to bilo dugo putovanje. Bonaparte je, potapšavši svoju ljubavnicu Pauline Foures po stražnjici i ostaviši Kleberu poruku kojom ga obavještava da je on sad glavni zapovjednik (nije se želio s generalom suočiti osobno), poveo Mongea, Bertholleta i nekolicinu drugih učenjaka kao što je Silano i držao se afričke obale koja je često bez pogodnih vjetrova, kako bi izbjegao britansku mornaricu. Ta je ruta pretvorila rutinsku plovidbu morem u naporna četrdeset i dva dana. Još dok je on gmizao ka domovini, francuska politika postala je još kaotičnija dok su u Parizu kiptjele zavjere i protuzavjere. Za jednog častohlepnog generala takvo je ozračje bilo savršeno i bilten koji je objavljivao Napoleonovu odlučnu pobjedu kod Abukira stigao je u Pariz tri dana prije samoga generala. Njegovo napredovanje ka sjeveru pozdravljale su razdragane gomile.

I naše je putovanje bilo sporo, ali iz drugog razloga. Na Smithov poticaj, ukrcali smo se na jednu britansku fregatu tjedan dana nakon što je Bonaparte otišao iz Egipta i otplovili izravno ka Francuskoj ne bismo li ga presreli. Spasila ga je njegova sporost. Bili smo kod Korzike i Toulona dva tjedna prije Napoleonovog dolaska i, saznavši da o njemu nema ni glasa, pohitali natrag istim putem kojim smo došli. Međutim, čak i s glavnog jarbola može se pregledati samo nekoliko četvornih milja mora, a Sredozemno more je prostrano. Ne znam koliko smo mu bili blizu. Na kraju je jedan stražarski brod donio vijest da se Napoleon iskrcao najprije na svojoj rodnoj Korzici, a zatim u Francuskoj, i kad smo krenuli za njim, već je bio daleko odmakao.

325

Da s njim nije bio Silano, ja ne bih imao ništa protiv toga da ga pustim. Nije moja dužnost goniti častohlepne generale. No, s grofom smo imali namiriti jedan račun, a knjiga je u njegovim rukama bila opasna, dok je u našima bila potencijalno korisna. Koliko je već znao? Koliko ćemo moći mi pročitati, s Astizinim ključem?

Ako naš lov na moru i jest bio tjeskoban i obeshrabrujući, vrijeme koliko je trajao nije bilo takvo. Astiza i ja rijetko smo imali prilike zajedno predahnuti. Uvijek smo bili u vojnim pohodima, lovu na blago i opasnim bjegovima. Sad smo dijelili poručničku kabinu - naša je prisnost izazvala određenu ljubomoru među usamljenim časnicima i posadom - i imali vremena bez žurbe upoznati jedno drugo, kao muž i žena. Drugim riječima, dovoljno vremena da se prepadne svatko tko se boji intimnosti.

Samo što se meni ona svidjela. Nas dvoje smo ranije nedvojbeno bili partneri u pustolovini, i ljubavnici. Sad smo postali i prijatelji. Njezino je tijelo sazrelo nakon odmora i hrane, njezina koža povratila svoj cvat, a njezina kosa sjaj. Volio sam je jednostavno promatrati, dok čita u našoj kabini ili zagledanu u blistavo more uz ogradu, i volio sam kako se odjeća ovijala oko nje, kako joj je kosa lepršala na povjetarcu. Naravno, još je bolje bilo sporo je razodijevati. Ipak, naše su je patnje učinile sjetnom i njezina je ljepota djelovala gorkoslatka. A kad bismo se spojili u našim skučenim odajama, ponekad s osjećajem hitnosti, a ponekad veoma nježno i brižno, nastojeći biti tihi na brodu tankih zidova, bio bih ushićen. Čudio sam se da se ja, samovoljan američki oportunist, i ona, egipatski mistik, uopće slažemo. A ipak, ispostavilo se da nadopunjujemo i oblikujemo jedno drugo, da predosjećamo jedno drugo. Počeo sam razmišljati o normalnom životu koji nas čeka.

Poželio sam da možemo zauvijek ploviti i nikad ne pronaći Napoleona.

No, ponekad je nisam mogao dokučiti s onim njezinim zabrinutim pogledom, dok je gledala mračne stvari u prošlosti ili budućnosti. Tad sam se bojao da ću je ponovno izgubiti. Sudbina je polagala jednako pravo na nju kao i ja.

326

“Razmisli o tome, Ethane. Zar da Bonaparte bude s Mojsijevim moćima? Francuska sa tajnim znanjem vitezova Templara? Silano, da zauvijek živi i svake godine svladava sve tajanstvenije formule i sakuplja sve više sljedbenika? Naš zadatak nije dovršen dok ne vratimo onu knjigu.”

I tako smo se iskrcali u Francuskoj. Naravno da nismo mogli pristati u Toulonu. Astiza je vijećala s našim kapetanom Englezom, proučila karte i zahtijevala da se zaputimo prema nekoj mračnoj dragi, okruženoj strmim brdima, nenastanjenoj, uz iznimku jednog ili dva kozara. Otkud ona poznaje obalu Francuske? Čamcem na vesla odvezli su nas noću na obalu, na neko žalo i ostavili same u mraku bez mjesečine. Naposljetku se začuo zvižduk i Astiza je zapalila svijeću, zaštitivši je ogrtačem.

“Znači, luda se vratila”, oglasio se iz grmlja poznati glas. “Onaj tko je pronašao Ludu, otac svakog razmišljanja, začetnik civilizacije, blagoslov i prokletstvo kraljeva.” Odnekud su se stvorili muškarci, crnomanjasti i u čizmama, sa širokim šeširima na glavi i srebrnim noževima za sjajnim vrpcama oko pasa. Njihov se vođa naklonio.

“Dobrodošao natrag Romima”, rekao je Ciganin Stefan. ***

Bio sam ugodno zapanjen ovim sastankom. Te sam Cigane, ili “gipćane” kako ih neki u Europi zovu - lutalice koji su navodno potomci drevnih naroda - upoznao godinu dana ranije kad smo moj prijatelj Talma i ja pobjegli iz Pariza kako bismo se pridružili Napoleonovoj ekspediciji. Nakon što su nas Najac i njegov ološ dočekali u zasjedi dok smo se kočijom vozili prema Toulonu, ja sam pobjegao u šumu i pronašao utočište kod Stefanove družbe. Ondje sam prvi put vidio Sidneya Smitha i, što mi je bilo ugodnije, lijepu Saryllu koja mi je predskazala sudbinu, rekla mi da sam luda koja traži Ludu (drugo ime za Tota) i poučila me drevnim tehnikama vođenja ljubavi. Put do Toulona dovršio sam na veoma ugodan način, zaštićen u ciganskim kolima i siguran od onih koji su tragali za mojim svetim

327

medaljonom. Sad su, kao zec koji iskače iz rupe, moji ciganski spasioci ponovno bili ovdje.

“Što ti, tako ti tarota, radiš ovdje?” “Čekam tebe, naravno.” “Poslala sam im poruku na jednom engleskom čamcu”, objasnila je

Astiza. Ah. Nisu li ti isti Cigani poslali njoj poruku, o medaljonu i mom

dolasku? Što je umalo dovelo do toga da mi Astizin bivši gospodar raznese glavu, a to baš i nije najlagodnije upoznavanje.

“Bonaparte je ispred vas, a glasine o njegovim najnovijim pobjedama tik ispred njega”, rekao je Stefan. “Njegovo putovanje u Pariz postalo je trijumf. Ljudi se nadaju da bi osvajač Egipta mogao biti spasilac Francuske. Uz tek malu pomoć Alessandra Silana, on bi mogao postići sve što želi, a želja je opasna. Morate odvojiti Bonapartea od knjige i čuvati je na sigurnom. Templarsko skrovište trajalo je gotovo pet stoljeća. Vaše će, nadam se, trajati pet tisućljeća, ili duže.”

“Najprije ga moramo uhvatiti.” “Da, moramo požuriti. Tek što se nisu dogodile velike stvari.”

“Stefane, oduševljen sam i zapanjen što te vidim, ali žurba je zadnje za što sam Cigane smatrao sposobnima. Ako se dobro sjećam, mi smo kaskali do Toulona brzinom krave na ispaši, a tvoji mali poniji ne mogu vući kola mnogo brže od toga.”

“Istina. Ali, Romi su nadareni za posuđivanje. Pronaći ćemo kočiju i brzu zapregu, prijatelju moj, i odvesti te - hinimo da si član Vijeća pet stotina - vratolomnom brzinom u Pariz. Ja ću biti policijski kapetan, na primjer, a Andre tvoj vozač. Carlo tvoj lakaj, a dama tvoja dama...”

“Zar će prvo što ćemo učiniti sad kad smo se vratili u Francusku biti krađa kočije i četveroprega?”

“Ako se ponašaš kao da to zaslužuješ, ne izgleda kao krađa.” “Pa mi čak nismo zakonito u Francuskoj. A ja sam još uvijek

optužen za umorstvo prostitutke. Moji bi neprijatelji to mogli iskoristiti protiv mene.”

328

“Ne bi li te i bez toga ubili?” “Pa, bi.” “Zašto onda brineš? Dođi. Upitat ćemo Saryllu što da učinimo.”

Ciganska gatara koja me je podučila mnogočemu drugome, a ne samo mojoj sudbini - gospode, s kakvom sam se samo nježnošću prisjećao njezinih dahtaja - bila je jednako lijepa kakvom sam je pamtio, tamna i tajanstvena, s prstenjem koje joj je svjetlucalo na prstima i kolutovima u ušima koji su hvatali svjetlo vatre. Nisam baš bio posve sretan što sam sreo bivšu ljubavnicu s Astizom u pratnji, a i njih dvije su se nijemo nakostriješile jedna na drugu onako kako to žene već čine, kao oprezne mačke. Međutim, Astiza je mirno sjedila uz mene dok je Ciganka slagala tarot karte.

“Sreća hita tvojim putem”, pjevnim je glasom započela Sarylla kad je okrenula kartu s kočijom. “Nećemo imati nikakvih poteškoća osloboditi kočiju za naše svrhe.”

“Vidiš?” zadovoljno je rekao Stefan. Volim tarot. Može ti reći sve što želiš čuti. Sarylla je okrenula još nekoliko karata. “Ali ćeš susresti neku

ženu u žurnim okolnostima. Tvoj će put postati zaobilazan.” Još jednu ženu? “No, hoćemo li uspjeti?” Okrenula je još karata. Vidio sam toranj, čarobnjaka, ludu i cara.

“Jedva" Još jedna karta. Ljubavnici. Pogledala nas je. “Morate raditi zajedno.” Astiza me uhvatila za ruku i nasmiješila se. Sarylla je ponovno okrenula kartu. Smrt. “Ne znam za koga je ova karta. Za čarobnjaka, za ludu, za cara ili

za ljubavnika? Tvoj put je opasan.” “Ali je moguć?” Smrt je sigurno za Silana. A možda bih trebao

ubiti i Bonapartea.

329

Još jedna karta. Kolo sreće. “Ti si kockar, nisi li?” “Kad moram biti.” Još jedna karta. Svijet. “Nemaš izbora.” Pogledala nas je svojim krupnim, tamnim očima.

“Imat ćete neobične saveznike i neobične neprijatelje.” Iskrivio sam lice. “U tom slučaju, sve je kao i inače.” Smeteno je odmahnula glavom. “Čekaj dok ne vidiš tko je što.”

Zagledala se najprije u karte, a zatim u Astizu. “Postoji opasnost za tvoju novu ženu, Ethane Gage. Velika opasnost i nešto još dublje od toga, mislim. Tuga.”

Evo ga, suparništva. “Kako to misliš?” “Tako kažu karte. Ništa više.” Uznemirio sam se. Da se Saryllino prvotno predskazanje nije

pokazalo istinitim, ne bih njezine sadašnje riječi uzeo u obzir. Ipak sam ja Franklinov čovjek, učenjak. U svakom slučaju, ma koliko se ja mogao izrugivati tarotu, postojalo je nešto sablasno u njegovoj moći. Bojao sam se za ženu pokraj sebe.

“Možda će biti borbe”, rekao sam Astizi. “Možeš me pričekati na onom engleskom brodu. Nije prekasno da im signaliziramo.”

Astiza je neko vrijeme promatrala kartu i Ciganku, a zatim odmahnula glavom. “Ja imam svoju vlastitu magiju i stigli smo ovako daleko”, rekla je i zagrnula se ogrtačem, nenaviknuta na europsku listopadsku hladnoću koja je već stizala do juga. “Naša prava opasnost je vrijeme. Moramo požuriti.”

Sarylla je djelovala kao da suosjeća s njom i dala joj tarot kartu za zvijezdu. “Čuvaj ovu kartu. Ona je za meditaciju i prosvjetljenje. Neka vjera bude uz tebe, damo.”

Astiza je izgledala izenađena i ganuta. “I s tobom.” Odšuljali smo se do sučeve kuće, “posudili” njegovu kočiju i konje,

i zaputili se prema Parizu. Osjetio sam strahopoštovanje prema bujnoj

330

zlaćanozelenoj prirodi nakon Egipta i Srije. Zadnje su bobe grožđa visjele okrugle i krupne. Polja su otežala od žutih stogova sijena. Voće koje se zadržalo davalo je zraku neki zreo, fermentiran miris. Kola koja su stenjala pod jesenskim plodovima skretala su u stranu kad bi im Stefanovi ljudi izviknuli zapovjed i pucnuli bičem kao da smo mi uistinu važni republikanski zastupnici. Čak su i seljačke djevojke izgledale sočne, naizgled napola odjevene nakon onih halja kakve se nose u pustinji, s dojkama kao dinje, bokovima bačvice od trideset i pet litara, listovima zamrljanim od grožđanog soka. Usne su im bile crvene i pune od sisanja šljiva.

“Astiza, nije li lijepo?” Nju je više zabrinjavalo oblačno nebo, lišće koje je vijorilo i stabla

koja su se izvijala u neposlušne sjenice preko cesta. “Ne vidim”, odgovorila je. Nekoliko puta prošli smo kroz gradove u kojima su se ovjesili

ukrasi od trobojnica, sa suhim laticama cvijeća po ulicama i vinskim bocama odbačenim u jarcima. Svaki je bio dokaz Napoleonovog prolaska.

“Mali general?” sjetio se jedan krčmar. “Pravi pijetao od čovjeka!” “Zgodan kao vrag”, dodala je njegova supruga. “Crna gusta kosa,

sive prodorne oči. Kažu da je osvojio pola Azije!” “Blago drevnih naroda dolazi odmah iza njega, tako kažu!” “I njegovi hrabri vojnici!”

*** Vozili smo se do duboko u noć i ustali prije zore, ali put do Pariza

trajao je nekoliko dana. Kako smo napredovali prema sjeveru, nebo je postajalo sve sivlje, a vrijeme sve više jesenje. Naša je kočija otpuhala sag od lišća na cesti u pijevčev rep. Iz naših se konja pušilo kad bismo stali po vodu. I tako smo štropotali u sumraku četvrtoga dana, Pariz je bio još na samo nekoliko sati vožnje, kad su najednom jedna druga fina zaprega i kočija izjurile iz uličice s naše lijeve strane i skrenule tik ispred nas. Konji su zanjištali i sudarili se, zaprege vukle jedna drugu. Naša se kočija nagnula, na dva kotača, a zatim kliznula u jarak

331

i polako se prevmula. Astiza i ja srušili smo se na jednu stranu kočije. Cigani su iskočili.

“Imbecili!” povikala je neka žena. “Moj bi vas suprug mogao dati strijeljati!”

Nesigurno smo ispuzali iz prevrnute kočije. Prednja osovina bila joj je slomljena, jednako kao i noge naših dvaju konja koji su njištali. Konjanici koji su bili u pratnji te žene s kojom smo se sudarili, sjahali su sa svojih konja i krenuli prema nama s pištoljima kako bi likvidirali ozlijeđene konje i raspetljali ostale. S prozora svoje kočije na nas je urlala jedna dojmljivo otmjena žena - njezina odjeća dovela bi i bankara na prosjački štap - mahnitog izraza. Imala je bahatost Parižanke, ali je ja nisam odmah prepoznao. Bio sam Amerikanac, ilegalno sam se vratio u Francusku, koliko je meni bilo poznato još su me uvijek tražili zbog umorstva, a nisam ispoštovao ni četrdesetdnevnu karantenu nametnutu onima koji putuju s Istoka. (Nije ni Bonaparte.) Sad su ovdje bili vojnici i pitanja, iako je njezina kočija prouzročila sudar. Imao sam osjećaj da u ovoj situaciju ne bi mnogo značilo biti u pravu.

“Moj posao je od velike važnosti za državu!” panično je uzviknula ta žena. “Mičite svoje životinje od mojih!”

“Vi ste izletjeli pred nas!” odgovorila je Astiza, s očitim naglaskom. “Nepristojni ste koliko ste i nesposobni!”

“Čekaj”, upozorio sam je. “Ona ima vojnike.” Prekasno. “A ti si drska koliko i nespretna!” zavrištala je ona žena. “Znaš li

tko sam ja? Mogla bih te dati uhititi?” Krenuo sam spriječiti borbu mačaka tako što ću fiktivno ponuditi

kasnije plaćanje, samo kako bi ta vještica nastavila dalje svojim putem. Naši su se Cigani mudro rasplinuli među stablima. Odjeknuli su pucnji iz pištolja, ušutkavajući prodoran njisak konja, a nakon toga su se konjanici okrenuli prema nama, s rukama na drškama mačeva.

332

“Molim vas, madame, pa to je bila obična nezgoda”, rekao sam smiješeći se sa svojim uobičajenim ugodnim šarmom. “Još samo trenutak i nastavit ćete svoje putovanje. Kamo ste ono krenuli?”

“Suprugu, uspijem li ga pronaći! Oh, ovo je katastrofa! Pogrešno smo skrenuli i propustila sam ga na cesti, a sad će njegova braća stići do njega prije mene i ispričati svoje laži o meni. Ako ste me predugo zadržali, odgovarat ćete za to!”

Mislio sam da je giljotina prorijedila ovakvu bahatost, ali očito ih nije sve zahvatila.

“Ali Pariz je u onome smjeru”, pokazao sam. “Željela sam mu doći ususret! No, on je prošao pokraj nas pa smo

se ovom uličicom željeli okrenuti. Sad će on već biti kod kuće, a to što ja nisam ondje potvrdit će ono najgore!”

“Koje najgore?” “Da sam mu nevjerna!” Na to je briznula u plač. Tad sam prepoznao crte njezinoga lica, ponešto čuvene u pariškim

društvenim krugovima na rubovima kojih sam se i sam kretao. Bila je to nitko drugi doli Josephine, Napoleonova supruga! Kog je vraga ona radila na mračnoj cesti dok se spušta noč? I, naravno, suze su izazvale suosjećanje. Ja sam kavalir od formata, a suze će razoružati svakog gospodina.

“To je Bonaparteova supruga”, šapnuo sam Astizi. “Kad je čuo da je preljubnica, uvečer uoči bitke kod Piramida, umalo je poludio.”

“Je li zato ovako preplašena?” “Znamo kako on mijenja raspoloženja. Mogao bi je staviti pred

streljački vod.” Astiza je malo razmislila, a zatim se hitro približila vratima

kočije. “Gospođo, mi poznajemo vašeg supruga.” “Molim?” Bila je to sitna žena, sad sam procijenio, vitka i lijepo

odjevena, ni neugledna ni naročito lijepa, svježe kože, ravnoga nosa, punih usana, privlačno krupnih, tamnih očiju koje su, čak i u njezinom

333

očaju, zračile inteligencijom. Imala je tamnu kosu i lijepo oblikovane uši, ali joj je ten bio umrljan suzama. “Otkud biste ga vi mogli znati?”

“Služili smo s Bonaparteom u Egiptu. I sami žurimo kako bismo ga upozorili na strašnu opasnost.”

“Pa vi ga doista poznajete! Kakvu opasnost? Atentat?” “Da ga njegov pratioc, Alessandro Silano, planira izdati.” “Grof Silano? Čula sam da on dolazi s mojim suprugom. Pa on bi

mu trebao biti savjetnik i osoba od povjerenja.” “Začarao je Napoleona i pokušao ga okrenuti protiv vas. Ali mi

možemo pomoći. Pokušavate li se pomiriti?” Spustila je glavu, vlažnih očiju. “To je takvo iznenađenje. Ničime nismo upozoreni da on dolazi. Ja

sam pohitala od najdražeg prijatelja kako bih ga dočekala. Ali ovi su idioti pogrešno skrenuli.” Nagnula se kroz prozor kočije i čvrsto uhvatila Astizine ruke. “Morate mu reći da ga usprkos svemu još uvijek volim! Ako se razvede od mene, sve ću izgubiti! Moja će djeca biti bez prebite pare! Jesam li ja kriva što njega nema mjesecima i godinama?”

“Tad su bogovi uredili ovu nezgodu, ne mislite li?” upitala je Astiza.

“Bogovi?” Povukao sam svoju družicu. “Što to radiš?” prosiktao sam. “Ona je naš ključ do Bonapartea!” šapnula je Astiza. “Bit će

okružen vojnicima. Kako ćemo inače doći do njega, ako ne preko njegove supruge? Ona njemu nije vjerna, što znači da će se udružiti sa svakime tko pogoduje njezinoj nakani. To znači da moramo pridobiti Josephine na svoju stranu. Ona može saznati gdje je onaj svitak kad legne s njime, tad kad muškarci izgube i ono malo pameti koju imaju. Onda ćemo mu ga mi ukrasti!”

“O čemu vas dvoje šapućete?” doviknula je Josephine. Astiza se nasmiješila. “Molim vas, gospo, naša je kočija uništena,

ali doista je presudno da stignemo do vašeg supruga. Mislim da si

334

možemo međusobno pomoći. Ako nam dopustite da se povezemo s vama, možemo vam pomoći da se pomirite sa suprugom.”

“Kako?” “Moj pratilac je slobodni zidar. Znamo tumač jedne svete knjige

koja bi Napoleonu mogla dati ogromnu moć.” “Sobodni zidar?” zaškiljila je prema meni. “Opat Barruel je u

svojoj čuvenoj knjizi rekao da se oni nalaze iza revolucije. Jakobinci su svi bili masonski urotnici. Ali Dnevnik slobodnih ljudi kaže da su masoni zapravo rojalisti i da kuju zavjeru da vrate kralja. Što ste vi?”

“Ja budućnost vidim u vašem suprugu, gospo”, lagao sam. Josephine je izgledala zainteresirano i proračunato.

“Sveta knjiga?” “Iz Egipta”, odgovorila je Astiza. “Povezete li nas, u zoru možemo

biti u Parizu.” Pomalo iznenađujuće, pristala je. Bila je veoma uznemirena

Napoleonovim naglim dolaskom i njegovim nedvojbenim bijesom zbog njezinog preljubničkog ponašanja da je silno željela bilo kakvu pomoć, ma koliko nevjerojatnu. I tako smo mi ostavili svoju ukradenu kočiju posve uništenu, pola konja iz zaprege ubijeno, naše Cigane u skrovištu u šumi, i povezli se s njom do Pariza.

“A sad. Morate mi reći što znate jer ću vas u protivnome izbaciti”, upozorila je.

Morali smo se kockati. “Pronašao sam jednu knjigu koja daje velike moći”, započeo sam. “Kakve moći?” “Moć uvjeravanja. Moć očaravanja. Moć neprirodno dugog života,

možda vječnog. Moć manipuliranja predmetima.” Njezine oči bile su razrogačene i pohlepne. “Grof Silano je ukrao tu knjigu i priljepio se za Bonapartea kao

pijavica, sišući mu um. Ali, knjiga nije prevedena. Samo mi je možemo prevesti. Ako Bonaparteu njegova, supruga ponudi ključ, pod uvjetom da se riješi Silana, tad ćete vi dobiti svoj brak natrag. Predlažem vam savez. S našom tajnom, možete se uvući u suprugovu ložnicu. S vašim

335

utjecajem, mi možemo dobiti svoju knjigu natrag, riješiti se Silana i pomoći Napoleonu.”

Bila je oprezna. “Kakav ključ?” “Ključ jednog neobičnog, starodrevnog jezika, davno izgubljenog.”

Astiza se okrenula na sjedalu Josephinine kočije i nježno razvezala stražnji dio haljine. Tkanina se razdvojila i otkrila zakučasti alfabet napisan kanom.

Francuskinja je zadahtala. “Izgleda kao Sotonin rukopis!” “Ili Božji.” Josephine je razmislila. “Tko mari čiji je, ako pobijedimo?” Smiješi li nam se najzad Tot? Hitali smo prema Bonaparteovoj

kući novo preimenovanom Rue de la Victoire, u čast njegovih pobjeda u Italiji. I, bez ikakvoga plana, ijednog saveznika i oružja, povjerili se ovoj častohlepnoj guračici u visoko društvo.

Što sam znao o Josephine? Onakve tračeve kakvima se Pariz hrani. Odrasla je na otoku Martinique, bila pet-šest godina starija od Napoleona, pet centimetara niža i tvrdoglavo opstajala. Bila se udala za jednog bogatog mladog časnika, Alexandrea de Beauharnaisa, ali je njemu bilo toliko neugodno zbog njezinih provincijalnih manira da ju je odbio predstaviti dvoru Marije Antoinette.

Napustila ga je, vratila se na Karibe, pobjegla od pobune robova na otoku i vratila se u Pariz na vrhuncu revolucije, izgubila supruga pod giljotinom 1794. godine i nakon toga bila i sama zatvorena. Glavu joj je spasio puč koji je okončao teror. Kad ju je mladi časnik po imenu Bonaparte došao posjetiti kako bi joj čestitao na ponašanju njezinoga sina Eugena, koji je bio zamolio pomoć ne bi li vratio mač svog pogubljenog oca, ona ga je zavela.

U očaju se kockala na tog Korizkanca u usponu i udala za njega, ali je nakon toga spavala sa svima dok je on bio u Italiji i Egiptu. Šuškalo se da je nimfomanka. Živjela je s bivšim časnikom po imenu Hippolyte Charles, koji je sad bio poslovni čovjek, kad su stigle zabrinjavajuće vijesti o povratku njezinoga supruga. Budući da je revolucija dopustila razvod braka, sad se našla u opasnosti da sve

336

izgubi upravo u trenutku kad je Bonaparte tražio krajnju moć. S trideset i šest godina i zubima koji su počeli tamniti, možda ne bi imala drugu priliku.

Razrogačila je oči na Astizino objašnjenje nadnaravnih moći. Kao djetetu Šećernih otoka, priče o magiji nisu joj bile strane.

“Ta knjiga može uništiti ljude koji je posjeduju”, rekla je Astiza, “i upropastiti narode u kojima je puštena s lanca. Drevni su narodi to znali i sakrili je, ali je grof Silano izazvao sudbinu ukravši je. Začarao je vašeg supruga snovima o neograničenoj moći. To bi moglo izludjeti Napoleona. Morate nam pomoći da je vratimo.”

“Ali kako?” “Mi ćemo čuvati knjigu ako nam je date. A vama će znanje o toj

knjizi dati ogroman utjecaj nad suprugom.” “Ali, tko ste vi?” “Moje ime je Astiza, a ovo je Ethan Gage, Amerikanac.” “Gage? Električar? Franklinov čovjek?” “Madame, čast mi je što smo se upoznali i laska mi da ste čuli za

mene.” Uhvatio sam je za ruku. “Nadam se da možemo biti saveznici.” Istrgnula je ruku. “Ali vi ste ubojica!” Sumnjivo me je promatrala. “Jeftine

pustolovke! Niste li?” “Savršen primjer Silanovih laži, od one vrste koja može uhvatiti

vašeg supruga u zamku i uništiti njegove snove. Bio sam žrtva nepravedne optužbe. Dopustite nam da pomognemo odstraniti takav otrov od vašega supruga i vaše će se bračno blaženstvo vratiti u normalu.”

“Da. To je Silanova krivnja, ne moja. Kažete da ta knjiga sadrži izvanredne moći?”

“Moći koje mogu zarobiti dušu.” Pomno je promislila. Naposljetku se naslonila i nasmiješila. “U pravu ste. Bog me čuva.”

***

337

Bonaparteova kuća, koju je Josephine kupila prije no što su se vjenčali, nalazila se u otmjenom dijelu Pariza poznatom kao Chaussee d’Antin, nekoć močvarnom području na kojemu su bogataši tijekom proteklog stoljeća izgradili dražesne kuće nazvane “follies”. Bila je to skromna dvokatnica s ružičnjakom na svršetku cvata i terasom koju je Josephine prekrila drvenim krovom i na njemu objesila zastave i tapiserije: ugledan dom za ambiciozne dužnosnike srednje razine. Njezina se kočija zaustavila na šljunčanom prilazu ispod lipovih stabala i ona je izišla, nervozna i smetena, štipkajući obraze.

“Kako izgledam?” “Kao žena s tajnom”, ohrabrila ju je Astiza. “Koja ima nadzor.”

Josephine se slabašno osmjehnula i udahnula. Zatim smo ušli. Prostorije su bile neobična mješavina muškog i ženskog, s bogatim zidnim tapetama i čipkanim zavjesama, ali s kartama i planovima gradova na zidovima. Bilo je tu gazdaričinog cvijeća, i gazdinih knjiga, hrpe njih, neke netom raspakirane iz Egipta. Njezina je urednost bila očita, iako su njegove čizme bile odbačene u blagovaonici, a zimski kaput prebačen preko stolca. Stubište je vodilo na kat.

“On je u ložnici”, šapnula je. “Idite k njemu.” “Braća su mu zacijelo sve rekla. Mrzit će me! Ja sam pokvarena,

nevjerna žena. Ne mogu si pomoći. Toliko volim ljubav. Mislila sam da će on poginuti!”

“Vi ste ljudsko biće, jednako kao i on”, smirivao sam je. “Ni on, vjerujte mi, nije svetac. Idite, zamolite oprost i recite mu da ste imali posla novačeći saveznike. Objasnite kako ste nas uvjerili da mu pomognemo, da njegova budućnost ovisi o nas troje.”

Nisam vjerovao Josephini, ali koje smo drugo oružje imali? Brinuo sam da bi Silano mogao vrebati negdje u blizini. Prikupljajući hrabrost, uspela se nizom od dvadeset stuba do gornjega kata i pokucala na njegova vrata.

“Moj slatki generale?”

338

Neko je vrijeme sve bilo tiho, zatim smo čuli lupanje, pa plač, a zatim jecajima isprekidano preklinjanje za oprost. Činilo se da je Bonaparte zaključao vrata. Bio je odlučan zatražiti razvod. Čuli smo kako ga njegova supruga preklinje kroz drvenu zapreku. Zatim je dernjava utihnula i uslijedio tiši razgovor, a jednom mi se učinilo da sam čuo škljocanje brave. Zatim tišina. Spustio sam se stubama do kuhinje u suterenu i neka nam je sluškinja pronašla malo sira i kruha za jelo. Posluga se šćućurila poput miševa, očekujući ishod oluje na katu. Mi smo zadrijemali, silno umorni.

Pred zoru, probudila nas je jedna sluškinja. “Moja vas gospodarica želi vidjeti”, šapnula je.

Odvela nas je na kat. Služavka je pokucala i odgovorio je Josephinin glas, “Uđite”, s lakoćom koju ranije nisam čuo.

Ušli smo i ugledali pobjednika kod Abukira i njegovu novovjernu ženu bok uz bok u postelji, s pokrivačima navučenim do brade, oboje naizgled zadovoljni kao mačke nad vrhnjem.

“Dobri Bože, Gage”, pozdravio me Napoleon. “Još uvijek niste mrtvi? Da moji vojnici mogu preživjeti kao vi, mogao bih osvojiti cijeli svijet.”

“Mi ga samo pokušavamo spasiti, generale.” “Silano je rekao da vas je ostavio zakopane! A supruga mi je

ispričala vašu priču.” “Samo želimo učiniti što je najbolje za vas i Francusku, generale.” “Želite knjigu. Svi je žele. Ali je nitko ne može pročitati.” “Mi možemo.” “To i ona kaže, uz pomoć zapisa onoga što ste pomogli uništiti.

Divim se vašoj pameti. No, dobro, budite sigurni da je od vaše duge noći bilo neke koristi. Pomogli ste me pomiriti s Josephinom i zbog toga sam u velikodušnom raspoloženju.”

Razvedrio sam se. Možda će ovo upaliti. Počeo sam se ogledavati, tražeći knjigu.

339

Zatim smo začuli teške korake iza leđa i ja sam se okrenuo. Četa žandara uspinjala se stubama. Kad sam okrenuo glavu, Napoleon je u ruci držao pištolj.

“Uvjerila me je da bih vas, umjesto da vas jednostavno ustrijelim, trebao zatvoriti u zatvor Temple. Vaše pogubljenje može pričekati dok ne budete izvedeni pred sud za ubojstvo one kurve.”

Nasmiješio se. “Moram reći da je moja Josephine bila neumorna u vašu korist.”

Pokazao je na Astizu. “A glede vas, vi ćete se razodjenuti u garderobi moje supruge, a ona i moje sluškinje će vas paziti. Pozvao sam tajnike da prepišu vašu tajnu.”

340

Bilo je neke ironije u tome što smo bili zarobljeni u jednom “hramu” prvotno izgrađenom kao sjedište vitezova Templara, zatim korištenom kao tamnica za kralja Luja i Mariju Antoinnetu prije no što su im odrubljene glave i na kraju kao neuspješan zatvor za Sidneya Smitha. Engleski je kapetan pobjegao djelomično zahvaljujući tome što je kroz zatvorske prozore signalizirao jednoj dami s kojom je spavao, a takva je domišljatost bila po mome ukusu. Sad, osamnaest mjeseci kasnije, Astiza i ja dobili smo priliku i sami iskusiti taj smještaj kojemu je čuvar bio omašan, mastan, pokoran, nametljiv, tup, ali znatiželjan tamničar po imenu Jacques Boniface, koji je zabavljao Sir Sidneya legendama o templarima.

Odvezli su nas onamo u zatvorskim kolima. Pariz smo promatrali kroz željezne rešetke. Grad je djelovao turobno u studenom, ljudi zabrinuti, nebo sivo. I nas su zauzvrat promatrali, kao da smo zvijeri u kavezu, i bio je to depresivan način da Astiza upozna jedan veličanstven grad. Sve joj je bilo strano: visoki zvonici katedrala, buka tržnica kožom, tkaninama i voćem, kakofonija rzavih konja u prometu i trgovaca na pločnicima i odvažnost žena omotanih krznom i baršunom strateški rastvorenim kako bi se načas vidjele grudi i gležnjevi. Astizu je ponizilo što se morala razodjenuti kako bi prepisali ključ i otad nije izgovorila nijednu riječ. Kad smo izišli iz kola uz vanjsku kulu, na hladno dvorište bez stabala, nešto je na vratima zdanja privuklo moj pogled. Kroz rešetke su zurili ljudi, uvijek sretni vidjeti bijednike još nesretnije od njih samih, i ja sam se prenuo opazivši jednu glavu izrazito crvene, kovrčave kose, poznatu kao račun za stanarinu i dosadnu kao neželjeno sjećanje. Je li to moguće? Ne, naravno da nije.

341

Zatvor Temple, koji je datirao iz trinaestoga stoljeća, bio je uzak, ružan dvorac koji se uzdizao dvije stotine stopa do vrha svog piramidalnog krova, s ćelijama u tornju u koje je svjetlo dopiralo kroz uske prozore s rešetkama. S nutarnje strane gledale su na galerije oko središnjeg zatvorenog dvorišta i do njih se penjalo spiralnim stubištem.

O učinkovitosti Terora ponešto govori činjenica da je zatvor uglavnom bio prazan. Svi njegovi rojalistički stanovnici su već bili završili na giljotini.

Kakvih sve zatvora ima, vidio sam i gore. Astizi i meni bilo je dopušteno šetati parapetom oko krova - bilo je previsoko da bismo pokušali skočiti ili spustiti se niz njega - a hrana je bila bolja nego ona koju sam kušao u nekim khanovima u blizini Jeruzalema. Ipak smo bili u Francuskoj. Da nismo bili u najstrože nadziranom dijelu zatvora, i da Bonaparte i Silano nisu djelovali tako odlučni zavladati svijetom, možda bih taj odmor dočekao s radošću. Ništa kao lov na blago, drevne legende i vojničke bitke ne nauči čovjeka cijeniti dobro drijemanje.

Ali knjiga Totova nas je proganjala, a Boniface je bio tračer koji je uživao prepričavati gradske ratne spletke i trzavice. Zavjere i urote pekle su se brzo kao palačinke, svaka je klika tražila “sablju” koja će dati neophodnu vojničku premoć za preuzimanje vlade. Direktorij petorice vodećih političara dvije su zakonodavne komore stalno mijenjale. A Vijeće staraca ili ti Vijeće mudraca i Vijeće petstotina bile su bučne, pompozne skupštine u ogrtačima poput rimskih toga, predane besramnom primanju mita, i držale su orkestar pri ruci kojim su zakonske odredbe oglašavale glazbom. Gospodarstvo je bilo u rasulu, vojska na prosjačkom štapu bez zaliha, pola zapadne Francuske potaknuto britanskim zlatom pobunilo se, a većini generala jedno je oko bilo na bojnom polju, a drugo u Parizu.

“Treba nam vođa”, rekao je naš tamničar. “Svima je dozlogrdila demokracija. Sretan si što si ovdje, Gage, daleko od tog meteža. Kad odem u grad, nikad se ne osjećam sigurnim.”

“Šteta.”

342

“Međutim, ljudi ne žele diktatora. Neki traže povratak kralja. Moramo sačuvati republiku, ali kako itko može zauzdati našu neposlušnu Skupštinu? Kao da pokušaš nadzirati pariške mačke. Treba nam Solomonova mudrost.”

“Znaš li?” Zajedno smo večerali među zidovima moje ćelije. Boniface je to isto nekoć činio i sa Smithom jer mu je bilo dosadno, a i nije imao prijatelja. Pretpostavljam da je njegovo društvo trebalo biti dio mučenja zatvorenika, ali meni se on na neki neobičan način svidio. Prema svojim uznicima pokazivao je više snošljivosti nego što je neki domaćini pokazuju prema svojim gostima i posvećivao im više pozornosti. Nije bilo naodmet ni to što je Astiza bila oku veoma ugodna i što sam ja, naravno, bio neuobičajeno dobro društvo.

Sad je kimnuo glavom. “Bonaparte želi biti novi George Washington, koji naizgled

nevoljko prihvaća upravljanje svojom domovinom, no nema potrebnu ozbiljnost i suzdržanost. Da, proučavao sam Washingtona i njegova stoička skromnost na čast je vašoj mladoj naciji. Naš je Korzikanac došao misleći da bi povlađivanjem narodu mogao biti primljen u Direktorij, ali su ga njegovi nadređeni hladno dočekali. Zašto se vratio iz Egipta kad mu to nije bilo naređeno? Jeste li vas dvoje pročitali Le Messenget?”

“Ako se sjećate, monsieur Boniface, nije nam dopušteno izlaziti iz ovoga tornja”, blago je odgovorila Astiza.

“Da, da, naravno. Oh, taj je hrabri časopis osudio pohod na Egipat! Izvrgao ga ruglu! Napuštena vojska! Vojnici beskorisno izgubljeni na bedemima Acra! Bonaparte ponižen od čovjeka koji je nekoć bio ovdje utamničen, Sir Sidneya Smitha! Novine su glas Skupštine, znate. Za Napoleona je gotovo.”

Talma mi je bio rekao da se Bonaparte neprijateljskih novina boji više nego bajuneta. No, nitko nije znao da Napoleon ima onu knjigu i da Silano ponovno ima cijelu šifru kojom će je pročitati. Toliko o dogovoru s Josephinom, zaplotnjačkom droljom. Ta je žena mogla zavesti i samoga Papu i pritom ga svesti na prosjački štap.

343

Kad sam Bonifacea upitao što zna o vitezovima templarima koji su izgradili ovaj dvorac, kao da sam okrenuo ručicu pumpe. Mlazom su potekle činjenice i teorije. “Jacques de Molay, veliki majstor, bio je osobno ovdje, i nakon toga mučen! Ovdje ima duhova, mladih ljudi, duhova koje sam za zimskih oluja čuo kako vrište. Templare su palili i tukli dok ne bi priznali najgore opačine i štovanje vraga, a zatim bi ih poslali na lomaču. Ali, gdje je bilo njihovo blago? Prostorije u kojima ste vi zatočeni navodno su trebale biti pretrpane blagom, ali kad je francuski kralj došao ne bi li ih opljačkao, bile su prazne. I gdje je onaj izvor templarske moći o kojemu se toliko šuškalo? De Molay nije htio reći ništa, osim kad su ga odveli na lomaču. Tad je prorekao da će kralj i papa već za godinu dana umrijeti. Oh, kako li je mnoštvo zadrhtalo kad je to predskazao! I bila je istina! Ti templari, prijatelju moj, nisu bili samo ratnici-redovnici, bili su čarobnjaci. U Jeruzalemu su nešto pronašli, što im je dalo neobične moći.”

“Zamislite da se takva moć može ponovno otkriti”, promrljala je Astiza.

“Čovjek poput Bonapartea u času bi bio zgrabio državu. I da vam kažem, tad bismo vidjeli kako se stvari mijenjaju, na bolje i na gore.”

“Hoće li nam tad suditi?” “Ne, tad će vas giljotinirati.” Galski je slegnuo ramenima. Naš je tamničar bio znatiželjan slušati naše pustolovine, koje smo

mu mi oprezno prepričavali. Jesmo li bili u unutrašnjosti Velike piramide? O, da. Ništa naročito.

A Temple Mount u Jeruzalemu? Sad je to muslimansko sveto mjesto, kršćanima je zabranjen

pristup. A što je sa glasinama o izgubljenim gradovima u pustinji? Ako su izgubljeni, kako bismo ih pronašli? Drevni narodi nisu mogli podići veličanstvene spomenike bez

divovskih tajni, bio je uporan Boniface. Magija je izgubljena s negdašnjim svećenicima. Naše je moderno doba blijedo, ogoljeno od

344

čuda, mehaničko i cinično. Znanost potiskuje misterij, a racionalizam je čudo koje gazi. Nimalo nalik Egiptu.

“Ipak, što da je to ponovno pronađeno?” natuknuo sam. “Ti, Amerikanče, nešto znaš, zar ne? Ne, ne odmahuj glavom! Ti

nešto znaš, a ja ću, Boniface, to izvući iz tebe!” ***

26. listopada, naš je tamničar donio uzbudljive novosti. Lucien Bonaparte, dvadesetčetverogodišnjak, upravo je izabran za predsjednika Vijeća pet stotina!

Znao sam da je Lucien radio u bratovu korist u Parizu dugo prije no što je Napoleon otišao za Egipat. Bio je nadareni političar. Ali, predsjednik najmoćnije komore u Francuskoj?

“Mislio sam da moraš imati najmanje trideset godina za taj položaj.”

“Upravo zbog toga Pariz bruji! Naravno da je lagao - morao je, kako bi bio u skladu s Ustavom - a svi znaju da je lagao. Međutim, svejedno su ga izabrali! To je, nekako, Napoleonovo djelo. Zamjenici su zastrašeni, ili začarani.”

Uslijedilo je još zanimljivih vijesti. Napoleon Bonaparte, kojega je Direktorij ignorirao, sad će imati gozbu u svoju čast. Mijenja li se javno mnijenje? Je li general uspio pridobiti gradske političare na svoju stranu?

9. listopada 1799. godine - osamnaesti brumaire po novom revolucionarnom kalendaru - Boniface nam je došao potpuno izbečenih očiju. Taj je čovjek bio hodajuće novine.

“Ne mogu vjerovati!” uzviknuo je. “Kao da je naše zakonodavstvo pod činima Mesmera! Jutros u pola pet, Vijeće staraca podignuto je iz kreveta i pospano se sastalo na trkalištu u Tuileriesu, gdje su izglasali da sami sebe izgnaju iz grada na imanje Saint-Cloud kako bi tamo vijećali. Ta odluka je prava ludost: odvaja ih od podrške svjetine. Učinili su to svojevoljno i Pet stotina će se povesti za njihovim primjerom! Sve postaje zbrka i špekulacija. Međutim, Pariz je suspregnuo dah zbog nečeg drugog.”

345

“Čega?” “Napoleon je dobio zapovjedništvo nad gradskim garnizonom, a

general Moreau je smijenjen! Sad čete kreću prema Saint-Cloudu. Druge su na barikadama. Bajunete su posvuda.”

“Zapovjedništvo nad garnizonom? Pa to je deset tisuća vojnika. Pariška vojska bila je ta koja je nadzirala sve, uključujući Napoleona.”

“Točno. Zašto bi komore to dopustile? Nešto čudno se zbiva, nešto što ih navodi da glasuju suprotno od onoga što su utvrdili samo nekoliko sati ili dana ranije. Što bi to moglo biti?”

Naravno da sam znao što bi to moglo biti. Silano je napredovao u prijevodu Totove knjige. Čini su izgovorene i istkane, a umovi zamračeni. Začarani, doista! Čitav je grad bio ushićen. Astiza i ja smo se pogledali. Više nije bilo vremena za traćenje.

“Misterije Istoka”, najednom sam rekao. “Molim?” “Tamničaru, jesi li ikad čuo za Totovu knjigu?” upitala je Astiza. Boniface je izgledao iznenađen. “Naravno. Svi koji su proučavali

prošlost čuli su za Trostruko velikog, Solomonovog pretka, začetnika svog znanja, Načina i Riječi.” Glas mu je jenuo do šapta. “Neki kažu da je Tot stvorio raj na zemlji koji smo mi zaboravili kako očuvati, a drugi da je on sam mračni arhanđeo s tisuću krinki: Baal, Belzebub, Bahomet!”

“Ta je knjiga bila tisućama godina izgubljena, nije li?” Sad je djelovao prepredeno. “Možda. Šuška se da su templari...” “Jacques Boniface, te su glasine istinite”, rekao sam ustajući od

grubo istesanog stola za kojim smo podijelili vrč jeftinoga vina, a glas mi je postajao sve dublji. “Kakve su optužbe podignute protiv Astize i mene?”

“Optužbe? Pa nikakve. Ne trebaju nam optužbe da bismo vas držali u zatvoru Temple.”

“Ali, se ti svejedno ne pitaš zašto nas je Bonaparte zatočio ovdje? I sam vidiš da smo bez prijatelja i posve bespomoćni. Zatočio nas je, ali

346

nas još nije ubio, u slučaju da mu još uvijek možemo biti od koristi. Što jedan neobičan par kao što smo mi uopće radi u Parizu, i što to znamo, a što je tako opasno po državu?”

Oprezno nas je pogledao. “Da, i sam sam se to pitao.” “Možda - dopusti tu mogućnost, Boniface - mi znamo za blago.

Najveće na zemlji.” Nagnuo sam se preko stola prema njemu. “Blago?” To je pitanje proskvičao. “Vitezova Templara, sakriveno od onog petka trinaestog 1309.

godine, kad ih je ludi francuski kralj uhitio i dao mučiti. Čuvar ove utvrde, i ti si jednako zarobljen kao i mi. Koliko dugo želiš biti ovdje?”

“Koliko moji gazde...” “Jer ti bi sam, Boniface, mogao biti gazda. Gazda Tota. Ti i mi,

koji smo pravi izučavatelji prošlosti. Mi ne bismo dali svete tajne častohlepnim tiranima kao što je Bonaparte, a što čini grof Silano. Mi bismo ih sačuvali za čitavo čovječanstvo, ne bismo li?”

Počešao se po glavi. “Valjda biste.” “A, ipak, da bismo to učinili, moramo djelovati, i to brzo. Večeras

je, mislim, Napoleonov puč. I on ovisi o tome u čijim će rukama biti knjiga koja je nekoć izgubljena, a sad pronađena. Templari su dobro sakrili svoje blago, na mjestu za koje su zaključili da ga se nijedan čovjek neće odvažiti pogledati “, lagao sam.

“Gdje?” Susprezao je dah. “Ispred Hrama razuma, sagrađenog na Isle de la Cite, točno ondje

gdje su stari Rimljani sagradili svoj hram Izidi, egipatskoj božici. Samo će nam knjiga reći točno gdje je.”

Izbečio je oči. “Notre Dame?” Siromaštvo će te nagnati da povjeruješ u bilo što, a nadnica

tamničara je bijedna. “Trebat će ti pijuk i hrabrost, monsieur Boniface. Hrabrost da

postaneš najbogatiji, najmoćniji čovjek na svijetu! Ali samo ako si voljan kopati! I samo nas jedan čovjek može odvesti na točno mjesto. Silano živi samo za vlastitu pohlepu i moramo ga stići, učiniti ono što

347

je ispravno, zbog slobodnih zidara, templarskog znanja i tajni drevnih naroda! Jesi li sa mnom?”

“Hoće li biti opasno?” “Samo nas odvedi do Silanovih odaja i nakon toga se možeš sakriti

u kriptama Notre Dama, dok mi dešifriramo tajnu. Nakon toga ćemo zajedno promijeniti povijest!”

U mirnija vremena, možda ga ne bih bio uvjerio. Ali s Parizom na rubu puča, četama koje su podizale barikade, zakonodavstvenim skupštinama u panici, generalima koji su u svjetlucavim redovima hrlili u Napoleonovu kuću, mračnim i tjeskobnim gradom, svašta se moglo dogoditi. Što je još važnije, katoličko svećenstvo bilo je ukinuto revolucijom pa je Notre Dame postala veličanstveni duh kojega su koristile samo pobožne starice i i oni kojima je ona bila posljednje pristojno utočište. Naš se tamničar u njezine kripte mogao uvući bez imalo problema. Dok se Bonaparte obraćao tisućama građana u vrtovima Tuileriesa, Boniface je prikupljao alatke za kopanje rovova.

Pustiti nas van bilo je, naravno, bezočno kršenje odgovornosti njegove službe. Međutim, upozorio sam ga da bez nas nikad neće pronaći knjigu ili je pročitati. Da će ostatak života provesti kao tamničar zatvora Temple, naklapajući s osuđenicima, umjesto da naslijedi bogatstvo i moć vitezova Templara. Te večeri Boniface je izvijestio da je Bonaparte nahrupio u Vijeće staraca kad se usprotivilo njegovom zahtjevu da raspusti Direktorij i njega imenuje prvim konzulom. Njegov je govor, po svemu sudeći, bio eksplozivan i besmislen, do te mjere da su ga njegovi vlastiti pobočnici odvukli odatle. Izvikivao je gluposti!

Sve se činilo izgubljenim. A ipak, zastupnici nisu naredili njegovo uhićenje niti odbili sastati se s njime. Umjesto toga, djelovali su skloni udovoljiti njegovim zahtjevima. Zašto? Te večeri, nakon što su Napoleonove hipnotizirane čete izbacile Vijeće pet stotina iz oranžerije Saint-Clouda, pri čemu su neki zastupnici skakali s prozora ne bi li pobjegli, Vijeće staraca donijelo je novi ukaz koji određuje da je

348

“privremeni Izvršni odbor” s Bonaparteom na čelu zamijenio Direktorij.

“Njegovim se urotnicima desetak puta sve činilo izgubljenim, a ipak su ljudi popustili pred njegovom voljom”, rekao je naš tamničar. “A sad vrbuju i neke zastupnike iz Vijeća pet stotina kako bi učinili to isto. Zavjerenici će nakon ponoći prisegnuti na službu.”

Kasnije se pričalo da je to bilo zbog blefa, bajuneta i panike. Ali, ja sam se pitao nije li ono njegovo blebetanje uključivalo moćne riječi koje prije toga nisu bile izgovorene gotovo pet tisuća godina, riječi iz jedne drevne knjige koja je s jednim templarskim vitezom bila zakopana u Gradu duhova. Pitao sam se djeluje li već Totova knjiga. Ako su njezine čari još uvijek djelotvorne, tad će Napoleon, novi gospodar najmoćnijega naroda na zemlji, ubrzo zavladati čitavim planetom - a s njim i Silanov Egipatski obred. Započet će nova vladavina okultnih megalomanijaka i umjesto nove zore, na ljudsku povijest spustit će se dugi mrak.

Morali smo nešto učiniti. “Jesi li otkrio gdje je Alessandro Silano?” “Provodi neke opite u Tuileriesu, pod Bonaparteovom zaštitom.

Ali se priča da ga večeras nema, da urotnicima pomaže pri preuzimanju Vlade. Srećom, većina četa odmarširala je u Saint-Cloud. Pred Tuileriesom je ostalo samo nekoliko stražara, ali stara je palača uglavnom prazna. Možete otići u Silanove odaje i uzeti svoju knjigu.” Pogledao nas je.

“Jeste li sigurni da on ima tu tajnu? Ne uspijemo li, to bi moglo značiti giljotinu!”

“Jednom kad budeš imao knjigu i blago, Boniface, ti ćeš kontrolirati giljotinu - i sve drugo.”

Nesigurno je kimnuo glavom, a ostaci nakon zadnjih nekoliko večera bili su poput šarene slikarije na njegovoj košulji.

“Samo želim reći da je ovo opasno. Nisam siguran da činimo pravu stvar.”

349

“Sve velike stvari su teške, ili inače ne bi bile velike!” Zvučalo je to kao nešto što bi rekao Bonaparte, a Francuzi vole takve riječi. “Odvedi nas do Silanovih odaja i mi ćemo se izložiti opasnosti, a ti nastavi do Notre Dame.”

“Ali ja sam vaš tamničar! Ne mogu vas ostaviti same!” “Misliš li da nas dioba najvećeg svjetskog blaga neće povezati

čvršće od najsnažnijeg lanca? Vjeruj mi, Boniface - nećeš moći pobjeći od nas.”

Naš put kroz Pariz bio je milju i pol dug, i išli smo pješice, umjesto kočijom, kako bismo uspjeli zaobići vojne kontrolne rampe podignute u gradu. Pariz kao da je susprezao dah. Tek je ponegdje bilo svjetla, a ono malo ljudi što se našlo na ulicama, zbilo se na hrpe i razmjenjivalo glasine o pokušaju puča. Bonaparte je kralj. Bonaparte je uhićen. Bonaparte je u Saint-Cloudu ili u palači Luxembourg, čak i u Versaillesu. Zastupnici će okupiti svjetinu. Zastupnici su stali uz Bonapartea. Zastupnici su pobjegli. Bilo je to paralizirano brbljanje.

Prošli smo Gradsku vijećnicu, zamračena umjesto živahna kazališta, do sjeverne obale Seine. Gajio sam ugodna sjećanja na njihova predvorja prepuna kurtizana zaposlenih dodvoravanjem. Zatim smo slijedili rijeku prema zapadu pokraj Louvrea. Veliki tornjevi i stupovi katedrala na Isle da le Cite uzdizali su se u sivo nebo, škrto osvijetljeni zastrtim mjesecom.

“Ondje nam moraš pripremiti put”, rekao sam pokazujući prema Notre Dame. “Mi ćemo doći s knjigom i otetim Silanom.” Kimnuo je glavom. Sklonili smo se u jednu vežu dok pokraj nas nije protoptala četa konjanika.

Jednom mi se učinilo da sam osjetio da nas netko prati i naglo sam se okrenuo, ali sam opazio samo skute suknje koja je nestala u veži. Ponovno, čuperak crvene kose. Jesam li je umislio? Poželio sam da imam svoju pušku, ili bilo kakvo oružje, ali kad bi nas zaustavili s puškom, vjerojatno bi nas strpali u zatvor. U gradu je vatreno oružje bilo zabranjeno. “Jesi li vidjela neku neobičnu ženu?” upitao sam Astizu.

350

“Meni svi u Parizu izgledaju neobično.” Prošli smo pokraj Louvrea, uz tamnu i rastaljenu rijeku, i kod

vrtova Tuileries skrenuli uz veličanstveno pročelje palače Tuileries, koju je dva stoljeća ranije dala izgraditi Katarina Medici. Kao i mnoge europske palače, i ova je bila ogromna, osam puta prevelika za sve razumne potrebe, a uz to je bila uvelike napuštena nakon izgradnje Versaillesa. Siroti kralj Luj i Marija Antoinetta bili su primorani vratiti se u nju za vrijeme revolucije, a zatim je kroz to zdanje protutnjala svjetina i otad je ruševina. Još uvijek je djelovala sablasno napušteno. Boniface je imao policijsku propusnicu pomoću koje smo prošli pokraj jednog pospanog stražara koji se nasmrt dosađivao uz bočna vrata, i objasnio mu da imamo hitna posla. Tko ih nije imao ovih razdražljivih dana?

“Ja ne bih vodio ženu gore”, savjetovao nam je vojnik odmjeravajući Astizu. “Nitko to više ne čini. Gore boravi duh.”

“Duh?” upitao je Boniface blijedeći. “Noću se gore nešto čuje.” “Misliš, grof?” “Nešto se ondje gore miče dok njega nema.” Nacerio se pokazujući

žute zube. “Damu možete ostaviti sa mnom.” “Ja volim duhove”, odgovorila je Astiza. Uspeli smo se stubama do prvoga kata. Arhitektonska raskoš

Tuileriesa još je bila prisutna: ogromne dvorane koje se otvaraju jedna u drugu u dugom nizu, zakučasto izrezbareni ovalni svodovi, podovi od tvrdoga drveta nalik mozaicima i kamini s dovoljno tričarija da urese pola Philadelphije. Naši su koraci odjekivali. Ali boja je bila prljava, papir se ljuštio, a pod bio napukao i uništen topom koji je svjetina dovukla ovamo kako bi se 1792. sukobila s Lujem. Neki od velikih prozora palače još uvijek su bili zabrtvljeni daskama kako ne bi bili razbijeni. Većina umjetnina nestala je.

Nastavili smo dalje, iz jedne u drugu prostoriju, koje kao da su se u beskonačnost odražavale u zrcalu. Najzad se naš tamničar zaustavio ispred jednih vrata. “Ovo su Silanove odaje”, rekao je Boniface.

351

“Stražarima ne dopušta da im se približe. Moramo požuriti jer bi se on mogao svaki čas vratiti.” Osvrnuo se oko sebe. “Gdje je taj duh?”

“U tvojoj mašti”, odgovorio sam. “Ali nešto odvraća znatiželjnike.” “Da. Lakovjernost budalastim pričama.” Bravu na vratima lako smo obili: naš je tamničar imao dovoljno

vremena naučiti tu vještinu od zločinaca koje je udomio. “Krasan posao”, rekao sam mu. “Savršen si čovjek za ulaz u

kripte. Naći ćemo se ondje.” “Misliš da sam budala? Ne napuštam vas dok ne budem siguran

da taj grof doista ima nešto što vrijedi pronaći. Pod uvjetom da požurimo.”

Ogledao se preko ramena. I tako smo zajedno prošli kroz predvorje i ušli u veću, sjenovitu

odaju, a zatim zastali, nesigurni. Silano je bio silno zaposlen. Pogled nam je najprije privukao središnji stol. Na njemu je ležao

mrtav pas, usana izvijenih u režanju zaleđenog bola, krzna zamrljanog bojom ili ostriženog. Iz lešine su stršale pribadače spojene metalnim nitima.

“Mon Dieu, što je to?” prošaptao je Boniface. “Opit, mislim”, odgovorila je Astiza. “Silano se igra s uskrsnućem.” Naš se tamničar prekrižio. Police su bile pretrpane knjigama i svicima koje je Silano zacijelo

dopremio iz Egipta. Bilo je na njima i mnoštvo staklenih posuda s tekućinom žutom poput žuči, punih organizama: riba s očima nalik tanjurićima, konopastih jegulja, ptica s kljunovima zaguranim u mokro perje, plutajućih sisavaca, i dijelova stvorenja koja nisam mogao posve identificirati. Bilo je tu udova djece i organa odraslih osoba, mozgova i jezika, a u jednoj - kao špekule ili masline - oči koje su izgledale uznemirujuće ljudske. Na jednoj polici nalazile su se ljudske lubanje i složen kostur nekog velikog stvorenja koje nisam

352

mogao ni imenovati. Preparirani i mumificirani glodavci i ptice promatrali su nas iz sjena svojim staklenim očima.

U blizini vrata, na podu, bio je nacrtan pentagram s neobičnim simbolima iz one knjige. Pergamenti i ploče s čudnim simbolima visjeli su na zidovima, zajedno sa starim kartama i dijagramima piramida. Uočio sam onaj uzorak iz kabale kojeg smo bili vidjeli ispod Jeruzalema i zbrku brojeva, linija i simbola iz tajanstvenih izvora, kao što je onaj iskrivljeni, naopaki križ. Sve je bilo osvijetljeno gotovo dogorjelim svijećama: Silano već neko vrijeme nije bio ovdje, ali očito se očekivao vratiti. Na drugom stolu bilo je more papira, prekrivenih znakovima iz knjige Totove i Silanovim pokušajima prijevoda na francuski.

Većina listova bila je iskrižana i zamrljana točkicama tinte. Dodatne bočice sadržavale su odvratne tekućine, a bilo je tu i metalnih kutija s hrpama kemijskog praha. U prostoriji je neobično vonjalo na tintu, konzervans, metal u prahu i skrivenu trulež.

“Ovo je zlo mjesto”, promrmljao je Boniface. Izgledao je kao da je osjećao kako je potpisao sporazum s vragom.

“Zato i moramo uzeti tu knjigu od Silana”, rekla je Astiza. “Idi odmah, ako se bojiš”, nukao sam ga. “Ne. Želim vidjeti tu knjigu.” Pod je uglavnom bio prekriven veličanstvenim vunenim sagom,

sada prljavim i poderanim, ali nedvojbeno preostalim od Bourbona. Završavao je kod balkona s kojeg se sterao pogled na mračnu prazninu. Ispod se nalazilo prizemlje, popločano kamenom, s ogromnim dvostrukim vratima koja su vodila van kao iz ambara. Tu je bila kočija i troja kola, a kola su bila prepuna kutija. Znači, Silano se još uvijek raspakiravao. Drveno stubište vodilo je do mjesta na kojemu smo se mi nalazili, što je objašnjavalo zašto je Silano odabrao upravo ove odaje. Bile su zgodne za iznošenje i unošenje stvari.

Kao što je drveni sarkofag.

353

Lijes iz Rosette gubio se u mraku, ali sad sam ga ugledao, uspravno naslonjenog uza zid. Drevni ukrasi bili su sivi na slabome svjetlu, ali poznati. Međutim, lijes je zračio nečim neobično odbojnim.

“To je mumija”, rekao sam. “Kladim se da je grof proširio glas. Ovo je duh o kojemu je govorio onaj stražar, ono što ljude odvraća od njuškanja po ovoj prostoriji.”

“Zar je unutra mrtvac?” “Tisućama godina mrtav, Boniface. Pogledaj. Jednoga dana, svi

ćemo biti takvi.” “Da ga otvorim? Ne! Stražar je rekao da je živ!” “Ne bez knjige, rekao bih, a nju još nemamo. Ključ do blaga ispod

Notre Dame mogao bi biti u tom sarkofagu. Ti si, tamničaru, slao ljude na pogubljenje. Zar se bojiš obične drvene kutije?”

“Lijesa.” “Koji je Silano bez imalo poteškoća dovezao čak iz Egipta.” I tako je potaknut tamničar prikupio hrabrost, prišao lijesu i

otvorio poklopac. I Omar, čuvar mumija, gotovo crnoga lica, sa zatvorenim dupljama bez očiju i nacerenih zubiju, polako se nagnuo iz lijesa i pao mu u naručje.

Boniface je vrisnuo. Platneni ovoji zalepršali su uz njegovo lice, a pljesniva prašina sasula mu se u oči. Ispustio je Omara kao da je mumija plamteća.

“Živ je!” Problem bijedne plaće javnih službenika jest u tome da nikad ne

dobiješ nagradu. “Smiri se, Boniface”, rekao sam. “Mrtav je kao kobasica, i mrtav je

već nekoliko tisuća godina. Vidiš? Zovemo ga Omar.” Tamničar se ponovno prekrižio, usprkos jakobinskom

neprijateljstvu prema vjeri. “Pogrešno je ovo što činimo. Bit ćemo prokleti zbog toga.” “Samo ako izgubimo hrabrost. Slušaj, sve je kasniji sat. Koliko

rizika možeš podnijeti? Idi u crkvu, obij joj brave i sakrij naš alat. Sakrij se i čekaj nas.”

354

“Ali, kad ćete vi doći?” “Čim dobijemo knjigu i odgovore od grofa. Čim dođeš, počni

lupkati po podovima kripte. Negdje mora biti rupa.” Kimnuo je glavom, vraćajući ponešto svoje pohlepe. “I obećajete da

ćete doći?” “Neću biti bogat ne dođem li, hoću li?” To ga je zadovoljilo i, na naše olakšanje, on je pobjegao. Nadao

sam se da je to zadnji put što ga vidim, budući da, koliko je meni bilo poznato, ispod Notre Damea nije bilo ni mrvice blaga, a ja nisam imao nikakve namjere ići onamo. Mumija Omar učinio nam je uslugu. Oprezno sam pogledao mumificirani leš. Bit će miran, neće li?

“Moramo brzo pronaći knjigu”, rekao sam Astizi. Trik je bio u tome da je pronađemo prije no što se grof vrati. “Ti pretraži police na onoj strani, a ja ću na ovoj.”

Letjeli smo uz knjige, izbacivali ih, tražeći onu knjigu negdje iza drugih. Bili su tu svesci o alkemiji, vradžbinama, Zoroasteru, Mitri, Atlantidi i Ultima Thule. Bili su tu albumi masonskih figura, crteži egipatskih hijeroglifa, hijerarhije vitezova Templara i teorije o rozikrucijancima i tajni Grala. Silano je imao traktate o elektricitetu, dugovječnosti, afrodizijacima, biljnim lijekovima, porijeklu bolesti i starosti zemlje. Područje njegovoga zanimanja bilo je beskonačno, ali svejedno nismo pronašli što smo tražili.

“Možda je nosi sa sobom”, pretpostavio sam. “Ne bi se usudio, ne po ulicama Pariza. Sakrio ju je negdje gdje se

ne bismo sjetili - ili odvažili - potražiti.” Odvažili potražiti? U Rosetti je Omar služio kao stražar. Promotrio sam nesretnu,

izvrnutu mumiju, s razbijenim nosom na podu. Je li moguće? Prevrnuo sam ga. U ovojima mumije bio je procijep, a njezin torzo,

sad sam to shvatio, bio je šupalj jer su vitalni organi bili izvađeni. Iskrivivši lice u grimasu, posegnuo sam rukom u šupljinu.

I napipao gladak, čvrsto smotan svitak. Pametno. “Dakle, miš je pronašao sir”, rekao je neki glas sa vrata.

355

Okrenuo sam se, očajan što nismo bili spremni na to. Bio je to Alessandro Silano, koji je koračao prema nama uspravan i mlad, otplavljenih godina, mašući izvučenim rapirom u hodu. Više nije hramao, a pogled u njegovim očima bio je ubojit.

“Tebe je, Ethane Gage, teško ubiti i zato neću ponoviti onu neoprostivu pogrešku koju sam načinio u Egiptu. Iako sam želio iskopati tvoj mumificirani leš i ispeći ga u mojoj budućoj palači, ujedno sam se nadao da ću jednoga dana imati ovu priliku - da vas oboje probodem, što ću sad učiniti.”

356

Astiza i ja smo bili bez oružja. Žena je, u nedostatku ičeg boljeg, dograbila jednu lubanju. S malo više razloga nego kako bih držao ono po što smo došli, ja sam podigao Omara i njegov vječni cerek, s knjigom Totovom još uvijek u šupljini. Bio je lagan i krhak. Ovoji su bili poput starog papira, grubi i mrvljivi.

“Baš je prikladno da smo ponovno ovdje u Parizu gdje je sve započelo, nije li?” rekao je grof. Njegov je rapir bio ubojiti štap i palucao je kao zmijski jezik. Slobodnom je rukom razvezao vezicu na vratu kako bi njegov ulični ogrtač slobodno pao.

“Jesi li se, Gage, ikada zapitao koliko bi drugačiji tvoj život bio da si mi jednostavno prodao onaj medaljon još one prve večeri u Parizu?”

“Naravno. Ne bih bio upoznao Astizu i preoteo ti je.” Samo ju je ovlaš pogledao. Ruka joj je bila nakošena kako bi bacila

lubanju. “Brzo ću je dobiti natrag i činiti s njome što budem htio.” Na to je

ona zavitlala kost. On ju je odbio drškom rapira, usana izvijenih u podrugljiv cerek, i lubanja je pala glasno zaklopotavši. Nadirao je uz stolove prema meni.

Izgledao je mlađe, da - knjiga je za njega doista nešto učinila - ali, bila je to neka čudna mladost, shvatio sam, kao da je bio rastegnut. Koža mu je bila napeta i blijedožuta, oči iskričave no svejedno zasjenjene umorom. Izgledao je kao netko tko tjednima nije spavao. Tko možda više nikad neće spavati. I zbog toga je u njegovim očima bio nagovještaj ludila.

Nešto je strašno pogrešno s ovim svitkom koji smo pronašli. “Radna soba ti smrdi kao vrag, Alessandro”, rekao sam. “Kojem si ti bogu šegrt?”

357

“To je samo prikaz onoga kamo ti ideš, Gage. I to sad!” Na to je zamahnuo rapirom.

A ja sam podigao svoj sablasni štit. Omar je bio proboden, no mumija je zarobila vrh mača. Osjećao sam krivnju jer sam ovog starog momka izložio da bih sebe spasio, ali on je već davno prestao mariti, nije li? Gurnuo sam mumiju na Silana, zakrećući mu zapešće, ali je tad njegov mač kliznuo kroj leš i niz moj bok. Prokletstvo, to boli! Rapir je bio oštar poput britve.

Silano je opsovao i zamahnuo slobodnom rukom - povratio je negdašnju okretnost - i zadao mi udarac koji me je odbacio unatrag i izbacio mi egipatski leš iz ruku. Zateturao je u stranu, s mačem još uvijek zarobljenim u mumiji, ali je zagrabio u unutrašnjost šupljine tijela i pobjedonosno izvukao svitak. Sad nisam imao nikakav štit. Držao je knjigu iznad glave i izazivao me da nasmem kako bi me mogao probosti. Astiza je čučnula, čekajući priliku.

Divlje sam se osvrnuo oko sebe. Drveni sarkofag! Već je bio uspravno naslonjen, pa sam ga dograbio i zamahnuo tom drvenom kutijom kao zaštitom. Silanov je mač sad bio slobodan, siroti Omar gotovo prepolovljen, i kad je svitak gurnuo u košulju, ponovno je nasrnuo na mene. Odbijao sam udarce lijesom i puštao da mač bode staro drvo, ali sam se kretao, odgurivao ga i slomio mu rapir napola. Bijesno je nasrnuo na lijes, razbio oronulo drvo i kad se razlomilo, nešto što je bilo ugurano u njega, oslobodilo se.

Moja puška! Zaronio sam po nju, no kad sam posegnuo rukom, slomljeni mač

mi je razrezao zglobove prstiju poput ugriza zmije, tako bolno da nisam mogao uhvatiti oružje. Dok je Silano nogom odgurivao razmrskano drvo kako bi me dograbio, otkotrljao sam se van njegovog dosega. Onda je izvukao pištolj, a lice mu je bilo izobličeno od bijesa i prezira. Bacio sam se unatraške na police upravo u trenutku kad je pištolj opalio, osjećajući kako metak hita pokraj mene. Pogodio je jednu od njegovih odvratnih staklenih posuda u dnu prostorije i posuda se razmrskala. Tekućina se razlila na pod uz balkon i nešto je

358

ogavno i blijedo progmizalo. Uzdigao se neki otrovan miris, vonj zapaljivih plinova, koji se pomiješao s mirisom baruta.

“Proklet bio!” Nespretno je pokušavao iznova napuniti pištolj. I tad mi je stari Ben priskočio u pomoć. “Energija i upornost sve

pobjeđuju”, ponovno sam se sjetio. Energija! Astiza je bila ispod stola i puzala prema Silanu. Skinuo sam jaknu

i bacio je na njega ne bih li mu odvratio pozornost, a zatim sam razderao košulju. Grof me je pogledao kao da sam luđak, ali trebala mi je gola, suha koža. Za trenje ne postoji ništa bolje od toga. Napravio sam dva koraka i bacio se na posudu koja se razbila, pogodivši drveni pod kao plivač i otklizavši se na torzu, škripeći zubima od izazvanih opeklina. Vidite, elektricitet nastaje trenjem, a sol u našoj krvi pretvara nas u privremene baterije. Dok sam klizio do dna prostorije, napunio sam se elektricitetom.

Razbijena posuda imala je metalno postolje. Klizeći, gurnuo sam ruku i ispružio prst kao Michelangelov Bog koji poseže za Adamom. A kad sam se približio, energija koju sam pohranio naglo je poskočila, s trzajem, prema metalu.

Izbila je iskra i prostorija je eksplodirala. Isparavanja Silanovih vještičjih napitaka postala su vatrena lopta

koja je poletjela preko mojeg šćućurenog tijela ravno prema grofu, Astizi i dolje prema kolima, kočijama i kutijama u prizemlju kamo je kapao konzervans. Oblak eksplozije u vrtlogu je odbacio papire sa stola, neki su nagorjeli, a spremišni prostor ispod mene se zapalio. Teškom sam se mukom uspravio, kosa mi je bila osmuđena i obje su me strane tijela pekle - jedna od ogrebotine od mača, a druga od klizanja po sagu - tad sam ugledao svoju pušku. Na hlačama koje su ostale na meni bilo je još dosta konzervansa i s njih sam istresao ostatke. Prostoriju je ispunila mračna, dimovita maglica. Silano je, opazio sam, pao, ali sad se i on mučio ustati, naizgled ošamućen, iako je iznova posezao za pištoljem. Zatim je iza njega ustala Astiza i omotala mu nešto oko vrata.

Bili su to povoji kojima je bio omotan Omar!

359

Puzao sam prema svojoj puški. Silano je, koprcajući se, odigao Astizu od poda, no ona mu je

nepokolebljivo visjela na leđima. Dok su njih dvoje nespretno plesali, odvratna je mumija poskakivala s njima, u bizarnome menage a trois. Dočepao sam se svoje puške i ispalio hitac, ali začulo se samo suho škljocanje.

“Ethane, požuri!” Rog s barutom i vrećica bili su ondje pa sam počeo puniti pušku,

preklinjući po prvi put taj mučan postupak. Odmjeri, uspi, podstavi. Ruka mi se tresla. Astiza i Silano

kotrljali su se pokraj mene. Grof je postajao sve crveniji jer ga je ona gušila, ali ju je uhvatio za kosu i okretao se ne bi li je dograbio. Zabijač, sad nabijanje s dužim nabijačem... prokletstvo! Njih dvoje su se sudarili s ogradom balkona i dio ograde se oslobodio. U prizemlju se razbuktao plamen. Pripojena mumija nastavila je plesati. Grof je okrenuo Astizu tako da je sad stajala ispred njega, i zaštitio se njome dok je mjerkao moju pušku i nastojao podignuti pištolj da bi naciljao. Dim se zgušnjavao uz strop. Moj jedini pucanj mora biti savršen! Strgnuo je ovoje sa svojega vrata i sve ih čvršće ovijao oko njezinoga. Podigao je pištolj.

Izvukao sam šipku za nabijanje, stavio malo baruta u prašnicu kremenjače, podigao cijev, Silano je pucao ali mu je ciljanje ometala Astiza koju je okrenuo ne bi li je bacio u plamen, tek toliko koliko je bilo dovoljno da izloži vlastiti vrat u tom divljačkom hrvanju...

“Spalit će me!” Opalio sam. Metak je pogodio njegov vrat. Njegov vrisak bio je krvavo grgljanje. Oči je razrogačio od šoka i

bola. A zatim se survao kroz ogradu balkona u plamen u prizemlju i sa

sobom ponio moju ženu. “Astiza!” Bio je to ponovno onaj pad iz balona. Kriknula je i nestala.

360

*** Potrčao sam na kraj radne sobe i provirio u prizemlje, očekujući

da ću je vidjeti u plamenu. Ali ne, mumija je zapela o jednu od slomljenih balustrada, a njezina su rebra i suhi mišići i nakon svih onih tisućljeća još uvijek bili čvrsti. Astiza je visjela na platnenim ovojima, batrgajući nogama iznad vrelog ognja.

Grof Silano nestao je u općem razaranju, svijajući se na improviziranoj lomači. Knjiga mu je bila na prsima.

K vragu i prokleta knjiga! Dograbio sam zavoje, povukao, uhvatio je za ruku i povukao.

Nisam je kanio pustiti da mi ponovno padne sa Silanom! Dok sam je vukao preko ruba balkona, Omar se oslobodio i survao, pretvorivši se u baklju u trenutku kad mu je plamen zahvatio platno. S treskom se stropoštao kako bi izgorio sa svojim gospodarom. Pogledao sam. Njegovi slomljeni udovi pomicali su se, kao u agoniji! Da nije nekako još uvijek živ? Ili je to varka plamena?

On nije bio prokletstvo, već spasitelj. Tot nam se ipak nasmiješio. A knjiga? Dok je Silanova odjeća gorjela, vidio sam kako se svitak

svija na njegovim grudima koje su se rastapale. Plamen je postajao sve topliji, grofova se koža osipala velikim plikovima i ja sam ustuknuo.

Astiza i ja čvrsto smo se privili jedno uz drugo. Čula su se crkvena zvona, povici, štropot teških kola. Pariški vatrogasci začas će biti ovdje. Kad oni stignu, tajne za kojima su ljudi tisućljećima čeznuli već će se pretvoriti u pepeo.

“Možeš li hodati?” upitao sam Astizu. “Nemamo mnogo vremena. Moramo pobjeći.”

“Knjiga!” “Otišla je sa Silanom.” Plakala je. Zbog čega, nisam bio siguran. U prizemlju sam čuo kako se otvaraju vrata neke kočije i crpi

voda. Polako smo odšepesali do vrata kroz koja smo ranije bili ušli,

361

krvavi i osmuđeni, koračajući preko gomile štikla, tekućina, kostiju, knjiga i uništenih papira.

Hodnik je bio prepun dima. Na trenutak sam se ponadao da će vatra otjerati sve progonitelje dok nas dvoje ne uspijemo umaknuti.

Ali ne, vod stražara tutnjao je niz hodnik. “To je on! To je taj!” Bio je to dosadno poznat glas kojeg sam

slušao godinu i pol dana. “Duguje mi stanarinu!” Madame Durrell! Moja bivša gazdarica u Parizu, od koje sam

pobjegao u nedoličnim okolnostima, bila je ona crvenokosa tajanstvena žena koja je proganjala periferiju mojega vida još otkad sam se vratio u Pariz. Nikad nije naročito vjerovala u moj karakter i pri rastanku me optužila za pokušaj silovanja. Ja bih to porekao, ali doista, trebali ste je samo pogledati. Piramide su mlađe od madame Durrell, i u boljem stanju.

“Zar vas se nikad neću riješiti?” prostenjao sam. “Hoćete, kad mi platite što mi dugujete!” “Vjerovnici imaju bolje pamćenje od dužnika”, volio je reći Ben. Iz

iskustva znam da je bio u pravu. “I vi ste me pratili kao jedan od Foucheovih tajnih policajaca?”

“Uočila sam vas u zatvorskim kolima, gdje vam je i mjesto, ali znala sam da ćete se nekako izvući, i sa zlim namjerama! Oui, motrila sam na zatvor Temple, budite sigurni! Kad sam vidjela kako ulazite u ovu palaču s onim pokvarenim tamničarom, potrčala sam po pomoć. Sam je grof Silano rekao da će se sukobiti s vama! Ali kad sam se vratila ovamo, cijela je palača već bila u plamenu!”

Obratila se vojnicima. “To je tako tipično za jednog Amerikanca. Živi kao divljak. Pokušajte ga natjerati da vam plati!”

Uzdahnuo sam. “Madame Durrell, bojim se da sam ponovno sve izgubio. Ne mogu vam platiti, bez obzira koliko policajaca imate.”

Zaškiljila je. “A što je s onom tamo puškom? Nije li to ona ista puška koju ste ukrali iz mog stana, ona kojom ste me pokušali ustrijeliti?”

362

“Nisam je ukrao, bila je moja, i pucao sam u bravu, ne u vas. Nije čak ni ista...” No, Astiza je položila svoju ruku na moju i ja sam pogledao mimo svoje stare gazdarice. Bonaparte se približavao hodnikom s mnoštvom generala i pobočnika. Njegove sive oči bile su ledene, njegove crte lica olujne. Zadnji sam ga put tako srditog vidio kad je čuo za Josephininu nevjeru i zatro Mameluke u bici kod piramida.

Pripremio sam se na najgore. Bonaparteovo umijeće, korištenja jezika za vojničku obuku bilo je legendarno. Ali, nakon što me onako mrko gledao, samo je odmahnuo glavom u nevoljkom čuđenju.

“Trebao sam pretpostaviti. Zar ste vi, monsieur Gage, doista otkrili tajnu besmrtnosti?”

“Samo sam uporan.” “I zato ste me slijedili dvije tisuće milja, zapalili kraljevsku palaču

i ostavili moje vatrogasce da u pepelu pronađu dva tijela?” “Sprečavali smo da se dogodi veće zlo, uvjeravam vas.” “Generale, on mi duguje stanarinu!” ubacila se madame Durrell.

“Više bih volio da mi se obraćate kao prvom konzulu, madame, što je služba na koju sam izabran jutros u dva sata. Koliko vam duguje?” Vidjeli smo kako računa i kako se pita koliko bi se daleko smjela odvažiti napuhnuti ukupni iznos.

“Sto livri”, najzad je pokušala. Kad nitko nije planuo na taj apsurd, dodala je: “I pedeset, za kamate.”

“Madame”, rekao je Napoleon, “jeste li vi aktivirali alarm?” Durrellova se napuhala.

“Jesam.” “Tad ćete dobiti još pedeset livri kao nagradu za to i dar od Vlade.” Okrenuo se. “Berthier, izbrojite dvije stotine za ovu hrabru ženu.” “Da, generale. Hoću reći, konzule.” Madame Durrell blistala je od sreće. “Ali, o ovome ne smijete nikome nikad pisnuti ni riječ”, upozorio ju

je Bonaparte. “To što ste večeras dogodilo ovdje odnosi se na sigurnost

363

Francuske i sreća naše nacije ovisi o vašoj diskreciji i hrabrosti. Možete li se nositi s takvim teretom, madame?”

“Za dvije stotine livri mogu.” “Odlično. Pravi ste domoljub.” Njegov ju je pobočnik odvukao kako bi joj izbrojao nešto novca, a

zatim se novi gospodar Francuske ponovno obratio meni. “Tijela su izgorjela do neprepoznatljivosti. Možete li mi ih

identificirati, monsieur Gage?” “Jedan je grof Silano. Izgleda da nismo mogli obnoviti naše

partnerstvo.” “Shvaćam.” Lupnuo je stopalom. “A drugi?” “Jedan stari egipatski prijatelj po imenu Omar. Mislim da nam je

spasio živote.” Bonaparte je uzdahnuo. “A knjiga?” “Bojim se da je i ona pala žrtvom istog požara.” “Doista? Pretražite ih.” I pretražili su nas, grubo, ali ništa nisu

pronašli. Jedan je vojnik ponovno zaplijenio moju pušku. “Dakle, izdali ste me do samoga kraja.” Pogledao je dim koji se

počeo razilaziti i namrštio se kao kućegazda na rupu u cijevi. “Ona mi knjiga više nije potrebna, budući da imam Francusku. Trebali biste vidjeti što činim s njom.”

“Siguran sam da nećete mirno sjediti. “Nažalost, davno je prošlo vrijeme da budete ustrijeljeni, a

Francuska će biti sigurnija kad se to dogodi. Predavši to drugima u zaduženje prije ove noći, a sve bezuspješno, mislim da ću se ovaj put sam pobrinuti za to. Vrtovi Tuileries jednako su dobro mjesto kao i svako drugo.”

“Napoleone!” preklinjala je Astiza. “Neće vam nedostajati, madame. I vas ću ustrijeliti. I vašeg

tamničara, uspijem li ga pronaći.”

364

“Mislim da on traži blago u kriptama Notre Dame”, rekao sam. “Nemojte ga kriviti. On je jednostavan čovjek s maštom, jedini tamničar koji mi se ikad svidio.”

“Ti su idioti iz zatvora Temple izgubili i Sidneya Smitha”, progunđao je Napoleon. “S kojim sam se zatim morao sukobiti kod Acra.”

“Da, generale. Ali su nas njegove priče sve potaknule da nastavimo tragati za vašom knjigom.”

“Tad ću vas dvaput ustrijeliti, jednom i za njega.” Izveli su nas van. Pramičci dima uzdizali su se u sivo nebo pred

svanuće. Ponovno sam bio silno istrošen - iznuren, rasječen rapirom, izguljen do mesa- kako bih proizveo trenje i pospan. Ako uistinu imam vražju sreću, žalim vraga.

Bonaparte nas je postavio uza jedan ukrasni zid, kojemu je godišnje doba oduzelo većinu cvjetova. Ovdje se jednog zlokobnog dana u studenom moja priča imala završiti: Napoleon je bio gospodar, knjiga zauvijek nestala, moja ljubav osuđena na propast. Bili smo previše iscrpljeni da bismo makar preklinjali. Muškete su se podigle i povukli kokoti.

Evo nas ponovno, pomislio sam. A zatim se začula stroga zapovijed. “Čekajte.” Već sam bio zatvorio oči - dojadilo mi je zurenje u cijevi mušketa u

Jaffi - i začuo sam škripu čizama na šljunku dok se Napoleon približavao.

Što je sad? Oprezno sam otvorio oči. “Govorite istinu o knjizi, zar ne, Gage?” “Nema je, generale. Hoću reći, prvi konzule. Spaljena je.” “Djelovala je, znate. Barem neki njezini dijelovi. Možete začarati

ljude i privoljeti ih da se suglase s izvanrednim stvarima. Strašna je šteta to što ste učinili, Amerikanče.”

“Nijedan čovjek ne bi smio moći začarati drugog.”

365

“Prezirem vas, Gage, ali ujedno me zadivljujete. Neuništivi ste, jednako kao i ja. Oportunist, kao i ja. Čak i intelektualac kao ja, na vaš vlastiti neobičan način. Ne treba mi magija kad imam državu. Onda, što biste učinili da vas pustim?”

“Da me pustite? Ispričat ćete me, ali nisam razmišljao tako daleko.”

“Moj se položaj promijenio. Ja sam Francuska. Ne mogu si udovoljiti sitnom osvetom, moram razmišljati za milijune. Sljedeće će godine u vašim Sjedinjenim Državama biti izbori i potrebna mi je pomoć u poboljšanju odnosa. Svjesni ste da se naše dvije države bore na moru?”

“Nažalost.” “Gage, potreban mi je izaslanik u Americi koji može misliti svojom

glavom. Francuska ima interese na Karibima i u Louisiani, a nismo odustali ni od nade da ćemo vratiti Kanadu. Čuju se neobična izvješća o rukotvorinama na zapadu koja bi mogla zanimati graničara kao što ste vi. Naši narodi mogu biti neprijatelji, ili si mogu međusobno pomoći kao što je to bio slučaj tijekom vaše revolucije. Znate me kao i svatko drugi. Želim da odete u vaš novi glavni grad, onaj koji zovu Washington, ili Columbia, i istražite za mene neke zamisli.”

Pogledao sam mimo njega u vrstu svojih krvnika. “Izaslanik?” “Kao Franklin, koji je svaku od naše dvije nacije objašnjavao ovoj

drugoj.” Vojnici su spustili oružje. “Oduševljen, siguran sam.” Nakašljao sam se. “Odbacit ćemo optužbu umorstva protiv vas i zanemariti ovaj

fijasko sa Silanom. Fascinantan čovjek, ali nikad mu nisam vjerovao. Nikad.”

To nije bilo ono što sam ja pamtio, ali svađa s Napoleonom ima svojih granica. Osjećao sam kako mi se život vraća u udove.

“I?” Kimnuo sam prema Astizi.

366

“Da, da, vi ste jednako opčarani njome kao što sam ja Josephinom. Svi to mogu vidjeti i Bog neka nam se oboma smiluje! Idite s Astizom, vidite što možete saznati i ne zaboravite - dugujete mi dvjesto livri!” Nasmiješio sam se najugodnije što sam mogao.

“Ako mogu dobiti natrag svoju pušku.” “Riješeno. Ali, mislim da ćemo vam zaplijeniti streljivo dok ne

budem daleko izvan dometa.” Kad su mi vratili moju praznu dugocijevku, on se osvrnuo i

promotrio palaču. “Moja će vlada, naravno, započeti u Luxembourgu. Ali mislim da bi ovo mogao biti moj dom. Vaš požar je dobra izlika za preuređenje: i to odmah jutros!”

“Veoma sam sretan što sam vam mogao biti od pomoći.” “Shvaćate da zato što je vaš karakter tako prazan, nije vrijedan

metaka koji će vas ubiti?” “Apsolutno se slažem s vama.” “I da Francuska i Amerika dijele iste interese protiv prepredene

Britanije?” “Engleska ponekad doista zna biti bahata.” “Ni ja vama ne vjerujem, Gage. Vi ste hulja. No, radite sa mnom, i

možda nešto ispadne iz toga. Znate, još uvijek morate zaraditi svoje bogatstvo.”

“Itekako sam toga svjestan, prvi konzule. Nakon gotovo dvije godine pustolovina, nemam ni penija.”

“Ja znam biti velikodušan prema prijateljima. Eto. Moji će vam pobočnici pronaći hotel, daleko od one vaše grozne gazdarice. Kakva Meduza! Za početak ću vam dati malu plaću i računam na vas da je nećete prokockati na kartama. Određeni dio ćemo vam ustegnuti, naravno, dok ne vratim svoje livre.”

Uzdahnuo sam. “Naravno.” “A vi, gospo?” obratio se Astizi. “Jeste li spremni vidjeti Ameriku?”

Dok smo nas dvojica govorili, ona je izgledala zabrinuta.

367

Sad je oklijevala i zatim polako, tužno odmahnula glavom: “Nisam, konzule.” “Niste?” “Ovih sam dugih, turobnih dana pretraživala svoje srce i shvatila

da pripadam Egiptu jednako koliko Ethan ne pripada ondje. Vaša je domovina prekrasna, ali hladna, a njezine šume zasjenjuju dušu. Američka divljina zacijelo je i gora. To nije mjesto za mene. Niti mislim da smo pronašli posljednji trag Tota i Templara. Pošaljite Ethana u vašu misiju, ali shvatite zašto se ja moram vratiti u Kairo i vaš institut učenjaka.”

“Madame, ne mogu jamčiti vašu sigurnost u Egiptu. Ne znam hoću li uspjeti spasiti svoju vojsku.”

“Izida ima ulogu za mene, a ona nije s druge strane oceana.” Okrenula se.

“Žao mi je, Ethane. Volim te, kao što si i ti volio mene. Ali moja potraga još nije posve završena. Za nas dvoje nije došlo vrijeme da se smirimo zajedno. Možda hoće. Hoće.”

Močvara mi Georgije, zar ja nikad ne mogu uspjeti sa ženama? Prođem kroz Danteov pakao, napokon se riješim njezinog bivšeg ljubavnika, dobijem ugledan posao od nove francuske vlade - a ona sad želi otići? Pa to je ludost!

Ili nije? Nisam još bio raspoložen saviti gnijezdo i doista nisam imao

pojma kamo bi me ova sljedeća pustolovina mogla odvesti. Niti je Astiza bila tip žene koja bi poslušno išla za mnom. I mene je zanimalo naučiti više o drevnom Egiptu pa bi ona možda mogla započeti tim putem dok ja u Americi obavljam poslove za Bonapartea. Nekoliko diplomatskih večerica, brz pogled na jedan ili dva šećerna otoka i oslobodit ću se tog čovjeka, a onda ću biti spreman planirati našu budućnost.

“Zar ti neću nedostajati?” odvažio sam se.

368

Tužno se nasmiješila. “O, da. Život je tuga. Ali život je također sudbina, Ethane, a ova je

odgoda izvršenja presude znak da treba otvoriti sljedeća vrata, krenuti sljedećim putem.”

“Kako mogu znati da ćemo se ponovno vidjeti?” Tužno se nasmiješila, sa žaljenjem, ali ipak milo, i poljubila me u

obraz. Zatim je šapnula: “Kladi se na to, Ethane Gage. Kockaj se.”

369

POVJESNA BILJEŠKA Ako više učimo na pogreškama nego na uspjesima, tad je

Napoleonova kampanja u Svetoj zemlji 1799. godine bila krajnje obrazovna. Njegovi su napadi kod Acra bili nestrpljivi i loše pripremljeni. Omrznuo je većini domaćeg stanovništva. Masakr u Jaffi i naredno smaknuće zatvorenika kaljat će mu reputaciju do kraja života. Nimalo bolja nisu bila ni izvješća da je bio kriv za umorstva iz milosrđa među vlastitim četama, dijeleći opijum i otrov vojnicima koji su umirali od kuge. Tako neugodno vojničko i političko nazadovanje neće iskusiti do napada na Rusiju 1812.

A ipak, krajem 1799. godine, Bonaparte nije samo preživio vojni debakl; taj je Korzikanac tako vješto manipulirao javnim mijenjem u Francuskoj da se zatekao na mjestu prvoga konzula svog prihvaćenog naroda, na putu da postane car. Moderni političari koji kao da su obloženi teflonom (što znači da se ništa odlučnoga ne lijepi za njih) ne mogu se uporediti s vještinom Napoleona Bonapartea. Kako je takvu katastrofu mogao preobratiti u takvu vlastitu korist? To je vragolasta tajna u središtu ove knjige.

Za čitatelje fikcije koje takve stvarčice zanimaju, velik dio ovoga romana istinit je. Tragedija Jaffe, bitka kod Mount Tabora i opsada Acra dogodili su se kao što je opisano, iako sam glede pojedinosti uzeo slobode. Ethan Gage i njegov naelektrizirani lanac izmišljotina su, jednako kao i Napoleonov torpedo-ovan. Ali Sir Sidney Smith, Phelipeaux, Haim Farhi i Djezzar bili su stvarne osobe. (U stvarnosti, Phelipeaux je umro od iscrpljenosti ili sunčanice prilikom opsade, a ne od bajuneta.) Acre i Jaffa - ovaj drugi sad je predgrađe Tel Aviva - zadržavaju ponešto od arhitektonskih značajki 1799. i nije teško zamisliti Gageov boravak u Svetoj zemlji. Iako onog strateškog tornja i zidina opsade Acra danas nema - nakon bitke, Djezzar ih je zamijenio

370

novima zbog velikih oštećenja - i nadalje je itekako romantično prošetati zidinama tog dražesnog mediteranskog gradića. Na istoku, autocesta prema Galileji prolazi uz podnožje brda na kojemu je Napoleon imao svoj stožer.

Čitateljima koje zanima povijest Bonaparteovih sirijskih pohoda preporučujem knjigu Nathana Schura Napoleon u Svetoj zemlji i knjigu J. Christophera Herolda Bonaparte u Egiptu. Evokativni dokumentarini akvareli engleskog slikara Davida Robertsa iz 1893. godine sakupljeni su u brojnim knjigama.

Iako sam ja zamislio neke od mojih podzemnih prolaza ispod Temple Mounta u Jeruzalemu - što je bilo neophodno budući da su muslimanske vlasti zatvorile posjetiteljima čak i dugo posjećivane odaje kao što su Solomonove staje - Jeruzalem je prepun spilja i tunela. Među njima je i mračan, do bedra dubok podzemni vodeni put od nižeg jezera Siloam, kroz koji je ovaj pisac poslušno pregazio kako bi stekao osjećaj podzemne pustolovine koju opisujem. Podzemna vrata do dugo tajnih tunela ispod Temple Mounta postoje: kao turist, možete vidjeti barem jedna. U Temple Mount arheolozima je zabranjen pristup zbog straha da bi otkriće moglo izazvati vjerski spor. U prošlosti bi istraživače otjeralo bijesno mnoštvo, ali nije li zbog toga utoliko lakše povjerovati da bi ondje još uvijek moglo biti nečeg dosad neotkrivenog? Samo se nemojte pojaviti s lopatom. Mogli biste zapaliti sveti rat.

Neki će čitatelji prepoznati da je Grad duhova zapravo Petra, ruševan grad u Jordanu od kojega zastaje dah, a kojega su sagradili nabatejski Arapi nedugo prije Krista i na kraju njime upravljali Rimljani. U doba kad ga posjećuje Gage, doista je bio izgubljeni grad koji će u devetnaestom stoljeću zadiviti prve Europljane koji ga ugledaju. Iako sam si očito uzeo određenu slobodu, mnogo je toga upravo onako kako sam opisao. Ondje se doista nalazi žrtvenik Visokog svetišta.

Palača Tuileries u Parizu započeta je 1564. i spaljena 1871. Služila je kao palača Napoleona i Josephine od početka veljače 1800.,

371

tri godine nakon što je preuzeo vlast. I zatvor Temple bio je stvaran, ali je u međuvremenu srušen. I da, Notre Dame je sagrađena na mjestu negdašnjeg rimskog hrama Izidi.

Priče o vitezovima templarima, simbolika kabale i zamisao o knjizi Totovoj sve su stvarne. Više o Totu možete pronaći u knjizi koja prethodi ovoj, Napoleonove piramide. Moj prijedlog da su knjigu Totovu pronašli templari plod je mašte - ali, što je onda bio izvor njihovog zapanjujuće brzog i sveobuhvatnog uspona nakon što su iskapali ispod Temple Mounta? Što su točno ondje pronašli? Gdje je biblijski zavjetni kovčeg? Koje su tajne spoznala drevna društva? Uvijek postoji još misterija.

Trebao bih zajedljivo zamijetiti da bi se Britanski muzej mogao iznenaditi činjenicom da kamenu iz Rosette, koji je ondje ponosno izložen otkad su ga britanske čete zaplijenile od Francuza 1801., doista nedostaje gornji i najvažniji dio. Kad pročitaju ovaj roman, kuratori će možda poželjeti staviti karticu na staklenu vitrinu u kojoj se kamen nalazi i ispričati se zbog tog propusta, uvjeravajući posjetitelje da se poduzimaju krajnji napori ne bi li se pronašli dijelovi koje je raznio jedan američki odmetnik u Rosetti 1799. Ali to je samo sugestija - kao što je sugestija i zamisao da arheolozi budu na oprezu glede preostalih 36.534 knjiga Totovih.

Odnosno, ako su toga vrijedne.

372

ZAHVALE

Autor se oslanjao na pomno znanje čitavog mnoštva povjesničara

kako bi satkao ovu priču, kao i na evokativnu arheološku očuvanost Izraela i Jordana koja ih čini tako vrijednima posjetiti. Posebice zahvaljujem vodičima Paule Rakoweru i profesoru Danu Bahatu u Izraelu,

i

Mohammedu Helalatu u Jordanu. Diane Johnson sa Sveučilišta Western Washington upoznala me s templarskim epigramom na latinskome, a Nancy Pearl me upozorila na anegdotu o Napoleonovom trganju stranica romana i njihovom prosljeđivanju svojim časnicima. U izdavačkoj kući Harper

Collins, posebnu zahvalnost

upućujem svom izdavaču Davidu Koralu, pomoćniku izdavača Robu Crawfordu, Heather Drucker na marljivom poslu da bi se za knjigu pročulo i mnogima drugima koji omogućuju da neka knjiga bude objavljena. Kudos naravno i Andrewu Stuartu, agentu koji me drži u poslu. I, kao uvijek, hvala mojoj prvoj čitateljici, Holly.

BILJEŠKE O PISCU

William Dietrich je autor više romana među kojima su

najpoznatiji: Napoleonove piramide (Napoleon's Pyramids), Bič Božji (Scourge of God), Hadrijanov zid (Hadrian’s Wall) Rosettin ključ (The Rosetta Key), The Dakota Cipher, The Barbary Pirates. Novinar koji je za svoj rad dobio Pulitzerovu nagradu, povjesničar i prirodoslovac, redovito piše za Seattle Times i profesor je na Sveučilištu Western Washington. Živi u državi Washington.