W. A. Mozart TITUS · - S najuzvišenijeg prijestolja). Anije i Servilija se vole - to Titus ne zna...

TITUSSubota, 1. prosinca 2012., 19 sati

W. A. Mozart

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Subota, 1. prosinca 2012., 19 sati

W. A. Mozart

TITUS

THE HD BRODCASTS ARE SUPPORTED BY

THE MET: LIVE IN HD SERIES IS MADE POSSIBLE BY A GENEROUS GRANT FROM ITS FOUNDING SPONZOR

Neubauer Family Foundation

GLOBAL CORPORATE SPONSORSHIP OF THE MET LIVE IN HD IS PROVIDED BY

TITO/TITUS Giuseppe Filianoti

VITELLIA/VITELIJA Barbara Frittoli

SERVILIA/SERVILIJA Lucy Crowe

SESTO/SEKSTO/SEXTUS Elına Garanča

ANNIO/ANIJE/ANNIUS Kate Lindsey

PUBLIO/PUBLIJE/PUBLIUS Oren Gradus

Zbor i orkestar Metropolitana

ZBOROVOĐA Donald Palumbo

DIRIGENT Harry Bicket

REDATELJ, SCENOGRAF I KOSTIMOGRAF

Jean-Pierre Ponnelle

OBLIKOVATELJ RASVJETE Gil Wechsler

Praizvedba, Gräflich Nostitzsches Nationaltheater, Prag, 6. rujna 1791.

Prva izvedba u Metropolitanu 18. listopada 1984.

SUBOTA, 1. PROSINCA 2012.

POČETAK U 19 SATI.

Wolfgang Amadeus Mozart

TITUSLA CLEMENZA

DI TITO - TITOVA MILOST

K 621Opera seria u dva �ina

Libreto: Caterino Mazzolà prema

Pietru Metastasiju

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Radnja se događa u Rimu 79. godine.

Stanka nakon prvoga čina.Svršetak oko 22 sata.Tekst: talijanski.Titlovi: engleski.

6 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2012./2013.

PRVI �INVitelija, k�i svrgnutog cara Vitelija, uvrije�ena jer se Titus njome ne�e oženiti, nagovara njegova prijatelja Seksta, koji je u nju zaljubljen i u svemu joj podložan, da se uroti protiv njega (duet Come ti piace, imponi - Kako želiš, naredi). Ali kad sazna da je Titus poslao Berenice od Cilicije, k�er Heroda Agripe I. na koju je bila ljubomorna, natrag u Jeruzalem, moli Seksta da pri�eka s ispunjenjem njezine želje jer se nada da �e se Titus ipak njome oženiti (arija Deh, se piacer mi vuoi - Ako mi se želiš svidjeti). No Titus odabire za caricu Sekstovu sestru Serviliju i nare�uje Sekstovu prijatelju Aniju da je o tome obavijesti (arija Del più sublime soglio - S najuzvišenijeg prijestolja). Anije i Servilija se vole - to Titus ne zna - i teško prihva�aju tu novost (duet Ah, perdona al primo affetto -

Oprosti prvoj ljubavi). Servilija je odlu�na priznati Titusu istinu, ali ako on i nakon toga ustraje u naumu da �e se oženiti njome, pristat �e na vjen�anje. Titus zahvaljuje bogovima na Servilijinoj odanosti i odbacuje pomisao da se isprije�i izme�u nje i Anija (arija Ah, se fosse intorno al trono - Da je oko prijestolja).U me�uvremenu je Vitelija saznala da se Titus zanima za Serviliju. Kipti od ljubomore i poti�e Seksta da ga ubije. Seksto pristaje i pjeva jednu od najslavnijih opernih arija, uz pratnju klarineta: Parto, parto, ma tu, ben mio - Odlazim, ali ti, ljubavi moja. On odlazi, a dolaze Anije i pripadnik pretorijanske straže, Publije, u namjeri da odvedu Viteliju Titusu jer je on naposljetku odabrao nju za caricu. Viteliju razdiru osje�aji krivnje i zabrinutost zbog nedjela na koji je navela Seksta.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


Seksto je došao na Capitol. Bori se sa svojom savješ�u (recitativ Oh, Dei, che smania è questa - Bogovi, kakav je to nemir), ali se sa svojim sljedbenicima sprema zapaliti Capitol. Skupljaju se i druge osobe, osim Titusa, zgrožene tom zamisli o podmetanju požara. Seksto se vra�a i objavljuje da je vidio Titusa ubijenog. Vitelija ga sprje�ava da sebe proglasi krivcem za ubojstvo. Svi žale nad Titusom u polaganom, tužnom finalu �ina.

DRUGI �INAnije obavještava Seksta da je car Titus živ. U metežu koji je nastao u požaru Capitola, Seksto ga je zamijenio za nekoga drugoga. Seksto želi oti�i iz Rima, ali ga Anije od toga odvra�a (arija

Torna di Tito a lato - Vrati se uz Titusa). Dolazi Publije s namjerom da uhiti Seksta i govori kako je jedan od Sekstovih drugova urotnika odjenuo Titusovu odje�u, a Seksto je njemu nanio tešku, ali ne smrtonosnu ranu. Senat optužuje Seksta i vjeruje da �e ga Titus osuditi. Publije izražava sumnju u ariji Tardi s’ avvede d’ un tradimento - Kasno je primijetio izdaju - i odlazi u Senat. Anije moli Titusa da bude milostiv prema Sekstu (arija Tu fosti tradito - Ti bje izdan). Publije se vra�a s viješ�u da je Seksto proglašen krivim i osu�en, a Titus u muci mora potpisati njegovu smrtnu presudu.Titus odlu�i da �e pozvati Seksta i najprije saznati od njega pojedinosti zavjere. Seksto preuzima svu krivnju na sebe, svjestan da zaslužuje smrtnu kaznu (rondo Deh, per questo istante solo - Molim te samo trenutak). Titus proživljava tešku unutarnju borbu i donosi odluku: pomilovat �e Seksta. Neka mu se spo�itne da je pokazao previše milosti, ali ne�e mu se mo�i predbaciti da je osvetoljubiv (arija Se all’ impero - Ako carstvu). Viteliju razdire grizodušje. Servilija je opominje da suze ne�e spasiti Seksta (arija - S’ altro che lagrime - Ako nešto drugo, a ne suze). Naposljetku Vitelija odlu�i da �e sve priznati Titusu i tako odustati od nade da postane carica. To izražava u rondu Non più di fiori - Više ne�e biti cvije�a - uz pratnju basetnog roga.U amfiteatru osu�enici, me�u njima i Seksto, o�ekuju da budu ba�eni pred divlje zvijeri. Titus je spreman pomilovati ih, a Vitelija priznaje da je ona potaknula Sekstovu zavjeru. Iako zaprepašten, Titus uklju�uje i nju u op�i oprost u recitativu uz pratnju (Ma che giorno è omai questo? - Kakav je to dan?) Svi hvale Titusovu veliku plemenitost, a on sam zaziva bogove s molbom da mu skrate dane ako se prestane skrbiti za dobro Rima.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


Giuseppe Filianoti i Elına Garanča

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

VEČERAŠNJI INTERPRETITitusa pjeva talijanski tenor, rođen u Reggio di Calabria, Giuseppe Filianoti (1974.). Na sveučilištu u Messini diplomirao je književnost, a 1997. završio je studij pjevanja na Konzervatoriju u svojem rodnom gradu. Godine 1998. debitirao je u Bergamu u naslovnoj ulozi Donizettijeve opere Dom Sébastien. Dvije je godine pohađao Operni studio milanske Scale i došao u doticaj sa slavnim španjolskim tenorom Alfredom Krausom koji je imao odlučujuću ulogu u njegovu umjetničkom razvoju. Godine 1999. pobijedio je na Međunarodnom pjevačkom natjecanju Francisco Viñas u Barceloni, a 2009. s velikim je uspjehom nastupio prvi put u Metropolitanu kao Edgardo u Luciji di Lammermoor. U Metu je pjevao Hoffmanna u Hoffmannovim pričama, Nemorina u Ljubavnom napitku, Ruggera u Puccinijevoj

Lastavici i Vojvodu od Mantove u Rigolettu. Odabranica Riccarda Mutija za Leonoru u Trubaduru na otvorenju sezone u Scali u povodu stote godišnjice Verdijeve smrti 2001., Barbara Frittoli (1967.) prvi put je nastupila u Metropolitanu 1995. kao Micaela u Carmen. U njemu je još pjevala Mimì u La Bohème, Fiordiligi u Così fan tutte, Donnu Annu i Donnu Elviru u Don Giovanniju, Verdijeve Luisu Miller, Desdemonu u Otellu i Ameliju u Simonu Boccanegri te Puccinijevu Sestru Angelicu. U Met Live in HD bila je Micaela i Donna Elvira, a Donnu Elviru je pjevala i na prošlogodišnjem otvorenju sezone u milanskoj Scali. Prvi put u Metropolitanu, u ulozi Servilije, nastupa 33-godišnja engleska sopranistica Lucy Crowe. Studirala je na Royal Academy of Music (Kraljevskoj glazbenoj akademiji) i nakon što je dobila nekoliko nagrada, među ostalima 2005. drugu Nagradu


Kathleen Ferrier, i debija u Škotskoj operi u ulozi Sophie u Kavaliru s ružom, godine 2007. skrenula je na sebe pozornost kad je u posljednji trenutak uskočila u novu produkciju Händelove Agrippine u Engleskoj nacionalnoj operi (ENO). Smatraju je pjevačicom barokne glazbe, koju njeguje i na koncertima, a ona se nada ulogama heroina rane romantike. Seksto je latvijska mezzosopranistica Elına Garanča (1976.), danas jedna od vodećih zvijezda operne scene. Nakon usavršavanja u Beču i Sjedinjenim Američkim Državama, profesionalnu je karijeru počela u Meiningenu, a međunarodni ugled stekla 2003. ulogom Anija u operi La clemenza di Tito (Titus) na Salzburškim svečanim igrama pod ravnanjem Nicolausa Harnoncourta. Ističući se osobito kao rossinijevski koloraturni mezzosopran, prvi put je nastupila 2008. u Metropolitanu kao Rosina u Seviljskom brijaču. U njemu je

još pjevala Angelinu u Pepeljuzi, a u toj smo je ulozi gledali i slušali u Met Live in HD. U siječnju 2010. nastupila je u naslovnoj ulozi Bizetove Carmen, koju smo također doživjeli u Met Live in HD. Nakon što je tu ulogu pjevala na nekoliko pozornica, čini se da se odlučila vratiti glasovno lakšem repertoaru. Anije je mezzosopranistica iz Virginije, članica Metropolitan Opera Lindemann Young Artist Development Program (Lindemannov program za razvoj mladog umjetnika), Kate Lindsey. Kao pobjednica programa, dobila je priliku za debi u Metu u rujnu 2005. u maloj ulozi Javotte u Massenetovoj Manon. Dobitnica je nekoliko nagrada, među kojima 2007. Nagrade George London. Te je godine postala članica Meta i u njemu je ostvarila nekoliko manjih uloga. Kad je Elına Garanča otkazala nastup u ulozi Nicklaussea i Muze u Hoffmannovim pričama, bila je to prigoda za Kate Lindsey da se 2009.

Lucy Crowe i Kate Lindsey

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


okuša u njemu u prvoj velikoj ulozi. Poslije Siebela u Faustu, Stéphana u Romeu i Juliji, Cherubina u Figarovu piru, došao je jedan od naslovnih likova, Ivica u Humperdinckovoj operi Ivica i Marica. Američki bas, profesor glazbe i engleskog jezika, Oren Gradus, pjeva Publija. Opernu karijeru počeo je u Pittsburg Opera Centeru, bio je 2002. dobitnik nagrade Aria i iste je godine prvi put nastupio u Metropolitanu u maloj ulozi Stražara u Elektri. U njemu je do sada ostvario nekoliko srednje velikih basovskih uloga, uključujući Collinea u La Bohème, Zunigu u Carmen i Giorgia Waltona u Puritancima. Britanski dirigent, čembalist i orguljaš Harry Bicket (1961.), obrazovan na Radley Collegeu, Christ Churchu u Oxfordu i na Royal College of Music u Londonu, djelovao je kao orguljaš u Westminsterskoj opatiji pa je svirao i na vjenčanju princa Andrewa i Sare Ferguson. Kao dirigent debitirao je 1996. ravnajući Händelovom Theodorom u Glyndebourneu.

Godine 2003. prvi je put dirigirao u Covent Gardenu Händelovim Orlandom i ta je produkcija nominirana za Nagradu Lawrence Olivier. Prvi put u Metropolitanu nastupio je 2004. na premijeri Händelove Rodelinde, ravnajući izvedbom i svirajući recitative na čembalu. U Metu je dirigirao i Händelovim Julijom Cezarom. Surađuje s orkestrom Age of Enlightenment s kojim je snimio nekoliko CD-ova. Režiju opere ostvario je četiri godine prije smrti slavni francuski redatelj Jean-Pierre Ponnelle (1932-1988). U rodnom Parizu studirao je filozofiju, umjetnost i povijest. Karijeru je počeo 1952. u Njemačkoj kao scenograf u operi Boulevard solitude Hansa Wernera Henzea. Njegov prvi redateljski rad bila je 1962. režija Tristana i Izolde u Düsseldorfu, a režija Tristana i Izolde u Bayreuthu 1981. ocijenjena je kao ostvarenje visoke estetike. U Metropolitanu se predstavio 1973. iznimnom produkcijom Rossinijeve Talijanke u Alžiru s Marilyn Horne, Luigijem Alvom i Fernandom Corenom. U njemu je još postavio na scenu Ukletog Holandeza s Joséom van Damom, prvog Idomenea na sceni te velike operne kuće s Lucianom Pavarottijem, Figarov pir i Manon.

O SKLADATELJUŽivot i djelo Wolfganga Amadeusa Mozarta sliče bajci koja nije imala lijep kraj. Joannes Chrysostomus Wolfgangus Theophilus Mozart rođen je 27. siječnja 1756. kao sedmo, i drugo preživjelo, dijete u obitelji glazbenika na nadbiskupskom dvoru u Salzburgu, Leopolda Mozarta, i Anne Marije Pertl. Već 1762. Leopold bilježi prve menuete svojega šestogodišnjeg sina u kajdanku kćeri Anne Marije. Wolfgang pokazuje nedvojbenu genijalnost u sviranju čembala pa počinje njegova karijera ”čuda od djeteta”. Od 1762. do 1766. s roditeljima i sestrom u trijumfu

Barbara Frittoli


obilazi europska kulturna središta (München, Stuttgart, Bruxelles, Pariz, London, nizozemske i švicarske gradove…) i oduševljava svojim neusporedivim sviranjem. Usporedno stječe glazbenu naobrazbu. Godine 1768. nastaje njegov igrokaz, glazbena igra Bastien i Bastienne (“Bastien und Bastienne”), a on postaje koncertni majstor nadbiskupova orkestra u Salzburgu. Praizvodi se njegova opera Lažna naivka (“La finta semplice”).Od 1769. do 1773. Mozart često boravi u Italiji i razvija se njegova sklonost talijanskoj operi pa se i naziva Wolfgango Amadeo (a oko 1777. Wolfgang Amadé). Boravak u Italiji donosi mu priznanja, dobiva Orden zlatne mamuze od pape Klementa XIV. Stižu i narudžbe, pa se 27. srpnja 1770. praizvodi njegova opera Mitridat, kralj Ponta (“Mitridate, rè di Ponto”).

Slijede Ascanio in Alba, Lucio Silla i niz drugih djela. Od 1773. do 1777. živi u Salzburgu gdje obnaša dužnost službenog skladatelja i koncertnog majstora, stvara duhovna djela, divertimenta, serenade, simfonije, koncerte za glasovir i orkestar, ali sve više osjeća kako ga sredina sputava u razvitku. U siječju 1775. praizvodi se njegova opera Lažna vrtlarica (“La finta giardiniera”) i u travnju Kralj pastir (“Il Rè pastore”). Zatim moli otpust iz nadbiskupove službe i u rujnu 1777. odlazi s majkom u München, Augsburg i Mannheim, gdje 1778. upoznaje obitelj Weber. Osjeća naklonost prema Aloysiji Weber. Dolazi u Pariz, ali francuska ga prijestolnica ne dočekuje više raskriljenih ruku. Umire mu majka pa se 1779. vraća u Salzburg. Za njim je već mnogo opusa. Na poziv bavarskoga kralja, za München sklada operu Idomeneo, kralj Krete (“Idomeneo, rè di Creta”) koja doživljava velik uspjeh na praizvedbi 29. siječnja 1781. i označava početak Mozartova zrelog stvaralačkog razdoblja.Godine 1781. Mozart prekida sa salzburškim nadbiskupom Colloredom i odlazi u Beč u kojemu će ostati do kraja života i stvoriti ne samo svoja remek-djela nego i remek-djela svjetske glazbene baštine. Godine 1782. nastaje igrokaz (Singspiel) Otmica iz saraja (“Die Entführung aus dem Serail”), jedno od malobrojnih skladateljevih djela pisanih na njemački tekst. Praizvodi se s velikim uspjehom 16. srpnja 1782. Iste se godine Mozart ženi Constanzom Weber, sestrom svoje mladenačke ljubavi Aloysije. Godine 1784. postaje član masonske lože, a 1785. počinje njegova suradnja s Lorenzom da Ponteom (1749-1838). Nastaje Figarov pir (“Le nozze di Figaro”) prema istoimenoj Beaumarchaisovoj komediji. Opera je prvi put izvedena u Beču 1. svibnja 1786., a zatim u Pragu s blistavim uspjehom. U Pragu u kojemu je proveo i neke

Wolfgang Amadeus Mozart


od najljepših trenutaka svojega života, Mozart sklapa ugovor s impresarijom Pasqualeom Bondinijem (?1737-1789) i opet u suradnji s Da Ponteom praizvodi 29. listopada 1787. veličanstvenog Don Giovannija. Unatoč uspjesima, u skladateljev život postupno se uvlači bijeda. I u tom siromašnom okružju niču nova remek-djela: tri posljednje simfonije. Da Ponte mu daje jedan od najosebujnijih opernih libreta - Così fan tutte. Opera je praizvedena 26. siječnja 1790. Godine 1791. za krunidbu češkog kralja Leopolda II. sklada Titusa (“La clemenza di Tito”), praizvedenog 6. rujna u Pragu. Radi i na Čarobnoj fruli (“Die Zauberflöte”) na njemački libreto Emanuela Schikanedera (1751-1812). Opera je praizvedena 30. rujna, samo nekoliko mjeseci prije skladateljeve smrti. Materijalno i tjelesno iscrpljen, Mozart stvara svoju glazbenu oporuku - čudesni Requiem. Umire 5. prosinca 1791. i za užasna nevremena biva pokopan u zajedničku grobnicu siromaha i neopskrbljenih na groblju St. Marxer. Bio je to kraj životnog puta koji je počeo zaista blistavo kad je salzburško “čudo od djeteta” sjedilo u krilu moćne austrijske carice Marije Terezije. Bio je to možda najtužniji zemaljski kraj jednoga genija, kojega je sam Bog dotaknuo rukom i dao mu talent kao možda nikome prije ni poslije njega. Na sreću, za njim je ostao golem opus od 626 djela, od toga 22 opere, 48 simfonija, 48 koncerata, 16 misa, 80 glasovirskih i violinskih sonata, stotinjak manjih orkestralnih djela, među njima 28 gudačkih kvarteta i niz drugih skladbi, među kojima velik broj ulazi u sam vrh svjetske glazbe.

O DJELUCijeloga života Mozart se bavio mišlju da sklada operu seriu - ozbiljnu operu. Prva u tome nizu bila je Mitridate, rè di Ponto, nastala 1770. za njegova boravka u Italiji. Idomeneo,

nastao 1781., bio je korak dalje u tom smjeru, a Titus je posljednji u tom žanru. Doduše, opera seria je već u doba nastanka Idomenea bila prošlost. Ali Titus je nešto drugo.Mozart je bio u silaznoj životnoj putanji. Smrt Josipa II. 5. veljače 1790. ugasila je njegove nade da bude dvorski skladatelj. Novi car Leopold II. (1747-1792) nije mario za glazbu i podnosio ju je samo onoliko koliko je bilo nužno. Osim toga, Leopold se nije nimalo slagao s idejama svojega preteče, pa se, s tim u skladu, onaj tko je uživao Josipovu naklonost nije mogao nadati Leopoldovoj. Odbačen od cara, Mozart je krenuo na koncertnu turneju. Još je uživao ugled glasovirskog virtuoza, što je moglo zadovoljiti slušateljstvo manjih njemačkih gradova. Ali to mu nije donosilo nikakvu korist pa se vratio u Beč. Prilike nisu bile nimalo sjajne. Ostala su mu samo dva učenika, žena mu je pobolijevala zbog čestih trudnoća, nije imao novca, zdravlje mu je bivalo sve lošije, zanimanje za njegovu glazbu sve manje. Veliki skladatelj koji je stvarao s nevjerojatnom lakoćom, te 1790. godine nije stvorio ni brojan ni osobito zanimljiv opus.U svibnju 1791. stanje se poboljšalo, došao je u doticaj s iznimno zanimljivom osobom - glumcem-impresar i jem Emanuelom Schikanederom. Schikaneder je bio opsjednut željom da stvori njemački Singspiel koji bi privukao šire slojeve pa je nastala zamisao o Čarobnoj fruli. Mozart je prihvatio ponudu, radio je sa žarom, ali je živio nemarno, tako da je to pogoršalo njegovo ionako načeto zdravlje. Dvije su narudžbe prekinule rad na Čarobnoj fruli: ponuda tajanstvenoga glasnika da sklada Requiem, i u srpnju poziv impresarija Domenica Guardasonija (1731-1806) da sklada operu za krunidbu svetog rimskog cara Leopolda II. za češkog kralja u Pragu. Guardasoni, bivši tenor, operni producent i impresario, u to je doba bio upravitelj


kazališta. Mozart je ugovor potpisao 8. srpnja. U njemu je bilo navedeno da će se, ako se u međuvremenu ne pronađe drugi libreto, uzeti u obzir La clemenza di Tito, koji je pola stoljeća prije napisao Pietro Metastasio. Metastasio je poznavao izdanje De vita Caesarum rimskog povjesničara Svetonija (69-122) o životima dvanaestorice rimskih careva pa je 1734. napisao libreto za Antonija Caldaru (1670-1736). Četrdesetak je skladatelja skladalo na taj libreto, među njima 1752. Christoph Willibald Gluck i 1774. Čeh Josef Mysliveček (1737-1781), a poslije Mozartove smrti nastat će još tri opere na tu temu. Rimski car Titus Vespasianus (39-81), glavni junak opere, o kojem piše Svetonije, stupio je na rimsko prijestolje godine 79. nakon što je pobijedio Vitelija. U povijest je ušao kao imperator koji je smatrao da mu je dan izgubljen ako nije učinio dobro djelo. Glasovita je njegova izreka “Diem perdidi“ - izgubih dan. Osvojio je Jeruzalem 70. godine, a nakon povratka u Rim 71. podigli su mu slavoluk. Godine 79. naslijedio je na prijestolju oca Vespazijana. Iste je godine doživio erupciju Vezuva, što je uzrokovalo propast Pompeja. Vladao je samo dvije godine, ali za to je vrijeme učinio toliko dobroga za rimski puk da su ga zahvalni Rimljani nazvali “amor et deliciae generis humani“ - ljubav i radost ljudskog roda. Završio je gradnju Colosseuma. Povijesni lik u operi je i Vitelija, kći cara Vitelija koja je, nakon što je njezin otac izgubio prijestolje, sama željela postati caricom tako što bi se udala za Titusa.Pietro Metastasio, pravim imenom Pietro Antonio Domenico Trapassi, pjesnik, libretist, dramatičar i svećenik, rođen je u Rimu 1698. i ondje je učio pjevanje i skladanje kod znamenitog skladatelja Nicoloa Porpore (1686-1768), koji je bio i učitelj pjevanja najslavnijih kastrata onoga vremena. Od

Porpore je naučio odnos tona i riječi, što njegove stihove čini iznimno pogodnima za uglazbljivanje. Prvi operni libreto Metastasio je napisao već 1724. Bila je to Didone abbandonata - Napuštena Didona - koja ga je odmah uvrstila među tražene libretiste. Uskoro je postao najtraženiji libretist, a to ga je dovelo u tadašnje glazbeno središte - Beč - i na mjesto dvorskog pjesnika. U Beču je i umro 1782. godine. Više od pedeset Metastasijevih libreta uglazbili su najpoznatiji skladatelji. Neke je uglazbilo i nekoliko njih. Npr. libreto Artakserksa uglazbilo je stotinu skladatelja. Pretpostavlja se da je na Metastasijeve librete skladano oko tisuću dvjesto opera. Metastasio se smatra reformatorom talijanske melodrame.Mozart nije bio prvi Guardasonijev izbor. Guardasoni se najprije obratio najuglednijem predstavniku talijanske opere u Beču, Antoniju Salieriju (1750-1825), ali on je ponudu odbio jer je bio prezaposlen. No bio je nazočan carevoj krunidbi. Guardasoni je za libretista odabrao Caterina Mazzolàa (1745-1806), dresdenskog dvorskog pjesnika, prijatelja Lorenza Da Pontea i Giacoma Casanove, koji je u to vrijeme nekoliko mjeseci privremeno radio za bečki dvor. Mazzolá je zadržao izvorne Metastasije recitative i arije, iako je izbacio gotovo trećinu teksta, ali je unio više skupnih prizora i tekst za finale prvoga čina.Govori se da je od trenutka kad je Mozart prihvatio narudžbu, do izvedbe Titusa prošlo samo osamnaest dana! Teško je u to posve vjerovati jer je prilično siguran podatak da je sopranistica Josefina Dušková (Josephine Duschek) na koncertu u travnju 1791. pjevala rondo s basetnim rogom, identificiran kao Vitelijin rondo iz drugoga čina opere Non più di fiori. Vjeruje se da je Mozart skladanje secco recitativa povjerio svojemu, vjerojatno, učeniku Franzu Süßmayru (1766-1803). Recitative accompagnate i, naravno, arije, duete,


tercete, skupne prizore i zborove skladao je sam. Skladao je u kočiji i u prenoćištima. Kad je 28. kolovoza stigao u Prag, partitura je bila zamalo gotova. Godinama se smatralo da glazba Titusa nije bogzna kako vrijedna, jer ju je Mozart skladao u žurbi i već ozbiljno bolestan. No to nije istina. Ta glazba, doduše, više pripada prošlosti i na neki je način zastarjela. Manjak snažnog dramskog zapleta - od čega i inače trpi opera seria - i arije bez pravog psihološkog objašnjenja, zamišljene tek kao okvir za uzvišenu i plemenitu glazbu i virtuozno pjevanje - doista nisu u skladu s vremenom. Zamišljen kao prigodničarsko djelo, Titus ima uistinu sve osobine preživjele opere serie, statičan je, karakteri su plošni. Ali Metastasijev je tekst neprijeporne književne vrijednosti sa svojim elegantnim stihovima pisanima biranim jezikom, čija muzikalnost upravo sugerira glazbu. A majstorska ruka genija doista je obdarila djelo prelijepom glazbom - i to svatko mora priznati - tako lijepom da je, prema kazivanju, realist Stendhal nad njime plakao, klasik Goethe bio potresen, a romantičari Percy Bysshe Shelley i Eduard Mörike pisali su pjesme na njegovu glazbu. Djelo doista nema scensku dramaturgiju, ono nudi glazbene a ne kazališne emocije.

PRAIZVEDBATitus K 621 praizveden je nekoliko sati nakon Leopoldove krunidbe u Gräflich Nostitzsches Nationaltheater u Pragu. Seksta je pjevao kastrat sopran Domenico Bedini. Imena izvođača na praizvedbi kojom je dirigirao autor gotovo su posve nepoznata, no nabrojit ćemo ih. Titus je bio Antonio Baglioni, Vitelija Maria Marchetti-Fantozzi, Anije Carolina Perini, Servilija Antonina Miklaszewicz, a Publije Gaetano Campi. Iako skladana za dvor, dvoru

se opera nije ni najmanje svidjela. Neko je vrijeme kružila priča da ju je kraljica Maria Luisa nazvala “una porcheria tedesca” - njemačka svinjarija, ali to nije vjerojatno. I publika je operu hladno primila, premda je sam Mozart pisao da je posljednja izvedba imala uspjeha. U XIX. stoljeću, do tridesetih godina, bila je sigurno najpopularnija i najizvođenija Mozartova opera. Prva je njegova opera izvedena u Londonu, 1806., ali bez odjeka pa se u britanskoj prijestolnici ponovno pojavila tek 1957. Zanimljivo je da je milanska Scala njome otvorila sezonu 1818./1819.

LA CLEMENZA DI TITO U METROPOLITANUPrva sjevernoamerička izvedba opere bila je 1952. u Berkshire Music Centeru u Tanglewoodu, a premijera u Metropolitanu 18. listopada 1984. pod ravnanjem Jamesa Levinea u scenskoj postavi Jean-Pierrea Ponnellea. Titusa je pjevao Kenneth Riegel, Renata Scotto bila je Vitelija, a Ann Murray Seksto. Opere nije bilo na repertoaru nakon 1998. i ponovno se pojavila 2005. James Levine je ravnao u 35 izvedaba, Tatiana Troyanos najviše je - 22 puta - pjevala Seksta. U izvedbama su sudjelovali, među ostalima, Ramon Vargás, Susan Graham, Anne Sofie von Otter, Carol Vaness, Luca Pisaroni. Izvedba koju večeras gledamo i slušamo četrdeseta je predstava opere u Metropolitanu.

******U Hrvatskoj je La clemenza di Tito pod naslovom Titus, pa smo taj naziv i zadržali, izvedena 3. ožujka 1983. u nešto skraćenom koncertnom obliku u produkciji tadašnje Radiotelevizije Zagreb uz sudjelovanje njezina zbora i orkestra pod ravnanjem Uroša Lajovica. Pjevali su Jovo Reljin, Vlatka Oršanić, Branka Beretovac, Dunja Vejzović, Aleksandra Ivanović i Ivan Sancin.


RAZGOVOR S MEZZOSOPRANISTICOM ELINOM GARANČOM

Proteklih nekoliko mjeseci postigli ste velik uspjeh u Metu u dvjema Rossinijevim komičnim operama i u najnovije vrijeme kao Carmen. Sada tu pjevate svoju prvu Mozartovu ulogu. Što vas privlači kod Titusa?

To je vrlo snažna opera, jedna od onih dramatskih opera seria koje vas potresu do srži. Seksto je svakako vrlo popularan kod mladih pjevača. Njegova glasovita arija sa solo klarinetom “Parto, parto“, pjeva se na svakom natjecanju i audiciji i pruža izvanrednu pr i l iku mladom umjetniku da pr ivuče pozornost. Ona je dio “željeznog repertoara“. Ironično je zapravo što ću tu ulogu vjerojatno pjevati posljednji put u Metu, kao što sam i posljednji put u Metu pjevala Rosinu i Pepeljugu.

Mozartova glazba uživa glas varljive jednostavnosti...

To je točno, on ne piše sve te portamente i ekstatične fraze. Ali je vrlo instrumentalna pa morate imati izvanrednu kontrolu intonacije, daha, da biste sebe mogli glazbeno uključiti u orkestar. Uzmite npr. “Parto, parto“. To je zapravo duet, ljubavna pjesma između klarineta i glasa. Ako ne možete uskladiti svoj glas s načinom na koji klarinet svira, na kraju ćete imati dvije opere u isto vrijeme. To je poput čudesne ping-pong igre kod koje morate točno znati kamo lopta ide da bi je drugi igrač mogao primiti i usmjeriti je natrag prema vama. Ali najteži su u operi dugi recitativi, osobito u drugom činu prije Sekstove arije “Deh, per questo“, dugi prizori s Titusom. Tu je sve tako napeto, nabijeno emocijom, potresno, kako za slušatelje tako i za osobe na pozornici. Vrlo je snažno i pogađa vas do srži.

Kako biste opisali Seksta kao karakter?

On lako pada pod utjecaj i ima svoje demone s kojima se bori - svoje prijateljstvo, svoju odanost, svoju ljubav, svoj osjećaj krivnje i iznenađenja samim sobom što je u stanju nekoga ubiti, a zatim to i ostvariti i potpuno se odreći sebe kao ljudskog bića, kao ljubavnika, kao prijatelja, na svaki način. On je uistinu opasno progonjen, a progoni ga vanjski svijet. Uhvaćen je u splet ludih sila koje ga okružuju.

Formalna struktura opere serie na kojoj se Titus temelji još je u Mozartovo vrijeme bila zastarjela. Otežava li ta činjenica oživotvorenje njezinih likova?

To je izazov. Mnoge se opere dadu lako prenijeti u današnje vrijeme. Igrate li La Bohème na današnjim ulicama ili na onima

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

od prije stotinu godina, nije velika razlika. Ali moralne odnose u Titusu, odnose cara i njegovih dužnosnika, ljudi koji su mu podčinjeni - teško je interpretirati tako da ih publika shvati.

Kao Seksto morate pjevati poprilično koloratura, što je izazov kao i kod Rossinijevih uloga. Pristupate l i im drugačije u ovoj operi?

Tehnička osposobljenost je ista. Ali mislim da je Mozartova koloratura općenito izraz osjećaja u vama. Rossini je ekstrovertniji. Često to postaje samo tehnička briljantnost - pokazujete koliko trillera i skokova možete otpjevati. Kod Mozarta, kao i kod Händela, ako zaista niste ludi za varijacijama, riječ je u velikoj mjeri o vašem emocionalnom stanju, o onome što želite izraziti. Možete to izvesti vrlo osobno i prenijeti emocije cijelim svojim bićem.

Na repertoaru imate priličan broj muških uloga, tzv. uloga u hlačama - Octaviana u

Kavaliru s ružom, Romea u operi I Capuletti e i Montecchi, Nicklaussea u Hoffmanovim pričama. To vam, znači, ide od ruke!

Kad sam u ulozi, potpuno zaboravljam jesam li mladić ili djevojka. Zapravo, prije nekoliko godina, kad sam prvi put pjevala Octaviana, tako sam bila duboko uronjena u pripremanje uloge da sam jednom sanjala da sam mladić i otišla u muški WC (smijeh). Ali sada kada polako ulazim u dramatičniji repertoar, prirodnije mi je pjevanje ženskih uloga. Moj se glas treba izraziti na drugačiji način. Tu također igra ulogu i moj izgled. Nakon rođenja kćeri (u rujnu 2011.), moje je cijelo biće postalo ženstvenije. Ali ja se uistinu veselim Metu. Nakon uloga koje sam tu ostvarila, bit će zanimljivo vidjeti kako sam prihvaćena kao muškarac!

Razgovarao Philipp BrielerRazgovor je objavljen online u listopadu

2012. i u programu Metopolitana u studenome 2012.

NakladnikKoncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Za nakladnikaDražen Siriš�evi�, ravnatelj

Producent programaIvana Kosteši�

UrednicaIvana Kosteši�

TekstMarija Barbieri

Oblikovanje i grafi�ka pripremaStudio Stožer

LektoricaRosanda Tometi�

TisakIntergrafika d.o.o.

Naklada 500 kom.

www.lisinski.hr

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

AIDASubota, 15. prosinca 2012., 19 sati

Giuseppe Verdi

U Verdijevoj legendarnoj operi čija je radnja smještena u stari Egipat, naslovnu ulogu etiopske princeze u ropstvu tumačit će ukrajinska sopranistica Ljudmila Monastirska. Olga Borodina, jedna od najpoznatijih interpretkinja te uloge, pjevat će Aidinu kraljevsku suparnicu Amneris. Roberto Alagna, u ulozi heroja egipatskog vojskovođe Radamesa bit će prisiljen birati između svoje ljubavi prema Aidi i dužnosti prema svojoj zemlji. Fabio Luisi prvi će put ravnati Aidom u Metu. Spektakularna režija Sonje Frisell koristi se svim mogućnostima kazališta kako bi publici što vjernije dočarala grandioznost starog Egipta.

medijski pokrovitelj:

sponzor Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog:

W. A. Mozart TITUS · - S najuzvišenijeg prijestolja). Anije i Servilija se vole - to Titus ne zna...

Documents

Transcript of W. A. Mozart TITUS · - S najuzvišenijeg prijestolja). Anije i Servilija se vole - to Titus ne zna...