SVEUČILIŠTE U ZAGREBU EDUKACIJSKO - REHABILITACIJSKI FAKULTET

Sanja Tarczay

PRETPOSTAVKE PROFESIONALIZACIJE PREVODITELJA ZNAKOVNOGA JEZIKA ZA GLUHE I GLUHOSLIJEPE OSOBE

MAGISTARSKI RAD

Mentor: doc. dr. sc. Ljubica Pribanić

Zagreb, 2009.

“A leader has the vision and conviction

that a dream can be achieved.

He inspires the power and energy to get it done.”

by Ralph Nader

Vjerujem da se svi snovi mogu ostvariti i to neprestano dokazujem. I sada znam, za

ostvarenje nekog sna potrebno je uložiti iznimno puno vjere, snage i energije. Zato,

zahvaljujem svima koji su mi pomogli da ustrajem i odsanjam ovaj san.

Svojoj životnoj mentorici, liječnici dr. med. Đurđici Karlić, od srca velika HVALA jer je

prepoznala moje mogućnosti, poticala me i nikada nije prestala vjerovati u mene. Vjerujem

da ovaj rad njoj ne znači završetak nečega, nego samo novi početak…

Posebno toplo zahvaljujem sestri Eli te nećacima Vanji i Tajani, mojim najiskrenijim

kritičarima, na nesebičnoj pomoći i bezuvjetnoj ljubavi u najtežim trenucima. Hvala Missy,

Iri i Baloou na svakodnevnim iskricama radosti.

S ljubavlju zahvaljujem svojim najboljim prijateljima Chrisu i Mariji koji su poput anđela

bili uz mene kada mi je potpora bila najpotrebnija.

Velika hvala i mojoj mentorici, doc. dr. sc. Ljubici Pribanić, na strpljenju i razumijevanju

tijekom nastajanja ovoga magistarskog rada.

Velika hvala svim mojim gluhoslijepim, gluhim i nagluhim prijateljima, djelatnicima

Udruge Dodir i prevoditeljima znakovnoga jezika bez kojih ovaj rad ne bi bio završen.

Magistarski rad Sanje Tarczay pod naslovom

PRETPOSTAVKE PROFESIONALIZACIJE PREVODITELJA ZNAKOVNOGA

JEZIKA ZA GLUHE I GLUHOSLIJEPE OSOBE

pozitivno je ocijenjen od strane Povjerenstva u sastavu:

1. prof. dr. sc. Mira Oberman Babić, redovita profesorica Edukacijsko-rehabilitacijskog

fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, predsjednica Povjerenstva

2. doc. dr. sc. Ljubica Pribanić, docentica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu, članica Povjerenstva

3. prof. dr. sc. Zorina Pinoza Kukurin, izvanredna profesorica Učiteljskog fakulteta

Sveučilišta u Rijeci, članica Povjerenstva

Pred Povjerenstvom u sastavu:

1. prof. dr. sc. Mira Oberman Babić, predsjednica Povjerenstva

2. doc. dr. sc. Ljubica Pribanić, članica Povjerenstva

3. prof. dr. sc. Zorina Pinoza Kukurin, članica Povjerenstva

pristupnica Sanja Tarczay uspješno je obranila magistarski rad 14. siječnja 2010.

godine.

SAŽETAK

Ovaj rad, pod naslovom „Pretpostavke profesionalizacije prevoditelja znakovnoga

jezika za gluhe i gluhoslijepe osobe“, ispituje stavove gluhih, nagluhih i gluhoslijepih

osoba prema prevoditeljima hrvatskoga znakovnog jezika u odnosu na njihove jezične

kompetencije, etiku i osobne značajke. Rad također istražuje stavove gluhih, nagluhih i

gluhoslijepih osoba kao i konferencijskih prevoditelja prema terminima – tumač,

odnosno prevoditelj te kako nazvati pružatelje usluge prevođenja znakovnoga jezika,

budući da u Hrvatskoj o tom pitanju postoje oprečna mišljenja. Rezultati pokazuju da

ispitanici preferiraju termin „prevoditelj znakovnoga jezika“.

U radu se također ispituju stavovi prema etičkim standardima koje treba poštivati

prilikom prevođenja, a posebno u situaciji kada se prevodi gluhim, nagluhim ili

gluhoslijepim osobama. Svi ispitanici, uključujući i konferencijske prevoditelje,

jednoglasni su u stavovima prema etičkim načelima profesije kako bi gluhe, nagluhe i

gluhoslijepe osobe bile zadovoljni korisnici usluga prevođenja.

Ispitani su i stavovi prema poželjnim i nepoželjnim osobinama prevoditelja. Svi

korisnici usluge prevođenja vide kao važne pozitivne osobine prevoditelja ova obilježja:

izvrsno poznavanje jezika, poštivanje korisnika, uvažavanje komunikacijskih i svih

ostalih vrsta preferenci korisnika nužnih za š to veći stupanj olakšavanja uspješne

komunikacije, poštivanje etičkih načela profesije te profesionalan pristup radu.

Konferencijski prevoditelji stavljaju naglasak na način prenošenja poruke. U svome

radu percipiraju kao etički osjetljive situacije one kada je informacija prevedena na

način kojim se pokušava zamaskirati manjak razumijevanja poruke pa kao najistaknutije

osobine loših prevoditelja upravo navode netočno i neprecizno, necjelovito prevođenje i

dodavanje osobnih stavova u prijevod.

Ključne riječi: prevoditelj; tumač; hrvatski znakovni jezik (HZJ); gluhe, nagluhe,

gluhoslijepe osobe; konferencijski prevoditelji; stavovi; etički standardi u prevođenju

SUMMARY

This thesis titled «Prerequisites for professionalization of sign language interpreters for

deaf and deafblind persons» examines attitudes of deaf, hard of hearing and deafblind

persons toward Croatian sign language interpreters in terms of their language

competence, ethics and personal traits. Furthermore, the thesis examines attitudes of

deaf, hard of hearing and deafblind people and conference interpreters toward two

different terms - interpreter or translator. In Croatia there are contrary opinion, hence

the question how to name these service providers occurred . The result show that the

examinees prefer the term sing language interpreter.

This thesis examines attitudes toward ethical standards which are to be respected

during interpreting, especially when interpreting for deaf, hard of hearing and deafblind

persons. All examinees, including conference interpreters are unanimous in their

attituades toward ethical standards of the profession which meet the needs of deaf, hard

of hearing and deafblind persons.

Attitudes toward desirable and undesirable characteristics of interpreters have been

examined. All service users describe the same charasteristics as desirable: excellent

language skills and fluency, respect toward the user, appreciation of all communication

and other personal preferences of the users neccesary for enabling successful

communication, respect for ethical standards of the profession, and professional

working attitude. Conference interpreters emphasize the way in which a message is

being transmitted since they describe sensitive ethical situations as those in which the

message is being transmitted in a way to hide an incorrect interpretation. Most common

undesirable characterisics of interpreters which were mentioned were incorrect, inexact,

and incomplete interpretation and adding personal attitudes into interpretation.

Key words: interpreter, translator, Croatian Sign Language (HZJ), deaf, hard of hearing,

deafblind persons; conference interpreters, attitudes, ethical standard in intepreting. 

1

SADRŽAJ

PREDGOVOR...................................................................................................................4

1. UVOD...........................................................................................................................9

1.1. TERMINOLOŠKA RAZJAŠNJENJA ....................................................................9

1.1.1. “PREVODITELJ” ILI “TUMAČ”? ..................................................................11

1.1.2. PREVODITELJ ZNAKOVNOGA JEZIKA ILI

PREVODITELJ ZA GLUHE/GLUHOSLIJEPE OSOBE? ..............................17

1.1.3. KORISNIČKE SKUPINE.................................................................................20

1.2. DEFINICIJA PREVODITELJA ZNAKOVNOGA JEZIKA I

PREVODITELJSKE DJELATNOSTI...................................................................23

1.3. RAZUMIJEVANJE ODNOSA IZMEĐU KORISNIKA I

PREVODITELJA ZNAKOVNOGA JEZIKA KROZ POVIJEST........................29

1.3.1. PREVODITELJ KAO POMAGAČ (HELPER MODEL) ................................29

1.3.2. PREVODITELJ KAO PROVODNIK INFORMACIJE

(CONDUIT / TELEPHONE MODEL)............................................................30

1.3.3. PREVODITELJ KAO DVOJEZIČNI / DVOKULTURALNI POSREDNIK

(BILINGUAL / BICULTURAL MEDIATOR) ................................................31

1.4. ZNAČAJ PROFESIONALIZACIJE PREVODITELJSKE STRUKE TE

POTREBA I VAŽNOST USPOSTAVE ETIČKOGA KODEKSA......................32

1.4.1. ZNAČAJ PROFESIONALIZACIJE PREVODITELJSKE STRUKE..............32

1.4.2. POTREBA I VAŽNOST USPOSTAVE ETIČKOGA KODEKSA .................35

1.4.3. ETIČKI KODEKS – ODNOS PREMA KORISNIKU .....................................39

2. PROBLEM ISTRAŽIVANJA ....................................................................................42

3. SVRHA I CILJ ISTRAŽIVANJA ..............................................................................46

4. HIPOTEZE .................................................................................................................48

5. METODE RADA .......................................................................................................49

5.1. UZORAK ISPITANIKA........................................................................................49

5.2. VARIJABLE ISTRAŽIVANJA ............................................................................49

5.3. MJERNI INSTRUMENT.......................................................................................50

5.4. METODE OBRADE PODATAKA.......................................................................51

5.5. OGRANIČENJA ISTRAŽIVANJA ......................................................................51

2

6. REZULTATI I DISKUSIJA.......................................................................................53

6.1. ISPITANICI ...........................................................................................................53

6.1.1. GLUHI ISPITANICI.........................................................................................53

6.1.2. NAGLUHI ISPITANICI ...................................................................................54

6.1.3. GLUHOSLIJEPI ISPITANICI..........................................................................56

6.1.4. KONFERENCIJSKI PREVODITELJI .............................................................57

6.2. REZULTATI UPITNIKA......................................................................................58

6.2.1. STAVOVI ISPITANIKA PREMA

PREVODITELJIMA ZNAKOVNOGA JEZIKA.............................................58

6.2.2. STAVOVI GLUHIH ISPITANIKA PREMA

PREVODITELJIMA ZNAKOVNOGA JEZIKA.............................................61

6.2.3. STAVOVI NAGLUHIH ISPITANIKA PREMA

PREVODITELJIMA ZNAKOVNOGA JEZIKA.............................................65

6.2.4. STAVOVI GLUHOSLIJEPIH ISPITANIKA PREMA

PREVODITELJIMA ZNAKOVNOGA JEZIKA.............................................68

6.3. METRIJSKA SVOJSTVA SKALE PROCJENE STAVOVA KORISNIKA

PREMA PREVODITELJIMA HZJ (UPITNIK) ...................................................71

6.3.1. UTVRĐIVANJE FAKTORSKE VALJANOSTI UPITNIKA .........................72

6.3.2. UTVRĐIVANJE METRIJSKIH KARAKTERISTIKE UPITNIKA................76

6.4. RAZLIKE U STAVOVIMA KORISNIKA (GLUHIH, NAGLUHIH I

GLUHOSLIJEPIH) PREMA PREVODITELJIMA HZJ-a ...................................79

6.5. REZULTATI INTERVJUA I ANKETE ...............................................................86

6.5.1. STAVOVI KORISNIKA PREMA TERMINOLOGIJI U PODRUČJU

PREVOĐENJA ZNAKOVNOGA JEZIKA .....................................................86

6.5.2. STAVOVI KONFERENCIJSKIH PREVODITELJA PREMA

TERMINOLOGIJI U PODRUČJU

PREVOĐENJA ZNAKOVNOGA JEZIKA .....................................................90

6.5.3. STAVOVI PREMA POZITIVNIM OSOBINAMA PREVODITELJA...........92

6.5.3.1. Stavovi gluhih ispitanika prema pozitivnim osobinama prevoditelja...........93

6.5.3.2. Stavovi nagluhih ispitanika prema pozitivnim osobinama prevoditelja.......95

6.5.3.3. Stavovi gluhoslijepih ispitanika prema

pozitivnim osobinama prevoditelja...............................................................97

3

6.5.3.4. Stavovi konferencijskih prevoditelja prema pozitivnim osobinama

prevoditelja ...................................................................................................99

6.5.4. STAVOVI PREMA NEGATIVNIM OSOBINAMA PREVODITELJA.......102

6.5.4.1. Stavovi gluhih ispitanika prema negativnim osobinama prevoditelja........102

6.5.4.2. Stavovi nagluhih ispitanika prema negativnim osobinama prevoditelja ....103

6.5.4.3. Stavovi gluhoslijepih ispitanika prema

negativnim osobinama prevoditelja............................................................104

6.5.4.4. Stavovi konferencijskih prevoditelja prema negativnim osobinama

prevoditelja .................................................................................................106

6.5.5. STAVOVI PREMA ETIČNOSTI U PREVOĐENJU ....................................109

6.5.5.1. Stavovi konferencijskih prevoditelja prema etičnosti u prevođenju...........109

7. VERIFIKACIJA HIPOTEZA...................................................................................111

8. ZAKLJUČCI I PREPORUKE ..................................................................................119

9. LITERATURA .........................................................................................................122

Prilozi.............................................................................................................................128

4

PREDGOVOR

Rođenje, odrastanje te cjeloživotna izloženost i pripadnost zajednici gluhih, a

kasnije i zajednici gluhoslijepih osoba, ostavila je snažan utjecaj u mojem određenju i

težnji da postanem i ostanem što ravnopravniji sudionik svoje društvene zajednice i da

svoja pozitivna iskustva podijelim s drugima koji ih nisu imali zbog različitih razloga.

Da bi to postalo ostvarivo trebalo je stvoriti dobru poveznicu koja bi spajala svijet

gluhih i svijet čujuć ih osoba. Najprije su to bili č lanovi moje obitelji, zatim bliski

prijatelji te drugi čujući prijatelji koji su mi htjeli pomoći da “čujem”. Ipak, ma koliko

zahvalna bila š to sam imala “informacijskog vrapca u ruci”, ipak je i dalje visoko i

nedostižno ostajao “komunikacijski golub na grani”. Svakodnevni osjećaj da sam, ne

svojom krivnjom, propustila neke važne informacije, bio je sastavni dio moga života.

Uvijek sam svakodnevno morala ulagati znatne napore da nadoknadim manjak

informacija. Od mene se očekivalo da budem kao “čujuća”, da znam kao “čujuća”, da

govorim kao “čujuća”, ali pitala sam se kako, kada mi taj “čujni” svijet nije bio u

potpunosti dostupan. Važan dio je nedostajao.

Odlaskom u Š vedsku 1994. godine sve se u mojem ž ivotu snažno promijenilo.

Shvatila sam kako postići ravnopravnost i kako se uspješno uključiti u zajednicu

“čujućih”. Izgledalo je vrlo jednostavno: trebalo je “samo” imati prevoditelja

znakovnoga jezika. Ovoga puta ne pomagača u komunikaciji, koji č esto odgovara ili

odlučuje umjesto mene, već profesionalca s potrebnim znanjima i vještinama koji će

osiguravati dobru komunikacijsku interakciju i pri tome meni prepustiti riječ i odluku. I

tako sam 1998. godine, uz mnoga nerazumijevanja, krenula u stvaranje budućih

prevoditelja znakovnoga jezika. Postupno sam, sa suradnicima entuzijastima, stvarala

nastavni plan i program, najprije za dvogodišnji tečaj hrvatskoga znakovnog jezika

(HZJ), a kasnije, s izrastanjem prve generacije polaznika koji su ovladali znakovnim

jezikom i koji su ž eljeli krenuti dalje, stvoren je temelj za obrazovanje prevoditelja.

Mnogo je još neistraženih područja koja se tiču kvalitetnog obrazovanja prevoditelja

znakovnoga jezika. Prema dostupnim podacima, u Hrvatskoj jedino Hrvatska udruga

gluhoslijepih osoba “Dodir” već više od desetljeća provodi edukaciju prevoditelja

znakovnoga jezika (de Witt, 2004 i de Witt, 2008), mada je uočena tendencija ad hoc

programa za edukaciju prevoditelja znakovnog jezika od raznih udruga te dijeljenja

5

certifikata. Samo posjedovanje certifikata ipak, mada je nužno, nije garancija

profesionalnosti (Winston, 2005). Iako je u redu imati različite oblike programa

različitog trajanja i intenziteta za učenje HZJ-a, mislim da nikako nije dobro da osobe

koje završe takve tečajeve počnu ubrzo raditi kao prevoditelji znakovnoga jezika. Ne

očekujemo da netko nakon nekoliko tjedana ili mjeseci poduke iz stranoga jezika počne

raditi kao prevoditelj pa mislim da to ne bi trebao biti slučaj niti sa znakovnim jezikom.

Smatram, da je upravo ovdje važno podijeliti jedno iznimno iskustvo koje sam

doživjela, a vezano je za kvalitetu prevođenja i koliko ta kvaliteta zapravo utječe na sam

naš ž ivot. Spoznaja do koje sam došla nakon tog iskustva najprije me do temelja

potresla, no kasnije je ojačala moju želju i volju da ustrajem u ostvarivanju onoga što

Šveđani imaju već desetljećima. Nedavno ponovno putovanje u Š vedsku, otkud je i

započela moja ž ivotna misija (zainteresiranost za prevođenje i rad s gluhoslijepima),

iskustvo je o kojem želim nešto reći. Naime, zasićena brojnim i konstantnim obavezama

željela sam sebi dati odmak od svega te sam odlučila otići u Švedsku, i to sama. Na prvi

pogled to je izgledalo kao nemoguća misija, ali zahvaljujući iznimnoj osobi i voditeljici

prevoditeljske agencije u Stockholmu, ta misija je bila poput ostvarenoga sna.

Otputovala sam sama uz pratnju osoblja Croatia Airlinesa, a u zračnoj luci u Švedskoj

dočekala me sama voditeljica i otpratila u apartman. Tamo sam dobila upute da ću

dobiti dvije volonterke koje su studentice sa studija prevođenja. Završavale su treću

godinu studija od ukupno pet. Nisam se previše brinula jer dobro znam švedski

znakovni jezik budući da sam u Švedskoj provela dvije godine na Višoj školi za gluhe

osobe (od 1992. do 1994.). Kada sam drugi dan upoznala svoje “prevoditeljice”, koje su

me pratile tijekom mog posjeta Stockholmu kao i tijekom velike proslave 50. obljetnice

Švedske udruge gluhoslijepih, bila sam ugodno iznenađena. Mojim dvjema

prevoditeljicama Johanni i Mini to je bilo prvo iskustvo prevođenja gluhoslijepoj osobi.

Znajući to unaprijed, očekivala sam manje više određene teškoće u komunikaciji.

Međutim, kako su dani odmicali, ja sam bivala sve više i više iznenađena njihovom

snalažljivošću i profesionalnošću. Najviše me dirnula njihova požrtvovnost i ustrajnost

u nastojanju da mi prenesu sve informacije te njihov etički pristup i iznimno poštovanje

koje su iskazale prema meni. Nemam tih riječi koje mogu opisati kako sam se osjećala.

Mogu reći da sam se osjećala kao da sam bila “videća i čujuća”. Na primjer, kada smo

stigli u hotel gdje je bilo prisutno više od 300 osoba koje moje prevoditeljice nisu

6

poznavale, dale su si truda da pohvataju i zapamte tko je tko. Kamo god sam išla, uvijek

su mi prevodile tko je od prisutnih gostiju u mojoj okolini, čak su mi i prevodile tko i

što komentira za susjednim stolom ili u mojoj blizini. Da skratim, prevodile su mi sve

što su one vidjele i čule. Vidjelo se da im je jako stalo da prevode sve i da prevedu

točno. Jedna drugu su podupirale cijelo vrijeme. Željela sam ih počastiti za sav njihov

trud barem jednom malom kavicom i kolačima. Nisu to htjele, rekle su jednostavno da

ako ja želim popiti kavicu i pojesti kolač, one će biti sa mnom, ali da njih ne trebam

častiti. Kada sam imala slobodno vrijeme, ponudila sam im da mogu izabrati mjesto

kamo bismo mogle ići, da mogu birati između muzeja, centra grada i sl., no one su

ustrajale u tome da ja odlučim i da su one tu da budu moje oči i uši.

Upravo je to stupanj profesionalizacije prevoditelja znakovnoga jezika koji bih

željela da bude dostignut i u Hrvatskoj. Kakva suprotnost od većine prevoditelja koje

sam imala i za koje mi se mnogo puta č ini da im je svejedno jesu li dobro ili loše

prevodili (kao da to nije važno jer gluhi i gluhoslijepi ionako ne mogu provjeriti da li je

nešto dobro prevedeno ili nije), kojima nije stalo da prenesu sve važne informacije

(često misle da nama nisu baš sve informacije tako potrebne), koji gotovo nikad nisu

prevodili što tko govori u mojoj blizini jer ne shvaćaju da ako nešto čuju oni, čula bih i

ja, da mogu, pa im je dužnost i to prevesti, koji očekuju da oni trebaju odlučiti kamo bi

mogli ići u slobodno vrijeme jer bi oni htjeli nešto vidjeti. I velika većina naših

prevoditelja očekuje da im platim piće. Naravno, kada kritiziram neprofesionalnost

prevoditelja u Hrvatskoj s kojima sam imala loša iskustva, valja shvatiti da je lakše ne

očekivati da vam korisnik plati kavu ako ste plaćeni 500 eura dnevno kao u Švedskoj, a

ne 15 eura. Jednako tako, vještine prevođenja i etički pristup su nešto što se mora učiti i

usvojiti. Navedena loša iskustva se sigurno ne bi događala kada bismo imali

profesionalnu, priznatu službu prevoditelja znakovnoga jezika s dugotrajnom i

kvalitetnom edukacijom i plaćom koja odgovara visokim očekivanjima koja od njih

imamo. Nakon takva dva tjedna sa svojim “prevoditeljicama”, koje se tako nikada nisu

nazvale jer su samo studentice volonterke, moj povratak u Zagreb bio je jako stresan.

Shvatila sam da velika većina naših prevoditelja, koji nisu dorasli niti mojim švedskim

“prevoditeljicama”, uporno ističe da su profesionalni prevoditelji iako su svjetlosnim

godinama daleko od standarda š vedskih volonterki pred kojima su još dvije godine

učenja. Našim prevoditeljima nedostaje vještine, sposobnosti i znanja prevođenja, a

7

posebno im nedostaje ono što je za nas gluhe, nagluhe i gluhoslijepe osobe najvažnije -

poštovanje i etično ponašanje. U svih ovih petnaest godina rada i djelovanja vidjela sam

samo nekoliko koje bi se mogle nositi sa standardom mojih švedskih “prevoditeljica” i

tih nekoliko stasale su iz “Dodirove” škole prevoditelja i samo uz njih sam se osjećala i

osjećam se poput ravnopravnog sudionika u komunikaciji. Sada, kada znam koliko je

kvaliteta prevođenja uistinu važna, posebno nama gluhoslijepim osobama, još sam više

odlučna da započnem svoje najteže putovanje, put izgradnje stručnih i kvalitetnih službi

prevoditelja za gluhe, nagluhe i gluhoslijepe osobe.

U Ustavu Republike Hrvatske načelo jednakosti svih građana proklamirano je

kao najviša vrednota, a ono uključuje i osobe s invaliditetom. To za gluhe i gluhoslijepe

osobe znači da im treba osigurati i omogućiti jednakopravan pristup informacijama i

komunikaciji na onoj razini kvalitete i kvantitete koja je omogućena i ostalim članovima

društva, a uvažavajući pri tome individualne posebnosti njihovih potreba (Bradarić-

Jončić i Tarczay, 2005). U našoj stvarnosti, za zajednicu gluhih, a posebno za zajednicu

gluhoslijepih osoba, pristup informacijama i komunikaciji u većini situacija izgleda kao

“nemoguća misija”. Č lanovi te zajednice svaki dan se suočavaju s izazovom kako

prikupiti dostatne informacije, kako ostvariti dobru komunikaciju u obitelji, školi ili u

radnom okruženju. Svjedoci smo da su upravo članovi zajednice gluhih i gluhoslijepih

osoba najmanje aktivno zastupljeni u svim aspektima osobnog, obrazovnog, poslovnog i

društvenog života za razliku od drugih osoba s invaliditetom, kao npr. slijepih osoba ili

osoba s tjelesnom invalidnošću. Pitamo se što je uzrok tome? Laički odgovor je prilično

jednostavan: “Oni ne mogu čuti.”

Zapitajmo se je li razlog njihove isključenosti zaista gluhoća? Možemo li reći da

je uzrok otežanog mobiliteta, npr. osoba s cerebralnom paralizom to š to su u

invalidskim kolicima. Mogući odgovor je: “Da”, ako usvojimo stav u kojemu je

sadržana pretpostavka da društvo ne treba činiti apsolutno ništa da bi tako teško stanje

olakšalo. Znamo da se od društva općenito, odnosno konkretno od državnih institucija,

itekako očekuje da putem zakona i njihove provedbe osiguraju pristupačnost javnih

površina osobama s motoričkim teškoćama. Iz toga proizlazi da uzrok otežanog

mobiliteta nije samo u č injenici da je osoba u kolicima, već da su nadležne institucije

premalo učinile da bi takvo stanje olakšale u smislu jednakopravnog pristupa. Uvjerena

sam da u prethodnoj konstataciji nema ničega spornog. No, zašto onda nije jednako

8

nesporno to da nije dopustivo da gluhe i gluhoslijepe osobe zbog oštećenja sluha

nemaju jednakopravan pristup informacijama, odnosno da je nužno i hitno omogućiti im

jednak pristup informacijama, kako u obrazovanju, tako i u svakodnevnom životu.

Da bi to bilo moguće potrebno je, osim osviještenosti institucija i javnosti,

ostvariti i dobre temelje za razvoj stručnih službi prevoditelja. Stoga ću u ovom radu

pokušati istražiti osnovne stavove gluhih, nagluhih i gluhoslijepih korisnika o

terminologiji “tumač” ili “prevoditelj”. Osim toga, obuhvatiti ću tri područja vezana uz

važnost razine znanja hrvatskoga znakovnoga jezika: načina prenošenja poruke i

ponašanja prevoditelja tijekom prevođenja, osobinama prevoditelja i etičkoj dimenziji

prevođenja. Uz to, namjera mi je saznati stavove stručnih prevoditelja govorenih jezika

o terminologiji vezanoj za prevođenje znakovnoga jezika i etiku.

Smatram da se jednak pristup informacijama za gluhe, nagluhe i gluhoslijepe

osobe, kao osnovni preduvjet pružanja jednakih prilika i osiguravanja ravnopravnog

sudjelovanja u društvu, ne bi smio svesti na neorganizirano, nesustavno i nenadzirano

prevođenje od strane needuciranih osoba jer se radi o vrlo važnim, č esto delikatnim

aspektima ži vota. Posao prevoditelja znakovnoga jezika iznimno je zahtjevan. Prema

Winstonu (2005), prevoditelji moraju moći primjenjivati č injenice koje pamte, moraju

znati analizirati situacije i interakciju na koje nailaze te neprestano učiti, kritički

razmišljati i procjenjivati sebe i svoj rad.

Jedino na taj način može biti zajamčen jednak pristup informacijama. Nadalje,

vjerujem da je u Hrvatskoj nužno profesionalizirati prevoditeljsku službu za znakovni

jezik koja se mora temeljiti na općeprihvaćenim postavkama etičkoga kodeksa

(Tarczay, 2004a, 2004b, 2007).

9

1. UVOD

1.1. TERMINOLOŠKA RAZJAŠNJENJA

Iako u Republici Hrvatskoj profesija “prevoditelj znakovnoga jezika” još nije

priznata, ne možemo reći da na našim prostorima nema prevoditeljske djelatnosti.

Naprotiv, već dugi niz godina djeluju različiti “prevoditelji - pomagači” koji su

uglavnom čujuć a djeca gluhih roditelja (eng. CODAs) ili prijatelji gluhih, dok je u

novije vrijeme sve više, tzv. “prevoditelja - provodnika informacija” kao rezultat raznih

tečajeva znakovnoga jezika koji se održavaju na našim prostorima zadnjih godina.

Nažalost, kod nas je uvriježeno mišljenje da je dovoljno biti dijete gluhih roditelja ili

znati “mahati rukama” ”jezik znakova” da bi mogli postati prevoditelji znakovnoga

jezika. Opstojanje nekvalitetnih prevoditelja znakovnoga jezika na tržištu, osim š to je

odraz nedovoljnog broja boljih prevoditelja, odraz je i manjka kontrole i uvida u

kvalitetu rada prevoditelja koje ima korisnik. Kako primjećuju Dean i Pollard (u

Winston, 2005, 164) “Consumers... know little about what interpreters really do on the

job, how well they do it, and how well consumers can more effectively collaborate with

these practice professionals toward better service outcomes”. (Korisnici... ne znaju

mnogo o tome š to prevoditelji stvarno rade, koliko dobro rade i kako dobro, korisnici

mogu djelotvornije surađivati sa stručnim prevoditeljima da bi se njihova usluga

poboljšala.)

Ukoliko svatko tko zna nešto znakovnoga jezika može raditi kao prevoditelj

znakovnoga jezika, iz toga slijedi da bismo svi mi koji znamo hrvatski jezik mogli biti

prevoditelji hrvatskoga jezika. No, u stvarnosti to nije tako jednostavno. Da bi netko

postao prevoditelj nekoga jezika, treba završiti za to odgovarajući studijski smjer na

Filozofskom fakultetu, i to je tek početak. Prema tome, i prevoditelj znakovnoga jezika

mora isto tako završiti odgovarajući studij za prevoditelje znakovnog jezika. Prema

dostupnim podacima i dokumentaciji, jedino Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba

“Dodir” već nekoliko godina održava interne tečajeve za prevoditelje gluhoslijepim

osobama. Ipak, samo je nekoliko prevoditelja znakovnoga jezika koji bi mogli nositi

naziv “dvojezični - dvokulturalni posrednici”, dakle mogli bi sebe s pravom nazvati

“prevoditeljem znakovnoga jezika”.

10

Od 2007. godine vodi se posebno ž estoka bitka oko izrade nacrta prijedloga

Zakona o znakovnome jeziku. Upravo najžešće bitke vode se oko terminologije,

posebice oko odabira riječi “tumač” ili “prevoditelj” jer se č ini da postoje razilaženja

vezana za dužnosti osobe koja prevodi znakovni jezik te oko riječi “gluhoslijepa osoba”

jer postoji nerazumijevanje gluhosljepoće kao jedinstvenog oštećenja. Smatram

izuzetno važnim da u ovom magistarskom radu posebnu pažnju posvetim upravo tome

budući da su gore navedeni termini ključni za ovaj rad. Naime, terminološkim

razjašnjenjima riješile bi se i neke suštinske nedoumice o ulozi prevoditelja znakovnoga

jezika te skupinama korisnika njihovih usluga što utječe na vještine koje nužno moraju

imati da bi mogli pružiti kvalitetnu uslugu prevođenja svim skupinama korisnika.

Svjesna sam da je to možda preveliki izazov budući da u nas postoji određena

terminološka tradicija i sklonost prema upotrebi određenih riječi, no budući da to nije

nešto od čega se nikad i nipošto ne smije odstupiti, posebno ako za to postoje određene

tendencije i indicije unutar zajednice gluhih, nagluhih i gluhoslijepih osoba, ali i među

samim prevoditeljima koji se ž ele imenovati na ispravan način, naročito kada za to

postoje i valjani argumenti. Osim toga, u nas, upravo na području prevođenja za gluhe,

nagluhe i gluhoslijepe osobe, postoji izuzetno velika šarolikost u upotrebi termina kako

po povijesno formiranim ulogama, tako i po značenjskoj formi. Podloga toj šarolikosti

proizlazi iz različitih tumačenja potreba koje imaju pojedini pripadnici navedenih

skupina korisnika pa mislim da je izuzetno važno i nužno razjasniti terminologiju.

U skladu s time zatražena su mišljenja, a i prikupljena je dokumentacija u vidu

službene ili privatne prepiske organizacija iz svijeta, Europe, a i Hrvatske koje se

direktno ili indirektno bave ovim područjem. Isto tako, dobivena su i mišljenja stručnih

prevoditelja te istaknutih stručnjaka na području jezika i prevođenja. Na kraju, i

najvažnije, snimili smo izjave samih gluhih, nagluhih i gluhoslijepih korisnika. U

daljnjem tekstu bavit ćemo se terminološkim razjašnjenjima “kritičnih” termina s ciljem

jasnog pojašnjenja svakog od njih .

11

1.1.1. “PREVODITELJ” ILI “TUMAČ”?

U Republici Hrvatskoj još uvijek prevladavaju nedoumice i nejasnoće oko

korištenja termina “prevoditelj” i “tumač” kada je u pitanju znakovni jezik. Prvobitan

pojam koji je označavao osobu koja prevodi sa/na znakovni jezik bio je “tumač”. U

mnogim službenim dokumentima još uvijek se rabi naziv “tumač za gluhe i nagluhe”.

Priznavanjem znakovnoga jezika u svijetu i u Europi, gluhe i gluhoslijepe osobe

postaju svjesne i ponosne na vrednote znakovnoga jezika te se smatraju pripadnicima

jezične i kulturne manjine (Padden i Humphries, 1988). I u nas je sve više osviještenih

gluhih i gluhoslijepih osoba koje se smatraju pripadnicima jezične i kulturne manjine.

Gluhe i gluhoslijepe osobe smatraju da je naziv “tumač” pogrdan jer ih stavlja u izrazito

nepovoljan položaj kojim ih se stigmatizira da nisu dovoljno sposobni za samostalno

donošenje odluka i izbor, te da im se stalno nešto treba “tumačiti”, odnosno

“objašnjavati”. Često ćete čuti od gluhih pitanje: “Zašto onda naš predsjednik kada ide

na službeni put ne vodi tumača već prevoditelja?”.

U novije vrijeme sve je više rasprostranjeniji pojam “prevoditelj”, ne samo u

području prevođenja znakovnog jezika već i šire kada je riječ o usmenom prevođenju, te

ćemo se njime i koristiti u ovom radu. Na početku sam navela kako kod nas, u svijetu

znakovnoga jezika, još uvijek postoji znatno neslaganje oko upotrebe riječi

“prevoditelj” te smatram uputnim da u ovom magistarskom radu otklonim svu sumnju

oko moguće upotrebe riječi “tumač”. Mnogo je razloga za to, a neki od njih već su

izneseni u početnom dijelu.

Upravo zbog toga pokušat ć u pojasniti prijepore koji postoje o uporabi riječi

“tumač” ili “ prevoditelj” kada se radi o znakovnom jeziku. Odmah na početku moram

otkloniti čestu zabludu da pojam “interpreter” na engleskom odgovara pojmu “tumač”

na hrvatskome te da su drugi par pojmova riječi “translator” i “prevoditelj”. Većina

autora s engleskoga govornoga područja slaže se sa značenjem riječi “interpreter” i

“translator”. “Interpreter” se bavi usmenim prevođenjem, a “translator” pisanim

(Bauman, 2009). U hrvatskome jeziku to nije tako, koliko bi god neki ž eljeli silom

kodificirati termine na taj način. To jednostavno ne odgovara stvarnosti, š to ćemo

vidjeti u kasnijim obrazloženjima. Zanimljivo je da u području prevođenja znakovnog

jezika na engleski jezik nećemo naći nikakve prijepore da se za područje znakovnoga

12

jezika upotrebljava pojam “interpreter”. Postoje i “sign language translators”, no oni ne

prevode komunikaciju uživo, već s pisanoga teksta na znakovni jezik (Humphrey i

Alcorn, 2001), npr. na međunarodnim konferencijama s transkripta engleskoga jezika na

velikome display-u na znakovni jezik. Dakle, u engleskome jeziku je terminologija

provedena dosljedno u domenama prevođenja govornih jezika i znakovnoga jezika, što

u hrvatskome jeziku nije slučaj pa upravo stoga nastaju poteškoće. Zanimljivo je da u

Hrvatskoj pomutnja nastaje najviše zbog jedne male interesne skupine ljudi koja uporno

rabi riječ “tumač znakovnoga jezika” umjesto termina “prevoditelj” č ime se stvara

zbunjenost, kako uže stručne, tako i šire javnosti, a pri tome najveću nepravdu ispaštaju

upravo gluhe, gluhoslijepe i nagluhe osobe. Dakle, tko je prevoditelj, a tko je tumač?

Mislim da se ova dva pojma mogu najbolje razumjeti ako započnemo s objašnjavanjem

ključne razlike poslova, tj. uloga. Pojam “prevoditelj” se u hrvatskome jeziku koristi i

za prevođenje pisanih tekstova (pa tako postoji Društvo znanstvenih i tehničkih

prevoditelja, Društvo književnih prevoditelja), ali i za isključivo usmeno prevođenje.

Naziv “konferencijski prevoditelj” odnosi se na osobu koja prevodi usmenu

komunikaciju – konsekutivno ili simultano, a podsjetimo se da je znakovni jezik

ekvivalent govornim jezicima. Pojam “tumač” nalazimo u sintagmi “sudski tumač” za

određeni govoreni jezik ili znakovni jezik, s time da se sudski tumači govorenih jezika

bave prevođenjem pisanih tekstova i po potrebi usmenim prevođenjem.

Općenito govoreći, od dobrog prevoditelja i dobrog tumača očekuje se da je

fluentan u svim jezicima s kojima radi, da razumije i poznaje različitosti kultura, da

posjeduje znanje i iskustvo o području/tematici koju prevodi, a to uključuje izniman

vokabular i raspon odgovarajućih pojmova u jezicima s kojih i na koje prevodi.

Od konferencijskih prevoditelja se očekuje da vladaju vještinama simultanog i

konsekutivnog prevođenja. Najčešći i najpopularniji oblik prevođenja u području

prevođenja znakovnoga jezika je simultano prevođenje. Laici ga nazivaju i

“istovremenim prevođenjem” iako podrazumijeva odmak od izvornika i čak se smatra

da što je manji odmak, to je veći broj pogrešaka. Kod simultanog prevođenja cijeni se

prevoditeljeva brzina i preciznost obrade poruke, odvažnost, odlučnost i samopouzdanje

koje mora imati tijekom prevođenja jer zbog te vrste prevođenja često nema dovoljno

vremena razmisliti o boljoj konstrukciji prijevoda, niti ima vremena dugo razmišljati i

konzultirati se oko odgovarajućeg kulturološkog entiteta ili fraze na ciljnome jeziku. U

13

konsekutivnom prevođenju prevoditelj sluša izvornik otprilike 5 minuta (u praksi češće

samo jednu do nekoliko misli) i vodi bilješke dok govornik ne završi dio cjeline pa tek

tada prevodi na ciljni jezik. Za razliku od simultanog prevođenja, u konsekutivnom

prevođenju cijeni se i vještina zapisivanja zabilježaka, no možda i više sposobnost

pamćenja glavne poruke uz odgovarajuću količinu detalja te zadržavanje koherentnosti

teksta (Gile, 1995). Ono što je nama važno jest činjenica da bez obzira o kojoj se vrsti

prevođenja radi, konferencijski prevoditelj prevodi govor (čemu odgovara znakovni

jezik) uživo s izvornog na ciljani jezik. Prema navedenome, možemo zaključiti sljedeće:

posao koji obavljaju konferencijski prevoditelji jednak je poslu koji obavljaju

prevoditelji znakovnoga jezika. To potvrđuje i č injenica da na inozemnim školama

prevođenja, prevoditelji znakovnoga jezika i govorenih jezika zajedno slušaju teorijski

dio nastave. Prevoditelj znakovnoga jezika prevodi svom gluhom, gluhoslijepom ili

nagluhom korisniku govorni jezik (hrvatski jezik) na ciljani jezik (znakovni jezik) i

obrnuto te također odlučuje, prema korisnikovim preferencama, hoće li to biti simultani

ili konsekutivni prijevod. Budući da nema elemenata skupe opreme nužne za simultani

prijevod govorenih jezika, u praksi vidim da je najčešći odabir, kada je u pitanju

prevođenje znakovnoga jezika, upravo simultano prevođenje (za raspravu o

prednostima konsekutivnog prevođenja znakovnoga jezika vidi Janzen, 2005).

Kod nas je uvriježeno mišljenje populacije gluhih, nagluhih i gluhoslijepih osoba

da sudski tumač tumači, tj. objašnjava i da je to njegova osnovna uloga što nipošto nije

točno. Uloga sudskog tumača je da prevede pisani tekst s izvornog teksta (dokumenta ili

isprave) na ciljani jezik u stilu i duhu te kulture sačuvavši pri tome cjelovitost značenja.

Zato se od sudskih tumača, kao i od književnih prevoditelja i prevoditelja znanstvenih

tekstova, očekuje iznimna sposobnost dobrog pisanja i jasnog izražavanja na ciljanom

jeziku. Kada sudski tumač prevodi na sudu, tada prevodi usmeno – simultano ili

konsekutivno, a po mojim saznanjima uglavnom konsekutivno kada je riječ o

govorenim jezicima, i uglavnom simultano kada je riječ o znakovnome jeziku. Sudski

tumači i prevoditelji pisanoga teksta se tijekom prevođenja pisanoga teksta mogu služiti

kvalitetnim rječnicima i drugim materijalima koji ć e im pomoći da zadani dokument

prevedu u skladu s izvornikom. Odgovornost tumača je vjerodostojnost dokumenta koje

prevodi.

14

U sljedećem dijelu zbog zanimljivosti, cjelovitosti i jasnoće obrazloženja, većim

dijelom navodim stručno mišljenje navedeno u pismu podrške udruzi “Dodir” od 8.

svibnja 2009. profesora Brodnjaka, istaknutog člana Hrvatskog društva konferencijskih

prevoditelja te Međunarodne udruge konferencijskih prevoditelja (AIIC):

“U mnogim jezicima postoji terminološka distinkcija između usmenog

(napomena: sve što će se u nastavku navesti u vezi s usmenim prevođenjem vrijedi i za

znakovno prevođenje) i pismenog prevođenja jer se te dvije djelatnosti, premda srodne,

ipak, jasno razlikuju te su za njihovo obavljanje potrebne i različite sposobnosti, a ta je

distinkcija dosljedno provedena i u nazivima za osobe koje tu djelatnost obavljaju: tako

u njem. Dolmetschen/Dolmetscher vs. Übersetzen/Übersetzer, eng. interpret/interpreter

vs. translate/translator, franc. interpréter/interprète vs. traduire/traducteur, a analogno i u

talijanskom, slovenskom, mađarskom, švedskom...“

Hrvatski jezik poznaje nazive “prevoditelj” i “tumač”, no uporaba potonjeg je vrlo

ograničena i uglavnom svedena na sintagmu “sudski tumač”. Distinkcija nije dosljedno

provedena i u nazivima djelatnosti: i prevoditelj i tumač prevode, a ne tumače. To je

zato š to glagol “tumačiti” znači “interpretirati”, odnosno “objašnjavati” (vidi Anićev

Rječnik hrvatskoga jezika), tako su u pravu poznata tumačenja zakona, a to je nešto

sasvim drugo nego prevođenje ili prijevod zakona. Prevoditelj (pišući ili govoreći),

štoviše, ne smije tumačiti (= objašnjavati) izvornik: ako komu treba objašnjenje (=

tumačenje, interpretacija) neka pita govornika, odnosno prouči literaturu! Istini za volju,

teorija prevođenja nas uči da je svaki prijevod u stanovitoj mjeri i interpretacija, ali

interpretacija uvjetovana prevoditeljevim kognitivnim sposobnostima i naobrazbom, a

ne eksplicitno tumačenje u doslovnom, općepoznatom smislu.

I premda bih, preciznosti radi, da se usmeno i pismeno prevođenje jasno luče na

planu nazivlja (terminologije), iz navedenih razloga smatram da to u hrvatskom jeziku

nije moguće. Imenica “tumač”, koja postoji u našoj pravnoj tradiciji, izoliran je element

izvan sustava, ona strši i ne uklapa se. Sustavno bi i dosljednije bilo govoriti o

prevoditeljima jer se isto tako govori o prevođenju (pismenom, usmenom, znakovnom) i

prijevodu kao proizvodu te aktivnosti. Imenica “prevoditelj” ima i tvorbenu prednost

pred “tumačem” jer se od nje tvori i ž enski oblik “prevoditeljica”. Konferencijski

prevoditelji (oni, dakle koji se bave usmenim prevođenjem: simultanim ili

konsekutivnim) u Hrvatskoj imaju svoju udrugu koja se zove Hrvatsko društvo

15

konferencijskih prevoditelja, suosnivač koje je bio i svjetski ugledni teoretičar

prevođenja prof. dr. Vladimir Ivir. Osnivači zacijelo nisu slučajno odabrali riječ

“prevoditelj” umjesto “tumača”.”

Slično mišljenje ima i istaknuta, dugogodišnja konferencijska prevoditeljica Ivana

Dulčić (članica Hrvatskog društva konferencijskih prevoditelja, š kolovana na ESIT,

Universite Paris III, Sorbonne nouvelle). Ovdje u cijelosti iznosim njezino stručno

mišljenje iz Pisma podrške Udruzi “Dodir” upućenog 12. svibnja 2009.

“...Prije svega htjela bih reći nekoliko riječi o svojoj struci konferencijskog

prevoditelja te objasniti zašto smatram da je prevođenje znakovnog jezika u osnovi isti

proces kao i konferencijskog prevođenja. Š to je to konferencijsko prevođenje?

Konferencijsko prevođenje obuhvaća konsekutivno i simultano, dakle isključivo

usmeno prevođenje. Riječ je o procesu u kojemu prevoditelj sluša govor na jednom

jeziku, nakon čega vjerno i potpuno točno prenosi sve ideje i nijanse iz izvornog govora

na ciljanom jeziku. U konsekutivnom prevođenju prevoditelj sluša dio govora, a kada

govornik završi prevodi dio govora na ciljani jezik. Simultano prevođenje zahtjeva

postojanje opreme za simultano prevođenje, a sam prevoditelj istovremeno (s nekoliko

sekundi zakašnjenja) sluša i govori, tj. prevodi na svoj ciljni jezik. Iz teorije prevođenja

poznato mi je da prevođenje znakovnog jezika podrazumijeva isti proces, odnosno

prenošenje poruke, tj. značenja govora s jednog jezika na drugi. Da li je taj jezik

engleski, francuski ili znakovni jezik u ovom je slučaju potpuno svejedno za sam proces

prevođenja jer se od prevoditelja, naravno uz poznavanje jezika kojima barata, očekuje

da posjeduje određene sposobnosti analize i sinteze informacija. Uostalom, upravo zato

ugledna pariška Visoka š kola za usmeno i pismeno prevođenje ESIT ima također

usmjerenje za š kolovanje prevoditelja znakovnoga jezika. Ne samo to, nego se i

predavanja iz predmeta Teorije prevođenja zajednički organiziraju, kako za studente

konferencijskog prevođenja, tako i za one upisane na studij prevođenja znakovnog

jezika. Razlog je taj š to se smatra da je teorijska podloga za razumijevanje jednog i

drugog procesa ista. Budući da je i u Republici Hrvatskoj odavno uvriježen pojam

“konferencijski prevoditelj/prevoditeljica” pa tako postoji Hrvatsko društvo

konferencijskih prevoditelja, a unazad nekoliko godina imamo i poslijediplomske

studije konferencijskog prevođenja po završetku kojih se stječe naziv “specijalist

konferencijskoga prevođenja”, smatram da je naziv te struke neprijeporan. Prema

16

analogiji s konferencijskim prevođenjem, mišljenja sam da bi i za struku koja se bavi

prevođenjem znakovnog jezika također bilo najtočnije i najuputnije uvesti pojam

prevoditelja/prevoditeljica znakovnoga jezika.”

Isto tako pojam “prevoditelj/prevoditeljica” ima jako uporište i u feminističkoj

lingvistici pa je bitno ovdje navesti i mišljenje Rade Borić, izvršne direktorice Centra za

ženske studije koja smatra da bi osobe koje prevode gluhim i gluhoslijepim osobama

trebalo nazivati “prevoditeljima” odnosno “prevoditeljicama”, a ne “tumačima” i to iz

razloga što riječ “prevoditeljica” postoji u našoj praksi za razliku od riječi “tumačica” ili

“tumačiteljica” koja nije uvriježena kod nas te zato š to sam pojam “tumačiti” daje

naznake da su osobe nesposobne za razumijevanje sadržaja. “S etičkog, a i

feminističkog stajališta, naziv “prevoditelj/prevoditeljica“ znakovnoga jezika

prihvatljiviji je, kako stoga što se izbjegava 'tumačenje', tako i stoga što većinu posla

prevođenja znakovnim jezikom obavljaju upravo ž ene, a taj naziv poštuje i vrednuje

njihovu struku za razliku od “tumača“ koji i nema baš sretnu ž ensku inačicu riječi

tumač, već navedeno “tumačica“ ili “tumačiteljica“ (iz očitovanja o terminološkoj

problematici od 22. svibnja 2009.).

Vidjeli smo dosad š to o dvojbi između navedena dva termina misle neki od

vodećih stručnih konferencijskih prevoditelja govorenih jezika i osoba upućena u

feminističku lingvistiku i status potlačenih skupina. Smatram da, osim preference samih

korisnika (gluhih, nagluhih i gluhoslijepih osoba), treba uzeti u obzir posebnost

hrvatskoga jezika koji ne razdvaja pojmove “tumač” i “prevoditelj” na pojam koji bi

označavao pisano prevođenje i pojam za usmeno prevođenje, kao š to je to slučaj u

drugim jezicima. Zbog navedenoga je potrebno razmisliti odgovara li posao prevođenja

znakovnoga jezika više onome š to u hrvatskome jeziku pokriva pojam “tumač” ili

pojam “prevoditelj”. Na temelju svega do sada navedenoga, mislim da je

“prevoditelj/prevoditeljica znakovnoga jezika” prikladniji pojam od “tumača/-ice

znakovnoga jezika”. U jezičnom smislu, dakle ne bi trebalo biti dvojbe, a u

kulturološkom – budući da je u kulturi gluhih pojam “tumač” obojen negativnom

konotacijom – bi također pojam “prevoditelj znakovnoga jezika” bio prihvatljiviji i za

to se osobno snažno zalažem.

17

1.1.2. PREVODITELJ ZNAKOVNOGA JEZIKA ILI PREVODITELJ ZA GLUHE/GLUHOSLIJEPE OSOBE?

Kao š to sam već navela, većina gluhih i gluhoslijepih osoba smatra se

pripadnicima kulturne i jezične manjine i upravo zbog toga nije nimalo svejedno koji

pojam rabiti. Kod korištenja termina “prevoditelj za gluhe” ili “prevoditelj za

gluhoslijepe” dobiva se dojam da je naglasak na pomaganju osobi s određenom vrstom

invaliditeta š to gluhe i gluhoslijepe osobe ž ele definitivno izbjeći, a osim toga na taj

način negiramo, odnosno prešućujemo znakovni jezik kao jezik ravnopravan svim

drugim ž ivim jezicima. Slijedom logike pravilniji, i politički korektniji, bio bi pojam

“prevoditelj znakovnoga jezika” (PZJ) kao kvalifikacija dostatna za početak

prevoditeljske djelatnosti. Mada sasvim jednostavan pojam, “prevoditelj znakovnoga

jezika” je još uvijek predmetom rasprave uže stručne, kao i š ire javnosti na našim

prostorima. Osnovni problem je nedovoljno suštinsko poznavanje razvoja prevođenja

znakovnog jezika. U prošlosti se smatralo da samo gluhe osobe imaju privilegiju da im

se prevodi na znakovni jezik. Prevodilo se samo onoj gluhoj osobi koja je znala

znakovni jezik. Međutim, danas taj pojam ima mnogo šire značenje, posebno pojavom

prvih udruga gluhoslijepih osoba te jačanjem svijesti i pravima gluhoslijepih osoba na

prevoditelja. Isto tako, sve je više nagluhih osoba koje trebaju i traže prevoditelje

znakovnoga jezika. Danas se pravo na prevoditelja ne definira vrstom oštećenja

korisnika, već njegovom komunikacijskom potrebom. Ukoliko primjerice nagluha

osoba ž eli prevoditelja za znakovni jezik, ima na njega pravo. Samo suštinsko

poznavanje raznih potreba koje imaju gluhi, gluhoslijepi i nagluhi korisnici vodi nas do

zaključka da prevoditelj znakovnog jezika danas ima puno š ire područje rada nego je

ranije imao. Jasno je da se više ne pružaju usluge prevođenja samo onim osobama koje

znaju znakovni jezik (velik je broj gluhih, gluhoslijepih i nagluhih osoba koje ne znaju

znakovni jezik, već koriste druge oblike komunikacije). Da bi netko mogao prevoditi

gluhoslijepim osobama, treba imati dodatna znanja i vještine da zadovolji različite

komunikacijske potrebe gluhoslijepih osoba. Da pojednostavimo, prevoditelj znakovnog

jezika koji je educiran za prevođenje samo gluhim korisnicima, ne može biti prevoditelj

gluhoslijepoj osobi jer ne posjeduje potrebne vještine i znanja, dok prevoditelj za

gluhoslijepe može prevoditi gluhima. Prevoditelj znakovnoga jezika koji želi prevoditi

18

gluhoslijepim osobama, mora proći mnogo složeniju edukaciju, nego prevoditelj koji

prevodi gluhim osobama. Za razliku od prevoditelja za gluhe, budući prevoditelj za

gluhoslijepe osobe mora proći tri specifična područja edukacije i to: prevođenje govora

na različite načine koji odgovaraju gluhoslijepima (taktilni znakovni jezik, pisanje na

dlanu, taktilne abecede i sl.), opisivanje okoline te vođenje gluhoslijepe osobe. Uz to,

nužno je dodatno osvještavanje o osjetljivim pitanjima etike, opresije, cenzure i prava

na izbor. U Švedskoj primjerice, gluhoslijepa osoba ne mora znati znakovni jezik da bi

dobila svog “prevoditelja znakovnog jezika” (www.sdr.csumb.edu). Potpuno je jasno

da, ako gluhoslijepa osoba zatraži svog prevoditelja, ona ć e dobiti kvalificiranog

prevoditelja znakovnog jezika koji se dodatno educirao za prevođenje gluhoslijepoj

osobi. U Hrvatskoj postoje nastojanja da se uvede znakovni jezik samo za gluhe,

prevoditelji znakovnog jezika za gluhe, a postoji i ideja o “kompromisu” da prevoditelje

dobiju i gluhoslijepe osobe, ali samo one koje znaju znakovni jezik. To bi bila očita

diskriminacija i apsolutno kršenje ljudskih prava svih gluhoslijepih osoba, a i kršenje

Konvencije UN-a koju je Hrvatska ratificirala. Koristim ovu prigodu da navedem da se

čak i Svjetska federacija gluhih ne slaže s time da bi pravo na prevoditelje znakovnoga

jezika trebale imati samo gluhe osobe (Pismo podrške Udruzi Dodir od 6. veljače

2009.). Citirala bih ovdje dio pisma podrške:

“World Federation of the Deaf sees that “Deaf people” should refer to a cultural

group of people who use sign language as their primary language. Therefore, the World

Federation of the Deaf encourages the Croatian law to recognise Croatian Sign

Language as the language of choice for those who identify themselves as sign language

users, including Deaf, Hard of Hearing and Deafblind citizens. Restricting services on

the basis of the medical point of view to deafness (the extent of hearing loss) can

discriminate those who would also benefit from the use of sign language and are in

great need of services in sign language, such as interpretation or education.” (Svjetska

federacija gluhih smatra da bi se pojam “gluhe osobe” trebao odnositi na kulturalnu

skupinu osoba koje koriste znakovni jezik kao primarni jezik. Prema tome, Svjetska

federacija gluhih potiče priznavanje hrvatskog znakovnoga jezika u hrvatskom zakonu

(o znakovnom jeziku, op. a.) kao jezika izbora onih osoba koje se identificiraju kao

korisnici znakovnoga jezika, uključujući gluhe, nagluhe i gluhoslijepe građane.

Ograničavanje usluga na temelju medicinskog viđenja gluhoće (stupanj oštećenja sluha)

19

moglo bi dovesti do diskriminacije onih osoba koje bi također željele koristiti znakovni

jezik i potrebne su im usluge na znakovnome jeziku poput prevođenja ili obrazovanja)

Terminu “prevoditelj znakovnoga jezika” (PZJ) mogu se, ovisno o dodatno

stečenim vještinama i znanju (specijalističkom usmjerenju), eventualno dodati i

odgovarajuće odrednice poput: “za gluhe osobe”, “za gluhoslijepe osobe”, “obrazovni”,

koje pobliže označavaju, bilo osnovnu ciljanu skupinu ili područje i način rada (npr.

prevođenje nastave u obrazovnoj ustanovi). Iz takvih specifičnih odrednica proizlaze i

specifičnosti prevoditeljske djelatnosti (npr. PZJ za gluhe osobe, PZJ za gluhoslijepe

osobe, obrazovni PZJ…). Moguće su i daljnje detaljnije odrednice, kao npr. PZJ za

gluhe osobe niske pismenosti, PZJ za gluhe osobe visoke pismenosti i sl. (Pribanić,

2007). Ipak, valja biti itekako oprezan pri detaljnome obilježavanju vještina prevoditelja

znakovnoga jezika. Smatram da u nazivu prevoditelja ne bi trebala stajati odrednica

koja stigmatizira korisnika. S druge strane, iznimno je zahtjevno svladavanje vještine

prevođenja osobama smanjene pismenosti, kako u jezičnom smislu i nužnosti vrsne

umješnosti u prevođenju te vrste, tako i u etičkom smislu zbog ranjivosti korisnika koji

ovisi samo i jedino o informacijama koje mu prenosi prevoditelj znakovnoga jezika jer

sam korisnik ne poznaje dovoljno dobro hrvatski pisani jezik. Želim ovdje naglasiti da

smanjena pismenost nikako nije stanje koje treba poistovjetiti ili pogrešno zamijeniti

smanjenim kognitivnim sposobnostima! Gluhe i gluhoslijepe osobe smanjene

pismenosti osobe su urednog intelektualnog statusa s nedovoljnim poznavanjem

hrvatskoga jezika i samo u nekim slučajevima ujedno i osobe koje zbog dugotrajne

izolacije i loše kvalitete obrazovanja imaju slabo poznavanje opće kulture i društvenih

zbivanja. To ih nikako ne č ini osobama smanjene inteligencije, već osobama koje

trebaju vrsne prevoditelje, posebno i dodatno izučene za pružanje usluge i takvim

korisnicima uz strogo poštivanje etičkih standarda i veliku pozornost posvećenu

usklađivanju s jezičnim kompetencijama korisnika, provjeravanju stupnja razumijevanja

i općenito uspješnosti komunikacije.

20

1.1.3. KORISNIČKE SKUPINE

Korisnici usluge prevođenja heterogena su skupina i imaju vrlo raznolike

individualne potrebe, počevši od različitih komunikacijskih modaliteta, metoda

prevođenja, učestalosti i intenziteta potreba za prevođenjem, pa do potreba prevođenja u

različitim situacijama (Goransson, 2007; Eriksson Johansson, 2007; Sauerburger, 1993).

Zajedničko svim korisnicima usluga prevođenja je da imaju veće ili manje poteškoće u

svakodnevnoj komunikaciji s čujuć im osobama. Korisnike možemo podijeliti na tri

osnovne skupine: gluhe, gluhoslijepe i nagluhe osobe. Radi boljeg razumijevanja

komunikacijskih potreba, svaku od tih skupina definirat ćemo zasebno.

Danas se gluhe osobe sve više identificiraju kao pripadnici zajednice gluhih

osoba u smislu jezične i kulturne manjine. Gluhe osobe, koje se smatraju pripadnicima

zajednice gluhih, ne gledaju na svoj nedostatak sluha kao na neki nedostatak, već s

ponosom prihvaćaju svoju gluhoću ističući pritom identitet i kulturu gluhih. Posebno su

ponosni na svoj znakovni jezik. Prema Sorkinu, (1996) populacija gluhih osoba koje

koriste znakovni jezik č ini samo 2% populacije osoba oštećena sluha. Ipak, oni čine

jednu značajnu populaciju koja je toliko ponosna na svoju kulturu i jezik da čak i da im

se pruži opcija da mogu čuti, oni je ne žele. Često možemo čuti i ponosne izjave: “Moj

sin je gluh, treća generacija!”. Takve izjave česte su u obiteljima u kojima su svi gluhi.

Ovakvo sociološko stajalište prihvaća sve veći broj stručnjaka i profesionalaca na

području gluhoće (Ivasović, 2008). Ipak, još uvijek postoje zemlje u kojoj medicinsko

stajalište ima glavnu riječ (kao kod nas). Prema medicinskom stajalištu, gluhe osobe su

one osobe kojima je sluh u potpunosti uništen, totalno su ili klinički gluhe. Imaju

prosječni gubitak sluha na boljem uhu iznad 91dB te ni uz pomoć slušnoga aparata ne

mogu cjelovito percipirati govor (Gortan, 1995). Gluhe osobe u percepciji govora i

svijeta dominanto se oslanjaju na vid te stoga ne čudi da se koriste znakovnim jezikom

(velika većina njih) što predstavlja najznačajnije obilježje kulture gluhih. Većina gluhih

osoba,a kad god im je to potrebno koriste prevoditelje znakovnog jezika u raznim

situacijama, uglavnom povremeno, npr. kod liječnika, na sudu, kod socijalnog radnika i

sl., dok prevoditelje za dulje vrijeme koriste uglavnom u obrazovne svrhe, npr. tijekom

školovanja, studiranja, raznih tečajeva, seminara, itd.

21

Nagluhe osobe, sa sociološkog stajališta, su sve one osobe koje se dominantno

oslanjaju na svoje ostatke sluha s ili bez pomoći vizualnog očitavanja s usana. Prema

dokumentu Agreement on Terminology Between the International Federation of Hard

of Hearing People and The World Federation of Deaf (www.ifhoh.org/wfd.htm) vidimo

da je nagluha osoba svaka osoba koja ima oštećenje sluha (mogu to biti i prelingvalno

potpuno gluhe osobe, odnosno osobe koje su izgubile sluh nakon usvajanja govora) i

koristi govornu komunikaciju. Zanimljivo je da se prema tom dokumentu osobi s

oštećenjem sluha daje mogućnost i pravo da se identificira kao “gluha” ili kao

“nagluha” osoba.

Medicinska definicija dijeli nagluhe osobe na one kojima se prosječni gubitak

sluha kreće od 20/25dB do 90dB, a obično se svrstavaju u č etiri kategorije: blago

nagluhi (prosječni gubitak sluha 25-40dB), umjereno nagluhi (prosječni gubitak sluha

41-55dB), umjereno-teško nagluhi (56-70dB) i teško nagluhi (prosječni gubitak sluha

71-90dB) (Gortan, 1995 i Pribanić, 2005). Iako mnoge nagluhe osobe znaju znakovni

jezik, većina njih koristi govor i očitavanje s usana u sporazumijevanju s okolinom.

Većina nagluhih osoba može se samostalno sporazumijevati s okolinom, neki s većim, a

neki s manjim teškoćama. U prilog im ide suvremena tehnologija, slušni aparati, loop

sistem i sl. Nagluhe osobe vrlo rijetko koriste prevoditelje, za razliku od gluhih i

gluhoslijepih osoba. A kad ih koriste to je obično u situacijama kada žele imati potpunu

informaciju o nečemu za njih jako važnom. Razloge tome možemo naći u njihovom

neprihvaćanju da su “nagluhi”. Srame se i teško priznaju svoje oštećenje sluha. Ta

populacija je praktički nevidljiva javnosti. Budući da ova grupa ljudi ne progovara

otvoreno o problemima koje imaju nagluhi ljudi, ne traže odgovarajuća pomagala niti

pomoć prevoditelja.

Gluhoslijepe osobe č ine izuzetno heterogenu skupinu (Goransson, 2007). Ovoj

skupini posvetiti ć emo posebnu pažnju budući da kod nas ta skupina ljudi još nije u

potpunosti priznata te postoje brojne nedoumice, nejasnoće, proizašle većinom iz

predrasuda. U većini zemalja i organizacija koristi se funkcionalna definicija poput ove

skandinavske definicije iz 2007. godine koja glasi: “Gluhosljepoća je jedinstveno

oštećenje. Gluhoslijepe osobe imaju različite stupnjeve istovremenog oštećenja vida i

sluha. Gluhosljepoća ograničava aktivnosti osobe i njezino potpuno sudjelovanje u

društvu koje mora omogućiti specifične službe, prilagodbe okoline i tehnologiju.

22

Prevođenje gluhoslijepim osobama jedna je od takvih specifičnih službi.” Navest ću

primjer različitih definicija gluhosljepoće koje slijede gore navedenu funkcionalnu

definiciju:

Osobe se smatraju gluhoslijepima ako imaju teški stupanj kombiniranog oštećenja

i vida i sluha š to rezultira problemima u komunikaciji, informiranju i mobilitetu.

(“Breaking Through: developing services for Deafblind People”, Deafblind Services

Liaison Group, 1988, str.6, prema Hart, 2003, Tarczay, 2007).

Osobi će se priznati znatno dvostruko osjetilno oštećenje kada kombinacija dvaju

oštećenja otežava osobi da u potpunosti funkcionira kao gluha/nagluha ili

slijepa/slabovidna osoba. (Certificate in Deafblind Studies, Dvostruko osjetilno

oštećenje Modul 1, str.12, prema Hart, 2003, Tarczay, 2007).

Osoba je gluhoslijepa kada ima i oštećenje vida i oštećenje sluha i u većini

okolnosti svakodnevnog ž ivota nema dovoljne ostatke sluha da bi kompenzirala

oštećenje vida i/ili dovoljne ostatke vida da bi kompenzirala oštećenje sluha.

Gluhosljepoća je jedinstveni hendikep koji je moguć odvojeno ili u kombinaciji s

tjelesnim ili mentalnim oštećenjem. Ako je osoba gluhoslijepa, bez obzira na ostala

oštećenja, treba poseban program prilagođen jedinstvenom stilu učenja i

individualiziranu podršku koja ć e osnažiti neovisnost i interakciju s okruženjem.

Programi koji ispunjavaju potrebe osoba s oštećenjem vida, s oštećenjem sluha ili

tjelesnim oštećenjem, ne ispunjavaju potrebe gluhoslijepih osoba. (“A Developmental

Profile”, John McInnes, Canadian Deafblind and Rubella Association, prema Hart,

2003, Tarczay, 2007).

Izraz “gluhosljepoća” koristi se da bi se opisala heterogena skupina ljudi koji

mogu imati različite stupnjeve oštećenja vida i sluha, možda u kombinaciji s teškoćama

u učenju i tjelesnim oštećenjem, š to može uzrokovati teške probleme u komunikaciji,

razvoju i edukaciji. Precizni opis teško je osmisliti jer stupanj gluhoće ili sljepoće u

kombinaciji s različitim stupnjevima drugih oštećenja nije jedinstven, a o edukacijskim

potrebama svake osobe treba odlučiti pojedinačno. (Ministarstvo š kolstva (DES),

ožujak, 1989, prema Hart, 2003, Tarczay, 2007).

U Hrvatskoj sve do 1994. godine gluhoslijepe osobe nisu bile prepoznate, a o

gluhosljepoći na našim prostorima nije se razmišljalo kao o jedinstvenom oštećenju.

Učinjeni su određeni pomaci, mada minimalni, u prepoznavanju i priznavanju

23

gluhosljepoće te je u tu svrhu proširena i dopunjena definicija Hrvatske udruge

gluhoslijepih osoba “Dodir” iz 2002. godine te je poslužila kao temeljni službeni

dokument za uvrštavanje gluhosljepoće u Zakon. Ona glasi:

“Gluhosljepoća je specifično i jedinstveno dvostruko senzoričko oštećenje sluha i

vida u različitim mogućim kombinacijama intenziteta i to: nagluhost i slabovidnost,

gluhoća i slabovidnost, sljepoća i nagluhost te praktična gluhosljepoća.

Gluhoslijepom osobom se može smatrati i ona osoba koja uz postojeću

gluhoću/nagluhost ima prognozu progresivnog oštećenja vida ili kad uz postojeću

sljepoću/slabovidnost ima prognozu progresivnog oštećenja sluha. Isto tako u

pripadajuće klasifikacijske grupe ubrajaju se i gluhoslijepe osobe s karakterističnim

sindromima (Usher sindrom, Charge sindrom).

Gluhosljepoća je stanje koje za posljedicu ima teže poteškoće i/ili ograničenja u

prirodnom razvoju i funkcioniranju ljudskog bića. Gluhosljepoća može nastati zbog

različitih uzroka te može biti urođena ili stečena.

Teže poteškoće i/ili ograničenja koje rezultiraju kao posljedica gluhosljepoće

manifestiraju se u svakodnevnom ž ivotu u zajednici: komunikaciji, pristupu

informacijama općenito, kretanju, učenju, š kolovanju, radnom osposobljavanju,

osmišljavanju slobodnog vremena i društvenom životu.”

U lipnju 2003. godine gluhosljepoća je kao jedinstveno oštećenje uvrštena u

Zakon o socijalnoj skrbi, “Narodne novine”, broj 103/03. Službenim dokumentom (524-

05/1-2-03-1) Ministarstva rada i socijalne skrbi, Uprava za socijalnu skrb donosi upute

o primjeni č lanka 44., 48. i 58. Zakona o socijalnoj skrbi do izmjene Pravilnika o

sastavu i načinu rada tijela vještačenja u postupku ostvarivanja prava iz socijalne skrbi i

drugih prava po posebnim propisima “NN” br. 64/02.

1.2. DEFINICIJA PREVODITELJA ZNAKOVNOGA JEZIKA I

PREVODITELJSKE DJELATNOSTI

Jedna od najranijih i najjednostavnijih definicija prevođenja je da prevoditelj

prenosi značenje teksta s izvornog jezika na ciljni jezik.

Budući da predmet ovoga rada nije vezan za pisano prevođenje, ovdje ću govoriti

samo o usmenom (konferencijskom) prevođenju, odnosno prevođenju znakovnoga

24

jezika. Mislim da je to iznimno važno naglasiti jer se teorija prevođenja pisanih tekstova

samo djelomično i pažljivo može primjenjivati na područje usmenoga prevođenja

(Cokely, 1992). Ono š to č ini usmeno prevođenje složenijim od prevođenja pisanoga

teksta je:

a) interakcija se odvija uživo,

b) prevoditelj prenosi poruku gotovo odmah (uz razliku odmaka u simultanom i

konsekutivnom prevođenju) bez mogućnosti konzultacije s izvornim govornicima

ili rječnicima,

c) prevodi se interakcija, ne “smrznuti” tekst,

d) o svakom dijelu prijevoda ovisi reakcija sugovornika i tako kroz cijelo trajanje

komunikacijskog događaja.

Zadaća prevoditelja je da unese značenje u tekst za ciljnu skupinu, ako je potrebno

(i moguće) pružanjem nužnih objašnjenja ili mijenjanjem originalnih govornikovih

referenci, ukoliko tako publici prenosi točno ono što je govornik htio reći (Jones, 2002).

Naglasak u teoriji usmenoga prevođenja je na prepoznavanju govornikove namjere i

poznavanju kulture.

Budući da prevoditelj prenosi poruku s jednoga jezika na drugi, važno je znati u

čemu se sastoji poruka koju valja prenijeti. Prema Humphrey i Alcorn (2001) poruka

ima sljedeća obilježja:

1. Služi prenošenju misli, postavljanju pitanja ili dijeljenju informacije sa

sugovornikom putem kombinacije govorenja/znakovanja, afektivnosti (emocija) i

neverbalne komunikacije.

2. Ovisi o mnogo č imbenika: s kime komuniciramo, gdje komuniciramo, ciljevima

koje želimo postići, kulturalnim normama, itd.

3. Odražava: ciljeve govornika/znakovatelja (u tonu glasa, razini izravnosti, odabiru

riječi i fraza...), kontekst, razinu moći (način govora utječe na dojam o nečijem

samopouzdanju i vjerodostojnosti, a pod utjecajem je kulture), razinu formalnosti

i sl.

Prema Burgoonu (1994) u engleskome jeziku se samo 6% značenja poruke nalazi

u riječima – 39% poruke sugovornik shvaća iz intonacije, a 55% iz gesti, govora tijela i

izraza lica. Zbog toga prevoditelji moraju biti u stanju potpuno razumjeti poruku i

prenijeti je vjerno – sukladno namjeri govornika. Odgovornost prevoditelja znakovnih

25

jezika i veća je od odgovornosti prevoditelja govornih jezika kada je riječ o prijenosu

neverbalnog dijela poruke jer korisnici usluga prevoditelja znakovnoga jezika gledaju u

prevoditelja. Nemalo puta se dogodilo da sam stekla potpuno pogrešan dojam o osobi

na temelju toga š to bi prevoditelj veselo prevodio riječi osobe koja je vidno iziritirana

(što ja zbog gledanja u prevoditelja i slaboga vida nikako ne mogu znati, osim ako

prevoditelj to zna prenijeti) ili, š to je i veća š teta, nekada steknem dojam da netko ne

želi komunicirati sa mnom ili da je hladan, da bih tek nakon smjene prevoditelja počela

sumnjati u to je li to bio dojam o prijašnjem privremeno preumornom ili nervoznom

prevoditelju, a ne o sugovorniku. Ne znam može li netko shvatiti do kakve nesigurnosti

u komunikaciji s drugim osobama to dovodi kod gluhih i gluhoslijepih osoba s lošim

iskustvom korištenja neiskusnih ili nestručnih prevoditelja.

Zbog lakšega razumijevanja uloga, prava i obveza koje prevoditelj ima navest ću

neke od definicija prevoditelja znakovnoga jezika:

(1) Prema Solowu (1981) prevoditelj znakovnoga jezika služi kao posrednik u

komunikaciji među ljudima i to mu je jedina uloga. Budući da je jedino što

gluhe osobe ne mogu - čuti, put potpunog i jednakopravnog uključenja u svijet

čujućih osoba je - putem posrednika. Ipak, ulogu “posrednika” ne treba shvatiti

kao izgovor za prijenos poruke na način neprilagođen sintaksi i općenito

prirodi znakovnoga jezika. Tako Winston i Monikowski (2000:16) opisuju

nedostatak vještine neiskusnih prevoditelja koji prevode riječi dok značenje

nekako nedostaje. “They include facts, but the overall meaning is somehow

missing” (Uključuju č injenice, ali sveukupni smisao nekako nedostaje).

Seleskowitch (1995:25) dobre prevoditelje opisuje kao osobe koje znaju

prenijeti poruku u duhu drugoga jezika ne robujući strukturi izvornika “The

primary hallmark of good interpreters is the extreme latitude, even liberties,

they take in their expression vis-a-vis the words of the original discourse and

their corresponding terms in the target language”. (Glavno obilježje dobrih

prevoditelja je ekstremna opuštenost, č ak sloboda njihovog izričaja vis-a-vis

riječi izvornoga diskursa i njihovih parnjaka u ciljnom jeziku.)

(2) Prema Frishbergu (1986) prevoditelj ne odlučuje o tome što treba prevoditi, a

što ne, prevoditelj prevodi sve. Prevoditelj ne bi smio u prijevodu izostavljati

elemente koji mu se ne sviđaju, ne odgovaraju njegovom osobnom stilu

26

komuniciranja, njegovoj osobnosti ili njegovim stavovima. U slučaju da se

pojavi takva zamka, prevoditelj mora neprestano biti svjestan nužnosti

potpunog ispunjavanja svoje uloge posrednika u komunikaciji. Scullion (2002)

u analizi vlastitog prevođenja na jednom skupu sa znakovnoga na govorni jezik

primjećuje da je u svome prijevodu znak “opresija” č ak nekoliko puta

izostavila da ne bi uvrijedila čujuću publiku kada im je gluha osoba pričala o

povijesti opresije gluhih u š kolama. Tako nešto smatram profesionalnom

povredom etike prevođenja znakovnoga jezika, ne samo jezičnim propustom.

(3) Uloga prevoditelja je osigurati da svi sudionici neke interakcije imaju potpun

pristup informaciji (Napier, 1998, 15, prema Hull, 2002).

Iz ovih definicija možemo zaključiti da je prevoditelj osoba koja mora zadovoljiti

klijenta u svim aspektima komunikacije da bi ona bila uspješna i učinkovita. Idealan

prevoditelj mora biti ekspert u komunikaciji – fluentan govornik najmanje dvaju jezika;

poznavati najmanje dvije kulture. Treba biti prilagodljiv: potrebama klijenta,

preferiranim oblicima komunikacije klijenta, okolini i temama razgovora.

Za razliku od prevoditelja znakovnoga jezika za gluhe, prevoditelji znakovnoga

jezika za gluhoslijepe osobe trebaju posjedovati dodatna znanja. Prema Hermanssonu

(1999) edukacija prevoditelja za gluhoslijepe osobe usmjerava se na tri osnovna

područja:

(1) Jezično prevođenje

Ono uključuje prevođenje između dvaju jezika (znakovnoga i govorenoga jezika),

a može biti i prevođenje između dvaju medija za prijenos istoga jezika (govorni

hrvatski i prstovna abeceda).

(2) Davanje vizualnih informacija

Osobe koje vide č esto podrazumijevaju neke stvari toliko prirodnima da ne

razmišljaju o tome da ih posebno treba opisivati gluhoslijepim osobama.

Prevoditelj mora svladati te vještine vezane uz kulturu gluhoslijepih osoba da bi

mogao znati, odnosno procijeniti kada je potrebno, a kada je suvišno davati

vizualne informacije iz okoline.

(3) Mobilne vještine i znanje vođenja

Prevoditelj bi, budući da je odgovoran i za sigurno i učinkovito kretanje

gluhoslijepe osobe koju vodi, trebao biti spretan i snalažljiv u kretanju u dvoje.

27

Prema Tarczay (2003b) osim vlastitih mobilnih vještina kretanja u dvoje,

prevoditelj treba posjedovati i specifična znanja, odnosno dobro poznavati tehnike

vođenja i načine pružanja podrške u svim mogućim situacijama.

Prevoditelji kao profesionalni komunikatori moraju izvrsno poznavati jezike s

kojih i na koje prevode te biti djelotvorni komunikatori (Adler i Towne, 1999). U

Dodatku 1 prilažem Kriterije koji se primjenjuju u testiranju prevoditelja znakovnoga

jezika u AVLIC-u (Association of Visual Language Interpreters of Canada) jer smatram

da se uvidom u njih dobiva vrlo jasna slika o očekivanjima od prevoditelja.

Sve se češće govori o prevoditelju kao savezniku kako bi se naglasio odmak od

ranijih modela prevođenja znakovnoga jezika. Savezništvo podrazumijeva interakciju

između dvije jednake strane pa prevoditelj znakovnoga jezika stalno mora osvještavati

vlastitu pripadnost dominantnoj kulturi i pokušati ne ponašati se na način kojim tlači ili

pokušava kontrolirati gluhe korisnike (Hull, 2002).

Marschark, Peterson i Winston (2005) navode da prevoditelji moraju moći

uporabiti č injenice koje pamte, biti sposobni analizirati situacije i interakcije na koje

nailaze u svome radu, procjenjivati djelotvornost svoga rada te biti predani

cjeloživotnom učenju, kritičkom mišljenju i samoprocjenjivanju.

Madden (2002) naglašava važnost održavanja fizičkoga i mentalnog zdravlja

prevoditelja znakovnoga jezika.

Uloga prevoditelja je, na temelju svega što smo do sada naveli, da kao djelotvoran

komunikator s izvrsnim poznavanjem izvornoga i ciljnoga jezika, i izvrsnim

razumijevanjem komunikacijske situacije i događanja, svjestan kulturalne pripadnosti,

osobnosti i komunikacijskog stila svih sudionika u komunikaciji, uz prethodnu

pripremu za temu koju prevodi i pripravnost na moguće probleme tijekom prevođenja

(ne samo jezične prirode), vjerno, cjelovito i precizno, u duhu jezika na koji prevodi,

prenese sve elemente poruke s izvornoga na ciljni jezik uz jednako uvažavanje svih

sudionika u komunikaciji i poštivanjem etičkih standarda profesije. Dužnost

prevoditelja je biti predan stalnoj nadogradnji znanja jezika s kojima radi, obogaćivanju

opće kulture i sve dubljem upoznavanju s kulturama s kojima se susreće u radu. Jednako

tako je važno stalno analizirati kvalitetu svoga rada i ulagati u svoje mentalno i fizičko

zdravlje kao važne preduvjete za kvalitetno obavljanje svoga posla. Mislim da je važno

da prevoditelji znakovnoga jezika usvoje stav da su greške koje čine u bilo kojem dijelu

28

svoga profesionalnog rada podloga za daljnje učenje i usavršavanje te da je njihova

odgovornost da intenzivno rade na ispravljanju manjkavosti koje primijete sami, njihovi

mentori, njihovi kolege ili korisnici. Uz to, prevoditelji bi trebali smatrati kolegijalnost

jednom od bitnih sastavnica profesionalnoga rada i biti dobronamjerni i ugodni

suradnici, spremni za podršku i pomoć koju trebaju pružiti svojim (posebice manje

iskusnim) kolegama u cilju pružanja što kvalitetnije usluge i unapređivanja profesije.

Smatram da visoka očekivanja od prevoditelja znakovnoga jezika nisu opravdana

ukoliko im se ne osiguraju određena prava, a među najvažnijima smatram da su:

- kvalitetni programi učenja znakovnoga jezika (višegodišnji, priznati, na

sveučilišnoj razini, uz mentore izvorne znakovatelje)

- kvalitetni programi učenja prevođenja (specijalistički poslijediplomski studiji ili

ekvivalent istoga)

- pravo na daljnje usavršavanje

- pravo na upoznavanje kulture gluhih kroz razne oblike pružanja prilika za

međusobno (bolje) upoznavanje i druženje (sjetimo se da se znakovni jezik kao

vizuo-spacijalni jezik odvija samo uživo i ne može ga se učiti putem knjiga,

gledanjem televizije ili slušanjem glazbe)

- pravo na naknadu za rad koja odražava visoka očekivanja od prevoditelja i

nagrađuje kvalitetu prevoditeljeva rada

- pravo na mogućnost akreditiranja kao oblik posebnog profiliranja najboljih

prevoditelja znakovnoga jezika unutar struke

- pravo na uvjete na radu koji osiguravaju fizičko i mentalno zdravlje prevoditelja

(primjeren broj stanki za odmor, najmanje dva prevoditelja u paru za jednodnevne

poslove, najmanje tri prevoditelja znakovnoga jezika za cjelodnevne poslove kao,

npr. na putovanjima u inozemstvo – sjetimo se da prevoditelja znakovnoga jezika

korisnik treba cijeli dan)

- pravo na udruživanje u profesionalna udruženja i borbu za bolje uvjete na radu

- pravo na pokrivanje troškova tijekom obavljanja posla

- pravo na potporu s ciljem daljnjeg usavršavanja, i to od korisnika, kolega, udruga

i organizacija, bilo korisnika ili prevoditelja

- pravo na rad s educiranim korisnicima koji znaju koja je zadaća prevoditelja i

ponašaju se prema prevoditelju s dužnim uvažavanjem

29

1.3. RAZUMIJEVANJE ODNOSA IZMEĐU KORISNIKA I PREVODITELJA

ZNAKOVNOGA JEZIKA KROZ POVIJEST

Neovisno o specifičnim aspektima prevoditeljske djelatnosti te ulogama u procesu

prevođenja, svaki prevoditelj, ovisno o karakternim osobinama, ali prvenstveno ovisno

o edukaciji koju je imao (ili je nije imao), koristi određeni pristup u prijevodnom

procesu, više ili manje svjesno (Janzen, 2005).

Zanimljivo je kako razvojem svjesnosti zajednice gluhih kao i poboljšavanjem

edukacije prevoditelja nastaju značajne promjene u pristupu procesu prevođenja

(Leeson, 2005). Navest ću tri primjera prema Wilcoxu i Shafferu (2005).

1.3.1. PREVODITELJ KAO POMAGAČ (HELPER MODEL)

U počecima prevodilačke djelatnosti u gotovo svim zemljama i kulturama bio je

prisutan upravo ovaj model prevođenja. U svim ranim zajednicama gluhih uvijek su

postojale teškoće u komuniciranju s osobama koje nisu poznavale znakovni jezik.

Ovakve teškoće rješavale su osobe koje su znale znakovni jezik, a željele su pomagati u

prevođenju. Najčešće su to bili č lanovi obitelji gluhe osobe: djeca gluhih roditelja,

braća, sestre i/ili č lanovi vjerskih zajednica. Svi su oni na neki način bili povezani sa

zajednicom gluhih. Prevoditelji “pomagači” su jednostavno bili na raspolaganju kad je

trebalo. Gluhoj osobi prevodili su č lanovi obitelji, gluhim učenicima su prevodili

njihovi učitelji, gluhim radnicima suradnici na poslu. Pomaganje je bila norma. To je

bio način na koji su gluhe osobe imale pristup svijetu čujućih.

Prevoditelji “pomagači” najčešće su na sebe preuzimali odgovornost i gotovo

uvijek odlučivali umjesto gluhih/gluhoslijepih osoba. Takav prevoditelj “pomagač” bio

je slobodan iznositi svoje mišljenje; poučavati gluhu osobu o lijepom ponašanju i

dominantnom jeziku; nije bio obvezan prevoditi sve š to je bilo rečeno… Gluhe osobe

bile su zahvalne za svaki takav oblik pomoći. U takvim oblicima pomoći pojačavala se

ovisnost gluhih. Gluhe su osobe postajale sve pasivniji sugovornici i prepuštali

inicijativu i odluku svom pomagaču. Pomažući na taj način, stvarali su se stavovi o

gluhim/gluhoslijepim osobama, da se one ne mogu brinuti o sebi, biti socijalizirane i

voditi poslove bez intervencije “pomagača”.

30

Takav pristup u prevođenju karakterističan je za najranije prevoditelje

znakovnoga jezika te postoji do pojave prvih stručnih/profesionalnih službi ili agencija.

Tadašnji “prevoditelji”, prema Fishbergu (1986), nisu primali nikakvu novčanu

naknadu, niti su imali ikakvo formalno obrazovanje o znakovnom jeziku, niti o procesu

prevođenja.

1.3.2. PREVODITELJ KAO PROVODNIK INFORMACIJE (CONDUIT /

TELEPHONE MODEL)

Osnivanjem agencije za prevoditelje - Registry of Interpreters for the Deaf (RID)

1964. godine u SAD-u, osobe koje su bile uključene u prevođenje počele su se pobliže

zanimati za sam proces prevođenja i ulogu prevoditelja (www.rid.org). Porasla je

svjesnost o potrebi/nužnosti profesionalizacije prevoditeljske službe, a time se i

paradigma počela mijenjati. “Pomaganje” nije više bilo samo sebi svrhom. Prevoditelj

je morao odbiti č initi stvari za ili umjesto gluhe osobe, jednostavno je prevodio

informaciju tako da je gluha osoba mogla sama odlučiti š to učiniti s njom. Gluha je

osoba počela drugačije doživljavati prevoditelja; sada se osjeća sposobnom sama

donositi odluke, autonomno i samosvjesno te mora preuzeti potpunu kontrolu nad

svojim odlukama i postupcima. Prevoditelj nastoji ostati neutralan, koliko je god

moguće, želi biti objektivan, na distanci od korisnika. Solow (1981) opisuje prevoditelja

kao kanal u komunikacijskom lancu. Uspoređuje ga s telefonom – telefon je veza među

ljudima bez ikakvog osobnog utjecaja. Time se i sam proces prevođenja mijenja.

Stajalište je da prevoditelj samo prenosi poruku, ne analizira poruku u skladu s

kulturološkim kontekstom, niti analizira preciznost značenja unutar dvaju jezika.

Isključena je bilo kakva vrsta savjetovanja. Ovaj tip prevoditelja dominira u

sedamdesetim godinama prošloga stoljeća. Popularno su ga u SAD-u nazivali

“communication facilitator”, osoba koja jednostavno olakšava komunikaciju između

dviju strana. Pitanje je, međutim, koliko takav pristup prevoditelja uistinu “olakšava”

komunikaciju, a koliko u, za prevođenje zahtjevnim dijelovima izvornoga teksta, čini

upravo suprotno - otežava razumijevanje, dovodi do nelagode, nepovjerenja,

nesporazuma i nejasnoća, ili č ak do potpunog nerazumijevanja, odnosno

netransparentnosti značenja poruke iz izvornika u ciljnome jeziku.

31

U tom se razdoblju mijenjaju i stavovi prema znakovnom jeziku (Stokoe, 1960).

Započinju opsežna lingvistička istraživanja koja pokazuju da je znakovni jezik pravi

prirodni jezik gluhih, samo što se komunicira u vizuo-spacijalnom kodu (Wilbur, 2001,

2004).

Također su se, tijekom ovoga razdoblja, dogodili mnogi važni pomaci.

Prevoditelji su počeli kritički razmišljati o svojoj ulozi, bez obzira koliko su bili vezani

uz zajednicu gluhih. Ž eljeli su ostvariti pravo na naknadu za svoj posao. Ta, tko bi

svakoga dana dobrovoljno prevodio gluhom učeniku u srednjoj š koli ili studentu na

fakultetu? U želji da budu samo kanal kojim se prenosi poruka, prevoditelji su otišli u

krajnost (Janzen i Korpinski, 2005). Takav stav, da ž ele biti samo kanal za prijenos

poruke, odrazio se na odnos prevoditelj – klijent i na proces prevođenja. Naime, za

kulturu gluhih karakteristično je da je zajednica vrlo otvorena u razmjeni svih

informacija, tako da je stav prevoditelja da budu samo kanal za prijenos poruke doveo

do konflikta s kulturom gluhih. Drugo: prevoditelji su direktno prevodili, š to znači da

nisu uzimali u obzir morfosintaktičke razlike dvaju jezika. Prevoditi sa znakovnog

jezika na govorni, a da bi poruka ostala potpuna, često puta znači primjenu strategije

“objašnjavanja”, a to je upravo ono što su prevoditelji nastojali izbjeći. Ako se radilo o

obrnutom procesu, prevođenju s govornog jezika na znakovni, zadržavala se struktura

govornoga jezika. To je bilo neprimjereno, barem za dio gluhih osoba kojima je bilo

otežano jasno primanje poruke. Jezik je dio kulturnog identiteta, što znači da prevoditelj

nikako ne može izabrati kulturološku neutralnost (Gile, 1995).

1.3.3. PREVODITELJ KAO DVOJEZIČNI / DVOKULTURALNI

POSREDNIK (BILINGUAL / BICULTURAL MEDIATOR)

Posljednjih je godina sve manje i manje poželjan tip prevoditelja – provodnika

informacije. Prevoditelj znakovnoga jezika nužno je uključen u prijenos poruke već po

svojoj funkciji. Uporaba jezika i interpersonalna interakcija sudionika razgovora vrlo je

kompleksna djelatnost pa i proces prevođenja ne može biti jednostavan niti mehanički.

S druge strane, gluhe osobe ističu da se njihova zajednica najbolje može opisati kao

posebna kultura u kojoj su jezik, socijalne norme i tradicija jedinstvene za tu zajednicu

(Padden i Humphries, 1988) te da mnoge socijalne granice dijele gluhe i čujuće ljude.

32

Kada su prevoditelji postali toga svjesni, tražili su dodatno obrazovanje da bi bolje

razumjeli kulturološke razlike između zajednice gluhih i čujuć ih te su tražili

kulturološki utjecaj na komunikaciju. Rezultat takvih zahtjeva bio je da su prevoditelji

sada počeli razmišljati o svojoj ulozi poput lingvističkoga i kulturološkoga “brokera”,

posrednika. Uz znanje znakovnoga jezika, prevoditelji bi se morali upoznati i s teorijom

i praksom kulture gluhih da bi se mogli nazivati dvojezičnim-dvokulturalnim

posrednicima. Mnoga znanja o kulturi gluhih prevoditelji još uvijek (misli se u SAD-u,

a primjenjivo je i na druge države) usvajaju ad hoc (Janzen i Korpinski, 2005). Dosta se

o tome još mora istraživati i učiti kako bi se donosile pravilne i etički dosljedne odluke

tijekom prevođenja.

1.4. ZNAČAJ PROFESIONALIZACIJE PREVODITELJSKE STRUKE TE

POTREBA I VAŽNOST USPOSTAVE ETIČKOGA KODEKSA

1.4.1. ZNAČAJ PROFESIONALIZACIJE PREVODITELJSKE STRUKE

Prema dosad navedenome, shvatljivo je da su gluhe, nagluhe i gluhoslijepe osobe

pripadnici jezične i kulturne manjine te time specifična i najranjivija skupina osoba

upravo zbog nemogućnosti potpune kontrole i pristupa informacijama i komunikaciji u

svakodnevnom ž ivotu. Prema Baker-Shenku (1992) oni su potlačena skupina osoba te

time posjeduju većinu osobina koje posjeduju ostale potlačene osobe š irom svijeta.

Kontrola nad komunikacijom, odnosno jezikom, predstavlja moć za onoga tko je

kontrolira. Poveznicu gluhim, nagluhim i gluhoslijepim osobama s čujuć im svijetom

čine prevoditelji. Većina prevoditelja znakovnoga jezika su čujuć e osobe te su time

pripadnici moćne dominantne skupine koja ima kontrolu nad jezikom, odnosno

komunikacijom (Harlan, 1999).

Upravo kod prevoditelja znakovnoga jezika, zbog superiornosti koju imaju nad

jezikom, odnosno komunikacijom, postoji vjerojatnost zloupotrebe moći. Odnosi

između prevoditelja i korisnika mogu se jasnije razumjeti ako se promatraju s aspekta

moći.

Navest ću samo neke od mogućih konfliktnih situacija koje se najčešće događaju

tijekom prevođenja. Neki prevoditelji često ne znaju koristiti znakovni jezik na način

33

koji odgovara gluhim, nagluhim i gluhoslijepim osobama te koriste onaj vid znakovnog

jezika koji su naučili, stavljajući korisnika u položaj da se prilagodi prevoditelju iako bi

trebalo biti obrnuto. Što reći onda kada neki prevoditelji tijekom prevođenja izmišljaju

pojedine znakove? Vjerujem da mnogi prevoditelji, koji često ubacuju nove znakove,

nisu nikada razmišljali o posljedicama svojih intervencija u znakovni jezik. To

korisnicima govori o njihovom nepoštivanju znakovnoga jezika, š to djeluje

ponižavajuće, kao da su korisnici nesposobni koristiti vlastiti jezik te kao da je znakovni

jezik siromašan (Baker-Shenk,1992). I u Hrvatskoj su česte situacije kada prevoditelj

“ispravlja” znakove koje je koristio korisnik.

Gore navedeni primjeri govore nam kako gluhe, nagluhe i gluhoslijepe osobe

zbog svojeg dugogodišnjeg potlačenog položaja i stigmatizacije (dugogodišnje

nepotrebne patnje, neučinkovitosti obrazovnog sustava, teškoća pri zapošljavanju,

diskriminacije pri stanovanju, nedostatne medicinske pomoći i sl.) jednostavno nisu

dovoljno osnažene za provedbu dobre “kontrole prevoditelja”. Zanimljiv pregled teme

osnaženosti gluhih osoba može se pročitati u Journal of Epidemiology and Community

Health: Empowering the deaf. Let the deaf be deaf. 2000, 54, 40-44.

Prisutnost borbe za moć, a time i moguće zloupotrebe moći, zahtijeva

profesionalizaciju struke i uspostavu etičkoga kodeksa. To i nije ništa novo u profesiji

koja se bavi humanim područjem rada. Poput liječnika, odvjetnika i učitelja, prevoditelji

imaju određenih obaveza koje profesija struke zahtijeva zbog zaštite prava, dostojanstva

i slobode gluhih, nagluhih i gluhoslijepih korisnika. Povijesni prikaz razvoja modela

prevođenja pokazao nam je da je u prevođenju snažno prisutan paternalizam što stavlja

gluhe, nagluhe i gluhoslijepe korisnike u još podređeniji položaj. Razvojem novih

humanijih modela prevođenja nije u potpunosti izbjegnut paternalizam, no ipak se

razvojem profesije i etičkim kodeksima nastoji na š to kvalitetniji način osigurati

kvaliteta prevođenja i pristupa korisniku. Primjećujem da se sve češć e u etičkim

kodeksima nalazi i tema nepoželjnosti savjetovanja i zastupanja od strane prevoditelja.

Primjerice, u AVLIC Code of Ethics and Guidelines for Professional Conduct

Kanadskoga udruženja prevoditelja vizualnih jezika izričito stoji “The role of the Deaf

interpreter is not to provide counselling or advocacy”. (Uloga prevoditelja za gluhe

osobe nije pružanje savjeta ili zastupanje gluhih osoba.)

34

Prevoditelji, poput liječnika, odvjetnika i učitelja razlikuju se od drugih

pojedinaca u poslovnom, političkom ili tržišnom svijetu upravo po tome š to su

profesionalci u svojoj struci vezani etičkim načelima. Profesija tih struka zahtijeva

određene standarde ponašanja kojima se interesi klijenata stavljaju iznad osobnih i

materijalnih interesa, što ih razlikuje od drugih zanimanja i djelatnosti, vodeći pri tome

strogo računa da izbjegavaju neprimjereni emocionalni angažman. Tri su ključna

elementa š to određuju profesiju struke i to: licenca i certifikat, ograničeni opseg

djelovanja i korpus znanja te etički kodeks (Humphrey i Alcorn, 2001).

Prema Royu (1995), prevoditelja znakovnoga jezika smatramo profesionalnim

ako posjeduje sljedeće:

• potpunu fluentnost u dva jezika

• vještine prevođenja

• bogatu opću kulturu

• poznavanje područja koje prevodi

• bikulturalnu osjetljivost i

• visoko razvijenu profesionalnost.

Licenca i/ili certifikat koju posjeduje prevoditelj znakovnoga jezika omogućuje

mu monopol nad pružanjem prevoditeljskih usluga. Prevoditelj, koji ima certifikat

ovlaštene nacionalne udruge gluhih ili gluhoslijepih ili agencije, pristupio je završnom

ispitu i uspješno ga položio - čime dokazuje da posjeduje odgovarajuća znanja i vještine

potrebne za prevođenje. Ipak, to što prevoditelji posjeduju certifikat, nužno ne znači da

su kvalificirani (Shoenberg i Carlson, 1999). Međutim, kod nas u Hrvatskoj je situacija

veoma šarolika budući da postoje brojni vikend programi za edukaciju prevoditelja u

organizaciji raznih udruga gluhih i gluhoslijepih osoba, a isto tako i programi za učenje

znakovnoga jezika koji se često poistovjećuju s programima za prevođenje. Činjenice

ukazuju na to da je u Hrvatskoj dovoljno znati nešto malo znakovnoga jezika i time

osoba sebi može osigurati status prevoditelja znakovnoga jezika. Svaki dan vidimo na

TV ekranima nedovoljno kvalitetne prevoditelje koji se ne ustručavaju u hodu izmišljati

znakove, ispuštati dijelove poruke pa č ak i vršiti određene ispade sudjelujući u

razgovoru, iako prevode emisiju. Isto tako, u modi su brojni programi za obrazovanje

prevoditelja koji dodjeljuju “završni certifikat” svim prevoditeljima koji pohađaju te

35

programe. Veliki je broj takvih ad hoc prevoditelja na našim prostorima, a njihova je

kvaliteta upitna, kao i etička načela – što možemo vidjeti gotovo svakodnevno.

Što se tiče ograničenog opsega djelovanja i korpusa znanja, jasno je da ne mogu

svi prevoditelji znati sve vrsno prevoditi. Ne mogu svi prevoditelji vrsno prevoditi i

medicinu i nogometnu utakmicu. Jednako tako, ne mogu prevoditelji iznenada postati

vrsni odvjetnici ili liječnici. Za prevođenje svakog zadatka je nužna detaljna i savjesna

priprema. Priprema se tiče, kako tematike koju ć e prevoditi na određenome zadatku,

tako i pripreme za moguće izazove i iznenađenja (Mitchell, 2002). Upravo zbog

osjetljivosti posla kojim se bave, prevoditelji imaju svoj etički kodeks. On se dosta

razlikuje od zemlje do zemlje i odražava obilježja društva i kulture, ali ono što možemo

primijetiti jest da se većina etičkih kodeksa drži određenih temeljnih načela koja

obuhvaćaju obaveze i smjernice za prevoditeljsku struku te definiraju važne postavke u

odnosu prevoditelja prema klijentu, prema struci kao i prema poslodavcu. Ukratko, od

profesionalnog prevoditelja znakovnog jezika očekuje se da bude dostojan povjerenja za

posao koji mu je dodijeljen.

Zbog važnosti koju etika i etično ponašanje zauzimaju u prevoditeljskoj struci, bit

će o tome više riječi u zasebnom tekstu.

1.4.2. POTREBA I VAŽNOST USPOSTAVE ETIČKOGA KODEKSA

Već smo ranije napomenuli da se profesionalci određene struke (liječnik,

odvjetnik, sudac, prevoditelj) razlikuju od drugih profesija upravo po postojanju

etičkoga kodeksa. Prevoditelji prikupljaju, razvijaju i primjenjuju specifična znanja,

vještine i sposobnosti da bi š to kvalitetnije omogućili gluhoj osobi da ostvari svoje

potencijale i da postigne svoju vlastitu vrhunsku uspješnost (samoostvarenje). Kao i kod

drugih profesija, vladanje specifičnim znanjima i u djelokrugu osjetljivog područja rada,

kao npr. kod liječnika, odvjetnika i sl. obvezuje svakog pojedinca da zaštiti i očuva

dostojanstvo i prava klijenta kojemu pruža uslugu. Stoga je nužno artikulirati određene

vrijednosti i pravila ponašanja profesije š to se uređuje etičkim kodeksom (Cynthia,

2005).

Etički kodeks predstavlja određene standarde ili smjernice ponašanja, odnosno

načela kojima se definira š to je prihvatljivo, a š to nije. U ovom tekstu ćemo definirati

36

etiku kao ponašajni standard – skup pravila koja određuju š to se ocjenjuje prikladnim

odnosno neprikladnim, ispravnim odnosno neispravnim, u prevoditeljskoj djelatnosti

(Humphrey i Alcorn, 2001).

Prevoditelji znakovnoga jezika č esto su izloženi raznim dilemama o procesu

prevođenja gluhom klijentu. Jedno od pitanja koje im se č esto postavlja je: “Imate li

problema s tehničkim dijelom samoga prevođenja ili su problemi više etičke naravi?"

Mogu li prevoditelji zadržati potpunu neutralnost ili se boje da bi mogli “obojati”

informaciju vlastitim stavom i mišljenjem u situaciji kada je potrebno prevesti

informacije koje nisu u skladu s njegovim osobnim stavovima i vrijednostima? Quigley

i Youngs (1965) naglašavaju važnost nepristranog stava prevoditelja bez obzira na

vlastite stavove.

Prevoditelji trebaju biti svjesni od kolikog je značenja samostalnost u

komunikaciji za svaku gluhu, nagluhu, a posebno za gluhoslijepu osobu. Stoga se i

posvećuju tom poslu u namjeri da daju komunikacijsku podršku svakome tko želi

doseći š to višu razinu samostalnosti kako bi mogao ostvariti svoje cjelokupne

potencijale (McKee, 2006; Wilcox, Schroeder i Martinez, 1990).

Etički kodeks u zemljama s već postojećim službenim sustavom izobrazbe

stručnih prevoditelja postavlja samo opći okvir za kojim se prevoditelj vodi pri

obavljanju svoje djelatnosti. U zemljama s manje iskustva u izobrazbi prevoditelja

znakovnoga jezika, te onima koje su na začecima stvaranja profesionalne službe

prevoditelja znakovnoga jezika, etički kodeksi su detaljniji i složeniji upravo zbog

nereguliranosti profesije. U Europi, primjerice, dugu tradiciju u prevođenju znakovnoga

jezika imaju Š vedska, Velika Britanija, Š panjolska i Francuska te su njihovi etički

kodeksi nešto kraći i sažetiji (Swedish National Associaton of Sign Language

Interpreters STTF; IRP for British Sign Language/English Interpreters; Federacion

Espanola de Interpreters de Lengua de Signos y Guias-Interpreters; Association

Francaise des Interpretes en Langue des Signes). Razlozi zbog kojih je etičke aspekte

prevođenja znakovnoga jezika važno osvijestiti, kako prevoditeljima tako i široj

javnosti, evidentni su korisnicima usluge prevođenja znakovnoga jezika, no ne shvaćaju

ih nužno ljudi koji se nađu u ulozi prevoditelja gluhim, nagluhim ili gluhoslijepim

osobama. Zbog toga bih ž eljela ovdje detaljnije iznijeti problem etičke osjetljivosti

prevođenja gluhim, nagluhim i gluhoslijepim osobama.

37

Naime, čujuć a osoba koja ne poznaje govoreni jezik druge jezične zajednice

nalazi se u osjetljivom položaju kada ovisi o prevoditelju, samo dok se nalazi okružena

zajednicom koja govori drugim jezikom. No, ta osoba može č uti te na taj način

djelomično zadržava kontrolu nad prevođenjem jer može pratiti intonaciju glasa

govornika kao i prevoditelja, tempo govorenja, izraz lica govornika i ostale neverbalne

aspekte govorno-jezične komunikacije. Gluha ili gluhoslijepa osoba ne može čuti – i to

je permanentno stanje. Na prvi pogled ne č ini se pretjerano zanimljivim niti

revolucionarnim ustvrditi tako nešto, no upravo to postaje vrlo važan kamen spoticanja

pri uspostavljanju i radu profesionalnih službi prevođenja znakovnoga jezika. Nema

stanke za kavu niti stanke za ručak kada korisnik ne treba prevoditelja, netko nužno

mora biti uz njega ili nju. Takvo stanje ima i moralo bi imati specifične implikacije u

organiziranju rada prevoditelja znakovnog jezika budući da raste zabrinutost za njihovo

fizičko i mentalno zdravlje (više o toj temi u Madden, 2005). Očito se prava

prevoditelja znakovnoga jezika često prelamaju na etičkim zahtjevima profesije i pravu

korisnika na komunikaciju. Do toga ne bi dolazilo da postoji profesionalna služba

prevoditelja koji su visoko educirani, svjesni zahtjevnosti svoje profesije te svjesni

etičke dimenzije svoga posla koja posljedično čini profesionalizaciju te struke nužnom.

Smatram, također, da je pitanje povjerljivosti iznimno važno. U prevođenju

znakovnoga jezika prevoditelj sudjeluje u životnim situacijama korisnika u koje nikada

nitko ne bi imao uvid kada bi ta osoba č ula. Prevoditelj tako prisustvuje posjetama

liječniku, odvjetniku, na ispitima u š koli, na sprovodima, vjenčanjima pa č ak i na

kirurškim zahvatima. Od iznimne je važnosti pravo na privatnost korisnika, š to nije

nešto što svi shvaćaju bez prethodne edukacije i usvajanja etičkih normi prevoditeljske

profesije. Život korisnika nije zanimljivost koju treba dijeliti s kolegama s posla, drugim

korisnicima ili vlastitim poznanicima. Povjerljivost je i odraz poštovanja korisnika te

preduvjet povjerenja. Prevoditelj koji ima veliko poštovanje prema korisniku i njegovoj

komunikaciji neće imati teškoća s povjerljivošću (Janzen, 2005).

Osim uvažavanja korisnikovih prava i povjerljivosti, važne su granice

uspostavljanja prijateljskih odnosa s korisnicima (Mindess, 2006) i poštivanje.

Poštivanje drugih posljedica je našega dojma o njima i iskustva, no u poslu prevoditelja

znakovnoga jezika smatram da učenje o pozicijama moći te osvještavanje, možda i

nesvjesnih, “malih” djela kojima prevoditelji oduzimaju korisnicima samostalnost u

38

odlučivanju, narušavaju samopouzdanje i sliku o sebi te ih stavljaju u podređen položaj,

te to mora biti sastavni dio edukacije jer vodi do više razine kvalitete rada prevoditelja i

na kraju krajeva do ravnopravnijeg položaja gluhih, nagluhih i gluhoslijepih osoba.

Pritom ne mislim samo na posebno zahtjevne komunikacijske situacije u kojima

korisnik smanjene pismenosti ž eli ostvariti svoja prava uz posredovanje prevoditelja.

Važnost poštivanja korisnika prevoditelji znakovnoga jezika ne bi trebali podcijeniti.

Prema Janzenu (2005) gluhi č esto traže prevoditelje kojima mogu vjerovati; č esto je

nešto u stavu prevoditelja razlog zašto ga/ju gluhi ž ele kao prevoditelja, gotovo bez

obzira na razinu vještina.

Naposljetku, valja uzeti u obzir i ograničenost u primanju neverbalnih znakova u

komunikaciji kod korisnika s oštećenjem vida i gluhoslijepih osoba. Umješnost

prevoditelja da u svome prijevodu bude vjeran izvornom tonu i raspoloženju govornika

ovdje se preklapa s etičkom dimenzijom njegova posla. Važnost prenošenja neverbalne

komunikacije i posredovanja raspoloženja, tona, humora, suzdržanosti, ljutnje, nije

nešto š to bi prema mome mišljenju trebalo biti na drugome mjestu nakon jezičnog

sadržaja, već nešto š to je barem jednako važno kao i jezični sadržaj. Naposljetku,

neverbalna komunikacija kojom se oblikuje i prenosi poruka svim drugim vrstama

znakova osim jezičnih, nadopunjava, pojačava ili mijenja verbalnu poruku, a neverbalni

znakovi (paralingvistički i ekstralingvistički) č esti su pri izražavanju emocija i

uzajamnih stavova u komunikacijskoj interakciji (Vuletić, 2007). U ovome smislu

izuzetno je bitna dimenzija socijalne i emotivne inteligencije prevoditelja, ali osim toga,

i razvijena svijest o tome da ljudska komunikacija nije samo razmjenjivanje suhoparnih

činjenica, već je svaka komunikacija uz posredovanje prevoditelja gluhoslijepom

korisniku njegov ž ivot, njegovo sjećanje, njegov dojam o svijetu i još jedan djelić u

stvaranju slike o sebi. Nadam se da to ne zvuči patetično, no cilj mi je samo ukazati na

važnost educiranosti prevoditelja. Osoba koja ne čuje i ne vidi, svijet doživljava kroz

ruke prevoditelja i samo ukoliko prevoditelj prenosi sve elemente komunikacije najbolje

što može, može se reći da korisnik ima š ansu sudjelovati u ž ivotu kao ravnopravni

sudionik u komunikaciji u kojoj je prirodno da nekada teče u veselom tonu, a nekada ne,

a uloga prevoditelja nije cenzurirati, niti dobro, niti loše.

Prema Baker-Shenku (1992) ne može se mnogo napredovati u stvaranju

humanijeg modela dok god prevoditelji ne budu dostojni povjerenja.

39

Prevoditelji znakovnoga jezika u okviru obavljanja svoje prevoditeljske

djelatnosti trebaju iskazati odgovarajuće profesionalne odnose prema:

- korisniku

- organizaciji, agenciji ili ustanovi za koju rade

- profesiji prevoditelja hrvatskoga znakovnog jezika

- suradnicima – prevoditeljima i

- društvenoj zajednici.

Smatram da je sva ta područja važno regulirati etičkim kodeksom, posebice u

zemljama u kojima je struka prevođenja znakovnoga jezika u začecima.

1.4.3. ETIČKI KODEKS – ODNOS PREMA KORISNIKU

Prevoditelj znakovnoga jezika zna vrednovati značenje i dignitet svake gluhe i

gluhoslijepe osobe; mora poštovati najviše standarde profesije koje objektivno može

pružiti; trebao bi poduzeti sve realne mjere opreza radi sigurnosti korisnika kojemu

prevodi radi zaštite od stanja i uvjeta koji bi mogli omesti optimalnu interakciju; mora

poštovati povjerljivost svih informacija o korisniku do kojih je došao. Takve

informacije ne smije dalje proslijediti bez dopuštenja korisnika, osim u slučaju da to

zahtijeva zakon ili ako bi se prešućivanjem takvih informacija ugrozila sigurnost stranke

ili javnosti.

Prije nego započne prevoditi, prevoditelj treba nastojati da o svojem korisniku ili

situaciji u kojoj ć e prevoditi, prikupi provjerene informacije relevantne za uspješno

prevođenje. Prevoditelj treba poštovati pravo korisnika na samostalno odlučivanje o

odgovarajućim načinima komunikacije.

Prevoditelj treba korisniku, koji nema iskustva s prevoditeljem, omogućiti uvid u

različite načine komunikacije te zajedno s korisnikom utvrditi onaj način koji mu

najbolje odgovara. Prevoditelj može potražiti podršku koordinatora ili nekoga od

članova obitelji korisnika, vezano uz načine komunikacije, ne povrijedivši pritom

načelo povjerljivosti. Prevoditelj ne smije svoju osobnu udobnost i interese stavljati

iznad interesa korisnika. Dickinson (2002) spominje opresiju donošenjem odluka od

strane prevoditelja, u svojoj analizi prevođenja telefonskih razgovora. Dickinson (2002)

smatra da prevoditelji znakovnoga jezika, kada donosu odluku koga tijekom

40

komunikacije trebaju prekinuti, redovito prekidaju gluhu osobu, ne čujuć u. Ukratko,

prevoditelj treba poštovati ž elje i potrebe gluhe osobe, omogućiti izbor

komunikacijskog modaliteta, osigurati sigurnost korisnika (prvenstveno, ako se radi o

gluhoslijepoj osobi), poštovati dogovor, objektivnost informacije i ne smije se

uključivati u razgovore kao sugovornik (Tarczay, 2004a).

Radi lakše preglednosti, u nastavku donosim cjeloviti prikaz etičkoga kodeksa

koji se tiče odnosa prevoditelja prema korisniku u izdanju Hrvatske udruge

gluhoslijepih osoba “Dodir” (2005):

• Prevoditelj mora poštovati pravo na samoodređenje i dignitet svake pojedine

gluhe, nagluhe i gluhoslijepe osobe (u daljnjem tekstu korisnik) kao i njezino

pravo na pristup informacijama i komunikaciji.

• Prevoditelj ne smije uskratiti korisniku uslugu zbog njegove dobi, spola, rase,

boje kože, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog

podrijetla, imovine, rođenja, naobrazbe, društvenog položaja ili drugih osobina.

• Prevoditelj ne smije isključiti ili diskriminirati svog korisnika zbog težine stupnja

oštećenja i vida i sluha .

• Prije nego započne s prevođenjem, prevoditelj mora nastojati da o svojem

korisniku i situaciji u kojoj će prevoditi, prikupi informacije, relevantne za

učinkovito i uspješno prevođenje. Prevoditelj može potražiti podršku koordinatora

vezano uz načine komunikacije, ne povrijedivši pritom načelo povjerljivosti

uspostavljeno s korisnikom.

• Prevoditelj mora nositi primjerenu odjeću u skladu s prilikama gdje prevodi, a

odjeća mora biti jednobojna tamna, najbolje crna.

• Prevoditelj ne smije kasniti na dogovoreno mjesto prevođenja.

• Prevoditelj mora poštivati pravo korisnika na samostalno odlučivanje o

odgovarajućim načinima komunikacije. Istovremeno ne smije mijenjati ništa u

načinu prevođenja na nagovor članova korisnikove obitelji ili drugih osoba.

• Prevoditelj treba korisniku, koji nema iskustva, omogućiti uvid u različite načine

komunikacije te zajedno s korisnikom ustvrditi koje mu od njih najbolje

odgovaraju s obzirom na njegove potrebe i situaciju prevođenja.

• Za vrijeme pružanja usluge prevoditelj treba osigurati optimalne uvjete za

pružanje što kvalitetnije usluge ako korisnik to sam ne napomene.

41

• Prevoditelj prenosi sve informacije i ne smije mijenjati, niti prešućivati, niti

izostaviti informaciju ili dio informacije.

• Tijekom prevođenja prevoditelj ne smije iznositi svoje mišljenje ili stav.

• Ukoliko ne stiže prevesti sav sadržaj nužan za komunikaciju dužan je o tome

obavijestiti sve sudionike komunikacije.

• Prevoditelj mora poštivati povjerljivost svih informacija o korisniku do kojih je

došao tijekom prevođenja ili priprema za prevođenje. Takve informacije ne smije

dalje proslijediti, niti ih koristiti za svoje osobne potrebe .

• Prevoditelj mora biti odgovoran za prenošenje cjelovite informacije i za

uspješnost komunikacije svakom korisniku.

• Prevoditelj ne smije svoju osobnu udobnost i interese stavljati iznad interesa

korisnika.

• Prevoditelj se ne smije uključivati u nikakve aktivnosti koje bi imale za posljedicu

bilo kakav oblik iskorištavanja korisnika.

42

2. PROBLEM ISTRAŽIVANJA

Promatramo li svijet zajednice gluhih, nagluhih i gluhoslijepih osoba u kontekstu

jezične i kulturne manjine, tada ć emo lakše razumjeti nužnost i potrebu za

osiguravanjem kvalitetnog pristupa informacijama i komunikacijama u š iroj zajednici.

Komunikacija između pripadnika različitih kultura i govornika različitih jezika, u ovom

slučaju većine pripadnika zajednice gluhih i gluhoslijepih osoba s jedne strane, a s

druge strane zajednice “čujućih”, ne bi bila moguća bez kvalitetne poveznice stručnog

prevoditelja znakovnoga jezika.

Budući da su prevoditelji posrednici u komunikaciji, a zovu ih i “professional

communicators” (Humphrey i Alcorn, 2001), jer je i samo prevođenje po sebi proces

komuniciranja (MacFarlane, 1994), valja objasniti što je to komunikacija.

Prema Vuletiću (2007), Shannon i Weaver opisali su linearni model komunikacije

prema kojemu pošiljatelj preko komunikacijskog kanala prenosi poruku primatelju.

Danas znamo da je to pojednostavljeno viđenje mnogo složenijeg procesa u kojemu

sudjeluje mnogo više č imbenika. Paul Watzlawick uključuje i povratnu spregu, dok

Werner Meyer-Eppler razlikuje tri vrste te povratne sprege, pa tako u model

komunikacije, kao važni čimbenici, ulaze i nadzor nad pokretima mišića pri govorenju

koji se povratno priopćavaju središnjem živčanom sustavu, zatim obavijesti koje vidom

i sluhom govornik dobiva o svojoj poruci (važna implikacija kod prevođenja gluhim i

gluhoslijepim osobama!) te povratna obavijest koju govornik dobiva od sugovornika. Za

ovu temu posebno je važno da je Abraham Moles nadopunio Shannon-Weaverov model

na način da razlike koje postoje između pošiljatelja i primatelja smanjuju količinu

primljene obavijesti, odnosno moguće je uspješno prenijeti poruku samo u dijelu

repertoara znakova koji su zajednički sugovornicima (važna implikacija za nužnost

kulturološke medijacije). De Saussure opisuje “govorni krug” u kojemu nastaje odmak

od komunikacije kao linearne – ona je kružni proces u kojemu sugovornici neprestano

izmjenjuju uloge primaoca i pošiljatelja. Roman Jakobson definira govorni događaj kroz

šest elemenata (kontekst, pošiljatelj, poruka, primatelj, kod, kontakt), a svaki se element

veže uz jednu od sljedećih funkcija: referencijalnu, emotivnu, poetsku, konativnu,

metajezičnu i faktičku (više o modelima komunikacije vidi u Vuletić, 2007).

43

Kroz razvoj modela komunikacije, s vremenom je stavljen veći naglasak na

komunikacijsku namjeru koju sugovornici imaju kada govore, koju uzajamno u većoj ili

manjoj mjeri prepoznaju i o tome ovisi uspješnost tijeka komunikacije (Grice, 1989).

Prema pregledu Humphrey i Alcorn (2001), obilježja komunikacije su da je:

1. kompleksna i neprecizna,

2. povezana s kulturom pa je razumijevanje moguće samo uz poznavanje kulture,

3. glavni način stvaranja i održavanja međuljudskih odnosa,

4. sastavljena od poruka koje se sastoje od riječi ili znakova te neverbalnih

elemenata (izraza lica, gesti i sl.) i da je

5. dvosmjerna i pod utjecajem fiziološke i psihičke buke.

Osim razumijevanja š to je komunikacija, važno je razumjeti i važnost

komunikacije. Kroz komunikaciju razvijamo sliku o sebi i ispunjavamo potrebu za

uključenošću, kontrolom i privrženošću (Adler i Towne, 1999). Ne samo to, fizički

kontakt i komunikacijska interakcija ljudima su nužni za preživljavanje (Shattuck,

1980).

Kada u nešto toliko delikatno, kao š to je međuljudska komunikacija, ulazi

posrednik između sugovornika, realno je očekivati mnoštvo poteškoća. Upravo je stoga

važno shvatiti što je to prevođenje, odnosno što treba činiti prevoditelj.

Iz dosad navedenog shvatljivo je da su kvalitetni, odnosno profesionalni

prevoditelji nužni u osiguravanju dobre komunikacije gluhim, nagluhim i gluhoslijepim

osobama. Logično je za pretpostaviti da treba postaviti određene temelje prije nego se

pristupi profesionalizaciji prevoditelja znakovnog jezika u nas. Budući da se u

Hrvatskoj dosad nisu provela istraživanja o njihovoj kvantiteti i kvaliteti edukacije, niti

o njihovoj uspješnosti i učinkovitosti u prijevodnom procesu, ovim bih radom željela

započeti s istraživanjem ovog područja te inicirati daljnja opsežnija istraživanja toga

veoma izazovnog i zanimljivog fenomena.

Zbog toga smatram da postoje opravdani razlozi zašto naglašavati ispravnu i

praktičnu primjenu pojma “prevoditelj”, kao i etičkog kodeksa prevoditelja te njegovo

poštovanje u prijevodnom procesu čak i prije nego se u nas formalno prizna profesija

prevoditelja znakovnoga jezika za gluhe i gluhoslijepe osobe.

Osnovni razlog jest da je u profesionalnom pristupu prevoditeljske struke,

posebno u prevođenju znakovnoga jezika, gdje su korisnici gluhe, nagluhe i

44

gluhoslijepe osobe, poštovanje i pridržavanje etičkih načela, odnosno etičkoga kodeksa

profesije, element bez kojega prevoditelj znakovnoga jezika ne može biti dobar u svome

poslu, ili se čak ne bi smio baviti tom djelatnošću bez obzira na tečnost u oba jezika i

znanje o tehnikama prevođenja (Kemp, 1998).

Drugi značajan razlog nalazim u č injenici da tijekom prijevodnoga procesa u

prevođenju na znakovni jezik gluhi, nagluhi i gluhoslijepi korisnici usluge nemaju

mogućnost direktnog uvida u rad prevoditelja, š to nije uvijek, ili barem ne u tolikoj

mjeri, slučaj tijekom prijevodnog procesa u prevođenju govorenih jezika (poput

engleskog, njemačkog), gdje čujući korisnici prevoditeljskih usluga imaju direktan uvid

u rad svoga prevoditelja (intonacije glasa, ekvivalentnost dinamike izgovorenog i

prijevodne poruke, ekspresije sugovornika itd). Upravo nemogućnost direktnog uvida u

rad prevoditelja može dovesti korisnika u nelagodnu, a možda i frustrirajuću situaciju te

dovesti do nesporazuma i izazvati nepovjerenje (De Wit, 2004).

Stoga nas prvenstveno zanima kojim se ispravnim terminom koristiti u ovom

području rada. Je li primjerenije koristiti riječ “tumač znakovnog jezika” ili “prevoditelj

znakovnog jezika”. Š to o tome misle gluhi, nagluhi i gluhoslijepi korisnici? A što

stručni prevoditelji govorenih jezika (konferencijski prevoditelji)? Koliko je važno

znanje i stručnost prevođenja gluhim, nagluhim i gluhoslijepim osobama? Koje bi

osobine morao posjedovati idealan prevoditelj znakovnoga jezika? Koja su etična

ponašanja važna korisnicima? Š to utječe na zadovoljstvo korisnika usluge prevođenja,

odnosno, š to korisnici cijene kod prevoditelja? Š to korisnici ne trpe kod prevoditelja?

Isto je zanimljivo saznati što stručni prevoditelji govorenih jezika misle koje su osobine

dobrog prevoditelja te koji su pokazatelji lošeg prevoditelja. Sve su to poticajna pitanja

na koja bi ovo istraživanje trebalo odgovoriti.

Budući da za ispitivanje kvalitete rada prevoditelja znakovnoga jezika ne postoje

općeprihvaćeni kriteriji za procjenu kvalitete prevođenja sa/na znakovni jezik, smatram

da bi bilo korisno napraviti istraživanje stavova korisnika usluga prevođenja

znakovnoga jezika prema pružateljima usluga.

Drugim riječima, zbog sve većeg broja polaznika tečaja Hrvatskog znakovnog

jezika i rastućeg zanimanja za posao prevoditelja znakovnoga jezika, potrebno je

postaviti preduvjete za profesionalizaciju struke.

45

Većina istraživanja ovoga fenomena do sada su bila su usredotočena na osjećaj

socijalne isključenosti gluhih i gluhoslijepih osoba ili na dostupnost usluga i službi u

javnom sektoru. Ovo istraživanje usmjereno je na korisnike prevoditelja znakovnoga

jezika, odnosno na stavove prema osobama koje im pružaju uslugu prevođenja

Mislim da je bitno postaviti određenje tvrdnje o ponašanju prevoditelja tijekom

prevođenja, njihovim osobinama, njihovom znanju znakovnog jezika i razumijevanju

istog, budući da u praksi, č esto, nailazimo na situaciju gdje se nažalost katkada od

strane nekih osoba u ulozi prevoditelja ne poštuje osnovno načelo prevođenja, a to je

POTPUNO (cjelovito) prenošenje poruke, niti se poštuju određena prava i osobne

odluke korisnika pa valja, dakle, vidjeti stav korisnika prema toj praksi.

46

3. SVRHA I CILJ ISTRAŽIVANJA

Već je ranije naglašeno od kolikog je značaja potpuni i kvalitetni pristup

informacijama i komunikaciji za gluhe, nagluhe i gluhoslijepe osobe, kao osnovni

preduvjet pružanja jednakih prilika i osiguravanja ravnopravnog sudjelovanja u društvu.

Budući da se radi o vrlo važnim, često delikatnim situacijama u svakodnevnom životu

gluhih, nagluhih i gluhoslijepih osoba, jasno je da društvo ne smije dopustiti

neorganizirano, nesustavno, nekvalitetno i nenadzirano prevođenje od strane

needuciranih osoba. Postoji bojazan da se takva praksa uvriježi u Hrvatskoj ako ne

poduzmemo važne korake u cilju postavljanja zdravih i č vrstih temelja za

profesionalizaciju prevoditelja znakovnog jezika. Osnova na temelju koje se mogu

poduzeti koraci u smjeru profesionalizacije prevoditelja znakovnoga jezika, a u skladu s

paradigmom korisničke perspektive kao bitne odrednice razvijanja službi podrške

osobama s invaliditetom bilo koje vrste, u ovom kontekstu službe prevoditelja

znakovnog jezika za gluhe, nagluhe i gluhoslijepe osobe. Osim toga, valja prvo ispitati

kakve stavove imaju korisnici usluga prevoditelja znakovnoga jezika. Kakva iskustva

imaju gluhe, nagluhe i gluhoslijepe osobe s prevoditeljima znakovnoga jezika? Što

korisnicima znakovnoga jezika smeta kod prevoditelja? Š to smatraju njihovim

najvažnijim kvalitetama, a š to nepoželjnim karakteristikama? Kako nazvati profesiju,

zvanje osoba koje korisnicima prevode sa i na znakovni jezik – š to o tome misle

korisnici, a š to konferencijski prevoditelji? Kako iskusni stručni konferencijski

prevoditelji vide struku prevođenja na znakovni jezik? Je li i do koje mjere, prema

mišljenju korisnika i konferencijskih prevoditelja, u prevođenju znakovnoga jezika

važna etičnost?

Prema gore postavljenim pitanjima možemo si zacrtati svrhu i cilj ovoga

istraživanja.

Svrha je ovog istraživanja dobiti uvid u tri osnovna elementa koja su ključna za

profesionalizaciju prevoditelja znakovnog jezika, a to su: važnost razine znanja

hrvatskoga znakovnoga jezika i vještine dobrog prevođenja, osobine prevoditelja i

etička dimenzija prevođenja. Osim toga, ž elim utvrditi odgovarajući termin koji bi

prema stavu korisnika i konferencijskih prevoditelja trebalo koristiti u struci prevođenja

znakovnoga jezika, jer smatram da upravo taj termin č ini jednu od temeljnih

47

pretpostavki profesionalizacije prevoditelja znakovnog jezika. Isto tako, namjera mi je

saznati stavove korisnika, ali i konferencijskih prevoditelja vezanih uz osobine dobrih

prevoditelja kao i pokazatelje loših osobina prevoditelja. Isto tako dobit će se općeniti

stavovi konferencijskih prevoditelja za etiku i etično ponašanje u prevođenju – kao i na

području prevođenja znakovnoga jezika.

Da bi svrha mogla biti u potpunosti ostvarena definiran je cilj istraživanja koji se

odnosi na utvrđivanje strukture stavova triju uzoraka ispitanika - gluhih osoba, nagluhih

i gluhoslijepih osoba prema uslugama prevoditelja znakovnoga jezika na području triju

kategorija:

(1) znanje znakovnoga jezika

(2) etičnost u prevođenju i

(3) osobine prevoditelja

te utvrditi pretpostavke profesionalizacije prevoditelja znakovnog jezika i to: utvrditi

stavove korisnika i konferencijskih prevoditelja prema terminologiji “tumač” ili

“prevoditelj” te prema najpoželjnijim i najnepoželjnijim osobinama prevoditelja. Osim

toga, ž elim utvrditi stavove konferencijskih prevoditelja vezanih uz etiku i etično

ponašanje.

48

4. HIPOTEZE

Iz ovako postavljenih ciljeva proizlaze sljedeće hipoteze:

H1 Ne postoji statistički značajna razlika u stavovima korisnika – gluhih,

nagluhih i gluhoslijepih – prema prevoditeljima znakovnog jezika

H1.1 Ne postoji statistički značajna razlika u stavovima korisnika – gluhih, nagluhih i

gluhoslijepih – prema znanju znakovnog jezika prevoditelja

H1.2 Ne postoji statistički značajna razlika u stavovima korisnika – gluhih, nagluhih i

gluhoslijepih – prema etičnosti prevoditelja

H1.3 Ne postoji statistički značajna razlika u stavovima korisnika – gluhih, nagluhih i

gluhoslijepih – prema osobinama prevoditelja

H2 Ispitanici preferiraju termin “prevoditelj” naspram termina “tumač”

H2.1 Korisnici usluga prevoditelja znakovnog jezika preferiraju termin “prevoditelj”

naspram termina “tumač”

H2.2 Konferencijski prevoditelji preferiraju termin “prevoditelj” naspram termina

“tumač”

H3 Ne postoji razlika u stavovima korisnika usluge prevoditelja znakovnog

jezika prema osobinama prevoditelja

H3.1 Ne postoji razlika u stavovima korisnika usluge prevoditelja znakovnog jezika

prema dobrim osobinama prevoditelja

H3.2 Ne postoji razlika u stavovima korisnika usluge prevoditelja znakovnog jezika

prema lošim osobinama prevoditelja

H4 Ne postoji razlika u stavovima konferencijskih prevoditelja prema

osobinama prevoditelja

H4.1 Ne postoji razlika u stavovima konferencijskih prevoditelja prema dobrim

osobinama prevoditelja

H4.2 Ne postoji razlika u stavovima konferencijskih prevoditelja prema lošim

osobinama prevoditelja

H5 Ne postoji razlika u stavovima između konferencijskih prevoditelja prema

etičnosti u prevođenju.

49

5. METODE RADA

5.1. UZORAK ISPITANIKA

Da bi se stekao š to cjelovitiji uvid u stavove korisnika, kao i konferencijskih

prevoditelja, ispitivanjem su obuhvaćene tri različite skupine korisnika: gluhe osobe

(N= 15), nagluhe osobe (N=15) i gluhoslijepe osobe (N=15) s područja grada Zagreba.

Kronološka dob ispitanika kreće se od 18 do 60 godina. Uzorkom su obuhvaćene osobe

koje su koristile usluge različitih prevoditelja najmanje tri godine. Četvrt u skupinu

ispitanika č ini 12-ero konferencijskih prevoditelja. Dakle, uzorak ispitanika č ine četiri

ciljane skupine:

- prva je skupina ispitanika sastavljena od gluhih osoba korisnika usluga

prevoditelja znakovnoga jezika

- druga je skupina ispitanika sastavljena od nagluhih osoba korisnika usluga

prevoditelja znakovnoga jezika

- treća je skupina ispitanika sastavljena od gluhoslijepih osoba korisnika usluga

prevoditelja znakovnoga jezika, a

- četvrtu skupinu čine ispitanici konferencijski prevoditelji.

5.2. VARIJABLE ISTRAŽIVANJA

Kako bi se provjerile postavljene hipoteze i ostvario zadani cilj istraživanja,

definirane su skupine nezavisnih i zavisnih varijabli koje proizlaze iz osobina uzorka i

čestica mjernih instrumenata koji će se primijeniti u istraživanju.

Nezavisne varijable:

- stupanj oštećenja sluha /vida

- spol

- godine starosti

- školska sprema

- način komunikacije

- gdje su naučili znakovni jezik

- od kada koriste znakovni jezik

50

- učestalost korištenja usluga prevođenja

- čije usluge prevoditelja koristi

Zavisne varijable:

1. razgovaranje s drugima tijekom prevođenja (RAZDR)

2. pripremljenost za prevođenje (PRIPR),

3. razgovor o korisnikovim problemima (MOJIPR)

4. prenošenje povjerljivih informacija drugima (POVINF)

5. poznavanje individualnog načina komunikacije korisnika (USPJKO)

6. raspoloženje i karakteristike prevoditelja (NARAV)

7. izostavljanje, dodavanje ili mijenjanje poruke (PORUKA)

8. snalaženje u različitim komunikacijskim situacijama (SNALAZ)

9. razgovaranje o osobnim problemima prevoditelja (OSOBPR)

10. odlučivanje umjesto korisnika (ODLUCI)

11. dobro znakovanje i razumijevanje korisnika (ZNRAZU)

12. pomaganje u stvarima koje nisu vezane uz prevođenje (POMOC)

13. davanje savjeta i sugestija tijekom prevođenja (SAVJET)

14. izmišljanje novih znakova tijekom prevođenja (NOVIZN)

15. stav opuštenosti tijekom prevođenja (OPUSTE)

5.3. MJERNI INSTRUMENT

Za potrebe ovoga istraživanja konstruirana su tri mjerna instrumenta i to:

(1) Skala procjene stavova korisnika usluga prevoditelja hrvatskoga

znakovnog jezika prema prevoditeljima (Upitnik). Upitnik se sastoji od dva dijela,

prvi se dio odnosi na opće podatke o ispitaniku, kao š to su dob, stupanj obrazovanja,

učestalost korištenja usluga prevođenja i sl. Drugi dio upitnika odnosi se na stavove

gluhih, nagluhih i gluhoslijepih korisnika prema uslugama prevoditelja. Ovaj dio

upitnika sastoji se od petnaest tvrdnji kao, npr.: “Volim kada je prevoditelj opušten

tijekom prevođenja” ili “Prevoditelj mora izvrsno znakovati i razumjeti korisnika.”

Ispitanici se trebaju opredijeliti za jedan od tri ponuđena odgovora na Likertovoj

skali: Slažem se, Ne mogu se odlučiti i Ne slažem se.

51

(2) Intervju je osmišljen za gluhe, nagluhe i gluhoslijepe korisnike sa svrhom da

se dobiju još detaljniji i relevantniji podaci o njihovim stavovima prema prevođenju i

prevoditeljima koje nisu mogli iskazati u Upitniku. Intervju je osmišljen tako da im se

redom postave tri pitanja - primjerice: “Što mislite, š to je po Vašem mišljenu bolje

(ispravno) kazati: prevoditelj znakovnog jezika ili tumač znakovnog jezika?” i o

osobinama dobrog i lošeg prevoditelja. Budući da pojedinci iz ovih korisničkih skupina

imaju manjih ili većih teškoća u pismenom izražavanju njihovi su se odgovori snimali, a

kasnije transkribrirali.

(3) Anketa – namijenjena je isključivo konferencijskim prevoditeljima i sadrži

osnovne podatke o ispitanicima i pet pitanja koji su vezani za odabir termina “tumač” ili

“prevoditelj”, o pozitivnim i negativnim osobinama prevoditelja, kao i o etici u

prevođenju. Anketa je provedena putem elektronske pošte.

5.4. METODE OBRADE PODATAKA

Budući da je potrebno ispitati metrijska svojstva Skale procjene stavova korisnika

usluga prevoditelja hrvatskog znakovnog jezika prema prevoditeljima (Upitnik), podaci

su obrađeni programom RTT7.stb (Dizdar, 1999). Za određivanje dijagnostičke

valjanosti, odnosno latentne strukture Upitnika, podaci su obrađeni programom za

faktorsku analizu pod komponentnim modelom. Glavne komponente zadržat će se na

temelju PB kriterija (Štalec, Momirović, 1971), a za dobivanje boljih projekcija

varijabli na komponente izvršena je ortogonalna Varimax i kosa Orthoblique rotacija

glavnih osi.

Razlike između gluhih, nagluhih i gluhoslijepih osoba u stavovima prema

prevoditeljima hrvatskog znakovnog jezika (HZJ) ispitane su diskriminacijskom

analizom i to modelom robustne diskriminacijske analize (Nikolić, 1991).

5.5. OGRANIČENJA ISTRAŽIVANJA

Smatram nužnim na ovom mjestu ukazati na neke moguće nedostatke istraživanja

primarno u odnosu na izbor uzorka ispitanika. Budući da je teško naći homogeni uzorak

korisnika znakovnoga jezika u sve tri skupine (gluhe, nagluhe i gluhoslijepe osobe)

52

izjednačene prema dobi, spolu, stručnoj spremi i nekim drugim relevantnim

varijablama, ispitanike sam odabrala metodom prigodnog uzorka kao najprikladnijom

za ovo istraživanje. Nadalje, kako je broj gluhoslijepih osoba i stručnih konferencijskih

prevoditelja ograničen, š to znači značajno brojčano manji od uzorka gluhih i nagluhih

ispitanika, odlučila sam se za po petnaest ispitanika u svakoj skupini. Također je i broj

aktivnih stručnih konferencijskih prevoditelja na području grada Zagreba vrlo mali.

Razlog zbog kojega upitnikom nisu obuhvaćeni čujuć i prevoditelji znakovnoga

jezika je taj š to smatram neprimjerenim odabrati ispitanike prevoditelje iz Udruge

“Dodir” kojima su veoma dobro poznati stavovi koje članovi Udruge “Dodir” zastupaju

vezano uz terminologiju, a još manje smatram primjerenim odabrati ispitanike

prevoditelje izvan Udruge “Dodir” za koje ne znam kako i koliko prevode i iza čije

kvalitete ne stoji dugogodišnja edukacija, profesionalna akreditacija i/ili č lanstvo u

profesionalnom društvu, š to je bio kriterij odabira konferencijskih prevoditelja. Kod

prevoditelja znakovnoga jezika iz navedenih institucija i mehanizama jamstava kvalitete

niti nema pa sam se u ovome radu odlučila ograničiti na ispitivanje stavova korisnika i

stavova konferencijskih prevoditelja govorenih jezika.

53

6. REZULTATI I DISKUSIJA

Rezultati istraživanja prikazani su u skladu s redoslijedom metodologije obrade

podataka.

6.1. ISPITANICI

U ispitivanje je bilo uključeno 45 ispitanika korisnika usluga prevođenja, od toga

po 15 gluhih, nagluhih i gluhoslijepih osoba. U ispitivanje je bilo uključeno i 12

konferencijskih prevoditelja.

6.1.1. GLUHI ISPITANICI

Od 15 gluhih ispitanika 9 (60%) je bilo ženskog spola, a 6 (40%) muškoga.

Ispitanici su podijeljeni u četiri dobne skupine: 1 ispitanik (6,67%) je u dobi do 25

godina, 5 ispitanika (33,33%) je u dobi između 26 i 35 godina, 4 (26,67%) u dobi

između 36 i 45 godina i 5 (33,33%) od 46 godina i starijih.

Obzirom na škols ku spremu: 8 ispitanika (53,33%) je sa srednjom stručnom

spremom, 3 (20%) s višom stručnom spremom, 1 (6,67%) s visokom stručnom

spremom, a 3 ispitanika (20%) su kvalificirani radnici.

Što se tiče načina komunikacije, 4 ispitanika (26,67%) su odgovorila da se služe

hrvatskim znakovnim jezikom, 1 (6,67%) je odgovorio da se služi znakovnim

hrvatskim, a 10 ih je (66,67%) zaokružilo više odgovora. Od ovih je 5 (33,33%) izjavilo

da se služi hrvatskim znakovnim jezikom i očitavanjem s usana, 2 ispitanika (13,33%)

su tome dodala znakovni hrvatski jezik, 1 (6,67%) slušanje govora iz blizine, a 1

(6,67%) ostalo (blok i olovka ako treba). Od preostalih, 1 ispitanik (6,67%) je naveo

znakovni hrvatski, očitavanje s usana i slušanje govora iz blizine, a 1 (6,67%) hrvatski

znakovni jezik, znakovni hrvatski, hrvatski znakovni jezik iz blizine, taktilni hrvatski

znakovni jezik i očitavanje s usana.

Na pitanje gdje su naučili znakovni jezik, 3 ispitanika (20%) su odgovorila da su

ga naučili od gluhih roditelja, 1 (6,67%) u šk oli za gluhe, 4 (26,67%) od gluhih

prijatelja, 1 (6,67%) od čujuć ih prijatelja, 1 (6,67%) na tečaju znakovnog jezika, a 5

54

ispitanika (33,33%) se odlučilo za višestruke odgovore. Od ovih, 2 ispitanika (13,33%)

su odgovorila da su jezik naučili od gluhih roditelja i od drugih č lanova obitelji, 1

(6,67%) od gluhih roditelja, drugih gluhih članova obitelji, u školi za gluhe i od gluhih

prijatelja, 1 (6,67%) od gluhih prijatelja i na tečaju znakovnog jezika, a 1 (6,67%) od

gluhih prijatelja, od čujućih prijatelja i ostalo (na misi u crkvi).

Na pitanje od kada koriste znakovni jezik 6 ispitanika (40%) je odgovorilo od

rođenja, 3 (20%) od osnovne škole, 3 (20%) od srednje škole, a 3 (20%) je zaokružilo

odgovor ostalo. Od ovih je 1 (6,67%) ispitanik nadopisao “unazad 5 godina”, 1 (6,67%)

“od tečaja”, a 1 (6,67%) “od fakulteta”.

O učestalosti kojom se koriste prevoditelji, 6 ispitanika (40%) je izjavilo da se

njime koriste rijetko, 5 (33,33%) povremeno, 2 (13,33%) često, te 2 (13,33%) nikada.

Na pitanje čije su prevoditeljske usluge koristili, 6 ispitanika (40%) je odgovorilo

da su koristili usluge prevoditelja iz udruge Dodir, 1 (6,67%) po pozivu suda, 1 (6,67%)

usluge prijatelja koji zna znakovni jezik, 1 (6,67%) usluge svojeg č lana obitelji, 2

(13,33%) ostalo, a 4 (26,67%) ih je dalo višestruke odgovore. Od onih koji su zaokružili

“ostalo”, 1 ispitanik (6,67%) je nadopisao “prijatelji”, a 1 (6,67%) nije nadopisao ništa.

Od onih koji su zaokružili više odgovora, 1 ispitanik (6,67%) je odgovorio da koristi

usluge prevoditelja iz udruge Dodir i usluge svojeg č lana obitelji, 1 (6,67%) usluge

prevoditelja Dodir i po pozivu suda, 1 (6,67%) usluge prevoditelja iz udruge gluhih i

usluge svojeg č lana obitelji, a 1 (6,67%) usluge prevoditelja iz udruge Dodir i usluge

prijatelja koji zna znakovni jezik.

6.1.2. NAGLUHI ISPITANICI

Od 15 nagluhih ispitanika 6 (40%) je bilo ženskog spola, a 9 (60%) muškoga.

Ispitanici su podijeljeni u četiri dobne skupine: 5 ispitanika (33,33%) je u dobi do

25 godina, 5 (33,33%) u dobi između 26 i 35 godina, 4 (26,67%) u dobi između 36 i 45

godina i 1 (6,67%) od 46 godina i starijih.

Obzirom na š kolsku spremu 10 ispitanika (66,67%) je sa srednjom stručnom

spremom, 2 (13,33%) s višom stručnom spremom, 2 (13,33%) s visokom stručnom

spremom, dok je 1 ispitanik (6,67%) kvalificirani radnik.

55

Što se tiče načina komunikacije, 2 ispitanika (13,3%) su odgovorila da se služe

hrvatskim znakovnim jezikom, 1 (6,67%) očitavanjem s usana, a čak 12 ih je (66,67%)

zaokružilo više odgovora. Od ovih je 7 (46,67%) odgovorilo da se služi hrvatskim

znakovnim jezikom i očitavanjem s usana, 2 (13,33%) su odgovorila da se služe

znakovnim hrvatskim, očitavanjem s usana i slušanjem govora iz blizine, 1 (6,67%) da

se služi hrvatskim znakovnim jezikom, očitavanjem s usana i slušanjem govora iz

blizine, 1 (6,67%) da se služi hrvatskim znakovnim jezikom, znakovnim hrvatskim i

očitavanjem s usana, a 1 (6,67%) da se služi hrvatskim znakovnim jezikom, znakovnim

hrvatskim, pisanjem po dlanu, očitavanjem s usana i ostalim (abeceda znakovnog).

Na pitanje gdje su naučili znakovni jezik, 3 ispitanika (20%) su odgovorila da su

ga naučili od gluhih roditelja, 1 (6,67%) od drugih gluhih č lanova obitelji, 3 (20%) u

školi za gluhe, 7 (46,67%) od gluhih prijatelja, a 1 ispitanik (6,67%) je zaokružio

višestruke odgovore: od gluhih prijatelja i na tečaju znakovnog jezika.

Na pitanje od kada koriste znakovni jezik 4 ispitanika (26,67%) je odgovorilo da

ga koriste od rođenja, 4 (26,67%) od osnovne škole, 4 (26,67%) od srednje škole, 2

(13,33%) su zaokružila odgovor ostalo (nadopisavši redom “klub” i “od fakultet”), dok

je 1 ispitanik (6,67%) zaokružio dva odgovora, od osnovne škole i ostalo (vrtić).

O učestalosti kojom se koriste prevoditeljem, 10 ispitanika (66,67%) je izjavilo da

se njime koriste rijetko, 1 (6,67%) povremeno, 1 (6,67%) svakodnevno, a 3 (20%)

nikada.

Na pitanje č ije su prevoditeljske usluge koristili, 4 ispitanika (26,67%) su

odgovorila da su koristili usluge prevoditelja iz Udruge Dodir, 1 (6,67%) usluge

prijatelja koji zna znakovni jezik, 3 (20%) usluge svog bračnog partnera, 2 (13,33%)

usluge svojeg člana obitelji. Od 2 ispitanika (13,33%) koji su zaokružili odgovor ostalo,

1 je (6,67%) nadopisao “nikada”, a drugi “usluge prijatelja koji koriste oralnu

komunikaciju”. Preostalih 3 ispitanika (20%) je zaokružilo više odgovora: 2 (13,33%)

su izjavila da koriste usluge prevoditelja iz udruge Dodir i usluge prijatelja koji zna

znakovni jezik, dok je 1 (6,67%) zaokružio da se koristi uslugama prijatelja koji zna

znakovni jezik i usluge svojeg člana obitelji.

56

6.1.3. GLUHOSLIJEPI ISPITANICI

Od 15 gluhoslijepih ispitanika je 7 (46,67%) bilo ž enskog spola, a 8 (53,33%)

muškoga.

Ispitanici su podijeljeni u četiri dobne skupine: 3 ispitanika (20%) je u dobi do 25

godina, 1 (6,67%) u dobi između 26 i 35 godina, 1 (6,67%) u dobi između 36 i 45

godina i 10 (66,67%) od 46 godina i starijih.

Obzirom na š kolsku spremu, 6 ispitanika (40%) je sa srednjom stručnom

spremom, 1 ispitanik (6,67%) je nekvalificiran, 6 (40%) su kvalificirani radnici, a 2

(13,33%) su visokokvalificirani radnici.

Što se tiče načina komunikacije, 1 ispitanik (6,67%) je odgovorio da se služi

hrvatskim znakovnim jezikom, 1 (6,67%) da se služi hrvatskim znakovnim jezikom iz

blizine, 3 (20%) slušanjem govora iz blizine, a 10 ih je (66,67%) zaokružilo više

odgovora. Od ovih je 3 ispitanika (20%) odgovorilo da se služe očitavanjem s usana i

slušanjem govora iz blizine, 2 (13,33%) hrvatskim znakovnim jezikom, hrvatskim

znakovnim jezikom iz blizine i taktilnim hrvatskim znakovnim jezikom, 2 (13,33%)

hrvatskim znakovnim jezikom i očitavanjem s usana, 1 (6,67%) hrvatskim znakovnim

jezikom i taktilnim hrvatskim znakovnim jezikom, 1 (6,67%) hrvatskim znakovnim

jezikom, hrvatskim znakovnim jezikom iz blizine, taktilnim hrvatskim znakovnim

jezikom i 1 (6,67%) hrvatskim znakovnim jezikom iz blizine, taktilnim hrvatskim

znakovnim jezikom, očitavanjem s usana i slušanjem govora iz blizine.

Na pitanje gdje su naučili znakovni jezik, 1 ispitanik (6,67%) je odgovorio da ga

je naučio od drugih gluhih članova obitelji, 5 (33,33%) u školi za gluhe, 2 (13,33%) na

tečaju znakovnog jezika, dok ih je 6 (40%) zaokružilo ostalo. Od njih je 3 (20%)

nadopisao “ne znam ga”, 1 (6,67%) “ne znam ga, imam ostatke sluha”, 1 (6,67%)

“nisam”, a 1 (6,67%) “počinje Udruga Dodir”. Preostali ispitanik (6,67%) se odlučio za

višestruke odgovore: u školi za gluhe i od gluhih prijatelja.

Na pitanje od kada koriste znakovni jezik 1 ispitanik (6,67%) je odgovorilo od

rođenja, 5 (33,33%) od osnovne š kole, 1 (6,67%) od srednje š kole, a 8 (53,33%) je

zaokružilo odgovor ostalo. Od njih je 3 (20%) nadopisalo “ne znam ga”, 2 (13,33%) “ne

koristim”, 1 (6,67%) “ništa”, 1 (6,67%) “počinje Udruga Dodir”, te 1 (6,67%) “počinje

prije 2 godine na tečaju”.

57

O učestalosti kojom se koriste prevoditeljem, 2 ispitanika (13,33%) su izjavila da

se njime koriste rijetko, 4 (26,67%) povremeno, 8 (53,33%) često, te 1 (6,67%) nikada.

Na pitanje č ije su prevoditeljske usluge koristili, 8 ispitanika (53,33%) je

odgovorilo da su koristili usluge prevoditelja iz udruge Dodir, 1 (6,67%) je zaokružio

odgovor ostalo te nadopisao “kolege s posla”, a 6 (40%) ih je zaokružilo više odgovora.

Od ovih je 4 (33,33%) odgovorilo da koriste usluge prevoditelja iz udruge Dodir i

usluge svojeg č lana obitelji (dvoje je uz to nadopisalo redom “malo” i “ovisi”), 1

(6,67%) usluge prevoditelja iz udruge Dodir i po pozivu suda, a 1 (6,67%) usluge

prevoditelja iz udruge Dodir i usluge svog bračnog partnera.

6.1.4. KONFERENCIJSKI PREVODITELJI

Kriterij kod odabira ispitanika konferencijskih prevoditelja bio je da za

sudjelovanje zamolimo osobe koje već najmanje 3 godine rade kao konferencijski

prevoditelji. Zamolili smo za sudjelovanje osobe koje uz konferencijsko prevođenje

rade ili su radili na poslijediplomskim programima konferencijskog prevođenja, članovi

su Društva konferencijskih prevoditelja, prevode u uglednim institucijama EU i/ili

imaju položen akreditacijski ispit iz konferencijskog prevođenja. Željela sam osigurati

što veću razinu stručnosti ispitanika radi uvida upravo u njihovo viđenje terminološke i

etičke problematike u prevođenju znakovnoga jezika.

U analizi upitnika redom je za ispitanike konferencijske prevoditelje utvrđeno

sljedeće:

• U ispitivanje je bilo uključeno 12 konferencijskih prevoditelja.

• Od njih je 10 (83,33%) bilo ženskog spola, a 2 (16,67%) muškoga. Ispitanici su

podijeljeni u četiri dobne skupine: među ispitanicima nije bilo nikoga u dobi do

25 godina, 6 (50%) ih je bilo u dobi od 26 do 35 godina, 4 (33,33%) u dobi od 36

do 45 godina, a 2 (16,67%) ih je imalo 46 ili više godina.

• Svi ispitanici su imali visoku stručnu spremu.

• Na pitanje koliko se dugo bave konferencijskim prevođenjem 2 ispitanika

(16,67%) je odgovorilo da se tim poslom bavi između 3 i 5 godina, 3 (25%)

između 5 i 7 godina, 3 (25%) između 7 i 10 godina, a 4 (33,33%) više od 10

godina.

58

• Od 12 ispitanika 7 (58,33%) ih je učlanjeno u neko od društava prevoditelja

(Hrvatsko društvo konferencijskih prevoditelja ili Hrvatsko društvo znanstvenih i

tehničkih prevoditelja) dok 5 njih (41,67%) to nije.

6.2. REZULTATI UPITNIKA

6.2.1. STAVOVI ISPITANIKA PREMA PREVODITELJIMA

ZNAKOVNOGA JEZIKA

Tablica 1. Distribucija frekvencija u postocima – svi ispitanici

Kategorije Varijable 1

Ne slažem se 2

Ne mogu se odlučiti 3

Slažem se

1. RAZDR 4,4 4,4 91,1 2. PRIPR 2,2 6,7 91,1 3. MOJIPR 62,2 24,4 13,3 4. POVINF 15,6 8,9 75,6 5. USPJKO 6,7 4,4 88,9 6. NARAV 2,2 11,1 86,7 7. PORUKA 4,4 4,4 91,1 8. SNALAZ 0,0 4,4 95,6 9. OSOBPR 57,8 24,4 17,8

10. ODLUCI 2,2 0,0 97,8 11. ZNRAZU 0,0 0,0 100,0 12. POMOC 2,2 6,7 91,1 13. SAVJET 11,1 15,6 73,3 14. NOVIZN 4,4 6,7 88,9 15. OPUSTE 0,0 0,0 100,0

Rezultati koje smo dobili obradom podataka svih ispitanika – korisnika

prevoditelja znakovnog jezika, prikazani su u Tablici 1. Iz nje možemo dobiti uvid u

stavove ispitanika prema prevoditeljima znakovnoga jezika. Rezultati su skalirani

prema Likertovoj skali od 1 do 3, tako da stavovi ispitanika u stupcu 1 predstavljaju

neslaganje s navedenom tvrdnjom, drugi stupac označava da se ispitanik ne može

odlučiti ili da ne zna, dok treći stupac znači da se ispitanik slaže s navedenom tvrdnjom.

59

U analizi rezultata u manifesnom prostoru izdvojili smo sve rezultate dobivene na

onim varijablama na kojima su razlike postotka slaganja značajno izražene kao i

varijable na kojima su izražena apsolutna slaganja.

• S tvrdnjom “ Ne volim kada prevoditelj razgovara s drugim osobama tijekom

prevođenja” (RAZDR) slaže se 41 ispitanik (91,1%), 2 ispitanika (4,4%) se ne

mogu odlučiti, a 2 (4,4%) ispitanika se s tvrdnjom ne slažu. Možemo zaključiti da

velika većina ispitanika smatra da prevoditelj ne bi trebao biti uključen u

razgovor s drugima tijekom prevođenja.

• Izuzetno visok postotak slaganja prisutan je i u tvrdnji “Prevoditelj mora biti

uvijek pripremljen za prevođenje” (PRIPR) budući da se 41 ispitanik (91,1%)

slaže s tvrdnjom, dok se 3 (7%) ne mogu odlučiti, a samo 1 ispitanik (2,2%) se ne

slaže. Na temelju toga možemo zaključiti da velika većina ispitanika smatra da je

pripremljenost prevoditelja važna.

• Rezultati na varijabli “Volim kada prevoditelj želi sa mnom razgovarati o mojim

problemima” (MOJIPR) pokazuju da se č ak 28 ispitanika (62,2%) ne slaže s

ovom tvrdnjom, dok ih se 11 (24,4%) ne može odlučiti, a samo njih 6 (13,3%) se

slaže. Možemo zaključiti da većina ispitanika ne želi razgovarati s prevoditeljem

o svojim vlastitim problemima.

• S tvrdnjom “Bojim se da bi prevoditelj mogao prenijeti neku moju povjerljivu

informaciju drugim osobama” (POVINF) ne slaže se 7 (15.5%) ispitanika, dok se

4 (8.8%) ispitanika ne može odlučiti. S tvrdnjom se slaže 34 (75.5%) ispitanika

što navodi na zaključak da se većina ispitanika boji da bi prevoditelj mogao

drugim osobama prenijeti neku povjerljivu informaciju o njima.

• Sagledamo li rezultate na varijabli “Ljuti me, ako prevoditelj ne poznaje dobro

moj način komunikacije. Mora prevoditi na način koji mi odgovara tako da bih

mogao imati uspješnu komunikaciju (mora znati više različitih načina

komunikacije” (USPJKO) vidimo da se s tvrdnjom slaže 40 (88,9%) ispitanika.

Samo 3 (6,7%) ispitanika se ne slažu s tvrdnjom, a 2 (4,4%) se ne mogu odlučiti.

Možemo zaključiti da je velikoj većini ispitanika veoma važno da prevoditelji

prevode na način koji razumiju.

• S tvrdnjom “Prevoditelj treba biti vedre i vesele naravi” (NARAV) ne slaže se

samo 1 (2,2%) ispitanik. Pet (11,1%) ih se ne može odlučiti, dok se većina

60

ispitanika 39 (86,7%) s tvrdnjom slaže. Možemo zaključiti da je ispitanicima

važno da prevoditelj bude vedre i vesele naravi.

• Na varijabli “Ljuti me kada prevoditelj izostavlja, dodaje ili mijenja poruku ili

dijelove poruke koju prevodi” (PORUKA) vidljivo je da se veliki broj ispitanika,

njih 41 (91,1%), slaže s navedenom tvrdnjom, a po dvoje ispitanika se ne slaže i

ne može se odlučiti. Možemo zaključiti da je ispitanicima jako bitno da im se

poruka koja se prevodi prenosi u potpunosti, bez izostavljanja ili dodavanja

sadržaja.

• S tvrdnjom “Prevoditelj se mora znati snaći u različitim komunikacijskim

situacijama” (SNALAZ) slaže se 43 (95,6%) ispitanika, 2 (4,5%) se nisu mogla

odlučiti, a niti jedan ispitanik nije izrazio neslaganje s tvrdnjom. Može se dakle

zaključiti da je velikoj većini ispitanika jako važno da se prevoditelj dobro snalazi

u različitim komunikacijskim situacijama.

• S tvrdnjom “Volim kada prevoditelj priča o svojim osobnim problemima i

doživljajima” (OSOBPR) ne slaže se 26 (57,%) ispitanika. Njih 11 (24,4%) nije se

moglo odlučiti, a 8 (17,8%) se s tvrdnjom slaže. Na temelju navedenoga može se

zaključiti da nešto više od polovice ispitanika ne voli da prevoditelj znakovnog

jezika iznosi svoje osobne probleme i doživljaje.

• Izrazito visok stupanj slaganja iskazan je u varijabli “Prevoditelj ne smije

odlučivati umjesto mene, nego treba poštovati moje odluke” (ODLUCI). Čak 44

(97,85) ispitanika se slaže s tvrdnjom, a samo jedan ispitanik se ne slaže.

Zaključak je jasan i možemo zaključiti da gotovo svi ispitanici smatraju da

prevoditelj ne smije odlučivati umjesto korisnika.

• Za očekivati je bilo da ć e varijabla, “Prevoditelj mora izvrsno znakovati i

razumjeti svoga korisnika”, (ZNRAZUI) iskazati apsolutno slaganje (100%).

Zaključak je da je svim ispitanicima od izuzetne važnosti da prevoditelj posjeduje

izvrsno znanje znakovnog jezika, i izvrsno razumije korisnika.

• Tvrdnja “Ne očekujem da mi prevoditelj pomaže u stvarima koje nisu vezane uz

prevođenje” (POMOC) pokazuje visok stupanj slaganja ispitanika 41 (91,1 %).

Samo jedan ispitanik (2,2%) se ne slaže, a 3 ih se ne može odlučiti. Možemo

zaključiti da ispitanici uglavnom ne očekuju od svojih prevoditelja da im pomažu

u stvarima nevezanima za prevođenje.

61

• Varijabla “Ne volim da mi prevoditelj daje svoje savjete i sugestije o mom

ponašanju tijekom prevođenja” (SAVJET) pokazuje nam da se 5 (11,15)

ispitanika ne slaže s tvrdnjom, 7 (15,6%) se ne može odlučiti, a 33 (73,3%) se

slaže. Možemo zaključiti da većina ispitanika ne voli da im prevoditelj daje

savjete i sugestije o njihovom ponašanju.

• Velika većina ispitanika, njih 40 (89%), iskazuje slaganje s tvrdnjom “Nervozan

sam ako prevoditelj izmišlja nove znakove tijekom prevođenja” (NOVIZN).

Samo dva ispitanika se ne slažu s tvrdnjom, a troje ih se ne može odlučiti.

Možemo zaključiti da velika većina ispitanika ne voli kada prevoditelj tijekom

prevođenja izmišlja znakove.

• Na varijabli OPUST svih 45 (100%) ispitanika složilo se s tvrdnjom “Volim kada

je prevoditelj opušten tijekom prevođenja” što nam jasno ukazuje na to da je svim

ispitanicima izuzetno važno da je prevoditelj opušten tijekom prevođenja.

6.2.2. STAVOVI GLUHIH ISPITANIKA PREMA PREVODITELJIMA

ZNAKOVNOGA JEZIKA

Tablica 2. Distribucija frekvencija u postocima – gluhi ispitanici

Kategorije

Varijable 1 Ne slažem se

2 Ne mogu se odlučiti

3 Slažem se

1. RAZDR 6,7 0,0 93,3 2. PRIPR 0,0 0,0 100,0 3. MOJIPR 53,3 46,7 0,0 4. POVINF 6,7 0,0 93,3 5. USPJKO 0,0 0,0 100,0 6. NARAV 0,0 6,7 93,3 7. PORUKA 0,0 0,0 100,0 8. SNALAZ 0,0 6,7 93,3 9. OSOBPR 53,3 40,0 6,7

10. ODLUCI 0,0 0,0 100,0 11. ZNRAZU 0,0 0,0 100,0 12. POMOC 0,0 6,7 93,3 13. SAVJET 0,0 13,3 86,7 14. NOVIZN 0,0 6,7 93,3 15. OPUSTE 0,0 0,0 100,0

62

Analizirajući Tablicu 2. možemo dobiti uvid u stavove gluhih ispitanika prema

prevoditeljima znakovnog jezika. Rezultati su skalirani prema Likertovoj skali od 1 do

3, tako da stavovi 15 gluhih ispitanika u stupcu 1 predstavljaju neslaganje s navedenom

tvrdnjom, drugi stupac označava da se gluhi ispitanik ne može odlučiti ili da ne zna, dok

treći stupac znači da se gluhi ispitanik slaže sa navedenom tvrdnjom.

U analizi rezultata u manifesnom prostoru izdvojili smo rezultate dobivene na

onim varijablama na kojima su razlike postotka slaganja značajno izražene kao i

varijable na kojima su izražena apsolutna slaganja.

• S tvrdnjom “Ne volim kada prevoditelj razgovara s drugim osobama tijekom

prevođenja” (RAZDR) slaže se 14 (93,3%) gluhih ispitanika, 1 (6,7%) se ne slaže

s tvrdnjom, a neodlučnih nema. Možemo zaključiti da velika većina gluhih

ispitanika smatra da prevoditelj ne bi trebao biti uključen u razgovor s drugima

tijekom prevođenja.

• Svih 15 ispitanika (100%) slaže se s tvrdnjom “Prevoditelj mora biti uvijek

pripremljen za prevođenje” (PRIPR). Možemo zaključiti da svi gluhi ispitanici

smatraju da je pripremljenost prevoditelja iznimno važna.

• Rezultati na varijabli “Volim kada prevoditelj želi sa mnom razgovarati o mojim

problemima” (MOJIPR) pokazuju da se 8 gluhih ispitanika (53,3%) ne slaže s

ovom tvrdnjom, dok ih se 7 (46,7%) ne može odlučiti, a niti jedan se nije složio s

tvrdnjom. Možemo zaključiti da većina gluhih ispitanika ne ž eli razgovarati s

prevoditeljem o svojim vlastitim problemima.

• S tvrdnjom “Bojim se da bi prevoditelj mogao prenijeti neku moju povjerljivu

informaciju drugim osobama” (POVINF) se ne slaže samo 1 (6,7) gluhi ispitanik,

neodlučnih nema, a 14 (93,3%) gluhih ispitanika se s tvrdnjom slaže. Možemo

izvući zaključak da se velika većina gluhih ispitanika boji da bi prevoditelj mogao

drugim osobama prenijeti neku povjerljivu informaciju, odnosno velika većina

gluhih ispitanika nema povjerenja u prevoditelje znakovnoga jezika.

• Sagledamo li rezultate na varijabli “Ljuti me, ako prevoditelj ne poznaje dobro

moj način komunikacije. Mora prevoditi na način koji mi odgovara tako da bih

mogao imati uspješnu komunikaciju (mora znati više različitih načina

komunikacije)” (USPJKO), vidimo da se s tvrdnjom slažu svi gluhi ispitanici

63

(100%). Možemo zaključiti da je svim gluhim ispitanicima iznimno važno da

prevoditelji prevode na način koji korisnici razumiju.

• S tvrdnjom “Prevoditelj treba biti vedre i vesele naravi” (NARAV) slaže se 14

(93,3%) ispitanika, neodlučan je 1 (6,7%), a nema ispitanika koji se s tvrdnjom

nije složio. Možemo zaključiti da je velikoj većini gluhih ispitanika veoma važno

da prevoditelj bude vedre i vesele naravi.

• Na “Ljuti me kada prevoditelj izostavlja, dodaje ili mijenja poruku ili dijelove

poruke koju prevodi” (PORUKA) nalazimo da se svi gluhi ispitanici (100%) s

tvrdnjom slažu. Možemo zaključiti da je svim gluhim ispitanicima iznimno važno

da im prevoditelj poruku prenese u potpunost, bez izostavljanja.

• Kod varijable “Prevoditelj se mora znati snaći u različitim komunikacijskim

situacijama” (SNALAZ) nalazimo da se 14 (93,3%) ispitanika s tvrdnjom slaže,

jedan se ne slaže (6,7%), a neodlučnih nema. Možemo zaključiti da je velikoj

većini gluhih ispitanika jako važno da se prevoditelj dobro snalazi u različitim

komunikacijskim situacijama.

• Iz tvrdnje “Volim kada prevoditelj priča o svojim osobnim problemima i

doživljajima” (OSOBPR) možemo vidjeti da se 8 (53,3%) gluhih ispitanika

izjasnilo da se ne slaže s tvrdnjom. Njih 6 (40%) nisu se mogli odlučiti, a 1 (6,7%)

se slaže s tvrdnjom. Zaključujem da nešto više od polovice gluhih ispitanika ne

voli kada prevoditelj znakovnog jezika iznosi svoje osobne probleme i doživljaje,

a više od trećine je neodlučno.

• Apsolutni stupanj slaganja (100%) iskazan je na varijabli “Prevoditelj ne smije

odlučivati umjesto mene, nego treba poštovati moje odluke” (ODLUCI). Možemo

zaključiti da svi gluhi ispitanici smatraju da prevoditelj ne smije odlučivati

umjesto korisnika.

• Za očekivati je bilo da ć e varijabla “Prevoditelj mora izvrsno znakovati i

razumjeti svoga korisnika” (ZNRAZU) iskazati apsolutno slaganje (100%) i

možemo zaključiti da je svim gluhim ispitanicima od izuzetne važnosti da

prevoditelj posjeduje izvrsno znanje znakovnoga jezika te da izvrsno razumije

korisnike.

• Tvrdnja “Ne očekujem da mi prevoditelj pomaže u stvarima koje nisu vezane uz

prevođenje” (POMOC) pokazuje visok stupanj slaganja gluhih ispitanika 14 (93,3

64

%). Jedan (6,7) ispitanik se ne može odlučiti dok nema ispitanika koji se s

tvrdnjom ne slažu. Možemo zaključiti da velika većina gluhih ispitanika ne

očekuje od svojih prevoditelja da im pomažu u stvarima nevezanima za

prevođenje.

• Varijabla “Ne volim da mi prevoditelj daje svoje savjete i sugestije o mom

ponašanju tijekom prevođenja” (SAVJET) pokazuje nam da nema ispitanika koji

se s tvrdnjom ne slažu, 2 ispitanika (13,3%) se ne mogu odlučiti, a 13 (86,7%)

ispitanika se s tvrdnjom slaže. Možemo zaključiti da velika većina gluhih

ispitanika ne voli da im prevoditelj daje savjete i sugestije o njihovom ponašanju.

• Velika većina gluhih ispitanika, njih 14 (93,3%), iskazuje slaganje s tvrdnjom

“Nervozan sam ako prevoditelj izmišlja nove znakove tijekom prevođenja”

(NOVIZN)). Samo 1 (6,7) ispitanik je neodlučan te nema ispitanika koji se s

tvrdnjom ne slažu. Možemo zaključiti da veliku većinu gluhih ispitanika

prevoditeljevo izmišljanje znakova tijekom prevođenja čini nervoznima.

• Na varijabli OPUSTE svi gluhi ispitanici (100%) složili su se s tvrdnjom “Volim

kada je prevoditelj opušten tijekom prevođenja” što nam jasno govori da je svim

gluhim ispitanicima izuzetno važno da je prevoditelj tijekom prevođenja opušten.

65

6.2.3. STAVOVI NAGLUHIH ISPITANIKA PREMA PREVODITELJIMA

ZNAKOVNOGA JEZIKA

Tablica 3. Distribucija frekvencija u postocima – nagluhi ispitanici

Kategorije

Varijable 1 Ne slažem se

2 Ne mogu se odlučiti

3 Slažem se

1. RAZDR 6,7 13,3 80,0 2. PRIPR 0,0 13,3 86,7 3. MOJIPR 80,0 20,0 0,0 4. POVINF 6,7 20,0 73,3 5. USPJKO 13,3 6,7 80,0 6. NARAV 6,7 20,0 73,3 7. PORUKA 6,7 13,3 80,0 8. SNALAZ 0,0 6,7 93,3 9. OSOBPR 66,7 26,7 6,7

10. ODLUCI 6,7 0,0 93,3 11. ZNRAZU 0,0 0,0 100,0 12. POMOC 6,7 0,0 93,3 13. SAVJET 6,7 26,7 66,7 14. NOVIZN 6,7 13,3 80,0 15. OPUSTE 0,0 0,0 100,0

Rezultati koje smo dobili obradom podataka uzorka nagluhih ispitanika prikazani

su u Tablici 3. Iz nje možemo dobiti uvid u stavove nagluhih ispitanika prema

prevoditeljima znakovnoga jezika. Rezultati su skalirani prema Likertovoj skali od 1 do

3, tako da stavovi nagluhih ispitanika u koloni 1 predstavljaju one koji se ne slažu s

navedenom tvrdnjom, druga kolona označava da se nagluhi ispitanik ne može odlučiti

ili da ne zna, dok treća kolona znači da se nagluhi ispitanik slaže s navedenom

tvrdnjom.

U analizi rezultata u manifesnom prostoru izdvojili smo rezultate dobivene na

onim varijablama na kojima su razlike postotka slaganja značajno izražene kao i

varijable na kojima su izražena apsolutna slaganja.

• Tvrdnja “Ne volim kada prevoditelj razgovara s drugim osobama tijekom

prevođenja” (RAZDR) ukazuje da se 14 (93,3%) nagluhih ispitanika slaže s

tvrdnjom, 1 (6,7%) se ne slaže s tvrdnjom, a neodlučnih nema. Možemo zaključiti

66

da velika većina nagluhih ispitanika smatra da prevoditelj ne bi trebao biti

uključen u razgovor s drugima tijekom prevođenja.

• 100% slaganje nalazimo u tvrdnji “Prevoditelj mora biti uvijek pripremljen za

prevođenje” (PRIPR). Možemo zaključiti da svi nagluhi ispitanici smatraju da je

pripremljenost prevoditelja iznimno važna.

• Rezultati na varijabli “Volim kada prevoditelj želi sa mnom razgovarati o mojim

problemima” (MOJIPR) pokazuju da se 12 nagluhih ispitanika (80,0%) ne slaže s

ovom tvrdnjom, dok ih se 3 (20,0%) ne može odlučiti, a niti jedan se ne slaže s

tvrdnjom. Možemo zaključiti da većina nagluhih ispitanika ne želi razgovarati s

prevoditeljem o svojim vlastitim problemima.

• “Bojim se da bi prevoditelj mogao prenijeti neku moju povjerljivu informaciju

drugim osobama” (POVINF) pokazuje da se 1 (6,7%) nagluhi ispitanik ne slaže s

tvrdnjom, neodlučnih nema, a 14 (93,3%) nagluhih ispitanika se slaže s tvrdnjom.

Možemo izvući zaključak da se velika većina nagluhih ispitanika boji da bi

prevoditelj mogao drugim osobama prenijeti neku povjerljivu informaciju.

• Sagledamo li rezultate na varijabli “Ljuti me ako prevoditelj ne poznaje dobro

moj način komunikacije. Mora prevoditi na način koji mi odgovara tako da bih

mogao imati uspješnu komunikaciju (mora znati više različitih načina

komunikacije)” (USPJKO) vidimo da se 12 (80%) nagluhih ispitanika slaže s

tvrdnjom, jedan (6,7%) je neodlučan, a 2 (13,3%) ispitanika se ne slažu s

tvrdnjom. Možemo zaključiti da je nagluhim ispitanicima jako važno da

prevoditelji prevode na način koji korisnici razumiju.

• S tvrdnjom “Prevoditelj treba biti vedre i vesele naravi” (NARAV) se slaže 11

(73,3%) ispitanika, ne slaže se 1 (6,7%), a 3 (20%) ispitanika su neodlučna.

Možemo zaključiti da je nagluhim ispitanicima veoma važno da prevoditelj bude

vedre i vesele naravi.

• Na varijabli “Ljuti me kada prevoditelj izostavlja, dodaje ili mijenja poruku ili

dijelove poruke koju prevodi” (PORUKA) nalazimo da se 12 nagluhih ispitanika

(80%) s tvrdnjom slaže, 2 (13,3%) su neodlučna i jedan (6,7%) se ne slaže s

tvrdnjom. Možemo zaključiti da je većini nagluhih ispitanika iznimno važno da im

prevoditelj poruku prenese u potpunost, bez izostavljanja i mijenjanja sadržaja.

67

• Kod varijable “Prevoditelj se mora znati snaći u različitim komunikacijskim

situacijama” (SNALAZ) nalazimo da se 14 (93,3%) ispitanika s tvrdnjom slaže,

jedan je neodlučan (6,7%) dok nema ispitanika koji se nisu složili s tvrdnjom.

Možemo zaključiti da je nagluhim ispitanicima jako važno da se prevoditelj dobro

snalazi u različitim komunikacijskim situacijama.

• Iz tvrdnje “Volim kada prevoditelj priča o svojim osobnim problemima i

doživljajima” (OSOBPR) možemo vidjeti da se 10 (66,7%) nagluhih ispitanika

izjasnilo da se ne slaže s tvrdnjom. Njih 4 (26,7%) nisu se mogli odlučiti, dok se 1

(6,7%) ispitanik slaže s tvrdnjom. Zaključujem da većina nagluhih ispitanika ne

voli kada prevoditelj znakovnog jezika iznosi svoje osobne probleme i doživljaje.

• Kod varijable “Prevoditelj ne smije odlučivati umjesto mene, nego treba poštovati

moje odluke” (ODLUCI) nalazimo da se 14 ispitanika (93,3%) slaže s tvrdnjom,

neodlučnih nema, a jedan se ispitanik ne slaže s tvrdnjom. Možemo zaključiti da

velika većina nagluhih ispitanika smatra da prevoditelj ne smije odlučivati

umjesto korisnika.

• Za očekivati je bilo da ć e varijabla “Prevoditelj mora izvrsno znakovati i

razumjeti svoga korisnika” (ZNRAZU) iskazati apsolutno slaganje (100%) i

možemo zaključiti da je svim nagluhim ispitanicima od izuzetne važnosti da

prevoditelj posjeduje izvrsno znanje znakovnoga jezika, a isto tako posjedovati

vještine i znanja potrebne da izvrsno razumije svoga korisnika.

• Tvrdnja “Ne očekujem da mi prevoditelj pomaže u stvarima koje nisu vezane uz

prevođenje” (POMOC) pokazuje visok stupanj slaganja nagluhih ispitanika od

kojih se 14 (93,3 %) s tvrdnjom slaže. Jedan (6,7) ispitanik se s tvrdnjom ne slaže,

a neodlučnih nema. Možemo zaključiti da velika većina nagluhih ispitanika ne

očekuje od svojih prevoditelja da im pomažu u stvarima nevezanima za

prevođenje.

• Varijabla “Ne volim da mi prevoditelj daje svoje savjete i sugestije o mom

ponašanju tijekom prevođenja” (SAVJET) pokazuje da se 10 (66,7%) ispitanika

slaže s tvrdnjom, 4 (26,7%) ispitanika su neodlučna dok se jedan (6,7%) ispitanik

ne slaže s tvrdnjom. Možemo zaključiti da većina nagluhih ispitanika ne voli da

im prevoditelj daje savjete i sugestije o njihovom ponašanju.

68

• Većina nagluhih ispitanika, njih 12 (80,0%), iskazuje slaganje s tvrdnjom

“Nervozan sam ako prevoditelj izmišlja nove znakove tijekom prevođenja”

(NOVIZN). Neodlučna su 2 ispitanika (13,3%) dok se jedan ispitanik (6,7%) ne

slaže s tvrdnjom. Možemo zaključiti da veliku većinu nagluhih ispitanika

prevoditeljevo izmišljanje znakova tijekom prevođenja čini nervoznima.

• Na varijabli OPUSTE svi nagluhi ispitanici (100%) složili su se s tvrdnjom

“Volim kada je prevoditelj opušten tijekom prevođenja” što nam govori da je svim

nagluhim ispitanicima jako važno da je prevoditelj tijekom prevođenja opušten.

6.2.4. STAVOVI GLUHOSLIJEPIH ISPITANIKA PREMA

PREVODITELJIMA ZNAKOVNOGA JEZIKA

Tablica 4. Distribucija frekvencija u postocima – gluhoslijepi ispitanici

Kategorije

Varijable 1 Ne slažem se

2 Ne mogu se odlučiti

3 Slažem se

1. RAZDR 0,0 0,0 100,0 2. PRIPR 6,7 6,7 86,7 3. MOJIPR 53,3 6,7 40,0 4. POVINF 33,3 6,7 60,0 5. USPJKO 6,7 6,7 86,7 6. NARAV 0,0 6,7 93,3 7. PORUKA 6,7 0,0 93,3 8. SNALAZ 0,0 0,0 100,0 9. OSOBPR 53,3 6,7 40,0

10. ODLUCI 0,0 0,0 100,0 11. ZNRAZU 0,0 0,0 100,0 12. POMOC 0,0 13,3 86,7 13. SAVJET 26,7 6,7 66,7 14. NOVIZN 6,7 0,0 93,3 15. OPUSTE 0,0 0,0 100,0

Iz Tablice 4. možemo dobiti uvid u stavove gluhoslijepih ispitanika prema

prevoditeljima znakovnog jezika. Rezultati su skalirani prema Likertovoj skali od 1 do

3, tako da stavovi gluhoslijepih ispitanika u koloni 1 predstavljaju one koji se ne slažu s

navedenom tvrdnjom, druga kolona označava da se gluhoslijepi ispitanik ne može

69

odlučiti ili da ne zna, dok treća kolona znači da se gluhoslijepi ispitanik slaže sa

navedenom tvrdnjom.

U analizi rezultata u manifesnom prostoru izdvojili smo rezultate dobivene na

onim varijablama na kojima su razlike postotka slaganja značajno izražene kao i

varijable na kojima su izražena apsolutna slaganja.

• Apsolutni stupanj slaganja svih 15 (100%) ispitanika nalazimo kod tvrdnje “Ne

volim kada prevoditelj razgovara s drugim osobama tijekom prevođenja”

(RAZDR). Možemo zaključiti da velika većina gluhoslijepih ispitanika smatra da

prevoditelj ne bi trebao biti uključen u razgovor s drugima tijekom prevođenja.

• S tvrdnjom “Prevoditelj mora biti uvijek pripremljen za prevođenje” (PRIPR) se

slaže 13 (86,7) ispitanika, dok se jedan (6,7%) ispitanik s tvrdnjom ne slaže i

jedan (6,7%) je neodlučan. Možemo zaključiti da velika većina gluhoslijepih

ispitanika smatra da je pripremljenost prevoditelja iznimno važna.

• Rezultati na varijabli “Volim kada prevoditelj želi sa mnom razgovarati o mojim

problemima” (MOJIPR) pokazuju da se 8 (53,3%) gluhoslijepih ispitanika ne

slaže s ovom tvrdnjom, 1 (6,7%) se ne može odlučiti, a 6 ispitanika (40,0%) se

slaže s tvrdnjom. Možemo zaključiti da nešto više od polovice gluhoslijepih

ispitanika ne želi razgovarati s prevoditeljem o svojim vlastitim problemima, no

dvije petine gluhoslijepih ispitanika voli s prevoditeljima razgovarati o svojim

problemima.

• “Bojim se da bi prevoditelj mogao prenijeti neku moju povjerljivu informaciju

drugim osobama” (POVINF) pokazuje da se 5 (33,3%) gluhoslijepih ispitanika ne

slaže s tvrdnjom, jedan (6,7%) je neodlučan, a 9 (60,0%) gluhoslijepih ispitanika

se slaže s tvrdnjom. Možemo zaključiti da se većina gluhoslijepih ispitanika boji

da bi prevoditelj mogao drugim osobama prenijeti neku povjerljivu informaciju,

dok se jedna trećina istoga ne boji.

• Sagledamo li rezultate na varijabli “Ljuti me, ako prevoditelj ne poznaje dobro

moj način komunikacije. Mora prevoditi na način koji mi odgovara tako da bih

mogao imati uspješnu komunikaciju (mora znati više različitih načina

komunikacije)” (USPJKO) vidimo da se s tvrdnjom slaže 13 ispitanika (86,7%).

Jedan ispitanik (6,7%) je neodlučan, a 1 (6,7%) se ne slaže s tvrdnjom. Možemo

70

zaključiti da je gluhoslijepim ispitanicima iznimno važno da prevoditelji prevode

na način koji oni razumiju.

• S tvrdnjom “Prevoditelj treba biti vedre i vesele naravi” (NARAV) se slaže 14

(93,3%) ispitanika, a neodlučan je 1 (6,7%) ispitanik. Nema ispitanika koji se s

tvrdnjom nije složio. Možemo zaključiti da je gluhoslijepim ispitanicima iznimno

važno da prevoditelj bude vedre i vesele naravi.

• Na varijabli “Ljuti me kada prevoditelj izostavlja, dodaje ili mijenja poruku ili

dijelove poruke koju prevodi” (PORUKA) nalazimo da se s tvrdnjom slaže 14

(93,3%) ispitanika, a ne slaže 1 (6,7%) ispitanik. Neodlučnih ispitanika nema.

Možemo zaključiti da je svim gluhoslijepim ispitanicima iznimno važno da im

prevoditelj poruku prenese u potpunosti, bez izostavljanja.

• Kod varijable SNALSZ nalazimo da se svih 15 (100%) gluhoslijepih ispitanika

slaže s tvrdnjom “Prevoditelj se mora znati snaći u različitim komunikacijskim

situacijama”. Možemo zaključiti da je svim gluhoslijepim ispitanicima iznimno

važno da se prevoditelj dobro snalazi u različitim komunikacijskim situacijama.

• Iz tvrdnje “Volim kada prevoditelj priča o svojim osobnim problemima i

doživljajima” (OSOBPR) možemo vidjeti da se 8 (53,3%) gluhoslijepih ispitanika

izjasnilo da se ne slaže s tvrdnjom. Njih 6 (40%) se s tvrdnjom slaže dok je 1

(6,7%) ispitanik neodlučan. Možemo zaključiti da nešto više od polovice

gluhoslijepih ispitanika ne voli kada prevoditelj priča o osobnim problemima i

doživljajima dok dvije petine gluhoslijepih ispitanika ipak voli da prevoditelj

priča o osobnim problemima i doživljajima.

• Apsolutni stupanj slaganja (100%) iskazan je u varijabli “Prevoditelj ne smije

odlučivati umjesto mene, nego treba poštovati moje odluke” (ODLUCI). Možemo

zaključiti da svi gluhoslijepi ispitanici smatraju da prevoditelj ne smije odlučivati

umjesto korisnika.

• Za očekivati je bilo da ć e varijabla “Prevoditelj mora izvrsno znakovati i

razumjeti svoga korisnika” (ZNRAZU) iskazati apsolutno slaganje (100%) i

možemo zaključiti da je svim gluhoslijepim ispitanicima od izuzetne važnosti da

prevoditelj posjeduje izvrsno znanje znakovnoga jezika, a isto tako treba

posjedovati vještine i znanja potrebne da izvrsno razumije svog korisnika.

71

• Tvrdnja “Ne očekujem da mi prevoditelj pomaže u stvarima koje nisu vezane uz

prevođenje” (POMOC) pokazuje prilično visok stupanj slaganja gluhoslijepih

ispitanika od kojih se 13 (86,7 %) slaže s tvrdnjom. Dva ispitanika (13,3%) se ne

mogu odlučiti dok nema ispitanika koji se s tvrdnjom ne slažu. Možemo zaključiti

da velika većina gluhoslijepih ispitanika ne očekuje od svojih prevoditelja da im

pomažu u stvarima nevezanima za prevođenje.

• Varijabla “Ne volim da mi prevoditelj daje svoje savjete i sugestije o mom

ponašanju tijekom prevođenja” (SAVJET) pokazuje nam da se 10 (66,7%)

ispitanika s tvrdnjom slaže, jedan (6,7%) je neodlučan dok se 4 (26,7) ispitanika

ne slaže s tvrdnjom. Možemo zaključiti da većina gluhoslijepih ispitanika ne voli

da im prevoditelj daje savjete i sugestije o njihovom ponašanju, no četvrtina ih

voli da im prevoditelj daje savjete o ponašanju.

• Velika većina gluhoslijepih ispitanika, njih 14 (93,3%), iskazuje slaganje s

tvrdnjom “Nervozan sam ako prevoditelj izmišlja nove znakove tijekom

prevođenja” (NOVIZN). Samo 1 (6,7%) ispitanik se ne slaže s tvrdnjom, a

neodlučnih ispitanika nema. Možemo zaključiti da veliku većinu gluhoslijepih

ispitanika prevoditeljevo izmišljanje znakova tijekom prevođenja čini nervoznima.

• Na varijabli OPUSTE svi gluhoslijepi ispitanici (100%) složili su se s tvrdnjom

“Volim kada je prevoditelj opušten tijekom prevođenja” što nam jasno govori da

je svim gluhoslijepim ispitanicima izuzetno važno da je prevoditelj tijekom

prevođenja opušten.

6.3. METRIJSKA SVOJSTVA SKALE PROCJENE STAVOVA KORISNIKA

PREMA PREVODITELJIMA HZJ (UPITNIK)

Da bismo ispitali metrijska svojstva Upitnika, podaci su obrađeni programom

RTT7.stb (Dizdar, 1999). U tu svrhu izračunati su koeficijenti pouzdanosti,

reprezentativnosti i homogenosti cjelokupnog instrumenta, a valjanost je procijenjena

analiziranjem latentne strukture manifesnih varijabli Upitnika. Metrijska svojstva

varijabli analizirana su na temelju donje granice pouzdanosti, koeficijenata valjanosti i

koeficijenata diskriminativnosti.

72

6.3.1. UTVRĐIVANJE FAKTORSKE VALJANOSTI UPITNIKA

Za utvrđivanje faktorske valjanosti, a time i kvalitete Upitnika potrebno je utvrditi

što Upitnik mjeri. Jedna od metoda za utvrđivanje valjanosti nekog mjernog

instrumenta, odnosno predmeta mjerenja, je faktorska analiza. U slučaju nedvojbenog

prepoznavanja značajnih faktora smatra se da je instrument valjan jer se može definirati

predmet njegova mjerenja.

U svrhu utvrđivanja valjanosti Upitnika prema procjeni korisnika usluga

prevoditelja hrvatskog znakovnog jezika (HZJ), provedena je faktorska analiza pod

komponentnim modelom te je učinjena kosa rotacija zadržanih glavnih komponenti.

Osim za utvrđivanje valjanosti upitnika, faktorska analiza provedena je i zbog

utvrđivanja latentne strukture Upitnika.

Na temelju matrice Pearsonovih koeficijenta korelacije između 13 varijabli

stavova prema prevoditeljima HZJ-a, ekstrahirane su č etiri značajne komponente.

Svojstvene vrijednosti koje predstavljaju i varijance svake zadržane komponente

prikazane su u Tablici 5. Č etiri zadržane glavne komponente predstavljaju latentnu

strukturu Upitnika, a sadrže 8.59 ili 66.06% ukupne varijance cjelokupnog prostora

stavova prema prevoditeljima HZJ-a.

Tablica 5. Svojstvene vrijednosti matrice korelacija čestica Upitnika

Varijable Svojstvene vrijednosti

Kumulativna varijanca

% zajedničke varijance

1 3,54 3,54 27,23 2 2,06 5,60 43,12 3 1,72 7,32 56,35 4 1,26 8,59 66,06

Četiri glavne komponente koje predstavljaju latentni prostor stavova korisnika

(gluhih, nagluhih i gluhoslijepih osoba) prema prevoditeljima potrebno je identificirati i

imenovati. Za identifikaciju glavnih komponenti, odnosno faktora, bilo je potrebno

izvršiti ortogonalnu i kosu rotaciju tih komponenti, a zatim izračunati paralelne i

ortogonalne projekcije svake varijable na ekstrahirane faktore. Paralelne projekcije

varijabli na faktore predstavljaju matricu sklopa, a ortogonalne projekcije predstavljaju

73

matricu strukture ili korelacije varijabli s faktorima. Temeljem matrice sklopa moguće

je identificirati ekstrahirane faktore uz pomoć matrice korelacija varijabli s faktorima.

Projekcije varijabli stavova korisnika prema prevoditeljima hrvatskoga znakovnog

jezika na ekstrahirane faktore prikazane su u Tablici 6. Promatraju li se paralelne

projekcije varijabli na prvi faktor, može se uočiti da četiri varijable, koje se odnose na

poštivanje korisnikovih prava, neovisnosti i samostalnosti tijekom prevođenja, imaju

najveće projekcije na prvi faktor koje se kreću od 0.52 za varijablu RAZDR (“Ne volim

kada prevoditelj razgovara s drugim osobama tijekom prevođenja”) do 0.93 za varijablu

POMOC (“Ne očekujem da mi prevoditelj pomaže u stvarima koje nisu vezane uz

prevođenje”).

Tablica 6. Projekcije varijabli na faktore - matrica sklopa i matrica strukture

Paralelne projekcije Korelacije varijabli i faktora Varijable

1 2 3 4 1 2 3 4

RAZDR 0,52 0,22 0,18 0,02 0,55 0,34 0,09 0,02 PRIPR –0,21 0,89 0,10 0,10 0,02 0,83 0,01 0,20

MOJIPR –0,04 0,21 0,87 0,04 –0,10 0,09 0,85 0,09 POVINF 0,33 0,40 –0,35 0,20 0,47 0,55 –0,44 0,21 USPJKO 0,61 –0,05 –0,39 0,28 0,63 0,19 –0,46 0,23 NARAV –0,05 0,13 0,26 0,72 –0,07 0,16 0,27 0,74

PORUKA 0,46 0,61 –0,04 –0,10 0,64 0,73 –0,18 –0,06 SNALAZ 0,00 0,13 –0,09 0,63 0,02 0,20 –0,09 0,64 OSOBPR 0,38 –0,26 0,78 0,10 0,21 –0,25 0,77 0,08 ODLUCI 0,91 –0,08 –0,04 –0,06 0,90 0,17 –0,15 –0,11 POMOC 0,93 –0,15 0,06 –0,03 0,88 0,10 –0,04 –0,08 SAVJET –0,13 0,69 –0,11 0,16 0,06 0,68 –0,18 0,22 NOVIZN 0,14 0,76 0,13 –0,49 0,35 0,73 –0,01 –0,41

Varijable ODLUCI (“Prevoditelj ne smije odlučivati umjesto mene, nego treba

poštovati moje odluke”) i USPJKO (“Prevoditelj mora znati više različitih načina

komunikacije”) imaju također vrlo visoku korelaciju s prvim faktorom dok za ostale

varijable možemo reći da su projekcije na prvi faktor zanemarive. Na temelju

navedenoga može se zaključiti da prvi faktor tvore varijable koje pokrivaju prostor

poštivanja korisnikovih prava, neovisnosti i samostalnosti tijekom prevođenja. Ove

četiri varijable također pokazuju i visok stupanj korelacije s faktorima. Varijabla

74

PORUKA (Izostavljanje, dodavanje, mijenjanje poruke) također ima utjecaja na

definiranje, kako prvoga, tako i drugoga faktora, što je vidljivo iz matrice sklopa (0.46;

0.61) i iz matrice korelacija (0.64; 0.73). Na temelju izloženoga prvi faktor možemo

definirati kao faktor poštivanja korisnikove neovisnosti tijekom prevođenja (faktor

poštivanja etičkih principa).

Drugi faktor određuju varijable koje pokrivaju prostor pristupa i prenošenja

informacije. Paralelne projekcije ovih varijabli na drugi faktor kreću se od 0.40 za

varijablu POVINF (Prenošenje povjerljivih informacija drugim osobama) do 0.89 kod

varijable PRIPR (”Prevoditelj mora uvijek biti pripremljen za prevođenje”). Veoma

slične rezultate vidimo i u korelacijama varijabli prenošenja informacija s drugim

faktorom. Sve korelacije ovog prostora s drugim faktorom visoke su i statistički

značajne. Drugi faktor možemo imenovati kao faktor učinkovitog prijenosa informacija

tijekom prevođenja.

Treći faktor tvore dvije varijable koje obilježavaju prisnost odnosa korisnika i

prevoditelja (MOJIPR – ”Volim kada prevoditelj ž eli sa mnom razgovarati o mojim

problemima”, OSOBPR – ”Volim kada prevoditelj priča o svojim osobnim

problemima”). Obje varijable imaju visoke projekcije i korelacije s trećim faktorom.

Temeljem projekcija ovih varijabli na treći faktor može se zaključiti da one i definiraju

taj faktor. To znači da treći faktor latentnog prostora odnosa korisnika prema

prevoditelju HZJ-a predstavlja pokazatelj prisnosti odnosa između korisnika i

prevoditelja.

Četvrti faktor definiraju dvije varijable koje bismo mogli povezati s

karakteristikama prevoditelja – snalažljivost (SNALAZ – prevoditelj se mora znati

snaći u različitim komunikacijskim situacijama) i narav (NARAV – Prevoditelj treba

biti vedre i vesele naravi). Obje varijable pokazuju i visok stupanj korelacije s faktorima

(NARAV – 0.74; SNALAZ 0.64). Ovaj bismo faktor mogli imenovati kao faktor

karakteristika prevoditelja.

Prema svemu navedenom možemo zaključiti da se latentna struktura prostora

odnosa korisnika prema prevoditeljima HZJ-a, prema procjeni korisnika usluga, sastoji

od faktora poštivanja etičkih principa, faktora učinkovitog prijenosa informacija tijekom

prevođenja, faktora odnosa između korisnika i prevoditelja i faktora karakteristika

prevoditelja. Na temelju određivanja ova č etiri faktora zaključujemo da se latentna

75

struktura odnosa korisnika prema prevoditeljima HZJ-a može prepoznati, definirati i

analizirati.

76

Tablica 7. Udio svakog faktora u ukupnoj varijanci

1

1 2,88 2 2,60 3 1,80 4 1,32

Tablica 8. Osnovni statistički parametri

Rezultati Naziv varijable

Aritmetičke sredine

Standardne devijacije Minimalni Maksimalni

RAZDR 2,87 0,45 1,00 3,00 PRIPR 2,89 0,38 1,00 3,00

MOJIPR 1,51 0,72 1,00 3,00 POVINF 2,60 0,74 1,00 3,00 USPJKO 2,82 0,53 1,00 3,00 NARAV 2,84 0,42 1,00 3,00

PORUKA 2,87 0,45 1,00 3,00 SNALAZ 2,96 0,21 2,00 3,00 OSOBPR 1,60 0,77 1,00 3,00 ODLUCI 2,96 0,29 1,00 3,00 POMOC 2,89 0,38 1,00 3,00 SAVJET 2,62 0,68 1,00 3,00 NOVIZN 2,84 0,47 1,00 3,00

6.3.2. UTVRĐIVANJE METRIJSKIH KARAKTERISTIKE UPITNIKA

Da bi neki mjerni instrument bio valjan, potrebno je moći odrediti što on mjeri. S

obzirom da je nedvojbeno utvrđeno da Upitnik – Skala procjene stavova korisnika

prema prevoditeljima HZJ, prema procjeni gluhih, nagluhih i gluhoslijepih korisnika,

mjeri poštivanje etičkih principa, odrednice učinkovitog prijenosa informacija tijekom

prevođenja, svojstva odnosa između korisnika i prevoditelja i neke karakteristike

prevoditelja, može se smatrati kako je ovaj instrument u potpunosti valjan. Dakle,

utvrđeno je š to Upitnik mjeri, ali nije poznato koliko dobro mjeri ono š to mjeri. Da

bismo utvrdili koliko dobro Upitnik mjeri stavove korisnika prema prevoditeljima HZJ-

a, bilo je potrebno izračunati metrijske karakteristike ovog mjernog instrumenta.

77

Za utvrđivanje metrijskih svojstava Upitnika primijenjen je program RTT7.stb

(Dizdar, 1999) pomoću kojega su se izračunali relevantni metrijski pokazatelji ovoga

upitnika.

Metrijske karakteristike ukupnog rezultata Upitnika, određene pod različitim

modelima mjerenja, navedene su u Tablici 9. Sve metrijske karakteristike veoma su

dobre. Pouzdanosti izračunate na temelju sva tri poznata modela veće su od 0.80.

Tablica 9. Metrijske karakteristike Upitnika

Λ6 Α RTT R H Ρ1 Ρ2 Ρ3 Ρ4 Ρ5

0,979 0,835 0,824 0,963 0,265 0,927 0,958 1,000 0,594 0,947 Legenda: λ6 - Guttman-Nicewanderova mjera pouzdanosti α - Cronbach-Kaiser-Caffreyeva mjera pouzdanosti rtt - Standardna mjera pouzdanosti r - Koeficijent reprezentativnosti testa h - Standardna mjera homogenosti testa ρ1 – Ocjena donje granice pouzdanosti ρ2 - Donja granica pouzdanosti pod image modelom ρ3 - Gornja granica pouzdanosti pod image modelom ρ4 - Donja granica pouzdanosti pod mirror image modelom ρ5 - Gornja granica pouzdanosti pod mirror image modelom

Guttman-Nicewanderova mjera pouzdanosti, u literaturi poznata kao λ 6,

predstavlja procjenu pouzdanosti prvog glavnog predmeta mjerenja definiranog u

Harrisovom ili univerzalnom prostoru. To je ujedno i najveća moguća mjera

pouzdanosti koja se može dobiti na ovom upitniku, a iznosi 0.979. Isto tako, vrlo visoka

vrijednost dobivena je procjenom Cronbach-Kaiser-Caffreyeve (α) mjere pouzdanosti,

koja je određena na temelju prve glavne komponente matrice korelacija varijabli, a

iznosi 0.835. Mjera pouzdanosti koja pretpostavlja jednake udjele svih varijabli u

ukupnom rezultatu upitnika naziva se standardna mjera pouzdanosti i iznosi 0.824.

Budući da je i ova mjera pouzdanosti, kao i prethodne dvije, veća od 0.80 može se

predložiti da se navedeni Upitnik može koristiti kao instrument za procjenu stavova

korisnika (gluhih, nagluhih i gluhoslijepih osoba) prema prevoditeljima znakovnoga

jezika. To potkrepljuje i visoka reprezentativnost Upitnika koja iznosi 0.963. Međutim,

niska homogenost h = 0.265 upućuje da je ovaj Upitnik heterogeni mjerni instrument. S

obzirom da kod ovakvih instrumenata homogenost veoma rijetko prelazi vrijednost

78

0.45, može se reći da je za ovaj Upitnik sasvim zadovoljavajuća. U prilog ovome ide i

činjenica da je latentna struktura definirana s četiri značajna faktora.

S obzirom na to, bilo je moguće analizirati tako dobivenu latentnu strukturu

Upitnika. Dijagnostička se valjanost mogla utvrditi na temelju manifesnih rezultata na

13 od ukupno 15 č estica navedenog Upitnika. Uzimajući u obzir ostale mjerne

karakteristike upitnika, može se zaključiti da su sve metrijske karakteristike veoma

dobre te da se ovaj Upitnik može koristiti kao instrument za procjenu stavova korisnika

usluga prevođenja (gluhi, nagluhi i gluhoslijepi korisnici) prema prevoditeljima HZJ-a.

Za analizu metrijskih karakteristika pojedinih varijabli, koje određuju prostor

stavova korisnika prema prevoditeljima HZJ-a, poslužit će Tablica 10.

Tablica 10. Metrijske karakteristike varijabli Upitnika

Varijable P F D

RAZDR 0,798 0,740 0,722 PRIPR 0,955 0,393 0,490

MOJIPR 0,948 0,457 0,554 POVINF 0,811 0,645 0,574 USPJKO 0,773 0,601 0,569 NARAV 0,719 0,623 0,626

PORUKA 0,904 0,678 0,649 SNALAZ 0,904 0,250 0,396 OSOBPR 0,919 0,295 0,435 ODLUCI 0,849 0,560 0,550 POMOC 0,831 0,775 0,709 SAVJET 0,818 0,668 0,585 NOVIZN 0,834 0,558 0,512

Legenda: P – Donja granica pouzdanosti čestica F – Koeficijenti valjanosti čestica D – Koeficijenti diskriminativnosti čestica

Pregledom Tablice 10. može se utvrditi da sve č estice imaju zadovoljavajuće

donje granice pouzdanosti (P) koje se kreću od 0.719 za NARAV (Narav prevoditelja)

do 0.955 za PRIPR (Pripremljenost prevoditelja za prevođenje). Promatramo li

koeficijente valjanosti i diskriminativnosti kao korelacije varijabli s prvom glavnom

komponentom (F) i sa sumarnim rezultatom upitnika (D), može se zaključiti da su

dobivene valjanosti i diskriminativnosti kao korelacijski koeficijenti značajni na razini

79

značajnosti 1% za sve varijable. Niske koeficijente valjanosti uočavamo kod varijabli

PRIPR, SNALAZ i OSOBR dok lošiju diskriminativnost dobivamo samo kod varijable

SNALAZ. Ova varijabla koju definira tvrdnja: “Prevoditelj se mora znati snaći u

različitim komunikacijskim situacijama” pokriva vrlo kompleksno područje

prevodilačke djelatnosti koje definira čitav niz varijabli koje bi same za sebe mogle biti

predmetom istraživanja. Korisnici su vrlo osjetljivi na situacije tijekom prevođenja i

njihova očekivanja su vrlo visoka. Hoće li prevoditelj zadovoljiti korisnika u svakoj

situaciji i može li se svaki prevoditelj jednako dobro snaći u svakoj situaciji

interpersonalne komunikacije, problem je za širu raspravu.

Definira li se glavni predmet mjerenja upitnika kao prva glavna komponenta

matrice korelacija, onda možemo vidjeti da sve varijable, osim SNALAZ, imaju dobre

koeficijente valjanosti.

Slično je i s glavnim predmetom mjerenja kao sumom rezultata po svim

varijablama, tada sve varijable ovoga prostora dobro koreliraju s osnovnim predmetom

mjerenja. To upućuje na dobru diskriminativnost cjelokupnog upitnika za procjenu

stavova korisnika prema prevoditeljima HZJ-a. Jedino varijabla SNALAZ ima nešto

slabiji koeficijent diskriminativnosti (0.396).

Upitnik za procjenu stavova korisnika usluga prevoditelja hrvatskoga znakovnog

jezika valjan je mjerni instrument jer mjeri upravo ono što bi trebao mjeriti. Valjanost,

diskriminativnost i donja granica pouzdanosti pokazuju da sve varijable trebaju

egzistirati u upitniku kako bi se prilikom svakog ispitivanja stavova korisnika usluge

prevoditelja HZJ-a dobili egzaktni podaci o potrebama korisnika usluga prevoditelja

HZJ-a, procesu prevođenja, stavovima prema prevoditeljima i etičnom ponašanju

prevoditelja tijekom prevođenja.

6.4. RAZLIKE U STAVOVIMA KORISNIKA (GLUHIH, NAGLUHIH I

GLUHOSLIJEPIH) PREMA PREVODITELJIMA HZJ-A

Da bismo testirali hipotezu koja se odnosi na utvrđivanje eventualnih razlika u

stavovima između triju podskupina ispitanika korisnika usluge prevoditelja hrvatskog

znakovnog jezika (H1), prikupljeni podaci obrađeni su diskriminacijskom analizom i to

80

programom za robustnu diskriminacijsku analizu (Nikolić, 1991). Rezultati su prikazani

u Tablici 11.

81

Tablica 11. Rezultati robustne diskriminacijske analize

Aritmetičke sredine

Standardne devijacije Diskriminacijske

funkcije 1 2 3 1 2 3

F Značajnost p

1 –0,13 –0,78 0,92 0,60 0,93 1,25 12,56 0,000 2 0,82 –0,50 –0,31 0,49 1,89 1,95 3,96 0,026

Ekstrahirane su dvije diskriminacijske funkcije te izračunati centrodi za skupinu

gluhih (1), nagluhih (2) i gluhoslijepih (3) korisnika usluga prevoditelja HZJ-a za

cjelokupni prostor stavova. Isto tako su izračunate diskriminacijske vrijednosti i

standardne devijacije za sve tri skupine, F test i pogreška koja se č ini prilikom

odbacivanja H1 hipoteze (značajnost razlike p).

Prva diskriminacijska funkcija značajna je na razini p < 0.01%, a diskriminacijska

vrijednost iznosi 1.47. Druga diskriminacijska funkcija značajna je na razini p < 2.6%, a

diskriminacijska vrijednost iznosi 1.02. Test razlike između centroida (F) iznosi 12.56

za prvu diskriminacijsku funkciju, a za drugu 3.96. Na temelju ovih statističkih

pokazatelja hipotezu H1 – o nepostojanju statistički značajnih razlika u stavovima

korisnika prema prevoditeljima HZJ-a u sva četiri područja mjerenja: poštivanje etičkih

principa, učinkoviti prijenos informacija, odnos između korisnika i prevoditelja i

osobine prevoditelja - možemo prihvatiti.

Budući da smo utvrdili da se ove tri skupine ispitanika – korisnika usluga

prevoditelja znakovnog jezika – značajno ne razlikuju na cjelokupnom prostoru stavova

prema prevoditeljima Hrvatskoga znakovnog jezika, analizirat ćemo strukturu

diskriminacijskih funkcija. U tu svrhu poslužit će Tablica 12.

82

Tablica 12. Struktura diskriminacijskih funkcija

Varijable Diskriminacijski koeficijenti

Korelacije s diskriminacijskom funkcijom

RAZDR 0,34 0,05 0,37 0,37 PRIPR –0,14 0,34 –0,09 0,60 MOJIPR 0,54 0,01 0,69 –0,08 POVINF –0,36 0,38 –0,35 0,72 USPJKO 0,10 0,43 –0,01 0,58 NARAV 0,34 0,31 0,34 0,22 PORUKA 0,13 0,38 0,13 0,79 SNALAZ 0,20 –0,10 0,21 0,09 OSOBPR 0,36 –0,05 0,68 –0,16 ODLUCI 0,24 0,22 0,29 0,54 POMOC –0,02 0,14 0,28 0,46 SAVJET –0,22 0,41 –0,24 0,62 NOVIZN 0,14 0,25 0,11 0,57

Varijabla koja najviše sudjeluje u kreiranju prve diskriminacijske funkcije je

MOJIPR (Razgovaranje o vlastitim problemima) čiji diskriminacijski koeficijent iznosi

0.54, a korelacija s diskriminacijskom funkcijom 0.69. Druga varijabla koja značajno

doprinosi prvoj diskriminacijskoj funkciji je OSOBRPR (Razgovaranje o osobnim

problemima prevoditelja). Diskriminacijski koeficijent iznosi 0.36, a korelacija s

diskriminacijskom funkcijom 0.68. Ostale varijable koje su odgovorne za prvu

diskriminacijsku funkciju su: RAZDR (Razgovaranje s drugima tijekom prevođenja) i

NARAV (Raspoloženje i ličnost prevoditelja). Obje varijable podjednako sudjeluju u

kreiranju prve diskriminacijske funkcije. Drugu diskriminacijsku funkciju određuje

ostalih osam varijabli: PRIPR, POVINF, USPJKO, PORUKA, ODLUCI, POMOC,

SAVJET i NOVIZN. Varijabla SNALAZ (Snalaženje u različitim komunikacijskim

situacijama) č iji diskriminacijski koeficijenti iznose 0.20 na prvoj, a -0.10 na drugoj

diskriminacijskoj funkciji te korelacija s prvom diskriminacijskom funkcijom 0.21, a s

drugom 0.09, najvjerojatnije zbog kompleksnosti strukture, izdvaja se iz sustava.

Naime, snalažljivost prevoditelja znakovnoga jezika u različitim situacijama tijekom

prevođenja osobina je koja se može osvijestiti prevoditelju tijekom poučavanja o

fenomenologiji prevoditeljske djelatnosti, ali isto tako ovisi i o karakteristikama, kao što

su brzina snalaženja u novim i nepoznatim situacijama – kada je potrebno vrlo brzo

83

tijekom simultanog prevođenja donijeti odluku ili ispravno – u skladu s etičkim

kodeksom – reagirati u izvanrednim situacijama.

Tablica 13. Rezultati univarijatne analize varijance

Aritmetičke sredine

Standardne devijacije Varijable

1 2 3 1 2 3

F Razina

značajnosti p

RAZDR 0,00 –0,29 0,29 1,10 1,27 0,00 2,35 0,106 PRIPR 0,29 –0,06 –0,23 0,00 0,90 1,43 2,12 0,131 MOJIPR –0,06 –0,43 0,49 0,69 0,56 1,33 4,74 0,014 POVINF 0,36 0,09 –0,45 0,67 0,80 1,25 3,80 0,030 USPJKO 0,34 –0,29 –0,04 0,00 1,32 1,02 2,58 0,086 NARAV 0,21 –0,42 0,21 0,59 1,42 0,59 3,17 0,051 PORUKA 0,29 –0,29 0,00 0,00 1,27 1,10 2,35 0,106 SNALAZ –0,11 –0,11 0,22 1,21 1,21 0,00 1,52 0,228 OSOBPR –0,09 –0,26 0,35 0,80 0,79 1,24 2,52 0,091 ODLUCI 0,15 –0,30 0,15 0,00 1,69 0,00 2,05 0,140 POMOC 0,12 –0,06 –0,06 0,66 1,32 0,90 1,15 0,326 SAVJET 0,36 –0,03 –0,33 0,50 0,90 1,30 2,91 0,064 NOVIZN 0,19 –0,24 0,05 0,53 1,22 1,06 1,71 0,191

Grafikon 1. Razlike između prosječnih vrijednosti na skali procjene stavova korisnika

usluga prevoditelja HZJ-a

84

Tablica 13. i grafikon 1. govore u prilog nepostojanja statistički značajnih razlika

među ispitanicima (gluhim, nagluhim i gluhoslijepima), korisnicima usluga prevoditelja

znakovnoga jezika.

Posebno je zanimljivo zaključiti da sve tri skupine ispitanika (gluhi, nagluhi i

gluhoslijepi) imaju skoro ista mišljenja po svim varijablama (15). Stavovi ispitanika u

dvije varijable izražavaju apsolutna slaganja. Dva su osnovna razloga velikoj

podudarnosti mišljenja gluhih, nagluhih i gluhoslijepih ispitanika, odnosno korisnika

usluga prevoditelja znakovnoga jezika.

Prvi razlog leži u tome š to velika većina ispitanika, bez obzira na specifičnu

pripadnost pojedinim skupinama, ima manje ili veće teškoće u pristupima

informacijama i komunikaciji. To pretpostavlja određenu veću ili manju potrebu za

korištenjem usluga prevoditelja znakovnoga jezika. Prije smo naveli koliku važnost ima

komunikacija općenito te je sasvim razumljivo da su korisnici svjesni da upravo o

točnosti i ispravnosti poruke koju dobivaju od prevoditelja ovisi njihov status, slika o

sebi, djelotvornost interakcije s drugima i mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u

zajednici u kojoj žive. Osim toga, svi korisnici svjesni su i svoje ranjivosti i izloženosti

jer su prisiljeni dijeliti svoju privatnost s prevoditeljima znakovnoga jezika. Budući da

85

korisnicima nije svejedno tko im i kako prevodi, potpuno je razumljivo da svi korisnici

u osiguravanju š to kvalitetnije informacije, ali i etičnog ponašanja prevoditelja

znakovnoga jezika, izražavaju slične stavove prema prevoditeljima znakovnoga jezika.

Mogli bismo zaključiti da svi korisnici ž ele profesionalne prevoditelje znakovnoga

jezika.

Drugi razlog leži u tome što većina korisnika sebe smatra pripadnicima jezične i

kulturne manjine. Poput drugih manjinskih zajednica č lanovi te zajednice zapravo su

pripadnici ”potlačenih” skupina. Iako ova grupa korisnika nije homogena, karakteristike

potlačenih grupa ispoljavaju određene želje i potrebe, čime se zapravo homogeniziraju

njihovi zajednički stavovi prema prevoditeljima znakovnoga jezika kao ”tlačiteljima”

(Baker-Shenk, 1986). Pritom valja naglasiti da je zajednica i društvo u kojemu žive

gluhe, nagluhe i gluhoslijepe osobe u Hrvatskoj daleko od uređenih društava (u smislu

razvijenih službi prevoditelja znakovnoga jezika) kakva postoje u skandinavskim

zemljama, SAD-u i drugim zemljama u kojima je profesionalizacija službi prevoditelja

znakovnoga jezika započela odavno. U Hrvatskoj, ne samo da govorimo o malenoj

populaciji osoba oštećena sluha, već imamo i takvu mikro populaciju prevoditelja

znakovnoga jezika da gotovo svi ispitanici imaju iskustva s nekolicinom istih osoba

koje im prevode. Uz č asne i, nažalost, iznimno malobrojne iznimke, radi se o

prevoditeljima needuciranima za taj posao (ne svojom krivnjom, moram dodati, jer

sveučilišni program učenja znakovnoga jezika, a kamoli prevođenja znakovnoga jezika

kod nas ne postoji), koji nemaju stav poštivanja osoba kojima prevode, još nisu usvojili

etične norme ponašanja kakve postoje u razvijenijim sustavima, a vrlo često i nemaju

dovoljno iskustva. Također, imamo procjep između ljudi koji prevode populaciji

oštećena sluha: onih s relativno dobrim poznavanjem znakovnoga jezika, no bez

profesionalnoga i etičnog pristupa radu s jedne strane, i mladih, neiskusnih entuzijasta s,

za sada, još nedovoljnim poznavanjem znakovnoga jezika i kulture gluhih odnosno

gluhoslijepih, s druge strane. Jasno je iz svega ranije navedenoga da niti jedni, niti drugi

ne mogu korisnicima pružiti uistinu odličnu uslugu prevođenja ukoliko a) znaju

znakovni jezik, no ne poštuju pravila profesije prevoditelja posebice etičnost ili b)

poštuju pravila profesije, no ne znaju dovoljno dobro znakovni jezik, ili pak ne razumiju

dovoljno korisnike što otežava komunikaciju. Prema Wilsonu (2007) apsurdno je da se

u nekim slučajevima u edukaciji prevoditelja znakovnoga jezika samo nekoliko sati

86

posvećuje etici i teoriji prevođenja kada se za govorene jezike, prema teoretičarima

prevođenja, kvalitetna edukacija za prevoditelje mora provoditi do šest godina.

Smatram da takvo zajedničko iskustvo s prevoditeljima nedovoljne kvalitete

oblikuje zajedničke stavove ove međusobno vrlo bliske populacije. Osim toga, kako se

pokret osvještavanja gluhih, nagluhih i gluhoslijepih osoba o njihovim pravima na bolje

prevoditelje ipak pokrenuo kroz rad nekih udruga, putem projekata, zbog putovanja

korisnika u zemlje u kojima se na djelu mogu vidjeti ”savršeni“ primjeri profesionalaca

- prevoditelja znakovnoga jezika, zbog međusobnih razgovora korisnika o ponekim

iskustvima izvrsnog prevođenja, rastu očekivanja korisnika od prevoditelja znakovnoga

jezika u Hrvatskoj. Kako rastu očekivanja, tako raste i razočaranje sadašnjim stanjem.

Zajednički stavovi korisnika ispitanika samo potvrđuju da je profesionalizacija

prevoditelja znakovnoga jezika u Hrvatskoj nužnost jer sve više korisnika želi

profesionalne prevoditelje s izvrsnim poznavanjem jezika i etičkim pristupom svome

poslu, a to nije moguće bez izgradnje podloge za dobivanje takvih prevoditelja koji će

biti dovoljno plaćeni za svoj iznimno zahtjevan rad kako bi u toj profesiji i mogli ostati.

U sadašnjoj situaciji, mladi ljudi prevode znakovni jezik dok ne nađu bolji stalan izvor

prihoda, što ne može biti temelj kvalitetnom prevođenju znakovnoga jezika.

6.5. REZULTATI INTERVJUA I ANKETE

6.5.1. STAVOVI KORISNIKA PREMA TERMINOLOGIJI U PODRUČJU

PREVOĐENJA ZNAKOVNOGA JEZIKA

Podaci o stavovima korisnika usluge prevoditelja znakovnoga jezika su

prikupljeni snimanjem intervjua na znakovnome jeziku. Svim je gluhim, nagluhim i

gluhoslijepim ispitanicima postavljeno sljedeće pitanje: “Što mislite, što je bolje kazati:

prevoditelj znakovnoga jezika ili tumač znakovnoga jezika? Objasnite zašto.” Svi gluhi

i nagluhi ispitanici izjasnili su se u prilog termina “prevoditelj”, kao i dvanaest od

petnaest gluhoslijepih osoba. Dvoje od troje gluhoslijepih ispitanika, koji se nisu

izjasnili u prilog termina “prevoditelj”, izjavilo je da je “potrebno oboje”, dok je jedan

ispitanik izjavio da se ne može izjasniti jer “ne može objasniti”. Ispitanici koji su se

izjasnili u prilog termina “prevoditelj znakovnog jezika” obrazložili su svoj odabir

87

najčešće time da je prevoditelj osoba koja prenosi sve što neki govornik govori dok je

tumač osoba koja uglavnom objašnjava što je govornik rekao. Ispitanici su izjavili da se

ne osjećaju dobro kada se koristi riječ “tumač” jer smatraju da ih ta riječ ponižava.

Njihovo je shvaćanje termina “tumač” da je to osoba koja nekome nešto objašnjava, jer

osoba kojoj se tumači ne razumije nešto, manje je kognitivno sposobna. Isto tako

smatraju da je prevoditelj netko tko daje potpunu informaciju, za razliku od tumača koji

objašnjava i pri tome ispušta mnoge važne informacije. Osjećaju se ravnopravnijima

kada imaju prevoditelja, kao da su potpuno jednaki s drugim sugovornikom, dok kad

imaju tumača imaju osjećaj da su podređeni. Smatraju da tumači često odlučuju umjesto

njih. Navodim nekoliko reprezentativnih mišljenja pojedinih grupa ispitanika:

“Ja trebam prevođenje, posebno pravo prevođenje jer tako dobivam puno

informacija. Tako se vodi super, lakša i opuštena komunikacija. Slično kao kada čujući

ljudi komuniciraju međusobno. A tumačenje nije dobro, jer ja nisam glup, niti sam

primitivan, taj način mi ne odgovara i ne postoji pojam tumačenja znakovnoga jezika.”

(G3)

“Razlika između prevođenja i tumačenja je po meni da je bolje prevođenje, tako

da sve razumijem kao da sam ja čujuća osoba u razgovoru s drugom čujućom osobom.

Tako dobivam informacije odmah i prave informacije. A tumačenje nije tako, tako

razgovor ne teče, a mi gluhi nismo glupi i ne smijemo se složiti s time. Zato je

prevođenje prava stvar.” (G5)

“Moje je mišljenje da je bolje koristiti riječ prevođenje znakovnoga jezika. Zato

što je to jezik gluhih, isto kao i svi drugi jezici. Zato treba koristiti riječ prevođenje.”

(GS1)

”Ja mislim da je bolje prevođenje, zato što ja volim da mi prevoditelj sve kaže što

govori čovjek, a ne da mi tumači ono što mi govori.” (GS4)

“Razlika između tumača i prevoditelja… U biti mi trebamo prevoditelja da bi

prevodio sve oko mene, kao na sastancima, on bi prevodio sve što je rečeno. A tumač,

ako ga trebam... zapravo tražim tumača, za objašnjenje ja bih tražio od stručnjaka, na

primjer, za matematiku, ja ću potražiti profesora iz matematike, a za problem u prometu

ja bih potražio odvjetnika i policiju, a ne kod osobe za prevođenje i za tumačenje koje

nemaju veze s time. Prevođenje mi je najvažnije u svakodnevnim situacijama, u školi,

na fakultetu, ili u školi gdje moja djeca pohađaju nastavu, ja ne mogu pratiti roditeljski

88

sastanak pa tako trebam prevoditelja, to će on meni prevoditi, a ne tumač koji će mi

objasniti nešto š to mi ne treba. Ako imam neki problem, onda bih išao kod ravnatelja

škole, i tako s prevoditeljem bih mogao bolje proći nego da sam uzeo tumača. Jer tumač

je osoba koja nije kvalificirana za taj posao. To je to.” (N5)

“Prevođenje je bolje, jer prenosi punu informaciju gluhim ljudima, a tumačenje je

loše jer prenosi malo informacija. Zato je prevođenje bolje.” (N9)

“Ja trebam prevođenje, jer dobivam puno informacija, a tumačenje nije dobro, jer

dobivam slabe informacije. Puno mi fali informacija tijekom tumačenja.” (N13)

Na temelju odgovora ispitanika, možemo zaključiti da većina ispitanika ima

negativan stav prema terminu “tumač” budući da pod tim terminom podrazumijevaju

način prevođenja u kojemu se previše informacija izostavlja, sadržaj pojednostavljuje i

dodaju se objašnjenja. Takav stav mogao bi biti posljedica lošeg iskustva s

nekvalitetnim prevoditeljima ili rodbinom i prijateljima u ulozi prevoditelja koji

preuzimaju ulogu “pomagača”. Osim toga, takvo viđenje značenja termina “tumač”

možda potječe i od samog znaka za riječ “tumač” koji je vrlo sličan znaku “učiti-nekoga

nečemu”.

Od 15 gluhih ispitanika, 14 ispitanika smatra da bi za osobu koja prevodi

znakovni jezik bilo ispravnije koristiti pojam “prevoditelj”. Samo jedan gluhi ispitanik

naveo je da se koriste oba pojma i da nema razlike, ali je u svojoj zadnjoj rečenici

rekao: “Meni treba prevoditelj.” Svi gluhi ispitanici koji su se izjasnili u prilog pojma

“prevoditelj” čvrsto stoje iza svoga stajališta te svoj stav objašnjavaju na sljedeći način:

“Ja trebam prevođenje, posebno pravo prevođenje jer tako dobivam puno

informacija. “ (G3)

“Ja volim prevođenje jer to osigurava pravu informaciju onako kako bi gluhi

osjećali ravnopravnim u primanju informacije. “ (G14)

“Meni ne treba tumačenje, meni treba prevođenje.” (G15)

Vidimo da većina ispitanika među razlozima zašto su se opredijelili za riječ

“prevoditelj” najčešće navodi da ć e time dobiti potpuniju, pravu i točnu informaciju.

Neki od ispitanika, uz razloge zašto je pojam “prevoditelj” ispravniji, navode zašto

pojam “tumač” nije ispravan.

“...Tumačenje nije dobro. “ (G14)

89

“A tumač je kada netko neke riječi ne razumije pa se onda objašnjava, a to nije

isto. “ (G1)

“Meni tumačenje ne treba jer bih dobio slabe i nepouzdane informacije... “ (G4)

“... mi gluhi nismo glupi i ne smijemo se složiti s tim.” (G5)

Možemo zaključiti da gluhi ispitanici smatraju da je za osobe koje prevode

znakovni jezik primjerenije reći “prevoditelj” jer smatraju da je “prevoditelj” osoba čija

je uloga dati potpunu i točnu informaciju. Taj ih pojam upućuje na to da se mogu

osjećati ravnopravnijim sudionikom u razgovoru, za razliku od riječi “tumač” koja ih

stavlja u podređeni položaj, osjećaju se manje vrijednima i ta ih riječ vrijeđa.

Svih 15 nagluhih ispitanika se izjasnilo da bi za osobu koja prevodi znakovni

jezik bilo bolje reći “prevoditelj”. Svih 15 ispitanika čvrsto stoje iza svoga stajališta te

svoj stav objašnjavaju na sljedeći način:

“Ispravna riječ je prevođenje, a ne tumačenje. “ (N1)

“... jer istovremeno prevode sve što govore. “ (N3)

“...zato što prevodilac prenosi točne informacije drugima... “. (N7)

Možemo općenito zaključiti da je razlog zbog kojega ispitanici većinom odabiru

pojam “prevoditelj” taj što su doznali od svojih kolega u Europi i svijetu da se kod njih

koristi samo riječ “prevoditelj” (netko tko prenosi poruku, ne netko tko objašnjava) te

jer imaju osjećaj da pojam “prevoditelj” označava osobu od koje mogu dobiti potpun

prijevod.

Većina ispitanika objasnila je zašto pojam “tumač” nije ispravan:

“...ja sam čuo da je to stara riječ pa da ne treba to dalje koristiti “ (N1)

“... tumačenje nije dobro jer se kasnije objašnjava pa se gubi na informacijama”

(N3)

Od 15 gluhoslijepih ispitanika, 12 je izjavilo da je bolji pojam za označavanje

osobe koja prevodi znakovni jezik pojam “prevoditelj” dok dva ispitanika smatraju da je

dobro imati i jednog i drugog, odnosno da je dobro imati prevoditelja i tumača za dvije

različite situacije. 1 ispitanik nije se mogao opredijeliti, niti objasniti koja je riječ

ispravnija.

Ispitanici koji su se izjasnili u prilog pojma “prevoditelj” čvrsto stoje iza svoga

stajališta te svoj stav objašnjavaju na sljedeći način:

“Zato što je to jezik gluhih, isti kao i svi drugi jezici.” (GS1)

90

“...prevodilac prevodi sve što se govori, i ja mogu imati svoje privatno mišljenje i

sama odlučiti...” (GS3)

“...volim kada mi prevodilac sve kaže što netko govori, a ne da mi tumači ono što

mi govori.” (GS4)

“...ima više komunikacije i više informacija koje gluhoj i gluhoslijepoj osobi

trebaju. “. (GS10)

Većina ispitanika kada navodi razloge zašto je pojam “prevoditelj” ispravniji, to

najčešće opravdava time da je znakovi jezik poput svih drugih, da dobivaju više

informacija, da prevodilac treba prevesti š to netko govori, a ne “tumačiti”, tj.

objašnjavati što netko govori. Smatraju da pojam “prevoditelj” ukazuje na osobu koja će

im dati mogućnost da sami donose odluke. Zanimljivi su njihovi navodi zašto pojam

“tumač” nije ispravan:

“...tumač u nekim situacijama pokušava u svoje ime i na svoj način objašnjavati

gluhim i gluhoslijepim osobama, a to nije dobro.” (GS2)

“...to je kao objašnjavanje, a mi nismo glupi da nam tumače “ (GS5)

“...jer se tumačenjem ne prevode točno riječi kako treba. “ (GS11)

Kod dva ispitanika koji su se opredijelili za to da su oba pojma u redu, i “tumač” i

“prevoditelj”, vidimo da razliku između pojmova čine na sljedeći način - u situacijama

kada sve razumiju “onda je bolje prevođenje, a “kada nešto ne razumiju, onda je bolje

imati tumača da im objašnjava” č ime postaje vidljivo da ispitanici ne razumiju da je

sastavni dio prevođenja uporabiti strategiju objašnjavanja kada se radi o nekom pojmu

ili ideji koja je korisniku teže shvatljiva.

6.5.2. STAVOVI KONFERENCIJSKIH PREVODITELJA PREMA

TERMINOLOGIJI U PODRUČJU PREVOĐENJA ZNAKOVNOGA

JEZIKA

U odnosu na postavljeni cilj rada, putem upitnika sam ž eljela ispitati stavove

čujućih aktivnih konferencijskih prevoditelja stranih jezika prema korištenju pojma

“tumač” ili “prevoditelj”. Zanimali su me njihovi stavovi prema terminologiji, budući

da čujuć i ispitanici nisu upućeni u problematiku korisnika prevoditelja znakovnoga

jezika niti poznaju znakovni jezik.

91

Od 12 ispitanika, 9 se ispitanika izjasnilo da bi ispravnije za osobu koja prevodi s

jednog govorenog jezika na drugi bilo reći “prevoditelj”.

Jedan ispitanik smatra da je ispravnije reći “tumač” (iako je zanimljivo da sam

ispitanik nije uporabio riječ “tumač” u odgovoru, već je naveo da je ispravnije “govoriti

o tumačenju”).

Dva ispitanika smatraju da je “možda ispravnije” reći tumač.

Ispitanici koji su se izjasnili u prilog pojma “prevoditelj” čvrsto stoje iza svoga

stajališta te svoj stav objašnjavaju na sljedeći način:

“U hrvatskom je jeziku uvriježeno da se za djelatnost usmenog prevođenja

(konsekutivnog i simultanog) koristi riječ konferencijsko prevođenje.

To je vidljivo, između ostaloga, i iz naziva jedine registrirane strukovne udruge

(Hrvatsko društvo konferencijskih prevoditelja).

Nadalje, poslijediplomski studiji na kojima se školuju konferencijski prevoditelji

u Hrvatskoj također upućuju na isti pojam (poslijediplomski specijalistički studij

konferencijskog prevođenja). Po završetku spomenutih studija stječe se akademski

naziv specijaliste konferencijskog prevođenja.” (P11)

“Vjerojatno to mislim jer mi je taj naziv bliži, oduvijek ga koristim...” (P8)

“Jer je uobičajeno.” (P7)

“Prevoditelj prevodi s jednog jezika na drugi š to vjernije, ne tumači nikome

ništa”. (P5)

Možemo zaključiti da je razlog zbog kojega ispitanici većinom odabiru pojam

“prevoditelj” njegova uvriježenost i uobičajenost (“osjećaj” da je pojam ispravniji) te

njegova uporaba u nazivu poslijediplomskog programa i u nazivu strukovne udruge.

Neki od ispitanika, uz razloge zašto je pojam “prevoditelj” ispravniji, navode

zašto pojam “tumač” nije ispravan:

“Tumač je prevoditelj na sudu - sudski tumač.” (P3)

“...kod termina “tumač” imam osjećaj da se na neki način posreduje, da osoba

koja prevodi previše sudjeluje i ima utjecaja na komunikaciju” (P8)

“Pojam tumač rezerviran je isključivo za sudske tumače i nije prikladan za druge

svrhe” (P10)

“...pojam tumač se u hrvatskome jeziku koristi za opis djelatnosti sudskog tumača

koju treba razlikovati od konferencijskog prevođenja” (P11)

92

“Mislim da riječ tumač navodi na krivi dojam o profesiji, prenaglašava taj aspekt

prevođenja koji prevoditelji nastoje minimizirati.

Osim toga, riječ tumač implicira podređeni položaj slušatelja jer mu se nešto treba

“protumačiti” da bi shvatio.” (P12)

Kod triju ispitanika, koji su se opredijelili za riječ “tumač”, razlozi su bili sljedeći:

“Možda bi ispravnije bilo tumač... mislim da se pokušava u hrvatskome jeziku

inzistirati na razlici – prevoditelj (za pismeno) – tumač (za usmeno).” (P6)

“Kad se radi o govornom prevođenju, možda je ispravnije tumač jer je prevoditelj

širi pojam koji obuhvaća i pismeno prevođenje”. (P2)

“...ispravnije je govoriti o tumačenju budući da se zbog objektivnih ograničenja

(vrijeme, brzina itd.) ne može uvijek prenijeti cijela poruka (riječ po riječ) na razini koja

se očekuje kod pismenih prijevoda, već svojevrsni sažetak”. (P9)

Razina sigurnosti u ispravnost pojma “tumač” nije visoka kao razina uvjerenosti u

ispravnost pojma “prevoditelj” te su sama obrazloženja u prilog pojmu “tumač”

kontradiktorna. Naime, razlozi za opredjeljenje za pojam “tumač” su:

a) “inzistiranje na razlici” kao u drugim jezicima (razlici koja kao takva očito ne

postoji u hrvatskome ako se na njoj mora inzistirati),

b) jer pojam “prevoditelj” pokriva i pisano prevođenje (no znamo da se sudski

tumači bave pisanim prevođenjem i to više nego usmenim), i naposljetku

c) viđenje da je pojam tumač ispravniji jer se “nudi sažetak”, a ne cjeloviti prijevod

– upravo ono što korisnici usluga prevoditelja znakovnoga jezika ne žele.

6.5.3. STAVOVI PREMA POZITIVNIM OSOBINAMA PREVODITELJA

Drugo postavljeno pitanje gluhim, nagluhim i gluhoslijepim ispitanicima putem

intervjua bilo je: “Nabrojite tri najvažnije osobine dobrog prevoditelja. (Zašto mislite da

vam je jako važno da prevoditelj bude dobar?)”.

93

6.5.3.1. Stavovi gluhih ispitanika prema pozitivnim osobinama prevoditelja

Tablica 13. Osobine dobrih prevoditelja znakovnoga jezika prema mišljenju gluhih

ispitanika

Osobine 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15

povjerljivost o o o o o o 6

točnost prijevoda o o o o o 5

dobro poznavanje znakovnog jezika o o o o o 5

dobro srce o o o 3

prenošenje pune informacije o o o 3

poštovanje gluhih o o o 3

razumljivost o o 2

smiren i veseo o o 2

profesionalnost o 1

opuštenost o 1

razgovijetno ponašanje o 1

strpljivost o 1

pristupačan gluhima o 1

discipliniranost o 1

pristojnost i poslušnost o 1

iskren o 1

etičnost o 1

poznavanje svijeta gluhih o 1

ravnopravnost o 1

94

Ukupno 15 gluhih ispitanika navelo je 19 osobina dobrih prevoditelja, s time da je

većina ispitanika navela više od tri osobine. Najčešće se ponavlja povjerljivost, točnost

prijevoda i dobro poznavanje znakovnoga jezika. Osim navedenoga, gluhi ispitanici

navode i mnoge osobine i stav prevoditelja (strpljivost, pristupačnost, opuštenost,

pristojnost, smirenost).

95

6.5.3.2. Stavovi nagluhih ispitanika prema pozitivnim osobinama

prevoditelja

Tablica 14. Osobine dobrih prevoditelja znakovnoga jezika prema mišljenju nagluhih

ispitanika

Osobine 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 dobro poznaje znakovni jezik o o o o o o 6 točno prevođenje bez ispuštanja i ubacivanja o o o o o 5

povjerljivost o o o o 4 poštovanje spram korisnika o o o o 4 poznaje načine komunikacije o o o 3

veseo i opušten o o 2

prevesti sve o o 2

dolazak na vrijeme o o 2

sluša gluhe o o 2

odlično prevođenje o 1 prevođenje jednoj osobi o 1 strpljivost i komunikativnost o 1

razgovijetan govor o 1

poznavanje gluhih o 1

profesionalnost o 1 vjerno davanje informacija i gluhima i čujućima

o 1

prošao stručan tečaj o 1

poznaje etiku o 1 istovremeno prevođenje o 1

svakodnevne situacije o 1 dobra komunikacija s gluhima o 1

pošteno prevođenje o 1

96

Kao š to možemo vidjeti iz Tablice 14. i 15., nagluhi ispitanici su naveli ukupno

22 pozitivne osobine dobrih prevoditelja, od č ega se najčešće ponavlja poznavanje

znakovnoga jezika, cjelovito prenošenje poruke, povjerljivost i pristupačnost. Među

osobinama dobrih prevoditeljima, prema nagluhim ispitanicima, nalaze se, dakle i

jezična kompetencija, ali i etični pristup poslu (povjerljivost) i osobine prevoditelja

(opuštenost, strpljivost, komunikativnost).

97

6.5.3.3. Stavovi gluhoslijepih ispitanika prema pozitivnim osobinama

prevoditelja

Tablica 15. Osobine dobrih prevoditelja znakovnoga jezika prema mišljenju

gluhoslijepih ispitanika

Osobine 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15

povjerljivost o o o o o o O 7 poznavanje znakovnog jezika o o o O 4

tamna odjeća o o o o 4

točno prevođenje o o o 3 poštovati gluhe i gluhoslijepe o O 2

dolazak na vrijeme o o 2

prilagoditi se gluhima o 1

razumljivost o 1

ravnopravnost o 1 tijekom prevođenja ne priča s drugima o 1

što više informacija o 1

identifikacija o 1

marljivost o 1

certifikat ili škola o 1

rad s gluhima o 1

zna pitati o 1 poštovanje osoba s invaliditetom o 1

dobar karakter o 1

jasna komunikacija o 1

poznavanje prevođenja o 1 razumijevanje gluhoslijepe osobe o 1

opušten i raspoložen o 1

98

15 gluhoslijepih ispitanika navelo je ukupno 22 pozitivne osobine dobrih

prevoditelja. Vrlo je naglašena povjerljivost, a zatim su naglašene jezične kompetencije,

tamna odjeća (gluhoslijepim korisnicima s ostacima vida očigledno vrlo bitna stavka) i

mnogo osobina i stavova, poput: neuključivanja u razgovor s drugima, marljivost,

poštivanje korisnika, opuštenost, dolaženje na zadatke na vrijeme.

99

6.5.3.4. Stavovi konferencijskih prevoditelja prema pozitivnim osobinama

prevoditelja

Tablica 16. Osobine dobrih prevoditelja znakovnoga jezika prema mišljenju

konferencijskih prevoditelja

Osobine 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12

Poznavanje jezika o o o o o 5 Točnost o o o 3 Profesionalnost o o o 3 Dobra analiza o o 2 Preciznost o o 2 Poznavanje potreba i miljea korisnika znakovnog jezika o o 2 Komunikacijske vještine o o 2 Stručnost o 1 Empatija o 1 Ljubav prema poslu o 1 Jasnoća o 1 Smirenost o 1 Zadovoljenje potreba klijenta o 1 Brzina o 1 Vjernost prijevoda o 1 Ljubaznost o 1 Razumljivost o 1 Prenošenje bez dodavanja o 1 Zanatska praksa o 1 Sklonost o 1 Sposobnost o 1 Obrazovanje o 1 Posvećenost poslu o 1 Poznavanje teme o 1 Sposobnost razumijevanja i prenošenja poruke o 1 Sposobnost aktivnog slušanja o 1

100

Ispitanici su naveli ukupno 26 osobina dobrih prevoditelja i to u 38 odgovora

(jedan je ispitanik naveo 5 osobina). Najviše ispitanika navelo je poznavanje jezika s

kojima prevoditelj radi kao osobinu dobrog prevoditelja (5 ispitanika). Po 3 ispitanika

navelo je profesionalnost i točnost prijevoda. Po dva ispitanika navela su dobru analizu

poruke, preciznost, poznavanje potreba i kulture korisnika i komunikacijske vještine.

Tablica 17. Osobine dobrog prevoditelja prema načinu prenošenja poruke

NAČIN PRENOŠENJA PORUKE

Poznavanje jezika 5 Točnost 3 Dobra analiza 2 Preciznost 2 Poznavanje potreba i miljea korisnika znakovnog jezika 2 Komunikacijske vještine 2 Stručnost 1 Jasnoća 1 Brzina 1 Vjernost prijevoda 1 Razumljivost 1 Prenošenje bez dodavanja 1 Poznavanje teme 1 Sposobnost razumijevanja i prenošenja poruke 1

UKUPNO 24

Tablica 18. Osobine dobrog prevoditelja prema profesionalnom stavu

STAV

Profesionalnost 3 Empatija 1 Ljubav prema poslu 1 Zadovoljenje potreba klijenta 1 Ljubaznost 1 Sklonost 1 Posvećenost poslu 1

UKUPNO 9

Ukoliko ukupnu brojku navedenih osobina (38) podijelimo po skupinama, mogli

bismo reći sljedeće: osobine dobrih prevoditelja svrstavaju se prema načinu prenošenja

101

poruke (24 odgovora) ili stavu prevoditelja (9 odgovora) dok su ostale osobine opći

status prevoditelja ili dojam o osobnosti, redom: smirenost, obrazovanost, praksa,

sposobnost i sposobnost aktivnog slušanja.

102

6.5.4. STAVOVI PREMA NEGATIVNIM OSOBINAMA PREVODITELJA

6.5.4.1. Stavovi gluhih ispitanika prema negativnim osobinama prevoditelja

Tablica 19. Osobine loših prevoditelja prema mišljenju gluhih ispitanika

Osobine 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 ne poštivanje povjerljivosti o o o o o o o o 8

netočno prevođenje o o o o o 5

nepoštovanje gluhih o o o o 4

labavo prevođenje o o O 3 slabo prenošenje informacija o o O 3

nerazumljivost o o 2 nepotrebna dodavanja ispuštanja o o 2 zapostavljanje komunikacije o 1

iznosi svoje mišljenje o 1

konfliktna osoba o 1 voli se miješati u probleme gluhih o 1

žvače gumu o 1

premiran o 1

nestrpljiv o 1

priča o drugim stvarima O 1

izmišlja nove znakove o 1

loše se ponaša o 1

nema kvalifikaciju o 1 sam odlučuje što treba prevesti o 1

ne zna znakovni jezik o 1

neraspoložen o 1 priča o svojim problemima o 1

prigovara i zapovijeda o 1

103

Prema Tablici 19. petnaest anketiranih gluhih ispitanika navelo je ukupno 23

različita pokazatelja lošeg prevoditelja za koje drže da ih prevoditelji znakovnoga jezika

ne bi smjeli imati. Najveći broj ispitanika smeta nepoštivanje povjerljivosti,

nepoštivanje gluhih te netočno prevođenje. Osim toga ih smeta nerazumljivost

prijevoda, nepotrebno dodavanje sadržaja i izostavljanje sadržaja.

6.5.4.2. Stavovi nagluhih ispitanika prema negativnim osobinama

prevoditelja

Tablica 20. Osobine loših prevoditelja prema mišljenju nagluhih ispitanika

Osobine 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 ne prevodi točno, ne prevodi sve o o o o o o o o o o o 11

odavanje tajni o o o o o o o o 8

ne poštuje gluhe o o o o o O o 7

kasni na dogovor o o o 3

ljut i nervozan o o 2

izmišljanje znakova o o 2 druži se s drugima za vrijeme prevođenja o o 2

žvače gumu o 1

druži se s gluhima o 1 ne shvaća ozbiljno svoj posao o 1 ne zna se ponašati za vrijeme prevođenja o 1 nepoznavanje znakovnog jezika o 1 odbijanje pružanja usluge O 1

prijevod kasni O 1 miješati se u probleme gluhih o 1 odlučuje umjesto gluhe osobe o 1 govori gluhoj osobi što da misli o 1

104

Prema Tablici 20. petnaest anketiranih nagluhih ispitanika navelo je ukupno 17

različitih pokazatelja loših, s tim da je većina ispitanika navela više od tri osobine.

Najveći broj ispitanika smeta necjelovito prenošenje poruke, netočno prenošenje

poruke, nepoštivanje povjerljivosti, nepoštivanje gluhih osoba, kašnjenje, nervoza,

druženje s drugima za vrijeme prevođenja i izmišljanje znakova.

6.5.4.3. Stavovi gluhoslijepih ispitanika prema negativnim osobinama

prevoditelja

Tablica 21. Osobine loših prevoditelja prema mišljenju gluhoslijepih ispitanika

Osobine 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15

odavanje tajni o o o o o o o 7

ne prevodi sve o o o o o o 6

ne poštuje gluhu i gluhoslijepu osobu o o o o 4

kasni na dogovor o o o o 4

prevodi preko volje o o o 3

nosi šarenu odjeću o o o 3

razgovara s drugima o o 2

izmišlja nove znakove o o 2

prevodi u svoje ime o 1

ne trudi se o 1

ne zna dobro znakovni jezik o 1

ne trudi se da ga gluhi prihvate o 1

Teško pratiti prevođenje o 1

prebrzo prevodi o 1

Neraspoložen o 1

105

Prema Tablici 21. vidljivo je da je 15 anketiranih gluhoslijepih ispitanika navelo

ukupno 15 različitih pokazatelja loših prevoditelja. Najveći broj ispitanika smatra da je

loša osobina prevoditelja nepoštivanje povjerljivosti informacija koje prevoditelj dobije

tijekom prevođenja, necjelovito prenošenje poruke, nepoštivanje korisnika, kašnjenje,

prevođenje preko volje, razgovor s drugima i nošenje šarene odjeće.

106

6.5.4.4. Stavovi konferencijskih prevoditelja prema negativnim osobinama

prevoditelja

Tablica 22. Osobine loših prevoditelja prema mišljenju konferencijskih prevoditelja

Osobine 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12

Preskakanje o o o 3

Dodavanje vlastitih sadržaja o o o 3

Netočnost o o 2

Nerazumljivost poruke o o 2

Neprofesionalnost o o 2 Nepoznavanje potreba i kulture korisnika o o 2

Nepoznavanje dvaju jezika o o 2

Manjak vjernosti prijevoda o o 2

Brzanje o o 2

Zbunjenost o 1

Prepotencija o 1

Površnost o 1

Otežana komunikacija o 1

Neznanje o 1

Nestručnost o 1

Nervoza o 1

Nemar o 1

Nedostatak truda o 1 Nedostatak ljubavi prema poslu o 1 Nedostatak komunikacijskih vještina o 1

Manjak prakse o 1

Loša priprema o 1

Arogancija o 1

107

Ispitanici su naveli ukupno 23 loše osobine prevoditelja, u ukupno 34 odgovora

(jedan ispitanik je kao tri osobine naveo nerazumljivost poruke). Iako je viđenje osobina

loših prevoditelja raznoliko, vidimo da se najveći broj ispitanika slaže da je bitno ne

dodavati sadržaj tijekom prevođenja (3 ispitanika) te ne izbacivati dijelove poruke (3

ispitanika). To je vrlo znakovito budući da ta pojava najviše smeta korisnike. Po 2

ispitanika smatraju da su osobine lošeg prevoditelja: nerazumljivost prijevoda, prijevod

koji nije vjeran izvorniku, nepoznavanje potreba i kulture korisnika, brzina i netočnost.

Ukoliko ukupnu brojku navedenih osobina (23) podijelimo po skupinama, mogli

bismo reći sljedeće: osobine loših prevoditelja svrstavaju se prema načinu prenošenja

poruke, stavu (prema korisniku i poslu) i dojmu o osobnosti prevoditelja

(prezentacijskim vještinama) te jednu “osobinu” bez posebne kategorije – nedostatak

zanatske prakse.

Tablica 23. Loše osobine prevoditelja prema načinu prenošenja poruke

NAČIN PRENOŠENJA PORUKE

Preskakanje 3 Dodavanje vlastitih sadržaja 3 Brzanje 2 Nerazumljivost poruke 2 Nepoznavanje dvaju jezika 2 Manjak vjernosti prijevoda 2 Netočnost 2 Otežana komunikacija 1 Nestručnost 1 Neznanje 1 Nedostatak komunikacijskih vještina 1

UKUPNO 20

108

Tablica 24. Loše osobine prevoditelja prema profesionalnom stavu

STAV

Nepoznavanje potreba i kulture korisnika 2 Neprofesionalnost 2 Nedostatak ljubavi prema poslu 1 Nemar 1 Površnost 1 Nedostatak truda 1 Loša priprema 1 Arogancija 1 Prepotencija 1

UKUPNO 11

Tablica 25. Loše osobine prevoditelja prema dojmu o osobnosti

OSOBNOST

Zbunjenost 1 Nervoza 1

UKUPNO 2

Možemo zaključiti da se 20 od 34 tvrdnje odnose na način prenošenja poruke, 11

na stav prevoditelja i 2 na dojam o osobnosti prevoditelja, š to znači da lošega

prevoditelja ispitanici prvenstveno kategoriziraju prema načinu prevođenja. Svi se

ispitanici slažu da je uloga etike u prevođenju velika. Etiku povezuju s

profesionalizmom i načelima neutralnosti, cjelovitosti i povjerljivosti. Karakteristične

izjave konferencijskih prevoditelja o važnosti etike u prevođenju:

“Prevođenje nije za ljude koji ne mogu zatomiti vlastitu osobnost i nisu u stanju

postati nevidljivi i izricati tuđe misli.” (P4)

“Etika je važna u svakom odnosu, profesionalnom ili privatnom, a u poslu se to

zove poslovna etika. Klijent je klijent, bez obzira na stanje sluha.” (P3)

109

6.5.5. STAVOVI PREMA ETIČNOSTI U PREVOĐENJU

6.5.5.1. Stavovi konferencijskih prevoditelja prema etičnosti u prevođenju

Šest ispitanika smatra da je etika u prevođenju bitna bez obzira na vrstu klijenta.

No, ostali ispitanici smatraju da je kod gluhih, nagluhih i gluhoslijepih možda više

naglašena važnost etike “...jer se radi o vrlo ranjivim skupinama... i prevoditelj je

svjedok mnogim privatnim situacijama” (P12). Ispitanici koji smatraju da je etika kod

prevođenja znakovnoga jezika još važnija nego kod govorenih jezika, najčešće navode

kao razloge: ranjivost skupine kojoj se prevodi, nužnost cjelovitosti prenesene poruke,

nedodavanje vlastitoga mišljenja i povjerljivost.

Jedan ispitanik/-ica (P10) istaknuo/-la je kako je etika važna iz razloga “…što se

ne prenosi samo jezična poruka, već se moraju vjerno prenijeti i sve ostale informacije

koje klijentima nisu dostupne. Gluhoslijepe osobe ne mogu same odabrati informaciju

koja ih zanima već ovise o prevoditelju”.

Zanimljivo je primijetiti velik broj ispitanika (mene je rezultat iznenadio) koji

smatra da je etika i etičko ponašanje u prevođenju gluhim, gluhoslijepim i nagluhim

korisnicima još važnije korisnicima bez senzornih oštećenja. Ukoliko je to odraz

visokih etičkih načela navedenih ispitanika, koji bi jednake visoke standarde etičnoga

pristupa poslu koji obavljaju primjenjivali i u radu s navedenima korisnicima, onda je to

sasvim u redu. Ukoliko je to pak odraz neshvaćanja ranjivosti posebne populacije i

jezične manjine koju č ine gluhe, nagluhe i gluhoslijepe osobe, samim time š to su

primorani promatrati (ako uopće vide) svoga prevoditelja i time gube mogućnost uvida

u neverbalne znakove tijekom komunikacije, onda je to ipak nešto što upućuje na to da

je za rad s navedenom skupinom korisnika nužno osvještavanje i posvećivanje posebne

pozornosti pitanju etičkih načela. Č esto se događa da se, uslijed sve češć e i šire

osviještenosti “zdravih” osoba o tome da su osobe s invaliditetom “jednake” ostalima,

usvaja pristup suprotan onome što bi osobama s invaliditetom, prema mojem mišljenju,

trebalo, a to je uvažavanje kao osoba koje jesu ravnopravne ako im se omogući jednak

pristup svemu š to bi imale kada ne bi imale određenu vrstu invaliditeta. U ovome

slučaju, gluhim, gluhoslijepim i nagluhim osobama trebalo bi, dakle, omogućiti

ravnopravan pristup informacijama i ravnopravno sudjelovanje u komunikaciji. To

110

smatram neostvarivim ukoliko prevoditelji nisu svjesni specifične situacije u kojoj se

nalaze osobe s osjetilnim oštećenjem.

111

7. VERIFIKACIJA HIPOTEZA

H1 NE POSTOJI STATISTIČKI ZNAČAJNA RAZLIKA U STAVOVIMA

KORISNIKA – GLUHIH, NAGLUHIH I GLUHOSLIJEPIH – PREMA

PREVODITELJIMA ZNAKOVNOG JEZIKA

Zanimljivo je da smo ovom hipotezom dobili najveći stupanj slaganja svih

skupina vezano upravo za poznavanje znakovnoga jezika i prevođenje, za etički pristup

prevođenju i osobine prevoditelja (ili barem način njegova/njezina ponašanja za vrijeme

prevođenja). Zaključujem stoga da među korisnicima ne postoji statistički značajna

razlika u odnosu na stavove o profesiji prevoditelja znakovnoga jezika u kojoj je jako

naglašena, ne samo jezična komponenta stručnosti (znanje), već i ponašanje prevoditelja

(etika) te osobine prevoditelja. Za postajanje prevoditeljem znakovnoga jezika nije

dovoljno samo jezično znanje, piše Trabing (2007) i tvrdi da zbog poznavanja dvaju

jezika nismo prevoditelji, baš kao š to nismo pijanisti iako imamo dvije ruke. Izvrsno

poznavanje jezika tek je jedan od preduvjeta za uspješan rad prevoditelja. Možemo

zaključiti da ne postoji statistički značajna razlika u stavovima korisnika (gluhih,

nagluhih i gluhoslijepih) prema prevoditeljima znakovnog jezika te se hipoteza u

potpunosti prihvaća.

H1.1 Ne postoji statistički značajna razlika u stavovima korisnika – gluhih,

nagluhi i gluhoslijepih – prema znanju znakovnog jezika prevoditelja

Najveći stupanj slaganja među ispitanicima korisnicima (gluhim, nagluhim i

gluhoslijepim osobama) nalazimo kod tvrdnji vezanih za važnost izvrsnog poznavanja

znakovnoga jezika i razumijevanja korisnika, poznavanje različitih načina komunikacije

te snalaženju u različitim komunikacijskim situacijama. Možemo zaključiti da ne postoji

statistički značajna razlika u stavovima korisnika (gluhih, nagluhih i gluhoslijepih)

prema znanju znakovnoga jezika prevoditelja te se hipoteza u potpunosti prihvaća.

Prevoditelj znakovnoga jezika u svome radu, kao jedan od glavnih preduvjeta

uspješnosti, mora posjedovati izvrsno znanje hrvatskoga jezika i hrvatskoga

znakovnoga jezika. Bell (1991) govori o idealnoj dvojezičnoj kompetenciji prevoditelja,

112

odnosno smatra da svaki prevoditelj mora imati komunikacijske kompetencije u oba

jezika da bi uspješno prevodio.

H1.2 Ne postoji statistički značajna razlika u stavovima korisnika – gluhih,

nagluhi i gluhoslijepih – prema etičnosti prevoditelja

Prema Trowbridgeu (1995) nije nužno da je prevoditelj dijete gluhih roditelja da

bi bio dobar prevoditelj znakovnoga jezika. Prema Bouchauveuau (1996), ako netko

može odlično komunicirati na znakovnome jeziku, to ne znači da je ta osoba automatski

dobra i u prevođenju. Vezano za odlučivanje umjesto gluhih osoba, prema Hullu (2002)

za osnaživanje gluhih osoba iznimno je važno da imaju pravo odlučivati, makar to

ponekad značilo da će donijeti pogrešne odluke, jer iskustvo odabiranja i odlučivanja,

iako katkada dovede do neželjenih ishoda, ljude priprema na bolje odluke u budućnosti.

Murray (2001) naglašava da sukladno etičkome kodeksu prevoditelji moraju sve

informacije koje saznaju držati povjerljivima, zadržati cjelovitost poruke koju prenose i

uvijek prenijeti u kojem je duhu nešto bilo rečeno budući da je njihov zadatak olakšati

komunikaciju, ali na način da ne dodaju, niti ne oduzimaju informacije. Statističke

analize pokazuju da se uzorak ispitanika (gluhi, nagluhi i gluhoslijepi) ne razlikuje u

stavovima prema etičnosti prevoditelja i hipoteza se u potpunosti prihvaća.

H1.3 Ne postoji statistički značajna razlika u stavovima korisnika – gluhih,

nagluhi i gluhoslijepih – prema osobinama prevoditelja

Korisnici, osim znanja jezika, smatraju da su prihvatljivi stavovi prevoditelja i

njegove osobine važne pozitivne osobine. O osobnosti prevoditelja i stavovima te

drugim bitnim značajkama u uspješnosti bavljenja poslom znakovnoga prevoditelja piše

Trowbridge (1995) prema kojoj u prilog prevoditelju ide dobar stav i prihvaćanje

kulture gluhih, ali je važan i naporan rad i predanost učenju o jeziku i kulturi gluhih te

etičkome kodeksu. Statističke analize pokazuju da se uzorak ispitanika (gluhi, nagluhi i

gluhoslijepi) statistički značajno ne razlikuje u stavovima prema osobinama prevoditelja

pa se hipoteza u potpunosti prihvaća.

113

H2 ISPITANICI PREFERIRAJU TERMIN “PREVODITELJ” NASPRAM

TERMINA “TUMAČ”

Kvalitativne statističke analize pokazuju da većina ispitanika (gluhi, nagluhi,

gluhoslijepi i konferencijski prevoditelji) preferira pojam “prevoditelj” naspram pojma

“tumač” pa ovu hipotezu možemo u potpunosti prihvatiti.

Odabirom termina “prevoditelj” kao naziva za struku u Zakonu o hrvatskome

znakovnome jeziku, koji se upravo izrađuje, postat ć e vidljivo razumije li hrvatska

javnost (zakonodavac te ljudi koji izrađuju prijedloge zakona o znakovnome jeziku) što

to prevoditelji znakovnoga jezika čine i trebaju činiti te uvažava li se načelo poštivanja

korisničke perspektive kod odlučivanja o pitanjima važnima za njihov život. Iako je već

ranije zaključeno da hrvatski jezik terminološki ne razlikuje pisano i usmeno prevođenje

na način na koji to č ine drugi jezici (njemački, engleski, francuski, slovenski...), ipak

napominjem da prema Craggu (2002) većina teoretičara, koji uspoređuju pisano i

usmeno prevođenje, opisuje prvo kao prevođenje s pisanog teksta na pisani tekst, a

drugo kao prevođenje s govora/znakova na govor/znakove. Zbog toga zaključujem da i

većina čujuć ih ispitanika osjeća da je u hrvatskome za usmeno prevođenje govorenih

jezika već uvriježen termin “prevoditelj/-ica” (pa bi se slijedivši teorijsku logiku iz

drugih jezika, u hrvatskome jeziku trebalo također kod znakovnoga jezika odlučiti za

pojam kojim se označava prevođenje govorenog jezika) dok korisnici osjećaju da pojam

“tumač” (koji se primjerice u slovenskome jeziku koristi za prevoditelje znakovnoga

jezika, jer slovenski razlikuje pisano od usmenoga prevođenja poput engleskoga pa tako

“prevajalci” prevode pisane tekstove, a “tolmači” govorene i znakovni) na hrvatskome

jeziku ima negativne konotacije koje ispitanici – korisnici prevoditelja znakovnoga

jezika ne prihvaćaju.

H2.1 Korisnici usluga prevoditelja znakovnog jezika preferiraju termin

“prevoditelj” naspram termina “tumač”

Bez sumnje je da velika većina ispitanika, iskazuje da je pojam primjereniji za

označavanje osobe koja pruža usluge prevođenja na znakovni jezik “prevoditelj

znakovnog jezika”, ne “tumač”. Prema pojmu “tumač” postoji negativan stav većine

114

korisnika (gluhih, nagluhih i gluhoslijepih). Zanimljivo je da korisnici č ak odvajaju

termine “tumač” i “prevoditelj” kao pojmove koji označavaju dvije različite osobe.

Korisnici ne razmišljaju o ta dva pojma kao o različitim pojmovima za isto (osobu koja

prenosi poruku s jednog jezika na drugi), već zaista pod tim pojmovima zamišljaju dvije

prilično različite vrste posla. Cragg (2002) u radu o prevođenju osobama niske

pismenosti upozorava na to da etički kodeks naglašava da prevoditelj ima ulogu

osigurati dobru komunikaciju između osoba s drugačijim jezičnim i kulturalnim

obilježjima (dakle smije katkada pojasniti poruku odnosno namjeru govornika), no to

mora činiti na što profesionalniji i nenametljiviji način. Čini se da tako osjećaju i gluhi,

nagluhi i gluhoslijepi ispitanici koji su č inili uzorak za ovo istraživanje. Kvalitativne

statističke analize pokazuju da gluhi, nagluhi i gluhoslijepi ispitanici preferiraju termin

“prevoditelj” naspram pojma “tumač” pa ovu hipotezu možemo u potpunosti prihvatiti.

H2.2 Konferencijski prevoditelji preferiraju termin “prevoditelj” naspram

termina “tumač”

Većina konferencijskih prevoditelja iskazuje da je pojam primjereniji za

označavanje osobe koja pruža usluge prevođenja na znakovni jezik “prevoditelj

znakovnog jezika”, ne “tumač”. Kod konferencijskih prevoditelja uglavnom nalazimo

da se za termin “prevoditelj” odlučuju zato što on bolje odgovara onome što osoba koja

prevodi znakovni jezik č ini (prevodi ž ivu komunikaciju simultano ili konsekutivno).

Osim toga, konferencijski prevoditelji navode da pojam “tumač” navodi na pogrešan

zaključak o poslu koji prevoditelj znakovnoga jezika obavlja. To odgovara ranije

navedenoj teorijskoj podlozi razlikovanja pisanog od usmenog prevođenja koju je

opisala Cragg (2002) i njezinom naglašavanju osjetljivosti posla prevođenja osobama

niske pismenosti. Kvalitativne statističke analize pokazuju da konferencijski prevoditelji

preferiraju pojam “prevoditelj” naspram pojma “tumač” pa i ovu hipotezu možemo u

potpunosti prihvatiti.

H3 NE POSTOJI RAZLIKA U STAVOVIMA KORISNIKA USLUGE

PREVODITELJA ZNAKOVNOGA JEZIKA PREMA OSOBINAMA

PREVODITELJA

115

Unutar populacije osoba oštećena sluha postoje razlike u tome da neke osobe

imaju više poteškoća s primanjem informacija, a neke više s davanjem informacija, no u

osnovi se radi o većoj ili manjoj nesamostalnosti kada je potrebno komunicirati s

čujućim osobama. U takvoj situaciji, svi korisnici vide kao važne pozitivne osobine

prevoditelja jednaka obilježja: izvrsno poznavanje jezika, poštivanje korisnika,

uvažavanje komunikacijskih i svih ostalih vrsta preferenci korisnika nužnih za što veći

stupanj olakšavanja uspješne komunikacije (npr. nošenje tamne jednobojne odjeće),

poštivanje etičkih načela profesije i profesionalan pristup radu (npr. dolaženje na

vrijeme na dogovor), itd. Andreoli (1999) piše da je gluhoslijepim osobama često važno

da prevoditelj bude osoba na koju se mogu osloniti budući da saznaje informacije

osobne prirode, č ime možemo objasniti zašto su korisnici, osim jezične kompetencije,

naglašavali i druge važne aspekte rada prevoditelja.

Dickinson (2009) smatra etičnost, povjerljivost i postavljanje granica prisnosti

ključnima za razumijevanje složenosti procesa prevođenja što smatram da čini osnovnu

razliku između kvalificiranih i nekvalificiranih prevoditelja znakovnoga jezika. Uvidom

u analizu stavova korisnika usluge prevoditelja znakovnog jezika prema osobinama

prevoditelja, može se zaključiti da razlika u stavovima nije značajna te hipotezu možemo

prihvatiti.

H3.1 Ne postoji razlika u stavovima korisnika usluge prevoditelja znakovnoga

jezika prema dobrim osobinama prevoditelja

Svi ispitanici, korisnici usluga prevoditelja znakovnog jezika, osim jezičnih

kompetencija (cjelovito prevođenje, točnost, ne izostavljanje niti dodavanje dijelova

poruke...), naglašavaju i etičnost (poštivanje povjerljivosti), stav prevoditelja (poštivanje

korisnika, uvažavanje), ali i osobine prevoditelja kao š to su: pristupačnost,

raspoloženost, smirenost. Gluhoslijepi ispitanici naglašavaju aspekte koji su njima

bitniji nego gluhim i nagluhim ispitanicima pa tako naglašavaju tamnu odjeću kao

osobinu dobrih prevoditelja. Nagluhi ispitanici veći naglasak stavljaju na jezične

kompetencije od gluhih ispitanika, a gluhi ispitanici jako naglašavaju povjerljivost, kao

i gluhoslijepi ispitanici. Ipak, statistički ne postoje značajne razlike između stavova

116

gluhih, nagluhih i gluhoslijepih ispitanika, vjerujem iz razloga š to svi ispitanici

pripadaju populaciji osoba oštećena sluha pa im je prema tome zajedničko obilježje

otežana interakcija i komunikacija s osobama zdravoga sluha te hipotezu možemo

prihvatiti.

H3.2 Ne postoji razlika u stavovima korisnika usluge prevoditelja znakovnog

jezika prema lošim osobinama prevoditelja

Mogli bismo zaključiti da korisnici često naglašavaju da žele cjelovito prenošenje

poruke, točnost prijevoda, ne dodavanje i ne izostavljanje dijelova poruke. Velik je

naglasak na stav i osobine prevoditelja, ispitanicima - korisnicima se ne sviđa

“prevođenje preko volje”, nervoza, nepristupačnost i “mlitavo prevođenje”. Budući da

se neetično ponašanje prevoditelja vrlo č esto navodi kao osobina loših prevoditelja,

potrebno je razmisliti o implikacijama koje takvo ponašanje ima, između ostaloga, i na

edukaciju budućih (a i sada djelatnih) prevoditelja znakovnoga jezika. Svi se ispitanici

zauzimaju za poštivanje visokih standarda etičnog ponašanja u prevodilačkoj djelatnosti

te zauzimaju iste stavove prema lošim osobinama prevoditelja š to omogućuje

prihvaćanje ove hipoteze.

H4 NE POSTOJI RAZLIKA U STAVOVIMA KONFERENCIJSKIH

PREVODITELJA PREMA OSOBINAMA PREVODITELJA

Uvidom u analizu stavova konferencijskih prevoditelja prema osobinama

prevoditelja može se zaključiti da razlika u stavovima nije značajna te hipotezu možemo

prihvatiti. U nastavku ću analizirati posebno stavove prema dobrim, odnosno, prema

lošim osobinama prevoditelja.

H4.1 Ne postoji razlika u stavovima konferencijskih prevoditelja prema dobrim

osobinama prevoditelja

Konferencijski prevoditelji najčešće naglašavaju dobre osobine prevoditelja

vezane za način prevođenja dok je naglasak kod ispitanika – korisnika usluge

117

prevođenja, osim na jezičnoj kompetenciji prevoditelja, vrlo često i na etičkom pristupu

prevođenju i stavovima prema korisnicima usluge. Konferencijski prevoditelji,

ispitanici u ovome radu, bave se usmenim prevođenjem (na sastancima, seminarima,

stručnim skupovima i sl.) pa je vjerojatno njihovo viđenje najvažnijih pozitivnih

osobina prevoditelja odraz kako njihove edukacije, tako i njihovog radnoga iskustva.

Kako je aspekt etičkih načela u njihovome radu, budući da rade s općom populacijom

podjednake razine pismenosti, vezan ponajviše uz način prenošenja poruke (preciznost,

cjelovitost i sl.), tako i u njihovim odgovorima najveći je naglasak, kada je riječ o

najvažnijim pozitivnim osobinama prevoditelja, upravo na jezičnim kompetencijama.

Kako je prema Bakeru (1992) uloga prevoditelja pronaći ekvivalentnost značenja (na

razini riječi, leksičkih obrazaca, strukture teksta i kohezije) za š to mora mijenjati ili

manipulirati strukturom poruke na izvorniku da bi je preformulirao u duhu ciljnoga

jezika, konferencijski prevoditelji uspješnost u tome nastojanju smatraju najvažnijim

obilježjem dobroga prevoditelja i svi ispitanici stavljaju to na prvo mjesto. Takvi

rezultati istraživanja omogućavaju prihvaćanje hipoteze da ne postoji razlika u

stavovima konferencijskih prevoditelja prema dobrim osobinama prevoditelja.

H4.2 Ne postoji razlika u stavovima konferencijskih prevoditelja prema lošim

osobinama prevoditelja

Konferencijski prevoditelji smatraju lošim osobinama neka ponašanja prevoditelja

vezana za način prevođenja, etičnost i stavove prevoditelja prema korisnicima usluge

prevođenja. Konferencijski prevoditelji u svome radnom iskustvu kao etički osjetljive

situacije percipiraju one kada informacija nije prevedena cjelovito ili je prevedena na

način kojim se pokušava zamaskirati manjak razumijevanja poruke pa kao najistaknutije

osobine loših prevoditelja upravo navode netočno i neprecizno, necjelovito prevođenje i

dodavanje osobnih stavova u prijevod. Prema Seleskovitch (1995) prevoditelji moraju

naučiti, kada je potrebno i odbaciti izvorni tekst (ili izgovorenu poruku) kako bi mogli

vjerno prenijeti smisao. Neuspjeh u vjernom prenošenju smisla, odnosno robovanje

izvornom tekstu bez pozornosti usmjerene na razumljivost u ciljnom jeziku te

nepotrebno pretjerivanje u uzimanju slobode (jer obje krajnosti dovode do lošega

prijevoda), ispitanici - konferencijski prevoditelji smatraju glavnim obilježjem loših

118

prevoditelja. Na temelju izloženog može se zaključiti da razlika u stavovima

konferencijskih prevoditelja prema lošim osobinama prevoditelja nije značajna te

hipotezu možemo prihvatiti.

H5 NE POSTOJI RAZLIKA U STAVOVIMA IZMEĐU KONFERENCIJSKIH PREVODITELJA

PREMA ETIČNOSTI U PREVOĐENJU

Bez sumnje svi ispitanici, kako konferencijski prevoditelji, tako i gluhe, nagluhe i

gluhoslijepe osobe, smatraju da je etika u prevođenju izuzetno bitna tema. Razlika je u

tome što neki čujući konferencijski prevoditelji smatraju da zahtjevi etičnosti nisu ništa

veći u prevođenju korisnicima znakovnoga jezika nego u prevođenju s bilo kojega

govornoga jezika na neki drugi govoreni jezik. Korisnici su u intervjuu često

naglašavali da je etičnost prevoditelja iznimno bitna i uglavnom je povezuju s

povjerljivošću, neodlučivanju umjesto korisnika te neskraćivanju i nemijenjanju poruke

tijekom prevođenja, š to odgovara rezultatima koji su dobiveni putem Upitnika za

korisnike.

Etika je u literaturi o prevođenju sa/na znakovni jezik izuzetno zastupljena tema.

Pritom je povjerljivost među najčešće obrađenim temama. Osim zahtjeva za

povjerljivošću, osjetljivost položaja korisnika znakovnoga jezika sadržana je i u tome da

tijekom prevođenja ne mogu čuti ton govornika, a kod gluhoslijepih osoba čak nema

niti vizualne informacije o raspoloženju i “dojmu” koji govornik ostavlja, nedostaju

informacije o neverbalnim znakovima osim, ako te informacije eksplicitno prenese

prevoditelj, što je onda posebno važna tema u edukaciji prevoditelja znakovnoga jezika.

“It is very difficult to communicate by touch information which is normally assimilated

without effort using vision and hearing. Even the most skilled, enthusiastic interpreters

often do not understand the importance of incidental information” (O’Malley, 1999,

44). (Vrlo je teško putem dodira prenijeti informacije koje zdrave osobe primaju bez

napora putem vida i sluha. Č ak i najbolji, motivirani prevoditelji č esto ne razumiju

važnost informacija o okruženju.)

Konferencijski prevoditelji jednoglasni su u stavovima prema etičkim načelima

profesije kako bi gluhe, nagluhe i gluhoslijepe osobe bile zadovoljni korisnici njihovih

usluga. Ovu hipotezu možemo prihvatiti.

119

8. ZAKLJUČCI I PREPORUKE

Na temelju provedenog istraživanja mogu iznijeti dva važna zaključka:

• Vezano uz terminologiju: većina gluhih, nagluhih i gluhoslijepih ispitanika, a i

konferencijskih prevoditelja, izjasnili su se da je bolji naziv za osobu koja im

osigurava kvalitetni pristup informacijama i komunikaciji “prevoditelj”.

• Vezano uz to kakav prevoditelj treba biti: većina gluhih, nagluhih i gluhoslijepih

ispitanika izjasnila se da im je vrlo važno da prevoditelj bude educiran, etičan i

profesionalan.

U skladu sa zaključcima, a radi osiguranja profesionalizacije prevoditelja

znakovnog jezika za gluhe, nagluhe i gluhoslijepe osobe, preporučam sljedeće nužne

smjernice:

(1) U svim službenim dokumentima vezanim uz prevođenje znakovnog jezika

usvojiti pojam “prevoditelj hrvatskoga znakovnog jezika”.

(2) Uvođenje kvalitetnih programa učenja hrvatskoga znakovnog jezika

(višegodišnji, priznat, na sveučilišnoj razini, uz mentore izvorne znakovatelje).

(3) Uvođenje kvalitetnih programa učenja prevođenja (specijalistički ili

poslijediplomski studij).

(4) Veća uključenost gluhih, nagluhih i gluhoslijepih osoba u procese edukacije

prevoditelja hrvatskoga znakovnog jezika i donošenja relevantnih odluka koje

se tiču njihovih potreba i prava.

U radu na profesionalizaciji same struke prevoditelja hrvatskoga znakovnoga

jezika smatram da se treba krenuti sa stvaranjem preduvjeta za višegodišnje sveučilišne

programe učenja hrvatskoga znakovnoga jezika te kasnije specijalističke ili

poslijediplomske studija za prevođenje hrvatskoga znakovnoga jezika. Preduvjet za to

bilo bi osnaživanje š to većeg broja osoba koje su izvorni znakovatelji kako bi mogli

činiti kritičnu masu edukatora na navedenim programima te motiviranje većeg broja

čujućih osoba za usavršavanje na području poznavanja hrvatskoga znakovnoga jezika i

prevođenja hrvatskoga znakovnoga jezika.

Isto tako potrebno je nastaviti s naporima intenzivnog proučavanja hrvatskoga

znakovnoga jezika i radu na podizanju svijesti korisnika o tome kakav treba biti dobar

prevoditelj.

120

Zaključno, profesionalizacija struke prevoditelja hrvatskoga znakovnoga jezika

nužna je u smislu:

− poboljšavanja programa za učenje hrvatskoga znakovnoga jezika i poznavanja

kulture gluhih

− poboljšavanja programa za učenje prevođenja

− upoznavanja s etičkim aspektima prevođenja gluhim, nagluhim i gluhoslijepim

osobama

− uspostavljanja sustava službenog postupka akreditiranja prevoditelja hrvatskoga

znakovnoga jezika

− uspostavljanja sustava plaćanja usluga stručnih prevoditelja.

Poboljšavanje programa za učenje hrvatskoga znakovnoga jezika trebalo bi

uključivati višegodišnji program svakodnevnoga rada na razvijanju jezične

kompetencije u znakovnome jeziku, obavezno uz edukatore koji su izvorni znakovatelji.

Poznavanje kulture gluhih te druženje s populacijom gluhih i gluhoslijepih osoba mora

biti sastavni dio učenja hrvatskoga znakovnoga jezika.

Poboljšavanje programa za učenje prevođenja mora uključivati dodatno razdoblje,

od godine dana ili više, posvećeno teoretskoj izobrazbi o prevođenju te praktičnom

uvježbavanju vještina prevođenja sa znakovnoga i na znakovni jezik, obavezno uz

uključenost izvornih govornika obaju jezika.

Upoznavanje i usvajanje vještine etičkih aspekata prevođenja gluhim i

gluhoslijepim osobama trebala bi biti neizostavna sastavnica izobrazbe prevoditelja.

Službeni postupak akreditiranja doveo bi do razlikovanja osoba kojima je

prevođenje hrvatskoga znakovnoga jezika hobi od onih koji to rade s punom predanošću

profesionalnim zahtjevima toga posla.

Sustav plaćanja usluga stručnih prevoditelja morao bi biti reguliran na razini cijele

Hrvatske, sredstva osigurana i nikako simbolična, već vrsta naknade za rad koja

odražava uvažavanje profesije prevoditelja hrvatskoga znakovnoga jezika s jedne strane

te uvažavanje jezične manjine gluhih osoba kao dijela populacije ove zemlje koji

zaslužuje profesionalnu uslugu kvalitetnih prevoditelja kao preduvjeta uključivanja u

društvo.

Ovakav oblik profesionalizacije službe prevoditelja hrvatskoga znakovnoga jezika

ne bi trebalo smatrati samo snom koji nije moguće postići. Međutim, dok ne postoji

121

snažno uvjerenje da je struka prevoditelja hrvatskoga znakovnoga jezika vrijedna struka

koju je brzo potrebno profesionalizirati te da su gluhe, nagluhe i gluhoslijepe osobe

građani Republike Hrvatske s pravom na kvalitetne, stručne i etične prevoditelje

predane svojoj struci, profesionalizacija o kojoj govorim može ipak ostati samo daleki

san. Onoga dana kada se na profesionalizaciju struke prevoditelja hrvatskoga

znakovnoga jezika počne gledati kao na nužnost i cilj koji zaslužuje energičnu

predanost svih institucija i organizacija koje bi na njegovome ostvarenju trebale

surađivati (udruge korisnika, udruge prevoditelja, sveučilišta, ministarstva i Vladu RH),

bit će stvorena čvrsta podloga za razvoj prevoditeljske struke.

Na kraju ž elim naglasiti da je ovaj magistarski rad potaknut zahtjevima gluhih,

nagluhih i gluhoslijepih korisnika hrvatskoga znakovnog jezika. Želim da se i u daljnjim

istraživanjima na ovom području rada nikad ne zaborave i perspektive gluhih, nagluhih i

gluhoslijepih korisnika, odnosno njihove želje i potrebe.

122

9. LITERATURA

1. Adler R. i Towne N. (1999). Looking out/looking in: Interpersonal Communication

(2. izdanje). New York: Holt, Rinehart i Winston.

2. Andreoli, P. (1999). Psychic and Social Aspects in the Relationship Between the

Deafblind Person and the Interpreter. U Proceedings of an International Symposium

on Developments and Innovations in Interpreting for Deafblind People. European

Commission Grant for Exchange. 34-36.

3. Baker, M. (1992). In Other Words. Routledge.

4. Baker-Shenk, C. (1988). Breaking Through: Developing Services for Deafblind

People. Deafblind Services Liaison Group.

5. Baker-Shenk, C. (1986). Characteristics of Oppressed and Opressor Peoples: Their

Effect on the Interpreting Context. McIntire, M. L., ur. Interpreting: The Art of

Cross Cultural Mediation. Proceedings of the Ninth National Convention of the

Registry of Interpreters for the Deaf July 4-8, 1985. Silver Spring: RID publications

6. Baker-Shenk, C. (1992). The Interpreter: Machine, Advocate or Ally? In

Expanding Horizons: Proceedings of the Twelfth National Convention. Plant-

Moeller, J. (ur.) Silver Springs, MD: RID Publications.

7. Bauman, K. G. E. (2009). What does an Interpreter do? Preuzeto s

www.cgwebs.net 16.08.2009.

8. Bell, R. T. (1991). Translation and Translating: Theory and Practice. Longman,

London i New York. 35 – 42.

9. Bouchauveau, J. (1996). Educational Methods for Teaching Sign Language. U

Erting, C. (ur.) The Deaf Way. Perspectives from the International Conference on

Deaf Culture. Washington DC: Gallaudet University Press. 437-441.

10. Bradarić-Jončić, S. i Tarczay, S. (2005). Uključivanje prevoditelja za znakovni

jezik u redovne š kole. Zbornik radova “4. dani osnovne škole – 2005. Splitsko-

dalmatinske ž upanije s međunarodnom suradnjom, Split: HPKZ, ogranak Split.

105-112.

11. Burgoon, M., Jones, S.B., Stewart, D. (1975). Toward a message-centered theory or

persuasion: Three empirical investigations of language intensity. Human

Communication Research, 1, 240-256.

123

12. Cokely, D. (1992). Interpretation: A Sociolinguistic Model. Burtonsville, MD:

Linstok Press.

13. Cynthia, B. R., (2005). Advances in Teaching Sign Language Interpreters,

Washington, D.C.: Gallaudet University Press.

14. De Wit, M., (2004). Sign Language Interpreting in Europe. Barneveld: Maya de

Witt.

15. De Wit, M. (2008). Sign Language Interpreting in Europe 2008 Edition. Barneveld:

Maya de Wit.

16. Dickinson, J. (2002). Telephone Interpreting - ‘Hello, Is Anyone There?’. Hello,

Deaf Worlds 18 (2) 34 – 38. Coleford: Douglas McLean.

17. Dickinson, J. (2009). Equality of Access: The Case for the provision of Registered

Interpreters in the Workplace preuzeto s www.asli.org.uk 20.07.2009

18. Dizdar, D., (1999). RTT.stb – Program za utvrđivanje metrijskih karakteristika

kompozitnih mjernih instrumenata, Zbornik radova: Kineziologija za 21. stoljeće,

Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu, Dubrovnik, 22.-26.09., 450-454.

19. Robinson, D. (1997). What is Translation: Centrifugal Theories, Critical

Interventions. Kent, Ohio: The Kent State University Press.

20. Eriksson, L. I Johansson, K. H. (2007). Dovblindtolkinning – ett studiematerial.

Orebro: Trio Tryck AB

21. Frishberg, N. (1986). Interpreting: An Introduction. Silver Spring, MD: Registry of

Interpreters of the Deaf.

22. Gile, D. (1995). Basic Concepts and Models for Interpreter and Translator Training.

Amsterdam/Philadelphia: John Benjamins Publishing Company.

23. Goransson, L. (2007). Deafblindness in a Life Perspective. Malmo:Erlandes

Berlings. 13-33, 163-189.

24. Gortan, D. (1995). Audiologija. Zagreb: Spiridon Brusina. 29-55.

25. Grice, P. (1989). Studies in the Way of Words. Cambridge, Mass. Harvard

University Press.

26. Gutman V. (2002). Ethics in Mental Health and Deafness. Washington DC:

Gallaudet University Press. 11-37.

124

27. Hermansson, M. (1999). Interpreting the Environment. U Proceedings of an

International Symposium on Developments and Innovations in Interpreting for

Deafblind People. European Commission Grant for Exchange. 12 – 20.

28. Hull, S. (2002). Sign Language Interpreting. Puting Theory into Practice.

International Journal of Deaf Studies, 18,2. 50 – 55.

29. Humphrey J. H. i Alcorn B. J. (2001). So You Want to Be an Interpreter: An

Introduction to Sign Language Interpreting, Seattle: H&H Publishing Company

30. Ivasović, V. (2008). Gluho / nagluho dijete u redovnom obrazovnom sustavu-

problem ili izazov? Zagreb: Uredski sistemi d.o.o.

31. Janzen, T. (2005). Topics in Signed Language Interpreting.

Amsterdam/Philadelphia: John Benjamins Publishing Company.

32. Janzen, T. i Korpinski, D. (2005). Ethics and Professionalism in Interpreting. U:

Topics in Signed Language Interpreting. T. Janzen (ur.). Amsterdam/ Philadelphia:

John Benjamins Publishing Company. 165-202.

33. Johnson, K. (1991). Miscommunicattion in Interpreted Clasroom Interaction. Sign

Language Studies, 70, 1-34.

34. Jones, R. (1998). Conference Interpreting Explained. Manchester: St. Jerome

Publishing.

35. Munoz-Baell, I. M. i M Teresa Ruiz, M. T. (2000). Empowering the deaf. Let the

deaf be deaf. Journal of Epidemiology and Community Health 2000;54:40-44

36. Kemp, M., (1998). Fundamentals of Evaluating Sign Language Programs, San

Diego, California: Dawn Sign Press.

37. Lane, Harlan L. (1999). Mask of Benevolence: Disabling the Deaf Community.

DawnSignPress.

38. Leeson, L. (2005). Making the effort in simultaneous interpreting: Some

considerations for signed language interpreters. U: Topics in Signed Language

Interpreting. T. Janzen (ur.). Amsterdam/Philadelphia: John Benjamins Publishing

Company. 51-68.

39. MacFarlane, J. (1994) u Hall i McArthur (1993). Heritage Maintenance in New

Zealand and Australia. Auckland New Zealand: Oxford University Press.

40. Madden, M. (2005). The Prevalence of Occupational Overuse Syndrome in Sign

Language Interpreters in Australia – What a Pain! U Metzger, M. i Fleetwood, E.

125

(ur.) Attitudes, Innuendo and Regulators. Challenges of Interpretation. Washington

DC: Gallaudet University Press.

41. Marschark, M., Peterson, R. i Winston, E. A. (2005). A Study of the Complex

Nature of Interpreting With Deaf Students in Higher Education. U Metzger, M. i

Fleetwood, E. (ur.) Attitudes, Innuendo and Regulators. Challenges of

Interpretation. Washington DC: Gallaudet University Press.

42. McKee, R. L., (2006). Proceedings of the Inaugural Conference of the World

Association of Sign Language Interpreters (WASLI), Worcester: Douglas McLean

Publishing.

43. Mindess, A. (2004). Reading Between the Signs. Workbook: A Cultural Guide for

Sign Language Students and Interpreters. Yarmouth, ME: Intercultural Press.

44. Mitchell, T. (2002). Deaf Worlds 18 (2) 66 – 68, Co-working and Equal

Participation

45. Murray, A. (2001) Sign Language Interpreting in the Classroom Developed by the

Department of Disability Services at Columbus State Community College and

Alexa Murray. Preuzeto s

http://ada.osu.edu/resources/fastfacts/SignLanguageInterpretingintheClassroom.htm

46. Nikolić, B. (1991). Neki modeli za rješavanje problema planiranja i kontrole

transformacijskih procesa u primjeni kompjutora kod osoba s teškoćama socijalne

integracije, Defektologija, 28,1,129-139.

47. O'Malley, D. (1999). Deprivation of Information. U Proceedings of an International

Symposium on Developments and Innovations in Interpreting for Deafblind People.

European Commission Grant for Exchange, 44-48.

48. Padden, C. i Humphries, T. (1988). Deaf in America: Voices from a Culture.

Cambridge, MA: Harward University Press.

49. Peckford, B. i Hawcroft, L. (1999). Developments and Innovations in Interpreting

for Deafblind People, Leeuwenhorst: European Commision Grant for Exchange

and Information Action on Equal Opportunities for Disabled People.

50. Pribanić, Lj. (2005). Učenik oštećena sluha u redovnoj osnovnoj školi. Napredak,

146, 477-487.

126

51. Pribanić, Lj. (2007). Prevoditelj – most između čujućeg i gluhog svijeta. Zbornik

radova 7. bioetičkog okruglog stola (Rijeka, 2006.) Bioetički aspekti komuniciranja

s gluhim pacijentima (edicija Klinička bioetika).

52. Quigley, S. i Youngs, J. P. (1965). Interpreting for Deaf People, A Report of a

Workshop on Interpreting (Governor Baxter State School for the Deaf, Portland,

Maine, July 7-27, 1965).

53. Sauerburger, D. (1993). Independence Without Sight or Sound. New York:

American Foundation for the Blind.

54. Sorkin, D. L. (1996). Developing an Identity for People with Hearing Loss.

Preuzeto s http://www.ifhoh.org/papers/sorkin.htm

55. Solow, S. N. (1981). Sign Language Interpreting: A Basic Resource Book. Silver

Spring, MD: National Association of the Deaf.

56. Stokoe, W. (1960). Sign languages Structure. Burtonsville, MD: Linstok Press.

57. Stone, M. (2004). Communicative Intentions and Conversational Processes in

Human-Human and Human-Computer Dialogue. U Trueswell, J. i Tanenhaus, M.

(ur) Approaches to Studying World-Situated Language Use. Department of

Computer Science and Center for Cognitive Science Rutgers. State University of

New Jersey: MIT Press, 39-70.

58. Štalec, J. i Momirović, K. (1971). Ukupna količina valjane varijance kao osnov

kriterija za određivanje broja značajnih glavnih komponenata. Kineziologija, 1, 77-

81.

59. Tarczay, S. (2003a). Komunicirajmo drugačije – vodič u svijet komunikacije s

gluhoslijepim osobama. Zagreb: Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba “Dodir”.

60. Tarczay, S. (2003b). Sigurnim koracima da slobode kretnja - Vodič u svijet novih

mogućnosti podrške za sigurno i učinkovito kretanje gluhoslijepih osoba. Zagreb:

Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba “Dodir”.

61. Tarczay, S. (2004a). Etički kodeks prevoditelja znakovnog jezika – interni materijal

za edukaciju prevoditelja. Zagreb: Hrvatska udruga gluhoslijepih osoba “Dodir”

62. Tarczay, S. (2004b). Razumijevanje stečene gluhosljepoće. Diplomski rad. Zagreb:

Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

63. Tarczay, S. (2007). Gluhosljepoća - jedinstveno oštećenje. Ljetopis socijalnog rada,

14, 143-153.

127

64. Trabing, E. M. (2007). Carolina Association of Translators and Interpreters:

Looking Beyond Bilingualism. Preuzeto s http://www.catiweb.org/becoming08.htm

65. Trowbridge, P. (1995). What is needed so that someone will be good Sign

Language interpreter? Preuzeto s http://www.zak.co.il/d/deaf-

info/old/interp_quality

66. Vuletić, B. (2007). Lingvistika govora, Zagreb: FF press, 13-36.

67. Wilbur, R. (2001). Sign Language and Successful Bilingual Development of Deaf

Children. Društvena istraživanja, 56, 1039-1079.

68. Wilbur, R. B. (2004). After 40 Years of Sign Language Research, What do we

Know? U Bradarić-Jončić, S. i Ivasović, V. (ur.) Sign Language, Deaf Culture &

Bilingual Education. Zagreb: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u

Zagrebu. 9-31.

69. Wilcox, P., Schroeder, F. i Martinez, T. (1990). A Committment to Profesionalism:

Educational Interpreting Standards within a Large Public School System. Sign

Language Studies, 68, 277-287.

70. Wilcox, S. i Shaffer, B. (2005). Towards a Cognitive Model of Interpreting. U

Janzen, T. (ur.) Topics in Signed Language Interpreting. Amsterdam/Philadelphia:

John Benjamins Publishing Company. 27-50.

71. Winston, E. A., Peterson, R. i Marschark, M. (2005). Sign Language Translator and

Interpreter. Oxford & New York: Oxford University Press.

72. www.avlic.ca

73. www.canadianhearingsociety.com/

74. www.rid.org

128

PRILOZI

AVLIC – Kriteriji za ocjenjivanje prevođenja (iz Humphrey J. H. I Alcorn B. J. (2001)So You Want to Be an Interpreter: An Introduction to Sign Language Interpreting, Seattle: H&H Publishing Company) Kriteriji za ispitivanje prijevoda sa znakovnoga na govoreni jezik I. STRATEGIJE DISKURSA 1. Standard: Strategije diskursa rezultiraju koherentnim tekstom

a. Prikladna upotreba uvodnih/završnih komentara b. Bitni elementi značenja uz korištenje odgovarajućih popratnih detalja c. Prikladna upotreba strategija prelaska s teme na temu i održavanja teme

- Pokazuje strategije uspoređivanja i suprotstavljanja ideja - Unutar teksta nadovezuje se na ranije spomenute informacije

d. Izbjegavanje ponavljanja ideja kojima se u tekst ne dodaje značenje II. FORMA 1. Standard: Općenito, izgovor i produkcija su jasni i razumljivi

a. Tempo, artikulacija i kvaliteta glasa su na ugodnoj razini b. Tečnost (npr. minimalan broj ponavljanja, produljivanja izgovora,

poštapalica, lažnih početaka, etc.) c. Intonacija je primjerena (npr. rijetko se događa iskrivljavanje intonacije,

govornik izbjegava monoton izgovor itd.) d. Pauze se koriste na primjerenim mjestima e. Kohezijska upotreba gramatičkih markera f. Prikladne rečenične strukture / dovršene rečenice

III. REGISTAR 1. Standard: Općenito, registar je primjeren tekstu

a. Vokabular i figurativni jezik primjereni su temi i publici b. Rečenične strukture primjerene su temi i publici c. Dosljedno pridržavanje registra u tekstu

IV. DODATNE NAPOMENE

1. Produkcija zvuči prirodno 2. Govornik djeluje sigurno 3. Govornik koristi strategije upravljanja pogreškama kada je to potrebno 4. Govornik nema ili ima mali broj osobnih manerizama koji odvlače pozornost

Kriteriji za ocjenjivanje prijevoda sa govorenog na znakovni jezik I. STRATEGIJE DISKURSA 1. Standard: Strategije upravljanja diskursom rezultiraju koherentnim tekstom

e. Prikladna upotreba uvodnih/završnih komentara f. Bitni elementi značenja uz korištenje odgovarajućih popratnih detalja g. Prikladna upotreba strategija prelaženja s teme na temu i održavanja teme

- Pokazuje strategije uspoređivanja i suprotstavljanja ideja - Unutar teksta nadovezuje se na ranije spomenute informacije

h. Izbjegavanje ponavljanja ideja kojima se u tekst ne dodaje neko novo značenje

II. FORMA 1. Standard: Općenito, produkcija znakova je jasna i razumljiva

a. Produkcija znakova je jasna i točna b. Prstovna abeceda je jasna i primjerena kontekstu c. Pauze se koriste na primjerenim mjestima

2. Standard: Općenito, korištenje gramatičkih markera je točno

a. Kohezijsko korištenje markera (npr. glagolska vremena / oznake vremena, množina, itd.)

b. Prikladno korištenje prostora c. Djelotvorna upotreba klasifikatora d. Točna upotreba zamjenica e. Točna upotreba nemanualnih modifikacija znakova (npr. pokreti ustima,

obrve, smjer znakovanja, intenzitet) 3. Standard: Općenito, upotreba rečeničnih struktura je primjerena

a. Rečenice su dovršene b. Rečenične strukture su primjereno označene (npr. obrve, pogled, pokreti

ustima, ukazivanje na pitanje ili negaciju itd.) III. REGISTAR 1. Standard: Općenito, registar je primjeren tekstu

d. Vokabular i figurativni jezik primjereni su temi i publici e. Rečenične strukture primjerene su temi i publici f. Dosljedno pridržavanje registra u tekstu

IV. DODATNE NAPOMENE

1. Produkcija ASL-a djeluje prirodno 2. Znakovatelj djeluje sigurno 3. Znakovatelj koristi strategije upravljanja pogreškama kada je to potrebno 4. Znakovatelj nema ili ima mali broj osobnih manerizama koji odvlače pozornost

Kriteriji za ocjenjivanje ekvivalentnosti poruke I. OBRADA PORUKE

1. Standard: rezultat obrade poruke je koherentan i točan prijevod a. Razumjevanje i prenošenje namjere govornika/znakovatelja sa izvornog na

ciljni jezik b. Prenošenje glavnih elemenata značenja / glavnih elemenata misli c. Prenošenje primjeren razine detalja koji podržavaju glavnu misao d. Primjereno skraćivanje i produljivanje e. Strategije upravljanja diskursom dovode do koherentnog i točnog teksta f. Uspješno upravljanje razinama obrade g. Prijevod nije obilježen brojnim krivim počecima h. Je li prijevod bio uspješan? Ako nije, ponavlja li se neki obrazac;

obmanjivanje, nametljivost, disfunkcionalnost II. PREVOĐENJE NA OSTALIM RAZINAMA 1. Standard: Općenito, prevoditelj je shvatio poruku u izvorniku

a. Analiza sintaktičkih i gramatičkih značajki poruke u izvorniku b. Praćenja vlastitog rada / primjerena upotreba ispravaka c. Djelotvorno prenošenje elemenata poruke koji su kulturološki obilježeni d. Prenošenje kulturalnih (i drugih) gesta; verbalnih i neverbalnih znakova e. Prisutnost svijesti o registru primjerenom za pojedinu situaciju

2. Standard: Ciljna poruka je točna

a. Izlaz na ciljnom jeziku: prijevod je gramatički točan b. Izlaz na ciljnom jeziku: prijevod je semantički točan c. Izlaz na ciljnom jeziku: primjerena upotreba markera diskursa

III. OBRAZAC GREŠAKA

1. Standard: Sveukupni utjecaj grešaka na prijevod je sveden na minimum Ako ima previše GREŠAKA, uočava li se određeni obrazac: ispuštanja, dodavanja, zamjenE, anomalije. IV. DODATNE NAPOMENE Prezentacija i tijek djeluju prirodno Prevoditelj djeluje sigurno Prevoditelj nema ili ima mali broj osobnih manerizama koji odvlače pozornost

SKALA PROCJENE STAVOVA KORISNIKA USLUGA PREVODITELJA HRVATSKOG ZNAKOVNOG JEZIKA

PREMA PREVODITELJIMA

Ova lista tvrdnji kreirana je u sklopu magistarsog rada

“Pretpostavke profesionalizacije prevoditelja znakovnoga jezika

za za gluhe, nagluhe i gluhoslijepe osobe“

kako bismo prikupili relevantne podatke o Vašim potrebama i

stavovima prema prevoditeljima hrvatskog znakovnog jezika.

Molim, pažljivo pročitajte navedene rečenice i u svakom

stupcu križićem označite ovisno o tome koliko se slažete s

pojedinom tvrdnjom:

1 - ne slažem se 2 - ne mogu se odlučiti :-I 3 – slažem se .

Ovdje nema točnog niti pogrešnog odgovora. Svaku tvrdnju

možete označiti samo jedanput.

Anketa je anonimna.

Broj ankete:

NE

SLAŽEM SE (1)

:-I NE

MOGU SE ODLUČITI (2)

SLAŽEM

SE (3)

1 Ne volim kada prevoditelj razgovara s drugim osobama tijekom prevođenja.

2 Prevoditelj mora biti uvijek pripremljen za prevođenje

3 Volim kada prevoditelj želi sa mnom razgovarati o mojim problemima.

4 Bojim se da bi prevoditelj mogao prenjeti neku moju povjerljivu informaciju drugim osobama

5 Ljuti me, ako prevoditelj ne poznaje dobro moj načim komunikacije. Mora prevoditi na način koji mi odgovara tako da bih mogao imati uspješnu komunikaciju (mora znati više različitih načina komunikacije

6 Prevoditelj treba biti vedre i vesele naravi. 7 Ljuti me kada prevoditelj izostavlja, dodaje ili

mijenja poruku ili dijelove poruke koju prevodi.

8 Prevoditelj se mora znati snaći u različitim komunikacijskim situacijama

9 Volim kada prevoditelj priča o svojim osobnim problemima i doživljajima.

10 Prevoditelj ne smije odlučivati umjesto mene nego treba poštovati moje odluke

11 Prevoditelj mora izvrsno znakovati i razumjeti svoga korisnika.

12 Ne očekujem da mi prevoditelj pomaže u stvarima koje nisu vezane uz prevođenje.

13 Ne volim da mi prevoditelj daje svoje savjete i sugestije o mom ponašanju tijekom prevođenja.

14 Nervozan sam, ako prevoditelj izmišlja nove znakove tijekom prevođenja.

15 Volim kada je prevoditelj opušten tijekom prevođenja.

OSOBNI PODACI ISPITANIKA

1. Status oštećenja (zaokružite): a) gluh b) nagluh c) gluhoslijep 2. Spol (zaokružite):

a) Ž b) M

3. Godine starosti (zaokružite):

a) do 25 b) od 26 – 35 c) od 36 – 45 d) više od 46

4. Školska sprema (zaokružite):

a) NSS e) NKV b) SSS f) KV c) VSŠ g) VKV d) VSS

5. Najčešći način komunikacije (zaokružite više odgovora):

a) hrvatski znakovni jezik b) znakovni hrvatski c) hrvatski znakovni jezik iz blizine d) taktilni hrvatski znakovni jezik e) pisanje po dlanu f) očitavanje s usana g) slušanje govora iz blizine h) ostalo ______________

6. Gdje ste naučili znakovni jezik (zaokružite):

a) od gluhih roditelja b) od drugih gluhih članova obitelji (brat, sestra i dr.) c) u školi za gluhe d) od gluhih prijatelja e) od čujučih prijatelja f) na tečaju znakovnog jezika g) ostalo ______________

7. Od kada koristite znakovni jezik (zaokružite):

a) od rođenja b) od osnovne škole c) od srednje škole d) ostalo ______________

8. Učestalost korištenja prevoditelja (zaokružite): a) rijetko b) povremeno c) često d) svakodnevno e) nikada 9. Do sada sam najčešće koristio… (zaokružite): a) usluge prevoditelja iz udruge gluhih b) usluge prevoditelja iz udruge Dodir c) po pozivu suda d) usluge prijatelja koji zna znakovni jezik e) usluge člana gluhe obitelji koji zna znakovni jezik f) usluge svog bračnog partnera g) usluge svojeg člana obitelji h) ostalo ________________

Potpis anketara:_____________ Datum:______________

PITANJA ZA KORISNIKA (video snimka)

1. ŠTO MISLITE, ŠTO JE ISPRAVNO KAZATI: PREVODITELJ

ZNAKOVNOG JEZIKA ILI TUMAČ ZNAKOVNOG JEZIKA? (OBJASNITE ZAŠTO)

2. NABROJITE TRI NAJVAŽNIJE OSOBINE DOBROG PREVODITELJA. (ZAŠTO MISLITE DA VAM JE JAKO VAŽNO DA PREVODITELJ BUDE DOBAR?)

3. NABROJITE TRI NAJVAŽNIJA POKAZATELJA LOŠEG PREVODITELJA.

(ŠTO NE VOLITE ILI VAM SE NE SVIĐA KOD PREVODITELJA?)

PITANJA ZA PREVODITELJA

1. ŠTO JE ISPRAVNIJE KAZATI ZA OSOBU KOJA PREVODI S JEDNOG

GOVORNOG JEZIKA NA DRUGI: PREVODITELJ ILI TUMAČ? OBJASNITE ZAŠTO.

2. KOJE BI, PREMA VAŠEM MIŠLJENJU, BILE TRI NAJVAŽNIJE OSOBINE DOBROG PREVODITELJA HRVATSKOG ZNAKOVNOG JEZIKA?

3. KOJA BI, PREMA VAŠEM MIŠLJENJU, BILA TRI NAJVAŽNIJA

POKAZATELJA LOŠEG PREVODITELJA HRVAATSKOG ZNAKOVNOG JEZIKA?

4. KOJA JE ULOGA ETIKE U PREVOĐENJU?

5. ZAŠTO JE ETIČNO PONAŠANJE POSEBNO VAŽNO U PREVOĐENJU

GLUHIM, NAGLUHIM I GLUHOSLIJEPIM OSOBAMA?

PITANJA ZA PREVODITELJA

Ova lista pitanja kreirana je u sklopu magistarsog rada

“Pretpostavke profesionalizacije prevoditelja znakovnoga jezika

za za gluhe, nagluhe i gluhoslijepe osobe“

kako bi prikupili relevantne podatke o Vašem stručnom mišljenju i

stavovima prema prevoditeljima hrvatskog znakovnog jezika.

Za ispunjavanje ovog upitnika biti če Vam potrebno 15-tak

minuta.

Molim vas, odgovorite na dolje ponuđena pitanja te mi ispunjeni

obrazac vratite e-mailom kao privitak. Ako želite zadržati potpunu

anonimnost blokirajte podatke o pošiljatelju poruke.

1. Spol (zaokružite, podebljajte, potcrtajte): a) Ž b) M

2. Godine starosti (zaokružite, podebljajte, potcrtajte):

a) do 25 b) od 26 – 35 c) od 36 – 45 d) više od 46

3. Školska sprema (zaokružite, podebljajte, potcrtajte):

a) SSS b) VSŠ c) VSS

4. Koliko dugo radite kao konferencijski prevoditelj (zaokružite, podebljajte, potcrtajte):

a) 0 – 1 godine b) 1 – 3 godine c) 3 – 5 godina d) 5 – 7 godina e) više od sedam godina

5. Član/ica nekog društva prevoditelja? (dopunite): 6. Što je ispravnije kazati za osobu koja prevodi s jednog govornog jezika na drugi: prevoditelj ili tumač? Objasnite zašto.

7. Koje bi, prema Vašem mišljenju, bile tri najvažnije osobine dobrog prevoditelja hrvatskog znakovng jezika? 8. Koja bi, prema Vašem mišljenju, bila tri najvažnija pokazatelja lošeg prevoditelja hrvatskog znakovnog jezika?

9. Koja je uloga etike u prevođenju?

10. Da li mislite da je etično ponašanje posebno važno u prevođenju gluhim, nagluhim i gluhoslijepim osobama? Objasnite zašto?