Skola Fotografije, Foto tehnike, objasnjenja, saveti i osnovni pojmovi

Index textova:

Fotografija

Digitalna fotografija

Osnove fotografije- KOMPOZICIJA

Povijest fotografije / Istorija fotografije

Termini u vezi digitalnih fotoaparata

DEVET SAVETA

Kompozicija

Kako da fotografišete hranu?

Kako da fotografišete bolje portrete?

Kadar

Okvir

Komponente fotografije

Koliko digitalne obrade?

Asimetrija lica

Saveti za početnike

Fotografije na putovanjima

Makro fotografija - saveti i trikovi

Fotografije beba

Porodične

Neformalni snimci

Razvoj vizualne svjesnosti

Stabilnost fotografija

Centar slike

Objektivi i vrste objektiva

Bljeskalica ( blic)

Zimski snimci

Toplina Boje

Šta je zum?

Refleksija

Fotografija

Fotografija je tehnika digitalnog ili kemijskog zapisivanja prizora iz stvarnosti na sloju materijala

koji je osjetljiv na svjetlost koja na njega pada. Riječ dolazi od grčkog φως phos ("svjetlo"), te

γραφις graphis ("pero", "kist") ili γραφη graphê, koje zajedno znače otprilike "crtanje pomoću

svjetla".

Fotoaparati

"Camera obscura" (lat. "mračna komora" ili "zamračena prostorija") je kutija (svjetlonepropusna

opna bilo kakvog oblika) čije unutrašnje plohe ne dopuštaju odraz svjetlosnih zraka (moraju biti

obojene crnom mat bojom ili još bolje, prekrivene crnim filcom). Na stijenki kutije izbušena je

rup(ic)a. Kroz taj sitan otvor ("mlaznicu svjetla") svjetlosne zrake izvana, ulaze u mračnu komoru

i projiciraju sliku motiva pred kamerom po čitavoj unutrašnjosti komore. Ukoliko se u mračnu

komoru stavi fotoosjetljiva ploha, tj. list materijala koji je osjetljiv na svjetlo, a koji može biti

kemijski (npr. "fotografski film" ili "foto papir") ili digitalni ("senzor"), može se napraviti snimka

motiva.

-kontinuirana dubinska oštrina (svi detalji motiva su podjednako oštri bez obzira na udaljenost

motiva od kamere ili projekcionog zaslona od rupe-objektiva)

-kompresija vremena (pokretni detalji motiva ostaju ili potpuno nesnimljeni ili pak zabilježeni tek

kao nakupina svjetlosnih titraja, zbog dužine trajanja ekspozicije jer kroz rup(ic)u-objektiv prolazi

veoma malo svjetlosti, a nepokretni detalji ostaju jasno zabilježeni)

-širok raspon kadra ("kuteva snimanja" koji ovise o formantu na koji se snima i udaljenosti rupe

od formata na koji se snima mogu biti veoma široki)

-egzaktna perspektivna projekcija (kada se motiv snima na potpuno ravnu fotoosjetljivu plohu)

-potpuna propusnost svjetlosti svih valnih dužina (rupa-objektiv mračne komore propušta i one

valne dužine svjetlosti koje ne prolaze kroz staklo, npr. ultraljubičasti dio spektra)

Mračna komora osnova je za sve današnje kamere (foto aparate, kino, video, ili digaitalne

kamere) štoviše, ona postoji u svim suvremenim kamerama, a predstavlja prostor između

objektiva (otvora sa sustavom leća, kojim je zamijenjena rupica) i fotoosjetljive plohe na koju se

snima. Plohe tog prostora suvremenih kamera ne smiju održavati svjetlosne zrake.

Skup leća (objektiv) fokusira (izoštrava) projekciju motiva na plohu snimanja, kao uvećavanu ili

smanjenu sliku motiva pred objektivom.

Osim ovog, postoje i drugi načini kako se mogu dobiti fotografske slike, kao fotogrami ili

rayografije (prema fotografu Man Rayu, koji je često koristio tu metodu ) ili fotokopije

(xerografije). Rayografija se radi tako da se u tamnoj komori (zamračenoj sobi) direktno na

fotoosjetljivi sloj kao motiv stave neki predmeti, a zatim osvijetle pa sliku tvore sjene motiva kao i

odrazi svjetla s motiva.

Većina fotografskih aparata ima mogućnost podešavanja sljedećih vrijednosti:

fokus (kojim se izoštrava projekcija motiva što je na nekoj udaljenosti od objektiva),

blenda (otvorenost objektiva, što je veći otvor blende na fotoosjetljivi sloj pada više svjetla)

ekspozicija (trajanje propuštanja svjetla kroz objektiv, što je dulja ekspozicija na film pada više

svjetla).

Osim toga, fotograf može odabrati:

objektive raznih žarišnnih duljina (ovisno o tome kakvo uvećanje motiva se želi dobiti na snimci) i

filmove različite osjetljivosti (kojom je određena količina svjetla potrebnog da bi neki motiv bio

snimljen dovoljno osvjetljeno).

Jeftini aparati nemaju mogućnost mijenjanja (nekih ili svih) navedenih vrijednosti, a oni obični

automatski (tzv. "idiot-kamere") ugrađenim mikroprocesorom sami procjenjuju najbolju

kombinaciju traženih vrijednosti za uspješnu snimku.

Motiv je dobro "fokusiran" ako se na snimci vidi jasno (tj. "oštro" sa što više detalja). Ako je motiv

dalji ili bliži od podešene udaljenosti snimanja on postaje mutniji ("neoštar") i razgovjetno je

vidljivo sve manje njegovih detalja. Radi se o dubinskoj oštrini snimke. Ako je "fokusiran" motiv u

prednjem planu, tada će pozadina motiva motiva biti neoštra (i obrnuto, "fokusiranom"

pozadinom dobit ćemo neoštru snimku motiva u prednjem planu). Ako se želi dobiti oštru snimku

motiva u prednjem i stražnjem planu tada treba smanjiti otvor blende, no tada treba produžiti i

trajanje ekspozicije proporcionalno smanjenju otvora blende. Ove vrijednosti su međusobno

zavisne, a kod boljih fotoaparata automatski se usklađuju. Treba međutim napomenuti da će

dinamički (pokretni) motivi produženjem trajanja ekspozicije biti snimljeni u pomaku

("razmazano").

Povijest fotografije

Preteča fotografije je tzv. "camera obscura" (već opisana u prethodnom odjeljku) koju su koristili

slikari pejzaža i portretisti sve do devetnaestog stoljeća. Međutim, bit fotografije je da se ona

mora sama stvoriti i zadržati na nekom fotoosjetljivom materijalu. Problem s ranom fotografijom

je bio upravo u tome kako sliku zadržati. Postojali su, naime, materijali koji su u doticaju sa

svjetlom mijenjali boju i koji bi onda u kombinaciji s mračnom komorom davali fotografije, ali one

nisu bile trajne.

Problem je 1825. riješio Nicéphore Niepce. Njegova metoda zahtjevala je višesatnu ekspoziciju uz

jako dnevno sunce. Ipak, njegova metoda se nije pokazala najboljom pa je u partnerstvu s

pariškim slikarem Jacques Daguerreom pokrenuo istraživanje nove metode. 1833 godine Niepce

je umro, pa je Daguerre sam nastavio s istraživanjima.

1839. Jacques Daguerre najavio je da je pronašao način kako proizvesti permanentni pozitiv. Taj

je izum nazvan Dagerotipija, a francuska je vlada izum odmah otkupila i ponudila svima

zainteresiranim mogućnost da se bave fotografijom i dalje ju razvijaju. Daguerre i Nepce-ov unuk

su zauzvrat dobili doživotnu rentu.

Istovremeno je u Engleskoj William Fox Talbot otkrio drugi postupak, nazvan kalotipija, ali je

otkriće držao u tajnosti. Za razliku od dagerotipije, rezultat kalotipije je bio negativ iz kojeg se je

moglo proizvesti neodređen broj pozitiva. Talbot je svoje otkriće patentirao što je uvelike

limitiralo razvoj i popularnost te metode.

U sljedećih nekoliko desetljeća fotografi su umnogome unaprijedili cijeli postupak, ali vjerojatno

najbitniji pomak je učinio George Eastman koji je izumio fotografski film, tj. tanku prozirnu traku s

fotoosjetljivim slojem. Prvi aparati koje je proizveo u svojoj tvrtci Kodak su imali ugrađen film, a

nakon što bi se potrošila rola filma - cijeli fotoaparat bi se vraćao u Kodak, a oni bi film razvili,

napravili pozitive i vratili aparat vlasniku zajedno s fotografijama i novom rolom filma. Kasnije,

varijante fotoaparata su omogućavale vlasniku da i sam mijenja film i razvija fotografije.

1925. godine na tržište je puštena 35milimetarska Leica - aparat čija je rola filma bila široka 35

mm, što je bilo puno manje od svih dotadašnjih (velikoformatnih) aparata. Leica je snimala

fotografije čije su stranice (najčešće) imale omjer 2:3, što je od tada postao standard.

Sljedeći veći tehnološki korak je bila fotografija u boji. Samo po sebi to nije bilo revolucionarno

otkriće, jer bilo je nekoliko više ili manje uspješnih eksperimenata s bojom tokom devetnaestog

stoljeća. Prvi moderni film u boji, Kodachrome, pušten je u masovnu proizvodnju 1935. godine.

Ipak, tek u zadnjih nekoliko desetljeća prošlog stoljeća film u boji postaje popularan među

amaterima i profesionalcima.

Pojava digitalne fotografije

Tradicionalna fotografija poprilično je sputavala fotografe što su radili daleko na terenu (naročito

novinarske dopisnike) i nisu imali laboratorij za razvijanje filma u blizini. Kako je televizija sve više

napredovala i pružala sve veću konkurenciju, fotografije su se sve brže morale dostavljati u

novine. Fotoreporteri na udaljenijim lokacijama nosili su minijaturni foto-laboratorij sa sobom;

također i neka sredstva prenošenja slike preko telefonskih žica.

1981. Sony je otkrio prvu kameru koja je koristila CCD i koja nije trebala film - Sony Mavica.

Mavica je spremala slike na disk, ali prikazivale su se na televiziji. Zato se kamera ne može

nazvati potpuno digitalnom.

1990. Kodak je prikazao javnosti DCS 100 - prvu komercijalno dostupnu digitalnu kameru. Zbog

visoke cijene nije se koristila nigdje osim u novinarstvu i za profesionalnu upotrebu. Ipak, to je

značilo rođenje komercijalne digitalne fotografije.

Fotografske tehnike

U svojoj skoro dvjestogodišnjoj povijesti ova je grana umjetnosti zainteresirala mnoge kreativne

pojedince i dala im dar zaustavljanja vremena, radi kasnijeg prisjećanja značajnih mjesta, ljudi i

događaja. Zahvaljujući čovjekovoj vječnoj potrebi za napredovanjem, s vremenom su se fotografi

prestali zadovoljavati jednostavnim, shematskim portretima i dokumentarističkim pristupom

fotografiranju. Tako su, vjerojatno inspirirani slikarstvom, započeli novu vrstu umjetnosti –

umjetničku fotografiju.

Za različite izražaje potrebne su različite tehnike fotografiranja. Koristeći mogućnosti fotoaparata

i vlastitu vještinu, fotograf može naoko jednostavan i beživotan kadar pretvoriti u umjetničko

djelo usporedivo sa tvorevinama velikih majstora slikarstva ili kiparstva.

Neke od tehnika koje fotografija dijeli sa slikarstvom su:

Pravilo zlatne sredine je pravilo kadriranja koje se unatoč svom nazivu zasniva na geometrijskom

rasporedu elemenata koji se ne bazira u središtu kadra. Naime, na dijagonalu kadra povlačimo

visinu te time dobivamo tri područja u koja valja smjestiti zanimljive objekte, radi postizanja

sklada.

Pravilo trećina je pravilo kadriranja po kojemu pomoću dvije horizontalne i dvije vertikalne linije

dijelimo kadar na vodoravne i okomite trećine. Smjestimo li objekt na bilo koje sjecište tih linija,

oko će, smatra se, prirodno stremiti k toj točki i time će fotografija biti privlačnija, a objekt

značajniji.

Uokvirivanje je pravilo po kojemu je korisno (ako je moguće) željeni objekt okružiti homogenim

sadržajem različitim od samog objekta, kako bi se objekt u potpunosti izdvojio od ostatka

fotografije.

Stvaranje geometrijskih likova je metoda kojom fotografiju kadriramo na način da elementi čine

prepoznatljive geometrijske likove, od kojih su najčešći trokut i krug jer najviše odskaču od

samog oblika fotografije.

Kod fotografiranja portreta najčešće se koriste tehnike:

high-key (tehnika visokih tonova) podrazumijeva prevladavanje svijetlih tonova pri kojoj se detalji

često izdvajaju jakim kontrastom.

low-key (tehnika niskih tonova) podrazumijeva prevladavanje tamnih tonova, no tu se gotovo

nikada ne koristi jak kontrast.

close-up (tehnika krupnog plana) postiže vrlo dramatične rezultate naglašavajući najzanimljivije

dijelove tijela koji nose određenu poruku (ili samo dobro izgledaju)

Silueta nastaje kada je svjetlost usmjerena od pozadine objekta prema objektivu aparata. Time

se gube svi detalji modela i sva pažnja se usmjerava na oblik vanjskog obrisa.

U fotografiranju pokreta najčešće se koriste tehnike:

panning je metoda fotografiranja objekta u pokretu pri kojoj se fotoaparat kreće usporedno s

objektom, te tako stvara jak dojam kretanja zabilježavajući objekt oštrim, a njegovu okolinu

razmazanom u pravcu kretanja objekta.

1st curtain (prednja svjetlosna zavjesa) je efekt dobiven aktiviranjem bljeskalice na početku duge

ekspozicije kod kojega objekt na početku ekspozicije biva zabilježen oštro, a do kraja ekspozicije

biva razmazan u pravcu kretanja.

2nd curtain (stražnja svjetlosna zavjesa) je efekt dobiven aktiviranjem bljeskalice na kraju duge

ekspozicije kod kojega objekt tijekom ekspozicije biva razmazan u pravcu kretanja, a na kraju

ekspozicije biva zabilježen oštro.

Kod fotografiranja krajolika najčešće se obraća pažnja na zlatnu svjetlost , odnosno vatreni

sunčev sjaj u ranim jutarnjim i kasnim večernjim minutama. Tada su sjene objekata duge i

tamne, a osvjetljeni su dijelovi okupani toplim tonovima i ti čimbenici stvaraju oku vrlo ugodan

ambijent.

Panorama je fotografija koja prikazuje područje veće od onog koje stane na fotografiju uhvaćenu

pomoću objektiva srednje žarišne duljine. Stoga se za panoramsku fotografiju koriste širokokutni

objektivi ili se nekoliko fotografija spaja u jednu kojoj je širina višestruko veća nego visina.

Digitalna fotografija

Digitalna fotografija, za razliku od klasične, ne koristi film već sliku "vidi" preko elektroničkog

senzora kao skup binarnih podataka. To omogućava spremanje i uređivanje slika na osobnom

računalu. Danas su digitalni fotoaparati prodavaniji od klasičnih. Osim snimanja fotografija, oni

često omogućuju i snimanje videa i zvuka.

Mane i prednosti digitalne fotografije

Za normalnog korisnika koji posjeduje računalo, prednosti digitalnih fotoaparata obično prevagnu

nad manama. No, profesionalni korisnici imaju podijeljena mišljenja.

Prednosti

Digitalni fotoaparati omogućuju pregled snimaka na licu mjesta (bez razvijanja), što znači da

fotograf može lako uočiti greške kod snimanja i ispraviti ih dok još nije prekasno. Pošto se slike

mogu i brisati, može se snimati mnogo uzastopnih slika s malim razlikama, izbrisati loše i

sačuvati samo uspješne. Kod klasičnih fotoaparata to bi bilo preskupo. Možete i odabrati samo

neke fotografije koje ćete ispisati na papir (ako ih uopće želite ispisivati). Ako imate računalo sa

pisačem, nije potrebno fotografije nositi u foto-studio - one se mogu ispisati i kod kuće. Također,

fotografije se na računalu mogu i obraditi te poboljšati (npr. pooštriti, kontrolirati kontrast,

svjetloću, intenzitet boje...).

Na jednu memorijsku karticu moguće je spremiti stotine fotografija (ovisno o kapacitetu kartice i

kvaliteti slike), dok se na jedan film može spremiti oko 36 fotografija najviše.

Vrlo korisna činjenica kod digitalnih fotoaparata je ta da oni bilježe dodatne podatke o fotografiji

uz samu sliku (npr. upotreba bljeskalice, ekspozicija, blenda, ISO osjetljivost, vrijeme

fotografiranja, datum, model fotoaparata...). To je korisno kod organizacije fotografija na računalu

ili kod naknadne analize snimaka. Neki klasični aparati također omogućuju bilježenje datuma ili

vremena fotografiranja, no taj podatak se ispisuje na samu sliku.

Fotografija se može kopirati bezbroj puta bez narušavanja kvalitete.

Mane

Klasični aparati su jeftiniji od digitalnih.

Digitalni aparati jako troše bateriju, pa je potrebno ili često puniti bateriju ili često kupovati nove

baterije.

Filmovi velikih ISO osjetljivosti daju manje zrnatu sliku nego digitalni senzori iste osjetljivosti.

Također, postoje tipovi filmova za koje nema ekvivalent kod digitalnih fotoaparata (npr. film za

infra crvenu svjetlost). Zatim, filmovi imaju mnogo veću razlučivost od digitalnih fotoaparata.

Procijenjene ekvivalentne vrijednosti su:

35mm film ~ 19 megapiksela

120 film ~ 69 megapiksela

veliki format ~ 1135 megapiksela

Za usporedbu, moderni kompaktni digitalni fotoaparati imaju 4-7 megapiksela, profesionalni

digitalni SLR aparati 6-17 megapiksela, a ekstremni i vrlo skupi digitalni aparati imaju do 297

megapiksela. (uzmite u obzir da je nemoguće precizno usporediti film i digitalnu sliku)

Slike na filmu su pouzdane za dokumentaciju. Može ih se lako spremiti u ormar dok su digitalne

slike izgubljene u slučaju kvara hard diska. Također, na filmu se lako i pouzdano mogu uočiti sve

naknadne promjene dok ne postoji software koji može otkriti što je (ako je išta) promijenjeno na

digitalnoj slici.

Osnove fotografije - KOMPOZICIJA

1.   LINIJE I OBLICI

  Morate vježbati oko da traži linije i oblike unutar scene. Oni su gragevinski materijal vase

fotografije.Svaka od njih moze biti iskoristena za poboljsanje vase fotografije i moze osigurati

znacajnije prenosenje zeljene poruke.Vodoravne linije ,na primjer, smiruju-zamislite osobu koja spava ili

daleki horizont.Uspravne linije,poput stabla ili nebodera,djeluju dinamicno-narocito kada je slika u

okomitom,portretnom formatu-pa je naglasena njihova visina.Ipak,najsnazniji utisak ostavlja

Dijagonala.To je linija koja se prostire poprijeko scene i uvodi vas u fotografiju.Moze se koristiti za

stvaranje osjecaja dubine i pokreta, i mrtvoj fotografiji udise zivot!

Kliknite ovde za punu veličinu.

-Horizontale

 Kao sto smo vec spomenuli,to su relaksirajuce linije koje unose mir u vase fotografije.Nadje li se

vodoravna linija u sredini slike,s podjednakom kolicinom neba na gornjoj i tla na donjoj polovici slike,

slika ce vjerovatno djelovati dosadno.Medjutim,ne mora uvijek biti tako! Najvaznije je uociti i razumijeti

koji je element slike impresivniji , pa onda pomaknuti horizont prema gore, ili dolje, kako bi ga naglasili.

-Vertikale

Snazne,dinamicke linije. Kombinujte ih sa vodoravnim linijama kako bi dobili vrlo upecatljive

rezultate.Kada govorimo o uspravnim linijama,mislimo na stabla, zgrade, ljude..Zelite li da naglasite

visinu i snagu,postavite aparat u okomit polozaj-tako mozete naglasiti visinu dok ce snagu oslikavati

najduzi dio kadra.

-Dijagonale

Kliknite ovde za punu veličinu.

 To su najzanimljivije i vizuelno najuzbudljivije linije.One vas na najdinamicniji nacin vode u

srediste zbivanja i sadrzaja.Objekti koji se protezu poprijeko slike privlace najvecu paznju gledaoca.

Izbjegavajte podjelu kadra na dva dijela postavljanjem dijagonale,tacno od jednog ugla slike do drugog-

slika ce izgubiti na napetosti.Puno ce biti zanimljivije zapocne li dijagonala izvan ugla i zavrsi izvan onog

suprotnog ugla.Dobit cete puno uravnotezeniju sliku unutar granica kadra..Ova slika je umanjena. Kliknite ovde da vidite punu veličinu. Originalne

dimenzije: 640x408.

-Oblici

  Najprivlacniji oblici su oni sa izrazenim dijagonalnim linijama.trougao je npr. Oku vrlo privlacan

oblik.Njegove tri strane uvode neparne brojeve u fotografski rijecnik.Razmislite o strukturi vase

fotografije – postoje li na njoj tri elementa na koji se mogu zdruziti tako da njihove imaginarne linije

tvore trougao?

Cetverougaoni oblici poput trgova i cetverougaoni odrazi nestvaraju konflikte i na njima neprivlaci

mnogo toga paznju gledaoca.Medjutim oni mogu biti postavljeni dijagonalno ili u trougao da bi stvorili

puno uzbudljiviju scenu.

Takodje, kombinacija kruznih i zakrivljenih linija s ravnim linijama stvara veliku napetost..

2. PRAVILO TRECINA

Iako postoje slucajevi kada subjekt morate postavti u sredinu fotografije, puno

zanimljiviju,uravnotezeniju i snazniju kompoziciju mozete ostvariti smjestajuci objekt izvan sredista slike

jer to trenutno potice oci gledaoca da krenu po fotografiji.Sredisnje smjesten objekt privlaci paznju u

srediste fotografije i tu je zadrzava,cineci fotografiju u cjelini jednolicnom i nezanimljivom .Zelite li

stvoriti apstraktan ili graficki zanimljiv prizor stvarnosti,najbolje cete rezultate dobiti koristeci se

pravilom trecina.Naravno, kompoziciju mozete ocvrsnuti blagim pomicanjem zarisne tacke...

Vjerovatno ste vec dosta citali o toj staroj kompozicijskoj metodi koju su razvili slikari jos prije nekoliko

stotina godina.Ideja je u tome da se slika dvijema horizontalnim i dvijema vertikalnim linijama podijeli na

devet jednakih dijelova.Postavljanjem objekta ili kljucnog dijela slike na ili blizu ukrstanja linija-tacke

najvece snage-kompozicija postaje uravnotezenija i cijela slika privlaci paznju gledatelja.Iznenadjujuce je

kako uocljivi mogu postati i mali objekti na velikoj sceni..

Ova slika je umanjena. Kliknite ovde da vidite punu veličinu. Originalne

dimenzije: 640x445.

-Krsenje pravila

  Pravilo trecina nije potrebno primjeniti bas na svakoj slici, jer cete tako stvoriti seriju kloniranih

fotografija podjednake atmosfere.Ponekad je dovoljno pomaknuti glavni objekatizvan sredista i

dobicete uravnotezeniju sliku,ili ga pomaknuti sasvim na ivicu slike.Ponekad je jednostavno

potrebno subjekt „napenaliti“ u sred fotografije,sve dok je taj subjekt jedino na sto zelite usmjeriti

paznju gledaoca..

Zamislite da ste na safariju, i lav krene trcati prema vama..to je trenutak kada subjekt, lav,mora

biti tacno u sredistu fotografije,ako uspijete cvrsto drzati aparat..

Kliknite ovde za punu veličinu.

3.   ISPUNITE KADAR   

     U fotografiji se obicno kaze da ako neso ne mozete uraditi dobro,NAPRAVITE VELIKO.

Ispunjavanjem cijeloga kadra glavnim subjektom snimanja nema dvoumljenja sta je sredisna

tacka fotografije-premda primjena neke od tehnika kompoziciranja,poput smjestanja glavnog

objekta u tacku napetosti i dalje igra vaznu ulogu.Ako vam ne uspijeva da pronadjete inspiraciju u

nekoj sceni,krupan plan je odlicna polazisna tacka.Pridjite blize..pa jos blize.. Kliknite ovde za punu veličinu.

4.   SMANJITE ZBRKU

Nacin na koji cete aranzirati sadrzaj kojeg fptpgrafisete podjednako je vazan kao i odluka sta

necete ostaiti na slici.Svaki element prizora kojeg slikate mora ojacati i poduprijeti onaj sredisnji-

ako ne,budite spremni da ga izostavite,bilo promjenom mjesta,promjenom objektiva ili

naknadnim dolaskom na isto mijesto.

   

-   Ocistite kadar

  Prije nego pritisnete okidac,preletite pogledom po trazilu da vidite ima li u kadru neceg

suvisnog,ometajuceg-sve sto bi umanjilo crvstinu kadra treba nemilosrdno izbaciti.Posebno

pazite na naglasenedijelove izvan fokusa u pozadini-nebo sto pomalja izmedju krosnja stabla je

klasican primjer.To ce vjerovatno privuci pogled gledaoca. Ne bojte se probati zamaskirati taj

detalj sredisnjim subjektom ili promjenom polozaja sasvim ga izbacite iz kadra ako je to potrebno.

Kada fotografisete ljude,zivotinje,cvijece.. pripazite na polozaj sjenki-nezelite sigurno za glavu

skratiti svoj subjekt ostrom crtom sijenke ili promjenom nijanse boje..

Povijest fotografije (photography timeline)

Istorija Fotografije

11.stoljeće

Abu Ali Alhazen, zvan Al-Haitan, opisao je upotrebu kamere opscure i osnove zakone refleksije

1250.

Albert Magnus pronalazi srebrni nitrat.

1725.

Johan Heinrich Schultze otkriva osjetljivost srebrnih soli na svjetlo.

1757.

John Dollond pronašao je ahromatsku leću. Iste godine G. B. Beccarius otkriva osjetljivost

klorovog srebra.

1800.

Herschel otkrio je infracrveni spektar.

1801.

Johann Wilhelm Ritter otkrio je ultraljubičaste zrake.

1814.

Frauenhofer otkriva je linije u spektru , kasnije po njemu nazvane Frauenhoferove.

1827.

Francuz Joseph Nicéphore Niépce snimio prvu fotografiju. Vrijeme ekspozicije bilo je 8 sati.

1835.

Louis Jacques Mandé Daquerre napravio prvu pozitivnu fotografiju.

1839.

Louis Jacques Daquerre predstavio javnosti fotografski proces – dagerotipiju.

1840.

Alexsandar S. Wolcott i John Johnson izumili kameru koja dagerotipiju radi u sekundama, a ne kao

prije u minutama. Otvorili su i prvi fotografski studio "Daquerre Parlor" u New Yorku.

Dr. Joseph Petzval proračunao je prvi objektiv a relativnim otvorom F1:3.6.

1841.

William Henry Fox Talbot patentirao prvi negativ-pozitiv proces koji je nazvao talbotipija.

1844.-1846.

William Henry Fox Talbot izdao "The Pencil of Nature", prvu knjigu s fotografijama.

1851.

Blanquart Evrard u Lilleu u Francuskoj otvorio "The Imprimerie Photographique" tvrtku za

masovnu izradu fotografija.

Société Héliographique, prva fotografska organizacija osnovana u Parizu. Izdaje časopis "La

Lumiére"(Svjetlo).

William Henry Fox Talbot snimio prvu fotografiju u mraku. Za osvjetljenje je koristio električne

iskre. Ekspozicija je 1/100,000 dio sekunde.

1858.

Prva fotografija iz zraka snimljena iznad Pariza.

1859.

C.C.Harrison izumio Globe leću, prvi širokokutni objektiv.

Thomas Sutton izumio "Sutton", panoramski fotoaparat.

1861.

James Clerk Maxwell u Škotskoj napravio prvu fotografiju u boji pomoću aditivne metode.

1861.

Uvode se u upotrebu bromosrebne mokre kolodijske ploče, čime je ekspozicija pri snimanju

skraćena na samo 10 sekundi.

1865.

John Trail Taylor upotrijebio magnezijsku prašinu za flash. Ova ishlapiva prašina proizvodila je

bljesak čistog bijelog svjetla, s karakterističnim velikim oblakom bijelog dima.

1873.

Peter Mawdsley izumio fotografski papir sa želatinskom emulzijom.

1878.

Eadweard Muybridge postavio 12 fotoaparata u niz da sazna podiže li konj u galopu istovremeno

sve četiri noge. Na ovaj eksperiment ga je potaknula oklada između Lelanda Stanforda i Fredricka

MacCrellisha. Okladu je dobio Stanford koji je tvrdio da konj istovremeno diže sve četiri noge.

1880.

U dnevnim novinama „New York Graphic“ objavljena prva polutonska fotografija (Stephen

Horgan: A Scene in Shantytown).

U Velikoj Britaniji izumljena dvooka refleksna fotokamera.

George Eastman osnovao Eastman Dry Plate Company u Rochesteru, New York.

1882.

Fotografija je prvi put elektronski emitirana.

1883.

Ottomar Anschultz izumio focal-plane zatvarač. Ekspozicije su sada moguće i do 1/1,000 dio

sekunde.

1887.

Miethe prvi put upotrebljava magnezijevo svjetlo za snimanje.

1884.

Eastman izumio roll-film na papirnoj podlozi.

1888

Na tržištu se, po cijeni od 25$, pojavila prva Kodak fotokamera, Kodak No.1. U kameru je uložen

roll-film. Kad se film ispuca, kamera se šalje u Kodak gdje razviju fotografije, stave novi film pa

kameru pošalju natrag.

1889.

Dr. Paul Rudolf proračunava prve anastigmat objektive od novih vrsta optičkog stakla.

Prvi je bio „Protar“ objektiv, koji proizvodi Zeiss.

1896.

Wilhelm Conrad Roentgen otkrio je x-zrake.

1900.

Eastman-Kodak Stavlja u promet prve ortokromatske roll filmove pod nazivom „Verichrome“

1901.

B.A.Slocum patentirao samookidač.

1902.

C.C.Allen izumio zoom objektiv. Komercijalni zoom pojavio se tek 1959. s objektivom Voiglander

Zoomar 36-82mm.

Pojavljuje se Tessar, objektiv od Zeissa.

1906.

Prvi pankromatski film. Njegova emulzija je osjetljiva na sve boje u spektru.

1913.

Oscar Barnack konstruira prvu kameru za snimanje na perforiranom kino filmu od koje je 1925.

godine nastala „Leica“.

1924.

Prva kamera s automatskim premotavanjem filma.

1925.

Paul Vierkotter izumio flash žarulju.

1929.

Pojavljuje se prva dvooka zrcalna kamera „Rolleiflex“

1930.

Leica predstavlja prvi sustav izmjenjivih objektiva.

1932.

Weston u Americi gradi prva fotoeletrična mjerila za mjerenje svjetla i određivanja ekspozicije.

1935.

The Associated Press je osmislio način prijenosa fotografija koji omogućava različitim novinama

da dobiju fotografiju na dan kad je snimljena. Prva fotografija koju su istodobno primile 24

novinske agencije u svijetu je fotografija zrakoplovne nesreće u Adirondacksu .

Kodak predstavio Kodachrome, 35mm dijapozitiv color film. Osjetljivost filma je 10 ASA.

Zeiss vrši pokuse s nasonom plavog proturefleksnog sloja na leće.

1939.

Harold "Doc" Edgerton, američki znanstvenik, usavršio elektronski flash.

Bljesak traje milijunti dio sekunde. Koristi ga u ultra brzoj i stop-motion fotografiji.

1940.

Kodak počeo upotrebljavati ASA standard za svoje filmove.

1946.

SAD je zarobljenu njemačku raketu V-2 opremio s fotoaparatom i poslao je u orbitu. Tako su

nastale prve fotografije iz svemira.

1959.

Afga predstavlja Optimu, prvu potpuno automatsku kameru za amatersku upotrebu.

1960.

Konstruiran Calypso (kasnije nazvan Nikonos), kamera za podvodno snimanje.

1962.

Konstruiran TelStar, prvi međunarodni komunikacijski satelit, koji je fotografiju prenio preko

Atlantika.

1965.

Honeywell Auto Strobonar, prva flash jedinica sa senzorom koja mjeri svjetlo reflektirano od

objekta, te tako kontrolira ekspoziciju flasha.

Konstruiran Topcon Super D, prvi SLR fotoaparat s TTL-mjerenjem

1969.

Bell laboratoriji razvijaju CCD (Charge-Coupled Device) tehnologiju.

1976.

Canon predstavlja Canon AE-1(Auto-Exposure#1), prvi 35mm SLR s ugrađenim mikroprocesorom.

1978.

Konica predstavila Konica C35AF, prvu point-and-shoot fotokameru s autofokusom.

1980.

Sony predstavio prvu video kameru sa CCD čipom.

1981.

Sony predstavio prvu elektroničku kameru Mavica (Magnetic Video Camera) koja snima i

pohranjuje fotografije na mali magnetski disk. Slike se mogu gledati na monitoru ili televizoru.

1983.

Microsoft razvija bitmap (BMP) file.

1986.

Aldus Corporation razvija TIFF (Tagged Image File Format).

Fuji predstavio QuickSnap, jednokratnu fotokameru.

1987.

Kodak razvio megapikselni CCD čip koji ima 1,4 miliona pixela

1988.

Razvijen JPEG (Joint Photographic Experts Group).

1990.

Adobe lansira Photoshop 1, profesionalni grafički program za Mac korisnike.

Predstavljen Logitech Fotoman, prvi digitalni fotoaparat koji je mogao snimati samo crno bijele

fotografije.

1991.

Kodak predstavio DCS-100 (Digital Camera System), koji se sastoji od Nikon F3 tijela i velikog

digitalnog dodatka.

1995.

Casio QV-10, prva digitalna kamera s ugrađenim LCD displejem.

1998.

Predstavljena prva megapikselna kamera.

National Geographic – The Book of Photography

John Hedgecoe: Sve o fotografiji i fotografiranju (The Book of Photography)

Termini u vezi digitalnih fotoaparata

Piksel (eng. pixel)

Piksel je najmanji element, konkretno, jedne digitalne fotografije. Pikseli odreduju i rezoluciju CCD

cipa, rezoluciju ekrana monitora, velicinu i kvalitet fotografije (npr. 1600 x 1200 piksela)

Megapiksel (eng. megapixel)

1 megepiksel cini 1 000 000 piksela (npr. Fotoaparat ima 2 megapiksela, znaci ima maksimalnu

rezoluciju od 1600 'puta' 1200 piksela sto iznosi priblizno 2 000 000 piksela (1 920 000))

CCD (skr. eng. Charged Coupled Device)

CCD je cip, odnosno sensor u digitalnom fotoaparatu koji je osetljiv na svetlost. Ono sto je kod

klasicnih fotoaparata film, to je kod digitalnih CCD (ili CMOS) cip, odnosno sensor.

CMOS (skr. eng. Complementary Metal Okide Semiconductor)

CMOS je druga vrsta svtlosnog senzora koja se, uglavnom, nalazi kod profesionalnih SLR

digitalnih fotoaparata.

Rezolucija (eng. resolution)

Rezolucija oznacava broj piksela na jedinici povrsine (npr. 500 dpi ' 500 tacaka, piksela po

jednom incu).

Opticki zum (eng. Optical Zoom)

Sposobnost digitalnog fotoaparata da pomocu optike (objektiva) kvalitetno priblizi udaljeni

objekat koji fotografisemo. Fotoaparat sa optickim zumom ima promenljivu ziznu daljinu.

(pogledaj pod 'zizna daljina').

Digitalni zum (eng. Digital Zoom)                                                                   

Digitalni zum, u odnosu na opticki, je mnogo losije resenje zumiranja objekta jer digitalni zum u

stvari 'isece' centralni deo fotografije i pokazuje nam ga uvecanog (sa osetnim gubitkom

kvaliteta fotografije).

AF (eng. Auto Focus)

Autofokus sluzi za automatsko izostravanje fotografije koji precizno odreduje udaljenost

(razdaljinu) objekta koji se fotografise.

AE (eng. Auto Exposure)

AE je automatski sistem koji precizno odreduje vreme i kolicinu svetlosti koja se eksponira na

svetlosni senzor digitalnog fotoaparata (vidi 'Ekspozicija').

Zizna daljina (eng. Focal Length)

Zizna daljina je rastojanje izmedu zize objektiva i njegovog optickog centra, odnosno najkrace

rastojanje izmedju objektiva i svetlosnog senzora na kome objektiv formira ostru sliku.

Expozicija (eng. Exposure)

Ekspozicija je kolicina i vreme svetlosti koja osvetljava (eksponira) svetlosni senzor digitalnog

fotoaparata. Kolicinu i vreme eksponiranja svetlosnog senzora svetloscu odredujemo velicinom

otvora blende i brzinom zatvaraca.

Red Eye (crvene oci)

'Crvene oci' su nepozeljan efekat prilikom upotrebe blica pri fotografisanju. Efekat nastaje

prilikom odbijanja bljeska o unutra'nu stranu oka.

Macro (makro)

Makro mod (opcija) sluzi za fotografisanje makro fotografija, a makro fotografija je svaka

fotografija na kojoj je fotografisani objekat veci od svoje prirodne velicine.

LCD (skr. eng. Liquid Crystal Display)                                                             

LCD je u stvari mali ekran na digitalnom fotoaparatu koji nam pruza mogucnost pregledanja

fotografija odmah nakon fotografisanja kao i ostale informacije vezane za konkretan model

digitalnog fotoaparata i njegovih pode'avanja.

TFT (skr. eng. Thin Film Transistor)

TFT je vrsta LCD ekrana visoke rezolucije koji se pored ostalih uredjaja ugradjuje i u digitalne

fotoaparate.

ISO (skr. eng. International Standards Organization)

ISO je mreza internacionalnih standarda 146 zemalja sveta sa sedistem u Zenevi, Svajcarska.

Koristi se, konkretno, za osetljivost svetlosnog senzora digitalnih fotoaparata (npr. ISO 100, ISO

200 itd.)

Zatvarac (eng. Shutter)

Kod digitalnih fotoaparata postoje mehanicki i elektronski zatvaraci. Bilo da su mehanicki ili

elektronski, imaju ulogu da u odredenom vremenskom periodu propuste svetlo koje ce

eksponirati svetlosni senzor digitalnog fotoaparata.

Blenda, otvor blende (eng. Aperture)

Blenda je uredaj ugraden u objektiv fotoaparata koji pomocu tankih metalnih listica koncentricno

smanjuje i povecava otvor objektiva, cime regulisemo kolicinu svetlosti koja ce da 'padne' na

svetlosni senzor digitalnog fotoaparata.

TTL (skr. eng. Through The Lens)

Konkretno, vezano za digitalne fotoaparate, opis rada nekog sistema digitalnog fotoaparata, kao

sto je AF, koji svoju funkciju obavlja kroz objektiv (through the lens) fotoaparata.

Balans belog, balans bele boje (eng. white balans)

Sistem koji proracunava balans belog, odnosno balans bele boje, ima ulogu da sto vernije prikaze

snimljenu fotografiju. Vecina danasnjih digitalnih fotoaparata ima predefinisana podesavanja za

balans bele boje (npr. po danu, nocu, vestacko svetlo itd.).

USB (skr. eng. Universal Serial Bus)                                                               

Jednostavan i brz nacin za povezivanje i prenos podataka sa, konkretno, digitalnog fotoaparata i

obrnuto.

NTSC

NTSC je televizijski (video) standard koji se najcesce koristi u Americi I u Japanu.

PAL

PAL je televizijski (video) standard koji se najcesce koristi u Evropi.

AVI

Windowsov format zapisa video fajlova cija je ekstenzija .AVI (npr. film.avi, rodjendan.avi itd.)

CompactFlash (CF)

Compact Flash je vrsta memorijskih kartica na koju se, konkretno, snimaju fotografije nacinjene

digitalnim fotoaparatima. Postoje dve vrste Compact Flash kartica a razlikuju se po debljini:

Compact Flash Tip I je debljine do 5mm, dok je Compact Flash Tip II debljine do 9mm

SecureDigital (SD)

Secure Digital je vrsta memorijskih kartica na koju se, konkretno, snimaju fotografije nacinjene

digitalnim fotoaparatima. Manja je i skuplja u odnosu na Compact Flash kartice. Danas je sve vi'e

u upotrebi, 'to se tice digitalnih fotoaparata.

xd Card ( )

Picture Card je vrsta memorijskih kartica na koju se, konkretno, snimaju fotografije nacinjene

digitalnim fotoaparatima. Manj je i skuplja u odnosu na Compact Flash i Secure Digital

memorijske kartice

MultiMedia Card (MMC)                                                                                 

MultiMedia Card je vrsta memorijskih kartica na koju se, konkretno, snimaju fotografije nacinjene

digitalnim fotoaparatima. Sve je manje u upotrebi.

JPEG (skr. eng. Joint Photographic Experts Group)

Najcesci i najpopularniji format zapisa digitalnih fotografija.

RAW (srp. sirovo)

Format zapisa digitalnih fotografija direktno sa svetlosnog senzora digitalnih fotoaparata bez

ikakve obrade i kompresije, u odnosu na ostale formate (npr. JPEG).

SLR (skr. eng. Single Lens Reflex)

Jendooki refleksni fotoaparati. U digitalnoj fotografiji, profesionalni i mnogo skuplji fotoaparati sa

izmenljivim objektivima.

FPS (skr. eng. Frame Per Second)                                                                 

Sluzi za oznacavanje broja frejmova (slicica) u sekundi nekog video zapisa (npr. 30 fps).

Memory Stick (MS)

Memory Stick je vrsta memorijskih kartica na koju se, konkretno, snimaju fotografije nacinjene

digitalnim fotoaparatima. Kompatibilna je sa svim Sony digitalnim uredajima, sto je velika

prednost ako imate vise istih.

DEVET SAVETA

Devet saveta koje treba da zna svaki fotograf. U ovim kratkim uputstvima sažeti su osnovni

"recepti" za dobru fotografiju. Bez obzira koliko ste iskusni ili neiskusni, ovih 9 saveta mogu

učiniti vaše fotografije još boljim.

   1. Pazite na pozadinu!

Nastojte da pozadina svojim sadržajem ne odvlači pažnju od objekta snimanja. Jednostavna i

nenametljiva pozadina ističe objekat. Nekad se zbog toga isplati pokušati naći bolji ugao

snimanja ili jednostavno promeniti mesto sa kojeg fotografišete.

   2. Približite se!

Po pravilu, što ste bliže predmetu snimanja, fotografija je bolja. Približavanje eliminiše nepoželjnu

pozadinu koja odvlači pažnju od objekta snimanja. Snimite tako da sliku ispunite jasnim i

interesantnim motivom. Samo pazite pri fotografisanju ljudi ne prilazite previše blizu jer će se

ljudi osećati nelagodno. Proverite u uputstvima za rukovanje koliko se sa vašim fotoaparatom

možete najviše približiti da biste dobili oštru fotografiju. Mnogi jednostavniji fotoaparati ne mogu

snimati na distanci manjoj od 1,2-1,5m.

   3. Neka objekat ne bude uvek u središtu!

Nema ništa loše u tome ako je osoba koju snimate u sredini fotografije. Ipak, pokušajte je

ponekad postaviti na jednu stranu i time ćete postići dinamičnu kompoziciju koja je oku

interesantnija.

   4. Zahvatite i bliske predmete!

Kada snimate pejzaže i udaljene objekte, uključite u fotografiju i predmete koji su vam bliže. Oni

će fotografiji dati 3D dubinu i perspektivu.

   5. Budite "nevidljivi"!

Kada snimate ljude, nastojte da se oni bave nekom aktivnošću! Tada neće obraćati pažnju na vas

i na fotografijama će se osetiti spontanost. Zaposlite ih nečim i njihovi će izrazi biti prirodni i

opušteni.

   6. Prepoznajte dobro svetlo!

Dovoljno svetla je neophodno za eksponiranje filma u vašem fotoaparatu, ali DOBRO svetlo čini

uspešnu fotografiju! Ono je zaslužno da fotografija bude "prirodna", dobrog kolorita i dopadljiva

onome koga smo fotografisali. Zapamtite da snažno sunčano svetlo nije uvijek najbolje svetlo za

fotografisanje. Mnogi se iznenade kada otkriju da sunce pokriveno oblacima daje najbolju rasvetu

za snimanje ljudi. Vrlo jako sunce daje oštre senke na licu i čini da snimana osoba "žmirka".

Oblačno nebo daje "mekano" svetlo koje je idealno za portrete.

   7. Držite fotoaparat mirno ili koristite blic!

Ponekad potencijalno dobra fotografija ne uspe jer se zaborave neka osnovna pravila. Mirno

držanje fotaparata je uslov za oštru fotografiju! Kada pritisnete okidač učinite to nežno, jer i mali

pokret fotoaparata može izazvati neoštrinu. Ako radite sa kratkom ekspozicijom nađite pogodan

oslonac (sto, ograda, krov automobila) za vašu ruku ili upotrebite mali stativ. Blic koji je ugrađen

u vaš fotoaparat nije koristan samo noću i u zatvorenom prostoru. Koristite blic i u sumrak i po

jakom suncu da biste ublažili oštre senke. Proverite u uputstvima za rukovanje kolika je snaga

vašeg blica. O tome zavisi područje u kojem će objekti biti pravilno osvetljeni i obično se kreće od

1,5m do 4,5m.

   8. Odaberite odgovarajući film!

Tri najpopularnije vrste negativ-filma za izradu fotografija su one sa oznakama 100, 200 i 400

ASA. Radi se o filmovima različitih osetljivosti na svetlo (veći broj - veća osetljivost). Oni koji će

snimati po sunčanom vremenu ili sa blicem neka odaberu film sa oznakom 100. Ako želite

fotografije prirodnog izgleda kod postojećeg ali slabijeg svetla (u sobi, kraj prozora) lakše ćete ih

snimiti ako upotrebite filmove sa oznakama 200 i 400 ASA.

   9. Neka vam je fotoaparat pri ruci!

Svi ovi saveti neće vam mnogo pomoći ako ste vaš fotoaparat ostavili kod kuće. Verovatno ste

već nepovrato izgubili neke bitne trenutke jer niste kod sebe imali fotoaparat. Spontani trenuci

uhvaćeni na film neprocenjive su foto uspomene. Da biste ih imali, fotoaparat mora biti često uz

vas. Ako vam je vaš standardni fotoaparat prevelik za nošenje, nabavite lagani "džepni" model

kojih danas ima mnogo na tržištu.

~ Kompozicija ~

Odnos forme i sadrzaja

Scena moze biti odlicno eksponirana, odlicno fokusirana,

imati odlican kolor balans, dobro osvetljena (to jest, forma je dobra), a

da ipak sve to bude potpuno prazno od bilo kakvoga emotivnoga znacenja

i utiska (to jest prazno od bilo kakvoga znacajnoga sadrzaja).

Ako je scena upecatljiva, dramaticna ili puna duha, lako cemo

prevideti manje tehnicke probleme. Drugim recima:

Sadrzaj ima prioritet u odnosu na formu,  to jest, namenjena poruka je

mnogo vaznija od tehnickog savrsenstva.

[u prevodu , dzaba kompozicija ako slikas nesto dosadno i uobicajeno ..]

Ipak, kamera koja se trese, los fokus brzo ce skrenuti paznju sa sadrzaja poruke.

Saveti, a ne pravila

Iako principi koji se smatraju potrrebnim za dobru kompoziciju izgledaj dosta jasno, njih treba

posmatrati kao savete, a ne kao pravila. Kompozicija je pre svega umetnost, a ne nauka.

Kada bi kompozicija bila u potpunosti nauka, bila bi diktirana fiksnim

skupom pravila, sve bi bilo kruto i predvidljivo, bez prostora za

kreativnost.

Kako je znaci kompozicija primarno umetnost, nije neophodno drzati se

saveta uvek. Ali, kada se saveti ne postuju, to je u principu od strane nekoga

ko odlicno razume principe i prepoznaje kako da, u interesu veceg

utiska, povremeno nesto promeni.

[moras da naucis pravila da bi znao kako mozes da ih krsis]

Nepostovanje saveta od velike vecine rezultuje samo slabim, konfuznim,

i ocigledno amaterskim radom.

...

Elementi kompozicije

Proucemo 15 saveta za dobru kompoziciju. Pocecemo sa najvaznijim od

svih.

1. Jasno definisite svoj cilj

..ljudi ce zapoceti recenicu, a da ne zna sta hoce da kaze.

Slicno je i sa snimanjem slike.

Znaci, pre nego sto nacinite snimak, u glavi jasno

razjasnite dve stvari:

- konkretni razlog za taj snimak

- smisao snimka u celoj produkciji

Ako ste u nedoumici da li ne\v sto treba snimiti - IZOSTAVITE TO

Najveci problem u odredjivanju sta je relevantno za snimak je kada zelimo da prikazemo nekakve

emocije.

Naizgled nepovezane scene ljudi kako zure kroz zakrceni gradski saobracaj, redovi ljudi koji se

provlace kroz obrtna vrata, snimci ljudi kako se guraju u lift, mogu docarati unezvereno stanje

duha lika koji se bori sa zivotom u gradu.

Medjutim, prikazivanje slatke male devojcice pored nekog na klupi ne samo sto ce zacuditi

gledaoce kakva je njena uloga, nego ce ih i navesti na pogresan zakljucak da postoji neka veza

izmedju nje i glavnoga lika.

[ono sto slika vizuelno porucuje..]

2. Tezite ka osecaju jedinstva

Koncept jedinstva odnosi se i na stvari kao sto su: osvetljenje, boja,

odevni predmeti subjekata, kao i sam postavka snimanja.

U dobrom filmu, ili fotografiji koja je nagradjena, moze se uociti da su elementi snimka tako

selektovani ili aranzirani da teze jedinstvu u

podrzavanju osnovne ideje. Kada se elementi snimka tako kombinuju da

podrze osnovni vizuelani iskaz, kaze se da snimak poseduje jedinstvo.

[ako slikas nesto srceparajuce gledaj da izbegnes klovna sa trubicom koji prolazi pored... slika

ispod bi bila mnogo bolja kada ne bi u dnu bila kola koja kvare atmosferu]

3. Komponujte oko jedinstvenog centra interesa

Visestruki centri interesa mogu da funkcionisu na nekakvom vasaru gde bi gledalac mogao da se

seta od scene do scene, i tako se koncentrise na svaku od tih scena. Ali, ako imate vise centara

interesa na jednom snimku, to slabi i deli znacenje i zbunjuje.

Razmisljajte o svakom snimku kao o recenici. Dobra recenica je postavljena oko centralne ideje i

u njoj nema nicega sto ne podrzava,

objasnjava, ili na neki drugi nacin ne doprinosi ideji.

Zamislite ovakvu vizuelnu recenicu: covek razgovara telefonom,

cudna slika na zidu, iza njegove glave civiluk, knjige na stolu,

zvuk motocikla kako prolazi, zena koja se krece u pozadini...

Iako ovakva recenica deluje smesno, ponekad snimatelji kreiraju i ovakve vizuelne izjave, koje

sadrze nepovezane i zbunjujuce elemente.

Naravno, to ipak ima neki smisao, koji se naknadno otkriva.

[ako slikam katedralu koja je remek delo verovatno ce paznju sa slike odvlaciti grupa turista koja

se bije sa lokalcima]

Gledalac ima ograniceno vreme u kojemu moze da shvati smisao scene, od svega par sekundi. U

suprotnom gledalac ce propustiti smisao snimka.

Selektivni fokus kao spas

Deo filmskog izgleda odnosi se i na selektivni fokus. Naime, stariji filmovi nisu bili mnogo osetljivi

na svetlost, pa je snimano sa velikim otvorima blende [o tome kasnije].  To je bilo dobro u

jednom smislu: bilo je moguce fokusirati se na glavni elemenat scene, dok su ostali bili mutniji.

Na taj nacin su gledaoci bili navodjeni na to sta je ideja snimka.

Cak i sa danasnjim vrlo osetljivim filmovima, cesto se snima sa malim nivoima osvetljenja, radi

selektivnog fokusa.

Ovaj nacin komponovanja snimka zahteva dosta paznje kod danasnjih kamera.

Automatski otvor blende u principu ce se tako podesiti, da ce i pozadina i prednji deo snimak biti

u fokusu. Da bi se ostvarila kreativna kontrola selektivnog fokusa, mora se izabrati kratko vreme

ekspozicije, ili neutralni filteri, ili raditi sa malim osvetljenjem.

[igranjem sa aperturom i manualnim fokusem mozes da istaknes svog subjekta umesto obrnuto]

Gde ima svetla..

Oci su privucene ka svetlijim delovima scene. To znaci da se mudrim koricscenjem svetla takodje

moze vrsiti komponaovanje scene,

to jest akcentovanje jednih delova, i deakcentovanje drugih.

4. Pazite na odgovarajuce postavljanje subjekta

U revolveraskom maniru, vecina amatera misli da centar interesa treba postaviti u centru

snimka. Ovo po pravilu slabi kompoziciju scene.

Vodjenje subjekta

Generalno, ako se subjekat krece u odredjenom smeru, prostor je ostavljen na strani snimka ka

kojoj se subjekat krece da bi subjekat mogao da udje u njega. Ovo se naziva vodjenjem subjekta.

[ako slikas avion verovatno ces hteti da u sliku ubacis i trag koji on ostavlja a ako slikas nekog

koga trci mozda ces hteti da prikazes i put koji je pred njim]

Pravilo trecina

Osim, mozda za snimke ljudi izbliza, najbolje je postaviti centar interesa blizu jedne od tacaka

oznacenih pravilom trecina. Naime, cela povrsina slike podeli se po horizontali i vertikali na tri

jednaka dela. Iako je cesto najbolje postaviti centar interesa negde na jednoj od horizontalnih ili

vertikalnih linija, kompozicija je jos jaca ako je centar interesa postavljen blizu jedne od cetiri

presecne tacke.

Medjutim, zapamtite da govorimo o pravilu trecina, ne o zakonu trecina.

Pravilo trecina je samo savet koji treba uzeti u obzir kada komponujete

scenu.

Amateri  tipicno grese tako sto se namuce da postave liniju horizonta tacno na sredini snimka.

Ovime se kompozicija slabi zbog

cepanja snimka u dva dela.

Prema pravilu trecina linija horizonta treba da bude ili na gornjoj, ili donjoj trecini snimka.

Linija horizonta moze da se podeli nekim objektom u prednjem delu snimka. Ovo se cesto postize

neznatnim pomeranjem kamere.

Vertikalna linija moze se prekinuti cak i jednostavno granom drveta.

[jos jedno nepisano pravilo , nemoj nikad da seces subjekte (ljude , ptice , blalabla) na pola sa

linijom horizonta]

5. Ocuvanje balansa boja

Ton (svetloca i tamnoca) objekta na sceni sugerisu tezinu.

Na primer, na srednje osvetljenoj podlozi, tamni objekti izgledaju

teze nego svetli.

6. Balans masa

Kao sto bi soba izgledala neuravnotezeno kada bi sav namestaj bio nagomilan na jednoj strani, i

scena mora biti uravnotezena da bi bila estetski prihvatljiva.

Bez obzira na njihovu stvarnu fizicku tezinu, veci objekti na sceni izgledaju tezi nego manji.

Objektivnim posmatranjem elemenata na

sceni, mozete nauciti da vidite njihovu psiholosku tezinu.

[ako si gledao sliku onog zapca iz grand produkcije kako se rukuje  sa Divcem onda znas koliko to

smesno moze da bude]

7. Kreirajte obrazac znacenja

Koristite kombinaciju scenskih elemenata da bi kreirali znacenje.

Vecini ljudi su poznati Rorsakovi testovi, koje koriste psiholozi i psihijatri.

Testiranom coveku se pokazu mrlje od mastila, i on, projektujuci svoju

podsvest, prepoznaje apstarktne slike.

Na isti nacin, ako se skup objekata pojavi na fotografiji ili snimku, mi, eventualno  i nesvesno,

pokusavamo da shvatimo zasto su oni tamo i sta  predstavljaju.

Mi predpostavljamo da stvari ne dolaze zajedno slucajno. Dobri reziseri i snimatelji iskoriscavaju

ovo i obracaju paznju na razne elemente u sceni.

Elementi na snimku mogu biti jaki i ocigledni, a mogu biti i suptilni.

Cesto, samo predstavljanjem poznatih stvari na potpuno novi nacin moze se probuditi zanimanje

gledalaca.

8. Koriscenje linija

Granice objekata na snimku normalno se sastoje od linija: ravnih, krivih, vertikalnih,

horizontalnih, dijagonalnih.

Nase oci imaju tendenciju da putuju po tim linijama, dok posmatramo ceo snimak.

Dobar snimatelj ce iskoristiti ovo da bi paznju gledaoca proveo do

delova snimka koje zeli da istakne, i pogotovo, do centra interesa.

Osim sto vode nase oci po snimku, linije same po sebi mogu da sugerisu znacenje.

Prave, vertikalne linije sugerisu cast, snagu, formalnost, visinu i restrikciju.

Horizontalne linije sugerisu stabilnost i otvorenost.

Dijagonalne linije odisu dinamikom i uzbudjenjem.[i daju akcenat na centar dijagonale]

Krive linije sugerisu gracioznost, lepotu, eleganciju, pokret, senzualnost.

Nasuprot krivim linijama, ostre testeraste linije odisu nasiljem

ili destrukcijom, a prekinute linije sugerisu diskontinuitet.

9. Uokvirite centralni subjekat

Postavljenjem objekata po ivicama slike, snimak moze biti uokviren.

Uokvirivanje scene drzi paznju na snimku, pogotovo na centru interesa.

[imagine: kucica u daljini a dva drveta su na vertikalnim ivicama slike, tesko je promasiti centar

interesa..]

10. Iskoristite vizuelnu perspektivu

Kao sto znamo, pozicija kamere i zizna daljina objektiva menjaju prividnu perspektivu na snimku,

kao i prividna rastojanja izmedju objekata.  

Znaci, kreativnim koriscenjem zuma i rastojanja kamere do snimanog objekta, moguce je postici

potpuno razlicite impresije o objektu.

11. Prenesite znacenje pomocu boja i tonova

Scena koja je mracna sa mnogo povrsina u senci (mracna spavaca soba

ili sporedna ulicica u ponoc) izaziva savim drugaciji osecaj nego

scena koja je jarko osvetljena (pozornica kabarea ili plaza u podne).

Dominacija mracnih ili svetlih povrsina nosi u sebi jako psiholosko

znacenje, bez obzira sta se ostalo dogadja.

Isto kao sto selekcija osvetljenja i crnobelih tonova na sceni sugerise

raspolozenje i znacenje, na isti nacin to moze da sugerise i boja.

U principu, jarke boje dodaju energiju kompoziciji, dok svetle boje daju ozbiljnost, harmoniju i

stabilnost u izgledu.

Boje iz okoline takodje snazno uticu na dopadljivost boje. Kada je u okolini boje i njena

komplementarna boja, dopadljivost boje obicno raste, sve dok je komplementarna boja slabijeg

intenziteta. Podsetimo se da su komplementarne boje suprotne na dijagramu boja.

Kao sto ljudi vole ravnotezu izmedju masa i tonova u kompoziciji, oni takodje vole i ravnotezu

boja kao sto je na dijagramu boja.

Posebno, ljudi vole ravnote\v zu izmedju umirujucih i stimulativnih boja.

U uravnotezenju boja imajte na umu da je potrebna veca povrsina

hladnih boja da bi se uravnotezile tople boje.

Mnogo puta ce snimatelj zeleti da namerno poremeti ovo uravnotezenje da bi postigao odredjeni

psiholoski efekat. Na primer, ako scena primarno sadrzi hladne, pastelne boje kao sto je svetlo

zelena, utisak kod posmatraca bice sasvim drugaciji nego da scena sadrzi potpuno saturisane,

tople boje, kao sto su tamno oranz ili boja vina.

Na kraju, imajte na umu da nase oci inicijalno imaju tendenciju da budu

privucene ka ``toplijim'' delovima slike. Tako, ako su sve stvari na slici jednake, stvari koje su

zute, crvene i narandzaste bice primecene pre stvari koje su plave, zelene ili roza. Ako je centar

interesa topao u boji,

ili svetloga tona, najpre ce privuci paznju.

12. Izbegavajte spajanja

Tonska

[ukratko crna macka na crnoj koznoj fotelji umotana u crnu koznu jaknu pod losim osvetljenjem

nece izgledati najbolje]

Granicna

[princip drzanja 'usiju' nekom naivnom za vreme grupnog slikanja, ili neki objekat u vazduhu koji

se spoji sa glavom subjekt i smeta ukratko ]

13. Kontrolisite broj primarnih objekata

U principu, neparan broj primarnih objekata daje jacu, lepsu kompoziciju nego paran.

Dodavanjem trecega objekta, kompozicija se popravlja. Ali, kada je dodat i cetvrti objekat,

kompozicija opet izgleda podeljeno.

[kazu da je trik u stabilnosti simetrije, sto ne mora da ima neke veze ako slikas grupnu

fotografiju]

14. Uravnotezite kompleksnost i red

Kompleksnost bez reda unosi konfuziju. Red bez kompleksnosti unosi dosadu.

Snimak banane na sivoj podlozi je nejverovatnije prilicno dosadan.

Dodajte nekoliko jabuka, grozdja i zanimljivu posudu za voce, i slika

ce biti mnogo privlacnija - a banana i dalje moze da bude centar interesa, isticuci se na tamnijim

bojama.

Ali, ubacite u snimak i 50 nasumice pobacanih banana, i dobicete vizuelnu

zbrku. Znaci, najzanimljivija kompozicija je kompromis izmedju reda i kompleksnosti.

15. Koristite znacenje sugerisano pokretom

Poslednji savet je: koristite znacenje sugerisano smerom pokreta. Odakle akcija dolazi i kuda se

krece je znacajno. Pokret iz

tamnog prostora u svetao moze da simbolizuje oslobodjenje ili emocionalno podizanje.

Pokret nagore, cak nesto jednostavno kao sto je osoba koja ustaje

iz stolice, privlaci paznju zato sto to sugerise progres ili napredak.

Pokret nadole sugerise suprotno.

Pokret sa leva na desno je u principu upe\v catljiviji nego pokret sa desna na levo.

Najimpresivniji pokret je dijagonalni, pogotovo kada ide od donjeg levog ugla snimka ka gornjem

desnom.

Kako da fotografišete hranu?

Svi smo mi čuli užasne priče o tome šta sve fotografi rade kako bi hrana izgledala dobro. Horor

priče o stilistima hrane sa kantama masti za poliranje cipela koji premazuju sirovu ćurku kako bi

izgledala pečena. Gomile krompir pirea koje se sjaje na kupama sladoleda prekrivene motornim

uljem koje liči na čokoladu.

Srećom, malo je onih među nama koji znaju da izvedu ovakve monstruoznosti sa hranom. Mi smo

samo obični ljudi, koji žele da restoranska hrana izgleda na fotografijama onako kako miriše.

Treba uložiti malo vremena i truda kako bi hrana bila fotogenična, ali je sve to lako ako znate

kako. Slede saveti koji će vam pomoći da snimite vrhunske fotografije hrane.

1: Scena

Izaberite scenu koja ističe, ali ne ometa vašu hranu. Izaberite jednostavnu prostu pozadinu ili

stolnjak.

Koristite tanjire koji su u kontrastu ili u harmonji sa hranom, ali ne one koji su iste boje.

Pre nego što počnete da snimate, postarajte se da ne bude nikakve gužve u pozadini scene koju

snimate (zalutali ljudi, srebrno posuđe, ili bilo šta drugo). Upotreba veće blende radi zamućenja

pozadine može da pomogne.

2. Svetlo

Koristite prirodno svetlo kad god možete. Idealno mesto je pored velikog prozora, sa belim

zavesama koje raspršuju direktno svetlo.

Ako ne možete da dobijere prirodno svetlo, nemojte ni slučajno da koristite blic. Blic fotografija je

suviše gruba za delikatnu teksturu hrane. Blic će da izbledi sve detalje i kreiraće ružne svetle

mrlje.

3: Ravnoteža boja

Naučite da kontrolišete ravnotežu boja. Pogotovo u situacijama u kojima nije dostupnp prirodno

svetlo, vaše fotografije mogu da dobiju žutu ili plavu nijansu zbog koje će hrana da izgleda

užasno. Koristite podešavanje ravnoteže beline na fotoaparatu, ili kasnije digitalno podesite boju.

4. Ne pomerajte se

Budite mirni dok snimate. U slabo osvetljenim scenama kao što su restorani i kuhinje, dugačke

ekspozicije će registrovati svako pomeranje fotoaparata i zamutiti slike. Koristite stativ kad god

to možete. Ako ga nemate, probajte da stabilizujete fotoaparat na čaši ili na naslonu stolice.

5: Snimite puno fotografija

Fotografišite mnogo. Krećite se oko hrane i vidite koji ugao izgleda najbolje: Na primer, probajte

da snimite hranu u njenom nivou, a zatim od gore kako biste uhvatili geometriju prezentacije.

Svi smo mi čuli užasne priče o tome šta sve fotografi rade kako bi hrana izgledala dobro. Horor

priče o stilistima hrane sa kantama masti za poliranje cipela koji premazuju sirovu ćurku kako bi

izgledala pečena. Gomile krompir pirea koje se sjaje na kupama sladoleda prekrivene motornim

uljem koje liči na čokoladu.

Srećom, malo je onih među nama koji znaju da izvedu ovakve monstruoznosti sa hranom. Mi smo

samo obični ljudi, koji žele da restoranska hrana izgleda na fotografijama onako kako miriše.

Treba uložiti malo vremena i truda kako bi hrana bila fotogenična, ali je sve to lako ako znate

kako. Slede saveti koji će vam pomoći da snimite vrhunske fotografije hrane.

6: Zumirajte

Približite se koliko god možete. Upotrebite makro podešavanje na vašem fotoaparatu ako ga ima.

Ispunite kadar hranom, tako da onaj ko gleda fotografiju može skoro da je okusi.

7: Priprema

Ne zaboravite da snimate proces pripreme hrane. Ponekad je kreiranje hrane isto toliko

interesantno kao finalni proizvod.

8: Budite brzi

Radite brzo. Što brže snimate fotografije hrane, tim će ona svežije da izgleda. Hladno, smežurano

meso i uvenula salata neće izgledati dobro.

Upotrebite prazan tanjir na kojem ćete aranžirati vaš snimak pre nego što je hrana gotova. U

zadnjoj minuti, ubacite pravi tanjir za hranu.

9: Detalji

Sve je u detaljima. Proverite ivice vašeg tanjira i čaše da nema možda zalutale hrane i obrišite

sve fleke koje vidite. Upotrebite soseve i priloge za dodavanje boja (na primer, stavite krišku

limuna na šoljicu čaja).

10: Ne fotografišite

Znajte šta ne treba da fotografišete. Neka jela nikada neće izgledati privlačno, ma koliko da se

trudite.

Jela koja su iste boje i braon soseve bolje da ni ne poklušavate da fotografišete. Koliko god da je

fin, mi vas čikamo da snimite fotografiju na kojoj haggis izgleda privlačno.

Kako da fotografišete bolje portrete

Poziranje ljudi u vašim fotografijama ponekad može da predstavlja pravu noćnu moru.

Jednostavna akcija usmeravanja fotoaparata ka osobi može da izazove neugodna osećanja u

vašem subjektu. U ovom članku daćemo vam nekoliko saveta koji će vam olakšati proces

fotografisanja i omogućiti da snimate bolje fotografije portreta.

Ključ za uspešno poziranje je da osoba izgleda prirodno i opušteno na fotografijama. Neka osoba

bude u odnosu sa objektima u sceni umesto da stoji sama. Samo profesionalni modekli znaju

kako da stoje u sceni. Naslanjanje na zid, drvo ili fotelju na opušten način obično uklanja tenziju,

a i subjekat će izgledati prirodnije.

Izbegavajte poziciju u kojoj je subjekat okrenut direktno ka fotoaparatu. Neka ramena i telo

subjekta budu usmerena suprotno od fotoaparata sa licem subjekta neznatno okrenutom prema

fotoaparatu. Ovako ćete dobiti prostornost, dubinu i izražajnost, pogotovo ako fotografišete žene.

Međutim, pazite da se ne pojave nabori na vratu subjekta.

Kada fotografišete lice iz velike blizine, nemojte da dozvolite da se kontura nosa subjekta seče sa

jagodicama, osim ako fotografišete osobu iz profila.

Da biste izbegli pojavu podbratka, neka se subjekat malo nagne prema napred ili fotografišite sa

višlje tačke i neka subjekat gleda gore prema vama.

Smešak nije uvek neophodan.

Izbegavajte da kolena osobe budu usmerena direktno ka fotoaparatu. Savijte ih na jednu ili drugu

stranu kako biste dobili manje konfrontirajuću i manje izobličenu pozu.

Izbegavajte preterano prikazivanje ruku i nogu. Iz tog razloga preporučuju se dugački rukavi.

Neka ruke budu blizu tela, i izbegavajte ekstreme kao što su ruke na kukovima, osim ako vam to

nije cilj! Ruke mogu udobno da se smeste u džepove, uz telo ili da budu postavljene jedna preko

druge.

Ako snimate par, neka poziraju blizu jedno drugom, okrenuti jedno prema drugom a ne prema

fotoaparatu. Takođe mogu malo da nagnu glave jedno prema drugom.

Kada fotografišete grupe, izbegavajte pojavu razmaka između lica koliko je god moguće.

Postavite svaku osobu na takav način da njihova lica prirodno formiraju grupu. Zatim ih zamolite

da se još više približe jedno drugom. Kreirajte trougao ili piramidu od njihovih lica.

I konačno, ne insistirajte preterano na poziranju. Neka osobe koje snimate budu prirodne. Imajte

na umu da svaka osoba ima svoju sopstvenu dinamiku, gracioznost i stil kretanja. Ono što uspeva

kod jedne osobe neće uspeti kod druge.

Odvojite dovoljno vremena kako biste dobili najprirodniju, najlaskaviju i najopušteniju pozu za

svaku osobu ili grupu koju fotografišete.

Kadar

Kadar je prostor omeđen okvirom u kojem se vizualizira neka pojava ili radnja.

Naša vizualna percepcija svijeta nije ograničena okvirom, nema rubova koji u nju unose

diskontinuitet. Kad u ruke uzmemo fotoaparat ili kameru mi bilježimo samo jedan isječak

prostora. Svijet gledan kroz objektiv nužno smještamo u okvir. Pri tome smo slobodni pomicati taj

okvir na način na koji smatramo da nam najbolje odgovara za prenošenje vizualne informacije

koja se nalazi pred našim objektivom. Taj se proces naziva kadriranje, a njegov rezultat je kadar.

Kadar je prostor omeđen okvirom u kojem se vizualizira neka pojava ili radnja.

Ako čitate tekstove o fotografiji s engleskog govornog područja zasigurno ste primijetili da se u

njima prilikom određivanja kompozicije često koristi izraz framing, to je zapravo kadriranje.

Kadriranjem podešavamo granice slike i kompoziciju. Kadar, okvir i kompozicija međusobno su

povezani. Pogledajmo nekoliko primjera. Prva je slika tipična za osobe koje ne obraćaju pažnju na

detalje. Tako funkcioniraju početnici, njih fotografija toliko fascinira da se uglavnom koncentriraju

na objekt kojeg fotografiraju. Ne obraćaju pažnju na pozadinu, okolinu ili prednji plan, najčešće

ne paze ni na to kako je objekt osvijetljen. U ovom slučaju napravljena je tipična početnička

greška, predmet izrasta iz glave modela, a pozadina je nakrcana nepotrebnim detaljima.

Na drugoj je slici promijenjena poza modela, a ponešto je promijenjen i kadar, odnosno

promijenjena je pozicija s koje je fotograf snimao i visina aparata. Time se izbjegla zastava koja

izlazi iz glave, razglasni stup koji izrasta iz ramena, crveni objekt uz desni rub slike koji zbog

kolorističkog kontrasta "bode oči" odnosno privlači pogled i veći dio stupa koji dominira prednjim

planom. Na ovoj slici jednostavno se može izvršiti i drugi postprodukcijski "framing" odnosno

rezanjem desnog ruba slike ili kako to popularno volimo kazati "kropanjem" možemo ukloniti i

ono malo stupa koji se pojavio u slici. Iz ovog možemo izvući zaključak da se, bar kad je

fotografija u pitanju kadriranje može primijeniti i u kasnijoj fazi obrade, zadan je novi okvir slike,

isječak prostora i odnosi unutar okvira su se promijenili. Kod snimanja videa ili filma tako što nije

moguće.

Na trećoj je slici kadrirano tako da su svi problemi riješeni. Povećanje žarišne duljine objektiva

zamutilo je pozadinu i ono malo pozadinskih objekata koji su ostali u kadru, odnosno unutar

okvira. Model u potpunosti dominira slikom, nema više nepotrebnih smetnji, štoviše odabirom

kutova i smjerova pažnja je u tolikoj mjeri usmjerena na model da fotografija u potpunosti

funkcionira čak i bez direktnog kontakta očima, odnosno bez potrebe da model gleda u objektiv

fotoaparata. Sve se promijenilo, kadar, kompoziciji međusobni odnosi, a to je stoga jer svi ti

elementi egzistiraju u neposrednoj vezi.

Okvir

Iako često zaboravljen okvir je sastavni dio fotografije koji zaslužuje posebnu pažnju.

 

Kad smo govorili o kadru rekli smo da je to prostor omeđen okvirom. U kontekstu kadra okvir se

ne tretira kao fizički prisutna pojava, on je imaginarna pojava, odnosno područje izvan kojeg

fotografija više ne postoji. No baš zato što fotografija u jednom momentu nestaje s nekog

područja kako bi pogled zadržali unutar fotografije korisno je postaviti i pravi okvir. Taj okvir

može biti materijalan, pravi okvir za slike ili paspartu, a može biti i tanka linija koja obrubljuje

fotografiju na papiru na kojem je fotografija ispisana. U svakom slučaju odabir okvira mora biti u

skladu sa slikom i u funkciji koja mu je namijenjena, a to je da zadrži pogled gledatelja unutar

kadra. Kao što smo već rekli naša vizualna percepcija svijeta nije ograničena okvirom, naš je

pogled navikao slobodno lutati i ako mu mi kao autori fotografije to dopustimo on će odlutati

izvan slike. Mnogo toga u fotografiji i slikarstvu zapravo je u funkciji naše vizualne percepcije, pa

tako i okvir.

Dovoljno je otići u bilo koju radionicu u kojoj uokviruju slike pa vidjeti koje bogatstvo paspartua i

okvira postoji, moguće su tisuće kombinacija, a odabrati onu pravu često je jednako teško kao i

napraviti dobru fotografiju. No ne trebate se previše bojati, gotovo svaka fotografija u okviru bolje

će izgledati od fotografije bez okvira, osim ako je stavite u okvir koji je zaista u sukobu s

vizualnom osobnošću fotografije. Isto tako ćete primijetiti da će vam djelatnici koji tamo rade

praktično uvijek sugerirati da na fotografiju postavite paspartu. On uglavnom dolazi do samog

ruba fotografije i daje prvi najvažniji okvir koji ograničava pogled kako bi on ostao na fotografiji.

Paspartu je poseban karton debljine i do nekoliko milimetara u kojem treba na poseban način i s

posebnim alatom urezati prostor za fotografiju. Tako nastaje specifično sječeni rub koji efektom

udubine privlači pogled prema fotografiji. Radi lakšeg snalaženja u tekstovima koji dolaze

možemo taj okvir i svaki drugi okvir koji se nalazi uz rub kadra nazvati rubni okvir.

Drugi okvir je najčešće površina paspartua koja se prostire od ruba fotografije do ruba stakla

odnosno do krajnjeg okvira koji je najčešće izrađen od drveta, a u novije vrijeme i od plastike ili

metala. Ovaj okvir osigurava fotografiji njezin privatni prostor ma gdje da se nalazi. Može to biti

galerija, muzej ili zid u stanu, nije važno, koliko god fotografija ili slika da se nalazi na tom zidu

svaka će imati svoj prostor u kojeg druga neće zadirati. Taj prostor možemo nazvati prostorni

okvir. Prostorni je okvir omeđen konačnim okvirom koji ga vizualno ograđuje od ostatka zida.

Prostorni je okvir također mjesto na kojem će biti ispisano ime autora i fotografije, broj fotografije

ako je objavljena u seriji i svi ostali podaci koje je možda potrebno prikazati.

Vidimo dakle da je za prezentaciju fotografije potrebno osigurati neke preduvjete. Danas se, na

žalost, fotografije uglavnom pregledavaju na monitorima ili u svežnjevima papira koji idu iz ruke

u ruku bez da im se prethodno osiguraju optimalni uvjeti prezentacije. Na autoru ostaje kako će

prezentirati svoju fotografiju i odabir fotografija koje zaslužuju posebnu pažnju prilikom

prezentacije.

Komponente fotografije

Svaka se fotografija sastoji od tri podjednako važne komponente, a fotograf bi trebao poznavati

sve tri.

Te komponente su:

1. tehnička

2. estetska

3. psihološka

Početnici ih savladavaju upravo ovim redom kako smo ih naveli. Obično se započenje nekim

tehničkim znanjem kako bi uopće imali mogućnost stvoriti fotografiju. Nakon prvih grešaka to se

znanje polako produbljuje kako bi fotografije bile sve bolje u tehničkom smislu. Kad se dostigne

određeni tehnički nivo započinje se uočavati potreba za estetskim dorađivanjem fotografije.

Fotografije, više nisu mutne i neoštre, ali im još uvijek nedostaje nešto što je teško definirati.

Tada se najčešće započinje s učenjem pravila kompozicije. Kad se i to znanje usvoji imamo

tehnički i estetski dobro izvedenu fotografiju, ali opet joj u većini slučajeva nešto nedostaje, a to

je pobuđivanje emocije u gledatelju. Vizualno ugodna i tehnički savršena fotografija i dalje treba

neku dodatnu komponentu koja će emocionalno angažirati gledatelja.

Fotografija kao medij jednostavno iskazuje potrebu za komunikacijom, a ljudi zbog iste te potrebe

vole gledati fotografije. Ovu kompleksnu interakciju između fotografije i gledatelja nazvali smo

psihološkom komponentom. Ona je ujedno i najteža za savladati jer ju je gotovo nemoguće

naučiti. Neki se manji djelovi mogu naučiti, no ono bitno može se usvojiti samo iskustvom i

radom. Kad se taj dio konačno usvoji potreba za prve dvije komponente naizgled nestaje jer

fotografija koja komunicira ne mora biti tehnički savršena niti mora biti posložena prema

pravilima kompozicije. No nemojte se zanositi da možete preskočiti prve dvije komponente. U

mnogim knjigama koje se bave kompozicijom stoji uputa da kompozicijom treba dobro ovladati,

pa je nakon toga zaboraviti. Slična je stvar i sa tehničkim aspektima. Iskusan fotograf više ne

razmišlja koju kombinacija parametara treba postaviti na aparatu, kao što iskusan vozač ne mora

gledati u mjenjač da bi saznao u kojoj brzini vozi, sve mu naizgled dolazi samo, ali dolazi mu zato

što je to napravio tisućama puta. Sve se svodi na trening zahvaljujući kome reakcija postaje

spontana, svi teško naučeni tehnički i estetski aspekti smještaju se u podsvijest i egzistiraju na

nivou instinkta. Sada je fotograf spreman usvajati psihološku komponentu.

Psihološka komponenta je najkompleksniji dio fotografije, no kao i sve u životu egzistira na

nekoliko nivoa. Neki se vrlo brzo dosjete kako izazvati jak emocionalni odziv kod gledatelja pa

krenu fotografirati uznemirujuće prizore stradalih osoba. Drugi se pak okrenu na drugu stranu pa

fotografiraju prirodne ljepote koje oduzimaju dah. Tu su i prizori s djecom koji također spadaju u

emocionalno jake fotografske teme. Ne možemo za sve fotografije tog tipa reći da su kič, no

većina ih je idejni kič, jer je autor u samom startu često zacrtao upravo taj put znajući da će

takva fotografija uz najmanji uložen trud izazvati najveću reakciju, samo mali postotak fotografa

može iz praktično svake teme napraviti fotografiju koja će na njoj svojstven način komunicirati s

gledateljem i izazvati potreban emocionalni odziv. Takvi su fotografi ne samo majstori svog

zanata nego i istinski umjetnici.

Koliko digitalne obrade?

Koliko je digitalne ili neke druge obrade dozvoljeno primijeniti na fotografiji?

Moramo vam odmah priznati da je ovaj naslov bio mali trik kako bismo vas zainteresirali za tekst

o psihologiji fotografa. Ako ga pročitate u potpunosti na kraju ćete dobiti odgovor na svoje

pitanje. Pitanje zapravo nije vezano samo za digitalnu obradu, nego bilo koji oblik obrade, dorade

ili intervencije na fotografiji, koliko je uopće na bilo koji način dozvoljeno zadirati u medij?

Kako bismo odgovorili na ovo pitanje trebamo problem sagledati s dvije strane, moramo odrediti

ulogu fotografije i ulogu fotografa, odnosno njegov kreativni obrazac. Ako je fotografija

dokumentarna, reporterska ili na bilo koji drugi način vezana za objektivno izvještavanje javnosti

nije etično na bilo koji način mijenjati i dorađivati njezin sadržaj. Zaključak možete izvesti sami,

dozvoljene su minimalne obrade koje djeluju samo na tehnički dio fotografije, nikako na promjenu

sadržaja ili percepcije. Pogledajmo sad to od strane fotografa. Godine 1939. Victor Lowenfeld

otkrio je da se neke osobe u svojoj komunikaciji sa svijetom primarno oslanjaju na vizualne

podražaje, dok se druge više oslanjaju na taktilne (osjet dodira). Prve je nazvao vizualnim tipom,

a druge haptičkim tipom (od grč. hapto – diram, hvatam). Pogledajmo koje karakteristike krase

ova dva tipa.

Vizualni tip dobiva informacije o svijetu prvenstveno preko osjeta vida, svi ostali podražaji su

zapostavljeni. Takve su osobe opsjednute ispravnim bojama, mjerama i proporcijama – možemo

ih nazvati realistima. Kad se takva osoba bavi fotografijom ona ima kodeks koji ne dozvoljava

mijenjati bilo što na fotografiji. Slika nastaje u trenutku pritiska na okidač i sve naknadne obrade

svedene su na minimum. Ne radi se izrez, a ako je fotografija rađena na filmu često uključuje i

rub negativa kako bi se pokazalo da je predstavljena cjelokupna površina filma. Takvi fotografi po

svaku cijenu žele sačuvati ispravnu sliku svijeta, koriste normalne objektive, fotografiraju iz

pozicije iz koje promatraju svijet oko sebe, gotovo nikad ne koriste širokokutne objektive niti

slikaju iz ekstremnih kutova. Oni samo bilježe svijet

oko sebe i to na najbolji mogući način.

Haptički tip je više okrenut drugim osjetilima i subjektivnim doživljajima. On postaje dio

fotografije, u nju ugrađuje svoje iskustvo i emocije. Takve su osobe ekspresionisti, fotografije su

im često naglašenih boja i oblika, ponekad izobličene ili u potpunosti apstraktne. Oni istražuju

svoju unutrašnju viziju, ne poštuju ograničenja medija i manipuliraju slikom na sve načine koje

poznaju sve dok ne budu zadovoljni svojom vizijom realnosti. Često miješaju različite medije:

računalnu grafiku, slikarske tehnike i fotografiju. Ništa im nije sveto, oni će paliti negative kako bi

dobili neobične efekte, nanositi slojeve boje preko fotografije, ispisivati slike na izreze iz novina

uglavnom primjenjivati sve postupke koji im padnu na pamet jer kod njih cilj opravdava sredstvo.

Postoji još jedna razlika između te dvije vrste fotografa. Dok vizualni tip usavršava

previzualizaciju, haptički usavršava postvizualizaciju. On često radi kolekciju fotografija kao

slikovnu bazu iz koje će prema potrebi izvlačiti potrebne dijelove pojedinih fotografija. Takve

osobe pišu one upute po fotografskim magazinima o tome kako na krajolik "a" staviti nebo "b" i

dodati još nešto iz fotografije "c" recimo Mjesec ili Sunce.

Ovo su dvije krajnosti, a između njih leži cijeli jedan svijet fotografa koji imaju manji ili veći

postotak ova dva tipa. Zaključak je jednostavan, nekim fotografima realnost je svetinja, dok je

drugima važan samo njihov osobni svijet. Jednima nikakva obrada nije prihvatljiva, drugima je

svaki alat za obradu, pa tako i digitalne tehnike, više nego dobrodošao. Svatko se od nas mora

naći negdje između te dvije krajnosti i ne postavljati drugima pitanja o dozvoljenoj količini

intervencije u fotografiji, jer gotovo svatko od nas ima svoj jedinstven odgovor na ovo pitanje.

Asimetrija lica

U stvarnom životu lice gotovo nikad nije statično.

U stvarnom životu lice gotovo nikad nije statično. Glava je u stalnom pokretu, a izrazi lica

konstanstno se mijenjaju, zato nam mane ljudskog lica nisu uočljive. Oko se na njih jednostavno

ne može koncentrirati, no na statičnom mediju kao što je fotografija te se mane iskazuju

nametljivom jasnoćom. Ne pristupimo li realizaciji portreta s potrebnom pažnjom svi nedostatci

ostaju zabilježeni na fotografiji i čekaju da ih promatrači primjete. Iz istog razloga na fotografiji je

puno teže zabilježiti šarm od klasične ljepote. Šarm se najčešće sastoji od brzih promjena izraza

koje nas iznenađuju i oduševljavaju te od životne energije koja ima izraženu dinamiku. Uhvatiti

pravi moment koji će sve te kvalitete odražavati na jednoj jedinoj slici vrlo je teško.

Zadaća je portretnog fotografa da pokuša sakriti nedostatke kako bi lice odavalo isti dojam kao

da ga vidimo u živo. Ljudsko je lice asimetrično, na primjer gotovo sve osobe imaju jedno oko

veće od drugog. Kod jednih je to manje, a kod drugih više izraženo. Jedan od prvih zadataka

portretnog fotografa je da dobro pogleda model i uoči takve nedostatke. Ako je dakle jedno oko

veće od drugog glavu modela treba okrenuti tako da perspektiva sakrije taj nedostatak, a ne da

ga naglasi. Udaljeniji predmeti uvijek izgledaju manji, ako glavu okrenemo tako da je manje oko

udaljenije od aparata razlika će biti još veća, ako glavu postavimo tako da manje oko bude bliže

aparatu razlika će se u većini slučajeva poništiti.

Ovo je inače još jedan razlog zašto treba koristiti objektive veće žarišne duljine, oni zbog manjeg

vidnog kuta manje naglašavaju perspektivu. Što smo bliži objektu snimanja veća su izobličenja

nastala uslijed efekta perspektive, sve što je blizu naglašeno je, sve što je daleko umanjeno je.

Ruka koja je bliže objektivu odjednom izgleda prevelika, proporcije lica su izmjenjene, nos i usta

povećani su u odnosu na tjeme.

Savjeti za početnike

Sve slike nose u sebi simboliku, pa tako i portret. Naš um asocijacijama povezuje pohranjene

simboličke ikone i trenutno viđenje.

No nije svaka simbolika svima ista. Žena koja pruža jabuku nama može biti asocijacija na prvi

grijeh, Adama i Evu, dok ta ista slika nekome u Japanu ili Indiji može asocirati nešto u potpunosti

drugačije. Asocijacije dolaze i iz ostalih dijelova slike, kao što su na primjer boja pozadine ili

rasvjeta. Zelena je boja relaksirajuća, odmara oči, crvena pobuđuje na agresiju. Simbolika

portreta može biti i vrlo direktna, postoji li pri dnu slike broj, on simbolizira policijski dosje, a

kapljice znoja na licu sportaša nadljudske napore.

Kako unutar tolikih parametara postići ono optimalno osnovna je problematika svakog fotografa

koji se odlučio na snimanje portreta. Neki fotografi imaju sposobnost brzog hvatanja suštine,

nekima je potreban studiozan pristup. Nakon svega još se treba pobrinuti za rasvjetu i ostale

tehničke detalje, a osobe koje snimamo često treba i voditi kroz snimanje, evo stoga nekoliko

savjeta kako pojednostaviti proces snimanja.

Neki foto priručnici preporučaju da se napravi serija snimaka na prazno, bez filma u aparatu,

kako bi se portretirana osoba opustila pred fotoaparatom, no ponekad je bolja potpuno suprotna

taktika. Osobi koju snimate kažite da u aparatu nema filma i da samo škljocate na prazno kako bi

se ona navikla na fotoaparat i rasvjetu, a u aparatu neka ipak bude film. Kad je osoba koju

snimate uvjerena da je u pitanju samo zagrijavanje obično je opuštenija nego kad je svjesna da

će nakon pritiska okidača ostati zabilježena na filmu. Ponekad upravo taj prvi film daje najbolje

fotografije jer je model u potpunosti prirodan i opušten.

Osoba koju snimate bit će opuštenija ako ima povjerenje u fotografa i u njegovu viziju onoga što

radi. Pokaže li fotograf nervozu ili nespretno rukuje fotoaparatom, petlja po kontrolama, stalno se

predomišlja oko postave rasvjete i općenito djeluje nesigurno portretirana će osoba to osjetiti,

izgubiti smirenost i povjerenje, postati nervozna i ukočena. Zato je od primarne važnosti da

fotograf samouvjereno i sigurno rukuje opremom koju koristi. Nikad se nemojte upuštati u

snimanje portreta sa posuđenim ili novo kupljenim fotoaparatom te studijskom opremom koju ne

znate podesiti. Sve što koristite mora vam biti blisko i poznato. Za portret ne trebaju skupi

fotoaparati sa stotinjak programskih funkcija, važnije je samopuzdanje koje iskazujete.

Prilikom snimanja ne gledajte konstantno u tražilo, zahvatite malo širi kadar i koristite daljinsko

okidanje, žičani okidač ili neki njegov ekvivalent. Na taj način možete ostvariti dobru

komunikaciju s modelom, kontakt je neposredniji a sitne promjene izraza lica uočljivije nego

prilikom gledanja kroz tražilo kada gledate umanjenu sliku. Kod ovakvog načina snimanja dolaze

do izražaja prednosti srednjeg i velikog formata jer će zbog šireg zahvata scene portret biti manji

te će zahtijevati dodatno povećanje prilikom izrade fotografija.

Za snimanje portreta često se koriste različiti filtri koji omekšavaju sliku i daju specijalne efekte ili

se koriste objektivi koji daju mekaniju sliku. Dobro je koristiti dugožarišne objektive koji lagano

komprimiraju udaljenosti. Najčešće se portretnim objektivima smatraju objektivi žarišne duljine

dvostruko duže od dijagonale negativa i velikog otvora zaslona. Osim što komprimiraju sliku oni

omogućuju optimalnu udaljenost snimanja pri kojoj fotograf neće ugroziti privatnost modela

svojom blizinom, a neće biti ni toliko udaljen da ne može komunicirati. Svakako izbjegavajte

snimanje portreta kratkožarišnim objektivima jer će izobličiti lice, pogotovo nos koji će izgledati

veći i duži. Taj se efekt može izbjeći ako se udaljite od modela no onda će slika osobe biti toliko

sitna da će snimanje portreta izgubiti smisao.

Oči su ogledalo duše, sve na portretu smije biti izvan zone oštrine osim očiju jer oči su ono što će

svatko tko gleda fotografiju prvo pogledati. U očima se također reflektira rasvjeta koju koristimo.

Ako snimamo s jednoličnom difuznom rasvjetom dobro je imati malo spot svjetlo koje ćemo

usmjeriti prema očima kako bi se u njima pojavio karakteristični sjaj. Taj sjaj daje životnost osobi

koju snimamo.

FOTOGRAFIJE NA PUTOVANJIMA

Na počecima fotografije putnici su donosili slike egzotičnih pejzaža. Danas se do takvih odredišta

lako stiže. Ali sama udaljenost ne čini fantastičnu fotografiju već dodir sa netaknutom prirodom.

Ovaj žanr fotografije često se zamišlja kao komplikovan i težak. Nije toliko bitno kako zabelžite

pejzaž na filmu nego je bitno povećanje kvaliteta fotografije. Kako bi ste kući mogli poneti

najbolje fotose, pokušajte izbeći pokrete kamere i ako je moguće pokušajte definisati dubinu

slike. Mali jednostavni stativi čine čuda. Prednosti: imate vremena i mir kako biste postigli najbolji

način slikanja pejzaža preko vašeg fotoaparata.

Kompozicija fotografije

Za razliku od aktivnih medija (npr. video tehnologija), fotografisanje pejzaža zahteva više

tačnosti. Vi stavljate naglasak na važnost pozicije individualnih elemenata slike koje ređate i

stvarate celinu. I samo sa menjanjem pogleda možete pronaći pravi okvir slike. Jednostavno

pronađite smer svetla i probajte različite mogućnosti postavljanjem fotoaparata gore visoko ili

dole nisko. Udaljenost i žaripnu daljinu podesite prema željenoj perspektivi.

Dubina i perspektiva

Možete i namerno stvoriti neuravnoteženost fotografije, stavljajući naglasak na pojedine

elemente fotografije. Crno-bela fotografija je idealna za stvaranje tenzije u području fotografije

svodeći sve na kontrast svetla i senke. Mada jedna pokušava sačuvati što više sivih tonova u

konačnom zapisu slike, dubina fotografije se postiže tamnim. Nisu nevažne ni delovi koje pokriva

i senka ali svetli motivi animiraju oko. Ako se svetlosivi tonovi susreću sa vrlo tamnim delovima,

doči će do isticanja kontrasta između svetla i senke.

Koristite doba dana kao alat

Duži period vremena za traženje motiva vas može dovesti do zadivljujućih rezultata kao što se to

redovito događa kod dugoročnih projekata. Kao što u takvim slučajevima najčešće biva morate

provesti veći deo vremena napolju u prirodi.Snimanje pejzaža ne zahteva automatsku

ekspoziciju, čak se i autofokus se ne koristi slikajući ove motive. Dakle na automatiku ovde

potpuno zaboravite i oslonite se na mehanička - ručna podešavanja. Očigledno je puno korisnije

slikanje pomoću serijskih ekspozicija sa malim promenama dijafragme f-stopice preko i ispod

vrednosti koju pokazuje svetlometar. Ova metoda daje optimalne rezultate za slajdove i duge

ekspozicije posebno u sumrak.

Makro fotografija - saveti i trikovi

Veliki broj korisnika interesuje makro fotografija, pa smo zbog toga odlučili da ovaj članak

posvetimo osnovnim principima makro fotografije i savetima koji će vam pomoći da sami snimate

odlične makro fotografije.

Sledi članak koji će vam korak po korak objasniti kako se snimaju kvalitetne makro fotografije.

Sigurno ste već videli predivne fotografije koje iz velike blizine i u celosti hvataju lepotu cveta ili

insekta. Umetnost fotografisanja iz ekstremno velike blizine se zove makro fotografija.

Profesionalni fotografi koriste veoma skupe fotoaparate i opremu kako bi snimili makro fotgorafije

sa ogromnim brojem detalja.

Ali da li ste znali da vaš kompaktni digitalni fotoaparat može da snima izuzetno dobre makro

fotografije? Možda ste već primetili ikonu cveta na zadnjem delu vašeg fotoaparata. Ako

pritisnete dugme sa ikonom cveta vi ćete aktivirati makro režim rada koji će vam omogućiti da se

iz velike blizine fokusirate na vaš subjekat, koji je pre toga bio suviše mali ili izvan fokusa. Vi ćete

u makro režimu fotografisanja moći da snimate oštre fotografije sa duplo manje udaljenosti nego

u normalnom režimu rada.

To što je makro režim snimanja predstavljen cvetom, to ne znači da je cveće jedino što možete

da fotografišete u ovom režimu. Budite kreativni i uzmite za temu vaših makro fotografija neke

od sledećih objekata:

Cveće i insekti

Ljudsko oko

Prsti i noge bebe

Detalji teksture tkanina, drveta ili kamena

Novčića i markica

Dokumentovanje serijskih brojeva elektronskih aparata

Snimanje detalja artikala koje prodajete na aukcijama

Ovo je samo početak. Lista je beskonačna!

Hajde da počnemo. Evo nekoliko saveta za snimanje boljih makro fotografija pomoću vašeg

digitalnog fotoaparata:

uključite makro režim fotografisanja tako što ćete pritisnuti dugme sa ikonom cveta (ako se ikona

cveta pojavi na LCD ekranu fotoaparata onda se nalazite u makro režimu snimanja)

Kadrirajte vašu sliku i pritisnite okidač do pola kako biste zaključali ekspoziciju i fokus

Ekperimentišite sa uglovima i udaljenošću od subjekta sve dok fokus ne bude oštar na vašem

LCD ekranu (ili tražilu)

Ekperimentišite sa zumiranjem sve dok ne budete zadovoljni sa perspektivom

Pritisnite okidač do kraja kako biste snimili makro fotografiju

Potencijalni problemi i rešenja

Problem: Preeksponirane fotografije

Rešenje: Isključite blic tako što ćete kružiti kroz opcije za blic i izabrati “flash off” - ikona ove

opcije izgleda kao precrtana munja

Problem: Podeksponirane fotografije

Rešenje: Pređite na drugu lokaciju ili pojačajte intenzitet svetla u sceni.

Problem: Mutne fotografije - Kada se jako približite subjektu ne samo da će objekat snimanja biti

jako uvećan, već će i rizik od pojave mutne slike biti veći, pošto i najmanje pomeranje

fotoaparata može da utiče na oštrinu fotografije.

Rešenje: Da biste eliminisali mutnoću u fotografijama, stabilizuje fotoaparat pomoću malog

stativa. Takođe možete da upotrebite opciju za odloženo snimanje podešenu na nekoliko sekundi.

Saveti i trikovi

Postavite lupu ispred objektiva fotoaparat da biste još više približili subjekat. Rezultati mogu da

budu stvarno neobični.

Snimite kapljice vode na cvetu tako što ćete poprskati biljku vodom pre nego što je fotografišete.

Raspršite jako i direktno svetlo tako što ćete staviti providnu belu plastiku između svetlosnog

izvora i subjekta koji fotografišete.

Reflektujte svetlo u vašu scenu pomoću tanke metalne folije.

Fotografije beba

 

"Požuri, beba se smeje!" Malo je roditelja koji mogu da odole prvim osmesima bezubih beba ili

stisnutim prstima malene ručice. Rano detinjstvo brzo prolazi, prepuno brzih promena, i potrebno

je da budete spremni da zabeležite što više ovakvih posebnih trenutaka. Opremljeni svojom

kamerom i sa par savete koje Vam besplatno dajemo, bićete spremni da snimite ove specijalne

momente koji će jednog dalekog dana osvežiti sećanja kako Vas tako i Vaše bebe.

Približite se. ako niste dovoljno blizu pozadina će fokus fotografije odvući od bebe. Neka bar

trećinu, pa i veći deo fotografija zauzima beba. Udaljite se. Poslušajte i ovaj naizgled

kontradiktoran savet. Puno se udaljite. Neke od aktivnosti Vaše bebe uslovljenje su okolinom u

kojoj se dešavaju. Prikažite kontraste u veličini snimajući vašu bebu kako puzi kroz velika vrata ili

spava na golemom kauču.

Uredite scenu pre snimanja. Ne trudite se da beba uvek bude u centru snimka - ponekad se

pomeranjem kamere u stranu dobija mnogo prirodniji izgled fotografije bez gubljenja na važnosti

centralnog motiva.

Neka pozadina bude jednostavna. Da bi Vaše dete bilo centar snimka ne dozvolite da pozadina

omete posmatrača fotografije. Jednostavna pozadina, bez suvišnih detalja, zadržaće oko

posmatrača na detetu kao centralnom motivu fotografije. Ovakav pristup najčešće se koristi za

snimanje dečijih portreta.

Neka bude puno boja. Obratite pažnju na boje u okolini i na Vašem detetu. Crvena i žuta su tople

boje koje se ističu, dok su tonovi plave hladniji i bolji za pozadinu. Samo praksa Vam može

pomoći da odredite pravu kombinaciju boja koja će odgovarati raspoloženju Vaše bebe.

Napravite i poneki uspravan snimak. Ako dete sedi ili stoji ne bojte se da ispravite kameru. Ne

samo što ćete moći da se približite detetu, već ćete i razbiti monotoniju svojih snimaka.

Snimajte dete u akciji. Pratite pokrete svog deteta, dohvatanje, puzanje, stezanje igracaka...

Pokušajte da upravljate akcijama deteta iza kamere. Bacite lopticu na drugi kraj sobe i snimite

dete kako pokušava da dođe do nje, započnite "tuču" jastucima i iskoristite priliku da snimite

kontranapad Vaše bebe.

Spustite se na nivo deteta. Jednom kad dete shvati da ste na njegovom nivou biće slobodnije.

Usput, imaćete i mnogo prirodniji pogled na svet u kome dete živi.

Snimajte jaka osećanja Vaše bebe. Plakanje, mrštenje, kikotanje su deo odrastanja Vašeg deteta.

Snimite svaku emociju koju Vaše dete iskazuje. Neka se Vaše dete druži sa drugima ne bi li neki

od karakteritičnih izraza lica izašli na videlo.

Snimajte što više. Uvek napravite nekoliko snimaka uzastopce ne bi ste li povećali svoje šanse da

uhvatite pravi trenutak - nećete zažaliti.

Porodične

 

Da li Vam fotografije sa porodičnih okupljanja uvek izgledaju isto - film za filmom? Odviknite se

od šablona! Evo nekoliko predloga koji će Vam pomoći:

Proširite svoje fotografske horizonte - ne vucite kameru sa sobom za praznike da bi ste napravili

samo jedan snimak. Napravite priču snimajući sve od početka do kraja bez obzira koliko Vam se u

tom trenutku nešto činilo važnim ili beznačajnim. Nemojte se zaustaviti dok ne budete sigurni da

imate sve snimke koji će dočarati uzbuđenje jednog porodičnog okupljanja.

Razmišljajte porodično - kada fotografišete porodicu planirajte unapred. Prilikom velikih

porodičnih okupljanja odmaknite kauč od zida da bi taj prostor oslobodili za snimanje prodične

fotografije (jedan red, recimo deca sede na podu, stariji sede na kauču, ostali između kauča i

zida). neka se svi primaknu jedni drugima koliko je to moguće - naše sobe nisu toliko velike da

prostor ne bi bio racionalno korišćen. namestite kameru na stativ, može i bilo koji drugi objekat

koji ne dozvoljava pomeranje kamere, podesite odgođeno okidanje i požurite da zauzmete svoje

mesto na budućem snimku. Ne zaboravite da napravite nekoliko uzastopnih snimaka pošto će se

neko sigurno okrenuti na drugu stranu, neko obavezno zažmuri... Kasnije ćete moći od tih

snimaka da izradite fotografije koje će zadovoljiti sve one koji su na njima. Ovakve grupne

fotografije uvek su dobrodošle kada nismo u prilici da budemo sa našim porodicama i obavezno u

nama bude lepa sećanja na prethodna okupljanja. Slikajte nenadano - sigurno ne želite da Vam

poziraju na svim fotografijama. Pokušajte da članove porodice fotografišete kada se tome

najmanje nadaju. Kada ugledate zgodnu priliku, neki gaf, ludoriju koju izvode članovi Vaše

porodice, ne oklevajte, slikajte brzo, ne gubite vreme na "smešak" i "ptičicu". Obratite pažnju na

izraz lica, položaj, zabeležite akciju.

Popunite kadar - kad je to moguće i tako izbacite sve što je suvišno. Evo novog izazova - kada ste

spremni da pritisnete okidač ponovo procenite šta vidite na budućem snimku i da li je potrebno

da priđete korak bliže ili da se odaljite bez gubljenja onog što je bitno na snimku. sigurno možete.

Napravite taj jedan korak i ponovo procenite kompoziciju. Da biste slikali dete koje se zanima sa

novom igračkom približite se na 2-3 metra i po mogućstvu kleknite kako biste bili u ravni sa

detetom. Da biste snimili manju grupu odraslih, ne udaljavajte se više od 4-5 metara. Pustite da

oblik koji grupi ima diktira i položaj aparata - ne bojte se da aparat držite uspravno ili

horizontalno ako će to doprineti popunjenosti snimka.

Bebe - imate bebu u porodici? Onda im se približite! Puzite sa njima po podu dok se igraju.

Fotografije će Vam biti onoliko zanimljivije koliko je položaj u kome su slikane neobičniji. Ne

stidite se da kameru date nekom drugom ne bi li Vas slikao zajedno sa bebom. Isto to dozvolite i

drugima kako bi ste svi bili ravnopravno zastupljeni u porodičnom albumu.

Budite spremni - kada ugledate povoljnu priliku reagujte što je brže moguće. Imajte uvek kameru

pri ruci sa dovoljno snimaka i svežim baterijama. Inspiracija ili prilika za dobru porodičnu

fotografiju mere se delićima sekunde. Ako ste dovoljno brzi nećete je propustiti i imaćete

zabeleženu uspomenu koja će trajati godinama. Ukoliko budete oklevali ostaće Vam samo

propuštena prilika.

Iskoristite pogodnosti savremenih kamera - koristite isti model kamere već decenijama, gubite

dosta vremena na prethodna podešavanja, propustili ste više dobrih snimaka nego što ste ih

fotografisali? Pravo je vreme da konačno investirate u novi aparat, bilo da se radi o modernim

digitalnim ili analognim aparatima, investicija će se vrlo brzo isplatiti.

Neformalni snimci

 

Veliki broj snimaka prikazuje ljude kako se smeju, krevelje, ili se ludiraju pred kamerom. Naravno

postoji i posebno mesto u Vašim albumima za ovakve snimke. Nadasve, oni su zabavni i uvek

pobuđuju sećanja na srećne trenutke. Ali ono što ovakve neformalne fotografije čini zanimljivim

je da one čuvaju uspomenu na ljude koji su aktivni, koji se nečim bave ili jednostavno igraju. To je

ono što dobijate kada pravite fotografije ljudi na "slobodne" teme. One su često najbolje i

najzabavnije što dobijate sa svojih filmova. Zaboravite potrebu da kažete "ptičica" ili da čekate

da se ljudi "nameste". Umesto toga, fotografišite ih onakve kakvi su pa čak i po cenu da, recimo,

beba na sebi ima veći deo svog obroka... Shvatate u čemu je štos ?

Na odmoru ste? Umesto da napravite 30 snimaka svoje porodice kako pozira ispred 30 različitih

turističkih atrakcija, pratite akciju. Slikajte klince kako plivaju uprkos talasima, igraju se u pesku,

skaču u vodu, slikajte svoju suprugu umazanu sladoledom... Možete napravite divne neformalne

fotografije u bilo koje vreme na bilo kom mestu. Nema potrebe da se ograničite samo na odmore,

praznike ili proslave. Potrebno je samo da Vam kamera bude pri ruci u pravom trenutku.

Fotografije koje ćete kasnije pohraniti u svoj album prikazivaće svakodnevne stvari: okopavanje

bašte, decu koja se igraju, Vašu porodicu u svakodnevnom zivotu.

Za uspešne neformalne fotografije ispoštujte sledećih par saveta:

Budite uvek spremni! Nećete imati vremena za drugi snimak, nećete moći da kažete "Sačekaj

trenutak dok nađem kameru" i uvek iskoristite priliku da napravite neformalni snimak - neka

kamera bude spremna sa dovoljno filma a baterije sveže.

Snimajte brzo, većina kamera ima fiksnu oštrinu na razdaljini od 1m do beskonačnosti, one

savremenije imaju brzo automatsko uoštravanje. Potrebno je da uvežbate da kameru brzo

uključite, izaberete scenu i snimite je za samo par sekundi. Nekada ćete morati snimati u pokretu

kako drugi ne bi primetili da ih snimate.

Usredsredite se na akciju. Koliko je bitno ono što dete radi, bitno je i dete. Približite se subjektu

koji fotografišete kako biste verno prikazali ono čime se bavi. Ako se dete igra kockicama ili čita

knjigu približite se što je više moguće (1-1,5 metar). Ako imate aparat sa zoom objektivom

koristite njegove prednosti - što ste dalje od deteta ono će kasnije primetiti da ga snimate a

fotografije će biti prirodnije. Upravo ovo je razlog što većina novijih kamera ima ugra]en zoom

objektiv - da biste mogli da se približite subjekt bez potrebe da mu priđete bliže.

Budite uporni i strpljivi. Ako Vas "primete" pre nego što napravite svoj snimak ne odustajte.

Sačekajte da se situacija smiri, držite kameru spremnu u krilu i pokušajte ponovo - snimajte brzo

kada Vam se ukaže prilika i uskoro ćete uhvatiti sebe kako govorite "Imam te!".

Razvoj vizualne svjesnosti

Razvoj vizualne svjesnosti zapravo je razvoj fotografskog načina viđenja u kojem stalno moramo

preispitivati svoj način gledanja.

Kao što smo već objasnili, vizualna prekoncepcija nastaje još prilikom apsorpcije prvih slikovnih

informacija u ranim fazama našeg života. Stoga je usađena duboko u našu podsvijest, tako

duboko da je uglavnom nismo svjesni, zato je glavna borba protiv prekoncepcije konstanto

preispitivanje svojih motiva prilikom pritiska okidača. Neki stereotipi duboko su usađeni i teško ih

je iskorijeniti, jedan izrazito jak primjer možemo pronaći u radovima koje proizvodi Joel-Peter

Witkin. Njegove fotografije izražavaju morbidnu opsesiju koja je u stvari pokušaj ispitivanja rane

egzistencije. Evo kako autor doživljava svoje djetinjstvo: "Moja je baka imala samo jednu nogu pa

bih ujutro nakon buđenja prvo osjetio smrad njezine gangrenozne noge. Dok su se ostala djeca

budila uz miris kave, ja bih se budio uz smrad raspadajućeg mesa". Većina Witkinovih fotografija

prikazuje prizore od kojih je normalnim osobama izuzetno neugodno, ako ih baš želite pogledati

ovdje imate poprilično dobar presjek njegovog rada no to je njegov svijet i njegova prekoncepcija,

mi ostali imamo svoje prekoncepcije koje su u vrijeme masovnih komunikacija postale

stereotipne i na taj način utapaju naše fotografije u sivilo općenitosti. Da bi svijet gledali na drugi

način moramo započeti s postavljanjem pitanja. Neka od tih pitanja primjenjiva su na svakog od

nas, a neka su osobna i može ih postaviti samo osoba koja na koju se odnose.

Evo kako bi trebala glasiti neka općenita pitanja koja govore o odnosu nas kao fotografa i

subjekta kojeg fotografiramo:

Što je subjekt?

Kako subjekt treba biti prikazan na fotografiji?

Treba li subjekt zaista biti subjekt?

Kako subjekt zapravo izgleda u kolektivnoj svijesti?

Gdje su granice ograničenja stereotipova?

Zatim su tu pitanja u odnosu fotografije prema gledateljima i prema autoru:

Kako se fotografija odnosi prema gledatelju, a kako prema autoru (svaka fotografija je

autoportret autorove psihe)?

Radimo li zaista fotografije kakve želimo ili radimo fotografije kakve mislimo da od nas očekuju

drugi?

Očekujemo li odobravanje i pohvalu za napravljenu fotografiju?

Koliko nam je bitno da se fotografije svidi našoj okolini?

Odgovori na ova pitanja trebali bi nam omogućiti da uočimo utjecaj okoline na naš rad i koliko

zapravo radimo na svojoj osobnoj viziji. Problem je da fotografi početnici, nesigurni u svom radu,

teže k zadovoljavanju okoline te tako stvaraju fotografije na način da zadovolje masovnu publiku,

a ne svoju unutrašnju viziju, a možda jednostavno i nemaju unutrašnju viziju nego su podlegli

općoj prekoncepciji tipa Sunce treba crtati kao žuti krug sa zrakama po obodu i smiješkom? Ako

svoj rad na fotografiji doživljavate kao nešto važno, ovaj tekst otvorio je i previše pitanja.

Stabilnost fotografija

Istraživanja o stabilnosti fotografskih materijala pokrenuta su kad je ustanovljeno da polako

nestaju kompletne nacionalne arhive!

Od samih početaka fotografije postojala je težnja prema fotografiji u boji koja će na realističan

način, baš kako ga i mi vidimo, prikazati svijet. Ta je težnja i ispunjena, no fotografija u boji

donijela je sa sobom i nove probleme, a najveći od njih bio je dugoročna nestabilnost fotografske

slike. Ovdje ćemo se ukratko pozabaviti tim problemom, one koji žele više informacija uputit

ćemo na vodeće stručnjake koji rade na problematici stabilnosti fotografskih i likovnih materijala,

a koji su se okupili u okviru kompanije Wilhelm Imaging Research, Inc. Sve materijale o

problematici testiranja i određivanja stabilnosti možete pronaći na njihovoj web adresi:

http://www.wilhelm-research.com, tamo ćete naći i usporedne vrijednosti testova, a s njihovih

stranica možete besplatno preuzeti knjigu The Permanence and Care of Color Photographs:

Traditional and Digital Color Prints, Color Negatives, Slides, and Motion Pictures. Knjiga ima 744

strane, autori su: Henry Wilhelm and Carol Brower Wilhelm, vrlo je zanimljiva i preporučamo je

svima koji se bave fotografijom. Neka od poglavlja čitaju se kao zanimljiviji trileri jer su prepuna

priča o problemima s kojima su se susretali fotografi. Vrijedni ljudi koji su godinama podizali foto

studije propadali su jer su fotografske kompanije prodavale materijale koji su u potpunosti

izblijedjeli nakon samo nekoliko godina. Bile su to ne samo poslovne nego i obiteljske tragedije,

pod pritiskom kupaca da im ponovo naprave sve fotografije, naravno besplatno, ali i zbog gubitka

reputacije pa tako i tržišta mnogi do nedavno uspješni poduzetnici zajedno sa svojim obiteljima

završavali su kao beskućnici. U knjizi je opisano i kako su se ponašale velike kompanije koje su u

takvoj situaciji i dalje reklamirale svoje materijale sloganima kao što su "uspomene za cijeli život"

te koje su lobiranjem i moćnom odvjetničkom mašinerijom uspjele spriječiti sudske tužbe i

zahtjeve za odštetom. Kad sve to pročitate ne možete se ne zapitati "a što nam onda danas

prodaju?". Na sreću danas postoji ustanova kao što je Wilhelm Imaging Research, Inc koja u

potpunosti djeluje samostalno te objektivno informira javnost o stanju na tržištu.

Istraživanja o stabilnosti fotografskih materijala pokrenuta su kad je ustanovljeno da polako

nestaju kompletne nacionalne arhive, kako one u muzejima tako i one u državnim službama koje

su čuvale za nacionalnu povijest važnu fotodokumentaciju. Dok su fotografima propadali poslovi,

a običnim ljudima nestajale uspomene na njihove najdraže trenutke to zapravo nikoga nije

zabrinjavalo. No danas je situacija ipak drugačija i svaki bi fotograf, pogotovo onaj s aspiracijama

prema "fine art" fotografiji trebao u potpunosti biti informiran o svim aspektima koji utječu na

dugotrajnost njegovog rada. Pogledajmo stoga što sve utječe na stabilnost fotografije, kako se

mjeri otpornost na blijeđenje i koliki životni vijek možemo očekivati od modernih materijala.

Na stabilnost fotografije utječu mnogi čimbenici. Pođimo redom. Prvo i osnovno je kvaliteta i vrsta

materijala od kojeg je fotografija izrađena. U crno-bijeloj fotografiji najstabilnijom se smatra

fotografija na klasičnom kartonu s baritnom podlogom, arhivski obrađena i tonirana selenom ili

sulfidom. Za sada se pouzdano zna da trajnost takvih fotografija premašuje 150 godina i da se u

tom periodu ne događa vidljiva degradacija slike. Naravno pod uvjetom da je fotografija izložena

ili spremljena na odgovarajući način. To znači da nije izložena ekstremnim promjenama

temperature i vlažnosti zraka, jakom UV zračenju i kemikalijama koje djeluju korozivno. Ovi uvjeti

uglavnom su prisutni u svakom galerijskom prostoru, kućanstvu ili uredu. Izuzetak može biti

zadnja stavka (kemikalije) jer su nam civilizacijske tekovine u okruženje u kojem živimo unijele

nove zagađivače zraka, fotokemijske oksidanse, od kojih je ozon najopasniji za ljude, životinje,

biljke i fotografije. Ozon je izuzetno reaktivan plin koji čak i u malim koncentracijama oksidira

svaki organski materijal kojeg se dotakne, a naravno i anorganske materijale koji su podložni

oksidaciji u koje pripada i srebro koje tvori sliku u klasičnoj crno-bijeloj fotografiji. Na sreću ozon

je toliko reaktivan da će se razgraditi i na staklu, a kako je većina fotografija izložena pod staklom

problem je riješen. Zaštitu od ozona i ostalih oksidansa u zraku daje i toniranje sulfidom ili

selenom zato se ono danas smatra obaveznim djelom arhivski obrađene crno-bijele fotografije.

Ozon je vrlo opasan protivnik svake boje i mnogih pigmenata pa sve fotografije obavezno treba

držati pod staklom, pogotovo nove generacije digitalno ispisanih fotografija kod kojih su boja ili

pigment naneseni na površinu papira i tako pod direktnim utjecajem mnogih zagađivača prisutnih

u zraku. Svaki CB papir izrađen od modernih materijala, a to su uglavnom papiri koje u fotografiji

nazivamo plastificiranim ne smatra se arhivskim. Za fotografije u boji koriste se isključivo takvi

papiri, no kako su boje u želatinskom sloju takvog papira same po sebi kratkog životnog vijeka to

nikoga posebno ne smeta.

Iako smještaj fotografije u zatvoreni okvir produžuje njezino trajanje, kod CB plastificiranih papira

prilikom izlaganja pod staklom zabilježen je upravo suprotni efekt. U proizvodnji podloge za takve

papire često se koriste različite kemikalije koje se pod utjecajem svjetla raspadaju, ako takvu

fotografiju smjestimo u zatvoren okvir produkti raspadanja se u njemu zadržavaju i uništavaju

fotografiju. Tu postoji još jedan čimbenik, jedan od najčešće korištenih dodataka u takvim

papirima, ali i u mnogim papirima za tintne pisače je optičko sjajilo. Kako kontrast ispisane

fotografije i vidljivost detalja u tamnim dijelovima ovisi o svjetloći podloge proizvođači su u

podlogu počeli dodavati spojeve koji apsorbiraju nevidljivo UV zračenje i emitiraju ga u vidljivom

djelu spektra (ta se pojava naziva fluorescencija). Tako su dobili papire koji izgledaju bijeliji od

bijelih. Zgodan trik koji će mnoge kupce navesti na kupovinu. No ono što kupci ne znaju je da će

fotografija na takvom papiru izgubiti svoje blještavilo ako je on osvijetljen svjetlom koje u sebi

nema UV komponentu, na primjer svjetlom obične žarulje i da će se s vremenom pod utjecajem

svjetla optičko sjajilo raspasti. Kad se to dogodi fotografija će izgledati kao da je požutjela, a u

papiru će se odjednom naći sumnjive kemikalije čiji je utjecaj na fotografiju nemoguće

predvidjeti.

Uz već navedeno mjeri se još utjecaj vlage i temperature, no svakako najvažnija stavka prilikom

ocjenjivanja trajnosti slike je izloženost svjetlu. Testovi na svjetlo se izvode tako da fotografije

borave pod jakim osvjetljenjem, najčešće 35 000 luxa, a kada se dostigne jedan od kriterija

vidljive degradacije slike trajnost fotografije se procjeni tako da se izračuna ukupno primljena

količina svjetla te se preračuna na ekspoziciju od 450 luxa u trajanju od 12 sati na dan. Iako je

procedura koju koristi Wilhelm Imaging Research prihvaćena kao standard i koriste je svi

proizvođači treba napomenuti da Kodak upotrebljava drugačiji sistem koji u konačnici daje 4 do 8

puta bolje rezultate u korist proizvođača papira i tinte. To znači da ako Kodak deklarira trajnost

od 80 godina, ovisno o osjetljivosti fotografije na ostale čimbenike, trajnost iznosi samo 10 – 20

godina prema standardu kojeg koriste ostali proizvođači.

Trajnost fotografskih medija

Baritni crno-bijeli papir 500 godina

Plastificirani crno-bijeli papir 3 - 30 godina

Plastificirani CB papir za strojno razvijanje* 2 – 15 godina

Klasični fotografski papir u boji 13 – 18 godina

Laserski pisač u boji 10 – 20 godina

Ilfochrome 29 godina

Fujicolor Crystal Archive Paper 60 godina

Ispis tintnog pisača – boja (dye) 4 mjeseca – 80 godina

Ispis tintnog pisača – pigment 2 – 200 godina

Ispis sublimacijskih pisača 4 – 26 godina

Ataraxia Studio Collectors Color Print 500 godina

* papir u kojeg je ugrađen razvijač pa se u strojevima za razvijanje koristi samo aktivator

odnosno lužina, strojno razvijanje CB fotografija više se ne koristi no na tržištu još uvijek postoje

papiri s ugrađenim razvijačem

Uvjeti izlaganja i trajnost fotografije

Priložene su vrijednosti trajanja slike (u godinama) za dva kvalitetna "fine art" papira u velikom

formatu, jedan ima ugrađeno optičko sjajilo, a drugi ne. Papiri su testirani na tri različita načina. U

prvom testu fotografija je izložena bez ikakve zaštite, u drugom je bila pod običnim staklom, a u

trećem pod staklom koje apsorbira UV zračenje. Lako je uočiti da trajnost slike raste kad je

zaštićena staklom, a još više raste kad staklo filtrira i UV zračenje.

Papir sa sjajilom, bez stakla 37

Papir sa sjajilom, pod staklom 62

Papir sa sjajilom, pod staklom s UV filtrom 124

Papir bez sjajila, bez stakla 57

Papir bez sjajila, pod staklom 108

Papir bez sjajila, pod staklom s UV filtrom 175

Papiri s ugrađenim optičkim sjajilom u pravilu imaju kraću trajnost slike, no ima primjera kad su

papiri s ugrađenim sjajilom pokazali jednaku trajnost slike kao i oni bez sjajila.

Kompatibilnost papira i tinte

Važan čimbenik za stabilnost slike nastale upotrebom tintnih pisača je kompatibilnost tinte i

papira. Primjer kojeg gospodin Wilhelm uvijek navodi je stabilnost kombinacije HP tinte i njihovog

Premium Plus Photo papira koja iznosi 73 godine, no ako s tim istim tintama ispišete sliku na

Staples Premium Glossy Photo papiru njezina će trajnost iznositi samo 2 godine. Pravilo je da su

tinte na bazi boje osjetljivije na kvalitetu papira od onih na bazi pigmenata, vrijednosti za

pigmente mogu se razlikovati za dva do tri puta dok se za boje mogu razlikovati i do 30 puta.

Neki izvori navode da proizvođači u papire stavljaju aditive koji će stabilizirati njihovu tintu i da se

prava svojstva tinte zapravo postižu tek kemijskom reakcijom u papiru. Ako takve tinte koristite

na papirima drugih proizvođača one će ostati nestabilne. Ova informacija nije potvrđena ali sva

testiranja potvrđuju logiku te ideje. Sve zamjenske tinte i sve kombinacije papira i tinte različitih

proizvođača pokazuju manju stabilnost od kombinacije tinta-papir istog proizvođača.

Što točno označavaju godine trajanja

U ovom smo se osvrtu nagledali velike količine brojki koje označavaju trajnost slike do trenutka

vidljive degradacije. Za potpun opis mjerenja i načina interpretacije ponovo vas upućujemo na

stranice kompanije Wilhelm Imaging Research Inc, no za one koji nemaju volju proučavati

preciznu znanstvenu metodiku koja mjeri 17 parametara u različitim točkama slike možemo reći

da vidljive promjene nastupaju kad optička gustoća boje padne u rasponu od 12 do 35%. Te

vrijednosti ovise o boji koja blijedi i početnoj obojenosti plohe. Tako najviši postotak pripada žutoj

boji u čistim žutim plohama, dok je najmanji postotak dozvoljen za gubitak cijan minus magenta

komponente u neutralnim plohama.

Maksimalna trajnost

Kao što možemo vidjeti maksimalna trajnost izloženog fotografskog uratka procjenjuje se na više

od 500 godina, ali na žalost samo u tri slučaja: klasične baritne CB fotografije i kod dva tipa

fotografije koje po narudžbi radi Ataraxia Studio. Riječ je o kombinaciji starih načina i novih

tehnologija u kojem se tri sloja pigmentirane želatine polažu jedan preko drugoga na

odgovarajuću podlogu. Ataraxia Studio nudi izradu dvije vrste fotografija: pigmentnu tehnologiju

u boji i karbonsku tehniku za CB fotografije. Sve fotografije izrađuju se ručno na formatu 50 x 60

cm. Cijena za fotografiju izrađenu karbonskim postupkom iznosi 350 dolara dok za fotografiju u

boji treba izdvojiti cijelih 885 dolara. Sve informacije možete pronaći na adresi:

Centar slike

Centar slike nije kako se to često tvrdi njezin najslabiji dio, to je u stvari najjače mjesto.

Tekstovi o kompoziciji i pravilima komponiranja uče nas kako treba izbjegavati smještanje

objekta u centar slike. Mnoštvo neupućenih analitičara tumači to vrlo slobodno, na način da je

centar najslabiji dio slike pa ga treba izbjegavati. No to je potpuno suprotno stvarnom stanju,

centar nije najslabiji dio slike, to je u stvari najjače mjesto. I najslabiji detalji smješteni u centar

mogu dobiti veliku premoć tako da uništavaju ravnotežu slike kao cjeline.

Otuda preporuke da se na slici koja ima nekoliko važnih objekata ti objekti postave dalje od

centra. Nasuprot tome, ako temu slike sačinjava jedan objekt, jedino ispravno mjesto na koje ga

treba postaviti je upravo centar. Kod postavljanja objekta u centar slike treba voditi računa o

tome da se kod tonalitetom i bojom ujednačene fotografije tamni tonovi u centru moraju

izbjegavati. Svi koji poznaju načine obrade crno bijele fotografije u tamnoj komori mogu se sjetiti

standardne tehnike zatamnjivanja rubova fotografije, kako bi se dobile gradacije tonaliteta u

kojima je centar svjetliji od rubova slike. To je bilo potrebno stoga što svjetliji dijelovi slike

privlače naš vid. Ako je svjetliji dio pozicioniran na rubu slike naš će pogled vrlo brzo biti izveden

sa područja slike. Iz istog razloga nije dobro ako je tonalitet tamniji u centru nego po rubovima,

pogotovo kod monokromatske fotografije.

No kako naš pogled još više privlači područje izrazitog kontrasta, kromatskog ili akromatskog, u

centar se smiju stavljati objekti koji imaju izraziti kontrast ili kontrastno okruženje iako su tamniji

od rubova slike. Centar ima još jednu važnu funkciju, a to je povezivanje rubova, ukoliko centar

slike nije zanimljiv ili je prazan, neće uspjeti povezati objekte po rubovima, pa će fotografija

odisati čudnim osjećajem praznoće.

Objektivi

Objektivi su osnovni optički dio svakog fotoaparata. Glavni zadatak objektiva je propustiti željenu

količinu svjetla na film.

Karakteristike objektiva

Žarišna duljina je udaljenost od središta objektiva do oštro ocrtane slike na mutnom staklu, kad je

udaljenost postavljena na neizmjerno. Žarišna duljina označava se sa slovom"f".

Svjetlosna jačina objektiva - što je svjetlosna jačina veća, objektiv, pri najvećem mogućem

otvoru, može propustiti više svjetla.Svjetlosno jači objektivi dolaze do izražaja kod snimanja u

svjetlosno slabijim uvjetima. Što je manji broj , to je objektiv kvalitetniji.Znači objektiv koji ima

oznaku 1.4 kvalitetniji je od objektiva sa oznakom 2.8. Označava se sa velikim slovom "F"

Vrsta objektiva

1. Normalni - imaju slijedeće karakteristike:

imaju žarišnu duljinu reda veličine dijagonale filma / CCD, CMOS elementa. Za 35 mm film,

dijagonala filma iznosi 43 mm, ali se kao normalni objektiv uzima 50 mm

imaju kut gledanja od oko 50-55 stupnjeva

prikazuju sliku veličine otprilike kao što je vidi ljudsko oko, s tom razlikom da ljudsko oko ima širi

kut gledanja

najčešće imaju najveće otvore blende (F 1,2 - 2,8)

često se koriste i za makro fotografije (fotografiranje s vrlo malih udaljenosti, reda nekoliko

desetina cm pa i manje)

2. Sirokokutni - imaju slijedeće karakteristike:

imaju žarišnu duljinu od oko 35 mm na niže

imaju širi kut gledanja od normalnih objektiva, oko 65 stupnjeva ili više

imaju veliku dubinsku oštrinu

3. Teleobjektivi - imaju slijedeće karakteristike:

imaju žarišnu duljinu od oko 80 mm na više

imaju uži kut gledanja od normalnih objektiva

daju sliku koja je (dosta) veća od stvarne (tele = daleko), ali je na većim žarišnim duljinama

većinom potreban stativ ili oslonac prilikom fotografiranja, kako fotografija ne bi bila zamućena,

ili kraće vrijeme ekspozicije

4. Zoom - imaju slijedeće karakteristike:

imaju promjenjivu žarišnu duljinu, a samim time i kut gledanja i sliku koja može biti manja,

jednaka ili veća od stvarne

5. Makro - imaju slijedeće karakteristike:

namijenjeni su za snimanje s vrlo malih udaljenosti, ponekad samo nekoliko centimetara

Posebni objektivi

1. ZOOM-objektivi - objektivi promjenjive žarišne duljine.U počecima ih fotografi nisu voljeli zbog

loše svjetlosne jačine i dosta optičkih pogrešaka(mekana slika). Danas su većinom takve greške

uklonjene i takvi objektivi su najprodavaniji, jer nude za malu cijenu sve što fotoamateru i

fotografu treba, a to je pokrivenost svih vidnih kutova u jednom objektivu. Koriste ih i u foto

novinarstvu jer smanjuju potrebu za mijenjanjem objektiva u bitnim situacijama.

2. Makro-objektivi - najčešće žarišne duljine 50 i 105mm. Najbolji makro-objektivi su fiksne

žarišne duljine i jake svjetlosne jačine (2.8 ili 1.8). Karakteristika im je da mogu snimiti predmet iz

velike blizine, npr. Sigma 50/2.8 može izoštriti na 2 cm dok standardni 50 mm objektiv može tek

izoštriti na 20cm.

 

Dodaci za objektive

Sjenila – postavljaju se ispred objektiva.Služe da prilikom snimanja ne pada direktno svjetlo u

objektiv i stvara neželjenu refleksiju. Praktični su još i pri snimanju na kiši. Kod izbora sjenila bitno

je da sjenilo odgovara vidnom kutu objektiva jer će inače sjenčiti rubove fotografije (ako je vidni

kut objektiva veći).Točnije imat ćemo snimljeno sjenilo na rubovima fotografije. U današnjim

katalozima objektiva ima točno precizirano koje sjenilo ide na koji objektiv, tako da će te teško

pogriješiti.

Filtri - Fotografski filter je disk od obojenog plastičnog želatina ili obojenog stakla u kućištu.

Kućište se stavlja ispred objektiva ili ispred rasvjetnog tijela. Osim što služe korekciji boja i

kontrasta na fotografiji. Obavezni su dio zaštite objektiva. Štite od prašine i ogrebotina leću

objektiva. Lakše je kupiti novi filter od 100 kuna kad se ošteti nego novi objektiv od par tisuća

kuna.

Telekonverteri – je optički sistem koji se postavlja između fotoaparata i objektiva. Povećava

žarišnu duljinu objektiva, ali i smanjuje svjetlosnu jakost objektiva. Postoje konverteri sa faktorom

2x i 3x. Kod objektiva 50/1.4 telekonverter će povećati žarišnu duljinu na 100mm ali smanjiti

blendu sa 1.4 na 2.8. dok telekonverter smanjuje blendu 1.4 na 5.6 i povećati žarišnu duljinu na

150mm. Znači telekonverter 2x smanjuje četiri puta,a 3x smanjuje osam puta svjetlosnu jakost

objektiva. Telekonverteri se koriste na kvalitetnijim objektivima.

Bljeskalica ( blic)

Korištenje bljeskalice ugrađene u foto aparat je toliko uobičajeno, da često ni ne razmišljamo o

njoj, već je jednostavno upotrijebimo, pritom vrlo često prepuštajući foto aparatu da sam odredi

kad će je uključiti. No potrebno je znati ponešto o bljeskalici, kako bi lakše mogli razumijeti

njezine prednosti i nedostatke.

Tipovi bljeskalica:

1. Bljeskalice ugrađene u foto aparat - se nalaze unutar samog foto aparata i ne mogu se odvojiti

od njega. Relativno su male i daju mnogo manje svjetla nego vanjske bljeskalice, ali zato ne

morate nositi posebnu bljeskalicu stalno sa sobom. U većini slučajeva imaju domet od svega

nekoliko metara (5 metara je već odličan rezultat). Usklađene su sa sustavom za mjerenje

ekspozicije koji ih može automatski uključiti kad nema dovoljno svjetla, a mnogi foto aparati

dozvoljavaju i ručnu promjenu intenziteta svjetla.

2. Vanjske bljeskalice - priključuju se na foto aparat najčešće preko konektora nazvanog "hot

shue", ili su montirane na posebne nosače, i povezane s foto aparatom preko kabla. Daju mnogo

više svjetla i obično imaju pokretnu glavu tako da se svjetlo može usmjeriti prema gore / u stranu

i tada odbijeno svjetlo dolazi do objekta koji snimamo kao mnogo "nježnije" svjetlo sa mnogo

ljepšim sjenama

3. "Slave" bljeskalice - su posebne bljeskalice koje ne stavljamo na foto aparat, nego dalje od

njega, nerijetko i na nekoliko metara pa i više. One "osluškuju" kad glavna bljeskalica na foto

aparatu proradi i odmah uključuju i svoj bljesak, pojačavajući tako svjetlo koje dolazi s foto

aparata

Nedostaci bljeskalica:

1. Rubovi fotografije su često mnogo manje osvjetljeni (tamniji) - bljeskalica daje usmjereno

svjetlo, pa je, pogotovo kod malih bljeskalica ugrađenih u foto aparat svjetlo koncentrirano na

sredinu slike, a prema rubovima je mnogo slabije

2. Nedostatak sjena - oštri rub sjene - nedostatak detalja - objekti izgledaju plosnato - svjetlost

bljeskalice crpi se iz malih baterija ograničenog kapaciteta (i struje), te stoga mora biti

kratkotrajno, ali jako, kako bi izdržalo s ograničenim kapacitetom baterije razuman broj bljeskova.

Time smo ograničeni da je bljesak vrlo usmjeren i jak, a to znači da ne možemo dobiti "mekan"

prijelaz između svjetlog dijela i sjena, već je prijelaz vrlo oštar, sa jasnom granicom, što obično ne

izgleda najbolje. Isto tako se gube detalji, jer nema mekanih sjena koje bi ih istakle, pa objekti

koje fotografiramo izgledaju "plosnato"

3. Crvene oči (red eye) - svjetlost koja od bljeskalice uđe u ljudsko oko (i ne samo ljudsko) odbija

se i oko dobija crvenu, vrlo neprirodnu boju. Efekat crvenih očiju se može umanjiti na foto

aparatima tako što aparat prije nego uključi glavni bljesak i snimi fotografiju ubaci jedan ili više

kratkih bljeskova prije glavnog bljeska, i time prisili zjenicu oka da se malo smanji (zbog jakog

svjetla, zjenice se skupljaju) i time crvene oči izgledaju manje crveno. No ako želimo uhvatiti

nekoga tko ne zna da ga fotografiramo, npr. želimo uhvatiti neki zanimljiv izraz lica, upotrebom

predbljeska može doći do toga da osoba koju želimo snimiti nehotično pogleda u smjeru (pred)

bljeska, i time nestaje onaj naš zanimljiv izraz lica, a glavni bljesak tek slijedi. Zato je ponekad

bolje ne upotrijebiti efekat redukcije crvenih očiju, da bi se dobio neki zanimljiv motiv.

4. Drugačije boje u odnosu na stvarne - kako svjetlost bljeskalice nije prirodna, a usto je vrlo jaka,

događa se da boje na objektima snimanja budu potpuno drugačije nego u stvarnosti. Neki foto

aparati imaju prilagođavanje "white balance" za bljeskalicu, ali ni to nije garancija da će boje biti

kao u stvarnosti.

Savjeti za korištenje bljeskalice ( blica)

Korištenje bljeskalice ugrađene u foto aparat je toliko uobičajeno, da često ni ne razmišljamo o

njoj, već je jednostavno upotrijebimo, pritom vrlo često prepuštajući foto aparatu da sam odredi

kad će je uključiti. No potrebno je znati ponešto o bljeskalici, kako bi lakše mogli razumijeti

njezine prednosti i nedostatke.

Nekoliko savjeta o koristenju bljeskalice:

1. Uključite sve izvore rasvjete koji vam stoje na raspolaganju kako bi pojačali količinu svjetla

koja vam stoji na raspolaganju i time umanjili loše strane bljeskalice

2. Ne fotografirajte s bljeskalicom na daljini koja nije unutar dometa vaše bljeskalice jer će

fotografija ispasti pretamna

3. Ne fotografirajte s bljeskalicom na vrlo malim daljinama ako baš ne morate, jer će fotografija

ispasti presvjetla. Eventualno, ako baš morate, možete ispred bljeskalice staviti komadić

poluprozirnog papira (paus ili slično), koji će omekšati bljesak, ali nemojte očekivati čuda.

4. Usmjerite bljeskalicu tako da svjetlost dolazi do objekta snimanja odbijena od npr. stropa, zida

ili nečeg sličnog. Time ćete dobiti mekše sjene. Ovo je uglavnom moguće samo sa vanjskim

bljeskalicama

5. Koristite film veće osjetljivosti, ili povećajte osjetljivost CCD / CMOS elementa - trebat će vam

manje svjetla.

Korištenje bljeskalice ( blica) i kad ima dovoljno svjetla

Iako na prvi pogled izgleda čudno, bljeskalica može biti vrlo korisna i ako imamo dovoljno svjetla.

Na slici ispod vidimo kako je fotografiranje ovog para iza kojeg je jako svjetlo koje kroz prozor

dolazi u prostoriju prevarilo sustav ekspozicije foto aparata koje je pretpostavilo da je previše

svjetla, pa je potamnilo fotografiju.

Fotografija: Dennis P. Curtin

Uključivanjem bljeskalice na foto aparatu dobili smo da se sad vide svi detalji.

Obično na foto aparatu moramo odabrati opciju prisilnog uključenja bljeskalice (tzv. Fill flash) jer

foto aparat s obzirom da ima dovoljno svjetla sam neće uključiti bljeskalicu.

Fotografija: Dennis P. Curtin

Sličan slučaj može se dogoditi kad fotografiramo neku osobu, a sunce joj dolazi s gornje strane i

baca jako ružnu sjenu u očnoj šupljini, a nos stvara sjenu preko ustiju. Uključivanjem bljeskalice

dobite ćemo da će cijelo lice biti dovoljno osvjetljeno, bez ružnih sjena.

Ukoliko fotografiramo osobu koja je u sjeni, a hvatamo i dio okoline koji je na jakom svjetlu,

poželjno je uključiti bljeskalicu tako da i osoba koja je u sjeni dobije dovoljno svjetla, kako ne bi

zbog činjenice da je u sjeni bila pretamna.

Sačuvana I optimiste i pesimiste doprinose drustvu.             

Optimiste su izmislile avion ,a pesimiste

padobran.

Bistri ostvrt na politicku scenu Srbije *

Zanimljivosti iz zemlje i sveta

MarkoKg

Global Moderator

Poruke: 5,051

Ugled: +44/-3

Music is my aeroplane...

o

OS:

Windows XP

Browser:

Opera 9.64

o

o

Re: Skola Fotografije, Foto tehnike, objasnjenja, saveti i osnovni pojmovi « Odgovor #26 poslato: Avgust 20, 2009, 23:31:26 »

Zimski snimci

 

Zimski period pruža potpuno novu galeriju objekata za snimanje. Kada se naviknete na snimanje

po hladnom vremenu lako ćete pronaći temu za svoje fotografije gde god da pogledate. Obucite

se toplo, ponesite svoju opremu i uživajte.

Zaštite i sebe i kameru. Utoplite se, kameru držite u torbi ili ispod jakne kako Vam ne bi otkazala

elektronika i obavezno je zaštitie od snega i vode.

Kondenzacija nastaje pri naglim promenama temperature. Da bi ste je umanjili koliko je to

moguće kad spolja ulazite u toplu prostoriju ne dozvolite da se kamera naglo zagreje. Ne

premotavajte film odmah, sačekajte da se kamera privikne na sobnu tempraturu i tada izvadite

film.

Sivo nebo. Nemojte da Vas obeshrabri sivo i bezizražajno zimsko nebo pre ili posle oluje.

Zaboravite na oblacno vrem, dodjate malo raspoloženja sceni i iskoristite oblake kao jednostavnu

i poželjnu pozadinu. U ovakvim uslovim na Vašem filmu biće prepoznatljiv svaki detalj i zabeležen

pun tonalitet boja, od najsvetlijih do najtamnijih prelaza.

Filteri. Čak i potpuno sivo nebo može se izmeniti upotrebom pravih filtera. Ako ste u mogućnosti

pokušajte da ih nabavite, posebno ako koristite crno-bele filmove. Neke od novijih digitalnih

kamera imaju ove filtere programski ugrađene - pročitajte uputstvo jer ste možda vlasnik takve

jedne kamere.

Boja. Ako snimate objekat jarkih boja on će delovati dramatično u odnosu na jednobojnu zimsku

pozadinu.

Ugao snimanja. Snimajte sa visine, tako ćete ako je potrebno izbeći sivo zimsko nebo ili pokušajte

da kameru usmerite na dole ka objektu koji snimate.

Pozadina. Snežna pozadina može biti savršena scena pomoću koje ćete dobiti dramatične

rezultate. Možete snimati izdužene senke koje se pružaju po znegu dok će u prvom planu biti

objekat koji snimate, uostalom snimite samo neobične senke. Posmatrajte led i uhvatite

prelamanje sunčevog svetla, ili iz što je moguće veće blizine snimajte sneg koji se topi pod

sunčevim zracima. Probajte, iznenadićete se rezultatima.

Izvor: fujifoto.co.yu

Sačuvana

I like pleasure spiked with pain, And music is my aeroplane...

[Kako da vidim linkove na forumu?] || [Donirajte samo-opusteno.info!] ||

Omiljene Teme

Prepricane Lektire I - E-Books, Bibilioteka - Kefalica

Vodič za dobro raspoloženje

MarkoKg

Global Moderator

Poruke: 5,051

Ugled: +44/-3

Music is my aeroplane...

o

OS:

Windows XP

Browser:

Firefox 3.5.4

o

o

Re: Skola Fotografije, Foto tehnike, objasnjenja, saveti i osnovni pojmovi « Odgovor #27 poslato: Novembar 06, 2009, 18:57:04 »

Toplina boje

Jedna od podjela boja je na tople i hladne.

Toplinu ili temperaturu boje ne treba miješati s temperaturom svjetla. Svjetlo različitih

temperatura izgleda nam bijelo, što nije slučaj kod boje koju dijelimo na dvije osnovne grupe:

toplu i hladnu. Ta je podjela između ostalog uvjetovana asocijacijom na osjete topline i hladnoće

našeg svakodnevnog iskustva. Hladne boje vezane su uz asocijaciju na vodu i zrak, to su plava,

zelena i ljubičasta. Tople boje: žuta, narančasta, crvena i smeđa, asociraju na vatru i zemlju.

Teorija o hladnim i toplim bojama kaže da tople boje izgledaju bliže promatraču, dok hladne boje

izgledaju kao da su udaljenije. Boje na još jedan način dijelimo u dvije osnovne skupine. U prvoj

se nalaze kromatske boje, prave boje, kao što su crvena, narančasta, žuta, zelena, plava i

ljubičasta.

U drugu skupinu spadaju bijela, siva i crna. Njih nazivamo akromatskim bojama. Te boje mogu

također biti tople ili hladne ako im dodamo jedva primjetnu nijansu kromatske boje. Tako topla

crna ima jedva primjetnu crvenkastu nijansu, a hladna crna ima jedva primjetnu plavičastu

nijansu. Te su nijanse jasno vidljive ako te dvije crne stavimo jednu pored druge, kao u našem

primjeru.

Napomena: kvaliteta i podešenost monitora odredit će vidite li ove boje kao identične ili različite.

Na monitoru je moguće podesiti tzv. "white point", temperaturu bijelog svjetla koje monitor

emitira. Tako cijeli ekran može izgledati hladnije ili toplije. Kao i kod temperature svjetla manja

vrijednost daje topliji ton, a veća hladniji.

Sačuvana

I like pleasure spiked with pain, And music is my aeroplane...

[Kako da vidim linkove na forumu?] || [Donirajte samo-opusteno.info!] ||

Omiljene Teme

Prepricane Lektire I - E-Books, Bibilioteka - Kefalica

Vodič za dobro raspoloženje

MarkoKg

Global Moderator

Poruke: 5,051

Ugled: +44/-3

Music is my aeroplane...

o

OS:

Windows XP

Browser:

Firefox 3.5.4

o

o

Re: Skola Fotografije, Foto tehnike, objasnjenja, saveti i osnovni pojmovi « Odgovor #28 poslato: Novembar 06, 2009, 18:57:40 »

Što je zum

Većina današnjih aparata dolazi sa zum objektivima, kakvi su to zapravo objektivi?

Svaka leća lomi svjetlost. Objektivi na foto aparatima sastavljeni su od leća pa i oni lome

svjetlost, a to služi objektivu kako bi u aparat projicirao sliku koja je pred njim. Pravo objašnjenje

može biti komplicirano zato se u početku njime i ne treba zamarati, dovoljno je znati da različiti

objektivi rade projekciju na različit način. Sposobnost projekcije izražava se žarišnom duljinom

koja je pak iskazana u milimetrima. Što je broj u milimetrima veći to je projekcija slike veća, kod

jako velikih brojeva objektiv aparata djeluje poput dalekozora, on povećava, ili je možda bolje reći

da izgleda kao da približava objekt na koji ga usmjerimo. Na taj način možemo fotografirati

udaljene objekte, a da oni na fotografiji ne budu maleni. Nekada su objektivi imali samo jednu

žarišnu duljinu i kad je fotograf trebao drugu, promijenio je objektiv ili čak cijeli aparat, jer su se

samo kod nekih aparata objektivi mogli mijenjati. Napredak tehnologije doveo je do konstrukcije

objektiva koji mogu mijenjati žarišnu duljinu. Oni su dobili naziv zum objektivi (zoom na

Engleskom), zapravo je prvo ime bilo varifokalni objektivi, ali se zum bolje udomaćio. To znači da

neki objektivi mogu mijenjati povećanje slike, a zum objektiv je onaj objektiv koji ima tu

mogućnost.

Pogledajte priložene fotografije, jedna je snimljena sa žarišnom duljinom od 35 mm, a druga sa

žarišnom duljinom 105 mm. Veća žarišna duljina daje veće povećanje. Obje su fotografije

snimljene s istog mjesta, pogledajte kako na lijevoj stup i žuta strelica na tlu izgledaju udaljeno, a

na desnoj blizu. To je efekt kojeg dobijemo upotrebom zuma.

Za ovaj zum objektiv kažemo da ima trostruki faktor optičkog povećanja ili da je trostruki zum.

Trostruki je zum zato što omjer najkraće i najduže žarišne duljine iznosi ravno tri puta: 35 x 3 =

105, a faktor optičkog povećanja je trostruki zato što je slika nekog predmeta na 105 mm tri puta

veća od slike istog predmeta fotografiranog s iste udaljenosti pri žarišnoj duljini od 35 mm.

Sačuvana

I like pleasure spiked with pain, And music is my aeroplane...

[Kako da vidim linkove na forumu?] || [Donirajte samo-opusteno.info!] ||

Omiljene Teme

Prepricane Lektire I - E-Books, Bibilioteka - Kefalica

Vodič za dobro raspoloženje

MarkoKg

Global Moderator

Poruke: 5,051

Ugled: +44/-3

Music is my aeroplane...

o

OS:

Windows XP

Browser:

Firefox 3.5.4

o

o

Re: Skola Fotografije, Foto tehnike, objasnjenja, saveti i osnovni pojmovi « Odgovor #29 poslato: Novembar 06, 2009, 18:58:41 »

Refleksija

Svjetlo je naš kist i trebamo znati kako ga koristiti.

U ovoj se rubrici spremamo potrošili dosta prostora na zakone optike i načine kako postupati sa

svjetlom, tema je praktično neiscrpna i od primarne važnosti za svakog fotografa, jer fotografija

je u osnovi slikanje svjetlom. Svjetlo je naš kist i trebamo znati kako ga koristiti. Savršeno svjetlo

ne postoji, fotograf ga treba stvoriti ili ga, kad smo u prirodi, čekati, a i tada je ono savršeno

samo za motiv za koji je postavljeno. Za drugi motiv svjetlo će trebati ponovo podešavati.

Osnovno svjetlo koje dolazi iz nekog svjetlosnog izvora najčešće je tek sirovina koju treba

oblikovati, a za to najviše koristimo odbijanje odnosno refleksiju. Pozabavimo se stoga osnovnim

principima refleksije svjetla, jer su važni fotografima za kontrolu svjetla, a koriste ih i proizvođači

u konstrukciji pomagala i svjetlosnih izvora.

U stvarnosti postoji samo jedan tip refleksije, odnosno mikroskopski gledano refleksija je uvijek

ista, no kad se radi o primjeni na realnim površinama mi primjećujemo različite tipove refleksije.

Kao i uvijek postoje dvije krajnosti i cijeli niz situacija koje se nalaze između te dvije krajnosti. Te

se dvije krajnosti nazivaju direktna ili zrcalna refleksija i difuzna ili raspršena refleksija. Direktna

ili zrcalna refleksija događa se kad se svjetlost odrazi na glatkim, sjajnim površinama. Fizičari

takvu refleksiju nazivaju i spekularna refleksija, no u fotografiji se izraz spekularna refleksija

udomaćio s drugim značenjem. Pod tim nazivom fotografi podrazumijevaju malu izrazito sjajnu

refleksiju. U našem se jeziku za takvu refleksiju koristi izraz vršna refleksija. Neki fotografi će taj

izraz koristiti samo kad je takva refleksija okružena slabijom refleksijom, dok će ga drugi koristiti

uvijek kad je u pitanju mala površina koja uslijed refleksije ima izuzetnu svjetlinu.

Kao i uvijek terminologija u fotografiji može biti zbunjujuća za nekog tko se tek započinje baviti

problematikom rasvjete. Mi smo u naš jezik uvezli cijeli niz izraza iz stranih jezika, podosta toga iz

Njemačkog, a u novije vrijeme i iz Engleskog. U Engleskom jeziku postoji niz složenica koje

opisuju različite svjetlosne pojave na fotografiji. Tako je highligth izraz koji bi trebao označavati

najsvjetlije područje na fotografiji, no kad se pojave male površine potpune bjeline koje su

svjetlije od velikih svijetlih područja onda one dobivaju ime specular highlights. No i tu dolazi do

zbrke jer neki fotografi koriste taj izraz za opisivanje refleksija nastalih prilikom upotrebe malih i

usmjerenih svjetlosnih izvora, pa onda i te izvore nazivaju spekularnim izvorima, tako je kod njih

spekularno svjetlo postalo sinonim za kontrastno svjetlo. Ta je terminologija u potpunosti kriva jer

korijen riječi spekular u Grčkom jeziku označava zrcalo, pa se može koristiti samo za opisivanje

refleksije, a ne i svjetlosnog izvora. Postoji još jedan uobičajen izraz za refleksiju, to je catchlight -

on se praktično uvijek koristi za opisivanje refleksije u oku. To je poseban tip refleksije koji u

potpunosti prikazuje oblik i strukturu svjetlosnog izvora, zato je i dobio ime catchlight (uhvaćeno

svjetlo). Ako malo bolje pogledate u očima često možete vidjeti rasvjetu koju fotograf koristi.

Nekad se smatralo nepodobnim imati više od jedne refleksije u oku, jer nas je priroda opskrbila

samo jednim glavnim izvorom svjetla. Danas su višestruke i različite refleksije u potpunosti

prihvaćene i mali se broj osoba time zamara.

Drugi tip refleksije je difuzna refleksija. Kod takve se refleksije svjetlo odbija na sve strane te

snop usmjerenog svjetla prestaje biti u potpunosti usmjeren. Taj se tip refleksije događa na

hrapavim površinama. Pri odbijanju svjetla s hrapave površine nema odsjaja i svjetlosnih točaka,

svjetlo je raspršeno (mekano, difuzno), a takvo nam svjetlo često daje i najbolje uvijete za

fotografiranje. Uzrok ovakvom odbijanju je struktura hrapave površine, koja se iako možda ima

dobar faktor refleksije sastoji od niza malih nasumično orijentiranih površina. Zato se svaka

upadna zraka svjetla reflektira pod različitim kutom. Gledano pod mikroskopom refleksija je u

potpunosti ista kao direktna refleksija, no struktura površine osigurava raspršenje svjetla. Možda

je zanimljivo spomenuti da su zora i suton posljedice difuzne refleksije. Kad Sunce nestane ispod

horizonta njegovo se svjetlo difuzno reflektira na česticama prašine i vodene pare u atmosferi.

Kad ne bi bilo te pojave, ili atmosfere koja omogućuje refleksiju, ne bi bilo postepenog prijelaza

između noći i dana, odmah po zalasku Sunca nastupio bi potpuni mrak. Ovaj tip refleksije koji

uzrokuje raspršenje važan je za još jednu svjetlosnu pojavu koja se događa u atmosferi, to je

raspršenje sunčevog svjetla po cijelom nebeskom svodu.

Oba tipa refleksije imaju izuzetnu važnost ne samo u fotografiji nego i u svakodnevnom životu

gdje ih primjenjujemo na različite načine i u različitim sustavima. Tako je recimo papir namjerno

napravljen kao difuzni reflektor, na taj je način tekst moguće čitati pod praktično svim kutovima.

No postoji još jedan tip refleksije koji je važan fotografima, to je odbljesak ili odsjaj. Taj je tip

refleksije praktično po svemu identičan direktnoj refleksiji, no razlikuje se u jednoj važnoj

komponenti, prilikom takve refleksije dolazi do polarizacije svjetla, pa je reflektirana svjetlost

djelomično ili potpuno polarizirana. Na gornjoj slici prisutni su svi tipovi refleksije: direktna

(metalna ručka u gornjem desnom kutu), difuzna (bijeli zid), vršna (mala točkica na vrhu nosa) i

direktna polarizirana (odbljesak vode i sjaj krzna).

Polarizirana refleksija je fotografima izuzetno važna jer je posebnim filtrima koje nazivamo

polarizacijski filtri, moguće kontrolirati taj tip refleksije. Zbog velike važnosti u fotografiji

polarizacijom svjetla ćemo se posebno pozabaviti, a sada samo treba napomenuti da se ona

događa samo prilikom refleksije s nemetalnih površina. Prava direktna refleksija koja se događa

na metalnim površinama osim promjene smjera svjetla, ni na koji drugi način ne mijenja svjetlost.