Predodžbe Skandinavije u suvremenom hrvatskom i...

Slovo. Journal of Slavic Languages, Literatures and Cultures ISSN 2001–7395 No. 56, 2015, pp. 58–89

58

Predodžbe Skandinavije u suvremenom hrvatskom i postjugoslavenskom medijskom i književnom diskursu

Lana Molvarec Department of Croatian Language and Literature, Faculty of Philosophy, University of

Zagreb

[email protected]

Abstract. Representations of Scandinavia in contemporary Croatian and post-Yugoslav media and literary discourse.

The aim of this paper is to examine primarily Croatian, but also Bosnian and Serbian media and literary discourse on representations of Scandinavia as a constructed sociocultural space. Analysis of media discourse was conducted by examining journalistic texts published on various web portals over the past few years. The majority of these representations are very positive, constructing Scandinavia as a social utopia. I argue that these representations are more narratives that “we tell ourselves about ourselves” (Geertz) than objective reflections of reality. I discuss the importance of popular culture and brands in reinforcing positive representations. Furthermore, literary texts by A. Mešković, B. Sejranović and D. Špišić construct representations of Scandinavia from an immigrant perspective. These are potentially politically subversive because they address questions about the power of those in the position of the Other in Scandinavian societies.


59

1. Uvod Namjera je ovoga rada istražiti predodžbe skandinavskih zemalja i njihovih stanovnika u suvremenom medijskom i književnom diskursu prvenstveno Hrvatske, ali djelomice i Bosne i Hercegovine i Srbije. Važno je naglasiti kako se pod skandinavskim zemljama tradicionalno shvaćaju Danska, Norveška i Švedska pa to tako uzima i ovaj rad. Pritom se Skandinavija u ovome radu promatra kao specifičan socijalni i kulturni konstrukt prostora, a ne kao geopolitički konstrukt.

Prvi dio rada usredotočit će se na cijeli niz novinskih članaka koji su objavljivani na internetskim portalima pretežito u Hrvatskoj, ali i BiH i Srbiji u zadnjih nekoliko godina, čije su ključne riječi bile Skandinavija ili Skandinavci. U analizu su uključeni politički mainstream mediji, bez radikalno desno ili lijevo orijentiranih portala. Pretežito se radi o tekstovima koji neutralno izvještavaju o nekoj temi vezanoj za skandinavska društva, bez uključivanja osobnih iskustava autora ili drugih aktera. Osim takvog tipa tekstova, u analizu su bila uključena i mišljenja ljudi, najčešće utemeljena na osobnim iskustvima, izražena na internetskim forumima ili u komentarima objavljenih članaka, u zadnjih nekoliko godina.

U drugome dijelu rada analiziram književne tekstove u kojima se ostvaruju predodžbe Skandinavije. Svi ti tekstovi pisani su iz pripovjedačke perspektive imigranta ili je lik imigranta u njima središnji. Velika je pažnja pridana analizi imigrantskog identiteta te njegovoj predodžbi skandinavske zemlje u kojoj se našao, pri čemu se istražuje socijalni i kulturni kontekst imigracije u Skandinaviji kako bi se stekao bolji uvid u genezu predodžbi na koje nailazimo u tim književnim tekstovima.

Ovo, naravno, nije tema koja bi bila specifična samo za jugoistok Europe, no nastojat ću neke od tih predodžbi koja su možda i općeeuropske staviti u prepoznatljiv hrvatski i južnoslavenski kontekst. U siječnju 2014. Michael Booth, novinar The Guardiana, objavio je članak pod naslovom „Dark Lands: The grim truth behind the 'Scandinavian miracle'“1. Članak je izazvao velik interes i lavinu podijeljenih reakcija, mahom kritičnih prema tezama koje Booth iznosi u njemu. Booth je desetak godina živio u Danskoj, a i supruga mu je Dankinja. Osnovna mu je namjera bila pogledati iza kulisa medijske i općenito javne predodžbe o Skandinaviji kao mjestu ako već ne idealnom, onda boljem i sretnijem za život, koja se već dugo provlači u britanskoj javnosti. Pomalo drskim, provokativnim tonom, na granici prihvaćanja stereotipa i poigravanja njima, otkriva nam vlastito viđenje Danske, Norveške, Švedske, Finske i Islanda2. Načelno je odabrao pozitivan pristup u članku, diferencirajući različite

1 Nedugo nakon toga objavio je knjigu pod naslovom The Almost Nearly Perfect People: The Truth about The Nordic Miracle, Jonathan Cape, London 2014. 2 Pri čemu svjesno čini odmak od uvriježenog tumačenja razlike između skandinavskih i nordijskih zemalja. Skandinavske zemlje čine Švedska, Norveška i Danska, a njih tri s Finskom i Islandom čine nordijski krug zemalja, no ponekad se, govoreći više o kulturnom, a manje o geografskom aspektu, svih pet zemalja uzima kao

Lana Molvarec

60

entitete bez neupitna svođenja na zajednički nazivnik, no problematično je balansiranje na granici banaliziranja. Booth zaključuje da su skandinavske zemlje prikladno mjesto za život ako spadate u kolektivni medijan i ničim se ne ističete ili se ne želite isticati. Boothov je pristup intrigantan, no bez znanstvenih pretenzija, pa su njegovi zaključci ponešto problematični ili pojednostavljeni. U epilogu svoje knjige The Almost Nearly Perfect People: The Truth about the Nordic Miracle priznaje da mu je primarna motivacija za pisanje o toj temi bila naći mane tih gotovo savršenih društava, zaći iza te ružičaste slike o socijalnoj jednakosti, bogatstvu, jakoj državi blagostanja, seksualnoj liberalnosti, cool popularnoj kulturi i dizajnu itd. Želio je progovoriti o problemima ili bar o činjenicama koje se često prešućuju: ogromnim porezima, alkoholizmu, uravnilovki i monokulturizmu, antiimigracijskim (osobito antiislamskim) sentimentima, sve starijoj populaciji, pucanju države blagostanja itd. Na kraju, s punom svijesti o svim tim problemima, ipak konstatira kako je unatoč svemu tome Skandinavija i dalje najsretnije mjesto za život (Booth 2014: 387) i da će se navedeni problemi, osobito integracija imigranata, što je važno i za temu ovoga rada, sigurno predano rješavati u cilju općeg napretka.

2. Medijske predodžbe Skandinavije3 Kada se krene u iščitavanje niza tekstova objavljenih na hrvatskim, bosanskim i srpskim internetskim portalima u zadnjih nekoliko godina čija su tema skandinavske zemlje i skandinavski narodi, nije potrebno dugo da se ustanovi nepobitna činjenica: golema većina tih tekstova donosi izuzetno pozitivne predodžbe. Od te mase pozitivnih predodžbi, može se izdvojiti nekoliko područja skandinavske izvrsnosti. No prije toga, valja napomenuti kako se zbog ekonomiziranja prostora i argumentacije ovoga rada navode samo ključne ideje iz dotičnih članaka, bez elaboracije. Također, primjetljivo je kako predodžbe u nizu članaka imaju ista stalna mjesta, točnije reproduciraju se s minimalnim promjenama tako da možemo govoriti gotovo o okamenjenim predodžbama, koje počinju funkcionirati kao stereotipi.

Upravo su mi takve vrste predodžbi bile zanimljive jer otvaraju prostor za analizu što te predodžbe zaista govore o Skandinaviji, a što o „nama“ koji te predodžbe stvaramo. Ti pozitivni stereotipi svakako su jednim dijelom dio pozitivne autopredodžbe Skandinavaca o svojim društvima koja se u jednom trenutku pretvorila u nesumnjivo vrlo učinkovito brandiranje nacije4, ali, s druge, važnije za temu ovoga

skandinavske, pri čemu su sami Skandinavci manje skloni upotrebljavati taj pojam od drugih, ne-skandinavaca (Hilson 2008: 12). 3 Neke se predodžbe odnose na Skandinaviju kao sociokulturni konstrukt, a neke se tiču pojedinačnih skandinavskih zemalja, iako je prosječan stanovnik Hrvatske i okolnih zemalja slabo upoznat s međusobnim razlikama skandinavskih zemalja i sklon ih je percipirati unutar šire predodžbeno-kognitivne mape Skandinavije. 4 U jednom takvom istraživanju Švedska, Norveška i Danska zauzela su mjesta u prvih 10 zemalja-brandova za 2014. Top lista i kriteriji mogu se pronaći na sljedećem linku: http://www.futurebrand.com/news/futurebrand-launches-the-country-brand-index-2014-15, posjećeno17. rujna 2015.


61

rada, ispunjavaju određene funkcije u željenoj nacionalnoj autopredodžbi onih koji su recipijenti tih stereotipa, u ovom istraživanju prvenstveno hrvatska, manje bosanska i srpska javnost. Slijede karakteristični primjeri predodžaba podijeljeni u nekoliko kategorija.

2.1 Socioekonomska sigurnost i država blagostanja5 (1) Još od davnih dana radnici i seljaci se udružuju u sindikate i niz udruženja kroz

koja se bore za svoja prava zbog čega je moć elita ograničena. (2) Preko visokih poreza bogatstvo se pravedno distribuira svim pripadnicima društva,

nema velikih socijalnih razlika. (3) Obrazovanje i zdravstvo su besplatni. (4) U Švedskoj je u nekim institucijama nedavno uvedeno radno vrijeme od 6 sati

dnevno, učinci su vrlo dobri. (5) U Švedskoj postoji potražnja za liječnicima, što je prilika za hrvatske liječnike,

plaća je čak 5 tisuća eura.

Jedini disonantni članak na koji se naišlo u istraživanju u ovoj kategoriji konstatira urušavanje socijalne države, starenje stanovništva, imigraciju, sve veći broj ljudi koji je ovisan o sredstvima iz državnog proračuna, povećanje nejednakosti, što posljedično vodi do toga da sve više troškova pada na džepove srednje klase, a očito je da će biti potrebno rezati beneficije, produžiti radni staž te povećati zaposlenost među ženama i imigrantima.

2.2 Ljudska prava, društveni napredak, obrazovanje i školstvo (6) Jednakost žena u društvu najviša je prema brojnim istraživanjima u skandinavskim

zemljama, kao što su te zemlje poznate i po visokom stupnju poštovanja LGBT prava.

(7) Društvena je solidarnost najviša u Skandinaviji. (8) Prema istraživanjima indeksa društvenog napretka opet su skandinavske zemlje na

vrhu, Norveška i Švedska su na vrhu ljestvice zadovoljstva životom. (9) Prvi su u tzv. zelenoj, tj. ekološkoj ekonomiji. (10) Hrvatske škole reformama žele dostići skandinavske uzore6 (11) U jednom malom hrvatskom mjestu izgrađena je škola koje se bi posramilo niti

skandinavsko školstvo. (12) Skandinavsko filmsko obrazovanje i kultura koji se prenose djeci mogu biti uzor

našim filmskim edukatorima. (13) Nakon svih tih pokazatelja, nije ni čudno da prema jednom istraživanju, mladi

Europljani žele biti Skandinavci.

5 Popis svih izvora je na kraju teksta, u literaturi. 6 Što se školstva tiče, tu su u hrvatskim medijima trenutno najpopularniji Finci: http://www.znanostblog.com/finska-obrazovna-bajka/.

Lana Molvarec

62

2.3 Kultura i životni stil (14) Novinski članci nas uvjeravaju kako su Skandinavci šik, prikazujući nam niz

slika mladih, lijepih, elegantnih ljudi s ulica Kopenhagena. (15) Brojni su tekstovi o skandinavskom dizajnu različitih namjena. (16) Tekstovi o uređenju interijera postavljaju Skandinavce kao uzor i poučavaju nas

kako urediti kuhinju kao Skandinavac, a učestali su članci o čarima skandinavskog dizajna i na drugim poljima.

(17) Na Eurosongu su vrlo uspješni, dapače obaraju rekorde. Jedino im možemo zamjeriti što stalno glasuju jedni za druge.

(18) Gostovanja suvremenih skandinavskih glazbenika raznih žanrova česta su i vrlo posjećivana.

(19) Danci su seksualno toliko liberalni da djeci u školi na seksualnom odgoju puštaju pornografske filmove, naravno iz edukacijskih razloga.

(20) Skandinavski turisti u Hrvatskoj troše šakom i kapom. (21) Inače, kada se vrate u svoje domovine najviše od svih naroda troše na kulturu. (22) Prema istraživanjima, najbolje govore engleski, najviše koriste internet, najviše

piju kavu. (23) Djeca im spavaju vani, zamotana u kolicima i na -30 C. (24) Skandinavske žene najviše i najdulje doje svoje djecu. (25) Jedini negativno intonirani članak nosi naslov: „Čak i besprijekorne

poštenjačine Skandinavci namještaju utakmice“.

2.4 Religijska i tradicijska kultura

Rijetko se tematizira, vjerojatno zato što postojeći članci na tu temu naglašavaju ateizam skandinavskih zemalja. Zanimljiva je iznimka članak s liberalnog katoličkog portala Križ života koji luteranizam tumači kao sastavni dio skandinavskog mentaliteta koji svoju genezu vuče iz Weberovog koncepta protestantske etike, a što je osiguralo društveni i gospodarski napredak tih zemalja. Pritom autor povlači paralele sa specifičnom kulturološkom i mentalitetskom slikom Hrvatske. Naravno da se ne radi o argumentiranoj znanstvenoj analizi, no zanimljivo je za ovu temu zbog dovođenja religijske tradicije skandinavskih zemalja u vezu s njihovim društvenim i gospodarskim uspjehom, što se ne spominje često u proučavanim medijskim predodžbama.

Tradicijska kultura rijetko je zastupljena u medijskim predodžbama Skandinavije. Jedan od tih rijetkih primjera opis je božićnih običaja u Danskoj.

2.5 Narativ o skandinavskom čudu

Iz svega dosad navedenog, vrlo lako bi se dalo zaključiti da se radi o skandinavskom čudu. Zaista, ta sintagma je prisutna u člancima o Skandinaviji, no zanimljivo, isključivo u onim člancima u kojima se ta slika skandinavske utopije relativizira. U regionalnom medijskom diskursu to su članci koji prenose glavne teze teksta Michaela


63

Bootha objavljenog početkom 2014. u The Guardianu, o čemu je već bilo riječi. Naslovi su:

Tamna strana skandinavskog čuda7

Mračna tajna koju skriva 'skandinavsko čudo'8

Prava istina o skandinavskoj utopiji9

Druga skupina tekstova koja relativizira skandinavsku utopiju tematizira državu blagostanja, koja pokazuje znakove slabljenja. U toj skupini tekstova naročito je primjetljiv ideološki raskol u tumačenju aktualne ekonomske i socijalne situacije. Na pitanje kako je uopće u Skandinaviji nastala tako jaka država blagostanja, pristaše neoliberalizma odgovaraju da je država blagostanja u '60-ima posljedica isprva liberalnih ekonomskih mjera koje su dovele do bogatstva nacije, a da je aktualno slabljene države blagostanja nužna i poželjna mjera kako bi gospodarstvo ostalo zdravo i produktivno. Lijevi analitičari ističu da je država blagostanja posljedica konstantnog društvenog angažmana sindikata i radničkih udruženja, kao i socijalnih mjera redistribucije bogatstva socijaldemokratskih vlada, a trenutno njezino slabljenje opisuju kao posljedicu neoliberalnih ekonomskih mjera koje rezultiraju sve većim socioekonomskim nejednakostima.

I jedni i drugi analitičari osvrću se na skandinavski mit, samo što ga drugačije akcentuiraju. Neoliberalima je to populistička floskula upućena hrvatskom društvu nenaviklom na slobodno tržište i kapitalistička načela koje se uzda u socijalizam skandinavskog tipa, a za ljevičare je to mit o kapitalizmu skandinavskog tipa koji još uvijek besprijekorno funkcionira. Simptomatična je izjava hrvatskog premijera Zorana Milanovića iz 2013. da je Vlada odabrala nordijski, a ne bizantski put, koja se može interpretirati iz obje suprotstavljene perspektive, a poigrava se pripisivanjem stereotipnih kulturnih označitelja: pravila, uređenost, socijalni model državnog uređenja Skandinaviji, dok se o bizantskom putu nije očitovao, no s obzirom na očitu kulturnu binarnu opreku izabranih entiteta, možemo pretpostaviti da se radi o dijametralno suprotnim karakteristikama.

Na ovome mjesto postaje jasno da je većina ovih predodžbi zapravo manje zainteresirana za one o kojima stvara predodžbe, a više za one kojima su predodžbe upućene. Da parafraziram čuvenu Geertzovu definiciju kulture: radi se o pričama koje pričamo samima sebi o nama samima. Narativi koji osnažuju pozitivne predodžbe o

7 http://www.slobodnadalmacija.hr/Svijet/tabid/67/articleType/ArticleView/articleId/234703/Default.aspx, posjećeno 15. rujna 2015. 8 http://www.monitor.hr/vijesti/mracna-tajna-koju-skriva-skandinavsko-cudo/258783/, posjećeno 15. rujna 2015. 9 http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/prava-istina-o-skandinavskoj-utopiji---321896.html, posjećeno 15. rujna 2015.

Lana Molvarec

64

Skandinaviji pokazuju nam kakvi bi i mi10 trebali biti, a narativi koji relativizaju utopijsku predodžbu pokušavaju objasniti zašto nikada takvi nećemo biti. Čini se kako cirkuliranje ovako opisanih predodžbi o Skandinaviji ukazuje na

socioekonomsku traumu tranzicijskih društava u nacionalnim državama nakon raspada Jugoslavije te nedostatak konsenzusa oko vizije kakvo društvo izgraditi. Slika Skandinavije kao svojevrsnog trećeg puta između brutalnog globalnog neoliberalnog kapitalizma i već pokopanog socijalizma čini se kao prikladan poligon za upisivanje kolektivnih fantazmi o socijalnoj sigurnosti, visokom životnom standardu, društvenom napretku i sofisticiranom životnom stilu.

No, što je s onima koji su u Skandinaviju zaista imigrirali? Za razliku od izuzetno pozitivne medijske predodžbe, nešto je drugačija situacija kada se čitaju iskustva imigranata s područja bivše Jugoslavije koji žive ili su duže vremena živjeli u nekoj od skandinavskih zemalja. Često njihov doživljaj života i ljudi u Skandinaviji odražava sudar velikih kulturnih razlika, kao i promjenu životnih okolnosti, koju su iskusili, no premalo je podataka prema kojima bismo mogli zaključiti koliko su se ti ljudi integrirali u društva u koja su stigli.

Predodžbe koje se češće spominju su11: ljudi su hladni, zatvoreni, bezosjećajni, ksenofobni, rasisti, no politički korektni pa nikad ne znaš što zaista misle, šutljivi, sterilni, strogo se drže pravila, teško se sprijateljiti s njima jer su nezainteresirani za strance, ne smiju se, vikendom se svi jako napiju da ne znaju za sebe, klima je grozna, hrana je neukusna, priroda je dosadna ili pak divlja, ceste su loše, sve je užasno skupo, osjećaj otuđenosti, država intervenira u privatan život pojedinca, visoki porezi. Kao neutralne ili pozitivne predodžbe najčešće se spominju: korektnost, neuplitanje u živote drugih ljudi, govore samo kada imaju nešto za reći, sređenost i organiziranost društva, prezir prema rastrošnosti, osobito onoj koja dokazuje socijalni status.

Ilustrativno, riječima Bosanca koji se nakon provedenih 20 godina u Danskoj vratio u Bosnu:

Meni je Danska pomogla, ali mi je najteže bilo kad ja moram telefonom da zovem da dođem mom komšiji na kafu. Tako svi, ne samo ja. Ja sam se odmah odlučio da se vratim nazad. A to mi je više supruga pomogla da se vratim. Sad se ne bih vratio u Dansku, nema sile. Ovdje je pravo, svako veče smo zajedno, svaki dan smo zajedno, uvijek neko prođe, javi se. Nema ovdje najavljivanja. Idemo svi jedni drugima, vidimo šta treba kome pomoći, ako sam ja malo mogućniji, ja pomognem, a dovoljno je i kad zovnem, da mi rade.12

10 „Mi“ se ne koristi u smislu kolektivnog identiteta, nego kao sredstvo označivanja zajednice koja prihvaća, reproducira i nanovo proizvodi predodžbe. 11 Izvor: forumske teme i komentari čitatelja na članke: http://www.forum.hr/showthread.php?t=499007, http://www.6yka.com/novost/49331/25-razloga-zasto-je-norveska-najbolje-mjesto-na-zemlji, http://forum.klix.ba/kakvi-su-skandinavci-t103900.html, posjećeno 16. rujna 2015. 12 http://www.slobodnaevropa.org/content/povratak-porodice-alic-u-bih/24688150.html, posjećeno 15. rujna 2015.


65

3. Popularna kultura i potrošnja u znaku Skandinavije Gleda li se fenomenološki, očima zainteresiranog promatrača, lako se može primijetiti niz činjenica koje upućuju na to da su skandinavska kulturna industrija i produkti potrošačkog društva na visokoj cijeni te uživaju nemalu popularnost među suvremenom hrvatskom populacijom srednje klase.

Skandinavski kriminalistički romani na hrvatskom su tržištu prisutni i prevođeni još od autorskog tandema Maj Sjöwall i Per Wahlöö, no u posljednjih deset godina postigli su veliku popularnost, kao i u ostatku Europe, na krilima fenomena Stiega Larssona, pa je njihovo prevođenje na granici s hiperprodukcijom.13 Kriminalističke serije na čelu s Mostom prikazuju se na središnjoj javnoj televiziji,14 a mainstream i indie pop „made in Scandinavia“ sastavni su dio glazbene liste kućnih zabava i klubova, kao i koncertne ponude.

Popularnost skandinavskih krimića globalni je fenomen koji zasigurno ima veze s popularnokulturnim trendovima, uspješnim marketingom i PR-om te spretnom produkcijskom industrijom. No, čitajući brojne hrvatske, mahom novinske tekstove, nailazi se na nekoliko perpetuirajućih objašnjenja zašto su ti krimići popularni i zanimljivi hrvatskim čitateljima, a ta objašnjenja otkrivaju i dio stalnih mjesta prisutnih u medijskim predodžbama Skandinavije.

Jedna, impresionistička linija argumentacije ustvrđuje kako ti romani imaju posebnu melankoličnu, tajanstvenu atmosferu, upotpunjenu dojmom koji na čitatelja ostavljaju opisi slabo naseljenih, mračnih, hladnih krajolika, što uzeto zajedno stvara osobito pogodan ambijent za odvijanje fabule prepune napetih i jezivih događanja. Može se pretpostaviti kako hrvatskim čitateljima takva atmosfera i krajolik djeluju egzotično te mračno privlačno, a takvi krimići još više podupiru već postojeću stereotipnu predodžbu ovoga dijela Europe o Skandinavcima kao depresivnim i samoubilačkim tipovima.

Pogledajmo nekoliko karakterističnih stilskih konstrukcija:

„mračna i hladna atmosfera“,15

„hladni gradovi, zimom okrunjeni zaselci, gole i beskonačne šume koje skrivaju ljudske tajne svakom će čitatelju pružiti veću dozu adrenalina.“,16

13 Prethodnici Larssonovog vala, prevođeni u Hrvatskoj u '90-ima su Peter Høeg i Kerstin Ekman, početkom tisućeljeća prevedena su i dva romana Heninga Mankella, a onda od 2008. i Larssonovih izdanja kreću prijevodi brojnih autora: Jo Nesbø, Erik Axl Sund, Lars Kepler, Jussi Adler-Olsen, Torsten Pettersen, Liza Marklund, Camilla Läckberg, Anders Roslund i Börge Hellström, Thomas Enger, Arnaldur Indriðason, Kjell Ola Dahl, Jens Lapidus, Lene Kaaberbøl i Agnete Friis, Kristina Ohlsson itd. 14 Hrvatski su gledatelji upoznati i s danskim serijama Ubijanje, Borgen i Nasljednici. 15 http://slobodnadalmacija.hr/Kultura/tabid/81/articleType/ArticleView/articleId/228642/Default.aspx, posjećeno 10. rujna 2015. 16 http://www.algoritam.hr/?m=3&p=vijesti&opcija=prikaz&id=2369#.VflOL_ntmkp, posjećeno 10. rujna 2015.

Lana Molvarec

66

„zašto se sav taj mrak u visokom stilu izlijeva iz Švedske“,17

„stereotipni doživljaji tih “hladnih, samoubilački mračnih zemalja“18

Druga, sociopolitička linija argumentacije ustvrđuje kako je velika većina skandinavskih romana socijalno angažirana i socijalno kritična, što se često objašnjava lijevom političkom orijentacijom samih autora, ali i, s druge strane, prevladavajućom političkom kulturom tih zemalja. Prema tom tumačenju, ti su krimići popularni jer nisu samo krimići, nego se hvataju ukoštac s nizom drugih socijalnih i političkih problema: imigrantima, rodnim pitanjem, korupcijom sustava, nacističkom prošlosti, čime postaju i potencijalno subverzivni jer razotkrivaju što se skriva pod besprijekornom površinom uređenog društva blagostanja.

Karakteristične stilske konstrukcije su:

„U tim se državama isprepliću mračni problemi, bujajući kriminal i grubi kapitalizam na koji stanovnici nisu navikli. Taj je kontekst promijenio skandinavski krimić te je on postao idealan žanr za kritičko propitivanje stvarnosti.“19

„Oni nam daju drugačiju sliku te idealizirane Skandinavije, koja odjednom postaje slična bilo kojoj drugoj zemlji sa svim slojevima društva – od imigranata do velikih industrijalaca“20

„Uzbudljiva priča ovaj nas put vodi do mjesta gdje popuštaju stupovi društva blagostanja, a pred nama se ukazuje njegova druga, skrivena, mračna strana.“21

„Sjöwall tvrdi da su takvi romani s vremenom pronašli i svoje čitatelje: mlade i politički ekstremno lijeve generacije.“22

„Svi švedski pisci krimića Palmeova su siročad.“23

„Uvjereni ljevičari, marksisti, koristili su se tim žanrom da bi progovorili o društvenim problemima i uputili društvenu kritiku, čime je nastao takozvani sociokrimić, tipičan baš za skandinavske autore.“24

Nakon raspada Jugoslavije, ulaskom u tranziciju, sve novonastale države suočile su se s velikim socioekonomskim promjenama, korupcijom, privatizacijom, prodorom divljeg kapitalizma, gospodarskim kriminalom, praćenih ratom, ratnim zločinima, raseljavanjem stanovništva. To nipošto nisu autohtone pojave, rezervirane samo za ovaj dio Europe, no eksplodirale su naglo i intenzivno, dezorijentirajući stanovnike, čiji se život doslovce preko noći promijenio. To je jedno od mogućih objašnjenja 17 http://www.jutarnji.hr/-skandinavski-krimici-su-palmeova-sirocad-/661698/, posjećeno 10. rujna 2015. 18 http://arteist.hr/zasto-je-skandinavija-raj-za-krimice/, posjećeno 10. rujna 2015. 19 https://anaklanjac.wordpress.com/2012/12/16/zlocin-na-sjeveru/, posjećeno 10. rujna 2015. 20 https://anaklanjac.wordpress.com/2012/12/16/zlocin-na-sjeveru/, posjećeno 10. rujna 2015. 21 http://www.fraktura.hr/knjige/product.aspx?p=695, posjećeno 10. rujna 2015. 22 http://www.booksa.hr/vijesti/sve/to-nisu-krimici-nego-ljubici-1376897423, posjećeno 10. rujna 2015. 23 http://www.jutarnji.hr/-skandinavski-krimici-su-palmeova-sirocad-/661698/, posjećeno 10. rujna 2015. 24 http://www.matica.hr/vijenac/451/Izme%C4%91u%20subverzije%20i%20stereotipa%20/, posjećeno 10. rujna 2015.


67

velikog interesa hrvatske čitalačke javnosti za skandinavske kriminalističke romane, koji se često dotiču upravo spomenutih problema. Za razliku od npr. većine britanskih kriminalističkih romana i serija gdje je zločin anomalija u zapravo zdravom društvenom tkivu, najčešće motiviran privatnim razlozima te se njegovim rješavanjem društveni život nesmetano može nastaviti, skandinavski krimići nam sugeriraju da je zločin simptom bolesti šire društvene strukture, što je jako blisko prevladavajućim uvjerenjima u južnoslavenskim zemljama. Na tom tragu je i Boris Koroman kada konstatira: „Ako je Balkan Zapadu zanimljiv kao područje europskoga nesvjesnoga, onda je za sve nas iznimno važno kako se s neuralgičnim točkama društva obračunava superego Europe.“ 25

Iz svega dosad navedenog, vidljivo je da se kriminalistički romani u hrvatskim medijima reprezentiraju kao oni koji dovode u pitanje skandinavsku socijalnu utopiju i razotkrivaju što se skriva u njezinoj pozadini, čime dobivaju status, ali i brand društveno kritičkog i lijevo politički orijentiranog društveno angažiranog medija, koje koristi i učvršćuje već postojeće medijske predodžbe, ali ih i povratno nanovo konstruira.26

U kolovozu 2014. nakon godina nestrpljivog iščekivanja u Zagrebu je napokon otvorena Ikea. Ona je u dugim nesretnim tranzicijskim godinama bila umirujući simbol konzumerizma s ljudskim licem. Estetski dizajn, boje, sklad, lijepi ljudi u katalozima oslikavali su jedan poželjan životni stil, nedohvatljiv u prvim vulgarim godinama kada se kalio kapitalizam. Ikea je tako u hrvatskom kontekstu postala najizraženijim simbolom konzumerizma srednje klase, najočitijim primjerom branda koji se reproducira i osnažuje preko prodavanja poželjnog identiteta i životnog stila.27 Ispunjenje žudnje je neprestano bilo odgađano, u godinama kada su brojni drugi konzumeristički simboli već odavno došli na hrvatsko tržište,28 a moglo joj se udovoljiti jedino kroz shopping izlete u Graz ili Trst, kao u nekim davnijim vremenima konzumerističke nevinosti. Time su se ujedno Ikeini hrvatski kupci klasno diferencirali

25 Preuzeto s: http://www.matica.hr/vijenac/451/Izme%C4%91u%20subverzije%20i%20stereotipa%20/, Vijenac, br. 451, 16. lipnja 2011. 26 Na temelju proučenog materijala, čini se kako britanski i američki novinski tekstovi o istome fenomenu u prvi plan ističu činjenicu da su se skandinavski autori uopće uspjeli afirmirati i popularizirati na njihovom tržištu gdje je prijevodna književnost prisutna s tek nekoliko postotaka, a manje se bave društvenokritičkim i političkim implikacijama skandinavskih krimića 27 “Dva puta sam sanjala da živim u Ikeinom katalogu“ (komentar iz 2003. s forumske teme Ikea, http://www.forum.hr/showthread.php?t=12479, posjećeno 16. rujna 2015.) 28 Zanimljivo je kako Starbucks uporno odbija doći na hrvatsko i južnoslavensko tržište (2010. je zamalo došao u Zagreb, no odustali su u zadnji čas), vjerojatno sluteći da im komercijalna isplativost neće biti velika u takvome tipu kulture ispijanja kave. Također, ni sa strane potrošača nema velikog interesa, Balkanci ne vape po internetskim portalima i forumima kako hoće Starbucks, kao što je to bio slučaj s Ikeom ili pak H&M-om. Dapače, britanski lanac kava Costa Coffee neslavno je propao u Hrvatskoj. Biljeg kulture dugotrajnog ispijanja kave u društvu očito je prejak i Sturbucks nije kao Ikea pogodio neke neuralgične točke nelagodnosti u kulturi Balkana.

Lana Molvarec

68

jer u doba (post)tranzicije shopping izleti, ako nisu poduzeti radi jeftinijih kobasica ili toalet-papira, signaliziraju ipak barem srednji položaj na socioekonomskoj ljestvici.

Otvorenje zagrebačke Ikee poprimilo je ozbiljne dimeznije poslovnog i kulturnog događaja, imajući u vidu prisutnost samog hrvatskog predsjednika te političke i poslovne elite. Građani su navalili pa je tako u prva četiri dana od otvaranja centar posjetilo više od 60 tisuća ljudi29. Iako je Ikea danas transnacionalna korporacija, prevladavajuća je percepcija hrvatske javnosti da se radi o nečemu prepoznatljivo skandinavskom i/ili švedskom: od imena proizvoda, preko imidža asketske protestantske etike osnivača Ikee Ingvara Kamprada, do menija Ikeinog restorana s lososom i mesnim okruglicama, a najviše možda svojim demokratskim dizajnom, točnije atraktivnim, estetskim dizajnom koji nije ekskluzivan, cjenovno nedostupan većini stanovništva, nego ga se nastoji cjenovno približiti što je moguće širem krugu ljudi (Erdei, 2012: 213),30 Kupnjom proizvoda, pa i samim dolaskom u Ikeino carstvo, pojedinac prosječnih primanja ima priliku otrgnuti za sebe komadić poželjnog identiteta i skandinavskog životnog stila.31 Kritički stavovi u hrvatskom medijskom diskursu prema idolatriji Ikee su u manjini. Jedni u tome iščitavaju duboku malograđanštinu i nacionalni ili individualni kompleks manje vrijednosti jer se radi o brandu čiji je zenit već davno prošao na bogatijim tržištima:

Biti toliko zadovoljan pojedenim whopperom na autoputu ili stolićem od iverice prastarog švedskog dizajna da to odmah poželite podijeliti sa svim prijateljima i poznanicima uz fotografski dokaz, možete samo ako ste oboljeli od teškog kompleksa manje vrijednosti, uvjereni godinama kako su oni koji su Burger King i Ikeu imali i tada živjeli bolje od vas.32

Drugi na sličnome tragu razbijaju iluzije onih koji su uvjereni da kupujući u Ikei kupuju i određeni životni stil, te potvrđuju svoj socioekonomski status33. Prema njima, namještaj u Ikei je jeftin, nekvalitetan, s rokom trajanja od nekoliko godina, namijenjen učestalom mijenjanju, zato ga osobito vole studenti, imigranti, samci koji često sele, pri čemu bacaju taj namještaj i kupuju novi na novome odredištu.34

29 Takva konzumeristička pomama može se usporediti s dolaskom prvog McDonald's restorana u Zagreb u veljači 1996. 30 Ta se koncepcija često povezuje sa socijaldemokratskom političkom tradicijom Švedske (Erdei, 2012: 214). 31 Zanimljivo je napomenuti da je osamdesetih i devedesetih Ikea koristila švedski kulturni identitet u promociji svog branda, a danas često Švedska koristi Ikeu u procesu brendiranja nacije (Erdei, 2012: 215). 32 http://www.bug.hr/komentari/kompleks-ikee-burger-kinga/135214.aspx, posjećeno: 15. rujna 2015 33 “a kaj je nabolje ekipa koja forsira Ikeu, je ista ekipa kojoj je najbolja pica Kariola,najbolji hambureger RuzMarin(kojeg jedu btw nozem i vilicom) imaju svog frizera a soping obavljaju u Gracu ili Londonu...Te za sebe misle da su moderni(sto se podrazumjeva da svi izvan tog vidokruga su brdjani i zatucanci) i uber napredni...(snobovi iz opanka, ja to zovem)“ (komentar iz 2014. na forumskoj temi Ikea-Zagreb, http://www.forum.hr/showthread.php?t=836716, posjećeno 16. rujna 2015.) 34 „Ikeu uglavnom kupuju ovakvi kao ja, koji su dosli na krace vrijeme i treba im jeftin namjestaj ili oni koji nemaju love za skuplje. Stanovi se iznajmljuju prazni.“ (komentar iz 2003. na forumskoj temi Ikea, http://www.forum.hr/showthread.php?t=12479, posjećeno 16. rujna 2015.). „ikea je za mlade ljude koji vole mijenjati namjestaj i mjesto boravka, za cas i jeftino opremis stan ali da ce sad to nesto trajat.. pa bash i nece..„ (komentar iz 2005. na forumskoj temi Ikea, http://www.forum.hr/showthread.php?t=12479, posjećeno 16. rujna 2015.)


69

Oštra kritika nakon otvaranja Ikee dolazi i s konzervativnog portala Dnevno.hr koji ističe konzumerističke iluzije hrvatskih malograđana: „Biti okružen Ikeinim namještajem to je kod našeg malograđanina stvar prestiža, statusni simbol koji čini razliku između uspješnog čovjeka i propalice i niškoristi.“35

Za pretpostaviti je, što se već i počelo događati, da će s vremenom i dužom prisutnošću na hrvatskom tržištu aura Ikee kao ultimativnog fetiša poželjnog životnog stila hrvatske srednje klase splasnuti te će ona postati samo još jedan u nizu brandova koji se bore za naklonost potrošača.36

4. „Sjevernjačke vizije“37 hrvatske i bosanske književnosti

4.1 Danci i stranci

Na početku ću analizu usmjeriti na zbirku chick lit esejističkih zapisa Danci i stranci (2013) Kristine Wolsperger Danilovski. Autorica nije književnica, ovo je njezin prvi izlet u pisanje. Knjiga je nastala na temelju pisama koje je autorica upućivala svojim prijateljicama iz Danske, točnije Kopenhagena gdje je provela tri godine. Ona i suprug radili su na visokokvalificiranim poslovima te se uklapaju u viziju postmodernih radnih migranata, gotovo nomada koji svakih nekoliko godina mijenjaju države boravka, nošeni strujama transnacionalnog globalnog kapitalizma. No ipak, autorica se nakon danske epizode vratila u Hrvatsku i odlučila napisati knjigu o životu u Danskoj iz izrazito etnocentrične i kulturno pristrane perspektive. Na početku svojih zapisa, ali i na puno mjesta u knjizi, trudi se ponuditi argumentaciju za svoje viđenje cijelog niza specifičnosti danskoga svakodnevnoga života i kulture, koja se pokazuje u osnovi kao esencijalistička: prema njoj, radi se o razlici između „sjeverne“ i „južne“ culture.38 Sjeverna je individualistička i liberalna, a južna komunalna i patrijarhalna. Ona tu esencijalističku podjelu preuzima kao nešto a priori, proizašlo iz vakuma i ne dovodi je u pitanje, kao što ne ulazi ni u genezu tako nastalih predodžbi. Identitetske odrednice u njezinu diskursu funkcioniraju kao naljepnice koje se nehajno mogu zalijepiti na proizvoljno odabranu pojavu, naprosto kao puki označitelji.

35 http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/ikea-kao-smisao-zivota-130439, posjećeno 15. rujna 2015. 36 Kao što se dogodilo i s već spomenutim McDonaldsom, koji je danas samo jedan običan brand bez ikakvih konotacija američkog načina života te se mora boriti na tržištu s nedavno pristiglima brandovima Kentucky Fried Chicken i Burger King koji su privukli kratku, no gotovo blaziranu pažnju hrvatskih potrošača, isključivo kao novost u ponudi, bez previše upisivanja kulturoloških značenja. 37 Sintagma je preuzeta iz poznatog eseja Ivana Slamniga „Mediteranski položaj i sjevernjačke vizije Hrvata“. 38 Knjiga nije pisana s namjerom da sustavno analizira karakteristike društvenih i kulturnih pojava, no koristim ovaj tekstualni primjer kako bih pokazala kako se u neobaveznom, humorističnom, bliskom chick litu, diskursu neosvješteno reproduciraju stereotipi koji počivaju na ideologemu nepremostive razlike u kulturama.

Lana Molvarec

70

Tako za sebe kaže da je „odgajana u hrvatskom duhu“ (2013:9), okolinu i uvjete u kojima je odrastala i živjela opisuje sljedećim označiteljima: „mediteranska Hrvatska“ (ibid.:17), „mediteransko-balkanski odgoj“ (ibid.:23), „daleki mediteranski jug“ (ibid.:91), „balkansko-mediteranski način života“ (ibid.:111) , „naš mediteranski monogamni bračni život“ (ibid.:139), „mediteranska potrošačka narav“ (ibid.:60) nasuprot sjevernjačkoj individualnosti, asketizmu, štedljivosti i liberalizmu.

Autoričina je karakteristična reakcija na većinu neuobičajenih situacija čuđenje, iznenađenje pa čak i šok, što ponegdje graniči i s podsmijehom, a te emocionalne reakcije, uobličene u hiperbolizirani diskurs, na granici su s karikaturom, čime se stvara dojam autoričinog kulturnog komoditeta i čvrsto ukorijenjenog uvjerenja o nemogućnosti nadilaženja kulturnih razlika:

Trebalo mi je vremena da shvatim moć i snagu razlika u kulturi: na stotine gotovo nepremostivih kulturoloških razlika između skandinavske Danske i mediteranske Hrvatske obilježit će gotovo svaki dan mog života u Danskoj. (2013:17)

Popis onoga čemu se čudi ili što je šokira je podugačak: odnos prema djeci i njihov odgoj, štedljivost, ekonomičnost, skepsa prema konzumerizmu, liberalni obiteljski odnosi, drugačiji dnevni ritam, danska gastronomija itd.

Većina tekstova u knjizi primjer su ideološki neosviještene uporabe kulturnih stereotipa okamenjenih u esencijalistički zadane opreke, bez ikakve ironijske distance ili poigravanja stereotipima radi stvaranja novih značenja. Odustaje se od stereotipne predodžbe o skandinavskoj utopiji, no osnažuje se drugi stereotip o Sjeveru i Jugu manifestiran kroz diskurs kulturalne razlike koji ne djeluje progresivno u smjeru transkulturnog razumijevanja, nego konstatira status quo kao nepromjenjiv.

4.2 Ukulele jam

Specifično mjesto u ovoj analizi zauzima roman Ukulele jam Alena Meškovića, pisca bosanskog podrijetla koji od 1994. godine živi u Danskoj. Autor je spomenuti roman objavio 2011. na danskom, a 2014. objavljen je na hrvatskom jeziku. Roman je autobiografski utemeljen; opisuje dvije godine izbjegličkog boravka bosanskog tinejdžera Mikija i njegove obitelji u malom istarskom primorskom mjestu. Dakle, radnja romana u cijelosti se odvija u Hrvatskoj (osim retrospektiva koje govore o životu u Bosni neposredno pred rat), no jedna skandinavska zemlja zauzima snažno simboličko mjesto u mikrouniverzumu glavnoga junaka Mikija. Švedska postaje trajno odredište žudnje, ne kao realan prostor, nego u potpunosti zamišljena. Mnogi Mikijevi bosanski prijatelji, kao i njegov brat, otišli su u Švedsku, koja za njega postaje vizija novog, sretnijeg života, kao izraz njegove težnje za bijegom iz izbjegličkog centra, ali i iz sveopće atmosfere netrpeljivosti, mržnje i tuge. Pripovjedač se ponegdje ironično osvrće na naivnu idealiziranu dječačku imaginaciju Švedske:


71

Zaslinio sam o civiliziranoj Švedskoj, zemlji u kojoj čak i neonacisti ̶ po Amarovoj priči ̶ vole Bosance. (Mešković, 2014: 132)

Mikijev otac tvrdoglavo odbija iseljenje u inozemstvo, iščekujući povratak u Bosnu, osim kada se kratkotrajno zanio mišlju o odlasku u Izrael, od čega vrlo brzo odustaje, što Miki komentira:

Izrael je nekoliko dana bio njegova Švedska. I to je bilo to. (ibid.: 228).

Švedska tako postaje označiteljem za mjesto bijega i spasa u Mikijevoj izbjegličkoj percepciji. Ovisno o njegovu pogledu na samoga sebe i zajednicu koja ga okružuje, njegov odnos prema Švedskoj kao nositelju takvih značenja se mijenja. U trenucima kada je zadovoljan svojim trenutnim položajem u konstelaciji složenih i promjenjivih odnosa izbjegličkoga stanja konstatira:

Igrao sam se nožem i uživao osjećaj da će sve biti u redu, dok mi se povjetarac poigravao pramenima kose. Uživao sam osjećaj da mi Švedska može fafati. Ne idem ja nikud. Imam svoju Jelenu, Kaću, Frica, Zlaju, Gogija i Fabija. Imam svoje večeri u Ukuleleu i svoj crveni Sanyo-kasetofon. (ibid.: 229)

Na samome kraju romana, Miki ipak bježi put Švedske, čime ona za njega od zamišljenog, postaje realan prostor. Roman ne otkriva što se dalje događa s Mikijevom predodžbom Švedske i vlastita identiteta, no mogući odgovor nam daje esej Alena Meškovića Reci Bosanac i šuti s početka 2015. godine objavljen u listu Novosti39 povodom sudjelovanja na sajmu knjiga u Puli i posjete obližnjem nekadašnjem izbjegličkom centru 20 godina nakon što je otišao iz njega u Dansku. Taj posjet služi kao okidač za razmatranje svog nacionalnog i kulturnog identiteta te (ne)pristajanja na velike narative kolektivne pripadnosti i identifikacije. Vrlo jasno se određuje kao pojedinac koji stoji između („in-betweenness“, Bhabha [1994] 2006), u prostoru između dijametralno ustoličenih kulturnih konstrukcija (u ovome slučaju: Bosanci i Danci), zadanih da funkcioniraju kao monoliti, osuđen na vječito posredovanje i prevođenje, “ u onom stalnom imigrantskom strahu od nesporazuma i nedorečenosti„. Taj prostor nepotpunog pripadanja dvama ili više različitih svjetova („danas znam da sam, ruku na srce, svašta pomalo, a možda ponajviše ona spojnica u polusloženici Danac-Bosanac“) u Meškovićevu diskursu metaforizira se kroz prostor izbjegličkog centra i prostor vlaka. Privremenost i prolaznost oba ta prostora približava nemjestima (Augé 2001). Za razliku od mjesta za koje je važna predodžba koju stanovnici grade o vlastitom odnosu s teritorijem, svojim bližnjima i drugima, koliko god, naravno, često ta predodžba bila nepotpuna i mitologizirana (usp. Augé 2001: 43-54), nemjesto je paradigmatičan prostor supermoderniteta koji ne nosi utisnuta sjećanja jer se najčešće 39 http://www.portalnovosti.com/reci-bosanac-i-suti, posjećeno 7. rujna 2015.

Lana Molvarec

72

radi o tranzitnim točkama ili povremenim boravištima (hotelski lanci, skvotovi, odmarališta, moteli, peroni, čekaonice, aerodromi, gradilišta, prijevozna sredstva) gdje se pojedinac prepušta samotnoj individualnosti, prolaznosti, povremenosti i kratkotrajnosti (ibid.:73). Domovina, rodna gruda je mjesto koje traži obavezu, ali i pruža sigurnost, nemjesto je paradigmatičan prostor migranata, izbjeglica i hibridnih identiteta jer ne zahtijeva opredjeljivanje, postavljanje granica, definiranje, fiksaciju.

Kako kaže Mešković u spomenutom članku u Novostima:

Kupe u kom smo sjedili, većinom sami, bio mi je dovoljan. Naš razgovor mogao je, što se mene tiče, trajati danima. Jer upravo na onim švapskim šinama, tamo negdje na pola puta između Dervente i Kopenhagena, ja sam se odjednom osjetio doma, kod kuće, na svome, među svojima. Jer Stipe nije bio ni Nijemac ni Hrvat, već prije svega imigrant, pripadnik moga plemena.

Diskurzivna konstrukcija transnacionalnog, transkulturnog, hibridnog identiteta u uskoj je povezanosti s diskurzivnom konstrukcijom prostora na kojem nosilac takvog identiteta obitava. Ukorijenjen, sedentaran identitet vezan je uz prostor domovine koji je konstruiran na temelju razlike prema prostoru Drugosti koji nastanjuju jednako tako ukorijenjeni, sedentarni identiteti. Migrantski identitet prepoznaje sebe i sebi slične u prostoru između dva svijeta, prolaznom, fluidnom, nemjestu.

4.3 Imigrantska perspektiva

Time se približavamo važnoj temi ovoga rada, a to je kako književni tekst kroz perspektivu likova imigranata stvara predodžbe o skandinavskoj zemlji u kojoj ti likovi privremeno ili stalno žive. Pritom se ne smije smetnuti s uma da je Skandinavija, slično kao i Balkan, konstruiran i imaginiran pojam, te manje predstavlja geografski prostor, a više diskurzivni konstrukt (usp. Hilson 2008:15).

Sljedeći književni tekstovi su bili dio analize: Nigdje, niotkuda, Ljepši kraj i Sandale Bekima Sejranovića te Koljivo Davora Špišića. Pokazat će se da su književni tekstovi skloniji tome da pomute idiličnu sliku o skandinavskom društvu kakvu nam nude drugi narativi ne-skandinavaca, ponajprije oni posredovani preko masovnih medija. Već smo pokazali kako svojom politikom države blagostanja, narušenom, ali još uvijek jakom u usporedbi s ostalim europskim zemljama, Skandinavija predstavlja utopijsku sliku za sve ponižene i uvrijeđene globalnim neoliberalnim kapitalizmom. Još uvijek vrijedi, iako također ne tako jednoznačno i čvrsto kao prije, jednadžba Skandinavac = socijaldemokrat (Nestingen 2008:11).40 S druge strane, kritičari, često upravo s neoliberalnih pozicija, kritiziraju skandinavske zemlje (pri čemu Švedska obično služi kao predstavnica par excellence) zbog totalitarne, pretjerane državne regulacije, konformizma, visoke stope samoubojstva itd. (usp. Hilson 2008:12). Valja

40 Snažno okrenute konsenzusu kao principu političkog odlučivanja, skandinavske zemlje rijedak su, ako ne i jedini primjer da i konzervativne i desne stranke podržavaju državu blagostanja (Hilson 2008:115).


73

ponovno istaknuti, što se pokušalo pokazati prvim dijelom rada, kako suvremena popularna kultura koja je umnogome sudjelovala u stvaranju pozitivne predodžbe o Skandinaviji (filmovi, glazbenici, kriminalistički romani i serije) povratno problematizira uvriježenu sliku Skandinavije, osobito odnos prema naciji i nacionalnoj kulturi, te postaje forum za borbu značenja u samoreprezentaciji nacije (usp. Nestingen 2008: 6).

Spomenuti hrvatski i bosanski romani unose treću perspektivu, onu imigrantsku, iz koje se lakše može iščitati izvjesna licemjernost društva blagostanja koje to nije u jednakoj mjeri za sve, a samim time i odnos društva prema onima drugačijima. S druge strane, glavni likovi u tim romanima mjestimice utjelovljuju stereotipe koje Skandinavci imaju o Balkancima (nepoštivanje pravila, lijenost, neodgovornost, agresivnost, osobito prema slabijima). Skandinavske zemlje imaju različite pristupe onima drugačijima, danas su to najčešće imigranti, koji proizlaze iz specifične nacionalne tradicije, a ni pristup svim imigrantima nije jednak, nego se često radi razlika među njima temeljena na zemlji njihova podrijetla. Naslovi videa na YouTubeu uvjerljivo svjedoče o tome da su muslimani imigrantska skupina koja se smatra najvećom opasnošću: „Muslim Immigrants Destroying Scandinavia“, „The Islamization of Sweden“, „Sweden Destroyed“ itd. Kako opisuje Bekim Sejranović u jednom intervjuu, postoji razrađena hijerarhija stranaca, imigranata:

A i stranci imaju svoje kategorije. Imaš zapadne useljenike; Šveđane, Engleze, Amerikance, Nijemce..., koji su im ok. Oni su super. Onda imaš broj dva – istočnu Europu. To je stoka s istoka. Zatim idu muslimanske zemlje: imaš dosta Pakistanaca. Oni najdonji su Afrikanci: Somalija, Nigerija... Oni su doslovno robovi. Moglo bi se reć' da gore imaš nekakvo moderno robovlasništvo, ali imam osjećaj da to niko ne primjećuje. Ljudi žive i rade bez papira, za minimalnu plaću. Nemaju zdravstveno, nemaju penziono, može umrijet, možeš ga ubit, nikog ne boli kurac.41

Vidljivo je da se hijerarhija stvara na temelju udaljenosti od definirane istosti. U Norveškoj je koncept egalitarnosti usko povezan s pojmom sličnosti, u socijalnom smislu jednaki su oni koji se percipiraju kao slični (usp. Gullestad 2002:46).

U Sejranovićevu romanu Ljepši kraj dočarana je razlika između imigrantskih četvrti istočnog Osla i zapadnog Osla gdje žive Norvežani, uključujući i pripovjedačevu ljubavnicu Cathrine, iz čega se može zaključiti o getoiziranosti imigranata jer pripovjedač navodi svoju percepciju naselja zapadnog Osla, svoje očekivanje, također opterećeno predrasudom, ali koje ukazuje na to da nikada u tome dijelu grada nije bio, barem ne na neko duže i značajnije vrijeme:

Nisam otišao na postaju podzemne željeznice Tøyen, nego pješice prema centru spuštajući se niz Tøyengatu. Sve je načičkano malim dućanima punima voća i povrća. Natpisi na dućanima su na

41 http://www.lupiga.com/vijesti/razgovor-s-bekimom-sejranovicem-bosna-je-sjebana-ali-norveska-je-gora, posjećeno 5. svibnja 2014

Lana Molvarec

74

urduu, arapskom, somalijskom, kurdskom, turskom. Poslije prolazim kroz Grønland, ispred ulaza u podzemnu maloljetni Somalijci napadno dilaju hašiš, idem dalje preko Youngstorgeta, gdje Južnoamerikanci prodaju kape i pončose od ljamine vune. Penjem se pored knjižnice Deichmansk, koja me iz nekog razloga podsjeća na Berlin tridesetih godina prošlog stoljeća. (Sejranović 2010: 35–36)

Poslije smo otišli u njezin stan na Frogneru, otmjenijoj četvrti u zapadnom dijelu Osla. Zamišljao sam stare babe u skupocjenim bundama kako ondje šeću sa svojim pudlicama i čivavama odjevenim u deluxe krpice za pse. Cathrinin stan nije bio luksuzan, ali bio je prostran i ukusno namješten. Najprije smo se istuširali zajedno. Nikad nisam volio zajedničko tuširanje, ali istini za volju, dotad se nisam ni tuširao u tako prostranoj tuš-kabini. Mlazovi vode izvirali su iz osam različitih točaka. Mogao si i sjesti na pod i puštati vodu da te masira. Bila je to neka mješavina jaccuzija i tuš-kabine. Nikad nisam vidio ništa slično. (ibid.: 96)42

Neki autori postavljaju pitanje koliko je riječ o strahu od imigranata, a koliko o strahu od rušenja zamišljene slike o sebi, tj. o „nama“, o onome što sačinjava nacionalni identitet koji je umnogome imaginiran tako da uključuje obilježja kao što su homogenost, egalitarnost, tolerancija, miroljubivost i antirasizam (usp. Gullestad 2002: 59), a koji je sada doveden u pitanje zbog sve veće prisutnosti stanovnika s drugačijim društvenim i kulturnim vrijednostima.

Diskriminacija imigranata usko je povezana s postojanjem izravne (očite) i neizravne (suptilne) predrasude (Pettigrew 1998:83), a u suvremeno vrijeme potonja je puno češća, čak i kod obrazovanijeg i liberalnijeg dijela stanovništva. Suptilna predrasuda izbjegava izravno, otvoreno izražavanje takva stava, ali se očituje u uvjerenju da postoje velike razlike između nas i njih i da njihove vrijednosti ugrožavaju naše, te se stoga zagovara distanca i status quo (ibid.:85), što je dobro vidljivo u navedenom primjeru stvaranja prostorne getoiziranosti useljenika.

U nastavku ćemo se usredotočiti na odabrane književne tekstove i razmotriti na koje se načine neki od spomenutih teorijskih navoda artikuliraju u njima te daju li, i kako, višak vrijednosti u interpretaciji u odnosu na spoznaje iz društvenih i humanističkih disciplina koje tumače izvanjsku stvarnost. U analizi književnih tekstova nužno je bilo osvrnuti se ne samo na predodžbe aktera o Skandinaviji kao njihovu privremenom i/ili novom domu nego i na njihov status izmještenih i identitet koji umnogome uvjetuje i njihovu predodžbu o novoj sredini u kojoj su se našli.

42 U zbirci Sandale iznova dotiče pitanje prostorne hijerarhije grada u kojem je imigrantu nemoguće naći stan u „norveškim“ dijelovima grada. Kućni savjeti imaju nepisane kvote za strance u zgradi: ako već postoji imigrantska obitelj koja ondje živi, neće se iznajmiti stan drugim strancima. To je ujedno i dobar primjer kako konsenzus i direktna demokracija mogu produbiti i učvrstiti predrasude, ako one već otprije postoje kod aktera. „Rekla je kako joj je jako žao, ali kućni savjet se oštro usprotivio da se još jedan stranac useli u ulaz A, jer već ima jedna obitelj iz Somalije s petero djece koja živi na drugom katu i ako i ja uselim onda... (...) Pokušavao sam objasniti kako ja ipak nisam iz Afrike (pa što i da jesam?), kako ipak nemam petero djece (pa što i da imam?) i kako su mi djevojka i njezin sin čistokrvni Norvežani (pa što i da nisu?), ali nije pomoglo (pa što i da jest?)“ (Sejranović 2013: 169).


75

4.4. Koljivo. Horror imigracija

Roman Koljivo (2004) već svojim naslovom upućuje na dvostrukost teme i žanra. S jedne strane, ako se uzme u obzir kulturno-gastronomsko značenje toga pojma, koje označava jelo karakteristično za pravoslavne zemlje, a porijeklo vuče još iz stare Grčke kada se nudilo tijekom festivala posvećenog bogu Dionizu, označava manjinsku pripadnost glavnoga lika Radovana, koji potječe iz tzv. miješanog braka Hrvata i Srpkinje. S druge strane, naslov nas upućuje na ubilački pohod pomahnitalog Radovana po Švedskoj, inspiriran horor-estetikom filmova o zombijima.

Roman donosi nekoliko imigrantskih priča čiji su se akteri skrasili u Švedskoj. Jedna je od njih Radovanova. U rujnu 1991. godine Radovan je u Beogradu, glumac je u usponu, no rat je sve izvjesniji i profesor s fakulteta vrši pritisak na njega da ode iz zemlje, prvenstveno zbog njegova miješana nacionalnog porijekla:

– Ovo ti je adresa u Stockholmu. Tip je montažer. Bio je sa mnom u Pragu. Prava lafčina. Da ti se nađe, za prvu ruku... Imaš gde da prespavaš prvih par dana.

– Nisam siguran da...

– Rade, nemaš vremena, jel ti jasno, bre? (Špišić 2004: 129)

Odlazeći u Švedsku, najprije ilegalno prelazi granicu Jugoslavije i Mađarske, a potom u Budimpešti sjeda na avion za Stockholm. Pritom ga preplavljuje osjećaj praznine i ništavila, karakterističan za cijelu plejadu suvremenih imigrantskih književnih likova:

Nekoliko sati kasnije, mrak je već padao, sjedio je u Malevu za Stockholm.

Dok je vezao pojas i promatrao kako se avion odljepljuje od budimpeštanskog aerodroma, nije osjećao ništa.

Baš ništa. (ibid.: 130)

Tokovi iseljenja i snalaženja na novom odredištu vode do „naših“ ljudi koji su se već koliko-toliko snašli te pomažu ostalima, što je karakteristično za veliku većinu imigrantskih zajednica. Jedan od važnih faktora privlačenja migracija, ponekad čak jači od ekonomskog, jest već postojeća socijalna mreža imigranata iz određene zemlje (Hooghe et al. 2008:477). Tako se najčešće dobiva i prvi posao, nakon nekog vremena provedenog na socijalnoj pomoći, po čemu su u najširem javnom diskursu skandinavske zemlje poznate. Takav je slučaj s Danicom.

Lana Molvarec

76

Socijalna pomoć nije vreća bez dna. Čak ni u Svenskoj. Treba živjeti. Nataša (a stanovala je u garsonijeri iznad male i njene mame) je navaljivala na Danicu da joj se pridruži. (...) Deset kruna na sat je ipak neka jebena lova. Plus sitniš što pred tebe pobacaju plemeniti turisti. (Špišić 2004: 26)

U trenutku otvaranja romana Radovan je upravo dobio otkaz na poslu u zabavnom parku, koji je radno mjesto cijelom društvancu iz bivše Jugoslavije koje se okuplja u kafiću Modricha (nazvanom po bosanskoj Modriči) gdje je vlasnik, Bosanac, „švedskim naivcima“ prodavao filtar-kavu pod tursku te davao mjesečni popust Radovanu:

Em, smo zemljaci. Gdje ćeš govno od govna rastavit. (ibid.: 23)

Srpkinja Nataša identificira ga kao polutana:

u tebi krčka i žešća, srpska krv (ibid.: 25)

Otkazom koji ugrožava njegovu poziciju muškarca hranitelja obitelji i posprdnim određenjem da je polutan Radovan se već na početku uspostavlja kao slabi subjekt, što se potencira nizom epizoda o njegovu odrastanju u nesređenoj obitelji. Kako roman napreduje, saznajemo da je čest gubitak posla konstanta Radovanova života u Švedskoj. I u toj zemlji doživljava neuspjehe, što dodatno podriva njegov od početka nestabilan identitet.

Njegova je supruga Mahta plod jedne drugačije imigrantske priče. Mahta potječe iz iranske obitelji koja je u iranskoj revoluciji bila na strani ajatolaha Homeinija, zbog čega je nakon uspostave novoga režima mogla putovati izvan Irana. Na jednom takvu putovanju u Italiju cijela je obitelj zatražila azil te ondje provela dvije godine:

Dvije su godine crnčili u Italiji – Arsham kao perač ulica i noćni čuvar na gradilištima, a Soraya kao sluškinja po kućama. Zatim su krenuli na sjever, u obećanu zemlju Švedsku. U Stockholmu su opet krenuli od nule. Soraya kao čistačica u jednoj bolnici, a Arsham u strojarnici na trajektu za Finsku, vikendom pretovarenom nalokanim ljubiteljima neoporezovane cuge. Šljakali su do besvijesti i odvajali svaku krunu ne bi li se domogli pristojnijeg života. U vrijeme kad je Mahta navršila osamnaestu, njezini roditelji su se dovoljno narintali za koncesiju male benzinske pumpe. (Špišić 2004: 41–42)

Dakle, njihova je imigrantska priča narativ imigrantskog uspjeha i uspona na društvenoj ljestvici koji je vrijedio gotovo cijelo 20. stoljeće, a najbolje ga možemo izraziti ideologemom „američkog sna“ čiji je protagonist self-made pojedinac koji se mukotrpnim radom na niskokvalificiranim poslovima (koji su daleko ispod njegovih kvalifikacija), dugotrajnim odricanjem i težnjom za asimilacijom u društvo u kojem živi uspinje na društvenoj ljestvici. Mahta se, kao druga generacija imigranata, još više uspinje na imigracijskoj ljestvici završivši studij medicine, te roditelji očekuju onaj krajnji potez asimilacije, a to je udaja za Šveđanina. Njezina je udaja za Radovana veliko razočaranje roditeljima, pojačano njegovim konstantnim neuspjesima na


77

poslovnom planu te nesposobnošću da se uklopi u švedsko društvo. Naime, Radovan je distanciran prema njegovim dominantnim vrijednostima i pun je mržnje i prezira prema Šveđanima, osobito ženama koje redovito zove kravama, prasicama, krmačama i sl. (ibid.:14, 34, 83, 104), što kulminira ubojstvom susjeda Torea i Lotte te pokušajem ubojstva Mahte i sina.43 S druge strane, ni njegove uspomene na Jugoslaviju i život koji je napustio nisu lijepe, ponajviše zbog problematična odnosa s majkom. Za razliku od asimiliranih, radišnih i ambicioznih imigranata kakve predstavljaju Mahta i njezina obitelj44, Radovan predstavlja tip frustriranog, neintegriranog i bijesnog imigranta koji je u zadnje vrijeme omiljena projekcija medijskog diskursa diljem Europe. Radovan se u Švedskoj ne osjeća dobro, muči ga osjećaj inferiornosti koji prikriva agresijom: ciničan je i prema Šveđanima, njihovim navikama i običajima (discipliniranosti, poštovanju pravila, škrtosti, prikrivenu rasizmu i ksenofobiji), i prema imigrantima koji se nastoje uklopiti, npr. prema svome susjedu Bosancu koji sudjeluje u švedskom običaju paljenja ivanjskih krijesova. Njegovo samopouzdanje potkopava i Mahtina bračna nevjera, i to sa Šveđaninom. Okidač za ubilački pohod još je jedan otkaz koji je dobio na ionako degradirajućem poslu. Radovanovo ludilo i agresivnost dio su stereotipa, prilično raširenog u Skandinaviji, o ljubomornu i nasilnu Balkancu, k tome neuspješnu na poslu i u javnom djelovanju, koji izlaz iz sveopće frustracije vidi u nemotiviranu nasilju (iako su u zadnjem desetljeću muslimani glavni akteri tog stereotipa, za razliku od ratnih devedesetih kada su u žarištu interesa bili Balkanci, što se djelomično nastavilo i početkom tisućljeća ponajviše zato što je švedsku ministricu vanjskih poslova 2003. ubio Srbin Mijailo Mijailović), čemu se suprotstavlja samoidentificirana skandinavska civilizacijska superiornost. O tome svjedoči i Bekim Sejranović u člancima objavljenima u Jutarnjem listu neposredno nakon Breivikova masakra, a kasnije i u zbirci priča Sandale (2013). On povezuje predrasude prema Balkancima, mahom ratnim izbjeglicama koje su 90-ih odlazile u skandinavske zemlje, s histerijom oko muslimanskog terorizma početkom 21. stoljeća: proces je generiranja predrasuda jednak, promijenile su se samo stigmatizirane skupine.

Jedan od nastavnika na tečaju norveškog donio nam je karikaturu iz nekih norveških novina na kojima su bila dva špiljska čovjeka s kalašnjikovima u rukama i pucala jedan na drugog. Ispod je pisalo „Balkan 1993. godina“. U našem odjeljenju bili su uglavnom Mostarci protjerani, na pravdi boga, iz svojih domova. Nije im bilo pravo da ih netko uspoređuje sa špiljskim ljudima. Nisu svi ljudi na Balkanu takvi. A nastavnik nam je onda održao predavanje o nama, „balkanskim špiljskim

43 Zanimljivo je da Radovanov sin ima tri imena: muslimansko – Farid, „jugoslavensko“ – Dušan te švedsko – Sven. 44 Odustaje se od stereotipa o muslimanskim imigrantima kao neintegriranima.

Lana Molvarec

78

ljudima“, i njima, „Europljanima“. Bio je bivši časnik norveške vojske i imao je u mnogočemu i pravo, ali dok je pričao, jasno se moglo vidjeti kako mu po licu rastu dlake i čelo postaje sve niže.45

U istome članku Sejranović ironično komentira norveški ideologem kulturalne razlike koji služi kao savršen alibi da se održi status quo i ne radi na integraciji, što je tipičan primjer indirektne, suptilne predrasude:

Poslije je dobio posao u uredu za socijalnu skrb, oženio Norvežanku, kćerku protestanskog svećenika, dobio dva sina i proživio nekoliko sretnih godina. Što je dalje bilo, ja ne znam, a ljudi k’o ljudi, nek’ priča tko što hoće. Bosanci su govorili da ga žena nije zarezivala dva posto, a Norvežani da je svemu kriva ta prokleta razlika u kulturama. Vjerojatno je istina i jedno i drugo. Imali su problema u braku kao i svi normalni ljudi, razveli se i to je to. Ali norveški mediji uvijek vrte jednu te istu priču u koju ljudi na kraju počinju i vjerovati: Kad se stranac posvađa sa ženom Norvežankom, onda je to sukob kultura. (ibid.)

Koliko je takav stereotip o Balkancima, ali i o svim imigrantima jak, pokazuju i reakcije norveške javnosti neposredno nakon Breivikova masakra u ljeto 2011. (što je i bio neposredan povod Sejranovićeva članka) koja je isprva, prije nego što je identificiran počinitelj, bila uvjerena da je riječ o muslimanskom terorizmu:

„Ovaj put smo ga pravo najebali...“ kaže moj drug iskreno zabrinuto, ali kao da je to već odavno očekivao. To da ćemo ovaj put stvarno najebat.

Pitam ga da mi ponovo polako objasni što je bilo, o čemu se radi, ima li mrtvih, tko je postavio bombu, tko ubija ljude...?

„Ne znam ba, ne zna niko ništa. Svi govore da su muslimani... a ako je plav, može bit samo Bosanac, a ako je Bosanac...“

„Onda smo najebali“ kažem ja umjesto njega.

„... a đes vidio plavog Arapa, matere ti?“

(...)

„Evo ja na internetu... samo da vidiš šta sve pišu“, nastavlja moj prijatelj. „Kažu: ‘sad ćemo vam se krvi napit’, ‘ovo vam je zadnja kap’, ‘svi stranci marš iz Norveške’, a ovaj jedan, majke mi moje, piše: ‘ne svi stranci, samo muslimani...’“ (ibid.)

4.5 Nigdje, niotkuda. Ljepši kraj. Izmještanje kao posljedica traume

Naslov prvog Sejranovićeva romana Nigdje, niotkuda, citat jednog stiha riječke rock-grupe Let 3, najbolje opisuje kretanje glavnoga lika: konstantno putovanje, promjena mjesta boravišta bez početne i završne točke. Vrlo je teško uspostaviti kronologiju svih izmještanja glavnoga lika, koji je ujedno i pripovjedač, jer se vremenske razine 45 http://www.jutarnji.hr/bekim-sejranovic-18-godina-zivi-u-oslu--a-sto-da-je-ludak-bio-neki-stranac-/968913/, posjećeno 20. travnja 2014


79

neprestano izmjenjuju u razlomljenoj, fragmentiranoj narativnoj strukturi: Bosna njegova djetinjstva, kratkotrajan posjet Bosni nakon rata, posjet Rijeci i Zagrebu, Norveška, i to Oslo, te otok S. na samom sjeveru Norveške. Bez obzira na to gdje se nalazi, osjećaj izoliranosti, praznine i usamljenosti je isti (usp. Sejranović 2008:109). Izgubljenost i neukorijenjenost, postojanje bez ikakve stabilne točke prate ga od djetinjstva: odgojili su ga djed i baka, roditelji su mu se razveli, majka se otišla školovati u Rijeku (ibid.:9, 69), rijetko je dolazila i bila je nezainteresirana za sina, kao i otac.

U djetinjstvu za junaka posebnu, gotovo svetu vrijednost imaju proizvodi iz Njemačke koji dolaze preko „gastarbajterske veze“,ne sluteći da će i sam vrlo mlad krenuti putem vječnog, postmodernog izmještanja:

Teta Radmila, ona što živi sama u bijeloj kućici preko puta Suzanine, rekla je jednom da bismo mi i govno pojeli samo da na njemu piše Made in Germany. (ibid.:10)

Nakon završetka osnovne škole počinje njegovo neprekidno izmještanje: odlazi u Bakar u srednju školu, potom u Rijeku na fakultet, a u prvim danima rata, kao osoba neriješenog državljanstva (ne može dobiti domovnicu, radnu ni boravišnu dozvolu) odlazi u Norvešku, posljednju europsku zemlju koja je tada još primala izbjeglice (ibid.:132).

Osjećaj nevoljenosti i nepripadanja ponekad ga navodi da se maskira i pretvara da je netko drugi, neka poželjnija verzija sebe, razbijajući na taj način postavku o utemeljenju identiteta u rodnoj grudi i domu, o postojanju temelja, korijena, biti. U Bakru se pretvara da je iz Beograda:

Kad je mene prozvala, ja potpuno neplanirano izmislim sebi novi identitet. Na loše odglumljenoj ekavici govorim da sam iz Beograda. Poslije sam to morao glumiti sljedeće četiri godine. Na kraju su me provalili i smijali su mi se zbog te laži, ali i ja sam se smijao njima jer sam ih vukao za nos tolike godine. Kao da je uopće ikog i bilo briga tko sam ja i otkuda sam i zašto došao ovamo. (Sejranović 2008:93)

Nekoliko mjeseci nakon dolaska u Norvešku upoznaje Saru kojoj se predstavlja kao Irac:

Stvarno sam bio Irac tu večer. Sara je vjerovala u tu besmislenu priču još pet godina. (ibid.:129)

Privremenost boravka i neprestano seljenje dovedeni su u izravnu vezu s performativnošću identiteta i s njegovom nedovršenošću:

Život otrpljen u nekakvim privremenim smještajima, domovima, prihvatnim centrima, hotelima za samce, poluprivatnim sobama. Vječne selidbe s jednom kutijom knjiga i jednom torbom odjeće. Tavorenje po prostorijama nikada većima od tri sa tri, bjegovi od neplaćenih stanarina, izgovori zbog

Lana Molvarec

80

kašnjenja plaćanja, paranoje od kucanja na vrata, izmišljanje identiteta, nesigurnost pred pitanjima tipa: tko si, što si, što radiš, odakle si, gdje živiš? Moj se identitet, priznavao sam to sebi ponekad, sastoji od hrpe poluistina, maštovito ispričanih laži, te iskrivljenih i nedorečenih odnosa sa ženama. Ničeg više tu nema, niti bi trebalo biti. (ibid.:130–131)

Odnosi s ljudima, osobito sa ženama, prolazni su i problematični. Ti drugi s kojima ulazi u odnose, najčešće i sami stranci, useljenici, dijele s njim sličan univerzum nepripadanja, izgubljenosti i praznine. Šveđanin Lars s kojim neko vrijeme radi, pustolov, putnik oko svijeta, pomorac koji je trinaest godina plovio, „prošao kroz svaku lučku krčmu od Indije do Južne Amerike“ (ibid.:146), sklon porocima i kriminalu, na kraju nestaje bez traga. Marko je Finac s kojim se druži za boravka na polarnom otoku S.-u i obojica dijele osjećaj autsajderstva, čak i u okolini u kojoj su svi stanovnici privremeno ili bježe od nečega. Marka Norvežani promatraju kroz optiku nacionalnih predrasuda:

Kad bi se napio, svi bi ga izbjegavali sa svojom uljudnom norveškom hladnoćom i podlo šaputali jedan drugom: „Ludi Finac, opet se napio. Svi su ti Finci takvi kad se napiju.“ Jednom prilikom napio se da nije mogao stajati i nitko mu nije htio pomoći da ode do kuće. Na jedvite jade odnio sam ga do naše kuće i smjestio u krevet. Potom sam se vratio u birtiju i naručio duplu votku. Za moj je stol sjeo ugojeni mladi liječnik iz Osla i onda mi svojim vodenastim očima i feminiziranim pokretima uzeo objašnjavati da je sve to zbog nekog enzima. Da zbog nedostatka tog enzima Finci, kao i svi Azijati, uključujući i Eskime i Indijance, ne podnose alkohol poput bijelaca. Čuo sam za tu teoriju, ali bio sam uvjeren kako ljudska nesreća vjerojatno utječe na taj enzim. (...) On ne zna da i meni nedostaje taj enzim, to cjepivo protiv nesreće, jer se ne bi moglo reći da je alkohol na mene djelovao blago. To nikako. (Sejranović 2008:195)

Marko je djelomično i Laponac, a taj je narod u povijesti bio žrtvom gotovo rasističke predrasude i neumoljive asimilacije (usp. Kyllingstad 2012:54, Hilson 2008:152–155):

U ne tako davnoj prošlosti nasilnu asimilaciju nad njima vršili su režimi četiriju spomenutih država, dok je u novije vrijeme to činila modernizacija koja je mukanje irvasa zamijenila brektanjem motornih saonica, a šamanov omamljujući glas – loše destiliranim alkoholom koji je na njih, kao i na Indijance, imao poguban utjecaj. (Sejranović 2008: 198)

Na otoku S.-u druži se s Aljošom, Bosancem kojeg ponovno susreće nekoliko godina nakon što je u službenoj funkciji prevoditelja za tražitelje azila čuo njegovu tragičnu životnu priču. Ta epizoda iz prošlosti ilustrira hladnoću norveškoga birokratskoga imigrantskog aparata u susretu s tragičnim izbjegličkim pričama i nerazumijevanje za različit kulturni kontekst. Aljoša je primjer imigranta koji teško ili nikako ne može prevladati traumu odlaska iz domovine, za razliku od pripovjedača koji osjeća da nigdje ne pripada i da je njegov život neprekidno izmještanje, pa je scena u kojoj zajedno pjevaju bosanske sevdalinke u ledenoj polarnoj noći tragikomična.

Prva mu je norveška ljubav Sara koju upoznaje na brodu između Danske i Norveške, specifičnom fenomenu skandinavskih zemalja kojim se uspijeva doskočiti


81

visokim cijenama alkohola na kopnu uvođenjem bescarinske brodske heterotopije koja Skandinavcima omogućuje da se vikendom napiju do besvijesti.46

Sara je iz maloga norveškog sela i svojim dvostrukim životom provocira konzervativnu seosku sredinu:

Odnosno, da budemo precizniji, kad njezin muž ode raditi na naftnu platformu na Sjevernom moru, u kuću joj se useli drugi muškarac, i to još stranac, crn kao Cigan, skoro crnac, božemesačuvaj, vjerojatno još i musliman, izbjeglica iz nekakvog rata na jugu Europe, ili možda istoku, ('ko će ga znati, sve ti je to ista bagra), mutnih pobuda i, priča se, golemog obrezanog spolovila. I kako ih samo nije sram pred djetetom, kad već nije pred Bogom? Kako će njihova skromna, drvena crkvica izdržati takvu sramotu? Prošle je nedjelje debeljuškasti svećenik prijetio svojim protestantskim Bogom, Bogom što ne voli lažna zadovoljstva, okićene oltare ili kičaste freske, Bogom koji zahtijeva tih, predan rad, samosvladavanje, odricanje, i koji ti ne obećava nikakve nagrade, čak ni na onom svijetu (ibid.:126–127).

Naglašava se razlika između norveškog sela, koje je konzervativno i još pod utjecajem protestantske doktrine i asketizma, te modernog i tradicijom neopterećenog Osla. Percepcija konzervativne Norveške o egzotičnom strancu iz jugoistočne Europe ukazuje na niz ksenofobnih i rasističkih predrasuda koje održavaju najveće strahove zajednice od drugačijeg i drugačijih: od onih tamne kože, islamske vjeroispovijesti te onoga što konkretno može ugroziti čistoću nacije stvaranjem „miješanih“ potomaka – spolovila, velikog i obrezanog, što je samo nadogradnja predrasude o tamnoj puti i muslimanskoj religioznoj pripadnosti.

Norvežanka Selma njegova je fatalna ljubav koja mu postaje suprugom, no u trenutku kada zatrudni, ne zna se tko je otac: pripovjedač ili poslodavac, za kojega se ispostavlja da joj je najvjerojatnije otac koji ju je seksualno zlostavljao još u djetinjstvu. Kada ih nakon prekida slučajno susretne u gradu, primjećuje:

Da me makar malo raznježila ta naoko lijepa i optimistična slika: dvoje ljudi što šeću sa svojim potomkom jedne sunčane nordijske večeri. Poput prizora s Ikeinih reklama. (ibid.:44).

Ikea, jedan od kultnih, prepoznatljivih simbola specifičnog i visokocijenjenoga skandinavskoga životnog stila i potrošačkog društva, ponajviše zbog poželjne slike života koju asocira, u ovome se kontekstu izvrće u groteskno i mračno naličje dugogodišnjega obiteljskoga seksualnog zlostavljanja.

46 Skandinavsko opijanje vikendom fenomen je koji zaslužuje zasebno razmatranje, a zasad ću se zadržati na komentaru Bekima Sejranovića o tome u jednome novinskom razgovoru: „Nema ni onog: ja ću malo pijuckat, malo se zabavljat, a malo radit. Od ponedjeljka do petka se radi. Da te neko utorkom vidi kako piješ vino ti bi dobio otkaz kao alkoholičar. Utorkom se ne pije. Ali petkom i subotom, to je takav raspašoj da bi ti se povraćalo da to vidiš. I nisu to klinci, nego ovako, ljudi, djedovi i babe. Povraćaju, padaju po ulici, pišaju. Zamisli sad, sve kafane i klubovi zatvore se u tri sata pa na cesti u to vrijeme imaš sto hiljada pijanih ljudi. Doslovno. To su urlikanja, tučnjave...“ (http://www.lupiga.com/vijesti/razgovor-s-bekimom-sejranovicem-bosna-je-sjebana-ali-norveska-je-gora, posjećeno 10. svibnja 2014).

Lana Molvarec

82

Kraj romana ne donosi nikakvo razrješenje, već opet putovanje koje perpetuira ništavilo i briše sve ono što je bilo prije njega:

Ispod mene je Zagreb postajao sve manji. Zatvorio sam oči. Kada sam ih ponovno otvorio, ispod mene više nije bilo ničega (Sejranović 2008:251).

Roman Ljepši kraj donosi vrlo sličnog autodijegetičkog pripovjedača, s istom prazninom, lutanjem i izoliranošću, no neke su koordinate ipak čvršće nego u prethodnome romanu. Lik se uglavnom kreće između dviju točaka, Osla i „ranča“, stare obnovljene djedove kuće u Bosni, uz nekoliko putovanja po svijetu: Brazil, Bliski istok, Indija, što je samo spomenuto, no uglavnom ne i ispripovijedano. Obnovljena djedova kuća, „ranč“, najbliže je domu što je glavni lik ikada iskusio:

Tu sam već neko vrijeme i u meni više nema nemira (Sejranović 2010:5).

U odnosu prema Norveškoj i njezinim stanovnicima duboko je podvojen: Norveškoj se uvijek na kraju vraća nakon intervala putovanja po svijetu, ali pritom se ne osjeća sretno:

Prije nego što ću utonuti u blaženstvo besvijesti, pomislim kako bi bilo najbolje da se avion sruši nakon što zaspim. Negdje u Alpama, ako može. (ibid.:13)

Bilo je nečeg neizdržljivog u toj besprijekornoj pravilnosti arhitekture, u pravim kutovima pod kojima su se sjekle ulice, uredno parkiranim automobilima, precizno podrezanim travnjacima, svježe oličenim fasadama, malobrojnim prolaznicima koji su poslušno stajali na pješačkim prijelazima čekajući na zeleno svjetlo. (ibid.:213)

U intervjuu pod naslovom „Bosna je sjebana, ali Norveška je gora“47 Bekim Sejranović otvoreno progovara o onome na što se nikada nije mogao priviknuti u norveškom društvu. Ističe predrasude prema imigrantima, od kojih su neke prikrivene, indirektne i provode se stambenom diskriminacijom i getoiziranjem, dok su druge direktne i agresivne (uspon ksenofobnih desnih stranaka), a često se zaodijevaju u cinični multikulturalni diskurs prema kojem je bolje da su grupe ljudi različitog etničkog, rasnog ili vjerskog podrijetla razdvojene ili jednostavno u neiskrenu političku korektnost:

U suštini, stvari ti stoje ovako: norveška elita nije nacionalistička i rasistička. Takva im je radnička klasa. Bijela radnička klasa – oni su najveći rasisti i oni glasaju za desničare. Istovremeno im te desničarske partije prodaju spiku da posla nemaju zbog crnaca. Naravno, njihovoj ekonomiji ti crnci više nego dobro dođu. I tako, prodaju ksenofobiju i dobijaju glasove. Po prvi put nakon trideset godina sad im je došla ta desnica na vlast. U vladajućoj koaliciji je, dakle, ta Stranka napretka čiji je član bio i Anders Breivik.

47 http://www.lupiga.com/vijesti/razgovor-s-bekimom-sejranovicem-bosna-je-sjebana-ali-norveska-je-gora, posjećeno 10. svibnja 2014.


83

(...)

I sve se to događa u strogim okvirima političke korektnosti?

– E, to vlada u Norveškoj. Zbog toga je bio moguć Breivik. Ksenofobija i rasizam gore postoje; osjetiš to na svim razinama. (...) Ni najmanje me ni bi iznenadili sukobi s imigrantima u čitavoj Europi. Sukob je već tu, a mladi imigranti se užasno brzo radikaliziraju. Klinci odrastaju u getima, ne dobijaju mogućnost za zaposlenje, nemaju nikakvu perspektivu. Ako se u Norveškoj zoveš Muhamed ti nećeš dobit pos'o na fakultetu. Nećeš. A ima školovanih ljudi, koliko hoćeš.

I u romanu Ljepši kraj predrasude tzv. običnih ljudi najveće su prema muslimanima. Kako smo već napomenuli u uvodu, M. Gullestad to objašnjava time da će predrasuda u nekome zamišljenom kontinuumu biti veća ako se radi o grupama koje se percipiraju kao najmanje iste s Norvežanima. I prema glavnom liku upereni su pogledi starosjedilaca kojima se pokušava ustanoviti razina istosti, tj. razlike u odnosu na njih:

S kolegama poštarima otišao sam na pivo i pizzu. U tišini su gledali hoću li pojesti komad sa šunkom. Kada su vidjeli da poštu mogu razdijeliti prije pola dva, da jedem svinjetinu i pijem pivo, postao sam jedan od njih. (Sejranović 2010:43)

No neki slučajni prolaznici nisu toliko temeljiti, već se povode za prvim dojmom:

Ja ih pozdravim, kako je i običaj kad sretneš ljude u prirodi. Jedan od njih upita me:

– Što je, Muhamede, jesi li se i ti izgubio?

Zastadoh.

– Što? – upitah.

– Jesi li se izgubio na snijegu, Muhamede? – i sva trojica počnu se smijati.

– Ne, nisam se izgubio. I ne zovem se Muhamed – kažem ozbiljno i nastavim. Kroz snijeg sam mogao čuti njihov samozadovoljni hihot. (ibid.: 67)

Tjeskoba izmještenog subjekta ublažena je pronalaskom mjesta koje barem privremeno može utišati njegov nemir i samoprezir, djedov „ranč“ u Bosni, te društvom psa Gunka. Prije toga privremenog smirenja događala su se bezbrojna lutanja između Bosne, Norveške i Hrvatske, zaborav u alkoholu, drogi i neobuzdanoj zabavi. Nakon jednog takva povratka u Norvešku carinik mu, vrativši mu putovnicu, bez ironije kaže „Dobro došao kući“, iz čega vidimo da je glavni lik državljanin te zemlje, ali usprkos tome iznutra se osjeća strancem:

Pogledam ga začuđeno, na licu mu tražim tragove sarkazma, ali ono je iskreno i rumeno. (ibid.: 17)

Lana Molvarec

84

Zbirka pripovjedaka i autobiografskih zapisa Sandale donosi nastavak pripovjedačeva lutanja nigdje, niotkuda kroz Bosnu, Norvešku, Australiju i Indiju, što vodi do zaključka:

Putujem u strane zemlje. Koje nisu tako daleke. Ali su ipak strane. Sve su zemlje strane. Ja sam rođen u stranoj zemlji. Odrastao sam u stranoj zemlji. Bježim u stranu zemlju. Idem u posjet u strane zemlje. Ili sam možda ja stran. (Sejranović 2013: 59–60)

Za temu ovoga rada zanimljiva je pripovijetka „Produktivnost“. Pripovjedač radi na poslovima pakiranja paketa za mobitele, gdje upoznaje kolegu Smješka iz neodređene zemlje Trećega svijeta, najvjerojatnije s Bliskog ili Srednjeg istoka, koji kaže:

Mi imati sve. Imati mi fina klima, more, sunce, planina, pustinja i... i... Ma sve mi imati. (...) Ali znaš što nama faliti (...), nama faliti demokracija. Da mi imati minimalno od demokracija, ja ne bih nikada, nikad, nikada doći u ova hladnoća. No čans. (ibid.: 67)

Već je iz tog iskaza vidljivo da se ponavljanjem mantre o demokratizaciji i prihvaćanjem zapadne slike o svojoj zemlji Smješko nastoji maksimalno uklopiti u društvo u koje je došao, a osobito je to vidljivo u njegovu pristajanju bez ostatka uz neoliberalnu ideologiju produktivnosti koja je drugo ime za eksploatiranje radnika. Nadnica po paketu svako se malo odlukom uprave smanjuje, a Smješko uporno povećava produktivnost kako bi ostao na jednakoj razini zarade, ne dovodeći u pitanje takve odluke, nego svaki put čvrsto odlučivši da će raditi više i da je produktivnost njegov jedini zakon (usp. ibid.:73). Pripovjedač je nezainteresiran i neambiciozan, čime se uklapa u stereotip o lijenom imigrantu, Smješko već i samim svojim imenom te kooperativnošću koja je zapravo spremno pristajanje na eksploataciju utjelovljuje „dobrog imigranta“ koji nije nikakva opasnost, no koji unatoč trudu nikada neće biti prihvaćen kao „domaći“, pa makar imao državljanstvo zemlje u kojoj živi (usp. Gullestad 2002:50–51), dok je skandinavska strana reprezentirana preko uprave tvrtke kojoj je jedini cilj povećanje proizvodnje i produktivnosti nauštrb radnika. Moglo bi se govoriti o narušavanju slike o Skandinaviji kao prostoru koji se uspješno odupire neoliberalnoj globalnoj ekonomiji svojom jakom državom blagostanja. To je u svakom slučaju točno, zbog strukturalnih razloga na globalnoj ekonomskoj razini, iako je država blagostanja u Skandinaviji još uvijek najjača te još uvijek postoji društveni konsenzus o tome. Međutim, početak devedesetih donio je ekonomsku krizu, nakon koje su u skandinavske zemlje počele ulaziti neoliberalne mjere (Hilson 2008:82–83).

U pripovijetci „31. januara, Oslo“ iznosi se stereotip o lijenim i nezainteresiranim imigrantima iz istočne Europe koji ne žele učiti norveški na tečajevima jezika, nego:

samo sjede i ne žele uopće sudjelovati. (Sejranović 2013:129)


85

No spirala predrasuda je bezgranična, pa oni diskriminirani diskriminiraju one za koje misle da su ispod njih:

Sad više nije bilo politički korektno diskriminirati gejeve, bar ne otvoreno, u modi su stranci. No, i stranci diskriminiraju jedni druge. Istočnoeuropljani ne vole Arape i crnce, Arapi ne vole crnce. A crnci ne vole Cigane. (ibid.:130–131)

Dio tekstova posvećen je Breivikovu masakru, o čemu je već bilo riječi u ovome radu. Često se taj dan proglašavao ključnim za Norvešku, koja nikada više neće biti ista. Imigrantima je život ostao isti, osim dubokog osjećaja olakšanja što masakr nije počinio stranac:

I tako, iako su svi pričali kako Norveška nikada neće biti ista nakon 22. srpnja, nama, ekipi iz Hagegate 52, jednom Bosancu iz Rijeke koji je postao norveški državljanin i tri Nigerijca iz naroda Ibu, iz okolice grada Abuje, sivi i dosadni nordijski dani prolazili su potpuno isto kao i prije. (...) Učmalost i besmisao našeg postojanja nije mogao dotaknuti ni stravičan zločin na Utøyi. (ibid.:173)

5. Zaključak Nakon analize predodžbi Skandinavije u suvremenim postjugoslavenskim medijskim i književnim diskursima slijedi zaključak kako je iz oba diskursa moguće izvući socioekonomske i političke posljedice važne za zajednicu koja te predodžbe proizvodi ili preuzima, reproducira i ponovno konstruira.

Stereotipizirane medijske predodžbe Skandinavije kao obećane zemlje visokog standarda, soc

Predodžbe Skandinavije u suvremenom hrvatskom i...

Documents

Transcript of Predodžbe Skandinavije u suvremenom hrvatskom i...