Pravni vjesnik - UNIOS · u prijedlogu (Šestih) promjena ustava republike hrvatske ..... 43 dunja...

2/2015

Časopis za pravne i društveno-humanističke znanostiPravnog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Journal of Law, Social Sciences and Humanities of the Faculty of Law Josip Juraj Strossmayer University of Osijek

Zeitschrift für Jura, Geistes- und Sozialwissenschaften der Fakultätfür Rechtswissenschaften, Josip-Juraj-Strossmayer-Universität in Osijek


Journal of Law, Social Sciences and Humanities of the Faculty of LawJosip Juraj Strossmayer University of Osijek


Časopis za pravne i društveno-humanističke znanostiPravnog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku Journal of Law, Social Sciences and Humanities of the Faculty of LawJosip Juraj Strossmayer University of Osijek Zeitschrift für Jura, Geistes- und Sozialwissenschaften der Fakultätfür Rechtswissenschaften, Josip-Juraj-Strossmayer-Universität in Osijek

ISSN 1849-0840 (Online)ISSN 0352-5317 (Tisak) Izdavač / PublisherSveučilište Josipa Jurja Strossmayera u OsijekuPravni fakultet Osijek, Stjepana Radića 13, Osijek

Uredništvo / Editorial Boardizv. prof. dr. sc. Boris Bakota (glavni i odgovorni urednik / Editor in Chief), doc. dr. sc. Ivana Tucak (izvršna urednica /Executive Editor), prof. dr. sc. Ivana Barković Bojanić, izv. prof. dr. sc. Miro Gardaš, prof. dr. sc. Mira Lulić, izv. prof. dr. sc. Boris Ljubanović, prof. dr. sc. Nihada Mujić, izv. prof. dr. sc. Rajko Odobaša, prof. dr. sc. Renata Perić, doc. dr. sc. Tunji-ca Petrašević, izv. prof. dr. sc. Branka Rešetar, izv. prof. dr. sc. Aleksandra Vasilj, izv. prof. dr. sc. Mario Vinković, prof. dr. sc. Josip Vrbošić, doc. dr. sc. Igor Vuletić, doc. dr. sc. Predrag Zima, doc. dr. sc. Nikol Žiha, izv. prof. dr. sc. Mirela Župan

Lektoricadoc. dr. sc. Marica Liović

Međunarodno Uredništvo / International Editorial BoardProf. dr. iur. Urban Bacher, Hochschule für Wirtschaft und Recht, Hochschule Pforzheim, NjemačkaProf. dr. sc. Lorena Bachmaier Winter, Complutense University of Madrid, Faculty of LawProf. dr. sc. Kadriye Bakirci, Faculty of Law Hacettepe University Ankara, TurskaProfessor Fiona C. Beveridge, School of Law, University of Liverpool, Velika BritanijaProf. dr. sc. Istvan Laszlo Gal, University of Pees, Faculty of LawProf. dr. iur. Rainer Gildeggen, Hochschule für Wirtschaft und Recht, Hochschule Pforzheim, NjemačkaProf. dr. sc. Vid Jakulin, Univerza v Ljubljani, Pravna fakulteta, SlovenijaDoc. dr. sc. Justyna Maliszewska - Nienartowicz, Jean Monnet Center for European Studies, University of Torųn, PoljskaProf. dr. sc. Izabela Pruchnicka-Grabias, Warsaw School of Economics, PoljskaProf. dr. sc. Ye Quing, Shanghai Academy of Social Sciences, Faculty of LawProf. dr. sc. Gerald G. Sander, Hochschule für öffentliche Verwaltung und Finanzen, Ludwigsburg, NjemačkaProf. dr. sc. Carlos Nunes Silva, University of Lisbon, PortugalProf. dr. sc. Ljubomir Zovko, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, Bosna i Hercegovina

Koordinatorica Uredništva / Editorial Board coordinatorLjiljana Siber, mag. iur, mag. bibl.

Tehnička potpora / Technical supportMarija Dijanović, bacc. ing. tech.

Tajnica Uredništva / Editorial Board SecretaryManda Mađarić

Prijevod sažetaka / Translation of Summariesdoc. dr. sc. Ljubica KordićDubravka Papa, prof.

Adresa Uredništva / Address of the Editorial BoardPravni fakultet u OsijekuStjepana Radića 13, Osijek, Republika Hrvatskatel: 031/224-500, fax: 031/224-540mrežna stranica: http://www.pravos.unios.hr/pfo/pravni-vjesnike-pošta: [email protected]

Časopis izlazi u 4 broja na godinu (cijena četverobroja 120,00 kn)Narudžbenice slati na adresu Uredništva, a novac uplatiti na žiro račun IBAN HR8023400091100163962

Naklada 100 primjeraka / printed in 100 copies

Tekstovi objavljeni u časopisu referiraju se u / indexed in: ProQuest Research Library, Ann Arbor, Michigan, USA, Socio-logical Abstracts, San Diego, California, USA, EBSCO Publishing, Ipswich, Massachusetts, USA.

Grafička obradaMIT d.o.o., Osijek.

TisakIBL d.o.o., Osijek

5

PRAVNI VJESNIK GOD. 31 BR. 2, 2015.

SADRŽAJ

Gábor SzabóNEODRŽIV RAZVOJ NASUPROT LJUDSKOG PRAVA NA OPSTANAK ............................................................ 9

Boštjan TratarOBJEKTIVNE FUNKCIJE LJUDSKIH PRAVA IZ EUROPSKE KONVENCIJE ZA ZAŠTITULJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA ....................................................................................................... 29

Mato ArlovićUSTAVNOPRAVNI OKVIR ZA UREĐENJE PRAVA NACIONALNIH MANJINAU PRIJEDLOGU (ŠESTIH) PROMJENA USTAVA REPUBLIKE HRVATSKE ....................................................... 43

Dunja PastovićNORMATIVNI OKVIR POROTNOG SUĐENJA U ISTRI U RAZDOBLJU OD 1873. DO 1918. ......................... 77

Katarina Knol RadojaOBVEZNO MIRENJE – OSVRT NA RJEŠENJA IZ KOMPARATIVNOG I HRVATSKOG PRAVA ..................... 111

Stjepan GadžoPRILOG ISTRAŽIVANJU SADRŽAJA NAČELA PRAVEDNOSTI KAO KRITERIJAEVALUACIJE NORMI MEĐUNARODNOG POREZNOG PRAVA ........................................................................ 131

Matea MiloložaPOJAM, OBLICI I STUPNJEVI KRIVNJE PREMA ČL. 30. RIMSKOG STATUTA ............................................... 157

Boris Ljubanović, Blanka MatkovićLISABONSKI UGOVOR – O NJEGOVOJ STRUKTURI I ASPEKTIMA UTJECAJANA UPRAVNO PRAVO I JAVNU UPRAVU ............................................................................................................. 181

László HekaNEKI ASPEKTI MAĐARSKOGA OBITELJSKOG PRAVA NA TEMELJU ZAKONA IZ 2014. GODINE ............ 191

Barbara Herceg Pakšić, Eugen JakopovićSAKAĆENJE ŽENSKIH SPOLNIH ORGANA: POJAVNI OBLICI, MEDICINSKA OBILJEŽJA I KAZNENOPRAVNA REGULACIJA ......................................................................................................................... 211


6

CONTENT

Gábor SzabóUNSUSTAINABLE DEVELOPMENT VERSUS THE HUMAN RIGHT TO SUBSISTENCE ................................. 9

Boštjan TratarOBJECTIVE FUNCTIONS OF HUMAN RIGHTS OF THE EUROPEANCONVENTION ON HUMAN RIGHTS ................................................................................................................... 29

Mato ArlovićCONSTITUTIONAL FRAMEWORK GOVERNING NATIONAL MINORITIES RIGHTS IN THE PROPOSAL (SIXTH) TO AMEND THE CONSTITUTION OF THE REPUBLIC OF CROATIA ............................................... 43

Dunja PastovićTHE LEGISLATIVE FRAMEWORK FOR JURY TRIAL IN ISTRIAIN THE PERIOD FROM 1873 TO 1918 .................................................................................................................... 77

Katarina Knol RadojaMANDATORY MEDIATION – REVIEW OF THE SOLUTIONS OF THE CROATIANAND COMPARATIVE LAW .................................................................................................................................... 111

Stjepan GadžoEXAMINATION OF THE PRINCIPLE OF EQUITY AS A CRITERIONFOR NORMATIVE ANALYSIS OF THE RULES OF INTERNATIONAL TAX LAW ............................................. 131

Matea MiloložaTHE NOTION, TYPES AND DEGREES OF CULPABILITY PURSUANT TO ARTICLE 30OF THE ROME STATUTE ........................................................................................................................................ 157

Boris Ljubanović, Blanka MatkovićTHE TREATY OF LISBON – ITS STRUCTURE AND IMPACT ON ADMINISTRATIVE LAWAND PUBLIC ADMINISTRATION .......................................................................................................................... 181

László HekaHUNGARIAN FAMILY LAW BASED ON THE 2014 LAW .................................................................................... 191

Barbara Herceg Pakšić, Eugen JakopovićFEMALE GENITAL MUTILATION: MANIFESTATIONS, MEDICAL FEATURESAND REGULATION WITHIN THE SCOPE OF THE CRIMINAL LAW ................................................................ 211

7


INHALT

Gábor SzabóNICHT-NACHHALTIGE ENTWICKLUNG versus MENSCHENRECHT AUF ENTWICKLUNG ........................ 9

Boštjan TratarOBJEKTIVE GRUNDRECHTSFUNKTIONEN NACH DER EUROPÄISCHEN KONVENTIONZUM SCHUTZ DER MENSCHENRECHTE UND GRUNDFREIHEITEN ............................................................ 29

Mato ArlovićVERFASSUNGSRECHTLICHER RAHMEN FÜR REGELUNG DER RECHTE DER NATIONALEN MINDERHEITEN IM VORSCHLAG DER (SECHSTEN) ÄNDERUNGEN DER VERFASSUNGDER REPUBLIK KROATIEN .................................................................................................................................... 43

Dunja PastovićNORMATIVER RAHMEN DER SCHWURGERICHTSBARKEITIN DER ZEITSPANNE 1873 BIS 1918 ....................................................................................................................... 77

Katarina Knol RadojaVERBINDLICHE MEDIATION – RÜCKBLICK AUF DIE LÖSUNGEN DES KROATISCHEN RECHTSUND DES VERGLEICHSRECHTS ........................................................................................................................... 111

Stjepan GadžoBEITRAG ZUR UNTERSUCHUNG DES GERECHTIGKEITSGRUNDSATZES ALS KRITERIUM FÜR DIE EVALUATION VON RECHTSNORMEN DES INTERNATIONALEN STEUERRECHTS .................................... 131

Matea MiloložaDER BEGRIFF, DIE TYPEN UND DIE STUFEN DES VERSCHULDENS NACHDEM ARTIKEL 30 DES RÖMISCHEN STATUTS ................................................................................................... 157

Boris Ljubanović, Blanka MatkovićDER LISABON-VERTRAG: DIE STRUKTUR UND DIE ASPEKTE SEINES EINFLUSSESAUF DAS VERWALTUNGSRECHT UND ÖFFENTLICHE VERWALTUNG ......................................................... 181

László HekaEINIGE ASPEKTE DES UNGARISCHEN FAMILIENRECHTS NACHDEM GESETZ AUS DEM JAHR 2014 ...................................................................................................................... 191

Barbara Herceg Pakšić, Eugen JakopovićVERSTÜMMELUNG DER WEIBLICHEN GESCHLECHTSORGANEN: ERSCHEINUNGSFORMEN, MEDIZINISCHE MERKMALE UND STRAFRECHTLICHE REGELUNG ............................................................ 211

9

Gábor Szabó, UNSUSTAINABLE DEVELOPMENT VERSUS THE HUMAN RIGHT TO SUBSISTENCE

Original scientific paperUDK 342.72:349.6

327:342.7 341.231.14(6)

Received: December 2014

UNSUSTAINABLE DEVELOPMENT VERSUS THE HUMAN RIGHT TO SUBSISTENCE

”Judicial decrees may not change the heart, but they can restrain the heartless.” Martin Luther King

Summary: The realization and the acceptance of the fact that most dangerous problems huma-nity has to face are global, and thus their prevention and mitigation is only possible through coordinated, trans-national efforts, it is still incomplete. The right to deve-lompent as a human right is a new branch on the ever-growing tree called the hu-man rights system. The development strategies should focus on basic human needs. The scarce resources play a major role in fostering the human rights abuses of today. If the programmes which distinguish human rights from the use of scarce resources prevail, the progress that has hitherto been achieved as regards human rights will be reversed. The Ogoni case can be considered precedent-establishing in the light of the tragic consequences of competition for scarce resources.

Key words: development, human rights, right to development, HDI, Ogoni-case

1. INTRODUCTION

A typical attempt in the decades following the Second World War by the main institutions of the international community was the declaration of certain principles which clearly tried to lift legal-moral commitments and responsibilities to a supranational, global level. Among the most important of these were the internatonal legal documents based on the universality of human rights, the humanitarian law, and the international environmental law. The first set of rights was, and still is, subject to heavy debates, its universality being questioned by many. The succes-full protection of human rights was often subjugated to the bipolar world’s logic of power, and our post-bipolar era, in spite of some slight developments, has failed to alter this dynamic.

Gábor Szabó, PhD,Associate Professor*

* Gábor Szabó is Associate Professor of Department of Legal Philosophy and Social Theory, University of Pécs, Hungary, 48-as tér 1. He specializes in human rights, globalization, ethics.


10

Starting in the late ’60s’ of the last century, a growing number of theorists expressed con-cerns that an ecological crisis was occurring on a global level, and that the solution to this crisis required complex and effectively coordinated efforts. A new awareness of the global ecological crisis inevitably lead to a critical reconsideration of the paradigms of human development. The diverse issues surrounding development certainly had an effect on the strutucures and princip-les that were intended to safeguard universal human rights.

The first efforts to safeguard universal human rights imposed requirements on individual states, and demanded that the individual’s autonomy be protected from government coercion, and that every individual should have the right to participate in public affairs. Such claims had emerged gradually during the 20th century – their main ambition was to guarantee the basic conditions for self-realization and the safety of the individual. While the first set of legal norms sought to prevent infringes of an individual’s rights, the second set contained new obligations that concerned solidarity toward others which was also made manifest in active participation. The latest set of legal norms related to universal human rights began to be formulated in the 1980’s, and were concerned not only the human rights of individuals but also the collective rights of entire societies. One particular such human right, which will be focused on in this paper, is the right to development. This right, as detailed later, reinterprets efforts to codify universal human rights by emphasizing the coherence of the human rights system and prohibits the application of human rights that conflict with universal principles.

This essay will focus on two elements of this human rights system, and thereby demonstra-te the immense contradictions within the current economical and development paradigms. The first is the right to subsistence, which is a collective term,1 and the second is the human right to development. The aim of this essay is to prove that the current, universally prevailing economi-cal- and development-paradigm fall short of meeting the basic requirements of human rights to subsistence and development, and are thus unsustainable both on the environmental and the social level.

II. GLOBALIZATION AND HUMAN RIGHTS – CRUCIAL ISSUES

The multi-faceted, complex process termed globalization has had a significant impact on the understanding and realisation of human rights. I have elaborated my arguments in my book ”Our Splitting World – The Risks of Globalization to Human Rights”.2 This paper would like to li-mit the arguments to the more crucial issues.

During the last three or four decades, globalization resulted in the unprecedented intensifi-cation of transborder flows (goods, capital, money, people, risks, ideas, fashions, information, consumer habits, and environmental damage). Hence it’s originality, for we know of certain his-torical periods, when some of the aforementioned elements of transborder flows were signifi-cant, but history doesn’t record any other era when all of these flows were significant.

1 Henry SHUE, BASIC RIGHTS, SUBSISTENCE, AFFLUENCE AND U.S. FOREIGN POLICY pp. 22–29. (1980).

2 Gábor SZABÓ, SZÉTSZAKADÓ VILÁGUNK: A GLOBALIZÁCIÓ EMBERI JOGI KOCKÁZATAI. (2010).

11


Globalization rapidly shaped the points of reference of 7 billion people along with a global set of relations. Human rights were asserted to be universal with the establishment of the UN. A se-ries of protective mechanisms were established that proved most effective within the trans-At-lantic region. The delay between the effective international (global) protection of human rights and the scope and acceleration of transborder flows is glaring. In the realm of international law, human safety became a legal value (often limiting other human rights), and sustainable develop-ment became a priority.3 However, the realisation and acceptance of the fact that the most dan-gerous problems humanity has to face are global, and thus their prevention and mitigation is only possible through coordinated, trans-national efforts, is still incomplete.

The 1980’s can certainly be viewed as the beginning of a neo-conservative counter-revoluti-on. While the ”upheaval” of 1968 expressed solidarity with the ”third world”, criticized the mi-litary-industrial complex, and nurtured an immature, idealistic, hence contradictory notion of environmental protection, the neoconservative turn of the ’80’s was nothing more than the em-brace of 19th century laissez-faire capitalism which was used to attack the modern welfare sta-te. This same ideology denied responsibility for the underdevelopment of the third world based on some socio-Darwinist apologia, in order to ensure a clear conscience for citizens of the over-consuming centre. Since the three main ideas of the neoconservative (neoliberal) canon: libera-lization, privatization and deregulation, could not deliver neither sustainable economical results nor consolidated and democratic relations based on human rights either in the majority of the countries on the global south, or the countries in the former Soviet sphere of interest (including Hungary). Neoconservative and neoliberal ideologists tend more and more to see and present this not as the imperative consequence of unsustainable global dynamics, but as a result of cul-tural characteristics. (I use the terms neoconservative and neoliberal deliberately in turns. The two ideologies may differ in certain aspects, but in regards of the economic philosophy, views on development and underdevelopment of their representatives, they are essentially the same.)

This ”explanation” severely damaged their faith in the universality of human rights. The background was (explicitly and implicitly alike) the propagation of the superiority of western ci-vilisation, including the belief that the development programmes of western countries are su-perior – and this translated into cultural imperialism in the target states. These neoconservati-ve – neoliberal development programmes often delivered undesired, unsustainable and unple-asant economic methods which satisfied exclusively the needs of a narrow elite but disregarded the desired and valued idea of human rights. The Eastern-European political changes provided a brand new terrain for experiments based on the aforementioned neoconservative principles, with sorrowful results: the disappointment caused by economical-political mistakes undermi-ned the importance of human rights and the rule of law, and paved the way for populist, authori-tarian, and even fundamentally far-right movements. A copious number of theorists have expre-ssed the view that transformations based on neoliberal economical ideas should not be separa-ted from the simultaneous defence of human rights, i.e. the transformation based on the ”Was-hington-consensus”, does not necessarily lead to better human rights conditions.4

A determining aspect of globalization is the ”infocomm” revolution, offering better chances of intercultural dialogue and the mitigation of isolation. If however the global communications industry exists solely as the transmitter of a homogeneous, americanised culture, it can easily

3 Antal, ÁDÁM, BÖLCSELET, VALLÁS, ÁLLAMI EGYHÁZJOG, pp. 85–91. (2007).

4 See Joseph E. STIGLITZ, A GLOBALIZÁCIÓ ÉS VISSZÁSSÁGAI. pp. 25–38. (2003); László ANDOR, ELTÉVEDT ÉLLOVAS. Siker és kudarc a rendszerváltó gazdaságpolitikában. pp. 161–168. (2010).


12

displace the appearance of differing opinions, like those of immigrants or native peoples. Fair cooperation between local communities and global, transnational economic agents is, therefore, crucial in safeguarding sustainable development.

The central-peripheric relations took a positive course in China, India and Brazil. The three countries have different development arcs and human rights situations, but all three experien-ced economical success based on their ability to channel capital – created by questionable efforts. As regards changes in the quality of life in these three countries, the picture is not that bright, with the possible exception of Brazil. The majority of the periphery (Africa) has, however, moved further away from the centre in the last two decades, in spite of posessing a vast majority of re-sources necessary for the centre.

A significant number of the armed conflicts and gross human rights violations of our era are connected with the rising need to control over the scarce resources. Without a structural change, monocultural economies are like gamblers: if the global market price of the monocultural pro-duct is high, the result is prosperity and development opportunities, but if the price is dropping, collapse, failed states and human rights catastrophies can be expected.

The majority of third world countries do not profit from the global free market. Their own products have little chance to compete at their real market price, due to the protectionist policy of the central states, political power is a battleground of minor groups of elites in many of them, the comprador elite – after Wallenstein – interested in the export of resources and raw materi-als, and the devastating exploitation of the natural environment.5 We will examine an example of such problems through the Ogoni-case later.

III. SUBSISTENCE AND DEVELOPMENT AS HUMAN RIGHTS

The human right of subsistence can be interpreted in many ways, so I shall focus on introdu-cing it’s more important aspects. The right to subsistence means more than simply having the minimal conditions for survival. One interpretation regards the right to subsistence as the right to food and drinking water, shelter, clothing, basic healthcare, a habitable environment, soverei-gnty over natural resources, education and fair working conditions. Evidently, sovereignty over natural resources emerges on a community level, the right to a habitable environment both on community and individual level, while the other rights can be considered solely as the right of the individual. A view often expressed until recently in debates about the enforceability of hu-man rights is that this set of rights depends exclusively on the economic capacity of the state. This argument was mainly used to relativise the right of subsistence, in most cases by agents in-terested in such relativisation (managers of multinational companies, politicians competing for imported natural resources).

It is not too difficult to see however, that the chances of individual and social subsistence wit-hin the scope of one country are deeply embedded in international, global casemaps.6 The last three decades obviously brought to the majority of the world the triumph of modern market

5 Immanuel WALLERSTEIN, THE MODERN WORLD-SYSTEM. (1974) (1980).

6 See Wesley T. MILNER, Economic Globalization and Rights. An Empirical Analysis, in GLOBALIZATION AND HUMAN RIGHTS pp. 90–94. (Alison BRYSK ed. 2002).

13


principles over social and ecological concerns.7 The free market without any correction helps the interests of the strong to prevail, not to mention the brutal fact that hypocritical decisions based on the ”rules of the market” are established without the local communities’ involvement, strip-ping them on occasion of the basic requirements of life. The development plans that prevail are those that serve market interests, and when applied often impacted adversely on the quality of life of populations in countries with vulnerable economies.

The right to development as a human right is a new branch on the ever-growing tree called the human rights system. It was first declared by a UN General Assembly resolution.

Although not in explicit terms, but from all the paradigms of development policy, the 41/128 (1986) resolution of the UN General Assembly in practice determines the method for securing basic human needs: ”(…) Enjoyment of certain human rights and fundamental freedoms cannot justify the denial of other human rights and fundamental freedoms, (…) Recognizing that the human person is the central subject of the development process and that development policy should therefore make the human being the main participant and beneficiary of development (…)”8

This citation clearly shows how the UN resolution distanced itself from the so-called human rights trade-offs, which assert that the ”temporary” suspension of certain basic human rights is necessary to secure economic growth and stimulate inward investment. This antithesis is called the Li-thesis, after the former president of Singapore, a member of the ”Four Asian Tigers”, sta-tes who delivered a positive example.9

The connotations of the term ”development” made the composers of the resolution cautio-us, because, as Tarrósy also notes, the colonialist western powers made ”development” a term that legitimizes colonialisation, binding the forced expansion of cultural patterns with the inva-sive conquest of territories, as opposed to the local traditions that were labeled ”primitive”.10 The term had thus to be stripped of those negative connotations that still lived in the historical me-mory of the former colonies. Due to the lack of sufficient distance, we can’t be sure whether this effort was succesful or not.

Denis Goulet, an influential theorist on the ethics of development distinguishes four basic development strategies: (Goulet, 1995)

1. Motivation of economic growth ”by any means”. The ideology has anglo-saxon roots, can be considered dominant since the ’80’s, and aims to justify the current trends of globalization.

2. Economic growth in combination with significant state redistribution, aiming for equality and support for research and development. There are many variatons of this, the idea itse-lf comes from Scandinavia, where it has been flawlessly succesful, but a few Asian and South American countries have experimented with this approach as well. It prioritizes social mobi-lity, and seeks to shatter the privileges of economical elite groups (oligarchies), or feudal/tri-bal casts. The South American version also aims to lessen dependency on central countries, and is generally a feature of far-left political programmes.

7 See Gábor SCHEIRING, A nemzetközi fejlesztéspolitika helyzete és feladatai, in GLOBALIZÁCIÓ ÉS FEJLŐDÉS A FÉLPERIFÉRIÁN:VÁLSÁG ÉS ALTERNATÍVÁK. p. 29. (Boda-Scheiring eds.).

8 www.un.org/documents/ga/res/41/a41r128.htm (downloaded 11. 2. 2013).

9 See Amartya SEN, A FEJLŐDÉS, MINT SZABADSÁG (The Development as Freedom). pp. 36–37. (2003).

10 See István TARRÓSY, Érzelmek geopolitikája, in AZ ELKÖTELEZETT TANÍTÓ: TISZTELETKÖTET CSIZMADIA SÁNDOR 65. SZÜLETÉSNAPJÁRA. p. 146. (2012).


14

3. Development focusing on basic human needs. Can be considered as an ”alter-global” deve-lopment strategy, it’s main point being the fair social control of the consumption and distri-bution of resources, especially food and water, with the social support of basic public services such as healthcare or education. This enables poor countries and regions to show significant results in terms of quality of human development index (HDI). Notable examples are Kerala, (India), Srí Lanka, and even hard dictatorships with profound economic disadvantages, such as Eritrea in securing adequate food and acces to water to people in the last decade, at least comparing with its neighbours.

4. The most radical alternative to mainstream development policies is development based on local traditions. Many variations are possible, the idea they have in common is that they are sceptical about the achievements of modernization, and prefer traditional methods of pro-duction, which often goes hand in hand with a policy of isolation. This programme is mainly employed by leaders of countries lacking mineral (oil) resources in the islamic world.

Let’s examine the contradiction between the development paradigm detailed under 1. (abo-ve) and the content of the 41/128 (1986) resolution of the UN General Assembly. The first article of the resolution declares that local communities have the right to sovereignty over the natural resources found on the territory they inhabit. The neoconservative/neoliberal development mo-del that prioritizes economic growth finds it necessary however, in order to ”completely utilize” the natural resources, that the local communities deliver the natural resources found on their territory to the influential participants of the global market, even below the market price.

Take as an example one of the basic natural resources: water. Local communities in Ethiopia, Mali, Sudan, Pakistan, and in numerous other countries, are victims of a water management po-licy that condemns them to total ”desiccation”. The recipe is the same in every case: Typically fo-reign companies (based in Saudi Arabia, China, the United Kingdom) buy huge acreages in the aforementioned countries, so they can grow food or cotton for export using local water supplies. In the last few years, companies from Saudi Arabia bought several million hectares of land in Et-hiopia (the junta’s compliance was easily purchased), to grow food exclusively for their own do-mestic consumption, watering the crops with the local, scarce water supply and thereby denying the local communities a basic condition of life. Analysing this situation strictly from the neo-conservative/neoliberal approach, we may state, that international investors paid for dry, use-less land which they subsequently made fertile. The scale tips toward positive for Ethiopia too. The devil is in the details: the aim of the purchase was not the land itself but the water resour-ces, which are even more scarce in Saudi Arabia than in Ethiopia.11 Since one third of the Afri-can population is forced to exist on territories lacking accessable water, and this situation is be-coming worse due to climate change, the medium-term consequences of land purchase methods described above could be catastrophic. The water policy of the Eritrean government in contrast forbids the privatisation of scarce water supplies and thereby reduces the likelhood of signifi-cant droughts.

A specific new term has adopted in the theory of development policy and human rights: ”hydro-colonialism”, signifying a new dependency imposed through the control of water suppli-es. The leading role of China and a handful of extremely rich Arab countries in this process is stri-king, which creates a difficult task for the movements that criticise globalisation exclusively on

11 http:/www.grain.org/article/entires/4516-squeezing–africa-dry-behind-every-land-grab-is-a-water-grab. (downloaded: 14. 6. 2012).

15


an anti-capitalist, anti-western basis. The Parliament of European capitalist states, the Europe-an Parliament, for example, endorsed a proposal during the sudden increasing of hydro-coloni-alism on the 25th of November 2010, that sought to impose a respect for human rights and the necessity of preserving social and environmental norms on all international trade aggreements.

Summarising the contents of development paradigms, we can state the following.1. The majority of desicion-makers still view development solely as growth in the GDP per capi-

ta, which can be achieved by economic growth. This one index however does not tell anything about the scale of internal inequalities or quality of life. As the case of Kerala or Srí Lanka shows, prosperous quality of life-indexes can be achieved even with modest GDP-statistics.

2. Other opinions identify development with the sustainable usage of productive capacities (human resources, environment). It’s main obstacle is the unequal, unfair transfer of resour-ces, often augmented by protectionalism and numerous forms of post-colonial dependency, that conserve or strengthen the oligarchization and/or caste-structure of the affected coun-tries.

3. The approach detailed in 2. has been partially incorporated in the UNDP declaration on su-stainable human development.

We need to examine the UNDP declaration in more detail, for this document tries to summa-rise the main components of sustainable human development.1. Freedom from famine, suffering, and the deprivation of civil rights, which affirms the need

for participation in community decision-making.2. Cooperation. The basic need of every individual is to belong to someone, to be recognized,

to be able to cooperate with others. This can only become part of human rights’ regulations through a negative approach, meaning: those international agreements, which deprive indi-viduals or communities of this ability, may not be supported.

3. Fairness. Education is necessary in order to expand human capacities and recognise possibi-lities. This had already been acknowledged in the 1966 International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights as a human right.

4. Sustainability. Only a strategy taking the basic needs of future generations into considerati-on may be supported.

5. Security. Security of habitat, especially against threats, hazards, oppression, sickness, and immunity from forced and/or immediate desertion of the habitat.

This summary demonstrates a noticeably coherent approach, and also that the economic, social and cultural rights need to be coordinated with the newest generation of human rights. Regrettably, apart from the quoted declaration of the UN General Assembly, a comprehensive agreement on the security of habitat mentioned in 5. which is also applicable within the scope of human rights has not yet been created. Despite the fact that water and mineral resources, labe-led scarce resources, are sources of conflicts that create drastic humanitarian, human rights and environmental problems.


16

IV. ECONOMIC GROWTH AND HUMAN DEVELOPMENT

The 1994 UNDP declaration is also significant as a shift from development concepts based on economic growth and GDP per capita-indicators. Numerous statistics support, for example, the fact that a significant indicator of human quality of life, life expectancy, does not always clearly correspond with the amount of GDP per capita. Let us examine two European countries prior to the 2008 crisis. With a yearly GDP per capita of 23.000 $, the life expectancy in the UK is 75 years for males, and 81 years for female population, while in Greece, having a significantly lower yearly GDP per capita of 17.000 $, the respective numbers are 77 and 83. These statistics depend on many complex factors of course, but they nevertheless tinge the assumption about the relationship between quality of life and the state of development. The officially acknowledged indicator of de-velopment became the HDI (human development index), listed through the acknowledgment of various points of view, as formulated by the UNDP.

Arguably, the financial-economic crisis that began in 2008 is a consequence of the neo-liberal emphasis on economic growth. Large masses of people were only able to purchase the results of accelerating production with unsecured loans, wage increases did not correspond to the scale of growth, the population of poor countries could not become solvent, and new markets could not emerge sufficiently rapidly. The examples of China and Brasilia show that growing living standar-ds are followed by severe environmental degradation, and this cannot be cured by the free flow of capital. China, the greatest beneficiary of the mobility of capital also became the country that pollutes the atmosphere the most – the biggest CO2 emitter.

If we make the basic needs of communities the focus of development, and do so according to the UNDP declaration, on the grounds of environmental sustainability, we can argue against Ibrahim Mayaki on multiple fronts, who, as the former leader of the NEPAD (New Partnership for Africa’s Development, a pan-African organisation), sided with the paradigm of development that focuses on growth. As he stated, you can’t put the cart before the horse, powerty can not be alleviated without economic growth.12 If we view powerty, according to Sen, as the lack of possi-bilities, the picture is far from being that simple.13

More oil-exporting countries showed an impressive economic growth over the last decades (Chad, Sudan, Equatorial Guinea), without alleviating the desperate powerty of the majority of their population. According to the aforementioned, we can explain this by saying: economic growth is a necessary, but not sufficient premise for any development which focuses on addre-ssing basic needs. Let us compare a few countries below, based on different aspects in connection with basic needs. The GDP per capita follows the name of the country (in brackets), the differen-ce in the respective aspect stands at the end of the row as a multiplier, which can be used betwe-en the two percentages shown.14

12 Ibrahim MAYAKI, NEW APPROACH NEEDED. IN NEPAD DIALOGUE. (March 2010).

13 Sen, supra note 10, pp. 144–179.

14 Source: www.wikipedia.org/wiki/Országok_egy_fore_juto_GDP_szerinti_listaja (2010). www.seano.who.int; www.nationmaster.com.

17


Country1.

GDP/c(USD)

RateCountry

2.GDP/c (USD)

Rate Multiplier

Illiteracy Srí Lanka 2420 10% Saudi-Arabia 13 500 38% 3.8x

Clean waterKerala(India)

1300 96% Indonesia 2980 88% 0.92x

Safety(crime rate)

Costa Rica 7940 50%

compared to Mexico

Mexico 9200 100% -2x

Famine Eritrea 400 5% Djibuti 1300 15% 3x

These statistics are, of course, connected with a variety of factors that require in-depth analysis, but they still comprise an adequate example of how different the strategies for sustai-nable human development can be, with one thing in common: securing food, water, shelter, se-curity, and literacy serving as the absolute priorities. From the aspect of a theorist, it may be im-portant to investigate how countries that followed different political ideologies could still arri-ve at similar development strategies. The marxist regime of Kerala, the ”left-wing” harsh dicta-torship in Eritrea, the christian-socialists of Costa Rica, and the unique traditionalist-buddhist government of Sri Lanka all stand on the same stage in one aspect: development has to be serve the fulfilment of the basic needs of the population.

We should note that the countries of the centre have been quite ambivalent towards these experiments. Eritrea is regarded as one of the countries with the least freedom and democracy by the international monitoring groups. The UN also authorized sanctions against the country, allegedly for supporting an Ethiopian rebellion, although Eritrea is the only state in the region, which – especially on the ground of it’s fresh independency – makes meticulous efforts to stay neutral in one of the world’s busiest wasp’s nests; the horn of Africa. Eritrea neither yielded to American efforts to expand their military influence, nor to the global economic powers which craved its water-resources and potential for monocultural exports, and thus became a ”pariah” which still seeks to secure the minimal requirements of life for the population, despite it’s isolati-on, in contrast to neighbouring Ethiopia. Kerala is the ”star” of the alter-globe theorists, putting in an incredible performance through the last three decades. While the whole of India became a ”triumph” of globalisation without the majority of the population experiencing improvement in quality of life, Kerala’s main quality of life indicators soar far above the Indian average. Costa Rica became the ”Switzerland of Latin-America”, being the country that managed to rope-walk between the regimes of far-right juntas and the adventurous centralisation efforts of rebellious guerillas, and transformed itself into a moderate, consolidated country open to international ca-pital while also remaining committed to human-centric development. Srí Lanka was practically devastated by the tsunami in 2007. Exemplary cooperation between local and international hu-manitarian and development organisations occurred in the following years, and today Sri Lanka manifests relatively high quality of life statistics, compared to it’s GDP per capita. These examples support the possibility that development which is environmentally sustainable and focuses on basic needs is a realistic option. The only question is, whether the domestic or outside casemaps are in favor of such strategies or not.


18

Why is a development model based exclusively on economic growth unsustainable? I would summarize the answer in the following five paragraphs:1. Because it is based upon endless growth and emission, which is short-termist strategy consi-

dering the physical limits of resources.2. Because scarce resources play a major role in fostering the human rights abuses of today, and

the situation can only become worse. If the case of human rights becomes separated from the neoliberal/neoconservative economic programmes, there is a chance that the defence of human rights can be connected with the provision of basic needs to maximize development. If howe-ver the programmes which distinguish human rights from the use of scarce resources pre-vail, the progress that has hitherto been achieved as regards human rights will be reversed.

3. Because the current situation in which the world’s richest 20% consume 83% of resources is ridiculous – the right to sovereignty over resources cannot be effective under these conditi-ons.

4. Because 70% of the world’s population is forced to give up their own resources, while gaining next to nothing in return.

5. Because consumer society is endlessly wasteful, and it’s power and commercial hubs spre-ad this model as a unique value throghout the world. The last time the masses questioned the values of consumer society was in 1968. Today, the younger generation not only bhas fa-iled to revolt against these values but takes them for granted. On top of this, far-right mo-vements have combined their obsession with ancient racial origins with consumables, relics, t-shirts and music. It is quite grotesque to observe the multiplication of companies in Hun-gary, for example, that derive a portion of their profts from various items emblazoned with supposedly ancient runic writing. These phenomena are perfect examples of the state descri-bed by Hardt and Negri: consumer society creates the same world, which it populates,15 me-aning it can create its own order based on his own logic without the consumer masses even noticing it. This is the way for multinational corporations to remain world brands while tram-pling human rights and severely polluting the environment to maintain their position in glo-bal markets without their consumers even being aware of this behaviour. The illustration and synthesis of the topic of this paper is the Ogoni-case, an environmental and humanitarian catastrophe that recieved no media coverage in our region.

V. THE NEOLIBERAL/NEOCONSERVATIVE ECONOMIC PROGRAMMES’ ECOLOGICAL BLINDNESS

Each of the environmental risks are in strong connection with social diseases. Just one of the very common examples: the scarcity of the wood supply made the tropical forests very vulnera-ble to the profit oriented global wood market, the counties on which territories have huge tropi-cal forest mainly poor ones. These countires, or rather some of their landlords could benefit from deforestation, but in the long run it would destroy the productivity of the land, causing erosion, natural disasters, and contributing to the climate change. As we stated above in no. 2, the basic –needs are included in the human rights framework, and the liveable environment is an essen-

15 Michael HARDT; Antonio NEGRI, EMPIRE, (2002).

19


tial part of the basic human needs. Many of our contemporary human rights viloations are rela-ted to the scarce resources, and environmental degradation.

Michael Zürn distinguishes the harms caused by the ”over-consumption” and the harms cau-sed by the poverty. These two factors are interconnected, and this fact is very important for envi-ronmental ethics. The harms caused by the over-consumption spread around the world, thus its influences affect not only whose consumption level is not sustainable (ozone-hole, greenho-use effect, the contamination of water, land, air). The vast masses of unrecycable waste is the only local environmental burden which caused by the over-consumption. On the other hand the environmental harms caused by the poverty are the consequences of food shortages and econo-mic defencelessness16. The forced urbanization , the mono-cultural agriculture, the animals and plants trafficking as raw materials, the delivery of scarce water supply for the industry (like Coca Cola in India) may cause serious local contamination, dissapearing species, bloody struggles for the resources, desertation, dependency on import of food-products. At least the two-third of the world countries could be ranked among the poor countries. The environmental consequences of poverty are obviously much more local, than the harms caused by the over-consumption, but the medium term effects of the former are certainly extensive. Paradoxically the consumption of over-consumers considerably depends on the helplessness of the poor.

The basic goods of the environment has been counted in the theories in favor of the unlimi-ted freedom of markets as freely accessible goods, and often goods with endlessly absorption ca-pacity. Since the using of air, for example hardly could be regulated within territorial borders, the cost-benefit analysis has to face with serious problems. For the effectiveness of cost-benefit analysis the actors in the calculation should be very exact, they sould be within a limited circle. The unwanted extern effects, as costs are uncertain also in both in time and in space. How can we involve into the cost-benefit calculation the intersets of future generations?

In a free market to preserve the environment often leads to trade-offs. One of the most frequent trade off is the environmental values versus the feeedom of property and enterpri-ze. The businessmen want to make profit as soon as possible, as much as possible, if the rules let them to do, they obviously will. Let me remind you the tragedy in Bophal in 1986 (nineteen eighty six), in India, where a US company led chemical industry exploded because the lack of the effective environmental and safety law, and caused horrible human and environmental harm in the region. The globalized economy also lacks for the effective environmental law, so only some of the corporations, comapnies who have strenght advantage in the market could afford to take into consideration the environmental protection aspects seriously. (Procter and Gamble)

The recent decades in the global business sphere has become popular the so called ”green market”. Some would think it’s just another marketing strategy, which builds on the enhancing environmental sensibility and consciousness of the consumers. I also think, that this green busi-ness movement leads us astray if we want to handle the problem at its roots. Of course if you do good and it is paying also, it may be ethically blameless. But if we take a look at the envireonment as a whole, it’s conditions hasn’t been improved due to this strategy. Why?

The consumers’decisions are determeined by their preferences. The clean, healthy envi-ronment could be a shelter, which we bought for a lot of money. But does our consumption, which is necessary for this clean, healty, and comforable environment leave untouched others’ access to the resources, and other’s chances for the clean, healty and comfortable environment? ”Do not cause to others such things, which you do not wish for yourself” – states the Golden Rule

16 See Michael ZÜRN, ”Globale Gefahrdungen und Internationale Kooperation”. In: DER BÜRGER IM STAAT, 1995, p. 45.


20

of ethics. Does the consumer know which product caused how much environmental harm du-ring its production? Are the costs of environmental damages reflected in a certain product’s pri-ze? Certainly no, and indeed it is almost impossible, because of the unforeseeable effects. So if we offer as a solution the ”polluter pay” principle, we may ease the problem, but the involving the environmental risks into cost-benefit calculation remains unsolveable.

As citizens, we may be able to trade off our short term interests, and our long term interests. But if we would like to take into the consideration our long term interests, we wuld need correct inmformation, sometimes expertise. If the trade off is between the comfort and a job versus the unforseeable future, we can bet for the result. It is very hard, but essential work for the academic sphere and the civil society to explain to the ordenary citizen why the biodiversity is so impor-tant. In spite of that I still don’t think that some kind of eco-dictatorship would be necessary for persuading the people. The fruitful inteaction between tha local, national and a global levels wo-uld be desirable on the basis of a well elaborated environmental law, and on the changes of min-ds. The environmental problems are so complex, the aim is distant, and there is several concepts of good life competing with each other. There’s no other way, but the limiting of the market on global scale, support the local production, and get rid off the fixed idea of the economic growth, and the conception that good life means material well beeing. It is partially a question of law, but mostly ethical-filosophical one, if you like a new enlightement, an ecological enlightement.

As economic actors we have to face the issue of the person’s moral integrity. Sometimes the homo oecomomicus clashes with the homo ethicus. The managers, businessmen, and the employees often decide for the sake of the succes in such way, that these decisions could not be acceptable for them as private persons. So the moral integrity of the person is doubtful. If the social and economical background favours the egoism it is hard to be reconciled with the ecological ethics based on harmony with the other living beeings, and the environment. Two examples: the ma-nager of a paper plant decides to reduce radically the pollution caused by his factory. The compe-titors of course oust him from the market without legal obligation concerning them. Our mana-ger is a moral hero, he did more as he ought to be done, but he fell, like Don Quijote. The second example is also about a businessman, who owns a factory. When he has been informed about the government’s plans to make the pollution laws harder, he claims that he supports these plans as a private person, but will fight against them with all his influence as a businessman. We sould conclude, that the actors in the economy play within the scope, that the law allows them, and the moral heros in this hard game likely to be losers. But for the effectiveness of the law, tehere sho-uld be a new model of global economy, which is primarily based on the sustainability.

VI. LOCAL RESISTENCE WITH TRAGIC END: THE OGONI CASE

The Ogoni case can be considered as precedente of tragic consequences of the competition for scarce resources. In 1958, the Brittish-Dutch based Shell Corporation discovered oil fields in Nigeria. In the following 43 years, Shell exploited oil in the Niger delta region to an estimated worth of €35 billion. During this time, the company inflicted an estimated €5.5 billion of envi-ronmental damage on the region. While the company made some investments – of €60 million – for social and environmental purposes to the damaged region, this sum cannot be considered

21


fair either compared to the scale of damages, nor compared to the immense profits pocketed by the company. The Nigerian state oil company was a majority shareholder in a consortium with the Shell Petroleum Development Corporation (SPDC) that exploited the resources in the area.

The oil rigs and oil pipelines were considerably outdated compared to the technical standards accepted in the company’s parent states. The company started drilling in a territory inhabited by the Ogonis, a native tribe that largely based its living from traditional fishing and farming. Their lands were irrigated with the waters of the forks and oxbows of the Niger river. The land and wa-ter pollution caused by Shell made these sources of income unattainable. Quantities of fish decli-ned considerably, the water became oil-polluted thus destroying the population’s water supply. The regular failures in the pipelines made all this a real ecological catastrophe, the explosions and the presence of the oil rigs both resulted in severe air pollution. The scale of the pollution reached a yearly discharge of 12 tons of methane untill the ’70’s and ’80’s, which resulted in acid rains. A disease called ”short sickness” started to occure more significantly among the local population, with headaches, and nerve problems as symptoms. The lethality of the disease also became alar-ming. And last but not least, the gorgeous tropical landscape became an industrial wasteland in-stead of turning into a turist paradise. Nobody has started to evaluate the potential profit to the local community that was lost as a result.

The presence of Shell boosted tremenduously the GDP per capita, as well as the country’s export balance, which was a positive effect in Nigeria, a country suffering from successive mili-tary dictatorships. At the same time Shell was in no need of significant local workforce, further-more by degrading local environment, also made it impossible for much of the local community to sustain themselves. In 1990, at the start of the Ogoni resistance, the UNDP programme on su-stainable human development, including paragraph 5. proclaiming the safety of habitat, and also prohibiting – although, as mentioned before, without any legal binding force – economic activity which threatening with forced abandoning the habitat, was not yet in effect. It would though be the key for sustainable development to be included among the list of human rights. Globalizati-on requires a mobile, ”flexible” workforce, but even the first generation of human rights granted the individual the right to choose and keep his/her habitat. The role Shell played in the improve-ment of Nigeria ”raw” economic indicators is far outweighed by the damage done through this drastic disruption to the qualities of life of the Niger-delta and its inhabitants.

The first important protest of the Ogonis in 1990 was answered by the military regime which sent a special, rapid deployment police force, which killed 80 people, wounded 200 more, and de-molished 495 dwellings. Prior to the protests the Ogoni people by ”general acclaim” adopted the Ogoni Bill of Rights, which declared the follows:a) Political control of Ogoni affairs by Ogoni people.b) The right to the control and use of a fair proportion of OGONI economic resources for Ogo-

ni development.c) Adequate and direct representation as of right in all Nigerian national institutions.d) The use and development of Ogoni Languages in Ogoni territory.e) The full development of Ogoni culture.f) The right to religious freedom.g) The right to protect the OGONI environment and ecology from further degradation.

We can see that a), b) and g) directly refers to the claim to control the economic development and environemental portection of the Ogoni land. We can consider the document as a claim for


22

ethnical-cultural autonomy, which later was altered in terms of environmental degradation, cor-porate accountability and abuses of Nigerian security forces, they were more attractive to inter-national NGO-s.17

The poet Ken Saro-Wiwa became the leader of the resistance, organised the Movement for the Survival of the Ogoni People (MOSOP), and decided to take Gandhi’s path and keep the stru-ggle peaceful. In a few months, tens of thousands joined the movement, which used mainly non-violent methods, like barricading roads leading to Shell establishments, putting rigs under bloca-de, and slowing down the building of pipelines. Shell sold 90% of the energy yield abroad, and thus provided minimal assistance to help the country supply it’s energy needs. In 1993, at the peak of the Ogoni resistance, Niger came under the rule of the tyrant, Abacha, who earned $3 billion during his 5 years of leadership, by undisclosed means. When, at the end of 1993, the re-sistance appeared as an organised force against Shell, the company backed down and suspended it’s activities in the region. As a response, Abacha launched a ruthless retaliation, resulting in the deaths of 2000 people, forcing 80 thousand in emigration. Can there be a connection between the company’s maneuvers and Abacha’s uncanny rise of earnings? The only thing known is Shell went into negotiations with the dictator about the protection of their establishments, and the arming of a special unit.

Ken Saro-Wiwa got arrested along with eight fellow resistance leaders, and was sentenced to death disregarding any kind of fair, just trial. The sentence was carried out on the 10th of No-vember 1995. Events hasten up from here. The regime was unable to stop the news from sprea-ding, human rights and environmental organisations achieved huge success in publicizing the executions. The thick walls of ignorance start to crumble after the news went global, Shell faced consumer boycotts across Western and Northern Europe, the United States and Canada, which resulted in a decline in share values, and the company had to book a noticeable market loss, even in their parent states. At the end of 1995, the board of directors becomes confused, at first clai-ming that a multinational company is not able to control how a government profiting from it’s activities spends the profit in question.18

In 1997 the UN Comission on HR appointed a Special Rapporteur on the situation of human rights in Nigeria, who however was not allowed to visit the country auntil after Abacha’s death in 1998.19

After a lengthy trial, lasting from 1996 ‚till 2009 in the State of New York, Shell has been fo-und responsible in complicity in the executions of Wiwa and his followers. Numerous documents and statements used during the trial verify how Shell supported Abacha not just financially, but worked together with the regime to enable severe human rights violations. Abacha organised a campaign for the reinstatement of the company, those not signing the petition were carried away by armed forces, and often were raped or tortured. The board of the company knew about this but Abacha’s campaign was permitted to continue. According to the court’s sentence, the company is obligated to pay compensation to the families of the executed.

17 Bob CLIFFORD, ”Globalization and the Social Construction of Human Rights Campaigns”. In: Alison BRYSK (ed.), GLOBALIZA-TION AND HUMAN RIGHTS. pp. 133–147. (2002).

18 http://www.shell.com/home/content/nigeria/about_shell/issues/ogoni/ogoni.html.

19 Koen DE FEYTER, HUMAN RIGHTS, SOCIAL JUSTICE IN THE AGE OF MARKET. p. 158. (2005).

23


Another sentence was delivered in Africa in 2001, after a more than six-year long procedure, carried out by the African Commission on Human and Peoples’ Rights. The sentence finds the government of Nigeria guilty in violating the Ogonis’ economic, social rights and right for deve-lopment. In concrete, Nigeria violated people’s right to dispose freely of their wealth and natural resources, and their right to inhabit a satisfactory environment favourable to their development.

The Comission stated; ”The Government of Nigeria facilitated the deconstruction of the Ogo-niland. Contrary to its Charter obligations and despite such internationally established princi-ples, the Nigerian Government has given the green light to private actors, and the oil compani-es in particular, to devastatingly affect the well-being of the Ogonis. By any measure of standar-ds, its practice falls short of the minimum conduct expected of governments, and therefore is in violation of Article 21 of the African Charter.”20 However, this trial did not find the company res-ponsible.

According to the Nigerian constitution, the population of Nigeria as a whole enjoys the right to dispose freely of its natural wealth and resource, and the government has a duty to exercise this right in the population’s interest. De Feyter emphasises that the ethnic groups that face the environmental and social consequences of the exploitation should also share in the rewards, at the very least to the extent required to satisfy their basic needs.21

Another committee for investigating human rights violations, an institution only allowed to file recommendations (without legal biding force), managed to obtain documents that clearly confirm weapons transactions in Nigeria made by Shell. The company states these weapons were only required to arm security services that were tasked with the protection of company infra-structure, and were in no way connected to the armed forces of the regime. Other sources used in the New York trial contradict this, but Shell still refered to the permanent sabotage actions against it’s rigs and pipelines.

Before the start of the Ogoni resistance, in 1970, a huge oil leak damaged the local envi-ronment. Leaks, explosions were regular, but this was the most severe. Shell did not want to start large scale infrastructural development in the region, but used outdated technology inste-ad, and blamed the leaks on – alleged – sabotage by the locals. More trials are still proceeding in Port Harcourt since 1999, started by the aggrieved and certain civil organisations, against the company in regards to this leak.22

The main, and widely cited problem is a tension between the human rights obligations of the states and other non-state actors, like MNC-s. The non-state actors were viewed as objects, not subjects, of the international legal system. Hystorically, corporate activity has been percieved as part of the private sector, liable to ”discipline” only by market forces. Hence, the human rights falling outside of notions of the market, imposing obligations for their protection and promo-tion exclussively on the state. ”Tracing a unique nationality of a corporation (…) difficult, if not impossible.”23

20 African Comission on Human and People’s Rights, Report re: Communication no. 155/96 (27 May 2002), par. 58.

21 De FEYTER, supra note 20, p. 161.

22 For more details: SZABÓ, G.: ”Vállalati visszaélések, avagy az emberi jogok kiiktatása”. In: VÁLLALATI KOMMUNIKÁCIÓ A 21.SZÁZAD ELEJÉN. Borgulya, Á.; Deák, Cs. (eds.), (2011) p. 113–119.

23 Eric W. ORTS, ”The Legitimacy of Multinational Corporations”, in: PROGRESSIVE CORPORATE LAW, Lawrence E. Mitchell ed. (1995), p. 247.


24

Three different approaches that have been developed to engage corporate attention to hu-man rights.1. The first is an attempt to regulate by international law corporate activities and actions either

positively or negatively. This attempt is still seem to be at the stage of ”ought to” than ”is”, in legal terms lex ferenda. The only body which has made significant step forward in that direc-tion is of the Intarnational Labour Organization.24

2. Some of the multinationals itself have developed a voluntary-self regulation, with the intent to expand the number of involved. That kind of self-regulation is not legal, but ethical, hen-ce lacking the legal binding force, e.g. through ethical codes, codes of conduct, mission-state-ments, or ethical investment pressure on the shareholders. The corporate-social responsibi-lity movement links to this approach, as part of the economics and business ethics.25

3. According to many human rights and environmental law experts the first and second approaches are ineffective. They think that pressure must be put on the MNC-s by legisla-tion and deployed litigation in local courts.26 Moreover we also have to note, that consumer boycotts, labeling campaigns sometimes more succesful, than the first and second together.

There were, and there are several attempts to regulate by law the multinational corporati-ons. The treaites negotiated under the ILO went the furthest.27 But in more than forty treaties we hardly can find any references to the environment. The Report of the U. N. High Comissioner on Human Rights and Responsibilities of International Corporations and Related Business En-terprises with Regard to Human Rights (U.N. Doc. E/CN.4/2005/91(Feb. 15, 2005) raises the que-stion; ”What Are the Responsibilities of Business with Regard to Human Rights?” The answer of the report is the following;a) Principle One: Business should support and respect the protection of internationally proclai-

med human rights.b) Principle Two: Business should make sure they are not complicit in human rights abuses.

Considering the Ogoni conflict, the Shell obviously violated the Priciple Two, but may be res-ponsible for violation of the first as well.

V. CONCLUSION

The right to development and subsistence, as important parts of the values of human safety, can be embedded into the system of human rights. The interdependent society and world we live in screams for a farseeing and risk-alleviating politics. Symptomatic treatment of problems only leads to new, and more severe, problems. If the costs of catastrophe reparation are paid exclusi-vely out of loans and subsidies to poor countries, the country struck by a disaster gets even more

24 See e. g. Mzikenge Chriva DANWOOD, ”The Long March to Binding Obligations of Transnational Corporations in International Human Rights Law”. In: AFRICAN JOURNAL OF HUMAN RIGHTS 22. (2006).

25 See e. g. Richard T. DE GEORGE, BUSINESS ETHICS (1990), pp. 399–420.

26 See e. g.: Beth STEPHENS, ”Corporate Liability: Enforcing Human Rights Through Domestic Litigation”, in: HASTING INTERNA-TIONAL AND COMPARATIVE LAW REVIEW 401, (2001), p. 24.

27 Donald K. ANTON; Dinah L. SHELTON, ENVIRONMENTAL PROTECTION AND HUMAN RIGHTS. (2011), p. 888.

25


indebted, becomes more unstable, economically risky, and endangers even the donor countries with refugees, epidemics, or terrorism. The need of a development model focusing on basic hu-man needs, which this essay sought to express is remarkably well summarised by Peter Uvin. Su-bsistence and guaranteed rights to development are not acts of charitiy, a quid-pro-quo type of bargain, or merely an obligation set by international law. Actually, they are a necessary consequ-ence of the need for us to become global citizens. Humanity is interconnected with labyrinthine threads, whether desired or not.28 We may be happy about it, or regret it, but one thing is sure: global risks need global risk management and prevention, and development politics can play a key role in this. If development gets on a sustainable course both on the human and the envi-ronmental scale, the following, quite well known joke gets stripped of its tragic message:

Two planets meet. The first one asks: ”How are you? You do not look quite good.” The second answered ”I’ve got the Homo sapiens.” ”You poor thing, that’s a big problem, but don’t worry”, the other replied, ”I used to have them as well. They won’t last long.”

BIBLIOGRAPHY

1. ÁDÁM, Antal, Bölcselet, vallás, állami egyházjog.(Philosophy, Religion, Church-law) Pécs, Dia-lóg Campus Kiadó, 2007.

2. African Comission on Human and People’s Rights, Report re: Communication no. 155/96 (27 May 2002), par. 58.

3. ANDOR, László, Eltévedt éllovas. Siker és kudarc a rendszerváltó gazdaságpolitikában. (Strayed Top Player. Success and Failure in the Hungarian Transformation’s Economic Policy) Buda-pest, Napvilág Kiadó, 2010.

4. ANTON, Donald K.; SHELTON Dinah L., Environmental Protection and Human Rights. Camb-ridge University Press, 2011.

5. CLIFFORD, B., ”Globalization and the Social Construction of Human Rights Campaigns”. In: BRYSK, A. (ed.), Globalization and Human Rights. 2002.

6. DANWOOD, Mzikenge Chirwa, ”The Long March to Binding Obligations of Transnational Corporations in International Human Rights Law”. In: African Journal of Human Rights 22, 2006.

7. DE FEYTER, Koen, Human Rights, Social Justice in the Age of Market. Zed Books, London, 2005.

8. DE GEORGE, Richard T., Business Ethics. Macmillan Publishing Company, New York, 1990.9. GLIED Viktor, Donorok és túlélők. Természeti katasztrófák és a nemzetközi politika. In: Gli-

ed-Nagy (szerk.): Függésben – Kényszerpályán a jövő? (Dependency – Is the Future on Forced Path?) Pécs, Publikon Kiadó, 2010.

10. GOULET, David, Development Ethics. A Guide to Theory and Practice. London, Zed Books, 1995.11. HARDT, Michael; NEGRI, Antonio, Empire. Cambridge, Harvard University Press, 2002.12. MAYAKI, Ibrahim, New Approach Needed. NEPAD Dialogue, issue 264 (March) 2010.

28 See Peter UVIN, HUMAN RIGHTS AND DEVELOPMENT. (2004) p. 201.


26

13. MILNER, Wesley T., Economic Globalization and Rights. An Empirical Analysis. In: Brysk, Alison (ed.): Globaliztaion and Human Rights. Berkeley and Los Angeles, University of Califor-nia Press, 2002.

14. KURIEN, John, The Kerala Model: Its Central Tendency and the Outlier. In: Govindan Parayil (ed.): Kerala. The Development Experience. London, Zed Books, 2000.

15. ORTS, Eric W., ”The Legitimacy of Multinational Corporations”. In: Progressive Corporate Law, Lawrence E. Mitchell ed., 1995.

16. SCHEIRING, Gábor, A nemzetközi fejlesztéspolitika helyzete és feladatai. In: Boda Zsolt; Scheiring Gábor (szerk.), Globalizáció és fejlődés a félperiférián: válság és alternatívák. (Globa-lization and Development on the Semi-Periphery) Budapest, Védegylet; Új Mandátum Ki-adó, 2011.

17. SEN, Amartya, A fejlődés, mint szabadság. (The Development as Freedom) Budapest, Európa Kiadó, 2003.

18. SHUE, Henry, Basic Rights. Subsistance, Affluence and U.S. Foreign Policy. Princeton, Princeton University Press, 1980.

19. STIGLITZ, Joseph E., A globalizáció és visszásságai.(Globalization and its Discontents) Buda-pest, Napvilág Kiadó, 2003.

20. SZABÓ, Gábor, Szétszakadó világunk. A globalizáció emberi jogi kockázatai. (Our Splitting Wor-ld. The Human Rights Consequences of Globalization) Pécs, Publikon Kiadó, 2010.

21. SZABÓ, Gábor, Vállalati visszaélések, avagy az emberi jogok kiiktatása. In: Borgulya, Ágnes; Deák, Csaba, Vállalati kommunikáció a 21. század elején. (Corporate Communication in the Begining of the 21st Century) Miskolc, Z-Press, 2011.

22. STEPHENS, Beth, ”Corporate Liability: Enforcing Human Rights Through Domestic Litiga-tion”. In: Hasting International and Comparative Law Review 401, 2001.

23. UNDP: Human Development Report. New York, Oxford University Press, 1994.24. UVIN, Peter, Human Rights and Development. Bloomfield, Kumarian Press, 2004.25. TARRÓSY, István, Érzelmek geopolitikája. In: Bretter, Zoltán; Glied, Viktor; Vörös, Zoltán

(szerk.), Az elkötelezett tanító. Tiszteletkötet Csizmadia Sándor 65. születésnapjára. (The Com-mitted Professor, Tribute to Sándor Csizmadia) Pécs, Publikon Kiadó, 2012.

26. WALLERSTEIN, Immanuel, A modern világgazdasági rendszer kialakulása. (Selected Essays of Immanuel Wallerstein) Budapest, Gondolat Kiadó, 1983.

27. ZÜRN, Michael, ”Globale Gefahrdungen und Internationale Kooperation”. In: Der Bürger im Staat, 1995.

WEB SITES

1. www.grain.org2. www.seano.who.int3. www.nationmaster.com4. www.shell.com5. www.un.org/documents

27


Dr. sc. Gábor Szabó, izvanredni profesor,Katedra političkih znanosti i socijalne teorije,Sveučilište u Pečuhu, Republika Mađarska

NEODRŽIV RAZVOJ NASUPROT LJUDSKOG PRAVA NA OPSTANAK

Sažetak

Nije dovoljno razumjeti i prihvatiti činjenicu da su najopasniji problemi s kojima se čovječanstvo mora suočiti oni globalni i da je stoga njihovo sprječavanje i smanjivanje moguće samo koordiniranim transnacionalnim naporima. Pravo na razvoj kao ljudsko pravo nova je gra-na u sustavu ljudskih prava. Strategije razvoja stoga treba usmjeriti prema osnovnim ljudskim potrebama. Glavnu ulogu u podupiranju zloporaba ljudskih prava imaju oni izvori kojih je malo, koji su ograničeni. Prevladaju li programi koji odvajaju ljudska prava od iskorištavanja ograniče-nih izvora, zaustavit će se napredovanje koje je dosad postignuto vezano uz ljudska prava. Slu-čaj Ogoni možemo smatrati presedanom u kontekstu tragičnih posljedica u utrci za ograniče-nim izvorima.

Ključne riječi: razvoj, ljudska prava, pravo na razvoj, indeks ljudskog razvoja, slučaj Ogoni


28

Dr. Gábor Szabó, auserordentlicher Professor,Lehrstuhl für Politologie und Sozialtheorie,Universität Pécs (Ungarn)

NICHT-NACHHALTIGE ENTWICKLUNG VERSUS MENSCHENRECHT AUF ENTWICKLUNG

Zusammenfassung

Verständnis und Akzeptierung der Tatsache, dass die meisten Gefahren, mit denen die Menschheit konfrontiert ist, global anwesend sind, sowie dass deren Vorbeugung und Milde-rung nur durch koordinierte transnationale Bemühungen möglich sind, sind noch immer nicht befriedigend. Das Recht auf Entwicklung stellt als Grundrecht einen neuen Zweig des immer mehr wachsenden Baums der Menschenrechte dar. Die Entwicklungsstrategien sollten auf die für die Existenz des Menschen grundlegenden Bedürfnisse fokussiert werden. Mangelnde Res-sourcen spielen aber heute die wichtigste Rolle im Bereich der Missachtung der Menschenrech-te. Im Falle, dass die Programme einen Unterschied zwischen den Grundrechten und der Nutz-ung der für die Existenz des Menschen notwendigen Ressourcen machen, wird der im Bereich der Menschenrechte erlangte Fortschritt einen umgekehrten Effekt haben. Der Fall Ogoni kann als Prezädenzfall im Sinne der tragischen Konsequenzen der Konkurrenz um knappe Ressour-cen betrachtet werden.

Schlagwörter: Entwicklung, die Menschenrechte, Recht auf Entwicklung, HDI, der Ogoni-Fall

29

Boštjan Tratar, OBJEKTIVNE FUNKCIJE LJUDSKIH PRAVA IZ EUROPSKE KONVENCIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA

Izvorni znanstveni radUDK 342.7(4)

341.231.14(4)Primljeno: veljača 2015.

OBJEKTIVNE FUNKCIJE LJUDSKIH PRAVA IZ EUROPSKE KONVENCIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA

Sažetak: Autor raspravlja o objektivnim funkcijama ljudskih prava iz Konvencije za zašti-tu ljudskih prava i temeljnih sloboda (tzv. konvencijskih prava). Naime, suvreme-na ustavnopravna teorija govori o objektivnim funkcijama ljudskih prava (njem. objektive Grundrechtsfunktionen) u slučaju kada ljudska prava uz svoju primarnu obrambenu funkciju imaju još i tzv. sekundarnu funkciju, prema kojoj ustavna pra-va predstavljaju objektivni poredak vrijednosti (objektive Wertordnung), koji bi tre-bao doći do izražaja u čitavom pravnom poretku. Posljedica takvog poimanja ljud-skih prava jest da ljudska prava ne omogućuju samo individualne zahtjeve pojedina-ca protiv države, nego i da mora država tzv. pozitivnim (aktivnim) mjerama osigura-ti poštovanje ljudskih prava i stvarati odgovarajuće institucionalne uvjete. Konven-cijska su prava prema Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih slo-boda prije svega prava negativnog statusa (obrambena prava), međutim, sudska je praksa Europskoga suda značenje konvencijskih prava u funkcionalnom smislu pro-širila. Članak 1. Europske konvencije obavezuje države ugovornice da svakome u svo-joj nadležnosti priznaju prava i slobode određene prvim dijelom Europske konvenci-je. Međutim, ni iz teksta Preambule ni iz članka 13. Europske konvencije, koji jamči pravo na djelotvorno pravno sredstvo, ili iz članka 17. Europske konvencije, koji odre-đuje zabranu zloupotrebe konvencijskih prava, ne možemo sasvim sigurno zaključi-ti da su i pojedinci oni subjekti koji su neposredno obvezani poštovati konvencijska prava i dužnosti. U principu vrijedi da ni pozivajući se na neke slobode u Europskoj konvenciji, koje sadrže klauzule s pridržajem, nije moguće privatnopravne subjekte tretirati kao adresate konvencijskih prava. Zato se iz teksta Europske konvencije ne može razabrati općenita dužnost privatnopravnih subjekata u pogledu (neposred-nog) poštovanja konvencijskih prava i sloboda.

Ključne riječi: Europska konvencija o ljudskim pravima, primarna i sekundarna funkcija ljudskih prava, objektivne funkcije ljudskih prava, adresati konvencijskih prava

Doc. dr. sc. Boštjan Tratar*

* Doc. dr. sc. Boštjan Tratar, Fakultet za državne i europske studije, generalni državni pravobranitelj Republike Slovenije, Šubičeva 2, 1000 Ljubljana, Republika Slovenija.


30

1. UVOD U RASPRAVU

Suvremena ustavnopravna teorija1 govori o objektivnim funkcijama ljudskih prava (njem. objektive Grundrechtsfunktionen)2 u slučaju kada ljudska prava uz svoju primarnu obrambenu funkciju (tj. funkciju u odnosu pojedinca prema državi) imaju još i tzv. sekundarnu funkciju, pre-ma kojoj ustavna prava predstavljaju objektivni poredak vrijednosti (objektive Wertordnung, wer-tneutrale Ordnung), koji treba ostvariti u cjelokupnom pravnom poretku.3 Posljedica takvog poi-manja ljudskih prava jest da ljudska prava ne pružaju samo individualne zahtjeve pojedinaca pro-tiv države (prije svega u smislu sprječavanja zadiranja u individualna prava), nego su ljudska pra-va i sastavni dio objektivnog poretka vrijednosti, koji obvezuje čitavu državnu vlast. Međutim, s druge strane to znači da mora država tzv. pozitivnim (aktivnim) mjerama osigurati poštovanje ljudskih prava te u isti mah ostvarivati i odgovarajuće institucionalne uvjete.4

Takve se objektivne funkcije mogu primijetiti i u ljudskim pravima iz Europske konvencije o ljudskim pravima (tzv. konvencijska prava). Prije nego što je 4. studenoga 1950. u Rimu potpisa-na Europska konvencija, Ujedinjeni su narodi u prosincu 1948. proglasili Opću deklaraciju o ljud-skim pravima. Poprilično je očito da je na sadržaj Europske konvencije snažno utjecala Opća de-klaracija o ljudskim pravima. Međutim, dok je Opća deklaracija o ljudskim pravima samo pro-gramska povelja bez pravne snage i bez vlastitog kontrolnog mehanizma, od samog je početka postojala želja Europske konvencije da kodificira dužnosti države za zaštitu ljudskih prava na na-čin koji bi bio obvezatan. Ova osobitost međutim nije suglasna s tradicionalnim poimanjem me-đunarodnih ugovora. Ali ipak se iz tog nastojanja za pravnu obvezatnost (pravnu snagu) kon-vencijskih prava, korak po korak, razvijala državna pozitivna zaštitna funkcija ljudskih prava, tj. objektivna funkcija. Naravno, iz teksta konvencijskih prava ne proizlaze nagovještaji koji bi jed-noznačno govorili u prilog prihvata objektivne funkcije konvencijskih prava. Međutim, konven-cijska su tijela svojom jurisdikcijom neprestano utvrđivala povrede objektivnih državnih zaštit-nih funkcija ljudskih prava. Upravo iz navedenog možemo zaključiti da je ustavna država obve-zana državljanima na temelju objektivnih funkcija ljudskih prava (kako iz ustava tako i iz Europ-ske konvencije) osiguravati sigurnost, odnosno cjelovitu zaštitu i ostalu zaštitu ustavnih (odno-sno ljudskih) prava.5

2. O FUNKCIJAMA KONVENCIJSKIH PRAVA

Glede teksta Europske konvencije i s obzirom na izvornu namjeru prava i slobode su, sadrža-ne u Europskoj konvenciji, ponajprije obrambena prava pojedinca od zadiranja države (tj. prava

1 Postoje brojni radovi, primjerice M. Dolderer, “Objektive Grundrechtsgehalte“, Duncker&Humblot, Berlin, 2000, str. 27.

2 M. Dolderer, op. cit., str. 27., spominje još ostale nazive koji znače isto: “Wertrangordnung“ (BVerfGE 7, 198 (215)); “Wertordnung“ (BverfGE 6, 32, (41)); “Wertsystem“ (BVerfGE 5, 85 (139, 204)); “wertentscheidende Grundsatznorm“ (BVerfGE 6, 55 (71)); “Wertgehalt“ (BVerfGE 27, 104 (109); “objektives Prinzip“ (BVerfGE 50, 290 (337)); “objektiv-rechtliche Seite“ (BVerfGE 20, 162 (175)); “Elemente objektiver Ordnung“ (BVerfGE 73, 261 (269)), “Elemente objektiven Rechts“; “objektiv-rechtliche Funktionen“; “objektiv-rechtliche Wirkungen“ itd.

3 L. Tian, “Objektive Grundrechtsfunktionen im Vergleich – eine Untersuchung anhand des Grundgesetzes und der Europäischen Menschenrechtskonvention“, Duncker&Humblot, Berlin, 2012., str. 24.

4 L. Tian, op. cit., str. 26.

5 L. Tian, op. cit., str. 29.

31


negativnog statusa).6 Naime, primarni je cilj sastavljača Europske konvencije bila zaštita od ti-ranije, tlačenja i totalitarizma; time bi trebala biti svemoćna državna vlast i zloupotrebe ograni-čene kolektivnim sustavom zaštite. Slično kao i u Njemačkoj gdje se vodila rasprava o objektiv-no pravnom sadržaju ustavnih prava te u Švicarskoj, gdje su se zauzimali za poimanje o konsti-tutivno-institucionalnoj dimenziji ustavnih jamstava, došlo je i u okviru Europske konvencije do funkcijskog proširenja zajamčenih prava i sloboda.7 Ovaj se razvoj odvijao u okolnostima proši-renja poimanja ustavnih jamstava u međunarodnom pravu. Naime, njih više ne poimamo samo kao obrambena prava protiv državne vlasti, nego kao objektivne temeljne vrijednosti (Grundwer-te) i vodeća načela (Leitprinzipien) državnoga djelovanja.8 Ustavna prava kao najviše vrijednosne smjernice temeljni su elementi razvijajućeg se svjetskog ustava (Weltverfassung).9

Navedena promjena u poimanju ustavnopravnih jamstava nastala je također na regionalnoj razini u okviru Europske konvencije. Stoga konvencijska prava ne poimamo više samo kao nega-cijska prava, nego i kao objektivne temeljne vrijednosti i vodeća načela državnog i društvenog uređe-nja država ugovornica. Prava i slobode, koje sadrži Europska konvencija prema svojoj su objek-tivnoj dimenziji istodobno tzv. ordre public européen.10 Sadržaj ordre public osiguravanje je zajed-ničke tekovine slobodne europske demokracije u političkoj tradiciji, idealima, slobodama i nače-lima pravne države, što u vidu posebice visokog položaja prednjači i pred pojedinačnim državnim interesima. To se vidi osobito u članku 33. Europske konvencije, prema kojem svaka država ugo-vornica u okviru državne žalbe ima pravo tvrđene povrede konvencijskih prava od strane dru-ge države ugovornice ostvarivati pred Europskim sudom. Zbog povrede prava svog državljanina ne mora i država ugovornica biti pogođena i stoga žalbom ostvarivati pravo pred sudom. Prema tome država ne nastupa kao tužitelj u svoje ime, nego kao podnositelj – “tužitelj u interesu oču-vanja uređenja ljudskih prava europskih demokracija“. Potrebno je uzeti u obzir da i pojedinačni zahtjevi prema članku 34. Europske konvencije,11 iako mogu rezultirati samo do konstatacije po-vrede Europske konvencije, ispunjavaju objektivnu funkciju pravne zaštite, što služi općoj zašti-ti, tumačenju i usavršavanju konvencijskih prava kao temeljnih vrijednosti.12 Države ugovornice imaju međunarodnopravnu obvezu osiguravati konvencijska prava, prema tome žalbeni postu-pak nema učinak samo u tuženoj državi, nego time i u drugim državama ugovornicama.13 One moraju vlastiti pravni poredak prilagoditi zahtjevima iz Europske konvencije. Nastojanje za osi-guravanje ustavno utemeljenog objektivnog reda došlo je do izražaja i u prvom stavku članka 37. Europske konvencije,14 koji određuje da se zahtjev unatoč postojanju uvjeta za brisanje zahtjeva s

6 Vidjeti: M. E. Villiger, “Handbuch der Europäischen Menschenrechtskonvention“, (1999), str. 110. i P. Egli, “Drittwirkung der Grundrechte“, (2002), str. 220. Vidjeti također: T. Barkhuysen; M. van Emmerik, “Constitutionalisation of Private Law – The European Convention on Human Rights Perspective“, u: T. Barkhuysen, S. Lindenbergh (ur.), “Constitutionalization of Private Law“, (2006), str. 43. i sl.

7 Vidi: P. Egli, op. cit., str. 220.

8 Usporedi: P. Egli, op. cit., str. 220. Vidjeti također: T. Barkhuysen; M. van Emmerik, op. cit. str. 43. i sl.

9 Vidi: Egli, str. 220.

10 Vidi: C. Dröge, “Positive Verpflichtungen der Staaten in der Europäischen Menschenrechtskonvention“, (2003), str. 192. Uspore-di: P. Egli, op. cit., str. 221.

11 Članak 34. (pojedinačni zahtjevi) Europske konvencije glasi: “Sud može primati zahtjeve bilo koje fizičke osobe, nevladine organizacije ili skupine pojedinaca koji tvrde da su žrtve povrede prava priznatih u ovoj Konvenciji ili dodatnim protokolima što ih je počinila jedna visoka ugovorna stranka. Visoke ugovorne stranke obvezuju se da ni na koji način neće sprječavati djelotvorno vršenje toga prava.“

12 Vidi: Egli, op. cit., str. 221.

13 Vidi: Egli, op. cit., str. 222.

14 Prvi stavak članka 37. Europske konvencije (brisanje zahtjeva s liste) glasi: “Sud može u svakom stadiju postupka odlučiti da


32

liste za ispitivanje ponovno može vratiti na svoju listu slučajeva i nastaviti ispitivanje ako to tra-že interesi poštovanja ljudskih (konvencijskih) prava. Time se postupak ex officio nastavlja vodi-ti i dalje sve dok je to potrebno radi ostvarivanja općih interesa.15

Poimanje konvencijskih prava kao ordre public européen zahtijeva i da sud pazi da dođe do eventualne mirne nagodbe u postupku sudjelujućih stranaka na temelju poštovanja u Europskoj konvenciji zajamčenih prava i sloboda. Sud može samo uzimanjem u obzir tih pretpostavki dati svoju suglasnost za mirnu nagodbu. Poimanje jamstava Europske konvencije kao objektivnog poretka država potpisnica ne odražava se samo u navedenim pojedinim odredbama Konvencije, nego i u jurisprudenciji Komisije odnosno Europskoga suda.16

Već u slučaju Austria v. Italy17 bivša je europska Komisija za ljudska prava (dalje u tekstu – Ko-misija) naglasila objektivni vrijednosni poredak europskih demokracija, koji proizlazi iz Europ-ske konvencije.18 Za postojanje objektivne funkcije u Europskoj konvenciji zajamčenih prava na-lazimo daljnju potvrdu u jurisprudenciji Europskoga suda. U presudi Delcourt v. Belgium19 sud je presuđivao belgijsko uređenje, prema kojem je generalni prokurator unatoč svojoj funkciji unu-tar tužilačkog organa na kasacijskom sudu smio nazočiti tajnom savjetovanju suda bez prava gla-sovanja. Sud je u svojim izvođenjima naglasio centralno značenje prava na uređeno pravosuđe za demokratičnu zajednicu, a pri tome se pozivao na objektivnu funkciju procesnih jamstava iz članka 6. Europske konvencije. Pozivajući se na saznanje da je u pravima koja jamči članak 6. Eu-ropske konvencije riječ o nosivoj temeljnoj vrijednosti država ugovornica, Europski je sud došao do zaključka da je potrebno pravo na pošten, brz (u razumnom roku) i javan postupak tumačiti u pravcu da pritužitelj ima djelotvornu pravnu zaštitu.20

U odluci De Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium21 Sud se ponovno pozivao na Europskom kon-vencijom stvoren ordre public européen i osobito naglasio objektivnu funkciju prava na slobodu iz 1. stavka članka 5. Europske konvencije. Iako su se pritužitelji (u konkretnom slučaju skitnice) dobrovoljno predali policiji, ipak konačno upućivanje u zavod od strane mirovnoga suca nije mo-glo prikriti njezino prinudno značenje. S obzirom na značenje prava na slobodu u demokratič-nom društvu, za pritužitelje bi trebala postojati mogućnost da ostvare pravo na sudsku kontro-lu odluke o oduzimanju slobode, koje jamči stavak 4. članka 5. Europske konvencije. Navedeno pokazuje da se sadržaj prava i sloboda u Europskoj konvenciji ne odnosi samo na pojedinca kao

izbriše neki zahtjev s liste slučajeva kada okolnosti dovode do zaključka: a) da podnositelj ne namjerava ustrajati u svojem zahtjevu ili b) da je predmet riješen ili c) da zbog nekog drugog razloga koji utvrdi Sud više nije opravdano nastaviti s daljnjim ispitivanjem zahtjeva. Međutim, Sud će nastaviti ispitivanje zahtjeva ako to traže interesi poštovanja ljudskih prava zajamčenih Konvencijom i

dodatnim protokolima.“

15 Egli, op. cit., str. 222.

16 Ibidem.

17 Vidi: C. Dröge, op. cit., str. 190. i sl. Vidi presudu u predmetu Austria v. Italy od 11. siječnja 1961. (Application No. 788/60, Yearbook of the European Convention on Human Rights IV, 1961., str. 116. i sl.).

18 “(…) whereas it clearly appears from these pronouncements that the purposeof the High Contracting Parties in concluding the Convention was not to concede to each other reciprocal rights and obligations in pursuance of their individual national interests but to realise the aims and ideals of the Council of Europe, as expressed in its Statute, and to establish a common public order of the free democracies of Europe with the object to safeguarding their common heritage of political traditions, ideals, freedom and the rule of law; (…)“ Vidi presudu u predmetu Austria v. Italy od 11. siječnja 1961. (Application No. 788/60; Yearbook of the European Convention on Human Rights IV; 1961, str. 138).

19 Vidi presudu u predmetu Delcourt v. Belgium od 17. siječnja 1970. (Series A, Vol. 11).


21 Vidi presudu u predmetu De Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium od 18. lipnja 1971. (Series A, Vol. 12).

33


nositelja (subjektivnog) prava, nego upućuje i na njihovu objektivnu dimenziju.22 Na sličnu se ar-gumentaciju Europski sud pozivao i u presudi Deweer v. Belgium.23 U tom je slučaju sud presuđi-vao je li mirovanje kaznenog postupka u slučaju isplate novčane kazne protivno procesnim jam-stvima članka 6. Europske konvencije. Sud je s obzirom na nacionalni pravni poredak naveo da u mnogim državama ugovornicama postoji mogućnost odricanja postupku bilo arbitražnim kla-uzulama u građanskom pravu ili mirovanjem kaznenog postupka, a da se uz to (istodobno) pri-hvate neke obveze. Međutim, takva se mogućnost ne može iskoristiti bez pristanka osobe koje se to tiče; potrebna je posebice budna pravna kontrola jer se sadržaj članka 6. Europske konven-cije svrstava u ordre public države ugovornice. Objektivnu je dimenziju konvencijskih prava Eu-ropski sud naglasio još u presudama uz članak 10. Europske konvencije, koji govori o slobodi iz-ražavanja mišljenja.24

Sasvim je jasno poimanje ustavnih prava kao temeljnih vrijednosnih normi cjelovitog prav-nog poretka u navođenjima u presudi Hanyside v. the United Kingdom,25 čiji je predmet bio za-pljena udžbenika s poglavljem o spolnosti.26 U navođenjima u presudi Sunday Times v. the Uni-ted Kingdom,27 gdje je Europski sud presuđivao ograničavanje medijskog praćenja tijekom gra-đanskog postupka, opet je bio naglašen objektivni značaj konvencijskih prava kao temeljnog stupa demokratičnog društva. Europski je sud u presudi naveo da sloboda medija kao sastavni dio slobode izražavanja mišljenja (članak 10. Europske konvencije) ima posebno značenje na po-dručju pravosuđa jer se pravosuđe oslanja na kooperaciju s prosvijetljenom i informiranom jav-nošću. Međutim, i Komisija, odnosno i Europski sud u prije navedenim slučajevima naglasili su objektivni značaj pojedinih specifičnih konvencijskih prava, a Europski je sud u predmetu Kjeld-sen, Busk Madsen and Pederson v. Denmark28 na načelnoj razini priznao objektivno poimanje cje-lokupnog ugovornog djela kao vrijednosnog poretka. Sud je u odluci tog slučaja (čiji je predmet bila spojivost sustava integrirane nastave spolnog odgoja u danskim školama s člankom 2. Pr-vog dopunskog protokola Europske konvencije, koji jamči pravo na obrazovanje) označio Europ-sku konvenciju kao “an instrument designed to mantain and promote the ideals and values of a democratic society“.29

Na konstitucionalni karakter sustava Europske konvencije Komisija se pozivala i u odluci o dopuštenju slučaja Chrysostomos, Papachrysostomou and Loizidou v. Turkey,30 u kojem je teritori-jalni pridržaj Turske pri priznanju prava na individualni zahtjev smatrala nedopustivim jer Eu-ropska konvencija ima karakter “constitutional instrument of European public order in the field

22 “(…) the right to liberty is too important in a 'democratic society' within the meaning of the Convention for a person to lose the benefit of the protection of the Convention for the single reason that he gives himself up to be taken into detention. (…) When the matter is one which concerns ordre public within the Council of Europe, a scrupulous supervision by the organs of the con-vention of all measures capable of violating the rights and freedoms which it guarantees is necessary in every case.“ Presuda u predmetu De Wilde, Ooms and Versyp v. Belgium od 18. lipnja 1971 (Series A, Vol. 12).

23 Vidi C. Dröge, op. cit., str. 190. i sl. Presuda u predmetu Deweer v. Belgium od 27. veljača 1980. (Series A, Vol. 35).


25 Vidi presudu u predmetu Hanyside v. the United Kingdom od 7. prosinca 1976. (Series A, Vol. 24).

26 “The Court’s supervisory functions oblige it to pay the utmost attention to the principles characterising a 'democratic society'. Freedom of expression constitutes one of the essential foundations of such a society, one of the basic conditions for its progress and for the development of every man.“ Presuda u predmetu Hanyside v. the United Kingdom od 7. prosinca 1976. (Series A, Vol. 24).

27 Vidi presudu u predmetu Sunday Times v. the United Kingdom od 26. travnja 1979. (Series A, Vol. 30).

28 Vidi presudu u predmetu Kjeldsen, Busk Madsen and Pederson v. Denmark od 7. prosinca 1976. (Series A, Vol. 23).


30 Vidi presudu u predmetu Chrysostomos, Papachrysostomou and Loizidou v. Turkey od 4. ožujka 1991; Decisions and Reports 68 (1991). Vidi također T. Barkhuysen; M. van Emmerik, op. cit., str. 43. i sl.


34

of human rights“.31 Sud je preuzeo tu formulaciju pri presudi sličnoga pitanja u slučaju Loizidou v. Turkey i označio Europsku konvenciju kao “constitutional instrument of European public or-der (ordre public)“.32 Takvim definiranjem Komisija, odnosno Europski sud, priznaju zajamčena prava i slobode kao ustavna načela objektivnog poretka država ugovornica. Međutim, osigurava-nje objektivnog poretka država ugovornica trebalo bi biti u interesu regionalne zajednice drža-va i jest iznad volje pojedinih država potpisnica. Europska se konvencija time s pomoću jurispru-dencije Komisije i Europskoga suda udaljila od izvornog karaktera kao klasičnog međunarodno-pravnog ugovora te se preoblikovala u “ustavnopravni poredak europske zaštite ljudskih prava“.33

3. UTJECAJ OBJEKTIVNIH FUNKCIJA KONVENCIJSKIH PRAVA NA KRUG ADRESATA KONVENCIJSKIH PRAVA

Europska konvencija kao međunarodni ugovor obvezuje prije svega države ugovornice.34 Dr-žave ugovornice priznanjem su ugovora na njega vezane i moraju ispunjavati preuzete obveze prema načelu dobre vjere i poštenja (Treu und Glauben).35 To proizlazi iz članka 1. Europske kon-vencije, prema kojem visoke ugovorne stranke svakome u svojoj nadležnosti jamče prava i slobo-de određene u prvom dijelu Europske konvencije.36 S obzirom na navedeno država je odgovorna za povredu konvencijskih prava od strane svih državnih tijela, bez obzira na to ubrajaju li se oni u zakonodavnu, izvršnu ili sudsku granu vlasti.37

Odgovornost države za postupke državnog tijela nastupa ne samo prema Europskoj konven-ciji nego i prema općem međunarodnom pravu iako je ono djelovalo protupravno ili protiv upu-ta.38 Kod utvrđivanja je li državno tijelo ili privatnopravni subjekt u konkretnom slučaju izvr-šio neku radnju koja je protivna Europskoj konvenciji, sud mora pojam države tumačiti autono-mno. Iako se neka osoba prema nacionalnom pravu tretira kao privatnopravni subjekt, potreb-no je utvrditi može li se prema autonomnom tumačenju u okviru Europske konvencije tretirati kao državno tijelo te mora zbog toga on uzimati u obzir – znači poštovati – prava i slobode koje jamči Europska konvencija.39

Osim članka 1. Europske konvencije, koji određuje općenitu dužnost država ugovornica da poštuju konvencijska prava, pojedine se specifične odredbe odnose isključivo na države potpisni-ce. One moraju prema drugoj rečenici članka 2. Prvog dopunskog protokola Europske konvencije kod izvršavanja na području obrazovanja preuzetih zadataka uzeti u obzir pravo roditelja da djeci osiguraju odgoj i poduku u skladu s vlastitim vjerskim i svjetonazorskim uvjerenjima. Osim toga

31 Egli, op. cit., 225.

32 Navedeno prema Egli, op. cit. str. 225.

33 Vidi: C. Dröge, op. cit., str. 190. i sl. Usporedi: P. Egli, op. cit., str. 226.


35 Ibidem.

36 Članak 1. EKČP-a obvezuje državnu vlast u svim pojavnim oblicima da poštuje konvencijska prava.

37 Vidi presudu u predmetu Cyprus v. Turkey od 26. svibnja 1975. (Applications No. 6780/74, 6950/75; Decisions and Reports 2, 1975., str. 166.); presuda u predmetu X v. Switzerland od 9. srpnja 1980. (Application No. 8363/78, Decisions and Reports 20, 1980.); presuda u predmetu Young and James v. the United Kingdom od 11. srpnja 1977. (Application No. 7601/76, Decisions and Reports 9, 1978.).

38 Vidi P. Egli, op. cit., str. 227. Vidjeti također presudu u predmetu Ireland v. the United Kingdom od 18. siječnja 1978. (Series A, Vol. 25, str. 64.).

39 Usporedi: J. Frowein, W. Peukert, “Europäische Menschenrechtskonvention, EMRK-Kommentar“, (1996), str. 6.

35


članak 3. Prvog dopunskog protokola Europske konvencije navodi kao adresate prava na slobod-ne izbore samo države ugovornice Europske konvencije.40

U pravnoj teoriji ostaje sporno pitanje jesu li uz države potpisnice adresati prava i sloboda koja jamči Europska konvencija i privatnopravni subjekti.41 Međutim, ako privatnopravni su-bjekti nisu samo oni koji imaju pravo na nešto, tj. nositelji prava, nego ih Europska konvenci-ja i neposredno obvezuje, onda konvencijska prava djeluju ne samo u vertikalnom odnosu iz-među pojedinaca i države, nego i u horizontalnom odnosu između privatnih subjekata. Među-tim, od problematike djelovanja konvencijskih prava među privatnopravnim subjektima potreb-no je razlikovati procesnopravna pitanja, tj., možemo li uopće podnositi zahtjev protiv pojedin-ca na Europski sud u skladu s člankom 34. Europske konvencije jer eventualna dužnost privat-nopravnog subjekta, koju stvara Europska konvencija, nije nužno povezana s njegovom pasiv-nom legitimacijom u žalbenom postupku.42 Naime, možemo zamisliti da je privatnopravni su-bjekt unatoč nedostatnom pravnom sredstvu za realizaciju odgovornosti pred sudskim instan-cama vezan na materijalnopravne odredbe Europske konvencije. Pitanje neposredne vezanosti privatnopravnih subjekata na konvencijska prava pojavljuje se samo kod onih konvencijskih pra-va, koja uopće mogu biti prema svom sadržaju povrijeđena (također) od ne-državne strane. Pra-va i slobode, koja se već prema svom sadržaju upućuju samo na države, kao što je npr. načelo da nema kazni bez zakona (nulla poena sine lege),43 već po smislu ne mogu djelovati među privatno-pravnim subjektima.44

Međutim, u ustavnopravnoj teoriji neposrednu vezanost privatnopravnih subjekata na kon-vencijska prava pokušava se utemeljiti time da se Preambula Europske konvencije poziva na Opću deklaraciju o ljudskim pravima iz 1948. godine, iz koje proizlaze dužnosti pojedinca da šti-ti i poštuje ljudska prava i dužnosti. Povijesni nastanak Europske konvencije pokazuje da je Opća deklaracija o ljudskim pravima koju je Generalna skupština OUN-a usvojila 10. prosinca 1948., kao prvi važniji dokument za zaštitu ljudskih prava na univerzalnoj razini, imala snažan utjecaj na razvoj i izgradnju regionalno orijentirane Europske konvencije. Blizak odnos između dva di-jela izražava se s jedne strane u prvom stavku Preambule Europske konvencije, koji se na počet-ku poziva na to da se u stvaranju Europske konvencije uzimala u obzir Opća deklaracija o ljud-skim pravima. Međutim, s druge strane države ugovornice u petom stavku Preambule izražavaju svoju spremnost da učine prve korake prema zajedničkom ostvarivanju prava, koja su određena u Općoj deklaraciji OUN-a. Opća deklaracija iz 1948. godine u završnom stavku Preambule navo-di: “(…) Opća Skupština proglašava ovu Opću deklaraciju o ljudskim pravima kao zajedničku te-kovinu svih naroda i država, kako bi svaki pojedinac i svaki dio društva, imajući ovu Deklaraci-ju stalno na umu, poučavanjem i učenjem težili promicanju ljudskih prava i sloboda te progresiv-nim domaćim i međunarodnim mjerama osigurali njihovo opće i djelotvorno priznanje i pošto-vanje (…).“45 Iz tog stavka Preambule koji obvezuje pojedinca i sva tijela društva na poštovanje i

40 Usporedi: P. Egli, op. cit., str. 227. Vidjeti i: P. Van Dijk; G. J. H. van Hoof, “Theory and Practice of the European Convention on Human Rights“, (1998), str. 77.


42 Vidjeti: P. van Dijk; G. J. H. van Hoof, “Theory and Practice of the European Convention on Human Rights“, (1998), str. 23.

43 Članak 7. EKČP-a.

44 Vidjeti: P. Egli, op. cit., str. 228. Vidi također: T. Barkhuysen; M. van Emmerik, op. cit., str. 43. i sl.

45 “Now, therefore the General Assembly proclaims this Universal Declaration of Human Rights as a common standard of achievement for all peoples and all nations, to the end that every individual and every organ of society (…) shall strive (…) to promote respect for these rights and freedoms and by progressive measures (…) to secure their universal and effective recognition and observance (…).“


36

zaštitu zajamčenih prava i sloboda te iz odredbe 1. stavka članka 29. Opće deklaracije o ljudskim pravima, koji određuje da svako ima obveze prema zajednici, neki pravni teoretičari zaključu-ju da pravna jamstva Opće deklaracije o ljudskim pravima stvaraju svestrano djelovanje. Prema tome krug adresata prava ne bi trebao biti ograničen samo na države, nego bi trebao obuhvaća-ti i pojedince i skupine osoba (tzv. privatnopravne subjekte). Međutim, teorija je s aspekta pozi-vanja Preambule Europske konvencije na Opću deklaraciju o ljudskim pravima zastupala stav da time može na Europsku konvenciju prenijeti apsolutno djelovanje zajamčenih prava. Prema na-vedenom, ne samo države ugovornice nego i privatnopravni subjekti adresati su prava i sloboda Europske konvencije.46 Naime, pravni značaj Preambule Europske konvencije orijentira se pre-ma onim propisima koji su zapisani u Bečkoj konvenciji o ugovornom pravu od 23. svibnja 1969.47 i koji odgovaraju neospornim pravilima općeg međunarodnog prava. Prema 2. stavku članka 31. Bečke konvencije Preambula se tretira kao ugovorni tekst te je prema tome ona važna u tuma-čenju međunarodnih ugovora.48 Europski sud uzima izričito u obzir Preambulu i za tumačenja, odnosno interpretacije konvencijskih jamstava (tako npr. u slučaju Golder v. United Kingdom).49 Međutim, prava ili čak dužnosti pojedinca u pravilu ne možemo izvoditi iz uglavnom neodređe-nog teksta Preambule. Preambulu Europske konvencije zbog nedostatka obvezujućeg karaktera ne možemo tretirati kao medij iz koga bi zračile eventualne, u Općoj deklaraciji o ljudskim pravi-ma utemeljene, dužnosti pojedinca. Naime, za utemeljenje neposredne vezanosti privatnoprav-nih subjekata na konvencijska prava trebalo bi u ugovornom tekstu naći pravno obvezujuće nor-me kao potporne točke.50

Razlog za utemeljivanje neposredne vezanosti privatnopravnih subjekata na prava i slobode Europske konvencije, ustavnopravna teorija tražila je i u odredbi članka 13. Europske konvenci-je.51 Prema navedenoj odredbi svatko čija su prava i slobode priznate u Europskoj konvenciji po-vrijeđene, ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slu-čaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu (tzv. pravo na djelo-tvornu pritužbu). Navedena odredba obvezuje prije svega države da urede nacionalne instan-ce pravne zaštite na način da bi svatko mogao ostvarivati prava zbog povrede Europske konven-cije.52 Međutim, takva odredba upućuje na zaključak da povrede konvencijskih prava od stra-ne osoba koje su djelovale u službenom svojstvu, ne predstavljaju uobičajen slučaj, pa je prema tome potrebno te slučajeve posebice izložiti. Formulacija “čak i“ pokazuje da se odredba usmjera-va primarno i prije svega na neki drugi, tj. širi krug osoba, protiv kojih mora postojati djelotvor-no pravno sredstvo u nacionalnom pravnom poretku.53

46 Vidjeti: P. Egli, op. cit., str. 229.

47 Vidjeti: Uradni list SFRJ, MP, št. 30–43/1972.

48 Drugi stavak članka 31. Bečke konvencije o ugovornom pravu glasi: “2. The context for the purpose of the interpretation of a treaty shall comprise, in addition to the text, including its preamble and annexes: (a) Any agreement relating to the treaty which was made between all the parties in connexion with the conclusion of the treaty; (b) Any instrument which was made by one or more parties in connexion with the conclusion of the treaty and accepted by the other parties as an instrument related to the treaty. 3. There shall be taken into account, together with the context: (a) Any subsequent agreement between the parties regarding the interpretation of the treaty or the application of its provisions; (b) Any subsequent practice in the application of the treaty which establishes the agreement of the parties regarding its interpretation; (c) Any relevant rules of international law applicable in the relations between the parties.“

49 Vidi presudu u slučaju Golder v. United Kingdom od 21. veljače 1975. (Series A, Vol. 18, str. 16).

50 Vidjeti: P. Egli, op. cit., str. 230. Vidi također: T. Barkhuysen; M. van Emmerik, op. cit., str. 43. i sl.


52 Vidjeti: A. Clapham, Human Rights in the Private Sphere, (1993), str. 170.


37


Članak 13. Europske konvencije možemo poimati i u smislu da moraju postojati nacionalne instance za presuđivanje povreda prava od strane privatnopravnih subjekata. Međutim, poslje-dica navedenog jest da privatnopravni subjekti implicitno imaju obvezu poštovati konvencijska prava. Naime, ako bi smatrali samo državu kao jedinog adresata konvencijskih prava, onda bi po-seban naglasak povrede prava koja počine službene osobe u članku 13. Europske konvencije bio suvišan.54 Međutim, kod presuđivanja tog pitanja potrebno je uzeti u obzir i izvorne tekstove Eu-ropske konvencije. Njemački prijevod članka 13. Europske konvencije sličan je francuskoj vari-janti koja govori o tome da onaj čija su prava i slobode bile povrijeđene, ima pravo na djelotvor-na pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom (“meme que la violation aurait été commise par des personnes agissant dans l’exercice de leurs fonctions officielles“). Engleski tekst odredbe sadrži formulaciju “notwithstanding that the violation has been committed by persons acting in an official capacity“. Potonje bi se točno prevelo “čak i u slučaju kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu“. Engleska verzija članka 13. Europske konvencije pose-bice spominje povredu sa službenim djelovanjem.55 Konjunkcija stoji u engleskoj varijanti samo za ojačan “čak i u slučaju/unatoč činjenici“ i ne govori ništa o vezanosti privatnopravnih subjeka-ta. Međutim, u slučaju konflikta između jednako odlučujuće engleske i francuske varijante tek-sta Europske konvencije, 4. stavak članka 33. Bečke konvencije o ugovornom pravu daje prednost onome značenju, koje uzimajući u obzir ciljeve i namjere ugovora, usuglasi obje varijante tek-sta na najbolji mogući način.56 Međutim, primjenom teleološkog tumačenja, koje određuje Beč-ka konvencija o ugovornom pravu, potrebno je uzeti u obzir prije svega da je Europska konvenci-ja “is intended to guarantee not rights that are theoretical or illusory but rights that are practical and effective“.57 Francuska varijanta članka 13. Europske konvencije trebala bi imati prednost jer ona uključenjem i nedržavnih povreda jamči širu i time najdjelotvorniju zaštitu pojedinca. S dru-ge strane ako za osnovu uzmemo značenje francuske varijante, onda vezanosti privatnopravnih subjekata na konvencijska prava ne možemo bezuvjetno provoditi. Međutim, posljednju je reče-nicu odredbe potrebno mnogo više shvaćati u smislu da je država odgovorna i za povrede kon-vencijskih prava koje su prouzročile osobe koje djeluju u službenom svojstvu. Međutim, takav bi stav uistinu bio samorazumljiv u kontinentalnom pravu, ali ne i u anglosaksonskom pravnom poretku. U Velikoj Britaniji je u vrijeme nastanka Europske konvencije, 1950. godine, prevlada-valo poimanje da Kruna u postupcima ima imunitet.58 Namjeru dodatka u članku 13. Europske konvencije možemo dakle vidjeti u tome da se osigurava pravna zaštita pojedinaca bez (pravnih) praznina, i to protiv cijele državne vlasti, iako bi se trebalo slagati i s Arthurom Haefligerjem, koji je formulaciju članka 13. Europske konvencije označio kao manje uspjelu.59

Neki u ustavnopravnoj teoriji zastupaju shvaćanje da iz zabrane zloupotrebe konvencijskih prava iz članka 17. Europske konvencije proizlazi neposredna obveznost privatnopravnih subje-

54 Vidjeti: P. Egli, op. cit., str. 231. Vidjeti i: T. Barkhuysen; M. van Emmerik, op. cit., str. 43. i sl.

55 Egli, op. cit., 231.

56 Egli, op. cit., str. 231. Četvrti stavak članka 33. Bečke konvencije o ugovornom pravu glasi: “4. Except where a particular text prevails in accordance with paragraph 1, when a comparison of the authentic texts discloses a difference of meaning which the application of articles 31 and 32 does not remove, the meaning which best reconciles the texts, having regard to the object and purpose of the treaty, shall be adopted.“

57 Vidi osobito predmet Airey v. Ireland, presuda od 9. listopada 1979. (Series A, Vol. 32, str. 12). Vidi također presude u predmetima Artico v. Italy od 13. svibnja 1980. (Series A, Vol. 37); Wemhoff v. Federal Republic of Germany od 27. lipnja 1968. (Series A, Vol. 7); Delcourt v. Belgium od 17. siječnja 1970. (Series A, Vol. 11).

58 Vidi: J. Frowein, W. Peukert, “Europäische Menschenrechtskonvention, EMRK-Kommentar“, (1996), str. 429.

59 Vidi: P. Egli, op. cit., str. 231.–232. Vidjeti: C. Dröge, op. cit., str. 11. i sl.


38

kata da poštuju ljudska prava.60 Prema odredbi članka 17. Europske konvencije ništa se u Kon-venciji ne može tumačiti kao da uključuje za bilo koju državu, grupu ili pojedinca neko pravo da se upusti u neku djelatnost ili da izvrši neki čin kojim bi smjerali na uništenje prava ili sloboda pri-znatih u Konvenciji ili na njihovo ograničenje u većoj mjeri nego što se u njoj predviđa.61 Iz nave-dene odredbe proizlazi da dotični moraju postupati u suglasnosti s Europskom konvencijom. Na osnovi izričitog navođenja grupa i osoba/pojedinaca uz državu, trebalo bi biti jasno da su i oni vezani neposredno na konvencijska prava. Svaki pojedinac ima dužnost poštovati pravne polo-žaje drugoga i svoja prava ostvarivati tako da se uzima u obzir i sloboda svih ostalih.62 Međutim, takva argumentacija ne uzima u obzir da interpretacijsko pravilo članka 17. Europske konvenci-je ne sadrži izjave glede opće konvencijske lojalnosti (vjernosti) u vezi s pitanjima adresata pra-va i sloboda Europske konvencije.63 Odredba uređuje samo specijalnu lojalnost Konvenciji, koja se ostvaruje tek priznavanjem konvencijskih prava. Ako privatnopravne osobe ostvaruju svo-ja prava i slobode iz Europske konvencije onda ne smiju zajednički nastojati za ukidanjem kon-vencijskih prava. Prema navedenom, odredbe članka 17. Europske konvencije ne možemo treti-rati kao jasan, odnosno jednoznačan opis kruga subjekata koji su vezani na cjelokupnu Europ-sku konvenciju.64

Daljnje ishodište za utemeljivanje neposredne vezanosti privatnopravnih subjekata na prava iz Europske konvencije vidjeti u odredbama o izuzecima iz 2. stavka članka 8. Europske konven-cije, 2. stavak članka 9. Europske konvencije, 2. stavak članka 10. Europske konvencije i 2. stavak članka 11. Europske konvencije.65 Navedene klauzule izražavaju određena državna ograničenja konvencijskih prava, koja su u suglasnosti sa zakonom te su u demokratičnom društvu potreb-na ne samo za zaštitu javnog poretka i u interesu morala, nego i za zaštitu prava i sloboda osta-lih. Iz navedenog se zaključuje da su nositelji konvencijskih prava dužni odustati od svake povre-de prava i sloboda ostalih privatnopravnih subjekata.66 Međutim, takvo utemeljivanje neposred-ne dužnosti pojedinaca iz Europske konvencije nije uvjerljivo. S jedne se strane klauzule o izuze-cima mogu odnositi samo na specifične, no ne i na općenite dužnosti privatnopravnih subjekata za osiguravanje prava i sloboda Europske konvencije; klauzule se naime odnose samo na pojedi-na prava. Za razliku od 2. stavka članka 29. Opće deklaracije o ljudskim pravima, Europska kon-vencija ne sadrži nijedno opće određeno načelo, prema kojem bi prava i sloboda određene osobe imala granice u pozicijama slobode drugih osoba. S druge je strane potrebno uzeti u obzir da se klauzule o izuzecima odnose isključivo na državu. To posebice jasno proizlazi iz odredbe 2. stav-ka članka 8. Europske konvencije, koji se izričito odnosi na miješanje nekog javnog tijela u pro-vedbi prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, koji jamči odredba 1. stavka članka 8. Europske konvencije. Slično druga rečenica 1. stavka članka 10. Europske kon-vencije određuje da jamstvo slobode izražavanja mišljenja uključuje slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti. Naglasak na miješanje javne vlasti u 2. stavku član-ka 8. i drugoj rečenici 1. stavka članka 10. Europske konvencije možemo razumjeti kao naglasak

60 Usporedi: A. Clapham, “Human Rights in the Private Sphere“, (1993), str. 167. Vidi također: T. Barkhuysen; M. van Emmerik, op. cit., str. 43. i sl.

61 Usporedi: P. van Dijk; G. J. H. van Hoof, “Theory and Practice of the European Convention on Human Rights“, (1998), str. 25.

62 Vidi: C. Dröge, op. cit., str. 11. i sl. Vidi: P. Egli, op. cit., str. 232.


64 Vidi: P. Egli, op. cit., str. 233. Vidi također: T. Barkhuysen; M. van Emmerik, op. cit., str. 43. i sl.


66 Vidi: A. Clapham, Human Rights in the Private Sphere, (1993), str. 169.

39


općenitog obrambenog usmjerenja prava protiv države. Država može uz postojanje drugih, u kla-uzulama o izuzecima navedenih pretpostavki, ograničiti zajamčena konvencijska prava zbog za-štite prava i sloboda drugih. Klauzule o izuzecima/ograničenjima opunomoćuju državnu vlast da uredi eventualne kolizije između različitih pravnih pozicija. Međutim, prema mišljenju mnogih, unatoč tome ne možemo provoditi neposredne dužnosti privatnopravnih subjekata za poštova-nje/osiguranje konvencijskih prava.67

4. ZAKLJUČAK

Konvencijska prava prema Europskoj konvenciji o ljudskim pravima prije svega prava su ne-gativnog statusa (obrambena prava), međutim, jurisprudencija je Europskoga suda za ljudska prava značenje/poimanje konvencijskih prava u funkcionalnom smislu proširila. S obzirom na navedeno konvencijska se prava također poimaju kao ustavna načela objektivnog poretka drža-va ugovornica, a osiguravanje toga u interesu je regionalne zajednice država. Dakle, konvencijska su se prava preko jurisprudencije Europskoga suda udaljila od izvornog karaktera Europske kon-vencije te su se preoblikovala u ustavnopravni poredak europske zaštite prava.

Članak 1. Europske konvencije obvezuje države ugovornice da svakome u svojoj nadležno-sti jamče prava i slobode određene u prvom dijelu Europske konvencije. S obzirom na tekst ove odredbe ostaje otvoreno obvezuje li Europska konvencija i privatnopravne subjekte neposredno na poštovanje konvencijskih prava. Europska konvencija inače izričito ne uređuje problematiku djelovanja konvencijskih prava među privatnopravnim subjektima. Tekst konvencijskih jamsta-va s općenitim formulacijama “everyone has the right to“ ili “no one shall be“ više naglašava su-bjektivno pravni karakter zajamčenih pravnih pozicija, a manje odgovarajuće dužnosti. U tome ništa ne mogu promijeniti ni u teoriji predstavljeni argumenti za neposrednu vezanost privatno-pravnih subjekata na konvencijska prava. Međutim, ni iz teksta Preambule ni iz članka 13. Europ-ske konvencije, koji jamči pravo na djelotvorno pravno sredstvo, ili iz članka 17. Europske kon-vencije, koji određuje zabranu zloupotrebe konvencijskih prava, ne možemo sasvim sigurno za-ključiti da su pojedinci također subjekti koji su obvezni poštovati konvencijska prava i dužnosti. Ni s pozivanjem na neke slobode u Europskoj konvenciji, koje sadrže klauzule o izuzecima i pri-držajima, nije moguće privatnopravne subjekte tretirati kao adresate konvencijskih prava. Iz tek-sta Europske konvencije dakle ne možemo razabrati neke općenite dužnosti privatnopravnih su-bjekata glede poštovanja konvencijskih prava i sloboda.

67 Usporedi: S. Breitenmoser, Der Schutz der Privatsphäre gemäss Art. 8 EMRK: Das Recht auf Achtung des Privat- und Familienle-bens, der Wohnung und des Briefsverkehrs, (1986), str. 68. Vidi također: P. Egli, op. cit., str. 234. Vidi također: T. Barkhuysen; M. van Emmerik, op. cit., str. 43. i sl.


40

LITERATURA

1. Barkhuysen, Tom; Lindenbergh, Siewert (ur.), “Constitutionalization of Private Law, Marti-nus Nijhoff“, Leiden, 2006.

2. Breitenmoser, Stephan, “Der Schutz der Privatsphäre gemäss Art. 8 EMRK: Das Recht auf Achtung des Privat- und Familienlebens, der Wohnung und des Briefsverkehrs“, Basel/Fra-nkfurt am Main, 1986.

3. Clapham, Andrew, “Human Rights in the Private Sphere“, Clarendon Press, Oxford, 1993.4. Dolderer, Michael, “Objektive Grundrechtsgehalte“, Duncker&Humblot, Berlin, 2000.5. Dröge, Cordula, “Positive Verpflichtungen der Staaten in der Europäischen Menschenrechts-

konvention“, Springer, Berlin, New York, Heidelberg, Barcelona, Honkong, London, Mailand, Paris, Tokio, 2003.

6. Egli, Patricia, “Drittwirkung der Grundrechte“, Schulthess, Zürich, Basel, Genf, 2002.7. Frowein, Jochen; Peukert, Wolfgang, “Europäische Menschenrechtskonvention“. “EMRK-

Kommentar“, N. P. Engel Verlag, Kehl, Strassbourg, Arlington, 1996.8. Tian, Lichun, “Objektive Grundrechtsfunktionen im Vergleich – eine Untersuchung anhand

des Grundgesetzes und der Europäischen Menschenrechtskonvention“, Duncker&Humblot, Berlin, 2012.

9. Villiger, Mark E., “Handbuch der Europäischen Menschenrechtskonvention“, Unter beson-derer Berücksichtigung der scweizerischen Rechtslage, 2. izdanje, Zürich, 1999.

10. Van Dijk, Pieter, van Hoof; Godefridus J. H., “Theory and Practice of the European Conventi-on on Human Rights“, 3. izdanje, The Hague, London, Boston, 1998.

Predmeti – presude Europskog suda za ljudska prava.

41


Boštjan Tratar, PhD, Assistant Professor, Graduate School of Government and European Studies, State At-torney General of the Republic of Slovenia

OBJECTIVE FUNCTIONS OF HUMAN RIGHTS OF THE EUROPEAN CONVENTION ON HUMAN RIGHTS

Summary

The author discusses the objective function(s) of the human rights of the European Conven-tion on Human Rights. The constitutional theory refers to objective functions of human rights (objektive Grundrechtsfunktionen) in a case when human rights have the so called secondary func-tion besides their primary defensive function, which means that human rights represent the objective value order (objektive Wertordnung) that should be manifested in the entire legal order. The consequence of such concept of human rights is that human rights enable not only indivi-dual claims of individuals against the state, but also that the state is also obliged to guarantee the respect of human rights and to create the necessary institutional conditions therefor by me-ans of positive(active) measures. The conventional rights of the ECHR are first of all the rights of the negative status (defensive rights), however, the judicature of the European Court of Human Rights has expanded the meaning of conventional rights in functional sense. Pursuant to Article 1 of the ECHR the contracting parties are obliged to secure to everyone within their jurisdiction, the rights and freedoms defined in Section I of the Convention. However, the text of the Pream-ble, the Article 13 of the ECHR ensuring the right to an effective remedy or Article 17 of the ECHR defining prohibition of abuse of rights do not allow the conclusion that the individuals are also the subjects that are (directly) obliged to respect the conventional rights and freedoms. In prin-ciple, one may not treat individual subjects as the addressees of conventional rights despite re-ference to some freedoms in ECHR comprising restraint clauses. The general obligation of indi-vidual subjects as regards the (indirect) respect of conventional rights and freedoms is therefore not recognized from the text of the ECHR.

Key words: European Convention on Human Rights, primary and secondary function of human rights, objective function of human rights, addressee of conventional rights


42

Dr. Boštjan Tratar, Dozent an der Fakultet für Staats- und Europastudien, Brdo pri Kranju, Generalstaatsprokurator der Republik Slowenien, Staatsprokuratur der Republik Slowenien

OBJEKTIVE GRUNDRECHTSFUNKTIONEN NACH DER EUROPÄIS-CHEN KONVENTION ZUM SCHUTZ DER MENSCHENRECHTE UND GRUNDFREIHEITEN

Zusammenfassung

In dieser Arbeit verhandelt der Autor über objektive Funktionen der Menschenrechte nach der Konvention zum Schutz der Menschenrechte und Grundfreiheiten (der sog. Konventi-onsrechte). Gegenwärtige verfassungsrechtliche Theorie spricht über objektive Grundrechts-funktionen wenn die Menschenrechte neben ihrer primären Abwehrfunktion noch eine sog. Se-kundärfunktion ausüben, nach welcher die Verfassungsrechte eine objektive Wertordnung dar-stellen, die in der ganzen Rechtsordnung zum Ausdruck kommen sollten. Die Folge einer sol-chen Auffassung von Menschenrechten ist, dass die Menschenrechte nicht nur Erhebung von in-dividuellen Forderungen des Einzelnen gegen den Staat ermöglichen, sondern dass der Staat sel-bst verpflichtet ist, durch sog. positive (aktive) Maßnahmen die Achtung von Menscherechten zu fördern und dazu entsprechende institutionelle Voraussetzungen zu schaffen. Nach der Kon-vention zum Schutz der Menschenrechte und Grundfreiheiten sind die Konventionsrechte vor allem die Rechte der negativen Provenienz (Abwehrrechte); die Gerichtspraxis des Europäischen Gerichtshofs hat doch die Bedeutung der Konventionsrechte im funktionellen Sinne erweitert. Artikel 1 der Europäischen Konvention verpflichtet die Vertragsstaaten, innerhalb ihrer Zustän-digkeit jeder Person Rechte und Freiheiten anzuerkennen, die im ersten Teil der Europäischen Konvention definiert sind. Weder aus der Präambel, noch aus dem Artikel 13 der Europäischen Konvention, der das Recht auf wirkungsvolle Rechtsmittel gewährleistet, noch aus dem Arti-kel 17 der Europäischen Konvention, der das Verbot jedes Mißbrauchs von Konventionsrech-ten vorschreibt, kann man nicht mit Sicherheit schließen, dass die Einzelnen auch als diejeni-gen Subjekte bestimmt sind, die unmittelbar verpflichtet sind, Konventionsrechte und –pflich-ten zu achten. Im Prinzip gilt es, dass es auch dann nicht möglich ist, privatrechtliche Subjekte als Adressate der Konventionsrechte zu betrachten, wenn auf einige Freiheiten aus der Europäi-schen Konvention berufen wird, die Sperrklausel enthalten. Aus diesem Grunde ist es schwer, dem Text der Europäischen Konvention die allgemeine Pflicht der privatrechtlichen Subjekte an-gesichts der (unmittelbaren) Achtung der Konventionsrechte und – freiheiten zu entnehmen.

Schlagwörter: Europäische Konvention zum Schutz der Menschenrechte und Grundfreiheiten, primäre und sekundäre Funktion der Menschenrechte, objektive Grundrechtsfun-ktionen, Adressaten der Konventionsrechte

43

Mato Arlović, USTAVNOPRAVNI OKVIR ZA UREĐENJE PRAVA NACIONALNIH MANJINA U PRIJEDLOGU (ŠESTIH) PROMJENA USTAVA REPUBLIKE HRVATSKE

Izvorni znanstveni radUDK 342.724(497.5)

Primljeno: veljača 2015.

USTAVNOPRAVNI OKVIR ZA UREĐENJEPRAVA NACIONALNIH MANJINA U PRIJEDLOGU (ŠESTIH) PROMJENA USTAVA REPUBLIKEHRVATSKE

Dr. sc. Mato Arlović*

* Dr. sc. Maro Arlović, sudac Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Trg sv. Marka 4, 10000 Zagreb.

Sažetak: Prava i slobode nacionalnih manjina i njihovih pripadnika kao sastavni dio ljudskih prava i temeljnih sloboda jedan su od najizazovnijih segmenata društvenih odnosa za pravno uređivanje, teorijsko osmišljavanje i sistematiziranje te za zaštitu i njiho-vo ostvarivanje u društvenoj i državnoj zajednici. Unatoč svem svojem značaju o nji-ma postoji na svim ovim razinama popriličnog nesuglasja, ili, još točnije rečeno, zna-tan broj pitanja oko kojih se vode rasprave i traže ujednačena, općeprihvatljiva rje-šenja kako na teorijskom tako i na normativno-pravnom (zakonodavnom) planu. Za ilustraciju dostatno je naznačiti da u svijetu ne postoji suglasnost čak ni oko defini-cije pojma nacionalne manjine, kao ni oko toga pripadaju li prava i slobode nacional-nih manjina samo njihovim članovima pojedincima ili/i nacionalnoj manjini kao ko-lektivitetu. Unatoč tome, prije svega zbog njihova značaja i uloge u uspostavljanju stabilnosti i sigurnosti u društvu te kao faktoru povezivanja naroda i država, šire-nje između njih i unutar njih dijaloga, razumijevanja tolerancije i stalnog jačanja in-strumenata za rješavanje svih društvenih (pa i međudržavnih) napetosti, uključivo i otvorenih sukoba na demokratskim osnovama, primjenom načela i vrednota, pra-vednosti, sloboda, jednakosti i ravnopravnosti uz poštovanje i zaštitu njihovih prava i sloboda kao ljudskih prava i temeljnih sloboda na najboljim iskustvima države, vla-davine prava, poštovanje i primjena ustava, ona su predmet pravnog uređenja nad-nacionalnog i nacionalnog prava. Dakako, u okvirima nacionalnog normama ustav-nog prava za uređenje njihova ustavnopravnog okvira, ako sam ustavnopravni pore-dak kao svoj dio unutrašnjeg prava to nije preuzeo iz nadnacionalnog prava (kao što je to u Hrvatskoj), a zakonskog za uređivanje i razradu sadržaja ostvarivanja i zašti-te prava i slobode nacionalnih manjina i njihovih pripadnika.

Republika Hrvatska je početkom ovog stoljeća (od 2000. do 2002. g.) prije svega na temelju svoga Ustava, Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, okončala i zaokružila dugogo-dišnji (od početka svoga osamostaljenja i samostalnosti) rad na pravnom uređenju


44

ovih pitanja. Za pravnu regulaciju prava i sloboda nacionalnih manjina i njihovih pripadnika zbog obuhvata i sadržaja Republika Hrvatska je od mnogih članica EU-a, i ne samo njih, dobila otvorena priznanja da je to učinila na najvišoj razini u Eu-ropi, pa dakle i u svijetu, uz podstrek i potporu za njihovo ostvarivanje i zaštitu u re-alnom društvenom životu. Tim više, što su i ova pitanja bila jedna od točaka napeto-sti, pa i izgovora, za pobunu srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj i opravdanje za provođenje velikosrpskih aspiracija prema Republici Hrvatskoj, pa i primjenom oru-žane agresije.

Uz ostalo i ta pitanja su uzrokom osjetljivosti svake ozbiljnije intervencije u prav-no uređivanje i zaštitu prava i sloboda nacionalnih manjina i njihovih pripadnika, a osobito onih koja zadiru u promjenu ustavno-pravnog pristupa ovim pitanjima te na temelju ustavnog uređenja uspostavljene konstitucionalizacije države i društve-ne zajednice s jedne strane, a s druge uspostavljenog hijerarhijskog sustava hrvat-skog ustavnopravnog poretka.

Šesti “Prijedlog promjene Ustava Republike Hrvatske“, upravo to čini i k tome smje-ra. On mijenjajući ustavno-pravnu prirodu pravnih propisa (ustavnog zakona i za-kona) kojim se uređuju prava i slobode nacionalnih manjina i njihovih pripadnika iz-dižući ih iz ranga organskih zakona na razinu ustavnih normi i ustavnopravnih aka-ta ne samo što mijenja hijerarhijsku strukturu hrvatskog ustavno-pravnog poretka, nego istodobno stvara (ako se prihvati i donese) ustavnu osnovu kojom se prihvaća građansko načelo kao konstitueus hrvatskog društva mijenja u etničko načelo, stva-ranjem ustavnopravne osnove za uspostavu drukčijih odnosa između etničke većine i etničkih manjine prema načelu podjele “mi i vi“ itd.

O tim pitanjima raspravlja se u ovom radu na temelju kritičke analize predloženih (šestih promjena) Ustava Republike Hrvatske. Ukazuje se na probleme i posljedice koje bi usvajanjem predloženih promjena glede uređivanja prava i sloboda nacional-nih manjina mogle proizaći. U konačnici dolazi se do stajališta da bi ove promjene Ustava bile retrogradne u odnosu na njegova važeća rješenja s jedne, a s druge stra-ne da bi za ustavno-pravni poredak i realni život bile štetne i s neprihvatljivim po-sljedicama.

Ključne riječi: promjena Ustava, uređenje prava nacionalnih manjina, Ustav, ustavni zakon, nor-me ustavne snage, ljudska prava i temeljne slobode, prava i slobode nacionalnih ma-njina i njihovih pripadnika, konstitucionalizam, vladavina prava, ustavna država, ustavno-pravni poredak, hijerarhijska struktura, ustavnopravni sustav itd.

45


1. UVOD

Tijekom 2013. i 2014. kod nas je kao jedan od mogućih odgovora na sveopću društveno-eko-nomsku i političko-pravnu krizu uslijedila prava poplava različitih inicijativa za podnošenje sa-svim službenih pa i formaliziranih prijedloga o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvat-ske.

Tako su “ključne“ parlamentarne stranke (pozicije i opozicije) preko svojih zastupnika, uz potporu zastupnika svojih koalicijskih partnera u Hrvatskom saboru, službeno, u skladu s Usta-vom Republike Hrvatske, pokrenule postupke za izmjenom i dopunom Ustava. Odvojeno pro-matrani navedeni prijedlozi su u različitim fazama postupka (s obzirom na Ustavom propisani postupak promjene Ustava).1 Uz to primjenom instituta narodne inicijative2 za raspisivanje re-ferenduma, raspisan je i proveden referendum kojim je dopunjen članak 62. Ustava novim stav-kom kojim je ustavno-pravno definiran pojam braka, jer su tako odlučili birači na provedenom referendumu.3 Nadalje, tijekom 2014. g. uslijedila je službena inicijativa predsjednika Republi-ke Hrvatske da se o nekoliko pitanja pokrene postupak promjene Ustava. Osnovni motiv nave-dene inicijative valja tražiti u stajalištu koje smatra da bi se nekim od promjena Ustava stvori-le ustavno-pravne pretpostavke koje bi ubrzale gospodarske reforme, omogućile gospodarsko-socijalni oporavak zemlje, ojačale vladavinu prava i demokraciju u ustavnoj državi itd.4 Ako se k tome dodaju druge inicijative za raspisivanjem referenduma koje u krajnjoj liniji mogu dovesti i do promjene Ustava s jedne strane, a s druge da se pojedina, u svojoj biti interesna pitanja pojedi-nih društvenih grupa trebaju urediti u Ustavu5 i/ili normama ustavnog zakona s ustavnom sna-gom, onda je sasvim razvidno o kojem opsegu zahtjeva za izmjenama i dopunama Ustava, a time i ustavno-pravnog poretka koje on utemeljuje je riječ. Dakako, ovisno o sadržajnom dijelu inici-rane i (već) predložene promjene moglo bi se sagledavati s različitih aspekata, pa tako i s aspekta političko-pravnog analiziranja i ocjenjivanja kamo one smjeraju odnosno tendendiraju. Poglavito polazeći od toga kako se odnose spram tzv. modernim konstitucionalizmom utemeljenim ustav-no-pravnim poretkom u Republici Hrvatskoj.6

1 Uz prijedlog promjena koji je u završnoj fazi raspravljanja i eventualnog donošenja, a koji je u saborsku proceduru uputila skupina zastupnika (46) iz Socijaldemokratske partije Hrvatske uz potporu zastupnika svojih koalicijskih partnera-zastupnika, Hrvatska demokratska zajednica (34 zastupnika), uputila je svoj “Prijedlog odluke o pristupanju promjeni Ustava Republike Hrvatske s Prijedlogom nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske“, 18. listopada 2013. g. S obzirom na to da je peta promjena Ustava Republike Hrvatske provedena realizacijom državnog referenduma 1. prosinca 2013. Građanske inicijative “U ime obitelji“ na način da se u Ustav Republike Hrvatske unese definicija braka kao životna zajednica žene i muškarca, što je utvrdio Ustavni sud Republike Hrvatske svojom Odlukom broj: SuP-O-1-2014 od 14. siječnja 2014. g. Smatramo da se s pravom podneseni prijedlog skupine od 46 zastupnika Socijaldemokratske partije Hrvatske može numerirati šestom, a skupine od 34 zastupnika Hrvatske demokratske zajednice sedmim prijedlogom da se pristupi promjeni Ustava Republike Hrvatske.

2 Prihvaćanje i provođenje referenduma na temelju narodne inicijative je, zapravo, oblik ostvarivanja neposredne demokracije u kojem narod kao ravnopravna zajednica sam, neposrednim odlučivanjem ostvaruje svoju vlast, a sve preko svojih izabranih predstavnika. Ovaj institut je prihvaćen i unesen u Ustav Republike Hrvatske, njegovom drugom promjenom 2000. godine.

3 Riječ je o petoj promjeni Ustava Republike Hrvatske, koja je rezultat provedenog referenduma na temelju inicijative udruge građana “U ime obitelji“ vidi bilješku 1.

4 Na ovakvoj argumentaciju temeljio je i njom branio svoju inicijativu za promjenu Ustava Republike Hrvatske predsjednik Repu-blike Hrvatske prof. dr. sc. Ivo Josipović. Štoviše, on je svoju inicijativu koristio kao jedan od elemenata na kojem je gradio svoju izbornu kampanju za izbor predsjednika Republike Hrvatske.

5 Osobito ilustrativan primjer vezan je uz zahtjev branitelja kojim traže da se prava branitelja (poglavito hrvatskih ranih vojnih invalida) “unesu u Ustav“, odnosno da postanu norme s ustavnom snagom.

6 U politološkoj teoriji i teoriji ustavnog prava postoje različite definicije pojma modernog konstitucionalizma. Sve one, uz manje i/ili više razlike, počivaju na istovjetnim elementima definicije. Jedna od njih je ona Aleca Stonea Sweeta, kojom određuje da “moderni konstitucionalizam zahtijeva nametanje granica ovlastima vlasti, privrženost vladavini prava i zaštiti temeljnih prava“.


46

Tim više, kad se ima u vidu neupitna činjenica da svaka supstancijalna izmjena i dopuna, od-nosno cjelovita promjena Ustava kraj svoje ustavno-pravne, svakako, ima kako socijalno-gos-podarsku tako i političku pa i opće kulturnu dimenziju. Razumljivo jer Ustav je ne samo najviši pravni akt jedne zemlje već i jedna od njezinih društvenih vrednota i kulturnih dobara, kako bi kazao P. Häberle.7

Analiza zbog čega se u uvjetima sveopće društvene krize kod nas pojavljuje prava poplava ide-ja i prijedloga za promjenama Ustava bila bi sama po sebi vrlo intrigantna i interesantna, pogla-vito, ako se barem donekle u analizi uzmu promišljanja i konstatacija građana zašto do toga do-lazi.8 Samo, (pak dubinska) supstancijalna analiza pojedinih prijedloga izmjena i dopuna, čini mi se, dovela bi do poprilično iznenađujućih rezultata, pa i za same predlagatelje. Bojim se da bi oni bili iznenađeni jer u značajnom dijelu prijedloga, mogli bi proizašli rezultati biti sasvim opreč-ni očekivanjima i ciljevima za koje su mislili predlagatelji da će ih postići predlažući ih. Na takvu zadnju (opravdanu sumnju) ovlašćuje me rezultat do kojeg sam došao provodeći supstancijalnu analizu samo jedne od promjene koja je obuhvaćena “Prijedlogom promjene Ustava Republike Hrvatske“ koju je Hrvatskom saboru uputio kao svoj prijedlog prvotno (ovlaštena) skupina za-stupnika Socijaldemokratske partije i njezinih koalicijskih partnera. Riječ je o prijedlogu promje-na koja se odnosi na promjenu ustavno-pravnog okvira pravnog uređivanja položaja, prava i slo-boda nacionalnih manjina i njihovih pripadnika s najbitnijim implikacijama koje one mogu prou-zročiti (uključivo i poremećaj hijerarhijske strukture ustavno-pravnog poretka Republike Hrvat-ske proizašlog iz novog sustava njegove konstitucionalizacije), kako u formalno-pravnom tako i u stvarnom sustavu društvenih odnosa u kojem se nalaze nacionalne manjine i njihovi pripad-nici. Ostalim pitanjima obuhvaćenim predmetnim promjenama, zbog tematskog sadržaja ovog rada, neću se baviti, osim za slučaj da su na izravan i/ili neizravan način povezane s problemati-kom koja se odnosi na nacionalne manjine i njihove pripadnike, tim više što se na predmet na-šeg bavljenja, prije svega, u odgovarajućem dijelu odnosi ona promjena Ustava koju je inicirala i u saborsku proceduru predložila skupina zastupnika Socijaldemokratske partije uz potporu svo-jih koalicijskih partera, i njihovih zastupnika – drugih podupiratelja.

2. O TIJEKU POSTUPKA ŠESTIH PROMJENA USTAVA REPUBLIKE HRVATSKE

Postupak promjene Ustava Republike Hrvatske pokrenut je 10. srpnja 2013. g. upućivanjem Hrvatskom saboru “Prijedloga odluke o pristupanju promjeni Ustava Republike Hrvatske s Pri-jedlogom nacrta promjena Ustava Republike Hrvatske“. Prijedlog je u saborsku proceduru upu-

Vidjeti njegov rad: “Ustavi i sudska vlast“ u: Daniele Caramani, “Komparativna politika“, Zagreb, 2013. g., str. 164.

7 Više o ustavnoj državi kod Petera Häberlea u njegovu djelu “Ustavna država“; Zagreb, 2002. g., str. 21. i dalje.

8 Kod velikog broja naših građana prisutna je percepcija koja se temelji i proizlazi iz stajališta da je lakše Ustav mijenjati nego njego-ve vrednote, ciljeve i sadržaje ostvariti. Uz to, nije im stran ni stav da se “vlast“ radije i lakše bavi formalno-pravnim normativnim, nego stvarnim problemima društvene zajednice za čije rješenje nema ni dovoljno znanja ni volje da ih, provođenjem reformi u skladu s Ustavom i zakonom, rješava. Osim toga, pokretanjem promjena Ustava i otvaranjem rasprave o njima, vlast građanima skreće pozornost ne samo sa stvarnih problema u društvu nego time i s mogućeg pokretanja različitih oblika (koje omogućuje ustavno-pravni poredak) odgovornosti vlasti zbog njihova nerješavanja.

47


tila skupina od 46 zastupnika 7. saziva Sabora na osnovi članka 147. Ustava Republike Hrvatske.9 Navedenim Prijedlogom predložena je dopuna članka 31. stavka 4. na način da se iza riječi: “pro-pisana zakonom“, dodaju riječi: “kaznena djela teškog ubojstva počinjena iz političkih pobuda“.10 Iz citiranog je razvidno da u podnesenom Prijedlogu nema ni slova koje bi se odnosilo na pitanja koja su usmjerena na nacionalne manjine i njihove pripadnike. Ova pitanja (kao i druga kojim će se i formalno i sadržajno bitno proširiti početni Prijedlog 46-ero zastupnika), pojavit će se tije-kom rasprave na radnim tijelima i plenarnom raspravljanju na sjednici Hrvatskog sabora te će se njima kao formaliziranim prijedlozima predložiti proširenje i dopuna ovog Prijedloga.

Sam prijedlog kojim se predlaže intervencija odnosno promjena ustavno-pravne regulacije koja se odnosi na nacionalne manjine i njihove pripadnike s jedne strane, a s druge proširuje po-četni Prijedlog da se pristupi promjeni Ustava Republike Hrvatske dali su zastupnici Kluba za-stupnika Samostalne demokratske srpske stranke i to na raspravi na plenarnom zasjedanju Sa-bora 16. listopada 2013. g. Njime su predložili da se izmijeni stavak 2. članka 15. Ustava i to tako da se ustavni zakon kojim se uređuje ravnopravnost i zaštita prava nacionalnih manjina donosi prema postupku određenom za promjenu Ustava.11

Nakon provedenih rasprava na sjednicama radnih tijela i plenarnom zasjedanju, Hrvatski sa-bor je na svojoj 9. sjednici 25. listopada 2013. donio Odluku o pristupanju promjeni Ustava Repu-blike Hrvatske.12 Tom Odlukom (točka II.) Sabor je sukladno članku 60. stavku 1. podstavku 3. i 4. Poslovnika obvezao Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav da “na temelju i u okviru Pri-jedloga odluke o pristupanju promjeni Ustava Republike Hrvatske, koji su podnijeli zastupnici u Hrvatskom saboru svojim Prijedlogom od 10. srpnja 2013. i nakon provedene rasprave u Hrvat-skom saboru i njegovim radnim tijelima, podnijet će Hrvatskom saboru Prijedlog za utvrđivanje nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske“.13

Radeći na pripremi Prijedloga za utvrđivanje nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske, predsjednik Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav osnovao je Radnu skupinu14 “koja je na-stojala pronaći zajednička rješenja i formulirati usuglašeni Prijedlog za utvrđivanje nacrta pro-

9 Promjene Ustava Republike Hrvatske uređene su u glavi IX. člancima 147.–150. Oni glase:

“Članak 147.Prvo da predloži promjenu Ustava Republike Hrvatske ima najmanje jedna petina zastupnika u Hrvatskom saboru, Predsjednik

Republike Hrvatske i Vlada Republike Hrvatske.Članak 148.

Hrvatski sabor odlučuje da li će pristupiti promjeni Ustava većinom glasova svih zastupnika.Nacrt promjene Ustava Hrvatski sabor utvrđuje većinom glasova svih zastupnika.

Članak 149.O promjeni Ustava odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.

Članak 150.Promjenu Ustava proglašava Hrvatski sabor.“

10 Članak 1. Prijedloga odluke o pristupanju promjeni Ustava Republike Hrvatske, skupine od 46 zastupnika SDP-a od 10. srpnja 2013. g.

11 Vidjeti pobliže str. 1. Tablice Radne skupine za izmjenu Ustava, koja obuhvaća sve dotad (15. studenoga 2013. g.) podnesene pri-jedloge za promjenu Ustava.

12 Odluka o pristupanju promjeni Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 131/2013.).

13 Isto, točka II. Odluke o pristupanju promjeni Ustava Republike Hrvatske.

14 Predsjednik Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav je na temelju članka 53. Poslovnika Hrvatskog sabora osnovao 7. stude-nog 2013. g. Radnu skupinu za izradu “Prijedloga nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske“.


48

mjene Ustava Republike Hrvatske, uzimajući u obzir sve prijedloge za izradu Prijedloga za utvr-đivanje nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske (...)“.15

Radna skupina se sastala na svojoj 7. sjednici 19. studenog 2013. Na toj sjednici Radna sku-pina je podržala i utvrdila prijedloge koje je dostavila Odboru za Ustav, Poslovnik i politički su-stav kao materijal za utvrđivanje Prijedloga nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske. Kraj inih prijedloga Radna skupina je utvrdila, proširila i formulirala prijedloge promjene Ustava koji se odnose na uređivanje ustavnog okvira, pravne regulacije prava i sloboda nacionalnih manjina i njihovih pripadnika.16 Svoj prijedlog jasno je iskazala kroz formulaciju članaka 2. i 5., Prijedloga nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske, koji sadržajno obuhvaćaju ova pitanja.17 Oni glase:

“Članak 2.U članku 15. stavku 2. riječi: “za donošenje organskih zakona“ zamjenjuje se riječima: “odre-

đenom za promjenu Ustava“.

Članak 5. U članku 83. stavak 1. mijenja se i glasi:

“Zakon kojim se uređuje prava nacionalnih manjina, zakon kojim se uređuje pitanja važna za izvršavanje dužnosti i rad Ustavnog suda Republike Hrvatske i zakon kojim se uređuje pro-vedba Ustava, donose se po postupku određenom za promjenu Ustavu. Hrvatski sabor može, većinom glasova svih zastupnika, odlučiti da se i drugi zakon donese po postupku određenom

za promjenu Ustava.“U stavku 2. riječi: “područne (regionalne)“ zamjenjuju se riječju: “regionalne“.18

Iako je postojala želja, pa i jasno iskazana namjera da se pronađu zajednička rješenja i for-mulira usuglašeni Prijedlog za utvrđivanje nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske, moram reći da na ovom (kao i nekim drugim pitanjima) nije postignuto zajedništvo niti je došlo unutar Radne skupine do jednoglasnog usuglašenog prijedloga. Naime, dva člana Radne skupine (obo-jica iz reda najveće oporbene stranke HDZ-a u Saboru) bili su protiv prijedloga kojim se mijenja-ju ova dva članka Ustava.19

“Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskog sabora 21. studenog 2013. donio je Odluku o otvaranju javne rasprave o Prijedlogu za utvrđivanje Nacrta promjene Ustava Republi-ke Hrvatske koji je Radna skupina za izradu Prijedloga nacrta promjene Ustava Republike Hrvat-ske izradila i uputila Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskog sabora.“20

Uz sve teškoće, pa i produživanje javne rasprave, nakon što se o njoj očitovao i Ustavni sud Republike Hrvatske, Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav utvrdio je Prijedlog nacrta pro-mjena Ustava Republike Hrvatske i uputio ga predsjedniku Hrvatskog sabora u daljnju saborsku proceduru svojim aktom od 9. prosinca 2013. g., klasa: 012-02/13-01/02, ur. broj: 6521-1-13-15. Što

15 Vidjeli pobliže Obrazloženje uz “Prijedlog promjene Ustava Republike Hrvatske“, klasa: 012-02/13-01/01, ur. broj: 65-13-24 od 16. prosinca 2013. g.

16 Zapisnik sa 7. sjednice Radne skupine za izradu “Prijedloga promjene Ustava Republike Hrvatske“, klasa: 021-19/13-09/01, ur. broj: 6521-1-13-07/02, od 19. studenog 2013. g., str. 3.

17 Interesantno je primijetiti da je prijedlog za promjenu članka 83. stavka 1. iznjedrila Radna skupina i formulirala u članku 5. budućeg “Prijedloga nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske“. Vidjeti navedeni Zapisnik naveden u prethodnoj bilješci.

18 Isto, str. 3. Zapisnika.

19 Vidjeti str. 3. Zapisnika Radne skupine od 19. studenog 2013. g.

20 “Prijedlog nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske“, klasa: 012-02/13-01/02, ur. broj: 6521-1-13-01/02, od 9. prosinca 2013. g.

49


se tiče prijedloga promjene Ustava glede nacionalnih manjina i njihovih pripadnika, one su pre-ma opsegu i svom sadržaju u “Prijedlogu nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske“ ostale istovjetne onim kako ih je utvrdila i formulirala Radna skupina na svojoj 7. sjednici održanoj 19. studenog 2013. g. Jedina razlika jest ona koja proizlazi iz prirode akta u kojem se nalazi. Naime, kako je “Prijedlog nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske“, formalni prijedlog koji je upu-ćen u saborsku proceduru i služi za provođenje tzv. drugog čitanja (druge faze) u donošenju pro-mjene Ustava, on sadrži u svom Obrazloženju razloge zbog kojih se predlažu promjene glede na-cionalnih manjina i njihovih pripadnika. Osim toga sadrži i obrazloženje svakog od pojedinih čla-naka, pa tako i članke koji se odnose na problematiku nacionalnih manjina i njihovih pripadnika koje obuhvaća “Prijedlog nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske“.

Na “Prijedlog nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske“, pa i u dijelu koji se odnosi na pro-mjene ustavnih odredbi koje se tiču nacionalnih manjina i njihovih pripadnika, u pisanu je obli-ku reagirao predsjednik Republike Hrvatske,21 dok je Klub zastupnika HDZ-a u Saboru reagirao prijedlogom amandmana.22

Predsjednik Republike Hrvatske svojim podneskom “Prijedlozi vezani uz verzije Prijedloga nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske“, klasa: 012-02/13-01/03, ur. broj: 65-13-11 od 10. prosinca 2013., iznosi svoja razmišljanja u obliku pisanog prijedloga pa piše: “4. U pogledu no-vopredložene formulacije članka 83. stavka 1. naglašavam kako je navedena formulacija upitna. Iako ona na prvi pogled izgleda kao način jače zaštite prava nacionalnih manjina, može se dogo-diti upravo suprotno. Naime, potpuno je prihvatljivo da se Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina mijenja u postupku predviđenom za promjenu (donošenje) Ustava. Opasnost za ustav-ni poredak i njegovu koherentnost kriju, međutim, novopredložene odredbe kojima se predviđa konstitucionalizacija nekih ‘običnih’ zakona i to na sljedeći način:a) Ponajprije, zamku krije posljednja rečenica Prijedloga koja se odnosi na članak 83. stavak 1.

Ustava (“Hrvatski sabor može, većinom glasova svih zastupnika, odlučiti da se i drugi zakon donese po postupku za promjenu Ustava“),

b) Nadalje, treba razmotriti dio Prijedloga koji se odnosi na članak 15. i članak 83. stavak 1. Usta-va, a kojim se propisuje da se “zakon kojim se uređuje prava nacionalnih manjina“ donosi “po postupku određenom za promjenu Ustava“.Iako je temeljna ideja formulacije navedene pod a) bila to da se “učvrste“ pojedine zakonske

odredbe, vjerojatno one koje se tiču prava i sloboda građana, učinak može biti sasvim suprotan, rekao bih, opasan. Naime, vladajuća većina arbitrarno može odrediti koji će zakoni dobiti ustavni rang. Moguće je da se na taj način izglasaju i odredbe suprotne Ustavu te da se “konstitucionali-zacijom“ dovedu na razinu Ustava, čime bi se zapravo onemogućila kontrola tih odredbi od stra-ne Ustavnog suda. Zamislive su i takve promjene kojima bi se ograničavala temeljna ljudska pra-va i prava nacionalnih manjina ili pak promjene kojima bi se na ustavni rang podizala potpuno beznačajna pitanja, s nesagledivim posljedicama za koherentnost i stabilnost ustavnopravnog sustava. U prilog potonjem ponajviše govori činjenica da je prema ovako predloženim odredba-ma moguća “konstitucionalizacija“ bilo kojeg zakona, a ne samo, primjerice, organskih zakona, što je ozbiljni deficit novopredloženih odredbi. Kada je riječ o formulaciji navedenoj pod b) po-stavlja se pitanje je li zaista svrsishodno da se svi zakoni koji se odnose na prava nacionalnih ma-njina, često samo tehničkog ili provedbenog značaja, donose prema postupku za donošenje Us-

21 Predsjednik Republike Hrvatske, podnesak predsjedniku Hrvatskog sabora, klasa: 012-01/13-01/08, ur. broj: 71-01-13-01, od 10. prosinca 2013. g.

22 Klub zastupnika HDZ-a u Hrvatskom saboru, Amandmani na Prijedlog nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske, klasa: 012-02/13-01/03, ur. broj: 6532-1-13-01, od 12. prosinca 2013. g.


50

tava ili to treba ograničiti na odredbe Ustavnog zakona. I ovdje postoje pozitivni, ali i negativni aspekti konstitucionalizacije, kako je to navedeno i za formulaciju navedenu pod a).23

Klub zastupnika HDZ-a u Hrvatskom saboru je svojim podneskom od 12. prosinca 2013., kla-sa: 012-02/13-01/03, ur. broj: 6532-1-13-01, na “Prijedlog nacrta promjene Ustava Republike Hr-vatske“, podnio ukupno 9 amandmana, od čega se amandmani 2. i 5. odnose na promjene ustav-nih odredbi koje se tiču pravnog uređivanja nacionalnih manjina. Kratko rečeno predloženim amandmanima predlaže se brisanje izmjene i dopune članka 15. stavka 2. i članka 83. stavka 1. kako ih predlaže “Prijedlog nacrta promjene Ustava“, u svojim člancima 2. i 5. Drugim riječima, Klub zastupnika HDZ-a predloženim amandmanima izražava svoje protivljenje da se ovim pro-mjenama mijenjaju članci 15. stavak 2. i 83. stavak 1. Ustava, odnosno, zalažu se da dosadašnji tekst tih članaka Ustava u cijelosti ostane na snazi.

Takvo svoje stajalište brane obrazlažući navedene amandmane, pa uz amandman 2. obrazla-žući ga, pišu: “Organski zakon o pravima nacionalnih manjina kojim se daje pravna snaga Usta-va, u suprotnosti je sa stajalištem Venecijanske komisije, savjetodavnog tijela Vijeća Europe za ustavna pitanja te Ustavnog suda Republike Hrvatske o neprihvatljivosti ustavne ‘konstitucio-nalizacije’ zakonskih instituta u demokratskom društvu, s obzirom na to da se time podriva de-mokratsko načelo provjere i ravnoteže te načelo diobe vlasti. Naime, ustavni pristup koji izuzi-ma redovne zakone od ustavno-sudske kontrole dovodi do ozbiljnog i zabrinjavajućeg podriva-nja uloge Ustavnog suda kao čuvara Ustava. To je problem s aspekta vladavine prava, ali još više s aspekta demokratskih načela. Provjere i ravnoteže čine bitan dio svake demokracije. Smanje-nje ovlasti, a u nekim slučajevima i potpuno ukidanje ovlasti Ustavnog suda (‘konstitucionaliza-cija’ nekih pitanja) da ocjenjuje usklađenost redovitog zakonodavstva s Ustavom kao temeljnim zakonom njegovim standardima dovodi do povrede demokratskih provjera i ravnoteže te nače-la diobe vlasti.“

Što se, pak, tiče obrazloženja uz amandman 5., u obrazloženju se navodi: “Predloženim člankom 5. kojim se mijenja stavak 1. članka 83. Ustava Republike Hrvatske vladajuća većina može arbitrarno odrediti koji će zakoni dobiti ustavni rang. Moguće je da se na taj način izgla-saju i odredbe suprotne Ustavu te da se ‘konstitucionalizacijom’ dovedu na razinu Ustava čime bi se onemogućila kontrola tih odredbi od strane Ustavnog suda. Na to ukazuje i predsjednik Republike Hrvatske u svom dopisu koji je uputio 10. prosinca 2013. predsjedniku Hrvatskog sa-bora (...)“.24

Unatoč izloženim prijedlozima pa i upozorenjima predsjednika Republike Hrvatske prof. dr. sc. Ive Josipovića izložene u navedenom aktu – dopisu predsjedniku Hrvatskog sabora te predlo-ženim amandmanima, prijedlozima i upozorenjima izloženih u njihovu obrazloženju glede pred-loženih rješenja koje sadrži “Prijedlog nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske“, a koja se od-nose na članak 15. stavak 2. i članak 83. stavak 1. Ustava, Hrvatski sabor je predloženi “Prijedlog nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske“ prihvatio u tekstu kako ga je predložio predlagatelj Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav bez ikakvih promjena, izmjena i dopuna. Naime, na svojoj sjednici 13. prosinca 2013. Hrvatski sabor je donio Odluku o utvrđivanju Nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske.25 Sastavni dio ove Odluke je i tekst Nacrta promjene Ustava Republi-ke Hrvatske. Nadalje, točkom II. Odluke zadužen je Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav

23 Predsjednik Republike Hrvatske prof. dr. sc. Ivo Josipović, kao u bilješci 21.

24 Obrazloženje amandmana Kluba HDZ-a podnesenih na “Prijedlog nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske“, kao u bilješci 22.

25 Narodne novine, br. 150/2013.

51


da “na temelju i u okviru Nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske“ podnese “Hrvatskom sa-boru Prijedlog promjene Ustava Republike Hrvatske.“26

Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav je vrlo brzo (gotovo ekspresno) utvrdio Prijed-log promjene Ustava Republike Hrvatske i već 16. prosinca 2013. svojim aktom klasa: 012-02/13-01/02, ur. broj: 6521-1-13-18, uputio ga predsjedniku Hrvatskog sabora na daljnje postupanje. Sam Prijedlog promjene Ustava Republike Hrvatske u normativnom je dijelu sadržajno istovje-tan Prijedlogu nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske. Predsjednik Hrvatskog sabora isti dan, 16. prosinca 2013., svojim aktom klasa: 012-02/13-01/01, ur. broj: 65-13-24, Prijedlog promje-ne Ustava Republike Hrvatske dostavlja zastupnicama i zastupnicima Hrvatskog sabora te pred-sjednicama i predsjednicima njegovih radnih tijela radi provođenja završnog dijela postupka pro-mjene Ustava, dakako u propisanoj parlamentarnoj proceduri. Od tog vremena pa do danas (si-ječanj 2015.) Prijedlog promjene Ustava Republike Hrvatske u saborskoj je proceduri, ali se u vezi s njime ne provode nikakve radnje ni postupak. Čini se da je takva sudbina Prijedloga promjene Ustava Republike Hrvatske, rezultat raspada, odnosno nedostatka potrebne parlamentarne ve-ćine (2/3 većina glasova svih zastupnika) za njegovo prihvaćanje i izglasavanje. Ovakva pat-po-zicija glede Prijedloga promjene Ustava Republike Hrvatske, ponovno je oživila rasprave da su neke od predloženih promjena rezultat političke trgovine prema načelu do ut des između vladaju-će većine i drugih parlamentarnih stranaka. Prema tim stajalištima politička trgovina počiva na ustupku vladajuće većine da se pojedini prijedlog promjena uvrsti u promjene Ustava, uz obe-ćanje druge strane da će njezini zastupnici u Saboru glasovati za sve predložene promjene Us-tava. Kao eklatantan primjer takvog dogovaranja uzimaju se baš dogovori vezani uz prijedloge promjene Ustava koje se odnose na nacionalne manjine i njihove pripadnike. Ne ulazeći previše u pitanje ovakvog ili nekakvog drukčijeg oblika političkog dogovaranja između vladajuće većine i drugih sudionika u provođenju postupka promjene Ustava, ipak, kad su u pitanju promjene koje se odnose na problematiku nacionalnih manjina, treba se na ovom mjestu ukazati na sljedeće:

Prvo, osobno imam visok stupanj razumijevanja prema zahtjevima zastupnika nacionalnih manjina da se sva prava i slobode koje se odnose na nacionalne manjine urede normama ustav-nog karaktera. Naprosto zbog toga što razumijem njihovu želju da se sva njihova prava i slobo-de izdignu na ustavni rang. No jedno je imati razumijevanja, a drugo je i prihvatiti takav zahtjev kao opravdan, svrhovit, racionalan i s ustavno-pravnog aspekta nužan u demokratskom druš-tvu vladavine prava i ustava. Odgovornost za to da sva ta pitanja dobro izuči i izvaže u postupku promjene Ustava polazeći od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, tendenci-ja i sloboda demokratskog društva te kakvu političku zajednicu u državi želi postići, leži na veći-ni, a ne na manjini, ponajmanje nacionalnim manjinama u parlamentarnom sazivu koji odluču-je o promjeni Ustava.

Drugo, zahtjevom da se uređivanje prava i sloboda nacionalnih manjina provodi aktima ustavne prirode, po prirodi stvari se pitanje nacionalnih manjina, njihovih prava i sloboda te pra-va i sloboda njihovih pripadnika izdižu ponovno na pijedestal prvorazrednog političkog pitanja, ali i kao bitno pitanja ustavnopravne konstitucionalizacije hrvatskog društva. Osim toga, ono po prirodi stvari postaje političko-pravno pitanje jer prihvaćanje takvog rješenja otvara nova pita-nja: bi li u Hrvatskoj tako, zapravo de facto i de iure imali dva ustava, jedan koji vrijedi za sve nje-gove stanovnike i drugi koji vrijedi samo za nacionalne manjine i njihove pripadnike? Zatim koji je njihov međuodnos, s jedne strane te s druge strane kakav je njihov odnos spram nadnacional-nog (konvencijskog) prava koje je sastavni dio ustavno-pravnog poretka Hrvatske, a koje unutar

26 Točka II. Odluke o utvrđivanju nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 150/2013).


52

sebe sadrži pravno propisani obligatorni odnos o hijerarhijskom rangu između ostvarivanja i za-štite ljudskih prava i temeljnih sloboda te prava i sloboda nacionalnih manjina i njihovih pripad-nika itd. U nastavku teksta nastojat ću, uz ostalo, dati neke odgovore i na ova pitanja.

3. KRITIČKA ANALIZA ŠESTIH PROMJENA USTAVA REPUBLIKE HRVATSKE

Polazeći od prethodno iskazanoga, smatramo potrebnim još jedanput istaknuti: same pred-ložene promjene članaka 15. stavka 2. i 83. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske koji se odnose na problematiku (prava i slobode i njihovo ustavno pravno uređivanje) nacionalnih manjina i njiho-vih pripadnika po sebi zaslužuju ozbiljno kritičko propitivanje jesu li potrebne, nužne, opravda-ne i razumne u demokratskom društvu vladavine prava i Ustavom konstitucionalizirane moder-ne ustavne države, što Republika Hrvatska s aspekta modernog konstitucionalizma kao norma-tivno-pravni izraz ustavno-pravnog poretka, svakako jest i o čemu ne dvoje ni najveći autoriteti koji zastupaju teoriju modernog konstitucionalizma i ustavne države.27 Zbog toga ću ih ustavno-pravno kritički analizirati kako s formalnog tako i supstancijalnog aspekta, zatim njihova, even-tualnog, utjecaja na modernu konstitucionalizaciju Hrvatske kao ustavne države, uključujući od-govor na pitanje koja struktura hijerarhijskog odnosa unutar našeg ustavno-pravnog poretka bi one nametnule te vrlo kratko kako se to može odnositi na funkcioniranje vladavine prava, pošto-vanja i provođenja Ustava u ustavnoj državi.

U “Prijedlogu promjene Ustava Republike Hrvatske“, Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav navodi kao glavni razlog navedenih izmjena potrebu da se odredi pravna priroda Ustav-nog zakona o pravima nacionalnih manjina. Potrebu da tako postupi iščitava iz Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-774/2000 od 20. prosinca 2000. (Narodne novine broj 1/2001), Odbor tumači da je u navedenoj Odluci Ustavni sud zauzeo stajalište da je potrebno Ustavni za-kon o pravima nacionalnih manjina donositi prema postupku propisanom za promjenu Ustavu i tako mu osigurati ustavno-pravnu snagu, a ne snagu organskog zakona. Odbor takav stav izvodi citirajući sljedeće navode iz Odluke Ustavnog suda: “ (...) po postupku utvrđenom za donošenje organskih zakona (...) pogrešno su i neodgovarajuće Ustavu nazvani (...)“ te navodi radi jasnoće Odluke “ovakva falsa nominatio ne mijenja pravnu prirodu zakona, ne čini ih pravno drugačijim od onoga što oni po Ustavu i svom sadržaju jesu, a Ustavni sud ih ne ocjenjuje po njihovom ime-nu nego po njihovoj pravnoj prirodi.“28

Što se pak tiče članka 5. “Prijedloga promjene Ustava Republike Hrvatske“, koja je prema na-šem sudu mnogo radikalnija i prihvati li se imat će mnogo ozbiljnije posljedice za naš ustavno-pravni poredak, u obrazloženju potrebe te izmjene ni riječi. Zapravo, samo površno i vrlo forma-listički daje se obrazloženje uz članak 5. i to zato što se ta “odredba usklađuje s člankom 2. ovo-ga Prijedloga“.

Ne možemo a ne primijetiti da Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav kao glavni razlog promjene članka Ustava kojim se uređuje prava nacionalnih manjina uzima “potreba da se odre-

27 Vidjeti npr.: P. Häberle, “Ustavna država“; Zagreb, 2002. g., zatim Alec S. Sweeet, “Ustavi i sudska vlast“, u: D. Carmani, “Kompa-rativna politika“, Zagreb. 2013. g. a kod nas: A. Bačić, “Hrvatska i izazovi konstitucionalizma“, Split, 2001. g., te B. Smerdel i S. Sokol; “ Ustavno pravo“, Zagreb, 2006. g. itd.

28 Prijedlog promjene Ustava Republike Hrvatske, klasa: 012-02/13-01/01, ur. broj: 65-13-24, od 16. prosinca 2013. g., str. 10.

53


di pravna priroda Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina“. No korektnom čitatelju va-žećeg članka 15. stavka 2. Ustava i predloženih njegovih promjena potpuno je razvidno da je važe-ćom odredbom Ustava Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina određena pravna priro-da i to kao organskog zakona. Prema tome, istine radi, valja ustvrditi da se predloženim promje-nama ne određuje, nego mijenja pravna priroda Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manji-na i to iz organskog zakona u pravni akt ustavne snage.

Možda je potrebno ponoviti da što se tiče pravne prirode Ustavnog zakona o pravima naci-onalnih manjina, zapravo, nema spora. Potpuno je nedvojbeno kako za pravne teoretičare tako i za praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske da je prema svom sadržaju, kao i prema važe-ćem ustavno-pravnom reguliranju (vidi članak 15. stavak 2.) Ustavni zakon o pravima nacional-nih manjina prema svojoj pravnoj prirodi organski zakon. O tome sam više pisao u svom doktor-skom radu “Pravo nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj“, obranjenom na Pravnom fakulte-tu u Osijeku 2012. godine, osobito u potpoglavlju 6. 4. “O međuodnosu osnovnih pravnih izvora prava nacionalnih manjina“ na stranicama od 287. do 290. pa nema potrebe da ovdje iste ponav-ljam i ponovno iznosim sve razloge zbog čega se zakonodavac opredijelio da pri promjeni Ustava 2000. g. Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina kao pravnu prirodu utvrdi status koji imaju organski zakoni uz zadržavanje imena ustavni. No ipak moram, korektnosti radi, ukazati da podnositelj “Prijedloga promjene Ustava Republike Hrvatske“ obrće smisao pa i sam sadržaj stajališta Ustavnog suda glede pravne prirode te samog imena Ustavnog zakona o pravima naci-onalnih manjina. Točno je da Ustavni sud u navedenoj svojoj Odluci ima stav da ime Ustavni za-kon o pravima nacionalnih manjina ne odgovara njegovu sadržaju. Međutim, točno je i to da je Ustavni sud u istoj Odluci, pozivajući se na ustavno-pravnu teoriju utvrdio “da je osporeni Ustav-ni zakon u stvari organski zakon“ te da se “dakle, radi o zakonu koji je prema pravnoj snazi ispod Ustava, ali je iznad ostalih zakona, a njegova veća pravna snaga izvire iz strože odnosno kvalifici-rane većine, kojom se donosi za razliku od ostalih zakona koji se donose natpolovičnom većinom nazočnih zastupnika“.29 Ni manje ni više. U tom smislu nekorektno je pozivati se na navedenu Odluku kao razlog ili dokaz potrebe da se odredi pravna priroda Ustavnog zakona o pravima na-cionalnih manjina. Drugo je pitanje ako se pozivom na navedenu Odluku Ustavnog suda željelo napraviti promjenu Ustava koja bi kod ovog pravnog propisa trebala uskladiti njegovo ime s nje-govim sadržajem. No tada je trebalo predložiti da se ime Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina promijeni u Zakon o pravima nacionalnih manjina, ali svakako kao organski zakon koji se donosi dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Tim više što su, barem smo tako vje-rovali, prestali politički razlozi zbog kojih se ovom propisu “mora“ dati u naslovu ime “ustavni“.

Čini se da je takvo očekivanje bilo preuranjeno. Naime, iskustvo pokazuje da se od određe-nih političkih struktura i ideologija koristi svaka prigoda, a poglavito one koje otvaraju postupci za promjene Ustava, da se pitanje nacionalnih manjina ponovno otvori kao političko-pravno pa i konstitucionalističko pitanje u Republici Hrvatskoj.

Takve trenutke koriste, poglavito ako smatraju da je potrebno u Ustavu “iznova definirati demos“,30 u okviru konstitucionalizirane države, naravno ako nisu zadovoljne s njegovim defini-ranjem, kako je to već učinjeno u važećim normama Ustava. Zapravo, otvaranjem etničkog na-čela prema kojem se želi ostvariti demos kao zajednica ravnopravnih osoba, ali u okviru svoje et-ničke skupine odnosno nacionalne manjine, u bitnom se mijenja konstitucionalizirani model

29 Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-774/2000 od 20. prosinca 2000. g., (Narodne novine, br. 1/2001).

30 Ovdje demos poimamo kao zajednicu slobodnih, u pravilu jednakih i ravnopravnih građana koji ostvarujući vlast samostalno i neposredno preko referenduma ili preko svojih izabranih predstavnika provode politike upravljajući društvenim poslovima radi ostvarivanja zajedničkih interesa na dobrobit svih.


54

prema kojem “vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.“31 Taj model podrazumijeva demos kao slobodne i ravnopravne državljane bez iznim-ke, odnosno bez diskriminacije prema bilo kojoj osobini, uključivo i nacionalnoj. Za njega je bit-no samo da je riječ o državljaninu Republike Hrvatske. Za razliku od njega model koji u svojoj osnovi ima etnički (nacionalni) kriterij zahtijeva slobodu i ravnopravnost u okviru svoje nacio-nalne skupine. Zbog toga i koristi promjene Ustava da postavi zahtjev da se ustavnim normama urede prava nacionalnih manjina, prema istom načelu koje vrijedi za uređivanje ustavnih prava za zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana. Time volens nolens prema etničkom načelu po-vlače novu crtu razgraničenja između etničke većine i etničkih manjina. I to polazeći sa stajališta da sve što proizlazi iz građanskog koncepta ravnopravnih i slobodnih državljana pripada i daje prava i slobode svima (uključivo i nacionalnim manjinama) kao državljanima, dok istodobno iz etničkog principa (ako se tako promijeni Ustav) u tom dijelu proizlaze prava i slobode samo za nacionalne manjine i njihove pripadnike. U takvom pristupu i leži, u bitnom, moguća nejedna-kost i neravnopravnost između nacionalnih manjina i njihovih pripadnika i etničke većine. No ona se u krajnjoj konzekvenci dosljednom primjenom tako promijenjenog Ustava pokazuje kao nejednakost i neravnopravnost na štetu etničke većine, ali i na vladavinu prava kao esencijalni uporišni stup za ostvarivanje pune funkcionalne demokracije. Demos kao ravnopravna, jedna-ka i slobodna zajednica državljana zamijenjen etničkim načelom dovodi, zapravo, do odnosa mi i vi, odnosa koji se utemeljuje na parcijalnim interesima etničkih manjina i etničke većine. Daka-ko, i jedni i drugi te (svoje) interese prema ukupnosti stanovništva (cjelokupnoj javnosti) nasto-je prikazati kao opće interese da bi dobili potporu iste te javnosti. U svojoj biti ovaj pristup naj-bliži je ostvarivanju Dworkinova modela32 društvene zajednice nazvanog modelom “knjige pravi-la“. Sam model “knjige pravila“ polazi od toga “da članovi političke zajednice prihvaćaju općenitu obvezu da se pokoravaju pravilima uspostavljenima na stanovit način, koji je osoban za tu zajed-nicu (...). Oni se pokoravaju pravilima koja su prihvatili ili postigli pregovorima, (prema načelu mi i vi, prim. M. A.) i to iz obveze, a ne tek iz strategije; međutim oni pretpostavljaju da je sadr-žajem tih pravila njihova obveza iscrpljena. Nemaju osjećaj da je pogodba o pravilima postignu-ta zbog zajedničke odanosti temeljnim načelima koja su sama sobom izvor daljnje obveze: upra-vo suprotno – oni shvaćaju da to pravilo predstavlja kompromis između antagonističkih interesa ili gledišta“.33 Upravo zbog toga taj model otvara posebne opasnosti koje “za mlade nekonsolidi-rane, višenacionalne ili višereligijske demokracije proizlaze iz sljedećih problema: nacionalističke ili vjerske elite mogu kao ‘politički poduzetnici’ upravo u razdobljima postkomunističke transfor-macije, u kojima se izgradilo i organiziralo malo drugih čvrstih kolektivnih identiteta (primjerice klasa, sloj, profesija) ostvarivati svoje interese za vlašću preko nacionalno-šovinističkih strategi-ja mobilizacije.“34 Slično će se dogoditi i u slučaju kad “politički poduzetnici“ koji na jednoj stra-ni predstavljaju parcijalne interese nacionalnih manjina, a na drugoj klijentelističke interese po-litičke (partokratske strukture vlasti) stranke postignu dogovor prema načelu “ja tebi ti meni“. Ako to kao prethodno pitanje otvore i o njemu postignu dogovor na promjeni ustava, same pro-mjena ustava nužno se pretvara u objekt strateškog djelovanja. Ako se tako dogovorene promje-ne ustava donesu, onda moramo prihvatiti stajalište da je opasnost koju takve promjene nose “u

31 Članak 1. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske.

32 O tri modela zajednice vidjeti kod Ronald Dworkin, “Integritet“, u: “Legitimnost demokratske vlasti“, izbor radova, Zagreb, 1996. g., str. 204.–207.

33 Isto; str. 205.

34 Wolfgang Merkel, “Transformacija političkih sustava“, Zagreb, 2011. g., str. 310.

55


tome što su ustavi s posljedičnom nakanom planirani prema pristranim interesima te nisu done-seni prema mjerilima ‘razuma+ ili bonum commune nego strasti i interesa.“35

Dakako, taj model odstupa, čak što više negira model moderne društvene zajednice koja po-čiva na ustavnom utvrđenim najvišim vrednotama i načelima koja pripadaju svima i svi ih mo-raju poštivati i provoditi. Takvu zajednicu konstitucionaliziraju moderni ustavi, u kojoj su i oni kako političko-pravno sredstvo konstitucionalizacije istodobno jedna od vrednota ali i kultur-nih dobara te zajednice. To je model društvene zajednice u kojem njezini građani kao politički subjekti (u pravilu državljani) ostvaruju vlast kao slobodne, jednake i ravnopravne osobe, samo zbog toga što su članovi te zajednice, a ne što su obilježeni po etničkom i/ili bilo koje druge ka-rakteristike. U toj zajednici svi su jednaki, bez ikakve diskriminacije, pred zakonom. Svi su nosi-telji ljudskih prava i sloboda samom činjenicom što su ljudi. To je društvena zajednica u kojoj su prava i slobode svih manjina (uključivo i nacionalnih) i njihovih pripadnika dio ljudskih prava i sloboda. Ostvarivanje i zaštita manjinskih prava i sloboda kao ljudskih prava i temeljnih sloboda primjenom načela pozitivne diskriminacije (gdje je to i kada potrebno) mora jamčiti država od-nosno većina na vlasti u njoj, u skladu s vladavinom prava i ustava, uz, naravno, poštivanje ljud-skih prava i temeljnih sloboda drugih, “posebice prava osoba koje pripadaju većini ili drugim na-cionalnim manjinama, u skladu s ustavom, zakonom, međunarodnim ugovorima i drugim važ-nim izvorima prava.“36

Model modernim konstitucionalizmom konstitucionalizirane društvene i državne zajednice najbliži je tzv. Dworkinovom trećem tipu koji naziva zajednicom “modela principa“. Za tu zajed-nicu on “inzistira na tome da su ljudi članovi istinske političke zajednice samo ukoliko prihvaća-ju da su njihove sudbine čvrsto povezane na sljedeći način: oni prihvaćaju da njima upravljaju za-jednička načela, a ne samo pravila skovana u političkom kompromisu. Za takve ljude politika ima drugačiji komentar. Ona je scena debate o tome koje bi principe zajednica trebala usvojiti kao su-stav, kakvo bi shvaćanje pravednosti, pravičnosti i valjanog procesa trebalo prihvatiti; to je sa-svim drugačija priča od one primjerene ostalim modelima, u kojima svaka osoba nastoji pobosti zastavu vlastitih uvjerenja nad što je moguće širom domenom moći ili pravila. Članovi zajednice principa prihvaćaju da njihova politička prava i dužnosti nisu iscrpljeni posebnim odlukama koje postignu njihove političke institucije, nego općenitije ovise o shemi načela koje te odluke pretpo-stavljaju ili podržavaju. Tako svaki član prihvaća da drugi imaju pravo i da ona/on ima dužnosti što proistječu iz te sheme, premda nikada nisu formalno identificirane ili proglašene. On/ona ta-kođer ne suponira da su to daljnja prava i dužnosti uvjetovani njenim/njegovim svesrdnim odo-bravanjem te sheme; te obveze proizlaze iz povijesne činjenice da je njegova zajednica usvojila tu shemu, koje potom postaje njenom osobitošću, a ne iz pretpostavke da bi je on bio odabrao da je imao punu mogućnost izbora. Ukratko, svatko prihvaća politički integritet kao distinktan poli-tički ideal, te općenito prihvaćanje tog ideala, čak i među ljudima koji se inače na slažu glede po-litičkog morala, tretira kao konstitueus političke zajednice.“37

Ustavnopravni poredak Republike Hrvatske je na temelju svojih najviših vrednota i nače-la stvorio ustavno-pravni okvir za ustroj upravo takve društvene zajednice. Društvene zajed-nice u moderno konstitucionaliziranoj državi podjele vlasti, slobode, jednakosti i funkcionalne demokracije koja se ostvaruje primjenom načela vladavine prava, poštovanja i provođenja naj-

35 Isto; str. 312. O tom pitanju više kod Claus Offe, “Der Tunnel am Ende des Lichts“, Frankfurt am Main, 1994. g., str. 61.–64.

36 Vidjeti u kontekstu pružanja zaštite ovih prava od stane sudova članak 118. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske, koji propisuje na temelju kojih pravnih akata sude sudovi općenito, pa, dakle, i kad pružaju sudski pravorijek u zaštiti ovih prava i sloboda.

37 Ronald Dworkin, “Integritet“, u: “Legitimnost demokratske vlasti“, izbor radova, Zagreb, 1996. g., str. 206.–207.


56

višeg prava sadržanog u Ustavu za čega se brine neovisno i samostalno ustavno tijelo – Ustavni sud. U toj konstitucionalizaciji kao opće prihvaćen sustav vrednota kojem se jamči ustavna zašti-ta i utvrđuje ustavno-pravni okvir su, dakako i ljudska prava i temeljne slobode prava i slobode manjina, poglavito nacionalnih manjina i njihovih pripadnika. Tako Ustavom ustrojena i uređe-na društvena i državna zajednica daje svakom svojem građaninu pravo očekivati da će svaka pro-mjena unutar ustavno-pravnog poretka, a osobito unutar samog Ustava otvarati dodatne pro-store koji će povećati mogućnosti za regulaciju, ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava i sloboda nacionalnih manjina. Međutim, čini se da su predložene promjene Us-tava Republike Hrvatske, bar kad su u pitanju one koje se odnose na nacionalne manjine i nji-hove pripadnike u odnosu na takvu društvenu zajednicu retrogradne. Čitav niz argumenata koji proizlaze iz njihove analize upućuju na pomisao da je na ovom području “Prijedlog promjene Us-tava Republike Hrvatske“ bliži stvaranju ustavnog okvira za Dworkinovu zajednicu nazvanom modelom “knjige pravila“, nego modelu koji počiva na unaprijed utvrđenom sustavu vrednota i načela. Čini se da bi on mogao biti više u funkciji realiziranja parcijalnih interesa “političkih po-duzetnika“, nego daljnjeg njegovanja i zaštite ljudskih prava i sloboda, prava i sloboda nacional-nih manjina i njihovih pripadnika.

Predmetni “Prijedlog promjene Ustava Republike Hrvatske“, smatram, sadrži jedan od radi-kalnijih takvih pokušaja. On nesporno proizlazi iz članka 5. Prijedloga kojim se predlaže promje-na članka 83. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske. Tom promjenom predlaže se da se “Zakon ko-jim se uređuje prava nacionalnih manjina (...)“ uz ine propise “donese po postupku određenom za promjenu Ustava“.38 Ako to preciziramo povezujući s predloženom promjenom članka 15. stavka 2., sadržanoj u članku 2. Prijedloga promjene (...), dolazimo do utvrđenja da bi se svi pravni pro-pisi koji uređuju prava nacionalnih manjina i njihovih pripadnika u Republici Hrvatskoj donosili prema postupku promjene Ustava i time stekli status i pravnu snagu ustavnog akta. Dakako, ako se predloženi “Prijedlog promjene Ustava Republike Hrvatske“, prihvati, izglasuje i proglasi od strane Hrvatskog sabora. Tada bi se u Republici Hrvatskoj morali (prema sadašnjoj nomenklatu-ri izvora zakonskih tekstova koji uređuju prava nacionalnih manjina) sljedeće pravne propise do-nijeti prema postupku za promjenu Ustava. To su Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina te Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina. To je minimum koji nije definitivno zaključen jer se ubuduće može pojaviti i prijedlog i nekog drugog zakona kojim se uređuje prava nacionalnih manjina. Ovaj po-pis, dakako, ne uključuje čitav niz zakonskih tekstova koji sadržajem manje i/ili više svojih poje-dinačnih odredbi obuhvaćaju prava i slobode kojima se uređuje i prava nacionalnih manjina. Sva tri navedena pravna propisa prema predloženim bi promjenama dobili pravnu snagu ustavnih akata. Uzgred budi rečeno opet bi se najavilo i pitanje falsio nominatio jer bi unutar ustavno-prav-nog poretka imali zakone koji to zapravo zbog postupka njihova donošenja nisu. Naprosto zbog toga što su prema toj osnovi ustavno pravni akti, iako bi i dalje u najvećoj mjeri sadržavali odred-be zakona kojima se s jedne stane utvrđuju, a s druge razrađuju uvjeti i načini pod kojim se prav-no ostvaruju prava i slobode nacionalnih manjina i njihovih pripadnika.

Kad bi se donijele predložene promjene koje se odnose na prava i slobode nacionalnih manji-na, točnije rečeno koje se odnose na ustavom propisivanje istovjetnog postupka koji je utvrđen za promjenu Ustava i za donošenje zakona kojim se uređuju prava i slobode nacionalnih manji-na, Hrvatska bi, koliko je meni znano, postala u vezi s tim pitanjem egzemplarni primjer u cije-

38 Članak 5. Prijedloga promjene Ustava Republike Hrvatske.

57


lom svijetu. Naime, koliko znam ne postoji nijedna zemlja u svijetu u kojom se svi zakoni,39 ko-jima se uređuju prava nacionalnih manjina, donose prema postupku propisanom za promjenu ustava, odnosno gdje su prava i slobode nacionalnih manjina uređuje u cjelini normama ustav-ne snage. No manji je problem što bi to bio hrvatski izuzetak, mnogo je veći u tome što on može imati čitav niz negativnih učinaka kako na sam ustavnopravni poredak tako, osobito, i na temelj-ne vrijednosti koje Hrvatska prihvaća i dijeli kao članica EU-a sa svim zemljama slobodnog i de-mokratskog svijeta.40

Samom činjenicom da bi zakoni kojim se uređuju prava i slobode nacionalnih manjina dono-sili prema postupku promjene Ustava i time dobili pravnu snagu Ustava, neizbježno dovodi do a) otežavanja, ako ne i sprečavanja ostvarivanja temeljnih ciljeva koje ima ustav u društvenoj i dr-žavnoj zajednici s jedne strane, a s druge do realizacije ciljeva, vrednota i načela koje postavlja i na kojim se temelji Okvirna Konvencija za zaštitu nacionalnih manjina; b) do nove uspostave hi-jerarhijskih odnosa unutar hrvatskog ustavno-pravnog poretka koje bi imale vrlo ozbiljne poslje-dice za ostvarivanju vladavine prava u ustavnoj državi; c) nametanja novih obveza državi, uklju-čivo i promjene još nekih članaka Ustava Republike Hrvatske; d) toga da pitanje pravnog uređi-vanja prava nacionalnih manjina uvijek ima primarno političku, a tek sekundarno svaku drugu dimenziju, zbog čega može biti ne samo točka koja povezuje većinski narod s nacionalnim manji-nama u ostvarivanju zajedničkih vrednota i ciljeva, nego i tzv. neuralgična točka na temelju koje će se moći manipulirati nacionalnim manjinama i njihovim pripadnicima.

Svaki ustavotvorac mora biti svjestan društvene stvarnosti koja nastoji urediti normama ustavnog prava. To se odnosi, dakako, i na stvarne društvene odnose ostvarivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno prava i sloboda nacionalnih manjina i njihovih pripadnika kao sa-stavnog dijela ljudskih prava i sloboda. Međutim, kao prvo ustavotvorac nikako ne smije smet-nuti s uma da u stvarnim društvenim odnosima “građani razvijaju svoj personalni identitet na temelju različitih, pa čak i konfliktnih vjerovanja i kulturnog zaleđa“. Postojanje različitosti kod građana u izgradnji osobnog identiteta tim više je razumljivo, ako ono proizlazi iz raznovrsno-sti, hegelijanskim jezikom rečeno ethosa, kojem oni prema nacionalnom, kulturnom ili konfesi-onalnom kriteriju pripadaju kao članovi društvene i državne zajednice. Upravo to i jest jedna od temeljnih teškoća s kojima se mora nositi i za njezino razrješenje pronalaziti odgovarajuće mo-gućnosti, svaki ustavotvorac pri donošenju i/ili promjene ustava, dakako pod uvjetom da s nji-me želi ispuniti minimum zahtjeva. Naime, “bez obzira na to jesu li ustavi ograničeni na institu-cionalizaciju organizacije ili su samo aspiracijski, pisani, nepisani ili hibridni, lako ili teško pro-mjenjivi, minimum zahtjeva kojeg svaki ustav mora karakterizirati jest njegova kvaliteta da bude potporanj stabilizaciji države, barem u onoj mjeri koja omogućuje redovna transformacija unu-tar priznate strukture vlasti“.41 Ovo se posebice potencira kada su u pitanju ljudska prava i te-meljne slobode ta kao njihov dio ljudska prava i slobode nacionalnih manjina i njihovih pripadni-ka jer su istodobno i vrednote i zaštićena dobra na kojima se (uz druge) konstitucionalizira mo-derna ustavna država. U tom pogledu jako je prihvatljiva i primjenjiva integrativna teorija Ru-

39 Uzgred budi rečeno ni po jednom propisu nadnacionalne snage ne postoji obveza za bilo koju državu da se prava i slobode nacio-nalnih manjina uređuju i razrađuju isključivo normama ustavnog prava.

40 Republike Hrvatska je takvo svoje opredjeljenje iskazala čak na ustavnoj razini propisujući najviše vrednote svog ustavnog pore-tka, koje su ujedno i temelj za tumačenje Ustava. Tako je člankom 3. Ustava Republike Hrvatske propisano: “Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vla-sništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.“

41 A. Bačić, “Mjesto i uloga ustavnih vrednota u demokratskom konstitucionalizmu“, Zbornik radova, HAZU, Zagreb, 2011. g., str. 142.


58

dolfa Smenda koja “ustav shvaća kao živu realnost utemeljenu i ujedinjenu zajedničkim vredno-tama (...). Prema Smendovoj teoriji ustav ne samo da predstavlja jedinstvo vrednota već funkci-onira potičući integraciju i ujedinjenje nacije oko takvih vrednota.“42 Naš se ustavotvorac šestim “Prijedlogom promjene Ustava Republike Hrvatske“ opredijelio za pristup koji u svojoj biti dovo-di do paralelne egzistencije dvaju ustava.43 Jedan koji se odnosi na sve građane, uključivo nacio-nalne manjine i njihove pripadnike te drugi koji se odnosi samo na nacionalne manjine i njihove pripadnike. Istina, potonji u nomotehničkom smislu ne obuhvaća jedan normativno pravni opći akt, nego ga u formalnom smislu čini više normativno-pravnih akata koji su prema propisanom postupku pravni akti ustavno-pravne prirode. Dakako to razumijeva da su ova dva pravna akta međusobno ravnopravna. Između njih nema odnosa višeg i nižeg pravnog akta, niti bi postojala nadležnost Ustavnog suda da odlučuje o njihovu međusobnom odnosu. Naprosto zbog toga što je riječ o pravnim propisima iste ustavne snage. Doduše, ostaje upitno bi li Ustavni sud Republike Hrvatske imao pravo, a smatram i obvezu, ocjenjivati bilo koji od ovih propisa (zakona i/ili ustav-nog zakona) kojim se uređuju prava nacionalnih manjina, neovisno o tome što imaju ustavni karakter, ako bi bili u suprotnosti s najvišim vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske.

Smatram da samim postojanjem “dvaju“ ustava – jedan za sve i drugi samo za nacionalne ma-njine – otvaramo osnovu za podjelu među građanima prema načelu mi i vi. Odnosno, da se jača etičko načelo u ustroju društvene zajednice, a ne na načelima slobodnih, ravnopravnih i jednakih hrvatskih građana kao ravnopravnih i suverenih državljana.44 Takve podjele mogu jačati moguć-nosti objektivne proturječnosti pa i suprotstavljenosti interesa između većinskog naroda i na-cionalnih manjina i/ili pojedine nacionalne manjine odnosno njezinih pripadnika. Tim više ako je njezino rješavanje prepušteno politici, a ne ustavnom sudovanju, odnosno nadležnom Ustav-nom sudu koji kao Ustavom utvrđeno i nadležno tijelo “jamči poštovanje i primjenu Ustava“.45

Predložene promjene Ustava Republike Hrvatske, glede ustavne osnove za pravno uređivanje prava i sloboda, otvaraju čitav niz pitanja koja se odnose na dosadašnju ustavnom konstituciona-lizacijom uspostavljenu hijerarhijsku strukturu ustavno-pravnog poretka. Zapravo, u ovom nje-zinom segmentu riječ je o njezinoj bitnoj promjeni. Ona nosi, i ako bi se nakon donošenja pro-vodila, mogla bi proizvesti neke apsurdne pa i apsolutno neprihvatljive učinke kako s formal-nog tako i supstancijalnog aspekta za ustavnopravni poredak, odnosno za ostvarivanje vladavi-ne prava i Ustava u modernoj demokratskoj ustavnoj državi. Poglavito ako se pitanje hijerarhij-skih odnosa sagledava “između jamčenja prava, s jedne, i ciljeva zbog kojih se javna vlast prakti-cira, s druge strane. Neko se pravo može shvatiti kao više ili manje apsolutno: kad neki akt vlade povrijedi to pravo, taj je akt neustavan. Budući da je hijerarhijski superiornije, pravo poništava svaku normu koja je u sukobu s njim.“46 Osim toga prihvaćanjem predloženih rješenja došlo bi do prave zbrke u hijerarhijskoj strukturi pravnih akata kako kod onih koji se smatraju nadnacional-

42 Rudolf Smend, citirano prema: A. Bačić, “Mjesto i uloga ustavnih vrednota u demokratskom konstitucionalizmu“, Zbornik rado-va, HAZU, Zagreb, 2011. g., str. 146.

43 O problemu “dvaju ustava“, vidjeti više, ali, doduše u drugom kontekstu kod: Carl Schmitt, “Legalnost i legitimnost“, u izboru radova, u: “Legitimnost demokratske vlasti“, Zagreb, 1996. g., str. 118.–119.

44 Naime, u članku 1. stavku 2. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 85/2010) propisuje se: “U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.“

45 Vidjeti članak 2. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 49/2002.) koji glasi: “Ustavni sud jamči poštivanje i primjenu Ustava Republike Hrvatske i svoje djelovanje temelji na odredbama Ustava Republike Hrvatske i Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.“

46 Alec Stone Sweet, “Ustavi i sudska vlast“, u: D. Caramani, “Komparativna politika“, Zagreb, 2013. g., str. 165.

59


nim, a istovremeno su i dio našeg ustavno pravnog poretka, tako i u strukturi nacionalnih prav-nih propisa koji se odnose na ova pitanja.47

Prisjetimo se!Na nadnacionalnoj razini kao temeljni izvori kojim se uređuju ljudska prava i temeljne slobo-

de te prava i slobode nacionalnih manjina i njihovih pripadnika, bar kad su u pitanju zemlje člani-ce EU-a, uzimaju se dvije konvencije i to Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina. Sama Okvirna konvencija u hijerarhijskom smislu određuje svoj položaj u odnosu s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih slobo-da i to tako da joj daje primat, odnosno jaču pravnu snagu nego što je sama ima. Tako je člankom 19. Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina propisano: “Stranke se obvezuju da će po-štovati i primjenjivati načela sadržana u aktualnoj Okvirnoj konvenciji, uz samo ona ograničenja, restrikcije i derogacije – tamo gdje je to nužno – koja su predviđena međunarodnim instrumenti-ma, osobito Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u onoj mjeri u kojoj se oni odnose na prava i slobode koje proizlaze iz spomenutih načela.“48 Nadalje, potrebno je konstati-rati, da su države potpisnice, (pa tako i Republika Hrvatska), Okvirne konvencije: “Odlučne u na-kani da odrede načela (...) učinkovite zaštite nacionalnih manjina, te prava i sloboda pripadnika tih manjina, u okviru zakona i uz poštivanje teritorijalne cjelovitosti i nacionalnog suvereniteta država.“ Iz citiranog je nesporno da po Okvirnoj konvenciji postoji obveza da se zakonom uređu-ju, a ne normama ustavne pravne snage prava i slobode nacionalnih manjina i njihovih pripadni-ka. Čini se da o ovoj činjenici podnositelji “Prijedloga promjene Ustava Republike Hrvatske“, nisu vodili računa kada su predložili da se “prava nacionalnih manjina uređuju zakonom koji se dono-si po postupku propisanom za promjene Ustava.“ Osim toga, jasno je da nisu dovoljno vodili ra-čuna ni o članku 141. Ustava koji je hijerarhijski odnos kako između ovih konvencija, tako i izme-đu njih i zakona, utvrđujući im kakvu pravnu snagu u tom odnosu imaju. Tako članak 141. Usta-va propisuje: “Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s ustavom i objavlje-ni, a koji su na snazi čine dio unutarnjeg pravnog poretka, a po pravnoj snazi su iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su njima utvrđeni ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.“ Ispravnim tumačenjem članka 141. i članka 5. Ustava Republike Hrvatske nedvojbeno dolazimo do općeprihvaćenog stajališta da međunarod-ni ugovori (što jesu nedvojbeno i za ove dvije konvencije) iz članka 141. jesu iznad zakona, ali mo-raju biti u skladu s Ustavom Republike Hrvatske. I sad tek nastaju problemi. Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina razrađuje se i provodi zakonima kojima se uređuju prava i slobo-de nacionalnih manjina. Prema Prijedlogu ti se zakoni donose prema postupku za promjenu Us-tava i time dobivaju ustavno-pravnu prirodu. Takvim ustavnim uređenjem međuodnos između Okvirne konvencije i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda stubokom se mije-nja, dakako, s ustavno-pravnog aspekta. Konvencijski gledano odnos između njih je takav da je Konvencija za zaštitu ljudska prava i temeljnih sloboda nadređena Okvirnoj konvenciji. No ako prođu predložene ustavne promjene u predloženom tekstu kako ih čini članak 5. Prijedloga, obje konvencije bi morale biti s ustavno-pravnog aspekta podređene, odnosno u skladu sa zakonima koji uređuju prava i slobode nacionalnih manjina i njihovih pripadnika. Drugim riječima, s ustav-no-pravnog aspekta došlo bi u sadržajnom smislu do potpune inverzije hijerarhijskog odnosa iz-među ovih dviju konvencija. Naime, imali bi za ustavno-pravnu posljedicu činjenicu da je Kon-

47 Vidjeti članak 141. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 85/2010).

48 Članak 19. Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, (Narodne novine – Međunarodni ugovori br. 14/1997).


60

vencija za zaštitu ljudskih prava i dalje pravni propis nižeg pravnog ranga od Ustava jer mora biti u skladu s njim, a Okvirna konvencija u skladu i s Ustavom i s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Dakako, samo se Okvirna konvencija, motri samo po sebi, i to samo s formalnog aspekta. No ako ju gledamo supstancijalno, onda je njezin sadržaj preko zakona (koji su samo po imenu zakoni) ustavnom snagom pretvoren u ustavni sadržaj s kojim mora biti u skladu Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Time bi, smatram, u cijelosti bio izigran hijerarhijski odnos između ovih dviju konvencija, kako ga je u njima propisalo Vijeće Eu-rope, i to ne samo kao općenormativnih pravnih akata, nego što je mnogo važnije, i međuodnos između ljudskih prava i temeljnih sloboda s jedne strane i prava i sloboda nacionalnih manjina i njihovih pripadnika s druge, što je, naprosto nedopustivo. Naime, kad su u pitanju ljudska prava i temeljne slobode, nema dvojbe da su ona, uostalom kao i prava i slobode nacionalnih manjina i njihovih pripadnika, danas postala jedan od bitnih elemenata konstitucionalizacije moderne ustavne države. Njihovo ustavno uređivanje zbog svog opsega, sadržaja i različitosti oblika nije izvedivo u cijelosti normama ustavne snage. Zbog toga moderni ustavi (tzv. treće generacije) pro-pisuju ustavno-pravni okvir koji obuhvaća ova prava, uz propisivanje obveze zakonodavcu da ih zakonom uredi i razradi njihovo ostvarivanje u skladu s ustavom, s jedne strane, a s druge da se osigura njihova zaštita s pomoću “ustavnog sudstva za obranu tih prava“.49 No kod te regulacije valja voditi računa o tome da se ustavno-pravno ne bi smjelo dovesti ograničenja ijednog od ljud-skih prava i temeljnih sloboda zbog davanja takvog tumačenja prava i sloboda nacionalnih ma-njina. Dakako, osim u slučajevima koje predviđa sam Ustav.50

Kad je u pitanju međuodnos između ljudskih prava i temeljnih sloboda prema pravima i slo-bodama nacionalnih manjina i njihovih pripadnika, Prijedlog propisuje da se prava potonjih ure-đuju zakonom koji se donosi prema postupku propisanom za promjenu Ustava, dok za prva osta-je dosadašnje ustavno uređenje odnosno da Ustav za njih kao i prava nacionalnih manjina utvr-đuje okvir, dok se ona razrađuju organskim zakonima. Prema tome, Prijedlogom bi prava i slo-bode nacionalnih manjina i njihovih pripadnika bilo uređeno normama ustavnog prava, dok bi se sva ostala ljudska prava i slobode u skladu s ustavnim okvirom uređivali normama zakonskog prava. Drugim riječima pri donošenju organskih zakona51 kojima se razrađuju Ustavom utvrđe-na ljudska prava i temeljne slobode, moralo bi se voditi računa, polazeći od rješenja koje sadrži Prijedlog, da oni moraju biti u skladu s Ustavom ali i sa zakonima kojima se uređuju prava i slo-bode nacionalnih manjina i njihovih pripadnika jer su oni prema svojoj pravnoj prirodi pravni akti ustavne snage.

Riječ je, dijalektički gledano, o velikom obratu koji je teško logički razumjeti a još teže oprav-dati. Naime, ovdje bi se dogodilo, prvi put, da u formalnom i sadržajnom smislu cjelina (ljudska prava i temeljne slobode) mora biti usklađena sa svojim dijelom (pravima i slobodama nacional-nih manjina). Takvo rješenje je sasvim oprečno pravnoj regulaciji koju sadrži Okvirna konvenci-

49 A. S. Sweet za ustave tzv. trećeg tipa piše da “jedan od najvažnijih razvoja u globalnoj politici posljednjih pedeset godina bilo je konsolidacija ustava trećeg tipa kao standarda bez suparnika. Poanta nije u tome da su svi ustavi trećeg tipa jednaki: činjenica je da nema dva ustava koji su potpuno jednaki. No važna je široka globalna konvergencija u vjerovanjima da se samo ustavi trećeg tipa smatraju “dobrim“ ustavima. Ta se konvergencija naziva novim konstitucionalizmom (Shapiro i Stone Sweet, 1994). Nauk novog konstitucionalizma uključuje sljedeće: Državne institucije uspostavljaju se pisanim ustavom i svoje ovlasti izvode isključi-vo iz njega. Taj ustav pripisuje konačnu vlast narodu posredstvom izbora ili referenduma. Prakticiranje javne vlasti, uključujući zakonodavnu vlast, zakonito je samo ako je u skladu s ustavnim pravom. Ustav jamči katalog prava i sustav ustavnog sudstva za obranu tih prava. Sam ustav specificira kako se može revidirati.“ Vidjeti njegov rad: “Ustavi i sudska vlast”“ u: D. Carmani, “Kom-parativna politika“, Zagreb, 2013. g., str. 165.

50 Vidjeti, osobito, članak 16. i 17. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 85/2010).

51 O organskim zakonima vidjeti članak 83. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 85/2010).

61


ja uređujući svoj međuodnos s Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u član-ku 23., odnosno međuodnos između prava i sloboda nacionalnih manjina i njihovih pripadnika s ljudskim pravima i temeljnim slobodama.52 Zapravo, to je posljedica pogrešnog pristupa predla-gatelja “Prijedloga promjene Ustava Republike Hrvatske“ u ovom vrlo osjetljivom području druš-tvenih odnosa, koja ova pitanja koja su nesporno sadržajno zakonska materija izdiže na ustav-nu razinu. To je pogrešno kako s nomotehničkog tako, i sa supstancijalnog aspekta. Ima pravo J. Omejec, predsjednica Ustavnog suda Republike Hrvatske, kad ističe: “Ustav ne smije sadržavati zakonska rješenja. Od toga treba bježati kao vrag od tamjana, kako bi rekao naš narod.“53

Zapravo je riječ o tome da nositelji političke vlasti u državi žele sami sebe izuzeti od primje-ne poštovanja načela ustavnosti i zakonitosti ili još preciznije, takvim postupkom sebe oslobađa odnosno izuzima od kontrole propitivanja ustavnosti odnosno neustavnosti zakona od neovisno i samostalnog ustavnog tijela – Ustavnog suda. Nadalje, nositelje političke moći – državu dovo-di u poziciju da ona postaje u startu (kao zakonodavac) subjekt koji ne poštuje vladavinu prava i pravnu sigurnost. Na tu opasnost upozoravao je G. Rodbruh riječima: “Međutim, ako je pravna sigurnost, pružena na taj način, osnov prava postojeće državne vlasti da stvara pravo, ona mora predstavljati i njenu granicu. Pravo na donošenje zakona država ima samo da bi osigurala važe-nje svojih zakona. Ali ta sigurnost bi bila osujećena ako bi država samu sebe mogla da oslobodi od obveznosti tim zakonima. Isto ona ideja pravne sigurnosti, po kojoj je država pozvana da do-nosi zakone, zahteve da i ona bude vezana tim zakonima. Država je pozvana da donosi zakone samo pod uslovom da i sebe samu smatra vezanom sopstvenim zakonima.“ To, dakako, obvezu-je i nositelje političke moći koji su preuzeli državnu vlast. “Sa preuzimanjem državne vlasti preu-zima se nužno i neotklonjivo i obveza stvaranja pravne države.“54

Posebno valja upozoriti kako bi se takvo rješenje reflektiralo na pitanje neustavnosti u zašti-ti ljudskih prava i temeljnih sloboda, i to kako s aspekta apstraktne kontrole ustavnosti zakon-skih akata tako i s razine konkretne kontrole zaštite povrijeđenih ljudskih prava i temeljnih slo-boda koja se pred ustavnim sudom štite na temelju ustavne tužbe. Naprosto, zbog činjenice da su zakoni koji uređuju prava nacionalnih manjina i njihovih pripadnika prema Prijedlogu pravni akti ustavne snage te su u odnosu na Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i organske zakone ko-jim se razrađuju Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode “hijerarhijski superiorniji“ odnosno sadrže pravo koje po sili svoje ustavne snage poništava svaku (pravnu) normu koja je u sukobu s njima. Kakve bi takva rješenja (i s kojim posljedicama) proizveli odnosi u zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda uključivo prava i sloboda nacionalnih manjina i njihovih pripadnika na formalnoj i sadržajnoj te na institucionalnoj razini npr. između Ustavnog suda, i Suda za ljudska prava i slobode iz Strasbourga, odnosno između njih s jedne i zakonodavne i izvršne vlasti s druge strane, teško je sagledati jer takve prakse još nema poglavito u ovom osjetljivom području društvenih odnosa. Iskreno se nadam da se takva praksa neće stvarati na iskustvima hrvatskog modela, odnosno, da budem jasan, vjerujem da u konačnici predloženo rješenje glede pravne snage zakona kojim se uređuju prava nacionalnih manjina neće biti prihvaćeno od Hrvatskog sa-bora, ako uopće dođe do izglasavanja, ove šest promjene Ustava Republike Hrvatske.

52 Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (Narodne novine, Međunarodni ugovori br. 14/1997).

53 J. Omejec, predsjednica Ustavnog suda Republike Hrvatske, intervju u dnevnim novinama Večernji list od 23. siječnja 2015. g., str. 10.

54 G. Radbruch, “Filozofija prava“, Beograd; 1980. g., str. 236.–236.


62

Osim gore iskazanih argumenata za takvu konstataciju vojuje veliki broj argumenata koji bi mogli proizaći iz primjene tako prihvaćenih rješenja i to kako na zakonodavnoj razini pri dono-šenju zakona kojim se razrađuju ljudska prava i slobode, a na izravan i/ili neizravan način odno-se se i na prava i slobode nacionalnih manjina te na već uređena prava i slobode nacionalnih ma-njina našim pravnim propisima, zatim bilateralnim sporazumima s drugim državama te statuti-ma i općim aktima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, ili pravnih osoba s jav-nim ovlastima. Ulaziti u sve aspekte ovih odnosa u ovoj je prilici teško. Naprosto zbog njihova bogatstva i širine koja ovakva rješenja otvaraju. Ona zapravo traže pisanje jedne potpuno nove studije. Istodobno, nužno je makar primjerice ukazati na neka koja su s političko-pravnog aspek-ta osobito osjetljiva, koja bi mogla biti (ako bi se predložene promjene usvojile) uzrokom nužnih neočekivanih posljedica i učinaka.

Uzmimo za primjer kako bi se navedena rješenja mogla reflektirati na problem tzv. politič-kog predstavništva nacionalnih manjina kako na parlamentarnoj tako i na lokalnoj te regional-noj samoupravnoj razini. Kao primjer uzeo bih neke učinke koji bi mogli proizaći u svezi s poli-tičkim predstavljanjem nacionalnih manjina na parlamentarnoj razini, dakako, polazeći od rje-šenja sadržanih u Prijedlogu promjene u sklopu cjeline Ustava koja se odnosi na ovo pitanje. Da podsjetim, Republika Hrvatska je enunerativno priznala status nacionalne manjine za njih dva-deset i dvije, s tim da i taj broj nije konačan jer se takav status priznaje i drugima, ako udovolja-vaju ustavnopravnim kriterijima da to mogu biti.55 Istodobno, člankom 3. Ustava Republike Hr-vatske, uz ine, najviše vrednote ustavnog poretka utvrđene kao takve jesu i vrednote kao što su nacionalna ravnopravnost, jednakost i vladavina prava. Smatram da bi kod donošenja novih za-kona s ustavnom snagom kojim se uređuju prava nacionalnih manjina, sve one opravdano pola-zeći od navedenih ustavnih najviših vrednota, imale pravo tražiti da se njihova prava na politič-ko predstavljanje urede jednako i ravnopravno. I to polazeći od najviše razine dosegnutog (steče-nog) prava bilo koje od nacionalne manjine kod nas. Kod nas je to onaj status koji na temelju me-đunarodnog bilateralnog ugovora sklopljenog između Hrvatske i Italije, odnosno Hrvatske i Ma-đarske, imaju pripadnici nacionalne manjine Talijana i Mađara. One imaju pravo same (svaka) izabrati svog zastupnika koji ih predstavlja u Hrvatskom saboru. Polazeći od načela jednakosti i nacionalne ravnopravnosti s pravom se može očekivati da će kod donošenja novog zakona ustav-ne snage kojim će se uređivati ova prava nacionalnih manjina, one, svaka pojedinačno, tražiti da budu na odgovarajući način (barem s jednim svojim predstavnikom) predstavljene u Hrvatskom saboru. Rezultat je jasan. To bi bio porast zastupnika nacionalnih manjina s dosadašnjih osam, na najmanje dvadeset i dva. Taj broj će najvjerojatnije biti uvećan jer će prema načelu pravedno-sti i razmjernosti veće manjine prema broju svojih pripadnika tražiti da se uveća njihov broj za-stupnika, razmjerno njihovoj veličini u odnosu na druge (manje) nacionalne manjine, ali i raz-mjerno njihovu sudioništvu u odnosu na ukupno (većinsko) stanovništvo. Jednostavno rečeno, prihvate li se predložene promjene Ustava, otvorila bi se mogućnost nacionalnim manjinama da traže ozakonjenje normama ustavne snage gornji model svoga političkog predstavništva na naci-onalnoj razini. Ustavno-pravnim uspostavljanjem gornjeg modela, hoćeš-nećeš, zastupnici naci-onalnih manjina postali bi takva brojčana skupina između pozicije i opozicije bez koje bi, u pravi-lu, bilo teško dobiti potrebnu većinu za sastavljanje vlade Republike Hrvatske. Dakako, da na taj način one uz stožernu stranku pozicije postaju ključni faktor političkog upravljanja i odlučivanja o svim pitanjima u RH, uključivo pitanja konstitucionalizacije društvene zajednice i države, ali i ona koja se tiču teritorijalnog integriteta i suvereniteta zemlje. Svakako je dobro da i nacionalne

55 Vidjeti Izvorišne osnove Ustava Republike Hrvatske, Narodne novine, br. 85/2010, stavak 3.

63


manjine sudjeluju u donošenju i takvih odluka, međutim nije dobro, ako su za donošenje nekih od njih one ključni faktor, odnosno presudni glas. Naprosto zbog toga što je to preveliki teret koji bio smio pasti na njihova leđa, a da ga ne dijele s etničkom većinom u zemlji.

Uz rečeno, najvjerojatnije će predstavnici nacionalnih manjina kod nove regulacije svog po-ložaja i izbora svojih predstavnika u postupku izbora za nacionalnu razinu tražiti da se u cijelosti primjeni (od isticanja kandidata do provođenja glasovanja) etničko načelo. Načelo prema kojem samo nacionalna manjina (i njezini oblici organiziranja od udruga do političkih stranaka) mogu isticati iz reda svojih pripadnika svoje kandidate i naravno same ih birati. Uz to, kako ostaje ne-promijenjeno načelo građanskog suvereniteta (prema kojem smo kao ravnopravni državljani svi politički Hrvati) iz članka 1. stavka 2. prema kojem vlast pripada i proizlazi iz naroda kao ravno-pravnih i slobodnih državljana, može se očekivati postavljanje zahtjeva nacionalnih manjina da se u “novim“ zakonima s ustavnom snagom kod uređenja ovih prava uredi i pravo na drugi glas. Zapravo, da im se prizna dvostruko pravo glasa, jednim kojim biraju svoga predstavnika kao pri-padnici nacionalne manjine i drugi kojim kao građani glasuju za kandidata i političke stranke u izbornim jedinicama u kojim se provode opći, građanski višestranački izbori. Ako bi se takvi za-htjevi nacionalnih manjina prihvatili, to bi na političkoj razini znatno povećalo njihovu politič-ku specifičnu težinu jer bi naprosto zbog dvostrukog prava glasa bitno povećali svoj predizbor-ni i postizborni, otvoreni ili prikriveni koalicijski kapacitet, koji bi proizlazio iz njihova sudjelo-vanja u izborima i mogućnosti da utječu na konačni rezultat izbora, a samim time i tko će vlada-ti u Republici Hrvatskoj. Dakako, može se postaviti opravdano pitanje što je s načelom da sva-ki birač ima opće i jednako pravo da bira i bude biran? No, kako i tko će utvrditi što je ustavno, a što ne kada će i prethodna prava nacionalnih manjina i njihovih pripadnika biti uređena norma-ma ustavne snage?

Da se takvi zahtjevi mogu očekivati, uči nas dosadašnje iskustvo iz proteklih više od dvadeset godina. Naime, u sadržajnom smislu, blažom ili težom retorikom te u različitim formama ovi za-htjevi su bili postavljeni od zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru kod svake pro-mjene Ustava, kod svakog donošenja zakona kojim se reguliraju prava nacionalnih manjina, po-sebice kod utvrđivanja njihovih prava i obveza u zakonskoj regulaciji izbora. Osobito eksplicitan primjer takvog ponašanja i zahtijevanja jest situacija koju su bili regulirali Ustavni zakon o iz-mjenama i dopunama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i Izmjene i dopune Za-kona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor iz 2010. g. Poznato je da je gornje propise zbog njiho-ve neustavnosti ukinuo Ustavni sud Republike Hrvatske. No ako se učine promjene Ustava ona-ko kako se to predlaže u “Prijedlogu promjene Ustava Republike Hrvatske“, nastupit će druk-čije mogućnosti konstitucionalizacije ustavno-pravnog poretka koja bi kontrolu ustavnosti tih odredbi onemogućila Ustavnom sudu. Takvo izuzimanje od kontrole ustavnosti dogodilo bi se u slučaju svih zakona koji bi imali ustavnu snagu jer su doneseni prema postupku propisanom za promjenu Ustava. Ovdje moramo ukazati da se to nužno ne mora odnositi samo na zakone koji se izravno i cjelovito ili se barem u velikoj većini svoga sadržaja odnose na uređivanje prava i slo-boda nacionalnih manjina. Takva se situacija može (ako tako odluči natpolovična većina zastu-pnika u Hrvatskom saboru), primijeniti na svaki zakon, pa dakle i na one koji sadrže pojedinač-ne odredbe kojima se uređuje prava nacionalnih manjina. Takvi su, primjerice, propisi o izbori-ma, zatim oni koji uređuju zapošljavanje i prijam, izbore i imenovanja u upravi, pravosuđu i slič-no. Naime, “Prijedlog promjene Ustava Republike Hrvatske“ koji svojim člankom 5. mijenja čla-nak 83. stavak 1. propisuje da “Hrvatski sabor može, većinom glasova svih zastupnika odlučiti da se i drugi zakoni donose po postupku određenom za promjenu Ustava“. Predloženim rješenjem


64

podnositelji “Prijedloga promjene Ustava Republike Hrvatske“, jasno i nedvojbeno iskazuju svo-ju želju i namjeru da kad god to smatraju oportunim, pod pretpostavkom da imaju u Saboru pro-pisanu većinu, mogu izdignuti na razinu ustavne snage bilo koji “obični“ zakon s jedne strane, a s druge takvim postupkom izbjeći mogućnost njegove kontrole s aspekta ustavnosti i zakonito-sti koju provodi Ustavni sud Republike Hrvatske. Ovaj pristup u bitnom korigira temeljna načela ustavne države kao što su vladavina prava, pravna sigurnost, ustavnost i zakonitost, primjenom načela oportuniteta jer suspendira ustavno sudovanje.56 Načelo oportuniteta omogućuje vlasti primjenu politike prilagođavanja realnim prilikama i donošenja u skladu s njima kompromisnih odluka, koje su, prije svega, motivirane ostvarivanjem probitaka i zadovoljenjem svojih intere-sa, ne vodeći, nužno, računa o poštovanju načela vladavine prava i ustavne države, pa ni samih općeprihvaćenih moralnih pravila ponašanja, a samim time ni udovoljavanju i zaštiti općih, jav-nih interesa. Riječ je, zapravo, o ustavno-pravnoj mogućnosti koja otvara prostor subjektivizmu, arbitrarnosti, jačanju klijentelizma pa i drugih oblika ponašanja vlasti koji na ovaj ili onaj način mogu dovesti pojedinca i/ili grupe građana pa i pravne osobe u podređeni položaj, odnosno dis-kriminirajući ih u odnosu na druge. To je rak-rana demokratskih ustavnih država vladavine pra-va i ustava. Ono je jedno od snažnih sredstava koje podriva demokraciju i pretvara je u tzv. de-fektnu demokraciju57 kao prijelaznom obliku u njezinu klizanju prema nekom od oblika autokra-cije. Istodobno, to je idealna situacija da “politički poduzetnici“ artikuliraju i ostvare svoje parci-jalne, po pravilu klijentelističke interese koji se, u pravilu ostvaruju na štetu društvene i državne zajednice. U našoj političkoj i ustavno-pravnoj praksi ovakva želja i namjera nikada nije bila tako jako i jasno iskazana i formalizirana kao što je u “Prijedlogu promjene Ustava Republike Hrvat-ske“. Istina bez ikakve ozbiljne namjere da se ozakoni, a kamoli da se takvom ponašanju utvrdi ustavna osnova, bilo je nekih oblika i sadržaja koji su tražili korekciju poštovanja načela vladavi-ne prava i ustavne države kroz tzv. prikriveni oportunizam koji je počivao na zahtjevu da su svi dužni provoditi državnu politiku.58 Takvi stavovi i zahtjevi tada su u našoj javnosti s pravom do-živjeli javnu osudu i svaku kritiku od političke preko stručne do znanstvene.

Moram naglasiti da je svaki oportunizam u uređivanju, primjeni i zaštiti ljudskih prava i te-meljnih sloboda, pa tako i prava i sloboda nacionalnih manjina i njihovih predstavnika, potpuno neprihvatljiv jer je za njih dugoročno gledano uvijek razoran i poguban. Osim toga, neprihvatlji-vost primjene načela oportunizma u zakonskom uređivanju, primjeni i zaštiti ljudskih prava i te-meljnih sloboda pa tako i prava i sloboda nacionalnih manjina i njihovih pripadnika proizlazi iz same njihove prirode jer ona ljudskom biću pripadaju samom činjenicom da je ljudsko biće. Upra-

56 Ovdje oportunitet poimamo kao načelo prema kojem nositelji političke vlasti poduzimaju radnje u svom postupanju prema svojoj ocjeni njihove svrhovitosti i to prije svega polazeći od toga kakve korisne učinke će od njih imati ne opterećujući se formalnim i materijalnim pravilima ustavno-pravnog poretka.

57 “Defektne demokracije definiraju se kao sustavi vladavine koje odlikuje postojanje uvelike funkcionalnog demokratskog izbornog režima koji regulira pristup vlasti, ali su zbog poremećaja u funkcionalnoj logici jednoga ili ostalih parcijalnih režima izgubljeni komplementarni oslonci koji su u funkcionalnoj demokraciji nužni kako bi se osigurali sloboda, jednakost i kontrola.“ (...) “Ra-zlikujemo četiri oblika defektivnih demokracija: ekskluzivnu, enklavnu, neliberalnu i delegativnu demokraciju.“ U konkretnom slučaju, povezanom s Prijedlogom promjene Ustava Republike Hrvatske, prevladava delegativna demokracija. “U delegativnoj je demokraciji kontrola izvršne vlasti od strane zakonodavne i treće vlasti ograničena. Slab je obvezujući učinak ustavnih normi na djelovanje vlasti. Narušene su kontrole podijeljenih vlasti, koje su u funkcionalnoj demokraciji potrebne kako bi održale ravnotežni lanac političkog predstavništva. Vlade, koje većinom vode karizmatični predsjednici, zaobilaze parlament, utječu na pravosuđe, narušavaju načelo legalnosti, potkopavaju kontrolu vlasti i jednostavno pomiču odmjerenu ravnotežu vlasti u korist (predsjedničke) izvršne vlasti.“ Vidjeti kod Wolfganga Merkela, “Transformacija političkih sustava“, Zagreb, 2011. g., str. 25.–26.

58 U prvoj polovini devedesetih godina prošlog stojeća zahtjev da su sva državna tijela (“državni čimbenici“) dužna provoditi dr-žavnu politiku u javnim istupima iznosio je prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. No, bez obzira na ratne okolnosti, pa i moć koju je imao, nikada nije tražio da ona u bilo kojem obliku bude utvrđena u Ustavu.

65


vo stoga kao jedna od temeljnih ideja modernog konstitucionalizma i jest zahtjev da ljudska pra-va i temeljne slobode, prava i slobode nacionalnih i drugih manjina odnosno njihovih pripadni-ka bude jedan od temelja na kojima on počiva. A kao prirodni njegov pratitelj zahtjev da ustavno sudstvo preko samostalnog i neovisnog, ustavno-sudskog tijela provodeći apstraktno i konkret-no ustavno sudovanje osigurava njihovu zaštitu i provedbu.

Upravo stoga nužno je u kontekstu cjeline prijedloga koji se odnosi na promjenu ustavno-pravnog okvira i pravne prirode zakonskog uređenja prava nacionalnih manjina sagledati “Pri-jedlog promjene Ustava Republike Hrvatske“, pa i u odnosu na neke od primjera koje ovdje na-vodimo, a koji su tijekom proteka cjelokupnog dosadašnjeg vremena u demokratskoj, samostal-noj i suverenoj Republici Hrvatskoj bili točke spoticaja između etničke većine i manjine u Sabo-ru kod ustavnog i zakonskog uređenja prava i sloboda nacionalnih manjina i njihovih pripadnika.

Međutim, kad problemi na koje smo prethodno ukazali budu uočljivi sudionicima upravljač-kih procesa i donošenja odluka, napose u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti s jedne strane, a s druge kada je sam ustavnopravni poredak isključio ustavno sudovanje od mogućnosti da svojim odlu-kama ih ukloni iz ustavno-pravnog poretka, onda ti problemi mogu (i u pravilu dobivaju) dobiti kraj svoje pravne, i političku, moralnu pa i općekulturološku dimenziju. Osnova svih ovih dimen-zija jest spoznaja da su nacionalne manjine i njihovi pripadnici privilegirani mnogo više nego što bi to primjenom načela pozitivne diskriminacije bilo nužno i opravdano radi stvaranja realnih mogućnosti za ostvarivanje njihovih prava i slobode. Naime, iz opisanih primjena sasvim je ra-zvidno da bi nastupile situacije u kojima bi pripadnici većinskog naroda kao građani mogli doći u nejednak i neravnopravan položaj u odnosu na nacionalne manjine i njihove pripadnike u ostva-rivanju svojih Ustavom utvrđenih i zajamčenih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Takvu situaci-ju ne podržava ni sama Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina.

Zapravo, ako se prihvate predložene promjene Ustava, mora se konstatirati da će one u po-dručju uređivanja, zaštite i ostvarivanja prava i sloboda sadržavati čitav splet neuralgičnih to-čaka, koje su moguće uporište za napetosti, suprotstavljanja i međusobnog optuživanja izme-đu etničke većine i manjine u Republici Hrvatskoj. Naime, može se očekivati da će i etnička ve-ćina u cilju zaštite svoje jednakosti i ravnopravnosti poduzeti, bilo neposredno, bilo preko svo-jih političkih predstavnika političke mjere za njihovu realizaciju. Dakako, kad je već na to prinu-đena jer je predmetnim promjenama Ustava isključena od mogućnosti da to realizira na načeli-ma vladavine prava i Ustava pred neovisnim, samostalnim i neutralnim tijelom kakav je Ustav-ni sud. Kako? Najvjerojatnije će, prije svega, posegnuti za najjačim i uobičajeno poimano klasič-nim oružjem demokracije primjenom načela većine u donošenju, odnosno sprečavanju donoše-nja odluke. U konkretnoj situaciji formiranja većine u Hrvatskom saboru koja će se protiviti (svo-jim glasovima) donošenju zakona s ustavnom snagom kojim bi se uredila prava i slobode nacio-nalnih manjina i njihovih pripadnika na štetu većine. Posljedice takvog mogućeg pristupa bila bi najvjerojatnije nemogućnost izglasavanja zakonskih prijedloga koji bi sadržavali takva rješenja koji bi predstavnici nacionalnih manjina smatrali sukladnim njihovim potrebama i interesima, a etnička većina neprihvatljivim, jer većini nameću prekomjerni teret uz istodobno njezino dovo-đenje spram manjine u položaj nejednakosti i neravnopravnosti. Naš zakonodavac bi mogao doći u poziciju koja mu zbog međusobnog isključivih stajališta između većine i manjine glede sadrža-ja, opsega i prirode pojedinih prava i sloboda koje treba urediti zakonima ustavne snage za naci-onalne manjine i njihove pripadnike u blokadu glede njihova izglasavanja i donošenja. Posljedica bi bila da imamo novi ustavnopravni okvir kojim je određena ustavno-pravna priroda i postupak za donošenje zakona o uređivanju prava i sloboda nacionalnih manjina, a na snazi “stare“ zako-


66

ne koji ova pitanja uređuju kao organski zakoni i čime su u sadržajnom smislu sva prava, obveze i odgovornosti koje oni obuhvaćaju prema svojoj pravnoj naravni zakonskog karaktera. Razumi-je se samo po sebi da bi takva situacija otvorila prostor za međusobna optuživanja kako na naci-onalnom tako i na nadnacionalnom planu. Naprosto zbog toga što bi se vrlo brzo pokazalo da je donošenje novih zakona kojima se uređuju prava nacionalnih manjina prema postupku propisa-nom za promjenu Ustava, postala gotovo nemoguća misija. Naravno, osim u slučajevima posti-zanja neprincipijelnih političkih dogovora iz parcijalnih političkih interesa između predstavnika nacionalnih manjina i zastupnika političkih stranaka koji imaju za cilj ostvariti vlast, a u borbi za nju ne vode previše računa o poštovanju najviših vrednota ustavnog poretka. Zapravo, tada bi-smo imali situaciju prevage parcijalnih interesa na štetu općih, a koji se ostvaruju na temelju ne-pisanih i/ili pisanih dogovora ali prema načelu do ut des. Sve to, nažalost, moglo bi imati sasvim oprečne rezultate od onih koji se očekuju postići nakon zakonskog uređivanja i razrade prava i sloboda nacionalnih manjina i njihovih pripadnika od strane članica potpisnica Okvirne konven-cije, polazeći od nje i u noj sadržanih načela. Nažalost, lako bi se moglo dogoditi (a što naša isku-stva iz bliske povijesti potvrđuju) da pitanja statusa, uređenje, ostvarivanje i zaštita prava i slo-boda nacionalnih manjina postanu točke nepovjerenja, napetosti pa i suprotstavljanja, prema načelu mi i vi. Umjesto da samo njihovo rješavanje, uređivanje i zaštita pozicioniranju nacional-ne manjine i etničku većinu kao faktore mira, sigurnosti i stabilnosti koji sva svoja otvorena pa i sporna pitanja rješavaju tolerantno, dijalogom, međusobnim razumijevanjem i solidarno u cjeli-ni demokratskih odnosa, na načelima vladavine prava i Ustava u sklopu ustavno-pravnog poret-ka, ono može postati prijepornim točkama koje stvaraju napetosti, nepovjerenja i trvenja. Svaka situacija koja bi podupirala takve mogućnosti, a poglavito one koje bi bile sastavni dio ustavno-pravnog poretka moraju iz njega biti otklonjene, naprosto stoga što su neprimjerene, neprihvat-ljive i štetne jer u modernoj demokratskoj ustavnoj državi poštovanja i zaštita ljudskih prava i te-meljnih sloboda prava i sloboda svih, uključivo i nacionalne manjine i njihovih pripadnika mora-ju biti njezin temelj i pod posebnom zaštitom, kao njezine najviše vrednote.

Zapravo, u međunacionalnim odnosima između nacionalnih manjina i njihovih pripadnika umijeće i mudrost ustavno-pravnog uređenja njihovih prava i sloboda, ogleda se u tome kako nji-me postići takve učinke koji će biti velikoj većini i jednih i drugih prihvatljiva. A da se hegelijan-skim rječnikom kazano ethos svake nacionalne manjine, ali i većinskog naroda proistekao i iska-zan u njihovim običajima, navikama, jeziku, tradiciji, kulturi (koja je izraz njihove samobitnosti uz ostvarivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava i slobode nacionalnih manjina i njiho-vih pripadnika kao sastavnog dijela ljudskih prava i sloboda), urede tako da se na načelima slobo-de, jednakosti i ravnopravnosti, priznaju, ostvaruju i štite za svakog pojedinca i svaki kolektivi-tet bez ikakve diskriminacije. To za nacionalne manjine nije moguće postići bez primjene načela pozitivne diskriminacije. Razlog je vrlo jednostavan i očit, zbog svoje brojnosti nacionalne manji-ne bi “bile uvijek podređene kada bi se strogo usvojio princip većine“. Zbog toga je uz priznavanje načela pozitivne diskriminacije potrebno u ustavno-pravnom poretku utvrditi zakonom (ne nor-mama ustavne snage) ograničenja koja će većini oduzeti “mogućnost intervencije u neke rezer-virane materije koje se odnose na ethos. Ta vrsta ograničenja primjene pravila većine otprilike je iste prirode kao ono koje proizlazi iz priznavanja osnovnih ljudskih prava: riječ je o ograničenju koje ovisi o neraspoloživosti nekih materija, a ne o neprimjerenosti principa.“59

59 Norberto Bobbio, “Pravilo većine: ograničenja i aporije“, u zborniku: “Legitimnost demokratske vlasti“, Zagreb, 1996. g., str. 309.

67


Za postizanje navedenih ciljeva mudar zakonodavac će se držati testiranih i općeprihvaće-nih pravila ozakonjenja ovih odnosa i u njima uređenja i razrade ljudskih prava i temeljnih slo-boda te prava i sloboda nacionalnih manjina i njihovih pripadnika. Onih pravila postupanja koje za moderne ustavne države predviđa s jedne strane nacionalno pravo, a s druge konstitucionali-zacija modernog društvenog poretka. U pravilu on polazi od toga da se ustavom urede temeljne vrednote i načela na kojima počivaju i iz kojih proizlaze ljudska prava i temeljne slobode uključi-vo prava i slobode nacionalnih manjina te njihov ustavno-pravni okvir, dok se uređenje i razra-da samih pojedinih njihovih prava prepušta zakonodavnoj regulaciji i to zakonima koje zakono-davac donosi u skladu s ustavom, u pravilu kvalificiranom većinom. I, naravno, njihova zaštita se u krajnjoj instanci povjerava nezavisnom ustavnom tijelu, ustavnom sudu, koji je čuvar ustava i brine se za njegovu primjenu i poštovanje te za zaštitu ljudskih i prava i temeljnih sloboda uklju-čivo prava i sloboda nacionalnih manjina i njihovih pripadnika.

S druge strane nacionalne manjine i njihovi pripadnici u ostvarivanju svojih prava i sloboda moraju se kloniti bilo kakvih radnji i djelovanja koje bi otvoreno i/ili prikriveno stremile k nepo-štovanju i podcjenjivanju većinskog naroda ili bile usmjerene protiv jednakosti i ravnopravnosti svih u ostvarivanju ljudskih prava i temeljnih sloboda ili pak protiv teritorijalne cjelovitosti i su-verenosti te političke nezavisnosti suverene države. Stoga je s treće strane dužnost države i nje-zinih institucija da uređuje, štiti, tumači i provodi ostvarivanje prava i sloboda nacionalnih ma-njina i njihovih pripadnika tako da otvara prostor i mogućnosti za poštovanje pripadnika nacio-nalnih manjina i većinskog (hrvatskog) naroda razvojem međusobnog razumijevanja, solidarno-sti, snošljivosti i dijaloga.60

4. ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

Analizirajući prijedloge koji se odnose na nacionalne manjine i njihove pripadnike sadržane u “Prijedlogu promjene Ustava Republike Hrvatske“ uočili smo neke od scila i haribdi koje bi one prouzročile, a s kojima bi se u njegovoj provedbi susreli kako nacionalne manjine i njihovi pripad-nici tako i pripadnici etničke većine te same državne institucije. Na nekim od primjera koje smo obradili zorno smo to pokazali. Ključni problem proizlazi iz činjenice da zakonodavac prihvaća-jući prijedlog političkih čimbenika u zakonodavnom tijelu prema kojem bi trebalo zakone kojima se uređuje prava nacionalnih manjina donositi prema postupku predviđenom za promjene Usta-va nije sagledao polazeći od toga što se događa u cjelini ustavno-pravnog poretka kad se pravne norme odnosno pravni akti koji su u svom sadržajnom smislu prema pravnoj naravi propisi za-konskog karaktera izdignu na razinu ustavnih akata. Samom činjenicom da su ti zakoni posta-li norme ustavne snage nije se u materijalno-pravnom smislu dogodilo ništa novo, osim što su one sada kao norme ustavne snage s formalno ustavno-pravnog aspekta de iure i de facto postale norme najvišeg ranga s kojima sve druge mora biti usuglašeno jer su prema svojoj pravnoj sna-zi silom samog Ustava iznad zakona i konvencijskog prava sadržanog u međunarodnim ugovo-rima koje je u skladu s člankom 141. Ustava prihvatila odnosno pristupila im Republika Hrvat-ska. U hijerarhijskoj strukturi pravnih izvora ova ustavno-pravna činjenica nameće obvezu me-

60 Vidjeti pobliže članak 21. Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina te članak 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina.


68

đunarodnim pravnim aktima da se usuglase s ovim (sada) normama ustavne snage s jedne stra-ne, a s druge i svim zakonima kojima se uređuju ljudska prava i slobode da također budu u skla-du s njima. Time je u ovom području zakonodavac učinio upravo ono što ne bi smio. On je taj dio ustavno-pravnog poretka okrenuo i s nogu ga postavio na glavu. Naime, sami zakoni koji uređu-ju prava nacionalnih manjina moraju svojim sadržajem prema sili Okvirne konvencije za zašti-tu nacionalnih manjina obuhvatiti, urediti i razraditi prava i načela koje ona sadrži. U tom smi-slu, funkcionalnom smislu, ona je nadređena tim zakonima, ali kako bi oni nakon prihvaćanja predloženih promjena postali akti ustavne snage dogodio bi se rečeni kopernikanski obrat. Isto tako je i s ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Danas nema dvojbe da su prava i slobode na-cionalnih manjina odnosno njihovih pripadnika sastavni dio ljudskih prava i temeljnih sloboda. Baš zbog toga se i ne smije dogoditi u realnom životu da se ostvarivanjem prava i sloboda nacio-nalnih manjina i njihovih pripadnika ugrožavaju ili negiraju ljudska prava i slobode. Ona se mo-raju ostvarivati poštujući načelo ravnoteža, jednakosti i proporcionalnosti, zapravo tako da slo-bode i prava jednih ne ugrožavaju i/ili negiraju ostvarivanje sloboda i prava drugih. Iz same biti tog odnosa proizlaze i ustavno-pravni zahtjevi o hijerarhiji pravnih akata koji uređuju i razrađuju ljudska prava i slobode. Svi oni moraju biti usuglašeni s Ustavom utvrđenim njihovim okvirom, a u međusobnom odnosu kao norme zakonske snage uzimaju onaj položaj koji im namjenjuje Ustav. U Republici Hrvatskoj ovim zakonima Ustav je dao rang organskih zakona. No, i unutar njih je dosadašnji Ustav člankom 83. stavcima 1. i 3. odredio njihov međuodnos. Navedenim član-kom stavkom 1. utvrđeno je da se organski zakoni “kojima se uređuju prava nacionalnih manji-na (...) donose dvotrećinskom većinom svih zastupnika“, dok se organski zakoni “kojima se ra-zrađuju Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode (...) donosi većinom glasova svih za-stupnika“. Dubljom analizom odredbe članka 83. stavaka 1. i 2. uočavamo: prvo, da se zakoni ko-jim se uređuju prava nacionalnih manjina donose istom kvalificiranom većinom kojom se odlu-čuje o promjeni Ustava. Samo u jednostavnijoj proceduri koja obuhvaća u pravilu dva, iznimno tri čitanja, a vrlo rijetko, osim kad se za to ispune propisani uvjeti i Hrvatski sabor kod utvrđi-vanja dnevnog reda tako odluči kao o prethodnom pitanju i po hitnom postupku. Za razliku od toga cjelokupni postupak za provođenje i odlučivanje o promjeni Ustava Republike Hrvatske od-vija se prema strogo propisanoj proceduri u tri faze njegova donošenja. Prihvaćanjem procedu-re koja je propisana za promjene Ustava i kod donošenja zakona kojima se uređuju prava nacio-nalnih manjina znači znatno otežali sam postupak promjene pravnih akata kojima su uređena ova prava, uz činjenicu da bi oni kad se postupak za njihovo donošenje provede prema postupku za promjene Ustava postali akti ustavne snage. Drugo, člankom 83. stavkom 1. Ustava propisa-no je da “Zakone (organski zakoni) kojima se uređuju prava nacionalnih manjina (...)“, dok je nje-govim stavkom 2. propisano: “Zakone (organski zakoni) kojima se razrađuju Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode“ (sve podcrtao M. A.). Postavlja se pitanje zašto se prava nacio-nalnih manjina uređuju, a ljudska prava i temeljne slobode razrađuju. Odgovor je sadržan u sa-mom Ustavu, ali ga se mora iščitati u cjelini. Kod traganje za odgovorom na ovo pitanje valja ima-ti u vidu a) da je sam Ustav smatrajući to iznimno važnim svojim sadržajem bitnim za samu kon-stitucionalizaciju hrvatskog društva uredio ljudska prava i slobode, a njihovu razradu prepustio zakonima; b) da je sam Ustav propisao svoj odnos u članku 141. prema međunarodnim ugovori-ma s jedne strane, a s druge strane njihov odnos prema zakonima. Iako Ustav sadrži samo mini-malni okvir kojim se određuje ustavno-pravni položaj nacionalnih manjina to ne znači da on nije otvorio prostor za uređivanje prava nacionalnih manjina s jedne strane, a s druge da nije, dodu-še neizravno, odredio i okvir u skladu s kojim će se uređivati prava i slobode nacionalnih manji-

69


na. Taj okvir je sadržan u međunarodnom ugovoru iz članka 141. Ustava, konkretno u Okvirnoj konvenciji za zaštitu nacionalnih manjina. Istodobno, ako u tumačenju pravne prirode i pravnog ranga koji imaju zakoni kojima se uređuju prava nacionalnih manjina obavi tako (a jedino se tako s ustavno-pravnog aspekta mora) da se članak 83. stavak 1. dovede u vezu s člankom 141. Usta-va, onda neminovno dolazimo do toga da se prava nacionalnih manjina moraju urediti zakonom. Ti zakoni moraju biti u skladu s Okvirnom konvencijom za zaštitu nacionalnih manjina, a ona zajedno s njima u skladu s Ustavom. Razumljivo i s normama Ustava kojima se uređuju ljudska prava i temeljne slobode. No zbog toga zakoni kojima se razrađuju ljudska prava i slobode mora-ju biti usuglašeni sa zakonima koji uređuju prava nacionalnih manjina, a zajedno s njima u skla-du s Okvirnom konvencijom te zajedno s njom u skladu s Ustavom. Ni manje ni više. Zapravo, ri-ječ je o nužnoj hijerarhijskoj strukturi ustavno-pravnog poretka koji zahtijeva država vladavine prava s Ustavom kao najvišim zakonom. U pravnoj teoriji oko toga već poodavno nema dvojbi. O tome je uz Kelsena vrlo jezgrovito svoje stajalište izložio Carl Schmitt riječima: “Ustav koji ma-terijalnopravne ustavne zakone u većem opsegu nadređuje jednostavnim zakonima ne mijenja samo načelo volje respektivne većine i načelo legalnosti koje počiva na tome; on iz temelja mije-nja i organizacijski sklop zakonodavne države. U zakonodavnoj državi kao državnom sustavu ko-jim vladaju opća, unaprijed određena, stoga trajna normiranja, zakon i primjena zakona, zako-nodavac i nadleštvo za primjenu zakona, moraju biti distancirani jedan od drugoga, a ta ‘podje-la vlasti’ određuje organizacijsku izgradnju države (...). U takvoj zakonodavnoj državi ustavoda-vac već i stoga ne može preuzeti funkcije redovnog zakonodavca, ako je njegov položaj uzdrman prodiranjem više norme. Razlikovanje višeg i jednostavnog zakona neizbježno ima organizacij-ske posljedice, neovisno o tome da li su one same predviđene i uređene u ustavu ili se kao konze-kvencija nadaju, više ili manje, neplanski u pravnoj i upravnoj praksi.“61

“Prijedlog promjene Ustava Republike Hrvatske“ izdižući zakone kojim se uređuju prava na-cionalnih manjina na rang ustavnih akata, iste izvlači iz nadležnosti Ustavnog suda da može ocjenjivati njihovu ustavnost. No postavlja se pitanje hoće li proturječnost odnosno međusobna neusklađenost pojedina prava nacionalnih manjina odnosno njihovih pripadnika s pojedinom ustavnom uređenim ljudskim pravom i temeljenom slobodom tražiti promjenu Ustava i/ili za-kona koji se tako zove, a prema postupku svoga donošenja je ustavni akt? Ili možda predlagate-lji ovakve promjene Ustava smatraju da postoji mogućnost da taj i takav prijepor razriješi neko drugo tijelo a ne Ustavni sud. Ako da koje, a da ne završimo u arbitrarnosti koja počiva na nače-lu oportuniteta koji odgovara “političkim poduzetnicima“.

Slijedom izloženog smatram da bismo mogli zaključiti:“Prijedlog promjene Ustava Republike Hrvatske“ u svom sadržajnom obuhvatu koji se odnosi

na problematiku nacionalnih manjina nije dostatno ni promislio ni sagledao moguće posljedice i učinke koje bi one proizvele. Osim toga on nije dostatno, ni vjerodostojno obrazložen da bi mo-gao izdržati makar i blaže ustavno-pravno propitivanje u odnosu na stajalište koje ima ustavna teorija, ustavno-sudska praksa i napose u odnosu na ciljeve i potrebe koje bi u društvenoj prak-si trebale zadovoljiti.

Rezultati analize Prijedloga promjene vezani uz novo rješenje pravne prirode pravnih akata kojim se uređuju prava nacionalnih manjina nesporno pokazuju a) da navedena promjena nije nužna, razumna ni potrebna; b) da se njom ne određuje prvi put pravna priroda zakona kojim se uređuju prava nacionalnih manjina nego da se ona mijenja; c) da se izuzimanjem prema svom sa-držaju nesporno zakonskih akata i njihovim izdizanjem na rang Ustava namjerno izbjegava kon-

61 Carl Schmitt, “Legalnost i legitimnost“, u: izbor radova, “Legitimnost demokratske vlasti“, Zagreb, 1996. g., str. 84.–85.


70

trola njihove ustavnosti od strane Ustavnog suda, a da se istodobno u ovu domenu unosi nepo-trebno i neopravdano prekomjerno politiziranje, uređivanje i ostvarivanje prema načelu politič-kog oportuniteta, a ne vladavine prava i Ustava; d) da bi usvajanje predložene promjene izazva-lo pravi ršum u hijerarhijskoj strukturi ustavno-pravnog poretka, dakako, u domeni pravnih pro-pisa kojima se uređuju i razrađuju prava nacionalnih manjina i njihovih pripadnika s ozbiljnim utjecajem i remećenjem ove strukture u cijelom području ljudskih prava i temeljnih sloboda; e) usvajanje predloženih promjena u velikoj bi mjeri utjecalo s jedne strane na ustavno uspostavlje-nu konstitucionalizaciju Hrvatske kao moderne ustavne države, a s druge na slabljenje dosegnu-tog stupnja razvoja funkcionalne demokracije u nas, odnosno ono bi bilo jedno od mogućih sred-stava njezina klizanja u tzv. defektnu demokraciju.

Zbog svega toga, sklon sam izreći svoje zadovoljstvo da je (ne ulazeći u razloge) došlo do ta-kvog zastoja u raspravi i eventualnom izglasavanju “Prijedloga promjene Ustava Republike Hr-vatske“, koja se može (a javna percepcija je takva) tumačiti da je, zapravo, predlagatelj stvarno od njih odustao, iako to nije još formalizirano. Smatram da je to dobro jer bi usvajanje ovako predlo-ženih promjena Ustava u ovoj domeni izazvalo nepotrebna nerazumijevanja pa i prijepore izme-đu etničkih manjina i etničke većine. Osim toga, odustajanjem od predloženog Prijedloga pred-lagači daju doprinos i zaštiti vlastita digniteta. No ipak treba imati stanovitu rezervu jer i dalje postoji mogućnost, odnosno ne postoji proceduralno nijedna zapreka da se “Prijedlog promje-ne Ustava Republike Hrvatske“ ovako kako je predložen od strane Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav raspravi i izglasa (donese) u Hrvatskom saboru, ako predlagatelj za njegovo do-nošenje osigura 2/3 većinu glasova svih zastupnika. Upravo zbog toga sam i pisao ovaj dodatak knjizi da bi bar u njemu iskazao neke od dvojbi i izložio argumente zbog kojih ne bi (barem zbog toga kako su predložene promjene glede uređivanja prava nacionalnih manjina) navedeni Prijed-log prihvatili kao promjenu Ustava Republike Hrvatske. Uvjeren sam (poznavajući parlamentar-nu praksu) da će navedeni Prijedlog završiti kao trajnija točka dnevnog reda ovog saziva Sabora koja se neće raspravljati i o njoj glasovati. Samim istekom mandata ovog 7. saziva Sabora ugasit će se i “Prijedlog promjene Ustava Republike Hrvatske“, kao službeni prijedlog za promjenu Us-tava. Dakako, novi saziv Sabora to ne sprečava da sam pokrene novi postupak za promjenu Us-tava Republike Hrvatske, pa čak i da se u tom postupku koristi djelomično ili u cijelosti ovim Pri-jedlogom. No realno gledajući to će se teško dogoditi.

71


LITERATURA

1. Arlović, Mato, “Pravo nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj“, doktorski rad, Pravni fa-kultet, Osijek, 2012.

2. Bačić, Arsen, “Mjesto i uloga ustavnih vrednota u demokratskom konstitucionalizmu“, HAZU, Zagreb, 2010.

3. Bačić, Arsen, “Prava izguljena u tranziciji“, Zbornik Pravnog fakulteta u Splitu, br. 1–2, 2005.4. Bačić, A.; Bačić P., “Ustavna demokracija i sudovi“, Split, 2009. 5. Bačić, Petar, “Ustav za Europu (2004.) i značaj konstitucionalizacije ljudskih prava“, Zbornik

Pravnog fakulteta, Split, 2005.6. Bobbio, Noberto, “Pravila većine: ograničenja i aporije“, u zborniku: “Legitimnost demokrat-

ske vlasti“, Zagreb, 1996.7. Borković, Ivo, “Upravno pravo“, Zagreb, 2002.8. Caramani, Daniele, “Komparativna politika“, Zagreb, 2013.9. Crnić, Jadranko, “Komentar Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske“, Za-

greb, 2002.10. Dimitrijević, Vojin, “Izvori međunarodnog prava o ljudskim pravima“, JRMP br. 1–3, 1995.11. Dvorkin, Rudolf, “Integritet“, u zborniku: “Legitimnost demokratske vlasti“, Zagreb, 1996.12. Geršković, Leon, ”Suvremeni ustavni problemi”, Beograd, 1981.13. Häberle, Peter, “Ustavna država“, Zagreb, 2002.14. Kelsen, Hans, “Opća teorija prava i države“, Arhiv za pravne i društvene nauke, Beograd, 1951.15. Krbek, Ivo, “Ustavno sudovanje“, JAZU, Zagreb, 1960.16. Kregar, Josip, “Politička filozofija ljudskih prava“, Zbornik Pravnog fakulteta, Zagreb, br.

6/1998.17. Kuzmanović, Rajko, “Ustavno pravo“, Banja Luka, 2002.18. Lukić, Radomir, “Uvod u pravo“, Beograd, 1964.19. Ljubić, Dubravko, “Ustav i ustavna država“, Hrvatska pravna revija, Zagreb, travanj 2010.20. Matalović, Miomir, “ Ljudska prava“, Rijeka, 1992.21. Merkel, Wolfgang, “Transformacija političkih sustava“, Zagreb, 2011.22. Offe, Claus, “Der Tunner am Ende des Lichts“, Frankfurt am Main, 1994.23. Omejec, Jasna, “Kontrola ustavnosti ustavnih normi“, Godišnjak Akademije pravnih znano-

sti Hrvatske, br. 1/2010. 24. Omejec, Jasna, “Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Europskog

suda za ljudska prava (Strasbourški ocquis)“, Zagreb, 2013.25. Omejec, Jasna; “Intervju“, Večernji list, od 23. siječnja 2015.26. Radbruch, Gustav, “Filozofija prava“, Beograd, 1980.27. Rodin, Siniša, “Europske integracije i ustavno pravo“, Zagreb, 1997.28. Schmitt, Carl, “Legalnost i legitimitet“, u izboru radova: “Legitimnost demokratske vlasti“,

Zagreb, 1996.29. Smerdel, Branko; Sokol, Smiljko, “Ustavno pravo“, Zagreb, 2006.30. Šarčević, Edin, “Ustav i politika“, Sarajevo, 1997.31. Thornberry, Patrick; Maria Amor Martin Estebanez, “Prava manjina u Europi“ (Pregled dje-

latnosti i standarda Vijeća Europe), Zagreb, 2008.32. Trnka, Kasim, “Ustavno pravo“, Sarajevo, 2000.33. Vrban, Duško, “Država i pravo“, Zagreb, 2003.


72

34. Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 85/2010 – pročišćeni tekst).35. Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 49/2002).36. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina (Narodne novine, br. 155/2002).37. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugo-

vori br. 18/1997, pročišćeni tekst, br. 6/1999 i ispravak br. 8/1999).38. Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (Narodne novine, Međunarodni ugovo-

ri br. 14/1997).39. Odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske.40. Prijedlog odluke o pristupanju promjeni Ustava Republike Hrvatske s Prijedlogom nacrta

promjene Ustava Republike Hrvatske, klasa: 012-02/13-01/01, ur. broj: 653-13-01, od 10. srp-nja 2013. godine (Prijedlog 46 zastupnika Hrvatskog sabora).

41. Prijedlog nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske, klasa: 012-02/13-01/03, ur. broj: 65-13-07, od 9. prosinca 2013. godine (Prijedlog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hr-vatskog sabora).

42. Prijedlog promjene Ustava Republike Hrvatske, klasa:012-02/13-01/01, ur. broj: 65-13-24, od 16. prosinca 2013. godine (Prijedlog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskog sabora).

43. Mišljenje Vlade Republike Hrvatske na Prijedlog odluke o pristupanju promjeni Ustava Re-publike Hrvatske, s Prijedlogom nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske (predlagatelji: 46 zastupnika u Hrvatskom saboru), klasa:022-03/13-12/35, ur. broj: 50301-09/09-13-5 od 26. rujna 2013. godine.

44. Radna tablica s predloženim primjedbama i podnesenim prijedlozima na Prijedlog odluke o pristupanju promjeni Ustava Republike Hrvatske s Prijedlogom nacrta promjene Ustava koju je sačinila Radna skupina Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskog sabora, od 15. studenog 2013. godine.

45. Prijedlozi i razmišljanja predsjednika Republike Hrvatske prof. dr. sc. Ive Josipovića na Pri-jedlog nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske, klasa: 012-01/13-01/08, ur. broj: 71-01-13-01, od 10. prosinca 2013. godine.

46. Prijedlog amandmana na Prijedlog nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske, Kluba za-stupnika HDZ-a u Hrvatskom saboru, klasa: 012-02/13-01/03, ur. broj: 6532-1-13-01, od 12. prosinca 2013. godine.

47. Odluka o otvaranju javne rasprave o Prijedlogu za utvrđivanje Nacrta promjene Ustava Re-publike Hrvatske, klasa: 012-02/13-01/07, ur. broj: 6521-1-13-01, od 21. studenog 2013. godine.

48. Zapisnik 7. sjednice Radne skupine za izradu Prijedloga nacrta promjene Ustava Republi-ke Hrvatske, klasa: 021-19/13-09/01, ur. broj: 6521-1-13-07/02, od 19. studenog 2013. godine.

49. Odluka o pristupanju promjeni Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 131/2013).50. Odluka o utvrđivanju Nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske, (Narodne novine, br.

150/2013).51. Prijedlog odluke o pristupanju promjeni Ustava Republike Hrvatske s Prijedlogom nacrta

promjene Ustava Republike Hrvatske (Klub zastupnika HDZ-a u Hrvatskom saboru, 34 za-stupnika) od 18. listopada 2013. godine.

52. Mišljenje Vlade Republike Hrvatske na Prijedlog odluke o pristupanju promjeni Ustava Re-publike Hrvatske, s Prijedlogom nacrta promjene Ustava Republike Hrvatske (predlagatelji: 34 zastupnika HDZ-a u Hrvatskom saboru), klasa: 022-03/13-12,49, ur. broj: 50301-09/06-13-4, od 14. studenoga 2013. godine.

73


Mato Arlović PhD, Judge of the Constitutional Court of the Republic of Croatia

CONSTITUTIONAL FRAMEWORK GOVERNING NATIONAL MINORITI-ES RIGHTS IN THE PROPOSAL (SIXTH) TO AMEND THE CONSTITUTI-ON OF THE REPUBLIC OF CROATIA

Summary

Rights and freedoms of national minorities and their members as a constituent part of hu-man rights and fundamental freedoms are the most challenging part of social relations for legal regulation, theoretical concept and systematisation as well as for their protection and enforce-ment in a community and state. In spite of their importance, there are at all levels quite a few di-sagreements or in other words, a significant number of issues that are being discussed aiming at unique, general solutions both at theoretical and provisional (legislative) level. It should suffice to mention that there is no agreement on the definition of the notion of national minority or on the question whether rights and freedoms of national minorities belong to their member indi-viduals or/and national minority as a collectivity. Nevertheless, they are objects of legal regula-tion of supranational and national laws because of their significance and the role in establishing stable and secure societies as a link among nations and states, their expansion and the dialogue, understanding, tolerance and constant improvement of instruments to solve all social (intersta-te) tensions, including open conflicts by means of democratic principles, applying the principles and values of justice, freedom and equality, along with respect and protection of their rights and fundamental freedoms as human rights and fundamental freedoms based on best practices of states, rule of law and the Constitution. Indeed, all this should be done within the framework of the national, within the norms of Constitutional law to regulate the constitutional framework if the constitutional order has not taken it over from the supranational law (as in Croatia), and the-ir legal framework for elaborating the content of enforcement and protection of rights and free-dom of national minorities and their members.

The long year endeavour of the Republic of Croatia (since its independence) to regulate the issues of national minorities ended in the early 21st century (from 2000 until 2003) first of all based on its Constitution, then on the Convention for the Protection of Human Rights and Fun-damental Freedoms and the Framework Convention for the Protection of National Minorities. The scope and content of legal regulation of rights and freedoms of national minorities and their members in the Republic of Croatia have been rated at the highest level in Europe, among many EU Member States i.e. in the world and have received the incentive and support for their enforce-ment and protection in real social life. Moreover, these issues once constituted the basis of tensi-ons and excuses for the Serbian national minority in Croatia and as justification for Great-Serbi-an aspiration towards the Republic of Croatia even by means of military aggression.

These issues motivate sensitive handling of all serious interventions in legal order and pro-tection of rights and freedom of national minorities and their members and in particular of tho-se affecting the changes in constitutional-legal approach to these issues and constitutionalisati-on of the state and community on one hand and established hierarchy of Croatian constitutio-nal order on the other hand.


74

The aims of the sixth “Proposal to Amend the Constitution of the Republic of Croatia” are the aforementioned issues. The Proposal does not only change the hierarchical structure of the Croatian constitutional order by changing constitutional nature of legislation (Constitution and the laws) by which rights and freedoms of national minorities and their members are regulated by raising them from the level of organic laws to the level of constitutional norms and consti-tutional acts, but (if adopted and passed) it creates constitutional basis on which civil principle is adopted as a constituent of the Croatian society changing the ethnical principle by establishi-ng different relations between ethnical majority and ethnical minority on the principle of divi-sion “we and you” etc.

The paper deals with the aforementioned issues based on critical analysis of the (sixth) pro-posal to amend the Constitution of the Republic of Croatia. It also indicates to the problems and consequences arising from the adoption of the proposed amendments of regulation of rights and freedoms of national minorities. Finally, the standing is reached that these amendments of the Constitution are retrograde in reference to its applicable solutions and even that they would harm the constitutional order and real life with unacceptable consequences.

Key words: amendments to the Constitution, regulating the rights of national minorities, Con-stitution, Constitutional law, norms having the force of constitution, human rights and fundamental freedoms, rights and freedoms of national minorities

75


Dr. Mato Arlović, Richter am Verfassungsgericht der Republik Kroatien

VERFASSUNGSRECHTLICHER RAHMEN FÜR REGELUNG DER RECHTE DER NATIONALEN MINDERHEITEN IM VORSCHLAG DER (SECHSTEN) ÄNDERUNGEN DER VERFASSUNG DER REPUBLIK KROA-TIEN

Zusammenfassung

Rechte und Freiheiten der nationalen Minderheiten und deren Angehörigen sind als Be-standteil der Menschenrechte und Grundfreiheiten einer der herausforderndsten Segmente der Sozialverhältnisse im Sinne ihrer Regelung, ihrer theoretischen Gestaltung und Systematisie-rung, sowie ihrer Durchsetzung in der Gesellschaft und der Staatsgemeinschaft.

Trotz ihrer Wichtigkeit rufen sie viele Meinungsverschiedenheiten auf allen genannten Ebenen heraus, oder, anders gesagt, es gibt eine beträchtliche Reihe der Fragen, über welche verhandelt wird und für welche einheitliche und allgemein akzeptable Lösungen gesucht wer-den, sowohl auf der theoretischen, als auch auf der normativrechtlichen Ebene. Als Illustration genügt die Anmerkung, dass in der Welt die Übereinstimmung weder über die Begriffsdefiniti-on der nationalen Minderheit erreicht wurde, noch darüber, ob Rechte und Freiheiten der nati-onalen Minderheiten nur den einzelnen Angehörigen der nationalen Minderheit oder der nati-onalen Minderheit als Kolektivität zustehen.

Trotzdem, vor Allem dank ihrer Bedeutung für die Herstellung von Stabilität und Sicherheit in der Gesellschaft und ihrer Rolle in der Verbindung von Völkern und Staaten, in Herstellung und Verbreitung von Dialog, Verständnis und Toleranz und als Faktor ständiger Stärkung der Instrumente zur Lösung aller sozialen (und zwischenstaatlichen) Spannungen, einschließlich offener Konflikte; dank der Anwendung der Grundsätze und Werte wie Gerechtigkeit, Freiheit, Gleichheit, Gleichberechtigung, Achtung und Schutz von Rechten und Freiheiten der nationa-len Minderheiten als ihrer Menschenrechten und Freiheiten, die auf besten Erfahrungen des Staates, auf der Herrschaft des Rechts und Achtung der Verfassung beruhen, stellen die Rechte der nationalen Minderheiten einen Gegenstand der rechtlichen Regelung im supranationalen und nationalen Recht dar. Selbstverständlich wird dies durch nationale Verfassungsrechtsnor-men geregelt, die einen verfassungsrechtlichen Rahmen dieser Rechte bilden, wenn die betre-ffende Verfassungsrechtsordnung sie nicht als Bestandteil des eigenen Nationalrechts vom su-pranatioanlen Recht übernommen hat (wie es in Kroatien der Fall ist) für die Regelung der Dur-chsetzung und des Schutzes von Rechten und Freieheiten der nationalen Minderheiten und de-ren Angehörigen.

Die Republik Kroatien hat anfangs dieses Jahrhunderts (vom Jahr 2000 bis zum Jahr 2002) vor Allem auf Grund ihrer Verfassung, der Konvention zum Schutz der Menschenrechte und Grundfreiheiten und der Rahmenkonvention zum Schutz der nationalen Minderheiten, ihre langjährige Arbeit (seit der Erklärung ihrer Unabhängigkeit und Souveränität) an rechtlicher Regelung dieser Fragen zu Ende geführt. Die Republik Kroatien hat von vielen Mitgliedstaa-ten der EU – und nicht nur von ihnen – die Anerkennung bekommen, dass ihre Regelung der Rechte und Freiheiten der nationalen Minderheiten und deren Angehörigen auf der höchsten


76

Ebene in Europa, so auch in der Welt, sei. Sie hat auch die Anstiftung und Unterstützung dieser Staaten für den Schutz und die Durchsetzung dieser Rechte in der Realität des gesellschaftlichen Lebens erhalten. Dies ist desto mehr wichtig, weil diese Frage eine der Ursachen von Spannun-gen war, aber auch eine Ausrede für den Aufstand der serbischen nationalen Minderheit in Kro-atien, und ihre Rechtfertigung für die Durchführung großserbischer Asspirationen gegenüber die Republik Kroatien durch Anwendung der bewaffneten Aggression. Unter anderem sind die-se Fragen auch ein Grund für die Empfindlichkeit jedes Eingriffs in die rechtliche Regelung der Rechte und Freiheiten der nationalen Minderheiten und deren Angehörigen, insbesondere die-jenigen, die in den verfassungsrechtlichen Ansatz zu diesen Fragen, sowie in die auf Grund der Verfassungsordnung hergestellten Konstitutionalisierung des Staates und der sozialen Gemein-schaft einerseits und der hyerarchisch aufgebauten kroatischen Verfassungsordnung anderer-seits eingreifen.

Gerade das wird durch den sechsten “Vorschlag der Abänderung der Verfassung der Repu-blik Kroatien“ gemacht, und dazu neigt er. Die Änderung der verfassungsrechtlichen Natur der Rechtsvorschriften (des Verfassungsgesetzes und anderer Gesetze), durch welche Rechte und Freiheiten der nationalen Minderheiten und deren Angehörigen geregelt werden und durch welche diese aus dem Rang organischer Gesetze auf das Niveau der Verfassungsnormen und ver-fassungsrechtlicher Akten gehoben werden, ändert nicht nur den hyerarchischen Aufbau kroa-tischer verfassungsrechtlicher Ordnung, sondern (im Falle dass sie angenommen und beschlo-ssen wird) schafft sie gleichzeitig auch die Verfassungsgrundlage, nach welcher der Grundsatz des Bürgertums als Konstituens der kroatischen Gesellschaft durch den Grundsatz des Ethnis-chen ersetzt wird und zwar durch die Schaffung der verfassungsrechtlichen Grundlage für die Herstellung andersartiger Verhältnisse zwischen der ethnischen Mehrheit und ethnischen Min-derheiten, geteilt nach dem Prinzip “wir und ihr“.

Die angedeuteten Fragen werden in dieser Arbeit auf Grund einer kritischen Analyse der vor-geschlagenen (sechsten) Änderungen der Verfassung der Republik Kroatien erörtert. Es wird auf Probleme und Konsequenzen hingewiesen, die aus der Billigung der vorgeschlagenen Änderun-gen bezüglich der Regelung von Rechten und Freiheiten der nationalen Minderheiten erfolgen könnten.

Am Ende wird die Schlussfolgerung gezogen, dass, einerseits, diese Verfassungsänderun-gen in Bezug auf geltende Verfassungslösungen retrograd wären, und andererseits wären sie nachteilhaft für die verfassungsrechtliche Ordnung und hätten unannehmbare Folgen für das reale Leben.

Schlagwörter: Verfassungsänderungen, Regelung der Rechte der nationalen Minderheiten, die Verfassung, das Verfassungsgesetz, Normen mit Verfassungskraft, Menschenrechte und Grundfreiheiten, Rechte und Freiheiten der nationalen Minderheiten und deren Angehörigen, Konstitutionalismus, Herrschaft des Rechts, Verfassungsstaat, verfa-ssungsrechtliche Ordnung, Hyerarchiestruktur, Verfassungssystem

Dunja Pastović, NORMATIVNI OKVIR POROTNOG SUĐENJA U ISTRI U RAZDOBLJU OD 1873. DO 1918.

Izvorni znanstveni radUDK 343.195(497.5-3 Istra)”1873/1918”

343.1(497.5)(091)Primljeno: ožujak 2015.

1. POROTNO SUĐENJE U ISTRI PREMA ZAKONU O KAZNENOM POSTUPKU 1873.

Reforma sustava kaznenog postupka i ponovno uvođenje porote kao općeg instituta u Istru predstavljalo je rezultat obnavljanja političkog života u Austriji nakon završetka Bachova apso-lutizma i vraćanja ustavnosti 1860.

Srž promjena kaznenog zakonodavstva predstavljao je Zakon o kaznenom postupku od 23. svibnja 1873. (u nastavku ZKP 1873.)1 nastao kao rezultat dugogodišnjih pripremnih radova, za-

* Dr. sc. Dunja Pastović, visa asistentica na Katedri za povijest hrvatskog prava i države, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Ćirilometodska 4, 10000 Zagreb.

1 Zakon od 23. svibnja 1873. kojim se uvodi postupnik kazneni, u: Dèržavo-zakonski vladni list za kraljevine i zemlje zastupane u vieću cesarevinskom, god. 1873., kom. XLII., br. 119., Beč, 1873., str. 397.–501.

77

NORMATIVNI OKVIR POROTNOG SUĐENJA U ISTRI U RAZDOBLJU OD 1873. DO 1918.

Sažetak: Cilj rada je prikaz normativnog okvira porotnog suđenja u Istri u razdoblju od 1873. do 1918., čija je podloga bio austrijski Zakon o kaznenom postupku iz 1873. Pri obra-di teme korišteni su relevantni pravni propisi, strana i domaća literatura, službeni statistički zbornici, časopisi i novine iz promatranog razdoblja te dostupna arhivska građa Državnog arhiva u Pazinu.

Na temelju analize normativnog okvira ustanovljeno je kako u vezi s uređenjem po-stupka pred porotom, a u usporedbi s kratkotrajnim Zakonom o kaznenom postupku iz 1850., nije došlo do velikih promjena. One promjene koje su pak bile učinjene, uka-zivale su na dvije temeljne tendencije zakonodavca: s jedne strane omogućiti jaču si-gurnost optuženika od nepravednih osuda, a s druge strane poboljšati položaj porot-nika koji su dobili mogućnost zahtijevati promjenu postavljenih pitanja te predlaga-ti izvođenje pojedinih dokaza. Stoga je u radu naglasak stavljen na one odredbe koje su predstavljale odstupanje od uređenja predviđenog ZKP-om 1850. Također, prika-zana je primjena pojedinih zakonskih odredaba pred porotnim sudom u Rovinju. U radu je analiziran i Zakon o sastavljanju porotničkih imenika od 23. svibnja 1873., koji je predstavljao dopunu ZKP-a 1873.

Ključne riječi: porotno suđenje, Istra, Zakon o kaznenom postupku 1873., 1873.–1918.

Dr. sc. Dunja Pastović, viša asistentica*


78

početih još 1861. godine, tijekom kojih je bilo izrađeno ukupno deset nacrta te se može smatrati “jednim od tehnički najdotjeranijih zakonika o kaznenom postupku svoga vremena“.2

Prema čl. I. uvedbene naredbe, ZKP 1873. stupio je na snagu 1. siječnja 1874. u svim krunovi-nama i zemljama zastupanim u Carevinskom vijeću. U radu će naglasak biti stavljen na odredbe ovoga Zakona koji su se odnosile na institut porote.

1.1. Stvarna nadležnost porotnog suda

Porotni sudovi trebali su voditi glavnu raspravu i odlučivati o svim zločinima i prijestupima koji su im bili doznačeni u čl. VI. uvedbene naredbe3 ZKP-a 1873. (§14.).

Uz kažnjiva djela, koja su već prema ZKP-u 1850. bila stavljena u nadležnost porotnih sudo-va, bili su još dodani i veleizdaja, oskvrnuće, ponižavanje naredaba koje izdaju vlasti i bunjenja te poticanje na neprijateljstvo.4 Također, važno je istaknuti da je u međuvremenu došlo do značaj-ne promjene u materijalnom kaznenom pravu koje je sada bilo regulirano Kaznenim zakonom o zločinstvima, prijestupima i prekršajima iz 1852. (u daljnjem tekstu KZ 1852.) koji je u Istri, kao i u svim drugim krunovinama, stupio na snagu 1. rujna 1852.5

Taksativno nabrojane zločine i prijestupe, koji su bili u nadležnosti porotnih sudova, može-mo podijeliti u tri skupine:6

1. zločini i prijestupi počinjeni sadržajem tiska;2. politički zločini i prijestupi: veleizdaja,7 smetanje javnoga mira,8 ustanak i buna,9 javno nasi-

lje nasilnim djelovanjem protiv skupštine sazvane od strane vlade u svrhu rasprave o javnim poslovima, protiv suda ili koje druge javne vlasti,10 javno nasilje nasilnim djelovanjem pro-tiv zakonito priznatih zborova ili protiv skupština koji se održavaju uz sudjelovanje ili pod nadzorom javne vlasti,11 ponižavanje naredaba koje izdaju vlasti i bunjenja,12 poticanje na neprijateljstvo;13

2 Bayer, V., Kazneno procesno pravo – odabrana poglavlja, knjiga II., Povijesni razvoj kaznenog procesnog prava, (prir. Krapac, D.), Zagreb, 1995., str. 152.

3 Čl. VI. uvedbene naredbe ZKP-a 1873. predstavljao je izvršenje čl. 11. Temeljnog državnog zakona o sudačkoj vlasti od 21. prosinca 1867. te je sadržavao taksativno nabrojane zločine i prijestupe doznačene poroti.

4 Sadoghi, A., Thesen zur Geschworenengerichtsbarkeit – historische Aufarbeitung und Perspektiven, Linz, 2007., str. 67.

5 Cesarski patent od 27. svibnja 1852. kojim se za svukoliku cesarevinu, izim vojničke Krajine, kao jedini kazneni zakon o zločinstvih, prestupcih i prekèršajih, proglašuje i od 1. rujna 1852. počamši, u kriepost stavlja novo, poznijimi zakoni popunjeno izdanje kaznenoga zakona o zločinstvih i teških redarstvenih od 3. rujna 1803., u koje je primljeno više novih ustanovah, u: Sveobći dèržavo-zakonski i vladni list za Cesarevinu Austriansku, god. 1852., kom. XXXVI., br. 117., Beč, 1852., str. 493.–591.

6 Mitterbacher, J., Die Strafproceßordnung für die im Reichsrathe vertretenen Königreiche und Länder der österreichisch-ungarischen Monarchie vom 23. Mai 1873 und deren Einführungsgesetz, Wien, 1882., str. XXXII.

7 §§58.–61. Kaznenog zakona o zločinima, prijestupima i prekršajima od 27. svibnja 1852. (u nastavku KZ 1852.) i čl. I. Zakona od 17. prosinca 1862.

8 §§65.–66. KZ-a 1852. i čl. II. Zakona od 17. prosinca 1862.

9 §§68.–73. i 75. KZ-a 1852.

10 §§76.,77. i 80. KZ-a 1852.

11 §§78.,79., i 80. KZ-a 1852.

12 §.300. KZ-a 1852 i čl. III.–IV. Zakona od 17. prosinca 1862.

13 §302. KZ-a 1852.

79


3. teški zločini, tj. oni zločini za koje se prema zakonu može izreći kazna u trajanju duljem od pet godina tamnice: javno nasilje grabežom čovjeka,14 javno nasilje “zasebičnim tèrgovanjem s robovi“,15 zlouporaba službene ovlasti,16 krivotvorenje javnih vjerovnih papira,17 krivotvore-nje novca,18 silovanje,19 umorstvo i ubojstvo,20 razbojništvo.21 U onim slučajevima kod kojih kazneni zakon nije dovoljno oštro odredio granicu od pet godina tamnice, nadležnost porot-nog suda ovisila je o tome zahtijeva li se u optužnici primjena kazne koja iznosi najmanje pet godina tamnice: javno nasilje zlobnom povredom tuđeg vlasništva22 ili drugim pakosnim rad-njama ili propustima uz osobito pogibeljne okolnosti23 i to samo u onim slučajevima kada na-stane koja od okolnosti iz §86. st. 2.24 ili kad je u slučajevima §85. sl. b) i c)25 i §87. u optužnici posebno predloženo da se zbog visine zlobe ili pogibelji presuda izrekne na tamnicu više od pet godina; otmica, kada se prema zakonu treba izreći najmanje petogodišnja tamnica,26 sme-tanje vjerozakona,27 samo onda kada se u optužnici predloži da se po §123. s obzirom na ve-ličinu zlobe ili pogibelji izrekne presuda na tamnicu više od pet godina; oskvrnuće,28 kad na-stupi koja u §126. navedena posljedica ili kad se u optužnici izrijekom predloži da se zbog vrlo otegotnih okolnosti izrekne presuda na tamnicu više od pet godina; protuprirodni blud, no samo uz okolnosti naznačene u §130. st. 2.;29 prekid trudnoće protivno znanju i volji majke, kad se prema zakonu treba izreći kazna od pet do deset godina tamnice;30 izlaganje djeteta, kad se prema zakonu treba izreći kazna od pet do deset godina tamnice;31 teška tjelesna ozlje-da, kad se prema zakonu treba izreći kazna od pet do deset godina tamnice;32 dvoboj, kad se

14 §§90.–91. KZ-a 1852.

15 Posljednji stavak §95. KZ-a 1852.

16 §§101.–103. KZ-a 1852.

17 §§106.–117. KZ-a 1852.

18 §§118.–121. KZ-a 1852.

19 §§125.–127. KZ-a 1852.

20 §§134.–143. KZ-a 1852.

21 §§190.–195. KZ-a 1852.

22 §§85.–86. KZ-a 1852.

23 §§87–88. KZ-a 1852.

24 Ako iz oštećenja proizađe nesreća za zdravlje, tjelesnu sigurnost ili u većoj mjeri za vlasništvo drugih osoba, krivci su se trebali kazniti teškom tamnicom od 10 do 20 godina, a pri osobito otegotnim okolnostima doživotnom teškom tamnicom. Ako bi pak iz oštećenja tuđeg vlasništva proizašla smrt neke osobe, a počinitelj je to mogao predvidjeti, tada se imao kazniti smrtnom kaznom (§86. st. 2. KZ-a 1852.).

25 Slučajevi kada iz zlobnog oštećenja tuđeg vlasništva može nastati opasnost za život, zdravlje, tjelesnu sigurnost ljudi ili znatna opasnost za tuđe vlasništvo. Potom, ako se učini zlobno oštećenje na željeznicama, napravama koje pripadaju željeznicama, voznim sredstvima, strojevima, spravama ili predmetima koji služe za radnju željeznica, na parobrodima, parnim strojevima i kotlovima, mostovima, napravama u rudnicima ili općenito kada su okolnosti bile osobito opasne (§85. sl. b) i c) KZ-a 1852.).

26 §§96.–97. KZ-a 1852.

27 §§122.–123. KZ-a 1852.

28 §128. KZ-a 1852.

29 Protuprirodni blud počinjen s osobom istoga spola, ako je pritom bila upotrijebljena pogibeljna prijetnja ili sila; u ovom slučaju se ima izreći kazna u trajanju od pet do deset godina. Nadalje, ako “sila povuče za sobom važnu štetu u zdravju ili što više u životu“ žrtve, kazna se trebala produljiti na vrijeme od 10 do 20 godina. Ako zločin prouzroči smrt žrtve, kazna je bila doživotna teška tamnica (§130. st.2. KZ-a 1852.).

30 §§147.–148. KZ-a 1852.

31 §§149.–150. KZ-a 1852.

32 §§152.–157. KZ-a 1852.


80

prema zakonu treba izreći najmanje petogodišnja kazna tamnice;33 palež, kad se prema zako-nu treba izreći najmanje petogodišnja kazna tamnice;34 krađe, kad se prema §179. treba izre-ći kazna od pet do deset godina tamnice;35 pronevjere, kada se prema Zakonu treba izreći naj-manje petogodišnja kazna tamnice ili kad se u optužnici na temelju §184. predloži da se zbog osobito otegotnih okolnosti izrekne kazna tamnice u trajanju duljem od pet godina; prijeva-re, kad se prema zakonu treba izreći najmanje petogodišnja kazna tamnice;36 lažno prijavlji-vanje zločina (“potvora“),37 kada se u optužnici navede koja od okolnosti naznačenih u §210. sl. a) – c) te se predloži izricanje kazne tamnice u trajanju više od pet godina; pomaganje zlo-čincu i to samo u onom slučaju, kad se prema §218. treba izreći kazna tamnice od pet do de-set godina.38

Također, izrijekom je bilo propisano da u vezi s onim zločinima za koje prema navedenim odredbama porota nije bila nadležna, sud koji je izricao presudu39 nije mogao ni u jednom sluča-ju dosuditi kaznu tamnice u trajanju duljem od pet godina.

Nadležnost porotnih sudova bila je proširena 1885., donošenjem posebnog Zakona s odred-bama protiv opasne uporabe eksploziva i protiv općenito opasnog rukovanja istim.40 Ovim Zako-nom je izrijekom bilo propisano da glavna rasprava o optužbama za zločine koji su bili naznače-ni u §§4., 5., 6. i 8. spada pred porotni sud.

1.2. Uređenje postupka pred porotnim sudom

Odredbe o postupku pred porotnim sudom najvećim su dijelom gotovo nepromijenjeno bile preuzete iz ZKP-a 1850. Razlozi za velike promjene nisu postojali budući da je iskustvo s primje-nom ZKP-a 1850. prema suglasnom mišljenju ondašnjih suvremenika bilo vrlo pozitivno.41 Sto-

33 §§158.–162. KZ-a 1852.

34 §§166.–169. KZ-a 1852.

35 To su sljedeći slučajevi: kada iznos ukradene stvari prelazi 300 fl.; kada je krađa bila počinjena s osobitom drskošću, silom ili lukavošću; kada je kradljivac, zatečen na djelu, primijenio silu ili pogibeljnu prijetnju kako bi zadržao u posjedu ukradenu stvar ili kada je krađa počinitelju postala navikom. U navedenim slučajevima izricala se kazna teške tamnice u trajanju od pet do deset godina (§.179. KZ-a 1852.).

36 §§170., 197. –204. KZ-a 1852.

37 §§209-210. KZ-a 1852.

38 To se odnosi na slučaj kada je pomoć pružena zločincu koji je bio zatvoren zbog veleizdaje ili krivotvorenja vjerovnih papira, a pomagatelj je za to znao (§218. KZ-a 1852.).

39 Osim porotnih sudova sudbenost u kaznenim predmetima prema ZKP-u 1873. obavljali su sljedeći sudovi: kotarski sudovi koji su u prvom stupnju sudili za prekršaje te su sudjelovali u pripremnom postupku u slučajevima zločina i prijestupa (§9.); sudovi prvog stupnja (“sudišta pèrve molbe“) koji su vodili glavnu raspravu i odlučivali o svim zločinima i prijestupima, koji nisu bili u nadležnosti porote, dok su kao prizivni sudovi odlučivali o pravnim lijekovima protiv presuda kotarskih sudova u predmetima prekršaja. Pri svakom sudu prvoga stupnja bio je određen po jedan ili više njegovih članova kao istražni suci, koji su vodili istragu u vezi sa svim zločinima i prijestupima. Jedan odjel suda prvog stupnja nadzirao je kao “viećna komora“ vođenje pripremnog postupka od strane kotarskih sudova i istražnih sudaca (§§.10.–13.). Nadalje, sudovi drugog stupnja (“sudišta druge molbe“) koji su odlučivali o pravnim lijekovima protiv odluka nižih sudova i čija je dužnost bila nadzirati djelatnost kaznenih sudova na svom području (§15.) te kasacijsko sudište koje je odlučivalo o svim ništavnim žalbama, koje su prema ZKP-u 1873 bile dopuštene (§16.).

40 Zakon od 27. svibnja 1885. o odredbah proti obćenito pogibeljnoj porabi razprštalah i proti obćenito pogibeljnu rukovanju s istimi, u: Državo-zakonski list za kraljevine i zemlje, zastupane u vieću cesarevinskom, god. 1885., kom. XLII., br. 134., Beč, 1885., str. 305.–307.

41 Mayer, S., Handbuch des österreichischen Strafproceßrechtes, I. Band. Entstehungsgeschichte der österreichischen Strafproceß-Ordnung vom 23. Mai 1873., Wien, 1876., str. 330.

81


ga će u nastavku izlaganja naglasak biti na odredbama koje su predstavljale odstupanje od uređe-nja predviđenog ZKP-om 1850.42

Učinjene promjene jasno ukazuju na dvije temeljne tendencije. S jedne strane trebale su omo-gućiti jaču sigurnost optuženika od nepravednih osuda, a s druge strane poboljšati položaj po-rotnika koji su dobili mogućnost zahtijevati promjenu postavljenih pitanja, kao i predlagati izvo-đenje pojedinih dokaza.43

Odredbe o porotnim sudovima smještene su u glavi XIX. ZKP-a 1873. koja je nosila naziv “O porotnih sudovih (porotah)“. Navedena glava sadržavala je manji broj paragrafa nego ZKP 1850., što je bio rezultat sažimanja pojedinih odredaba,44 uporabe jezično preciznije formulacije i ma-nje sadržajne promjene.

1.3. Općenito o porotnim sudovima

Porotni sudovi postojali su u sjedištu svakog suda prvog stupnja, a to je za područje Istre pre-ma novoj sudskoj organizaciji bio Okružni sud u Rovinju. Kao i prema ZKP-u 1850. redovne po-rotne sjednice održavale su se svaka tri mjeseca i to onim redoslijedom koji ustanovi Viši zemalj-ski sud u Trstu, kao sud drugog stupnja za Istru, dok su se izvanredne porotne sjednice održa-vale prema potrebi, po naređenju predsjednika tog istoga suda, kao suda drugog stupnja (§297.).

Porotni sud sastojao se od sudskog vijeća (“sudišta“) i porotničke klupe od dvanaest porot-nika (§300.). Važna promjena sastojala se u tome što je broj profesionalnih sudaca koji su čini-li sudsko vijeće bio smanjen s pet na tri. Osim toga, propisano je da će predsjednik suda dru-gog stupnja, u pravilu kao predsjednik porotnog suda, imenovati predsjednika onog suda prvog stupnja kod kojeg će se održavati porotna sjednica. Obrazloženje za ovu promjenu bilo je to da će potonji “svojim autoritetom lakše održavati red u sudnici i brinuti se o dostojanstvu suda, kao i da će vođenjem teških i kompliciranih rasprava članovima svoga suda prethoditi kao uzor te da neće ovaj teret prebacivati na savjetnike i prikrivati svoju vlastitu nesposobnost ponižavajućom kritikom“.45 Osim predsjednika suda prvog stupnja, predsjednikom porotnog suda mogli su ta-kođer biti imenovani i drugi članovi suda prvog stupnja, kod kojih se ima održati porotna sjedni-ca, ili pak suda drugog stupnja (§301.).

Prema dostupnim podacima predsjednikom porotnog suda u Rovinju uglavnom je bio ime-novan predsjednik Okružnog suda u Rovinju, pa je tako od 1874. do 1876. to bio Giuseppe

42 O uređenju porotnog suđenja prema ZKP-u 1850. vidi: Pastović, D., Porotno suđenje u Istri prema Zakonu o kaznenom postupku iz 1850., Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, vol. 20, br. 1/2013., Zagreb, str. 203.–264.

43 Holzmannhofer, W., Geschworenengerichtsbarkeit in Österreich: Geschichte, Entwicklung und aktueller Stand (unter besonderer Berücksichtigung der Entscheidungsfindung von Geschworenen sowie der mangelnden Begründungspflicht), doktorska disertacija, Salzburg, 2001., str. 25.; Zimprich, S., Historische Entwicklung und gegenwärtige Bedeutung der Geschworenengerichtsbarkeit in Österreich, doktorska disertacija, Wien, 1995., str. 73.

44 Primjerice, slučajevi kada je dopušteno postavljati porotnicima sporedna pitanja, koji su u ZKP-u 1850. bili normirani u četiri paragrafa (§326., §§328.–330.), u ZKP-u 1873. bili su propisani u samo jednom paragrafu (§320.). Ili, kazneni okviri kod izvanrednog ublažavanja kazne, koji su u ZKP-u 1850. bili predviđeni u §§344.–346., u novom ZKP-u 1873. bili su sadržani u samo jednom paragrafu, 338.

45 Prema ZKP-u 1850. predsjednikom porotnog suda u pravilu su bili imenovani članovi suda drugog stupnja. Mayer, S. Handbuch des österreichischen Strafproceßrechts, IV. Band. Commentar zu der Oesterreichischen Strafproceß-Ordnung vom 23. Mai 1873. Dritter Theil. §§297.–494. (Schluß des Commentars.), Wien, 1884., str. 12; Mitterbacher, op. cit. u bilj. 5., str. 499.


82

Nadamlenzki,46 od 1876. do 1886. Francesco Lindermann,47 od 1888. do 1893. Leone Fiocchi,48 od 1894. do 1904. Antonio Tušar,49 a od 1905. do 1907. Francesco Dukić. Zabilježeni su i slučajevi kada su za predsjednika porotnog suda bili imenovani savjetnici pri Okružnom sudu u Rovinju: Valerio Quarantotto, i to za redovnu porotnu sjednicu koja je započela 29. kolovoza 1876.50 te Na-poleone Kümmerlin nob. de. Eichenau, i to za redovnu porotnu sjednicu koja je započela 14. stu-denog 1904.51 Uočljivo je da su ova dva slučaja koincidirala s imenovanjem novog predsjednika Okružnog suda u Rovinju pa su oni zapravo “popunjavali“ prazninu između odlaska starog i ime-novanja novog predsjednika suda. Uz predsjednika porotnog suda, kao njegovi zamjenici birala su se dva savjetnika pri Okružnom sudu u Rovinju.

Nadalje, posebno je bilo propisano da Okružni sud u Rovinju, kao sud prvog stupnja, pod prijetnjom ništavosti, mora najkasnije tri dana prije početka glavne rasprave priopćiti svakom optuženiku imena članova sudskog vijeća, kao i imenik glavnih i zamjenskih porotnika pozvanih na porotnu sjednicu (§303.).52

1.4. Sastavljanje porotničke klupe

Kao i prema ZKP-u 1850., sastavljanje porotničke klupe obavljalo se za svaki pojedini kazneni predmet, neposredno prije početka glavne rasprave u nejavnoj sjednici porotnog suda i u nazoč-nosti tužitelja, optuženika i njegova branitelja, “privatnog učestnika“53 te pozvanih porotnika. Sastavljanje je započinjalo time što je zapisničar prozivao poimence 36 glavnih porotnika. Svrha navedene prozivke bila je konstatirati njihovu nazočnost te omogućiti optuženiku da se uvjeri u točnost dostavljenog mu službenog imenika. Ako je porotnika došlo manje od 30, taj se broj tre-bao dopuniti među devetoricom zamjenskih porotnika i to onim redoslijedom koji je bio određen ždrijebom. Potom je slijedilo eventualno isključenje porotnika od sudjelovanja u raspravi zbog postojanja zakonom određenih razloga (§§304.–306.).

46 Državni arhiv u Pazinu, HR-DAPA-27, KOTARSKI KAPETANAT U PAZINU, 1868.–1918, L/6 Porotnici, (1874), Notificazione No 195/Pres., kutija 15; Varietà. Assise nel Litorale, Gazzetta dei tribunali, br. 4–5, Trieste, 4. ožujka 1874., str. 24.; Državni arhiv u Pazinu, HR-DAPA-27, KOTARSKI KAPETANAT U PAZINU, 1868.–1918., L/6 Porotnici, (1876), Notificazione No 940/Pr., kutija 20; Notificazione, Ľ Osservatore triestino, br. 86, Trieste, 14. travnja 1876., str. 1.

47 Notificazione, Ľ Osservatore triestino, br. 232, Trieste, 10. listopada 1876., str. 1; La Corte di Assise a Rovigno, Ľ Istria, br. 253, Parenzo, 16. listopada 1886., str. 3.

48 I Processi alla nostra Corte ď Assise, Ľ Istria, br. 357, Parenzo, 13. listopada 1888., str. 5.; Corte ď Assise. Uccisione-Necessaria difesa., Ľ Istria, br. 619, Parenzo, 25. studenoga 1893., str. 3.

49 Le Assise a Rovigno, Ľ Istria, br. 637, Parenzo, 31. ožujka 1894., str. 3.

50 Državni arhiv u Pazinu, HR-DAPA-27, KOTARSKI KAPETANAT U PAZINU, 1868.–1918, L/6 Porotnici, (1876), Notificazione No 1725/Pr., kutija 20; Notificazione, Ľ Osservatore triestino, br. 163, Trieste, 19. srpnja 1876., str. 1.

51 Državni arhiv u Pazinu, HR-DAPA-28, KOTARSKI KAPETANAT U POREČU, 1868-1918, I/9 Prijave i istrage, (1904), Notificazione , kutija 95; La prossima Corte ď Assise, Il Giornaletto di Pola, br. 1533, Pula, 20. rujna 1904., str. 1.

52 Istu odredbu je sadržavao i ZKP 1850. u §.257., no razlika je u tome što prema ZKP-u 1873. sud prvog stupnja mora navedeni popis imena optuženiku dostaviti prema službenoj dužnosti, a ne prema naredbi državnog odvjetnika. Ratio odredbe je ostao isti: omogućiti optuženiku i njegovu branitelju dovoljno vremena da se informiraju o mogućim porotnicima i članovima sudskog vijeća, kako bi mogli iskoristiti svoje pravo na izuzeće i neobrazloženi otklon. Mayer, op. cit. u bilj. 45., str. 19.

53 Riječ je o oštećeniku kao podnositelju imovinskopravnog zahtjeva. Naime, svatko tko je bio povrijeđen zločinom ili prijestupom koji su se progonili ex offo, mogao je zbog svojih privatnopravnih potraživanja, sve do početka glavne rasprave, pridružiti se kaznenom postupku te je time postajao “privatni učestnik“ (§47. ZKP-a 1873.).

83


Jedina promjena u postupku sastavljanja porotničke klupe bila je ta da je u ZKP-u 1873. broj porotnika, koji je trebao preostati nakon eventualnih isključenja, bio smanjen s 30 na 24. Osim navedenog smanjenja, bilo je propisano da će se porotnička klupa moći sastaviti i ako je nazočan i manji broj porotnika, kada na to izrijekom pristanu svi oni koji su imali pravo na neobrazlože-ni otklon porotnika (§307.).

Iznimka od pravila prema kojemu se porotnička klupa treba sastaviti za svaki pojedinačni slu-čaj bila je predviđena Zakonom o sastavljanju porotničkih imenika od 23. svibnja 1873. koji je u §22. propisao mogućnost da se, ako porotni sud istoga dana treba održati glavnu raspravu u više kaznenih predmeta, porotnička klupa sastavi za sve slučajeve prije nego što započne rasprava u prvom predmetu. Smisao ove odredbe ušteda je vremena i truda potrebnog za sastavljanje po-rotničke klupe za svaku sljedeću raspravu. Porotnička klupa, koja je bila sastavljena za prvi ka-zneni predmet, trebala je sudjelovati i u sljedećim kaznenim predmetima o kojima će se istoga dana raspravljati samo ako na to pristanu oni koji su ovlašteni na neobrazloženi otklon porotni-ka, dakle uz pristanak tužitelja i optuženika. Ako bi se na zahtjev kojeg od ovlaštenika za koji od sljedećih slučajeva sastavila nova porotnička klupa, potonja je trebala ostati “u dielatnosti“ i za ostale slučajeve koji slijede, dakako uz uvjet da na to pristanu oni koji su bili ovlašteni na neobra-zloženi otklon porotnika. Ako bi zbog duljeg trajanja prethodnih rasprava ili zbog drugih razlo-ga, određeni početak rasprave bio odgođen i to tako da će isti moći započeti tek četvrtog ili ka-snijeg dana, nakon onoga kada je bila sastavljena porotnička klupa, u tom slučaju se trebala sa-staviti nova porotnička klupa.54

2. GLAVNA RASPRAVA PRED POROTOM 2.1. Početak glavne rasprave i prisega porotnika

Jedina promjena u ovom stadiju postupka sastojala se u formuli prisege kojom se predsjed-nik obraćao porotnicima. Formulacija: “(…) da ćete kruto pred očima imati korist obtuženika isto tako, kao i korist gradjanskoga družtva, koje ga obtužuje (…)“ (§318. ZKP 1850.) bila je zamije-njena preciznijim i jasnijim riječima: “(…) da ćete kruto pred očima imati zakon, koi ste dèržani neoskvèrnjen sačuvati (…)“ (§313. ZKP 1873.). Razlog zbog kojega je zaključkom Zastupničke kuće Carevinskog vijeća iz daljnjeg razmatranja bila izostavljena prije navedena “korist obtuže-nika“ bio je taj kako ona ne bi trebala biti stavljena u opreku sa zakonom.55

Daljnja razlika sastojala se u tome što je ZKP 1873. izrijekom propisao da porotnikova vjerois-povijest neće činiti nikakvu razliku pri polaganju prisege. Samo one osobe kojima je vjera branila prisegu umjesto izgovaranja riječi: “Zaklinjem se, tako mi Bog pomogao“, obvezivale su se time

54 Navedena odredba bila je formulirana prema uzoru na pruski Zakon o kaznenom postupku od 3. svibnja 1852. Mayer, op. cit. u bilj. 45., str. 31.–32.; Mitterbacher, op. cit. u bilj. 5., str. 502.–503.; Treba li svakako, da porotnici učine zakletvu za svaki pojedini sgodaj, kad se istog dana više kaznenih parnica razpravlja pred jednim te istim porotničkim sborom? Njemački napisao I. v. W., Pravo: pravničko-upravni list, god. IV., br. 48, Split, 30. ožujka 1877., str. 368.–369.

55 Mayer, op. cit. u bilj. 41., str. 844.


84

što su se prisezale pružanjem ruke (§313.).56 Iznimka od polaganja ovakve religiozne prisege nije bila dopuštena ni onda kada je riječ bila o ateistima.57

2.2. Dokazni postupak

Nakon završetka prisege porotnika, predsjednik je po zapisničaru prozivao svjedoke i vješta-ke. Potom je predsjednik, pod prijetnjom ništavosti, određivao da zapisničar pročita optužnicu,58 i ako postoji presuda zbog koje otpada koja od točaka optužbe, tada da pročita i tu presudu (§314.).59

Bitna sadržajna razlika prema ZKP-u 1850. sastojala se u tome što je u ZKP-u 1873. izrijekom bilo propisano da porotnici, uz postavljanja pitanja, mogu predlagati da se pribave dokazi koji su potrebni za razjašnjenje važnih činjenica. Odluku o ovom prijedlogu donosilo je sudsko vijeće (§315.). Porotnici su ovime dobili mogućnost izravne intervencije u dokazni postupak. Prijedlog da se pribavi dokaz porotnici su mogli istaknuti već tijekom glavne rasprave te su se u tu svrhu mogli među sobom dogovoriti da ga jedan od njih istakne sudu. Pravo predlaganja dokaza pripa-dalo je i pojedinom porotniku, koji je bio u dvojbi glede postojanja neke važne činjenice, pri čemu je za sud bilo sasvim nevažno jesu li i ostali porotnici dijelili njegovo mišljenje; sud je bio dužan ustanoviti je li taj prijedlog doista opravdan i hoće li se njime razjasniti važne činjenice.60 Čak i nakon povlačenja u zasebnu prostoriju na vijećanje, porotnici su i dalje mogli podnijeti prijedlog za izvođenje nekog dokaza.61

56 Pri nekim porotnim sudovima (tako npr. u Dalmaciji), osim formule prisege kojom se predsjednik obraćao porotnicima, nakon čega je svaki porotnik odgovarao: “Zaklinjem se, tako mi Bog pomogao“, bilo je uobičajeno da se tijekom prisege porotnika gase svijeće. Tu praksu §313. ZKP 1873. nije zabranio, a njezino obrazloženje je bilo da je to forma bez koje se kršćaninu prisega čini nepotpunom: “I tako izrazi, kojimi se zakletve činu na Sudu, jesu odviše prosti, kakvi dolikuju mudroznancem; ukloni još našim ne vele obrazovanoj čeljadi križ i svijeće, gotova je napast da se krivo zakunu.“ Viesti, Pravo: pravničko-upravni list, god.VIII., br.91, Split, 30. listopada 1880., str. 224.


58 Ovdje je potrebno napomenuti da je ZKP 1873. glede stavljanja pod optužbu, za razliku od ZKP-a 1850., dosljedno proveo optužno načelo. Prema njemu, odluka o tome hoće li se zbog određene kažnjive radnje podignuti optužba, bila je prepuštena isključivo državnom odvjetniku. Sud je mogao ispitivati dopustivost optužbe samo u povodu prigovora optuženika. Supstratom glavne rasprave uvijek je bio optužni akt tužitelja, ako nije bio odbijen, a nikada sudska odluka koja bi eventualno bila donesena u povodu prigovora optuženika. Takav sustav optuživanja nazivao se austrijskim ili Glaserovim sustavom. Do napuštanja uređenja iz ZKP-a 1850. došlo je zato što se optuženik pravomoćnim stavljanjem pod optužbu preko tužbovne presude dovodio u mnogo nepovoljniji položaj: ono je dovodilo do duljeg trajanja postupka (posebice u onim slučajevima kada je optuženik priznao počinjenje djela za koje se tereti), a osim toga, tužbovna presuda mogla je dovesti do nepovoljnih predrasuda na štetu optuženika, kako u javnosti, tako i među porotnicima, jer se nehotimično sudskoj odluci o postojećim razlozima sumnje pridavala veća težina negoli samom zahtjevu tužitelja za pokretanjem postupka. Mayer, S., Handbuch des österreichischen Strafproceßrechts, III. Band. Commentar zu der Oesterreichischen Strafproceß-Ordnung vom 23. Mai 1873., Zweiter Theil. §§207.–296., Wien, 1884., str. 15.–16.; Ogorelica, N., Kazneno procesualno pravo s osobitim obzirom na judikaturu kralj. Stola sedmorice i kasacionoga suda bečkoga, Zagreb, 1899., str. 488.; Ullmann, E., Lehrbuch des österreichischen Strafproceßrechts, Zweite, durchgearbeitete Auflage, Innsbruck, 1882., str. 475.–478.

59 U ZKP-u 1850. bilo je propisano da, nakon prisege porotnika, sam predsjednik pod prijetnjom ništavosti mora pročitati tužbovnu presudu i optužnicu. Tek nakon toga je nalagao zapisničaru da prozove svjedoke i vještake, koji su na prijedlog državnog odvjetnika i optuženika bili pozvani (§319.).


61 Löffler, A.; Lorenz, E., Die Strafprozeß-Ordnung vom 23. Mai 1873, Nr. 119 RGB., samt allen ergänzenden und erläuternden Gesetzen und Verordnungen, unter Anführung einschlägiger Entscheidungen und Beschlüsse des Obersten Gerichts- als Kassationshofes. Zwölfte, neu revidierte und umgearbeitete Auflage, Wien, 1909., str. 463.

85


2.3. Postavljanje pitanja porotnicima

Važna promjena nastala je i u vezi s tijekom postupka. Po dovršenom dokaznom postupku slijedilo je najprije postavljanje pitanja porotnicima (§316.), a tek nakon toga govori stranaka i resumé predsjednika. Glaser je ovu promjenu obrazložio time da diskusija oko postavljenih pita-nja može najviše zbuniti porotnike pa stoga ona ne bi trebala biti na kraju, kao i to da je smisle-no da se stranke u svom govoru mogu osvrnuti na postavljena pitanja. Protivnici ovoga rješenja isticali su da će davanjem “posljednje riječi“ predsjedniku, ovaj dobiti preveliku moć i utjecaj.62

Osim toga, stranke su mogle predložiti da se pitanja promjene i da se dodaju druga pitanja, pa čak i da se u potpunosti izostave pojedina postavljena pitanja, o čemu je sudsko vijeće trebalo odmah odlučiti. Time je strankama u najširem opsegu bilo omogućeno sudjelovanje pri postav-ljanju pitanja, kao i utjecaj na njihove promjene i nužne dopune. Posljedica je bila ta da pitanja više nisu predstavljala jednostrani rezultat shvaćanja optužbe od strane tužitelja, predsjednika, odnosno samog suda, već su bila zajednički rezultat shvaćanja svih sudionika, uključujući i po-rotnika, o smjeru i granicama unutar kojih se treba kretati porotnički pravorijek.63

Posve novom odredbom u §317. ZKP-a 1873. sudskom vijeću bilo je omogućeno, ponajprije iz formalnih procesnih razloga, izricanje oslobađajuće presude odmah na kraju dokaznog postup-ka, bez postavljanja pitanja porotnicima. To je bilo moguće u sljedećim slučajevima:

1. kada se pokaže da je kazneni postupak bio pokrenut bez zahtjeva zakonito ovlaštenog tužite-lja ili da je bio nastavljen protiv njegove volje (§259. t. 1.);

2. kada tužitelj nakon početka glavne rasprave, a prije nego što sastavljena pitanja budu proči-tana porotnicima, odustane od optužbe (§§259. t. 2. i 324.);

3. ako je kažnjivost djela, za koje se optuženik okrivljuje, dokinuta zbog zastare ili pomilova-nja (§317.);

4. ako kazneni progon optuženika nije dopušten zbog razloga procesnog prava (§317.), npr. res judicata.64

Nadalje, u glavno pitanje su se, kraj svih bitnih činjeničnih obilježja i okolnosti (§324. ZKP-a 1850.), morali “uvèrstiti svi zakoniti znaci kažnjiva čina i dodati osobite okolnosti čina po miestu, vremenu, predmetu itd. na toliko, koliko je od potrebe, da se razgovietno obilježi čin ili da se rie-šit uzmognu zahtievi odštetni“ (§318. ZKP-a 1873.). Nedvojbeno je da su se pitanja i prema ZKP-u 1850. trebala postavljati tako da u njima budu izražena zakonska obilježja zločina, no pritom nije bilo isključeno da sud katkada sam mora razmotriti može li se neka od činjeničnih okolnosti, koju su porotnici potvrdili, podvesti pod stanovito zakonsko obilježje. Novom regulacijom to se htjelo izbjeći i osigurati da supsumpciju provode isključivo porotnici, bez utjecaja suda. S druge pak strane, pojavile su se dvojbe u vezi s razumljivošću i preglednošću tako postavljenih pitanja.65

U §321. ZKP-a 1873. normirana je mogućnost proširenja optužbe i postavljanje pitanja o ne-kom drugom djelu, za koje je optuženik bio okrivljen tek tijekom glavne rasprave, a koje je bilo

62 Mayer, op. cit. u bilj. 41., str. 847.–848.

63 Mayer, op. cit. u bilj. 45., str. 92.; Mitterbacher, op. cit. u bilj. 5., str. 513.–514.

64 Mayer, op. cit. u bilj. 45., str. 98.–101.; Mitterbacher, op. cit. u bilj. 5., str. 515.; Rulf, F., Der österreichische Strafproceß unter Berücksichtigung der Rechtsprechung des Cassationhofes, Zweite durchgesehene Auflage, Wien, 1888., str. 163.; Ullmann, op. cit. u bilj. 58., str. 582.

65 Mayer, op. cit. u bilj. 41., str. 850.; Mayer, op. cit. u bilj. 45., str. 112.–119; Mitterbacher, op. cit. u bilj. 5., str. 515.–525.


86

prostorno i vremenski odvojeno od djela koje je bilo predmetom optužbe. Ako bi optuženik tije-kom glavne rasprave bio okrivljen za koje drugo djelo, osim onoga za koje je bio optužen, porot-nicima su se mogla postaviti posebna pitanja koja su se na to odnosila. Ta “posebna“ pitanja bila su zapravo glavna pitanja, uz koja su se prema potrebi mogla postaviti pomoćna i sporedna pita-nja. Postavljanje tih “posebnih“ pitanja nije bilo dopušteno u slučajevima kada je bilo potrebno bolje pripremiti optužbu ili obranu, odnosno, ako bi optuženika, u slučaju njihove potvrde, do-pala stroža kazna od one koja je bila naznačena u optužnici, a optuženik ne bi pristao na to da se odluka odmah donese. U potonjim slučajevima tužitelj je pridržavao pravo na samostalni kazne-ni progon optuženika zbog novopridošlih djela, uz uvjet da je svoj prijedlog istaknuo najkasnije do početka vijećanja porotnika o postavljenim pitanjima.66

Uz obvezu da se sporedna i pomoćna pitanja, u slučajevima kada se postavljaju, kao takva moraju izrijekom označiti, ZKP 1873. predvidio je mogućnost postavljanja tzv. kontrolnih pita-nja: “Za slučaj, ako se pitanje potvèrdi, moći će se tražiti, da se dadu pitanja dodatna u svèrhu, da se zakonito obilježje, uvèršteno u pitanje, svede u primiereno mu razmierje“ (§323.). Dakle, u slučaju potvrde nekog pitanja, moglo se zahtijevati postavljanje tzv. kontrolnog pitanja kojim se zakonsko obilježje, koje je bilo uvršteno u potvrđeno pitanje, trebalo svesti na njemu odgovara-juće činjenične okolnosti. Svrha je bila spriječiti osudu optuženika koja bi počivala na pogrešnoj supsumpciji, do koje je došlo zbog pravne zablude porotnika pri primjeni kaznenog zakona.67 U općim motivima za 10. nacrt zakona o kaznenom postupku kao primjer postavljanja kontrolnog pitanja naveden je sljedeći slučaj: založni dužnik je otuđio predmet zaloga i prodao ga. Sud po-stavlja pitanje koje se odnosi na krađu i koje porotnici potvrđuju, zbog toga što založeni predmet smatraju tuđim. No ako branitelj zatraži postavljenje kontrolnog pitanja: „Je li predmet za optu-ženika tuđi, zbog toga što je bio dan trećoj osobi u zalog?“ te porotnici potvrde to pitanje, prav-na zabluda je očita i može se ukloniti.68

U raspoloživim podacima, uočeno je da su postojali, premda rijetki, slučajevi kada je porotni-cima pri sudu u Rovinju bilo postavljeno izrazito mnogo pitanja. Prvi takav slučaj odnosio se na zločin prijevare za koji su bili optuženi bračni par Francesco i Elena Čić, koji su se više od deset godina bavili “pružanjem nadnaravnih usluga pomoću magije“. Glavna rasprava je trajala od 11. do 14. kolovoza 1891. Porotnicima je bilo postavljeno ukupno 168 pitanja, koja su sva jednogla-sno bila potvrđena.69 Ovako veliki broj postavljenih pitanja može se obrazložiti činjenicom da je u desetogodišnjem razdoblju bio počinjen veliki broj pojedinačnih prijevara prema različitim žr-tvama pa je u odnosu na svaku od njih bilo potrebno postaviti zasebno pitanje. Drugi zabilježeni slučaj odnosi se na zločin razbojništva za koji je bilo optuženo šest mladića. Optuženici su se na sajmu u Pazinu, pod utjecajem alkohola, nasilnički ponašali prema većem broju osoba, oduzima-jući im pritom novac i druge predmete. Nakon trodnevne rasprave od 9. do 11. prosinca (nedje-lja) 1898. porotnicima je bilo postavljeno ukupno 119 pitanja. Porotnici su se povukli u zasebnu prostoriju za vijećanje u 23 sata, a vijećanje je trajalo samo dva sata, tako da je presuda na teme-lju njihova pravorijeka bila proglašena u 2:30 sati ujutro.70 U ovom posljednjem slučaju, mogući razlozi za tako veliki broj postavljenih pitanja jesu velik broj optuženika u odnosu na koje se mo-ralo postaviti zasebno pitanje za svakog; veći broj žrtava zbog kojih se također postavljalo zaseb-

66 Mayer, op. cit. u bilj. 45., str. 165-167; Mitterbacher, op. cit. u bilj. 5., str. 535; Ullmann, op. cit. u bilj. 58., str. 612-613.

67 Mayer, op. cit. u bilj. 45., str. 180.–183; Mitterbacher, op. cit. u bilj. 5., str. 546.–547.


69 Corte ďAssise. Processo di magia, Ľ Istria, br. 506, Parenzo, 22. kolovoza 1891., str. 2.

70 Sessione ď assise, Idea Italiana, br. 103, Rovigno, 17. prosinca 1898., str. 3.

87


no pitanje; vjerojatnost da su bila postavljena, uz glavna, i pomoćna pitanja koja su se odnosila na drugu pravnu kvalifikaciju djela od one u optužbi, koja su se opet zasebno postavljala za sva-kog od počinitelja. Isto vrijedi i za sporedna pitanja, a s obzirom na to da se spominje alkoholizi-rano stanje, velika je vjerojatnost da je obrana zahtijevala postavljanje pitanja o postojanju okol-nosti (alkoholiziranosti) koja isključuje kaznenu odgovornost počinitelja. Iz ovog potonjeg slu-čaja također je vidljivo da su se porotne rasprave u Rovinju nastavljale vikendom, pa čak i nedje-ljom i to do ranih jutarnjih sati. Ovo nije bio izolirani slučaj jer je u novinskim izvještajima pro-nađeno još takvih primjera. Smisao toga bilo je što je moguće više skratiti trajanje porotne sjed-nice održavajući rasprave i vikendom te time rasteretiti porotnike unijete u službeni imenik (36 glavnih i 9 zamjenskih) za to porotno zasjedanje. Naime, porotnici iz službenog imenika morali su biti u Rovinju tijekom cijelog trajanja porotne sjednice, dok se ne rasprave sve glavne rasprave koje su bile zakazane. Zakazivanjem i održavanjem rasprava vikendom i do kasno u noć, htjelo se izbjeći njihovo odugovlačenje i skratiti time nužni boravak porotnika u Rovinju. Također, ova-kvim postupanjem skraćivao se i boravak okrivljenika u istražnom zatvoru, u iščekivanju održa-vanja porotne sjednice, a potom i rasprave protiv njega tijekom iste.

2.4. Govori stranaka i predsjednika

Nakon što su pitanja bila pročitana porotnicima, više nije bilo moguće odustati od optuž-be. Potom su slijedili govori stranaka i to najprije tužitelja i “privatnog učesnika“ pa optuženi-ka i njegova branitelja, s time da je posljednja riječ uvijek pripadala optuženiku i njegovu brani-telju (§324.).

Prema Okružnici ministra pravosuđa Juliusa Glasera o primjeni novog kaznenog postupnika od 25. studenog 1873., govori stranaka: “treba da imaju upliva na razumu porotnikâ, da ih sklone na razborito proučenje dokaznog gradiva, da ih osvjedoče obrazloženjem iz faktičnih okolnosti i iz vlastitog izkustva o biću porote izvedenim. Čuvati se je svega što bi moglo uzbuditi čuvstva po-rotnikom ili im razpaliti strasti. (…) Jedino čuvstvo, na koje stranke imaju neprestano porotnike bodriti, čuvstvo je njihove dužnosti.“71

Nakon završnih govora stranaka, predsjednik je proglašavao da je rasprava zaključena. Po-tom je slijedio govor predsjednika čiji je sadržaj, u usporedbi sa ZKP-om 1850., bio preciznije pro-pisan: trebao je svesti bitne posljedice glavne rasprave i obrazložiti ih u kratkom i razgovijetnom govoru; ukratko navesti dokaze koji su bili u prilog i na teret optuženika, ne iznoseći pritom vla-stito mišljenje; obrazložiti porotnicima zakonska obilježja kažnjivog djela i značenje zakonskih izraza koji se nalaze u pitanjima; opomenuti ih na njihove dužnosti općenito, a posebice na sve ono što zakon propisuje o tome kako trebaju vijećati i glasovati.

Novinu je predstavljala zabrana prekidanja predsjednikova govora: nitko nije smio prekinu-ti predsjednikov resumé, niti ga podvrgnuti pretresanju. Nadalje, svaka stranka imala je pravo za-htijevati da se pravna pouka, koju je predsjednik dao porotnicima, unese u zapisnik (§325.). Na-ime, pogrešan pravni naputak za posljedicu je mogao imati pogrešan pravorijek porotnika. Sto-ga je ZKP 1873. kao razlog ništavosti propisao pogrešan pravni naputak koji je predsjednik dao

71 Okružnica 25. studenoga 1873., br. 14956 Nj. Preuzv. gosp. Popečitelja pravosudja Julija D.ra Glasera na cc. kk. starije državne Odvjetnike o uporavi novoga kaznenog postupnika. (Svršetak), Pravo: pravničko-upravni list, god. II., br. 20, Zadar, 30. studenoga 1874., str. 252.–253. Navedenu okružnicu spominje i Ullmann, op. cit. u bilj. 58., str. 542.–542.


88

porotnicima. Svrha unošenja pravne pouke u zapisnik bilo je omogućiti naknadno dokazivanje eventualnih propusta i zabluda predsjednika.72

2.5. Vijećanje i odlučivanje porotnika

Ako bi se tijekom vijećanja pojavile nejasnoće, tj. ako porotnici ne bi bili složni i dvoumili bi se o tome kako da postupaju,73 ili ako bi im bila potrebna pouka o smislu postavljenih im pitanja te o tome kako da formiraju odgovor, na pisanu molbu pročelnika k njima u vijećnicu dolazio je predsjednik, zajedno sa zapisničarem i tužiteljem te braniteljem, ako su se potonji nalazili u sud-nici (§327. st. 2.). Pouka koju je predsjednik tom prigodom davao porotnicima, na zahtjev jedne od stranaka, zapisnički se bilježila (§327. st. 3.).

Naknadna pouka porotnicima predstavljala je preventivnu mjeru za sprječavanje pogrešnog pravorijeka, koji bi proizašao iz pogrešnog shvaćanja postavljenih pitanja. Novost se sastojala u tome što je ZKP 1873., uz predsjednika, predvidio nazočnost zapisničara, kao i zastupnika stra-naka. Budući da je pogrešna pravna pouka predstavljala razlog ništavosti, strankama je konze-kventno trebalo biti omogućeno da budu nazočne i pri davanju naknadne pouke. No, ako se tu-žitelj i branitelj više nisu nalazili u sudnici, naknadna pouka porotnicima davala se u njihovoj od-sutnosti jer se smatralo da su se napuštanjem sudnice prešutno odrekli svoje mogućnosti inter-vencije. Time je bila isključena mogućnost da zastupnici stranaka svojim izostankom odgode vi-jećanje porotnika.74

Daljnju novinu predstavljalo je omogućavanje porotnicima da zahtijevaju promjenu ili do-punu postavljenih pitanja: “Ako porotnici izraze želju, da se promiene ili nadopune pitanja, koja su im stavljena, razpravljat će se tad o tom u javnoj opet siednici a i zaključak stvoriti“ (§327. st. 4.). Time je porotnicima omogućeno da se oslobode od nekih inače neizbježnih i za objektivnu ispravnost izreke štetnih dvojbi.75 U službenom obrazloženju navodi se da je §327. st. 4. porotni-cima omogućio da se založe za takvu promjenu pitanja, koja će im omogućiti jedno neograniče-no, ali ipak tehnički upotrebljivo izražavanje njihova mišljenja o krivnji optuženika (“(…) ihrer Ansicht über die Schuld der Angeklagten einen unbeschränkten und doch technisch brauchba-ren Ausdruck zu geben.“).76

Koliko su često istarski porotnici tražili naknadnu pouku od predsjednika porotnog suda, kao i koristili svoje ovlaštenje da zahtijevaju od suda promjenu ili dopunu postavljenih pitanja, vid-ljivo je iz sljedećeg tabličnog prikaza načinjenog na temelju službene statističke evidencije. Pri-kaz obuhvaća razdoblje od 1874. do 1901., jer počevši od 1902. službena statistika više nije iskazi-vala podatke o ovim slučajevima. Iz tabličnog prikaza jasno je vidljivo da istarski porotnici nisu bili skloni zahtijevati promjenu ili dopunu postavljenih pitanja jer su zabilježena svega dva ta-kva slučaja; u oba slučaja sud je prihvatio njihov zahtjev. Nasuprot tome, češće su koristili mo-gućnost da u tijeku vijećanja u vijećnicu pozovu predsjednika radi naknadne pouke i potrebnih razjašnjenja pravnih pojmova.

72 Mayer, op. cit. u bilj. 45., str. 202.–203.; Mitterbacher, op. cit. u bilj. 5., str. 552.–554.; Ullmann, op. cit. u bilj. 58., str. 547.–548.

73 Tu se ponajprije misli na dvojbe oko redoslijeda kojim će odgovarati na postavljena pitanja, a s obzirom na njihov međusobni odnos kao glavnih, sporednih i eventualnih pitanja, na ovlaštenje da djelomično potvrde ili zaniječu pojedino pitanje, potom koja je većina glasova potrebna za donošenje pravorijeka i sl. Mayer, op. cit. u bilj. 45., str. 219.

74 Mayer, op. cit. u bilj. 41., str. 863.; Mayer, op. cit. u bilj. 45., str. 221.; Mitterbacher, op. cit. u bilj. 5., str. 555.


76 Mayer, op. cit. u bilj. 41., str. 864.; Mitterbacher, op. cit. u bilj. 5., str. 556.

89


Tablica 1. Prikaz učestalosti korištenja ovlasti zahtijevanja naknadne pouke predsjednika i zahtjeva za promjenom pitanja od strane istarskih porotnika u razdoblju od 1874. do 1901.

Godina Naknadna pouka porotnicimaZahtjev porotnika za promjenom pitanja

s uspjehom bez uspjeha

1874. 2 - -

1875. 4 - -

1876. 2 - -

1877. 5 - -

1878. - - -

1879. - - -

1880. 6 - -

1881. - - -

1882. 1 - -

1883. 7 - -

1884. 4 - -

1885. 3 - -

1886. 2 - -

1887. 4 - -

1888. 5 1 -

1889. 2 - -

1890. 1 - -

1891. 1 - -

1892. - - -

1893. 1 - -

1894. - - -

1895. - - -

1896. - 1 -

1897. - - -

1898. - - -

1899. - - -

1900. - - -

1901. - - -

Izvor: Službeni statistički zbornici za zemlje i krunovine zastupane u Carevinskom vijeću u razdoblju od 1874. do 1901.


90

Nadalje, za razliku od ZKP-a 1850., bilo je previđeno da u slučaju potvrde glavnog pitanja na štetu optuženika oni porotnici koji su bili nadglasani mogu se suzdržati od glasovanja o dodat-nom pitanju postavljenom za taj slučaj, a njihovi će se glasovi pribrojati onima koji su za optuže-nika bili najpovoljniji (§329.). Pritom se polazilo od toga da nadglasanim porotnicima može teško pasti prihvaćanje krivnje optuženika stante concluso i glasovanje o tome postoje li zakonom pro-pisane otegotne ili olakotne okolnosti, a posebice teško bi im moglo pasti donošenje odluke ko-jom se utvrđuje kako olakotne okolnosti ne postoje. O interesu optuženika vodilo se računa time što je predviđeno da će se glasovi onih porotnika, koji se budu suzdržali od glasovanja o dodat-nom pitanju, pribrojati onima koji su za njega najpovoljniji.77

Međutim, ZKP 1873. ne daje odgovor na to kako postupiti u slučaju kada jedan renitentan po-rotnik odbija dati svoj glas, bilo da to čini iz očite obijesti ili zbog postojanja dvojbe savjesti (npr. u praksi je bilo slučajeva da neki pobožni porotnik izjavi kako nedjeljom ne želi dati pravorijek). Na ovakve slučajeve gore navedeni §329. nije primjenjiv jer se on odnosi samo na one porotnike koji su bili nadglasani pri odlučivanju o glavnom pitanju. Iz toga slijedi a contrario zaključak da se porotnici ne smiju suzdržati od glasovanja o glavnom pitanju. No, ako se ipak dogodi da neki po-rotnik odbije dati svoj glas, tada bi bilo moguće postupiti na dva načina: 1) pribrojiti njegov glas, prema analogiji s §329., glasovima koji su za optuženika povoljniji, ili 2) raspustiti porotu i pred-met uputiti pred novosastavljenu porotničku klupu.78 Pritom je postojao prijepor kojemu od ova dva načina dati prednost. Rosenblatt je smatrao kako nema uporišta za analognu primjenu §329. pa se stoga zalagao za drugo rješenje, dok je Mayer tvrdio da bi se upravo takvim rješenjem stva-ranje pravorijeka činilo ovisnim o hirovitosti i neopravdanim dvojbama pojedinih porotnika, što bi ustvari trebalo izbjegavati. Stoga, Mayer je smatrao kako bi prvo rješenje bilo ispravnije i svr-sishodnije. Svakako bi trebalo prethodno pokušati prisiliti renitentnog porotnika da dade svoj glas, pri čemu bi se moglo posegnuti za primjenom §23. Zakona o sastavljanju porotničkih ime-nika od 23. svibnja 1873., kojim je predviđeno kažnjavanje neposlušnih porotnika.79


78 Mayer, loc. cit. u bilj. 45.; Rosenblatt, J., Ein Geschworner, der seine Stimme nicht abgeben will, Gerichtshalle, br. 82, Wien, 13. listopada 1881., str. 393.–394; Notizie varie. Giurati renitenti a votare il verdetto, Gazzetta dei Tribunali, br. 22, Trieste, 16. studenoga 1881., str. 178.

79 Ibid.

91


2.6. Pravorijek porotnika

Nakon što su porotnici napustili prostoriju za vijećanje, više nitko od njih nije mogao odu-stati od svojega prethodno danog mišljenja. Novost se sastojala u tome što je ZKP 1873. dopustio mogućnost ponovnog vijećanja i to samo onda, ako je to potrebno da bi se uklonili pogrešni ne-dostaci koji su u pravorijek dospjeli pukim nesporazumom porotnika (§330. st. 3.).80 Dakle, mo-ralo se raditi o očito pogrešnim podacima u pravorijeku, koji nisu predstavljali stvarne rezultate vijećanja i glasovanja jer je u potonjem slučaju ispravak ponovnim vijećanjem bio moguć samo u obliku naređenog monitornog postupka u smislu §331. ZKP-a 1873.

Prema § 331. ZKP-a 1873., ako je pravorijek porotnika bio nerazgovijetan, nepotpun ili pro-turječan, sud je o tome trebao odmah izreći odluku i porotnicima predati pitanja i odgovore s nalogom da se vrate u vijećnicu i ponovno posavjetovavši se, isprave svoju odluku. Za razliku od ZKP-a 1850. koji u ovom stadiju postupka nije dopuštao postavljanje novih pitanja, ZKP-om 1873. predviđena je mogućnost da sud, nakon što sasluša stranke, donese zaključak o tome da se promijene ili dopune pitanja, smatra li to potrebnim. Pritom su porotnici mogli preinačiti samo one odgovore kojima je bilo prigovoreno te odgovoriti na ona pitanja koja su bila postavljena kao nova ili u promijenjenom obliku.

Iako Zakon izrijekom navodi da monitorni postupak pokreće sud, ne postoji nijedna jed-na zakonska odredba ni razlog zbog kojega pokretanje ovoga postupka ne bi mogle zahtijevati i stranke. U ovom bi slučaju, zahtjev stranaka, kojim se upozorava na nedostatke u pravorijeku po-rotnika, predstavljao povod za pokretanje monitornog postupka od strane suda.81

Iz tabličnog prikaza koji slijedi vidljiva je učestalost ponavljanja vijećanja porotnika pri po-rotnom sudu u Rovinju u razdoblju od 1874. do 1901. Tablični prikaz izrađen je na temelju služ-bene statističke evidencije. Uočljivo je da su slučajevi ponavljanja vijećanja porotnika radi ukla-njanja pogrešnih podataka koji su u pravorijek dospjeli pukim nesporazumom bili rijetki, iz čega se može zaključiti da su istarski porotnici svoju zadaću shvaćali ozbiljno te su vijećanju i glasova-nju pristupali s dužnom pozornošću. Također, uspješnost vijećanja i glasovanja uvelike je ovisi-la i o sposobnostima osobe koja je bila izabrana za pročelnika porotnika. Tako primjerice, naila-zimo na podatak da je tijekom redovne porotne sjednice koja je započela 10. kolovoza 1891. ista osoba, dr. Girolamo Manzutto iz Umaga, u dva različita predmeta koja su bila raspravljana tije-kom ovog porotnog zasjedanja, u oba slučaja dospio na porotničku klupu i potom bio izabran za pročelnika porotnika, što ukazuje na sklonost istarskih porotnika da među sobom izaberu naj-sposobniju osobu.82

80 Primjerice, ako pročelnik porotnika tek po povratku u sudnicu primijeti da je pogrešno zbrojio glasove ili ako su porotnici u nekom predmetu potvrdili krađu u iznosu manjem od 300 fl., a pročelnik je zabunom u pravorijek unio da je riječ o iznosu većem od 300 fl. Mayer, u bilj. 45., str. 255.

81 Mitterbacher, op. cit. u bilj. 5., str. 569.–570.; Ullmann, op. cit. u bilj. 58., str. 625.

82 Corte ď Assise, Ľ Istria, br. 507, Parenzo, 29. kolovoza 1891., str. 2.–3.


92

Tablica 2. Prikaz učestalosti ponovljenoga vijećanja porotnika pri porotnom sudu u Rovinju u razdoblju od 1874. do 1901.

Godina

Ponovljeno vijećanje porotnika

radi uklanjanja pogrešnih podataka koji su u pravorijek dospjeli pukim nespora-

zumom porotnika (§330.)

na zahtjev suda (§331.)

s promjenom pitanja

bez promjene pitanja

1874. - - 1

1875. - - 2

1876. 1 - 2

1877. - 4 -

1878. 1 - 1

1879. 2 1 -

1880. - - -

1881. - - -

1882. - - 1

1883. 2 - 1

1884. - - -

1885. - - -

1886. - - -

1887. 1 - -

1888. 1 1 -

1889. - - -

1890. 1 - -

1891. - - -

1892. - - -

1893. - 1 -

1894. - - -

1895. - 1 -

1896. - - -

1897. - - -

1898. - - -

1899. - - -

1900. - - -

1901. - - -


93


U sljedećem §332. ZKP-a 1873. nalazi se iznimka od općeg pravila prema kojemu pravorijek porotnika o činjeničnim okolnostima sadržanim u pitanjima predstavlja nepromjenjivu podlo-gu za odluku suda; riječ je iznimci koja je ustanovljena u korist optuženika i koje je bila sadržana i u ZKP-u 1850.83 Riječ je o slučaju kada porotnici optuženika proglase krivim, a sud jednoglasno smatra da su se porotnici u svojoj izreci prevarili u glavnoj stvari. U tom slučaju sud je po službe-noj dužnosti donosio odluku da se rješenje predmeta odgodi za prvu buduću porotnu sjednicu i da se stvar doznači drugoj poroti. Prema službenoj statističkoj evidenciji u praksi porotnih su-dova iznimno rijetko je dolazilo do primjene ove odredbe. U razdoblju od 1874. do 1912. godine, porotni sud u Rovinju samo je jedanput suspendirao pravorijek porotnika (Suspension des Wahr-spruches84) i to tijekom 1877. godine.85

2.7. Daljnji postupak i presuda porotnog suda

Za razliku od ZKP-a 1850. prema kojemu su bile moguće tri vrste odluka: osuđujuća presuda, oslobađajuća presuda i “oproštenje“ optuženika, ZKP 1873. uklonio je “oproštenje“ i predvidio da se i u tim slučajevima ubuduće treba izreći oslobađajuća presuda. Prema tome, oslobađajuća pre-suda izricala se u slučajevima kada je pravorijek porotnika glasio “nije kriv“ (§334.), ali i u onim slučajevima kada je sud smatrao da za djelo što ga je optuženik počinio po pravorijeku porotni-ka, zakon ne određuje nikakvu kaznu (§337.). Ovakvo rješenje bilo je prihvaćeno zbog nastojanja da se uvede jedinstveni obrazac presude, kao i zbog razmišljanja kako bi moralo biti posve nebit-no zbog kojih su razloga nedostajale pretpostavke za osudu.86

ZKP 1873. sadržavao je dvije nove odredbe kojima je regulirano postupanje suda u slučaju kada je bila izrečena smrtna kazna. U slučaju kada je izrečena osuda na smrtnu kaznu protiv više osoba, u osudi se morao odrediti redoslijed kojim će osuđenici biti pogubljeni (§339.). Odmah po proglašenju osude na smrtnu kaznu, sud je trebao, prizvavši državnog odvjetnika, vijećati o tome zaslužuje li osuđenik biti pomilovan ili ne, i koja bi se kazna za slučaj pomilovanja trebala izreći. Sastavljeni zapisnik o tome prilagao se spisu, koji se potom dostavljao kasacijskom sudu. Kasacijski je sud, čim je osuda postala pravomoćna, dostavljao spise ministru pravosuđa, zajed-no sa svojim mišljenjem koje je stvorilo u nejavnoj sjednici, nakon što je saslušalo glavnog pro-kuratora (§342.).

3. PRAVNI LIJEKOVI PROTIV PRESUDE POROTNOG SUDA

Protiv presuda porotnih sudova dopušteni pravni lijekovi bili su ništavna žalba i priziv (§343.).U vezi s ništavnom žalbom razlozi ništavosti bili su taksativno navedeni u §344., s time da

su u usporedbi sa ZKP-om 1850. bila uvedena dva nova razloga ništavosti: ako je glavna raspra-va bila provedena, a optuženik nije imao branitelja te ako je, unatoč opiranju podnositelja žal-

83 Mitterbacher, op. cit. u bilj. 5., str. 575.–576.

84 Mayer, op. cit. u bilj. 45., str. 332.; Ullmann, op.cit. u bilj. 58., str. 628.

85 Statistisches Jahrbuch für das Jahr 1877. Herausgegeben von der k.k. statistischen Central-Commission, Heft VI., Straf-Rechtspflege der Civil-Gerichte der im Reichsrathe vertretenen Königreiche und Länder im Jahre 1877., Wien, 1880., str. 108.–109.



94

be, na glavnoj raspravi bio pročitan koji zapisnik o zakonito ništavnoj radnji iz istrage (§344. t. 2. i t. 3.).87

Priziv je bio dopušten samo protiv izreke o kazni i odluke o privatnopravnom zahtjevu (§345.). Priziv protiv odluke o kazni bio je dopušten samo ako nije postojao ništavni razlog, koji se sastojao u tome da je sud pri odmjeravanju kazne prekoračio zakonom određene granice. Pri-ziv protiv odluke o kazni mogli su podnijeti svi, koji su inače bili ovlašteni podnijeti ništavnu žal-bu, dok su priziv protiv odluke o privatnopravnom zahtjevu mogli podnijeti samo optuženik i njegovi zakonski zastupnici i nasljednici (§283.).

Odmah na početku primjene ZKP-a 1873. pred porotnim sudom u Rovinju pojavilo se zani-mljivo pitanje koje se odnosilo na to ima li mjesta ništavnoj žalbi zbog nepropisno sastavljene po-rotničke klupe u slučajevima kada je na porotničkoj klupi sjedio porotnik koji nije ispunjavao jed-nu od pretpostavki za porotničku službu propisanu u §1. Zakona o sastavljanju porotničkih ime-nika od 23. svibnja 1873: muški spol, dob od 30 godina, pismenost, zavičajnost i prebivalište naj-manje godinu dana u općini kojoj prebiva te ispunjavanje poreznog, odnosno intelektualnog cen-zusa.88 U konkretnom slučaju posrijedi je bilo to da je na glavnoj raspravi, koja je bila održana ti-jekom 1874. pred porotnim sudom u Rovinju, u predmetu nasilničke krađe protiv Antona Vitaso-vića i Jure Butkovića, na porotničkoj klupi sjedio P. I., trgovac iz Rovinja, podrijetlom iz talijan-ske pokrajine Furlanije u Kraljevini Italiji. Potonji je godinama bio nastanjen u Rovinju, a u listo-padu 1867. dao je izjavu pred mjerodavnim političkim vlastima da namjerava zadržati talijansko državljanstvo. Unatoč tome što nije bio austrijski državljanin i s tim u vezi nije imao zavičajnost, P. I. je bio od strane općinskih vlasti unesen u praimenik te je na kraju dospio, najprije u službe-ni imenik porotnika, a potom i na porotničku klupu. Nakon okončanja glavne rasprave i donoše-nja osuđujuće presude, obrana koja je u međuvremenu doznala za navedenu okolnost, podnije-la je ništavnu žalbu Kasacijskom sudu u Beču zahtijevajući ukidanje presude zbog toga što je po-rotničku klupu činila osoba koja je bila strani državljanin, nesposobna za porotničku službu pa se stoga ima smatrati kao da uopće nije bila prisutna te da je porotnička klupa bila nepotpuna.89 Kasacijski sud u Beču odbio je ništavnu žalbu, uz obrazloženje kako je prema ZKP-u 1873. ništav-na žalba zbog razloga ništavosti naznačenog u §344. t. 1. (“(…) ako klupa porotnička nije bila u podpunu broju (…))“90 dopuštena samo ako je u odlučivanju sudjelovao porotnik koji je trebao biti isključen zbog razloga pristranosti naznačenih u §306. – samo u ovome slučaju bilo je dopu-šteno izvoditi ništavost iz osobnih svojstava i odnosa porotnika. U prilog ovome shvaćanju navo-dilo se kako pretpostavke za porotničku službu nisu bile određene ZKP-om 1873. već posebnim Zakonom o sastavljanju porotničkih imenika. Sastavljanje porotničkih imenika i ispitivanje ima li pojedina osoba tražene pretpostavke bilo je povjereno upravnim vlastima, a eventualni propu-sti mogli su se otkloniti ulaganjem prigovora. Stoga, postojala je presumpcija da svatko tko je bio uvršten u sastavljeni porotnički imenik ispunjava uvjete za porotnika. Osim toga, pri sastavlja-nju porotničke klupe stranke su mogle bez ikakvih ograničenja koristiti svoje pravo na neobra-zloženi otklon i time utjecati na njezin sastav.91 Izloženo shvaćanje bilo je bitno jer su u praksi

87 Sadoghi, op. cit. u bilj. 4., str. 69.

88 Detaljnije o pretpostavkama za porotničku službu vidi u nastavku ovoga rada.

89 Giurati-Suddito estero. La presenza ďun suddito estero non eccepito nel banco della giuria non vizia il verdetto. (Decisione di cassazione 10 ottobre 1874 N. 8351.), Gazzetta dei Tribunali, god.VIII., br. 22, Trieste, 10. prosinca 1874., str. 148.–149.

90 Formulacija ovog razloga ništavosti u ZKP-u 1850. bila je različita te je glasila: “(…) ili klupa porotnikah nije bila sastavljena kako treba (…)“ (§352. lit. a), što je olakšavalo rješavanje ovoga pitanja. Mayer, op. cit. u bilj. 45., str. 342.

91 Kazneni. Nema razloga ništavnoj žalbi po §344 br 1 k. p. bude li sjedio na porotničkoj klupi porotnik, koji nemadjaše koju od vrsta iziskovanih §.om 1, ili koji bijaše nesposoban za porotničku službu po §2 zakona 23 svibnja 1873 o sastavljanju imenice porotnika,

95


postojali slučajevi kada bi se naknadno ustanovilo da pojedini porotnici na porotničkoj klupi ne znaju čitati i pisati. U skladu s rečenim, u takvim slučajevima nije bilo mjesta ništavnoj žalbi.92

4. ZAKON O SASTAVLJANJU POROTNIČKIH IMENIKA OD 23. SVIB-NJA 1873.

Zakon o sastavljanju porotničkih imenika od 23. svibnja 1873.93 predstavljao je dopunu ZKP-a 1873. i nadovezivao se na njegov §302. koji je glasio: “Za svaku porotnu siednicu pozvat će se tri-deset i šestorica porotnikah i devetorica porotnikah namiestnih, izmedj kojih će se, da se popuni klupa porotnička, uzet dvanaestorica porotnikah, odredjenih za svaku pojedinu razpravu. Usta-novljuje posebni zakon, kako se imadu sastavljati imenici porotnički.“ Istodobno, ovim je Zako-nom bio ukinut Zakon od 9. ožujka 1869. o sastavljanju porotničkih imenika za tiskovne sudo-ve, budući da je potonji normirao sastavljanje porotničkih imenika samo za tiskovne porotne su-dove.94

Za razliku od ZKP-a 1873. koji je na snagu stupio nakon proteka šest mjeseci od njegove obja-ve, ovaj je Zakon stupio na snagu s danom objave. Smisao ovoga bilo je omogućiti pravodobno sastavljanje porotničkih imenika i pripremu, kako bi odmah nakon uvođenja ZKP-a 1873., porot-ni sudovi mogli započeti s djelovanjem.95

4.1. Pretpostavke za porotničku službu

U odredbama o sposobnosti za porotničku službu, austrijsko zakonodavstvo slijedilo je su-stav koji je od osoba pozvanih da obavljaju porotničku službu, osim opće građanske i političke pravne sposobnosti, zahtijevalo još neke posebne osobine. Navedene osobine mogle su se svesti na načela poreznog i intelektualnog cenzusa.96

Sposobni za vršenje porotničke službe bili su samo muškarci koji su: a) navršili 30 godina ži-vota; b) znaju čitati i pisati; c) imaju zavičajno pravo u bilo kojoj općini kraljevina i zemalja zastu-panih u Carevinskom vijeću;97 d) koji u općini u kojoj borave imaju prebivalište najmanje godinu dana98 te e) plaćaju određeni iznos izravnog poreza godišnje, i to barem 10 fl., a u mjestima s više

Pravo: pravničko-upravni list, god. III., br. 36, Zadar, 30. ožujka 1876., str. 377.–378.; Rulf, F., Die Praxis des österreichischen Strafprocesses. Nachträge und Ergänzungen zu der österreichischen Strafproceßordnung vom 23. Mai 1873, Wien, 1878., str. 149.–150.

92 Sulla giuria in Istria, Ľ Istria, br. 142, Parenzo, 13. rujna 1884., str. 2.; I Giurati, Idea Italiana, br. 231, Rovigno, 17. listopada 1901., str. 1.

93 Zakon od 23. svibnja 1873. o tom kako se sastavljaju imenici porotnika, u: Dèržavo-zakonski list za kraljevine i zemlje, zastupane u vieću cesarevinskom, god. 1873., kom. XLII., br. 121., Beč, 1873., str. 503.–508.

94 Mayer, op. cit. u bilj. 41., str. 317.–318.

95 Ibid., str. 319.

96 Ullmann, op. cit. u bilj. 58., str. 177.

97 Posebna odredba koja bi propisivala da porotnici moraju biti austrijski državljani nije bila potrebna, budući da oni koji posjeduju zavičajno pravo u jednoj od općina kraljevina i zemalja zastupanih u Carevinskom vijeću, moraju također posjedovati i pravo državljanstva. Ibid., str. 178.

98 Navedeni uvjet bio je propisan kako bi omogućio ispitivanje individualnih okolnosti i karakternih osobina osoba koje su bile pozvane obavljati porotničku službu. Također bio je potreban i zbog načela javnosti koje je dominiralo postupkom sastavljanja


96

od 30000 stanovnika barem 20 fl. (porezni cenzus), odnosno bez obzira na prethodnu poreznu stavku, pripadaju staležu odvjetnika, bilježnika, profesora i učitelja na visokim i srednjim škola-ma ili su stekli doktorat na kojem tuzemnom sveučilištu (intelektualni cenzus).99

U usporedbi s prijašnjim zakonodavstvom, kojim je porotno suđenje bilo ograničeno samo na delikte počinjene sadržajem tiska, visina poreznog cenzusa morala je biti snižena jer u protiv-nom, zbog povećane potrebe za porotnicima, ne bi bilo moguće pribaviti potreban broj porotnika za cijelo područje nadležnosti suda.100 Ako praimenici za područje nekog suda ukupno ne bi sadr-žavali barem 800 osoba, predsjednik suda prvog stupnja trebao je, prije nego što pozove komisi-ju za sastavljanje godišnjeg imenika, pozvati kotarske kapetane da od općinskih načelnika zatra-že i pošalju dopunske praimenike, u koje su se trebali unijeti osobe koje su inače sposobne za po-rotničku službu i koje plaćaju godišnje izravni porez u iznosu od najmanje 5 fl. (§14.).

Nesposobne za porotničku službu bile su osobe: a) koje zbog tjelesnih ili duševnih mana nisu u stanju izvršavati dužnosti porotnika; b) koje ne uživaju u punoj mjeri građanska prava, a pose-bice sudski proglašeni rasipnici, kao i osobe nad čijom je imovinom pokrenut stečaj, sve dok se on ne završi;101 c) koje su pod kaznenom istragom, optužbom ili u kazni; d) koje su zbog kazne-ne presude po zakonu isključene od izbora u općinsko zastupstvo, za vrijeme trajanja tog isklju-čenja (§2.).

Budući da vršenje porotničke službe iziskuje određeno vrijeme te može dovesti do kolizije s drugim službenim i profesionalnim dužnostima, od porotničke su službe bili isključeni: a) djelat-ni državni službenici, osim profesora i učitelja na visokim i srednjim školama; b) aktivne vojne osobe;102 c) duhovnici zakonom priznatih crkava ili vjerskih zajednica; d) učitelji pučkih škola; e) namještenici kod pošta, željeznica, brzojava i parobroda103 (§3.).

Oslobođeni od porotničke službe bili su: a) osobe koje su prešle 60. godinu života i to traj-no; b) članovi zemaljskih sabora, Carevinskog vijeća i delegacija, za vrijeme trajanja zasjedanja; c) osobe koje nisu u aktivnoj službi, ali potpadaju pod vojnu obvezu, za vrijeme trajanja njihova poziva u vojnu službu; d) službenici carskog dvora, javni profesori i učitelji, liječnici i ranarnici te ljekarnici, ako su potrebni u službi ili u svojoj općini, i to za iduću godinu; e) svatko tko je na jed-noj porotnoj sjednici ispunio svoju dužnost kao glavni ili kao zamjenski porotnik, do kraja sljede-će godine104 (§4.). Da bi navedene osobe iskoristile svoje pravo na oslobođenje od porotničke služ-be, trebale su unutar propisanog roka za podnošenje prigovora protiv praimenika, kod općinskog načelnika, u pisanu obliku ili usmeno na zapisnik, navesti razloge zbog kojih su oslobođene (§6.).

porotničkih imenika, kao i radi mogućih reklamacija protiv unosa onih osoba koja ne ispunjavaju Zakonom propisane pretpostavke. Ibid.

99 §1. Zakona o sastavljanju porotničkih imenika od 23. svibnja 1873.

100 Zakon od 9. ožujka 1869. o sastavljanju porotničkih imenika za tiskovne sudove je u §2. odredio da porezni cenzus i za mjesta s manje od 30000 stanovnika iznosi 20 fl. Ullmann, loc. cit.

101 Ako je osoba pod stečajem trgovac, onda njegova nesposobnost za vršenje porotničke službe traje sve dok ponovno ne stekne sposobnost za prava koja su bila naznačena u §246. Stečajnog reda od 25. prosinca 1868. (§2.).

102 “Osobe od stalne vojske, od ratne mornarice ili od domobranstva, koje su u aktivnoj službi ili uz pristojbu čekanja na dopustu, a tako i osobe od vojničke uprave, navedene u §1, br. 2. zakona od 20. svibnja 1869 (dèrž. zak. lista br. 78) o dielokrugu sudovah vojničkih.“

103 Isključenje namještenika kod pošta, željeznica, brzojava i parobroda obrazlagalo se nemogućnošću da navedene osobe izostanu sa svog radnog mjesta tijekom trajanja porotničke dužnosti, kao i time da bi prekid njihove službe, zbog obavljanja porotničke dužnosti, mogao djelovati ometajuće ili čak opasno za javni interes. Mayer, op. cit. u bilj. 41., str. 1092.

104 Na kraju svake porotne sjednice, predsjednik porotnog suda trebao je upitati porotnike žele li iskoristiti pravo oslobođenja od porotničke službe, i to sve do kraja sljedeće godine ili za koje kraće razdoblje. Odgovori porotnika morali su se dostaviti predsjedniku Okružnog suda u Rovinju, kao suda prvog stupnja, kako bi bili zabilježeni u godišnjem imeniku (§24.).

97


4.2. Sastavljanje porotničkih imenika

Sastavljanje porotničkih imenika odvijalo se u tri faze: 1) izrada praimenika, koja je bila po-vjerena općinskoj samoupravi; 2) izrada godišnjeg imenika redukcijom praimenika od strane po-sebne komisije koju je formirao predsjednik Okružnog suda u Rovinju, kao suda prvoga stup-nja, i koja se, osim njega, sastojala od još trojice sudaca i trojice pouzdanika; spomenuta reduk-cija obavljala se svjesnim odabirom onih kandidata koji se članovima komisije čine najprikladni-jim za porotničku službu te 3) izrada službenog imenika porotnika, koja se obavljala 14 dana uoči svake porotne sjednice pri Okružnom sudu u Rovinju, postupkom ždrijebanja na javnoj sjednici. U nastavku slijedi podrobniji prikaz svake od navedenih faza.

Općinska komisija sastavljena od načelnika općine i dvojice članova općinskog zastupstva, koje on odabere, trebala je svake godine početkom rujna u svakoj istarskoj općini, izraditi prai-menik porotnika, tj. abecedni popis svih osoba koje se u dotičnoj općini mogu pozivati za porot-ničku službu. Praimenik je trebao sadržavati ime i prezime upisanih osoba, njihov stalež ili zani-manje, prebivalište i iznos poreza koji plaćaju, koji od jezika, što se u pojedinoj zemlji govori, ra-zumiju te kojim se jezikom pretežno služe. Kod osoba koje su potpadale pod vojnu obvezu, treba-lo je zabilježiti očekuje li se i kada da će biti pozvane u vojnu službu, a s obzirom na njihovo pri-je spomenuto oslobođenje od porotničke službe za vrijeme trajanja njihova poziva u vojnu služ-bu (§5.).

Praimenik je morao biti javno izložen barem osam dana u sjedištu općinskog načelnika, o čemu je javnost bila obaviještena na način koji je u mjestu bio uobičajen, zajedno s podukom o mogućnosti prigovora protiv praimenika. Tako, primjerice, obavijest o izlaganju praimenika po-rotnika sastavljenog u pulskoj općini nalazimo u pulskom dnevniku Il Giornaletto di Pola.105 Svaki općinar mogao je u navedenom roku od osam dana podnijeti prigovor, u pisanu obliku ili usme-no u zapisnik kod općinskog načelnika, ako je smatrao da su pri sastavljanju praimenika bile po-vrijeđene zakonske odredbe time što su iz njega ispuštene osobe koje inače ispunjavaju zakon-ske kvalifikacije ili su pak unesene osobe koje su bile nesposobne za porotnika (§6.). O prigovori-ma je odlučivala spomenuta općinska komisija, koja je sastavila praimenik. Odluke općinske ko-misije, kao i pritužbe koje bi bile podnesene protiv njih, trebale su se zabilježiti u dotičnim prai-menicima. Pritužbe protiv odluka koje donese općinska komisija mogle su se podnijeti u roku od tri dana po priopćenju odluke. Ako su odlukama općinske komisije učinjene promjene u objavlje-nim praimenicima, te su promjene morale biti objavljene njihovim isticanjem u sjedištu općin-skog načelnika i o njima su morale biti obaviještene osobe kojih su se one ticale. Osobe koje su podnijele prigovor također su trebale biti obaviještene o tome što je određeno u vezi s njihovim prigovorima (§7.).

Najkasnije do kraja rujna općinski načelnik je ispravljeni praimenik, zajedno sa svim spisima koji su se odnosili na uložene prigovore, trebao poslati kotarskom kapetanu. Kotarski kapetan je trebao odmah ispitati imenik te, ako bi našao kakve nezakonitosti ili bitne netočnosti pri njego-vu sastavljanju, vratiti ga na popravak općinskom načelniku. Ispravljen imenik se morao najka-snije do kraja listopada ponovno poslati kotarskom kapetanu. Ako bi općinski načelnik otezao ili pak odbijao sastaviti, popraviti ili poslati praimenik, kotarski kapetan je mogao odrediti da zao-stali posao obave njegova tijela na trošak dotične općine (§8.).

105 Navedena obavijest je glasila: “Presso questa cancelleria comunale per il termine di otto giorni si trova espostá la lista di tutte le persone di questo Comune locale idonee a fungere da giurati presso la Corte ď Assise di Rovigno per ľ anno 1907.“ Le liste dei giurati, Il Giornaletto di Pola, br. 2280, Pola, 7. X. 1906., str. 1.


98

Kotarski kapetan je praimenike svojega kotara, zajedno sa svim ispravcima koji su eventu-alno bili učinjeni, dostavljao predsjedniku Okružnog suda u Rovinju, kao sudu prvoga stupnja. Pritom je, među osobama koje su bile uvrštene u praimenike, morao označiti “one, za koje mu se čini, da su poradi svoje razboritosti, poštenja, čestita mišljenja i značajnosti, a tako i u zemljah, u kojih se govori više jezikah, poradi jezikoslovne vieštine osobito prikladni za službu porotničku“ (§9.). Općinski načelnik Rovinja, koji je od 1870. djelovao kao samostalni gradski magistrat, pra-imenik je slao neposredno predsjedniku Okružnog suda u Rovinju.106

Predsjednik Okružnog suda u Rovinju sazivao je komisiju koja je za područje ovoga suda, naj-kasnije u studenom, trebala sastaviti godišnji imenik porotnika. Komisija je bila sastavljena od predsjednika suda ili njegova zamjenika kao predsjedatelja, trojice sudaca (izabranih između sa-vjetnika Okružnog suda u Rovinju ili sudaca kotarskih sudova koji su na području Istre postoja-li u Rovinju, Motovunu, Bujama, Buzetu, Poreču, Vodnjanu, Puli, Labinu, Pazinu, Cresu, Krku i Lošinju) i trojice pouzdanika. Članove komisije određivao je predsjednik suda. Pouzdanicima su mogle biti osobe koje nisu bile u državnoj službi i koje su same bile sposobne za porotničku služ-bu na području nadležnosti dotičnog suda. Komisija je odlučivala većinom glasova i protiv njezi-na zaključka nije bila dopuštena nikakva žalba (§11.). Komisija je najprije trebala odlučiti o even-tualnim pritužbama zabilježenim u imenicima. Nakon toga, trebala je sastaviti godišnji imenik, koji se sastojao od glavnog i dopunskog imenika (§13.). Godišnji imenik sastavljao se tako što je komisija iz praimenika u glavni imenik izdvajala one osobe za koje je smatrala da su u smislu §9. najsposobnije i najvrjednije za porotničku službu. Iz glavnog imenika su se trebali uzimati po-rotnici za sljedeću godinu. Na isti način komisija je formirala i dopunski imenik, s time da su se u njega unosile samo one osobe koje imaju prebivalište u mjestu sjedišta porotnog suda, dakle u Rovinju, ili u njegovoj bližoj okolici. Iz dopunskog imenika su se trebali uzimati dopunski (za-mjenski) porotnici (§14.).

Za razliku od ZKP-a 1850., kao i Zakona od 9. ožujka 1869. o sastavljanju porotničkih imeni-ka prema kojemu se broj osoba koje treba unijeti u godišnji imenik određivao prema broju sta-novnika (tj. jedan porotnik na određen broj stanovnika), prema ovom Zakonu veličina godišnjeg imenika trebala se odrediti u skladu sa stvarnim potrebama, s obzirom na broj redovnih i izvan-rednih sjednica, koje će se po svoj prilici održavati iduće godine, i to tako što će se za svaki ime-nik (glavni i dopunski) unijeti za polovicu više osoba, nego što će ih otprilike biti potrebno pre-ma očekivanom broju porotnih sjednica (§14.). Radi preglednosti, u sljedećoj tablici navodi se broj osoba unesenih u godišnji (glavni i dopunski) imenik porotnika za područje Okružnog suda u Rovinju u razdoblju od 1874. do 1878. Od 1878. pa sve do 1914. broj osoba koje je trebalo unije-ti u glavni imenik svake godine iznosio je 216, a u dopunski imenik 54. U dopunski imenik unosi-li su se isključivo stanovnici grada Rovinja, kao sjedišta porotnog suda u Istri.

106 U mjestima s vlastitim općinskim statutima općinski načelnik neposredno je slao praimenik predsjedniku suda prvog stupnja, uz naznaku koje mu se osobe čine najsposobnijima za obnašanje porotničke službe (§10.).

99


Tablica 3. Broj osoba unesenih u godišnji (glavni i dopunski) imenik porotnika za područje Okružnog suda u Rovinju

Godina Glavni imenik Dopunski imenik

1874. 447 751

1875. 2582 ?

1876. 2523 ?

1877. 2704 ?

1878. 216 545

Godišnji imenik morao se tiskati i dostaviti predsjedniku Višeg zemaljskog suda u Trstu, kao sudu drugoga stupnja, državnom nadodvjetniku koji se nalazio pri Višem zemaljskom sudu u Tr-stu, načelniku političke zemaljske vlasti, državnim odvjetnicima, kotarskim kapetanima, kotar-skim sucima i općinskim načelnicima koji su se nalazili na području nadležnosti porotnog suda pri Okružnom sudu u Rovinju (§15.).

Uoči svake porotne sjednice, 14 dana prije, kod Okružnog suda u Rovinju kao suda prvog stupnja, na javnoj sjednici i u nazočnosti dvojice sudaca i državnog odvjetnika, ždrijebanjem se formirao službeni imenik. Odvjetnička komora pozivala se da pošalje jednog svog člana, koji će nazočiti ovom činu (§17.). Pri formiranju službenog imenika najprije je iz godišnjeg imenika tre-balo izlučiti one osobe, koje su za vrijeme porotne sjednice bile pozvane na vojnu službu kao voj-ni obveznici (§18). Nakon toga imena osoba, koja su bila unesena u godišnji glavni i dopunski imenik, stavljala su se u dvije odvojene posude iz kojih je predsjednik suda najprije izvlačio 36 glavnih i zatim devet zamjenskih porotnika. Ovaj postupak trebalo je zapisnički zabilježiti (§18.).

Predsjednik Okružnog suda u Rovinju pisanim je pozivom pozivao 36 glavnih i devet zamjen-skih porotnika, uz naznaku mjesta i vremena kada će započeti porotna sjednica i uz opomenu na zakonske posljedice u slučaju izostanka. Poziv je morao biti osobno dostavljen porotnicima osam dana prije početka porotne sjednice (§20.). Porotnik koji bi neopravdano izostao s porotne sjednice ili bi se bez dozvole predsjednika porotnog suda udaljio prije njezina svršetka, kažnja-vao se novčanom kaznom u iznosu do 50 fl., a u ponovljenom slučaju do 100 fl. Protiv ove odlu-ke kažnjeni porotnik mogao se žaliti kod porotnog suda, odnosno, ako on više ne bi bio na oku-pu, kod Okružnog suda u Rovinju, u roku od osam dana od njezine dostave. Pritom je morao do-kazati da mu poziv nije bio propisno dostavljen ili da je zbog nepredviđene i neuklonjive zapre-ke bio spriječen ili pak da izrečena kazna nije razmjerna njegovu propustu te moliti da mu se ka-zna ukine ili ublaži (§23.). U usporedbi s ZKP-om 1850., ispuštena je odredba prema kojoj je po-rotnik koji bi treći put izostao, uz novčanu kaznu, bio lišen porotničke službe, uz obrazloženje da se takvom odredbom takoreći normira jedna “premija“ za otkup od porotničke službe.107 Na te-melju raspoloživih statističkih podataka može se zaključiti kako su se porotnici u Istri uglavnom uredno odazivali pozivima za obavljanje porotničke službe, što je vidljivo iz tablice koja slijedi.



100

Tablica 4. Broj istarskih porotnika kažnjenih zbog izostanka s porotnih sjednica u razdoblju od 1874. do 1901.

Godina Broj porotnika kažnjenih zbog izostanka

1874.–1887. 0

1888. 2

1889. 1

1890. 1

1891. 2

1892. 11

1893. 5

1894. 3

1895. 2

1896. 2

1897.–1900. 0

1901. 1


U slučaju da je, prije početka glavne rasprave, došlo manje od 30 glavnih porotnika, broj se trebao dopuniti od devet zamjenskih porotnika. To se obavljalo tako da je predsjednik porotnog suda u nazočnosti ostalih članova sudskog vijeća, tužitelja i okrivljenikova branitelja, stavljao u posudu imena devetorice zamjenskih porotnika te je potom iz nje izvlačio potreban broj imena i čitao ih naglas. O ovome se trebao sastaviti zapisnik (§21.).

4.3. Položaj porotnika i pravo na naknadu putnih troškova

U vezi s položajem porotnika smatralo se da porotnici, od trenutka formiranja porotničke klupe, imaju status službenih osoba, tj. onih osoba koje su prema §101. KZ-a 1852. dužne bri-nuti se “za poslove vlade, budi po javnom nalogu posrednom ili neposrednom, budi pod zakle-tvu ili bez nje“. Kao službene osobe porotnici su mogli počiniti zločin zlouporabe službene vla-sti (§101. KZ-a 1852.), kao i zločin primanja mita u službenim poslovima (§104. KZ-a 1852.), dok je prema porotniku mogao biti počinjen zločin navođenja na zlouporabu službene vlasti (§104. KZ-a 1852.).108

Svaki porotnik, koji je ispunio svoju dužnost i čije je prebivalište bilo udaljeno više od jedne austrijske milje (7585 km) od sjedišta porotnog suda, mogao je zahtijevati primjerenu naknadu putnih troškova.109 Iznos naknade bio je ustanovljen posebnom naredbom kojom je bilo određe-no da svaki porotnik kojemu pripada pravo na naknadu, dobiva po 1 fl. za svaki sat puta od svo-

108 Finger, A., “Geschwornengericht“, u: Mischler, Ernst; Ulbrich, Joseph (ur.) Österreichisches Staatswörterbuch. Handbuch des gesamten österreichischen öffentlichen Rechtes, Zweiter Band. F-J., Wien, 1906., str. 391.

109 §25. Zakona o sastavljanju porotničkih imenika od 23. svibnja 1873.

101


ga prebivališta do sjedišta porotnog suda i natrag. Naknada se isplaćivala predujmice, iz nakla-de što ju je sud imao u ime kazneno-sudskih troškova.110 ZKP 1873. uvrstio je putni trošak porot-nika među troškove kaznenog postupka glede kojih može biti mjesta naknadi od strane okriv-ljenika (§381.).

Imajući u vidu da su na porotne sjednice u Rovinj pojedini porotnici morali doći iz udalje-nih krajeva Istre, pri čemu se ponajprije misli na stanovnike otoka Lošinja, Cresa i Krka, koji su u Rovinj pristizali parobrodom, pitanje naknade putnih troškova bilo je od osobite važnosti. U tom smislu zanimljiva je analiza o tome koliki je bio udio porotnika koji su potjecali s kvarner-skih otoka u godišnjem imeniku porotnika za porotni sud u Rovinju, a koji je 1884. objavio po-rečki list Ľ Istria. Navedeni članak sadrži sljedeći tablični prikaz iz kojega je jasno vidljivo da se u razdoblju od 1874. do 1884. u godišnjem imeniku porotnika znatno smanjio udio porotnika sa spomenutih otoka.111

Tablica 5. Udio porotnika s kvarnerskih otoka (Lošinj, Cres i Krk) u godišnjem imeniku po-rotnika za područje Okružnog suda u Rovinju u razdoblju od 1874. do 1884.

Godina Lošinj Cres KrkSva tri otoka

zajedno

uk. broj porotnika u godišnjem imeniku

% otoka Pula%

Pule

1874. 27 17 11 55 447 12,30 85 19,02

1875. 26 13 5 44 258 17,07 21 8,14

1876. 27 13 10 50 252 19,84 64 25,39

1877. 32 15 8 55 270 20,37 51 18,88

1878. 20 12 9 41 216 18,98 43 19,91

1879. 29 9 10 48 216 22,22 29 13,43

1880. 4 - - 4 216 1,85 65 34,72

1881. 6 3 - 9 216 4,16 72 33,33

1882. 9 - - 9 216 4,16 83 38,42

1883. 9 9 - 18 216 8,33 79 36,57

1884. 15 7 7 29 216 13,42 73 33,79

Razloge navedenog smanjenja udjela porotnika s kvarnerskih otoka u godišnjem imeniku ne treba tražiti u smanjenju broja tamošnjih osoba koje ispunjavaju Zakonom propisane pret-postavke za porotničku službu, čemu u prilog govori nagli pad s 22,22% 1879. na svega 1,85% u 1880. godini. Stoga je najvjerojatnije da je komisija pri Okružnom sudu u Rovinju, pri sastavlja-nju godišnjeg imenika, zbog ekonomskih razloga nastojala u imenik uvrstiti što manji broj oso-ba s kvarnerskih otoka. Naime, svaki porotnik koji je dolazio s Krka, Lošinja i Cresa, bez obzira na trajanje porotne sjednice, dobivao je kao naknadnu putnih troškova iznos koji je premašivao 80 fl., dok su porotnici iz Pule dobivali iznos od svega 14 fl., porotnici iz Vodnjana 10 fl. te ostali

110 §41. Naredbe ministra pravosudja od 19. studenoga 1873., kojom se u dogovoru s ministrom posalah unutarnjih izdaje ovèršbeni propis k postupniku kaznenomu od 23. svibnja 1873 (dèrž. zak. lista br. 119), u: Dèržavno-zakonski list za kraljevine i zemlje, zastupane u vieću cesarevinskom, god. 1873., kom. LVII., br. 152., Beč, 1873., str. 618.

111 Sulla giuria in Istria, Ľ Istria, br. 142, Parenzo, 13. rujna 1884., str. 2.


102

porotnici iz kontinentalnog dijela Istre iznos koji je bio proporcionalan udaljenosti koju su mo-rali prijeći.

S jedne strane upozoravalo se na pravo da i one osobe koje su sposobne za porotničku službu i potječu iz udaljenijih mjesta sudjeluju u kaznenom pravosuđu, a s druge strane navodilo se kako su tarife koje se primjenjuju pri izračunu naknade putnih troškova zastarjele i potječu iz vreme-na nedostatne prometne povezanosti i nepostojanja redovnih parobrodskih linija. Zbog primje-ne takve tarife porotnici s otoka dobivali su naknadu putnih troškova u iznosu koji je umnogo-me premašivao njihove stvarne troškove, tako da su se redovno kući vraćali s ostatkom koji im je preostao nakon podmirenja troškova puta i smještaja u Rovinju. Nasuprot tome, porotnici koji su dolazili iz bližih mjesta, na ime naknade putnih troškova dobivali su minimalne iznose kojima nisu mogli pokriti troškove smještaja i hrane u Rovinju, pogotovo u onim slučajevima kada je po-rotna sjednica trajala duže. Teret spomenutih troškova padao je na samog porotnika, a ako je po-tjecao iz siromašnijeg sloja, to je dovodilo do ozbiljne štete na njegovu gospodarstvu.112

Budući da je porotnička služba bila počasna dužnost, koju nije bilo moguće od sebe otkloniti i čije je izbjegavanje povlačilo za sobom novčanu kaznu, siromašniji porotnici koji tijekom traja-nja porotne sjednice nisu bili u mogućnosti plaćati smještaj u Rovinju, snalazili su se na različite načine pa tako iz novinskog izvješća doznajemo da je jedan od porotnika tijekom trajanja porot-ne sjednice u srpnju 1901.113 spavao u štali, a ujutro se prao u moru na rivi. U nastavku se navodi da takvo siromaštvo i takve navike zasigurno ne pokazuju onaj potreban stupanj zdravog razu-ma i općeg znanja koji se traže od “pučkih sudija“.114

4.4. Porotnička zadruga

S obzirom na to da je porotnička služba predstavljala opterećenje za porotnike, pogotovo za one koji su bili slabijeg imovnog stanja i koji su morali doći iz udaljenijih mjesta u sjedište porot-nog suda te ondje boraviti po nekoliko tjedana tijekom trajanja porotne sjednice i to o vlastitu trošku, tijekom 1878. dolazi do osnivanja prvih društava za uzajamnu pomoć porotnika, tzv. po-rotničkih zadruga.

Prva porotnička zadruga bila je osnovana za područje Okružnog suda u Kremsu, sa svrhom pružanja novčane pomoći osobama pozvanim na porotničku službu, za vrijeme njezina obavlja-nja. S radom je započela 1. siječnja 1878. Zadrugarom je mogao postati svatko tko je bio upisan u praimenik porotnika za područje Okružnog suda u Kremsu. Svaki zadrugar je bio dužan plaćati 1 fl. godišnje naknade i to najmanje dva mjeseca prije kraja godine. Svaki porotnik koji bi dokazao svoje sudjelovanje na porotnoj sjednici, kao i svoje članstvo u zadruzi potvrdom o upisu, dobivao je primjerenu novčanu naknadu. Novčana naknada je 1878. iznosila 7,50 fl. za porotnike koji su stanovali u Kremsu ili u blizini, te 20 fl. ako su dolazili iz udaljenijih mjesta.115

Ministar pravosuđa nastojao je da se ova ustanova raširi i u drugim dijelovima austrijskih ze-malja, posebice zbog toga što država, osim putnih troškova, nije bila dužna porotnicima nakna-

112 Ibid.

113 Riječ je bila o drugoj redovnoj porotnoj sjednici tijekom 1901., za područje nadležnosti Okružnog suda u Rovinju, koja je započela 15. srpnja. Za predsjednika porotnog suda bio je određen predsjednik Okružnog suda u Rovinju dr. Antonio Tušar, a njegovi zamjenici su bili savjetnici Napoleone Kümmerlin nob. de Eichenau i dr. Gregorio Devescovi. Le Assise di Rovigno, Il Giornaletto di Pola, br. 330, Pola, 5. lipnja 1901., str. 1.

114 I Giurati, Idea Italiana, br. 231, Rovigno, 17. listopada 1901., str. 1.

115 Porotnička zadruga, Pravo: pravničko-upravni list, god. VI, br. 63, Zadar, 30. lipnja 1878., str. 84.–85.

103


diti izgubljeno vrijeme, ni troškove smještaja i hrane u mjestu porotnog suda nastale za vrijeme porotničke službe. Stoga je državni odvjetnik u Trstu svojim pismom od 8. travnja 1878. pozvao da se na području Austrijskog primorja osnuje porotnička zadruga, čijim članovima bi bili svi oni koji su upisani u praimenike na području nadležnosti Višeg zemaljskog suda u Trstu te su time pozvani na porotničku službu pred porotnim sudovima u Trstu, Gorici ili Rovinju. Je li se na na-vedeni poziv odazvao potreban broj članova kako bi se porotnička zadruga za Primorje mogla konstituirati, nema raspoloživih podataka.116

5. ZAKLJUČAK

Zaokret od apsolutizma koji je započeo od 1860. godine i uvođenje pseudoustavnosti Listo-padskom diplomom i Veljačkim patentom, ujedno je značilo da je ZKP 1853. bio lišen državno-pravnih i političkih temelja na kojima je počivao. Promijenjene državnopravne okolnosti činile su nužnom reformu kaznenog postupka. Odmah na početku parlamentarnog razdoblja 1861. godi-ne, vlada je izrazila namjeru vraćanja temeljnim načelima sadržanim u ZKP-u 1850., pa tako i po-novno uvođenje porote. Srž promjena kaznenog zakonodavstva predstavljao je Zakon o kazne-nom postupku od 23. svibnja 1873. nastao kao rezultat dugogodišnjih pripremnih radova. ZKP 1873. stupio je na snagu 1. siječnja 1874. u svim krunovinama i zemljama zastupanim u Carevin-skom vijeću.

Stvarna nadležnost porotnog suda obuhvaćala je taksativno nabrojane zločine i prijestupe, koji su se uobičajeno dijelili na tri skupine: zločini i prijestupi počinjeni sadržajem tiska, politički zločini i prijestupi te teški zločini, tj. oni zločini za koje se prema zakonu može izreći kazna u tra-janju duljem od pet godina tamnice. Nadležnost porotnih sudova bila je proširena 1885., dono-šenjem posebnog Zakona s odredbama protiv opasne uporabe eksploziva i protiv općenito opa-snog rukovanja istim.

U vezi s uređenjem postupka pred porotnim sudom, odredbe su najvećim dijelom bile goto-vo nepromijenjeno preuzete iz ZKP-a 1850. Razlozi za velike promjene nisu postojali budući da je iskustvo s primjenom ZKP-a 1850. prema suglasnom mišljenju ondašnjih suvremenika bilo vrlo pozitivno. Učinjene pak promjene jasno ukazuju na dvije temeljne tendencije: s jedne strane tre-bale su omogućiti jaču sigurnost optuženika od nepravednih osuda, a s druge strane poboljšati položaj porotnika koji su dobili mogućnost zahtijevati promjenu postavljenih pitanja, kao i pred-lagati izvođenje pojedinih dokaza. Porotni sudovi postojali su u sjedištu svakog suda prvog stup-nja, a za područje Istre prema novoj sudskoj organizaciji to je bio Okružni sud u Rovinju.

Zakon o sastavljanju porotničkih imenika od 23. svibnja 1873. predstavljao je dopunu ZKP-a 1873. te je stupio na snagu danom objave. Smisao toga bilo je omogućiti pravodobno sastavlja-nje porotničkih imenika i pripremu, kako bi odmah nakon uvođenja ZKP-a 1873. porotni sudovi mogli početi s djelovanjem. Svaki porotnik, koji je ispunio svoju dužnost i čije je prebivalište bilo udaljeno više od jedne austrijske milje (7,585 km) od sjedišta porotnog suda, mogao je zahtijevati primjerenu naknadu putnih troškova. Imajući u vidu da su na porotne sjednice u Rovinj pojedini porotnici morali doći iz udaljenih krajeva Istre, pri čemu se ponajprije misli na stanovnike oto-ka Lošinja, Cresa i Krka, koji su u Rovinj pristizali parobrodom, pitanje naknade putnih troškova bilo je od osobite važnosti. U razdoblju od 1874. do 1884. u godišnjem imeniku porotnika znatno

116 Societá di mutuo provvedimento per giurati, Gazetta dei Tribunali, god. XII., br. 8, Trieste, 20. travnja 1878., str. 63.; Appello ai giurati, Gazetta dei Tribunali, god. XII., br. 15, Trieste, 1. kolovoza 1878., str. 120.


104

se smanjio udio porotnika sa spomenutih otoka jer je komisija pri Okružnom sudu u Rovinju pri sastavljanju godišnjeg imenika, zbog ekonomskih razloga, nastojala u imenik uvrstiti što manji broj osoba s kvarnerskih otoka. S obzirom na to da je porotnička služba predstavljala optereće-nje za porotnike, pogotovo za one koji su bili slabijeg imovnog stanja i koji su morali doći iz uda-ljenijih mjesta u sjedište porotnog suda te ondje boraviti po nekoliko tjedana za trajanja porot-ne sjednice i to o vlastitu trošku, tijekom 1878. dolazi do osnivanja prvih društava za uzajamnu pomoć porotnika, tzv. porotničkih zadruga. Takvu inicijativu pronalazimo i na području Austrij-skog primorja, u čijem se sastavu nalazila Istra.

105


LITERATURA

1. Neobjavljena vrelaDržavni arhiv u Pazinu:1. HR-DAPA-27, KOTARSKI KAPETANAT U PAZINU, (1868.–1918), L/6 porotnici;2. HR-DAPA-28, KOTARSKI KAPETANAT U POREČU, (1868.–1918), I/9 prijave i istrage.

2. Zakonski i podzakonski akti:1. Cesarski patent od 27. svibnja 1852. kojim se za svukoliku cesarevinu, izim vojničke Krajine,

kao jedini kazneni zakon o zločinstvih, prestupcih i prekèršajih, proglašuje i od 1. rujna 1852. počamši, u kriepost stavlja novo, poznijimi zakoni popunjeno izdanje kaznenoga zakona o zločinstvih i teških redarstvenih od 3. rujna 1803, u koje je primljeno više novih ustanovah, u: Sveobći dèržavo-zakonski i vladni list za Cesarevinu Austriansku, god. 1852., kom. XXXVI., br. 117, Beč, 1852., str. 493.–591.

2. Zakon od 23. svibnja 1873, kojim se uvodi postupnik kazneni, u: Dèržavo-zakonski vladni list za kraljevine i zemlje, zastupane u vieću cesarevinskom, god. 1873., kom. XLII., br. 119., Beč, 1873., str. 397.–501.

3. Zakon od 23. svibnja 1873, o tom, kako se sastavljaju imenici porotnikah, u: Dèržavo-zakonski list za kraljevine i zemlje, zastupane u vieću cesarevinskom, god. 1873., kom. XLII., br. 121., Beč, 1873., str. 503.–508.

4. Naredba ministra pravosudja od 19. studenoga 1873, kojom se u dogovoru s ministrom po-salah unutarnjih izdaje ovèršbeni propis k postupniku kaznenomu od 23. Svibnja 1873 (dèrž.zak.lista br. 119), u: Dèržavno-zakonski list za kraljevine i zemlje, zastupane u vieću cesarevin-skom, god. 1873., kom. LVII., br. 152., Beč, 1873., str. 611.–686.

5. Zakon od 27. svibnja 1885, o odredbah proti obćenito pogibeljnoj porabi razprštalah i proti obćenito pogibeljnu rukovanju s istimi, u: Državo-zakonski list za kraljevine i zemlje, zastupane u vieću cesarevinskom, god.1885., komad XLII., br. 134., Beč, 1885., str. 305.–307.

3. Zakoni s komentarom, zbirke zakona, objavljena sudska praksa1. Löffler, Alexander; Lorenz, Eugen, Die Strafprozeß-Ordnung vom 23. Mai 1873, Nr.119 RGB.,

samt allen ergänzenden und erläuternden Gesetzen und Verordnungen, unter Anführung ein-schlägiger Entscheidungen und Beschlüsse des Obersten Gerichts- als Kassationshofes. Zwölfte, neu revidierte und umgearbeitete Auflage, Wien, 1909.

2. Mayer, Salomon, Handbuch des österreichischen Strafproceßrechtes, I. Band. Entstehungsges-chichte der österreichischen Strafproceß-Ordnung vom 23. Mai 1873, Wien, 1876.

3. Mayer, Salomon, Handbuch des österreichischen Strafproceßrechtes, III. Band. Commentar zu der Oesterreichischen Strafproceß-Ordnung vom 23. Mai 1873. Zweiter Theil. §§207.–296., Wien, 1884.

4. Mayer, Salomon, Handbuch des österreichischen Strafproceßrechtes, IV. Band. Commentar zu der Oesterreichischen Strafproceß-Ordnung vom 23. Mai 1873. Dritter Theil. §§297.–494. (Schluß des Commentars.), Wien, 1884.

5. Mitterbacher, Julius, Die Strafproceßordnung für die im Reichsrathe vertretenen Königreiche und Länder der österreichisch-ungarischen Monarchie vom 23. Mai 1873 und deren Einführungsgesetz, Wien, 1882.


106

6. Rulf, Friedrich, Die Praxis des österreichischen Strafprocesses. Nachträge und Ergänzungen zu der österreichischen Strafproceßordnung vom 23. Mai 1873, Wien, 1878.

7. Rulf, Friedrich, Der österreichische Strafproceß unter Berücksichtigung der Rechtsprechung des Cassationhofes, Zweite durchgesehene Auflage, Wien, 1888.

4. Monografije, knjige, udžbenici, članci i ostalo1. Bayer, Vladimir, Kazneno procesno pravo - odabrana poglavlja, Knjiga II., Povijesni razvoj kazne-

nog procesnog prava, (prir. Krapac, Davor), Zagreb, 1995.2. Holzmannhofer, Wolfgang, Geschworenengerichtsbarkeit in Österreich: Geschichte, Entwicklung

und aktueller Stand (unter besonderer Berücksichtigung der Entscheidungsfindung von Geschwore-nen sowie der mangelnden Begründungspflicht), doktorska disertacija, Salzburg, 2001.

3. Mischler, Ernst; Ulbrich, Joseph (ur.), Österreichisches Staatswörterbuch. Handbuch des gesam-ten österreichischen öffentlichen Rechtes, Zweiter Band. F-J., Zweite wesentlich umgearbeitete Auflage., Wien, 1906.

4. Ogorelica, Nikola, Kazneno procesualno pravo s osobitim obzirom na judikaturu kralj. Stola sed-morice i kasacionoga suda bečkoga, Zagreb, 1899.

5. Pastović, Dunja, Porotno suđenje u Istri prema Zakonu o kaznenom postupku iz 1850., Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, vol. 20, br. 1/2013., Zagreb, str. 203.–264.

6. Sadoghi, Alice, Thesen zur Geschworenengerichtsbarkeit - historische Aufarbeitung und Perspek-tiven, Linz, 2007.

7. Ullmann, Emanuel, Lehrbuch des österreichischen Strafproceßrechts. Zweite, durchgearbeitete Auflage, Innsbruck, 1882.

8. Zimprich, Susanne, Historische Entwicklung und gegenwärtige Bedeutung der Geschworenenge-richtsbarkeit in Österreich, doktorska disertacija, Wien, 1995. 5. Statistički zbornici

1. Statistisches Jahrbuch für das Jahr 1874. Herausgegeben von der k. k. statistischen Central-Commission, Heft VI., Straf-Rechtspflege der Civil-Gerichte der im Reichsrathe vertretenen Königreiche und Länder im Jahre 1874., Wien, 1877.

2. Statistisches Jahrbuch für das Jahr 1875. Heft VI., Straf-Rechtspflege der Civil-Gerichte der im Reichsrathe vertretenen Königreiche und Länder im Jahre 1875., Wien, 1878.







107


9. Oesterreichische Statistik. Herausgegeben von der k. k. statistischen Central-Commission, Bd.VI., Jhrg. 1882., 3. Heft, Die Ergebnisse der Strafrechtspflege in den im Reichsrathe ver-tretenen Königreichen und Ländern im Jahre 1882., Wien, 1886.

10. Oesterreichische Statistik. Bd. XI., Jhrg. 1883., 3. Heft, Die Ergebnisse der Strafrechtspflege in den im Reichsrathe vertretenen Königreichen und Ländern im Jahre 1883., Wien, 1887.

11. Oesterreichische Statistik. Bd. XV., Jhrg. 1884., 3. Heft, Die Ergebnisse der Strafrechtspflege in den im Reichsrathe vertretenen Königreichen und Ländern im Jahre 1884., Wien, 1888.

12. Oesterreichische Statistik. Bd. XIX., Jhrg. 1885., 3. Heft, Die Ergebnisse der Strafrechtspflege in den im Reichsrathe vertretenen Königreichen und Ländern im Jahre 1885., Wien, 1889.

13. Oesterreichische Statistik. Bd. XXIV., Jhrg. 1886., 3. Heft, Die Ergebnisse der Strafrechtspflege in den im Reichsrathe vertretenen Königreichen und Ländern im Jahre 1886., Wien, 1889.

14. Oesterreichische Statistik. Bd. XXVII., Jhrg. 1887., 3. Heft, Die Ergebnisse der Strafrechtspfle-ge in den im Reichsrathe vertretenen Königreichen und Ländern im Jahre 1887., Wien, 1891.

15. Oesterreichische Statistik. Bd. XXX., Jhrg. 1888., 3. Heft, Die Ergebnisse der Strafrechtspflege in den im Reichsrathe vertretenen Königreichen und Ländern im Jahre 1888., Wien, 1892.

16. Oesterreichische Statistik. Bd. XXXVI., Jhrg. 1889., 3. Heft, Die Ergebnisse der Strafrechtspfle-ge in den im Reichsrathe vertretenen Königreichen und Ländern im Jahre 1889., Wien, 1893.

17. Oesterreichische Statistik. Bd.XXXIX., Jhrg.1890., 3. Heft, Die Ergebnisse der Strafrechtspfle-ge in den im Reichsrathe vertretenen Königreichen und Ländern im Jahre 1890., Wien, 1894.

18. Oesterreichische Statistik. Bd. XLI., Jhrg. 1891., 3. Heft, Die Ergebnisse der Strafrechtspflege in den im Reichsrathe vertretenen Königreichen und Ländern im Jahre 1891., Wien, 1894.

19. Oesterreichische Statistik. Bd. XLIII., Jhrg. 1892., 3. Heft, Die Ergebnisse der Strafrechtspflege in den im Reichsrathe vertretenen Königreichen und Ländern im Jahre 1892., Wien, 1895.

20. Oesterreichische Statistik. Bd. XLV., Jhrg. 1893., 3. Heft, Die Ergebnisse der Strafrechtspflege in den im Reichsrathe vertretenen Königreichen und Ländern im Jahre 1893., Wien, 1896.

21. Oesterreichische Statistik. Bd. XLVII., Jhrg. 1894., 3. Heft, Die Ergebnisse der Strafrechtspfle-ge in den im Reichsrathe vertretenen Königreichen und Ländern im Jahre 1894., Wien, 1897.

22. Oesterreichische Statistik. Bd. L., Jhrg. 1895., 3. Heft, Die Ergebnisse der Strafrechtspflege in den im Reichsrathe vertretenen Königreichen und Ländern im Jahre 1895., Wien, 1898.

23. Oesterreichische Statistik. Bd. LIII., Jhrg. 1896., 3. Heft, Die Ergebnisse der Strafrechtspflege in den im Reichsrathe vertretenen Königreichen und Ländern im Jahre 1896., Wien, 1900.

24. Oesterreichische Statistik. Bd. LVIII., Jhrg. 1897., 3. Heft, Die Ergebnisse der Strafrechtspflege in den im Reichsrathe vertretenen Königreichen und Ländern im Jahre 1897., Wien, 1902.

25. Oesterreichische Statistik. Bd. LXI., Jhrg. 1898., 3. Heft, Die Ergebnisse der Strafrechtspflege in den im Reichsrathe vertretenen Königreichen und Ländern im Jahre 1898., Wien, 1902.

26. Österreichische Statistik. Bd. LXIX., Jhrg. 1899., 3. Heft, Die Ergebnisse der Strafrechtspflege in den im Reichsrathe vertretenen Königreichen und Ländern im Jahre 1899., Wien, 1903.

27. Österreichische Statistik. Bd .LXXI., Jhrg. 1900 und 1901., 3. Heft, Die Ergebnisse der Strafrechtspflege in den im Reichsrathe vertretenen Königreichen und Ländern in den Ja-hren 1900. und 1901., Wien, 1904.

28. Österreichische Statistik. Bd. LXXIV., Jhrg. 1902. und 1903., 3. Heft, Die Ergebnisse der Strafrechtspflege in den im Reichsrathe vertretenen Königreichen und Ländern in den Ja-hren 1902. und 1903., Wien, 1906.


108

6. Časopisi i novine1. Gazzetta dei Tribunali, Trst2. Gerichtshalle, Beč3. Idea Italiana, Rovinj4. Il Giornaletto di Pola, Pula5. Ľ Istria, Poreč6. Ľ Osservatore triestino, Trst7. Pravo: pravničko-upravni list, Zadar–Split

109


Dunja Pastović, PhD, senior assistant,Faculty of Law in Zagreb

THE LEGISLATIVE FRAMEWORK FOR JURY TRIAL IN ISTRIA IN THE PERIOD FROM 1873 TO 1918

Summary

This paper presents the legislative framework for jury trial in Istria in the period from 1873 to 1918 the based on the Austrian Code of Criminal Procedure of 1873. Relevant legal regulations, foreign and domestic references, official statistical compilations, journals and newspapers from the period and archival materials available at the State Archives in Pazin have been analysed.

The analysis of legislative framework resulted in the conclusion that in regard to the regulati-on of jury trial, and in comparison to the Code of Criminal Procedure of 1850 (in force for a short period of time), there were no significant changes. The changes indicate to two fundamental ten-dencies of the legislator: firstly, to provide a stronger protection of the accused from wrongful convictions, and secondly to improve the position of jurors who were given an opportunity to request a change of questions asked and to propose a presentation of particular evidence. There-fore, the paper emphasizes the provisions which are different from regulation prescribed by the Code of Criminal Procedure of 1850. The application of certain legal provisions before the Court of Assizes in Rovinj has also been researched on. Furthermore, the paper analyzes the Law on compiling jury lists of May 23, 1873 as complement to the Code of Criminal Procedure of 1873.

Key words: jury trial, Istria, Code of Criminal Procedure of 1873, 1873-1918


110

Dr. Dunja Pastović, höhere wissenschaftliche MitarbeiterinFakultät für Rechtswissenschaften der Universität in Zagreb

NORMATIVER RAHMEN DER SCHWURGERICHTSBARKEIT IN DER ZEITSPANNE 1873 BIS 1918

Zusammenfassung

Das Ziel dieser Arbeit ist die Darstellung des normativen Rahmens des Schwurgerichtsverfa-hrens in Istrien in der Zeitspanne 1873 bis 1918, deren Grundlage österreichische Strafprozessor-dnung aus dem Jahr 1873 war. In der Behandlung des Themas wurden relevante Rechtsvorschrif-ten benutzt sowie die einheimische und fremde Literatur, offizielle statistische Sammelbände, Zeitschriften aus der beobachteten Zeitspanne und zureichende Archivquellen aus dem Staat-sarchiv in Pazin.

Aufgrund der Analyse des normativen Rahmens wurde festgestellt, dass hinsichtlich der Re-gelung des Schwurgerichtsverfahtrens im Vergleich mit der kurzfristigen Strafprozessordnung aus dem Jar 1850 keine großen Veränderungen zum Ausdruck gekommen sind. Diejenigen Än-derungen, die doch eingeführt wurden, weisen auf zwei grundlegenden Tendenzen des Gesetz-gebers hin: einerseits, den Schutz der Angeklagten gegen ungerechten Urteile zu stärken und an-dererseits die Lage der Geschworenen zu verbessern, denen ermöglicht wurde, Veränderung der gestellten Fragen zu verlangen und Beweisaufnahme in bestimmten Fällen vorzuschlagen. Aus diesem Grunde wurden diejenigen Bestimungen zum Ausdruck gebracht, die eine Abweichung von den durch die StPO vom 1850 festgelegten Regelungen darstellten. Darüber hinaus wurde in der Arbeit die Anwendung einzelner Gesetzesbestimmungen vor dem Schwurgericht in Ro-vinj dargestellt. Abschließend wurde das Gesetz über die Zusammensetzung des Geschworenen-registers vom 23. Mai 1873 analysiert, das einen Zusatz zur Strafprozessordnung vom Jahr 1873 darstellte.

Schlagwörter: Schwurgerichtsverfahren, Istrien, Strafprozessordnung aus dem Jahr 1873, die Zeitspanne 1873-1918

111

Katarina Knol Radoja, OBVEZNO MIRENJE – OSVRT NA RJEŠENJA IZ KOMPARATIVNOG I HRVATSKOG PRAVA

Izvorni znanstveni radUDK 347.918.1(497.5)

347.918.1:340.5Primljeno: travanj 2015.

OBVEZNO MIRENJE – OSVRT NA RJEŠENJA IZ KOMPARATIVNOG I HRVATSKOG PRAVA

Sažetak: Alternativni načini rješavanja sporova danas su prepoznati kao dobrodošlo sredstvo za ublažavanje međustranačke napetosti, ubrzanja postupka, kao i smanjenja par-ničnih troškova. Europska je komisija usvojila niz mjera koje predviđaju primjenu određenog oblika izvansudskih načina rješavanja sporova.

U Republici Hrvatskoj cjeloviti pravni okvir za nesmetano odvijanje alternativnih načina rješavanja sporova prvi put je izrađen 2003. godine, kada je donesen Zakon o mirenju. Osim tim Zakonom, mirenje, kao postupak koji prethodi parnici, u Republi-ci Hrvatskoj predviđa i niz drugih zakona, a neki od njih propisuju i obvezatnost nje-gove provedbe.

Međutim, iako je postojanje pozitivnih iskustava stranaka postupkom mirenja zna-čajno, programi dobrovoljnog mirenja i dalje pokazuju nisku stopu njegove iskorište-nosti.

S druge strane, iako obvezno mirenje može biti korisno, prema njemu se iznose i zna-čajne kritike, stoga je cilj ovog rada istražiti u kojim će to slučajevima prethodna pro-vedba postupka mirenja biti obvezatna te može li jedno takvo obvezivanje, s obzirom na svrhu samog postupka mirenja, uopće biti u skladu s pravom na pristup sudu.

Ključne riječi: alternativni načini rješavanja sporova, obvezno mirenje, dobrovoljno mirenje

1. UVOD

Medijacija ili mirenje predstavlja jedan od oblika alternativnog rješavanja sporova. Povjesni-čari pretpostavljaju da su još u vrijeme starih Feničana i Babilonaca postojali slučajevi medijacije u trgovačkim sporovima. Praksa provođenja medijacije razvija se potom i u staroj Grčkoj, u kojoj su medijaciju, u sporovima koji nisu bili obiteljski, provodili medijatori, tzv. proxenatas. Stari su Rimljani također poznavali određene postupke slične medijaciji, a napomene o mirnom rješava-nju sporova mogu se naći i u Justinijanovim Digestama iz 530. – 533. godine.1

* Dr. sc. Katarina Knol Radoja, viša asistentica na Pravnom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Stjepana Radića 13, 31000 Osijek.

1 Bilić, V., Alternativno rješavanje sporova i parnični postupak, doktorska disertacija, Zagreb, 2008., str. 13.–14.

Dr. sc. Katarina Knol Radoja, viša asistentica*


112

Za razvoj i recepciju ovog koncepta mirnom rješavanju sporova bitni se tragovi nalaze u do-kumentima o tzv. Leidenskim mirotvorcima iz 16. stoljeća, koje je Voltaire, smatrajući ih prete-čama mirnog rješavanja sporova, svojim autorskim djelima učinio poznatima francuskom čita-teljstvu i zakonodavcima.2

Francuski model mirenja iz doba revolucije,3 inspiriran spomenutim nizozemskim modelom, pretpostavljao je mirenje kao pretpostavku4 za dovođenje određenog spora pred sud, odnosno za podnošenje tužbe, pa bi se stoga njegovo provođenje moglo smatrati obveznim. Napoleono-vim osvajanjem, mirenje koje prethodi parnici ušlo je u sve pravne sustave oblikovane tim osva-janjima.5

U smislu hrvatskog Zakona o mirenju,6 mirenje je svaki postupak, bez obzira na to provodi li se na sudu, instituciji za mirenje ili izvan njih, u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor uz pomoć jednog ili više izmiritelja koji strankama pomažu postići nagodbu, bez ovlasti da im na-metnu obvezujuće rješenje, a izmiritelj je osoba koja na temelju sporazuma stranaka provodi po-stupak mirenja (čl. 3. Zakona o mirenju).

U ovom će radu biti govora o mirnom rješavanju sporova, što je širi pojam od pojma mire-nje (medijacija) definiranog u spomenutom Zakonu i ono se definira kao svaka metoda čiji je cilj da stranke u sporu same dođu do njegova rješenja, bez potrebe za meritornom odlukom nadlež-nog suda.7 Mirenje, kao postupak koji se provodi pred neovisnom trećom osobom, stoga je jedna od metoda mirnog rješavanja sporova, ali za potrebe ovoga rada mirenjem će se nazivati i ostale srodne metode, prije svega trendovi proceduralizacije izravnih pregovora između strana u sporu radi postizanja sporazumnog rješenja.

U pravilu je mirenje u Republici Hrvatskoj dobrovoljno, a u iznimnim slučajevima obvezno pa kao takvo najčešće predstavlja procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe. Međutim, iako su prednosti mirenja neosporne, a stranke obično iskazuju zadovoljstvo zbog provedbe postupka mirenja, dobrovoljni programi mirenja dosljedno pokazuju nisku stopu iskorištenosti. Kako bi se što više rasteretilo sudove, a stranke pojačano izložilo proklamiranim prednostima mirenja, osim Republike Hrvatske, i mnoge su druge države, kao primjerice Njemačka i Italija usvojile ob-vezne programe mirnog rješavanja raznih vrsta sporova.

2. PREDNOSTI MIRENJA

Sama priroda mirenja predstavlja ga kao privlačan sporazumni alternativni način rješavanja spora za razliku od često neprijateljskog i dugotrajnog procesa parničenja pred sudom.8 Ono je u pravilu dobrovoljno i, u svom osnovnom obliku, uključuje neutralnu treću osobu koja aktivno pomaže strankama u sporu da postignu nagodbu.

2 Loc. cit.

3 Uredba iz 1790. godine.

4 U Francuskoj mirenje kao procesna pretpostavka nije izbačeno iz zakona sve do polovine dvadesetog stoljeća, a prema današnjim zakonskim rješenjima ono ne mora, ali može, biti pokušano u svim stadijima postupka.V.: Bilić, V., op. cit. (bilj. 1.), str. 15.

5 Van Rhee, C. H., European Traditions in Civil Procedure, Intersentia nv, Oxford, 2005., str. 197.

6 Zakon o mirenju, Narodne novine, br. 18/2011.

7 Uzelac, A.; Aras, S.; Maršić, M.; Mitrović, M.; Kauzlarić Ž.; Stojčević, P., Aktualni trendovi mirnog rješavanja sporova u Hrvatskoj: dosezi i ograničenja, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 60., no. 3., 2010., str. 1267.

8 Masood A., Implied Compulsory Mediation, Civil Justice Quarterly, vol. 31., 2012., str. 151.–175.

113


U jednom od prijašnjih članaka na ovu temu, Fuller primjećuje da je središnja kvaliteta mire-nja sposobnost preorijentiranja stranaka jedne prema drugoj, a ne nametanje pravila, a ujedno strankama pomaže u postizanju nove i zajedničke percepcije njihova odnosa. U okviru toga, pri-marna funkcija izmiritelja je (za razliku od one suca), ne predočiti pravila strankama i osigura-ti njihovo prihvaćanje istih, nego poticanje međusobnog povjerenja i razumijevanja koje će im omogućiti rješavanje spora u skladu s vlastitim pravilima.9

Nedvojbeno, jedna od najvećih prednost mirenja, uz brzinu i smanjene troškove, u odnosu na sudski postupak, jest osnaživanje položaja stranaka. U parnicama stranke kontrolu predaju sudu koji vodi postupak i u njemu donosi odluku, dok kod mirenja postupak i njegovo rješenje zahti-jeva izričiti pristanak stranaka. Osim toga, parnica je, uz nekoliko iznimki, javna, dok je mirenje povjerljive prirode.

Mirenje je fleksibilan, ali formalan postupak. Ono uspostavlja ravnotežu omogućujući stran-kama zadržavanje učinkovite kontrole u vezi s pitanjima poput onih kada će se ono održati te tko će biti izmiritelj, a s druge strane, stvara formalne pretpostavke unutar kojih su stranke u mo-gućnosti predstaviti svoje argumente i tražiti rješenje prilagođeno njihovu sporu.

3. OBVEZNO MIRENJE

Mogućnost da stranke u parničnom sporu razmotre i još važnije, sudjeluju u postupku izmi-renja nikada nije bila tako važna kao što je u trenutačnom ozračju štednje.10 Velika opterećenost sudova i potreba da se uvede prijeko potrebna reforma u odnosu na pitanja troškova građanskog postupka, dodatno je ojačala središnju ulogu alternativnih načina rješavanja sporova.11

Četiri su temeljne karakteristike postupka mirenja, a to su dobrovoljnost postupka, nepris-tranost medijatora, povjerenje između stranaka i medijatora te procesna fleksibilnost.12 Opća ko-risnost mirenja je nedvojbena. Istraživanja pokazuju kako je u sporovima u kojima se provelo mi-renje veći postotak sklopljenih nagodbi, nego u onima u kojima ono nije provedeno.13 Istraživa-nja također utvrđuju i ostale razne prednosti mirenja, poput kreativnost rješenja,14 pri čemu je dobrovoljnost sudjelovanja jedan od važnijih čimbenika. Stranke, međutim, nije uvijek lako na-vesti na dobrovoljan pokušaj pronalaska sporazumnog rješenja pa su stoga brojna zakonodav-stva pribjegla obvezivanju na isto. S druge strane, obvezivanje na nešto što bi po samoj prirodi stvari trebalo biti dobrovoljno i sporazumno, naišlo je na kritike doktrine. Doktrina stoga nagla-šava da se obvezivanjem na mirenje narušava dobrovoljnost i samoodređenje stranaka čime se potkopava sama bit i smisao instituta mirenja. Mirenje počiva na suradnji i kreativnim načinima rješavanja sporova pa bi stoga trebalo izbjegavati formalnosti.15

9 Fuller, L., Mediation -Its Form and Functions, South California Law Review, vol. 44, 1971., str. 305.

10 Masood, A., op. cit. (bilj. 8.), str. 151. et seq.

11 Loc. cit.

12 V. Roberts, M., Mediation in Family Disputes: Principles of Practice, Ashgate Publishing, Ltd, Farnham, Surrey, 2012., str. 10.; McCrory, J. P., Environmental Mediation - Another Piece for the Puzzle, Vermont Law Review, vol. 6, no. 1, 1981., str. 56.

13 McEwen, C. A., Toward a Program-Based ADR Research Agenda, Negot. J., vol. 15, 1999., str. 331. et seq.

14 Wissler, R. L., The Effects of Mandatory Mediation: Empirical Research on the Experience of Small Claims and Common Pleas Courts, Willamette L. Rev., vol. 33, 1997., str. 693. et seq.

15 Fuller, L. L., Mediation: Its Forms and Functions, S. Cal. L. Rev., vol. 44., 1971., str. 305., 308.; Coben, J., Thompson, P., Disputing Irony: A Systematic Look at Litigation about Mediation, Harv. Negot. L. Rev., vol. 11, 2006., str. 43.; Nolan-Haley, J., Consent in Mediation, Disp. Resol. Mag., Winter 2008, str. 4.–5.


114

Da bi se uvođenje obveznog mirenja prihvatilo i smatralo opravdanim, potrebno je da iz istog proizlaze prednosti koje će nadmašiti njegove negativne aspekte. Međutim, sveobuhvatne empi-rijske analize koja bi to i apsolutno dokazala, nema. Obvezivanje na provedbu postupka mirenja kao pretpostavka podnošenja tužbe sudu podiže također i pitanje ustavnosti u smislu, ograniča-va li se navedenom obvezom pravo na pristup sudu.

Godine 2001. u predmetu Prince Hans-Adam II of Liechtenstein v. Germany16 pred Europskim sudom za ljudska prava postavilo se stoga pitanje krši li se propisivanjem obveznog pokušaja mirnog rješenja spora konvencijsko pravo na pristup sudu iz članka 6/1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.17 U svojoj je odluci Europski sud za ljudska prava ipak utvrdio kako se propisivanjem obveznog pokušaja sporazumnog rješenja spora u nacionalnom pravu prije podnošenja tužbe sudu neće smatrati kršenjem prava na pristup sudu, budući da isto nije apsolutno pa ga države mogu ograničiti na način koji ne narušava njegovu bit. Pravo na pri-stup sudu, kao i druga konvencijska prava, može biti ograničeno u legitimnom cilju, uz razborit omjer razmjernosti između ograničavajućeg sredstva i propisanog cilja.18

3.1. Europska unija o obveznom mirenju

Europska je komisija usvojila niz mjera koje predviđaju primjenu određenog oblika izvansud-skih načina rješavanja sporova pa se tako na popisu nalaze Preporuka komisije 98/257/EC o na-čelima primjenjivim na tijela odgovorna za izvansudsko rješavanje potrošačkih sporova,19 Direk-tiva 98/10/EC o telefoniji i telekomunikacijama,20 Direktiva 2002/21/EC o zajedničkom regula-tornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i davatelje usluga,21 Zelena knjiga o alter-nativnom rješavanju sporova u građanskom i trgovačkom pravu,22 Direktiva 2008/52/EC Europ-ske unije o mirenju (dalje: Direktiva o mirenju).23

Dok ostali dokumenti uređuju alternativne načine rješavanja sporova u određenim vrsta-ma sporova, posebice vezanih za potrošačke ugovore i telefoniju, Direktiva o mirenju najsveobu-hvatnija je direktiva koja daje opće uređenje postupka mirenja na području Europske unije. Iako se Direktiva odnosi na prekogranične sporove, države također mogu proširiti korištenje mirenja i na domaće sporove.

16 Prince Hans-Adam II of Liechtenstein v. Germany, Application no. 42527/98, od 12. srpnja 2001. godine.

17 Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Narodne novine, Međunarodni ugovori, br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010.

18 Op. cit. (bilj. 16.).

19 Commission Recommendation 98/257/EC of 30 March 1998 on the principles applicable to the bodies responsible for out-of-court settle-ment of consumer disputes, OJ L 115, 17. 4. 1998, p. 31.–34.

20 Directive 98/10/EC of the European Parliament and of the Council of 26 February 1998 on the application of open network provision (ONP) to voice telephony and on universal service for telecommunications in a competitive environment, OJ L 101 , 01/04/1998 P. 0024–0047.

21 Directive 2002/21/ec of the European Parliament and of the Council of 7 March 2002 on a common regulatory framework for electronic communications networks and services, OJ L 108, 24. 4. 2002, p. 33.–50.

22 Commission of the European Communities, Green Paper on Alternative Dispute Resolution in Civil and Commercial Law, COM(2002)196 final, dostupno na: http://www.europa.eu.int/ comm/off/green/indeks_en.htm, pristupljeno: 15. srpnja 2014.

23 Directive 2008/52/EC of the European Parliament and of the Council of 21 May 2008 on certain aspects of mediation in civil and commercial matters, OJ L 136, 24. 5. 2008, p. 3.–8.

115


Direktiva o mirenju definira mirenje kao strukturirani postupak, ma kako se nazivao ili ozna-čavao, kojim dvije ili više stranaka u sporu nastoje same, na dobrovoljnoj osnovi, postići dogovor o rješavanju spora uz pomoć miritelja. Ovaj postupak mogu započeti stranke ili ga može predlo-žiti ili narediti sud ili može biti propisan pravom države članice (čl. 3. Direktive o mirenju).

Iz definicije jasno dakle proizlazi da ova Direktiva predviđa samo dobrovoljno mirenje. Me-đutim, u daljnjem tekstu u Direktivi naglašava se i kako države mirenje mogu učiniti i obveznim pa i nametnuti sankcije u slučaju neispunjenja obveze. Naime, u članku 5/2. navodi se kako se ovom Direktivom ne dovodi u pitanje nacionalno zakonodavstvo prema kojem je prije ili nakon početka sudskog postupka upotreba mirenja obvezna ili je predmet poticanja ili sankcija, pod uvjetom da takvo zakonodavstvo ne spriječava stranke u ostvarivanju njihova prava pristupa pravosudnom sustavu.24

Očito je da iz odredaba Direktive o mirenju proizlazi da je u pravu Europske unije prihvaćena mogućnost obveznog mirenja. To ujedno znači i da pravo Europske unije prešutno takvo obvezi-vanje smatra sukladnim članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih slo-boda tako dugo dok stranke imaju mogućnost pristupa sudu. Ovakvo je tumačenje dobilo potpo-ru i u presudi Europskog suda pravde u predmetu Rosalba Alassini v. Telecom Italia SpA.25

U predmetu Rosalba Alassini v. Telecom Italia SpA26 Europski sud pravde iznosi stajalište da na-metanje strankama obveznog mirnog pokušaja rješavanja spora ne predstavlja povredu članka 6/1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. U tom je predmetu riječ o talijanskim potrošačima koji pokreću postupak za raskid ugovora protiv svoje telekomunika-cijske tvrtke. Tvrtka iznosi tvrdnju kako je zahtjev nedopušten jer podnositelji zahtjeva nisu po-kušali spor riješiti izvansudskim putem u skladu s člankom 3. Odluke br. 173/07/CONS o postup-cima za rješavanje sporova između elektroničkih komunikacijskih operatera i korisnika.27 Prema navedenom članku u Italiji se sudski postupak u sporu između elektroničkih komunikacijskih operatera i korisnika ne može provesti prije obveznog prethodnog pokušaja mirnog rješavanja tog spora. Rok za dovršenje tog postupka je trideset dana, a nakon toga stranke mogu podnije-ti zahtjev sudu čak i ako postupak mirnog rješavanja spora još nije dovršen.28 Zbog toga se tali-janski sud obratio Europskom sudu pravde s upitom prekludira li pravo Europske unije odredbu koja krajnje korisnike obvezuje na traženje izvansudskog načina rješavanja spora prije podnoše-nja zahtjeva sudu. Sud je zaključio kako nije bilo povrede prava na učinkovitu sudsku zaštitu te da iako odredba predstavlja manju povredu, ista je nadmašena mogućnošću bržeg i jeftinijeg na-čina rješavanja spora. Mirenje će ujedno smanjiti opterećenje sudova, kao i stvoriti zadovoljstvo dugoročnim rješenjem spora. Osim toga, Sud prihvaća argument talijanske vlade prema kojem dobrovoljno izvansudsko rješavanje spora nije tako učinkovito kao obvezno.29

24 This Directive is without prejudice to national legislation making the use of mediation compulsory or subject to incentives or sanctions, whether before or after judicial proceedings have started, provided that such legislation does not prevent the parties from exercising their right of access to the judicial system (čl. 5/2. Direktive o mirenju).

25 Rosalba Alassini v. Telecom Italia SpA (C-317/08).

26 Loc. cit.

27 Loc. cit.

28 Čl. 3. Odluke br. 173/07/CONS.

29 Op. cit. (bilj. 25.).


116

4. OBVEZNO MIRENJE KAO PROCESNA PRETPOSTAVKA

Nekoliko jurisdikcija posljednjih godina provodi sustav automatskog upućivanja sporova na mirenje prije nego što se slučaj može nastaviti pred sudom. Ovaj će se dio rada stoga baviti struk-turom nekih od tih shema i utjecajem koje su imali.

U Njemačkoj je dužnost provedbe postupka mirenja za određene vrste građanskopravnih po-stupaka (imovinske sporove male vrijednosti u kojima vrijednost predmeta spora ne prelazi 750 eura, susjedske sporove, sporove zbog povrede prava osobnosti ako ista nije učinjena preko me-dija i sporove prema Gleichbehandlungsgesetzesu30) uvedena stupanjem na snagu Einführungsge-setz zur Zivilprozessordnunga (dalje: EGZPO)31 1. siječnja 2000. godine.

Člankom 15. a EGZPO-a njemačke se države ovlašćuju na uvrštavanje obveznog mirenja, me-đutim, potrebno je naglasiti kako one nemaju obvezu uvođenja obveznog mirenja u svoje zako-nodavstvo.32 Takva je obveza mirenja prihvaćena u Baden-Wuerttembergu, Bayernu, Branden-burgu, Hessenu, Nordhein-Westfalenu, Saarlandu, Sachsen-Anhaltu i Schleswig-Holsteinu.

Prema navedenoj odredbi, stranke su dužne prije podnošenja tužbe sudu pokušati riješiti spor mirnim putem, a ako to ne učine, ni jedna strana ne može započeti sudski postupak, a tuž-ba će se odbaciti kao nedopuštena.33 Sudu se stoga, zajedno s tužbom mora podnijeti i certifikat kojim se potvrđuje da je postupak mirnog rješavanja spora prošao bezuspješno.34

Obveza prethodne provedbe izvansudskog postupka na temelju navedene odredbe izazva-la je u Njemačkoj pitanje osporava li se time pravo na pristup sudu. Zahtjev za pravnom zašti-tom u Njemačkoj u građanskopravnim sporovima proizlazi iz načela pravne države, pri čemu se najčešće upućuje na članak 2/1. u svezi s 20/3. Grundgesetza.35 Međutim, iako je to pravo utvrđe-no Ustavom, to ne znači da će svaka osoba u svakom trenutku moći i ostvariti pravnu zaštitu na sudu.

Pravila postupka često će moći ograničiti pristup, ali samo ako su ograničenja u skladu sa za-htjevom državnopravnog uređenja postupka te osobu koja traži pravnu zaštitu nesrazmjerno ne opterećuju.36

Činjenica je stoga da će provedba postupka na temelju članka 15. a EGZPO-a dovesti do ogra-ničenja izravnog pristupa sudu, a hoće li provedba tog postupka konkretno odgovarati načelu

30 V. § 15. a EGZPO: (1) Durch Landesgesetz kann bestimmt werden, dass die Erhebung der Klage erst zulässig ist, nachdem von einer durch die Landesjustizverwaltung eingerichteten oder anerkannten Gütestelle versucht worden ist, die Streitigkeit einvernehmlich beizulegen (1) in vermögensrechtlichen Streitigkeiten vor dem Amtsgericht über Ansprüche, deren Gegenstand an Geld oder Geldeswert die Summe von 750 Euro nicht übersteigt, (2) in Streitigkeiten über Ansprüche aus dem Nachbarrecht nach den §§ 910, 911, 923 des Bürgerlichen Gesetzbuchs und nach § 906 des Bürgerlichen Gesetzbuchs sowie nach den landesgesetzlichen Vorschriften im Sinne des Artikels 124 des Einführungsgesetzes zum Bürgerlichen Gesetzbuche, sofern es sich nicht um Einwirkungen von einem gewerblichen Betrieb handelt, (3) in Streitigkeiten über Ansprüche wegen Verletzung der persönlichen Ehre, die nicht in Presse oder Rundfunk begangen worden sind, (4) in Streitigkeiten über Ansprüche nach Abschnitt 3 des Allgemeinen Gleichbehandlungsgesetzes.

31 Einführungsgesetz zur Zivilprozessordnung, Gesetz vom 30. 1. 1877 (RGBl. I S. 244).

32 Alexander N., Mediation in Practice: Common Law and Civil Law Perspectives Compared, International Trade and Business Law Annual 2001., str. 7.

33 De Palo, G.; Trevor, M. B., EU Mediation Law and Practice, Oxford University Press, 2012., str. 135.

34 Loc. cit.

35 Jenkel, C., Der Streitschlichtungsversuch als Zulässigkeitsvoraussetzung in Zivilsachen, Eine Untersuchung des § 15 a EGZPO und seiner Landesausführungsgesetze mit vergleichendem blick auf Konfliktlösungsmechanismen in den USA, Un. Dissert., Tenea, Berlin, 2002., str. 114.

36 Ibid., str. 115.

117


pravne države i hoće li to nesrazmjerno opteretiti osobu koja traži pravnu zaštitu, utvrđuje se na osnovi mogućih odugovlačenja i poskupljenja zbog provedbe ovog izvansudskog postupka.37

U talijanskom pravu, od devedesetih godina također je potreban u određenim vrstama spo-rova obvezni pokušaj mirenja. Obvezno je mirenje predviđeno u raznim vrstama sporova poput onih koji se odnose na komunalne usluge,38 zatim u poljoprivrednim sporovima,39 u sporovima između poduzetnika40 te u određenim sporovima iz ugovora o radu.41

U građanskim i trgovačkim stvarima42 pokušaj mirenja predstavlja uvjet dopuštenosti sud-skog postupanja što ga, zapravo, čini obveznim za niz sporova koji se odnose na vlasništvo, imo-vinska prava, nasljedstvo, obiteljske odnose, medicinsku odgovornost, medijsku odgovornost, osiguranje, bankarstvo itd. Ova je obveza u talijansko pravo uvedena donošenjem zakonodav-nog Dekreta o mirenju 28/2010., a koji je zbog kontroverza koje je izazvao 2012. godine pobijan i pred talijanskim Ustavnim sudom.43

Ustavni je sud utvrdio neustavnost obveznog pokušaja mirenja iz članka 5. navedenog De-kreta, kao i drugih odredaba izravno povezanih s obvezatnošću tog pokušaja. Međutim, razlog te odluke nije bila povreda građanskih prava iz članka 24. talijanskog Ustava, nego prekoračenje ovlasti: naime, Vlada, koja je donijela sporni Dekret, nema zakonodavnu ovlast za uvođenje jed-ne takve obveze.44

Ipak, uskoro je u Italiji donesen novi zakon45 kojim su ponovno uvedene navedene odredbe, zajedno s određenim dopunama i izmjenama prethodnog propisa, a izmijenjena verzija zakono-davnog dekreta stupila je na snagu 20. rujna 2013. godine.

Ono što, za svrhe ovoga rada, novi zakon čini posebno važnim jest činjenica da je obvezni po-kušaj mirenja ponovno uveden za sva pitanja koja su već prethodno bila predviđena (etažni spo-rovi, imovinska prava, podjela robe, zaklada i imanja, obiteljski sporovi, sporovi između stano-davaca i stanara, sporovi zbog kredita, sporovi leasing društava, zbog medicinske odgovornosti, klevete i uvrede, osiguranja, bankarstva i iz financijskih ugovora).46

5. SANKCIJE TROŠKOVIMA ZA ODBIJANJE RAZMATRANJA PO-STUPKA MIRENJA

S druge strane, u Engleskoj nije prihvaćeno apsolutno obvezno i beziznimno provođenje po-stupka mirenja. U ovom se dijelu rada stoga preispituje koncept sankcije troškovima zbog od-bijanja razmatranja postupka mirenja s posebnim osvrtom na dio 36. engleskog Civil Procedure

37 Loc. cit.

38 Law No. 481 of 1995.

39 Law No. 320 of 1963.

40 Law No. 192 of 1998.

41 Law No. 183 of 2010.

42 Legislative Decree No. 28/2010.

43 No. 272/2012., od 6. prosinca 2012.

44 Loc. cit.

45 No. 69 of 2013.

46 Loc. cit.


118

Rulesa,47 kojim se propisuje dobrovoljni postupak mirenja, ali sa specifičnom posljedicom u odno-su na troškove dođe li do nerazumnog odbijanja istog.

U predmetu Cowl v. City Council48 engleski je žalbeni sud (Court of Appeal) iznio stav da su stranke dužne razmotriti mogućnost izvansudskog rješavanja spora prije nego što pribjegnu rje-šavanju tog spora sudskom putem. U toj odluci međutim nije razmatrano mora li neki od alter-nativnih načina rješavanja spora pri tome biti i obvezan korak u procesu rješavanja spora te hoće li jedno takvo obvezivanje predstavljati povredu Akta o ljudskim pravima (Human Rights Act)49 iz 1998. godine kojim se jamči pravo na pošteno i javno suđenje kao i Europske konvencije za ljud-ska prava.50 Trenutačno, englesko pravo u vezi s tim pitanjima počiva na trima premisama. Po-stojanje sporazuma koji za rješavanje sporova upućuju na neki od alternativnih načina pretpo-stavka je započinjanja i valjanosti takvog postupka.51 Takav sporazum može biti učinjen izričito ili prešutno, prije ili nakon nastanka spora.52

Za razliku od sudskog postupka, koji se temelji na pokušaju pronalaska pravičnog rješenja spora, u postupcima alternativnog načina rješavanja spora stranke pokušavaju zajednički posti-ći obostrano prihvatljivo rješenje svoga spora. Pri tome, posrednik, odnosno izmiritelj treba biti nepristran.53 Ako je rješavanje spora alternativnim putem za neku od stranaka nezadovoljavaju-će, pribjegavanje parnici uvijek je moguće.54

Na temelju ovih triju premisa, alternativni načini rješavanja sporova u Engleskoj nedvojbe-no su u skladu s Human Rights Actom, a u konačnici i sudovi mogu kontrolirati sporazume sklo-pljene u tim postupcima.

Pitanje koje je posljednih godina bilo posebno aktualno u Engleskoj jest treba li stranka koja odbije mirenje snositi zbog toga posljedice. Sudska je praksa u vezi s tim pitanjem napravila ra-zliku između situacija u kojima je mirenje naložio sud i situacija u kojima je ono predložila stran-ka koja nije uspjela u parnici.

U prvom slučaju, kada je sud naložio mirenje, u pravilu bi slijedila sankcija. Tako u predmetu Dunnett v. Railtrack Plc55 sud iznosi stajalište kako bi, budući da je stranka koja je uspjela u parnici prethodno odbila pokušaj rješavanja spora mirnim putem, bilo neprimjereno od protivne stran-ke tražiti naknadu troškova, unatoč tome što je izgubila spor. Tuženikovo je odbijanje sudjelova-nja u postupku mirenja prouzrokovalo stoga donošenje odluke o troškovima suprotno načelnom pravilu “gubitnik plaća“. Ovom je odlukom engleski sud ignoriranje mogućnosti sporazumnog rješavanja spora svojevrsno “kaznio“ suočavanjem te stranke s negativnim posljedicama u vidu plaćanja troškova sudskog postupka. Nadalje, u predmetu se postavilo i pitanje koji bi se čimbe-nici trebali uzeti u obzir pri procjeni je li odbijanje posredovanja nerazumno pa se, u vezi s nave-denim, iznosi kako u slučaju da stranka dokaže da postoji dobar razlog za njegovo odbijanje, ona

47 Civil Procedure Rules 2007 part 36.

48 Cowl v. City Council, [2001] EWCA Civ 1935X.

49 Human Rights Act, 1998 c. 42, dostupno na: http://www.legislation.gov.uk/ukpga/1998/42/contents, pristupljeno: 15. siječnja 2015.

50 Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Narodne novine, Međunarodni ugovori, br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010.

51 Jewo Ferrous BV v. Lewis Moore (A Firm) od 19. svibnja 2000., CA, 2000 WL 774891 (CA).

52 Alexander, N., Global Trends in Mediation, Kluwer Law, Alphen aan den Rijn, 2006., str. 163.

53 Ibid., str. 164.

54 Loc. cit.

55 Dunnett -v- Railtrack [2002] EWCA Civ 302.

119


time ne bi trebala snositi posljedice.56 Dakle, da bi izbjegla plaćanje sudskih troškova, stranka je primorana ozbiljno razmotriti alternativne mogućnosti rješavanja spora, a jedino ako postoji do-bar razlog, može opravdati svoje izostajanje iz istog.

U drugom slučaju, sud je odbio kazniti stranku koja je uspjela u sporu pa je tako 2004. godi-ne donesena presuda u predmetu Halsey v. Milton Keynes General NHS Trust57 u kojoj sud izraža-va stajalište kako obvezivanje stranaka nesklonih mirenju na takav postupak, predstavlja krše-nje njihova prava na pristup sudu.58 Sud stoga ne može stranke prisiliti da se uključe u alternativ-no rješavanje spora, ali ih može na to poticati, ako bi takav postupak bio prikladan. U ovoj je pre-sudi izneseno i stajalište kako je na stranci koja je izgubila u parnici teret dokazivanja da stranka koja je u njoj uspjela, zbog odbijanja mirenja, nema pravo na naknadu parničnih troškova. Prema tome, odstupanje od općeg pravila o snošenju troškova neće biti opravdano osim ako neuspješna stranka dokaže da je stranka koja je uspjela u sporu djelovala nerazumno odbijajući sudjelovati u nekom od alternativnih načina rješavanja spora. Pri odlučivanju o tome je li odbijanje alterna-tivnog načina rješavanja spora nerazumno, sud će u obzir uzeti niz čimbenika uključujući priro-du spora, osnovanost zahtjeva, jesu li pokušane neke druge metode nagodbe, bi li troškovi mire-nja bili nesrazmjerno visoki ili bi upućivanje na mirenje dovelo do odugovlačenja postupka, ima li mirenje razumne izglede za uspjeh itd.59

U predmetu Halsey sud se dakle bavio i pitanjima kada će, zbog odbijanja da se poduzme mirenje, sankcija obveze snošenja troškova biti prikladna te je naveden neiscrpan popis situaci-ja kada sankcija to ne bi bila.

Novija sudska praksa u Engleskoj ukazuje na daljnji trend sve šireg prihvaćanja alternativ-nih načina rješavanja sporova, međutim, i dalje stranka nesklona mirenju ima mogućnost izbje-gavanja tog postupka, ako takvo odbijanje nije nerazumno.60 Nova praksa ipak ublažava pravilo utvrđeno u Halsey odluci pa tako sud u predmetu PGF II SA v. OMFS Company One Limited61 izno-si kako šutnju stranke na poziv druge stranke na mirenje treba smatrati samom po sebi nerezu-mnom te će stoga ta stranka snositi sankcije glede parničnih troškova čak i ako je postojao razlog koji bi opravdao izričito odbijanje prijedloga za mirenje. Time je sud jasno odredio da se očekuje da će stranke ne samo sudjelovati u mirenju, kada je to prikladno, ali i da se od njih očekuje da se konstruktivno uključe u raspravi o tome je li i kada će to biti prikladno.62

Odbijanje mirenja bez valjana razloga sličan učinak, kao u engleskom pravu, ima i u Hong Kongu. Prvi uvjet koji se u gotovo svim slučajevima mora slijediti, bez obzira na to hoće li doći do postupka mirenja, jest da svaka stranka podnese certifikat o mirenju. Certifikat o mirenju je uvjerenje koje su potpisali odvjetnici i njihovi klijenti, a kojim se potvrđuje da su odvjetnici svo-jim klijentima objasnili postupak mirenja, da su klijenti razumjeli što im je objašnjeno te sadr-ži naznaku o namjeri pokušaja mirenja ili ako ne namjeravaju, zašto ne.63 Ako je stranka voljna pokušati mirenje, šalje obavijest o tome drugoj stranci (mediation notice). U obavijesti naznačava

56 Loc. cit.

57 Halsey v. Milton Keynes General NHS Trust [2004] EWCA (Civ) 576 (Eng.).

58 To oblige truly unwilling parties to refer their disputes to mediation would be to impose an unacceptable obstruction on their right of access to courts. Halsey v. Milton Keynes General NHS Trust [2004] EWCA (Civ) 576 (Eng.).

59 Brooker, P.; Wilkinson, S., Mediation in the Construction Industry: An International Review, Routledge, 2010., str. 74.

60 PGF II SA v. OMFS Company One Limited [2013] EWCA civ 1288; Frost v. Wake, Smith and Tofields Solicitors [2013] EWCA civ 1960; Port of London Authority v. Tower Bridge Yacht and Boat Company Limited [2013] EWCA 3084 (CH).

61 PGF II SA v. OMFS Company One Limited [2013] EWCA civ 1288.

62 Loc. cit.

63 Meggitt, G., Mediation in Hong Kong - A work in progress, J. Comp. L., vol. 6, 2011., str. 227.


120

pravila mirenja, identitet potencijalnog izmiritelja, vrijeme i mjesto mirenja te očekivanu mini-malnu razinu sudjelovanja. Druga stranka mora odgovoriti u roku od 14 dana. Ovi obrasci mora-ju biti podneseni i sudu, a stranke od suda također mogu zatražiti i pomoć u dogovaranju uvje-ta mirenja.64

Pri procjeni troškova, sud je ovlašten uzeti u obzir bilo koji nerazumni propust stranke da se uključi u postupak mirenja. Međutim, sud neće stranci nametati obvezu plaćanja nepovolj-nih troškova zbog nerazumnog neuspjeha pri uključivanju u postupak mirenja ako je prethodno ostvario minimalnu razinu sudjelovanja u mirenju na temelju sporazuma ili naloga suda, ili ako ima razumno objašnjenje za svoje postupke.65

U vezi s obvezom minimalne razine sudjelovanja u predmetu Hak Tung Alfred Tang v. Bloom-berg66 iznosi se kako se ista koristi kao uvjet za dokazivanje iskrenosti stranaka koje sudjeluju u mirenju te se ne bi trebala tumačiti kao broj sati mirenja. Umjesto kvantitete provedenog mire-nja, bitna je njegova kvaliteta. Ako su stranke iskrene u rješavanju spora mirenjem, ono može po-trajati vrlo kratko. Postupak mirenja je dobrovoljan te ga stranke mogu, ako se nije pokazalo ko-risno, prekinuti u svakom trenutku. Hoće li takva njihova odluka biti razumna, odnosno je li ta-kvo ponašanje iskreno te odražava li istinski pokušaj mirenja, na sudu je da procjeni.67

Pri izučavanju sudske prakse u vezi s mirenjem u Hong Kongu ističe se i odluka u predmetu Golden Eagle International (Group) Ltd v. GR Investment Holdings Ltd.68 U ovom je predmetu sud odlučivao o tome treba li stranci nametnuti obvezu plaćanja parničnih troškova zbog odbijanja pokušaja mirenja. Tuženik se u prilog svoje odluke o nesudjelovanju u mirenju oslanjao na presu-du engleskog Court of Appeala u predmetu Halsey v. Milton Keynes General NHS Trust. Međutim, sud u Hong Kongu primijetio je da, unatoč poštovanju i pažnji koji pridaju engleskoj praksi, od-luka u predmetu Halsey za njega nije obvezujuća.

U navedenom predmetu, sud se bavio tvrdnjom tuženika da spor, zbog činjenica na kojima se temelji, nije prikladan za mirenje. Ipak, sud je smatrao da je riječ o jednostavnom sporu proi-zašlim iz ugovora te ga to ne čini neprikladnim u skladu s primjerima navedenim u Halsey odluci, a također ukazuje i na stajalište izraženo u samoj Halsey odluci kako se većina sporova ne može smatrati neprikladnima za mirenje. Nadalje, tuženik je tvrdio kako odbija mirenje jer smatra da ima dobre izglede za uspjeh u parnici. Sud je, međutim, zaključio kako je ovakvo uvjerenje rele-vantno samo u izričito jasnim slučajevima, dok granični slučajevi ne spadaju u tu kategoriju.69 Ar-gumenti da stranke imaju različita stajališta o sporu pa je time provođenje mirenja gubitak vre-mena i truda, također nisu uspjeli, budući da postupak mirenja može dovesti do pomirljivijih od-nosa između stranaka.70 Sudac je stoga smatrao da je na stranci koja je odbila mirenje teret doka-zivanja da je takvo odbijanje bilo razumno, dok stranka koja je bila voljna pokušati mirenje, nema teret dokazivanja da bi mirenje imalo razumne izglede za uspjeh.71

Prema tome, u Hong Kongu, ne samo da stranke moraju potvrditi da su u potpunosti svje-sne prednosti koje im pruža mirenje te sudu pružiti obavijesti o svim predloženim pojedinosti-

64 Loc. cit.

65 Loc. cit.

66 Hak Tung Alfred Tang v Bloomberg, LP HCA198/2010.

67 Loc. cit.

68 Golden Eagle International (Group) Ltd v. GR Investment Holdings Ltd, [2010] 3 HKLRD 273.

69 Loc. cit.

70 Loc. cit.

71 Loc. cit.

121


ma u vezi s mirenjem između njih, sud može odrediti i koju minimalnu razinu sudjelovanja i po-našanja očekuje u tom mirenju.

6. MIRENJE U REPUBLICI HRVATSKOJ

Zakonom o mirenju72 uređuje se mirenje u građanskim, trgovačkim, radnim i drugim sporovi-ma o pravima kojima stranke mogu slobodno raspolagati, a njegove se odredbe odgovarajuće pri-mjenjuju i na mirenje u drugim sporovima, ako to odgovara prirodi pravnog odnosa iz kojeg pro-izlazi spor i ako posebnim zakonom za te sporove nisu propisana drukčija pravila.

Člankom 2. određena je svrha ovog Zakona, a to je olakšavanje pristupa mirenju kao odgova-rajućem postupku rješavanja sporova, osiguravanje raspoloživosti mirenja, jačanje svijesti o mi-renju preko poticanja primjene mirenja te osiguravanje uravnoteženog odnosa između mirenja i sudskog postupka. U cilju ostvarenja svrhe ovoga Zakona poticat će se i ohrabrivati korištenje mirenja i edukacija izmiritelja, objavljivati sve informacije o mirenju, izmiriteljima, institucija-ma za mirenje te ih učiniti dostupnim preko sredstava javnog priopćavanja, elektronskih i dru-gih medija (čl. 2/2. Zakona o mirenju).

Mirenje u pravilu počinje prihvatom prijedloga za provođenje postupka mirenja, a, ako se stranke nisu drukčije sporazumjele, druga se stranka o prijedlogu za provođenje mirenja mora izjasniti u roku od 15 dana od dana kada je primila prijedlog za provođenje mirenja ili u drugom roku za odgovor naznačenom u prijedlogu. Ako se druga stranka o prijedlogu za provođenje mi-renja ne izjasni u navedenom roku, smatrat će se da je prijedlog za mirenje odbijen (čl. 6. Zako-na o mirenju). Iz navedenih odredaba proizlazi da je ovaj postupak u pravilu dobrovoljan, osim za sporove u kojima je postojanje obveze pokretanja postupka mirenja propisano ili ugovoreno.

Zakon o mirenju nije jedini zakon u Republici Hrvatskoj koji predviđa mirenje. Na teme-lju Zakona o parničnom postupku73 (dalje: ZPP) sud može tijekom cijeloga parničnog postupka strankama predložiti da spor riješe u postupku mirenja pri sudu (čl. 186. d/1 ZPP). Obvezno je mirenje, odnosno obvezni pokušaj mirnog rješenja spora, u ZPP-u predviđeno u slučaju spora s Republikom Hrvatskom, u kojem slučaju osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora držav-nom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjera-va podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisi-ma određen rok za podnošenje tužbe (čl. 186. a ZPP). Sud će sukladno članku 186. a ZPP-a odba-citi tužbu protiv Republike Hrvatske podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rje-šenje spora. Ove se odredbe na odgovarajući način primjenjuju i u slučajevima u kojima Repu-blika Hrvatska namjerava tužiti neku osobu s prebivalištem ili sjedištem u Republici Hrvatskoj.

Mirenje s državom, iako je obvezno, u Republici Hrvatskoj, međutim, još ne pokazuje za-dovoljavajuće rezultate.74 Od 2006. do 2012. godine sklopljeno je sukladno članku 186. a ZPP-a ukupno 9.990 nagodbi od ukupno 69.364 spisa uručenih državnom odvjetništvu, dakle svega je

72 Op. cit. (bilj. 6.).

73 Zakon o parničnom postupku, Narodne novine, br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014.

74 Više u: Knol Radoja, K., Pretpostavke dopuštenosti podnošenja tužbe u odnosu na određene pravne subjekte, doktorska disertacija, Osijek, 2015., str. 34. et seq.


122

14.4% predmeta riješeno sporazumno.75 Zbog navedenih brojki ova obveza još nije u potpunosti postigla pravozaštitni cilj smanjenja broja parnica.76

Zakonom o radu77 (dalje: ZR) predviđeno je kako rješavanje radnog spora ugovorne strane mogu sporazumno povjeriti arbitraži, odnosno mirenju. Mirenje će u kolektivnim radnim sporo-vima biti obvezno samo u slučaju spora koji može dovesti do štrajka ili drugog oblika industrijske akcije i to ako se stranke spora nisu dogovorile za neki drugi način njegova mirnog rješavanja. Mirenje u tom slučaju provodi miritelj kojeg stranke u sporu izaberu s liste koju utvrđuje Gospo-darsko-socijalno vijeće ili koju sporazumno odrede (čl. 206. ZR-a). Mirenje u kolektivnim sporo-vima predstavlja stoga pretpostavku zakonitosti štrajka.

Prema statističkim podacima s mrežnih stranica Ministarstva rada i mirovinskog sustava, uspjeh ovih mirenja je polovičan. Tako je, primjerice, u 2013. godini od 137 ukupno provedenih mirenja, njih 70 uspješno riješeno, a u 2012. godini od ukupno 100 provedenih mirenja, uspješ-no je riješeno 45.78

Za individualne radne sporove, slično kao što to ZPP predviđa u sporovima s državom, pri-je nego što radnik može tražiti zaštitu svojih prava na sudu ZR propisuje obvezu pokušaja po-stizanja sporazumnog rješenje spora izravnim pregovaranjem strana u sporu. Radnik stoga ne može zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom dok nisu ispunjene zakon-ske pretpostavke, osim u slučaju zahtijevanja naknade štete ili drugih novčanih potraživanja iz radnog odnosa (čl. 133/3. ZR-a). Naime, radnik se može obratiti poslodavcu sa zahtjevom za za-štitu u roku od petnaest dana od dostave odluke za koju smatra da je povrijedila njegovo pravo iz radnog odnosa, odnosno od dana saznanja za povredu prava. Ako spor ne bude riješen u roku od petnaest dana, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana pred nadležnim sudom zahtijeva-ti zaštitu povrijeđenog prava (čl. 133/1. i 2. ZR-a). Ovo je pregovaranje obvezno pa radnikovo ne-obraćanje poslodavcu sa zahtjevom za zaštitu prava prije podnošenja tužbe ili propuštanje roko-va ima za posljedicu odbacivanje tužbe pa stoga ima značenje procesne pretpostavke.79

Zbog naravi ovih izravnih pregovora između radnika i poslodavca nisu dostupni podaci o nji-hovoj uspješnosti, međutim, u literaturi se iznosi kako se ovi postupci provode samo radi zado-voljavanja formalnosti i bez stvarnog animusa za rješenjem spora na ovaj način.80 S druge strane, u većini slučajeva uspješno provedeno mirenje sukladno Zakonu o mirenju, a u sklopu pilot-pro-jekata mirenja u individualnim radnim sporovima u Hrvatskim šumama d.o.o., Hrvatskoj pošti d.d. i Končar-Elektroindustriji d.d., potvrdilo je opravdanost i budućnost projekta.81

Znatne intervencije u vezi s obveznim mirenjem doživio je Obiteljski zakon iz 2014. godine.82 Iako se ovaj Zakon na temelju odluke Ustavnog suda83 ne primjenjuje, ali zbog uske povezano-sti s temom rada kao i zbog toga što se na ovom području jednako predviđa i u Nacrtu prijedlo-

75 Godišnja izvješća DORH-a za 2006. – 2012., dostupno na: http://www.dorh.hr/Default.aspx?sec=645, pristupljeno: 2. lipnja 2015.

76 Knol Radoja, op. cit. (bilj. 74.).

77 Zakon o radu, Narodne novine, br. 93/2014.

78 Statistički prikaz uspješnosti mirenja u kolektivnim radnim sporovima, dostupno na: http://socijalno-partnerstvo.hr/mirenje-u-radnim-sporovima/kolektivni-radni-sporovi/statisticki-prikaz/, pristupljeno 29. lipnja 2015.

79 Triva, S.; Dika, M., Građansko parnično procesno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2004., str. 800.

80 Uzelac et al., op. cit. (bilj. 7.), str. 1290.

81 Izvješće vezano za uspješnost i provođenje postupaka mirenja u individualnim radnim sporovima u pilot-projektima u razdoblju od 2007. do 2009. godine, dostupno na: http://socijalno-partnerstvo.hr/mirenje-u-radnim-sporovima/individualni-radni-sporovi/statisticki-prikaz-2/, pristupljeno 29. lipnja 2015.

82 Obiteljski zakon, Narodne novine, br. 75/2014, 83/2014, 5/2015.

83 Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3101/2014 i dr. od 12. siječnja 2015., Narodne novine, br. 05/2015.

123


ga Obiteljskog zakona iz 2015. godine84 dat će se prikaz predloženih novina na području obitelj-ske medijacije.

Naime, Obiteljski zakon iz 2014. (dalje: ObZ 2014.), kao i Nacrt iz 2015. godine, prvi sastanak obiteljske medijacije za bračne drugove koji se žele razvesti, a imaju maloljetnu djecu, predviđa-ju kao obvezatan. Ovaj sastanak obiteljske medijacije je međutim nužan samo ako roditelji nisu sami ili tijekom obveznog savjetovanja postigli sporazum (plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi) o pitanjima roditeljske skrbi. Ako se jedan od roditelja ne odazove prvom sastanku obiteljske me-dijacije, taj roditelj ne može podnijeti tužbu radi razvoda braka (čl. 54/3. i 4. ObZ 2014.).

Značajno u ovom Zakonu je i isticanje učinjenih prikladnih napora radi postizanja sporazu-ma odnosno plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi. Naime, u sporu radi razvoda braka u kojem se odlučuje o pitanjima s kojim će roditeljem dijete stanovati, ostvarivanju osobnih odnosa te uzdr-žavanju, teret dokazivanja da zajednička roditeljska skrb nije za dobrobit djeteta na roditelju je koji se protivi zajedničkom ostvarivanju roditeljske skrbi, odnosno sklapanju plana o zajednič-koj roditeljskoj skrbi (čl. 105/4. ObZ 2014.). Osim toga, sud može odrediti da troškove posebnog skrbnika, kojeg dijete mora imati u parnicama o roditeljskoj skrbi, snose roditelji, odnosno ro-ditelj koji se ne želi sporazumjeti o planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi (čl. 366/2. ObZ 2014.).

Iako je novim odredbama pitanje obveznog mirenja znatno prošireno, njihovim usvajanjem ono neće biti apsolutna novost u hrvatskom obiteljskom procesnom pravu. Ono se kao posredo-vanje, predviđa i u trenutačno važećem Obiteljskim zakonom iz 2003.85

Postupak posredovanja, sukladno članku 44. ovog Zakona, provodi se obvezno kad se postu-pak radi razvoda braka pokreće tužbom te kad se postupak radi razvoda braka pokreće sporazu-mnim zahtjevom, a bračni drugovi imaju maloljetnu zajedničku ili posvojenu djecu ili djecu nad kojom ostvaruju roditeljsku skrb nakon punoljetnosti. Ovi se postupci, međutim, u praksi nisu pokazali odviše uspješnima. Naime, kako se navodi u Tezama za Nacrt prijedloga Obiteljskog zakona,86 do stupanja na snagu ObZ-a iz 2014., bez postizanja sporazuma u Republici Hrvatskoj se razvodilo oko 150 parova na mjesec.87 Za razliku od toga, od primjene ObZ-a iz 2014. u posljed-nja tri mjeseca samo je desetak parova podnijelo tužbe radi razvoda braka, dok su ostali postigli dogovor i razveli se sporazumno, odnosno sastavili plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi.88

Uzelac također navodi kako “spašenih brakova“ i “pomirenja“89 u praksi gotovo da i nije bilo, budući da je ispitivanje podataka o uspjehu postupka posredovanja pokazalo da je broj predme-

84 Nacrt prijedloga Obiteljskog zakona, dostupno na: http://www.mspm.hr/djelokrug aktivnosti/ javna _rasprava/javna_rasprava_o_nacrtu_prijedloga_obiteljskog_zakona_i_prijedlogu_iskaza_o_procjeni_ucinaka_propisa_za_nacrt_prijedloga_obi-teljskog_zakona, pristupljeno: 10. lipnja 2015.

85 Obiteljski zakon, Narodne novine, br. 116/2003, 17/2004, 136/2004, 107/2007, 57/2011, 61/2011, 25/2013, 5/2015.

86 Teze za Nacrt prijedloga Obiteljskog zakona, dostupno na: http://www.mspm.hr/djelokrug_aktivnosti /javna_rasprava/javna_rasprava_o_nacrtu_prijedloga_obiteljskog_zakona_i_prijedlogu_iskaza_o_procjeni_ucinaka_propisa_za_nacrt_prijedloga_obi-teljskog_zakona, pristupljeno 30. lipnja 2014.

87 Uzelac, A., Novo uređenje obiteljskih sudskih postupaka – glavni pravci reforme obiteljskih parničnih postupaka u trećem Obiteljskom zakonu, u: Novo uređenje obiteljskih sudskih postupaka: okrugli stol održan 5. svibnja 2014. u palači Akademije u Zagrebu, uredio Barbić, J., Zagreb, 2014., str. 26.

88 Ocjena je da je upravo mogućnost postizanja plana o zajedničkoj roditeljskoj skrbi u postupku obveznog savjetovanja i obiteljske medijacije dovela do znatnog povećanja broja razvoda u kojima roditelji ipak uspijevaju mirnim putem postići sporazum o izvršavanju roditeljske skrbi i na taj način spriječiti dodatnu traumatizaciju djece u dugotrajnim sudskim postupcima. V. loc. cit.

89 Naime, “spašavanje brakova“ i “pomirenje“ bračnih drugova osnovni je cilj provođenja posredovanja. Tako se i u predloženim izmjenama ObZ-a 2004. iznosi: “Napominjemo još da se često postupak razvoda braka pokreće impulzivno, u trenutku sukoba pa se kroz vrijeme provedeno u postupku posredovanja može postići smirivanje sukoba i racionalnije odlučivanje o daljnjim po-tezima.“ (Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona, s Konačnim prijedlogom Zakona od 26. siječnja 2004.). S druge strane, u Tezama za Nacrt prijedloga Obiteljskog zakona obiteljska se medijacija predstavlja kao učinkovit sustav alter-


124

ta u kojima je posredovanje dovelo do odustajanja jednog ili oba bračna druga od razvoda braka statistički zanemariv.

Kao što je vidljivo, moglo bi se reći da Republika Hrvatska pripada krugu država koje pred-viđaju mirenje i to u pravilu na dobrovoljnoj razini. Ono je, međutim, u određenim slučajevima i obvezno te će stoga, ako ne bude provedeno, tužba biti odbačena, što ga čini procesnom pretpo-stavkom za započinjanje sudskog postupka. Ipak, u pripremi su nove izmjene ZPP-a bude li pri-hvaćen prijedlog prof. dr. sc. Uzelca, među odredbama će se naći i novina kad je riječ o snošenju troškova postupka u vezi s prijedlogom mirnog rješenja sporova. Naime, Uzelac predlaže izmje-nu članka 154. unošenjem odredbe sukladno kojoj sud može, cijeneći je li jedna ili druga stranka učinila prikladne napore radi mirnog rješenja spora, umanjiti ili uvećati dio koji bi trebalo nado-knaditi drugoj stranci, a može odrediti i da svaka stranka snosi svoje troškove neovisno o uspje-hu u sporu. Ako utvrdi da je koja od stranaka bez opravdanog razloga odbijala prijedlog suda ili poziv druge stranke za provođenje postupka mirenja ili je u postupku mirenja sudjelovala protiv-no načelu savjesnosti i poštenja, sud će u svakom slučaju primijeniti navedene ovlast.90

8. ZAKLJUČAK

Ono što mirenje čini posebno značajnim činjenica je da, za razliku od sudskog postupka, ako je odgovarajuće provedeno, većina građanskih sporova bude riješena uz manje troškove i veće za-dovoljstvo obiju strana.91 Nadalje, osim što sklapanje nagodbe tijekom postupka mirenja stran-kama štedi mnogo vremena i troškova koji bi inače nastali da je spor završio na sudu, važno je da je ovaj postupak povjerljiv.92

Sukladno navedenim prednostima, unatoč i dalje postojećim prijeporima oko pitanja treba li mirenje biti obvezno, evidentno je kretanje poredbene prakse u tom pravcu, prije svega u cilju da se postigne rasterećenje sudova i smanjenje sudskih troškova.

Kada govorimo o obveznom mirenju, jasno je da neki oblik sankcije obavlja važnu ulogu pri “ohrabrivanju“ stranaka na sudjelovanje u postupku mirenja prije početka suđenja. Bez sankcija, ulazak u postupak mirenja u potpunosti se oslanja na dobrovoljnost stranaka na takvo rješava- nje spora. Stoga, u nastojanju da stranke potaknu na mirenje, odnosno da bi spriječili propušta- nje pokušaja mirenja ili njegovo nerazumno odbijanje, različiti pravni sustavi uveli su neki oblik sankcije. Jedna takva politika kojom se pokušava postići smanjenje korištenja sudskog postup-ka, a u praksi i doktrini izaziva posebnu pozornost jest politika sankcioniranja obvezom snašanja parničnih troškova sudskog postupka zbog nerazumnog odbijanja stranke da, kao oblik rješava-nja spora, u obzir uzme mirenje. Ovaj oblik sankcije, karakterističan common law pravnim susta-vima, počinje polako privlačiti pozornost i u hrvatskoj doktrini, što bi se moglo smatrati pozitiv-nim pomakom u odnosu na postojeća zakonska rješenja. Sukladno spomenutom prijedlogu i u Republici Hrvatskoj bi se pri odlučivanju o troškovima postupka u obzir trebalo uzeti ponašanje stranaka u svezi s postupkom mirenja.

nativnog rješavanja svih obiteljskih sporova sa svrhom postizanja trajnoga i praktično provedivog sporazuma posebice plana o roditeljskoj skrbi.

90 Prijedlog prof. dr. sc. Uzelca iznesen na Okruglom stolu Hrvatske udruge miritelja održanom u rujnu 2013. godine.

91 Jackson L. J., Review of Civil Litigation Costs Final Report, Ch. 36, January 14, 2010., str. 355.

92 Masood A., op. cit. (bilj. 8.).

125


Ovu bi izmjenu valjalo pozdraviti, međutim, ako bude prihvaćena, tada bi trebalo voditi raču-na o tome da to u pravilu bude ujedno i jedina sankcija za nerazumno odbijanje mirenja, a odred-be na temelju kojih bi se tužba, zbog neprovođenja istog, odbacivala, zbog potencijalnog ograni-čenja prava na izravan pristup sudu, trebalo bi brisati. Naime, iako je prevladalo većinsko stajali-šte kako dužnost provedbe mirenja prije traženja zaštite od suda neće predstavljati povredu pra-va na pristup sudu, s obzirom na to da to pravo nije apsolutno te može biti ograničeno bude li jed-no takvo ograničenje razmjerno legitimnom cilju, ako se isti cilj može postići blažim sredstvom tada bi to sredstvo trebalo imati prioritet.

Obvezno mirenje kao procesna pretpostavka dopuštenosti podnošenja tužbe u odnosu na te-ret snošenja parničnih troškova predstavljalo bi teže ograničenje prava na izravan pristup sudu pa stoga, budući da je moguće ostvarenje jednakih ciljeva i preko programa obveznog mirenja kakvi se predviđaju u sustavima koji predviđaju sankciju troškovima, takvim bi programima, uz nužno uvažavanje specifičnosti pojedinih sporova i društvenih odnosa (primjerice potreba za što učinkovitijom zaštitom dobrobiti djeteta), valjalo dati prednost.

Zaključno bi se stoga moglo reći da je krajnje vrijeme da se stranke pozovu na preuzimanje odgovornosti za svoje sporove, a ne da se isključivo oslanjaju na državu i njezine sudove trošeći pri tome, često nepotrebno, državne resurse, a da prethodno nisu pokušali riješiti svoje sporove mirnim putem međusobnim sporazumom.

Imajući navedeno u vidu, možemo citirati Lorda Dysona te reći da je mirenje važno i u veći-ni slučajeva treba biti korišteno, međutim, ono ipak nije univerzalan lijek za sve. Drugo, stranke ne bi smjele u svakom slučaju biti primorane na mirenje ako su iste istinski nevoljne to učiniti i treće, obveza snošenja troškova, kao svojevrsna sankcija, prikladno je sredstvo za poticanje stra-naka na korištenje mirenja.93

93 Chartered Institute of Arbitrators, ADR, Arbitration, and Mediation, Author House, 2014., str. 17.


126

LITERATURA, PROPISI I SUDSKE ODLUKE

1. Alexander N., Mediation in Practice: Common Law and Civil Law Perspectives Compared, Inter-national Trade and Business Law Annual, 2001.

2. Alexander, N., Global Trends in Mediation, Kluwer Law, Alphen aan den Rijn, 2006.,3. Bilić, V., Alternativno rješavanje sporova i parnični postupak, doktorska disertacija, Zagreb,

2008.4. Brooker, P.; Wilkinson, S., Mediation in the Construction Industry: An International Review,

Spon Press, Abington, 2010.5. Chartered Institute of Arbitrators, ADR, Arbitration, and Mediation, Author House, 2014.6. Coben, J.; Thompson, P., Disputing Irony: A Systematic Look at Litigation about Mediation, Harv.

Negot. Law Review, vol. 11, 2006.7. Dayton, K., The Myth of Alternative Dispute Resolution in the Federal Courts, 76 Iowa L. Rev.,

vol. 76, 1991.8. De Palo, G.; Trevor, M. B., EU Mediation Law and Practice, Oxford University Press, Oxford,

2012.9. Fuller, L., Mediation – Its Form and Functions, South California Law Review, vol. 44, 1971.10. Grillo, T., The Mediation Alternative: Process Dangers for Women, 100 Yale L. J., 1991.11. Jackson, L. J., Review of Civil Litigation Costs Final Report, Ch. 36, January 14, 2010. 12. Jenkel, C., Der Streitschlichtungsversuch als Zulässigkeitsvoraussetzung in Zivilsachen, Eine Un-

tersuchung des § 15 a EGZPO und seiner Landesausführungsgesetze mit vergleichendem blick auf Konfliktlösungsmechanismen in den USA, Un. Dissert., Tenea, Berlin, 2002.

13. Katz, L. V., Compulsory Alternative Dispute Resolution and Voluntarism: Two-Headed Monster or Two Sides of the Coin?, J. Disp. Resol., vol. 1993, no. 1, 1993.

14. Knol Radoja, K., Pretpostavke dopuštenosti podnošenja tužbe u odnosu na određene pravne su-bjekte, doktorska disertacija, Osijek, 2015.

15. Masood A., Implied Compulsory Mediation, Civil Justice Quarterly, vol. 31, 2012.16. McCrory, J. P., Environmental Mediation – Another Piece for the Puzzle, Vermont Law Review,

vol. 6, no. 1, 1981.17. McEwen, C. A., Toward a Program-Based ADR Research Agenda, Negot. J., vol. 15, 1999.18. Meggitt, G., Mediation in Hong Kong – A work in progress, J. Comp. L., vol. 6, 2011.19. Nolan-Haley, J., Consent in Mediation, Disp. Resol. Mag., Winter, 2008.20. Posner, R. A., The Summary Jury Trial and Other Methods of Alternative Dispute Resolution:

Some Cautionary Observations, U. Chi. L. Rev., vol. 53, 1986.21. Roberts, M., Mediation in Family Disputes: Principles of Practice, Ashgate Publishing, Ltd, Farn-

ham, Surrey, 2012.22. Triva, S.; Dika, M., Građansko parnično procesno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2004.23. Uzelac, A.; Aras, S.; Maršić, M.; Mitrović, M.; Kauzlarić Ž.; Stojčević, P., Aktualni trendovi mir-

nog rješavanja sporova u Hrvatskoj: dosezi i ograničenja, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 60, no. 3, 2010.

24. Uzelac, A., Novo uređenje obiteljskih sudskih postupaka- glavni pravci reforme obiteljskih parnič-nih postupaka u trećem Obiteljskom zakonu, u: Novo uređenje obiteljskih sudskih postupaka: okrugli stol održan 5. svibnja 2014. u palači Akademije u Zagrebu, uredio Jakša Barbić, Za-greb, 2014.

25. Van Rhee, C. H., European Traditions in Civil Procedure, Intersentia nv, Oxford, 2005.

127


26. Wissler, R. L., The Effects of Mandatory Mediation: Empirical Research on the Experience of Small Claims and Common Pleas Courts, Willamette Law Review, vol. 33, 1997.

Commission Recommendation 98/257/EC of 30 March 1998 on the principles applicable to

the bodies responsible for out-of-court settlement of consumer disputes, OJ L 115, 17. 4. 1998, p. 31–34.

Directive 98/10/EC of the European Parliament and of the Council of 26 February 1998 on the application of open network provision (ONP) to voice telephony and on universal servi-ce for telecommunications in a competitive environment, OJ L 101, 1. 4. 1998, p. 0024–0047.

Directive 2002/21/ec of the European Parliament and of the Council of 7 March 2002 on a common regulatory framework for electronic communications networks and services, OJ L 108, 24. 4. 2002, p. 33–50.

Commission of the European Communities, Green Paper on Alternative Dispute Resolution in Civil and Commercial Law, COM(2002)196 final, dostupno na: http://www.europa.eu.int/ comm/off/green/indeks_en.htm, pristupljeno: 15. srpnja 2014.

Directive 2008/52/EC of the European Parliament and of the Council of 21 May 2008 on cer-tain aspects of mediation in civil and commercial matters, OJ L 136, 24. 5. 2008, p. 3–8.

Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Narodne novine, Međuna-rodni ugovori, br. 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010.

Human Rights Act, 1998c. 42, dostupno na: http://www.legislation.gov.uk/ukpga/1998/42/ contents, pristupljeno: 15. siječnja 2015.

REPUBLIKA HRVATSKA1. Zakon o mirenju, Narodne novine, br. 18/2011.2. Zakon o parničnom postupku, Narodne novine, br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000,

88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014.3. Zakon o radu, Narodne novine, br. 93/2014.4. Obiteljski zakon, Narodne novine, br. 116/2003, 17/2004, 136/2004, 107/2007, 57/2011,

61/2011, 25/2013, 5/2015.5. Obiteljski zakon, Narodne novine, br. 75/2014, 83/2014, 5/2015.6. Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3101/2014 i dr. od 12. siječnja 2015., Na-

rodne novine, br. 5/2015.7. Nacrt prijedloga Obiteljskog zakona, dostupno na: http://www.mspm.hr/djelokrug _aktiv-

nosti /javna_rasprava/javna_rasprava_o_nacrtu_prijedloga_obiteljskog_zakona_i_prijed-logu_iskaza_o_procjeni_ucinaka_propisa_za_nacrt_prijedloga_obiteljskog_zakona, pristu-pljeno: 10. lipnja 2015. Godišnja izvješća DORH-a za 2006. – 2012., dostupno na: http://www.dorh.hr/Default.aspx?sec=645, pristupljeno: 2. lipnja 2015.


128

8. Statistički prikaz uspješnosti mirenja u kolektivnim radnim sporovima, dostupno na: http://socijalno-partnerstvo.hr/mirenje-u-radnim-sporovima/kolektivni-radni-sporovi/statisticki-prikaz/, pristupljeno 29. lipnja 2015.

9. Izvješće vezano za uspješnost i provođenje postupaka mirenja u individualnim radnim spo-rovima u Pilot projektima u razdoblju od 2007. do 2009. godine, dostupno na: http://socijal-no-partnerstvo.hr/mirenje-u-radnim-sporovima/individualni-radni-sporovi/statist icki-pri-kaz-2/, pristupljeno 29. lipnja 2015.

10. Teze za Nacrt prijedloga Obiteljskog zakona, dostupno na: http://www.mspm.hr/djelokrug _aktivnosti/javna_rasprava/javna_rasprava_o_nacrtu_prijedloga_obiteljskog_zakona_i_pri-jedlogu_iskaza_o_procjeni_ucinaka_propisa_za_nacrt_prijedloga_obiteljskog_zakona, pri-stupljeno 30. lipnja 2014.

NJEMAČKA1. Einführungsgesetz zur Zivilprozessordnung, Gesetz vom 30. 1. 1877 (RGBl. I S. 244).

ITALIJA1. Law No. 481 of 1995.2. Law No. 320 of 1963.3. Law No. 192 of 1998.4. Law No. 183 of 2010.5. Legislative Decree No. 28/2010.6. No. 272/2012., od 06. prosinca 2012.7. No. 69 of 2013.

ENGLESKA1. Civil Procedure Rules 2007 part 36.2. Prince Hans-Adam II of Liechtenstein v. Germany, Application no. 42527/98, od 12. srpnja

2001. godine.3. Rosalba Alassini v. Telecom Italia SpA (C-317/08).4. Cowl v. City Council, [2001] EWCA Civ 1935X.5. Jewo Ferrous BV v. Lewis Moore (A Firm) od 19. svibnja 2000., CA, 2000 WL 774891 (CA).6. Dunnett -v- Railtrack [2002] EWCA Civ 302.7. Halsey v. Milton Keynes General NHS Trust [2004] EWCA (Civ) 576 (Eng.).8. PGF II SA v. OMFS Company One Limited [2013] EWCA civ 1288.9. Frost v. Wake, Smith and Tofields Solicitors [2013] EWCA civ 1960.10. Port of London Authority v. Tower Bridge Yacht and Boat Company Limited [2013] EWCA

3084 (CH).11. Hak Tung Alfred Tang v Bloomberg, LP HCA198/2010.12. Golden Eagle International (Group) Ltd v. GR Investment Holdings Ltd , [2010] 3 HKLRD 273.

129


Katarina Knol Radoja, PhD, Senior Assistant,Faculty of Law, University of Josip Juraj Strossmayer in Osijek

MANDATORY MEDIATION – REVIEW OF THE SOLUTIONS OF THE CROATIAN AND COMPARATIVE LAW

Summary

Alternative dispute resolutions are perceived as a useful means for mitigating inter-party tensions, speeding up the procedures and reducing litigation costs. The European Commission has adopted a series of measures aimed at implementation of a particular form of non-judicial means of dispute resolution.

Comprehensive legal framework for stable functioning of alternative dispute resolution in the Republic of Croatia was created in 2003 when the new Mediation Act was passed. In additi-on to this law, dispute resolution as a procedure that precedes the trial is regulated by a number of other laws, some of them stipulating its obligatory enforcement.

The rate of the cases solved in voluntary mediation in Croatia is still low. There is no doubt that mandatory mediation may be useful but on the other hand the question arises if rules on mandatory mediation have the capacity to prevent equitable access to justice.

The primary aim of this paper is to examine different legal situations in which mediation is mandatory and ratio which stands behind it. The author will also analyse the extent to which ru-les on mandatory mediation are in accordance with the right of access to court.

Keywords: alternative dispute resolution, mandatory mediation, voluntary mediation


130

Dr. Katarina Knol Radoja, höhere wissenschaftliche Mitarbeiterin,Fakultät für Rechtswissenschaften, Josip-Juraj-Strossmayer-Universität, Osijek

VERBINDLICHE MEDIATION – RÜCKBLICK AUF DIE LÖSUNGEN DES KROATISCHEN RECHTS UND DES VERGLEICHSRECHTS

Zusammenfassung

Alternative Weisen der Konfliktlösung sind heute als willkommene Mittel zur Milderung der Animosität zwischen den Parteien, zur Beschleunigung des Verfahrens und Verminderung von Verfahrenskosten erkannt. Europäische Kommission hat eine Reihe von Maßnahmen ge-troffen, die die Anwendung einer bestimmten Form der außergerichtlichen Lösung von Streiti-gkeiten anordnen.

Zum ersten Mal wurde in der Republik Kroatien ein einheitlicher Rechtsrahmen für unge-störte Entwicklung der alternativen Weisen von Konfliktlösung im Jahr 2003 geschaffen, als das Mediationsgesetz erlassen wurde. Als einem Gerichtsverfahren vorläufendes Prozess wurde die Mediation außer von diesem Gesetz auch durch eine Reihe anderer Gesetze in der Republik Kro-atien vorgesehen. In einigen dieser Gesetze wird auch die Verbindlichkeit der Durchführung des Mediationsprozesses geregelt.

Obwohl positive Erfahrungen der Parteien in Bezug auf das Mediationsverfahren beträch-tlich sind, weist die Analyse von Programmen der freiwilligen Mediation noch immer auf eine niedrige Stufe ihrer Nutzung hin.

Andererseits wird die verbindliche Mediation trotz ihrer Nützlichkeit auch heftig kritisiert. Aus diesem Grunde ist das Ziel dieser Arbeit, zu untersuchen, in welchen Fällen die vorläufige Durchführung des Mediationsverfahrens verbindlich sein sollte und ob die Verbindlichkeit mit Rücksicht auf den Zweck des Mediationsprozesses mit dem Recht auf Beitritt zum Gericht über-haupt im Einklang steht.

Schlagwörter: alternative Weisen von Konfliktlösung, verbindliche Mediation, freiwillige Mediati-on

131

Stjepan Gadžo, PRILOG ISTRAŽIVANJU SADRŽAJA NAČELA PRAVEDNOSTI KAO KRITERIJA EVALUACIJE NORMI MEĐUNARODNOG POREZNOG PRAVA

* Stjepan Gadžo, mag. iur., znanstveni novak – asistent, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Hahlić 6, 51000 Rijeka.

Izvorni znanstveni radUDK 336.227:340.114 334.726:336.227

Primljeno: veljača 2015

PRILOG ISTRAŽIVANJU SADRŽAJA NAČELAPRAVEDNOSTI KAO KRITERIJA EVALUACIJE NORMI MEĐUNARODNOG POREZNOG PRAVA

Sažetak: Aktualan trenutak u svijetu međunarodnog oporezivanja obilježava svojevrsna in-ventura ustaljenih pravila i praksi, koju valja razmatrati u kontekstu posljednje glo-balne ekonomske krize. Oštrica kritike usmjerena je prema multinacionalnim kom-panijama (MNK) i bogatim pojedincima, čije porezno opterećenje, u očima javnosti, nije usklađeno s “pravednim udjelom” u financiranju javnih usluga. Ovakvim i slič-nim argumentima, koji sve više dobivaju i političku potporu, nedostaje teorijska sna-ga, što je u najvećem dijelu vezano za sadržajnu neodređenost načela (porezne) pra-vednosti. Cilj je ovog rada istražiti sadržaj načela porezne pravednosti u kontekstu međunarodnog poreznog prava. Ovo je načelo jedan od normativnih ideala nacional-nih poreznih sustava te nepobitno mora imati vrijednost i u međunarodnom okru-ženju. Početna je hipoteza rada da supstancu načela pravednosti u međunarodnom okruženju valja odrediti s obzirom na dimenziju raspodjele ukupne svjetske porezne osnovice između država (tzv. međudržavna pravednost), a ne s obzirom na raspodje-lu ukupnog poreznog opterećenja između poreznih obveznika, kao u isključivo doma-ćem okruženju. To nužno slijedi iz prihvaćanja paradigme državne suverenosti u po-reznim stvarima, u skladu s kojom je oblikovan postojeći sustav međunarodnog po-reznog prava.

Ključne riječi: načelo porezne pravednosti; međunarodno porezno pravo; državna suverenost; me-đudržavna pravednost; oporezivanje multinacionalnih kompanija

1. Uvod

Aktualan trenutak u svijetu međunarodnog oporezivanja obilježava svojevrsna inventura ustaljenih pravila i praksi. U najvećem je dijelu to posljedica posljednje globalne ekonomske kri-ze i procesa fiskalne konsolidacije koji su uslijedili u većem broju država, napose onih razvije-nih. Isti nužno uključuju visok stupanj “odricanja” građana s ciljem postizanja održivosti držav-nih financija, i u obliku smanjene razine i/ili kvalitete javnih usluga i u obliku povećanog pore-znog tereta. U takvim okolnostima nužno se preispituje raspodjela ukupnog poreznog optereće-

Stjepan Gadžo, mag. iur.*


132

nja te ovo pitanje izlazi iz okvira isključivo tehničke rasprave (ponajprije ekonomskih stručnja-ka) i prelazi u ono što Jürgen Habermas označava “javnom sferom”.1 Tomu su uvelike doprinijeli medijski izvještaji o “nepravedno niskom” efektivnom poreznom opterećenju najvećih svjetskih multinacionalnih kompanija (dalje: MNK).2 Tako je primjerice tijekom saslušanja u američkom Kongresu posvećenog ovoj tematici iznesen podatak da se Apple Inc., MNK s najvećom tržišnom vrijednosti u povijesti (više od 700 milijarda USD početkom 2015. godine), u razdoblju od 2009. do 2012. služio složenim (zakonitim!) tehnikama poreznog planiranja, rezultat kojih je više od 44 milijarde USD potpuno neoporezive dobiti na svjetskoj razini.3 Inicijative više nevladinih or-ganizacija, poput Tax Justice Networka i Oxfama4 dodatno su pojačale pritisak na nositelje pore-zne politike za iznalaženjem rješenja za ove i slične pojave, koje se počinju označavati kovanicom “agresivno porezno planiranje”.5

Stoga u posljednjih nekoliko godina s najviših političkih razina stižu poruke o nužnosti onih reformi pravnog okvira oporezivanja MNK-a, ali i bogatih pojedinaca, kojima se može postići veća pravednost poreznog sustava.6 Konkretni su koraci već i poduzeti, a najviše obećava ambi-ciozni projekt skupine G20 i Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (dalje: OECD), usmje-ren na borbu protiv erozije porezne osnovice i premještanja dobiti (engl. Base Erosion and Profit Shifting; dalje: BEPS).7

U ovom se radu neće detaljnije analizirati tehnike poreznog planiranja MNK-a ni napori dr-žava usmjereni prema njihovu sprječavanju. Cilj je rada, naprotiv, otkriti sadržaj načela porezne pravednosti (engl. tax equity) kao niti vodilje za predložene reforme pravila međunarodnog pore-znog prava. Dok glas javnosti, uz deklarativnu političku potporu, od MNK-a i najbogatijih pojedi-naca zahtijeva plaćanje “pravednog udjela” (engl. fair share) u financiranju javnih usluga, postav-lja se pitanje na koji način odrediti značenje ove sintagme. Financijska je teorija tijekom prošlog stoljeća rafinirala kriterije prema kojima valja pristupiti određenju pravednog poreza i praved-nog oporezivanja. Doktrinarnu je pobjedu odnio kriterij nametanja poreza sukladno gospodar-skoj snazi poreznih obveznika. S druge strane, inherentne slabosti ovog, ali i alternativnih krite-rija pravednosti vidljive su čim činjenice bitne za oporezivanje imaju prekogranični karakter. Na-ime, međunarodni se odnosi već gotovo četiri stoljeća temelje na doktrini državne suverenosti,

1 Vidi: Essers, P., International tax justice between Machiavelli and Habermas, Bulletin for International Taxation, Vol. 68., br. 2, 2014., str. 54.–66.

2 Za pregled vidi: Bloomberg (2013), The Great Corporate Tax Dodge, dostupno na: http://topics.bloomberg.com/the-great-corpora-te-tax-dodge/ (12. rujna 2013.); Murphy, R., The End of Transfer Pricing Is Nigh... Or Maybe Not, Tax Notes International, Vol. 73., br. 1, 2014., str. 19.

Jedinstvena općeprihvaćena definicija MNK-a ne postoji te se većina autora zadovoljava nabrajanjem ključnih obilježja koji takvu vrstu poslovne organizacije izdvajaju od drugih organizacijskih oblika. Za potrebe ovog rada prihvaća se pojmovno određenje MNK-a dala L. Eden: “MNK jest integrirano ili centralizirano poslovanje (...) (S)astoji se od dva ili više poduzeća pod zajednič-kom kontrolom, sa zajedničkim resursima i zajedničkim ciljevima, s jedinicama poslovanja smještenim u više država.” (Eden, L., Taxing Multinationals: Transfer Pricing and Corporate Income Taxation in North America, University of Toronto Press, Toronto, 1998., str. 126.). Tipična je to definicija MNK-a koja polazi od njihovih strukturnih obilježja.

3 Vidi: Ting, A., iTax—Apple’ s International Tax Structure and the Double Non-Taxation Issue, British Tax Review, br. 1, 2014., str. 40.–71.

4 Vidi: http://www.taxjustice.net (15. veljače 2015.); http://www.oxfam.org/en/tags/tax-justice (15. veljače 2015.).

5 Vidi, npr. OECD (2015), Agressive tax planning, dostupno na: http://www.oecd.org/tax/aggressive (15. veljače 2015.); Europska komisija (2012), Preporuka o agresivnom poreznom planiranju, C (2012) 8806 final.

6 Vidi primjerice točku 13. zajedničke izjave čelnika država članica skupine G20 nakon sastanka u Brisbaneu iz studenog 2014. go-dine. Dostupno na: https://g20.org/wp-content/uploads/2014/12/brisbane_g20_leaders _summit_communique1.pdf (15. veljače 2015.).

7 Vidi dokumente i izvješća OECD-a postavljene na mrežnu stranicu http://www.oecd.org/ctp/beps.htm (17. veljače 2015.).

133


jedna od ključnih manifestacija koje jest i pravo države da nameće i ubire poreze. Suverenost dr-žave u poreznim stvarima utječe i na teorijsku rekonstrukciju sadržaja načela porezne pravedno-sti. Početna hipoteza ovog rada jest da supstancu načela pravednosti u međunarodnom okruže-nju valja odrediti s obzirom na raspodjelu ukupne svjetske porezne osnovice između država, a ne u odnosu na raspodjelu ukupnog poreznog opterećenja između poreznih obveznika. Važnost je ovakvog pristupa u izgradnji teorijski prihvatljivijeg okvira za analizu pravila međunarodnog po-reznog prava s vrijednosnog aspekta. Time i nositelji porezne politike dobivaju preciznije smjer-nice kakvim normama međunarodnog poreznog prava valja težiti.

Valjanost se iznesene hipoteze provjerava s obzirom na osnovne nalaze domaće i strane lite-rature iz područja (međunarodnog) poreznog prava i javnih financija. Pritom se dominantno pri-mjenjuje deskriptivna metoda. Historijska se metoda primjenjuje kako bi se sadržaj pozitivnih normi međunarodnog poreznog prava promotrio unutar povijesnog konteksta razvoja međudr-žavne koordinacije u ovom području. Aksiološka je metoda korištena kako bi se ukazalo na mo-guće pravce primjene načela (međudržavne) pravednosti (vidi: infra, poglavlje 4.4.).

Domaću pravnu književnost, nažalost, i dalje obilježava relativno siromašan fond publikacija iz područja međunarodnog poreznog prava.8 Istraživanja uloge načela pravednosti u ovom kon-tekstu potpuno izostaju, bez obzira na to što ovaj normativni ideal zasluženo zauzima istaknuto mjesto u literaturi općeg poreznog prava.9 Između bogatog izbora stranih publikacija na pred-metnu temu posebno ističemo radove klasika teorije javnih financija, supružnika Peggy i Rich-arda Musgravea, kojima se pripisuje prva uporaba koncepta međudržavne pravednosti10 te Eri-ca Kemmerena, čija detaljna studija posvećena reformi postojećih pravila međunarodnog pore-znog prava prihvaća i perspektivu pravedne raspodjele prava na oporezivanje dohotka/dobiti iz-među država.11

Rad je strukturno podijeljen na pet osnovnih dijelova. Nakon uvoda, u drugom se dijelu rada ukratko izlaže tradicionalno shvaćanje načela pravednosti, koje je vezano za strogo domaće okru-ženje, obilježeno postojanjem jedne isključive porezne vlasti. Treći dio rada posvećen je izlaga-nju osnova sustava međunarodnog poreznog prava i napose njegovoj utemeljenosti na doktrini državne suverenosti. U četvrtom, glavnom dijelu rada analizira se sadržaj načela pravednosti u kontekstu međunarodnog oporezivanja dohotka/dobiti. Poseban se naglasak stavlja na koncept međudržavne pravednosti. Peti i posljednji dio rada sadrži zaključna razmatranja.

8 Dosad najcjelovitiji sustavni prikaz ovog područja dan je u Lončarić Horvat; O., Arbutina, H., Osnove međunarodnog poreznog prava, Narodne novine, Zagreb, 2007.

9 Vidi, npr. Šimović, J., Načelo porezne pravednosti i hrvatski porezni sustav, Financijska praksa, vol. 18, br. 6, 1994., str. 567.–585.; Jelčić, Bo. et al., Financijsko pravo i financijska znanost, Narodne novine, Zagreb, 2008., str. 192.–196. i 265.–267. Načelo porezne pravednosti zauzima gotovo nezaobilazno mjesto i u novijim raspravama oko izmjena hrvatskog porezno-pravnog okvira, što se može objasniti njegovim izričitim ustavnim normiranjem kao osnove čitavog hrvatskog poreznog sustava. Vidi: čl. 51. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000, 124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010, 05/2014).

10 Brooks ističe značenje zajedničkog eseja Peggy i Richarda Musgravea iz 1972., pod nazivom “Inter-Nation equity”, za konačni konceptualni izražaj ideje koja je i prije bila prisutna u radovima Peggy Musgrave (prema: Brooks, K., Inter-Nation Equity: The Development of an Important but Underappreciated International Tax Value, u: Head, J.; Krever R. (ur.), Tax reform in the 21st century: a volume in memory of Richard Musgrave, Kluwer Law International, The Hague, 2009., str. 472.). U navedenom radu autori početno navode kako je “pitanje porezne pravednosti u unitarnom fiskalnom okruženju relativno jednostavno. Potrebno je imati u vidu samo pravednost između pojedinaca i to u okviru jednog poreznog sustava” (Musgrave, R.; Musgrave, P., Inter-nation equity, u: Musgrave, P., Tax Policy in a Global Economy: selected essays of Peggy B. Musgrave, Edward Elgar Publishing, Cheltenham, 2002., str. 159.).

11 Kemmeren, E., Principle of Origin in Tax Conventions: A Rethinking of Models, doktorska disertacija, Katholieke Universiteit Bra-bant, 2001.


134

2. Općenito o načelu pravednosti kao normativnom idealu poreznog sustava

Djelatnost oporezivanja besprimjerni je socijalni fenomen, točka sjecišta nositelja vlasti s jedne te građana i poduzeća s druge strane.12 Stoga je to područje proučavanja više znanstvenih disciplina (pravo, ekonomija, političke znanosti i dr.), koje tijekom svog razvoja iskazuju sve veću intradisciplinarnu specijalizaciju u proučavanju ovog fenomena, uz istodobni rast interdiscipli-narnih istraživanja.13 Već su i pionirska istraživanja djelatnosti oporezivanja i poreznih sustava bila prožeta normativnim pristupom promatranim problemima, tj. davanju odgovora na pitanje kakav bi porezni sustav trebao biti. Tijekom povijesti iskristaliziralo se nekoliko načela koji služe kao kriteriji za evaluaciju u kojoj su mjeri određeni elementi poreznog sustava “dobri” ili “loši”. Uz nezaobilazno prihvaćanje temeljne funkcije svakog poreza, a to je prikupljanje dovoljno sred-stava za financiranje javnih potreba (fiskalna funkcija), pojedini se elementi poreznog sustava najčešće evaluiraju polazeći od tri osnovna načela: 1) načelo pravednosti; 2) načelo (ekonomske) učinkovitosti te 3) načelo jednostavnosti i administrativne provedivosti.14

Zahtjev za postizanjem pravednosti u oporezivanju nezaobilazni je normativni zahtjev koji se postavlja pred nositelje porezne politike. To je jedan od “četiri kanona oporezivanja” oca poli-tičke ekonomije Adama Smitha,15 kao i jedno od devet načela oporezivanja klasičnog teoretičara javnih financija Adolfa Wagnera.16 Međutim, problem je uvijek bio, a jest i danas, kako ovo nače-lo primijeniti pri vođenju porezne politike. To je svakako posljedica teorijskih prijepora oko sa-držaja koncepata pravde (engl. justice) i pravednosti, koji svoje korijene vuku iz filozofije mora-la.17 Naime, načelo pravednosti može se označiti i mostom između dva sustava društvenih normi: prava i morala.18 Riječima glasovitog njemačkog profesora poreznog prava Klausa Vogela “(Z)na-čenje pravednosti, za razliku od učinkovitosti, ne može se definirati, može se samo objasniti, pa-rafrazirati. Uz to, pravednost je interpretativni koncept. Drugim riječima, otkriti što pravednost zahtijeva u konkretnoj situaciji podrazumijeva element kreativnosti.“19

12 Prema: Piccioto, S., International Business Taxation: A Study in the Internationalization of Business Regulation, Quorum, London, 1992., str. xii.

13 Tako primjerice u području poreznog prava, koje se u nas promatra kao dio šire cjeline financijskog prava, možemo govoriti o pravu poreza na dohodak, pravu poreza na dodanu vrijednost i sl. S druge strane, istraživači poreznog prava sve više u svojim istraživanjima upotrebljavaju metode drugih znanosti, napose ekonomije. Detaljno o mogućim interdisciplinarnim pristupima fenomenu oporezivanja vidi: Lamb, M., Interdisciplinary Taxation Research – An Introduction, u: Lamb, M., et al. (ur.), Taxation: An Interdisciplinary Approach to Research, Oxford University Press, Oxford, 2005.

14 Prema: Avi-Yonah, R., Three goals of taxation, Tax Law Review, Vol. 59, br. 4, 2007., str. 1. Dakako, taksonomija osnovnih normativ-nih načela oporezivanja predmet je prijepora. Za pregled vidi poglavlje 15. vodeće hrvatske studije iz područja financijskog prava: Jelčić, Bo. et al., op. cit.

15 Vidi: Smith, A., An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations, Pennsylvania State University, The Electronic Cla-ssics Series, Hazleton, 2005., str. 676.

16 Vidi Wagnerovu sistematizaciju u: Jelčić, Bo. et al., op. cit., str. 177.–179.

17 Paradigmatskom se čini rasprava između dvojice modernih američkih filozofa, Johna Rawlsa i Roberta Nozicka. Vidi: Rawls, J. Theory of Justice, Harvard University Press, Cambridge, 1971.; Nozick, R., Anarchy, state, and utopia, Basic Books. New York, 1974. Za pregled filozofske misli o konceptu pravednosti vidi: Vuchetich, L., Pravednost i pravičnost u filozofiji prava, Pravnik, Vol. 41., br. 2, 2007., str. 47.–76.

18 Prema: Vogel, K., World-wide vs. Source Taxation of Income – A Review and Reevaluation of Arguments, u: McLure, C. E. et al., Influen-ce of tax differentials on international competitiveness: proceedings of the VIIIth Munich Symposium on International Taxation, Kluwer, Deventer, 1990., str. 152.

19 Ibid., str. 153.

135


2.1. Zahtjevi porezne pravednosti u domaćem okruženju: krite-rij gospodarske snage

Tradicionalne analize sadržaja načela porezne pravednosti polaze od strogo unutarnacional-nog (domaćeg) okruženja, u kojem postoji jedna i isključiva porezna vlast.20 Sukladno tomu, ana-liziraju se pojedini aspekti odnosa između poreznih obveznika i porezne vlasti (porezno-prav-nog odnosa) te aspekti usporedbe položaja različitih kategorija poreznih obveznika. Vanistenda-el prve aspekte povezuje s formalnom dimenzijom pravednosti, primjenjive i u drugim područ-jima prava, poput zahtjeva zakonitosti, pravne sigurnosti, određenosti propisa, zabrane retro-aktivne primjene propisa i dr.21 Potonji aspekti, koje se može označiti materijalnom dimenzijom pravednosti, važniji su za vođenje porezne politike jer daju odgovor na pitanje o poželjnoj distri-buciji poreznog opterećenja između članova društva.22 Pritom je općeprihvaćeni kriterij praved-ne raspodjele poreznog opterećenja gospodarska snaga (engl. economic faculty), tj. sposobnost plaćanja (engl. ability to pay; njem. Leistungsfähigkeit), poreznog obveznika.23 Schön navodi kako se tradicija oporezivanja sukladno gospodarskoj snazi poreznih obveznika, duboko ukorijenje-na u zapadnjačkim zemljama, zasniva na solidarnosti svih članova društva, koji u obliku poreza podnose “financijsku žrtvu” za financiranje javnih dobara.24 Određenje pravednog udjela u finan-ciranju javnih dobara s pomoću kriterija gospodarske snage nužno podrazumijeva usporedbu po-reznog tretmana dvaju poreznih obveznika. Pri tomu porezni obveznici čija je gospodarska sna-ga jednaka moraju snositi jednako porezno opterećenje (horizontalna pravednost), a porezni ob-veznici čija je gospodarska snaga nejednaka moraju snositi različito porezno opterećenje (verti-kalna pravednost). Kriterij gospodarske snage tako je odraz općeg načela jednakosti (engl. equa-lity), koje je, kao produkt povijesnih borbi pod barjakom ideje ljudskih prava, opće mjesto ustav-nog poretka većine suvremenih država.25 U području oporezivanja naizgled jednostavan zahtjev da jednaki snose jednak, a nejednaki nejednak porezni teret, izaziva prijepore.

Prva skupina prijepora vezana je za kvalitativno i kvantitativno određenje kriterija jednako-sti. Drugim riječima, valja odrediti pouzdani pokazatelj gospodarske snage građana. Financij-ska teorija tradicionalno najpouzdanijim pokazateljem gospodarske snage smatra dohodak po-reznog obveznika.26 Upravo je težnja da se stvori porezni sustav u kojem će se pravedni udio svih poreznih obveznika u financiranju javnih rashoda procjenjivati sukladno njihovoj gospodarskoj

20 Pojam porezna vlast označava “središnju državu i užu teritorijalnu jedinicu koja je ovlaštena da operacionalizira obvezu plaćanja poreza neovisno o tome kome pripadaju prihodi ubrani oporezivanjem” (Jelčić, Bo. et al., op. cit., str. 125.).

21 Prema: Vainstaendel, F., Is Fiscal Justice Progressing?, Bulletin for International Taxation, Vol. 64, br. 10, 2010., str. 527.

22 Loc. cit.

23 Vidi detaljnije: Jelčić, Bo. et al., op. cit., str. 192.–196.

24 Prema: Schön, W., International Tax Coordination for a Second-Best World (Part I), World Tax Journal, Vol. 1, br. 2, 2009., str. 71. Štoviše, oporezivanje sukladno gospodarskoj snazi u mnogim državama ima značenje ustavnog načela. Tako Lang i Englisch navode kako je načelo pravednosti, izraženo s pomoću kriterija gospodarske snage, izričito navedeno u ustavnim aktima svih država članica Europske unije, a jedina iznimka je Ujedinjeno Kraljevstvo, država bez pisanog ustavnog dokumenta. Vidi: Lang, J.; Englisch, J., A European Legal Order Based on Ability to Pay, u: Amatucci, A. (ur.), International Tax Law (2. izd.), Kluwer Law International, Alphen an den Rijn, 2012., str. 265. Kao primjer može poslužiti čl. 51. Ustava Republike Hrvatske, koji određuje: “(S)vatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima. Porezni se sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti.“

25 Vidi npr. čl. 14. Ustava RH.

26 Prema: Jelčić, Bo. et al., op. cit., str. 134. O problematici konceptualnog određenja dohotka za potrebe oporezivanja vidi detaljnije: Holmes, K., The concept of income: a multi-disciplinary analysis, Amsterdam, IBFD, 2001. O alternativnim pokazateljima gospodar-ske snage vidi: Šimović, J., op. cit., str. 567.–585.


136

snazi jedan od ključnih razloga širenja i univerzalnog prihvaćanja poreza na dohodak kao jednog od stožernih poreza krajem 19. i početkom 20. stoljeća.27

Drugo, prijepori se javljaju pri određenju poreznih stopa. Naime, i pobornici primjene pro-porcionalnih i pobornici primjene progresivnih stopa pozivaju se na ideal vertikalne pravedno-sti. Danas prevladavajuću (iako ne beziznimno) primjenu progresivnih stopa pri oporezivanju dohotka fizičkih osoba tako neki teoretičari ne opravdavaju ciljem ostvarenja pravednosti, nego načelima socijalne države (njem. Sozialstaatprinzipien), koja nalažu redistribuciju dohotka ostva-renog na tržištu.28

2.2 Problem primjene kriterija gospodarske snage na oporezi-vanje dobiti trgovačkih društava

Poseban problem, važan u kontekstu analize oporezivanja MNK-a i njihova “pravednog udje-la” u financiranju javnih usluga, jest primjena kriterija gospodarske snage na oporezivanje do-hotka (dobiti)29 koji ostvaruju trgovačka društva i druge pravne osobe. Norme građanskog prava navedenim subjektima dodjeljuju pravnu osobnost, odvojenu od pravne osobnosti fizičkih oso-ba koje su njihovi osnivači i/ili članovi. Ova doktrina ima svoj odraz i u poreznom pravu te prav-ne osobe mogu biti porezni obveznici, s obzirom na to da posjeduju određenu gospodarsku sna-gu, pa tako i poreznu sposobnost.30 Primjerice, dobit trgovačkog društva jest dio njegove ukupne imovine, odvojene i neovisne od imovine fizičkih osoba – članova društva, te predstavlja poten-cijalni porezni objekt. Kad se dobit trgovačkih društava i drugih pravnih osoba ne bi oporezovala, za razliku od dohotka fizičkih osoba, horizontalna pravednost u oporezivanju bila bi narušena.

Osnovni problem ovog argumenta jest pitanje tko doista snosi porezni teret, tj. tko je ko-načni platac poreza na dobit. Prema teoriji incidencije teret poreza na dobit uvijek snose fizičke osobe umanjenjem vlastite gospodarske snage, bez obzira na to je li riječ o vlasnicima (članovi-ma) društva, zaposlenicima (radnicima) društva ili kupcima dobara i usluga društva.31 Koja će od navedenih kategorija osoba u konačnici snositi porezno opterećenje ovisi o nizu čimbenika, što

27 Tako glasoviti američki profesor političke ekonomije Edwin Seligman još 1894. godine, u komentaru najavljenog uvođenja poreza na dohodak u porezni sustav SAD-a, piše sljedeće: “Oporezivanje dohotka relativno je moderna ideja. Njezino uvođenje može se pripisati dvama različitim uzrocima: s jedne strane potrebi za povećanim prihodima, i s druge strane izraženoj želji upotpunjenja postojećeg poreznog sustava u smjeru veće pravde” (Seligman, E., The Income Tax, Political Science Quarterly, Vol. 9, br. 4, 1894., str. 610.). Vidi također i: Mijatović, N., Razmatranje teorijskih pristupa osnovnim institutima uređenja oporezivanja dohotka, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, vol. 14, br. 3–4/2007., str 295.

28 Vidi: Vainstaendel, F., op. cit., str. 527.–528.

29 Pojmom “dobit” označava se višak prihoda nad rashodima, ostvarenih unutar jednog poreznog razdoblja, od strane subjekta koji je pozitivnopravnim normama određen kao porezni obveznik odgovarajućeg poreznog oblika. Hrvatsko porezno pravo normativ-no razlikuje pojmove dohotka i dobiti, kao objekata oporezivanja različitih poreznih oblika (poreza na dohodak i poreza na dobit), za razliku od, primjerice, rješenja u njemačkom i engleskom poreznom pravu. Detaljnije o ovomu vidi: Arbutina, H., Međunarodno juridičko dvostruko oporezivanje dohotka i dobiti i njegovo izbjegavanje, doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu, Pravni fakultet u Zagrebu, 1996., str. 95.–97. S obzirom na to da je rad usmjeren prema međunarodnim aspektima oporezivanja dobiti, polazeći uglavnom od izvora pisanih na engleskom jeziku, na više se mjesta koristi i pojam dohotka (engl. income) označavajući prinos koji, obavljanjem poslovne aktivnosti ili ulaganjem kapitala, ostvaruje MNK i drugi subjekti.

30 Prema: Lang, J.; Englisch, J., op. cit., str. 267.

31 Prema: Jelčić, Bo. et al., op. cit., str. 341.–342. Koja će od navedenih kategorija fizičkih osoba snositi teret poreza na dobit, ovisit će o “obliku poreza na dobit, naravi ekonomije u kojoj se nameće te otvorenim izborima za poduzeća kao porezne obveznike” (Mirrlees, J. et al., Tax by Design: the Mirrlees Review, Oxford University Press, Oxford, 2011., str. 409.). Za pregled ekonomske analize incidencije poreza na dobit vidi: Auerbach, A., Who Bears the Corporate Tax? A Review of What We Know, NBER Working Paper No. 11686, Cambridge, 2005., dostupno na: http://www.nber.org/papers/w11686 (1. prosinca 2014.).

137


otežava primjenu bilo kakvog kriterija pravedne raspodjele poreznog tereta.32 Jedno od glavnih opravdanja za postojanje poreza na dobit kao zasebnog poreznog oblika utemeljeno je na teori-ji incidencije te polazi od premise kako članovi trgovačkog društva uvijek snose barem dio tere-ta poreza na dobit. U tom se slučaju porez na dobit trgovačkog društva, kao pravne forme kojom se članovi služe za postizanje određenih ciljeva, može promatrati kao predujam (porez po odbit-ku) u odnosu na porez na dohodak od kapitala koji su dužni platiti članovi društva.33 Time se osi-gurava da članovi društva ne mogu “unedogled odgađati ili izbjegavati plaćanje poreza na doho-dak koji su ostvarili u korporativnom obliku”.34 Izloženi argument ne čini se naročito uvjerljivim za opravdanje postojanja poreza na dobit, pogotovo imajući u vidu raširenu pojavu ekonomskog dvostrukog oporezivanja,35 ali može služiti za pomirenje oporezivanja dohotka trgovačkih dru-štava i drugih pravnih osoba s načelom pravednosti, izraženog kriterijem gospodarske snage.36 Međutim, valja naglasiti da se i ova veza gubi ako su konačni vlasnici/članovi trgovačkog druš-tva fizičke osobe rezidenti države različite od rezidentnosti samog društva, što je posebno važno u kontekstu rasprava o pravednosti oporezivanja MNK-a.37

3. Pojam i struktura međunarodnog poreznog prava

Pojam “međunarodno oporezivanje” svojevrsni je oksimoron, s obzirom na to da trenutačno ne postoji ni “svjetska vlada” ni međunarodna organizacija koja bi imala nadležnost za donošenja odluka o materijalnim elementima nekog poreznog oblika.38 Oporezivanje je aktivnost koja se i u 21. stoljeću smatra jednim od osnovnih prerogativa suverenih država. To ne treba čuditi, s ob-zirom na to da provođenje najvažnijih politika modernih država, poput redistribucijske politike, ovisi o sustavu javnih prihoda, među kojima su najvažniji upravo porezi. U usporedbi s drugim

32 Prema: Simmons, R., What Future for the Corporate Tax in the New Century?, eJournal of Tax Research, Vol. 5, br. 1/2007., str. 45.

33 O ovomu detaljnije u: Cooper, G.; Gordon, R., Taxation of Enterprises and Their Owners, u: Thurony, V., Tax law design and drafting (Vol. 2), International Monetary Fund, Washington, 1998., str. 817.–822. Opisano shvaćanje poreza na dobit kojim se opravdava njegovo postojanje u poreznim sustavima do punog izražaja dolazi u sustavima integracije poreza na dobit i poreza na dohodak, za razliku od tzv. klasičnog sustava oporezivanja dobiti.

34 Green, R., The Future of Source-Based Taxation of the Income of Multinational Enterprises, Cornell Law Review, Vol. 79, br. 18, 1993., str. 28. Za kritiku ovog opravdanja postojanja poreza na dobit vidi: Avi-Yonah, R., Corporations, Society, and the State: A Defense of the Corporate Tax, Virginia Law Review, Vol. 90, br. 5, 2004., str. 1201.–1205.

35 O pojmu ekonomskog dvostrukog oporezivanja vidi detaljnije: Jelčić, Bo. et al., op. cit., str. 354.–358. O sustavima integracije poreza na dohodak trgovačkih društava i njihovih članova vidi: Blažić, H., Usporedni porezni sustavi – oporezivanje dohotka i dobiti, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2006.

36 Američki profesor poreznog prava Reuven Avi-Yonah pruža uvjerljiviji argument kojim opravdava postojanje i opstanak poreza na dobit u poreznim sustavima suvremenih država, polazeći od priznavanja faktične moći osoba koje obavljaju upravljačke funk-cije u trgovačkim društvima s imovinom veće vrijednosti. “Porez na dobit opravdan je kao način na koji liberalna demokratska država ograničava pretjeranu akumulaciju moći u rukama korporativnog menadžmenta, koja nije u skladu ni s demokratskim ni egalitarističkim idealima (...) (O)porezivanje dobiti važan je regulatorni alat i važan element u upravljanju delikatnom ravnote-žom između trgovačkih društava, društva i države” (Avi-Yonah, R., Corporations..., op. cit., str. 1249. i 1255.).

Spengel i Wendt upućuju na probleme u primjeni kriterija gospodarske snage na oporezivanje dobiti trgovačkih društava. Pritom ukazuju na razliku između onog dijela dobiti koja se raspodjeljuje vlasnicima (tj. dividende), gdje se navedeni kriterij može pri-mijeniti, te zadržane dobiti, gdje se “pitanja pravednosti ne mogu razmatrati bez složene imputacije dobiti vlasnicima društva” (Spengel, C.; Wendt, C., A Common Consolidated Corporate Tax Base for Multinational Companies in the European Union, Oxford University Centre for Business Taxation Working Paper, br. 07/17., 2007., dostupno na: http://www.sbs.ox.ac.uk/sites/default/files/Business_Taxation/Docs/Publications/Working_Papers/Series_07/WP0717.pdf (2. ožujka 2014.), str. 11.).

37 Vidi: Schön, W., op. cit., str. 69. O konceptu fiskalne rezidentnosti vidi infra, poglavlje 3.1.

38 Kao iznimku valja istaknuti nadležnosti institucija Europske unije (EU) u području neizravnih poreza, koje su im dodijeljene primarnim pravom EU-a. Vidi: čl. 113. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU).


138

područjima međudržavne ekonomske suradnje, poput međunarodne trgovine ili međunarodnih monetarnih odnosa, međudržavna suradnja u području oporezivanja i danas je ograničena. Po-sebno je izražena institucionalna praznina: “međunarodna porezna organizacija” koja bi pruža-la organizacijski i pravni okvir za sklapanje multilateralnih međunarodnih ugovora i nudila plat-formu za rješavanje poreznih sporova između država još uvijek ne postoji.39

3.1. Paradigma državne suverenosti u području oporezivanja

Pravo države na oporezivanje, odnosno na uvođenje, utvrđivanje i naplatu poreza, izvodi se iz njezine suverenosti.40 Državna se suverenost istodobno očituje i u vlasti nad osobama (osob-na nadležnost države) i u vlasti na omeđenom državnom teritoriju (prostorna nadležnost).41 S druge strane, poreznu jurisdikciju može se definirati kao “sredstvo kojim se operativno, u sva-kodnevnoj praksi, realizira sadržaj suverenosti države na području normativne regulacije pore-zne materije i praktične realizacije oporezivanja”.42 Drugim riječima, apstraktna osobna i pro-storna nadležnost države u području oporezivanja realizira se uspostavom porezne jurisdikcije i njezinim vršenjem u odnosu na točno određenog poreznog obveznika i točno određeni porezni objekt. Preduvjet za uspostavu porezne jurisdikcije postojanje je povezanosti između poreznih činjenica i države u pitanju. Povezanost može postojati s obzirom na činjenice povezane s oso-bom poreznog obveznika (npr. državljanstvo ili prebivalište fizičke osobe), činjenice povezane s poreznim objektom (npr. mjesto gdje se nekretnina nalazi) i činjenice povezane s transakcijama (npr. mjesto sklapanja ili izvršavanja ugovora).43

Pri oporezivanju dohotka/dobiti dvije najvažnije skupine činjenica, koje predstavljaju opće-prihvaćene pravne osnove za uspostavu porezne jurisdikcije, jesu fiskalna rezidentnost poreznog obveznika te izvor dohotka/dobiti. Fiskalna rezidentnost označava blisku vezu osobe poreznog obveznika s teritorijem određene suverene države. Jedinstvena definicija ovog koncepta ne po-stoji, a najopćenitije se može reći kako je fizička ili pravna osoba rezident one države s kojom je, na temelju određenih kriterija (npr. mjesto prebivališta fizičke osobe, mjesto stvarne upra-

39 Dovoljno je povući paralelu s mjestom i ulogom Svjetske trgovinske organizacije (engl. World Trade Organization; dalje: WTO) u području međunarodne trgovine. OECD se ne može smatrati poreznim pandanom WTO-u, iako valja naglasiti velik uspjeh rada njegova Odbora za fiskalna pitanja (engl. Committee on Fiscal Affairs) pri izradi i izmjenama modela bilateralnih poreznih ugovora. Christians ističe kako ova organizacija sama ističe svoju “vodeću ulogu u razvoju poreznih standarda i smjernica” (Christians, A., Taxation in a Time of Crisis: Policy Leadership from the OECD to the G20, Northwestern. Journal for Law and Social Policy , vol. 5, br. 1, 2010., str. 20.). S obzirom na važnu ulogu OECD-a u iniciranju i usmjeravanju procesa porezne koordinacije između država, neki autori smatraju da se ipak može govoriti o neformalnoj, de facto međunarodnoj poreznoj organizaciji. Vidi, npr. Cockfield, A., The Rise of the OECD as Informal ‘World Tax Organization’ through National Responses to E-Commerce Tax Challenges, Yale Journal of Law and Technology, Vol. 8, 2006., str. 136.–187.

40 Pri određenju pojma državne suverenosti (ili državne vrhovnosti) potrebno je razlikovati dva tipa odnosa: unutrašnju suverenost i vanjsku suverenost. Prvi tip odnosa “sastoji se u tome da država stvara i ima isključivu ovlast da stvara najviše pravne norme – ustavne, zakonske, podzakonske, sudske i dr., koje važe na njezinom teritoriju”, a drugi tip odnosa predstavlja “nezavisnost i ravnopravnost države spram ostalih država” (Visković, N., Teorija prava i države, Birotehnika, Zagreb, 2001., str. 25.–26.). U me-đunarodnom se pravu suverenost uobičajeno shvaća kao “vrhovna vlast države na njezinu području koja isključuje vlast drugih država, i nije podvrgnuta nikakvoj višoj vlasti. U odnosu na inozemstvo, suverenost se očituje kao neovisnost” (Degan, V. Đ., Međunarodno pravo, Pravni fakultet u Rijeci, Rijeka, 2000., str. 229.).

41 Vidi: Lončarić Horvat, O.; Arbutina, H., op. cit., str. 13.–15.

42 Arbutina, H., Određenje osobnog i predmetnog obuhvata porezne obveze pri oporezivanju dohotka i dobiti, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 47, br. 1–2, 1997., str. 160.

43 Prema: Lončarić Horvat, O.; Arbutina, H., op. cit., str. 18.–20.

139


ve pravne osobe i dr.), najbliže povezana.44 Upravo je ova bliska povezanost temelj prava države da oporezuje cjelokupni svjetski dohodak ili dobit (engl. worldwide income) svojih rezidenata, bez obzira na to gdje je, u zemljopisnom smislu, dohodak ostvaren, tj. da ih oporezuje sukladno na-čelu neograničene porezne obveze (engl. unlimited tax liability).45

S druge strane, koncept izvora dohotka/dobiti zasniva se na povezanosti poreznog objekta s teritorijem suverene države. Izvorom dohotka označava se ona država u kojoj se smatra da je dohodak nastao, tj. u kojoj je ostvaren, zbog čega postoji bliska veza, ekonomske naravi, izme-đu poreznog objekta i državnog teritorija. Bit primjene ovog koncepta kao odraza državne su-verenosti u području oporezivanja jest priznanje prava država na oporezivanje dohotka za koji se utvrdi da su ostvareni na njihovu teritoriju, od strane fizičkih i pravnih osoba koji nisu njiho-vi rezidenti. U tom je smislu “pravo država izvora da oporezuju dohodak ostvaren unutar njiho-vih granica analogno tradicionalno prihvaćenom pravu suverenosti država nad njihovim prirod-nim resursima”.46 Države izvora oporezuju nerezidente prema načelu ograničene porezne obve-ze (engl. limited tax liability).47

Vidljivo je da istodobna primjena načela neograničene porezne obveze pri oporezivanju do-hotka rezidenata te načela ograničene porezne obveze pri oporezivanju dohotka nerezidenata, u njihovu čistom obliku, rezultira pojavom koja se označava međunarodnim dvostrukim oporezi-vanjem (engl. international double taxation; dalje: MDO).48 Tako koncepti fiskalne rezidentnosti i izvora dohotka/dobiti, temeljne manifestacije doktrine državne suverenosti u poreznim stva-rima, imaju za posljedicu pojavu koja se ocjenjuje štetnom i sa stajališta subjekata uključenih u prekogranične transakcije i sa stajališta samih država.49 Problem stvarnog i potencijalnog MDO-a posebno je važan u uvjetima globalne ekonomije, koja se zasniva na slobodnom protoku fakto-ra proizvodnje preko državnih granica.

44 Prema: Vann, R., International Aspects of Income Tax, u: Thurony, V. (ur.), op. cit., str. 729. Hellerstein u tom smislu govori o “posebnom odnosu” (engl. special relationship) između poreznog obveznika i države njegove rezidentnosti. Vidi: Hellerstein, W., Jurisdiction to Tax Income and Consumption in the New Economy: A Theoretical and Comparative Perspective, Georgia Law Review, Vol. 38, br. 1, 2003., str. 5.

45 Kombinirana primjena načela rezidentnosti pri formalnom određenju osobnog obuhvata porezne obveze i načela svjetskog do-hotka pri teritorijalnom određenju predmetnog obuhvata porezne obveze rezultira neograničenom poreznom obvezom poreznih obveznika u pitanju (detaljnije o ovomu vidi: Arbutina, H., Određenje…, op. cit., str. 163.–191.).

46 Graetz, M., Taxing International Income – Inadequate Principles, Outdated Concepts, and Unsatisfactory Policy, Tax Law Review, Vol. 54, br. 3, 2001., str. 298.

47 Vann ističe kako “ne postoji sporazum u međunarodnom pravu da države moraju ograničiti vlastitu poreznu jurisdikciju u od-nosu na nerezidente samo na dohodak ostvaren unutar države” (Vann, R., op. cit., str. 735.). U tom smislu pošalica pokojnog britanskog komičara Grahama Chapmana, člana poznate skupine Monty Python, koji je, kao rješenje za gospodarski napredak Engleske, predložio “oporezivanje stranaca koji žive u inozemstvu”, ne zvuči potpuno paradoksalno. (prema: Kirsch, M., Tax Code as Nationality Law, Harvard Journal on Legislation, Vol. 43, br. 2, 2006., str. 372.) Iako u teoriji postoji mogućnost da država u svo-jem unutarnjem pravu utvrdi da će oporezivati svjetski dohodak nerezidenata, tu bi normu teško provela u praksi, s obzirom na međunarodnopravno priznatu suverenost drugih država. Tu dolazi do izražaja razlikovanje materijalnog i provedbenog aspekta porezne jurisdikcije, izraženo u djelu američkog profesora Waltera Hellersteina. Vidi: Hellerstein, W., op. cit., str. 3.–4.

48 O pojmu MDO-a i njegovim osnovnim obilježjima detaljnije vidi: Lončarić Horvat, O.; Arbutina, H., op. cit., str. 11.–13.

49 Naime, MDO djeluje destimulirajuće na prekogranično kretanje kapitala, što ima negativne učinke i na obujam globalne trgovin-ske razmjene te tako i na opće blagostanje. O učincima MDO-a detaljnije vidi: ibid., str. 22.–23.


140

3.2 Začeci međunarodne porezne koordinacije i stvaranje normi međunarodnog poreznog prava

Unatoč supra opisanom institucionalnom vakuumu i važnosti porezne dimenzije državne su-verenosti, međudržavna suradnja u području oporezivanja ostvarila je značajne rezultate od svo-jih začetaka u 1920-im godinama, u okrilju Lige naroda.50 Moguće je zaključiti kako je, kao i u dru-gim područjima međunarodne suradnje koja su ostvarila obvezujuće norme, presudan bio zajed-nički interes uključenih država. Taj je interes bio ponajprije otklanjanje MDO-a. Izravan rezul-tat međudržavne suradnje na ostvarenju ovog naizgled jednostavnog cilja jest nastanak korpu-sa pravnih normi koji je moguće označiti “međunarodnim poreznim pravom” (engl. Internatio-nal Tax Law, njem. Internationales Steuerrecht). To je skup pravnih normâ koje reguliraju porezno-pravne implikacije prekograničnih transakcija, bez obzira na to je li riječ, prema kriteriju izvora, o normama unutarnjeg, supranacionalnog ili međunarodnog karaktera.51

Upravo pluralizam izvora pozitivnih normâ čini međunarodno porezno pravo veoma kom-pleksnom disciplinom. Međutim, arhitektura ovog sustava počiva na bilateralnim ugovorima o izbjegavanju MDO-a (poreznim ugovorima), kojih je trenutačno u svijetu na snazi više od tri ti-suće.52 Ovim ugovorima države ugovornice “dijele” pravo na oporezivanje poreznog objekta (naj-češće dohotka i dobiti), tj. obavljaju demarkaciju porezne jurisdikcije. Konačni učinak odredaba poreznih ugovora izbjegavanje je, ili barem ublažavanje, MDO-a.53 Pritom visok stupanj ujedna-čavanja pravila međunarodnog poreznog prava osiguravaju tzv. modeli poreznih ugovora (engl. model tax treaties), izrađeni od strane međunarodnih organizacija, u prvom redu OECD-a54 i Uje-dinjenih naroda (dalje: UN).55 Modeli poreznih ugovora nisu pravni akti obvezujuće prirode, nego ”preporuke, koje kreatori modela upućuju zainteresiranim državama, da ih koriste pri sklapanju ili reviziji takvih ugovora.”56 Ovisno o vlastitim gospodarskim interesima i ciljevima, države pri sklapanju bilateralnih ugovora ili prihvaćaju rješenja iz modela ili u određenoj mjeri od njih od-stupaju. Većina važećih poreznih ugovora u najvećoj mjeri slijedi preporuke OECD-ova modela ugovora (dalje: OECD-ov model).57 Stoga i analize pravila međunarodnog poreznog prava uglav-nom polaze od njegovih odredbi. Povijesno gledano, OECD-ov model u najvećoj mjeri slijedi rje-

50 Za historijat međunarodne porezne koordinacije vidi: Graetz, M.; O’Hear, M., The “original intent” of U. S. international taxation, Duke Law Journal, Vol. 46, br. 5, 1997., str. 1021.–1109.

51 Detaljnije o mogućim definicijama međunarodnog poreznog prava vidi: Knechtle, A., Basic Problems in International Fiscal Law, Kluwer, Deventer, 1979., str. 11.–16.

52 O pojmu poreznih ugovora (engl. tax treaties) vidi: Arbutina, H.; Ott K., Porezni leksikon s višejezičnim rječnikom: engleski, hrvatski, francuski, njemački, španjolski, Institut za javne financije, Zagreb, 1999., str. 343.

53 Vidi detaljnije u: Lončarić Horvat, O.; Arbutina, H., Osnove međunarodnog poreznog prava, Narodne novine, Zagreb, 2007.

54 Vidi: OECD (2012), Model Tax Convention on Income and on Capital 2010 (Full Version), OECD Publishing, Paris, dostupno na: http://www.oecd-ilibrary.org/taxation/model-tax-convention-on-income-and-on-capital-2010_9789264175181-en (14. kolovoza 2014.).

55 U okviru Gospodarskog i socijalnog vijeća Ujedinjenih naroda (ECOSOC), djeluje i Stručni odbor o međunarodnoj suradnji u po-reznim stvarima. Osnovni je zadatak Odbora unaprjeđenje UN-ova modela poreznog ugovora te promicanje suradnje u području međunarodnog oporezivanja, uz poseban naglasak na zaštitu interesa tranzicijskih država i država u razvoju. Vidi detaljnije: UN (2011), United Nations Model Double Taxation Convention between Developed and Developing Countries, United Nations, New York.

56 Lončarić Horvat, O.; Arbutina, H., op. cit., str. 50.

57 Vidi, o utjecaju OECD-ova modela na dizajn poreznih ugovora: Brauner, Y., An International Tax Regime in Crystallization, Tax Law Review, Vol. 56, br. 2, 2003., str. 259.–328.; Avery Jones, J., The David R. Tillinghast Lecture--Are Tax Treaties Necessary?, Tax Law Review, Vol. 53, br. 1, 1999., str. 1.–38.

141


šenja usvojena pred gotovo stotinu godina u okviru Lige naroda, organizacije koja je imala ulogu lučonoše međunarodne porezne koordinacije u razdoblju nakon 1. svjetskog rata. Unatoč fanta-stičnom tehnološkom napretku i korjenitim promjenama ekonomskih modela u idućim deset-ljećima, ovaj je sustav pokazao gotovo nevjerojatnu stabilnost i otpornost na promjene. Pritom valja naglasiti kako je ključno pitanje (problem) i danas, kao i 1920-ih godina, isto: kojoj od više suverenih država dodijeliti pravo oporezivanja istog poreznog objekta u slučajevima preklapanja njihovih poreznih jurisdikcija?58

4. SADRŽAJ NAČELA PRAVEDNOSTI S OBZIROM NA TEMELJNE POSTAVKE MEĐUNARODNOG POREZNOG PRAVA

Kako je prikazano supra (poglavlje 2.1.), zahtjevi materijalne dimenzije pravednosti u isključi-vo domaćem okruženju svode se na utvrđenje pravednog poreznog opterećenja koje moraju sno-siti obveznici unutar te države. Ovakav pristup pravednosti u oporezivanju, koji uključuje uspo-redbu poreznog tretmana dvaju poreznih obveznika (engl. inter-taxpayer equity),59 ima odraza i na međunarodno oporezivanje, s obzirom na to da države, pri kreiranju pravila međunarodnog poreznog prava, nužno polaze od načela na kojima se temelje njihovi vlastiti porezni sustavi.60

4.1. Problemi primjene kriterija gospodarske snage pri oporezi-vanju prekograničnog dohotka/dobiti

Primjena kriterija gospodarske snage na slučajeve ostvarenja tzv. prekograničnog dohotka, tj. dohotka iz inozemnih izvora, predstavlja problem horizontalne dimenzije načela pravednosti. Pojednostavnjeno, uspoređuje se položaj dvaju poreznih obveznika, rezidenta države X, koji su ostvarili ukupni dohodak u jednakom iznosu (1.000 novčanih jedinica). Međutim, dio ukupnog dohotka poreznog obveznika A (500 novčanih jedinica) ima izvor u državi Y, dok cjelokupni do-hodak obveznika B potječe iz domaćih izvora (države X). Primjenom kriterija gospodarske sna-ge na izloženi primjer dolazi se do normativnog zahtjeva da i osoba A i osoba B moraju snositi jednako porezno opterećenje jer je njihova gospodarska snaga jednaka. Naime, za primjenu ovog kriterija uopće nije bitno u kojoj je državi izvor dohotka, s obzirom na to da je gospodarska sna-ga atribut osobe poreznog obveznika, a ne određenog teritorija.61 Ako pretpostavimo da se u dr-žavi X dohodak u iznosu od 1.000 novčanih jedinica oporezuje po stopi od 20%, i osoba A i oso-ba B trebali bi platiti ukupni porez u iznosu od 200 jedinica. Svako drugo rješenje narušava ho-rizontalnu pravednost. Najočitiji slučaj je puno dvostruko oporezivanje dijela dohotka osobe A koji ima izvor u državi Y. Ako pretpostavimo da država Y, kao država izvora, oporezuje taj dio do-hotka po stopi od 10%, a osoba A ne može računati na pogodnosti nijedne od mogućih metoda za

58 Prema: Graetz, M.; O’Hear, M., op. cit., str. 1033.

59 Kaufman navodi kako ovakav pristup poreznoj pravednosti uključuje razmatranje “obveze poreznog obveznika prema državi i od-nosa između obveze jednog poreznog obveznika prema državi i iste obveze drugog poreznog obveznika” (Kaufman, N., Fairness and the Taxation of International Income, Law and Policy in International Business, Vol. 29, br. 2, 1998., str. 163.).

60 Prema: Schön, W., op. cit., str. 71. Za primjer rasprave o tomu treba li država i u području međunarodnog oporezivanja slijediti shvaćanje pravednosti koje proizlazi iz domaćeg okruženja vidi: Fleming, J.; Peroni, R.; Shay, S., Fairness in International Taxation: The Ability-to-Pay Case for Taxing Worldwide Income, Florida Tax Review, Vol. 5, br. 4, 2001., str. 299.–354.

61 Vidi detaljnije: ibid., str. 311.–314.


142

otklanjanje MDO-a, ukupno porezno opterećenje svjetskog dohotka osobe A bit će 250 novčanih jedinica, u usporedbi s 200 novčanih jedinica poreznog tereta osobe B. S druge strane, ako država X, kao država rezidentnosti, u promatranom primjeru primjenjuje metodu izuzimanja kao me-todu otklanjanja MDO-a, tada će osoba A snositi manje ukupno porezno opterećenje (150 novča-nih jedinica), zato što dohodak iz inozemnih izvora uopće nije uključen u poreznu osnovicu u dr-žavi X. Horizontalna pravednost bila bi ostvarena primjenom metode odbitka kao metode otkla-njanja MDO-a u državi X, ili neoporezivanjem dijela dohotka osobe A u državi Y. Tada bi osobe A i B doista snosile jednako ukupno porezno opterećenje.

Normativna vrijednost zahtjeva gospodarske snage, kako su pojednostavnjeno prikazani u gornjem primjeru, za evaluaciju pravila međunarodnog poreznog prava predmetom je kritika. Vogel upozorava na konceptualne teškoće usporedbe položaja poreznog obveznika koji dio svog dohotka ostvaruje iz inozemnih izvora i drugih, koji svoj dohodak ostvaruju isključivo iz doma-ćih izvora. Naime, u mnogim se slučajevima dio dohotka ostvaren iz inozemnih izvora zadržava u državi izvora (npr. s ciljem reinvestiranja) te tako ne utječe na potrošački kapacitet poreznog obveznika u državi koje je rezident.62 Također se zanemaruju i aspekti horizontalne jednakosti u državi izvora, koja je narušena ako različiti porezni obveznici plaćaju različit iznos poreza na do-hodak iz istog izvora, ovisno o tomu čije su države rezidenti.63

Kaufman potpuno odbacuje kriterij gospodarske snage te u širem smislu usporedbu pore-znog tretmana dvaju poreznih obveznika, kao relevantno mjerilo pravednosti u oporezivanju prekograničnog dohotka/dobiti.64 Naime, kriterij gospodarske snage inherentno je usmjeren razmatranju odnosa između poreznog obveznika i države s kojom je najbliže povezan (obično država fiskalne rezidentnosti),65 i to u toj mjeri da ta država od njega traži pravedan udio u finan-ciranju njezinih ukupnih javnih rashoda. Pritom kriterij gospodarske snage uopće ne uzima u ob-zir činjenicu kako je dio dohotka tog poreznog obveznika ostvaren u drugoj državi, tj. potječe iz izvora koji su u teritorijalnom smislu povezani s tom drugom državom, koja također ima prav-ni temelj za uspostavu i obavljanje porezne jurisdikcije u odnosu na navedenog poreznog obve-znika. Zanemarivanje ove činjenice suprotno je supra (poglavlje 3.1.) prikazanoj paradigmi držav-ne suverenosti na kojoj se temelji sustav međunarodnog poreznog prava.66 Naime, države izvora svoje pravo na oporezivanje dohotka/dobiti nerezidenata temelje na svojoj prostornoj nadležno-sti, jednoj dimenziji državne suverenosti. Iz toga se izvodi zaključak da normativni zahtjevi pra-vednosti u međunarodnom okruženju nužno moraju respektirati postojanje pravnog temelja za uspostavu porezne jurisdikcije svih država s kojima su u dovoljnoj mjeri povezani i porezni obve-znik i porezni objekt. Snaga ovakve argumentacije jest u prihvaćanju međunarodnopravnih rea-liteta oporezivanja pri evaluaciji normâ poreznog prava.

Međutim, čak i ako u potpunosti prihvatimo supra izložene kritike, kriterij gospodarske sna-ge ima određenu normativnu vrijednost. Podsjetimo da je temeljni zahtjev ovog kriterija slje-deći: dohodak ostvaren prekograničnim aktivnostima ne smije biti ni dvostruko oporezovan ni oporezovan pogodnije u odnosu na dohodak ostvaren isključivo unutar jedne države. Prema Avi-

62 Prema: Vogel, K., op. cit., str. 157.

63 Prema: loc. cit.

64 Prema: Kaufman, N., op. cit., u bilj. 169., str. 182.

65 SAD je jedina razvijena svjetska država koja umjesto kriterija rezidentnosti rabi kriterij državljanstva za formalno određenje osobnog obuhvata porezne obveze, tj. za uspostavu neograničene porezne obveze (prema: ibid., str. 148.).

66 Riječima Kaufman: “(D)ržava bi trebala propisati unutarnja pravila međunarodnog poreznog prava u skladu s vlastitom unutar-njom koncepcijom pravednosti između poreznih obveznika, ali u svakom bi slučaju trebala poštovati granice svoje nadležnosti” (ibid., str. 156.).

143


Yonahu ovaj zahtjev predstavlja jedno od načela međunarodnog poreznog prava kao posebnog pravnog režima, tzv. načelo jednostrukog oporezivanja (engl. single tax principle).67 Schön doda-je da je vrijednost načela oporezivanja sukladno gospodarskoj snazi za međunarodno oporeziva-nje u tome što “zajednički okvir za sve uključene države pri definiciji dohotka kao takvog, tj. pri mjerenju porezne osnovice koja se mora podijeliti između uključenih država”.68 Međutim, kriterij gospodarske snage ne pomaže pri odlučivanju kojoj od tih država treba dodijeliti pravo na opore-zivanje kojeg dijela porezne osnovice, što je ključni problem međunarodnog poreznog prava. Sli-kovito rečeno, “gospodarska snaga pomaže definirati kolač, ali ne pomaže u njegovu rezanju”.69

4.2 Koncept međudržavne pravednosti

Analitički okvir normâ međunarodnog poreznog prava dopunjava dodatna dimenzija načela pravednosti. Riječ je o tzv. međudržavnoj pravednosti (engl. inter-nation equity), teoretskom kon-ceptu razvijenom od strane klasika teorije javnih financija, Peggy Musgrave,70 koji je otada go-tovo neizostavni dio svake akademske rasprave o problemima međunarodnog poreznog prava.71 Umjesto usporedbe poreznog položaja dvaju poreznih obveznika, međudržavna pravednost po-lazi od usporedbe položaja dviju država: i to u odnosu na dohodak koji je rezultat prekogranič-nih aktivnosti osoba koji su rezidenti jedne države (država rezidentnosti), a dohodak ostvaruju u drugoj državi (državi izvora).72 Svakoj od navedenih država valja dodijeliti pravedan udio u opo-rezivanju takvog dohotka, odnosno u ukupnoj potencijalnoj poreznoj osnovici.73 Ovaj normativ-ni zahtjev polazi od premise da obje države imaju valjanu pravnu osnovu za oporezivanje nave-denog dohotka, iako na temelju različitih poveznica.74 S obzirom na to da je jedan od glavnih ci-ljeva međunarodnog poreznog prava sprječavanje MDO-a, nužno je odustajanje jedne od nave-denih država od oporezivanja jednog dijela ili čitave potencijalne porezne osnovice.

Međutim, koncept međudržavne pravednosti u sadržajnom je smislu prilično neodređen, po-najprije zato što ne postoji neki općeprihvaćeni kriterij njegova mjerenja, usporediv s kriterijem gospodarske snage pojedinaca pri mjerenju pravednosti u isključivo domaćem okruženju.75 Dru-gim riječima, ključno je pitanje na koji način, tj. s pomoću kojih objektivnih kriterija, precizno

67 Vidi: Avi-Yonah, R., International Tax as International Law: An Analysis of the International Tax Regime, Cambridge University Press, New York, 2007., str. 8.–10. Isto i: De Wilde, M, Some Thoughts on a Fair Allocation of Corporate Tax in a Globalizing Economy, Intertax, Vol. 38, br. 5, 2011., str. 287.

68 Schön, W., op. cit., str. 73.

69 Loc. cit.

70 Vidi: supra, bilj. 10.

71 Prema: Brooks, K., op. cit., str. 487.–493.

72 Naravno da su mogući, pa čak i nerijetki, slučajevi postojanja više od dviju država povezanih dohotkom ostvarenim od prekogra-ničnih aktivnosti. Međutim, za izlaganje koncepta međudržavne pravednosti prikladniji je pojednostavnjeni primjer jedne države rezidentnosti i jedne države izvora, od čega polazi i Peggy Musgrave u svojoj analizi.

73 Arnold i McIntyre na ovaj način formuliraju načelo međudržavne pravednosti: “Jedan od glavnih ciljeva međunarodnih poreznih pravila morao bi biti dodjela svakoj svjetskoj državi njezina pravednog udjela u poreznim prihodima od dohotka ostvarenog tran-snacionalnim aktivnostima domaćih i stranih poreznih obveznika” (Arnold, B.; McIntyre, M., International Tax Primer (2. izd.), Kluwer Law International, The Hague, 2002., str. 4.).

74 Vidi supra, poglavlje 3.1.

75 Slično o sadržajnoj neodređenosti koncepta međudržavne pravednosti i njegove praktične neprimjenjivosti na sustav podjele prava na oporezivanje, kao osnovnim problemima, vidi: Avi-Yonah, R., Globalization, Tax Competition, and the Fiscal Crisis of the Welfare State, Harvard Law Review, Vol. 113, br. 7, 2000., str. 1648.


144

odrediti onaj udio, i države rezidentnosti i države izvora, u oporezivanju dohotka koji bi se sma-trao pravednim sa stanovišta međudržavne pravednosti.

Potpuno zadovoljavajući odgovor na ovo pitanje ne nalazimo u djelima supružnika Musgra-ve, idejnih tvoraca koncepta međudržavne pravednosti. Oni su se, naime, uglavnom ograniči-li na razmatranje kriterija koji pomažu pri određivanju pravednog udjela države izvora u opore-zivanju prekograničnog dohotka. I to polazeći od premise kako dohodak koji rezident jedne dr-žave ostvari u nekoj drugoj državi valja a priori smatrati nacionalnim dobitkom (engl. national gain) prvonavedene države (države rezidentnosti) te pravo oporezivanja države rezidentnosti ne treba posebno opravdavati.76 Tek u slučaju da je oporezivanje u državi izvora opravdano, država rezidentnosti morala bi poreznom obvezniku pružiti olakšicu ili u obliku potpunog izuzimanja inozemnog dohotka od oporezivanja ili u obliku odbitka poreza plaćenog u inozemstvu, čime bi se izbjegli štetni učinci MDO-a. Međutim, P. i R. Musgrave problem izbora metode otklanjanja MDO-a percipiraju kao problem vezan za postizanje normativnog ideala ekonomske učinkovi-tosti, tj. porezne neutralnosti, a ne kao problem postizanja međudržavne pravednosti. Dodatno navode nekoliko kriterija koji mogu pomoći odrediti pravedni udio države izvora: kriterij kori-snosti, kriterij ekonomske rente, kriterij teritorijalnosti (povezan s načelom nediskriminacije, tj. jednakog tretmana i rezidenata i nerezidenata) te kriterij redistribucije.77 Čini se da navedeni kri-teriji imaju veću teorijsku važnost, nego što pomažu u pojašnjavanju postojeće strukture u po-djeli prava na oporezivanje među državama.

4.3. Uloga doktrine ekonomske pripadnosti

U određenju sadržaja načela međudržavne pravednosti može pomoći primjena historijske metode. Supra (poglavlje 3.2.) je već spomenuta važnost rada organizacije Lige naroda tijekom 1920-ih godina za izgradnju temelja postojećeg režima međunarodnog poreznog prava. Donoše-nju prvog nacrta modela bilateralnog poreznog ugovora u okviru Lige naroda 1928. godine, a koji je poslužio kao temelj za izradu kasnijih modela od strane OECD-a i UN-a, prethodili su izvješta-ji eminentnih poreznih stručnjaka. Njihov je cilj bio predlaganje teoretski utemeljenog, praktič-no primjenjivog i politički prihvatljivog sustava podjele prava na oporezivanje. U tom smislu prvi doprinos predstavlja studija skupine sastavljene od četvorice ekonomista, pod vodstvom ame-ričkog profesora političke ekonomije Edwina Seligmana, iz 1923. godine (dalje: studija).78 U stu-diji je navedeno da se dodjela prava na oporezivanje kojoj poreznoj jurisdikciji mora temeljiti na doktrini ekonomske pripadnosti (engl. economic allegiance doctrine), čija je svrha odvagati različite doprinose različitih država proizvodnji i uživanju dohotka.79 Isti je pojam više od trideset godina pri-je prvi upotrijebio glasoviti njemački profesor financijskog prava Georg von Schanz, pri elabori-ranju vlastitog prijedloga o pravednoj podjeli prava država na oporezivanje dohotka.80 Međutim,

76 Prema: Musgrave, R.; Musgrave, P., op. cit., str. 164.–167. Za uvjerljive argumente koji pobijaju ovakvu polaznu premisu vidi: Vogel, K., op. cit., str. 160.

77 Musgrave, R.; Musgrave, P., op. cit., str. 166.–171. Za uvid u daljnji teoretski razvoj navedenih kriterija u djelima spomenutih autora vidi: Brooks, K., op. cit., str. 480.–487.

78 Ostali članovi navedene skupine ekonomista koji su sudjelovali u izradi izvješća jesu predstavnik Ujedinjenog Kraljevstva, Sir Josiah Stamp, predstavnik Kraljevine Nizozemske, profesor Gijsbert Bruins te predstavnik Italije, profesor Luigi Einaudi. Vidi: Graetz, M.; O’Hear, op. cit., str. 1074.

79 Ibid., str. 1076. Isto i: OECD (2013), u bilj. 9., str. 35.

80 Prema: Vogel, K., op. cit., str. 122. Vidi: Schanz, G., Zur Frage der Steuerpflicht, FinanzArchiv, vol. 9., br. 2., 1892., str. 1.-74.

145


u studiji je prihvaćen tek von Schanzov naziv pojma (“ekonomska pripadnost”; njem. wirtschaf-tliche Zugehörigkeit), ali ne i njegov sadržaj.81

U studiji su se razmatrala četiri kriterija relevantna za ekonomsku pripadnost: 1) stjecanje bogatstva; 2) lokacija (situs) bogatstva; 3) mogućnost izvršenja prava u odnosu na bogatstvo te 4) potrošnja bogatstva.82 Svaki od kriterija nužno je povezan s teritorijem određene države, a za-ključeno je da su za ekonomsku pripadnost najvažniji kriteriji stjecanja bogatstva, tj. izvora do-hotka, i potrošnje bogatstva, tj. rezidentnosti poreznog obveznika.83 Iz toga se izvodi opravdanje oporezivanje dohotka/dobiti i u državi izvora i u državi rezidentnosti.

Osnovni nalazi studije iz 1923. uobičajeno se smatraju neprihvatljivima zbog davanja preve-likog prava na oporezivanje državama rezidentnosti nauštrb država izvora, tradicionalnih neto uvoznica kapitala. I to ponajprije zbog prijedloga rješavanja problema MDO-a na način da drža-ve izuzmu od oporezivanja dohodak nerezidenata.84 Međutim, u studiji je naveden i prijedlog da se države, u slučaju da je takvo rješenje politički neprihvatljivo (npr. zbog asimetrije u tokovima kapitala), sporazume oko recipročnih pravila izvora ili porijekla u odnosu na određene kategori-je dohotka te oko recipročne primjene samo određenog postotka redovne porezne stope na ta-kav dohodak.85 Ovako predloženo “drugo najbolje” rješenje predstavlja puni odraz doktrine eko-nomske pripadnosti, a vidljiv je i njegov utjecaj na kasniji rad Lige naroda. I to unatoč tome što je prvi model poreznog ugovora rezultat kompromisa između teoretskih načela i mogućnosti nji-hove provedivosti u realitetima tadašnje ekonomije, što je najjasnije vidljivo u pripremnom radu tzv. tehničkih stručnjaka Lige naroda.86

Studija ima posebnu vrijednost u svjetlu supra iznesenog predloška razlikovanja dviju kom-ponenata pravednosti u međunarodnom poreznom pravu: 1) pravednosti između pojedinaca (poreznih obveznika) te 2) međudržavne pravednosti. Naime, nedvojbeno pod snažnim utjeca-jem Seligmanovih ideja, studija polazi od teoretske superiornosti kriterija gospodarske snage u odnosu na konkurentni kriterij korisnosti.87 Unatoč tome, u njoj se, i prije predloška rješenja pro-blema MDO-a, iznosi misao koja se može označiti poveznicom između dviju navedenih kompo-nenata porezne pravednosti. Utvrđeno je naime, kako “dohodak svakog pojedinca mora biti opo-rezovan samo jedanput, ali njegova porezna obveza mora biti podijeljena između država u skla-du s ekonomskim interesom (pripadnošću) koji svaka od tih država ima u dohotku poreznog obveznika”.88 Iz ovoga slijedi zaključak da su autori studije doktrinu ekonomske pripadnosti pro-matrali u svjetlu onoga što je 50-ak godina poslije, Peggy Musgrave označila kao načelo međudr-žavne pravednosti.89

81 Prema: ibid., str. 123.

82 Kaufman, N., op. cit., str. 196.

83 Prema: loc. cit. Isto i: OECD (2013), Addressing Base Erosion and Profit Shifting, OECD Publishing, Paris, dostupno na: http://dx.doi.org/10.1787/9789264192744-en (1. prosinca 2014.), str. 35.

84 Prema: Kaufman, N., op. cit., str. 199.

85 Prema: loc. cit.

86 O ovomu detaljnije vidi: Graetz, M., O’Hear, op. cit., str. 1080.-1089.

87 O oporezivanju prema gospodarskoj snazi vidi: supra, poglavlje 2.1. Načelo korisnosti predstavlja drugi izraz načela porezne pravednosti, polazeći od pretpostavke da je pravedan onaj porezni sustav u kojem svaki porezni obveznik pridonosi financiranju javnih rashoda u skladu s korisnostima što ih dobiva od javnog sektora (Šimović, J., op. cit., str. 568.). Upravo je nepomirljivost oporezivanja dohotka u državi izvora s oporezivanjem prema gospodarskoj snazi za Seligmana predstavljao osnovni razlog da idealno rješenje problema MDO-a predloži u obliku isključivog oporezivanja dohotka u državi rezidentnosti (prema: Graetz, M.; O’Hear, M., op. cit., str. 1035.). O suprotnim stajalištima Seligmanovog suradnika i intelektualnog rivala, T. S. Adamsa, vidi: ibid., str. 1036.-1038.

88 Kaufman, N., op. cit., str. 197.

89 Isto i: Schindel, A.; Atchabahian, A., General Report, u: International Fiscal Association, Cahiers de Droit Fiscal International, Vol.


146

4.4. Implikacije primjene koncepta međudržavne pravednosti na podjelu prava na oporezivanje dohotka/dobiti između države rezidentnosti i države izvora

Postavlja se pitanje koje konkretne normativne smjernice daje načelo međudržavne praved-nosti pri odlučivanju o ključnom problemu međunarodnog poreznog prava – demarkaciji pore-zne jurisdikcije. Naime, jedan je od nalaza studije iz 1923. godine kako je, promatrano iz perspek-tive ekonomske pripadnosti, opravdano oporezivanje prekograničnog dohotka i u državi izvora (kao mjesta gdje je dohodak ostvaren) i u državi rezidentnosti (kao mjesta potrošnje dohotka). Kako onda, imajući u vidu štetne učinke potencijalnog MDO-a, valja podijeliti prava na oporezi-vanje između ovih država?

Kasniji teoretski doprinosi koji prihvaćaju osnovne nalaze doktrine ekonomske pripadno-sti pobijaju značenje mjesta fiskalne rezidentnosti, tj. mjesta potrošnje ostvarenog dohotka, kao kriterija pravedne raspodjele prava na oporezivanje između država.90 Najuvjerljivijom se čini Kemmerenova analiza. Naime, polazeći od premise kako do ostvarenja, tj. nastanka dohotka do-lazi tek ako pojedinac koristi faktore proizvodnje (rad i/ili kapital), navedeni autor zaključuje da ekonomska povezanost postoji između dohotka i one države na čijem se teritoriju faktori proi-zvodnje koriste.91 Bez obzira na to na kojem se kriteriju temelji utvrđenje rezidentnosti poreznog obveznika, “rezidentnost kao takva ne stvara dohodak”.92

U studiji iz 1923. navedeno je da ekonomska veza između države rezidentnosti i dohotka ostvarenog u drugoj državi postoji zato što kriterij rezidentnosti odražava mjesto potrošnje do-hotka. Međutim, ovaj argument nije naročito uvjerljiv za podjelu prava na oporezivanje dohot-ka/dobiti, već može poslužiti kao opravdanje nametanja poreza na potrošnju (npr. PDV-a) u dr-žavi rezidentnosti poreznog obveznika.93

Pri podjeli prava na oporezivanje dobiti MNK-a argument “mjesta potrošnje” gubi svaki smi-sao. Naime, rezidentnost fizičkih osoba – konačnih vlasnika MNK-a, koji jedini u ekonomskom smislu mogu “trošiti” ostvareni dohodak, ne mora se nužno podudarati s mjestom fiskalne re-zidentnosti trgovačkih društava – članova MNK-a.94 Dodatno, valja imati na umu i općeprihva-ćenu praksu manipuliranja kriterijem rezidentnosti od strane MNK-a. Bez obzira koji kriterija određenja rezidentnosti trgovačkih društava, kao dijelova MNK-a, primjenjuje pojedina država,

90a, Sdu Uitgevers, The Hague, 2005., str. 33.

90 Vidi npr.: Vogel, K., Worldwide…, op. cit., str. 161.; Kemmeren, E., Principle of Origin in Tax Conventions: A Rethinking of Models, doktorska disertacija, Katholieke Universiteit Brabant, 2001., str. 66.

91 Prema: ibid., str. 21.

92 Ibid., str. 32.

93 Schindel i Atchabahian, raspravljajući o Kemmerenovu inovativnu teoretskom doprinosu podjeli prava na oporezivanje dohotka, navode kako “(...) u 21. stoljeću mjesto potrošnje ne može biti valjani temelj za alokaciju porezne jurisdikcije pri oporezivanju dohotka. Kad su Seligman i njegovi kolege uključili mjesto potrošnje dohotka kao čimbenik određenja ‘ekonomske pripadnosti’, porezi na potrošnju nisu bili tako relevantni i važni kao danas” (Schindel, A.; Atchabahian, A., op. cit., str. 84.).

94 S tim u vezi odbačeno je i tradicionalno razmišljanje kako su “pravne osobe u konačnici uvijek u vlasništvu fizičkih osoba te rezidentnost vlasnika mora odrediti rezidentnost pravne osobe” (Prema: Vann, R., op. cit., str. 732.–733.). Većina pravnih osoba doista i jest u većinskom vlasništvu fizičkih osoba koji su rezidenti iste države prema pravu koje je i sama pravna osoba osnovana i u kojoj obavlja najveći dio djelatnosti te u takvim slučajevima određenje rezidentnosti ne predstavlja ni teoretski ni praktični problem. No, globalizacijski procesi doveli su do toga da najveći dio svjetske trgovine otpada upravo na MNK-e, subjekte složenih vlasničkih i organizacijskih struktura povezane, prema različitim kriterijima, s teritorijem više država. Određenje rezidentnosti MNK-a, odnosno pojedinih njegovih dijelova, s pomoću rezidentnosti fizičkih osoba konačnih vlasnika neučinkovito je zbog praktičnih razloga, s obzirom na to da je utvrđenje konačnih vlasnika često neprovedivo, “a u svakom slučaju konačni vlasnici i sami mogu biti rezidenti različitih država” (ibid., str. 733.). Vidi i: Mirrlees, J., et al., op. cit., str. 444.

147


“fleksibilnost pri određivanju rezidentnosti trgovačkog društva je univerzalni fenomen”.95 Čini se da koncept rezidentnosti trgovačkih društava koji su, kao dijelovi jedne grupe (MNK-a), inhe-rentno usmjereni na ostvarenje zajedničke poslovne strategije, danas gubi bilo kakav ekonomski sadržaj te je reduciran na puki pravni konstrukt podložan manipulativnim tehnikama poreznog planiranja. Time oporezivanje dobiti MNK-a prema kriteriju rezidentnosti dolazi u konflikt s na-čelom međudržavne pravednosti.

S druge strane, oporezivanjem dohotka u državi izvora, između čijeg teritorija i ostvarenja dohotka postoji jasna uzročno-posljedična veza, najpotpunije se ostvaruje doktrina ekonomske pripadnosti.96 Slijedi da pri podjeli prava na oporezivanje dohotka/dobiti izvora valja priznati pri-mat državama izvora. Međutim, u ostvarenju ovog zahtjeva iskazuju se dva temeljna problema. Prvo, ekonomska teorija nije iznjedrila jedinstveni pojam izvora dohotka. Prema Peggy Musgra-ve pojam izvora dohotka u ekonomskom smislu može biti određen sukladno tzv. pristupu ponu-de (engl. supply approach) i tzv. pristupu ponude i potražnje (engl. supply-demand approach).97 Za-jednička poveznica obaju pristupa jest određenje izvora dohotka prema lokaciji čimbenika koji stvaraju dohodak, a temeljna je razlika u identifikaciji tih čimbenika.98 Pristup ponude u obzir uzima isključivo geografsku lokaciju faktora proizvodnje koji sudjeluju u stvaranju vrijednosti kojeg dobra ili usluge. S druge strane, pristup ponude i potražnje polazi od shvaćanja da se “tr-žišna vrijednost stvara interakcijom ponude i potražnje”.99 U tom smislu i državu u kojoj se na-lazi potrošačko tržište koje generira potražnju za dobrima i uslugama – tzv. jurisdikciju potra-žnje (engl. demand jurisdiction) – valja smatrati mjestom izvora dohotka. Većina autora u odre-đenju izvora dohotka polazi od pristupa ponude, što se može objasniti prijepornom ulogom po-trošačkog tržišta kao čimbenika koji stvara dohodak, ali i praktičnim teškoćama određenja mje-sta potražnje.100 Tako je, prema konvencionalnom shvaćanju, izvor dohotka u ekonomskom smi-slu lociran “na teritoriju one države gdje se upotrebljavaju faktori proizvodnje”,101 tj. “države gdje se nekom dobru dodaje vrijednost”.102 Pritom valja naglasiti kako ekonomski koncept izvora do-hotka odstupa od općeprihvaćenog koncepta dohotka kao agregatnog zbroja ukupnih prihoda i rashoda koje je porezni obveznik ostvario u određenom poreznom razdoblju.103 Naime, utvrđe-nje izvora dohotka u ekonomskom smislu temelji se na tzv. transakcijskom pristupu (engl. tran-sactional approach), koji podrazumijeva određenje izvora onog dohotka koji je porezni obveznik ostvario pojedinim aktivnostima, tj. transakcijama.104 Prema tome, potraga za izvorom dohotka u ekonomskom smislu sastoji se u određenju geografske lokacije pojedinih aktivnosti poreznog obveznika te prihoda i rashoda koji iz njih proizlaze.

Drugi, važniji problem primjene načela izvora vezan je uz pravila koja u međunarodnom po-reznom pravu određuju koja se država ima smatrati državom izvora. Ta, tzv. pravila izvora, sadr-

95 Graetz, M., op. cit., u bilj. 84., str. 321.

96 Prema: Kemmeren, E., op. cit., str. 50.

97 Prema: Musgrave, P., Principles for Dividing State Corporate Tax Base, u: Musgrave, P., Tax Policy..., op. cit., str. 245.

98 Prema: Wendt, C., A common tax base for multinational enterprises in the European Union, Gabler, Wiesbaden, 2009., str. 39.

99 Musgrave, P., op. cit., str. 245.

100 Prema: Wendt, C., op. cit., str. 39.

101 Pires, M., International Juridical Double Taxation of Income, Kluwer Law and Taxation Publishers, Deventer, 1989., str. 121.

102 Vogel, K., op. cit., str. 128.

103 Općenito o konceptu dohotka za potrebe oporezivanja vidi: supra, bilj. 22.

104 Prema: Arnold, B., Sasseville, J., Source Rules for Taxing Business Profits Under Tax Treaties, u: Arnold, B.; Sasseville J.; Zolt, E. (ur.), The Taxation of Business Profits Under Tax Treaties, Canadian Tax Foundation, Toronto, 2003., str. 112.–113. Slično tomu i: Musgra-ve, P., op. cit., str. 245.


148

žana i u unutarnjem pravu država i u poreznim ugovorima, iskazuju određena obilježja koja in-herentno odstupaju od bilo kojeg ekonomskog koncepta izvora. Ponajprije zato što predstavljaju kompromis između težnje za utvrđenjem izvora sukladno ekonomskim kriterijima s jedne i za-htjeva praktične provedivosti s druge strane.105 Sukladno tomu, postojeća pravila izvora najčešće povezuju čitav dohodak od pojedine aktivnosti poreznog obveznika s teritorijem isključivo jed-ne države.106 Iako će to često doista i biti ona država čiji je teritorij u ekonomskom smislu najjače povezan s dohotkom u pitanju, neka pravila izvora u potpunosti odstupaju od ekonomskog sadr-žaja aktivnosti i temelje se isključivo na pravnim konceptima, uključujući i koncept fiskalne rezi-dentnosti.107 Stoga je za procjenu pravednosti primjene načela izvora pri podjeli prava na opore-zivanje dohotka/dobiti ključno ispitati u kojoj mjeri relevantna pravila izvora slijede zahtjev eko-nomske pripadnosti i to imajući u vidu suvremene ekonomske realitete.

5. ZAKLJUČAK

Ovaj rad predstavlja doprinos izgradnji okvira za analizu normâ međunarodnog poreznog prava s vrijednosnog aspekta. Načelo pravednosti jedno je od nezaobilaznih uporišta vrijed-nosne evaluacije pojedinih elemenata nacionalnih poreznih sustava te njegova uloga ne smije biti ostavljena po strani ni u međunarodnom kontekstu. Međutim, uspješnost ovog načela za davanje konkretnih smjernica nositeljima (međunarodne) porezne politike u bitnome ovisi o njegovu sadržaju. U tom smislu cilj je rada bio istražiti sadržaj načela pravednosti s obzirom na međunarodni porezno-pravni kontekst.

U međunarodnom okruženju valja razlučiti dvije dimenzije načela pravednosti: 1) pravednost raspodjele poreznog opterećenja između pojedinaca te 2) međudržavnu pravednost. Prva dimen-zija proizlazi iz domaćeg (unutarnacionalnog) okruženja u kojem ukupan porezni teret valja ras-podijeliti između poreznih obveznika. Njezin supstancijalni izraz jest kriterij gospodarske snage poreznih obveznika. Međutim, ova dimenzija pravednosti nije pogodna za rješavanje temeljnog problema međunarodnog poreznog prava, a to je raspodjela prava na oporezivanje između dvi-je ili više suverenih država. Temeljni je razlog to što polazi od pretpostavke postojanja jedne po-rezne vlasti s kojom su porezni obveznici blisko povezani. Slijedi da je ovaj normativni zahtjev moguće pomiriti isključivo oporezivanjem dohotka/dobiti u državi rezidentnosti, ali ne i u dr-žavi izvora. Time se zanemaruje postojanje pravne osnove za oporezivanje i u drugim državama (državama izvora), što je suprotno konceptu državnog suvereniteta, iz kojeg svaka država izvo-di pravo na nametanje i ubiranje poreza. S druge strane, iz kriterija gospodarske snage proizlazi normativni zahtjev veoma važan i u međunarodnom okruženju – zahtjev za jednostrukim opo-rezivanjem dohotka/dobiti.

Polaznu hipotezu ovog rada, kako pravednost normâ međunarodnog poreznog prava valja analizirati s obzirom na njihov utjecaj na raspodjelu prava na oporezivanje između pojedinih dr-žava, možemo smatrati potvrđenom. Temeljni se argument sastoji u povezivanju ovog koncepta s doktrinom ekonomske pripadnosti, teorijske podloge stvaranja osnovnih kontura podjele pra-va na oporezivanje tijekom 1920-ih godina, u okrilju Lige naroda. Sukladno ovoj doktrini pravo

105 Prema: Arnold, B., Sasseville, J., op. cit., str. 115.

106 Prema: Brown, F., An Equity-Based, Multilateral Approach for Sourcing Income Among Nations, Florida Tax Review, Vol. 11, br. 7, 2011., str. 575.

107 Prema: Graetz, M., op. cit., str. 317.

149


oporezivanja valja dodijeliti onoj državi koja je u ekonomskom smislu dovoljno snažno poveza-na s nastankom dohotka/dobiti. Ovaj naizgled jednostavan zahtjev formuliran prije gotovo sto-tinu godina ni danas ne gubi na uvjerljivosti. Međutim, potrebno ga je razmatrati u svjetlu rea-liteta suvremene ekonomije. Ostvarenje međudržavne pravednosti stoga zahtijeva davanje od-govora na sljedeće pitanje: koje ekonomske aktivnosti, i u kojem omjeru, stvaraju dohodak/do-bit u globalnoj ekonomiji?

Ovo je posebno važno s obzirom na sve izraženije zahtjeve da najveći svjetski MNK-i (npr. Google, Starbucks, Apple i dr.) snose “pravedni udio” u financiranju javnih usluga. Riječ je o onim subjektima u globalnoj ekonomiji koji tehnikama poreznog planiranja mogu u potpunosti isko-ristiti slabosti sustava međunarodnog poreznog prava. Temeljni se problem sastoji u sljedećem: porezna obveza navedenih, kao i svih drugih subjekata, mora se zasnivati na normama pozitiv-nog prava, a ne na često dvojbenim moralnim argumentima.108 Vrijednost načela pravednosti upravo je u tome što, povezivanjem morala i prava kao dva sustava normâ, daje teorijsku podlo-gu za kritiku pozitivnog prava. Vrijedi uočiti da pri oporezivanju dobiti MNK-a često nije ostva-rena nijedna od supra navedenih dimenzija načela pravednosti. Naime, česta pojava dvostrukog neoporezivanja dijela ukupne dobiti MNK-a protivna je zahtjevu jednostrukog oporezivanja. Do-datno, primjena distributivnih pravila poreznih ugovora (kojima se vrši demarkacija porezne ju-risdikcije između države rezidentnosti i države izvora) te pravila o transfernim cijenama (kojima se vrši alokacija porezne osnovice između povezanih osoba) za posljedicu ima neusklađenost iz-među lokacije stvarnih ekonomskih aktivnosti MNK-a i mjesta njihova oporezivanja.109

Pri razmatranju dijalektike između načela pravednosti i normâ međunarodnog poreznog pra-va valja imati na umu da postojeća raspodjela prava na oporezivanje dohotka/dobiti između su-verenih država ne odražava nekakav općeprihvaćeni teorijski koncept pravednosti, nego je rezul-tat međudržavne koordinacije s primarnim ciljem uklanjanja MDO-a.110 Inicijativu su u ovom po-dručju imale države koje su, u vrijeme stvaranja osnovnih načela i pravila međunarodnog pore-znog prava, bile neto izvoznice kapitala, što ima odraza i u većini današnjih bilateralnih poreznih ugovora.111 S druge strane, neke nove pojave i aktualnosti u svijetu međunarodnog oporezivanja upućuju da međudržavna pravednost sve više dobiva na značenju u očima nositelja porezne po-litike. To su ponajprije: 1) trend izmjene (ili prijedloga izmjene) poreznih pravila na način da me-toda izuzimanja postaje dominantna metoda otklanjanja MDO-a, pa čak i prijedloga oporeziva-nja sukladno teritorijalnom načelu, prisutan u mnogim razvijenim državama,112 2) sve izraženi-je preispitivanje mehanizma alokacije porezne osnovice unutar grupe trgovačkih društava113 te

108 Kako je i prikazano supra, u poglavlju 2.1., zahtjev za utemeljenosti porezne obveze na zakonu zapravo predstavlja dio formalne dimenzije načela pravednosti.

109 Za pregled ovih problema vidi: OECD (2013), op. cit., str. 33.–45.

110 Prema: Li, J., Improving inter-nation equity through territorial taxation and tax sparing, u: Cockfield, A. (ur.), Globalization and its tax discontents : tax policy and international investments; essays in honour of Alex Easson, University of Toronto Press, Toronto, 2010., str. 117. U kojoj mjeri važeći režim međunarodnog poreznog prava odstupa od načela međudržavne pravednosti, promatrane u svjetlu doktrine ekonomske pripadnosti, ukratko je prikazano u: Kaufman, N., op. cit., str. 198.–199.

111 O uvjerljivosti ovog argumenta dovoljno govori činjenica kako većina poreznih ugovora koji su trenutačno na snazi u svijetu slijedi preporuke OECD-ova modela, koje veća prava na oporezivanje dohotka od prekograničnih aktivnosti daju državi rezi-dentnosti. Dagan, opisujući učinke poreznog ugovora između razvijene države i države u razvoju, govori kako je pritom na djelu regresivna redistribucija ostvarenog dohotka, u korist država rezidentnosti, tj. država izvoznica kapitala. Vidi: Dagan, T., The Tax Treaties Myth, Journal of International Law and Politics, Vol. 32, br. 4, 2000., str. 4.

112 Za detaljniji prikaz navedenog trenda vidi: PWC (2013), Evolution of Territorial Tax Systems in the OECD, dostupno na: http://www.techceocouncil.org/clientuploads/reports/Report%20on%20Territorial%20Tax%20 Systems_20130402b.pdf (12. siječnja 2015.).

113 Sve izraženiji prijedlozi za alokaciju porezne osnovice između povezanih osoba s pomoću formule (engl. formulary apportionment) doista se mogu promatrati kao izraz načela međudržavne pravednosti, mjerene kriterijem ekonomske pripadnosti. Vidi detaljni-


150

3) BEPS projekt OECD-a i skupine G20, čija je agenda formulirana na sljedeći način: “(...) pruži-ti državama unutarnje i međunarodne instrumente koji će na bolji način uskladiti prava na opo-rezivanje s ekonomskim aktivnostima”.114 Ova formulacija, koja se često ponavlja ili parafrazira i u drugim recentnim dokumentima i izvješćima G20 i OECD-a zapravo je refleksija doktrine eko-nomske pripadnosti. U predstojećem razdoblju vidjet će se i osnovni rezultati BEPS projekta u obliku konkretnih prijedloga reformâ pravila sadržanih u poreznim ugovorima i/ili unutarnjem poreznom pravu. Na teoretičarima je međunarodnog poreznog prava da u svojim analizama ovih i drugih reformâ ne zanemare aksiološki pristup, napose s obzirom na ideal pravedne raspodjele prava na oporezivanje dohotka/dobiti između država.

je: Kaufman, N., op. cit., u bilj. 169., str. 200.

114 Vidi: OECD (2013), Action Plan on Base Erosion and Profit Shifting, OECD Publishing, dostupno na: http://dx.doi.org/10.1787/9789264202719-en (17. veljače 2015.), str. 11.

151


LITERATURA

Knjige i članci1. Amatucci, A. (ur.), International Tax Law (2. izd.), Kluwer Law International, Alphen an den

Rijn, 2012.2. Anderson, J.; Van Wincoop, E., Trade Costs, Journal of Economic Literature, Vol. 42, br. 3,

2004., str. 691.–751. 3. Arbutina, H., Međunarodno juridičko dvostruko oporezivanje dohotka i dobiti i njegovo izbjegava-

nje, doktorska disertacija, Sveučilište u Zagrebu, Pravni fakultet u Zagrebu, 1996.4. Arbutina, H., Određenje osobnog i predmetnog obuhvata porezne obveze pri oporezivanju dohotka

i dobiti, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 47., br. 1–2, 1997., str. 159.–197. 5. Arbutina, H.; Ott K., Porezni leksikon s višejezičnim rječnikom: engleski, hrvatski, francuski, nje-

mački, španjolski, Institut za javne financije, Zagreb, 1999.6. Arnold, B.; McIntyre, M., International Tax Primer, (2. izd.), Kluwer Law International, The

Hague, 2002.7. Arnold, B.; Sasseville J.; Zolt, E. (ur.), The Taxation of Business Profits Under Tax Treaties, Cana-

dian Tax Foundation, Toronto, 2003.8. Avery Jones, J., The David R. Tillinghast Lecture--Are Tax Treaties Necessary?, Tax Law Review,

Vol. 53, br. 1, 1999., str. 1.–38.9. Avi-Yonah, R., Corporations, Society, and the State: A Defense of the Corporate Tax, Virginia Law

Review, vol. 90, br. 5, 2004., str. 1193.–1255.10. Avi-Yonah, R., Globalization, Tax Competition, and the Fiscal Crisis of the Welfare State, Harvard

Law Review, vol. 113, br. 7, 2000., str. 1573.–1676.11. Avi-Yonah, R., International Tax as International Law: An Analysis of the International Tax Regi-

me, Cambridge University Press, New York, 2007.12. Avi-Yonah, R., Three goals of taxation, Tax Law Review, vol. 59, br. 4, 2007., str. 1.–28.13. Blažić, H., Usporedni porezni sustavi – oporezivanje dohotka i dobiti, Ekonomski fakultet Sveu-

čilišta u Rijeci, Rijeka, 2006.14. Brauner, Y., An International Tax Regime in Crystallization, Tax Law Review, Vol. 56, br. 2,

2003., str. 259.–328.15. Brown, F., An Equity-Based, Multilateral Approach for Sourcing Income Among Nations, Florida

Tax Review, Vol. 11, br. 7, 2011., str. 565.–641.16. Christians, A., Taxation in a Time of Crisis: Policy Leadership from the OECD to the G20, Northwe-

stern. Journal for Law and Social Policy , Vol. 5, br. 1, 2010., str. 19.–40.17. Cockfield, A. (ur.), Globalization and its tax discontents : tax policy and international investments;

essays in honour of Alex Easson, University of Toronto Press, Toronto, 2010.18. Cockfield, A., The Rise of the OECD as Informal ‘World Tax Organization’ through National Res-

ponses to E-Commerce Tax Challenges, Yale Journal of Law and Technology, Vol. 8, 2006., str. 136.–187.

19. Dagan, T., The Tax Treaties Myth, Journal of International Law and Politics, Vol. 32, br. 939, 2000., str. 1.–53.

20. De Wilde, M, Some Thoughts on a Fair Allocation of Corporate Tax in a Globalizing Economy, In-tertax, Vol. 38, br. 5, 2011., str. 281.–305.

21. Degan, V. Đ., Međunarodno pravo, Pravni fakultet u Rijeci, Rijeka, 2000.22. Eden, L., Taxing Multinationals: Transfer Pricing and Corporate Income Taxation in North Ameri-

ca, University of Toronto Press, Toronto, 1998.


152

23. Essers, P., International tax justice between Machiavelli and Habermas, Bulletin for Internatio-nal Taxation, Vol. 68, br. 2, 2014., str. 54.–66.

24. Fleming, J.; Peroni, R.; Shay, S., Fairness in International Taxation: The Ability-to-Pay Case for Taxing Worldwide Income, Florida Tax Review, Vol. 5, br. 4, 2001., str. 299.–354.

25. Graetz, M.; O’Hear, M., The “original intent” of U. S. international taxation, Duke Law Journal, Vol. 46, br. 5, 1997., str. 1021.–1109.

26. Graetz, M., Taxing International Income – Inadequate Principles, Outdated Concepts, and Unsa-tisfactory Policy, Tax Law Review, Vol. 54, br. 3, 2001., str. 261.–346.

27. Green, R., The Future of Source-Based Taxation of the Income of Multinational Enterprises, Cor-nell Law Review, Vol. 79, br. 18, 1993., str. 18.–86.

28. Hellerstein, W., Jurisdiction to Tax Income and Consumption in the New Economy: A Theoretical and Comparative Perspective, Georgia Law Review, Vol. 38, br. 1, 2003., str. 1.–70.

29. Holmes, K., The concept of income: a multi-disciplinary analysis, Amsterdam, IBFD, 2001.30. International Fiscal Association, Cahiers de Droit Fiscal International, Vol. 90a, Sdu Uitgevers,

The Hague, 2005.31. Jelčić, Bo. et al., Financijsko pravo i financijska znanost, Narodne novine, Zagreb, 2008.32. Kaufman, N., Fairness and the Taxation of International Income, Law and Policy in Internatio-

nal Business, Vol. 29, br. 2, 1998., str. 145.–203.33. Kemmeren, E., Principle of Origin in Tax Conventions: A Rethinking of Models, doktorska diser-

tacija, Katholieke Universiteit Brabant, 2001.34. Kirsch, M., Tax Code as Nationality Law, Harvard Journal on Legislation, Vol. 43, br. 2, 2006.,

str. 375.–436.35. Knechtle, A., Basic Problems in International Fiscal Law, Kluwer, Deventer, 1979.36. Lamb, M., et al. (ur.), Taxation: An Interdisciplinary Approach to Research, Oxford University

Press, Oxford, 2005.37. Lončarić Horvat, O.; Arbutina, H., Osnove međunarodnog poreznog prava, Narodne novine, Za-

greb, 2007.38. McLure, C.E. et al., Influence of tax differentials on international competitiveness: proceedings of

the VIIIth Munich Symposium on International Taxation, Kluwer, Deventer, 1990.39. Mijatović, N., Razmatranje teorijskih pristupa osnovnim institutima uređenja oporezivanja dohot-

ka, Revija za socijalnu politiku, Zagreb, Vol. 14, br. 3–4., 2007., str. 289.–311.40. Mirrlees, J. et al., Tax by Design: the Mirrlees Review, Oxford University Press, Oxford, 2011.41. Murphy, R., The End of Transfer Pricing Is Nigh... Or Maybe Not, Tax Notes International, Vol.

73, br. 1, 2014., str. 19.–22. 42. Musgrave, P., Tax Policy in a Global Economy: selected essays of Peggy B. Musgrave, Edward Elgar

Publishing, Cheltenham, 2002.43. Nozick, R., Anarchy, state, and utopia, Basic Books. New York, 1974. 44. OECD (2012), Model Tax Convention on Income and on Capital 2010 (Full Version), OECD Pu-

blishing, Paris.45. OECD (2013), Action Plan on Base Erosion and Profit Shifting, OECD Publishing, Paris.46. OECD (2013), Addressing Base Erosion and Profit Shifting, OECD Publishing, Paris. 47. Oestreicher, A.; Spengel, C.; Koch, R., How to Reform Taxation of Corporate Group in Europe,

World Tax Journal, Vol. 3, br. 1, 2011., str. 5.–38.48. Piccioto, S., International Business Taxation: A Study in the Internationalization of Business Re-

gulation, Quorum, London, 1992.

153


49. Pires, M., International Juridical Double Taxation of Income, Kluwer Law and Taxation Publis-hers, Deventer, 1989.

50. Rawls, J., Theory of Justice, Harvard University Press, Cambridge, 1971.51. Schön, W., International Tax Coordination for a Second-Best World (Part I), World Tax Journal,

Vol. 1, br. 2, 2009., str. 67.–114.52. Seligman, E., The Income Tax, Political Science Quarterly, Vol. 9, br. 4, 1894.53. Simmons, R., What Future for the Corporate Tax in the New Century?, eJournal of Tax Resear-

ch, Vol. 5, br. 1/2007., str. 40.–58.54. Smith, A., An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations, Pennsylvania State

University, The Electronic Classics Series, Hazleton, 2005.55. Šimović, J., Načelo porezne pravednosti i hrvatski porezni sustav, Financijska praksa, vol. 18, br.

6, 1994., str. 567.–585.56. Thurony, V., Tax law design and drafting, Vol. 2, International Monetary Fund, Washington,

1998.57. Ting, A., iTax—Apple’ s International Tax Structure and the Double Non-Taxation Issue, British

Tax Review, br. 1, 2014., str. 40.–71.58. UN (2011), United Nations Model Double Taxation Convention between Developed and Developing

Countries, United Nations, New York.59. Vainstaendel, F., Is Fiscal Justice Progressing?, Bulletin for International Taxation, Vol. 64, br.

10, 2010., str. 526.–540.60. Visković, N., Teorija prava i države, Birotehnika, Zagreb, 2001.61. Vuchetich, L., Pravednost i pravičnost u filozofiji prava, Pravnik, vol. 41, br. 2, 2007., str. 47.–76.62. Wendt, C., A common tax base for multinational enterprises in the European Union, Gabler, Wi-

esbaden, 2009.

Mrežni izvori1. Auerbach, A., Who Bears the Corporate Tax? A Review of What We Know, NBER Working Pa-

per No. 11686, Cambridge, 2005., dostupno na: http://www.nber.org/papers/w11686 (1. pro-sinca 2014.).

2. Bloomberg (2013), The Great Corporate Tax Dodge, dostupno na: http://topics.bloomberg.com/the-great-corporate-tax-dodge/ (12. rujna 2013.).

3. http://www.oxfam.org/en/tags/tax-justice (15. veljače 2015.).4. http://www.taxjustice.net (15. veljače 2015.).5. https://g20.org/wp-content/uploads/2014/12/brisbane_g20_leaders_summit_commu-

nique1.pdf (15. veljače 2015.).6. OECD (2015), Agressive tax planning, dostupno na: http://www.oecd.org/tax/aggressive (15.

veljače 2015.).7. PWC (2013), Evolution of Territorial Tax Systems in the OECD, dostupno na: http://

www.techceocouncil.org/clientuploads/reports/Report%20on%20Territorial%20Tax%20Systems_20130402b.pdf (12. listopada 2014.).

8. Spengel, C.; Wendt, C., A Common Consolidated Corporate Tax Base for Multinational Compani-es in the European Union, Oxford University Centre for Business Taxation Working Paper, br. 07/17., 2007., dostupno na: http://www.sbs.ox.ac.uk/sites/default/files/Business_Taxation/Docs/Publications/Working_Papers/Series_07/WP0717.pdf (2. ožujka 2015).

9. www.oecd.org/ctp/beps (17. ožujka 2015.).


154

Stjepan Gadžo, LLM, Research Asisstant, Faculty of Law, University of Rijeka

EXAMINATION OF THE PRINCIPLE OF EQUITY AS A CRITERION FOR NORMATIVE ANALYSIS OF THE RULES OF INTERNATIONAL TAX LAW

Summary

Current moment in the realm of international taxation is marked by the overhaul of existing rules and practices, which is inextricably tied to the effects of the latest global economic crisis. In particular, largest multinational corporations (MNCs) and wealthy individuals face criticism due to the growing public perception that they do not pay their “fair share” in taxes for public fi-nancing. From a theoretical perspective, such arguments – which are picked up by the politici-ans – are often devoid of any content, largely due to the inherent vagueness of the principle of tax equity. Main aim of this paper is to explore the contents of the principle of equity, one of the principal normative yardsticks for national tax systems, in the light of international tax law. We start from the hypothesis that the substance of equity in international setting ought to be sear-ched for along the facet of distribution of total world tax base among sovereign states (so-called “inter-nation equity”), rather than along the facet of inter-taxpayer equity, which matters in the exclusively domestic setting. This is a necessary corollary of the acceptance of paradigm of sta-te sovereignty in tax matters, which provides legal underpinning to the existing system of inter-national tax law.

Key words: tax equity principle, international tax law, state sovereignty, inter-nation equity, taxation of multinational companies

155


Stjepan Gadžo, Mag. Iur., AssistentFakultät für Rechtswissenschaften der Universität in Rijeka

BEITRAG ZUR UNTERSUCHUNG DES GERECHTIGKEITSGRUND-SATZES ALS KRITERIUM FÜR DIE EVALUATION VON RECHTSNOR-MEN DES INTERNATIONALEN STEUERRECHTS

Zusammenfassung

Aktuelle Realität der internationalen Besteuerung wird durch eine eigenartige Bestandsa-ufnahme von geübten Regeln und Tätigkeiten gekennzeichnet, die im Zusammenhang mit der rezenten globalen Wirtschaftskrise zu betrachten ist. Kritik wird vor Allem gegen multinationa-le Unternehmen und reiche Einzelpersonen gerichtet, deren Steuerlast, vom Gesichtspunkt der Öffentlichkeit aus, mit einem ”gerechten Anteil” an Finanzierung der öffentlichen Dienstleistun-gen nicht in Einklang steht. Derartige und ähnliche Argumenten, die immer mehr auch politis-ch unterstützt werden, mangeln an theoretischer Kraft, was größtenteils mit inhaltlicher Unbe-stimmtheit des Grundsatzes der (Steuer)Gerechtigkeit verbunden ist. Das Ziel dieser Arbeit ist es, den Inhalt des Steuergerechtigkeitsgrundsatzes im Zusammenhang mit dem Internationa-len Steuerrecht zu untersuchen. Dieser Grundsatz stellt eines der normativen Ideale der nati-onalen Steuersysteme dar, und sollte deswegen einen unbestrittenen Wert auch im internati-onalen Kontext haben. Die Ausgangshypothese der Arbeit ist, dass die Substanz des Gerechti-gkeitsgrundsatzes im internationalen Kontext vor Allem in Bezug auf die Verteilung der allge-meinen globalen Besteuerungsgrundlage unter den Staaten bestimmt werden sollte (die sog. zwischenstaatliche Gerechtigkeit), und nicht in Bezug auf die Verteilung der allgemeinen Steuer-last auf Steuerpflichtige, wie es in einer ausschließlich einheimischen Umgebung geübt ist. Dies ergibt sich aus der Annahme des Paradigmas der staatlichen Souveränität in Steuerangelegen-heiten, nach welchem das gegenwärtige System des Internationalen Steuerrechts gestaltet ist.

Schlagwörter: der Grundsatz der Steuergerechtigkeit, Internationales Steuerrecht, staatliche Sou-veränität, zwischenstaatliche Gerechtigkeit, Besteuerung von multinationalen Un-ternehmen

157

Matea Miloloža, POJAM, OBLICI I STUPNJEVI KRIVNJE PREMA ČL. 30. RIMSKOG STATUTA

Izvorni znanstveni radUDK 343.222:341.4


POJAM, OBLICI I STUPNJEVI KRIVNJE PREMA ČL. 30. RIMSKOG STATUTA

Sažetak: Predmet zanimanja ovog rada predstavlja pitanje pojma, oblika i stupnjeva krivnje sadržanih u Rimskom statutu Međunarodnog kaznenog suda, kao prve kodifikacije međunarodnog kaznenog prava koja je u čl. 30. oblikovala generalno pravilo o obli-ku i stupnju krivnju, odnosno mens rei primjenjivoj na sva međunarodna kaznena djela iz nadležnosti MKS-a. S ciljem afirmacije stajališta razvijenih u praksi među-narodnih ad hoc kaznenih sudova te usuglašavanja raznolikih kaznenopravnih gle-dišta anglosaksonskog (common law) i kontinentalnog (civil law) pravnog sustava, pri oblikovanju čl. 30. stvoreni su nejasni i složeni pravni pojmovi što otežava isprav-no tumačenje i dovodi do pravne nesigurnosti u primjeni Rimskog statuta. Stoga rad nastoji razriješiti terminološku problematiku čl. 30. Rimskog statuta iscrpnom ana-lizom koja uključuje tumačenje pojma, oblika i stupnjeva krivnje s pomoću gledišta kontinentalnog pravnog sustava te prizme anglosaksonskog pravnog sustava, preko stajališta eminentnih pravnih teoretičara te mišljenja o ovoj problematici izražena u sudskoj praksi MKS-a. U svjetlu terminologije hrvatskog kaznenog sustava, na te-melju provedene analize moguće je zaključiti kako Rimski statut pri oblikovanju pre-duvjeta kaznene odgovornosti određuje kažnjivost samo onog postupanja koje je po-činjeno s izravnom namjerom prvog stupnja, odnosno izravnom namjerom drugog stupnja. Ostali oblici i stupnjevi krivnje (neizravna namjera, svjesni nehaj te nesvje-sni nehaj) nisu obuhvaćeni standardom krivnje iz čl. 30., ali se ipak mogu primijeni-ti u postupku pred MKS-om na temelju klauzule “Osim ako nije drukčije propisano“ (sadržane u samom čl. 30.) ili kada je riječ o posebnoj namjeri (dolus specialis) – po-stojanju dodatnog psihološkog elementa koji je potreban za utvrđenje kaznene odgo-vornosti počinitelja najtežih kaznenih djela od međunarodnog značaja.

Ključne riječi: Rimski statut, krivnja, mens rea, izravna namjera, dolus specialis

Matea Miloloža, mag. iur.*

* Matea Miloloža, mag., iur., potpredsjednica Hrvatskog društva za pravo i ekonomiju, odvjetnička vježbenica u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri, Radnička cesta 22, 10000 Zagreb.


158

1. UVOD

Osnivanjem Međunarodnog kaznenog suda (u daljnjem tekstu: MKS) radi privođenja pravdi počinitelja najtežih kaznenih djela od međunarodnog značaja te donošenjem Statuta MKS-a (po-znatog i pod nazivom Rimski statut)1, učinjen je važan korak u razvitku međunarodnog kazne-nog prava. Naime, Rimski statut, za razliku od dotadašnjeg fragmentarnog pristupa2 normativ-nom uređenju međunarodnog kaznenog prava, prvi put uređuje većinu pitanja općeg i posebnog dijela kaznenog prava, čineći tako prvu kodifikaciju međunarodnog kaznenog prava.3 Pritom cilj Rimskog statuta nije bilo kreiranje novog materijalnog prava, nego se njime nastojala postići sin-teza općih načela kaznenog prava, afirmacija stajališta razvijenih u praksi međunarodnih ad hoc kaznenih sudova te kaznenopravnih gledišta različitih država. Poseban izazov pri izradi Rimskog statuta predstavljalo je njegovo usuglašavanje s brojnim i raznolikim shvaćanjima anglosakson-skog (common law) i kontinentalnog (civil law) kaznenog prava, čime se željelo osigurati da što veći broj država pristupi Rimskom statutu te da, posljedično, najteža kaznena djela ne prođu ne-kažnjeno od strane međunarodne zajednice.

Izniman doprinos ovog Statuta ponajprije leži u detaljnom uređenju instituta općeg dije-la koje je u međunarodnom kaznenom pravu prije bilo potpuno zanemareno. Tako Rimski sta-tut afirmira načelo zakonitosti, zabranjuje analogiju i retroaktivnost, određuje isključivu osobnu odgovornost za sva djela u svojoj nadležnosti, naglašavajući nevažnost svojstva službene osobe te odgovornost zapovjednika i ostalih nadređenih osoba. Također, Statut ističe nezastarijevanje kaznenog progona za djela iz vlastite nadležnosti te se bavi pitanjem krivnje i osnovama isklju-čenja kaznene odgovornosti.4 Upravo pitanje pojma, oblika i stupnjeva krivnje sadržanih u Rim-skom statutu5 predstavlja predmet zanimanja ovog rada. Ovo iznimno važno pitanje različito se i nekonzistentno tumači, ne samo u praksi MKS-a, nego i među istaknutim pravnim stručnjaci-ma. To je uvjetovano činjenicom da je Rimski statut, u želji ostvarivanja sinteze općih načela ka-znenog prava iz raznih sustava, pri oblikovanju čl. 30. stvorio kompleksne pojmove. Tako prema shvaćanju kontinentalnog prava čl. 30. uređuje krivnju, dok prema gledištu anglosaksonskog pra-

1 Rimski statut donesen je 17. srpnja 1998. godine, a na snagu je stupio 1. srpnja 2002. godine. Prema: Rome Statute of the Inter-national Criminal Court, 19. prosinca 2003. godine, http://untreaty.un.org/cod/icc/index.html, (10. listopada 2014.). MKS je, posljedično, s radom započeo 1. srpnja 2003. godine.

2 Primjerice, Statut Međunarodnog vojnog suda u Nürnbergu (vidi: Nuremberg Charter, http://avalon.law.yale.edu/imt/imtconst.asp (10. listopada 2014.), Statut Međunarodnog vojnog suda za Daleki istok (vidi: International Military Tribunal for the Far East Charter, http://www.jus.uio.no/english/services/library/treaties/04/4-06/military-tribunal-far-east.xml (10. listopada 2014.), Statut Međunarodnog kaznenog suda za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije od 1991. godine (vidi: Updated Statute of the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, http://www.icty.org/x/file/Legal%20Library/Statute/statute_sept09_en.pdf (10. listopada 2014.)) te Statut Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu (vidi: Basic documents - Statute of the International Criminal Tribunal for Rwanda, http://www.unictr.org/Portals/0/English%5CLegal%5CStatute%5C2010.pdf (10. listopada 2014.)) propisivali su za kaznena djela iz svoje nadležnosti određen oblik odgovornosti, ali ne i točan sadržaj takve odgovornosti pa su navedeni sudovi od slučaja do slučaja morali tumačiti točan oblik i stupanj krivnje koji se zahtijeva za pojedino kazneno djelo.

3 Novoselec, P.; Bojanić, I., Opći dio kaznenog prava, četvrto, izmijenjeno izdanje, Sveučilište u Zagrebu, Pravni fakultet, Zagreb, 2013., str. 517.

4 Važno je naglasiti da, pod utjecajem anglosaksonskog prava, Rimski statut ne razlikuje protupravnost i krivnju kao što je običaj u kontinentalnom pravnom sustavu, nego samo definira krivnju i osnove za isključenje kaznene odgovornosti, u koje ubraja nužnu obranu, krajnju nuždu, neubrojivost, dragovoljni odustanak, dob ispod osamnaest godina, stvarnu i pravnu zabludu te zapovijed nadređenoga.

5 Rimski statut prvi put u međunarodnom kaznenom pravu pristupa sustavno pitanju oblika i stupnja krivnje, oblikujući standard, odnosno generalno pravilo, koje je načelno primjenjivo na sva kaznena djela iz nadležnosti MKS-a. Prema: Munivrana Vajda, M., Oblici krivnje i Stalni međunarodni kazneni sud, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, vol. 18, br. 1, 2011., str. 3.

159


va riječ je o uređenju mens rea ili psihološkom elementu kaznenog djela. Na taj način stvorena je ap-solutno nedopustiva pravna nesigurnost i arbitrarnost u primjeni Rimskog statuta. Stoga ćemo u radu prikazati terminološku problematiku čl. 30. i pluralnost stručnih i praktičnih poimanja pi-tanja krivnje. Također ćemo u iscrpnoj analizi iz prizme kontinentalnog prava, odnosno anglo-saksonskog prava nastojati pronaći prikladna rješenja o traženom standardu krivnje sadržanom u čl. 30., a sve u skladu s terminologijom hrvatskog kaznenog sustava, kao sustava koji pripada kontinentalnom pravnom krugu. Uz navedeno, posebno ćemo istražiti i osvrnuti se na klauzulu “Osim ako nije drukčije propisano“ iz čl. 30. te specifičnu kategoriju posebne namjere (dolus spe-cialis). Ti su pojmovi Rimskim statutom određeni kao iznimke od primjene općeg pravila iz čl. 30. te time dopuštaju drukčiji standard krivnje od onog koji je propisan čl. 30. Rimskog statuta.

2. TERMINOLOGIJA ČL. 30. RIMSKOG STATUTA

U svim modernim pravnim sustavima postoji gledište da za postojanje kaznene odgovorno-sti određene osobe, tj. mogućnost njezina kažnjavanja, nije dovoljna protupravnost njezina po-našanja, odnosno nepravda počinjena takvim ponašanjem (tzv. wrongdoing). Uz to mora postoja-ti i određen psihološki ili duševni element, tzv. mens rea,6 culpability ili mental element, koji pred-stavlja krivnju takvu osobe, odnosno moralnu izopačenost ili pogrešnost ponašanja iste. Proma-trano sa stajališta kontinentalnog pravnog sustava, osnovni čimbenici koji dovode do kaznene odgovornosti jesu, uz ponašanje kojim je ostvareno biće kaznenog djela, ujedno protupravnost i krivnja.7 S druge strane, gledište anglosaksonskog pravnog sustava sastoji se u tome da je kazne-na odgovornost produkt nepravednog, zabranjenog ili prijestupničkog ponašanja (tzv. wrongdo-ing) i subjektivne odgovornosti ili krivnje počinitelja takvog ponašanja (tzv. culpability).8 Ukrat-ko, ovaj stav najbolje se ocrtava u staroj latinskoj izreci “Actus non facit reum nisi mens sit rea“,9 ujedno i temeljnoj maksimi anglosaksonskog pravnog sustava, koja je usvojena i u arhitektonici čl. 30. Rimskog statuta. Naime, navedeni članak određuje da je osoba kazneno odgovorna i pod-liježe kažnjavanju za kazneno djelo iz nadležnosti MKS-a ako je materijalna obilježja kaznenog djela (material elements ili actus reus) počinila voljno i svjesno, odnosno, s namjerom i znanjem (intent and knowledge ili mens rea kaznenog djela).

Kako u doktrini postoji prijepor oko ispravne terminologije čl. 30., odnosno točnosti10 i ade-kvatnosti hrvatskog prijevoda navedenog članka, najprije ćemo izložiti službenu englesku verzi-ju čl. 30., a zatim i službeni hrvatski prijevod prema Zakonu o potvrđivanju Rimskog statuta Me-đunarodnog kaznenog suda (Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 5/2001). Potom ćemo se pozabaviti mogućim varijantama hrvatskog prijevoda čl. 30. i adekvatnošću određenih termi-na iz perspektive domaće kaznenopravne dogmatike.

6 Vidi: Presuda Raspravnog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na područ-ju bivše Jugoslavije od 1991. godine u slučaju Tužitelj v. Zejnil Delalić, Zdravko Mucić et al. (IT-96-21-T), 16. studenog 1998., par. 424. i 425., http://www.icty.org/x/cases/mucic/tjug/en/981116_judg_en.pdf (12. listopada 2014.).

7 Novoselec, P.; Bojanić, I., op. cit. u bilj. 3., str. 115.

8 Vidi: Moore, M. S., Placing Blame: A Theory of the Criminal Law, Oxford University Press, USA, 2010.

9 Turner, J. W. C., The Mental Element in Crimes at Common Law, The Cambridge Law Journal, Vol. 6, br. 1, 1936., str. 31. Usp. Schabas, W. A., The International Criminal Court: A Commentary on the Rome Statute (Oxford Commentaries on International Law), Oxford University Press, USA, 2010., str. 472.

10 Detaljnije: Novoselec, P., Materijalnopravne odredbe Rimskog statuta i njihova implementacija u hrvatskom kaznenom zakonodav-stvu, u: Josipović, I.; Krapac, D.; Novoselec, P., Stalni međunarodni kazneni sud, Narodne novine, Zagreb, 2003., str. 112.


160

Izvorni tekst čl. 30. Rimskog statuta11, pod nazivom “Mental element” glasi: “1. Unless otherwise provided, a person shall be criminally responsible and liable for punish-

ment for a crime within the jurisdiction of the Court only if the material elements are com-mitted with intent and knowledge.

2. For the purposes of this article, a person has intent where: (a) In relation to conduct, that person means to engage in the conduct; (b) In relation to a consequence, that person means to cause that consequence or is aware

that it will occur in the ordinary course of events. 3. For the purposes of this article, ‘knowledge’ means awareness that a circumstance exists or a

consequence will occur in the ordinary course of events. ‘Know’ and ‘knowingly’ shall be con-strued accordingly.“

Službeni hrvatski prijevod čl. 30. Rimskog statuta, pod nazivom “Krivnja“ prema Zakonu o potvrđivanju Rimskog statuta Međunarodnog kaznenog suda (Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 5/2001) glasi:“(1) Osim ako nije drukčije propisano, počinitelj je kazneno odgovoran i podliježe kažnjavanju za dje-

lo iz nadležnosti Suda samo ako je voljno i svjesno ostvario posebna obilježja kaznenog djela.(2) Za potrebe ovoga članka, volja počinitelja obuhvaća: (i)12 u odnosu na ponašanje, htijenje počinitelja da se u njemu angažira; (ii) u odnosu na posljedicu, htijenje počinitelja da ju prouzroči svojim ponašanjem ili njegovo

predviđanje da će ona nastupiti prema redovnom tijeku događaja(3) Za potrebe ovoga članka, svijest počinitelja obuhvaća spoznaju svih posebnih obilježja kazne-

nog djela ili mogućnost nastupanja posljedice prema redovnom tijeku događaja. Izrazi ‘znati’ i ‘znajući’ tumačit će se na isti način.“

Vidljivo je da su već pri prijevodu naslova čl. 30. (“Krivnja“ naspram “Mental element“) uči-njena određena odstupanja od izvornog teksta navedenog članka, s obzirom na to da se citirani prijevod nastojalo prilagoditi hrvatskoj kaznenopravnoj terminologiji i dogmatici koja ne pozna-je mental element ili psihološki element kaznenog djela, kao pojam anglosaksonskog prava, nego krivnju budući da pripada zemljama kontinentalnog pravnog kruga. U tom smislu je krivnja, kao “subjektivni odnos počinitelja prema djelu zbog kojeg mu se može uputiti prijekor“,13 zapravo svojevrsni pandan psihološkom elementu, kao subjektivnom obilježju kaznenog djela. U skladu s tim, prevedeni su pojmovi intent i knowledge kao voljno i svjesno postupanje koje se traži pri poči-njenju kaznenog djela, što je ponovno u skladu pojmom krivnje14 koji potječe iz kontinentalnog prava, ali je pritom od sastojaka krivnje, shvaćenih u duhu hrvatskog Kaznenog zakona (Narod-ne novine, br. 125/2011, 144/2012, u daljnjem tekstu: KZ),15 člankom 30. Rimskog statuta16 obu-

11 Izvorni engleski tekst Rimskog statuta MKS-a dostupan je na http://legal.un.org/icc/statute/romefra.htm (15. listopada 2014.).

12 U izvorniku Rimskog statuta ove točke označene su kao točka (a) i točka (b) pa je stoga nejasno zašto su pri hrvatskom prijevodu pogrešno navedene kao točka (i) i točka (ii).


14 Novoselec i Bojanić navode da se “počinitelju može uputiti prijekor“, odnosno smatrati ga krivim samo ako je “postupao svjesno i voljno tamo gdje to zakon traži“. Ibid., str. 117.

15 Sukladno čl. 23. Kaznenog zakona (Narodne novine, br. 125/2011, 144/2012) sastojci krivnje su ubrojivost, namjera i nehaj te svijest o protupravnosti, što je odraz psihološko-normativne teorije krivnje usvojene u hrvatskom kaznenom zakonodavstvu.

16 Ostali sastojci krivnje, ubrojivost i svijest o protupravnosti, odnosno zablude normirani su Rimskim statutom, ali ne u čl. 30., već na drugim mjestima (čl. 31. st. 1. t. a) i b) te čl. 32. Rimskog statuta).

161


hvaćena samo namjera. Pritom je jasno da čl. 30. obuhvaća izravnu namjeru, ali je sporno odnosi li se i na neizravnu namjeru budući da prema KZ-u za postojanje neizravne namjere nije dovoljna mogućnost nastupa posljedice, kao što se to traži Statutom (“njegovo predviđanje da će ona (po-sljedica, op. a.) nastupiti prema redovnom tijeku događaja“), nego je potrebno i pristajanje poči-nitelja na djelo, odnosno njegov pristanak na posljedicu, što Statut ne spominje.

Nadalje, važno je napomenuti da je KZ-om kažnjivost za postupanje s namjerom propisana ako namjera postoji u odnosu na kazneno djelo, točnije, u odnosu na njegove elemente ili obi-lježja. Stoga je zbunjujuće što čl. 30. traži da svjesno i voljno postupanje odnosno namjera posto-ji u odnosu na posebna obilježja kaznenog djela, pri čemu se u st. 2. t. a) i t. b) istog članka podra-zumijeva ponašanje (radnja počinjenja) i posljedica, dakle dva objektivna obilježja kaznenog djela. Ovdje hrvatski prijevod ispada potpuno neadekvatan i pogrešan s obzirom na to da se u izvorni-ku takva namjera traži u odnosu na material elements, odnosno na materijalne elemente ili objek-tivna obilježja kaznenog djela. Dakle, nije riječ ni o kakvim posebnim obilježjima, nego o obilježji-ma koja su svojstvena svakom kaznenom djelu.17 Prema izvorniku, pod materijalnim elementima ili objektivnim obilježjima kaznenog djela podrazumijevaju se tri kategorije takvih obilježja: rad-nja (conduct), posljedica (consequence) i okolnosti (circumstance) kaznenog djela. Slijedom navede-nog, smatramo da je ispuštanjem okolnosti (circumstance), kao jednog od materijalnih elemenata u odnosu na koji moraju postojati volja i svijest počinitelja, učinjen ozbiljan propust18 koji oteža-va pravilno tumačenje smisla i dosega čl. 30. Stoga ćemo se, za potrebe ispravnog tumačenja do-sega čl. 30., u nastavku morati osloniti na izvorni engleski tekst Rimskog statuta.

3. TUMAČENJE ČL. 30. KROZ PRIZMU KONTINENTALNOG PRAVA

Kaznenopravna dogmatika kontinentalnog pravnog sustava kao subjektivno obilježje, odno-sno psihološki element kaznenog djela poznaje krivnju, koja je ne samo pretpostavka da bi se po-činitelja uopće moglo kazniti (krivnja kao temelj kazne), nego je i bitna pretpostavka za odmjera-vanje kazne (krivnja kao mjera kazne).19 Kao temeljne sastavnice krivnje uzimaju se intelektual-na i voljna komponenta (u Hrvatskoj svijest, odnosno znanje i volja, u Njemačkoj Wissen i Wollen, u Francuskoj la consience i la volonté, u Italiji preveduto i voluto20). S obzirom na prisutnost ili od-sutnost te izraženost, odnosno jačinu navedenih komponenata moguće je razlučiti različite obli-ke i stupnjeve krivnje. Tako razlikujemo namjeru i nehaj, kao dva osnovna i oprečna oblika kriv-nje, a s obzirom na izraženost ovih komponenata razlikujemo stupnjeve navedenih oblika kriv-nje – izravnu i neizravnu namjeru te svjesni i nesvjesni nehaj. Počinitelj postupa s izravnom na-

17 Jedino je u odnosu na okolnosti (circumstance) riječ o “posebnom obilježju kaznenog djela“, s obzirom na to da se misli na poseb-ne okolnosti koje ne moraju postojati kod svih kaznenih djela, nego su posebno obilježje koje mora biti prisutno da bi počinitelj određenog djela za koje je propisana takva okolnost bio kazneno odgovoran. No, prema Clarku, takve posebne okolnosti nazivaju se “kontekstualnim okolnostima“ i predstavljaju samo potkategoriju okolnosti (circumstance) koje su regularno objektivno obi-lježje kaznenog djela. Vidi: Clark, R. S., The Mental Element in International Criminal Law: The Rome Statute of the International Criminal Court and the Elements of Offences, Criminal Law Forum, Vol. 12, 2001., str. 324.

18 Ovaj propust još je važniji kada se ima na umu da je pod okolnostima (circumstance), u odnosu na koje mora postojati svijest (knowledge), odnosno znanje počinitelja, riječ o posebnim okolnostima poput posebne okolnosti svojstvene zločinima protiv čovječnosti, opisane u čl. 7. st. 1. Rimskog statuta, a koja postoji ako su radnje “počinjene u sklopu širokog ili sustavnog napada usmjerenog protiv nekog civilnog stanovništva“.


20 Badar, M. E., The Mental Element in the Rome Statute of the International Criminal Court: A Commentary From a Comparative Criminal Law Perspective, Criminal Law Forum, Vol. 19, 2008., str. 492.


162

mjerom (dolus directus) kad je “svjestan obilježja kaznenog djela i hoće ili je siguran u njihovo os-tvarenje“ (čl. 28. st. 2. KZ-a, prisutne su i intelektualna i voljna komponenta). Pritom je mogu-će razlikovati izravnu namjeru prvog stupnja, ako je naglasak na voljnoj sastavnici (kada je poči-nitelju baš stalo da počini kazneno djelo) te izravnu namjeru drugog stupnja, ako je naglasak na intelektualnoj sastavnici (kada počinitelj zna da će obilježja kaznenog djela sigurno biti ostvare-na poduzme li namjeravanu radnju što je moguće kada je ostvarenje bića kaznenog djela prema iskustvu vjerojatno u visokom stupnju21). Neizravna namjera (dolus eventualis) postoji kada je po-činitelj “svjestan da može ostvariti obilježja kaznenog djela pa na to pristaje“ (čl. 28. st. 3. KZ-a, prisutne su i intelektualna i voljna komponenta, ali u manjem intenzitetu22 nego što je to slučaj kod izravne namjere). Kod svjesnog nehaja prisutna je intelektualna komponenta krivnje koja je u tom slučaju jednaka kao i kod neizravne namjere, ali je pritom voljna komponenta još manjeg intenziteta nego što je to slučaj kod neizravne namjere (počinitelj je “svjestan da može ostvariti obilježja kaznenog djela, ali lakomisleno smatra da se to neće dogoditi ili da će to moći spriječi-ti“, čl. 29. st. 2. KZ-a). Kod nesvjesnog nehaja nema ni intelektualne ni voljne komponente (poči-nitelj “nije svjestan da može ostvariti obilježja kaznenog djela, iako je prema okolnostima bio du-žan i prema svojim osobnim svojstvima mogao biti svjestan te mogućnosti“, čl. 29. st. 3. KZ-a).

Ako gore navedene standarde primijenimo na čl. 30. Rimskog statuta, vidljivo je da on pred-viđa kažnjivost samo za namjeru,23 budući da traži da su materijalni elementi kaznenog djela po-činjeni svjesno i voljno (with intent and knowledge), odnosno da kod počinitelja postoji kumulativ-no intelektualna i voljna komponenta krivnje. Ono što ostaje sporno jest pitanje: koji su stup-njevi namjere obuhvaćeni člankom 30.? S obzirom na to da čl. 30. Rimskog statuta ne traži ocje-nu krivnje, odnosno psihološkog elementa u odnosu na cjelokupno kazneno djelo (što je uobiča-jeno u kontinentalnom pravu), nego u odnosu na svaki od materijalnih elemenata kaznenog dje-la (što je značajka anglosaksonskog prava), zahtjev čl. 30. za postojanjem voljne, odnosno inte-lektualne komponente kod određenih materijalnih elemenata kaznenog djela24 (radnje (conduct), posljedice (consequence) i okolnosti (circumstance)) sagledat ćemo u sljedećem poglavlju rada. Na-ime, za ispravnu interpretaciju potrebno je znati točan sadržaj takvih materijalnih elemenata, a kako ih Rimski statut apsolutno ne definira (ni u čl. 30. ni drugdje u Statutu),25 poslužit ćemo se terminologijom i tumačenjem anglosaksonskog prava o konceptu materijalnih elemenata te za-tim zaključiti koje stupnjeve krivnje, odnosno stupnjeve namjere (izravna namjera prvog i dru-gog stupnja, neizravna namjera) podrazumijeva čl. 30. Rimskog statuta.

21 Novoselec, P.; Bojanić, I., op. cit. u bilj. 3, str. 242.

22 Naime, voljna komponenta neizravne namjere manjeg je intenziteta nego što je to slučaj kod izravne namjere prvog stupnja jer se kod neizravne namjere samo pristaje na djelo, dok je intelektualna komponenta neizravne namjere manjeg intenziteta od one kod izravne namjere drugog stupnja jer se kod neizravne namjere ostvarenje ne smatra sigurnim ni vjerojatnim u visokoj mjeri, nego samo mogućim.

23 Usp. Novoselec, P., op. cit. u bilj. 10., str. 111.

24 Tako u čl. 30. nije usvojen pristup “analize kaznenog djela“, nego pristup “analize pojedinih elemenata djela“, čime je omogućeno da na pojedini materijalni element djela, ovisno o subjektivnom odnosu počinitelja prema istom, bude primijenjen drukčiji stu-panj krivnje ako je to potrebno od onog koji bi postojao samo u odnosu na cijelo kazneno djelo. Prema: Badar, M. E., op. cit. u bilj. 20., str. 475.–476.

25 Naime, odredba o materijalnim elementima kaznenog djela namjerno je izbačena iz nacrta Rimskog statuta budući da je o njoj bilo teško postići kompromis između strana koje su sudjelovale u izradi Statuta. Prema: Schabas, W. A., loc. cit. u bilj. 9.

163


4. TUMAČENJE ČL. 30. KROZ PRIZMU ANGLOSAKSONSKOG PRAVA

Zemlje anglosaksonskog pravnog sustava kao subjektivno obilježje kaznenog djela pozna-ju psihološki ili mentalni element, odnosno tzv. mens rea.26 Pritom se ne samo zemlje, nego i po-jedini zakoni unutar tih zemalja razlikuju u terminologiji koju koriste za pojedine oblike i stup-njeve krivnje. Unatoč tome, ipak je moguće načelno razlučiti intelektualnu i voljnu komponen-tu. Tako se primjerice, unutar Ujedinjenog Kraljevstva27 razlikuju: namjera (intention), kao “stanje uma čovjeka koji ne samo predviđa, nego i želi moguću posljedicu svog ponašanja“, pandan izrav-noj namjeri; nepažnja (recklessness), kao “stanje uma čovjeka koji predviđa posljedice, iako nema dokaza da ih želi te je indiferentan prema njihovu nastanku ili se nada da neće nastati, ali neovi-sno o tome svjesno preuzima rizik njihova nastanka“, koje predstavlja oblik graničnog subjektiv-nog obilježja između neizravne namjere i svjesnog nehaja;28 te nehaj (negligence), kao “stanje uma čovjeka koji ne predviđa posljedice svog djelovanja, iako bi ih prosječan, razuman čovjek trebao predvidjeti i izbjeći takvo ponašanje“, pandan nesvjesnom nehaju iz kontinentalnog prava. Pre-ma Modelu kaznenog zakonika (Model Penal Code, u daljnjem tekstu: MPC),29 koji ima važnu ulo-gu u kodifikaciji i standardiziranju suvremenog američkog kaznenog prava, razlikuju se: namjera (purpose),30 kao pandan izravnoj namjeri prvog stupnja;31 znanje (knowledge),32 kao pandan izrav-

26 Zanimljivo je da iako sadržajno također posjeduje shvaćanje subjektivnog obilježja kaznenog djela koje odgovara terminu mens rea iz anglosaksonskog prava, australski Kazneni zakonik iz 2002. godine (u daljnjem tekstu: AKZ) umjesto psihološki element upotrebljava termin elementi krivnje (elements of fault), što izaziva dodatnu terminološku konfuziju. Vidi: Australski Kazneni zakonik (Criminal Code 2002), Reizdanje br. 28, http://www.legislation.act.gov.au/a/2002-51/current/pdf/2002-51.pdf (20. listo-pada 2014.).

27 Turner, J. W. C, op. cit. u bilj. 9, str. 89.

28 Brojni pravni stručnjaci spore se oko točnog odnosa i eventualne podudarnosti nepažnje (recklessness) i neizravne namjere (dolus eventualis), koja se u engleskom govornom području označava i kao conditional intent. Neki smatraju da je nepažnja (recklessness) širi ekvivalent neizravne namjere, tj. dolusa eventualisa (vidi: Finnin, S., Mental Elements under Article 30 of the Rome Statute of the International Criminal Court: a Comparative Analysis, International and Comparative Law Quarterly, Vol. 61, 2012., str. 334), odnosno da se ta dva koncepta sadržajno podudaraju (vidi: Clark, R. S., op. cit. u bilj. 17, str. 301., usp. Arnold, R., The mens rea of genocide under the Statute of the International Criminal Court, Criminal Law Forum, Vol. 14, Br. 2, 2003., str. 131. (tabela)), drugi da se radi o konceptu koji je po svom dosegu na granici između neizravne namjere (dolus eventualis) i svjesnog nehaja (detaljnije: Ambos, K., General Principles of Criminal Law in the Rome Statute, Criminal Law Forum, Vol. 10, 1999., str. 21.), a treći smatraju da se nepažnja apsolutno ne može uspoređivati s neizravnom namjerom (dolus eventualis) i da se zapravo radi o svjesnom nehaju (vidi: Eser, A., Individual Criminal Responsibility - Mental Elements - Mistake of Fact and Mistake of Law, u: Cassese, A. (ur.), The Rome Statute of the International Criminal Court: A Commentary, Oxford University Press, Vol. 1, 2002., str. 906.). Potrebno je napomenuti da engleski stručnjaci ponekad termin svjesnog nehaja iz kontinentalnog prava prevode kao advertent (conscious) negligence, kao različit od pojma negligence iz anglosaksonskog prava, koji se tada, radi naznačavanja distinkcije, može označiti kao inadvertent (unconscious) negligence.

29 Model kazneni zakonik (Model Penal Code), http://www1.law.umkc.edu/suni/CrimLaw/MPC_Provisions/model_penal_code_default_rules.htm, (18. listopada 2014.).

30 Prema čl. 2.02. st. 2. t. a) MPC-a, „osoba djeluje namjerno s obzirom na materijalni element kaznenog djela kada (i)) se taj element odnosi na prirodu ili rezultat njezine radnje, a njezin je svjesni (conscious) cilj uključiti se u radnju takve prirode ili uzrokovati takav rezultat te kada (ii)) se taj element odnosi na prateće okolnosti, čijeg je postojanja ista svjesna ili vjeruje ili se nada da one postoje“. Neke države anglosaksonskog pravnog sustava za ovaj pojam upotrebljavaju i termin direct intent. Prema: Badar, M. E., Dolus Eventualis and Rome Statute Without It?, New Criminal Law Review, Vol. 12, br. 3, 2009., str. 438. Usp. Finnin, S., op. cit. u bilj. 28., str. 331.

31 Munivrana Vajda, M., op. cit. u bilj. 5., str. 11. Usp. Badar, M. E., loc. cit. u bilj. 30. Usp. Werle, G., Jessberger, F., Unless Otherwise Provided’: Article 30 of the ICC Statute and the Mental Element of Crimes under International Criminal Law, Journal of Interna-tional Criminal Justice, Vol. 3, 2005., str. 37.

32 Čl. 2.02. st. 2. t. b) MPC-a navodi da “osoba djeluje sa znanjem s obzirom na materijalni element kaznenog djela kada (i)) se taj element odnosi na prirodu njezine radnje ili prateće okolnosti, a ista je svjesna (aware) da je njezina radnja takve prirode ili da takve okolnosti postoje te kada (ii)) se taj element odnosi na rezultat njezine radnje, a ista je svjesna (aware) da je gotovo izvjesno


164

noj namjeri drugog stupnja;33 nepažnja (recklessness),34 kao granični oblik između neizravne na-mjere i svjesnog nehaja35 te nehaj (negligence),36 kao pandan nesvjesnom nehaju. Slično SAD-u, ali ipak s određenom razlikom u terminologiji i samoj definiciji različitih oblika subjektivnog odno-sa prema kaznenom djelu, Australija u svom Kaznenom zakoniku poznaje namjeru (intention),37 koja predstavlja pandan izravnoj namjeri prvog stupnja; znanje (knowledge),38 kao pandan izrav-noj namjeri drugog stupnja; nepažnju (recklessness),39 koja je poseban granični oblik krivnje pozi-cioniran između neizravne namjere i svjesnog nehaja40 te nehaj (negligence),41 kao pandan nesvje-snom nehaju iz kontinentalnog prava.

Već iz same definicije različitih oblika mentalnog elementa, vidljivo je da je u zemljama an-gloameričkog pravnog sustava, mentalni element, tzv. mens rea potrebno primijeniti na tzv. ac-tus reus, odnosno na materijalne ili fizičke elemente42 ili objektivna obilježja kaznenog djela, točni-je na radnju (conduct), posljedicu (result of conduct ili consequence) i okolnosti (circumstance)43 ka-znenog djela. Pritom radnja (conduct) predstavlja “zabranjeno činjenje ili nečinjenje koje je opi-sano u definiciji kaznenog djela“,44 posljedica (consequence) se odnosi na rezultat radnje,45 odno-sno rezultat činjenja ili nečinjenja46 koja, apstraktno gledano, može biti povreda ili ugrožavanje za-

da će njezina radnja polučiti takav rezultat“. Katkad se umjesto ovog termina u istu svrhu u anglosaksonskom pravu upotrebljava termin oblique intent. Prema: Badar, M. E., op. cit. u bilj. 30., str. 439. Usp. Finnin, S., op. cit. u bilj. 28., str. 332.

33 Munivrana Vajda, M., loc. cit. u bilj. 5. Usp. Badar, M. E., op. cit. u bilj. 30., str. 439. Usp. Werle, G., Jessberger, F., loc. cit. u bilj. 31.

34 Nepažnja (recklessness) je definirana u čl. 2.02. st. 2. t. c) MPC-a na način da “osoba djeluje s nepažnjom s obzirom na materijalni element kaznenog djela kada ista svjesno zanemari značajan i neopravdan rizik da materijalni element postoji ili da će nastati kao rezultat njezine radnje“. Pritom, “rizik mora biti takve naravi i stupnja da, s obzirom na narav i svrhu počiniteljeve radnje i njemu poznate okolnosti, njegovo zanemarivanje (nemar) predstavlja veliko odstupanje od standarda ponašanja koji bi osoba koja poštuje zakon primijenila u počiniteljevoj situaciji“.

35 Ambos, K., Critical Issues in the Bemba Confirmation Decision, Leiden Journal of International Law, Vol. 22, 2009., str. 718.

36 Sukladno čl. 2.02. st. 2. t. d) MPC-a, “osoba djeluje nehajno s obzirom na materijalni element kaznenog djela kada bi ista trebala biti svjesna značajnog i neopravdanog rizika da materijalni element postoji ili da će nastati kao rezultat njezine radnje“. Nadalje, “rizik mora biti takve naravi i stupnja da neuspjeh počinitelja da ga primijeti, s obzirom na narav i svrhu njegove radnje i njemu poznate okolnosti, predstavlja veliko odstupanje od standarda brige koji bi razumna osoba primijenila u počiniteljevoj situaciji“.

37 Čl. 18. AKZ-a navodi da osoba postupa s namjerom “u odnosu na radnju ukoliko postoji htijenje počinitelja da poduzme radnju“, “u odnosu na rezultat ukoliko želi prouzročiti isti ili je svjesna da će on nastupiti prema redovnom tijeku događaja“, a “u odnosu na okolnost ukoliko osoba vjeruje da postoji ili da će postojati“.

38 Prema čl. 19. AKZ-a, “osoba postupa sa znanjem u odnosu na rezultat ili okolnost ukoliko je osoba svjesna da ista postoji ili će postojati prema redovnom tijeku događaja“.

39 Čl. 20. st. 1. AKZ-a definira nepažnju u odnosu na rezultat (“osoba postupa s nepažnjom u odnosu na rezultat ukoliko je osoba svjesna značajnog rizika da će rezultat nastupiti te, s obzirom na okolnosti poznate toj osobi, neopravdano poduzima takav rizik“), dok čl. 20. st. 2. definira nepažnju u odnosu na okolnost (“osoba postupa s nepažnjom u odnosu na okolnost ukoliko je osoba svje-sna značajnog rizika da okolnost postoji ili će postojati te, s obzirom na okolnosti poznate toj osobi, neopravdano poduzima takav rizik“).

40 Iako postoje tumačenja da je pojam nepažnja (recklessness) bliži svjesnom nehaju, uzme li se u obzir da počinitelj koji postupa s nepažnjom (recklessly) ne postupa s povjerenjem u pozitivan ishod, nego samo zanemaruje rizik ili je prema njemu indiferentan, taj pojam se ipak smatra bližim neizravnoj namjeri nego svjesnom nehaju. Prema: Munivrana Vajda, M., op. cit. u bilj. 5., str. 26.

41 Nehaj (negligence) definiran je čl. 21. AKZ-a, prema kojem “osoba postupa nehajno u odnosu na fizički element kaznenog djela ukoliko je ponašanje te osobe zaslužilo kažnjavanje za djelo jer uključuje takav veliki nedostatak standarda brige koji bi razumna osoba primijenila u takvim okolnostima i tako visoki rizik da fizički element postoji ili će postojati“.

42 Vidi čl. 2.02. st. 1. MPC-a. Važnost poveznice između mentalnog elementa i materijalnih elemenata u anglosaksonskom je pravu tolika da, prema MPC-u, ako neki od stupnjeva mentalnog elementa nije moguće primijeniti na svaki materijalni element, od-nosno ako svakom materijalnom elementu kaznenog djela nije moguće pridružiti propisani mentalni element, počinitelj takvog kaznenog djela neće biti kazneno odgovoran. Vidi: Badar, M. E., op. cit. u bilj. 20., str. 476.

43 Čl. 14. AKZ-a. Usp. čl. 2.02. MPC-a u kojem se circumstance prevode kao prateće okolnosti.

44 Finnin, S., op. cit. u bilj. 28., str. 338. Usp. čl. 13. AKZ-a.

45 Čl. 14. b) AKZ-a.

46 Clark, R. S., op. cit. u bilj. 17., str. 306.

165


štićenog pravnog dobra, dok se okolnosti (circumstance) koriste za “kvalifikaciju radnje i posljedi-ce, odnosno njihovo postojanje je nužno da bi određena zabranjena radnja ili posljedica postala kažnjiva“.47 Upravo takav pristup zauzeo je i čl. 30. Rimskog statuta. Stoga je za ispravno razumi-jevanje oblika i stupnjeva krivnje prema kontinentalnom pravu obuhvaćenih člankom 30. Rim-skog statuta potrebno utvrditi koji se psihološki elementi iz anglosaksonskog prava mogu primi-jeniti na pojedine materijalne elemente iz čl. 30., a zatim tražiti ekvivalent tih elemenata u kon-tinentalnom pravu.48

Slijedom navedenog, ako pojmove intent i knowledge shvatimo kao pojmove namjera (intenti-on) i znanje (knowledge) iz anglosaksonskog prava, pogotovo ako usporedimo definiciju navede-nih pojmova iz čl. 30. Rimskog statuta i definicije iz čl. 18. i 19. AKZ-a koje su iznimno slične,49 dolazimo do zaključka da su čl. 30. Rimskog statuta, u smislu kontinentalnog prava, obuhvaćene izravna namjera prvog stupnja, kao ekvivalent namjere (intention ili intent) iz anglosaksonskog prava te izravna namjera drugog stupnja, kao ekvivalent znanja (knowledge) iz anglosaksonskog prava. Pritom čl. 30. namjeru (intention), odnosno izravnu namjeru prvog stupnja traži u odnosu na materijalni element radnje (conduct) i posljedice (consequence), dok se znanje (knowledge), odno-sno izravna namjera drugog stupnja traži u odnosu na okolnosti (circumstance), ali se može traži-ti i u odnosu na posljedicu (consequence).50 Ovo tumačenje suglasno je sa zahtjevom koji postavlja veznik “i“ između pojmova intent i knowledge jer navedeni pojmovi kumulativno trebaju postoja-ti samo za sve materijalne elemente zajedno, a ne za svaki materijalni element posebno.51 To je u skladu sa zahtjevima čl. 30. koji u odnosu na radnju (conduct) predviđa samo intent, dok u odnosu na okolnosti (circumstance) predviđa samo knowledge pa je stoga za navedene elemente nemoguće tražiti da budu počinjeni i s intent i s knowledge,52 nego je samo kombinacijom mentalnih eleme-nata koji se pripisuju različitim materijalnim elementima moguće zadovoljiti takav kumulativ-ni zahtjev. Ovakvo razmišljanje podupire i st. 2. Općeg uvoda Obilježja kaznenih djela53 koji na-vodi da “u slučajevima kada Obilježja kaznenih djela ne upućuju na potreban mentalni element za određenu radnju (conduct), posljedicu (consequence) ili okolnosti (circumstance) koje su u nje-mu navedene, podrazumijeva se da se primjenjuje mentalni element iz čl. 30., primjerice, namje-ra (intent), znanje (knowledge) ili oboje“.

47 Katkad je u praksi teško razlučiti između materijalnih elemenata posljedice (consequence) i okolnosti (circumstance) jer su ti pojmovi vrlo slični ili se isprepleću u činjeničnom stanju. Da bi se jasno razgraničilo ova dva objektivna elementa kaznenog djela, potrebno je posljedicu (consequence) promatrati kao “okolnost (circumstance) na koju utječe, odnosno koju mijenja sam počini-telj“, dok se okolnostima (circumstance) u smislu materijalnog elementa trebaju smatrati one okolnosti koje postoje neovisno o počinitelju. Prema: Finnin, S., op. cit. u bilj. 28., str. 338.–339.

48 U prilog ovom pristupu ide i činjenica da pojam intent ne može biti preveden kao volja, odnosno shvaćen kao voljna komponenta krivnje, s obzirom na to da bi prema takvu tumačenju, u čl. 30. st. 2. b), koji definira da intent postoji u odnosu na posljedicu “uko-liko osoba hoće prouzročiti takvu posljedicu svojom radnjom“ (voljna komponenta) ili je “svjesna da će posljedica nastupiti prema redovnom tijeku događaja“ (intelektualna komponenta), volja, koja je inače shvaćena kao jedna od dviju sastavnica namjere, u sebi bi sadržavala i intelektualnu komponentu, što je nemoguće. Stoga je očito da je intent umjesto kao volju potrebno shvatiti i prevoditi kao viši rodni pojam, odnosno namjeru budući da se samo ona može sastojati od voljne i intelektualne komponente. Usp: Novoselec, P., loc. cit. u bilj. 10.

49 Zajednička im je upotreba sintagmi “means to engage in the conduct“ te “is aware that it will happen (occur) in the ordinary course of events“.

50 MKS će stoga u odnosu na posljedicu, ako ne postoji izravna namjera prvog stupnja, za kažnjavanje počinitelja dovoljnom sma-trati i izravnu namjeru drugog stupnja.

51 Munivrana Vajda, M., op. cit. u bilj. 5., str. 15.

52 Vidi: Werle, G.; Jessberger, F., op. cit. u bilj. 31., str. 38.–39. Usp. Finnin, S., op. cit. u bilj. 28., str. 337.

53 Obilježja kaznenih djela (Elements of Crimes), 2011., http://www.icc-cpi.int/nr/rdonlyres/336923d8-a6ad-40ec-ad7b-45bf9de73d56/0/elementsofcrimeseng.pdf (15. listopada 2014.).


166

5. TUMAČENJE ČL. 30. U KAZNENOPRAVNOJ TEORIJI

Prema Novoselcu,54 pojmovi intent i knowledge prevode se kao namjera i znanje posebnih okol-nosti, pri čemu je namjeru moguće shvatiti kao pojam namjere (intention) iz anglosaksonskog pra-va, odnosno kao pojam namjere (dolus) iz kontinentalnog prava, što podrazumijeva izravnu na-mjeru prvog stupnja. Pojam knowledge ne može se shvatiti kao istoimeni pojam iz anglosakson-skog prava, čiji bi pandan iz kontinentalnog prava bila izravna namjera drugog stupnja, ni kao intelektualna komponenta namjere. Navedeni autor tvrdi da je riječ o pojmu sui generis koji je potrebno prevesti kao znanje posebnih okolnosti. Ono podrazumijeva svijest o postojanju poseb-nih okolnosti koje su posebno obilježje djela (primjerice, posebna okolnost svojstvena zločinima protiv čovječnosti, opisana u čl. 7. st. 1. Rimskog statuta, a koja postoji ako su radnje “počinjene u sklopu širokog ili sustavnog napada usmjerenog protiv nekog civilnog stanovništva“). Slično razmišlja i Finnin,55 navodeći da samo u odnosu na posljedicu moraju postojati namjera (intent) i znanje (knowledge). Pritom znanje (knowledge),56 baš poput znanja posebnih okolnosti, nameće po-seban zahtjev pred MKS budući da se traži da počinitelj osim namjere (intent), u kojoj su već sadr-žane intelektualna i voljna komponenta, kao ekvivalenta izravnoj namjeri prvog stupnja iz kon-tinentalnog prava i namjeri (intention) iz anglosaksonskog prava, ima i posebno znanje, odnosno znanje posebnih okolnosti da bi bio kazneno odgovoran, što je drukčija gradacija mentalnog ele-menta i viši standard koji je teže zadovoljiti u odnosu na ekvivalentni mentalni element iz kon-tinentalnog i anglosaksonskog pravnog sustava. Stoga Novoselec smatra da takvo odvajanje zna-nja posebnih okolnosti od namjere nije svrhovito jer bi i bez posebnog naglašavanja znanja posebnih okolnosti navedenih u opisu djela ono bilo nužni sastojak namjere, odnosno takvo znanje posebnih okolnosti bila bi pretpostavka krivnje za djelo u čijem su opisu takve posebne okolnosti navede-ne i kad bi postojanje te posebne okolnosti bilo predviđeno samo kao objektivno obilježje kazne-nog djela, što proizlazi iz općeg načela da intelektualna sastavnica namjere mora obuhvatiti sva obilježja kaznenog djela. Stoga iako je znanje posebnih okolnosti u čl. 30. odvojeno od namjere te se percipira kao posebno obilježje krivnje, odnosno psihološkog elementa, Novoselec smatra da je to nepotrebno57 jer je znanje nužno sadržano u namjeri. Nadalje, Novoselec izričito odbacuje mo-gućnost da čl. 30. Statuta obuhvaća neizravnu namjeru (dolus eventualis), s obzirom na to da pre-ma KZ-u za postojanje neizravne namjere nije dovoljna mogućnost nastupa posljedice, kao što se to traži Statutom (“svijest da će posljedica nastupiti prema redovnom tijeku događaja“), nego je potrebno i pristajanje počinitelja na djelo, odnosno na posljedicu, koje Statut ne spominje. Umje-sto toga, takav zahtjev – da je počinitelj “svjestan da će posljedica nastupiti prema redovnom tije-

54 Novoselec, P., op. cit. u bilj. 10., str. 113.–114.

55 Finnin, S., op. cit. u bilj. 28, str. 342.–343.

56 Mnogi teoretičari spore se o tome kakvo je znanje (knowledge) točno potrebno u odnosu na okolnosti (circumstance), a ovo pitanje je važno jer ovisno o odgovoru na isto dolazi se do zaključka može li se slučaj namjernog ignoriranja posebnih okolnosti, odnosno zatvaranja očiju pred onim što je očito (wilful blindness) kvalificirati kao potrebno znanje (knowledge) posebnih okolno-sti. Badar smatra da se mora raditi o “stvarnom znanju“ posebnih okolnosti te da nije dovoljno znanje o “visokoj vjerojatnosti da određena činjenica“, odnosno okolnost “postoji“. Vidi: Badar, M. E., op. cit. u bilj. 20., str. 496.–497. S druge strane, Eser smatra da bi se čl. 30. mogao tumačiti na način da pokriva i slučajeve “impliciranog znanja“ o određenoj okolnosti, odnosno da je dovolj-no da počinitelj pretpostavlja da posebna okolnost postoji, ali ne mora imati stvarno znanje o njoj, što podrazumijeva da i kod namjernog ignoriranja posebnih okolnosti (wilful blindness) postoji znanje (knowledge) takvih okolnosti. Eser, A., op. cit. u bilj. 28., str. 931.–932.

57 Clark također smatra da se pojmovi intent i knowledge onako kako su izloženi u čl. 30. definitivno preklapaju u svom značenju pa se i iz njegova komentara konfuzije koja nastaje u tumačenju navedenih pojmova može zaključiti da je takvo dupliranje nepotreb-no. Prema: Clark, R. S., op. cit. u bilj. 17., str. 301.–302.

167


ku događaja“ te stoga on s visokim stupnjem vjerojatnosti računa s nastupom posljedice – može se protumačiti kao izravna namjera drugog stupnja pa, posljedično, Novoselec zaključuje da čl. 30. Rimskog statuta obuhvaća samo izravnu namjeru prvog i drugog stupnja. Takvo tumačenje, među domaćim kaznenopravnim teoretičarima, zastupa i Munivrana Vajda, odlučno se suprot-stavljajući tumačenju nekih autora (Piragoff/Robinson, Jescheck, Mantovani) da Rimski statut inkriminira postupanje s neizravnom namjerom.58

Stav da čl. 30. Rimskog statuta obuhvaća samo izravnu namjeru prvog i drugog stupnja dije-le i Ambos,59 Arnold,60 Badar,61 Clark,62 Eser,63 Finnin,64 Schabas65 te Werle i Jessberger,66 odbacu-jući mogućnost da bi se čl. 30. mogao odnositi i na neizravnu namjeru (dolus eventualis) te na ne-pažnju (recklessness), koju mnogi teoretičari poistovjećuju sa svjesnim nehajem. Badar odbacu-je dolus eventualis kao sastojak čl. 30. argumentacijom da se dolus eventualis posljednji put izri-čito spominjao u Izvješću Pripremnog odbora iz 1996. godine te je poslije nestao iz svih kasnijih izvješća i nacrta Rimskog statuta.67 Ambos sličan argument upotrebljava u odnosu na nepažnju (recklessness), odnosno svjesni nehaj, smatrajući da nepažnja, odnosno svjesni nehaj kao njezin pandan u kontinentalnom pravu, ne može biti osnova odgovornosti, budući da je takva odred-ba, unatoč prvotnom postojanju, poslije obrisana iz nacrta Statuta.68 Identičan argument da je pojam recklessness izostavljen iz završne verzije čl. 30., iako su prvotne verzije Statuta definira-le i taj oblik krivnje, ističe i Munivrana Vajda.69 Werle i Jessberger navode da bi se sintagma iz čl. 30. “prema redovnom tijeku događaja“ čak mogla široko tumačiti na način da uključuje i neizrav-nu namjeru (dolus eventualis) ili nepažnju (recklessness), kao ekvivalent svjesnom nehaju.70 Me-đutim, takvo široko tumačenje bilo bi protivno principu restriktivnog tumačenja71 koji je propi-san čl. 22. st. 2. Rimskog statuta te stoga ono nije prihvatljivo. Kako bi se spriječila takva poten-cijalna široka tumačenja, Finnin predlaže da se mogućnost postojanja neizravne namjere (dolus eventualis) izričito isključi72 iz definicije namjere (intent) u čl. 30.


59 Ambos, K., loc. cit. u bilj. 35. Usp. Ambos, K., op. cit. u bilj. 28, str. 21.–22.

60 Arnold, R., op. cit. u bilj. 28., str. 141. i 144.

61 Badar, M. E., op. cit. u bilj. 30., str. 438.–441., 467.

62 Clark, R. S., op. cit. u bilj. 17., str. 301.

63 Eser, A., op. cit. u bilj. 28., str. 932.

64 Finnin, S., op. cit. u bilj. 28., str. 344. i 346.

65 Schabas, W. A., op. cit. u bilj. 9., str. 475.–476.

66 Werle, G., Jessberger, F., op. cit. u bilj. 31., str. 53.

67 Badar, M. E., op. cit. u bilj. 30., str. 452.

68 Ambos, K., loc. cit. u bilj. 28.


70 Ovaj stav podupire i činjenica da su sudska praksa Međunarodnog kaznenog suda za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije od 1991. godine (primjerice, prvostupanjska presuda u slučaju Stakić) te sudska praksa Me-đunarodnog kaznenog suda za Ruandu (primjerice, prvostupanjska presuda u slučaju Kayishema), ali i brojni nacionalni pravni sustavi (primjerice, njemački Zakon o kaznenim djelima protiv međunarodnog prava) pri implementaciji odredaba Rimskog statuta prepoznali da kaznena odgovornost za kaznena djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom može biti zasnovana i na nižim stupnjevima krivnje kao što su neizravna namjera (dolus eventualis) i svjesni nehaj (recklessness). Prema: Werle, G.; Jessberger, F., op. cit. u bilj. 31., str. 42., 53.–54.

71 Ibid., str. 42.

72 Finnin, S., op. cit. u bilj. 28., str. 358.


168

6. TUMAČENJE ČL. 30. SINTEZOM ELEMENATA IZ KONTINENTAL-NOG PRAVA I ANGLOSAKSONSKOG PRAVA

Sukladno prevladavajućem mišljenju uglednih pravnih stručnjaka, ali i na temelju detaljne analize čl. 30. koju smo proveli tumačenjem i međusobnom usporedbom pravnog koncepta kriv-nje u kontinentalnom pravu te psihološkog elementa (mens rea) kao istovrijednog pravnog kon-cepta anglosaksonskog prava, smatramo da čl. 30. Rimskog statuta, iz perspektive terminologije hrvatskog kaznenog sustava, inkriminira samo ono postupanje koje je počinjeno s izravnom na-mjerom prvog stupnja, odnosno izravnom namjerom drugog stupnja, dok ostali oblici i stupnje-vi krivnje (neizravna namjera, svjesni nehaj te nesvjesni nehaj) nisu obuhvaćeni čl. 30. Rimskog statuta. Naime, nesporno je da nehajno postupanje, shvaćeno prema čl. 29. KZ-a, nije sadržano u standardu krivnje iz čl. 30 Rimskog statuta budući da se KZ-om traži da kod počinitelja kazne-nog djela kumulativno postoje izražena intelektualna i voljna komponenta krivnje, što kod ne-haja nije slučaj. Naime, kod svjesnog nehaja postoji izražena intelektualna komponenta krivnje (počinitelj je svjestan da može počiniti djelo), ali krajnje slaba voljna komponenta koja se ogleda u lakomislenosti počinitelja kaznenog djela i njegovu povjerenju u povoljan ishod. Kod nesvjes-nog nehaja potpuno su odsutne i intelektualna i voljna komponenta pa je stoga očito da nehajno postupanje nije inkriminirano čl. 30. Rimskog statuta.

S druge strane, namjerno postupanje, koje sukladno čl. 28. KZ-a zahtijeva istodobno posto-janje intelektualne i voljne sastavnice krivnje, svakako je sadržano u čl. 30. Rimskog statuta, ali pritom je predmet prijepora među brojnim stručnjacima odnosi li se navedeni članak samo na izravnu namjeru ili ujedno obuhvaća i neizravnu namjeru. Primjenom definicija iz kontinental-nog prava i čl. 28. KZ-a na čl. 30. Rimskog statuta, to ne možemo sa sigurnošću utvrditi. Tome pridonosi činjenica da čl. 30. Rimskog statuta ne traži ocjenu krivnje u odnosu na cjelokupno ka-zneno djelo, kako je to uobičajeno u kontinentalnom pravu, nego u odnosu na svaki od materi-jalnih elemenata kaznenog djela, što je tipično za anglosaksonsko pravo. Stoga radi dobivanja ispravnog tumačenja moramo upotrijebiti svojevrsnu sintezu pojmova anglosaksonskog prava i kontinentalnog prava na način da najprije moramo utvrditi koji se psihološki elementi iz anglo-saksonskog prava mogu primijeniti na pojedine materijalne elemente iz čl. 30. Rimskog statuta, a zatim naći njihov pandan u kontinentalnom pravu.

Ako pojmove intent i knowledge shvatimo kao pojmove namjera (intention) i znanje (knowled-ge) iz anglosaksonskog prava, dolazimo do zaključka da su čl. 30. Rimskog statuta, u smislu kon-tinentalnog prava, obuhvaćene izravna namjera prvog stupnja, kao pandan namjere (intenti-on ili intent) iz anglosaksonskog prava te izravna namjera drugog stupnja, kao pandan znanja (knowledge) iz anglosaksonskog prava. Pritom čl. 30. namjeru (intention), odnosno izravnu na-mjeru prvog stupnja traži u odnosu na materijalni element radnje (conduct) i posljedice (consequ-ence), dok se znanje (knowledge), odnosno izravna namjera drugog stupnja traži u odnosu na okol-nosti (circumstance), ali se može tražiti i u odnosu na posljedicu (consequence). Ističemo da je ovo shvaćanje u skladu i sa zahtjevom koji postavlja veznik “i“ između pojmova intent i knowledge jer oni trebaju kumulativno postojati samo za sve materijalne elemente zajedno, a ne za svaki od njih posebno. Kako bismo dodatno potkrijepili vlastite tvrdnje, u sljedećem poglavlju analizirat ćemo sudsku praksu MKS-a i pravna stajališta o oblicima krivnje koji prema čl. 30. predstavljaju preduvjet kaznene odgovornosti počinitelja međunarodnih kaznenih djela.

169


7. TUMAČENJE ČL. 30. KROZ SUDSKU PRAKSU MKS-A

U prvom slučaju73 u kojem je MKS odlučivao od svog osnutka – slučaju Lubanga iz 2007. godine,74 Predraspravno vijeće I MKS-a zaključilo je da čl. 30. Rimskog statuta obuhvaća samo namjeru kao oblik krivnje na kojem je moguće zasnovati kaznenu odgovornost počinitelja, dok je nehaj u bilo kojem obliku isključen. Međutim, Predraspravno vijeće I smatralo je da se čl. 30. može tumačiti na način da sadrži sve stupnjeve namjere, kako izravnu namjeru prvog i drugog stupnja, tako i neizravnu namjeru (dolus eventualis). Ovo posljednje tumačenje izazvalo je broj-ne kontroverze u stručnoj javnosti. Predraspravno vijeće I stoga je detaljno obrazložilo svoje mi-šljenje, navodeći da neizravna namjera (dolus eventualis) postoji ako je počinitelj svjestan rizika da svojim činjenjem ili nečinjenjem može ostvariti objektivna obilježja kaznenog djela te ako pri-hvaća takav ishod na način da je pomiren s takvim ishodom ili na njega pristaje. Pritom je Vije-će napomenulo da neizravna namjera može postojati u dva oblika, ovisno o razini rizika na koji počinitelj pristaje, a što posljedično utječe na način dokazivanja postojanja pristanka počinitelja na takav rizik. Tako je kod prvog oblika neizravne namjere rizik ostvarenja objektivnih obilježja kaznenog djela znatan (u smislu da postoji vjerojatnost da će isti nastati prema redovnom tije-ku događaja) pa se pristanak počinitelja na počinjenje djela izvodi iz svijesti počinitelja o znatnoj vjerojatnosti ostvarenja objektivnih obilježja kaznenog djela te odluci počinitelja da činjenjem ili propuštanjem poduzme radnju unatoč toj svijesti.

U drugom je obliku neizravne namjere rizik ostvarenja objektivnih obilježja kaznenog djela nizak pa je za kažnjavanje počinitelja potrebno da je počinitelj jasno ili izričito prihvatio ideju da takva objektivna obilježja mogu nastati kao produkt njegove radnje, odnosno njegova činjenja ili propuštanja. Dok je za prvi oblik neizravne namjere jasno da je dobiven ekstenzivnim tumače-njem čl. 30. st. 2. t. b) i st. 3., odnosno da predstavlja tumačenje zahtjeva čl. 30. o “svijesti o nastu-pu posljedice prema redovnom tijeku događaja“, ostaje nejasno kako i na temelju čega je Predra-spravno vijeće I konstruiralo drugi oblik neizravne namjere kojim se traži jasan ili izričit prista-nak, odnosno mirenjem s rizikom ostvarenja objektivnih obilježja kaznenog djela.

Slučaj Katanga i Ngdujolo75 iz 2008. godine, u kojem je ponovno odlučivalo Predraspravno vije-će I MKS-a, potvrđuje tumačenje istog Vijeća o oblicima i stupnjevima krivnje koji su obuhvaćeni čl. 30. Rimskog statuta. No pritom je zanimljivo da je Predraspravno vijeće I jednoglasno protu-mačilo da čl. 30. zahtijeva izravnu namjeru prvog stupnja i izravnu namjeru drugog stupnja, dok se s postojanjem neizravne namjere, kao još jednog stupnja krivnje iz čl. 30., složila većina suda-ca, pozivajući se na tumačenje čl. 30. iz slučaja Lubanga. Međutim, suci nisu dali nikakve dodat-ne argumente budući da to nije bilo nužno u ovom slučaju jer je postojala osnovana vjerojatnost da su kaznena djela iz slučaja počinjena s izravnom namjerom. Jedino protivno mišljenje dala je sutkinja Ušacka koja smatra da neizravna namjera (dolus eventualis) nije obuhvaćena dosegom čl. 30., no svoje mišljenje nije obrazložila zbog toga što ono u navedenom slučaju, iz prije spomenu-tih razloga, nije bilo potrebno posebno adresirati.

73 http://www.icc-cpi.int/en_menus/icc/situations%20and%20cases/cases/Pages/cases%20index.aspx (3. siječnja 2015.).

74 Odluka o potvrđivanju optužnice Predraspravnog vijeća I MKS-a u slučaju Tužitelj v. Thomas Lubanga Dyilo (ICC-01/04-01/06), 29. siječnja 2007., par. 351.–355., http://www.icc-cpi.int/iccdocs/doc/doc266175.PDF (4. siječnja 2015.).

75 Odluka o potvrđivanju optužnice Predraspravnog vijeća I MKS-a u slučaju Tužitelj v. Germain Katanga i Mathieu Ngudjolo Chui (ICC-01/04-01/07), 30. rujna 2008., str. 77., f. 329., http://www.icc-cpi.int/iccdocs/doc/doc571253.pdf (4. siječnja 2015.).


170

Međutim, za razliku od standarda krivnje koji je ustanovilo Predraspravno vijeće I u slučaje-vima Lubanga te Katanga i Ngdujolo, Predraspravno vijeće II MKS-a u slučaju Bemba76 iz 2009. go-dine potpuno je drukčije protumačilo standard krivnje iz čl. 30. Rimskog statuta, navodeći da čl. 30. podrazumijeva samo postupanje s izravnom namjerom prvog stupnja te izravnom namjerom drugog stupnja, dok svaki niži oblik krivnje od izravne namjere (neizravna namjera, svjesni i ne-svjesni nehaj) nije obuhvaćen općim pravilom iz čl. 30. Predraspravno vijeće II navelo je dva glav-na argumenta protiv tumačenja da čl. 30. uključuje i neizravnu namjeru. Prvi argument je onaj da se doslovnom interpretacijom teksta čl. 30., konkretno sintagme “svijest da će posljedica nastu-piti (‘will occur’) prema redovnom tijeku događaja“,77 traži standard izvjesnosti o nastanku budu-ćeg događaja koji je viši nego standard puke vjerojatnosti ili mogućnosti nastanka budućeg do-gađaja (koji je potrebno opisati riječima može nastupiti, odnosno may occur ili might occur) koji se primjenjuje kod neizravne namjere (dolus eventualis). Drugi argument navodi da je usporedbom pripremnih tekstova Statuta i današnjeg teksta Statuta vidljivo da je standard neizravne namje-re, koji je bio uključen u pripremne tekstove Statuta, nestao odnosno bio izbrisan tijekom prego-vora iz kasnijih nacrta Statuta. To implicira na zaključak da je ideja o neizravnoj namjeri kao sa-stavnom dijelu čl. 30. napuštena još tijekom pregovora o konačnom tekstu Statuta te stoga ona ne može biti obuhvaćena navedenim člankom.

U svjetlu zaključaka Predraspravnog vijeća II iz slučaja Bemba, a suprotno vlastitim prijaš-njim zaključcima, Predraspravno vijeće I MKS-a u slučaju Banda i Jerbo78 iz 2011. godine također je protumačilo čl. 30. na način da on sadržajno obuhvaća izravnu namjeru prvog stupnja i izravnu namjeru drugog stupnja. No takvo tumačenje nije potkrijepljeno pozivanjem na zaključke iz slu-čaja Bemba ni izričitom upotrebom termina izravna namjera prvog stupnja i izravna namjera dru-gog stupnja kao što je to prije učinjeno u slučajevima Lubanga te Katanga i Ngdujolo. Predrasprav-no vijeće I u ovom je slučaju samo opisalo dvije situacije koje proizlaze iz čl. 30., a koje se zapra-vo odnose na izravnu namjeru prvog stupnja (počinitelj je svjestan da će njegova radnja prouzro-čiti posljedicu i stoga provodi takvu radnju s namjerom ili željom da prouzroči takvu posljedicu) te izravnu namjeru drugog stupnja (htijenje počinitelja da poduzme radnju bez namjere da pro-uzroči posljedicu, ali sa sviješću da će takva posljedica nastupiti (will occur, odnosno would occur) prema redovnom tijeku događaja) onako kako su one shvaćene od strane Predraspravnog vije-ća II u slučaja Bemba.79 Nadalje, i u slučaju Banda i Jerbo navodi se potreba postojanja standarda stvarne odnosno virtualne izvjesnosti nastanka određenog događaja, opisanog sintagmom nastu-pit će (will occur) pa se stoga posredno isključuje mogućnost da čl. 30. dopušta primjenu neizrav-ne namjere (dolus eventualis) ili drugog nižeg stupnja krivnje.

76 Odluka o potvrđivanju optužnice Predraspravnog vijeća II MKS-a u slučaju Tužitelj v. Jean Pierre Bemba Gombo (ICC-01/05-01/08), 15. lipnja 2009., par. 357.–366., http://www.icccpi.int/iccdocs/doc/doc699541.pdf (6. siječnja 2015.).

77 Ova sintagma podrazumijeva neizbježan događaj koji će se prilično izvjesno dogoditi (ovdje se primjenjuje standard stvarne izvjesnosti (practical certainty) odnosno virtualne izvjesnosti (virtual certainty) nastanka određenog događaja), osim ako nepred-vidljiva i neočekivana intervencija spriječi pojavu tog događaja.

78 Ispravljena odluka o potvrđivanju optužnice Predraspravnog vijeća I MKS-a u slučaju Tužitelj v. Abdallah Banda Abakaer Nourain i Saleh Mohammed Jerbo Jamus (ICC-02/05-03/09), 7. ožujka 2011., par. 153., 156. i 159., http://www.worldcourts.com/icc/eng/decisions/2011.03.07_Prosecutor_v_Banda.pdf (6. siječnja 2015.).

79 Odluka o potvrđivanju optužnice Predraspravnog vijeća II MKS-a u slučaju Tužitelj v. Jean Pierre Bemba Gombo, op. cit. u bilj. 76., par. 358. i 359.

171


8. ZNAČAJ KLAUZULE “OSIM AKO NIJE DRUKČIJE PROPISANO“ (“UNLESS OTHERWISE PROVIDED“) SADRŽANE U ČL. 30.

Čl. 30. Rimskog statuta oblikovan je kao generalno pravilo. Međutim, navedeni članak u st. 1. sadrži klauzulu “Osim ako nije drukčije propisano“, čime Statut izričito dopušta izuzetke od ge-neralnog pravila i primjenu standarda krivnje, odnosno mentalnog elementa koji su opisani i tra-ženi za pojedino kazneno djelo, a koji su različiti od izravne namjere prvog i drugog stupnja koja se traži čl. 30. Pritom je prijeporno gdje se sve mogu nalaziti takva kaznena djela čiji psihološ-ki element odstupa od onog općeg, zadanog čl. 30., odnosno: što sve može biti izvor izuzetka od ovog općeg pravila? Čine li razlog odstupanja od čl. 30. samo ostale odredbe Rimskog statuta ili to mogu biti i odredbe Obilježja kaznenih djela ili čak i postulati međunarodnog običajnog prava?

Odgovor na ova pitanja daje čl. 21. st. 1. Rimskog statuta u kojem se određuje primjenjivo pravo za MKS, a koji se ujedno može shvatiti i kao popis izvora koji mogu predstavljati izuzetak u smislu klauzule “Osim ako nije drukčije propisano“. Tako MKS prvo treba primjenjivati sam Rimski statut, Obilježja kaznenih djela te vlastita Pravila o postupku i dokazima. Zatim, kao dru-go, MKS može, “kada je to svrhovito“ primjenjivati međunarodne ugovore, načela i pravila me-đunarodnog prava, uključujući i utvrđena načela međunarodnog prava oružanog sukoba. Napo-sljetku, kao treći i posljednji supsidijaran izvor, Sud može primjenjivati opća načela prava koja će sam izvesti iz nacionalnih zakona pravnih sustava svijeta, ako takva načela nisu protivna Statu-tu, međunarodnom pravu i međunarodno priznatim pravilima i standardima. Iako se popis izvo-ra koji mogu biti izuzetak čini iznimno širok te je stoga zapravo, na ovaj način, opće pravilo iz čl. 30. pretvoreno u iznimku,80 sam čl. 30. kao da s razlogom posredno omogućava širok spektar izu-zetaka ostavljajući klauzulu “Osim ako nije drukčije propisano“ krajnje nepreciznom, dok to, pri-mjerice, nije učinio u čl. 31. st. 1., gdje također navodi sličnu klauzulu koja bi trebala služiti kao izuzetak, ali u kojoj se kao izvor izuzetka precizira upravo sam Statut (klauzula “Uz druge osno-ve isključenja kaznene odgovornosti predviđenih ovim Statutom“).81

Primjer koji se najčešće navodi kao izuzetak od primjene čl. 30., a koji se nalazi u samom Rim-skom statutu jest slučaj odgovornosti zapovjednika i ostalih nadređenih osoba iz čl. 28. st. 1. t. a) Rimskog statuta. U njemu se traži da je vojni zapovjednik ili osoba koja stvarno djeluje u tom svojstvu znala da su snage koje su pod njezinim stvarnim zapovjedništvom, vlašću ili nadzorom počinile ili se spremale počiniti kazneno djelo, odnosno, na temelju okolnosti u to vrijeme, mora-la znati za takvo djelovanje. Pritom se upravo sintagmom morala znati (should have known) omo-gućuje da vojni zapovjednik ili osoba koja stvarno djeluje kao vojni zapovjednik pred MKS-om odgovara i za nesvjesni nehaj (negligence prema anglosaksonskom pravu) budući da nije bila svje-sna što njezini podređeni rade, a mogla je i ujedno bila dužna biti toga svjesna.

Ako i zanemarimo čl. 21. st. 1. Statuta, primjena Obilježja kaznenih djela kao izvora koji do-pušta odstupanje od oblika i stupnjeva krivnje propisanih čl. 30. Rimskog statuta nipošto nije sporna. Naime, sam Rimski statut u čl. 9. st. 1. navodi da “Obilježja kaznenih djela pomažu Sudu pri tumačenju i primjeni članaka 6., 7. i 8. ovoga Statuta“ pa stoga upravo primjena onog oblika i stupnja krivnje koji propisuju Obilježja kaznenih djela ima prednost pred općim standardom na-mjere iz čl. 30. Rimskog statuta. Na ovaj način također je moguće primijeniti standard nesvjes-

80 Naime, u skladu sa svim navedenim, opće pravilo iz čl. 30. primjenjuje se samo u onim (rijetkim) slučajevima kada ne postoje specifična i precizna pravila o traženom obliku i stupnju krivnje za određeno kazneno djelo, bilo u ostalim odredbama Rimskog statuta, bilo u Obilježjima kaznenih djela ili čak u međunarodnom običajnom pravu.

81 Werle,G.; Jessberger, F., op. cit. u bilj. 31., str. 45.–46.


172

nog nehaja koji se, kao sintagma morao znati (should have known), spominje na više mjesta u Obi-lježjima kaznenih djela, primjerice, u čl. 6. (e), st. 6. kod kaznenog djela ratnog zločina genocida počinjenog prisilnim premještanjem djece, u čl. 8. (2) (b) (vii) – 1 st. 3. kod kaznenog djela ratnog zločina nepravilne uporabe zastave primirja, u čl. 8. (2) (b) (vii) – 2 st. 3. kod kaznenog djela rat-nog zločina nepravilne uporabe zastave, vojnog znakovlja ili odore neprijatelja, u čl. 8. (2) (b) (vii) – 4 st. 3. kod kaznenog djela ratnog zločina nepravilne uporabe posebnih znakova ženevskih kon-vencija, znakovlja ili odore neprijatelja, u čl. 8. (2) (b) (xxvi) st. 3. kod kaznenog djela ratnog zlo-čina upotrebe, novačenja i angažiranja djece itd.

Glede primjene međunarodnog običajnog prava kao izvora oblika i stupnja krivnje različi-tog od namjere iz čl. 30., postoje oprečna mišljenja budući da bi se tako široko tumačenje izvo-ra koji mogu biti izuzetak od čl. 30. moglo smatrati svojevrsnom zlouporabom klauzule “Osim ako nije drukčije propisano“. Neki stručnjaci čak navode da je moguće tumačenje prema kojem je svaka iznimka od čl. 30. koja se nalazi izvan samog Rimskog statuta protivna načelu zakonitosti, koje implicira da bi proširenje oblika i stupnjeva krivnje iz čl. 30. trebalo tražiti jedino unutar sa-mog Statuta, a ne u brojnim drugim izvorima.82 Unatoč navedenom, ne treba zanemariti odred-bu iz čl. 21. st. 1. prema kojem je primjena međunarodnog običajnog prava supsidijarno dopušte-na kada sam Statut i Obilježja kaznenih djela ne govore ništa o određenom slučaju te “kada je to svrhovito“, što je u sferi diskrecijskog odlučivanja MKS-a u svakom pojedinom predmetu. Tako-đer, treba imati na umu i činjenicu da je radi ostvarenja jasnoće i koherentnosti cjelokupnog kor-pusa međunarodnog kaznenog prava važno upravo ujednačeno tumačenje i primjena međuna-rodnog običajnog prava i Rimskog statuta,83 što navodi na zaključak da je i međunarodno običaj-no pravo legitiman i svrhovit izvor koji ulazi u doseg klauzule “Osim ako nije drukčije propisano“.

9. POSEBNA NAMJERA KAO IZUZETAK OD PRIMJENE ČL. 30.

Specijalna odnosno posebna namjera (dolus specialis)84 predstavlja dodatan psihološki ele-ment koji je potreban za utvrđenje kaznene odgovornosti počinitelja određenih kaznenih dje-la. Posebna namjera postoji kada je radnja kojom se čini kazneno djelo čvrsto usmjerena prema ostvarenju nekog specifičnog cilja, odnosno postizanju specifične posljedice – primjerice, geno-cidna namjera, tj. postupanje u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, et-nička, rasna ili vjerska skupina (čl. 8. st. 1. Rimskog statuta) kod ratnog zločina genocida, poseb-na namjera potrebna za određene ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, poput posebne na-mjere kod ratnog zločina namjernog ubojstva (čl. 8. st. 2. t. (i) Rimskog statuta), posebne namje-re koja postoji kod “nezakonitog i samovoljnog“ postupanja prisutnog kod ratnog zločina opsež-nog uništavanja i oduzimanja imovine (čl. 8. st. 2. t. (iv) Rimskog statuta), posebne namjere kod ratnog zločina podmuklog ubijanja ili ranjavanja pripadnika neprijateljske nacije ili vojske (čl. 8. st. 2. t. (xi) Rimskog statuta), posebne namjere da se nanese bol i patnja u svrhu dobivanja infor-macije ili priznanja, kažnjavanja, zastrašivanja ili prisile ili u svrhu bilo koje vrste diskriminacije kod zločina protiv čovječnosti mučenja (čl. 8 (2) (c) (i)-4 st. 2. Obilježja kaznenih djela) te poseb-ne namjere da se vlasnika liši njegove imovine kako bi se prisvojila za privatnu ili osobnu upora-bu kod ratnog zločina pljačkanja gradova i mjesta ( čl. 8 (2) (e) (v) st. 2., a sukladno sudskoj prak-

82 Werle, G.; Jessberger, F., op. cit. u bilj. 31., str. 46.

83 Ibid.

84 Arnold, R., op. cit. u bilj. 28., str. 139.

173


si MKS-a)85 itd. Posebna namjera kao dodatno subjektivno obilježje kaznenog djela, postoji neo-visno o bilo kojem materijalnom elementu86 (radnji (conduct), posljedici (consequence) i okolnosti (circumstance)) kaznenog djela na koje je moguće i potrebno primijeniti čl. 30. , zbog čega takva posebna namjera predstavlja izuzetak od općeg pravila iz čl. 30. Rimskog statuta. Kako se poseb-na namjera samo spominje u okviru opisa kaznenih djela navedenih u Rimskom statutu i Obi-lježjima kaznenih djela, a nije detaljno razrađena87 da bi se moglo zaključiti je li doista riječ o na-mjeri kao pojmu kontinentalnog prava (koji obuhvaća izravnu namjeru prvog stupnja, izravnu namjeru drugog stupnja i neizravnu namjeru pa se javlja nedoumica koji od tih stupnjeva namje-re je doista potrebno primijeniti) ili kao pojmu anglosaksonskog prava (koja bi tada predstavljala ekvivalent izravne namjere iz kontinentalnog prava, obuhvativši i izravnu namjeru prvog stup-nja i izravnu namjeru drugog stupnja), niti se na nju primjenjuju oblik i stupnjevi krivnje iz čl. 30. (kojim se, kao što smo utvrdili, može tražiti samo izravna namjera prvog stupnja ili izravna na-mjera drugog stupnja), sporno je koji se oblik i stupanj krivnje zapravo podrazumijeva pod poj-mom posebne namjere (dolus specialis).

Jedinstven stav o ovom pitanju nemaju ni stručnjaci. Jedni smatraju da je samo izravnu na-mjeru prvog stupnja ispravno shvatiti kao posebnu namjeru jer ona postoji u odnosu na primar-ni i najvažniji cilj za kojim počinitelj ide u počinjenju kaznenog djela. Drugi vjeruju da posebna namjera može biti shvaćena ne samo kao izravna namjera prvog stupnja, nego i kao izravna na-mjera drugog stupnja, u kojoj je naglašenija intelektualna komponenta. Treći tvrde da čak i ne-izravna namjera (dolus eventualis) može biti dovoljna da bismo govorili o postojanju posebne na-mjere.88 Bez obzira na takva različita tumačenja posebne namjere, a s obzirom na pravnu pra-zninu koja očito postoji pri definiciji i određivanju opsega iste, MKS bi ovo pitanje u svakom po-jedinačnom slučaju u kojem odlučuje mogao razriješiti primjenom čl. 21. st. 1. Rimskog statuta (odredba o primjenjivom pravu), s pomoću kojeg bi bilo moguće pronaći potencijalni odgovor o dosegu posebne namjere, ne samo u međunarodnom običajnom pravu, nego i u bogatoj sudskoj praksi Međunarodnog kaznenog suda za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije od 1991. godine te Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu kada je riječ o istim kaznenim djelima za koje se traži posebna namjera (primjerice, o ratnom zločinu ge-nocida).

85 Schabas, W. A., op. cit. u bilj. 9., str. 474. Usp. Odluka o potvrđivanju optužnice Predraspravnog vijeća II MKS-a u slučaju Tužitelj v. Jean Pierre Bemba Gombo, op. cit. u bilj. 76., par. 354. i f. 445.

86 Arnold, R., op. cit. u bilj. 28., str. 151. Usp. Badar, M. E., op. cit. u bilj. 20., str. 484. i 499.

87 Zanimljivo je napomenuti da Werle i Jessberger smatraju da brojnost odredaba u kojima se zahtijeva posebna namjera nije rezul-tat stava tvoraca Statuta da takva kaznena djela doista zahtijevaju dodatan i potencijalno drukčiji mentalni element od onog u čl. 30., nego da je isto posljedica doslovnog usvajanja definicija određenih kaznenih djela iz različitih “roditeljskih normi“ Statuta (npr. ženevskih konvencija) u kojima se nije pazilo na ujednačenost terminologije pri opisivanju traženog psihološkog elementa. Prema: Werle, G.; Jessberger, F., op. cit. u bilj. 31., str. 44. Clark, pak, vjeruje da je uzrok navedenog činjenica da su na općim načelima, a time i čl. 30. Rimskog statuta, odnosno na definicijama pojedinih kaznenih djela u ostatku Statuta (čl. 6.–8.), ali i u Obilježjima kaznenih djela, radile različite radne skupine koje se međusobno nisu trudile usuglasiti korištenu terminologiju. Vidi: Clark, R. S., op. cit. u bilj. 17., str. 313.–314.

88 Ibid., str. 140.–142.


174

10. ZAKLJUČAK

Iako čl. 30. Rimskog statuta postavlja mnoštvo pitanja pri tumačenju, samim postojanjem ovog članka učinjen je korak naprijed u izgradnji koherentnog sustava međunarodnog kazne-nog prava. Premda su rješenja koja navedeni članak nudi glede subjektivne komponente kazne-nog djela krajnje kompleksna i možda nejasna, potrebno je imati na umu da su ona rezultat veli-kih kompromisa između dva dominantna pravna sustava (sustava kontinentalnog prava i susta-va anglosaksonskog prava). Stoga čl. 30. svojim rješenjima više ili manje uspješno kombinira te-meljne postavke dvaju velikih pravnih sustava, nastojeći osigurati da krajnji ishod bude smislen te podjednako primjenjiv u svim državama svijeta, neovisno o tome kojem od dva najraširenija sustava pripadaju. Na temelju iscrpne analize čl. 30. koju smo proveli, kako primjenom pravnog koncepta krivnje oblikovanog u kontinentalnom pravu, tako i upotrebom konstrukcije i gradaci-je pojmova koji čine psihološki element kao korespondirajući pravni koncept iz anglosaksonskog prava, a sukladno s prevladavajućim mišljenjem pravnih stručnjaka te dosadašnjom sudskom praksom MKS-a, možemo zaključiti da čl. 30. Rimskog statuta, u skladu s terminologijom hrvat-skog kaznenog sustava, pri oblikovanju preduvjeta kaznene odgovornosti određuje kažnjivost samo onog postupanja koje je učinjeno s izravnom namjerom prvog stupnja, odnosno izravnom namjerom drugog stupnja. Ostali oblici i stupnjevi krivnje (neizravna namjera, svjesni nehaj te nesvjesni nehaj) nisu obuhvaćeni čl. 30., ali se ipak mogu primijeniti u postupku pred MKS-om i to umjesto općeg standarda krivnje iz čl. 30. budući da sam čl. 30. sadrži klauzulu “Osim ako nije drukčije propisano“, kojom se MKS primarno upućuje na primjenu drugih oblika i stupnje-va krivnje kada su oni izričito propisani Rimskim statutom i Obilježjima kaznenih djela ili su, u odsutnosti takvih odredbi, već ustaljeni u međunarodnom običajnom pravu i potvrđeni prak-som ad hoc međunarodnih kaznenih sudova. Izuzetak od primjene općeg standarda krivnje iz čl. 30. čini i tzv. posebna namjera (dolus specialis), kao dodatno subjektivno obilježje kaznenog dje-la koje postoji neovisno o objektivnim obilježjima tog djela pa MKS točan oblik i stupanj krivnje koji se traži posebnom namjerom ne može odrediti primjenom pravila iz čl. 30., nego ga određuje od slučaja do slučaja, temeljeći se pritom ponovno na shvaćanjima međunarodnog običajnog pra-va i razvijenoj praksi ad hoc međunarodnih kaznenih sudova. Neovisno o tome koji će standard krivnje MKS doista upotrijebiti u određenom slučaju, važno je da on zaslugom Rimskog statuta, bilo kao izvora rješenja ili samo kao upute prema adekvatnom rješenju, raspolaže fleksibilnim, ali ipak u glavnim crtama unaprijed zadanim okvirom za određivanje primjerenog oblika i stupnja krivnje pri zasnivanju kažnjivosti počinitelja međunarodnih kaznenih djela, čime se osigurava is-punjenje ultimativne svrhe međunarodnog kaznenog prava, postojanja MKS-a i uopće donoše-nja Rimskog statuta – težnje da svaki počinitelj kaznenih djela protiv vrijednosti zaštićenih me-đunarodnim pravom bude adekvatno i propisno sankcioniran od strane međunarodne zajednice.

175


LITERATURA

Knjige1. Cassese, A. (ur.), The Rome Statute of the International Criminal Court: A Commentary,

Oxford University Press, Vol. 1, 2002.2. Josipović, I.; Krapac, D.; Novoselec, P., Stalni međunarodni kazneni sud, Narodne novine, Za-

greb, 2003.3. Moore, M. S., Placing Blame: A Theory of the Criminal Law, Oxford University Press, USA,

2010.4. Novoselec, P.; Bojanić, I., Opći dio kaznenog prava, četvrto, izmijenjeno izdanje, Sveučilište u

Zagrebu, Pravni fakultet, Zagreb, 2013.5. Schabas, W. A., The International Criminal Court: A Commentary on the Rome Statute (Oxford

Commentaries on International Law), Oxford University Press, USA, 2010.

Članci1. Ambos, K., Critical Issues in the Bemba Confirmation Decision, Leiden Journal of Internati-

onal Law, Vol. 22, 2009.2. Ambos, K., General Principles of Criminal Law in the Rome Statute, Criminal Law Forum,

Vol. 10, 1999.3. Arnold, R., The mens rea of genocide under the Statute of the International Criminal Court,

Criminal Law Forum, Vol. 14, br. 2, 2003.4. Badar, M. E., Dolus Eventualis and Rome Statute Without It?, New Criminal Law Review, Vol.

12, br. 3, 2009.5. Badar, M. E., The Mental Element in the Rome Statute of the International Criminal Court: A

Commentary From a Comparative Criminal Law Perspective, Criminal Law Forum, Vol. 19, 2008.

6. Clark, R. S., The Mental Element in International Criminal Law: The Rome Statute of the In-ternational Criminal Court and the Elements of Offences, Criminal Law Forum, Vol. 12, 2001.

7. Eser, A., Individual Criminal Responsibility – Mental Elements – Mistake of Fact and Mi-stake of Law, u: Cassese, A. (ur.), The Rome Statute of the International Criminal Court: A Commentary, Oxford University Press, Vol. 1, 2002.

8. Finnin, S., Mental Elements under Article 30 of the Rome Statute of the International Criminal Court: a Comparative Analysis, International and Comparative Law Quarterly, Vol. 61, 2012.

9. Munivrana Vajda, M., Oblici krivnje i Stalni međunarodni kazneni sud, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, vol. 18., br. 1., 2011.

10. Turner, J. W. C., The Mental Element in Crimes at Common Law, The Cambridge Law Jour-nal, Vol. 6, br. 1, 1936.

11. Werle, G.; Jessberger, F., ‘Unless Otherwise Provided’: Article 30 of the ICC Statute and the Mental Element of Crimes under International Criminal Law, Journal of International Crimi-nal Justice, Vol. 3, 2005.


176

Međunarodni pravni akti1. Obilježja kaznenih djela, Elements of Crimes, 2011., http://www.icc-cpi.int/nr/

rdonlyres/336923d8-a6ad-40ec-ad7b-45bf9de73d56/0/elementsofcrimeseng. pdf (15. listopa-da 2014.).

2. Rimski statut MKS-a, http://legal.un.org/icc/statute/romefra.htm (15. listopada 2014.).3. Statut Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu, Basic documents – Statute of the Internati-

onal Criminal Tribunal for Rwanda, http://www.unictr.org/Portals/0/English%5CLegal%5CStatute%5C2010.pdf (10. listopada 2014.).

4. Statut Međunarodnog kaznenog suda za teška kršenja međunarodnog humanitarnog pra-va na području bivše Jugoslavije od 1991. godine, Updated Statute of the International Crimi-nal Tribunal for the Former Yugoslavia, http://www.icty.org/x/file/Legal%20Library/Statu-te/statute_sept09_en.pdf (10. listopada 2014.).

5. Statut Međunarodnog vojnog suda u Nürnbergu, Nuremberg Charter, http://avalon.law.yale.edu/imt/imtconst.asp (10. listopada 2014.).

6. Statut Međunarodnog vojnog suda za Daleki istok, International Military Tribunal for the Far East Charter, http://www.jus.uio.no/english/services/library/treaties/04/4-06/mili-tary-tribunal-far-east.xml (10. listopada 2014.).

Nacionalni pravni akti1. Australski Kazneni zakonik, Criminal Code 2002, reizdanje br. 28, http://www.legislation.

act.gov.au/a/2002-51/current/pdf/2002-51.pdf (20. listopada 2014.).2. Kazneni zakon (Narodne novine, br. 125/2011, 144/2012).3. Model kazneni zakonik, Model Penal Code, http://www1.law.umkc.edu/suni/CrimLaw/

MPC_Provisions/model_penal_code_default_rules.htm (18. listopada 2014.). 4. Zakon o potvrđivanju Rimskoga statuta Međunarodnog kaznenog suda (Narodne novine –

Međunarodniugovori br. 5/2001).

177


Sudska praksa1. Ispravljena odluka o potvrđivanju optužnice Predraspravnog vijeća I MKS-a u slučaju Tuži-

telj v. Abdallah Banda Abakaer Nourain i Saleh Mohammed Jerbo Jamus (ICC-02/05-03/09), 7. ožujka 2011., http://www.worldcourts.com/icc/eng/decisions/2 011.03.07_Prosecutor_v_ Banda.pdf (6. siječnja 2015.).

2. Odluka o potvrđivanju optužnice Predraspravnog vijeća I MKS-a u slučaju Tužitelj v. Germa-in Katanga i Mathieu Ngudjolo Chui (ICC-01/04-01/07), 30. rujna 2008., http://www.icc-cpi.int/iccdocs/doc/doc571253.pdf (4. siječnja 2015.).

3. Odluka o potvrđivanju optužnice Predraspravnog vijeća II MKS-a u slučaju Tužitelj v. Jean Pierre Bemba Gombo (ICC-01/05-01/08), 15. lipnja 2009., http://www.icc-cpi.int/iccdocs/doc/doc699541.pdf (6. siječnja 2015.).

4. Odluka o potvrđivanju optužnice Predraspravnog vijeća I MKS-a u slučaju Tužitelj v. Thomas Lubanga Dyilo (ICC-01/04-01/06), 29. siječnja 2007., http://www.icc-cpi.int/iccdocs/doc/doc266175.PDF (4. siječnja 2015.).

5. Presuda Raspravnog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije od 1991. godine u slučaju Tužitelj v. Zejnil Delalić, Zdravko Mucić et al. (IT-96-21-T), 16. studenog 1998., http://www.icty.org/x/cases/mucic/tjug/en/981116_judg_en.pdf (12. listopada 2014.).

Mrežne stranice1. Rome Statute of the International Criminal Court, 19. prosinca 2003. godine, http://untreaty.

un.org/cod/icc/index.html, (10. listopada 2014.).2. http://www.icc-cpi.int/en_menus/icc/situations%20and%20cases/cases/Pages/cases%2

0index. aspx (3. siječnja 2015.).


178

Matea Miloloža, LLM, Vice President of the Croatian Association for Law and Economics, Legal Associate at Law Firm Hanžeković & Partners Ltd.

THE NOTION, TYPES AND DEGREES OF CULPABILITY PURSUANT TO ARTICLE 30 OF THE ROME STATUTE

Summary

The subject of interest of this paper is the question of the notion, types and degrees of cul-pability in the Rome Statute of the International Criminal Court, as the first codification of in-ternational criminal law, which in its Article 30 shaped the general rule on the types and degrees of culpability or mens rea applicable to all international crimes under the jurisdiction of the ICC. For the purpose of affirmation of judgements and opinions developed in the practice of the ad-hoc international criminal tribunals and in order to harmonize different penal notions and le-gal standings of the common and civil law systems, while outlining the Article 30 ambiguous and complex legal terms emerged causing difficulties in the right interpretation of the mentioned Ar-ticle and leading to legal uncertainty in the application of the Rome Statute. With this in mind, the paper strives to clarify the issue of terminology in the Article 30 of the Rome Statute, by con-ducting s broad analysis including interpretation of the notion, types and degrees of culpability from the aspect of both civil law and common law system, taking the viewpoints of eminent le-gal experts into consideration and finally through legal opinions on this subject given in the case law of the ICC. In respect of the terminology of the Croatian penal system and based on the con-ducted analysis, it is possible to conclude that the Rome Statute, while defining prerequisites for the criminal liability, incriminates only purposeful and knowledgeable conduct or, in other wor-ds, it recognizes direct intent and oblique intent. Other types and degrees of culpability (reckle-ssness, advertent (conscious) negligence and inadvertent (unconscious) negligence) are not wit-hin the scope of Article 30 and its standard of culpability, but they can still be applied in the pro-cedure before the ICC, either on the basis of the “unless otherwise provided” clause (of the Ar-ticle 30 itself) or on the grounds of the specific intent (dolus specialis) – an additional psychologi-cal element that is needed in order to establish criminal liability of the perpetrators of the most serious crimes of concern to the international community.

Key words: the Rome Statute, culpability, mens rea, direct intent, dolus specialis

179


Matea Miloloža, Mag. iur., Vizepräsidentin der kroatischen Vereinigung für Recht und Wirtschaft, Juristische Praktikantin bei der Rechtsanwaltskanzlei Hanžeković und Partners

DER BEGRIFF, DIE TYPEN UND DIE STUFEN DES VERSCHULDENS NACH DEM ARTIKEL 30 DES RÖMISCHEN STATUTS

Zusammenfassung

Das Thema dieses Beitrags ist die Frage um den Begriff, die Typen und die Stufen des Verschuldens im Römischen Statut des Internationalen Strafgerichtshofs, das als erste Kodi-fikation des internationalen Strafrechts gilt, und das im Artikel 30 eine allgemeine Regel über die Typen und Stufen des Verschuldens oder mens rea geschaffen hat, die auf alle internatio-nalen Verbrechen in Zuständigkeit des Internationalen Strafgerichtshofs anwendbar ist. Zum Zweck der Bestätigung der Urteile und Meinungen in der Praxis der Ad-hoc-Strafgerichtshö-fe und um verschiedene Strafvorstellungen und Rechtsverständnis des Common Law Systems und Zivilrechtssystems zu harmonisieren, führte die Erstellung des Artikels 30 zu mehrdeuti-gen und komplexen Rechtsbegriffen, die Schwierigkeiten bei der richtigen Interpretation des genannten Artikels hervorrufen und zu Rechtsunsicherheit bei der Anwendung des Römischen Statuts führen. Deshalb versucht die Autorin, in dieser Arbeit die Frage der im Artikel 30 des Römischen Statuts verwendeten Terminologie durch eine umfassende Analyse zu klären, sowie durch die Interpretation des Begriffs, der Typen und der Stufen des Verschuldens, durch Ver-ständnis von Zivilrechtssystem und Common-Law-System und durch Auffassungen der ange-sehnen Juristen und andere Rechtsauffassungen zu diesem Thema, die in der Rechtsprechung des Internationalen Strafgerichtshofs gegeben sind. In Bezug auf die Terminologie des kroatis-chen Strafrechtsystems und aufgrund der durchgeführten Analyse kann man schließen, dass das Römische Statut bei der Festlegung der Voraussetzungen für strafrechtliche Verantwor-tlichkeit nur solche Verhalten als strafbar bestimmt, die mit dem direkten Vorsatz begangen sind. Andere Typen und Stufen des Vorsatzes(Eventualvorsatz, bewusste und unbewusste Fa-hrlässigkeit) fallen nicht in den Anwendungsbereich des Artikels 30 und den Schuldstandard.Sie können aber immer noch im Verfahren vor dem Internationalen Strafgerichtshof angewendet werden, entweder auf der Grundlage der “Sofern in diesem Statut nichts anderes bestimmt ist“-Klausel (hervorgehend aus dem Artikel 30 selbst) oder auf der Grundlage des Spezialvorsatzes (dolus specialis). Das Zweitere stellt ein zusätzliches psychologisches Element dar, das benötigt wird, um strafrechtliche Verantwortlichkeit der Täter von schwersten Straftaten auf internatio-naler Ebene festzustellen.

Schlagwörter: Römisches Statut, Verschulden, mens rea, direkter Vorsatz, dolus specialis

181

Boris Ljubanović, Blanka Matković, LISABONSKI UGOVOR – O NJEGOVOJ STRUKTURI I ASPEKTIMA UTJECAJA NA UPRAVNO PRAVO I JAVNU UPRAVU

Pregledni znanstveni radUDK 342.9:342.41(4-67 EU)

351.95: 342.41(4-67 EU)Primljeno: siječanj 2015.

LISABONSKI UGOVOR – O NJEGOVOJ STRUKTURI I ASPEKTIMA UTJECAJA NA UPRAVNO PRAVO I JAVNU UPRAVU

Sažetak: Nakon izlaganja o Lisabonskom ugovoru i promjenama koje je on donio, autori se bave razgraničenjem ovlasti između Europske unije i država članica, odnosno pod-ručja u kojima Europska unija ima isključivu nadležnost, podijeljenu nadležnost s državama članicama te područja u kojima ima ovlast podupiranja, koordiniranja ili dopunjavanja djelovanja država članica. Razmatra se o načelima koja se odnose na podjelu nadležnosti između Europske unije i država članica. Raspravlja se o nedo-statku ovlasti Europske unije da organizira javnu upravu država članica, iako te jav-ne uprave provode njezine obvezujuće pravne akte, uz zahtjev da ta provedba bude usklađena i učinkovita. Izlaže se o načelima europske javne uprave.

Ključne riječi: Lisabonski ugovor, nadležnosti, ovlasti Europske unije, ovlasti država članica, admi-nistrativna autonomija, administrativna suradnja, javna uprava, europska načela javne uprave

1. OPĆENITO O LISABONSKOM UGOVORU

Nakon što tzv. Ustavni ugovor Europske unije (ili tzv. prvi Ustav Europske unije), potpisan u Rimu 29. listopada 2004., nije stupio na snagu zbog negativnog ishoda referenduma o njegovoj ratifikaciji u Francuskoj i Nizozemskoj 2005. godine, Konferencija vlada država članica izradila je i potom usuglasila tekst novog Ugovora. On je potpisan u Lisabonu 13. prosinca 2007., a naziva se Reformski ugovor ili Lisabonski ugovor. Stupio je na snagu 1. prosinca 2009., nakon što su ga ratificirale sve države članice.1 Za razliku od Ustavnog ugovora koji se opredijelio za zamjenu svih važećih Osnivačkih ugovora novom pravnom osnovom Europske unije, Lisabonski ugovor se pri-klonio izmjenama Osnivačkih ugovora tj. Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o Europskoj za-jednici. Pri tome potonje navedeni ugovor dobiva naziv Ugovor o funkcioniranju Europske unije

* Dr. sc. Boris Ljubanović, izvanredni profesor Pravnog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Stjepana Radića 13, 31000 Osijek.

** Blanka Matković, studentica Specijalističkoga diplomskog stručnog studija javne uprave na Pravnom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Stjepana Radića 13, 31000 Osijek.

1 Izjašnjavanje na referendumu za Lisabonski ugovor predvidjela je svojim Ustavom jedino Irska. Ona je prihvatila taj ugovor tek na ponovljenom referendumu u listopadu 2009., nakon jamstva koje joj je pružilo Europsko vijeće.

Izv. prof. dr. sc. Boris Ljubanović*Blanka Matković**


182

(Treaty on the Functioning of the European Union), što znači da se zadržava samo naziv Europ-ska unija koja ima pravnu osobnost.2 Prema članku 1. stavku 3. Ugovora o Europskoj uniji “Unija se temelji na ovom Ugovoru i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije (...). Ta dva Ugovora ima-ju istu pravnu vrijednost. Unija zamjenjuje i nasljeđuje Europsku zajednicu.“

Među promjenama koje donosi Lisabonski ugovor posebno treba istaknuti one koje se odno-se na jačanje položaja i uloge institucija Europske unije. Kao što je poznato, Ugovor o Europskoj uniji potpisan je u Maastrichtu 7. veljače 1992. (stupio je na snagu 1. studenog 1993.) temeljio se na tri tzv. stupa, s tim da je samo prvi stup (dotadašnje Europske zajednice) imao nadnacional-no obilježje te stoga i veći utjecaj tijela Europske unije na donošenje odluka, dok su se drugi stup (suradnja u vanjskoj i sigurnosnoj politici) i treći stup (pravosudna i policijska suradnja)3 teme-ljili na međusobnoj suradnji koja je pružala mogućnost veće uloge država članica u odlučivanju sve do odbijanja primjene donesene odluke.4 Lisabonskim ugovorom ostvareno je spajanje trećeg stupa s prvim stupom, a to znači i širenje nadnacionalne metode odlučivanja. Jačanju europske integracije i stvaranju “još bliže unije“ (even closer union) pridonose i druge promjene predviđene Lisabonskim ugovorom, među kojima je širenje nadležnosti Europskog suda,5 te u okviru trećeg stupa donošenja direktiva umjesto okvirnih odluka.

2. OVLASTI UNIJE I DRŽAVA ČLANICA

Polazeći od shvaćanja da treba jasnije razgraničiti ovlasti između Unije i država članica, Li-sabonski ugovor određuje područja u kojima Unija ima isključivu nadležnost, podijeljenu nad-ležnost s državama članicama te područja u kojima ima ovlast podupiranja, koordiniranja ili do-punjavanja djelovanja država članica. Prema članku 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije isključivu nadležnost Unija ima u carinskoj uniji, utvrđivanju pravila o tržišnom natjecanju po-trebnih za funkcioniranje unutarnjeg tržišta, monetarnoj politici za države članice čija je valuta euro, očuvanju morskih bioloških resursa u okviru zajedničke ribarstvene politike te zajedničkoj trgovinskoj politici. Isključiva nadležnost Unije obuhvaća i sklapanje međunarodnog sporazuma kad je njegovo sklapanje predviđeno zakonodavnim aktom Unije ili ako je takav sporazum potre-ban kako bi Uniji omogućio izvršavanje njezine unutarnje nadležnosti ili u mjeri u kojoj bi njego-vo sklapanje moglo utjecati na zajednička pravila ili izmijeniti njihov opseg. Podijeljena nadlež-nost između Unije i država članica postoji, prema članku 4. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, u unutarnjem tržištu, socijalnoj politici za aspekte utvrđene ovim Ugovorom, ekonomskoj, socijalnoj i teritorijalnoj koheziji, poljoprivredi i ribarstvu, osim očuvanja morskih bioloških re-sursa, okoliša, zaštiti potrošača, prometu, transeuropskim mrežama, energetici, području slobo-de, sigurnosti i pravde te zajedničkoj brizi za sigurnost u pitanjima javnog zdravstva za aspek-te utvrđene ovim Ugovorom. Unija ima ovlast podupirati, koordinirati ili dopunjavati djelovanja država članica, prema članku 6. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, u područjima zaštite i poboljšanja zdravlja ljudi, industrije, kulture, turizma, obrazovanja mladih i sporta, civilne zašti-te te administrativne suradnje.

2 Usp. čl. 47. Ugovora o Europskoj uniji.

3 Treći stup je 1997. godine preimenovan u “Policijska i sudska suradnja u kaznenim stvarima“ (Police and Judicial Cooperation in Criminal Matters – PJCCM) jer je dio njegovih poslova bio prebačen u prvi stup.

4 Riječ je o tzv. “klauzuli o izuzeću“ (out clause).

5 Nadležnost Europskog suda proširena je na slučajeve iz područja pravosudne i policijske suradnje, uz iznimku propisanu u čl. 276. Ugovora oo funkcioniranju Europske unije.

183


Kada je riječ o isključivoj nadležnosti Unije, samo Unija može donositi i usvajati pravno ob-vezujuće akte, dok države članice mogu to činiti samostalno samo ako ih za to ovlasti Unija. Ovo je važan, a prema nekim autorima i najvažniji dio pravnog poretka Europske unije.6 Kada je riječ o podijeljenoj nadležnosti, pravno obvezujuće akte u tom području mogu donositi i usvajati Uni-ja i države članice. Države članice svoju nadležnost izvršavaju u onoj mjeri u kojoj Unija ne izvr-šava svoju nadležnost, odnosno ponovno ju izvršavaju u mjeri u kojoj je Unija odlučila prestati izvršavati svoju nadležnost.7

3. NAČELA KOJA SE ODNOSE NA PODJELU NADLEŽNOSTI IZMEĐU UNIJE I DRŽAVA ČLANICA

Ugovor o Europskoj uniji formulira načela koja se odnose na podjelu nadležnosti između Uni-je i država članica i to: načelo dodjeljivanja, načelo supsidijarnosti i načelo proporcionalnosti. Na-čelo dodjeljivanja zahtijeva da Unija djeluje samo u granicama nadležnosti koje su joj države čla-nice dodijelile Ugovorima kako bi postigla njima određene ciljeve. Nadležnosti koje Ugovorima nisu dodijeljene Uniji zadržavaju države članice (članak 5. stavak. 2.). Načelo supsidijarnosti tra-ži da u područjima koja nisu u njezinoj isključivoj nadležnosti Unija djeluje samo ako i u mjeri u kojoj ciljeve predloženog djelovanja države članice ne mogu dostatno ostvariti na središnjoj, re-gionalnoj ili lokalnoj razini, nego se zbog opsega ili učinka predloženog djelovanja oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije (članak 5. stavak 3.). Načelo proporcionalnosti postavlja za-htjev da sadržaj i oblik djelovanja Unije ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje ciljeva Uni-je (članak 5. stavak 4.). Institucije Unije postupaju na način utvrđen Protokolom o primjeni nače-la supsidijarnosti i proporcionalnosti. Tim je Protokolom propisana obveza dostavljanja nacrta zakonodavnih akata Unije nacionalnim parlamentima istodobno kada i zakonodavcu Unije. Sva-ki takav nacrt mora sadržavati detaljnu izjavu kojom se omogućuje ocjena sukladnosti s načelima supsidijarnosti i proporcionalnosti. Ta izjava posebno treba sadržavati ocjenu financijskog utje-caja prijedloga, a u slučaju direktive ocjenu njezinih učinaka za pravila koja države članice moraju prihvatiti, uključujući prema potrebi i regionalno zakonodavstvo. Razlozi za zaključak da se cilj Unije može bolje ostvariti na razini Unije obrazlaže se s pomoću kvalitativnih i, kad god je to mo-guće, kvantitativnih pokazatelja. Pri tome se posebno uzima u obzir potreba da se svako optere-ćenje, financijsko ili administrativno, koje nastaje za Uniju, nacionalne vlade, regionalne ili lokal-ne vlasti, gospodarske subjekte i građane svede na najmanju moguću mjeru i da bude primjere-no cilju koji se treba ostvariti. Svaki nacionalni parlament ili svaki dom nacionalnog parlamenta može u roku od osam dana do dana dostavljanja nacrta zakonodavnog akta na službenim jezici-ma Unije uputiti predsjednicima Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije obrazloženo mišljenje u kojem se navodi zašto dotični nacrt nije u skladu s načelom supsidijarnosti.8

O povredi načela supsidijarnosti zakonodavnim aktom Unije odlučuje Sud Europske unije, u postupku koji u skladu s člankom 263. Ugovora o funkcioniranju Europske unije pokreću ili o ko-jem izvješćuju države članice suglasno svojem pravnom poretku u ime nacionalnog parlamenta

6 V. pobliže Schwartze, European Administrative Law, Sweet and Maxwell, London, 2006., str. 3. i d.

7 V. članak. 2. stavak 1. i 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

8 Protokolom (riječ je o Protokolu br. 2.) o primjeni načela supsidijarnosti i proporcionalnosti koji se kao i drugi protokoli prilaže Lisabonskom ugovoru, propisan je potreban broj glasova nacionalnih parlamenata koji smatraju da zakonodavni akt nije u skladu s načelom supsidijarnosti kada se nacrt toga akta mora preispitati, kao i potreban broj članova zakonodavnog tijela (Europski parlament i Vijeće) koji smatraju to isto, kada se prijedlog zakonodavnog akta više ne razmatra.


184

ili njegova doma. Postupak može pokrenuti i Odbor regija ako je pri donošenju odnosnog akta Ugovorom o funkcioniranju Europske unije predviđeno savjetovanje s tim Odborom.9

4. ADMINISTRATIVNA AUTONOMIJA I ADMINISTRATIVNA SU-RADNJA

Dioba ovlasti između Unije i država članica odražava se i na razgraničenje ovlasti tijela Uni-je naspram upravnih tijela država članica, a na taj način i na oblikovanje europskog upravnog prostora. Naime, iz naših izlaganja o nadležnostima Unije vidljivo je da ona nema ovlast kreira-ti model uređenja javne uprave i zahtijevati da ga države članice primijene. Treba reći da ni acqu-is communautare Unije ne sadrži izričita pravila o organiziranju javnih uprava zemalja članica. Ili, drugim riječima, ne postoje gotova europska rješenja o tome kako dosegnuti modernu i uspješnu javnu upravu. Načelo administrativne autonomije država članica prihvaćeno je odredbom član-ka 291. stavak 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije u kojem stoji: “Države članice donose sve mjere nacionalnog prava potrebne za provedbu pravno obvezujućih akata Unije“. Ovdje je ri-ječ o “implementacijskom deficitu“ (Koprić) stoga što Unija nema ovlast organizirati javnu upra-vu država članica, iako te javne uprave provode njezine obvezujuće pravne akte, uz zahtjev da ta provedba bude usklađena i učinkovita.

Spomenuti deficit nastoji se otkloniti ili ublažiti na način predviđen u člancima 197. i 291. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Prema odredbi članka 197., koji ima naziv “Administra-tivna suradnja“, učinkovita provedba prava Unije od strane država članica, koja je bitna za pra-vilno funkcioniranje Unije, smatra se pitanjem od zajedničkog interesa. Unija može poduprije-ti napore koje države članice ulažu kako bi poboljšale svoju administrativnu sposobnost za pro-vedbu prava Unije. Takvo djelovanje može uključivati olakšavanje razmjene informacija i javnih službenika kao i podupiranje programa osposobljavanja. Nijedna država članica nije obvezna ko-ristiti se tom potporom. Europski parlament i Vijeće, odlučujući uredbama u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom, u tu svrhu utvrđuju potrebne mjere, pri čemu je isključeno bilo ka-kvo usklađivanje zakona i drugih propisa država članica. Odredbom o kojoj je ovdje riječ pruža se mogućnost jačanja upravnih kapaciteta nacionalne javne uprave, tj. poboljšanja njezine sposob-nosti provođenja prava Unije.10 Ideja “izvršnog federalizma“, suglasno kojoj akte Unije u pravilu izvršavaju javne službe država članica, osim ako je to povjereno tijelima Unije, ostvaruje se i da-nas.11 Važnost toga pitanja, kako to naglašava nizozemski autor Maartje Verhoeven, ne smije se podcijeniti jer se primjena prava Unije ponajprije odvija u nacionalnim upravnim odlukama, od

9 V. čl. 8. Protokola cit. u bilj. 7. Za odluke Suda zbog povrede načela supsidijarnosti v. npr. predmet 804/79 Commission v United Kingdom (1981) ECR 01045.;

Case C-376/98 Germany v European Parliament Council (2000) ECR I-8419, Za rješenje složenog pitanja je li neku materiju potrebno normirati na europskoj ili nacionalnoj razini v. V. Bogdamar, Federalism

and the Nature of the European Union, u K. Nicolaidis, S. Weatherill (ur.) WHOSE EUROPE? NATIONAL MODELS AND THE CONSTITUTION OF THE EUROPEAN UNION, Papers of a Multi-disciplinary Conference held in Oxford in April 2003, str. 49., 53.

10 Pobliže o upravnim kapacitetima Europske unije v. Ivan Koprić, Europski upravni prostor – ispunjavanje europskih standarda u državama članicama i kandidatima, u knjizi: Europski upravni prostor, Institut za javnu upravu, Zagreb, 2012., str. 167.–171.

11 Usp. Koprić, Prilagodbe hrvatske javne uprave europskim standardima, Godišnjak Akademije pravnih znanosti Hrvatske, br. 1/14, str. 18.

185


kojih vrlo mali broj završava u sudskim postupcima. Dakle, djelotvornost prava Unije u praksi u velikoj mjeri ovisi o njegovoj primjeni od strane nacionalnih upravnih tijela.12

Prema članku 291. stavak 2. i 3. kada su potrebni jedinstveni uvjeti za provedbu pravno obve-zujućih akata Unije, tim se aktima provedbene ovlasti dodjeljuju Komisiji ili Vijeću u posebnim valjano utemeljenim slučajevima i slučajevima iz članaka 24. i 26. Ugovora o Europskoj uniji.13 Za te potrebe Europski parlament i Vijeće uredbama, u skladu s redovnim zakonodavnim postup-kom, unaprijed utvrđuju pravila i opća načela za mehanizme kojima države članice nadziru izvr-šenje provedbenih ovlasti dodijeljenih Komisiji.

5. NAČELA EUROPSKE JAVNE UPRAVE

Razmatranja o europskom upravnom prostoru svode se ponajviše na određena načela europ-ske javne uprave. To su sljedeća načela:a) Vladavina prava (Rule of Law) znači postupanje prema pravu, odnosno zakonu, s tim da po-

drazumijeva i određene zahtjeve koji se tiču sadržaja Ustava. Važna je za djelovanje uprave jer isključuje arbitrarno odlučivanje, a zahtijeva dosljedno ostvarivanje zakonitosti, diobu vlasti, pravično i nepristrano upravno postupanje, sudski nadzor uprave i dr.

b) Pouzdanost i predvidljivost. Pouzdanost znači odsutnost arbitrarnosti u djelovanju javne uprave, što se postiže poštovanjem temeljnog načela pravne države (Rechtsstaat) – djelovanje preko prava i u skladu s pravom. Predviđenost znači da se unaprijed može ocijeniti kakva će biti odluka upravnog tijela. Predvidljivo, sigurno i jasno upravno ozračje posebno cijene stra-ni, ali i domaći ulagači. Za primjenu ovih načela potreban je brz upravni postupak i profesio-nalnost upravnih službenika, koja se postiže odgovarajućim sustavom regrutiranja i napre-dovanja te korektnim materijalnim nagrađivanjem.

c) Otvorenost i transparentnost. Otvorenost znači da moraju postojati uvjeti za nadziranje jav-ne uprave izvana, a transparentnost da uprava sama po sebi mora biti “prozirna“ za moguć-nost kontroliranja. Na taj se način štiti javni interes jer se smanjuje mogućnost donošenja lo-ših odluka, mita i korupcije, ali se zaštićuje i interes građana jer se otvara mogućnost ospora-vanja upravnih odluka.

d) Odgovornost. Odgovornost znači: prvo, da uprava mora odgovorno donositi svoje odluke i biti sposobna obrazložiti ih te drugo, da uprava mora odgovarati za svoje odluke, za etičnost svoga rada. Riječ je o odgovornosti glede konkretnih odluka i djelovanja upravnih službeni-ka. Nadzor nad radom uprave može biti unutarnji, interni (tzv. interne kontrole) i izvanjski (preko tužiteljstva, suda, ombudsmana i parlamenta).

e) Učinkovitost i djelotvornost. Ovdje nije riječ o sinonimima. Učinkovitost, naime, znači “do-bar omjer između korištenih sredstava i postignutih rezultata“, a djelotvornost znači “spo-sobnost javne uprave da postigne ciljeve i nađe rješenja za pitanja od javnog interesa“. Nače-lo učinkovitosti ostvaruje se sve širom praksom ugovaranja, koncesioniranja i delegiranja jav-nih usluga privatnim tvrtkama (ceste, luke, telefonija, otpad i dr.), kao i izlaskom nekih jav-nih službi na tržište te na taj način i konkurenciju s privatnim sektorom.

12 M. Verhoeven, The Constanzo Obligation, The Obligations of National Administrative Authorities in the Case of Incompatibility between National Law and European Law, 2011., str. 47.

13 Spomenuti članci odnose se na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku.


186

Postoje, međutim, i neka druga načela koja su prihvaćena u svakoj demokratskoj javnoj upra-vi, a odnose se na javne službenike te na kvalitetu propisa i postupaka.

Načela koja se odnose posebno na javne službenike jesu sljedeća:a) Nepristranost. Ovo načelo ima dva aspekta. Prvi je da vjerski i svjetonazorski pogledi nosite-

lja javnih ovlasti te njihove društvene veze, osobni i obiteljski interesi ne smiju utjecati na sa-držaj upravnih odluka i propisa u tom smislu da budu pristrani. Drugi aspekt nepristranosti jest intelektualna neovisnost nositelja javne ovlasti u odnosu prema nadređenima. On ima pravo odbiti izvršiti nalog nadređenog službenika koji je očito nezakonit ili bi se njegovim iz-vršenjem počinilo kažnjivo djelo.

b) Lojalnost. Ovo načelo zahtijeva: prvo, da je predlagatelj dužan nadređenim službenicima, kad god je to moguće, ponuditi više različitih rješenja i ukazati na posljedice tih rješenja; te dru-go, da nalozi podređenim službenicima moraju biti jasni i nedvosmisleni, s točno određenim mandatom (ovlaštenjem) i sredstvima koja treba koristiti.

c) Materijalna nezainteresiranost. Ovo se načelo manifestira kao odsutnost korupcije od strane upravnih službenika te odsutnost kumuliranja javne službe i privatne djelatnosti koje dovo-de do sukoba javnog i privatnog interesa.

d) Diskrecija i suzdržanost. Riječ je o načelu koje traži da se službenik javne uprave suzdrži od komentiranja svog profesionalnoga rada i iznošenja činjenica iz privatne sfere korisnika jav-nih usluga.

Načela koja se odnose na kvalitetu propisa i postupaka jesu jasnoća, jednostavnost i što ma-nje formalnosti. Glavni je cilj upravnog djelovanja biti na usluzi građanima, a to je moguće samo ako su propisi razumljivi, a upravni postupak jednostavan i s minimumom formalnosti.

Za djelovanje javne uprave važne su odredbe članaka 2. i 6. Ugovora o Europskoj uniji. Pre-ma članku 2. “Unija se temelji na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, de-mokracije, jednakosti, vladavine prava i poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina. Te su vrijednosti zajedničke državama članicama u društvu u kojem prevladavaju plu-ralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i jednakost žena i muškaraca.“ Prema članku 6. “Unija priznaje prava, slobode i načela određena Poveljom Europske unije o temeljnim pravima (...).“ (stavak 1.); “Unija pristupa Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temelj-nih sloboda (...).“

Što se ostvarivanja zahtjeva iz Lisabonskog ugovora u hrvatskoj javnoj upravi tiče, nedostaci se ponajprije odnose na upravne kapacitete, tj. sposobnost javne javne uprave da udovolji zahtje-vima provođenja europske javne politike i europske stečevine (acquis communautaire), ponajviše stoga što nisu usvojeni standardi koji se odnose na službenički sustav (depolitizacija službenika i javne uprave, sustavno osposobljavanje javnih službenika, sustav karijernog napredovanja, pla-će javnih službenika i njihov status).

Na ovome mjestu ne možemo raspravljati o europskim standardima upravnog postupanja i upravnog sudovanja.14 Možemo, međutim, posve općenito konstatirati da su ti standardi barem na normativnoj razini usvojeni, važećim hrvatskim propisima koji normiraju odnosnu materi-ju.15

14 Detaljnije o tim standardima v. Koprić, rad cit. u bilj. 10., str. 160.–174.

15 Riječ je o Zakonu o općem upravnom postupku (Narodne novine, br. 47/2009) te Zakonu o upravnim sporovima (Narodne novine, 20/2010, 143/2012).

187


6. ZAKLJUČAK

Lisabonskim ugovorom od 13. prosinca 2007. (stupio je na snagu 1. prosinca 2009.) značaj-no su izmijenjeni Osnivački ugovori, tj. Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o Europskoj zajednici. Potonji ugovor dobiva naziv Ugovor o funkcioniranju Europske unije te se na taj način zadržava samo naziv Europska unija koja ima pravnu osobnost. Unija se temelji na spomenutim ugovori-ma koji imaju jednaku pravnu vrijednost.

Lisabonskim ugovorom ojačane su ovlasti institucija Europske unije, posebno spajanjem tre-ćeg stupa (policijska i sudska suradnja u kaznenim stvarima) s prvim stupom (dotadašnje Europ-ske zajednice), širenjem nadležnosti Europskog suda (na slučajeve iz područja policijske i sudske suradnje), kao i u okviru trećeg stupa donošenjem direktiva umjesto okvirnih odluka.

Polazeći od zahtjeva da se jasnije razgraniče ovlasti između Unije i država članica, Lisabonski ugovor predviđa područja u kojima Unija ima isključivu nadležnost, područja u kojima ima po-dijeljenu nadležnost s državama članicama te područja u kojima ima ovlast podupiranja, koordi-niranja ili dopunjavanja djelovanja država članica. Pravo Unije formulira i načela koja se tiču po-djele nadležnosti između Unije i zemalja članica, a to su načelo supsidijarnosti i načelo propor-cionalnosti. Na potonje navedena načela odnosi se Protokol (br. 2.) o primjeni načela supsidijar-nosti i proporcionalnosti.

Pravo unije je prihvatilo načelo administrativne autonomije država članica te stoga Unija nema ovlast kreirati uređenje javnih uprava zemalja članica. No tim je istim pravom određeno da se “učinkovita provedba prava Unije od strane država članica (...) smatra pitanjem od zajedničkog interesa“. Teorija upravnog prava govori o “implementacijskom deficitu“, koji se nastoji ublažiti odredbama prava Unije koje normiraju administrativnu suradnju sa svrhom jačanja sposobnosti nacionalnih javnih uprava za učinkovitu i usklađenu primjenu pravnih akata Unije.

Što se tiče hrvatske javne uprave, postaje dorasla provedbi europskog prava i europske jav-ne politike ako u njezinu praktičnom djelovanju dolaze do izražaja načela (opća pravila) europ-ske javne uprave (osobito načelo vladavine prava, odgovornosti te učinkovitosti), zatim načela koja se posebno odnose na javne službenike (načelo nepristranosti, lojalnosti i materijalne neza-interesiranosti), kao, ako i kada se ostvare europski standardi službeničkog sustava (depolitiza-cija službenika i javne uprave, sustavno osposobljavanje javnih službenika, karijerno napredova-nje, plaće javnih službenika i njihov status).


188

LITERATURA

1. Ćapeta, T.; Rodin, S., Osnove prava Europske unije, II. izdanje, Zagreb, lipanj 2011.2. Josipović, T., Načela europskog prava u presudama Suda Europske zajednice, Zagreb, 2005.3. Koprić, I., Europski upravni prostor – ispunjavanje europskih standarda u državama članica-

ma i kandidatima, u knjizi Europski upravni prostor, Institut za javnu upravu, Zagreb, 2012.4. Koprić, I., Prilagodbe hrvatske javne uprave europskim standardima, Godišnjak Akademije

pravnih znanosti Hrvatske, br. 1/14.5. Nicolaidis, K.; Weatherill, S., (ur.) WHOSE EUROPE? NATIONAL MODELS AND THE CON-

STITUTION OF THE EUROPEAN UNION, Papers of a Multi-disciplinary Conference held in Oxford in April 2003, str. 49., 53.

6. Schwartze, J., European Administrative Law, Sweet and Maxwell, London, 2006.7. Verhoeven, M., The Constanzo Obligation, The Obligations of National Administrative Aut-

horities in the Case of Incompatibility between National Law and European Law, 2011.

189


Boris Ljubanović, PhD, associate professor, Faculty of Law Osijek, J. J. Strossmayer University in Osijek

Blanka Matković, student of the Specialist Graduate Professional Study Programme in Public Administration, Faculty of Law Osijek, J. J. Strossmayer University in Osijek

THE TREATY OF LISBON – ITS STRUCTURE AND IMPACT ON ADMINI-STRATIVE LAW AND PUBLIC ADMINISTRATION

Summary

The paper focuses on the Treaty of Lisbon and the changes it has effected. It deals with defi-ning boundaries of the division of competences between the European Union and Member Sta-tes, i.e. areas of exclusive competences of the European Union, shared competences and the area in which it has the power to support, coordinate or complement the action of the Member Sta-tes. The authors consider principles related to the division of competences between the Europe-an Union and the Member States as well as the absence of competences of the European Uni-on to facilitate public administration of the Member States in spite of the fact that public admi-nistration of the Member States implements the EU binding legislation in accordance with the efficiency and harmonisation requirements. The paper also deals with the principles of the Eu-ropean public administration.

Key words: Treaty of Lisbon, competences, competences of the EU, competences of the Member States, administrative autonomy, administrative cooperation, public administrati-on, European public administration principles


190

Dr. Boris Ljubanović, außerordentlicher Professor,Fakultät für Rechtswissenschaften der Josip-Juraj-Strossmayer-Universität in Osijek

Blanka Matković, Studentin am Spezialistischen Diplomstudium der Öffentlichen Verwaltung, Fakultät für Rechtswissenschaften der Josip-Juraj-Strossmayer Universität in Osijek

DER LISABON-VERTRAG: DIE STRUKTUR UND DIE ASPEKTE SEINES EINFLUSSES AUF DAS VERWALTUNGSRECHT UND ÖFFENTLICHE VERWALTUNG

Zusammenfassung

Nach einer Einführung über den Lisabon-Vertrag und die durch diesen Vertrag eingetrage-nen Änderungen, befassen sich die Autoren mit der Abgrenzung der Befugnisse zwischen der Europäischen Union und den Mitgliedstaaten, bzw. mit den Bereichen, für welche die Europäis-che Union ausschließlich zuständig ist, mit denen, für welche die Zuständigkeit zwischen der EU und den Mitgliedstaaten verteilt ist, und denen, in welchen die EU dafür zuständig ist, die Täti-gkeiten der Mitgliedstaaten zu unterstützen, zu koordinieren oder zu ergänzen. Insbesondere werden die Grundsätze der Zuständigkeitenteilung zwischen der Europäischen Union und den Mitgliedstaaten beobachtet. Es wird auch auf das mangelnde Befugnis der Europäischen Union hingewiesen, die öffentliche Verwaltung der Mitgliedstaaten zu organisieren, trotz der Tatsac-he, dass die öffentlichen Verwaltungen der Mitgliedstaaten verpflichtet sind, ihre verbindlichen Rechtsakte durchzuführen, mit der Fordernung, dass diese Durchführung einheitlich und wir-kungsvoll ist. Darüber hinaus wird über die Grundsätze der europäischen öffentlichen Verwal-tung vorgetragen.

Schlagwörter: der Lisabon-Vertrag, Zuständigkeiten, Befugnisse der Europäischen Union, Befu-gnisse der Mitgliedstaaten, Verwaltungsautonomie, Verwaltungszusammenarbeit, öffentliche Verwaltung, europäische Grundsätze der öffentlichen Verwaltung

191

László Heka, NEKI ASPEKTI MAĐARSKOGA OBITELJSKOG PRAVA NA TEMELJU ZAKONA IZ 2014. GODINE

1. UVOD

Mađarski Građanski zakonik sastoji se od osam tematskih cjelina (knjiga): Uvodne odred-be, Čovjek kao pravni subjekt, Pravna osoba – građanske udruge i trgovačka društva, Obiteljsko pravo, Stvarno pravo, Obvezno pravo (ugovori), Nasljedno pravo i Završne odredbe. Obiteljsko pravo je, dakle, normirano u IV. knjizi GZ-a, a za njega je znakovito da zakonodavac nije nasto-jao stvoriti posve nova pravila umjesto postojećih, nego je intervenirao samo u područjima gdje

Pregledni znanstveni radUDK 347.6(439)


NEKI ASPEKTI MAĐARSKOGA OBITELJSKOG PRAVA NA TEMELJU ZAKONA IZ 2014. GODINE

Sažetak: Mađarsko obiteljsko pravo od 2014. godine sastavni je dio novoga mađarskoga Gra-đanskog zakonika – Zakona broj V. iz 2013. godine (Polgári Törvénykönyvről szóló 2013. évi V. törvény), koji je nakon šesnaestogodišnjega rada skupine eksperata pro-glašen 26. veljače 2013., a na snagu je stupio 15. ožujka 2014. godine. Sa svojih 1596 članaka gotovo je dvostruko opsežniji od dosadašnjega zakonika iz kojega je preuzeo oko polovine propisa, dok je druga polovina rješenja iz bivšega Građanskog zakonika dijelom izmijenjena i dopunjena, a dijelom su uvedena i posve nova pravila. U novi mađarski Građanski kodeks ugrađeno je i obiteljsko pravo kao i regulativa koja se od-nosi na trgovačka društva, a tu su materiju dosad propisivali posebni zakoni, pa su ovi tako prestali vrijediti. Promjene u građanskome zakonodavstvu zahtijevale su i izmjene i dopune u oko 180 različitih zakona povezanih sa spomenutim Kodeksom.

U ovome radu predstavljamo glavne točke mađarskoga obiteljskog prava, napose se koncentrirajući na nova zakonska rješenja. Zbog ograničenosti prostora ne bavimo se podjednako svim cjelinama, nego naglasak stavljamo na pitanja braka, prava na roditeljsku skrb, uzdržavanja bračnih drugova, djece i rodbine, na posvojenje i skrb-ništvo. Pritom slijedimo kronološki red kojim su ta pitanja regulirana u Zakonu.

Ključne riječi: brak, pravo na roditeljsku skrb, uzdržavanje djece, bračnih drugova i rodbine, posva-janje, skrbništvo

Doc. dr. sc. László Heka*

* Dr. sc. László Heka, sveučilišni docent Instituta za poredbeno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Szegedu, SZTE Álam-és Jogtudományi Kar, Összehasonlító Jogi Intézet 6721 Szeged, Rákóczi tér 1, Republika Mađarska.


192

su novi društveni i gospodarski odnosi (naročito u vezi s imovinom bračnih drugova) ili slabosti prijašnjih rješenja to činili opravdanim (primjerice, glede roditeljske skrbi), a posebno je uzeo u obzir sudsku praksu.1

Posebnu pozornost Zakon posvećuje zaštiti braka, obitelji i djece, osiguranju nesmetanoga razvoja i odgoja mladeži, ravnopravnosti bračnih drugova, uklanjanju razlikovanja između dje-ce rođene u braku i one rođene izvan braka te zaštiti majčinstva. Pri tome valja napomenuti da je u Mađarskoj visoka stopa razvoda braka (godine 2005. razvedena su 24.804 braka, a 2010. njih 23.873), a istodobno pada broj novosklopljenih brakova (2005. sklopljena su 44.234 braka, a 2010. godine 35.520) te je primjetan osjetan pad sveukupnoga broja stanovnika, kao i pad nataliteta. Tako je 1990. u zemlji bilo 2,733.832 djece u dobi od 0 do 18 godina, dok je njihov broj 2000. pao na 2,073.650, a 2010. broj djece u dobi do 18 godina iznosi samo 1,797.955 duša. Zbog visoke stope razvoda braka između 30 do 35% djece odrasta u obitelji samo s jednim roditeljem, a više od dva-deset tisuća djece nalazi se pod skrbništvom. Zabrinjavajući su podaci i o porastu maloljetničko-ga kriminaliteta. Dok je, primjerice, 2006. bilo 2.608 maloljetnih počinitelja kaznenih djela, taj je broj 2010. godine porastao na 3.871. U posljednjih deset godina od ukupnoga broja kaznenih dje-la u svezi sa zloporabom opojnih droga gotovo sedamdeset posto počinitelja bilo je iz dobne sku-pine od 15 do 24 godine.2 Uza sve to spomenimo i da je u današnjemu svijetu svekolike globaliza-cije u kojemu milijuni ljudi žive i rade izvan svoje matične države obiteljsko pravo postalo i dije-lom međunarodnoga prava. U 21. stoljeću u demokratskim društvima zajamčena je sloboda pro-mjene prebivališta – boravišta ne samo odraslih, nego i djece, čime jamačno raste i mogućnost za protupravno odvođenje djece iz jedne države u drugu. Prema podacima iz 2008. godine podne-sena je 1961 zamolba za vraćanje odvedenoga djeteta (njima je bilo obuhvaćeno 2705 djece u pro-sječnoj životnoj dobi od 6,4 godine) te 360 zamolbi za osiguravanje održavanja osobnih odnosa roditelja i djece. S tim u svezi spomenimo kako je razvidna tendencija stalnoga porasta broja pro-tupravno odvedene djece mlađe od šesnaest godina.3

2. NOVINE U MAĐARSKOME OBITELJSKOM PRAVU

Mađarski Ustav (na snagu je stupio 1. siječnja 2012. godine) u svojoj preambuli – “Nacional-noj vjeroispovijesti“ napominje da je obitelj temeljni oblik zajedničkoga života, nadalje u članku L) propisuje zaštitu braka i obitelji, u članku VI.) navodi pravo na privatni i obiteljski život kao temeljno ljudsko pravo, u članku XV.) ističe se ravnopravnost žena i muškaraca te posebne mjere za potporu obitelji, djece i žena, a u članku XVI. regulira se osiguravanje ostvarivanja prava dje-ce. Ustav u već spomenutome članku L) propisuje da je brak dragovoljnom odlukom supružni-ka stvorena životna zajednica muškarca i žene, a obitelj je temelj opstanka nacije.4 Ustavom su, dakle, propisana temeljna načela obiteljskoga prava koje je preuzeo i novi Građanski zakonik, koji glede obiteljskoga prava naglasak stavlja na četiri cilja: na zaštitu braka i obitelji, zaštitu inte-

1 Weiss, Emilia, Az új Polgári Törvénykönyv Családjogi Könyvéről. In: Jogtudományi Közlöny, 68. évf. 9. szám., Budapest, 2013., str. 406.

2 Vidi: Emberi Jogok, Gyermekek. http://emberijogok.kormany.hu/gyermekek (12. ožujka 2015.).

3 Vidi: Szülői felügyelet, gyermekvédelem, jogellenes elvitel, mediáció az új Ptk. és a kapcsolódó törvények szerint http://ptk2013.hu/szakcikkek/szuloi-felugyelet-gyermekvedelem-jogellenes-elvitel-mediacio-az-uj-ptk-es-a-kapcsolodo-torvenyek-szerint/3830 (preuzeto:19. lipnja 2014.).

4 Heka, László, Ustavnopravni poredak Mađarske u svjetlu Ustava iz 2011. godine, Pravni vjesnik Osijek, br 3–4., Osijek 2013. str. 157.–185. http://vjesnik.pravos.hr/preuzimanje/2013-3_4.pdf, str. 165.

193


resa djeteta, ravnopravnost bračnih drugova (s ciljem da kod rješavanja imovinskih pitanja nijedna stranka ne stekne nezasluženu imovinsku dobit) i zaštitu slabije strane.5 U svezi sa zaštitom bra-ka i obitelji mađarski GZ je sukladan čl. 8. i 12. Europske konvencije o ljudskim pravima i čl. 16. t. 3. Opće povelje o ljudskim pravima, odnosno čl. 23. Povelje o građanskim i političkim pravima koji obitelj definiraju kao naravnu i temeljnu jedinicu društva.6 U mađarskome pravnome susta-vu zaštita obitelji uređuje se organskim zakonom (Zakon o zaštiti obitelji broj CCXI iz 2011. godi-ne) koji je u čl. 7. propisao da je obitelj čuvstvena i gospodarska zajednica naravnih osoba zasno-vana na braku muškarca i žene ili na srodstvu u pravoj liniji, odnosno skrbništvu.7 Četvrta izmje-na i dopuna Ustava (iz 2013. godine) također propisuje da su brak te odnosi između roditelja i dje-ce temelji obiteljskoga života. Bračna zajednica između muškarca i žene (mađarski zakoni – kao i Ustav – uvijek na prvome mjestu spominju muškarca) smatra se poželjnim oblikom obiteljskoga života, dok se izvanbračni oblici zajedničkoga života priznaju ali ne preferiraju.8

Od 2014. godine dogodile su se temeljite promjene obiteljskoga prava u regulativi prava koje se u hrvatskom zakonu naziva roditeljska skrb, a u srpskoj pravnoj terminologiji roditeljskim pravom. Neki mađarski autori svrstavaju ga među kompleksna prava, dakle među ona koja sama po sebi sadrže više različitih prava.9 Isto tako je u Mađarskoj uvedena medijacija u postupku ra-zvoda braka i uređivanja načina ostvarivanja roditeljske skrbi jer se to rješenje u mnogim zemlja-ma pokazalo uspješnim. Navedene promjene ne odnose se toliko na roditelje koji žive zajedno, nego na razvedene bračne drugove kod kojih treba odlučiti kod kojeg će roditelja dijete živjeti, odnosno o načinu na koji drugi roditelj može održavati osobni kontakt s djetetom. Dosad je vri-jedilo pravilo da su pri razvodu braka roditelji odlučivali o tome koji će od njih ostvarivati rodi-teljsku skrb, dok je pravo drugog roditelja mirovalo, izuzimajući nekoliko vrlo važnih pitanja, kao što su, primjerice, odabir škole u kojoj će se dijete školovati, izbor zanimanja, promjene osobno-ga imena ili mjesta prebivališta – boravišta itd. U tim je, naime, pitanjima roditelj koji ne živi s djetetom i dalje zadržavao pravo zajedničkoga odlučivanja s roditeljem koji skrbi o djetetu. Tako se dijete može upisati u vrtić ili školu samo na temelju zajedničke odluke (potpisa) obaju rodi-telja, ali odgojno-obrazovne ustanove ne traže uvijek dosljedno očitovanje zajedničke volje rodi-telja, čime se umanjuje pravo roditelja koji ne živi s djetetom. Međutim, zahtjev za promjenom djetetova imena i prezimena može se podnijeti samo na temelju zajedničkoga podneska obaju roditelja. Do novoga Zakona brojne nesporazume izazivalo je pravo roditelja koji ne živi s djete-tom da utječe na promjenu djetetova prebivališta – boravišta, što su mnogi tumačili na način da se željelo onemogućiti preseljenje bivšega bračnoga druga u drugi grad ili naselje, bez pristan-ka drugoga roditelja. Međutim, oni to pravo u biti nisu nikada ni imali, što je potvrdilo i stajali-šte Vrhovnoga suda Mađarske, koji je dao tumačenje da je o promjeni prebivališta – boravišta ri-

5 Weiss, Emilia, Az új Polgári Törvénykönyv Családjogi Könyvéről, str. 407.

6 Boros, Zsuzsa- Katonáné Pehr, Erika-Kőrös, András-Makai, Katalin-Szeibert, Orsolya. Szerkesztő: Kőrös, András, Polgári jog– Családjog. Az új PtK magyarázata III/VI, Hvgorac Lap- és Könyvkiadó Kft. Budapest, 2013. str. 22.

7 Vidi čl. 1.–25. Zakona o zaštiti obitelji broj CCXI. (2011. évi CCXI. törvény a családok védelméről) iz 2011. godine. Mrežna stranica http://www.complex.hu/kzldat/t1100211.htm/t1100211.htm#kagy1 (preuzeto: 23. svibnja 2013.). Vidi Zakon broj XXX. o mađar-skim nacionalnim interesima i hungarikumima (2012. évi XXX. törvény a magyar nemzeti értékekről és a hungarikumokról). http://net.jogtar.hu/jr/gen/hjegy_doc.cgi?docid =A1200030.TV (preuzeto: 14. srpnja 2014.).

8 O usporedbi mađarskoga Zakona s pojedinim odredbama hrvatskoga obiteljskoga prava vidi u: Heka, László, Néhány gondolat az új horvát Családjogi Törvényről. In: Családi jog. HVG, Budapest, 2015. 13:(1) str. 36.–45.

9 Vidi opširnije: Blutman, László; Görög, Márta, Alapvető alanyi jogi pozíciók a Polgári Törvénykönyvben (2013). In: Jogtudományi Közlöny 2013/6. sz. Budapest, 2013., str. 273., 280.–281.; Vidi još i: Görög, Márta, Régi-új kihívások a személyiségi, személyhez fűződő jogi védelem előtt. In: Javítandó s jobbítható elemek a Ptk. kodifikációjában (szerk.: Gondosné Pusztahelyi Réka, Juhász Ágnes), Novotni Alapítvány, Miskolc, 2012., str. 47.–58.


194

ječ onda kada dijete više ne živi u kućanstvu roditelja koji skrbi o njemu (primjerice, tako što se preseli k djedu i baki ili nastavi živjeti u učeničkom odnosno studentskom domu). U takvim je slučajevima ili pak kod trajnoga naseljavanja u inozemstvu, odnosno u pitanju promjene držav-ljanstva, nužan pristanak obaju roditelja, ali roditelj koji ne živi s djetetom ne može onemogući preseljenje drugoga roditelja i djeteta u bilo koje drugo mjesto unutar države. Ovaj stav Vrhov-nog suda prihvaćen je u novom GZ-u i više ne bi trebao izazivati nesporazume.

Mnogi smatraju kako je vrlo dobro novo rješenje o ukidanju ograničenja da roditelj koji živi odvojeno od djeteta s njime ne može otputovati u inozemstvo na ljetovanje ili zimovanje, osim ako je drugi roditelj dao pristanak za to. Novim Zakonom takav pristanak više nije potreban.

Pri odlučivanju o roditeljskoj skrbi roditelji mogu postići sporazum o ostvarivanju zajednič-ke skrbi nad djetetom, pa tako suglasno odlučuju o svim važnim pitanjima u svezi s djetetom i njegovom budućnosti.10 Ovakvu zajedničku roditeljsku skrb ne može odrediti sud, nego se samo roditelji mogu dogovoriti o njemu. Ipak i unatoč postojanju takvoga sporazuma, treba se donije-ti odluka o modalitetima međusobne suradnje roditelja, o načinu održavanja kontakata s djete-tom, kao i o visini alimentacije. Jedno od mogućih rješenja jest da dijete jednako vremena provo-di kod oba roditelja (primjerice, tjedan dana živi kod jednoga, a zatim idući tjedan kod drugoga roditelja), ali tu mogućnost mađarsko pravo ne predviđa, pa se zato događalo da je dijete bilo po-vjereno jednome roditelju, a osobni odnos s drugim roditeljem održavalo je tako što je kod njega boravilo svaki drugi tjedan od ponedjeljka ujutro do nedjelje navečer. Međutim, Građanski zako-nik je dvjema važnim novinama u biti ipak uveo model prema kojem otac i majka mogu u podjed-nakoj mjeri i vremenu ostvarivati roditeljsku skrb. Naime, odsad ni sudske presude, ali ni sudske nagodbe stranaka više ne moraju propisati kojemu roditelju se dijete povjerava na odgoj, nego se odluka odnosi na to koji roditelj ima pravo roditeljske skrbi. Roditelji se, dakle, mogu dogovo-riti da će roditeljsku skrb ostvarivati zajednički, ali ne moraju navesti kod kojega od njih će dije-te biti smješteno. Umjesto toga trebaju odlučiti gdje će biti djetetova adresa stanovanja, premda nije isključeno da ona bude istodobno kod oba roditelja. Novost je u obiteljskome pravu odredba prema kojoj sud može odlučiti da roditelji svoje pravo roditeljske skrbi ostvaruju podijeljeno ako se nisu uspjeli dogovoriti oko zajedničke roditeljske skrbi. Dakle, mađarsko pravo odsad omogu-ćava da roditelji podijele pravo roditeljske skrbi o čemu se mogu dogovoriti supružnici ili pak ta-kvu odluku može donijeti sud. Kad je posrijedi odvojeno ostvarivanje prava roditeljske skrbi, ro-ditelji su obvezni međusobno razmjenjivati informacije o svakome pitanju u kojem su o djetetu odlučili na temelju svoga prava samostalnoga odlučivanja. Važna novina jest i da se roditelji koji zajednički ostvaruju roditeljsku skrb mogu obratiti centru za skrb radi donošenja odluke u pita-nju u kojemu se njihova mišljenja razilaze. Dakle, u vezi s tim pitanjima stranke se ne obraćaju sudu kao dosad, što se čini boljim i svakako učinkovitijim rješenjem, imajući u vidu da centar za skrb odluku mora donijeti u roku od trideset dana, dok bi sudski postupak trajao mnogo dulje.

Ako je riječ o narušenom odnosu između supružnika u postupku pred sudom i centrom za skrb, stranke se mogu obvezati na sudjelovanje u postupku medijacije, ako nadležno tijelo ili sud drži izglednim postizanje dogovora među njima (ali im se sam sporazum ne može nametnuti). Stranke time dobivaju mogućnost da uz pomoć stručnih osoba pronađu najpovoljnije rješenje za sebe i za dijete.11

10 Az új Ptk. családjogra vonatkozó szabályairól – interjú Kőrös Andrással, a Kúria családjogi tanácsa elnökével. http://ptk2013.hu/interjuk/az-uj-ptk-csaladjogra-vonatkozo-szabalyairol-interju-koros-andrassal-a-kuria-csaladjogi-tanacsa-elnokevel/2422 (pre-uzeto: 22. lipnja 2014. godine).

11 Vidi opširnije: Nagy, Márta, Bírósági mediáció. Bába Kiadó, Szeged, 2011.

195


Glede imovinskoga prava sadašnje norme su mnogo obimnije nego one u prijašnjem Obitelj-skom zakonu. Njima se detaljno reguliraju pitanja zajedničke i posebne imovine bračnih drugo-va.

3. BRAK

Obiteljsko pravo normirano je u Četvrtoj knjizi GZ-a.12 U Temeljnim načelima ističe se da Zakon štiti brak i obitelj kao i da se pri primjeni Zakona treba osigurati suglasnost obiteljskih i osobnih interesa (čl. 4:1–2). Brak je definiran kao životna zajednica ”između muškarca i žene sk-lopljena pred matičarom” (4:5). U obiteljskim odnosima interesi i prava djeteta naglašeno su zaš-tićeni, a naročito pravo na njegov odgoj u vlastitoj obitelji. Članak 24. Karte o osnovnim pravi-ma Europske unije13 glede prava djeteta ističe i pravo na zaštitu blagostanja i skrbi o djetetu, uk- ljučujući i pravo na slobodno izražavanje mišljenja, na održavanje osobnih i neposrednih odnosa s oba roditelja i na zaštitu djetetovih interesa.14

3.1 Sklapanje braka

Bračni drugovi pred matičarom moraju dokazati da su ostvarene pravne pretpostavke za sklapanje braka (da je riječ o punoljetnim osobama različitoga spola koje izjavljuju suglasnu vo-lju za sklapanje braka, da nisu srodnici, nadalje, ako je jedan od njih strani državljanin onda tre-ba utvrditi ima li pravo na sklapanje braka prema svome domicilnom pravu), nakon čega ma-tičar određuje datum vjenčanja u roku od najmanje trideset dana. Ovaj se postupak mora po-noviti ako strane ne sklope brak u roku od godine dana (dosad je rok bio šest mjeseci).15 Novina je u odnosu na prijašnji Obiteljski zakon da se izjava bračnih drugova ne može vezati ni uz ka-kav uvjet ili rok. Bilježnik može u opravdanim slučajevima odrediti drukčiji rok, a ako jednome od bračnih drugova zbog teško narušenoga zdravlja prijeti skora smrt, onda se izjava bračnih drugova smatra dokazom postojanja svih pravnih uvjeta te se brak može odmah sklopiti (4:7). Brak se sklapa pred matičarom uz obveznu nazočnost ženika i nevjeste te dvaju svjedoka, u službe-nim prostorijama samouprave, ali se na zahtjev stranaka, uz bilježnikovo dopuštenje može sklopi-ti i na nekome drugome prikladnome mjestu bez prisutnosti javnosti. Činjenicu sklapanja bra-ka matičar treba upisati u matičnu knjigu vjenčanih što ima deklarativan karakter i služi samo kao dokazni dokument jer je, naime, brak nastao davanjem suglasnih izjava bračnih drugova.16

Budući da se prema Zakonu brak može sklopiti samo uz sudjelovanje matičara, stoga je za njegov puni učinak potrebno da supružnici uz crkveni brak, obave i vjenčanje pred matičarom, shodno obvezi sklapanja građanskoga braka propisanoj još u Zakonu br. XXXI iz 1894.17 Svjedok

12 Zakon broj V. iz 2013. godine – Građanski zakonik. http://net.jogtar.hu/jr/gen/hjegy_doc.cgi?docid=A1300005.TV (preuzeto: 13. lipnja 2014.).

13 Charter of Fundamental Rights of the European Union. Official Journal of the European Union 2012/C 326/02 http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=uriserv:OJ.C_.2012.326.01.0391.01.ENG (preuzeto 1. srpnja 2014.). Article 24 The rights of the child.

14 Hegedüs, Andrea, Polgári jog. Családjog. Szeged, 2014., str. 32.

15 Isto, str. 50.

16 Isto, str. 59.

17 Boros, Zsuzsa-Katonáné Pehr, Erika-Kőrös, András-Makai, Katalin-Szeibert, Orsolya (Szerkesztő: Kőrös, András): Polgári jog–


196

može biti punoljetna poslovno sposobna osoba, dakle i strani državljanin, ali se treba zatražiti pomoć tumača ako matičar ne razumije jezik kojim govore svjedoci. Mađarska je članica Konven-cije CEDAW koja propisuje da brak mogu sklopiti samo punoljetne osobe, što bi značilo da malo-ljetnik ne može sklopiti brak čak ni uz pristanak skrbnika. Međutim, zakonodavac je uzeo u obzir i nacionalnu tradiciju te društvene običaje, pa je dobnu granicu snizio na 16 godina kada se ma-loljetniku dopušta sklapanje braka uz skrbnikov pristanak.18

3.2 Osobna prava i dužnosti bračnih drugova

U Mađarskoj su bračni drugovi ravnopravni glede prava i dužnosti, ali se njihovi odnosi tre-baju uređivati imajući u vidu zaštitu slabije strane (4:3–4). U braku su supružnici dužni biti vjerni jedno drugome, odluke donositi suglasno, pazeći na interese obitelji i djeteta, obvezni su surađi-vati i međusobno si pomagati radi ostvarivanja zajedničkih ciljeva. Ta obveza u Zakonom propi-sanim slučajevima ne prestaje ni nakon razvoda braka (4:24–26). Zakonom je propisano i da brač-ni drugovi zajedničkom voljom odlučuju o svome prebivalištu kao i da u slučaju razvoda svaki od njih ima pravo odabrati svoje prebivalište, što je skladu s točkom II/5. Odluke Ministarske ko-misije Vijeća Europe broj R(78) 37.19 U osobna prava ubrajaju se i ona koja se odnose na korište- nje osobnih imena i prezimena koja su u Mađarskoj nešto drukčija nego u zemljama u regiji. Na-ime, stupanjem u brak žena uz suprugovo prezime često preuzima i njegovo osobno ime uz do-davanje sufiksa – né, što znači gospođa, dok se vlastito prezime i ime ”gube”. Usto je pravilo da se na prvome mjestu piše prezime a tek potom ime, osim kod stranaca kod kojih je redoslijed ob-rnut (primjerice Pataki, Ferenc i Benjamin Stark). Tako se, primjerice, Takács, Edit nakon udaje za Németh, Antala službeno zove Németh, Antalné ili samo Némethé (Takács) Edit, a ako njezin suprug ima recimo doktorsku titulu, onda žena uz njegovo prezime i ime dobiva i tu titulu (dak-le, zove se dr. Németh Antalné ili dr. Némethné Takács Edit). Premda se danas mlađe Mađarice sve češće odlučuju za očuvanje svoga osobnoga imena, ipak je i dalje često potpuno preuzimanje suprugova imena i prezimena. Novi GZ propisuje da je supruga slobodna izabrati svoje ime i pre-zime, dakle može i zadržati svoje dotadašnje ime i prezime. Suprug također može koristiti svo-je prezime, a može mu pridodati ženino prezime, ali ni suprug ni supruga ne mogu imati više od dva prezimena (4:27.).

3.3 Imovinski odnosi bračnih drugova

za razliku od prijašnjega Zakona koji je samo okvirno propisivao pitanje bračnih imovins-kih ugovora, sadašnji Zakon to pitanje detaljno uređuje dajući supružnicima mnogo veću auto-nomiju. Pri tome je zakonodavac pravilno ustanovio da se zbog društvenih i imovinskih promje-na zajednička bračna stečevina supružnika više ne sastoji samo od zajedničke nekretnine i pok-retnina, nego je čine i automobil(i), bankovna štednja, udjeli u poduzetništvu – tvrtki, imovins-ka sredstva tvrtke, umjetnine, nakit, ali i bankovni krediti. Bračni drugovi mogu svoje imovins-

Családjog. Az új PtK magyarázata III/VI, str. 35.

18 Isto, str. 42.

19 Hegedüs, Andrea, Polgári jog. Családjog, str. 91.

197


kopravne odnose urediti bračnim ugovorom. Ako taj ugovor ne propiše drukčije, onda za vrijeme trajanja braka (čak i ako je povremeno prekinut njihov zajednički život) među supružnicima postoji zakonska zajednička nedjeljiva i u jednakim im dijelovima pripadajuća imovina u koju spada sve što su bračni drugovi stekli zajedno ili posebno, kao i tereti i obveze koje je jedan od njih preuzeo (4:34–35).20 U posebnu imovinu spadaju stvari koje je bračni drug posjedovao prije sklapanja braka, zatim za vrijeme braka naslijeđene ili darovane stvari, odnosno besplatni dop-rinosi, intelektualno vlasništvo, naknada za pretrpljenu štetu, stvari za osobnu uporabu te one koje je bračni drug stekao prodajom posebne imovine. Posebnoj imovini stečenoj prije sklap-anja braka pripadaju i svi dugovi i tereti, kao i kamate. Stvar iz posebne imovine koja zamjen-juje uređaj ili opremu za svakodnevnu uporabu postaje zajednička imovina nakon što su brač-ni drugovi u braku proveli pet godina (4:37–38). Zajedničkom imovinom supružnici upravljaju i raspolažu zajednički i sporazumno, uz suglasnost drugoga supružnika, a tako odlučuju i o nje-zinoj zaštiti i očuvanju. Jedan od supružnika može bez pristanka drugoga bračnoga druga po-duzeti hitnu mjeru radi očuvanja imovine, ali ga je u tom slučaju dužan o tome odmah obavijes-titi. Stvari iz zajedničke imovine koje služe za obavljanje poslovne djelatnosti koristi onaj bračni drug koji se bavi predmetnim poslom, uz pristanak supružnika. Supružnici iz zajedničke imovi-ne snose troškove održavanja i upravljanja zajedničkom imovinom i kućanstvom, a ako oni nisu dostatni, onda ih trebaju snositi iz svoje posebne imovine. Posjeduje li samo jedan od njih poseb-nu imovinu, onda on snosi troškove (4:42–44). Bračni drug ne može bez pristanka druge strane raspolagati stanom u zajedničkom vlasništvu ni zajedničkom imovinom u korist privatnog po-duzeća, trgovačkog društva ili zadruge. Supružnik koji bez pristanka bračnoga druga sklopi ugo-vor kojim opterećuje i njega, dužan je nadoknaditi nastalu štetu, osim ako dokaže da je pravni posao služio interesima i volji i druge strane, a naročito ako je njime spriječeno oštećivanje za-jedničke imovine (4:52).

Zajednička imovina prestaje ako bračnim ugovorom supružnici isključe njezino dalje pos-tojanje, kao i sudskom odlukom odnosno prestankom braka. Sud može raskinuti zajedničku imovinu: ako je jedan bračni drug bez pristanka drugoga sklopio ugovor ili je mimo njega prouz-ročio dug kojim ugrožava i dio zajedničke imovine koji pripada supružniku, ili ako je obavljajući svoju poslovnu djelatnost dospio u stečaj, odnosno ako se na zajedničkoj imovini provodi ovrha kojom se ugrožava i dio zajedničke imovine koji pripada drugome bračnome drugu, kao i ako je supružnik smješten pod skrbništvo (4:53-56.). U slučaju raskida zajedničke imovine bračni dru-govi od suda mogu zatražiti diobu imovine. Visina suvlasničkoga udjela supružnika utvrđuje se na temelju stanja i vrijednosti u trenutku prestanka zajedničke imovine. Ugovor bračnih drugo-va o diobi imovine treba biti sklopljen u obliku javnobilježničke isprave ili privatne isprave su-potpisane od strane odvjetnika (4:60–62). Treba ga se pohraniti u evidenciju državnoga tijela kako bi mogao vrijediti i u odnosu na treće osobe jer bi inače valjalo provoditi poseban dokazni postupak kako bi se ustanovilo je li treća osoba znala za ugovor, odnosno da pojedina nekretni-na spada u zajedničko vlasništvo supružnika.

Zajednički stan bračnih drugova stambeni je prostor u kojem oni žive i na kojemu jedan ili oba supružnika imaju pravo vlasništva ili uživanja, odnosno najma. Bračni drugovi su dužni u tome stanu osigurati i stanovanje svome maloljetnome djetetu, odnosno maloljetnome djetetu bračnoga druga koji je isključivi nositelj stambenog prava. Ako su bračni drugovi zajednički no-sitelji prava stanovanja, onda suglasnom voljom raspolažu stanom. Bračni drugovi mogu pitanje

20 Tóthné Fábián, Eszter, A házassági vagyonjog. In: Gaál, Sándor-Tóthné, Fábián Eszter: Családi jog. Ideiglenes tananyag. Tankönyv kiegészítő jegyzet. JATE Kiadó, Szeged, 1991., str. 72. Vidi: Hegedüs, Andrea, Polgári jog. Családjog, str. 108.


198

korištenja zajedničkoga stana za slučaj razvoda braka ili životne zajednice urediti posebnim ugo-vorom sklopljenim u obliku javnobilježničke isprave ili privatne isprave supotpisane od strane odvjetnika, ili posebnim ugovorom o zajedničkoj bračnoj imovini (4:65). Nije valjan ugovor sklopljen korištenjem isključivo elektroničkoga potpisa, odnosno ugovor sklopljen u elektroničko-me obliku i potpisan elektroničkim putem.21 Naime čl. 3. st. 2. Zakona br. XXXV. iz 2001. godi-ne propisuje da se građanskopravni ugovor koji se tiče GZ-om reguliranoga obiteljskoga ili nas- ljednoga pravnog odnosa ne može sklopiti samo i isključivo uporabom elektroničkoga potpisa na sadržaju sastavljenome u elektroničkome obliku.22 Sud zajedno s pitanjem ukidanja zajedničke imovine rješava i o ukidanju zajedničkoga vlasništva nad stanom koji je u zahtjevu za razvod bra-ka ili za diobu zajedničke imovine podnio jedan od supružnika. Sud može odrediti da se provede dioba stana ako je to fizički moguće ili ako to ne bi izazvalo teško narušavanje interesa supružni-ka ili maloljetnoga djeteta, a ne mora je odrediti ako oba bračna druga ili jedan od njih u istome mjestu raspolaže drugim useljivim stanom ili za stanovanje prikladnim prostorom, ili ako se je-dan supružnik dobrovoljno i trajno iseli iz stana. Ne dođe li do diobe stana, sud može ukinuti pra-vo na uživanje stana jednoga od bračnih drugova te odrediti da je dužan napustiti stan (4:76–82).

3.4 Prestanak braka

Prema GZ-u brak prestaje smrću bračnoga druga (čak i onda ako se poslije ustanovi da unatoč podatku iz matične knjige umrlih bračni drug i dalje živi, što njegovu supružniku nije bilo poz-nato) ili razvodom braka od strane suda. Sud može razvesti brak ako na temelju zahtjeva jedno-ga od bračnih drugova prosudi da je brak narušen u tolikoj mjeri da ga je nemoguće održati, od-nosno ako je prestala životna zajednica među supružnicima. Bračni drugovi mogu tijekom bra-korazvodne parnice – na vlastitu inicijativu ili na prijedlog suda – koristiti medijatorske usluge. Brak se može razvesti i u slučaju sudski odobrenoga sporazuma bračnih drugova, ako su se sup-ružnici dogovorili o ostvarivanju roditeljske skrbi nad zajedničkim djetetom, kao i o održavanj- u osobnih kontakata djeteta s roditeljem koji živi odvojeno od njega, o plaćanju uzdržavanja za dijete i bračnoga druga (ako ovaj to zatraži) te o korištenju zajedničkoga stana. Ako su se bračni drugovi sporazumjeli o ostvarivanju roditeljske skrbi, onda ne moraju postići dogovor i o održa-vanju osobnih odnosa s djetetom, nego je dovoljno da odrede djetetovu adresu stanovanja (4:20–21). Bračni drugovi i nakon razvoda braka mogu nastaviti koristiti dotadašnje ime i prezime ili pak mogu zatražiti od matičara promjenu imena i prezimena. Međutim, sud na zahtjev bivšega muža može zabraniti ženi korištenje muževljeva prezimena i imena, ako je pravomoćnom suds-kom presudom osuđena zbog kaznenog djela počinjenoga s umišljajem (4:28).

4. POSVOJENJE

Mađarski Ustav je u svojem članku XVI. propisao da svako dijete ima pravo na zaštitu i skrb kako bi ostvarilo odgovarajući tjelesni, duhovni i moralni razvoj, pa dakle to pravo pripada i dje-tetu koje ne živi sa svojim naravnim roditeljima. Njih mogu nadomjestiti posvojitelji koji djete-

21 Boros, Zsuzsa-Katonáné Pehr, Erika-Kőrös, András-Makai, Katalin-Szeibert, Orsolya (Szerkesztő: Kőrös, András): Polgári jog– Családjog. Az új PtK magyarázata III/VI, str. 123.


199


tu omogućuju obiteljsko okruženje i odgoj. Zakon br. CCXI. iz 2011. kao organski zakon među svojim ciljevima navodi i posvojenje za koje propisuje brz postupak radi omogućavanja obitelj-skoga života.23

Posvojenjem nastaje rodbinska veza između posvojitelja i njegovih srodnika te posvojeno-ga djeteta. Posvojiti se može samo maloljetno dijete i to na temelju zamolbe osobe koja ga nam-jerava posvojiti i djetetova zakonskoga zastupnika te pristanka djetetovih roditelja i posvojitel-jeva bračnoga druga. Za posvojenje maloljetnika koji je napunio četrnaestu godinu života i og-raničeno je poslovno sposoban, potreban je i njegov pristanak, a mišljenje djeteta mlađega od četrnaest godina treba se u odgovarajućoj mjeri uzeti u obzir. Pri posvojenju naročito se pazi na djetetove obiteljske veze, nacionalnost, vjeroispovijest, materinski jezik i kulturološke korijene.

Centar za skrb promiče posvojenje djeteta od strane posvojitelja koji žive u braku. Posvojitelj može biti poslovno sposobna osoba prikladna za posvojenje koja je napunila dvadeset i petu go-dinu života, barem je šesnaest godina a najviše četrdeset i pet godina starija od posvojenika (u slučaju posvojenja braće u obzir se uzima dob starijega djeteta). Prikladnost za posvojenje utvr- đuje centar za skrbništvo, provjeravajući zdravstveno i psihičko stanje potencijalnih posvojitelja te okolnosti u kojima žive (4:119–123). Prema podacima Državnog registra posvojenja ovaj postu-pak u Mađarskoj u prosjeku traje nešto dulje od tri godine.24 Mađarska poznaje i institut među-narodnoga posvojenja kada strani državljanin posvaja dijete koje tako trajno dospijeva u inozem-stvo. Stranac mora imati načelnu dozvolu svoje matične države i potvrdu prikladnosti da bude posvojitelj, nakon toga stupa u kontakt s mađarskim Ministarstvom za zaštitu mladeži te nad-ležnom tijelu treba predati sve dokumente potrebne za upis u registar posvojitelja.25 Takvo pos-vojenje moguće je ako nije uspio pokušaj posvojenja u Mađarskoj (4:129).26 Mađarski GZ zabranjuje stjecanje materijalne koristi posvojenjem, pa se zato ono ne dopušta ako donosi imovinsku korist strankama ili osobama, odnosno udrugama koje sudjeluju u postupku (4:130).

Posvojenjem posvojenik stječe pravni status posvojiteljeva djeteta te time prestaje roditeljska skrb djetetovih roditelja. Dijete preuzima i posvojiteljevo prezime o kojemu se posvojitelji tre-baju izjasniti pri podnošenju zamolbe za posvojenje. Posvojenik ima pravo od tijela starateljstva doznati je li posvojen, žive li njegovi biološki roditelji, ima li braće i sestara, a nakon što je navr-šio četrnaestu godinu života može dobiti i osobne podatke svojih roditelja i braće i sestara (uz nji-hov pristanak). Centar za skrb ovlašten je dati djetetu i podatke o zdravstvenom stanju njegovih naravnih roditelja ako su ti podaci važni za zdravstveno stanje posvojenika (primjerice, boluju li mu roditelji od nasljednih bolesti).

Posvojenje prestaje ako je posvojitelj pravomoćnom izjavom ili sudskom presudom priznao posvojenika za svoje dijete ili ako se na temelju pravomoćne sudske presude posvojitelj ima sma-trati ocem ili majkom maloljetnika, odnosno ako sud na traženje jedne stranke presudom raski-ne posvojenje zbog nedostojna ponašanja druge strane.

23 Isto, str. 193.

24 Boros, Zsuzsa-Katonáné Pehr, Erika-Kőrös, András-Makai, Katalin-Szeibert, Orsolya (Szerkesztő: Kőrös, András), Polgári jog– Családjog. Az új PtK magyarázata III/VI, str. 205.

25 Isto, str. 206.

26 Zakon broj CCLII. iz 2013. godine o izmjeni i dopuni pojedinih zakona u vezi sa stupanjem na snagu novoga Građanskog zakonika (A 2013. évi CCLII. törvény egyes törvényeknek az új Polgári Törvénykönyv hatálybalépésével összefüggő módosításáról) stupio je na snagu uz promijenjeni tekst članka 186. § (3) f).

(http://www.complex.hu/kzldat/t1300252.htm/t1300252.htm). (preuzeto: 24. lipnja 2014.).


200

5. RODITELJSKA SKRB

Maloljetnik se nalazi pod roditeljskom skrbi ili pod skrbništvom. Pravo roditeljske skrbi u sebi sadrži pravo određivanja imena i prezimena te prebivališta djeteta, njegova odgoja, školo-vanja, skrbi o njemu, raspolaganja imovinom, pravo i obvezu zakonskoga zastupanja, ali i pra-vo roditelja da svome djetetu odredi skrbnika ili i da odluči da se dijete ne stavi pod skrbništ-vo (4:146). Roditeljska skrb postoji po sili zakona i roditelji je se ne mogu odreći, nego to pravo prestaje (ili ga se gubi) samo na temelju sudske odluke. Roditeljska skrb potpuna je kad je riječ o poslovno nesposobnoj djeci mlađoj od četrnaest godina, a protokom vremena sužava se kada maloljetnik stječe ograničenu poslovnu sposobnost i stanovitu samostalnost u odlučivanju. Tada se već traži i djetetov pristanak kod određenih pravnih radnji. GZ-om propisani slučajevi kada se traži izjava maloljetnika jesu sljedeći: kada šesnaestogodišnjak daje privolu za sklapanje braka ili pak četrnaestogodišnjak daje privolu za posvojenje i za priznavanje očinstva njegova biološkoga oca (čl. 4:101. st. 5. i čl. 4:120. st. 2.), ili daje privolu za određeni medicinski zahvat (uz odobravanje rodi-telja). Centar za skrb djetetu imenuje skrbnika ako oba roditelja izgube pravo roditeljske skrbi ili im to pravo miruje i to ponajprije osobu koju je u javnoj ispravi ili oporuci odredio nositelj prava roditeljske skrbi (4:226. st. 1.). Članak 4:166. propisuje da centar za skrb rješava i o pravima iz sfe-re roditeljske skrbi o kojima se roditelji ne mogu dogovoriti, ali, primjerice, ne može odlučivati o pitanju djetetove vjeroispovijesti, duhovnosti i uvjerenja. Naime, člankom XVI. st. 2.–3. mađars-koga Ustava propisano je da roditelji imaju pravo izabrati način odgoja i školovanja djeteta, dakle utjecati na njegov svjetonazor, vjersko opredjeljenje i moral. Riječ je o vrlo osjetljivome području o kojem samo roditelji imaju pravo odlučivati, a centar za skrb ne može se umiješati u to čak ni onda ako se roditelji o njemu ne mogu složiti.

Roditelji svoje pravo skrbi ostvaruju ravnopravno, međusobno surađujući kako bi djetetu osi-gurali odgovarajući tjelesni, duhovni i moralni razvoj te su dužni obavijestiti dijete o odlukama koje donose u svezi s njime, uzimajući u obzir djetetovo mišljenje razmjerno njegovoj dobi i zre-losti. Odgoj djeteta i skrb o njemu odvijaju se u roditeljskome domu, no dijete koje je napunilo šesnaestu godinu života može bez pristanka roditelja, ali uz dozvolu centra za skrb napustiti ro-diteljski dom ili drugo prebivalište koje su roditelji odredili, ako to ne šteti njegovim interesima. No, bez privole obaju roditelja ne može se na dulje vrijeme nastaniti u inozemstvu (zbog školo-vanja ili posla), čak ni onda ako se ondje preseli s jednim od roditelja (4:152). Isto tako i o promje-ni djetetova imena, preseljenju u drugo mjesto unutar Mađarske ili o promjeni državljanstva i škole, odnosno izboru životne karijere uvijek odlučuju oba roditelja zajedno. Činjenica da se ro-ditelj koji skrbi o djetetu odselio iz bivšega zajedničkoga stana ili je sklopio novi brak, ne utječe na pravo roditeljske skrbi, ali sud sukladno interesu djeteta može promijeniti svoju prijašnju od-luku ako roditelj koji skrbi o djetetu sklopi brak sa stranim državljaninom.27 Prema GZ-u roditelj koji ostvaruje roditeljsku skrb obvezan je u određenim razdobljima obavještavati drugoga rodi-telja o svekolikome razvoju djeteta, njegovu zdravstvenom stanju, školovanju i o drugim bitnim činjenicama u svezi s djetetom. Ako oba roditelja ostvaruju pravo roditeljske skrbi, onda oni za-jednički upravljaju i djetetovom imovinom, a ako samo jedan od njih ostvaruje roditeljsku skrb, onda samo on ima pravo raspolagati i upravljati tom imovinom. Roditelji su nakon prestanka prava roditeljske skrbi dužni djetetovu imovinu vratiti svome punoljetnome djetetu. Dijete koji živi kod roditelja i raspolaže vlastitim prihodima obvezno je na zahtjev roditelja u odgovarajućoj mjeri sudjelovati u troškovima kućanstva (4:155–160).


201


Sukladno praksi nekih europskih zemalja danas u Mađarskoj roditelji zajedno ostvaruju pra-vo roditeljske skrbi, čak i onda ako više ne žive zajedno.28 Zakon preferira ovaj vid skrbi za dije-te i zato roditeljima omogućuje sporazum o istome u parničnome ili izvanparničnome postup-ku. Dakle, zajednička roditeljska skrb podrazumijeva se ako se stranke drukčije ne dogovore ili sud, odnosno centar za skrb, to pravo ne povjeri samo jednome od njih. Dođe li do spora u sve-zi s pravima roditeljske skrbi, sud može naložiti strankama da se podvrgnu postupku medijacije (4:172). Zakon o posredovanju broj LV iz 2002. godine propisao je da se ovaj postupak provodi u dvije faze: na medijacijskom sastanku posrednik upoznaje stranke o značenju medijacije, o nje-zinu odvijanju i troškovima, a u drugoj fazi (ako stranke daju pisanu izjavu da žele nastavak pos-tupka) bračni drugovi potpisuju sporazum. U Mađarskoj od 24. srpnja 2012. postoji mogućnost i za postupak (besplatne) sudske medijacije koju obavlja za to osposobljeni tajnik suda.29

5.1. Ostvarivanje osobnih odnosa djeteta i roditelja

Roditelj koji ne stanuje s djetetom ima pravo i dužnost ostvarivati neposredne osobne od-nose s djetetom, osim ako mu je to zabranjeno ili ograničeno sudskom odlukom, dok mu je dru-gi roditelj dužan omogućiti te susrete. U protivnom centar za skrb može mu izreći novčanu ka-znu, a u krajnjem slučaju može se čak i izmijeniti odluka o ostvarivanju roditeljske skrbi. Uz to, ima pravo i na naknadu nastale štete i troškova ako mu je onemogućen kontakt s djetetom. Dije-te ima pravo i na održavanje osobnih odnosa sa srodnicima i drugim osobama: bakama i djedo-vima, sestrama i braćom, odnosno sa stričevima, ujacima i tetama, kao i s njihovim bračnim dru-govima. Stavak 2. članka 4:180. propisuje da se pravo roditeljske skrbi odnosi i na odvođenje dje-teta u inozemstvo na kraće vrijeme. U slučaju ostvarivanja osobnoga odnosa na način da dijete otputuje k roditelju koji živi u inozemstvu ili je strani državljanin, sud ili centar za skrb mogu za-braniti odvođenje djeteta izvan Mađarske ako prosude da je to protivno djetetovim interesima.30

Roditelji mogu o načinu ostvarivanja osobnog odnosa s djetetom postići dogovor tijekom brakorazvodne parnice ili spora u svezi s ostvarivanjem roditeljske skrbi, dok u nedostatku is-toga odluku donosi sud ili centar za skrb. Ako je o ovome pitanju odlučio sud, tada se promjena načina ostvarivanja osobnoga odnosa može od suda zatražiti u roku od dvije godine, računajući od dana pravomoćnosti rješenja (4:181–183).

Pravo roditeljske skrbi prestaje punoljetnošću djeteta, njegovim posvojenjem (osim ako ga je posvojio bračni drug roditelja), pristankom roditelja da njegovo dijete bude posvojeno, smrću rodi-telja (ako umre roditelj koji je ostvarivao roditeljsku skrb to pravo prelazi na drugoga roditelja, osim ako mu presudom nije zabranjeno ostvarivanje roditeljske skrbi, ako je poslovno nesposo-ban ili je zbog maloljetnosti ograničeno poslovno sposoban, odnosno ako mu je nepoznato prebi-valište ili je privremeno onemogućen u ostvarivanju toga prava, kao i ako bi to bilo u suprotnos-ti s djetetovim interesom). Sud može roditelja lišiti prava roditeljske skrbi ako svojim ponašanj- em ugrožava zdravlje te mentalni i moralni razvoj djeteta, ili zapostavlja dijete, a može mu i vra-titi ovo pravo ako je prestao razlog zbog kojega je ono ukinuto (4:190–193).31

28 Weiss, Emilia, Az új Polgári Törvénykönyv Családjogi Könyvéről, str. 412.

29 Boros, Zsuzsa-Katonáné Pehr, Erika-Kőrös, András-Makai, Katalin-Szeibert, Orsolya (Szerkesztő: Kőrös, András): Polgári jog– Családjog. Az új PtK magyarázata III/VI, str. 271.

30 Isto, str. 279.



202

6. UZDRŽAVANJE

Uzdržavanje je dužnost i pravo roditelja i djece, bračnih i izvanbračnih drugova i srodnika u ravnoj lozi. U slučaju prestanka bračne zajednice uzdržavanje može tražiti bračni drug koji je mimo svoje volje (zbog bolesti, nezaposlenosti, smanjene radne sposobnosti) nesposoban uzdr-žavati se.32

Ovo pravo u posebno opravdanim slučajevima bivši bračni drug može zatražiti čak i pet go-dina nakon prestanka bračne zajednice, ako je tada dospio u situaciju u kojoj se više ne može uz-državati. Uzdržavanje može trajati koliko i brak ako su supružnici zajedno živjeli kraće od jedne godine i u njemu nisu rođena djeca, ali u opravdanim slučajevima može se odrediti i njegovo du-lje trajanje. Uzdržavanje ne pripada bivšemu supružniku koji nije dostojan toga jer je svojim po-našanjem ili načinom života doveo do narušavanja životne zajednice, odnosno onome supružni-ku koji je nakon prestanka braka svojim ponašanjem teško oštetio interese bivšega bračnog dru-ga ili člana njegove obitelji. Nije dužan plaćati uzdržavanje supružnik koji bi time doveo u opa-snost materijalnu sigurnost svoga djeteta ili svoju egzistenciju (4:29–31). Bračni drugovi se ovje-renom javnobilježničkom ispravom ili od strane odvjetnika supotpisanom privatnom ispravom mogu sporazumjeti da se obveza uzdržavanja obavlja predajom određene svote novca ili stvari.

Pravo na uzdržavanje od rodbine ima osoba koja se nije sposobna sama uzdržavati, a nema bračnoga druga, bivšega supružnika ili izvanbračnoga druga dužnih da ga uzdržavaju.33 Obveza uzdržavanja tereti srodnike u ravnoj lozi a ponajprije roditelje prema djeci i djecu prema rodite-ljima. Ako dijete nema živih roditelja ili ako uzdržanik nema djece, trebaju ih uzdržavati srodnici shodno redoslijedu krvnoga srodstva, pa tako maloljetnika koji nema srodnika u ravnoj lozi tre-baju uzdržavati punoljetni brat ili sestra ako je to ostvarivo bez ugrožavanja egzistencije vlasti-te obitelji i drugih srodnika u ravnoj lozi koje je dužan uzdržavati (4:194–197). U slučaju postoja-nja obveze uzdržavanja više srodnika, među njima nastaje redoslijed na čijem je čelu maloljetno dijete, zatim slijede punoljetno dijete, bračni drug, bivši supružnik, bivši izvanbračni drug, rodi-telj te rodbina i to prvo potomci, a onda preci sukladno stupnju krvnoga srodstva. Sud određuje visinu uzdržavanja na temelju potreba uzdržavanika i materijalnih mogućnosti obveznika, ali taj iznos ne može biti veći od polovice njegovih primanja. Obveza uzdržavanja u pravilu se izvrša-va novčanim davanjem i to plaćanjem točno određenoga iznosa unaprijed za određeno razdoblje (uzdržavanje može biti neograničenoga ili ograničenoga trajanja), ali obje stranke mogu od suda zatražiti i drugi način ispunjenja obveze ako je to opravdano s obzirom na okolnosti te ako se druga stranka tome ne protivi. Izmjenu visine ili načina uzdržavanja može zatražiti stranka čiji su interesi teško oštećeni zato što su se promijenile okolnosti na kojima se temelji uzdržavanje.

Uzdržavanje djeteta od strane roditelja traje i nakon njegove punoljetnosti, sve dok ne navrši dvadesetu godinu života ako još pohađa srednju školu, a nije se u stanju samo uzdržavati (nema primanja ostvarenoga na osnovi rada ili prihoda od imovine). Visinu uzdržavanja i način ispun-jenja obveze određuju roditelji dogovarajući se za razdoblje tijekom kojih djetetu pripada uzdrža-vanje, a mogu se dogovoriti i da roditelj koji živi odvojeno svoju obvezu izvrši plaćanjem jedno-ga određenoga iznosa ili predajom imovine iste vrijednosti. Ako roditelji ne postignu nagodbu o alimentaciji, odlučuje sud koji u obzir uzima: djetetove opravdane potrebe, prihode obaju rodi-

32 Bencze, Lászlóné, Házastársi tartás a házasság felbontása esetén. In: A családjog kézikönyve. HVG-Orac, Budapest, 2007., str. 94., 97. Usp. Boros, Zsuzsa-Katonáné Pehr, Erika-Kőrös, András-Makai, Katalin-Szeibert, Orsolya (Szerkesztő: Kőrös, András): Polgári jog– Családjog. Az új PtK magyarázata III/VI, str. 74.

33 Id. Bencze, Lászlóné, Házastársi tartás a házasság felbontása esetén. str. 94. Navodi: Hegedüs, Andrea, Polgári jog. Családjog, str. 270.

203


telja i njihovo imovinsko stanje, postoji li i drugo dijete koje su roditelji obvezni uzdržavati, ima li dijete vlastite prihode, prima li naknadu za dijete, obiteljski dodatak i socijalnu pomoć. Visina uzdržavanja utvrđuje se u iznosu od petnaest do dvadeset i pet posto obveznikove jednogodiš- nje prosječne zarade. Shodno novim društveno-ekonomskim odnosima u Mađarskoj se više ne primjenjuje prijašnji način utvrđivanja alimentacije na temelju određenih postotaka, nego se od-sad utvrđuje u fiksnom iznosu.34 Do promjene propisa o utvrđivanju visine uzdržavanja došlo je zbog praktičnih razloga. Naime, osobni dohodak danas se ne sastoji samo od neto iznosa plaće, nego i od drugih prihoda (dionica, udjela u tvrtkama, honorara itd.), a usto su sve češće promjene radnih mjesta, pa ovlaštenici često ne znaju koliki im postotak pripada i to od kojih primanja. Ta-kođer je moguće, da nisu upoznati da je obvezniku povećana plaća. Usto je zakonodavac uzdrža-vanje vezao uz inflaciju propisujući da sud 1. siječnja svake godine utvrdi iznos alimentacije na te-melju objavljenoga godišnjega indeksa potrošačkih cijena. S obzirom na to da Državni zavod za statistiku te podatke ne dostavlja prvoga dana nove godine, nego poslije, stoga se povećanje vi-sine uzdržavanja utvrđuje poslije, ali s učinkom od 1. siječnja. Ovo rješenje je podijelilo stručnu javnost. Pristaše promjena tvrde da je dosad bilo teškoća u vezi s ovrhom, pa bi ovo novo rješe-nje kao jednostavnije i preglednije moglo pridonijeti lakšem provođenju ovrha i smanjenju broja sporova u vezi s uzdržavanjem.35

Glede uzdržavanja punoljetnika Zakon odgovara na tri bitna pitanja: koje školovanje drži ”potrebnim” da se punoljetnik mora uzdržavati, kakva očekivanja se stavljaju pred njega glede studiranja te dokad uzdržavanje može trajati. Punoljetno radno sposobno dijete koje nastavlja školovanje u strukovnoj i sličnoj školi ili u drugome visokoškolskome nastavnom programu ima pravo na uzdržavanje dok ne navrši dvadesetpetu godinu života, a poslije toga samo u iznim-nim slučajevima (ako mu je preostalo još samo nekoliko ispita ili je zbog opravdanih razloga za-kasnio sa završetkom školovanja).36 Prema zakonskim odredbama redovni petogodišnji ili šesto- godišnji studij (primjerice, medicine) još spada pod obrazovanje koje je roditelj dužan uzdržava-ti, dok doktorski studij (PhD) to nije. Roditelj nije dužan uzdržavati svoje punoljetno dijete na školovanju ako ono to nije zaslužilo (zato što bez razloga ne održava osobne odnose s roditeljem koji ga uzdržava ili živi nedostojnim životom mimo društvenih i moralnih normi), kao i ako svo-jom krivnjom ispite ne polaže u roku ili ako bi se time dovela u opasnost roditeljeva egzistencija ili uzdržavanje maloljetnoga djeteta.37 Dok se, dakle, punoljetniku može uskratiti pravo uzdrža-vanja, maloljetnika je roditelj uvijek dužan uzdržavati.

Obveza uzdržavanja prestaje smrću jedne od stranaka, protekom vremena određenoga za uzdržavanje ili nastupom uvjeta, odnosno kada prestanu razlozi zbog kojih je uzdržanik zatražio uzdržavanje. Ovlaštenik je dužan o prestanku razloga za uzdržavanje obavijestiti obveznika i sud koji u izvanparničnom postupku ukida uzdržavanje. Propuštanje davanja ove obavijesti nosi sa sobom odgovornost za štetu prema općim pravilima za izvanugovornu naknadu štete (4:202–212).

34 Weiss Emilia: Az új Polgári Törvénykönyv Családjogi Könyvéről, str. 413.

35 Moravcsik, Krisztina, Megszűnik a tartásdíj százalékos meghatározása http://www.moravcsik.hu/index.php?page=reszletes-hirek&id=60.

36 Isto, str. 332.

37 Boros, Zsuzsa-Katonáné Pehr, Erika-Kőrös, András-Makai, Katalin-Szeibert, Orsolya (Szerkesztő: Kőrös, András). Polgári jog– Családjog. Az új PtK magyarázata III/VI, str. 304.


204

7. SKRBNIŠTVO

Mađarsko pravo razlikuje više vrsta skrbnika: imenovanoga skrbnika, zakonskoga skrbnika (prema prijašnjim propisima imenovao se prema Zakonom utvrđenom redoslijedu), skrbnika pre-ma službenoj dužnosti, obveznoga skrbnika, službenoga skrbnika (u novom se Zakonu ne spominje), skrbnika za štićenika pod režimom zaštite djeteta (prema specijalnom zakonu) i zajedničkoga skrbni-ka.38 Skrbnik se brine o djetetu, odgaja ga i upravlja njegovom imovinom, a usto je i djetetov za-konski zastupnik. Skrbnikom se ponajprije imenuje osoba koju je djetetov roditelj označio u jav-noj ispravi ili oporuci, a ako oko toga roditelji nisu suglasni, onda odluku donosi centar za skrb. Pri imenovanju u obzir treba uzeti i štićenikovo mišljenje, razmjernoj njegovoj dobi i zrelosti, ali se ne može imenovati osoba koju štićenik stariji od četrnaest godina iz opravdanog razloga nika-ko ne želi. Ne može se skrbnikom imenovati osoba koja ne prihvaća ovu obvezu ili je ne može obav-ljati zbog zakonske zapreke, odnosno ako je spriječena obavljati tu funkciju ili bi njezino imenova-nje ugrozilo maloljetnikove interese. Iznimno se štićeniku može imenovati više skrbnika i to ako tu dužnost preuzmu bračni drugovi u zajedničkome kućanstvu, ili dva bliska srodnika, nadalje ako se za upravljanje imovinom treba imenovati stručnjak ili je to u interesu djeteta.39 U okviru zašti-te maloljetnika pod skrbništvo stavlja se dijete smješteno u dom za odgoj i skrb djece, odnosno dijete čiji je roditelj dao suglasnost za tajno posvojenje.

Skrbnik je dužan postupati u interesu štićenika, treba osigurati da štićenik sudjeluje u do-nošenju odluka u pitanjima koja ga se tiču, kao i da iznese svoje mišljenje o istima. Za valjanost skrbnikove pravne izjave u vezi s obiteljskim statusom djeteta ili sporom o istome potrebna je su-glasnost centra za skrb, a usto se bez dozvole centra za skrb ne može otvoriti žiro-račun, devizni račun ili štedna knjižica preko kojih se odvija protok novca. Centar za skrb provodi nadzor nad radom skrbnika ili ga usmjerava ako je riječ o mjeri zaštite djeteta, te u svakome trenutku može zatražiti informaciju o pojedinoj njegovoj radnji, čemu je skrbnik dužan udovoljiti.40 Pravna rad-nja skrbnika koji prekorači granice ovlaštenja ostaje na snazi u odnosu na treću osobu, ali je skrb-nik dužan štićeniku nadoknaditi štetu koju mu je svojom radnjom nanio. Centar za skrb je, prije donošenja odluke o važnijim pitanjima koja se tiču maloljetnoga štićenika, dužan saslušati skrb-nika, a u opravdanim slučajevima i djetetova bliskoga srodnika. Skrbnik svake godine treba cen-tru za skrb podnijeti izvještaj o upravljanju štićenikovom imovinom, ali te obveze može biti oslo-bođen ako je staratelj njegov bliski srodnik (4:223–239).

Skrbništvo prestaje: ako štićenik umre, dospije pod roditeljsku skrb ili postane punoljetan. Funk-cija skrbnika prestaje prestankom skrbništva, kao i skrbnikovom smrću ili opozivom (ako sam zatra-ži opoziv, ako ga se ocijeni nesposobnim za tu funkciju ili ako se otkrije da postoji smetnja zbog koje ne može obavljati tu funkciju) odnosno smjenom (ako se ocijeni da je u interesu djeteta po-trebno imenovati drugoga skrbnika ili ako je imenovana osoba zloporabila položaj, odnosno ako je svojom radnjom teško oštetila interes štićenika). Skrbnik je nakon prestanka svoje funkcije dužan podnijeti izvještaj o radu i financijski izvještaj. Za štetu koju je svojim radom prouzročio štićeniku odgovara prema općim pravilima za izvanugovornu štetu (4:240–244.).


39 Török, Gábor, Családjog. In: Polgári jogunk alapvonásai. (szerk.: Török Gábor) Nemzeti Közszolgálati Egyetem Közigazgatás-tudományi Kar, Budapest, 2014., str. 107.

40 Boros, Zsuzsa-Katonáné Pehr, Erika-Kőrös, András-Makai, Katalin-Szeibert, Orsolya (Szerkesztő: Kőrös, András), Polgári jog– Családjog. Az új PtK magyarázata III/VI, str. 347.

205


8. ZAKLJUČAK

Posljednjih su se godina u mađarskoj pravnoj regulativi dogodile brojne promjene na tragu novoga Ustava. Jedna od njih odnosi se i na obiteljsko pravo koje se od 2014. godine normira u sklopu Građanskog zakonika. Obiteljski zakon posebnu pozornost posvećuje zaštiti braka, obi-telji i djece, osiguranju nesmetanoga razvoja i odgoja mladeži, ravnopravnosti bračnih drugova, uklanjanju razlikovanja između djece rođene u braku i one rođene izvan braka te zaštiti majčinst-va. Zakonodavac nije nastojao stvoriti sasvim nova pravila umjesto postojećih, nego je interve-nirao samo u područjima u kojima su novi društveni i gospodarski odnosi (naročito u pitanju imovine bračnih drugova) ili slabosti prijašnjih rješenja to činili opravdanim (primjerice glede ro-diteljske skrbi), a posebno je uzeo u obzir sudsku praksu. Sukladno ustavnim odredbama zakon je u reguliranju obiteljskoga prava istaknuo bračnu zajednicu kao poželjan oblik obiteljskoga ži-vota koji djeci osigurava najbolji tjelesni, duhovni i moralni razvoj. U braku su bračni drugovi rav-nopravni, a u obitelji se poglavito treba skrbiti za djetetov interes i njegova prava koja se posebno zaštićuju i to kako glede utvrđivanja očinstva, tako i u pravu roditeljske skrbi, kod posvojenja ili pak skrbništva jer se u svim tim slučajevima traži djetetovo mišljenje. Njegov interes je najbitni-ji i kod razvoda braka i određivanja uzdržavanja. Sam postupak razvoda braka odvija se tako da bude što manje stresan za dijete, dok je pri određivanju alimentacije njegov interes primaran. U cilju djetetove zaštite Zakon glede prava roditeljske skrbi ne pravi razliku između djeteta rođena u braku, u izvanbračnoj zajednici ili pak izvan njih, a radi zaštite djetetove sigurnosti u izuzetnim slučajevima – preko suda ili drugoga tijela – može ograničiti ili ukinuti pravo roditeljske skrbi.

Zakonodavčeva namjera da se dijete razvija u obitelji vidljiva je i preko načelo da se dijete od svoje obitelji može razdvojiti samo u Zakonom propisanim slučajevima, ako je to u njegovu in-teresu. No i ako je razdvojen od svoje naravne obitelji, ipak mu se i dalje omogućava održavanje kontakta s biološkom obitelji. S ciljem osiguravanja djetetova odrastanja i odgoja u obitelji rodi-teljska skrb se iznimno (zbog bolesti roditelja, opravdane odsutnosti, odnosno drugoga opravda-noga razloga, ako je to u interesu djeteta) privremeno može povjeriti drugoj obitelji. Kod posvo-jenja između posvojitelja i posvojenika ostala je propisana minimalna dobna razlika od šesnaest godina i maksimalna od 45 godina, ali je povećana dobna granica otkada se može posvajati, pa tako posvojiti dijete može samo osoba koja je dostatno zrela, odnosno koja je napunila 25. godi-nu života. Ne dopušta se posvajanje u slučaju da bi ono za posljedicu imalo imovinsku korist bilo za posvojitelja ili posvojenika, ili pak za posrednike, bilo da se radi o pojedincima ili organizaci-jama. Glede posvojenja valja napomenuti da Zakon promiče posvojenje od strane bračnih drugo-va propisujući da centar za skrb prednost daje posvojiteljima koji žive u braku. I pri utvrđivanju visine uzdržavanja djeteta njegov je interes primaran. Maloljetniku se uzdržavanje ne može usk-ratiti dok se i punoljetnik ima uzdržavati za vrijeme redovnoga studija, do 25. godine. No doktor-ski studij se ne smatra obrazovanjem koje bi roditelj trebao financirati. Važno je napomenuti da sudovi više ne utvrđuju fiksni iznos alimentacije, nego se on izračunava na temelju objavljenoga godišnjega indeksa potrošačkih cijena, uzimajući u obzir i visinu inflacije.

Glede prava roditeljske skrbi Zakonik je omogućio da se otac i majka dogovore o načinu ostva-rivanja roditeljske skrbi, pa je mogu u podjednakoj mjeri i vremenu ostvarivati oba roditelja. Nai-me, odsad ni sudske presude, ali ni sudske nagodbe stranaka više ne moraju propisati kojemu ro-ditelju se dijete povjerava na odgoj, nego se odluka odnosi na to koji roditelj ima pravo roditelj-ske skrbi, odnosno gdje će biti djetetova adresa. Ukinuto je prijašnje ograničenje da roditelj koji živi odvojeno od djeteta s njime ne može otputovati u inozemstvo na ljetovanje ili zimovanje bez


206

pristanka drugoga roditelja. No pristanak obaju roditelja potreban je kod djetetova trajnoga na-seljavanja u inozemstvu, odnosno kad je posrijedi promjena državljanstva, ali roditelj koji ne živi s djetetom ne može onemogući preseljenje drugoga roditelja i djeteta u bilo koje drugo mjesto unutar države. Obiteljski je zakon propisao da samo roditelji imaju pravo izabrati način odgoja i školovanja djeteta, dakle utjecati na njegov svjetonazor, vjersko opredjeljenje i moral. U ovo vrlo osjetljivo području ljudske duhovnosti centar za skrb nema se pravo miješati čak ni onda ako se roditelji o njemu ne mogu složiti.

Kad je posrijedi odvojeno ostvarivanje prava roditeljske skrbi, roditelji su obvezni međusob-no razmjenjivati informacije o svakome pitanju u kojem su o djetetu odlučili na temelju svoga prava samostalnoga odlučivanja. Važna novina jest i to da se roditelji koji zajednički ostvaruju ro-diteljsku skrb mogu obratiti centru za skrb radi donošenja odluke kad je riječ o pitanjima oko ko-jih se njihova mišljenja razilaze. Dakle, više se u tim pitanjima stranke ne obraćaju sudu kao do-sad, što se čini boljim i svakako bržim rješenjem, imajući u vidu da centar za skrb odluku mora donijeti u roku od trideset dana, dok bi sudski postupak trajao mnogo dulje.

U slučaju narušenoga odnosa između supružnika u postupku pred sudom i centrom za skrb stranke se mogu obvezati na sudjelovanje u postupku medijacije, ako nadležno tijelo ili sud drži izglednim postizanje dogovora među njima (ali im se sporazum ne može nametnuti). Stranke time dobivaju mogućnost da uz pomoć stručnih osoba pronađu najpovoljnije rješenje za sebe i za dijete.

Mađarski je OZ, nastojeći popraviti dosadašnju regulativu, preuzeo neka rješenja i iskustva iz drugih europskih zakona, kao i nacionalnu sudsku praksu, ostajući uz to dosljedan onim za-konskim normama koje su se potvrdile kao dobre. Prilagođavanjem zakonskih normi modernom trenutku i društveno-ekonomskim promjenama obiteljsko pravo nastoji omogućiti učinkovitiju zaštitu djece i obitelji te smanjiti broj sudskih sporova.

207


LITERATURA

1. Bencze, Lászlóné, Házastársi tartás a házasság felbontása esetén. In: A családjog kézikönyve. HVG-Orac, Budapest, 2007.

2. Blutman, László; Görög, Márta, Alapvető alanyi jogi pozíciók a Polgári Törvénykönyvben (2013). In: Jogtudományi Közlöny 2013/6. sz. Budapest, 2013., str. 273.–285.

3. Boros, Zsuzsa-Katonáné Pehr, Erika-Kőrös, András-Makai, Katalin-Szeibert, Orsolya. Szer-kesztő: Kőrös, András, Polgári jog– Családjog. Az új PtK magyarázata III/VI. Hvgorac Lap- és Könyvkiadó Kft. Budapest, 2013. str. 22.

4. Charter of Fundamental Rights of the European Union. Official Journal of the European Union 2012/C 326/02 http://eur-lex.europa.eu/legal-content /EN/ TXT /?uri=uriserv:OJ.C_.2012.326.01.0391.01.ENG (preuzeto 1. srpnja 2014.). Article 24 The rights of the child.

5. Görög, Márta, Régi-új kihívások a személyiségi, személyhez fűződő jogi védelem előtt. In: Javítandó s jobbítható elemek a Ptk. kodifikációjában (szerk.: Gondosné Pusztahelyi Réka, Juhász Ágnes), Novotni Alapítvány, Miskolc, 2012., str. 47.–58.

6. Hegedüs, Andrea, Polgári jog. Családjog. Szeged, 2014. str. 32. Emberi Jogok: Gyermekek. http://emberijogok.kormany.hu/gyermekek (12. ožujka 2015.).

7. Heka, László, Ustavnopravni poredak Mađarske u svjetlu Ustava iz 2011. godine, Pravni vjesnik Osijek, br 3–4, Osijek, 2013., str. 157.–185. http://vjesnik.pravos.hr/preuzimanje/2013-3_4.pdf.

8. Heka, László, Néhány gondolat az új horvát Családjogi Törvényről. In: Családi jog. HVG, Bu-dapest, 2015. 13:(1) str. 36.–45.

9. Moravcsik, Krisztina, Megszűnik a tartásdíj százalékos meghatározása http://www.mo-ravcsik.hu/index.php?page=reszletes-hirek&id=60

10. Nagy, Márta, Bírósági mediáció. Bába Kiadó, Szeged, 2011.11. Szülői felügyelet, gyermekvédelem, jogellenes elvitel, mediáció az új Ptk. és a kapcsolódó törvények

szerint http://ptk2013.hu/szakcikkek/szuloi-felugyelet-gyermekvedelem-jogellenes-elvitel-mediacio-az-uj-ptk-es-a-kapcsolodo-torvenyek-szerint/3830 (preuzeto:19. lipnja 2014.).

12. Tóthné Fábián, Eszter, A házassági vagyonjog. In: Gaál, Sándor-Tóthné, Fábián Eszter: Családi jog. Ideiglenes tananyag. Tankönyv kiegészítő jegyzet. JATE Kiadó, Szeged, 1991.

13. Török, Gábor, Családjog. In: Polgári jogunk alapvonásai. (szerk.: Török Gábor) Nemzeti Közszolgálati Egyetem Közigazgatás-tudományi Kar, Budapest, 2014., str. 99.–107.

14. Weiss, Emilia, Az új Polgári Törvénykönyv Családjogi Könyvéről. In: Jogtudományi Közlöny, 68. évf. 9. szám. Budapest, 2013., str. 405.–414.

15. Zakon broj V. iz 2013. godine – Građanski zakonik http://net.jogtar.hu/jr /gen/hjegy_doc.cgi?docid=A1300005.TV (preuzeto: 13. lipnja 2014.).

16. Zakon broj CCLII. iz 2013. godine o izmjeni i dopuni pojedinih zakona u vezi sa stupanjem na snagu novoga Građanskog zakonika (A 2013. évi CCLII. törvény egyes törvényeknek az új Polgári Törvénykönyv hatálybalépésével összefüggő módosításáról) stupio je na snagu uz promijenjeni tekst članka 186. § (3) f).(http:// www.complex.hu/kzldat/t1300252.htm/t1300252.htm). (preuzeto: 24. lipnja 2014.).

17. Zakon o zaštiti obitelji broj CCXI. (2011. évi CCXI. törvény a családok védelméről) iz 2011. godine. Mrežna stranica http://www.complex.hu/kzldat/t1100211.Htm /t1100211.htm#kagy1 (preuzeto: 23. svibnja 2013.).

18. Zakon broj XXX. o mađarskim nacionalnim interesima i hungarikumima (2012. évi XXX. törvény a magyar nemzeti értékekről és a hungarikumokról). http://net.jogtar.hu/jr/gen/hjegy_doc.cgi?docid=A1200030.TV (preuzeto: 14. srpnja 2014.).


208

László Heka, PhD, Associate Professor of the Faculty of Law, University of Szeged, Hungary, Institute for Comparative Law

HUNGARIAN FAMILY LAW BASED ON THE 2014 LAW

Summary

Since 2014 the Hungarian Family law has become an integral part of the new Hungarian Civil Code (CC) that was passed on 26 February 2013, and came into force on 15 March 2014.

The new law contains 1596 articles and is almost twice as extensive as the previous Code. One half of the regulations have been taken over from the old Civil Code, whereas the other half com-prises the regulations of the former Civil Code that have been partly amended, as well as new regulations. The new Hungarian Civil Code includes a new Family law and the regulations rela-ted to companies so that the previous regulations, stipulated by means of separate laws ceased to be valid.

The changes in the civil law legislation required amendments in about 180 various laws asso-ciated with the aforementioned Code.

The paper deals with the main points of the Hungarian Family law. Due to limited space, not all units have been equally analysed, and the author emphasises the issues of marriage, the rights of parental supervision, the maintenance of spouses, children and relatives, adoption and guardianship. These issues have been analysed in chronological order as they are regulated in the Hungarian law.

Keywords: marriage, the right to parental supervision, child, spouses and relatives maintenan-ce, adoption, guardianship

209


Dr. László Heka, Dozent an der Fakultät für Rechtswissenschaften der Universität in Szeged, Ungarn, Institut für Vergleichsrecht

EINIGE ASPEKTE DES UNGARISCHEN FAMILIENRECHTS NACH DEM GESETZ AUS DEM JAHR 2014

Zusammenfassung

Ungarisches Familienrecht stellt seit dem Jahr 2014 einen einheitlichen Bestandteil des un-garischen Bürgerlichen Gesetzbuches dar (des Gesetzes Nr. V 2013 – Polgári Törvénykönyvről szóló 2013. évi V. törvény), das nach einer sechs Jahre langen Arbeit der Expertengruppe am 26 Februar 2013 beschlossen wurde und am 15 März 2014 in Kraft getreten ist. Mit insgesamt 1596 Atrikeln ist dieses Gesetz fast zweimal umfassender als das frühere Gesetzbuch, von welchem eine Hälfte der Vorschriften übernommen wurde, während die andere Hälfte der Lösungen des ehemahligen Bürgerlichen Gesetzbuches geändert und ersetzt wurde, und teilweise werden auch völlig neue Regelungen eingeführt. Das neue ungarische Bürgerliche Gesetzbuch beinhaltet auch das Familienrecht, sowie die auf das Handelsgesellschaften bezogenen Regelungen, die bis jetzt durch besondere Gesetze vorgeschrieben wurden, welche dadurch aufgehoben wurden. Die in der bürgerlichen Gesetzgebung unternommennen Änderungen verlangten auch Änderungen und Ersetzungen in 180 verschiedenen Gesetzen, die mit dem Bürgerlichen Gesetzbuch in Ver-bindung stehen.

In dieser Arbeit werden Hauptpunkte des ungarischen Familienrechts dargestellt, wobei auf rezente Gesetzeslösungen fokussiert wird. Wegen der begrenzten Domäne der Arbeit befassen wir uns nicht mit gleicher Intensität mit allen gesetzlichen Einheiten, sondern insbesondere mit den Fragen der Ehe, der elterlichen Betreuung der Kinder, der nachehelichen Unterhaltspflicht von Ehegatten, Kindern und Verwandten, des Rechts auf Adoption von und die Fürsorge für die Kinder, usw. Dabei wird die chronologische Reihenfolge verwendet, nach welcher diese Fragen im Gesetz geregelt sind.

Schlagwörter: die Ehe; das elterliche Betereuungsrecht; nacheheliche Unterhalt von Kindern, Ehe-gatten und Verwandten; die Adoption; die Fürsorge

211

Barbara Herceg Pakšić, Eugen Jakopović,SAKAĆENJE ŽENSKIH SPOLNIH ORGANA: POJAVNI OBLICI, MEDICINSKA OBILJEŽJA I KAZNENOPRAVNA REGULACIJA

* Dr. sc. Barbara Herceg Pakšić, viša asistentica na Katedri kaznenopravnih znanosti Pravnoga fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera, Stjepana Radića 13, 31000 Osijek.

** Eugen Jakopović, student Pravnog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Stjepana Radića 13, 31000 Osijek (doprinos u pisanju prvih pet stranica rada).

Pregledni znanstveni radUDK 343.84:611.6-055.2

341.231.14-055.2Primljeno: ožujak 2015.

SAKAĆENJE ŽENSKIH SPOLNIH ORGANA: POJAVNI OBLICI, MEDICINSKA OBILJEŽJA I KAZNENOPRAVNA REGULACIJA

Sažetak: Razvijanje odgovora na genitalno sakaćenje žena i djevojčica te implementaci-ja predmetnih propisa složen su izazov koji ima multikulturalni kontekst. Riječ je o osobito osjetljivom problemu u kojem su kulturna obilježja kontroverzna i stoje na putu već prihvaćenim standardima ljudskih prava. Kritički osvrti na ovu pojavu uključuju i interpretacije genitalnog sakaćenja kao sredstva društvene kontrole nad ženama u društvima koja su izrazito patrijarhalna i patrilinearna. Predmet ovog rada jesu pojavni oblici, etiološki razlozi, medicinske i psihološke posljedice za žrtvu te pravna regulacija sakaćenja ženskih spolnih organa u svijetu i u Republici Hrvat-skoj. Aktualnost problematici priskrbile su dvije činjenice: da je Kaznenim zakonom uvedena zabrana genitalnog sakaćenja kroz novo kazneno djelo te da nije bilo rado-va na ovu temu u hrvatskoj kaznenopravnoj literaturi. U tu se svrhu istražuje kate-gorizacija radnji obavljanja genitalnog sakaćenja, navode dosad uočene medicinske posljedice ovakve prakse, izlažu predmetne kaznenopravne regulacije mnogih zema-lja u svijetu te na kraju raspravlja o prikladnom odgovoru na ovaj fenomen unutar hrvatskog Kaznenog zakona i predlažu promjene glede postojeće inkriminacije.

Ključne riječi: sakaćenje ženskih spolnih organa, medicinske posljedice genitalnog sakaćenja, ka-znenopravna regulacija

1. GENITALNO SAKAĆENJE ŽENA KAO ETIOLOŠKA I FENOMENO-LOŠKA POJAVA

Genitalno sakaćenje žena dio je kulturološke tradicije pojedinih zemalja te pod utjecajem određenih čimbenika predstavlja široko rasprostranjenu tematiku. Danas je predmet proučava-nja krovnih svjetskih organizacija, mnogih država, udruga, ali i građana pojedinaca, sve u cilju zajedničkog jačanja svijesti o postojanju ovoga rodno utemeljenoga nasilja. Žensko genitalno sa-kaćenje smatra se globalnim zdravstvenim problemom s kompleksnim pravnim i etičkim shva-ćanjima. Borba za okončanje ove prakse danas je na svjetskoj razini, a na čelu su međunarodne

Dr. sc. Barbara Herceg Pakšić, viša asistentica*Eugen Jakopović, student Pravnog fakulteta**


212

organizacije poput Međunarodnoga dječjeg fonda Ujedinjenih naroda za hitne potrebe i Svjetske zdravstvene organizacije.1 Shodno tome, Svjetska zdravstvena organizacija definirala je žensko genitalno sakaćenje. Riječ je o svim postupcima koji uključuju djelomično ili potpuno odstranji-vanje vanjskih ženskih genitalija ili drugim oblicima ozljeđivanja ženskih spolnih organa iz ne-medicinskih razloga.2 Standardne kratice u literaturi ove tematike jesu FGM (Female genital mu-tilation) ili FC (Female cutting). Na pitanje zašto je ovo problem čitavoga društva, jasan odgovor će nam dati statistički pokazatelji. Procjenjuje se da je od 100 do 140 milijuna žena, djevojaka i djevojčica na svijetu postalo žrtvama nekog od oblika ženskoga genitalnoga sakaćenja te da sva-ke godine tri milijuna žena ili djevojaka bude podvrgnuto ili je u opasnosti od mogućeg podvr-gavanja ovoj štetnoj tradicionalnoj praksi.3 S druge strane, želja za kvalitetnijim životom, višim standardom te oživotvorenjem načela ravnopravnosti i solidarnosti predstavljaju osnovne razlo-ge zbog kojih ljudi emigriraju u zemlje s višim životnim standardom. Zbog migracija osoba koje potječu ih područja gdje se genitalno sakaćenje žena smatra prihvatljivim, problem je danas pri-sutan u Australiji, Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama te u mnogim zemljama Europske unije.4 Parlament Europske unije je u Rezoluciji o suzbijanju ženske genitalne mutilacije u EU-u, od 24.ožujka 2009. godine, naveo da je 180 tisuća imigrantica u Europi podvrgnuto ili su u opa-snosti da budu podvrgnute sakaćenju genitalija.5

Porijeklo prakse sakaćenja ženskih spolnih organa je nepoznato,6 a najveća je prevalencija u afričkim zemljama, gdje se smatra društvenom konvencijom i opravdava potrebom pripreme djevojčica za odrastanje i brak. Ne obavlja se zbog medicinskih, nego zbog društvenih i kulturnih razloga. Žarištem prakse sakaćenja ženskih spolnih organa smatraju se Afrika, manje zajednice

1 Slow progress in ending female genital mutilation; Bulletin of the World Health Organization, 92 (1), 2014. str. 6.

2 “Female genital mutilation (FGM) comprises all procedures that involve partial or total removal of the external female genitalia, or other injury to the female genital organs for non-medical reasons“. http://www.who.int/mediacentre/factsheets/fs241/en/, posjećeno 1. ožujka 2015. Slične se definicije mogu pronaći primjerice i u: Female genital mutilation: cultural practice or child abuse?; Paediatric Nursing; 15/1, 2003., str. 31.; Dare, Oboro, Fadiora, Orji, Sule-Odu, Olabode, Female genital mutilation: an analysis of 522 cases in South-Western Nigeria; Journal of Obstetrics and Gynaecology, 2004., 24/3, str. 281.; Kaplan, Hechavarria, Bernal, Bonhoure, Knowledge, attitudes and practices of female genital mutilation/cutting among health care professionals in The Gambia: a multiethnic study; BMC Public Health 2013., 13/851, str. 2.; Leye, Powell, Nienhuis, Claeys and Temmerman, Health Care in Europe for Women with Genital Mutilation; Health Care for Women International, 27, 2006., str. 362.; Williams, Acosta, McPherson, Jr., Female Genital Mutilation in the United States: Implications for Women’s Health; American Journal of Health Studies: 15 (1) 1999., str. 47.; Ogunsiji, Wilkes, Jackson, Female genital mutilation: Origin, beliefs, prevalence and implications for health care workers caring for Immigrant women in Australia, Contemporary Nurse (2007), Vol. 25, Issue 1–2; str. 22. itd.

3 World Health Organisation, Eliminating female genital mutilation: An integracy statement.OHCHR, UNAIDS, UNDP, UNECA, UNESCO, UNFPA, UNHCR, UNICEF, WHO. Geneva, 2008. Isto u: Kaplan, Hechavarria, Bernal Bonhoure, op.cit. (bilj. 1.). Slično i u: Shaeer, Shaeer, The Global Online Sexuality Survey: Public Perception of Female Genital Cutting among Internet Users in the Middle East; Journal of Sexual Medicine, Vol 10, 2013., str. 2904.; Dubourg, Richard, Leye, Ndame, Rommens, Maes, Estimating the num-ber of women with female genital mutilation in Belgium, The European Journal of Contraception and Reproductive Health Care; 16, 2011., str. 248.; Alcaraz, Gonzalez, Ruiz, Attitudes towards female genital mutilation: an integrative Review; International Council of Nurses 2013., str. 25.; Leye, Powell, Nienhuis, Claeys, Temmerman, op cit. (bilj. 1.) str. 363. Ford, Communication for Abandonment of Female Genital Cutting: An Approach Based on Human Rights Principles; The International Journal of Children’s Rights, 13, 2005., str.183.; Sauer, Neubauer, Female genital mutilation: a hidden epidemic (statement from the European Academy of Pediatrics), Europe-an Journal of Pediatrics 173, 2014., str. 237.

4 Leye, Powell, Nienhuis, Claeys, Temmerman, op. cit. (bilj. 1.), str. 363.

5 Resolution of 24 March 2009 on combating female genital mutilation in the EU, OJ C 117 E, 6. svibnja 2010., str. 52. i Sauer, Neubauer, op. cit. (bilj. 1.) str. 237.

6 Prema Cook, Dickens, Fathalla, Female genital cutting (mutilation, circumcision): ethnical and legal dimensios, International Jour-nal of Gynaecology and Obstetrics 79, 2002., str. 281.–287. Neki autori navode da je riječ o drevnoj praksi koja bi mogla potjecati ili iz Egipta ili iz Sudana, a kao moguće vrijeme pojave spominje se 3100. godina prije Krista. Ove se nepoznanice porijekla zani-mljivo očituju u današnjoj terminologiji gdje se u Egiptu naziva “sudansko obrezivanje“ a u Sudanu “faraonsko obrezivanje“. Više u: White, Female genital mutilation in America: The Federal Dillema. Texas Journal of Woman and the Law, Vol. 10, 129, 2001.

213


na Bliskom istoku i Azija.7 U zemljama kao što su Djibouti, Egipat, Somalija, Eritreja, Mali i Su-dan ova je praksa široko rasprostranjena: više od 90% djevojaka prolazi neki oblik sakaćenja ge-nitalija, postotak opada na 50% u zemljama središnje Afrike, a svega 5% iznosi u Kongu i Ugan-di.8 Zajednička obilježja tih država dotiču se pitanja dosljednog poštovanja religijskih i tamoš-njih tradicionalnih vrijednosti: često se opisuju kao one čije stanovništvo ima nizak stupanj na-obrazbe, ali izraženu društvenu povezanost i jaku kohezivnu strukturu koja nije otvorena pre-ma naprednim civilizacijskim dosezima i ostvarenjima modernih zemalja. Eklatantni primjer spomenute društvene homogenosti i tradicijske zatvorenosti jest rezultat istraživanja provede-nog među ženama koje su bile žrtve sakaćenja ženskih spolnih organa u Nigeriji: velik bi broj tih žena dopustio svojim kćerima da se podvrgnu sakaćenju.9 Stoga se u poredbenim radovima na ovu temu jasno ukazuje da problem treba rješavati mijenjanjem i jačanjem svijesti i promišlja-njem na razini ljudskih prava.10 Dodatan važan problem s kojim se suočavaju te zemlje jest siro-maštvo koje uvjetuje nemogućnost ulaganja dostatnih sredstava u obrazovanje koje je najvažni-ja poluga u sprječavanju i iskorjenjivanju ove nasilne pojave. Uspješni obrazovni program zahti-jeva i aktivno sudjelovanje i vodstvo žena koje su emigrirale iz takvih zemalja, a koje svojim isku-stvom i znanjem mogu uputiti na vlastiti zdravstveni i socijalni status te pravne aspekte žensko-ga genitalnoga sakaćenja.

Analizu uzroka postojanja i opstojanja ove prakse indicira kompliciranost: složenost druš-tvenih procesa, izrazito jaka kohezivnost i podređenost određenih članova društvene zajednice implicira specifična uvjerenja koja su teško shvatljiva u kontekstu suvremenog načina života. U svim državama u kojima se ono prakticira, genitalno sakaćenje opravdava se na vrlo slične socio-loške i psihoseksualne načine: očuvanje identiteta grupe, očuvanje zdravlja i čistoće žene, djevi-čanstvo, obiteljska čast, sprječavanje amoralnosti, osiguranje bračnih ciljeva te povećanje seksu-alnog zadovoljstva na strani muškarca.11 Tradicija i običaji uvelike utječu na odvijanje te prakse: specifičnim se društvenim kriterijima žene jednostavno pretvara u protagoniste ove prakse. Pri-mjerice, jedno istraživanje pokazalo je da se žene slažu s provođenjem te prakse jer im ona osigu-rava tzv. “sposobnost za brak“, dok muškarci misle da su žene te koje to žele.12 Veliku ulogu ima-ju i roditelji te srodnici budući da se o ovom problemu rijetko razgovara izvan kruga obitelji.13

Populacijski fond Ujedinjenih naroda (UNFPA) prognozira kako će 86 milijuna djevojaka iz-među petnaest i devetnaest godina biti podvrgnuto sakaćenju genitalija do 2030. godine.14 Prak-sa se ponajprije odvija na djevojčicama od četiri do osam godina starosti, a nešto rjeđe među sta-

7 Sauer, Neubauer, op. cit. (bilj. 3.) str. 237. Williams, Acosta, McPherson, Jr., op. cit. (bilj. 2.), str. 47.; Bosch, Female genital mutila-tion in developed countries, The Lancet, Vol. 358, 2001., str. 1177.

8 Magied: Female Genital Mutilation in the Sudan – A Human Rights issue; The Ahfad Journal Vol. 30, No.1, 2013., str. 3. i Hassanin: Prevalence of female genital cutting in Upper Egypt: 6 years after enforcement of prohibition law, Reproductive BioMedicine Online; Vol. 16, 2008., str. 27., www.rbonline.com, posjećeno 12. ožujka 2015.

9 Dare, Oboro, Fadiora, Orji, Sule-Odu, Olabode, op. cit. (bilj. 2.), str. 282.

10 Female genital mutilation: cultural practice or child abuse?, op.cit. (bilj. 2.), str.31.

11 American Academy of Pediatrics, Committee on Bioethics, Female Genital Mutilation, Pediatrics, Vol. 102, No. 1, 1998., str.154.

12 Slow progress in..., op. cit. (bilj. 1.), str. 6.

13 American academy of pediatrics, op. cit. (bilj. 11.) str. 155. Nužno je prije svega imati jasnu i razrađenu strategiju kojim sredstvima će se ići u ostvarivanje zadanih ciljeva. Društvo koje se brine o ljudskim, ali napose o pravima djece treba: i) pronaći načine kako uključiti sve društvene zajednice u raspravu, posebno žene i djevojke koje su izravno pogođene ženskim genitalnim sakaćenjem ii) omogućiti raspravu unutar i između skupina u zajednici kako bi se sve perspektive čule i razmotrile te iii) iznositi nova sazna-nja u raspravi. Ford, op. cit. (bilj. 3.), str. 183.–184.

14 Slow progress in..., op. cit. (bilj. 1.), str. 6.


214

rijima.15 Ne smije se zanemariti i aspekt kršenja prava djeteta: njihova je sloboda volje znatno re-ducirana i uvelike uvjetovana drugim faktorima kao što su obitelj, škola, neki vidovi vjerskih za-jednica, ali i cjelokupan društveni sukus u kojem se dijete nalazi. Najokrutniju praksu nalazimo u plemenu Bigga na istoku Sudana, koje prakticira najteži oblik ženskoga genitalnoga sakaćenja (infibulaciju), i to na ženskoj novorođenčadi starosti do 40 dana. Pripadnici vjeruju da u toj dobi dijete neće osjećati intenzivnu bol te da će rana brzo zacijeliti.16

1.1 Medicinski i psihološki aspekti izvođenja genitalnog saka-ćenja žena i posljedice

Postupak obično obavljaju niskokvalificirane osobe i obično prije puberteta.17 Operacija se obavlja u kući djevojčice ili na posebnom svečanom mjestu. Djevojčica je razodjevena te prisiljena sjediti na stolici ili na podu, a pridržavaju je žene, obično rođakinje. Primalja ili laik ili lokalni se-oski praktičar započinju postupak koristeći nož, britvu, škare ili katkad čak i komad stakla.18 Ja-sno je uočljivo da su to izrazito nehumani postupci što dodatno pojačava činjenica da se djevoj-čica ne nalazi pod anestezijom ni pod antiseptičnim djelovanjem za vrijeme postupka koji može trajati i do petnaest minuta19 i kao takvi oni uzrokuju, s obzirom na vrstu postupka, znatne štet-ne posljedice za zdravlje.

Razlikujemo četiri tipa sakaćenja koja su kategorizirana prema ozbiljnosti zahvata. Prvi tip (klitoridektomija) uključuje rasijecanje ili izrezivanje ovojnice klitorisa te može uključivati i od-stranjenje klitorisa. Drugi tip (ekscizija) podrazumijeva odstranjenje klitorisa i dijela ili cijelih malih usana te šivanje preostalog tkiva koje ostavlja vaginalni otvor otvorenim. Treći tip, ujedno i najozbiljniji, jest infibulacija, a on uključuje potpuno odstranjivanje svih vanjskih genitalija, za-tim šivanje cijelog područja osim malog otvora koji služi za uriniranje i menstrualnu krv. Četvrti tip uključuje sve ostale rjeđe oblike sakaćenja – od simboličnog rezanja i oštećivanja tkiva preko paljenja pa sve do kidanja vagine.20 Dakle, radnja ženskoga genitalnoga sakaćenja uključuje saka-ćenje dijela ili dijelova vanjskog spolnog organa koji su povezani sa seksualnim užitkom i zado-voljstvom žene.21 Ova povreda ljudskoga integriteta i cjelovitosti uzrokuje mnogobrojne poslje-dice koje uvelike utječu na kvalitetu življenja tih osoba. Primarno je riječ o neposrednim poslje-dicama koje nastaju za vrijeme te netom nakon provođenja sakaćenja, ali i sve dugoročne poslje-dice koje iz toga čina proizlaze.

Tjelesne komplikacije mogu biti akutne i kronične. Primarni, životno ugrožavajući rizici uključuju krvarenje, šok uzrokovan gubitkom krvi ili bolovima, lokalne infekcije, infekcije uzro-kovane korištenjem nesteriliziranih oštrih predmeta, infekcije virusom humane imunodefici-jencije, nemogućnost zacjeljivanja, trovanje krvi, tetanus, nemogućnost potpunog pražnjenja mjehura... Neke od ozbiljnijih komplikacija uključuju pelvičnu infekciju, dismenoreju, hemato-

15 Babel, Šehić, Žensko genitalno sakaćenje – etički pogled, Čemu, vol. II., 16/17, 2009., str. 235. Slično i u: Shaeer, Shaeer, op. cit. (bilj. 3.), str. 2908.

16 Magied, op. cit. (bilj. 8.), str. 6.

17 Dare, Oboro, Fadiora, Orji, Sule-Odu, Olabode, op.cit. (bilj. 2.), str.282.

18 Female genital mutilation: cultural practice or child abuse?, op. cit. (bilj. 2.), str.31.

19 Ibidem.

20 World Health Organisation, Female Genital Mutilation: Information Pack, http://www.who.int/frh-whd/FGM/infopack/En-glish/fgm_infopack.htm, posjećeno 10. ožujka 2015.

21 Magied, op. cit. (bilj. 8.), str.3.

215


kolpos, bolni snošaj, neplodnost, periodične infekcije urinarnog trakta, menstrualne probleme, kroničnu bol u genitalijama te cijeli niz drugih problema.22 No vrlo često takve posljedice nuž-no dovode do daljnjih problema, poput operacija kojima bi se omogućilo izvršavanje određenih funkcija koje je onemogućilo samo sakaćenje. Primjerice, postupak sakaćenja ženskih genitalija zatvara ili sužava vaginalni otvor koji poslije treba otvarati razrezivanjem kako bi se omogućio spolni odnos i porod.23

Također, osim ovih kratkoročnih i dugoročnih posljedica važno je naglasiti da je prisutna za-brinjavajuća stopa smrtnosti kod osoba koje su se podvrgnule sakaćenju, a umiru od zadobivenih posljedica.24 Vjerojatno najvažnija dugoročna posljedica ženskoga genitalnoga sakaćenja njezina je povezanost s visokom smrtnošću majki i novorođenčadi za vrijeme poroda.25 Sakaćenje žen-skih genitalija nema apsolutno nikakvih zdravstvenih prednosti, čak štoviše ono uvijek rezultira više ili manje štetnim posljedicama za zdravlje ženskih osoba, a nažalost i u znatnom broju slu-čajeva ono dovodi do smrtne posljedice.

Nadalje, negativna se obilježja sakaćenja pojačavaju psihološkim posljedicama koje žrtva trpi. U tom smislu ukazuje se na nedovoljan broj kvalitetnih istraživanja i manjak relevantnih informacija o oštećenju psihičkog integriteta. Ispitivanje kliničkih implikacija genitalnoga saka-ćenja na dvadeset i pet žena podrijetlom iz Afrike nad kojima se proveo postupak infibulacije po-kazalo je da su žene izvijestile o postojanju osjećaja smanjene ženstvenosti, depresije, posttrau-matskog stresnog poremećaja, neuroze, psihoze, frigidnosti i dispareunije.26 Potom prisjećanje na izrazitu uznemirenost prije samoga čina, teror za vrijeme svladavanja i prisilnog obuzdavanja za vrijeme provođenja čina te velikih teškoća tijekom poroda.27

2. GENITALNO SAKAĆENJE U KONTEKSTU LJUDSKIH PRAVA I POREDBENA REGULACIJA ODABRANIH ZEMALJA

Genitalno sakaćenje žena i djevojčica predstavlja višestruko kršenje ljudskih prava zajamče-nih brojnim međunarodnim dokumentima. Smatra se da predstavlja kršenje prava na život (pre-ma čl. 3. Deklaracije o ljudskim pravima i čl. 6. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima), potom kršenje ljudskog dostojanstva (čl. 22. Deklaracije o ljudskim pravima), kršenje zabrane diskriminacije (prema čl. 2. Deklaracije o ljudskim pravima, čl. 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, čl. 2. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima te Konvencije o uklanjanju svih oblika nasilja nad ženama). Nadalje, kršenje prava djeteta (prema čl. 2., 3., 6., 19., 24. i 37. Konvencije o pravima djeteta), kršenje načela ravno-pravnosti između muškaraca i žena (čl. 3. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kul-turnim pravima te čl. 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima). Narušava se i pravo na najviši mogući standard zdravlja (čl. 25. Deklaracije o ljudskim pravima, čl. 12. Među-

22 Preuzeto iz: Ogunsiji, Wilkes, Jackson, op. cit. (bilj. 2.), str. 23.; Leye, Powell, Nienhuis, Claeys, Temmerman, op. cit. (bilj. 2.), str.363.; Yasin, Al-Tawil, Shabila, Al Hadithi, Female genital mutilation among Iraqi Kurdish women: a cross – sectional study from Erbil city, BMC Public Health, 2013., 13:809; str. 1.; Sauer, Neubauer, op. cit. (bilj. 3.), str. 238.

23 Ibidem.

24 Dare, Oboro, Fadiora, Orji, Sule-Odu, Olabode, op. cit. (bilj. 2.), str. 281.

25 Cf. ibid., str. 282.

26 Ogunsiji, Wilkes, Jackson, op. cit. (bilj. 2.), str. 23.

27 American academy of pediatrics, Committee on Bioethics, op. cit. (bilj. 11.), str. 154.; Frewer, Rothhaar, Medicine, human rights and ethics: paths to universal rights, Medical Health Care and Philosophy, (2010) 13, str. 247.


216

narodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima te čl. 12. Konvencije o uklanja-nju svih oblika nasilja nad ženama). U konačnici, krši se zabrana mučenja te drugog okrutnog, nehumanog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja (prema čl. 5. Deklaracije o ljudskim pravi-ma, čl. 7. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Konvenciji o zabrani muče-nja te drugog okrutnog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja). U cilju suzbija-nja genitalnog sakaćenja usvojeno je mnoštvo akata i instrumenata unutar Europske unije. Riječ je o cijelom nizu kontinuiranih rezolucija Europskog parlamenta (od recentnih možemo izdvoji-ti onu od 6. veljače 2014. godine o komunikaciji Komisije “Prema ukidanju genitalnog sakaćenja žena“28), potom raznim direktivama, zaključcima i programima koje je usvojilo Vijeće EU-a te ko-munikacijama i programima Europske komisije.29 U tom kontekstu važno je spomenuti i Direk-tivu 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda prava, potpore i zaštite žrtava kaznenih djela. Države članice EU-a moraju provesti te odredbe u svoja nacionalna zakonodavstva do 16. studenog 2015.30

Već je navedeno da je problem ženske genitalne mutilacije postao problem “nematičnih“ ze-malja zbog migracija stanovništva, riječ je o transnacionalnom fenomenu. U novije je vrijeme ovaj drevni običaj dobio međunarodni značaj kroz pitanje kršenja ljudskih prava, najviše zbog prakse imigranata u zemljama Europe i SAD-a. U tom smislu, mnoge zemlje, obvezane međuna-rodnim dokumentima, donose posebno zakonodavstvo glede sakaćenja, dok ga neke zemlje in-korporiraju u već postojeće inkriminacije. U ovom dijelu rada izložit ćemo neke od poredbenih sustava radi uvida u mogućnosti reguliranja i rezultate koji su ostvareni.

S obzirom na to da se afričke zemlje označavaju glavnim akterima u izvođenju genitalnog sa-kaćenja žena, pregled predmetnog zakonodavstva počinjemo s tamošnjim sustavima. Trenutač-no 24 afričke zemlje zabranjuju ovu praksu, bilo kaznenim zakonom ili ustavnim dekretom. Ri-ječ je različitim zemljama od kojih je u nekima postotak genitalnog sakaćenja vrlo visok (Soma-lija, Gvineja, Egipat, Djibouti), u nekima nizak (Uganda, Nigerija), a u dvjema se zemljama čak smatra da je postotak ženske populacije podvrgnute genitalnom sakaćenju ispod 1% (Južnoafrič-ka Republika i Zambija). U Srednjoafričkoj Republici i Gvineji zabrane ove prakse datiraju još od šezdesetih godina prošlog stoljeća, dok je u većini zemalja zakonodavna reforma u vezi s ovim pitanjem počela devedesetih godina. Posljednja i najnovija zabrana usvojena je u Somaliji 2012., gdje danas ustavna odredba zabranjuje obrezivanje djevojčica. Sadržaj i način propisivanja zabra-na je različit, kao i propisane kazne.31 Detaljnije propisivanje u nekim državama izgleda ovako: Djibouti ima prevalenciju od 91% genitalnog sakaćenja. Zabrana je regulirana u Kaznenom zako-nu (posljednje izmjene 2009.) te u posebnom zakonu 59/AN/94 iz 1995., zabranjen je svaki čin nasilja koji rezultira genitalnom mutilacijom, a zapriječen je kaznom od pet godina ili novčanom kaznom. Burkina Faso ima 73% zabilježenih mutilacija u ženskoj populaciji, zabrana je propisa-

28 Detaljnije vidi: http://www.europarl.europa.eu/sides/getDoc.do?pubRef=-//EP//TEXT+TA+P7-TA-2014-0105+0+DOC+XML+V0//HR, posjeće-

no 17. ožujka 2015.

29 Detaljan pregled svih relevantnih akata dostupan je u izvješću Europskog instituta za ravnopravnost spolova (EIGE): “Female Ge-nital Mutilation in EU and Croatia“ Report; 2013., str. 39.–41. Dostupno na https://www.scribd.com/fullscreen/127581892?access_key=key-ffew8qgo1kblqcm1hlc&allow_share=false&escape=false&show_recommendations=false&view_mode=scroll, posjećeno 17. ožujka 2015.

30 Ovom se direktivom znatno jačaju prava žrtava i članova njihovih obitelji na informacije, potporu i zaštitu te njihova postupovna prava pri sudjelovanju u kaznenih postupcima. Tekst direktive dostupan je na http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ:L:2012:315:0057:0073:EN:PDF, posjećeno 17. ožujka 2015.

31 Shell-Duncan/Hernlund/Wander/Moreau, Legislating change? Responses to Criminalising Female Genital Cutting in Senegal, Law and Society Review, Volume 47, Number 4, 2013.

217


na Kaznenim zakonom i datira iz 1996., zabranjeno je nasilje nad fizičkim integritetom ili žen-skim genitalnim organom uz zapriječenu kaznu od šest mjeseci do tri godine te novčanu kaznu. U Čadu se postotak kreće oko 45%, zabrana je uvedena 2003. usvajanjem Zakona o reproduktiv-nom zdravlju (Reproductive Health Law), bez specificiranog sadržaja i propisane kazne.

Egipat je jedna od zemalja u kojoj se postotak prakticiranja genitalnog sakaćenja penje na čak 90% i više. Od 2000. godine postoji inkriminacija za obavljanje sakaćenja (izmjena 2008.), zapri-ječena kazna je od tri mjeseca do dvije godine ili novčana kazna, čak i ako je dan pristanak na za-hvat. Ako je riječ o predumišljaju, kazna je teški rad u razdoblju od tri do deset godina. Među-tim, nema podataka o tome je li takva regulacija utjecala na smanjenje izvođenja. Jedno istraži-vanje ukazuje da Zakon nije imao baš nikakva učinka. Riječ je bila o utvrđivanju postotka genital-no osakaćenih djevojčica šest godina nakon uvođenja zabrane obavljanja te štetne prakse. Utvr-đeno je da je postotak djevojčica koje su pretrpjele genitalno obrezivanje u ispitivanom razdoblju 85%.32 U ožujku 2014. najavljeno je suđenje egipatskom liječniku za genitalnu mutilaciju djevojči-ce od 13 godina koja je tijekom zahvata umrla.33

Eritreja ima 89% ženske populacije podvrgnute genitalnoj mutilaciji. Zabrana je propisana Kaznenim zakonom iz 2007. te Proklamacijom za ukidanje ženskog obrezivanja (Proclamation 158/2007 to Abolish Female Circumcision). Zapriječena kazna je od šest mjeseci do jedne godine ili novčana kazna. Etiopija ima 74%, zabrana je regulirana ustavnom odredbom o štetnim običaji-ma iz 1994. te Kaznenim zakonom iz 2004.godine koji propisuje kaznu do deset godina. Istu ka-znu ima i Gana, koja ima 45% prevalencije genitalnog sakaćenja, a zabrana je propisana ustavnim amandmanom iz 1992., i Kaznenim zakonom iz 1994., (dopuna 2007.). Senegal ima postotak oko 26% (iako se smatra da ovaj postotak drastično varira ovisno o etnicitetu i regijama), zabrana je propisana Kaznenim zakonom još 1999., a kazna je od šest mjeseci do pet godina zatvora. Ako je mutilacija rezultirala smrću, kazna je doživotni teški rad. Zanimljivo je izdvojiti da postoji pose-ban naziv za ženu koja nije podvrgnuta genitalnoj mutilaciji: solema. Ovaj pogrdni naziv ne znači samo “neobrezana“, nego i nezrela, necivilizirana (!), nečista, nepristojna, bezobrazna. Specifič-nost je Senegala da dominantna etnička grupa ne prakticira mutilacije, dok ih i dalje izvodi ma-njina rezidentskih skupina u određenoj regiji.

Gvineja ima 96% ženske populacije koja je obrezana, zabrane se nalaze u Kaznenom zako-nu iz 1965., Zakonu o reproduktivnom zdravlju iz 2000. te Aktu medicinske etike iz 1996. Ka-zna koju propisuje gvinejski Kazneni zakon je doživotni teški rad ili, dođe li do smrtne posljedi-ce, smrtna kazna.34

Kao posljedica jačanja svijesti o genitalnom sakaćenju žena u SAD-u, nekoliko je država po-put Teksasa, Illinoisa, New Yorka i Kalifornije usvojilo posebne zakone uvodeći inkriminacije ge-nitalnog sakaćenja. Većina država ipak ne slijedi taj put, nego koristi zakone o zlostavljanju dje-ce kao podlogu za procesuiranje.35 Godine 1996. Kongres je usvojio 18. U.S.C.§116., kojim je geni-talno sakaćenje proglasio federalnim zločinom. Dva su motivirajuća razloga pridonijela ovom ra-zvoju događaja: prvi je želja Kongresa da se pridonese međunarodnim naporima u suzbijanju kr-

32 Hassanin et. al., Prevalence of female genital cutting in Upper Egypt, Ethics, Bioscience and Life, No. 1, 2008., dostupno na www.rbmonline.com/Article/3125. Istraživanje je rađeno na ukupnom broju od 3730 djevojčica u dobi od 10 do 14 godina. Intervjuirali su ih socijalni radnici radi utvrđivanja jesu li bile podvrgnute genitalnom sakaćenju u posljednjih šest godina otkad je na snazi zabrana obavljanja. 84.9% ih je bilo osakaćeno, a prosječna dob obavljanja zahvata bila je sedam godina.

33 http://www.theguardian.com/society/2014/may/21/egyptian-doctor-fadl-trial-female-genital-mutilation-land mark-case, po-sjećeno 15. ožujka 2015. i Attorneys for the Rights oft he Child Newsletter, Vol. 10, Issue 3, Spring/Summer, 2014., str. 52.

34 Detaljno o svakoj afričkoj državi u: Shell-Duncan/Hernlund/Wander/Moreau, op. cit. (bilj. 31.), str. 803.–835.

35 Detaljno vidi u: White, op. cit. (bilj. 6.), str. 142.–143.


218

šenja ljudskih prava ove vrste, a drugi je želja za suzbijanjem ove imigrantske prakse na vlastitu teritoriju. Tekst inkriminacije glasi: “Tko svjesno obreže, izreže ili infibulira cjelinu ili dio stidnih usana ili klitorisa druge osobe koja nije dosegnula dob od 18 godina, kaznit će se novčanom ka-znom ili zatvorom do pet godina ili oboje. Kirurška operacija ne smatra se kršenjem odredbe ako je potrebna za zdravlje osobe na kojoj se izvodi, a obavlja ju osoba licencirana za obavljanje me-dicinske djelatnosti na propisanom mjestu ili je obavljena nad osobom koja je u porodu ili je tek rodila zbog medicinskih razloga povezanih s trudovima ili porodom, od strane osobe licencirane za obavljanje medicinske djelatnosti, primalje ili vježbenika za te djelatnosti. Pri primjeni odred-be neće se uzeti u obzir uvjerenje osobe nad kojom se operacija izvodi ili druge osobe da je opera-cija potrebna kao dio običaja ili rituala.“36

Iako se priznaje da se nasilje ovog tipa obično odvija u kontekstu doma i obitelji pa ga i tre-ba promatrati u kontekstu zakona država koji se odnose na obiteljsko nasilje i zlostavljanje dje-ce, neki autori naglašavaju zanimljivo stajalište o uporištu federalnog zločina. Naime, ističe se da je jedna od najslabije korištenih, ali ujedno i najjačih ovlasti iz “federalnog arsenala“ ona iz 2. odjeljka 13. amandmana koja govori o suzbijanju značajki i slučajeva ropstva, jer se žene podvr-gnute genitalnom sakaćenju nalaze u stanju sličnom ropstvu (state slavery-like) ili potječu od ta-kvih žena, što je dosad i razrađeno sudskom praksom kad je posrijedi spomenuti amandman.37 U SAD-u je ovaj problem važan i zbog specifičnog aspekta glede imigracijske regulacije. Naime, ve-lik je broj zaprimljenih zahtjeva za odobravanjem azila pozivajući se na Konvenciju protiv muče-nja38 od strane žena koje su bile podvrgnute genitalnom sakaćenju kao obliku progona (past per-secution) jer pripadaju određenoj društvenoj skupini. U slučaju Bah v. Mukasey, Odbor za imigra-cijske zahtjeve odbio je zahtjev, pozivajući se na to da je genitalno sakaćenje čin koji se događa jednom u životu te da nema daljnje opasnosti za osobu u matičnoj zemlji.39 Odbivši hipotezu da je riječ o trajnoj opasnosti, otvorene su rasprave u smjeru doktrine o kontinuiranom progonu (doctrine of continuing persecution), koja je već primijenjena na prisilnu sterilizaciju i prisilno pla-niranje obitelji u Kini kao temelje odobravanja azila.

Genitalno sakaćenje moguće je procesuirati unutar odredbi kaznenih zakona kao i unutar za-kona o zaštiti djece, ondje gdje specifični zakoni postoje. U sljedećim je državama ono zabranjeno preko odredaba kaznenog zakona40 kao vrsta tjelesne ozljede: Finska (poglavlje 21., odjeljak 5.&6.

36 §116 (a) Except as provided in subsection (b), whoever knowingly circumcises, excises or infibulates the whole or any part of the labia majora or labia minora or clitoris of another person who has not attained the age of 18 years, shall be fined under this title or imprisoned not more than 5 years, or both. (b) A surgical operation is not violation of this section if the operation is- (1) nece-ssary to the health of the person on whom it is performed and is performed by a person licensed in the place of its performance as a medical practitioner; or (2) performed on a person in labor or who has just given birth and is performed for medical purposes connected with that labor or birth by a person licensed in the place of its performance as a medical practitioner, midwife, or a person training to become such a practitioner or midwife.

37 Kao mogući temelji za federalni zločin spominju se još i paragraf 5. 14. amandmana, razni ugovori o suzbijanju ropstva te pojedini sudski precendenti. Vidi više u: White, op. cit. (bilj. 6.), str.130.–206.

38 Convention against torture (CAT), primjerice, http://www.nolo.com/legal-encyclopedia/how-apply-convention-against-torture-protection.html, posjećeno 10. ožujka 2015.

39 Sandrine Dehaeze, Bah v. Mukasey, New York Law School Law Review, Vol. 54, 2009./2010., str. 619.–629. Salimatou Bah, Mariama Diallo i Haby Diallo, porijeklom iz Gvineje i pripadnice Fulani etničke skupine, aplicirale su za dobivanje azila u SAD-u, navodeći da su kao djeca bile žrtve FGM-a i tijekom života trpe različite posljedice dugotrajne naravi zbog toga te ističući da će povratkom u matičnu zemlju, njihove kćeri također biti podvrgnute istom postupku bez pristanka. Imigracijski suci odbili su njihov zahtjev, na što su se one žalile i time pokrenule rasprave u javnosti treba li FGM biti priznat u kontekstu doctrine of continuing persecution.

40 Iako su tekstovi kaznenih zakona navedeni u radu dostupni na http://www.legislationonline.org/documents/section/criminal-codes, s obzirom na to da su neki od njih zastarjeli, spoznaje su crpljene iz recentne dostupne literature predmetne tematike.

219


KZ-a) kao tjelesna ozljeda ili teška tjelesna ozljeda, kazna je novčana ili zatvor do dvije godine, a od jedne do deset ako je riječ o teškoj tjelesnoj ozljedi.

Francuska ima posebnu inkriminaciju tjelesne ozljede nazvane mutilacija ( čl. 222.–9. i 222.–10. KZ-a, predviđena kazna je do dvadeset godina zatvora). Istraživanja pokazuju da se brojni slučajevi genitalnih mutilacija prijavljuju na području oko Pariza.41 Navodi se da je od 1988., ba-rem 33 slučaja procesuirano, u kojima je oko stotinu i dvadesetoro djece bilo žrtvama genitalnog sakaćenja te su počiniteljima i devedeset i devet roditelja izrečene zatvorske kazne.42 Prema naj-novijim podacima, od svih zemalja Europske unije, Francuska ima najveći broj procesuiranih slu-čajeva genitalnog sakaćenja.43

U Njemačkoj odredbe §224. i 226. KZ-a mutilaciju reguliraju kao tešku i osobito tešku tjelesnu ozljeda, a predviđena kazna je zatvor od šest mjeseci do deset godina.44

Od ostale regulacije vrijedno je spomenuti još i: Grčku (čl. 308.–315. KZ-a: tjelesna ozljeda, s kaznom do deset godina), Irsku (Criminal Justice Act 2000: tjelesna ozljeda), Luksemburg (čl. 392. KZ-a: dobrovoljna tjelesna lezija, od osam dana do šest mjeseci kazne ili novčana kazna od 251 do 1000 eura, a ako je riječ o predumišljaju, kazna je veća: jedan mjesec do godinu dana zatvora a novčana od 500 do 2000 eura), Portugal (čl. 143.–149. KZ-a: tjelesna ozljeda s kaznom do tri go-dine ili teška tjelesna ozljeda s kaznom od dvije do deset godina) i Nizozemsku (čl. 300.–304. KZ-a: tjelesna ozljeda s kaznom zatvora do dvije godine ili novčana kazna te osobito teška tjelesna ozljeda s maksimalnom kaznom zatvora do dvanaest godina ili novčana kazna). Ako je došlo do specifičnih posljedica ili okolnosti, kazna se povećava: primjerice, ako je došlo do smrti ili je ka-zneno djelo počinjeno prema maloljetnoj osobi ili su djelo počinili roditelji ili skrbnici.

Druge zemlje imaju specifične odredbe za genitalno sakaćenje unutar kaznenog zakona ili pak po-sebne zakone koji reguliraju ovu problematiku. To su Švedska, Austrija, Belgija, Danska, Italija, Španjolska45 i Ujedinjeno Kraljevstvo. Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo prve su zemlje koje su ra-zvile specifične kaznene zakone glede genitalnog sakaćenja žena.

41 Specifično je za Francusku za su stručnjaci u zdravstvu izrazito educirani o ovom problemu te provode specifične (neobvezne) preglede vanjskih genitalija djevojčica do šeste godine života. Svoja zapažanja bilježe u posebnoj knjižici koja se zove Carnet de Sante, koju roditelji dobivaju pri rođenju djevojčice. Ako postoji rizik, bilježi se činjenica da su roditelji informirani o ilegalnosti prakse provođenja genitalne mutilacije i potencijalnim rizicima zahvata.

42 Detaljnije u<. Leye, Deblonde, Garcia-Anon, Johnsdotter, Kwateng-Kluvitse, Weil-Curiel, Temmerman, An analysis of implemen-tation of laws with regard to female genital mutilation in Europe, Crime, Law and Social Change, 47, 2007., str. 16. Vrlo je zanimljiv slučaj Awa Greou, procesuiran 1999. pred Assize Court of Paris. Žrtva je prijavila da su ona i njezine tri mlađe sestre pretrpjele mutilaciju u osamdesetima, i da se boji prisilnog braka. Otkrila je i ime počinitelja koji je uhićen 1994. a suđenje se odvijalo 1999. Postupak je završio osudama počinitelja i dvadeset i pet roditelja jer se tijekom postupka otkrilo da je riječ o četrdeset i osam djevojčica koje su bile žrtve genitalne mutilacije. Počinitelj je osuđen na osam godina zatvora, neki roditelji na zatvor, neki su uvjetno osuđeni, dok je djeci dosuđena kompenzacija u iznosu od 13000 eura za svakoga (maksimalna je kompenzacija 25000 eura).

43 Prema izvješću Europskog instituta za ravnopravnost spolova (EIGE): Female Genital Mutilation in EU and Croatia» Report; 2013., str. 45. Dostupno na https://www.scribd.com/fullscreen/127581892?access_key=key-ffew8qgo1kblqcm1hlc&allow_share=false&escape=false&show_recommendations=false&view_mode=scroll, posjećeno 17. ožujka 2015.

44 Za detaljan tekst inkriminacija vidjeti Stree/Sternberg-Lieben u: Schönke/ Schröder, Strafgesetzbuch, Kommentar, 28. Auflage, Verlag C. H. Beck, München, 2010. §224. str. 2038.–2046., i §226. str. 2050.–2055.

45 Mnogo prijava za genitalno sakaćenje podneseno je u Kataloniji, a prijave su podnosili kako socijalne službe i medicinski djelat-nici, tako i građani. S druge strane, u Valenciji nema podataka o prijavama ove vrste. Najnoviji razvoj događaja u vezi s ovim pita-njem uključuje prvi nacionalni program s ciljem suzbijanja ove prakse, preko kojeg se zahtijeva od roditelja da potpišu deklaraciju kojom se obvezuju da neće podvrgnuti svoju djecu genitalnom sakaćenju. Oni koji odbiju potpisati, bit će prijavljeni institucijama za zaštitu djece. Procjenjuje se da je trenutačno u Španjolskoj oko 17000 djevojčica pod rizikom obavljanja genitalnog sakaćenja. Više na http://www.theguardian.com/society/2015/jan/13/spain-parents-declaration-stop-female-genital-mutilation-protocol-catalonia, posjećeno 15. ožujka 2015. U lipnju 2014. španjolski je sud u Barceloni dosudio 12 godina zatvora gambijskom paru koji je dopustio genitalno sakaćenje svojih dviju djevojčica. Vrhovni je sud odbio žalbu. Više: Attorneys for the Rights oft he Child


220

Švedska je to učinila još 1. srpnja 1982., usvojivši Act prohibiting genital mutilation in wo-men, uz dvije izmjene: 1998. godine promijenjena je terminologija iz “female circumcision“ u “fe-male genital mutilation“ i pooštrene su kazne, dok je 1999. godine uklonjeno načelo dvostruke inkriminacije kao uvjet procesuiranja.46 Iako se podnosi dosta prijava za ovo djelo, Švedska nije dosad imala velik broj osuda za genitalne mutilacije. Na prvi se pogled ovo stanje može učiniti kontradiktorno, no riječ je o tome da se većina švedskih medicinskih djelatnika susreće s paci-jenticama kojima je mutilacija obavljena davno, a vrlo je malo njih posumnjalo u nedavno obav-ljeni zahvat.47

Prema izvješću FORWARDA, prevalencija genitalnog sakaćenja u Engleskoj i Walesu ocijenje-na je kao progresivna.48 Zabrana je genitalnog sakaćenja ozakonjena još 1985. godine, no zbog ne-dorečenosti koju je zakon sadržavao, odredbe su bile izigrane odvođenjem djevojčica u inozem-stvo gdje im je obavljen postupak sakaćenja. Zato je 2003. godine usvojen Female Genital Mutila-tion Act. Stupio je na snagu u ožujku 2004. Pojačana je zaštita žrtava i uveden koncept ekstrate-ritorijalnosti, inkriminirajući odvođenje djevojke koja je britanske nacionalnosti ili je stalni rezi-dent u bilo koju zemlju radi obavljanja genitalnog sakaćenja.49 Female Genital Mutilation Act ima osam članaka u kojima se inkriminira djelo genitalnog sakaćenja, pomaganje da osoba sama izvr-ši mutilaciju, pomaganje inozemnom državljaninu koji u inozemstvu obavi genitalno sakaćenje, propisuje proširenu primjenu na djela izvan teritorija, određuje kazne i daje određenja pojmo-va. Osoba je kriva za žensko genitalno sakaćenje ako izreže, infibulira ili drukčije mutilira cjelinu ili dio stidnih usana ili klitorisa. Nema kaznenog djela ako je riječ o ovlaštenoj osobi koja izvede kiruršku operaciju na djevojci radi njezina tjelesnog ili duševnog zdravlja ili kiruršku operaciju u stanju trudova ili poroda u svrhe povezane s tim stanjima. Ovlaštene su osobe medicinski prak-tičar, registrirana primalja ili osoba koja je vježbenik za ta zvanja. Pri odluci o operaciji nije odluč-no vjerovanje pacijenta ili drugoga o potrebi operacije zbog rituala ili običaja. Kažnjivo je i poma-ganje i poticanje te savjetovanje djevojke da sama na sebi obavi mutilaciju, kao i iste radnje prema inozemnom državljaninu koji bi u inozemstvu obavio mutilaciju. Propisana je kazna do četrna-est godina zatvora ili novčana kazna ili oboje.50 U kontekstu obavljanja genitalnog sakaćenja nad djecom, relevantan je i Children Act iz 1989. Iako se ne spominje izričiti termin genitalnog sakaće-nja, smatra se da ova djela udovoljavaju kriteriju znatne štete (significant harm criteria).51 Prvo je procesuiranje ovog djela u Ujedinjenom Kraljevstvu najavljeno 21. ožujka 2014., a postupak nije dovršen do predaje ovog rada.52 Mnogo prije donošenja vlastita zakonodavstva na ovu temu, bri-

Newsletter, Vol. 10, Issue 3, str. 52.

46 Pregled zakonodavstava preuzet iz: Leye, Deblonde, Garcia-Anon, Johnsdotter, Kwateng-Kluvitse, Weil-Curiel, Temmerman, op. cit. (bilj. 42.), str. 1.–31.

47 Navod prema Tamaddon, Johnsdotter, Liljestrand, Essen, Swedish Health Care Provider´s and Knowledge of Female Genital Cutting, Health Care for Woman International, Routledge, Taylor&Francis Group, 27, 2006., 709.–710. Smatra se da je trenutačno u Šved-skoj oko 25000 žena koje potječu iz područja Afrike u kojima se prakticira genitalno sakaćenje. Riječ je o Somaliji, Eritreji i Etiopiji iz kojih su kao izbjeglice zbog rata devedesetih godina prošlog stoljeća došle u Švedsku.

48 FORWARD (2007) A Statistical Study to Estimate the Prevalence of Female Genital Mutilation on England and Wales, http://www.equalitynow.org/sites/default/files/UK_FGM_Workshop_Report.pdf, 7. ožujka 2015.

49 Griffith, Female Genital Mutilation and the Law, British Journal of Midwifery, January 2010, Vol. 18, No. 1.

50 http://www.legislation.gov.uk/ukpga/2003/31/pdfs/ukpga_20030031_en.pdf, posjećeno 15. ožujka 2015. Iako se u cijelom tekstu koristi termin girl, u čl. 6. izričito se određuje da taj termin uključuje i ženu.

51 Griffith ističe da se FGM razlikuje od ostalih oblika zlostavljanja djece po tome što sadrži kulturološku i religijsku osnovu pa ga mnogi ne doživljavaju kao čin nasilja. Griffith, op. cit. (bilj. 49.), str. 59.

52 UK`s first Female Genital Mutilation Prosecution Announced, March 21. 2014., Attorneys for the Rights oft he Child Newsletter, Vol. 10, Issue 3, Spring/Summer 2014., str. 51. i http://www.bbc.com/news/uk-26681364. Riječ je o liječniku za počinjenje djela, i

221


tanske su vlasti provodile edukativne i preventivne mjere u Sudanu kako bi se postiglo reducira-nje izvođenja ženskoga genitalnog sakaćenja.53

U ostalim su zemljama specifične odredbe usvojene relativno nedavno. U Belgiji to je uči-njeno 27. ožujka 2001. (čl. 409. KZ-a), a zanimljivo je da se piercing i tetoviranje genitalnog pod-ručja explicite isključuju iz kaznenog djela. Glede pojavljivanja u praksi, istraživanja pokazuju da medicinsko osoblje nije dovoljno educirano o ovom problemu, kao i to da nema procjene fakto-ra rizika. Riječ je o stajalištu da je genitalno sakaćenje nešto što se odvija u tajnosti i obiteljskom okružju, iako se ističe pozitivan utjecaj koji posebna inkriminacija ima, u smislu upozorenja pre-ma skupinama koje bi nastavile s ovom praksom.54

U Austriji je 1. siječnja 2002. usvojen st. 3. §90. KZ-a, koji propisuje da nije relevantan prista-nak osobe na sakaćenje ili drugo povrjeđivanje genitalija, koje je prikladno uzrokovati oštećenje seksualnog osjeta.55 U Danskoj su 1. lipnja 2003. godine usvojeni čl. 245. i 246. KZ-a, u Španjolskoj je 1. listopada 2003. usvojen čl. 149. KZ-a koji zabranjuje mutilacije.

U Italiji su 23. prosinca 2005. godine usvojeni čl. 583. bis i 583. ter KZ-a, koji reguliraju ovu ma-teriju.56 Čl. 583. bis nosi naziv Izvršenje mutilacije ženskih spolnih organa: “Svatko tko bez tera-pijske potrebe uzrokuje mutilaciju ženskih spolnih organa, kaznit će se kaznom zatvora od četi-ri do dvanaest godina. Pod mutilacijom se podrazumijeva odstranjivanje klitorisa, ekscizija, in-fibulacija ili bilo koja druga radnja koja uzrokuje slične učinke. Svatko tko bez terapijske potre-be, u cilju narušavanja seksualne funkcije uzrokuje druge ozljede ženskih spolnih organa koje re-zultiraju bolestima tijela ili psihe, kaznit će se kaznom zatvora od tri do sedam godina. Kazna se može smanjiti do dvije trećine ako je ozljeda blaga, ili povećati za trećinu ukoliko je djelo počinje-no prema maloljetniku ili učinjeno za dobit.“

Što se pak Australije tiče, smatra se da je broj žena i djevojčica podvrgnutih genitalnoj muti-laciji u porastu, što predstavlja izazov javnom poretku. Pristupi problemu u legislativnom smi-slu su različiti. Neke su države usvojile posebne zakone kojima se zabranjuje izvođenje genital-nog sakaćenje kao te pomaganje i poticanje (Novi Južni Wales, Južna Australija, ACT i Viktori-ja), dok ostale države i teritoriji Australije drže procesuiranje zadovoljavajućim preko postojeće-

muškoj osobi za poticanje na genitalno sakaćenje.

53 Detaljno vidi u: Boddy, Janice, Legislating against Culture: efforts to end Pharaonic circumcision int he anglo-egyptian Sudan, Suomen Antropology, Journal oft he Finnish Anthropological Society, 33 (1), 2008., str. 17.–32.

54 Leye, Bruyn, Meuwese, Proceedings of the expert meeting on female genital mutilation, Ghent-Belgium, 1998., International Centre for Reproductive Health, The Consultory, Lokeren. Jedno je istraživanje pokazalo da od 22840 žena i djevojaka koje žive u Belgiji a porijeklom su iz zemalja u kojima se FGM prakticira, njih 6260 bile su podvrgnute sakaćenju, a za 1975 bi to mogao biti vjerojatan scenarij. Detaljno vidi: Duborg, Richard, Leye, Ndame, Rommens, Maes, op. cit. (bilj. 3.), str. 248.–257.

55 §90 (3) In eine Verstümmelung oder sonstige Verletzung der Genitalien, die geeignet ist, eine nachhaltige Beeinträchtigung des sexuellen Empfindens herbeizuführen, kann nicht eingewilligt werden. file:///D:/My%20Documents/Downloads/Austria_CC_as_of_%2004.11.2013_de%20(1).pdf, posjećeno 10. ožujka 2015.

56 Articolo 583 bis: “Pratiche di mutilazione degli organi genitali femminili: Chiunque, in assenza di esigenze terapeutiche, cagiona una mutilazione degli organi genitali femminili è punito con la reclusione da quattro a dodici anni. Ai fini del presente articolo, si intendono come pratiche di mutilazione degli organi genitali femminili la clitoridectomia, l’escissione e l’infibulazione e qualsiasi altra pratica che cagiona effetti dello stesso tipo. Chiunque, in assenza di esigenze terapeutiche, provoca, al fine di menomare le funzioni sessuali, lesioni agli organi genitali femminili diverse da quelle indicate al primo comma, da cui derivi una malattia nel corpo o nella mente, è punito con la reclusione da tre a sette anni. La pena è diminuita fino a due terzi se la lesione è di lieve entità.La pena è aumentata di un terzo quando le pratiche di cui al primo e al secondo comma sono commesse a danno di un minore ovvero se il fatto è commesso per fini di lucro.“ Articolo 583 ter: “Pena accessoria. La condanna contro l’esercente una professione sanitaria per taluno dei delitti previsti dall’articolo 583-bis importa la pena accessoria dell’interdizione dalla professione da tre a dieci anni. Della sentenza di condanna è data comunicazione all’Ordine dei medici chirurghi e degli odontoiatri.“ http://www.diritto.it/codici/articolo/4303454-codice-penale-pratiche-di-mutilazione-degli-organi-genitali-femminili, posjećeno 17. ožujka 2015.


222

ga kaznenog zakonodavstva ili posebnih zakona koji se odnose na zaštitu djece (inače sve države i teritoriji imaju ovlasti procesuirati slučajeve genitalnog sakaćenja s pomoću potonjih zakona).57

3. REGULACIJA GENITALNOG SAKAĆENJA ŽENA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Sakaćenje ženskih spolnih organa predstavlja kazneno djelo prema čl.116. KZ-a,58 a djelo čini osoba koja ženskoj osobi potpuno ili djelomično ukloni ili trajno promijeni vanjski spolni organ. Zapriječena je kazna šest mjeseci do pet godina zatvora. Eksplicitno je propisana kažnjivost poti-canja žrtve na djelo ili pomaganja u njemu, kaznom zatvora do tri godine. Ako bi djelo bilo poči-njeno iz mržnje ili prema djetetu ili bliskoj osobi, kazna je zatvor od jedne do osam godina.

S obzirom na to da je riječ o novom kaznenom djelu, malo je objašnjenja dano vezano uz sa-stav inkriminacije i razloge uvođenja. Navodi se da su uzori pri stvaranju bili engleski Female Ge-nital Mutilation Act i odredbe čl. 583 bis i 583 ter talijanskog KZ-a te rješenja iz austrijskog i nor-veškog zakonodavstva. Ističe se i definicija Svjetske zdravstvene organizacije o odsijecanju žen-skih spolnih organa te Konvencija Vijeća Europe o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama59.

U Republici Hrvatskoj još nisu zabilježeni slučajevi genitalnih mutilacija, no pretpostavlja se da je djelo proizašlo iz zakonodavnog opreza prema mogućim pojavama u budućnosti. Naime, na temelju činjenice primanja u članstvo Europske unije, olakšana su migracijska kretanja iz zema-lja u kojima se ova praksa provodi, vjerojatno se očekuju procesuiranja genitalnih mutilacija u bu-dućnosti. Derenčinović navodi da je kriminaliziranjem ovog kaznenog djela zakonodavac odstu-pio od načela spolne neutralnosti jer osigurava zaštitu isključivo ženskim spolnim organima.60

Ovako sastavljenoj inkriminaciji moguće je uputiti određene prigovore. Prvo, nije uzeta u obzir činjenica izvršenja promjena na genitalijama zbog medicinski opravdane operacije. Prema slovu pozitivne odredbe, nema isključenja djela za, primjerice, ovlaštenog medicinskog djelatni-ka koji bi izvršio radnje opisane u zakonu, no zbog razloga indiciranih medicinskom terapijom. Ovakvo isključenje sadrže poredbena zakonodavstva na koja se pozivao hrvatski zakonodavac pri stvaranju ovog kaznenog djela, ali i neka druga (primjerice, ona SAD-a). Preciznije, engleski Female Mutilation Act explicite određuje da nema kaznenog djela ako je riječ o ovlaštenoj oso-bi koja izvede radnje opisane u tekstu kao kiruršku operaciju povezanu s tjelesnim ili duševnim

57 Kriminalizaciji kao odgovoru na praksu FGM-a upućene su i određene kritike. Neki su australski autori naveli da će takav zakon-ski odgovor biti kontraproduktivan jer će praksa dobiti underground obilježje. Drugi su se suprotstavili zadiranju u kulturno uvje-tovanu praksu jer umanjuje toleranciju unutar multikulturalnog društva... Detaljno o australskim pogledima i zakonodavstvu u vezi s ovom temom, vidi Patrick: Responding to Female Genital Mutilations: The Australian Experience in Context, Australian Journal of Social Issues, Vol. 36, February 2001., str. 15.–33.

58 Kazneni zakon, Narodne novine 125/11 i 144/12.

59 Tekst Konvencije dostupan na http://www.ured-ravnopravnost.hr/site/images/pdf/ prijelom online konvencija. pdf, 17. ožujka 2015. Republika Hrvatska postala je 27. potpisnica ove Konvencije dana 22. siječnja 2013. Svrha je ove Konvencije zaštititi žene od svih oblika nasilja i spriječiti, progoniti i ukloniti nasilje nad ženama i nasilje u obitelji, pridonijeti suzbijanju svih oblika diskrimi-nacije žena i promicati punu ravnopravnost žena i muškaraca, uključujući i osnaživanje žena, izraditi sveobuhvatni okvir, politike i mjere za zaštitu i pomoć svim žrtvama nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, promicati međunarodnu suradnju radi suzbijanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te pružiti potporu i pomoć organizacijama i nadležnim tijelima za provedbu zakona učin-kovitom suradnjom radi usvajanja sveobuhvatnog pristupa suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Konvenciju je dosad potpisalo 36 država, a ratificiralo njih 14. Tako je ona sada na snazi u primjerice, Albaniji, Andori, Austriji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Češkoj, Italiji, Portugalu, Srbiji, Španjolskoj, u Turskoj od kolovoza 2014., a od studenog 2014. u Francuskoj, Malti i Švedskoj. Republika Hrvatska još je nije ratificirala.

60 Derenčinović u: Derenčinović, Cvitanović, Munivrana Vajda, Turković, Posebni dio kaznenog prava, 2013., str. 93.

223


zdravljem osobe te trudovima i porodom, uz uvjet da se odluka o operaciji ne temelji na ritual-nim ili religijskim uvjerenjima. Talijanska odredba također sadrži izraz terapijska potreba (esigen-ze terapeutische) kao klauzulu sužavanja inkriminacije na slučajeve izvan medicinski opravdanih. U tom smislu trebalo bi razmisliti o uvođenju sličnog kriterija i u hrvatski KZ, ako bi postojeće djelo bilo zadržano u postojećem obliku. Suprotna situacija zasigurno ne bi odgovarala intenci-ji zakonodavca. Austrijski KZ sadrži izričitu odredbu o tome da nije relevantan pristanak osobe na sakaćenje ili drugo povrjeđivanje genitalija, koje je prikladno uzrokovati oštećenje seksualnog osjeta. Ovakva odredba nije propisana u tekstu hrvatske odredbe, no smatramo da to nije ni po-trebno činiti jer pristanak osobe može isključiti protupravnost samo kod onih individualnih do-bara kod kojih autonomija pojedinca nije u koliziji s društvenim interesima. Novoselec i Bojanić navode da se pristanak u smislu isključenja protupravnosti može prihvatiti kod lakših tjelesnih ozljeda (primjerice, dobrovoljno darivanje krvi, tetoviranje, rezanje kose), a nikako u slučaju in-dividualnih dobara na čijem održanju postoji interes društva.61

Drugo, pregledom poredbenih zakonodavstava vidjeli smo da većina europskih zemalja ovo djelo tretira kao neki oblik tjelesne ozljede. Čak se i u hrvatskoj literaturi navodi da je zapravo ri-ječ o posebnom obliku tjelesne ozljede, no nesuglasje postoji oko koje vrste tjelesne ozljede. Na-ime, spominje se da je riječ o lex specialis kaznenog djela iz čl. 117. KZ-a (tjelesna ozljeda) i 118. (teška tjelesna ozljeda),62 dok Derenčinović smatra da je riječ o osobito teškoj tjelesnoj ozljedi iz čl.119. KZ-a.63

Drugom stajalištu valja se prikloniti. Jednostavnim pregledom zakonskih opisa uočava se podudarnost osobito teške tjelesne ozljede i sakaćenja ženskih spolnih organa. Naime, dok tje-lesna ozljeda i teška tjelesna ozljeda podrazumijevaju tjelesno ozljeđivanje i narušenje zdravlja, odnosno teško tjelesno ozljeđivanje i teško narušenje zdravlja, osobito teška tjelesna ozljeda u svome sastavu ima modalitet koji odgovaraju pravoj biti sakaćenja: uništenje ili oslabljenje važ-nog dijela tijela. Imajući u vidu sve što je rečeno o načinu izvođenja genitalnih mutilacija, a oso-bito medicinskih posljedica koje ono ostavlja, u obzir dolaze također i ostali predviđeni modali-teti: dovođenje života u opasnost, trajno i teško narušenje zdravlja te trajna nesposobnost za re-produkciju. Isto tako, tvrdnja da će se o kaznenom djelu sakaćenja ženskih spolnih organa radi-ti “bez obzira na to je li došlo do tjelesne ozljede ili teške tjelesne ozljede, s tim da se ova razli-ka može uzeti uzeti u obzir kod odmjeravanja kazne“64 nije dovoljno precizna. Prema modalite-tima izvođenja genitalnog sakaćenja koji su dosad poznati, nije ga moguće izvesti bez tjelesnog ozljeđivanja. Radnja se sastoji u odstranjivanju klitorisa, izrezivanju, infibulaciji i sličnim radnja-ma, koje udovoljavaju zakonskom opisu osobito teške tjelesne ozljede. Još je jedna nelogičnost: propisana kazna za sakaćenje (od šest mjeseci do pet godina) lakša je nego za osobito tešku tjele-snu ozljedu (od jedne do osam godina). Iz toga proizlazi da je zakonodavac zapravo privilegirao ovo kazneno djelo što je u suprotnosti sa svrhom inkriminacije.65 U konačnici, teži oblik sakaće-nja koji bi bio počinjen iz mržnje, prema djetetu ili bliskoj osobi u osnovi odgovara težem obliku osobito teške tjelesne ozljede iz čl. 119. st. 2. te bi se kaznenopravna zaštita još i proširila na dru-ge kategorije osoba. Zbog svega rečenog, predlaže se ukidanje kaznenog djela iz članka 116. KZ-a

61 Novoselec, Bojanić, Opći dio kaznenog prava, Zagreb, 2013., str. 208.

62 Turković et al., Komentar Kaznenog zakona, Narodne novine, 2013., str. 171.

63 Derenčinović u: Derenčinović et. al., op. cit. (bilj. 60.), str. 93.

64 Turković et al., op. cit. (bilj. 62.), str. 171.

65 Derenčinović u: Derenčinović et. al., op. cit. (bilj. 60.), str. 93.


224

pod nazivom Sakaćenje ženskih spolnih organa i jer je kazneni progon moguć kroz već postojeću odredbu osobito teške tjelesne ozljede.

4. ZAKLJUČNE NAPOMENE

Predmet ovog rada jesu pojavni oblici, etiološki razlozi, medicinske i psihološke posljedice za žrtvu te pravna regulacija sakaćenja ženskih spolnih organa u svijetu i u Republici Hrvatskoj. Riječ je o osobito kontroverznom fenomenu jer ima izraženu kulturno uvjetovanu podlogu dok istodobno predstavlja, danas već uvriježeno, kršenje ljudskih prava. Aspiracija ovog rada nije dati odgovore na sva moguća pitanja vezana uz ovu problematiku, nego započeti raspravu o proble-mu osjetljivog kulturnog backgrounda, uz slanje poruke o neprihvatljivosti ove prakse na global-noj razini. U tom su smislu neki autori već kritizirali kriminalizaciju genitalnog sakaćenja zbog umanjivanja tolerancije unutar multikulturalnog društva, potičući time underground obavljanje ovih zahvata. U radu su izloženi sustavi mnogih zemalja koji su ovoj problematici pristupili re-presivno, bilo da je riječ o procesuiranju unutar već postojećih inkriminacija tjelesnih ozljeda, bilo donošenjem novog specifičnog zakonodavstva. Izuzimajući neke zemlje, može se zaključiti da postoji slabija evidencija ovih slučajeva. Razlozi koji tomu idu u prilog slabo su znanje profe-sionalaca koji dolaze u kontakt s tom praksom, činjenica da se ona obavlja tajno, u okviru obite-lji i zajednice, potom slabo znanje o pravosudnim strukturama i proceduri među migrantskom populacijom, teškoće kod pronalaska dokaza jer specifični pregledi djevojčica i dalje nisu dio ob-veznih medicinskih pregleda u školama, čuvanje povjerenja od strane liječnika i izbjegavanje pri-java od strane službenika i slično. Što se tiče Republike Hrvatske, u Kazneni je zakon uvedeno novo djelo pod nazivom Sakaćenje ženskih spolnih organa. Izloženi su razlozi zbog kojih se radnje opisane ovim djelom mogu prikladnije procesuirati već postojećom inkriminacijom osobito teš-ke tjelesne ozljede.

225


LITERATURA

1. American academy of pediatrics, Committee on Bioethics: Female Genital Mutilation; Pedia-trics, Vol. 102, No. 1, 1998.

2. Antonazzo, M., Problems with Criminalizing Female Genital Cutting; Peace Review 15, No. 4, 2003.

3. Attorneys for the Rights oft he Child Newsletter, Vol. 10, Issue 3, Spring/Summer, 2014.4. Babel, K; Šehić, E., Žensko genitalno sakaćenje – etički pogled, Čemu, Vol. III, No. 16–17., 2009. 5. Boddy, J.: Legislating against Culture: efforts to end Pharaonic circumcision int he anglo-egypti-

an Sudan. Suomen Antropology, Journal of the Finnish Anthropological Society, 33 (1), 2008.6. Bosch, X., Female genital mutilation in developed countries; The Lancet, Vol. 358, October 6,

2001.7. Brown, K.; Beecham, D.; Barrett, H., The Applicability of Behaviour Change in Intervention Pro-

grammes Targeted at Ending Female Genital Mutilation in the EU: Integrating Social Cognitive and Community Level Approaches; Obstetrics and Gynecology International, Hindawi, Volu-me 2013, 2013.

8. Dare, F. O.; Oboro, V. O.; Fadiora, S. O.; Orji, E. O.; Sule-Odu, A. O. and T.O. Olabode, Female genital mutilation: an analysis of 522 cases in South-Western Nigeria; Journal of Obstetrics and Gynaecology, Vol. 24, No. 3, 2004.

9. Dehaeze, S., Bah v. Mukasey, New York Law School Law Review, Vol.54, 2009/2010.10. Dekkers, W.; Hoffer, C.; Wils, J.-P., Bodily integrity and male and female circumcision; Medicine,

Health Care and Philosophy 8, 2005.11. Derenčinović, D.; Cvitanović, L.; Munivrana Vajda, M.; Turković, K., Posebni dio kaznenog pra-

va, prvo izdanje, Zagreb, 2013.12. Duborg, R.; Leye, N.; Rommens, M., Estimating the number of woman with female genital mu-

tilation in Belgium, European Journal of Contraception and Reproductive Health Care, Vol. 16, 2011.

13. Dubourg, D.; Richard, F.; Leye, E.; Ndame, S.; Rommens, T.; Maes, S., Estimating the number of women with female genital mutilation in Belgium; The European Journal of Contraception and Reproductive Health Care; No. 16, 2011.

14. Female genital mutilation: cultural practice or child abuse?, Paediatric Nursing; Vol. 15, No 1, Fe-bruary 2003.

15. Ford, N., Communication for Abandonment of Female Genital Cutting: An Approach Based on Hu-man Rights Principles; The International Journal of Children’s Rights, 13, 2005.

16. Ford, N., Tackling female genital cutting in Somalia; The Lancet, Vol. 358, October 6, 2001.17. Frewer, A; Rothhaar, M., Medicine, human rights and ethics: paths to universal rights; Medical

Health Care and Philosophy, 13, 2010.18. Griffith, R., Female Genital Mutilation and the Law, British Journal of Midwifery, 2010, Vol.

18, No.1.19. Hassanin et. al., Prevalence of female genital cutting in Upper Egypt, Ethics, Bioscience and Life,

No. 1, 2008.20. Hassanin, Prevalence of female genital cutting in Upper Egypt: 6 years after enforcement of prohi-

bition law, Reproductive BioMedicine Online, Vol. 16, 2008.


226

21. Kaplan, A.; Hechavarria, S.; Bernal, M.; Bonhoure, I., Knowledge, attitudes and practices of fe-male genital mutilation/cutting among health care professionals in The Gambia: a multiethnic stu-dy; BMC Public Health, 13:851, 2013.

22. Kazneni zakon, Narodne novine, broj 125/11 i 144/12.23. Leye, Bruyn, Meuwese, Proceedings of the expert meeting on female genital mutilation, Ghent-

Belgium, International Centre for Reproductive Health, The Consultory, Lokeren, 1998.24. Leye; Deblonde; Garcia-Anon; Johnsdotter; Kwateng-Kluvitse; Weil-Curiel; Temmerman, An

analysis of implementation of laws with regard to female genital mutilation in Europe, Crime, Law and Social Change, 47, 2007.

25. Leye, E.; Powell, R. A.; Nienhuis, G., Claeys, P. and Temmerman, M., Health Care in Europe for Women with Genital Mutilation; Health Care for Women International, 27, 2006.

26. Leye, E.; Mergaert, L.; Arnaut, C.: Green, S. OB., Towards a better estimation of prevalence of fe-male genital mutilation in European Union: interpreting existing evidence in all EU Member States, Genus, Journal of Population Sciences, Vol. 70, 1, 2014.

27. Magied, A. A., Female Genital Mutilation in the Sudan – A Human Rights issue, The Ahfad Jour-nal, Vol. 30, No. 1, June 2013.

28. Novoselec, P.; Bojanić, I., Opći dio kaznenog prava, četvrto izmijenjeno izdanje, Zagreb, 2013.29. Ogunsiji, O. O; Wilkes, L.; Jackson, D., Female genital mutilation: Origin, beliefs, prevalence and

implications for health care workers caring for Immigrant women in Australia; Contemporary Nu-rse, Vol. 25, Iss. 1–2, 2007.

30. Oyefara, J. L., Ritual Female Genital Mutilation: A Psychosocial Analysis of a Flourishing Rather than a Dying Tradition in Oworonshoki Community, Lagos, Nigeria; AJOL African Journals onli-ne, Ife Psychologia, Vol. 22, No. 2, 2014.

31. Patrick, I., Responding to Female Genital Mutilations: The Australian Experience in Context, Au-stralian Journal of Social, Issues Vol. 36, 2001.

32. Pereda, N; Arch, M; Perez-Gonzalez, A, A case study perspective on psychological outcomes after female genital mutilation; Journal of Obstetrics and Gynaecology, 32, 2012.

33. Perez Williams, D; Acosta, W; McPherson Jr. H. A., Female Genital Mutilation in the United States: Implications for Women’s Health; American Journal of Health Studies: 15 (1) 1999.

34. Purchase, T. C. D.; Lamoudi, M.; Colman, S.; Allen, S.; Latthe, P.; Jolly, K., A survey on knowled-ge of female genital mutilation guidelines, ACTA Obstetricia et Gynecologica, 92, 2013.

35. Reig Alcaraz, M.; Siles Gonzalez, J.; Solano Ruiz, C., Attitudes towards female genital mutilati-on: an integrative Review, International Council of Nurses, 2013.

36. Sauer, P. J. J.; Neubauer, D., Female genital mutilation: a hidden epidemic (statement from the Eu-ropean Academy of Pediatrics; European Journal of Pediatrics, 173, 2014.

37. Schönke, A.; Schröder, H., Strafgesetzbuch, Kommentar, 28, Auflage, Verlag C. H. Beck, München, 2010.

38. Shaeer, O.; Shaeer, E., The Global Online Sexuality Survey: Public Perception of Female Genital Cutting among Internet Users in the Middle East; Journal of Sexual Medicine, 10, 2013.

39. Shell-Duncan/Hernlund/Wander/Moreau, Legislating change? Responses to Criminalising Fe-male Genital Cutting in Senegal, Law and Society Review, Vol. 47, No. 4, 2013.

40. Slow progress in ending female genital mutilation; Bulletin of World Health Organisation 92, 2014.

227


41. Tamaddon, Johnsdotter, Liljestrand, Essen, Swedish Health Care Provider´s and Knowledge of Female Genital Cutting, Health Care for Woman International,Routledge, Taylor&Francis Group, 27, 2006.

42. Teigen, M.; Langvasbraten, T., The “Crisis“ of Gender Equality: The Norwegian Newspaper De-bate on Female Genital Cutting, NORA-Nordic Journal of Feminist and Gender Research, Vol. 17, No. 4, 2009.

43. Terry L., Harris K., Female genital mutilation: a literature review; Nursing Standard. 28, 1, 2013.44. Turković, K.; Novoselec, P.; Grozdanić, V.; Kurtović Mišić, A.; Derenčinović, D.; Bojanić, I.;

Munivrana Vajda, M.; Mrčela, M.; Nola, S.; Roksandić Vidlička, S.; Tripalo, D.; Maršavelski A., Komentar Kaznenog zakona, Narodne novine, 2013.

45. Vissandjèe, B.; Denetto, S; Migliardi, P.; Proctor, J., Female genital cutting (FGC) and the ethics of care: community engagement and cultural sensitivity at the interface of migration experinces; BMC International Health and Human Rights 2014.

46. White, A. E., Female genital mutilation in America: The Federal Dillema, Texas Journal of Wo-man and the Law, Vol.10:129, 2001.

47. Yasin, B. A.; Al-Tawil, N. G.; Shabila, N. P.; Al Hadithi, T. S., Female genital mutilation among Iraqi Kurdish women: a cross – sectional study from Erbil city, BMC Public Health, 13, 809, 2013.

Mrežne stranice1. http://www.ured-ravnopravnost.hr/site/images/pdf/prijelom_online_konvencija.pdf.2. http://www.diritto.it/codici/articolo/4303454-codice-penale-pratiche-di-mutilazione-de-

gli-organi-genitali-femminili.3. file:///D:/My%20Documents/Downloads/Austria_CC_as_of_%2004.11.2013_de%20(1).pdf.4. http://www.bbc.com/news/uk-26681364.5. http://www.legislation.gov.uk/ukpga/2003/31/pdfs/ukpga_20030031_en.pdf.6. http://www.equalitynow.org/sites/default/files/UK_FGM_Workshop_Report.pdf.7. http://www.theguardian.com/society/2015/jan/13/spain-parents-declaration-stop-female-

genital-mutilation-protocol-catalonia.8. h t t p s : / / w w w . s c r i b d . c o m / f u l l s c r e e n / 1 2 7 5 8 1 8 9 2 ? a c c e s s _ k e y = k e y -

f f e w 8 q g o 1 k b l q c m 1 h l c & a l l o w _ s h a r e = f a l s e & e s c a p e = f a l s e & s h o w _recommendations=false&view_mode=scroll.

9. http://www.legislationline.org/documents/section/criminal-codes.10. http://www.nolo.com/legal-encyclopedia/how-apply-convention-against-torture-protecti-

on.html.11. http://www.theguardian.com/society/2014/may/21/egyptian-doctor-fadl-trial-female-geni-

tal-mutilation-landmark-case.12. www.rbmonline.com/Article/3125.13. http://eurlex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ:L:2012:315:0057:0073:EN:PDF.14. h t t p s : / / w w w . s c r i b d . c o m / f u l l s c r e e n / 1 2 7 5 8 1 8 9 2 ? a c c e s s _ k e y = k e y -

f f e w 8 q g o 1 k b l q c m 1 h l c & a l l o w _ s h a r e = f a l s e & e s c a p e = f a l s e & s h o w _recommendations=false&view_mode=scroll.

15. http://www.europarl.europa.eu/sides/getDoc.do?pubRef=-//EP//TEXT+TA+P7-TA-2014-0105+0+DOC+XML+V0//HR.


228

Barbara Herceg Pakšić,Eugen Jakopović

FEMALE GENITAL MUTILATION: MANIFESTATIONS, MEDICAL FE-ATURES AND REGULATION WITHIN THE SCOPE OF THE CRIMINAL LAW

Summary

Evoking a response to genital mutilation on women and girls and implementing applicable laws and regulations are complex challenges with a multicultural background. It is a particularly sensitive issue with controversial cultural features standing in the way to existing human rights standards. Critical reviews of this phenomenon refer to interpretation of female genital mutila-tion as a means of social control over women in societies that are highly patriarchal and patrili-neal. The paper deals with manifestations, etiology, medical and psychological consequences for the victims as well as with legal regulations of female genital mutilation worldwide and in the Republic of Croatia. There are two facts that contributed to the contemporariness of the issue: firstly, the Criminal Code has introduced a definition of a new criminal offense to prohibit fe-male genital mutilation and secondly, the fact that Croatian criminal legal theory has not dealt with this topic so far. For this purpose, the paper researches on categorization of genital muti-lation act, states medical consequences of such practices, presents regulations within criminal law in different countries, and in the end discusses the appropriate response to this phenome-non in the Croatian Criminal Code as well as suggests changes regarding existing incrimination.

Key words: female genital mutilation, medical consequences FGM, regulation within the scope of the criminal law

229


Dr. Barbara Herceg Pakšić, höhere wissenschaftliche MitarbeiterinLehrstuhl für Strafrechtswissenscahften, Fakultät für Rechtswissenschaften Osijek

Eugen Jakopović, Student der Fakultät für Rechtswissenschaften Osijek (Beitrag beim Schreiben der ersten fünf Seiten)

VERSTÜMMELUNG DER WEIBLICHEN GESCHLECHTSORGA-NEN: ERSCHEINUNGSFORMEN, MEDIZINISCHE MERKMALE UND STRAFRECHTLICHE REGELUNG

Zusammenfassung

Die Schaffung rechtlicher Antworten auf die Verstümmelung von Geschlechtsorganen der Frauen und Mädchen und die Anwendung von betreffenden Vorschriften stellen eine komplexe Herausforderung mit einem multikulturellen Kontext dar. Es handelt sich um ein besonders empfindliches Problem mit kontroversen kulturellen Merkamalen, die im Wege der Implemen-tation von längst angenommenen menschenrechtlichen Normen und Standards stehen.

Kritischer Rückblick auf diese Erscheinung beeinschließt auch eine Interpretation der Ver-stümmelung von weiblichen Geschlechtsorganen als Mittel der Gesellschaftskontrolle über die Frauen in den ausdrücklich patriarchalen und patrilinearen Gesellschaften. Gegenstand der Un-tersuchung in dieser Arbeit stellen die Erscheinungsformen, ethiologische Gründe, medizinisc-he und psychologische Folgen für die Opfer und die rechtliche Regelung der Verstümmelung von weiblichen Geschlechtsorganen in der Welt und in der Republik Kroatien. Die Aktualität dieser Problematik ist zweien Tatsachen zu verdanken: dass das Verbot der Verstümmelung von Gesc-hlechtsorganen als eine neue Stratfat durch das Strafgesetz eingeführt wurde, und dass bis jetzt keine Arbeiten zu diesem Thema in kroatischer strafrechtlicher Literatur veröffentlicht wurden. Zum oben angführten Zweck wird die Kategorisierung der Verstümmelung von Geschlechtsor-ganen untersucht, die bis jetzt beobachteten medizinischen Folgen dieser Praxis angeführt, die betreffende strafrechtliche Regelung in vielen Ländern der Welt dargestellt, und schließlich die Angemessenheit der Antworten auf dieses Phänomen im kroatischen Strafgesetz erörtert und Änderungen bezüglich der vorhandenen Inkriminierung vorgeschlagen.

Schlagwörter: Verstümmelung von weiblichen Geschlechtsorganen, medizinische Folgen der geni-talen Verstümmelung, strafrechtliche Regelung


230

UPUTE AUTORIMA

Pravni vjesnik prihvaća radove do 30 stranica, zajedno s popisom literature (bibliografijom).Radovi trebaju biti pisani na formatu A4, s jednostrukim proredom (uključivo fusnote i re-

ference), širim marginama i konsekutivno numeriranim stranicama. Na prvoj stranici treba pi-sati ime i prezime autora, naziv i adresa ustanove u kojoj autor radi, e-mail adresa, telefon, i na-slov rada. O detaljnijem izgledu rada molimo pogledati upute za pisanje radova na mrežnoj stra-nici http://vjesnik.pravos.hr. Sažetak, koji se prilaže na hrvatskom i engleskom jeziku, na 10-15 redaka iznosi svrhu rada, metodologiju, rezultate i zaključak. Potrebno je navesti i ključne riječi na hrvatskom i engleskom jeziku.

Objavljuju se oni radovi koji su pozitivno ocijenjeni. Ti se radovi kategoriziraju kako slijedi:• izvorni znanstveni rad (sadrži dosad još neobjavljene rezultate izvornih• znanstvenih istraživanja);• prethodno priopćenje (sadrži rezultate novih istraživanja na projektima u tijeku, i ne

mora imati dovoljno pojedinosti koje bi omogućavale provjeru kao kod izvornih znan-stvenih radova. Takvi radovi zahtijevaju brzo objavljivanje.);

• pregledni članak (daje sažet i kritički prikaz stanja i trendova određenog područja, a popraćen je iscrpnim popisom literature iz kojeg je vidljiv doprinos autora tome po-dručju.);

• stručni članak (ne mora biti vezan uz izvorno istraživanje, već daje prijedloge za pri-mjenu rezultata prethodnih znanstvenih istraživanja);

• izlaganje sa znanstvenog skupa (treba biti koncipirano kao cjelovit članak, i objavljuje se samo ako već nije objavljeno kao referat u zborniku rečenoga skupa).

Odluku o kategorizaciji donosi Uredništvo na temelju prijedloga dvaju anonimnih recenzenata.Šalju se tri primjerka na papiru, a istovjetna se kopija šalje i u elektroničkome obliku - na CD-

u, u Microsoft Word DOC ili PDF formatu.

Etička načelaEtička načela za časopis Pravni vjesnik temelje se na smjernicama za najbolju praksu za ured-

nike časopisa Udruge za etiku objavljivanja COPE – Committee on Publication Ethics (http://pu-blic.mzos.hr/Default.aspx?art=7966), koje su prevedene na hrvatski, objavljene na stranicama Mi-nistarstva znanosti i obrazovanja. Uredništvo izjavljuje da će postupati sukladno prihvaćenim me-đunarodnim načelima. Usvojena etička načela obvezujuća su za Uredništvo, recenzente i autore.

Prilozi se šalju na adresu:

PRAVNI VJESNIK – UREDNIŠTVOPRAVNI FAKULTET OSIJEKS. Radića 1331000 Osijek

adresa e-pošte: [email protected]

231


AUTHOR GUIDELINES

Pravni vjesnik has a strong preference for articles of fewer than 30 pages, including literature (bibliography). They should be accompanied by an abstract of 100-150 words in length. Articles are published in Croatian language, but we are also glad to receive manuscripts in English, German and French language. Articles written in language other than Croatian will not be language edited and it is the responsibility of the authors to maintain the language level suitable for international readers.

All contributions should be submitted in the Pravni vjesnik's house style. Please refer to style sheet. In particular, footnotes should be numbered sequentially throughout the text and should appear at the bottom of the page. Authors are asked to keep footnotes as short as possible and to make cross-references within the text as sparingly as possible.

Received articles will be double-blind reviewed. Comments by the reviewers will be forwarded to the authors via e-mail, in case some modifications are needed before publishing. The authors will be required to make these changes and re-submit the article for publishing in due time (notification of the deadline will be provided).

Ethical PrinciplesThe ethical principles for the Journal of Law (Cro. Pravni vjesnik) are based on the Committee

on Publication Ethics (COPE) Best Practice Guidelines for Journal Editors (http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=7966). The Editorial Board is committed to following these internationally accepted principles.The adopted ethical principles are binding for the Editorial Board, reviewers and authors.

Submissions:Manuscripts may be submitted in any of two ways. We prefer electronic submissions. We also

accept submissions by mail at the addresses below. Manuscripts submitted by post (3 copies) should be accompanied by a manuscript on CD preferably in Word, together with the author's affiliation, address and e-mail address.

PRAVNI VJESNIK – EDITORIAL BOARDPRAVNI FAKULTET OSIJEKS. Radića 1331000 OsijekCroatiae-mail: [email protected]


232

POZIV NA PRETPLATU

Pravni fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, S. Radića 13, Osijek, tel: (031)224-500, žiro račun IBAN HR8023400091100163962.

Obraćajući se znanstvenoj i stručnoj javnosti Pravni fakultet Sveučilišta Josipa Jurja Stro-ssmayera u Osijeku slobodan je izvijestiti o redovitom izlaženju znanstveno-stručnog časopi-sa pod nazivom PRAVNI VJESNIK - časopis za pravne i društveno-humanističke znanosti. Na-mjera je Fakultetskog vijeća bila i ostala da časopis objavljuje znanstvene, stručne i druge rado-ve koji udovoljavaju visokim standardima, neovisno jesu li autori nastavnici Fakulteta ili drugi suradnici.

Slijedom toga pozivamo znanstveno-stručnu javnost na suradnju, a zainteresirane pravne osobe i pojedince na pretplatu. Časopis izlazi u četiri broja godišnje po cijeni od 120,00 kn za pravne i fizičke osobe te 80,00 kn za studente.

Naziv i adresa naručitelja (za fizičke osobe ime i prezime)

.........................................................................................................................................................

.........................................................................................................................................................(Mjesto)

.........................................................................................................................................................(Ulica, kućni broj i broj pošte)

............................................................ ........................................................(Mjesto) (Datum)

NARUDŽBENICAkojom se neopozivo pretplaćujem na časopis PRAVNI VJESNIK za _________ godinu.

Ukupno kompleta .................... po cijeni od 120,00 kn

.......................................................... Potpis ovlaštene osobe

2/2015


Journal of Law, Social Sciences and Humanities of the Faculty of Law Josip Juraj Strossmayer University of Osijek


Pravni vjesnik - UNIOS · u prijedlogu (Šestih) promjena ustava republike hrvatske ..... 43 dunja...

Documents

Transcript of Pravni vjesnik - UNIOS · u prijedlogu (Šestih) promjena ustava republike hrvatske ..... 43 dunja...