Gertrude van Pelt

ARHAIČNA POVIJEST LJUDSKOGA RODA

( Die archaische Geschichte des Menschengeschlechtes )

First Edition copyright © 1934 by Theosophical University Press.

http://www.theosophy-nw.org/theosnw/books/archaic/archaic1.htm

( http://www.onlinebooks4free.com/ )

Naslov ove knjige mogao bi biti i drukčiji: „Povijest evolucije", ali izabrala sam gornji naziv, jer on, u većoj mjeri, ističe misao o beskonačnom postojanju.

Proces evolucije čovjeka još nije završen. Ljudski rod se nalazi u ranom stadiju, a naša planeta nije se mnogo udaljila od sredine svog životnog vijeka.

Materija je skoro u cjelini sastavljena iz zapisa u „Tajnoj nauci" od H. P. Blavatsky. Da bi se izbjeglo svako odstu­panje od smisla, upotrijebljene su njene riječi koliko je to bilo moguće.

Radi se o pokušaju primjene otkrića iz Prastare Mudrosti, kako bi se život ljudi na ovom planetu prika­zao u pravom redoslijedu. To su otkrića koja je H. P. Blavatsky s toliko hrabrosti i savršene snalažljivosti pre­nijela Zapadu.

„Tajna nauka" riznica je učenja, koja doslovce izgleda neiscrpna; jer što se čovjek više razvio, više mu otkriva njen sadržaj. Čitavo područje ljudskog mišljenja ovdje nalazi svoje prosvjetljenje. Svaka izreka u spisima H. P. Blavatsky puna je mogućnosti: sve grane nauke u njenim su spisima tako bogato zastupljene, da je u početku ljudski duh zbunjen i ošamućen veličinom njenog djela. Ona sama o teozofiji kaže u „Tajnoj nauci" I, str. 272:

1.

"Ali, moderna nauka ne vjeruje u 'dušu stvari' i zato odbacuje čitav sustav antikne kozmogonije. Nepotrebno je reći da ovaj sustav nije produkt fan­tazije jednog ili više izoliranih bića, već je to cjelo­vito svjedočanstvo tisuća generacija vidovnjaka, koji su svi imali svoja iskustva, kojima su ispitivali ispravnost iskustava prenošenih usmenim putem od starijih rasa mladima, u odnosu na učenja viših i uzvišenijih bića, čija je zadaća da bdiju nad djet­injstvom čovječanstva."

Mi ćemo nastojati - pri čemu ćemo se strogo držati tek­sta - da iz mnogih navedenih činjenica, kojima to djelo obiluje, izvučemo skicu onoga, što je H.P.Blavatsky rekla u vezi našeg nekadašnjeg Jastva, kako bi doveli u kro­nološki red činjenice u korist onih koji su previše zapos­leni da bi čitali čitavo djelo. Oznake sveska i stranice omogućit će, onima koji to žele, provjeru materijala i nje­govu dalju razradu.

Kada bi čitava ljudska obitelj poznavala svoju povijest i imala je uvijek pred očima, primijenio bi se stav prema životu. Novo dostojanstvo, nova hrabrost i osjećaj odgo-vornosti ovaj bi svijet pretvorili u raj. Svatko bi u dru-gome vidio nešto dublje i veće nego što je to danas slučaj. Disharmonija koja je postala navikom, te se tako duboko usadila u naš ljudski duh, ne bi više bila nit vodilja našeg mišljenja, ratovi bi prestali sami od sebe, nestali bi, jer više ne bi imali hrane.

Razumije se, samo po sebi, da se Stara Mudrost osniva na jedinstvu svega života, inače ne bi mogla biti Mudrost. Među njenim osnovnim učenjima nalazi se ono o uni­verzalnom, ritmičkom izražavanju života, onako kako se prikazuje u izmjeničnim razdobljima aktivnosti i miro­vanja. Ako se ono primijeni na velike svjetove u Prostoru, tada se zbivanja poetski nazivaju danima i noćima Brahme. No, slično kao i sve drugo, to se ponavlja kroz čitavu skalu Univerzuma sve do atoma, slično jednom uzorku koji se smanjuje. „Kako gore, tako i dolje", glasi stari hermetički aksiom. Stoga je analogni zaključak često ključ koji tragatelja za istinom navodi na pravi put.

Veći dio „Tajne nauke" komentar je "Stanze Dzyan", jednog arhaičkog dokumenta, koji zapadnom svijetu do sada nije bio dostupan. Prije nego navedem neke Stanze, dat ću opis dolaska 'noći', jedne 'noći' što se pojavljuje u svakom svijetu, ili kako izgledaju različite velike 'noći' koje doživljava ova Zemlja na svom putu - i to riječima Vamadeva Modelvara, prenijetih iz "Otkrivene Izide" -I, 376.:

"Čudni se šumovi čuju sa svih strana... To su preteče noći Brahme. Mrak se diže na obzoru, a Sunce nestaje iza trinaestog stupnja Makara (znak Zodijaka).... Polako blijedi svjetlo, temperatura se spušta, nenastanjena mjesta na Zemlji se množe, zrak je sve rjeđi i rjeđi. Izvori presušuju, velike rijeke ostaju bez valova, more pokazuje svoje pješčano

dno, a biljni svijet vene. Ljudi i životinje gube dne­vno na veličini, život i kretanje gube svoju snagu, planeti jedva stoje u prostoru; jedan za drugim gase se kao lampe koje je ruka sluga zaboravila dopu­niti. Surya (Sunce) titra i gasi se, materija je prepuštena raspadu (Pralaya), a Brahma tone natrag u Dyaus, nemanifestiranog Boga i nestaje, jer njegova je zadaća ispunjena. Opet je dan završen, noć nastupa i traje sve do sljedećeg jutra."

U „Stanzama Dzyan" počinje drama sa svitanjem na sljedeći način:

Stanze I.

1. Vječna Majka odjenuta u svoje uvijek nevidljivo ruho opet je jednom drijemala tijekom sedam vječnosti. 2. Ne bijaše vremena, jer ono počivaše spavajući u beskrajnom krilu trajanja. 3. Univerzalni "um i srce" ne postojaše, jer ne bijaše Ah-hi (nebeska bića) da ga sadrži. 4. Sedam putova do blaženstva (Moksha ili Nirvana) ne postojahu. Velikih uzroka boli (Nidana i Maya) ne bijaše, jer ne bijaše nikog, da ih izazove ili da se u njih zaplete. 5. Jedino tama ispunjavaše beskonačno SVE, jer

Otac, Majka i Sin bijahu opet jednom Jedno, a Sin ne bijaše još probuđen za novo kao i za svoje puto­vanje na njemu. 6. Sedam uzvišenih Vladara i sedam Istina prestaše postojati, a Svemir, Sin nužnosti bijaše utonuo u Paranishpanna, da Ga opet izdahne Onaj koji je, a ipak nije. Ništa ne bijaše. 7. Uzroci postojanja bijahu odstranjeni: Vidljivo, što bijaše, i Nevidljivo, što jeste, počivahu u vječnom Nebitku - jednome Bitku. 8. Jedino se prostiraše Jedan Oblik Bitka, neomeđen, beskonačan i neprouzročen u snu bez snova, a život je kucao poput bila nesvjesno u prostoru svjetova kroz onu Sveprisutnost, koja je vidljiva samo otvor­enom oku Dangmaa.

("Tajna nauka", I, 35-46)

Stanze II.

1 Gdje bijahu Graditelji, blještavi Sinovi svi-tajuće Manvantare?... U nepoznatom mraku, u svo­jemu Ah-hi Paranishpannai. Stvaraoci Oblika iz Ne-oblika - korijena svijeta - Demavatri, i Svabhavat, počivahu u blaženstvu Nebitka. 2. Gdje bijaše tišina? Gdje uši da je zamijete? Ne, tu

ne bijaše ni tišine ni glasa: ništa osim neprekidnog Vječnog Daha (kretanja) koji ne poznaje samoga sebe. 3. Čas još ne bijaše kucnuo, zraka još nije bljesnula u zametak, Matri-padma (Majka -Lotus) još ne bijaše nabujala. 4. Njezino srce se još nije otvorilo Jednoj Zraci, da ju kao Trojstvo pusti pasti u četverostrukost, u krilo Maye. 5. Sedam (sinovi) se još ne porodiše od tkiva svjetla. Jedino m r a k bijaše Otac - Majka, Svabhavat, i Svabhavat bijaše u mraku. 6. Ovo Dvoje su zametak, a zametak je Jedan. Svemir bijaše još skriven u Božjoj misli i u Božanskim grudima.

Stanze III.

1. Posljednji titraj sedme vječnosti prodire beskonačnost. Majka buja i širi se iznutra prema van kao pupoljak lotosa. 2. Zamah se širi, on dodiruje svojim brzim krilom čitavi svemir (istodobno) i zametak, koji boravi u tami, tami koja diše (kreće se) nad dremljivim vodama života. 3. "Tama" zrači svjetlo, a svjetlo šalje jednu jedinu

zraku u vodu, u majčinsku dubinu. Zraka prodire djevičansko jaje, zraka djeluje tako da jaje zadršće (zatitra) i proizvede nevjekovit (periodički) zame­tak, koji se zgusne u jaje svjetova.

6. Korijen života bijaše sadržan u svakoj kaplji oce­ana besmrtnosti, a ocean bijaše sjajno svjetlo, koje bijaše vatra, toplina i gibanje. Mrak nestade i ne bijaše više, on nestade u svom vlastitom biću, tijelu od vatre i vode, od Oca i Majke. 7. Pogledaj, o Lanu! Sjano dijete obadvojeg, neus­poredivu punoću veličanstvenosti: svijetli prostor, koji je sin tamnog prostora, koji se uzdiže iz dubina velikih tamnih voda. On sja kao Sunce, on je vatreni božanski zmaj mudrosti. Pogledaj kako podiže velo, te ga razvija od istoka prema zapadu. On sakriva Gornje, a Donje čini vidljivim kao veliku iluziju. On označava onima koji sjaje (zvijezdama) njihova mje­sta i pravi od Gornjeg beskrajno more vatre, a iz Jednog Objavljenog (element) velike vode.

10. Otac - Majka tku tkivo, kojem je gornji kraj pričvršćen o Duhu (Purusha) - Svjetlu Jedne Tmine - a donji o sjenovitom kraju materije (Prakriti). I to je tkivo univerzum (svemir) ispreden od dvije sup-

* * *

* * *

stance, spojen u jednoj, koja je Svabhavat. - I, 62-83.

Stanze IV.

1. ... Poslušajte, vi sinovi Zemlje, svoje učitelje -sinove Vatre, naučite da nema ni prvo ni posljed­nje; jer sve je jedan jedini Broj, koji je proizašao iz onog što nije Broj. 2.. Čujte, što smo mi potomci prvobitne Sedmorice, koji smo rođeni od Praplamena, naučili od naših otaca....

- I, 86-88.

Ono što slijedi, upućeno je sinovima Zemlje od strane njihovih učitelja. Po zakonu analogije te se Stanze mogu primijeniti na svako Otkrovenje, bilo na Zemlji ili Suncu ili većim Univerzumima: isto tako se može odnositi i na mnoge periode mirovanja i aktivnosti tijekom čitavog života naše planete, Zemlje. O velikim Manvantarama (ili razdobljima manifestacije) kaže se: „Milijuni i bilijuni svjetova stvaraju se."

Komentari gornjih Stanzi daju dugačak izvještaj o postanku svjetova i bacaju more svjetla na probleme koji muče naše znanstvenike i koje nisu uspjeli riješiti. Ali, svrha ove knjige nije da obraduje ovaj dio materije, osim

ako stoji u izravnoj vezi s antiknom poviješću ljudi. Te prve Stanze uzete su kao početna točka, jer njima

je svojstvena posebna atmosfera koja je prikladna izdići nas nad našu malu individualnost u finiju, čišću atmos­feru, u otvoren, vedar prostor, gdje se samoga sebe vidi bestrasno i stoga može bolje studirati. Sa živom i maje-stetskom slikom koju te jednostavne, očigledne riječi stva­raju pred duhovnim okom, istodobno dolazi i uvjerenje o njihovoj istinitosti. Njih nije jednostavno rodila neka školovana fantazija, one odišu istinom i autoritetom. Nizovi knjiga ne bi mogli iscrpnije ili opširnije objaviti činjenicu o bratstvu ljudi i svega života. Sva djela H. P. Blavatsky pisana su u tu svrhu.

Za nas povijest počinje otprilike s našim dolaskom na ovaj planet. Naša stara domovina, naš sadašnji Mjesec, kako nam je rečeno, sada je leš u stanju raspadanja. Vijek za vijekom prošli su otkad su njegove Monade u ured­nom nizu prešle u krilo Vječne Majke, kako bi tamo dri­jemale tijekom sedam vječnosti.

Monada je oznaka koju su rabili mnogi filozofi, od Novoplatonika do Bruna, Van Helmonta i Leibnitza s različitim varijacijama značenja. Ona se u antiknim učenjima odnosi na esencijalnu esencu jednoga bića, srž jastva, quintesencu, objektivnu realnost, unutarnju srž bitka, u koju se tijekom noći života povlače sve potence i iz koje se svi vehikli (ovisno o do sada postignutom evo­lucijskom razvoju) tijekom dana života ponovno emani-

raju. U slučaju čovjeka fizičko je tijelo posljednji i najveći od takvih vehikala, koji se svi zajedno raspadaju kada se povuče svijest koja ih je okupila, a na njen poziv opet se sakupe kada dođe vrijeme da započne jedan nov ciklus.

Prije nego što kažemo nešto više o Monadama, mor­amo kratko prikazati njeno putovanje na ovoj Zemlji, jer moramo rabiti oznake za različite cikluse, već radi opisa prijelaza s jednoga na drugi planet. Kaže se, da se Zemlja kao i Mjesec i svi drugi svjetovi sastoje iz sedam globusa, koje se naziva jednim planetarnim lancem. Svaka Monada mora sedam puta putovati oko tih globusa, a o svakom kruženju se govori kao o jednoj rundi. Pri prijelazu s jed­nog globusa na drugi dolazi do jednog razdoblja manjeg zatamnjenja analogno gore u Stanzama citiranoj velikoj Pralaya ili stanju mirovanja: i svaki put između dviju rundi dolazi do jednog dužeg i dubljeg "Sna Brahme", tijekom kojeg se povlači sav život, kako bi se pri svitanju ponovno pojavio spreman za jednu novu rundu. Jako je teško razumom mozga prenijeti te visoko duhovne istine. Moramo se osloniti na pomoć intuicije, fantazije i razmišljanja. Tako se i ti globusi sasvim različito opisuju. Ispravnije bi možda bilo reći da oni predstavljaju, analo­gno sedam stupnjeva svijesti u čovjeku, sedam stupnjeva vibracija.

Stvar će nam biti jasnija ako razmislimo da se svijest, dok fizičko tijelo spava, koncentrira na sasvim druge stvari od onih kojima se bavi tijekom dana. Kada se to

Globusi su prikazani u jednom krugu: gore globusi A i G, oboje na istom duhovnom planu svijesti. Tada dolaze B i F s obje strane kruga, a ispod njih C i E; dolje se nalazi globus D - granica naše materijalne svijesti. Na tom se globusu sada odvija naš rad. Svaka se Monada spušta od A do D, a tada se opet uspinje od D prema G. To kretanje mora se predstaviti u obliku spirale, jer na putu prema gore Ego nosi sa sobom sva iskustva koja je prikupio pri-likom spuštanja, tako da, iako A i G leže na istom duho-vnom planu, svijest i razvoj jedne Monade na G daleko

uzme u obzir, može se prikazati sljedeći dijagram:

nadilazi ono što je imala na globusu A. Zatim, na svakom globusu ima sedam rasa s naročitim osobinama, kroz koja prolazi svaka Monada; svaka rasa ima sedam velikih podrasa, a osim njih i velik broj ogranaka, tako da je iskustvo jedne runde na jednom globusu enormno i sas­vim dovoljno da nam stane dah pri promatranju daleko-sežnosti tih iskustava. Ne navodi se točna starost našeg planeta, ali se otkriva dovoljno kako bi se pokazalo da stvarnost daleko nadilazi sve snove znanja. Prema sta­rom računanju život se jednog planeta (odnosno njego­vih sedam rundi) naziva jednim danom Brahme, koji traje 4.320.000.000 naših godina. Nakon njegove duge noći, koja traje isto toliko dugo, on se ponovno utjelovljuje s cjelokupnim životom koji mu pripada, pri čemu svaki sli­jedeći planetarni lanac leži na jednoj višoj razini od prethodne. Sa svim time zahvatili smo daleko ispred naše priče, ali to ukazuje na grandioznost života jednog pla­neta i upoznaje nas s izrazima koji su potrebni pri opisi­vanju dolaska na Zemlju.

Da se vratimo na Monade: one se pojavljuju prema redosljedu svog razvoja. Studijem teozofije uči se, kako postupno i temeljito priroda postupa u svim svojim djelima. Učimo kako se Monade, koje kruže oko svakog sedmerostrukog lanca, dijele u sedam klasa i to prema svojim stupnjevima evolucije, svijesti i zasluga. Naravno da najnaprednija klasa prva napušta Mjesec i prelazi (nakon svog dugog mirovanja i raznih promjena koje se

događaju pri njenom oblikovanju) na globus A, gdje se utjelovljuje u najnižem carstvu; a vremenska razdoblja tako su određena, da, kada dođe vrijeme prelaska za sedmu klasu staroga lanca, prva je rasa spremna za pre­lazak na globus B, i tako dalje, oko čitavog lanca.

"Posljedica toga je da samo prva klasa Monada, tije­kom prve runde postiže stanje razvoja na kojem je čovjek, jer druga klasa koja dolazi na svaki planet kasnije, nema više vremena da postigne to stanje. Zato, dakle, Monade druge klase dostižu početno stanje čovjeka tek u drugoj rundi i tako se to nasta­vlja dalje sve do sredine četvrte runde. Ali, u tom trenutku - u ovoj četvrtoj rundi, u kojoj će ljudski stupanj biti potpuno razvijen - zatvaraju se vrata u carstvo ljudi... jer, Monade, koje do tog vremena još nisu dosegle ljudski stupanj, što ovisi o samoj evo­luciji čovječanstva, još su toliko u zaostatku, da će ljudski stupanj doseći tek na kraju sedme i posl­jednje runde. Oni, dakle, u ovom lancu neće biti ljudi, već će činiti čovječanstvo jedne buduće Manvantare i tako biti nagrađeni, jer će postati 'ljudi' na jednom višem lancu i time primiti svoju karmičku kompenzaciju. Ovdje postoji, i to iz dob­rih razloga, samo jedna jedina iznimka, o kojoj ćemo kasnije govoriti. Ali, time se objašnjava razlika medu rasama".

- I, 196.

Na drugom mjestu nam se kaže, da je čovječanstvo upravo za jednu rasu prošlo preko sredine zemaljskog puta, jer se sada nalazi u četvrtoj rundi na četvrtom glo­busu i blizu sredine četvrte podrase pete korijenske rase. Ovo pokazuje kako je postupan bio prijelaz sa staroga svijeta, čiji principi i životne snage, prilikom njegove smrti, nakon mirovanja koje traje eonima, prelaze u odgo­varajući globus novoga lanca; jer, jedan svijet nije masa mrtve materije, već jedno biće s upravo takvom sedme-rostrukom prirodom kao što je to i čovjekova; i taj svijet ima svoje rođenje, mladost i starost.

„Kaže se, da planetarni lanci imaju svoje 'dane' i 'noći', tj. doba aktivnosti ili života, kao i one pasi­vnosti ili smrti, te se na nebu tako ponašaju kao ljudi na Zemlji. Oni stvaraju sebi slične, stare i raspadaju se kao osobnosti, a samo njihovi duhovni principi dalje žive u njihovom potomstvu, kao dio njih samih".

- I, 154-155.

Eho tog prastarog učenja dopro je do nas kroz neke od starijih religija, u kojima se rabe izrazi kao 'majka Zemlja', 'Duh zemaljski' itd.

"Naša Zemlja kao vidljivi predstavnik svojih nevid­ljivih viših 'gospodara'... mora slično kao i drugi proći sedam rundi. Tijekom prvih tri se formira i

skrućuje; tijekom četvrte se smiruje i postaje čvrsta; tijekom posljednje tri postupno se vraća svojoj prvo­bitnoj eteričkoj formi; ona je, da tako kažemo, postala spiritualna".

- I, 159.

Isto važi i za ljude, djecu ove Zemlje. Monade na sva­kom globusu u tri protekle runde prolaze sve oblike postojanja sve do čovjeka i olako postaju materijalnije, a pritom je svaka tijekom prvih triju rundi nejasan proto­tip sljedeće:

"... prvobitna, neodređena i prolazna skica objekta na slikarskom platnu, koja je nastala da bi pod kistom slikara dobila konačnu i živu formu... Istovjetnom analogijom ponavlja se ciklus sedam rundi... u mikroskopskom mjerilu prvih sedam mjeseci embrionalnog razvoja jednog ljudskog bića... Kao što nerođeno dijete od sedam mjeseci, iako sasvim dovršeno, ipak treba još dva mjeseca da sakupi snagu i čvrstinu, tako i čovjek, nakon što ja završio svoju evoluciju tijekom sedam rundi, ostaje još dva daljnja razdoblja u krilu Majke Prirode, prije nego li se rodi kao Dhyani, ili bolje reći ponovno rodi, i to u savršenijem stanju od onoga prije prijelaza kao Monada na novostvoreni lanac svjetova".

- II, 256.257.

Nakon što smo u glavnim crtama dali općeniti plan, slijedeće poglavlje počinjemo s poviješću Monada.

„Monadičko mnoštvo s Mjeseca može se podijeliti u tri velike klase:

1. Najrazvijenije Monade (lunarni bogovi ili 'duhovi', u Indiji se zovu Pitris), čija je funkcija da u prvoj rundi prođu čitav trostruki ciklus mineral­nog, biljnog i životinjskog carstva u njihovoj eteričkoj, želatinoznoj i rudimentarnoj formi, da bi se odjenuli prirodom novostvorenog lanca i tu prirodu asimilirali. To su oni, koji su na globusu A u prvoj rundi dosegli ljudsku formu (ako u carstvu skoro sasvim subjektivnog mogu uopće postojati bilo kakve forme). Stoga su i oni ti koji ljudski ele­ment tijekom druge i treće runde vode i reprezen­tiraju, te napokon početkom četvrte runde evolvi-raju svoju sjenu za drugu klasu, tj. one, koji dolaze poslije njih.

2. One Monade, koje tijekom tri i pol runde, kao prve, postignu ljudski stadij, te postanu ljudi. 3. Zakašnjele Monade, koje zbog karmičkih pre­preka ljudski stupanj tijekom ovog ciklusa ili ove runde uopće neće postići - osim jedne iznimke, o

2.

kojoj, kao što je rečeno, bit će riječi na drugom mje­stu".

- I, 175

Naše ljudsko shvaćanje nije u stanju smjesta sve obuh­vatiti što oznaka 'Monada' znači. Možemo si pomoći ako razmišljamo o prvoj fundamentalnoj tezi i ako nam postane jasno, da u osnovi postoji samo JEDAN Život, da ne postoji ništa drugo, da je TO prostor sam, bezgraničan, beskrajan, i da iz svake točke istoga emaniraju potence Cjeline. Monada je od takve božanske esence.

„Ona nije od ovoga svijeta ili ovoga plana: može se usporediti samo s neuništivom zvijezdom božans­koga Svjetla i Vatre".

- I, 174

"... duhovna Monada je Jedna, univerzalna, bez­granična i nedjeljiva: a njene zrake čine ono što mi u svom neznanju zovemo 'individualnim Monadama' ljudi".

- I, 177

Ne može se reći da se ona razvija, ali ipak se oko nje zbog njenih beskrajnih utjelovljenja sakupljaju sve više i više životne forme. Ona ide od najnižeg sve do najvišeg duhovnog carstva, a ipak je uvijek ista Monada.

"Monada je jedna kapljica iz beskrajnog mora ono-stranog.... ona je božanska u svom višem, a ljudska u svom nižem stanju - pridjevi 'viši' i 'niži' rabljeni su u nedostatku boljih riječi - i ostaje, osim u Nirvani, u svim vremenima jedna Monada, i to pod svim uvjetima, svejedno u kojim izvanjskim obli­cima... Kabalisti s pravom kažu, da 'ČOVJEK kame­nom, biljkom, životinjom, čovjekom, duhom i napo­kon Bogom postaje...' Ali pod 'Čovjekom' se misli na božansku Monadu, a ne na razumsko biće..."

- I, 186

Ovo podsjeća na interpretaciju jednoga citata iz 'Knjige Manu', koja se nalazi u 'Otkrivenoj Izidi' od H.P.B., svezak II, str. 263 (englesko izdanje), a koji glasi:

"Biljke i vegetacija sadrže bezbroj oblika zbog svo­jih prijašnjih postupaka: one su ovijene tamom, ali ništa manje posjeduju jednu unutarnju dušu, te osjećaju i radost i bol".

A u 'Tajnoj Nauci' možemo pročitati: "Sve u univerzumu kroza sva svoja carstva je SVJE-SNO, tj. obdareno jednom sviješću svoje vlastite vrste... Ne postoji nešto slično 'mrtvoj' ili 'slijepoj' materiji...

- I, 274

Broj sedam, na kojem je izgrađen univerzum, pojavl­juje se i u carstvima prirode, gdje ispod nama poznatog mineralnog carstva postoje još dva druga, naime carstva elementala. Vidljivo je, da čitav razvojni proces predsta­vlja međusobno povezane kotače, i da svaki stupanj pro­lazi sve forme nanovo. Tako je npr. svaki globus pozor­nica jednoga razvoja, koji je doduše sličan prethodnom, ali se svaki put ponavlja na jednoj višoj stepenici: sve nje­gove Monade sudjeluju u tom iskustvu. Osim toga svaka runda razvija jedan element.

"Tijekom prve runde globus, izgrađen od primiti­vne životne vatre, odnosno od nje formiran u sferu, nije imao čvrstinu, i nikakvih drugih osobina osim hladne svjetlosti, nije imao niti formu niti boju. Tek pri kraju prve runde razvio se jedan element, iz čije anorganske ili jednostavne esence je sada, u našoj rundi, nastala vatra, koju poznajemo u čitavom sustavu....

Druga runda dovodi do manifestacije drugi element - ZRAK. Od druge runde nadalje Zemlja - do tada zametak u krilu Prostora - započinje svoju pravu egzistenciju; ona je razvila individualni, osjećajni život, svoj drugi Princip... Treća runda razvija treći Princip - VODU - dok četvrta plinoviti fluid i izgrađujuće forme našega

globusa pretvara u tvrdu, okorjelu, grubo materi­jalnu sferu, na kojoj mi sada živimo ..."

- I, 259-260

Za onoga, tko je školovan u prirodnim znanostima devetnaestoga stoljeća, u evoluciji je, onako kako se ona predstavlja, možda najneočekivanija njena značajka, njena duhovna priroda. To je ono božansko, čiji sjaj kroza sve prodire. Materija je samo vanjski omotač Duha i čak je i ona sama, koja je rođena iz istoga izvora i praktički je nje­gov suprotni pol, duhovna. Tu ne postoji nikakva slučajnost, nikakva neodređenost. Svaka pojedinost rasta se kroz inteligenciju, zakon i milost vodi od unutra prema van.

"Univerzum je vođen, upravljan i oživljen od strane skoro beskrajnog niza hijerarhije osjećajućih bića, od kojih svatko mora ispuniti jednu misiju... oni bes­krajno variraju u svojim individualnim stupnjevima svijesti i inteligencije; sve njih nazvati duhovima, značilo bi zastraniti u poetičku fantaziju. Jer, svako od tih bića je ili bilo čovjekom, ili se priprema da to postane, ako ne u sadašnjem, onda u jednom prošlom ili jednom budućem ciklusu (Manvantari)

- I, 274-275

... kao što se kaže, da je posao jedne runde povjeren grupi tzv. 'kreatora' ili 'arhitekata', tako je i kod sva-

kog globusa, on stoji pod nadzorom i vodstvom naročitih 'graditelja' i 'stražara' - različitih Dhyan-Chohana.

- I, 233

... Dhyani redom stražare nad jednom od rundi i velikim korijenskim rasama našega planetarnog lanca. Osim toga je rečeno, da oni tijekom, svake runde i svake rase šalju svoje Bodhisattve, koji su ljudski pandani Dhyan-Buddhama. Od sedam istina ili otkrovenja, ili bolje rečeno otkrivenim tajnama su nam saopćene tek četiri, jer se nalazimo tek u četvrtoj rundi, i svijet je do sada imao tek četiri Buddhe."

- I, 42

Tako je i čovjek, što se tiče njegove izvanjske fome, nje­gove fizičke materije, njegove moralne, psihičke i duho­vne prirode, 'produkt rada niza najrazličitijih duhova'. Osim toga, njegovo se tijelo sastoji od bezbrojnih miri-jada života.

"Znanost nas uči, da živi kao i mrtvi organizmi ljudi i životinja vrve od bakterija... Ali, nauka još nikada nije otišla tako daleko, da bi potvrdila okultno učenje, da su naša tijela, isto kao i tijela životinja, biljaka i kamenja, izgrađena od takvih bića, koja,

osim većih vrsta, niti jedan mikroskop nije u stanju otkriti... Ne samo da su kemijski spojevi istovrsni; isti infinitezimalni, nevidljivi život čini atome u tijelu brda i cvijeta, čovjeka i mrava, slona i drveća, koje ga štiti od sunca. Svaka čestica - zvali je mi organskom ili anorganskom - jedan je život".

- I, 260-261

To ćemo kasnije opisati u pojedinostima. Sada ćemo se vratiti Monadama s Mjeseca.

Lunama božanstva ili Pitris oblikovala su fizičkog čovjeka, dok su Agnishvattas ili Kumaras, solarna bož­anstva, gospodari unutarnjeg čovjeka. O evoluciji ljudi, prije početka naše četvrte runde, rečeno je vrlo malo. Nesumnjivo su okolnosti bile takve da si ih mi teško možemo predstaviti, a u svakom slučaju nas ovdje i ne zanimaju toliko. Najranije runde bile su posvećene raz­voju carstva prirode koja se nalaze ispod mineralnog carstva, a koja naravno sva čine jedan esencijalni dio našeg sadašnjeg tijela. Svaka je runda bacala sjenu dolazećeg carstva prirode ispred sebe, dok je evolvirala ono što je imalo postati mineralom, biljkom, životinjom ili čovjekom; pri tome se u svakoj rundi sve više prib­ližavala formi. Kroz sva ta stanja su prošle lunarne Monade, sve dok je znanje o njihovim uvjetima postalo instinktivno i apsolutno. Naprednije Monade su pred­njačile, kao što je rečeno - i bilo je potrebno da prođe ogro-

man vremenski razmak od tri i pol runde, dok su sve prispjele.

"Najrazvijenije Monade (lunarne) postigle su stadij klice u prvoj rundi, pred kraj treće runde postaju zemaljska, iako vrlo eterička ljudska bića i ostaju na globusu tijekom 'razdoblja zamračenja' kao sjeme za buduće čovječanstvo u četvrtoj rundi".

- I, 204

To su oni koji postaju pionirima dolazećeg ljudskog roda - ali samo u njegovom fizičkom aspektu, kao što će kasnije biti objašnjeno.

No, prije nego se to dogodilo, bilo je ogromnih vre­menskih razdoblja tijekom kojih su se uvjeti polako obli­kovali, i stvorena su mnoga egzotična čudovišta zbog nesređenih snaga - to su bile forme i zbivanja, koje očito nisu bile dijelovi općenitog plana. Četvrta je runda započela: predstojali su počeci ljudskoga života. Zemlja je u Stanzama prikazana kao 'nestrpljiva'.

Stanze I.

"2. Zemlja govoraše: 'Gospodin sjajnoga lica (Sunce), moja je kuća prazna... Pošalji svoje sinove, da napuče ovo kolo (Zemlju). Ti si poslao svojih

sedam Sinova (planetarnih Duhova) Gospodu Mudrosti (Merkur ili Buddha). On Te vidi sedam puta bliže sebi, sedam te puta više osjeća. Ti si svo­jim slugama, malim kolutima (satelitima) zabranio, da hvataju Tvoje svjetlo i Tvoju toplinu, da zadrža­vaju Tvoju veliku dobrotu na njezinom putu. Pošalji sada ovu tvojoj služiteljici".

- II, 31

3. Tada reče Gospodin sjajnoga lica: "Ja ću ti pos­lati vatru (snagu Sunca), kada započne tvoje djelo. Uzdigni svoj glas k drugim Lokama (svjetovima); obrati se na svoga oca, Gospodara Lotusa (Mjesec)1

za njegove sinove (Pitri = preci, praoci čovječanstva, koji su se razvijali na Mjesecu i odande prešli na Zemlju)... Tvoj narod treba biti pod vlašću otaca (Pitri - Pati) (jer nije dovoljno razvijen niti savršen). Tvoji ljudi će biti smrtnici. Ljudi Gospoda Mudrosti (Buddha, Merkur) su besmrtni (misli se metaforički: po njihovoj mudrosti), a ne sinovi Some (Mjeseca). Ostavi se tvojih tužaljki. Tvojih sedam koža (kru­gova) je još pod tobom... Ti nisi spremna... Tvoji ljudi još nisu spremni (organizam se prilagođava

1 Primjedbe u zagradama su većim dijelom uzete iz knjige „Prijevod Dzyan Strofa", koju je preveo i komentirao Tomo Kluković 1937. godine, radi boljeg razu­mijevanja teksta (prim. prev.)

okolini, a uvjeta za život ljudi na Zemlji još nema, budući da ona još nije dovoljno razvijena).

- II, 50

4. I poslije velikih bolova ona (Zemlja) odbaci svoje stare tri kože (odnosi se na tri prošla kruga zemal­jske evolucije) i navuče svojih novih sedam koža (odnosi se na sedam geoloških promjena, koje prate razvitak sedam korijenskih rasa čovječanstva) i stajaše tu u svojoj prvoj rasi (rasi čovječanstva).

- II, 46

Stanze II.

5. Klo (Zemlja) se okretaše dalje kroz trideset Karora (okultna razdoblja, koja odgovaraju 300 milijuna naših godina). Ono izgradi Rupase (oblike), mekano kamenje koje otvrdne (minerale), tvrde biljke koje omekšaše (vegetacija), vidljivo iz nevidljivog, kukce i mala bića (sarisripa avapada). Ona (Zemlja) ih stresaše sa svojih leđa (ovo se odnosi na promjenu položaja zemljine osi, koja je izazivala poplave) koliko god puta ona preplaviše majku... Nakon tri­deset Kurora ona se okrene. Ona je ležala na leđima, na strani... Ona nije htjela zvati Sinove Neba, nije htjela zvati Sinove Mudrosti (napredne Monade,

koje bi se inkarnirale na njoj). Ona stvaraše iz svoga vlastitog krila (svojim vlastitim snagama). Ona stvori vodene ljude, grozne i zle (stvarala je sama prije reda, pa joj posao nije uspio)".

- II, 52

Te forme (oblici) nisu odgovarale planu. One su možda bile odraz prevelike energije prirode, prije nego li su stvari bile sasvim dovršene.

"Mjesec (Omoroka) je bio taj, koji je predvodio stravično stvaranje neopisivih bića..."

- II, 15

6. Vodene ljude, grozne i zle, stvori ona sama iz ostataka drugih (mineralnih, biljnih i životinjskih ostataka prethodnih) rundi. Dhyani (više duhovne inteligencije - Dhyan znači zadubiti se) dođoše i gledaše... Dhyani od svijetlog Oca - Majke; iz bije­lih predjela (solarno - lunarnih) dođoše oni, iz sta­nova besmrtnih smrtnika (jer ondje nemaju fizička tijela)".

- II, 55

Ta viša bića bila su naročito zainteresirana za ljudska tijela, koja bi trebala napučiti Zemlju. Njihova je sudbina bila vezana za ta tijela. Kada ćemo kasnije reći nešto više

o tome, tada će značenje neobičnog izraza 'besmrtnih smrtnika' biti jasno.

7. „Njima se ne dopadaše. Naše tijelo (misli se na više mentalno tijelo) nije tu (rekoše oni). Nisu pri­kladne Rupas (oblici) za našu braću od petog (stup­nja razvitka). Nisu stanovi za živote (Monade). Čistu vodu (voda je ezoterijski simbol za materiju) ne mutnu moraju oni piti. Dajte da ih posušimo (očistimo)".

- II, 57

Tako dođoše, kao što se u slijedećoj Stanzi kaže, vatre i uništiše oblike s dva i četiri lica. Vatra se odnosi na hijer­arhiju duhova, koji sa svojim pomagačima drže na oku razvoj svijeta na nižim planovima, a koji je povjeren njiho­voj brizi. Došlo je do velikih geoloških promjena, i pro­tekla su velika vremenska razdoblja. Kada je djelo raza­ranja napokon završeno i Zemlja ostala pusta, tada, u poetskoj simbologiji Starih -

Stanze III.

-12. „Tada veliki Chohani pozvaše Gospodu Mjeseca, zračnih tijela. 'Stvorite ljude', rekoše im, 'ljude od vaše prirode, dajte im (tj. Jivas ili

Monadama) vaše oblike iznutra. Ona (Majka Zemlja ili Priroda) izgraditi će izvanjski ovoj (izvanjska tijela), muško - ženska će ona biti. Isto tako Gospoda Plamena' ".

- II, 73

I sada dolazimo do već spomenutih pionira - Gospode Mjeseca. Ako oni dadu model, priroda će biti u stanju izvesti zadatak i stvoriti prikladna tijela. Ali, ona je bila potpuno nesposobnom samostalno započeti djelo. Ti pio­niri su uz pomoć jednog dugog niza bića, moglo bi se reći bića beskrajno visokih, prilikom četvrte runde na četvrom globusu postigli ljudski stupanj u vrlo velikim astralnim formama. Oni su postigli tu formu razvoja kako bi mogli davati tijela za buduće ljude na ovoj Zemlji -praktično za sebe same. Ta bića, zvana i Lunarni Pitrisi, bila su zadužena učiniti sljedeći korak u razvoju ljuds­koga tijela. Zato, kada je došla zapovijed od njihovih Viših, oni

" 'iznojiše' svoje astralne dvojnike iz 'majmunolikih' oblika, koje su razvili u III rundi. I taj suptilniji, finiji oblik služi kao model oko kojega priroda gradi fizičkog čovjeka".

-I, 180 -usporedi i II, 115

A ti posrednici nisu slijepe snage, kao što to moderna nauka smatra, nego je to život na raznim stupnjevima i u raznim oblicima svijesti, koji ili stvaraju oblik koji se formira, ili pomažu onima koji taj oblik stvaraju.

"Tako dakle nalazimo, da tijekom prve tri i pol kori­jenske rase, sve do središnje točke ili okretišta, astralne sjene 'stvaralaca' (Lunarnih Pitrisa) su one formativne snage u rasama koje izgrađuju fizički oblik i polako evoluciju istoga primoravaju da se završi".

- II, 110

Prethodno je poglavlje razjasnilo naš odnos prema Lunarnim Pitrisima; to se još jasnije kaže u „Tajnoj nauci" II, str. 88 sljedećim riječima:

"Preci ljudi, u Indiji zvani 'Očevi', Pitaras ili Pitris, stvoritelji su naših tijela i nižih principa. Oni su mi sami, i to kao prve osobnosti, i mi smo oni".

- II, 88

Dakle, nakon što su ovi lunarni preci stvorili tijela, ostadoše, iako na svojim vlastitim razinama božanska bića, snabdjevena snagama i znanjem o kojem mi nemamo nikakve predodžbe, na svojim mjestima u nižim carstvima prirode; sve dok njihova mlađa braća, manje napredne Monade, nisu bile spremne zauzeti njihova mje­sta, nakon što su polako tijekom vjekova kroz cikluse rasta postigli taj stupanj. Kasnije je došlo do kompenza­cije, kada su lunarni Pitrisi evolvirali u stupanj čovjeka.

„Jer ti 'lunarni duhovi' moraju postati 'ljudima', kako bi njihove Monade postigle jedan viši akcijski plan i viši plan samosvijesti, odnosno plan Manas - Putras, onih koji su 'bezdušne' ljuske, stvorene i

3.

oblikovane od Pitrisa, tijekom drugog dijela treće korijenske rase nadahnule 'duhom ljudskim' ".

- I, 180-181

U vezi s time se kaže, da nakon završetka naše sedme zemaljske runde, i nakon što će globusi dati svoju ener­giju jednom drugom sustavu, kao što je to već Mjesec uradio prije nas, naši će napredni Egosi učiniti sličnu uslugu onima, koji će doći poslije nas. I nakon toga

"sljedeća velika Manvantara bit će svjedokom, kako će ljudi našeg životnog ciklusa biti učiteljima i vođama jednog čovječanstva, čije su Monade za sada, vjerojatno, polusvjesne, zatvorene u najna­prednijim zastupnicima životinjskog carstva, dok njihovi niži principi možda nastavaju najrazvijenije vrste biljnoga svijeta".

- I, 267

S ove točke moguće je uočiti dvije struje razvoja, koje preplavljuju ljudsku rasu: spiritualnu, koju zastupaju Monade, i fizičku u tijelima, koja se postupno skrućuje oko astralnih oblika stvorenih od strane naših lunarnih predaka. Postoji još jedna treća struja, intelektualna, koju ćemo kasnije objasniti, koja se pojavljuje tek pred kraj treće korijenske rase na četvrtom globusu, nastupa u četvrtoj rundi i ispunjava prazninu između prvih dviju,

te ih ujedinjuje. Strogo uzevši, prije nego li se to dogodi, ne može se reći da 'čovjek' egzistira. Te tri struje evolu­cije ili sustavi evolucije posjeduju svaka svoje vlastite zakone te su upravljane od strane raznih hijerarhija najviših Dhyana.

Ovdje se prvi put vidi beskrajna mnogostranost ljudske prirode. Dobili smo već i neki pojam o majstor­skom vodstvu i neumornoj zaštiti, pod kojom se čovjek razvija.

„Potrebno je opet objasniti i podsjetiti da, kako se posao jedne runde povjerava jednoj drugoj grupi 'kreatora' ili 'arhitekata', tako je i sa svakim globu­som, tj. on stoji pod nadzorom i vodstvom poseb­nih 'oblikovatelja' i 'čuvara' - različitih Dhyan -Chohana".

- I, 233

Ništa se ne pokreće slučajno, već samo uz pomoć i posredovanje onih koji su tijekom eona, svaki na svoj način i na svojem mjestu, postali savršeni. Svijest, inteli­gencija, samilost - ispunjavaju svaki atom prostora.

"Na Zemlju najprije dolaze Samoegzistirajući. Oni se u osvit novog rođenja svijeta projiciraju od strane Apsolutne Volje i Zakona u obliku 'Duhovnog života'. Taj 'Život', to su božanski 'Sishtas' (klice

Manusa ili Prajapati i Pitris).

Iz ovog proizlazi

1. "Prva rasa, 'Samoegzistirajući', koji su astralne sjene svojih predaka. Tijelo je bilo bez ikakvog razuma (duha, intelekta ili volje). Unutrašnje biće (više Ja ili Monada), iako u zemaljskom ovoju, ipak nije imalo vezu s njime. Spojna karika, Manas, još nije bio prisutan".

- II, 164 Prva se rasa pojavila

"na sedam mjesta globusa, 'svaka na svome mje­stu', tj. svaka po svojoj spoljašnjosti i svojoj nutrini jedna druga rasa ljudi i nastavajući razna mjesta".

- II, 81

"... prva korijenska rasa pojavila se 300 milijuna godina nakon razvoja vegetacije".

- II, 303

"Te 'sjene' su rođene 'svaka prema svojoj vlastitoj boji i vrsti', svaka od njih 'manja od njenog stvori­telja', jer je ovaj u svojoj vrsti bio jedno savršeno biće".

- II, 96-97

Stanze IV.

15. "Očevi, oni bez kostiju, ne mogoše bićima s kostima dati život. Njihovi potomci su bili Bhuta (fantomi) bez oblika i bez naravi. Stoga se oni zvaše Chhaya - (slika ili sjena) rasa".

- II, 90-91

Chha znači astralna slika. Moramo obratiti pozor na to da su sve Monade redom prošle kroz svih sedam aspe-kata prve rase, kako bi zadobile potpuno iskustvo. Tako je postojalo - rečeno nam je - sedam pododjela u ovoj klasi Pitrisa. Oni su, kao što je već rečeno, preostali od treće runde, i nazivaje se Samoegzistirajući.

Bilo je još i mnogih drugih, koji su doprinijeli svoj dio u oblikovanju ove prve rase, nakon što su projicirane sjene ili oblici tijela.

"Svaka klasa Kreatora ljude je podarila onime što je mogla dati".

- II, 95

Eonima je trajalo, i bića na mnogim stupnjevima raz­vitka su bila potrebna prije nego se Božanska iskra, inte­ligencija ljudi, mogla probuditi u njima. Neke od tih promjena su u Stanzama poetski prikazane na slijedeći način:

Stanze IV. (nastavak)

16. "Kako će biti rođeni Manushyas (pravi ljudi)? Manusi s umom i srcem, kako će biti načinjeni? Oci (anđeli i prirodni duhovi) dozvaše u pomoć njihov vlastiti oganj, što gori u zemlji ('Kavya - vahana', električna vatra). Duh zemlje (kolektivni izraz za hijerarhiju zemaljskih duhova) pozove sebi u pomoć oganj Sunca (Suchi, duh u Suncu). Ovo troje (duhovi Mjeseca, Zemlje i Sunca) napraviše udruže­nim snagama dobar Rupa (oblik, a misli se na vehikl, tijelo). Ono (tijelo) mogaše stajati, ići, trčati, ležati ili letjeti: ali još uvijek bijaše samo Chaya, jedna sjena bez razuma..."

- II, 102

H. P. Blavatsky navodi, da ovaj promašaj:

"... alegorizira, kako je tašto kada fizička priroda sama pokuša stvoriti makar jednu savršenu život­inju, a da ne govorimo o jednom čovjeku; 'Oci', niži anđeli, prirodni su duhovi, a viši elementali također posjeduju svoju vlastitu inteligenciju; ipak, to još niti izdaleka nije dovoljno da bi se proizveo jedan razuman čovjek".

- II, 102

Stanze IV. (nastavak)

17. "Dah (čovječja Monada) trebaše oblik, oci ga daše. Dah trebaše grubo (fizičko) tijelo; zemlja ga načini. Dah trebaše duh života (eteričko tijelo); Lhai i Sunca (hijerarhije duhova višeg reda) udahnuše ga u njegov oblik. Dah trebaše zrcalo svoga tijela (astralnu sjenu); 'Mi mu dadosmo naše vlastito'! -rekoše Dhyani (vrlo visoke hijerarhije duhova; u kršćanstvu ih zovu Arhanđeli, na Istoku Dhyani). Dah trebaše nositelja požuda (Kama rupa); 'On ga ima'! - reče Onaj koji odvodi vode (Suchi, plamen strasti i životinjskog nagona). Dah trebaše um i srce, da obujmi (shvati) svemir. 'Mi to ne možemo dati', rekoše Oci (Stvaratelji). 'Ja to nikad ne imah'!- reče duh zemlje. 'Oblik bi se istrošio, kad bih mu ja dao svoje'! (jer bi tako velike snage razorile svojim jakim vibracijama to tijelo), reče Velika Vatra (vatra Sunca; viši Manas, /mental/ visokih Bića, duhova Sunca). Čovjek ostade prazno, bešćutno bhuta (fantom)... Tako su oni bez kostiju (ljudska bića prve i druge rase) dali život onima, koji (kasnije) postaše ljudi s kostima, i to u Trećoj (rasi)".

- II, 104-105

Što se tiče lunarnih Pitrisa ili „Praotaca", naprednih Monada,

"... njihovo stvaranje čovjeka kao usporedba njihove vlastite božanske esence ezoterijski znači, da su oni ti, koji postaše prvom rasom i tako dijeliše njenu sudbinu i daljnju evoluciju".

- II, 94-95

Lha s Mjeseca bili su samo praoci oblika, ali četiri reda od sedam klasa Dhyan - Chohana bijahu preci skrivenog čovjeka. Već je u to vrijeme čovjek počeo bivati mnogo­strukim, tj. izgrađen od više života, iako još vrlo jed­nostavan u usporedbi s današnjim čovjekom. No, već u drugoj rasi počela se buditi latentna narav budućeg čovjeka, iako je do velike promjene od životinje u čovjeka došlo tek u trećoj rasi. Komentar toga glasi:

„Sinovi su Mahata oni koji probudiše ljudsku bil­jku. Oni su voda koja pade na suho tlo latentnoga života, te donosi iskru, život, u ljudsku životinju. Oni su Gospoda vječnog duhovnog života..." ,,...U početku (u drugoj rasi) udahnuše neki (od Gospode) nešto od svoje esence Manushhya (lju­dima), a drugi se nastaniše u njima".

- II, 105

Ti Kreatori pripadahu jednom drugom redu, prije njih nitko nije mogao dati ljudski duh, jer ga nije posjedovao. Sada jedna određena klasa počinje buditi uspavanu klicu

duha u ovima, koji su bili do toga stupnja razvijeni, da je to omogućeno. U vezi s time kaže H. P. Blavatsky: da sinovi Mahata nisu dali taj impuls,

".... cikličko hodočašće bi moralo biti izvođeno kroz sve planove egzistencije polusvjesno, ako ne i sas­vim nesvjesno, kao što je to slučaj kod životinja".

- II, 103

Činjenica, da su samo neke inkarnacije postale sinovi Mahata, dok su druge mogle biti oživljene iskrom, objašnjava veliku razliku u intelektualnim sposobnostima ljudi.

Prva rasa nije izumrla, već "... nestade u drugoj rasi, kao što poneki niži život prelazi u svoje nasljednike".

- II, 84

Za sada još nije postojalo fizičko tijelo, a oblikovanje se odvijalo pupanjem.

„Kako bi se Chaya mogli množiti, odnosno stvoriti drugu rasu, kada su bili eterički, aseksualni i za sada čak i bez nositelja požude ili Kama - Rupe, koji se razvio tek u trećoj rasi? U drugoj rasi su evolvirali nesvjesno, kao što to čine biljke".

- II, 116

Studij razvoja jedne ćelije u klijanju, kao što se sada odvija, može nam ukazati na način i vrstu tog ranog načina stvaranja.

"Ta rasa nije nikada umirala. Njihovi 'ljudi' su se polako topili, na taj način da su od strane vlastitih 'iznojenih' potomaka bili apsorbirani. Stara je forma nestajala i bila od strane nove, više ljudske i čvršće forme apsorbirana, te se u nju pretakala".

- II, 121

Ne samo da prva rasa nije umirala, ona nije mogla biti uništena niti pomoću vatre niti vode. Suprotno tome, druga rasa bila je već čvršća, i ne samo da je mogla biti uništena pomoću vode, ona je to stvarno i bila.

"Vječno zelena područja drugog kontinenta (među ostalima Grenland) bila su redom iz rajskog vrta sa svojim vječnim proljećem pretvorena u hiperbore-jski Had. Ta pretvorba se događala zbog premještanja velikih vodenih masa globusa, i promjena morskih korita; glavni dio druge rase stra­dao je prilikom te prve velike evolucijske i konso-lidacijske katastrofe. Do sada su se dogodile četiri takve velike kataklizme. A što se tiče nas, možemo očekivati petu, kada joj dođe vrijeme".

- II, 138

"Rana druga (korijenska rasa), to su bili očevi 'izno-jenih'; kasnija druga (korijenska) rasa bili su 'izno-jeni' sami".

- II, 124

To se odnosi na djelo evolucije od početka jedne rase pa do njenoga kraja, što traje eone. Svaka korijenska rasa ima, rasno gledano, sedam stadija evolucije, isto kao i svaki individuum. Tako su prema opisanom procesu nastajale prve podrase druge rase, dok su posljednji polako nastajali na drugi način.

Mi o tim bićima govorimo kao o ljudima, ali u stvari "prva i druga rasa ne bijahu fizička bića, već samo rudimenti budućih ljudi".

- II, 114

Oni nestaše, ne ostavivši nikakvoga traga u povijesti. Druga stvara treću i nestaje. Ljudski se embrio u ono vri­jeme rodio u jajetu, i tada, sasvim neovisno od svojih and-rogenih roditelja, bijaše hranjen kozmičkim snagama.

Stanze VI.

22. "Sunce ga grijaše; Mjesec ga hladio i oblikovao; vjetar ga othrani do njegove zrelosti".

- II, 139

To bijaše početak treće rase - u svom razvitku naj­kompliciranije i najčudesnije, jer ona je bila ta, u kojoj je došlo do velike promjene, koja pokazuje skoro nevjero­jatnu razliku između svog prvobitnog i konačnog stanja.

Prije nego opišemo ovu rasu u detalje, u sljedećem poglavlju moramo nešto reći o nauci o snagama koje stoje iza svih promjena - promjene su razvoj unutrašnjeg - a koje nazivamo evolucijom. Ipak, pri studiju te filozofije ne smijemo nikada zaboraviti, da je pozadina čitavog učenje ta, da čovjek, nakon što je postigao ljudski stupanj, stvara samoga sebe.

Na svakom stupnju postoje učitelji, pomagači, ali čovjek ima slobodnu volju, te može birati da li će slijediti te instruktore ili ne. On je sa svojim višim Ja, Bogom u sebi, povezan jednim tako dugim i elastičnim koncem, da može putovati u najudaljeniji kutić globusa ili područja svijesti, može čak i ne osjećati ga više: ali ipak je zlatna nit uvijek tu, da bi ga izvela iz labirinta neznanja i sumnje. On je može slijediti u svoju domovinu, ali on tu nit, nažalost, može i raskinuti te tako uništiti rad koji je trajao mnoge vječnosti. U početku priroda preuzima odgovornost, ali je otklanja kada se ljudski duh probudi. Od toga trenutka posljedice svakoga djela snaša počini­telj. On može oko sebe plesti mrežu i zvati je svojom sud­binom, njemu je prepušteno na volju kako će izaći na kraj

sa zamršenim tkivom koje je sam stvorio - on konopce može još čvršće stegnuti, ili ih postupno odriješiti. Bez jedne takve slobode, čovjek nikada ne bi mogao postati Bogom.

Svaki filozofski sustav koji je dostojan tog naziva pret­postavlja vječnost u oba pravca, a religija Mudrosti to smatra ispravnim. Jedan početak života je nezamisliv. Uvijek su se bića razvijala i univerzum je nužno ispun­jen bićima svih mogućih stupnjeva inteligencije i neinte-ligencije, te svakoga stupnja moći. 'Slijepa snaga' i 'pra­zan prostor' pojmovi su za neuke. Oni se ne mogu temel­jiti na stvarnosti. A kako je univerzum - ne samo naš Sunčev sustav - jedna cjelina, to je svaki dio istoga pove­zan s tom cjelinom.

Navođenje takvih činjenica koje su same po sebi raz­umljive bi skoro tražilo ispriku, kada ne bi bilo dovoljno znakova da su religiozne navike prosječnog čovjeka navele da pri stvaranju misaonih predstava sasvim zabo­ravi na njih. No, kada su te osnovne istine jednom pre­poznate, tada je neminovan zaključak, da svaki atom ima svoje mjesto i svoju funkciju, da niti zrno prašine nije suvišno, da je čitav prostor nastanjen inteligencijama raz­nih stupnjeva, od kojih svaka svoju zadaću ispunjava isto tako točno kao i bezbrojna bića, koja tvore naše tijelo; da s obzirom na to, da se beskrajni svjetovi, kao što je očigledno slučaj, s tolikom preciznošću kreću, nigdje u

4.

prirodi ne može postojati rupa ili točka, koja ne bi bila poduprta odozgo i odozdo, ne postoji niti najmanje kozmičko djelovanje bez odgovarajućeg inteligentnog agensa koji odgovara stupnju djelovanja, ne postoji biće koje ne bi bilo od esencijalnog značenja za cjelinu, ukratko: univerzum je samo instrument, organ, tijelo, ako tako hoćemo, Velikog Nepoznatog.

"Od bogova do ljudi, od svjetova do atoma, od jedne zvijezde do uljne lampice, od Sunca do vitalne topline običnog organskog bića svijet je oblika i postojanja jedan čudesan lanac, čije su sve karike međusobno spojene".

- I, 662

Mi ne možemo proučavati sebe, a da ne vidimo cje­linu: ne možemo proučavati cjelinu a da ne vidimo zrcalnu sliku, nas same. Kada H. P. Blavatsky govori o hijerarhijama Dhyan - Chohana, ona kaže da je

"Čovječanstvo kao cjelina u stvarnosti jedan mate­rijalizirani, iako za sada nesavršen, njihov odraz".

- II, 120

"Svi svjetovi su podređeni gospodarima ili regen­tima".

- I, 125

U knjigama kao što je ova, moguće je samo ukazati na vladavinu vodećih duša, čija neprekidna briga i djelo­vanje volje nas opskrbljuju s potrebnim životnim uvjet­ima. Pa i sama 'Tajna nauka' tvrdi da daje samo u glav­nim crtama ono što je čovječanstvu potrebno u dolazećem stoljeću. Ova knjiga pokušaj je da one koji se nalaze u pot­razi za istinom zainteresiraju za veliko djelo H. P. Blavatsky, i usade im ideju koju je ona dala svijetu: da postoje ovakvi vođe čovječanstva koji neprekidno dje­luju. Ona kaže da postoje nebrojene hijerarhije graditelja, arhitekata našeg planetarnog lanca i stvaralaca čovječanstva,

"dok se duh ne izgubi u beskrajnom nabrajanju božanskih bića, od kojih svako tijekom svoje egzi­stencije ima svoju određenu zadaću u upravljanju kozmosom".

- I, 154

"Svaki narod i svaka nacija ima, kao što je rečeno, svoje stražare, čuvare i 'Oca na nebu' - planetarnog duha".

- I, 630

Postoje dakle čuvari i arhitekti, koji mnogobrojne i različite rase opskrbljuju božanskim vladarima i vođama.

"Kada su se inkarnirali kao kraljevi 'božanskih

dinastija', dali su impuls civilizacijama i upravljali duhom, kojim su darovali čovjeka, u smjeru pro­nalazaštva i usavršavanja svih umjetnosti i nauka. Tako se kaže, da su se pojavili Kabiri kao dobročini­telji čovjeka, i kao takvi su živjeli stoljećima u sjećanju naroda. Njima, Kabirima ili Titanima pri­pisuje se pronalazak slova... zakona i legislatura, arhitekture... uporabu biljaka u medicini... Kabiri su navodno bili oni koji su proizveli zrnje ili žitarice, i otkrili blagodati poljoprivrede. Ono što su Isis - Osiris, nekada živi Kabiri učinili u Egiptu, to je učinio Ceres na Siciliji: svi oni pripadaju jed­noj klasi".

- II, 380; usporedi i I, 266 -267

"Tijekom velike misterije života i životne drame koju poznajemo pod imenom Manvantara, kozmos se može usporediti s predmetom stavljenim iza bijelog zastora, na kojeg se pomoću Laterne magice proiciraju sjene. Stvarne figure i stvari ostaju nevidljive, dok konce evolucije potežu nevidljive ruke. Ljudi i stvari su dakle samo sjene na platnu - sjene stvarnosti, koja se nalazi iza lažnih slika Maha - maya, velike obmane".

- I, 278

Stari izvještaji svake rase i nacije ukazuju na vjerovanje u božanske vladare. Oni se mogu naći kod Kineza i

Perzijanaca, Indijaca i Egipćana, Židova i u Peruu.

„Ta biča se u početku pojavljuju kao 'bogovi' i krea­tori; tada se spuste u ljude, da bi se napokon poja­vili kao 'božanski kraljevi i regenti'. Ali, ta je činje­nica postupno pala u zaborav".

- II, 366

To će prilikom opisa treče rase biti opširno objašnjeno; svagdje u „Tajnom učenju" ukazuje se na mitove i legende kao i objašnjenja istih, koji čine pozadinu svakog starog naroda, koji su ušli u svaku religiju te inspirirali umjetnike i pisce svih vremena. Sve su to više ili manje istinite reprodukcije stvarnih činjenica iz antikne povije­sti čovječanstva. „Tajna nauka" je riznica za one koji žele proučavati komparacijsku povijest religija, kao i za one koji traže objašnjenje bilo koje stvari, a koja je za ljudski rod od stvarnog interesa.

U „Tajnoj nauci", svezak I, strane 207/8 opisuje se jedno „čudesno biče" koje je

„... drvo, iz kojega su tijekom vremena izrasli svi veliki u povijesti poznati mudraci i hijerofanti, kao npr. Rishi Kapila, Hermes, Enoch, Orfej itd. Kao objektivan čovjek on je misteriozna (za neposvećene uvijek nevidljiva) a ipak uvijek prisutna osoba, oko

koje se na Istoku naročito među okultistima i učeni­cima Svete nauke, pletu legende. On mijenja svoj oblik, a uvijek ostaje isti. On je taj koji na posvećene Adepte cijeloga svijeta vrši svoj duhovni utjecaj. On je, kao što je rečeno 'bezimeni', koji ima toliko imena, a čija je priroda nepoznata. On je 'Inicijator', zvan 'VELIKA ŽRTVA'; jer, dok sjedi na pragu SVJETLA, gleda iz kruga mraka, kojeg ne želi prijeći; isto tako on neće napustiti svoje mjesto prije posljednjih dana ovoga 'ciklusa života'. Zašto usam­ljen Čuvar ostaje na svom mjestu koje je sam odabrao? Zašto sjedi na izvoru prastare Mudrosti, iz kojeg ne pije više, jer više nema što naučiti - niti na Zemlji kao niti na Nebu? Jer, usamljeni hodočasnici, na svom putu povratka u domovinu, do posljednjeg trenutka nisu sigurni da neće izgu­biti put u ovoj beskrajnoj pustinji iluzije i materije koju zovemo zemaljskim životom. Jer, on tako rado svakom zatvoreniku, kojem je uspjelo osloboditi se okova mesa i iluzija, želi pokazati put prema pred­jelima slobode i svjetla, iz kojih on dolazi kao dob-rovoljni izgnanik. Ukratko, jer se žrtvovao za volju čovječanstva, iako će možda samo rijetki izabrani imati koristi od Njegove Velike Žrtve. Pod izravnim šutljivim vodstvom ovog Mahagurua nastadoše svi ostali, manje božanski učitelji i instruktori ljudi od prvog buđenja ljudske svijesti,

oni postaše vođe mladog čovječanstva. Kroz te 'Sinove Božje' ljudima su dati prvi počeci umjetno­sti i znanosti, kao i duhovno znanje; oni su bili ti, koji su položili kamen temeljac starim kulturama, koje su našim modernim generacijama studenata i znanstvenika velika zagonetka".

I oni su bili ti, koji su svijetu poklonili veliku Religiju Istine, za koju se sada rabi moderan naziv 'teozofija'. Prethodni su citati imali za cilj da duh pripreme za veliki događaj u trećoj rasi, čija je povijest tako čudesna. U ovoj rasi polako su se razvile tri različite metode razmnoža­vanja: prvo bespolno, drugo hermafroditski, i treće bisek-sualno. U početku radilo se o jednom procesu, koji je nepoznat modernoj znanosti. To se događalo uz pomoć izlučivanja vlage ili vitalnog fluida, čije su kapljica tvo­rile kuglu ili jaje, koje se polako skrućivalo, zatim se ras-puklo, i iz njega je izašla ljudska životinja bez tuđe pomoći.

"Mladunci su u ranijim rasama bili potpuno bes­polni - koliko se zna, čak i bezoblični, ali oni kasni­jih rasa bili su rođeni kao androgini. U trećoj rasi došlo je do odvajanja spolova. Nakon što je čovječanstvo prije bilo aseksualno, sada je postalo jasno hermafroditsko ili biseksualno; pojavila su se jaja iz kojih su nastajali ljudi, a evolucijskim proce-

som skoro su neprimijetno nastajala bića kod kojih je jedan spol dominirao nad drugim, i napokon nastadoše žene i muškarci".

- II, 140

Što se tiče metode razmnožavanja rane treće rase iz tih 'kapljica znoja'

"...to nije ništa teže predstaviti si, od razvitka fetusa iz jedne nevidljive klice - jednog fetusa, koji se raz­vija u dijete, a na kraju u jakog, teškog čovjeka".

- II, 197

Naravno da je dolazilo do brojnih izmjena, jer se pre­obrazba iz jednog u drugi od ova tri glavna tipa odvijala polako, te je trajala milijunima godina. Nešto kasnije kapljice su bile veće i razviše se u ogromna jaja, u kojima se ljudski fetus razvijao godinama.

Tijekom hermafroditskog razdoblja postojao je stupanj, kada su ljudska stvorenja imala četiri ruke, jednu glavu i tri oka, a ono treće bilo je organ za spiritualno viđenje.

"Jednu KALPU kasnije (nakon odvajanja spolova), kada su ljudi pali u materiju, njihova se duhovna vizija zamaglila, i njihovo treće oko poče gubiti svoju snagu... Uskoro je to treće oko nestalo, i to tako da se polako okamenilo".

- II, 308

H. P. Blavatsky kaže da je svjedokom njegovog nekadašnjeg postojanja hipofiza.

"U prapočetku je svaka klasa i familija živih vrsta bila hermafroditska i objektivno jednooka... Oba fizička oka se razviše tek kasnije, i to kod životinje kao i kod čovjeka, čiji se organ za fizičko gledanje nalazio kao kod nekih današnjih kičmenjaka, naime pod neprozirnom kožom. No, sada su stadiji pre­kobrojnog ili prvobitnog oka kod ljudi i životnja obrnuti, jer ljudi su životinjski, ne-razumni stadij prošli već u trećoj rundi, te su već za jednu čitavu razinu svijesti ispred životinjskog svijeta. Dok je dakla 'kiklopsko oko' kod ljudi bilo i jeste oruđe za duhovno gledanje, u životinja je to organ za fizičko opažanje. To oko je, tijekom fizičkog razvoja od jed­nostavnog ka složenom zamijenjeno parom očiju, i tako ga je priroda sklonila da ga sačuva za kasniju uporabu u budućnosti".

- II, 313

Oni koji su zainteresirani mogu u spisima H. P. Blavatsky naći dokaz za vjerojatnost ovih promjena u sta­rim pričama i zapisima. Bajke o jednookim divovima nastale su iz starih sjećanja.

"Djelatna snaga, 'neprekidno kretanje Velikog Daha', budi Kozmos pri svitanju jednog novog raz-

doblja i stavlja ga u kretanje uz pomoć dviju suprot-stavljenih snaga, koje iz plana iluzija stvaraju opi­pljivi Kozmos. Drugim riječima: to dvostruko kre­tanje premješta Kozmos s noumenalnog na feno­menalni plan (s plana vječnog ideala na plan konačne manifestacije). Sve što jeste, što je bilo i što će biti, JESTE vječno, pa i bezbrojne forme, koje su konačne i prolazne samo u svom opipljivom obliku, ali ne i u idealnom. One kao ideje egzistiraju u vječnosti, i kada nestanu, postojat će dalje kao refleksije...

Nikada nije bila novostvorena forma jednog čovjeka, jedne biljke, životinje ili kamena, te forme su samo na našem planu počele 'postajati', tj. kon-kretizirale su se u materiji, ili su se proširile iznu­tra prema van, i to od najfinije, nadosjetilne esence do njihove grube manifestacije. Stoga su naše ljudske forme postojale u vječnosti kao astralni ili eterički prototipovi; i prema tim modelima su spi-ritualna bića (ili Bogovi), čija je dužnost bila da se oblikuju u svijetu formi i zemaljskom životu, raz­vila protoplazmičku formu budućih Egosa iz svoje vlastite esence. Nako što je ta Upadhi, osnovna forma, bila gotova, počeše prirodne zemaljske snage djelovati na te nadosjetilne forme, koje su, osim svo­jih vlastitih, posjedovale elemente svih prošlih bil-

jnih i budućih životinjskih oblika ovoga globusa. Stoga je izvanjski ljudski ovoj prošao kroz oblik sva­kog biljnog i životinjskog tijela, prije nego li je popri­mio ljudski oblik".

- I, 302-303

"Čim se čovjek pojavio, sve je bilo potpuno... jer sve je u čovjeku sadržano. On u sebi ujedinjuje sve oblike".

- II, 303

Što se dogodilo kada je ovaj izvanjski instrument bio dovršen, opisat ćemo u sljedećem poglavlju.

Vehikl je sada bio dovršen. Predstojao je dalekosežno događaj, prema kojem su se tijekom milijuna godina, a za to vrijeme je on već postojao, koncentrirale sve ener­gije kao prema nekom žarištu. Ono što je sada čovjek tre­bao postati, proživjela je svaka forma, koju su beskrajne kombinacije elemenata ovoga svijeta mogle stvoriti; naučila je oblikovati i preoblikovati, vršila je svoje funk­cije kroz svaku od tih formi sve dok greške nisu bile isključene, i tada prelazila u kompliciranije oblike.

Tijekom svih tih vječnosti Monada je bila nadsjenjena božanskim četama, stanovnicima većih svjetova i međuzvjezdanih prostora. Pod njihovim su vodstvom mirijade nižega života u cikličnim trenucima nastavale najrazličitije oblike, koji su imali postati hram ljudski. Nove sposobnosti nastadoše, dok je ona mirno išla u sus­ret svom određenju. Iz neiscrpnih spremišta prirode toj su čudesnoj formi bila data bogatstva svih živih oblika, čime je bila opremljena sredstvima, kako bi bila u stanju otvoriti svaka vrata svojih tajnih odaja. Strpljenje, ljubav, mudrost učinili su sve što su mogli. Na taj način izgrađena su ta tijela, koja mi i prečesto obeščastimo, čiji izvanredno fini mehanizam, za volju jedne prolazne sen-

5.

zacije, smetamo, čiju harmoniju i dostojanstvo nepažn­jom uništavamo. Ali, u ono vrijeme, o kojem govorimo, još nije bilo nikakvih disonanca. Život u raznim organima poznavao je dobro svoja mala carstva, (kao što je to i sada slučaj), i nepoželjne smetnje nisu postojale. Mudraci Istoka donosili su darove Spiritualnoga Sunca unutarn­jem svetištu, koje je bilo pripravljano za unutarnjega Krista.

Jer u unutrašnjosti žive forme stanovaše spiritualna Monada. Nije nedostajalo ništa osim ljudskoga duha. Prijašnji stvaraoci dadoše, što su imali: izvanjska je forma njihovim djelovanjem sagrađena, Barhishad Pitris su poklonili fizičku, stvaralačku vatru, ali duh ili duhovnu vatru ne mogoše dati. J a k o su u tom obliku niža i viša svijest bile odvojene. Jedno nije poznavalo drugo, oni su bili po svojoj prirodi različiti. Niža je životinja bila akti­vna, viši dio bio je latentan i morao je takvim ostati dok se ne izgradi most. (Usporedi s 'Tajnom naukom' II, 59, 84).

Tada se spustiše bogovi, solarni bogovi, blještavi Manasaputras, i nastaniše se u tim stanovima, koji su sada bili napokon dovršeni. Oni se inkarniraše u tim oblicima bez duha i probudiše njihovu potencijalnu vatru. Ta velika promjena za čovječanstvo dogodila se prije više od 18 milijuna godina. (Usporedi 'Tajnu nauku' II, 49, 158, 166, 261, 266).

To je alegorijski ispričano u mitu o Prometeju, koji je smrtnicima donio duhovnu vatru s neba, i za kaznu bio prikovan o stijenu, o stijenu materije, odnosno animalno tijelo. Princip koji je nedostajao bio je ljudski duh ili Manas, koji bi u obliku klice morao vječno dalje drijemati, da ga Prometej nije zapalio i probudio duhovnom vatrom. Da bi ga se trajno oživljavalo, smrtnika učinilo besmrtnikom, jednu inteligenciju koja se tek budi pret­vorilo u jednoga Boga - za tako nešto je potrebna jedna dugačka Manvantara. Da je donositelj vatre u davnoj prošlosti ikada napustio svoje mjesto, ili ako bi ga ikada napustio u tek dolazećim vječnostima, vatra bi se ugasila i oblik bi se vratio idiotizmu. Sve do ovog mističkog i dalekosežnog događaju su lunarni Pitris bile oblikujuće snage ljudskih rasa, ali od toga trenutka bi Viši Ego morao biti vladajuća snaga - iako ga se na žalost i prečesto unižava divljom i neobuzdanom nižom prirodom.

"Između ljudi i životinja - čije Monade (ili Jivas) su u osnovi identične - nalazi se nepremostiv jaz men-taliteta ili samosvijesti. Što je ljudski duh u svojem višem aspektu, odakle dolazi, ako nije dio Bića - i u pojedinim rijetkim slučajevima inkarnacije Biće samo - jednog višeg Bića, jednog Bića s višeg, božanskog plana? Može li čovjek - Bog u animal­nom obliku - biti proizvod materijalne prirode usli­jed evolucije same, upravo tako kao što je to život-

inja, koja se od čovjeka razlikuje izvanjskim obli­kom, ali nikako građom materije tijela, i koja je stan isto takve, iako nerazvijene Monade - kada se uzme u obzir, da se intelektualne sposobnosti obiju međusobno razlikuju kao Sunce od krijesnice? I što je to, što stvara tako veliku razliku, ako čovjek u svojoj unutrašnjosti nije životinja plus živi Bog? Zastanimo i ozbiljno razmislimo o tome".

- II, 85

U Stanzi VII, II, 170 možemo u vezi s tim dijelom povi­jesti čovječanstva pročitati:

"24. Sinovi Mudrosti, sinovi noći (Monade prizašle iz tijela Brahme, kada je ono još bilo noć) pripravni na ponovno rođenje siđoše dolje. Oni vidješe loše oblike (intelektualno) prve Treće (još nerazumne rase). 'Mi možemo birati' rekoše Gospoda, 'mi pos­jedujemo mudrost', Nekolicina uđoše u Chhaya, nekolicina poslaše jednu iskru, nekolicina čekahu do Četvrte (rase). Iz svoje vlastite esence napuniše (pojačaše) oni Kama (nositelja požuda). Oni koji uđoše, postaše Arhati. Oni koji dobiše samo jednu iskru, ostaše bez (višeg) znanja. Iskra svijetljaše slabo. Treći ostaše bez ljudskoga duha. Njihove Jivas (Monade) još ne bijahu spremne. Njih odstraniše pod Sedmero (primitivne vrste ljudi).

Treći bijahu spremni. 'U ovima ćemo stanovati' rekoše Gospoda Vatre (najviše duhovne inteligen­cije) i tamne (tamne zato jer je nama nedokučiva, kao i zato, što su oni iskvarili svoju čistoću nakon pada čovječanstva, tj. podjele na spolove) Mu­drosti".

U svom komentaru tome kaže H. P. Blavatsky, da ova Stanza sadrži potpun ključ misterije zla. Ona objašnjava zbunjujuće nepravilnosti ljudskoga života i mnoge pro­bleme, koji su velike duhove našega roda znali izbaciti iz ravnoteže. Može se reći da je u to vrijeme rođen intelekt; tijekom te četvrte runde on se razvio u prikladan vehikl za više sposobnosti, za Buddhi ili intuiciju. Ali, Manas ili ljudski duh neće se potpuno razviti prije slijedeće ili pete. runde. Do kraja sedme runde imat će priliku postati pot­puno božanski.

Sadašnje predstavnike onih koji ne bijahu spremni možemo naći među nekim primitivnim plemenima Australije, Afrike i Oceanije. Njihova nespremnost ne predstavlja nikakvu grešku s njihove strane ili pristranost onih koji su bili iznad njih. Svima se daje ono što mogu primiti, što važi općenito i za ovo cijelo naše hodočašće. U onoj mjeri kako raste svjestan život, tako se svakom daje ono što i koliko zaslužuje. Priroda nikada nije pri­strana. Divlji urođenik jednostavno prezentira jednog kasnijeg pridošlicu na ovoj sceni, jednog koji nije prošao

kroz potrebne promjene koje bi ga osposobile da se popne na viši stupanj. Kaže se, oni će se tijekom ovog i slijedeća tri globusa ove runde morati razviti, dok ne dostignu prosječni stupanj razvoja. No priroda je puna kompen­zacija. U vezi s time H. P. Blavatsky kaže sljedeće:

"Monade najniže vrste ljudi - 'primitivni' divljaci Južnoga mora, Afrikanci, stanovnici Australije -nisu imali, kada su se prvi put rodili kao ljudi, nikakvu Karmu za odrađivanje, kao što je to bio slučaj kod njihove inteligentnije braće. Ovi prvi pletu svoju Karmu tek sada; drugi su opterećeni prošlom, sadašnjom i budućom Karmom. U tom pogledu 'jadan' je divljak sretniji od najvećeg genija civiliziranih zemalja".

- II, 177-178

Prosjek današnjih ljudi čine oni, koji su primili 'samo jednu iskru'. Naše je određenje, tijekom ove Manvantare na ovoj Zemlji usvojiti intelekt u čitavoj njegovoj punoći. Kada će se životne snage ovoga planeta ponovo utjelo­viti na sljedećem, kao što su to učinile one s Mjeseca na Zemlji, biti ćemo potpuno spremni da primimo 'Sinove Mudrosti'.

Ta era je u antiknoj filozofiji toliko spominjan trenu­tak, u kojem se sreću iz suprotnih smjerova dolazeće struje evolucije.

"Postojala je jedna spiritualna i jedna psihička, jedna intelektualna i jedna animalna evolucija od najvišeg prema najnižem, kao i jedna fizička evolucija, i to od jednostavnog i istovrsnog prema složenom i raz­nolikom, iako ne sasvim na onoj liniji kao što nam to prikazuju moderni evolucionisti. Taj dvostruki razvoj u dva suprotna smjera zahtijevao je različita razdoblja prirode i stupnjeva spiritualnosti i inte­lekta, kako bi se razvila bića kakav je čovjek danas. Dalje: jedan, apsolutni, uvijek djelatni i nepogrešiv Zakon koji od jedne Vječnosti (ili Manvantare) do druge djeluje po uvijek istim pravilima - nudeći uvi­jek put koji se penje naviše za manifestirano, ili ono što mi zovemo najvećom iluzijom (Maha - Maya), ali pritom spuštajući duh na jednoj strani sve dublje i dublje u materiju i oslobađajući ga kroz meso - taj Zakon, kako ga mi zovemo, u tu svrhu rabe bića s drugih, viših planova, ljude ili ljudske duhove (Manus), i to u skladu s Karmičkim zahtjevima".

- II, 92

To je karakteristično za tok svake evolucije. Nešto Više se sreće s nečim Nižim u obostranu korist. Ovdje se to odvijalo u ogromnim razmjerima. Fizička je priroda, tije­kom dugih vječnosti, nastojala postići razinu gdje će dostići drugi pol 'jednoga Života' - duh, i s njime se uje­diniti. To je bio trenutak u kojem se čitava slika života na

Zemlji radikalno promijenila. Iz jedne tupe vegetirajuće egzistencije sve se promijenilo na nevjerojatan način i nevjerojatnom brzinom - ipak relativno, što se ovog pos-ljednjeg tiče. Ne smijemo zaboraviti, da vijek trajanja jedne podrase iznosi okruglo 210.000 godina. A ta promjena događa se na cijeloj liniji od bića koja nisu poznavala govor sve do nekih od najrazvijenijih civiliza­cija, koje su do sada na Zemlji postojale.

Čudesno se buđenje života, naravno, ima zahvaliti onima, koji su se potpuno inkarnirali i postali Arhati.

"Postoji jedan vječni ciklični Zakon reinkarnacija, a na čelu niza sa svakim novim manvatarskim svi­tanjem su oni, koji su nakon inkarnacija u prijašnjim Kalpama tijekom nebrojenih eona uživali svoj mir, najviši i najstariji Nirvanis. Ti 'Bogovi' bili su na redu, da se inkarniraju u sadašnjoj Manvantari. Stoga su oni prisutni na Zemlji".

- II, 242

O toj temi govori se i na jednom mjestu u pismu jed­noga velikog učitelja:

"U pismu se kaže: 'Postoje i - a to je neizbježno -neuspjesi u eterskim rasama mnogih klasa Dhyan - Chohana ili Devasa (napredna bića iz nekog

prijašnjeg planetarnog razdoblja) isto kao i kod ljudi. Međutim, kako su ti neuspjesi suviše napredni i produhovljeni, da bi ih se silom moglo iz položaja kojeg zauzimaju baciti u vrtlog jednog novog, početnog razvoja kroz niža carstva, to se događa slijedeće: ti Dhyan - Chohani se na čelu elementala (bića, koja će se u jednom budućem vremenu raz­viti u ljude) strujanjem nose tamo, gdje se treba raz­viti jedan novi Sunčani sustav, te ostaju kao jedna latentna i neaktivna duhovna snaga u auri svijeta koji će se tek stvoriti... sve dok se ne dosegne stu­panj ljudske evolucije... Tada oni postaju aktivnom snagom i miješaju se s elementalima, kako bi postupno razvili potpun tip ljudskosti'. To znači da se razvijaju u ljude, koje daruju samosvjesnim ljuds­kim duhom ili Manasom".

- II, 243

Došli su i drugi iz velike prošlosti, da oblikuju vanjs­kog i unutarnjeg čovjeka. Nakon što se okupilo sedam principa, potrebnih za stvaranje jednog ljudskog bića, došli su ti Veliki učiti ljude kako treba živjeti,

"Mi započinjemo načinom razmnožavanja kasnijih podrasa treće ljudske rase, kroz one, koji su bili snabdjeveni svetom vatrom iz iskre viših, tada neo­visnih bića, koji su bili psihički i duhovni roditelji

ljudi, kao npr. niži Pitar - Devata (Pitris), preci nje­govog fizičkog tijela. Ta treća i sveta rasa sastojala se od ljudi koji su na svom vrhuncu bili opisivani kao 'veliki divovi božanske snage i ljepote, čuvari svih tajni Neba i Zemlje'... Bogovi i heroji četvrte i pete rase, kao i kasniji klasici odrazi su tih ljudi treće rase. Dani njihove fiziološke čistoće kao i njihovog tzv. pada ostali su jednako živi u srcu i sjecanju narednih generacija".

- II, 181

Ta rasa je stvorila - ne oni koji 'primiše iskru', već kroz snagu volje poznatu kao Kriyashakti - onu tajanstvenu snagu, koja latentno počiva u volji svakog čovjeka, ali kod prosječnog čovjeka još za sada neće biti razvijena.

"Treća je rasa, dakle, sve tzv. 'Sinove Volje i Yoge' ili 'Očeve' (duhovne pretke) sviju sadašnjih Arhata ili Mahatma stvorila na jedan, doista, čist način. Oni su bili istinski stvoreni, ne proizvedeni kao njihova braća četvrte rase, koja su nakon razdvajanja spo­lova, odnosno 'pada ljudi', bili stvarali spolnim načinom. Jer, stvaranje je samo produkt djelovanja volje na emaniranu materiju, izbijanje iskonskog vječnog života i božanskog svjetla iz te materije. Oni bijahu 'sveto sjeme' budućih spasitelja čovje­čanstva".

- II, 183

"Oni bijahu jedan svjestan produkt, jer jedan dio rase već je bio obdaren božanskom iskrom duho­vne, više inteligencije. Ovi pridošli ne bijahu nikakva rasa. Prvo bijaše jedno čudesno biće, zvano 'Inicijator', a poslije njega jedna grupa polubožans-kih i poluljudskih bića. U arhaičkoj genezi u posebne svrhe 'ostavljeni po strani', oni su bili ti, o kojima se kaže, da su se najviši Dhyanis - 'Munis i Rishi prijašnjih Manvantara' - u njima inkarnirali, kako bi na ovoj Zemlji tijekom ovog ciklusa osno­vali školu za buduće ljudske Adepte. Ovi na pose­ban način stvoreni 'Sinovi Volje i Yoge' ostadoše, kako je rečeno, potpuno odvojeni od ostatka čovječanstva".

- I, 228 Ezoterijski se oni nazivaju 'besmrtnom rasom', jer...

"Srećom po ljudski rod 'izabrana rasa' je postala vehiklom za inkarnaciju (intelektualno i duhovno) najviših Dhyani, prije nego li je čovječanstvo postalo sasvim materijalno. Kada su posljednje podrase treće rase - s iznimkom nekih najnižih - nestale zajedno s velikim Lemurskim kontinentom, 'Klice Triniteta Mudrosti' su već postigle znanje o besm­rtnosti na Zemlji, onaj dar, koji istim velikim bićima dopušta svojevoljni prijelaz iz jednoga iznošenog tijela u drugo".

- II, 288

U sedmoj korijenskoj rasi oni će još jednom proizve­sti čiste sinove, 'u duhu rođene'.

U 'Otkrivenoj Izidi' H. P. Blavatsky donosi legendu o jednom 'Svetom otoku', koja se nalazi i u 'Tajnoj nauci', svezak II, str. 220 (englesko izdanje). Taj se otok nalazio u ogromnom moru, koje se prostiralo sjeverno od brdskog lanca Himalaja, gdje se sada nalaze puste, neplodne pustinje. Stari otok nije imao ravnoga na svijetu po ljepoti. Nekoliko tisuća godina prije Krista to je prelijepo mjesto bilo domo­vina Sinova Mudrosti - besmrtne rase - koja je izb­jegla Velikom potopu. U legendi je on poznat kao 'rajski vrt', za kojega se kaže, da su svi kasniji opisi rajskih vrtova samo nejasna sjećanja na njega. Postoji jedno predanje, po kojem taj otok postoji sve do danas kao oaza usred strašne divljine velike pustinje Gobi, čiji pijesak od pamtivijeka nije prešla ljudska noga. Tamo stanuju 'Sinovi Mudrosti'.

"Što se tiče Enocha, Thota ili Hermesa, Orfeja i Kadmusa, to su imena rodova, ogranaka i izdanaka sedmero prapočetnih Mudraca (inkarniranin Dhyan - Chohan ili Devas u iluzornim, besmrtnim tijelima) koji su čovječanstvo naučili svemu što zna, i čiji su prvi učenici uzeli imena svojih Majstora. Taj

6.

je običaj prešao sa 4. na 5. rasu. Otuda i istovjetnost predaja o Hermesu, Enochu itd.; svi su oni pro­nalazači slova, niti jedan od njih ne umire, oni još žive i oni su prvi Inicijatori Misterija i njihovi osnivači".

- II, 280

"Samo šaka prvobitnih ljudi... ostadoše kao čuvari Misterija, tajni otkrivenih čovječanstvu od strane njegovih Božanskih učitelja... ti izabrani bijahu klica Hijerarhije, koja od onoga vremena nije izumrla... Iako nevidljivi, oni su uvijek prisutni. Ako ljudi za jednoga od njih kažu 'on je mrtav', gle, on je živ u jednom drugom obliku. Oni su glava i srce, duša i sjeme besmrtnog znanja... Nikada ne smiješ, o Lanu, govoriti o tim Velikima... pred mnoštvom, izgova­rajući Njihova imena. Samo mudraci će razumjeti..."

- II, 294-295

"Postupan razvoj čovječanstva, prema 'Tajnoj nauci ' , pokazuje da sve kasnije rase imaju svoj fizički izvor u ranoj četvrtoj rasi. Ipak, podrasa koja je prethodila onima koji se podijeliše na spolove, ima se smatrati duhovnim pretkom naših sadašnjih generacija, a naročito istočne, Arijske rase".

- II, 175

Rajski vrt kao određeno mjesto dakle ni u kojem slučaju nije mit; ali, kao što je rečeno, bilo je više rajskih vrtova.

"... stvarno bi nauka trebala između Euxinosa i Kašmira tražiti kolijevku - ili jednu od glavnih koli-jevki - čovječanstva i sinova Ad-ah; naročito u kas­nijim vremenima, kada je Rajski Vrt na Eufratu postao visoka škola astronoma i maga, Aleim. Ali ta 'škola' i taj Vrt pripadaju petoj rasi, te su samo jedno blijedo sjećanje na adi-varsha prastare treće rase".

- II, 213

U dugom prijelaznom razdoblju, kada su se mijenjale metode razmnožavanja, najprije se životinje podijeliše u dva spola. Postupno to se preoblikovanje prenijelo i na ljude. Ali neduhovni ljudi, odnosno oni koji nisu primili 'iskru', 'uskoglavi', o kojima je bilo riječi u petom pogla­vlju, miješahu se sa životinjama, što je na sasvim ranom stupnju razvoja bilo moguće. U Stanzi VIII, strofi 32, knjige DZYAN možemo čitati:

"Oni koji nemahu iskre (slaboumni) uzeše k sebi ogromne ženske životinje. Oni porodiše s njima nijeme rase. Nijemi bijahu oni sami, ali njihovi se jezici odriješiše. Jezici njihovog potomstva ostaše

nijemi. Oni proizvedoše nemani. Rasu pognutih (rana treća rasa) sa crvenom kosom pokritih nemani, koje hodahu na sve četiri, nijemu rasu, da sramota ne bude očevidna".

- II, 194

To neprirodno potomstvo, koje se ne može usporediti s ničim što danas postoji, to su preci antropoida, koji za nauku predstavljaju tako veliku zagonetku.

Sada se nalazimo u takvom trenutku povijesti, da je moguće razumjeti česte aluzije na izuzetke od pravila, naime da Monade više ne dolaze na ljudski stadij poslije sredine sadašnjeg globusa, odnosno tijekom četvrte rase; jer ta nijema rasa bila je djelomično ljudska. Taj je događaj bio prvi fizički 'pad' nižih, rasa 'u materiju'; no, kako im je nedostajao ljudski duh, ne bijahu odgovorni. Posljedice promašaja - jer to je bio promašaj - pale su na Sinove Mudrosti, koji se nisu htjeli ranije inkarnirati, a bili su odgovorni za dolazeće čovječanstvo. U Stanzi IX. čitamo:

"33. Kada oni to (grijeh, kojeg su počinili ljudi sa životinjama) vidješe, rastužiše se Lha (duhovi, Sinovi Mudrosti) koji nisu stvarali ljude (nisu se

htjeli utjeloviti u I, II, ni u ranoj III rasi) i rekoše: 34. 'Amanasa (oni bez uma, intelekta /manasa/) su onečistili naše stanove (vehikle, tijela). To je Karma. Dajte da ih bolje poučimo (one su se inkarnirale u

kasnoj trećoj rasi i donijele sobom Manas /um/), da se ne dogodi gore'. Oni to učiniše (obdariše ljude intelektom)... 35. Tada bijahu svi ljudi obdareni Manasom. Oni vidješe grijeh onih bez uma i srca".

Polako i u onoj mjeri kako se razvijala njihova priroda, "... shvatiše ljudi što se ne pristoji - ne smijemo reći grijeh - i što uradiše; ali tek kada bješe kasno, naime nakon što se u njima inkarniraše anđeoske Monade iz viših sfera koje ih obdariše razumom. Do toga trenutka ostali su jednostavno fizički kao i životinje potekle od njih. Jer, u čemu je razlika? Učenje kaže, da je jedina razlika između produhovljenih i neproduhovljenih objekata na Zemlji, između živo­tinjskog i ljudskog oblika ta, da su u nekima razne 'vatre' latentne, a u drugima djelatne. Životna se vatra nalazi u svim stvarima, i niti jedan atom nije bez nje. Ali, niti u jednoj životinji nisu probuđena tri viša principa. Oni su jednostavno potencijalni, latentni i time nepostojeći. I tako bi životinjski oblici ljudi sve do današnjega dana ostali takvima, da su ostali prepušteni sebi, ostali bi kao što su proizašli iz tijela svojih stvoritelja čije sjene bjehu, a u njiho­vom razvoju bi sudjelovale samo one modi i snage koje se nalaze u materiji".

- II, 279

H. P. Blavatsky objašnjava Stanze na taj način, da ta sedma, degenerirana rasa, iako je nesvjesno pogriješila, mora pričekati na svoje vrijeme sve do konačnog razvitka, ali posljednjeg dana će se nalaziti na jednom od sedam Puteva. Međutim, putovanje je za one Sinove Mudrosti, koji su odlagali inkarnaciju, povezano s poteškoćama.

" - za njih je bila spremna karmička kazna. Oni dobiše tijela koja su (fiziološki) bila na nižem stup­nju od njihovih astralnih modela, jer njihove Chhaya pripadahu precima jednoga nižega razreda sedam klasa. Što se tiče 'Sinova Mudrosti' koji su svoju inkarnaciju odgodili do 4. rase, koja je već (fiziološki) bila onečišćena grijehom, oni su time proizveli strašan uzrok, čije ih karmičko djelovanje opterećuje sve do današnjega dana. Ono je stvor­eno u njima samima, i oni postaše nositelji tog sje­mena zla za eone budućnosti, jer su tijela, koja su oni morali produhoviti, bila onečišćena zbog njiho­vog oklijevanja".

- II, 238

Ta je pogreška, dakle, uzrok nastanka mnogo diskuti-ranih antropoidnih majmuna, a povijest toga događaja pokazuje pogrešnost tzv. Darwinove teorije. H. P. Blavatsky nam ukazuje na činjenicu, da

"... ljudski embrio nema u sebi više od majmuna

nego li od bilo kojeg drugog sisavca, ali u sebi sadrži totalitet prirodnih kraljevstva".

- II, 271

iako "... se ne može poreći, da je čovjek u protekloj rundi bio ogromno, majmunoliko stvorenje. Ako kažemo 'čovjek', možda bi bolje bilo reći gruba forma, koja se samo razvila da bi je ljudi mogli rabiti u ovoj rundi".

- II, 273

Ono što danas susrećemo kao majmune, to su višestruko promijenjeni potomci onih ranih životinjsko -ljudskih bića. Oni predstavljaju tako često spominjanu iznimku, te će u slijedećoj ili 5. rundi postati ljudima jed­noga nižeg reda.

Ovdje je zanimljivo uočiti, da znanost počinje u izvje­snom stupnju podupirati stara učenja o tom predmetu. Zagonetka i tajna sličnih rasa ne može se otkriti meto­dama istraživanja kojima se znanstvenici danas služe. Samo studij arhaičkih izvještaja može otkriti pravo stanje stvari. Ali savjesna, strpljiva, uporna i stvarno značajna istraživanja onih koji istražuju u tom pravcu, polako će potkopati Darwinovu teoriju. Na mjerodavnim se mje­stima tvrdi da ne postoji dokaz za njenu istinitost, i da se

ne smije zaključivati dalje od pretpostavke, kako su čovjek i majmun različiti ogranci iste prapočetne rase. Sakupljeni su dokazi, da je čovjek postojao prije majmuna - što sve skupa otvara vrata prihvaćanju ovog starog učenja, koje je tako jednostavno i razumljivo. Knjiga dr. G. v. Puruckera 'Theosophy and Modern Science' (Teozofija i moderna nauka) donosi činjenice anatomske i biološke prirode, koje obaraju Darwinovu teoriju.

Greške onih starih dana nisu prestale 'neduhovnim' rasama. Treća je rasa prešla u četvrtu i postajala sve više materijalistička. Tijekom tog prijelaza određene grupe pokazaše gubitak duhovnosti time, što postaše čulnije i uznositije:

"Oni uzeše žene, lijepe po izgledu; žene onih bez uma i srca (slaboumnih), uskoglavih. Oni proiz-vedoše nemani, zlobne demone, muške i ženske..."

- II, 284

"... od najveće je važnosti da se podsjetimo, da su Egosi majmuna bića, koje je njihova Karma primo­rala na inkarnaciju u životinjskim formama, koje su rezultat bestijalnosti ljudi kasne 3. rase i rane 4. rase. to su bića koja su već prije ove runde dostigla 'ljudski stadij'. Prema tome, oni predstavljaju iznimku od općenitih pravila. Bezbrojne predaje o

satirima nisu bajke, već predstavljaju izumrlu rasu ljudi - životinja".

- II, 274

I to još nije kraj priče.

"Tijekom vremena, kada su se još poluastralne forme skrućivale u fizičke, modificirani su potomci tih bića zbog izvanjskih uvjeta, sve dok rasa, gubeći na veličini, nije kulminirala u nižim majmunima miocena. S ovima su kasniji Atlantiđani ponovili grijeh 'onih bez duha' - ali ovaj put s punom odgo­vornošću. Posljedica njihovog zločina vrste su maj­muna poznate kao antropoidi".

- II, 728

Sve do toga vremena forme su još bile dovoljno labilne, da bi omogućile takva miješanja. Ali, napisano je, da su Gospoda Mudrosti sterilnošću pogodila rase, vidjevši strašne rezultate.

Na raznim mjestima u svojim djelima H. P. Blavatsky je sasvim opširno i s raznih stajališta govorila o podrijetlu majmuna. Navodila je činjenice, koje će zanimati antro­pologe, kao i zoologe i embriologe. Objašnjena su i neka tumačenja iz Biblije. No, nama je dovoljno da skiciramo priču s obzirom na njen početak.

Razdvajanje spolova odvijalo se vrlo polako, kao što je već rečeno. Bilo je mnogo neprirodnog ukrštanja, iz kojeg su proizašli niži primjerci ljudi; naravno da je polako došlo i do nekih drugih promjena. U bezgrešnim, neduhovnim vremenima rase vladalo je vječno proljeće. No, polako, kako su se izmjenjivala godišnja doba, velika hladnoća primoravala je ljude da traže sredstva i puteve zaštite - odjeću, sklonište itd.; nakon stvaranja ljudskih životinja, promijenila se narav životinja. One postaše divlje. Stari, sretni, zlatni dani su prošli. Adivarsha, raj prvih rasa, postade jedan zaleđen bijeli leš. Bijeda i pat­nja natjeraše ljude da se obrate višim Ocima. Tada

"... se spustiše božanski kraljevi i učiše ljude zna­nosti i umjetnostima..."

- II, 211

Oni stvoriše prvu božansku dinastiju, i tijekom vre­mena nastade blistava civilizacija.

"Postojalo je više božanskih dinastija - za svaku korijensku rasu počevši od treće, jedan niz, koji je uvijek odgovarao ljudima na tom stupnju, i bio njima prilagođen".

- II, 447

Riječima jednoga Majstora: "Četvrta je rasa imala svoje razdoblje najviše civi­lizacije. Grčka i rimska, pa čak i egipatska civiliza­cija nisu bile ništa u uspredbi s civilizacijama, koje su imale svoj početak u 3. rasi (nakon njenog odva­janja)".

- II, 448

Njihova kao Lemurija poznata domovina bio je ogro­man kontinent, koji sada leži pokopan pod Tihim ocea­nom. Na istok se prostirao do obiju Amerika, a na zapad do Indijskog oceana i Afrike. Australija je također bila dio njega, a brojni otoci rasuti po Velikom oceanu vrhovi su brda toga staroga kontinenta. Uskršnji otoci pripadaju najstarijoj kulturi 3. rase. Pod vodstvom svojih božans­kih vladara, oni su njegovali umjetnost i znanost, te savršeno vladali astronomijom, arhitekturom i matema­tikom.

No, do toga naravno nije došlo odjednom. Između konačne fizičke evolucije i prvog izgrađenog grada prošle su mnoge stotine tisuća godina. U 6. podrasi izgrađeni su prvi gradovi od stijena i lave. Jedan takav grad, sas­vim od lave, izgrađen je otprilike 30 milja zapadno od Uskršnjih otoka.

"Najstariji ostaci kiklopskih građevina su svi bili stvaranje posljednje podrase Lemuraca; okultist zato nije iznenađen kada vidi da su kameni ostaci,

nađeni na malom komadiću zemlje kojeg je kape­tan Cook nazvao Uskršnjim otocima, vrlo slični zidovima hrama Pachacamac ili ruševinama Tiahuanaco u Peruu, te su izgrađeni također u kiklopskom stilu. Ali prvi veliki gradovi izgrađeni su na mjestu koje je sada poznato kao otok Madagaskar. U ona vremena postojali su kultivi­rani ljudi i divljaci - upravo kao i danas. Evolucija je učinila svoje djelo usavršavanja na prvima, a Karmu - djelo uništenja - na drugima. Stanovnici Australije i njima slični potomci su onih, koji, umje­sto da ožive iskru koju su 'vatre' u njih usadile, ugasiše je bestijalnošću tijekom dugih generacija. Arijski su narodi uspjeli sačuvati svoje podrijetlo od spiritualnih rasa Lemuraca u kojime su se 'Sinovi Mudrosti' osobno inakrnirali, preko Atlantiđana do danas".

- II, 331-332

Kada moderni arheolozi pokušavaju dokučiti kako su transportirani ogromni kameni blokovi tih kiklopskih ruševina, oni previđaju činjenicu da su ih gradili divovi.

Moramo razumjeti da, iako je svaka rasa imala svoj posebni kontinent, ipak nije moguće povući crtu između jedne rase i one koja je slijedila. Jedna je prelazila u drugu, a njihove su se kulture miješale tijekom milijuna godina. Iz svega ovoga što je citirano, može se vidjeti da su posto-

jali veliki kontrasti u razvoju. Dok su se jedni probudili do velikog znanja, drugi su bili divljaci koji su jedva naučili praviti vatru. Neki su opet vodili nomadski život. Što se tiče Lemuraca,

"... u tom razdoblju moramo tražiti prvu pojavu predaka onih, koje zovemo najstarijim narodima svijeta - sada arijskim Hindusima, odnosno Egipćanima i najstarijim Perzijancima s jedne strane, i Kaldejcima i Feničanima s druge. Njima su vladale božanske dinastije, odnosno kraljevi i vla­dari koji su od smrtnih ljudi imali samo fizički oblik, kakav je onda bio, ali oni sami su bili bića iz viših i nebeskih sfera, kakva će biti naša Zemlja u budućoj dugoj Manvantari".

- II, 343

Ali, "... već prije konačnog dolaska 4. ili atlantske rase većina je ljudi pala u grijeh i zlo, izuzev hijerarhiju 'izabranih', nasljednika i učenika 'Sinova Volje i Yoge' - kasnije zvanih 'Sinovima Vatrene Magle' ".

- II, 333

Kucnuo je čas za početak uništenja 3. rase i nastupanje 4. rase, koja je nastala iz odabranih ljudi sjevernolemur-ske 3. rase, i to na atlantskom dijelu Lemurije u smjeru

gdje se, općenito uzevši, sada nalazi srednji Atlantik.

"Njihov kontinent stvorio se spajanjem mnogih otoka i poluotoka, koji su se tijekom vremena izdiz­ali i napokon postali pravom domovinom velike rase, koja je poznata kao Atlantska ".

- II, 348

Kao što su Pitrisi prvu rasu na prvom kontinentu na Sjevernom polu formirali u 7 zona, slično se dogodilo i s 4. rasom. U Stanzi X, II, 237 kaže se:

"38. Tako se razviše u sedam pojasa (sedam podrasa, koje su se razvile na 7 raznih mjesta Atlantide), 3. rasa proizvede dvoje po dvoje (muško i žensko) četvrtu. Bogovi postaše ne-bogovi (Sura postade A-sura). 39. Prva (rasa) u svakoj zoni bijaše mjesečeve boje (žuto - bijela); druga žuta kao zlato; treća crvena; četvrta, koja bijaše smeđa, postade crna prije gri­jeha. Prvih sedam ljudskih mladica bijahu sve jedne boje. Sljedeće (sedam podrasa) započeše miješati svoje boje".

Te podjele bile su potrebne kako bi odgovarale Karmi različitih reinkarnirajućih Monada, koje pri njihovom posljednjem rođenju na drugim svjetovima nisu bile sve jednake čistoće. Sve su potekle iz jednog izvora i sve su bile 'Kreatori' božanskih bića, ali u svojoj hijerarhiji različitih klasa ili stupnju savršenstva. Time se objašnja­vaju razlike medu rasama, inferiornost divljaka i drugih

7.

ljudskih vrsta. Prve su promjene započele u predjelu koji je danas

poznat kao Beringov prolaz, te tamo, gdje je danas u Centralnoj Aziji suha zemlja. U onim je danima čak Arktik bio suptropski. Dogodilo se, kada je 3. rasa bila na sre­dini svoga razvoja, kao što piše u komentaru

"... osovina kotača se nagnu; Sunce i Mjesec više ne sijahu nad glavama onog dijela 'od znoja rođenih'. Ljudi upoznaše snijeg, led i mraz, i ljudi kao i živo­tinje postadoše patuljasti rastom. Oni koji ne poginuše ostaše po veličini i intelektu kao poluo-drasla djeca. To bješe 3. Pralaya rasa".

- II, 343-344

Učenje kaže, da nakon svakog razdoblja aktivnosti (Manvantara) slijedi jedno razdoblje mira (Pralaya), koju naviještaju strašne katastrofe, kako mi to zovemo, odnosno one im prethode. No, kako su ove katastrofe podložne Zakonu koji je u harmoniji s Karmom - velikim izjednačiteljem - one, promatrane s višeg stajališta, ne mogu biti smatrane nesrećom. To su procesi čišćenja. Oni pročišćuju i dozvoljavaju jedan nov početak, a donose i smrt pojedincu. Velike rase imale su svoje vrijeme kul­minacije, i kada je ono prošlo, odoše. Kontinenti na kojima su te rase živjele nestadoše naizmjenično kroz vatru ili vodu. Lemurija je bila uništena pomoću vatre vulkans-

koga podrijetla - kroz vulkanske erupcije. Uskršnji otoci sa svojim kraterima lave svjedočanstvo su o tome. Atlantski je kontinent nestao pod vodom; i zemlje 5. ili arijske rase će u budućim vremenima isto tako nestati, kada dođe vrijeme...

"... otkad se pojavilo čovječanstvo Vaivasvata Manu na ovoj Zemlji, već je došlo do četiri ovakva pomi­canja zemljine osi. Kada su stare kontinente - s iznimkom prvog - progutali oceani, pojaviše se nova kopna; ogromni brdski lanci podigoše se, tamo gdje ih do tada ne bješe. Lice globusa se svaki put potpuno promijenilo. 'Spašavanje najvredni­jih' naroda i rasa osigurano je pravodobnom pomoći; nevrijedni - oni koji se razviše u krivom pravcu - bijahu odbačeni, tako da su bili odstran­jeni sa Zemlje. Takvo odabiranje i sortiranje se ne odvija između jutra i večeri, kao što se misli, već to traje tisuće godina, prije nego li je nova kuća dove­dena u red".

- II, 344

Velika masa, koju njihova Karma vodi na sigurna mje­sta, te tako ostaje na životu, čini sjeme nove rase; uvijek je prisutno dugo prijelazno razdoblje, prije nego li se stvori novi tip. Slična stvar, u manjim razmjerima, sada se odvija na američkom kontinentu, gdje se stvara nova

peta podrasa iz miješanja starijih rasa.

"... Amerikanci su za samo 3 stoljeća privremeno postali jednom primarnom rasom, prije nego li će biti jedna posebna rasa odijeljena od svih do sada postojećih. Oni su, kratko rečeno, sjeme 6. podrase, te će za nekoliko stoljeća sasvim sigurno biti pod­logom one rase koja će sa svim svojim novim oso­binama naslijediti sadašnju evropsku ili petu podrasu. Tada, nakon otprilike 25.000 godina, započet će pripreme za 7. podrasu, dok napokon zbog promjena - prvih od niza onih koje će jednoga dana Europu, a kasnije i čitavu Arijsku rasu (time i obje Amerike) kao i većinu zemalja koje graniče s našim kontinentom, zajedno s otocima, razoriti - ne dođe do pojave 6. korijenske rase na pozornici ove naše runde".

- II, 464

Neki dijelovi iz karmičkih razloga ostaju još stoljećima pošteđeni, jer Egoi koji ih nastavaju još nemaju potrebno iskustvo u starim formama. Rase se isprepliću stotinama tisuća godina. Još danas na Zemlji postoje potomci treće rase, a to su neki urođenici Australije, kao što je rečeno, - oni su se sada po izgledu i intelektualnim sposobno­stima jako promijenili, te se nalaze u procesu odumiranja -dok većina ljudi danas pripada 7. podrasi 4. korijenske

rase (usporedi II, 119). Kinezi i ostali - "Malajci, Mongoli, Tibetanci, Finci i Eskimi su sve sami ostaci te posljednje grane" (II, 188).

"... kod malajske rase (jedne podrase 4. korijenske rase) postoji čudna razlika u veličini građe tijela. Pripadnici polinezijske familije kao Tahićani, Samoanci i stanovnici otoka Tonga viši su rastom od ostatka čovječanstva; a indijska plemena i sta­novnici indo - kineskih zemalja daleko su ispod općenite srednje visine rasta. To se može lako objas­niti: Polinezija pripadaju najranijim od preživjelih podrasa, ostali najkasnijim i najprolaznijim ple­menima. Tako kao što su Tasmanijci sada potpuno nestali, i kao što Australci brzo nestaju, i druge rase će ih uskoro slijediti".

- II, 346

U Stanzi XI, knjige Dzyan, možemo čitati: "44. Oni, Atlantiđani, načiniše velike kipove, 9 Yatis visoke (27 stopa) jednake veličini svojih tjelesa. Unutarnje vatre razoriše zemlju njihovih otaca (Lemurijanaca). Voda ugrozi četvrtu (rasu).

- II, 346

Ostaci Uskršnjih otoka živi su spomenici prastarih divova i mnogi od kipova su visoki 27 stopa. Oni prika-

zuju izrazito čulne tipove kao što to bijahu neki od Atlanta. Ovi otoci pripadaju kontinentu 3. rase, čiji je gla­vni dio potonuo prije 4,242.352 godine. Usporedi I, 473.

Neke su se zemlje kasnije ponovno pojavile, te su ih Atlanti opet zaposjeli. Tako je bilo i s Uskršnjim otocima; oni su izgradili statue koje mi danas vidimo, ali su nast­radali kada je jednoga dana otok uništila vulkanska vatra i lava. Mnogo kasnije, kada je završni potres dokrajčio posljednje ostatke tog nekoć moćnog kontinenta, ovi otoci potonuše zajedno s ostalima. No, dok je tijekom Champlain - epohe potonula zemlja oko Sjevernoga pola, jedno nenadano izdizanje morskoga dna ovu je malu relikviju iz arhaičkih vremena iznijelo na površinu zajedno s njenim vulkanom i njenim statuama, da svjedoči o egzistenciji Lemurije. Usporedi II, 342.

Sasvim drugačije vrste su statue Bamiana u Centralnoj Aziji, čije fizionomije su portreti 'Božanskih Sinova', dok su ovi posljednji potomci moćnih čarobnjaka.

- II, 235

Medu statuama Bamiana nalaze se pet njih koje je izg­radila 4. rasa, koja je potražila sklonište u tom kraju, da bi izbjegla propast. Ovdje su ugradili u kamen ono što bi palo žrtvom zaboravu, kao što su znali - a to bješe znanje

o ranim tipovima. Prva statua predstavlja prvu rasu; ona je visoka 173 stope.

"Druga - visoka 120 stopa - predstavlja 'znojem rođene'; treća - visine 60 stopa - ovjekovječuje rasu koja je pala i time proizvela prvu fizičku, stvorenu spolnim putem, čiji su posljednji reprezentanti kipovi nađeni na Uskršnjim otocima. Ali oni u vri­jeme kada je potonula Lemurija bijahu visoki tek 20 - 25 stopa. 4. rasa je bila još niža, iako divovska u usporedbi s današnjom 5. rasom, kojom napokon završava ovaj niz".

- II, 355

Ljudi 3. rase tijekom su ranoga stadija čistoće imali, -nakon što 'Sinovi Mudrosti' u njima probudiše ljudski duh, a i treće oko je još bilo aktivno - svijest o jedinstvu s velikim Duhom Univerzuma. Oni nisu imali religije, onako kako je mi shvaćamo; oni sami bijahu utjelovljenje religije. Oni su bili jedno sa svime što je živjelo i disalo. Ljubav i poštovanje, povjerenje, sigurnost i radost su na prirodan način zračili iz njih.

"Oni stari dani bijahu 'Zlatno doba', doba, u kojem su 'Bogovi šetali Zemljom i slobodno se družili sa smrtnicima'. Od onoga vremena ih više nema (postali su nevidljivi); kasnije generacije počeše

obožavati njihova carstva - elemente". - II, 285

Ali, kako su ljudi rasli i počeli osjećati svoju moć, kada su kušali s drveta mudrosti, počeše se buditi i drugi osjećaji. Niži čovjek, životinja, poče se buditi i zahtijevati posluh. Ove snage nisu u svima bile jednako izbalansi­rane. Neki postupno zadobiše kontrolu nad svojim instinktima i priključiše se 'Sinovima Svjetla'; drugi postaše njihove žrtve i robovi materije. Tada dođoše različita Gospoda sa željom da vladaju njima.

Uvijek moramo misliti na to, da je život na ovom ili na bilo kojem globusu nastavak života s nekog drugog glo­busa. Određene nove snage stavljaju se u pokret, ali mnoge dolaze sasvim sazrele i spremne baciti se u neobuzdanu djelatnost, ako su uvjeti povoljni. Tako se kaže, da su Lemuro - Atlanti bili prvi koji su imali jednu dinastiju kraljeva - duhova. Ali, ma kako to čudno izgle­dalo nekome tko nije sroden s Religijom Istine, ti vladari ne bijahu svi dobri. Neki su bili savršeni u zlu, te su činili jednu rasu moćnih čarobnjaka i maga. Kada su učenici bili spremni, i oni su bili pri ruci. Mi primamo ono što želimo. Kralj Thevetat pripadao je toj vrsti; pod utjeca­jem tog demonskog kralja atlantska je rasa postala nar­odom bezbožnih čarobnjaka. Između njih i onih koji se okupljahu oko zastave Svjetla naravno neprekidno je

dolazilo do konflikta, koji su za tu rasu završili propašću kontinenta. Ali, rat se vodi i dalje - u ljudima kao poje­dincima, i među narodima u velikim razmjerima.

Priče o babilonskom i mosaičkom potopu verzije su te povijesti. Legende i tradicija dalje su radili na građenju tih činjenica, i izobličeni izvještaji nalaze se u biblijskoj literaturi. (Usporedi II, 232). Divovi u 'Genezi' histori­jski su Atlanti iz Lanke, a isto važi i za grčke Titane. (Usporedi II, 246).

"Tko je čitao komentare arhaičkog učenja i studirao ih, s lakoćem će neke od tih Atlanta prepoznati kao prototipove Nimroda, graditelja Kule babilonske, Hamita i onaj čitav čopor 'u sjećanju prokletih', kako se kaže - ukratko onih, koji su u nasljeđe osta­vili ortodoksne tipove Satana".

- II, 284

Najranija plemena prvih rasa Atlanta rođenih na lemurskom kontinentu podijeliše se u pravednike i otpad­nike, u one koji su štovali jedan nevidljivi Duh u prirodi - ili Panteiste - i one, koji su se klanjali zemaljskim duho­vima, antropomorfnim snagama. Ovdje, kaže H. P. Blavatsky, leži tajni, mistični praizvor svih kasnijih i modernih religija, naročito štovanje Boga kasnijih Hebreja i njihovog plemenskog Boga.

"Lemurci gravitiraše Sjevernom polu ili Nebu svo­jih predaka (Hiperborejskom kontinentu); Atlanti Južnom polu, bezdanu, kozmički i zemaljski shvaćeno, iz kojeg dišu vruće strasti, čijim je on sta­nom".

- II, 286

Može se s pravom reći da je razdoblje čovječanstva, onako kako mi riječ 'čovjek' shvaćamo, počelo s 4. rasom.

"Oni koji dotad bijahu polubožanska bića i sami se zatvoriše u tijela, koja samo po vanjštini bijahu ljudska, promijeniše se fiziološki i uzeše žene, koje izgledahu sasma ljudski i lijepe, ali u kojima su se inkarnirala niža, materijalna, siderička bića..." (Lilit je njihov prototip u Judejskoj tradiciji).

- II, 297-298

Nakon propasti Lemurije ljudi značajno izgubiše visinu rasta, a i životni se vijek skratio. U svakom slučaju, oni su još uvijek bili divovi. Fizička ljepota i snaga dosegle su vrhunac sredinom 4. podrase. (Usporedi II, 333). Otprilike u to vrijeme izgubilo se i unutarnje viđenje ili 'treće oko', koje se moglo aktivirati samo umjetnom sti­mulacijom - jedan proces, koji je bio poznat samo starim Mudracima. Konsolidacija i usavršavanje ljudskoga tijela uzrokovalo je nestanak tog trećeg oka iz izvanjske ana-

tomije; ono je ostavilo svjedoka u mozgu, i to u hipofizi. Ali, njegova psihička i duhovna moć primanja mental­nih i vizualnih nadražaja ipak je trajala skoro do kraja 4. rase, i tada sasvim nestade zbog materijalnosti i grubosti ljudi.

Kada je došlo do toga da su božanske snage postale pomoćnici novoprobuđenih fizioloških i psihičkih zabava ljudi, umjesto njihovih gospodara, treće oko je izgubilo svoju moć. Grijeh ljudi nije se sastojao u tome da su oni koristili te snage, već u tome što su ih zlorabili, i to tako što je kalež, određen da sadrži Boga, učinjen hramom za svaki spiritualni grijeh.

Ako se čitatelj čudi izrazu 'spiritualni' umjesto 'fizički' grijeh, neka se sjeti činjenice da ne može postojati 'fizički' grijeh. Tijelo je samo neodgovorni organ, alat psihičkog, ako ne duhovnog čovjeka. A kod Atlanta je upravo spi-ritualno biće bilo to koje je griješilo, jer je duhovni ele­ment još bio vladajući princip u ljudima. Tako je došlo do toga da je najteža Karma 5. rase stvorena kroz naše Monade. S time u vezi usporedi II, 308,310,313,316. Kao što je to već često rečeno, to je točka, nakon koje se više nisu inkarnirale nove Monade. Kako između pojedinih inkarnacija istoga bića prođu mnoga stoljeća, nije teško shvatiti učenje, prema kojem mnogi od nas odrađuju pos­ljedice zlih karmičkih uzroka proizvedenih u atlantskim tijelima. (Usporedi II, 517).

Civilizacija 4. rase je, s obzirom na svoj fizički razvoj, bila veličanstvena i blještava. Mnoga od najvećih otkrića naših dana, uključujući letjelice, bila su dovedena do savršenstva kojem mi težimo, te su pripadala stvarima koje su kod njih bile u svakodnevnoj uporabi. Postoje pot­puni izvještaji o toj staroj rasi, i u pravo vrijeme će biti objavljeni; no, ponegdje se mogu naći odlomci koji nas navode na razmišljanje.

Postoji jedan izvještaj pisan u vrijeme Aleksandra Velikog o dijalogu između Midasa i Silenusa. Prvome se priča o jednom kontinentu koji je postojao u stara vre­mena i bio toliko velik, da Azija, Europa i Afrika u uspo­redbi s njime liče na otoke. On je bio posljednji na kojem su postojale gigantske životinje i biljke.

"Tamo su ljudi - kaže Silenus - rasli do dvostruke visine najvišeg čovjeka njegovog (Sileniusovog) vre­mena, i živjeli su dvostruko duže. Imali su bogate gradove s hramovima, od kojih je jedan imao više od milijun stanovnika, a zlato i srebro se u hramo­vima moglo naći u velikim količinama".

- II, 803

8.

Njihov je intelekt također bio jako razvijen, kao i njihovo tijelo. Posjedovali su znanje o reinkarnaciji i to učenje predadoše dalje 5. rasi. I kako je tijekom jednoga dijela njihove povijesti treće oko još bilo budno, bili su svjesni mnogih finijih snaga, koje za ovo naše vrijeme više ne postoje svjesno i koje su zahvaljujući zlosretnom dje­lovanju materijalizma ismijane i zaboravljene. Na žalost, većina je tadašnje rase odlučila da to znanje i tu moć upot­rijebi u sebične svrhe, čime su uzrokovali svoju potpunu propast. Progutale su ih velike vode. Iako je propast kon­tinenta bila neizbježna, razaranje ipak nije moralo biti tako temeljito.

"... nadolazeća voda iznenadila je 4. rasu divova i to ne zbog njihove pokvarenosti, ili zato što su bili 'crni od grijeha', već jednostavno zato jer je to sud­bina svakoga kontinenta, koji - kao i sve pod Suncem - posjeduje svoje rođenje, život i smrt. To se dogodilo kada se 5. rasa nalazila u svom dječjem razdoblju. Tako nestadoše divovi - magi i čarobnjaci, dodaje fantazija narodne predaje. Ali 'svi sveti' bijahu spašeni i samo 'grešni' uništeni. To se moglo zah­valiti i predviđanju pravednih, koji nisu izgubili moć uporabe trećega oka zbog Karme i prirodnog zakona. Opisujući slijedeću (našu 5. rasu) komen­tar kaže:

"Samo šaka izabranih, čiji su se božanski učitelji uputili na one svete otoke da bi ih naselili, - 'odakle će doći posljednji Spasitelj' - čovječanstvo je zadrža­valo, da jedna polovica ne postane krvnikom druge (što je kod čovječanstva sada slučaj - H. P. B.). Ono (čovječanstvo) se podijelilo. S dvije trećine čovječanstva upravljale su dinastije nižih, materi­jalnih duhova Zemlje, koji su zaposjeli lako pri­stupačna tijela; jedna trećina ostade vjerna i spoji se s nastajućom 5. rasom - božanskim inkarnaci­jama. Kada su se polovi (po četvrti put) pomakli, to nije smetalo onima koji bijahu zaštićeni i koji su se odvojili od 4. rase. To je bilo kao kod Lemuraca; samo bezbožni Atlanti propadoše i 'ne vidješe ih više' ".

- II, 365-366

Jedan vjeran prikaz potonuća glavnoga dijela konti­nenta dat je u svesku II, str. 440; no potpuno uništenje se proteglo na dugo vremensko razdoblje. Na tu prvu veliku katastrofu, koja je počela u eocenu (I, 473) i trajala oko 150.000 godina oslanjaju se sve predaje o svim potopima, pri čemu su židovi svoju verziju izgradili na događaju, koji se odigrao kasnije na Poseidoniji (usporedi II, 792). Jer, nakon što je nestao glavni kontinent, ostade još jedan veliki otok, Ruta, koji je potonuo prije otprilike 850.000 godina, a u koje vrijeme su Arijci, kako se kaže, bili stari

200.000 godina (usporedi II, 412). Tada potonu jedan manji otok, Daitya, prije nekih 270.000 godina (usporedi I, 414) i napokon posljednji ostatak, Poseidonija, na koju misli Platon, prije otprilike 11.000 godina (usporedi II, 338).

Iz ovoga se vidi da se rase prožimaju tijekom mnogo tisuća godina. U prirodi se ništa ne razara konačno, prije nego li je nešto drugo stvoreno, da bi zauzelo upražnjeno mjesto. A procesi se odvijaju tako tiho i za naša osjetila tako polako, da je često teško uopće ih zamijetiti - slično kao što se ne primjećuje rast nekog drveta, vide se samo rezultati rasta, Kada je neko prijelazno razdoblje moguće jasno prepoznati, kao što je to npr. u naše vrijeme slučaj, to je onda jedan dokaz, da se jedno novo doba približava divovskim koracima.

"Civilizacija je Atlanta bila još veća od egipatske. Njihovi odrođeni potomci, narod Platonovog Atlantisa, bili su ti koji su izgradili prve piramide u zemlji i to sigurno prije dolaska 'istočnih Etiopljana', kao što Herodot naziva Egipćane".

- II, 447

Stvarno, što su izvještaji stariji, to je sjaj blještaviji. Osim ostalih umjetnosti i znanosti poznavali su astronomiju i simbolizam, uključujući i poznavanje Zodijaka. To sve

su predali dalje Arijskoj rasi (usporedi II, 459). Proučavan­jem Zodijaka u Denderi se došlo do zaključka, da je Velika piramida morala biti izgrađena prije 78.000 godina (uspo­redi I, 451). Teškoće koje imaju povjesničari pri objašnja­vanju zrelog razvoja Egipćana već u najstarija vremena, nestaju kada se uzmu u obzir mnoge činjenice, koje se odnose na Atlante, kao i prožimanje rasa, kao što je to objavljeno javnosti kroz 'Tajnu nauku'.

"Od početka Atlantske rase prošli su mnogi mili­juni godina, ali posljednje Atlante pomiješane s ari­jskim elementom nalazimo još prije 11.000 godina... iako starija u odnosu na karakter i izvanjski tip gubi svoja karakteristična obilježja i poprima nov izgled mlađe rase. To se ponavlja kod svih formiranja miješanih rasa".

- II, 463

Ovdje imamo jedan primjer miješanja rasa i izvora iz kojeg potječu stari Egipćani:

"Skoro 500 godina prije sadašnjeg računanja vre­mena egipatski su svećenici pokazali Herodotu kipove njihovih naljudskih kraljeva i vrhovnih svećenika (Iskonskih proroka ili Maha - Chohana hramova), rođenih jedan od drugoga (bez posre­dovanja žena), koji su vladali prije Menesa, njiho-

vog prvog ljudskog kralja. Ti kipovi, kaže on, bili su ogromni kolosi iz drva, 345 na broju, od kojih je svaki imao svoje ime, svoju povijest i svoje anale. Oni su uvjeravali Herodota ... da nikada niti jedan povjesničar nije mogao shvatiti niti pisati izvještaj o tim nadljudskim kraljevima, ako nije studirao povijest triju dinastija koje su prethodile ljudskima - naime dinastiju bogova, polubogova i heroja ili divova. Te tri dinastije su tri rase".

- II, 385-386

"... Egipćani kao i Grci i 'Rimljani' prije par tisuća godina bili su ostaci 'Atlanto - Arijaca', i to prvi sta­rijih ili Ruta - Atlanta, a posljednji potomci posl­jednje rase onoga otoka čiji iznenadni nestanak su Solonu ispričali egipatski inicirani. Ljudska dina­stija starijih Egipćana, počevši s Menesom, posje­dovala je čitavo znanje Atlanta, iako u njihovim žilama više nije bilo atlantske krvi. Oni su isto tako sačuvali sve arhaičke zapise... I upravo zato jer je egipatski Zodijak star između 75 i 80.000 godina, grčki Zodijak je mnogo kasnijeg datuma".

- II, 455

Grci su u stvari bili samo umanjen, oslabljen ostatak onoga nekad veličanstvenog naroda, najkasnije 7. podrase Atlanta, koji su se već rasplinuli u jednoj ranoj podrasi

atijskog plemena, jedne rase, koja se polako raširila preko Europskog kopna i otoka, čim je ovo počelo da se poja­vljuje iz mora.

"Silazeći s visoravni Azije, gdje su obje rase u danima smrtne borbe Atlantisa potražile utočište, polako su se počeli nastanjivati u zemljama koje su bile u nastajanju. Nadolazeća podrasa se na mla­dom tlu brzo povećavala i množila, te se dijelila u mnoge familijarne rase, koje se sa svoje strane podi-jeliše u nacije. Egipćani i Grci, Feničani i nordijski narodi su na taj način proizašli iz one jedne podrase. Tisuće godina kasnije počeše druge rase - ostaci Atlanta - 'žuti i crveni, smeđi i crni' - upadati na novi kontinent. Došlo je do borbi, u kojima su novo-pridošli bili pobijeđeni; oni pobjegoše, neki od njih u Afriku, drugi u udaljenije zemlje. Neke od tih zemalja zbog geoloških promjena postadoše oto­cima. Time su nasilno odijeljeni od kopna, i zato nerazvijena plemena i obitelji atlantske rase potonuše u jedno još primitivnije i divlje stanje".

- II, 786

Vremenski razmaci koji dijele 4. od 5. rase preveliki su, da bi dopustili opširan prikaz onih vremena. Tijekom poslije-diluvijalnog razdoblja, koje je u određenim raz­dobljima bilo obilježeno najstrašnijim prirodnim kata-

strofama, rođeno je toliko rasa i naroda, koji su živjeli i nestajali ostavljajući jedva po koji trag, da se o njima ne može reći ništa značajnijeg (usporedi II, 456).

Da se vratimo na početke 5. rase, koja je postojala otpri­like otprije milijun godina sasvim neovisno o njenom izvornom plemenu, prema čemu se, dakle, trajanje jedne podrase proteže na otprilike 210.000 godina (usporedi II, 454), što možemo čitati u Stanze XII:

"48. Peta rasa, koja proizade iz svetoga plemena, ostade. Njome vladahu njeni prvi božanski kral­jevi".

- II, 366

H. P. Blavatsky navodi, da ovdje ne počinje povijest, već živa tradicija koja se uvijek ponavlja. Ono što mi zovemo poviješću, ne seže dalje od fantastičnih početaka naše 5. podrase, dakle nekoliko tisuća godina unazad (usporedi II, 366, kao i „osnove ezoterijske filozofije", str. 239-240, englesko izdanje). Čak i tzv. 'Univerzalna' (?) povijest obuhvaća samo jedno sićušno područje u skoro bezgraničnom vremenu neistraženih regija naše najkas­nije 5. korijenske rase (usporedi I, 406).

Ova rasa može svoje podrijetlo pratiti kroz Atlante sve do spiritualnih rasa Lemuraca, u kojima su 'Sinovi Mudrosti' bili osobno inkarnirani (usporedi II, 318). Dan

kada će mnoge stvari, ako ne sve od ovoga što je ovdje dato od arhaičke povijesti, biti priznato kao istinito, nije više jako daleko. Fizički mozak može zaboraviti događaje unutar područja našega zemaljskoga života, ali ukupno kolektivno sjećanje ne može ostaviti na cjedilu božansku dušu u nama, na čijoj ploči se nalaze slike naše čitave veličanstvene prošlosti utisnute neizbrisivim slovima. Za niža područja našega postojanja možda je njihov šapat suviše tih, zvuk njihovih riječi predalek planu kojeg zamjećuju naša fizička osjetila; ipak su sjene događaja koji bijahu, isto kao i onih koji će biti, u području osjetil-nih snaga našega duha i pred njegovim očima stalno pri­sutne (usporedi II, 442).

Kao što je u jednom univerzumu, koji je savršena cje­lina, i od kojeg je čovjek samo jedan njegov neotuđiv dio - jednom univerzumu, u kojem vladaju red i zakonitost - samo po sebi razumljivo, među njegovim dijelovima stalno su morali postojati međusobni utjecaji, kao što će isti uvijek i postojati. Bezbrojne vrste ovoga čovječanstva su - isto kao i elementi i atmosfera - bile pod istim utje­cajima kao i geološke formacije njihovog vremena, utje­cajima koji su npr. došli do izražaja u boji kože i kose, osjetilnim organima, strukturi tijela itd. Pri svakoj je rundi pridošao jedan element, i to ovim redom: Vatra, Zrak, Voda, Zemlja. Zemlja, kao što je mi sada poznajemo, nije postojala prije 4. runde, prije stotine milijuna godina, prije

početka naše geološke Zemlje (usporedi 1,273). Ovaj isti redoslijed u mnogo manjem mjerilu se ponavlja kod svake rase. Čovječanstvo se npr. razvijalo usporedo s ele­mentima, od kojih je jedan za svaku rasu, koja mu je fiziološki bila prilagođena, bio naročito izražen. Naša 5. rasa divovskim se koracima približava petom elementu, koji ima više zajedničkog s metafizikom nego s fizikom. Ali, element koji će u 5. rundi biti dovršen, može u 5. rasi 4. runde bacati tek prvu sjenu. Tako i mi pripadnici 5. rase imamo 5 osjetila, a posljednje osjetilo neće biti potpuno razvijeno prije slijedeće runde. Tako se u prirodi sve ponavlja, tijekom vječnosti, uvijek u jednom savršenijem obliku. U 1. rundi je Zemlja bila eterička, isto tako još tije­kom 1. rase ove (naše 4.) runde. U 3. rundi je sve bilo kom­paktnije, isto kao i u 3. korijenskoj rasi ove runde (uspo­redi I, 211).

Prva rasa nije imala dar govora, jer još nije posjedo­vala ljudski razum. 2. se sporazumijevala zvukovima koji su se sastojali samo od vokala. 3. je u početku imala jednu vrstu govora, koji je bio samo neka vrsta djelomično usavršenih prirodnih zvukova; ali u 2. polovini, nakon odvajanja spolova, započinje razvoj govora. Prije toga su ljudi međusobno komunicirali pomoću 'prijenosa misli', kako bi se to danas reklo. Visoko razvijeni jezici nisu se pojavili prije 4. rase. U ovoj našoj 5. su korijeni sanskrita bili u početku jedini jezik (usporedi II, 207-210).

Svaka je rasa imala, kao što je rečeno, svoj kontinent. Prva je rođena na neprolaznoj, svetoj zemlji na Sjevernom polu, čije je određenje da traje kroz svaku rundu od početka do kraja Manvantare.

"To je kolijevka prvih ljudi i boravište posljednjih božanskih smrtnika".

- II, 6

Znanstvenici se ne varaju kada pretpostavljaju da na Sjevernom polu postoji čvrsta zemlja. Ona postoji još uvi­jek, iako je sakrivena pod zaleđenom vodom. O toj taj­anstvenoj, svetoj zemlji kaže se u jednom od komentara, da je

"... Polarna zvijezda gleda budnim okom od zore do kraja 'jednoga dana' VELIKOGA DAHA".

- II, 6

Drugi se kontinent prostirao od prvoga na jug i zapad; on se nazivao Hiperborejskim kontinentom. Lemurija i Atlantis, kao što je opetovano rečeno, bijahu postojbina 3. i 4. rase. Peti kontinent je Amerika: ali, Europa i prednja Azija se obično skoro istodobno od strane indo-arijskih okultista spominju kao 5. kontinent (usporedi II, 6-7). No, Arijska rasa rođena je na visokom sjeveru i raz­vila se tamo, iako su se njena plemena nakon potonuća

Atlantisa selila prema jugu, prema Aziji. Stoga je Prometej (koji se naziva herojem 5. rase) sin Azije (usporedi II, 812).

Kao što je već bilo, tako će opet biti. Ljudske su se rase rađale jedna iz druge, razvijale se, starile i umirale. I sada se pred našim očiima priprema nova rasa, pripremaju se nove rase, počinju se formirati, a u Americi će se odvijati preoblikovanje, već je i počelo u tišini - u takvoj tišini, da će još za tisuće godina njihovi pioniri, čudna djeca, koja odrastaju u čudne muškarce i žene, biti fizički i mentalno smatrana nenormalnim rijetkostima. Kada će se množiti i kada će njihov broj godinama rasti, jednoga će dana doživjeti da će biti u većini. Tada će sadašnje čovječanstvo biti smatrano iznimkom i bastardima, dok ne dođe do njihovog izumiranja u civiliziranim zemljama, te će živjeti samo u malim grupama na otocima -današnjim vrhovima planina - gdje će vegetirati, dege­nerirati i napokon, možda za milijune godina od danas, izumrijeti, kao što se to dogodilo s Aztecima i kao što su Njam-Njam i patuljasti Moola Koorumba s Nilgiri-pla-nina nestali - sve su to ostaci nekoć moćnih rasa.

Taj proces priprema za 6. rasu teče tijekom 6. i 7. podrase. Ali zadnji ostaci 5. kontinenta će nestati tek neko vrijeme nakon rođenja nove rase, kada se pojavi druga, nova domovina, 6. kontinent iznad voda na licu globusa da bi prihvatio novu rasu. Tamo će otići i nastaniti se i

oni koji će imati sreću da izbjegnu općenitu propast. Ogromna fizička tijela čovječanstvo više neće dobiti; jer, dok ga je evolucija 4. rase u njegovom fizičkom razvoju vodila sve niže do najniže razine materijalizma, sadašnja rasa se nalazi na krivulji koja se penje, i 6. rasa će brzo nadrasti okove materija, pa i samoga mesa.

Tako je misija i Karma ljudi Amerike, Novoga svijeta - koji je znatno stariji nego naš tzv. 'Stari svijet', i koji je nastao za vrijeme cvata velikog Atlantisa (usporedi II, 192) - da siju sjeme za jednu dolazeću veličanstveniju, daleko čudesniju rasu od bilo koje za koju do danas znamo. Na cikluse materije će slijediti ciklusi spiritual-nosti i potpuno razvijenog ljudskog duha. Po tom cikličkom zakonu će se većina budućeg čovječanstva sastojati od Adepata. Čovječanstvo je dijete cikličke sud-bine, i niti jedan njen dio ne može izbjeći svojoj nesvjes-noj misiji ili odgovornosti za kooperativnu suradnju s prirodom. Da završimo s riječima jednog Mudraca:

"Sadašnjost je dijete prošlosti, budućnost proizvod sadašnjosti. A ipak, ti sadašnji trenutku! Ne znaš li, da nemaš roditelja, da ne možeš imati djece, da ti uvijek samo samoga sebe proizvadaš? Prije nego li izgovoriš 'ja sam potomak prošloga trenutka, dijete prošlosti', već si sam postao ta prošlost. Prije nego li izgovoriš posljednje slovo, vidi, više nisi

sadašnjost već u stvari ona budućnost. Tako su prošlost, sadašnjost i budućnost uvijek živo Trojstvo u Jednome - Mahamaya apsolutnoga POSTOJANJA".

- II, 466

~ The end ~ ( ende )