2

Philip K. Dick

Čovjeknepoznanica

i drugehladnoratovske priče

The Variable Man 1953.

3

Sadržaj :

Čovjek – nepoznanica( The Variable Man 1953. )

Branitelji( The Defenders 1953. )

Obješeni stranac( The Hanging Stranger 1953. )

4

Čovjeknepoznanica

I.

Komesar za sigurnost Reinhart žurno se uspeo prednjim stubama i ušao u zgradu Vijeća.Stražari Vijeća hitro su stupili u stranu i on stigne na njemu poznato mjesto velikih zujećihstrojeva. Napetog mršavog lica, očiju žarkih od osjećaja, Reinhart je usredotočeno zurio uveliko SRB-računalo, proučavajući njegov ispis.

“Neprekidni rast kroz zadnje tromjesečje”, primijeti Kaplan, organizator laboratorija.Ponosno se nasmiješio, kao da je osobno zaslužan. “Nije loše, komesare.”

“Sustižemo ih”, odvrati Reinhart. “Ali prokleto sporo. Moramo ih konačno prestići - i toskoro.”

Kaplan je bio razgovorljiva raspoloženja: “Mi konstruiramo nova ofenzivna oružja, oniuzvraćaju poboljšanim obranama. A ništa se zapravo ne radi! Stalno poboljšavanje, ali niti mi,niti Kentaur, ne možemo zaustaviti konstruiranje dovoljno dugo da se išta ustali zaproizvodnju.”

“Tome će doći kraj”, ustvrdi Reinhart hladno, “čim Zemlja izbaci oružje za koje Kentaurne može izgraditi obranu.”

“Za svako oružje postoji obrana. Konstruiraj i baci. Trenutačna zastarjelost. Ništa netraje dovoljno dugo da -”

“Ono na što računamo je zaostajanje", upadne Reinhart uzrujano. Njegove tvrde sive očisvrdlale su organizatora laboratorija i Kaplan ustukne. “Vremensko zaostajanje između našihnapadačkih konstrukcija i njihovog uzvratnog razvoja. To zaostajanje je nepoznanica.”Mahnuo je nestrpljivo prema natisnutim redovima SRB-strojeva. “Kao što dobro znate.”

U tom trenutku, u 9:30 ujutro, 7. svibnja 2136., statistički omjer na SRB-strojevimastajao je na 21-17 u korist Kentaura. Kad se uzmu u obzir sve činjenice, prednost je danauspješnom Proksima-Kentaurskom odbijanju Zemljinog vojnog napada. Omjer je biotemeljen na zbirnim podacima poznatim SRB-strojevima, na cjelini ogromnog tijeka podatakakoji se neprekidno ulijevao iz svih sektora Sunčevog i Kentaurskog sustava.

21-17 na Kentaurskoj strani. Ali, prije mjesec dana bilo je 24-18 u neprijateljevu korist.Stvari su se popravljale, polako ali postojano. Kentaur, stariji i manje krepak od Zemlje, nijebio sposoban nositi se sa Zemljinom brzinom tehnokratskog napretka. Dostizala ih je.

“Da sada odemo u rat”, reče Reinhart zamišljeno, “izgubili bismo. Nismo došli dovoljnodaleko da riskiramo otvoreni napad.” Oštri neumoljivi sjaj prešao je preko njegovih zgodnihcrta lica, iskrivivši ih u strogu masku. “Ali, izgledi se okreću u našu korist. Naše ofenzivnekonstrukcije postupno sustižu njihovu obranu.”

“Nadajmo se da će rat uskoro početi”, složio se Kaplan. “Svi smo na iglama. Ovoprokleto čekanje...”

Rat će skoro doći. Reinhart je to znao intuitivno. Zrak je bio pun napetosti, elana.Napustio je sobe SRB-a i požurio hodnikom do svog pomno čuvanog ureda u krilu Sigurnosti.Neće još dugo. Praktično je mogao osjetiti vreli dah sudbine za vratom - za njega ugodanosjećaj. Uske su mu se usnice izvile u mračan osmijeh, otkrivajući ujednačeni red bijelih zubanaspram osunčane kože. Uistinu se zbog toga dobro osjećao. Dugo je vremena radio na tome.

5

Prvi kontakt, prije sto godina, upalio je trenutačnim sukobom između promatračnicaProksime Kentaura i istraživačkih Zemaljskih uskoka. Munjevite borbe, iznenadne provalevatre i energetskih snopova.

A onda duge, turobne godine neaktivnosti među neprijateljima, gdje je kontakt iziskivaogodine putovanja, čak i pri gotovo pa brzini svjetlosti. Dva su sustava bila ravnopravnosuprotstavljena. Štit protiv štita. Ratni brod protiv energetske postaje. Kentaursko carstvoopkolilo je Zemlju: željezni prsten kojeg se nije moglo slomiti, rđav i korodiran kakav je bio.Morala su se osmisliti radikalno nova oružja ako će se Zemljani probiti.

Kroz prozore svoga ureda Reinhart je mogao vidjeti beskrajne zgrade i ulice, Zemljanekako žure amo-tamo. Blještave točke koje su bile prigradski brodovi, jajašca koja su okolonosila poslovne ljude i uredske zaposlenike. Ogromne prijevozne cijevi koje su tjerale maseradnika iz njihovih stambenih jedinica u tvornice i radne logore. Svi ti ljudi koji čekaju da seprobiju. Čekaju taj dan.

Reinhart posegne za svojim vidzaslonom, podešenim na povjerljivom kanalu. “Dajte miVojni razvoj”, oštro zapovjedi.

* * *

Sjedio je napet, ukočenog žilavog tijela, dok se vidzaslon zagrijavao. Odjednom senašao sučelice krupnoj slici Petra Šerikova, ravnatelja ogromne mreže laboratorija podUralskim planinama.

Šerikovljeve velike bradate crte lica ukočile su se kad je prepoznao Reinharta. Gusteobrve nabrale su mu se u mrzovoljnu crtu. “Što hoćete? Znate da sam zauzet. I ovako imamopreviše posla. Bez da nas gnjave - političari.”

“Navratit ću do vas”, odgovori Reinhart lijeno. Namjestio je manšetu svogabesprijekornoga sivog ogrtača. “Želim potpuni opis vašeg rada i kojeg god napretka da stepostigli.”

“Naći ćete negdje u vašem uredu redovnu ploču s izvješćem odjela, dostavljenu nauobičajen način. Ako je pogledate, točno ćete znati što -”

“To me ne zanima. Želim vidjeti što radite. I očekujem da budete spremni u potpunostiopisati vaš rad. Ubrzo ću biti tamo. Pola sata.”

* * *

Reinhart je presjekao vezu. Šerikovljeve teške crte smanjile su se i izblijedile. Reinhartse opusti i izdahne. Šteta što mora raditi sa Šerikovom. Nikad mu se taj čovjek nije sviđao.Veliki poljski znanstvenik bio je individualist koji je odbijao integrirati se u društvo.Nezavisan, atomističan u pogledima. Držao se zamisli pojedinca kao cilja, dijametralnosuprotno prihvaćenom Weltansichtu1 organske države.

Ali, Šerikov je bio vodeći znanstvenik u istraživanju, na čelu Odjela vojnog razvoja. A oRazvoju je ovisila cijela budućnost Zemlje. Pobjeda nad Kentaurom - ili još čekanja,začepljeni unutar Sunčeva sistema, okruženi trulim neprijateljskim carstvom, koje je tonulo upropast i raspadanje, ali je još uvijek bilo snažno.

Reinhart brzo stane na noge i napusti ured. Požurio je predvorjem i napustio zgraduVijeća.

Nekoliko minuta kasnije, letio je svojim visokobrzinskim krstašem preko kasnojutamjegneba prema azijskoj kopnenoj masi, ogromnom Uralskom planinskom lancu. Premalaboratorijima Vojnog razvoja.

Šerikov ga je dočekao na ulazu: “Gledajte, Reinhart, nemojte misliti da ćete menatjeravati okolo. Neću -”

“Polako.” Reinhart uhvati korak pokraj višeg čovjeka od sebe. Prošli su provjeru i ušli upomoćne laboratorije. “Nikakva neposredna prisila neće se provoditi nad vama ili vašim

1 Weltansicht - svjetonazor

6

osobljem. Slobodni ste nastaviti sa svojim radom kako smatrate da treba - za sada. To darazjasnimo. Moja je briga uključiti vaš rad u naše ukupne društvene potrebe. Sve dok je vašrad dovoljno produktivan -”

Reinhart zastane.“Lijep, nije li?”, upita Šerikov ironično.“Što je to, dovraga?”“Ikar, tako ga zovemo. Sjećate se grčkog mita? Legende o Ikaru? Ikar je letio... I ovaj će

Ikar poletjeti, ovih dana.” Šerikov slegne ramenima. “Možete ga pobliže pogledati, ako želite.Pretpostavljam da je to ono što ste došli vidjeti.”

Reinhart mu polako priđe. “To je oružje na kome ste tako dugo radili?”“Kako vam izgleda?”U sredini komore dizao se zdepasti metalni valjak, veliki ružni tamnosivi čunj. Oko

njega kružili su tehničari što su ožičavali otvorene redove pojačivača. Reinhart spazibeskrajne cijevi i žarne niti, labirint žica i stezaljki, i dijelova iskrižanih jednih preko drugih,sloj preko sloja.

“Što je to?” Reinhart sjedne na rub radnog stola, naslonivši se svojim širokim ramenimana zid.

“Zamisao Jamisona Hedgea - istog čovjeka koji je prije četrdeset godina razvio naštrenutačni međuzvjezdani vidprijenos. Pokušavao je otkriti postupak putovanja bržeg odsvjetlosti kad je poginuo, uništen s većinom svoga rada. Nakon toga, istraživanje BOS-a jenapušteno. Činilo se da u njemu nema budućnosti.”

“Zar nije bilo dokazano kako ništa ne može putovati brže od svjetlosti?”“Mogu međuzvjezdani vidprijenosi! Ne, Hedge je razvio pravi BOS-pogon. Uspio je

potjerati objekt pedeset puta brže od svjetlosti. Ali, kako je objekt dobivao na brzini, duljinamu se stala smanjivati, a masa rasti. To je bilo u skladu s poznatim dvadesetostoljetnimzamislima pretvorbe mase u energiju. Nagađali smo da bi, kako bi Hedgeov objekt ubrzavao,nastavio gubiti na duljini i dobivati na masi sve dok mu duljina ne postane nula, a masabeskonačna. Nitko ne može zamisliti takav objekt.”

“Nastavite.”“Ali ono što se zapravo dogodilo jest ovo. Hedgeov objekt nastavio je gubiti duljinu i

dobivati masu dok nije dostigao teorijsku granicu brzine, brzinu svjetlosti. U toj je točkiobjekt, i dalje dobivajući na brzini, jednostavno prestao postojati. Kako nije imao duljinu,prestao je zauzimati prostor. Nestao je. Međutim, objekt nije bio uništen. Nastavio je svojimputem, svakoga trena dobivajući na ubrzanju, krećući se u luku preko galaksije, sve dalje odSunčeva sustava. Taj Hedgeov objekt ušao je u neko drugo carstvo postojanja, mimo našihmoći predodžbe. Sljedeća faza Hedgeovog eksperimenta sastojala se u potrazi za nekimnačinom da BOS-objekt usporimo, natrag u brzine ispod BOS-a, dakle natrag u naš svemir.Ovo protunačelo konačno je razrađeno.”

“I... S kojim rezultatom?”“Hedgeovom smrću i uništenjem većine njegove opreme. Njegov pokusni objekt,

ulaskom u prostor - vremenski svemir, počeo je postojati u prostoru kojeg je već zauzimalamaterija. Kako je posjedovao nevjerojatnu masu, tek malo ispod nivoa beskonačnoga,Hedgeov objekt eksplodirao je u titanskoj kataklizmi. Bilo je očito da nikakvo svemirskoputovanje nije bilo moguće s takvim pogonom. Skoro sav svemir sadrži neku materiju.Ponovni ulazak u svemir donio bi automatsko uništenje. Hedge je otkrio svoj BOS-pogon isvoje protunačelo, ali nitko ih prije ovoga nije uspio privesti ikakvoj svrsi.”

Reinhart je odšetao do velikog metalnog valjka. Šerikov skoči i krene za njim. “Nije mijasno”, reče Reinhart. “Rekli ste da načelo nije pogodno za svemirsko putovanje.”

“Tako je.”“Čemu onda sve ovo? Ako brod eksplodira čim se vrati u naš svemir -”“Ovo nije brod.” Šerikov se lukavo naceri. “Ikar je prva praktična primjena Hedgeovih

načela. Ikar je bomba.”“Dakle, to je naše oružje”, reče Reinhart. “Bomba. Ogromna bomba.”“Bomba koja se kreće brzinom većom od brzine svjetlosti. Bomba koja neće postojati u

7

našem svemiru. Kentaurijanci neće biti sposobni otkriti je ili zaustaviti. Kako bi i mogli? Čimprijeđe brzinu svjetlosti, prestat će postojati - mimo bilo kakvog otkrivanja.”

“Ali...”“Ikar će biti lansiran izvan laboratorija, na površini. Poravnat će se s Proksima

Kentaurom, hitro dobivajući na brzini. Dok dođe do svog odredišta, putovat će na BOS-100.Ikar će biti vraćen u naš svemir unutar samog Kentaura. Eksplozija bi trebala uništiti zvijezdui zbrisati većinu njenih planeta - uključivo njihov središnji planet, Armun. Nema načina kakomogu zaustaviti Ikara, jednom kad je lansiran. Nije moguća nikakva obrana. Ništa ga ne možezaustaviti. To je realna činjenica.”

“Kad će biti spreman?”Šerikovljeve oči zasvjetle. “Uskoro.”“Koliko točno uskoro?”Veliki je Poljak oklijevao: “Zapravo, ima samo jedna stvar koja nas zadržava.”Šerikov povede Reinharta okolo do druge strane laboratorija. Odgurnuo je stražara s

puta.“Vidite ovo?” Potapšao je kuglu veličine grejpa, otvorenu na jednom kraju. “Ovo nas

zadržava.”“Što je to?”“Središnja upravljačka kupola. Ova stvar dovodi Ikara natrag u pod-BOS let u pravome

trenutku. Mora biti apsolutno točna. Ikar će biti u zvijezdi tek mikrosekundu. Ako kupola nefunkcionira precizno, Ikar će izaći na drugoj strani i prozujati kroz Kentaurski sustav.”

“Koliko je ova kupola blizu dovršetku?”Šerikov nesigurno zastane, šireći svoje velike ruke: “Tko to može reći? Mora se ožičiti

beskrajno sićušnom opremom - mikroskopske hvataljke i žice nevidljive golom oku.”“Možete li navesti neki datum dovršetka?”Šerikov posegne u svoj ogrtač i izvuče veliku žutu omotnicu. “Izvukao sam podatke za

SRB strojeve, dajući datum dovršetka. Možete ići i unijeti ih. Dao sam deset dana kaonajdulje razdoblje. Strojevi mogu raditi iz toga.”

Reinhart oprezno primi omotnicu. “Sigurni ste za datum? Nisam uvjeren da vam moguvjerovati, Šerikov.”

Šerikovljevo lice se smrkne. “Morat ćete riskirati, komesare. Ja ne vjerujem vama ništaviše nego što vi vjerujete meni. Znam koliko biste željeli ispriku da mene izbacite, a nekusvoju marionetu ubacite.”

Reinhart je zamišljeno proučavao krupnoga znanstvenika. Šerikov će biti tvrdi orah zazdrobiti. Razvoj je bio odgovoran Sigurnosti, ne Vijeću. Šerikov je gubio tlo pod nogama - alii dalje je bio potencijalna opasnost. Tvrdoglav, individualac, koji je odbijao podrediti svojudobrobit općem dobru.

“U redu.” Reinhart polako spremi omotnicu u svoj ogrtač. “Unijet ću to. Ali bolje vam jeda uspijete. Ne može biti nikakvih propusta. Previše toga visi na sljedećih nekoliko dana.”

“Ako se izgledi promijene u našu korist, hoćete li izdati zapovijed za mobilizaciju?”“Da”, ustvrdi Reinhart. “Izdat ću zapovijed onoga trena kad vidim da se izgledi

mijenjaju.”

* * *

Stojeći ispred strojeva, Reinhart je nervozno čekao rezultate. Bila su dva sataposlijepodne. Danje bio topao, ugodan svibanjski. Izvan zgrade, svakodnevni život planetatekao je kao i obično.

Kao i obično? Ne baš. U zraku je bila slutnja, šireće uzbuđenje što je raslo svakoga dana.Zemlja je čekala dugo vremena. Napad na Proksimu Kentaur morao je doći - i to što prije, tobolje. Drevno Kentaursko carstvo opkolilo je Zemlju, začepivši ljudski rod u svom jedinomsustavu. Ogromna gušeća mreža, navučena preko neba, što je odsjekla Zemlju od sjajnihdijamanata iza nje... I to se moralo okončati.

SRB-strojevi zujali su, vidljive kombinacije nestajale su. Na trenutak se nije vidio

8

nikakav omjer. Reinhart se napeo, ukočenoga tijela. Čekao je.Pojavio se novi odnos.Reinhart zine. 7-6. Za Zemlju!Unutar pet minuta, izvanredna mobilizacijska uzbuna prostrujala je do svih Vladinih

odjela. Vijeće i predsjednica Duffe pozvani su na hitnu sjednicu. Sve se odigravalo brzo.Ali, nije bilo sumnje. 7-6 u korist Zemlje. Reinhart je mahnito žurio dovesti svoje papire

u red, kako bi bili gotovi na vrijeme za zasjedanje Vijeća.

* * *

U Histo-istraživanju, ploča s porukom brzo je izvučena iz povjerljivog proreza ipotjerana preko središnjeg laboratorija do glavnog službenika.

“Pogledajte ovo!” Fredman je bacio ploču na stol svoga pretpostavljenoga. “Pogledajteovo!”

Harper podigne ploču, brzo je pregledavajući. “Čini se da je to ono pravo. Nisam mislioda ćemo doživjeti to vidjeti.”

Fredman napusti sobu i potrči niz hodnik. Ušao je u ured za vremenski mjehur. “Gdje jemjehur?”, pitao je, osvrćući se okolo.

Jedan od tehničara polako podigne pogled. “Nekih dvjesto godina unatrag. Dobivamozanimljive podatke o ratu 1914. godine. Prema materijalima koje je mjehur već donio -”

“Prekinite. Gotovi smo s rutinskim poslom. Vratite mjehur natrag u sadašnjost. Od sadanadalje, sva oprema mora biti slobodna za vojne namjene.”

“Ali, mjehur se regulira automatski.”“Možete ga vratiti ručno.”“Riskantno je.” Tehničar je oklijevao. “Ako izvanredno stanje tako zahtijeva, mislim da

bi mogli riskirati i isključiti automatiku.”“Izvanredno stanje zahtijeva sve”, reče Fredman srčano.

* * *

“Ali izgledi se mogu vratiti”, reče nervozno Margaret Duffe, predsjednica Vijeća.“Svakog trenutka mogu se izokrenuti.”

“Ovo nam je prilika!”, odbrusi Reinhart, sve ljući. “Koji vam je vrag? Godinama smoovo čekali.”

Vijeće je zujalo od uzbuđenja. Margaret Duffe nesigurno je oklijevala, plavih očijuzamagljenih brigom. “Shvaćam da je prilika. Barem statistički. Ali, upravo su se pojavili noviizgledi. Kako znamo da će potrajati? Stoje na osnovu jednog oružja.”

“U krivu ste. Ne pojmite situaciju.” Reinhart se suzdržavao velikim naporom.“Šerikovljevo oružje preokrenulo je odnos u našu korist. Ali, izgledi su se već mjesecimakretali u našem smjeni. Bilo je samo pitanje vremena. Nova ravnoteža bila je neizbježna, prijeili kasnije. Nije to samo Šerikov. On je samo jedan faktor u ovome. To je svih devet planeta uSunčevu sustavu - ne tek jedan čovjek.”

Jedan od vijećnika ustane: “Predsjednica mora biti svjesna da cijeli planet ovo želiokončati. Sve naše aktivnosti u zadnjih osamdeset godina bile su usmjerene prema -”

Reinhart priđe bliže vitkoj Predsjednici Vijeća. “Ako ne odobrite rat, vjerojatno će bitimasovnih nereda. Javna reakcija bit će snažna. Prokleto snažna. I vi to znate.”

Margaret Duffe uputi mu hladan pogled. “Izdali ste izvanrednu zapovijed kako bi meprinudili na odluku. Bili ste potpuno svjesni što činite. Znali ste da jednom, kada zapovijedbude izdana, neće biti moguće zaustaviti stvari.”

Žamor se prolomio Vijećem, postajući sve glasniji. “Moramo odobriti rat...! Obvezanismo...! Prekasno je za natrag!”

Povici, ljutiti glasovi, uporni valovi zvuka oplahivali su Margaret Duffe. “I ja sam za ratkoliko i svi ostali”, rekla je oštro. “Samo pozivam na umjerenost. Međusistemski rat velika jestvar. Idemo u rat zato, jer stroj kaže da imamo statističke izglede za pobjedu.”

“Nema koristi započeti rat ako ga ne možemo dobiti”, reče Reinhart. “SRB-strojevi kažu

9

nam možemo li pobijediti.”“Oni nam kažu naše izglede za pobjedu. Ne garantiraju ništa.”“Što još možemo tražiti, osim dobrih izgleda za pobjedu?”Margaret Duffe čvrsto stegne zube: “U redu. Čujem tu galamu. Ne želim biti na putu

odluci Vijeća. Glasovanje može početi.” Njene hladne, budne oči procjenjivale su Reinharta.“Posebno kad je zapovijed o izvanrednom stanju već odaslana svim odjelima Vlade.”

“Dobro.” Reinhart s olakšanjem stupi u stranu. “Onda je to riješeno. Konačno možemokrenuti s potpunom mobilizacijom.”

* * *

Mobilizacija je išla brzo. Sljedećih četrdeset osam sati bilo je sve živo od aktivnosti.Reinhart je prisustvovao vojnom savjetovanju u odajama Vijeća koje je vodio

zapovjednik flote Carleton, a na kome se odlučivalo o smjeru djelovanja.“Možete vidjeti našu strategiju”, reče Carleton. Zamahom ruke ocrtao je dijagram na

ploči. “Šerikov tvrdi da će trebati još osam dana da se dovrši BOS-bomba. U tom vremenu,flota koju imamo u blizini Kentaurskog sustava, zauzet će položaje. Kad bomba grune, flotaće započeti operacije protiv preostalih Kentaurskih brodova. Mnogi će nesumnjivo preživjetiudar, ali kad Armun ode, trebali bismo moći izaći s njima na kraj.”

Reinhart je zauzeo mjesto zapovjednika Carletona. “Mogu izvijestiti o ekonomskojsituaciji. Svaka tvornica na Zemlji prebačena je na proizvodnju oružja. Kad Armuna ne budebilo, trebali bismo moći potaknuti masovni ustanak među Kentaurskim kolonijama.Međusistemsko carstvo teško je održavati, čak i brodovima što se približavaju brzinisvjetlosti. Lokalni gospodari rata trebali bi niknuti posvuda. Želimo imati njima dostupnaoružja i brodove koji sada kreću da stignu do njih na vrijeme. U konačnici, nadamo se stvoritiujediniteljsko načelo oko koga se kolonije mogu okupiti. Naš je interes više ekonomski negopolitički. Mogu imati vrstu vladavine kakvu žele, dokle god djeluju kao područjesnabdijevanja za nas. Kao što sada djeluje naših osam planeta u sustavu.”

Carleton nastavi svoje izvješće: “Jednom kad Kentaurska flota bude razbacana, možezapočeti ključna faza rata. Iskrcavanje ljudi i snabdijevanje iz brodova koji čekaju u svimključnim područjima Kentaurskog sustava. U toj fazi -”

Reinhart se udaljio. Bilo je teško vjerovati kako su prošla samo dva dana otkako jeodaslana mobilizacijska zapovijed. Cijeli sustav bio je vrlo živ i funkcionirao s grozničavomaktivnošću. Rješavani su bezbrojni problemi - ali mnogi su ostali.

Ušao je u dizalo i popeo se do SRB-sobe, znatiželjan je li bilo kakve promjene uočitanju strojeva. Otkrio je da je bilo isto. Za sada, dobro. Jesu li Kentaurijanci znali za Ikara?Nesumnjivo; ali nije bilo ničega što su mogli učiniti. Barem ne u osam dana.

Kaplan dođe do Reinharta, sređujući novu količinu pristiglih informacija. Organizatorlaboratorija pretraživao je svoje podatke.“Došlo je nešto zabavno. Moglo bi vas zanimati.” Pružio je Reinhartu ploču s porukom.

Bila je iz Histo-istraživanja:

9. svibnja 2136.Ovime obavještavamo da je pri vraćanju istraživačkog vremenskog mjehura

u sadašnjost po prvi put korišteno ručno vraćanje. Stoga nije načinjen čisti prekid,pa je izvjesna količina materijala iz prošlosti donešena u današnjicu. Ovajmaterijal uključuje osobu iz ranog dvadesetog stoljeća, koja je odmah pobjegla izlaboratorija. Još nije privedena u zaštitni pritvor. Histo-istraživanje žali zbog ovogincidenta, ali ga pripisuje izvanrednom stanju.

E. Fredman

Reinhart vrati ploču Kaplanu. “Zanimljivo. Čovjek iz prošlosti - dovučen usred najvećegrata kojeg je svemir vidio.”

“Čudne se stvari događaju. Pitam se što će strojevi misliti.”

10

“Teško je za reći. Vjerojatno ništa.” Reinhart napusti sobu i požuri hodnikom do svogureda.

Čim je ušao, pozove Šerikova na vidzaslon, koristeći povjerljivu liniju.Pojavilo se Poljakovo krupno lice. “Dobar dan, komesare. Kako ide u svezi rata? Je l'

naporno?”“Dobro. Kako napreduje ožičavanje kupole?”Jedva primjetna namrštenost zatreperi Šerikovljevim licem. “Zapravo, Komesare -”“Što je na stvari?”, Reinhart će oštro.Šerikov se koprcao. “Znate kako te stvari idu. Skinuo sam moje ljude s toga i pokušao s

robotima radnicima. Imaju veću spretnost, ali ne mogu donositi odluke. Ovo traži više odobične spretnosti. Ovo iziskuje,” tražio je riječ..., “umjetnika.”

Reinhartovo lice otvrdne. “Slušajte, Šerikove. Ostalo vam je osam dana da dovršitebombu. Podaci dani SRB-strojevima sadržavali su tu informaciju. Odnos 7-6 temelji se na tojprocjeni. Ne uspijete li -”

Šerikov se iskrivi u nelagodi. “Ne uzbuđujte se, komesare. Završit ćemo je.”“Nadam se. Zovite me čim bude gotovo.” Reinhart presiječe vezu. Ako ih Šerikov

iznevjeri, dat će ga strijeljati. Cijeli rat ovisio je o BOS-bombi.Vidzaslon opet zasvjetli. Reinhart ga uključi. Na njemu se uobličilo Kaplanovo lice.

Lice laboratorijskog organizatora bilo je blijedo i ledeno. “Komesare, bolje da dođete u SRB-ured. Nešto se dogodilo.”

“Što je bilo?”“Pokazat ću vam.”Uznemiren, Reinhart pohita iz svog ureda niz hodnik. Zatekao je Kaplana kako stoji

pred SRB-strojevima. “Što se dogodilo?”, zahtijevao je Reinhart. Pogledao je očitanje. Bilo jenepromijenjeno.

Kaplan nervozno podigne ploču s porukom. “Prije koji trenutak unio sam ovo u strojeve.Nakon što sam vidio rezultate, brzo sam to uklonio. To je ono što sam vam pokazao. OdHisto-istraživanja. O čovjeku iz prošlosti.”

“Što se dogodilo kad ste to unijeli?”Kaplan proguta, nesretan. “Pokazat ću vam. Ponovno ću unijeti. Točno kao i prije.”

Stavio je ploču u pokretnu unosnu traku. “Gledajte vidljive znamenke”, promrmlja Kaplan.Reinhart je promatrao, napet i ukočen. Na trenutak se ništa nije dogodilo. I dalje je pisalo

7-6. A onda...Brojke su nestale. Strojevi zamucaše. Nakratko su se pojavile nove brojke: 4-24 za

Kentaur. Reinhart zine, odjednom smućen od strepnje. Ali brojke su nestale. Pojavile su senove. 16-38 za Kentaur. Potom 48-86. 79-15 u korist Zemlje. Onda ništa. Strojevi su zujali,ali ništa se nije događalo.

Ništa. Nikakve brojke. Samo praznina.“Što to znači?”, promuca Reinhart, ošamućen.“Ovo je fantastično. Nismo mislili da se to moglo -”“Što se dogodilo?”“Strojevi ne mogu obraditi tu stavku. Ne može izaći nikakvo očitanje. To je podatak

kojeg ne mogu integrirati. Ne mogu ga iskoristiti kao materijal za predviđanje, i remeti im svedrugo.”

“Zašto?”“To je - to je nepoznanica.” Kaplan se tresao, bijelih usana i blijed. “Nešto iz čega se ne

može izvesti zaključak. Čovjek iz prošlosti. Strojevi ga ne mogu obraditi. Čovjek -nepoznanica!”

II

Thomas Cole oštrio je nož svojim brusom kad je udario tornado. Nož je pripadao

11

gospođi iz velike zelene kuće. Svaki put kad bi Cole prošao svojim kolima s natpisom“Popravljam”, gospođa je imala nešto za naoštriti. Ponekad bi mu dala šalicu kave, vruće crnekave iz starog ulubljenog lonca. To mu se sviđalo, uživao je u dobroj kavi.

Dan je bio kišovit i oblačan. Posao je išao loše. Automobil mu je prestrašio njegova dvakonja. Kad su bili loši dani, vani je bilo manje ljudi, pa je morao silaziti s kola i ići zvoniti navrata.

Ali čovjek u žutoj kući dao mu je dolar što mu je popravio električni hladnjak. Nitko gadrugi nije mogao popraviti, čak ni serviser iz tvornice. Dolar će mu dugo potrajati. Dolar jebio vrijedan.

Znao je da je to tornado čak i prije no što ga je udario. Sve je bilo tiho. Bio je pogrbljennad svojim brusom, uzdima među koljenima, usredotočen na svoj posao.

Napravio je dobar posao na nožu; bio je skoro gotov. Pljunuo je na oštricu i podigao jeda pogleda - a onda je došao tomado.

Odjednom je bio tamo, posvuda oko njega. Ništa osim sivila. On, kola i konji činili su sekao da su u mirnoj točki u središtu tornada. Kretali su se u velikoj tišini, okruženi sivommaglom.

I dok se pitao što da radi, i kako da gospođi vrati njezin nož, odjednom se začuo udar itornado ga je prevalio i ispružio na tlo. Konji su vrištali u strahu, mučeći se podići se. Cole jehitro stao na noge.

Gdje je bio ?Sivila je nestalo. Bijeli zidovi dizali su se sa svih strana. Duboko svjetlo blještalo je

dolje, ne dnevno svjetlo, ali nešto poput. Zaprega je povlačila prevrnuta kola i vukla ih, doksu alati i oprema ispadali. Cole ispravi kola i skoči u sjedalo.

I po prvi put ugleda ljude.Ljude, zaprepaštenih bijelih lica, u nekoj vrsti odora. Povici, galama i zbrka. I osjećaj

opasnosti!Cole usmjeri zapregu prema vratima. Kopita zagrmiše, čelik o čelik, kako su protutnjala

kroz vrata, rastjeravši zaprepaštene ljude u svim smjerovima. Izbio je u široki hodnik. Zgrada,poput bolnice.

Hodnik se granao. Još je ljudi dolazilo, slijevajući se sa svih strana.Vikali su i jurcali u uzbuđenju, poput bijelih mrava. Nešto je prozujalo pored njega, snop

tamno ljubičasti. Spržilo je kut kola i ostavilo zadimljeno drvo.Cole osjeti strah. Ošinuo je ustrašene konje. Došli su do velikih vrata i divljački udarili o

njih. Vrata su popustila - i bili su vani, na njih je treperilo jarko sunčevo svjetlo. Onda sukonji ubrzali, trčeći preko otvorenog polja, prema udaljenoj zelenoj crti, dok je Cole čvrstostezao uzde.

Iza njega, bljedoliki ljudi izašli su van i stajali u skupini, mahnito mašući rukama.Mogao je čuti njihove slabe kreštave povike.

Ali pobjegao je. Bio je na sigurnom. Usporio je konje i opet stao disati.Šume su bile umjetne. Neka vrsta parka. Ali park je bio divlji i zarastao. Gusta prašuma

iskrivljenih biljaka. Sve je raslo u zbrci.Park je bio prazan. Nije bilo nikoga. Po položaju sunca, mogao je zaključiti da je bilo ili

rano jutro ili kasno poslijepodne. Miris cvijeća i trave, vlažno lišće, ukazivali su na jutro. Biloje kasno poslijepodne kad ga je pokupio tornado. A nebo je bilo zamračeno i oblačno.

Cole promisli. Očito, bio je odnešen daleko. Bolnica, ljudi bijelih lica, čudnoosvjetljenje, riječi s naglaskom koje je uhvatio - sve je ukazivalo da više nije bio u Nebraski -možda više ni u Sjedinjenim državama.

Neki od njegovih alata ispali su i pogubili se putem. Cole je skupio sve što je ostalo,razvrstavajući ih, s ljubavlju prelazeći prstima preko svakog dijela. Neki od dubača drva imalih dlijeta nestali su. Kutija sa svrdlima otvorila se i većina manjih svrdala bila jeizgubljena. Skupio je ona koja su ostala i nježno ih vratio u kutiju. Skinuo je ubodnu pilu ipažljivo je obrisao masnom krpom i vratio je natrag.

Nad kolima, sunce se polako dizalo na nebu. Cole proviri gore, žuljevite ruke nad očima.Krupan čovjek, pognutih ramena, sivog obraza pod kratkom bradom. Odjeće zgužvane i

12

prljave. Ali, oči su mu bile bistre, svijetloplave, a ruke fine građe.Nije mogao ostati u parku. Vidjeli su ga kako ide tamo; tražit će ga.Visoko iznad, nešto je hitro proletjelo nebom. Sićušna crna točka što se kretala

nevjerojatnom brzinom. Slijedila je druga. Dvije točke nestale su, skoro i prije no što ih jevidio. Bile su potpuno tihe.

Cole se namršti, zbunjen. Točke su ga činile nemirnim. Trebat će se kretati - i tražitihranu. Želudac mu je već počeo kruljiti i stenjati.

Posao. Mnogo je toga mogao: vrtlarenje, oštrenje, brušenje, popravci na strojevima isatovima, popravljanje svih vrsta kućanskih stvari. Čak i bojenje, i sitni poslovi, i stolarija ikućanski poslovi.

Mogao je raditi sve. Sve što su ljudi tražili. Za obrok i džeparac.Thomas Cole potjera zapregu u život, i pođe naprijed. Sjedio je pogrbljen u sjedalu,

pažljivo gledajući, dok su se kola s natpisom “Popravljam” polako kotrljala preko isprepletenetrave, kroz prašumu drveća i cvijeća.

* * *

Reinhart je žurio, goneći svog krstaša punom brzinom, u pratnji drugog broda, vojnezaštite. Tlo je jurilo pod njim, mutež sive i zelene.

Ostaci New Yorka prostirali su se naokolo: iskrivljena, oderana ruševina zarasla u korovi travu. Veliki atomski ratovi dvadesetog stoljeća pretvorili su skoro cijelo priobalno područjeu beskrajnu pustaru šljake.

Šljaka i korov pod njim. A onda iznenadni splet, što je bilo Central park.Ukazalo se Histo-istraživanje. Reinhart se sjuri dolje i sleti svojim krstašem na malo

opskrbno pristanište iza glavnih zgrada.Harper, glavni službenik Odjela, brzo je prišao, čim je Reinhartov brod prizemljio.“Iskreno, ne razumijemo zašto ovaj predmet smatrate važnim”, reče Harper s

nelagodom.Reinhart mu uputi hladan pogled. “Ja ću prosuditi što je važno. Jeste li vi izdali

zapovijed da se mjehur ručno dovede natrag?”“Fredman je bio taj koji je izdao zapovijed. U skladu s vašom direktivom da sva

postrojenja budu spremna za -”Reinhart krene prema ulazu u istraživačku zgradu. “Gdje je Fredman?”“Unutra.”“Želim ga vidjeti. Idemo.”Fredman ih je dočekao unutra. Mirno je pozdravio Reinharta, ne pokazujući ikakva

osjećaja. “Žao nam je što vam stvaramo probleme, komesare. Pokušavali smo postaju dovestiu stanje za rat. Htjeli smo vratiti mjehur što je prije moguće.” Znatiželjno je pogledaoReinharta. “Nesumnjivo će čovjeka i njegova kola uskoro pokupiti vaša policija.”

“Želim znati sve što se dogodilo, do zadnjeg detalja.”Fredman se nelagodno pomakne. “Nema se puno što za reći. Izdao sam zapovijed da se

ponište automatske postavke i mjehur vrati ručno. U trenutku kad je signal stigao do njega,mjehur je prolazio kroz proljeće 1913. Kad se otrgnuo, otkinuo je komad zemlje na kome subili smješteni ta osoba i njegova kola. Naravno, osoba je donešena u sadašnjicu, unutarmjehura.”

“Zar vam nije neki od vaših instrumenata rekao da je mjehur napunjen?”“Bili smo previše uzbuđeni da uzmemo očitanja. Pola sata nakon što je prebačeno na

ručno upravljanje, mjehur se materijalizirao u promatračkoj sobi. Bio je de-energiziran prijeno što je itko primijetio što je bilo unutra. Pokušali smo ga zaustaviti, ali izveo je kola uhodnik, otkuglavši nas s puta. Konji su bili uspaničeni.”

“Kakva su to kola bila?”“Na njima je bio neki znak. Napisan crnim slovima s obje strane. Nitko nije vidio što je

to bilo.”“Nastavite. Što se dalje dogodilo?”

13

“Netko je za njim ispalio smrtozraku, ali je promašio. Konji su ga izveli iz zgrade i ukrug. Dok smo stigli do izlaza, kola su bila na pola puta do parka.”

Reinhart je razmišljao: “Ako je još uvijek u parku, trebali bismo ga ubrzo imati. Alimoramo biti pažljivi.” Već je išao prema svome brodu, ostavljajući Fredmana za sobom.Harper mu se pridružio.

Reinhart zastane kraj broda. Mahne nekolicini Vladinih stražara. “Uhitite izvršno osobljeovog Odjela. Dat ću da im se sudi za izdaju, kasnije.” Ironično se nasmiješio kad je ugledaokako je Harperovo lice postalo bolesno blijedo. “Rat je. Bit ćete sretni ako se izvučete živi.”

Reinhart je ušao u svoj brod i digao se s površine, penjući se hitro u nebo. Drugi ga jebrod slijedio, vojna pratnja. Letio je visoko nad morem sive šljake, neoporavljenog područjapustoši. Prešao je preko iznenadnog pravokutnika zelenila smještenog u oceanu sive. Reinhartga je promatrao dok nije nestao.

Central park. Mogao je vidjeti policijske brodove kako jure nebom, brodove itransportere nakrcane trupama kako idu prema zelenom pravokutniku. Na tlu su se valjali nekiteški topovi i površinska vozila, crte crnila što su se bližile parku sa svih strana.

Uskoro će imati čovjeka. Ali u međuvremenu, SRB-strojevi bili su prazni. A oočitanjima SRB-strojeva ovisio je čitav rat.

* * *

Oko podneva, kola su stigla do ruba parka. Cole zastane na trenutak, dopustivši konjimavremena da pasu gustu travu. Tiho prostranstvo šljake zapanji ga. Što se dogodilo? Ništa senije micalo. Nikakvih zgrada, nikakvog znaka života. Mjestimično su kroz šljaku niknuli travai korov, tu i tamo prekidajući ravnu površinu, ali čak i tako, prizor mu je uzrokovaonelagodnu studen.

Cole je polako izvezao kola na šljaku, promatrajući nebo nad njime. Nije bilo ničega štobi ga skrivalo, sad kad je izašao iz parka. Šljaka je bila gola i jednolična, poput oceana. Da gaopaze...

Horda malih crnih točaka jurila je nebom, brzo se približavajući. Ubrzo su skrenuledesno i nestale. Još letjelica, beskrilnih metalnih letjelica. Gledao ih je kako odlaze, polakoodletjevši dalje.

Pola sata kasnije, nešto se pojavilo ispred njega. Cole uspori kola, škiljeći da vidi. Šljakaje došla do kraja. Stigao je do njena ruba. Pojavilo se tlo, tamna zemlja i trava. Korov jerastao posvuda. Ispred njega, iza ruba šljake, bio je niz građevina, nekakve kuće. Ili kolibe.

Vjerojatnije kuće. Ali takve nikad nije vidio.Kuće su bile ujednačene, sve navlas jednake. Poput malih zelenih ljuski, u nizovima,

nekoliko stotina. Ispred svake je bila mala tratina. Tratina, staza, prednji trijem, grmovi umršavome nizu oko svake kuće. Ali kuće su bile svejednako i vrlo malene.

Male zelene ljuske u preciznim, ravnim redovima. Pažljivo je potjerao kola naprijed,prema kućama.

Činilo se da okolo nema nikoga. Ušao je u ulicu između dva reda kuća, kopita njegovadva konja glasno su odjekivala u tišini. Bio je u nekoj vrsti grada. Ali nije bilo pasa ili djece.Sve je bilo uredno i tiho. Poput modela. Izloška. To mu je stvaralo nelagodu.

Mladić što je hodao pločnikom u čudu je zinuo u njega. Neobično odjeven mladić, uplaštu, poput toge, što mu je visio do koljena. Jedan komad tkanine. I sandale.

Ili ono što je ličilo na sandale. I plašt i sandale bili su od nekog čudnog, napola blistavogmaterijala. Prigušeno je svjetlucao na suncu. Metalno, prije nego li tkanina.

Žena je zalijevala cvijeće uz rub tratine. Ispravila se kako joj je njegova zaprega prišlablizu. Oči su joj se raširile u nevjerici - potom strahu. Usta su joj se otvorila u nijemom “O”, akanta za zalijevanje ispala joj je iz ruku i tiho se otkotrljala na tratinu.

Cole se zacrvenio i hitro okrenuo glavu na drugu stranu. Žena jedva da je bila odjevena!Pucnuo je uzdama i potjerao konje brže.

Iza njega, žena je još stajala. Ukrao je kratki, brzi pogled - i onda promuklo povikao nasvoju zapregu, zarumenjenih ušiju. Dobro je bio vidio. Nosila je tek providne kratke hlačice.

14

Ništa drugo. Tek komadić istog, napola blistavog materijala koji se sjajio i svjetlucao. Ostataknjenog malog tijela bio je potpuno gol.

Usporio je zapregu. Bila je lijepa. Smeđe kose i očiju, tamno crvenih usana. Priličnodobrog tijela. Uskog struka, dobrih nogu, golih i gipkih, punih dojki. Bijesno je potisnuomisao. Morao se primiti posla. Biznis.

Cole zaustavi kola s natpisom “Popravljam” i skoči na pločnik. Nasumce je odabraokuću i pažljivo joj prišao. Kuća je bila privlačna. Imala je neku jednostavnu ljepotu. Alidjelovala je krhko - i na dlaku kao i sve ostale.

Stupio je na trijem. Nije bilo zvona. Tražio ga je, prelazeći nelagodno rukom prekopovršine vratiju. Odjednom, začulo se “klik”, oštri škljocaj u visini njegovih očiju. Colepogleda, prepadnut. Leća je nestajala kako je dio vrata klizio preko nje. Bio je fotografiran.

Dok se pitao što to znači, vrata su se odjednom širom otvorila. Okvir je ispunio čovjek,veliki čovjek u žutosmeđoj odori, prijeteći zapriječivši put.

“Što želite?”, upita.“Tražim posao”, promrmljao je Cole. “Bilo kakav posao. Znam raditi sve, popraviti baš

sve. Popravljam pokvarene predmete. Stvari koje trebaju krpanje.” Glas mu je nesigurnoutihnuo. “Bilo što.”

“Prijavite se na Odjel za raspoređivanje Saveznog odbora za nadzor aktivnosti”, rečečovjek oštro. “Znate da sve radne terapije idu preko njih.” Odmjeravao je Colea znatiželjno.“Zašto nosite tu prastaru odjeću?”

“Prastaru? Ali, ja...”Čovjek je buljio iza njega na kola s natpisom “Popravljam” i dva dremljiva konja. “Što

je to? Kakve su to životinje? Konji?” Čovjek protrlja čeljust, napeto proučavajući Colea. “Toje čudno”, reče.

“Čudno?”, promrmlja Cole nemirno. “Zašto?”“Već više od stoljeća nema nikakvih konja. Svi konji zbrisani su tijekom Petog

atomskog rata. Zato je čudno.”Cole se napne, odjednom uzbunjen. Bilo je nešto u muškarčevim očima, tvrdoća,

prodorni pogled. Cole se povuče s trijema, na stazu. Morao je biti pažljiv. Nešto nije bilo uredu.

“Idem ja”, promrmlja.“Nema nikakvih konja već preko sto godina.” Čovjek priđe Coleu. “Tko ste vi? Zašto ste

odjeveni ovako? Gdje ste nabavili to vozilo i par konja?”“Idem ja”, ponovi Cole, povlačeći se.Čovjek naglo izvuče nešto iz pojasa, tanku metalnu cijev. Gurnuo ju je prema Coleu.Bio je to smotuljak, tanki list metala u obliku cijevi. Riječi, neka vrsta pisma. Nije ih

mogao razabrati. Čovjekova slika, nizovi brojki, znamenke...“Ja sam ravnatelj Winslow”, reče čovjek. “Savezno očuvanje zaliha. Bolje da brzo

govorite, ili će ovdje za pet minuta biti vozilo Sigurnosti.”Cole se pokrenuo - brzo. Potrčao je, pognute glave, stazom natrag do kola, prema ulici.Nešto ga je pogodilo. Zid sile, koji ga je bacio na lice. Raširio se u hipu, tup i omamljen.

Tijelo ga je boljelo, divlje je titralo, bez nadzora. Valovi šoka kotrljali su se preko njega,polako slabeći.

Drhtavo se podigao na noge. U glavi mu se vrtjelo. Bio je slabašan, zdrobljen, žestoko jedrhtao. Čovjek je išao putem za njim. Cole se popne na kola, daveći se i povraćajući. Konjiskočiše u život. Cole se prevrne preko sjedala, bilo mu je mučno od ljuljajućih kretnji kola.

Zgrabio je uzde i uspio se dovući u sjedeći položaj. Kola su ubrzala i skrenula iza ugla.Kuće su jurile pored njega. Cole je slabašno požurio zapregu, uvlačeći velike drhtave udahe.Kuće i ulice, zamućene u kretnji, kako su kola sve brže i brže letjela pored njih.

Onda je napuštao grad, ostavljajući uredne male kuće za sobom. Bio je na nekoj vrsticeste. Velike zgrade, tvornice, s obje strane ceste. Obrisi, ljudi što ga zapanjeno gledaju.

Nakon nekog vremena, tvornice su ostale za njim. Cole uspori svoju zapregu. Što ječovjek mislio? Peti atomski rat. Konji uništeni. To nije imalo smisla. I imali su stvari okojima ništa nije znao. Polja sila. Letjelice bez krila - bešumne.

15

Cole posegne u svoje džepove. Našao je identifikacijsku cijev koju mu je čovjek dao. Uuzbuđenju, odnio ju je sa sobom. Polako je razmotao cijev i počeo je proučavati. Pismo mu jebilo neobično.

Dugo je vremena proučavao cijev. Onda je postupno postajao svjestan nečega. Nečega ugornjem desnom kutu.

Datum. 6. listopada 2128.Coleov se pogled zamuti. Sve se oko njega okretalo i zibalo. Listopad 2128. Je li to bilo

moguće?Ali držao je list u ruci. Tanki metalni list. Poput folije. I moralo je biti tako. Pisalo je,

baš u kutu, otisnuto na samome listu.Cole je polako smotao cijev, tup od šoka. Dvije stotine godina. To se nije činilo

mogućim. Ali stvari su polako dobivale smisao. Bio je u budućnosti, dvjesto godina ubudućnosti.

Dok je to promišljao, hitri crni brod Sigurnosti pojavio se nad njim, brzo se obrušavajućiprema kolima s konjskom zapregom što su se polagano kretala putem.

* * *

Reinhartov vidzaslon zazuji. Hitro ga uključi. “Da?”“Izvješće iz Sigurnosti.”“Proslijedite ga.” Reinhart je napeto čekao dok se veze ne uspostave. Zaslon se opet

upali.“Ovdje Dixon. Zapadno oblasno zapovjedništvo.” Časnik pročisti grlo, premećući ploče

s porukama. “Čovjek iz prošlosti prijavljen je kako se kreće iz područja New Yorka.”“S koje strane vaše mreže?”“Vanjske. Izbjegao je mrežu oko Central parka ulaskom ujedan od malih gradova na

rubu područja šljake.”“Izbjegao?”“Pretpostavili smo da će izbjegavati gradove. Naravno da mreža nije uspjela obuhvatiti

niti jedan grad.”Reinhartova se čeljust ukoči. “Nastavite.”“Ušao je u grad Petersville nekoliko minuta prije no što se mreža zatvorila oko parka.

Spalili smo park do tla, ali naravno da nismo ništa našli. Već je otišao. Sat kasnije, primilismo prijavu od građanina Petersvillea, službenika u Odjelu za očuvanje zaliha. Čovjek izprošlosti došao mu je na vrata tražeći posao. Winslow, službenik, uvukao ga je u razgovor,pokušavajući ga zadržati, ali je pobjegao, odvevši se kolima. Winslow je smjesta zvaoSigurnost, ali bilo je prekasno.”

“Prijavite mi čim stigne išta više. Moramo ga imati - i to prokleto brzo.” Reinhartisključi zaslon. Brzo se ugasio.

Zavalio se u svoj naslonjač, čekajući.

* * *

Cole ugleda sjenu broda Sigurnosti. Smjesta je reagirao. Sekundu nakon što je sjenaprebrisala preko njega, Cole je skočio s kola, potrčao i pao. Kotrljao se, izvijao i okretao,izvlačeći tijelo što je dalje mogao od kola.

Začuo se zaglušujući urlik i bljesak bijelog svjetla. Vrući vjetar prevalio se preko Colea,podigao ga i bacio poput lista. Zatvorio je oči, pustio tijelo da mu se opusti. Odskočio je, pao iudario o tlo. Šljunak i kamenje zaderali su mu lice, koljena i dlanove.

Cole poviče, kričeći u boli. Tijelo mu je bilo u plamenu. Gorio je, spaljenzasljepljujućom bijelom kuglom vatre. Kugla se širila, rasla, naticala poput kakvogčudovišnog sunca, iskrivljenog i nadutog. Došao je kraj. Nije bilo nade. Stegnuo je zube.

Halapljiva je kugla posustala, umirući. Zaprštala je i ugasla se, crneći se u pepelu. Zrakje zaudarao, gorki oštar miris. Odjeća mu je gorjela i dimila se. Tlo pod njim bilo je vrelo,

16

suho, sprženo udarom. Ali bio je živ. Barem na neko vrijeme.Cole polako otvori oči. Kola nije bilo. Velika rupa zijevala je gdje su kola bila, probijeni

žulj u središtu ceste. Ružni oblak visio je nad rupom, crn i zlokoban. Daleko gore kružila jebeskrilna letjelica i čekala neki znak života.

Cole je ležao, dišući plitko, polako. Prolazilo je vrijeme. Sunce se kretalo preko neba,polako, kao u agoniji. Bilo je možda četiri poslijepodne. Cole je računao u glavi. Za tri sata bitće mrak. Kad bi ostao živ do tada...

Je li ga letjelica vidjela kako skače s kola?Ležao je nepokretno. Kasno poslijepodnevno sunce tuklo ga je. Osjećao se bolesno,

grozničavo, bilo mu je mučno. Usta su mu bila suha.Neki su mu mravi trčali preko ispružene ruke. Polako, ogromni crni oblak krenuo je

dalje, raspršujući se u bezličnu grudu.Kola više nije bilo. Pomisao ga je ošinula, tukla mu je mozak, miješajući se s njegovim

otežanim otkucajima bila. Kola nije bilo. Uništena. Nije ostalo ništa doli pepela i otpada. Taga je spoznaja omamila.

Letjelica je konačno prestala kružiti i usmjerila se prema obzoru. Konačno se izgubila.Nebo je bilo čisto.

Cole je nesigurno ustao na noge. Drhtavo je obrisao lice. Tijelo ga je boljelo i treslo se.Ispljunuo je nekoliko puta, pokušavajući si očistiti usta. Letjelica će vjerojatno poslatiizvješće. Ljudi će doći tražiti ga. Kuda je mogao poći?

Desno od njega, dizao se niz brda, daleka zelena masa. Možda bi ih mogao dostići.Polako je počeo hodati. Morao je biti jako pažljiv. Tražili su ga - i imali su oružja.Nevjerojatna oružja.

Bit će sretan ako bude još živ kad sunce zađe. Njegova zaprega i kola s natpisom“Popravljam” nestali su - i sav njegov alat. Cole posegne u svoje džepove, pretražujući ih snadom. Izvukao je neke male odvijače, mali par kliješta za rezanje, nešto žice, nešto žice zalemljenje, brus i, konačno, gospođin nož.

Ostalo mu je samo nešto malog alata. Izgubio je sve ostalo. Ali bez kola bio je sigurniji,teži za uočiti. Imat će više problema da ga pronađu, sad kad ide pješice.

Cole požuri, prelazeći ravna polja prema dalekom lancu brda.

* * *

Poziv je skoro odmah proslijeđen Reinhartu. Dixonovo lice stvorilo se na vidzaslonu.“Imam novo izvješće, komesare.” Dixon preleti ploču. “Dobre vijesti. Čovjek iz prošlostispažen je kako se kreće od Petersvillea, cestom 13, brzinom od oko deset milja na sat, nasvojim kolima s konjskom zapregom. Naš ga je brod smjesta bombardirao.”

“Jeste li - jeste li ga?”“Pilotov je izvještaj da nema znakova života nakon udara.”Reinhartov puls gotovo je stao. Utonuo je natrag u naslonjač. “Onda je mrtav!”“Zapravo, nećemo znati pouzdano dok ne ispitamo ostatke. Površinsko vozilo juri prema

mjestu. Trebali bismo u kratkom vremenu imati potpuno izvješće. Obavijestit ćemo vas čimpristigne informacija.”

Reinhart posegne i isključi zaslon. Utonuo je u tamu. Jesu li likvidirali čovjeka izprošlosti? Ili je opet pobjegao? Zar ga nikad neće zgrabiti? Zar ga se nije moglo uhvatiti? A umeđuvremenu, SRB-strojevi bili su tihi, ne pokazujući baš ništa.

Reinhart je sjedio zamišljen, nestrpljivo čekajući da pristigne izvješće površinskogvozila.

* * *

Bila je večer.“Daj!”, poviče Steven, mahnito trčeći za svojim bratom. “Vrati se!”“Ulovi me.” Earl je trčao i trčao, nizbrdo, preko i iza vojnog skladišta, duž ograde od

17

neoteksa, konačno skočivši u stražnje dvorište gospođe Norris.Steven je jurio za svojim bratom, stenjući da dođe do daha, vičući i dahćući dok je trčao.

“Vrati se! Odmah se vrati s time!”“Što to ima?”, pitala je Sally Tate, iznenada iskoračivši Stevenu na put.Steven stane. Prsa su mu se dizala i spuštala od naprezanja. “Ima moj međusistemski

vidodašiljač.” Malo mu se lice iskrivilo od bijesa i jada. “Bolje da mi ga vrati!”Earl se vrati u krugu zdesna. U toploj tami večeri bio je skoro nevidljiv. “Evo me”,

oglasio se. “Što ćeš uraditi?”Steven ga je ljutito gledao. Njegove oči razabrale su pravokutnu kutiju u Earlovim

rukama. “Vrati mi ga! ili - ili ću reći tati.”Earl se nasmije. “Natjeraj me.”“Tata će te natjerati.”“Bolje mu ga vrati”, reče Sally.“Uhvati me.” Earl poskoči. Steven odgurne Sally s puta, divlje zamahnuvši na brata.

Sudari se s njime i baci ga na tlo. Kutija je ispala Earlu iz ruku. Otklizala je do pločnika irazbila se o stup svjetlokaza.

Earl i Steven polako ustanu. Gledali su potrganu kutiju.“Vidiš?”, Steven zavrišti, suze su mu punile oči. “Vidiš što si učinio?”“Ti si. Ti si me gurnuo.”“Ti si!” Steven se sagne i podigne kutiju. Odnio ju je preko do svjetlokaza i sjeo na

rubnik da je pregleda.Earl mu polako priđe. “Da me nisi gurnuo, ne bi se razbila.”Noć se brzo spuštala. Niz brda što se dizao iznad grada već se izgubio u tami. Tu i tamo

upalilo se nekoliko svjetala. Večer je bila topla. Negdje u daljini, površinsko vozilo zalupiloje vratima. Na nebu, brodovi su brujali amo-tamo, umorni putnici što su se vraćali kući s radau velikim podzemnim tvorničkim jedinicama.

Thomas Cole išao je polako prema troje djece okupljene oko svjetlokaza. Kretao seteško, bolnog tijela i pognut od umora. Došla je noć, ali još uvijek nije bio siguran.

Bio je umoran, iscrpljen i gladan. Propješačio je dug put. I morao je nešto pojesti - i toskoro.

Cole je stao na nekoliko koraka od djece. Sva su bila usredotočena i zaokupljena kutijomna Stevenovim koljenima. Odjednom je nad djecu pao muk. Earl polako podigne pogled.

U slabom svjetlu veliki je pognuti obris Thomasa Colea djelovao posebno prijeteće.Duge ruke visjele su mu mlitavo niz bokove. Lice mu je bilo izgubljeno u sjeni. Tijelo mu jebilo bez oblika, neuočljivo. Veliki neuobličeni kip što je tiho stajao udaljen nekoliko metara,nepomičan u polutami.

“Tko ste vi?”, upita Earl tihim glasom.“Što želite?”, reče Sally. Djeca su se nervozno povlačila. “Odlazite.”Cole pođe prema njima. Malo se sagnuo. Snop iz svjetlokaza prešao je preko njegova

lica. Uski istaknuti nos, kljunat, svijetle plave oči.Steven skoči na noge, grabeći svoj vidodašiljač. “Odlazite odavde!”“Čekajte.” Cole im se nasmiješi lupeški. Glas mu je bio suh i hrapav. “Što to imaš?”

Pokazao je svojim dugim, šiljatim prstima. “Kutija koju držiš.”Djeca su bila nijema. Konačno se Steven tržne. “To je moj međusistemski vidodašiljač.”“Samo, ne radi”, reče Sally.“Earl ga je razbio.” Steven je ogorčeno gledao svoga brata. “Earl ga je bacio i razbio.”Cole se nasmiješi. Klonuo je umorno na rubnik, odahnuvši s olakšanjem. Predugo je

hodao. Tijelo ga je boljelo od iscrpljenosti. Bio je gladan i umoran. Dugo je vremena sjedio,brišući znoj s vrata i lica, preizmožden da bi govorio.

“Tko ste vi?”, upita Sally konačno. “Zašto nosite tu smiješnu odjeću? Odakle ste došli?”“Odakle?” Cole se osvrne na djecu. “Iz daleka. Stvarno daleka.” Polako je odmahnuo

glavom s jedne strane na drugu, pokušavajući je razbistriti.“Koja je vaša terapija?”, upita Earl.“Moja terapija?”

18

“Što radite? Gdje radite?”Cole duboko udahne i onda polako izdahne. “Popravljam stvari. Bilo kakve stvari. Bilo

kakve.”Earl se podrugljivo nasmiješi. “Nitko ne popravlja stvari. Kad se pokvare, baciš ih.”Cole ga nije čuo. Podbola ga je iznenadna potreba, odjednom ga tjerajući da stane na

noge. “Znate li za ikakav posao?”, upitao je. “Stvari za raditi? Znam popraviti sve. Satove,pisaće strojeve, hladnjake, lonce i tave. Rupe na krovu. Sve živo.”

Steven mu pruži svoj međusistemski vidodašiljač. “Popravite ovo.”Nastao je tajac. Coleove se oči polako usredotoče na kutiju. “To?”“Moj odašiljač. Earl ga je polomio.”Cole polako uzme kutiju. Preokrenuo ju je, držeći je prema svjetlu. Namrštio se,

usredotočivši se na nju. Njegovi su dugi vitki prsti polagano išli preko površine, istražujući je.“Ukrast će je!”, reče Earl odjednom.“Neću.” Cole odsutno odmahne glavom. “Ja sam pouzdan.” Osjetljivi su mu prsti našli

svornjake što su držali kutiju u jednom komadu. Pritisnuo je svornjake, stručno ih uguravšiunutra. Kutija se otvorila, pokazujući svoju složenu unutrašnjost.

“Otvorio ju je”, prošapće Sally.“Vrati ga!”, zahtijevao je Steven, pomalo uplašen. Ispružio je ruku. “Želim ga natrag.”Troje djece gledalo je Colea sa strepnjom. Cole posegne u džep. Polako je izvadio svoje

sićušne odvijače i kliješta. Položio ih je u red do sebe. Nije se pomaknuo da vrati kutiju.“Želim ga natrag”, reče Steven slabašno.Cole podigne pogled. Njegove blijede plave oči odmjere troje djece koja su stajala pred

njim u tami. “Popravit ću ti ga. Rekao si da ga želiš popravljenog.”“Želim ga natrag.” Steven je stajao malo na jednoj nozi, malo na drugoj, rastrgan između

sumnje i neodlučnosti. “Možete li ga uistinu popraviti? Možete li napraviti da opet radi?”“Da.”“U redu. Onda mi ga popravite.”Lukavi osmijeh preleti preko Coleova umornog lica. “E, čekaj malo. Ako ga popravim,

hoćeš li mi donijeti nešto za jelo? Ne popravljam za badava.”“Nešto za jelo?”“Hranu. Trebam toplu hranu. Možda nešto kave.”Steven kimne. “Da. Donijet ću vam.”Cole se opusti. “U redu. To je u redu.” Usmjerio je pažnju natrag na kutiju što mu je

počivala među koljenima. “Onda ću ti ga popraviti. Dobro ću ti ga popraviti.”Prsti su mu poletjeli, radili i izvijali se, slijedili žice i prekidače, istražujući i ispitujući.

Učili su o međusistemskom vidodašiljaču. Otkrivali kako radi.Steven se uvukao u kuću kroz vrata za slučaj nužde. S velikom se pažnjom probio do

kuhinje, hodajući na vrhovima prstiju. Nasumično je pritiskao kuhinjske komande. Srce mu jeuzbuđeno lupalo. Oživjevši, pećnica je stala zujati. Očitanja pokazivača poskočila su,prelazeći prema oznakama za dogotovljenost.

Ubrzo se pećnica otvorila i izgurala poslužavnik na kome su se pušila jela. Mehanizamse isključi i zamre u tišini. Steven zgrabi sadržaj poslužavnika, napunivši si ruke. Odnio je sveniz hodnik, kroz vrata za slučaj nužde i u dvorište. Dvorište je bilo mračno. Steven je pažljivonapipavao put.

Uspio je stići do svjetlokaza bez da je išta ispustio.Thomas Cole polako ustane na noge kako je Steven ušao u vidokrug. “Evo”, reče

Steven. Istovario je hranu na rubnik, hvatajući dah. “Evo hrane. Je li gotovo?”Cole pruži međusistemski vidodašiljač. “Gotov je. Bio je prilično gadno razbijen.”Earl i Sally pogledaju, razrogačenih očiju. “Radi li?”, upita Sally.“Naravno da ne”, ustvrdi Earl. “Kako bi mogao raditi? Nije mogao -”“Upali ga!”, Sally podbode Stevena nestrpljivo. “Vidi da li radi.”Steven je držao kutiju pod svjetlom i razgledavao prekidače. Uključio je glavni. Zasjalo

je svjetlo. “Upalio se”, reče Steven.“Reci nešto u njega.”

19

Steven progovori u kutiju. “Halo! Halo! Ovdje operater 6-Z75, zovem. Čujete li me?Ovdje operater 6-Z75. Čujete li me?”

U tami, podalje od snopa svjetlokaza, Thomas Cole sjedio je nadvijen nad hranu. Jeo jesa zahvalnošću i u tišini. Bila je to dobra hrana, dobro skuhana i začinjena. Ispio je spremniksoka od naranče, potom slatki napitak koji nije prepoznao. Većina hrane bila mu je nepoznata,ali nije ga bilo briga. Propješačio je dug put i bio je stvarno gladan. A još je imao dug put predsobom, prije jutra. Trebao bi biti visoko u brdima prije no što svane sunce. Nagon mu jegovorio da će biti siguran među drvećem i žbunjem - barem onoliko siguran koliko se mogaonadati.

Jeo je brzo, usredotočen na hranu. Nije podigao pogleda sve dok nije završio. Onda jepolako ustao na noge, obrisavši usta nadlanicom.

Troje djece stajalo je u krugu, baratajući međusistemskim vidodašiljačem. Promatrao ihje nekoliko minuta. Nitko od njih nije podigao pogleda s male kutije. Bili su usredotočeni,zaokupljeni onim što su radili.

“Dakle?”, upita Cole konačno. “Radi li kako treba?”Nakon stanke, Steven ga pogleda. Na licu mu je bio čudan izražaj. Polako je kimnuo.

“Da. Da, radi. Dobro radi.”Cole promrmlja. “U redu.” Okrenuo se i udaljio od svjetla. “Tako treba.”Djeca su gledala u tišini dok se obris Thomasa Colea nije sasvim izgubio. Polako su se

okrenula i pogledala jedno drugo. A onda kutiju u Stevenovim rukama. Buljili su u kutiju sasve većim strahopoštovanjem. Strahopoštovanjem pomiješanim s nadolazećim strahom.

Steven se okrene i pođe kući. “Moram ovo pokazati tati”, mrmljao je, zbunjen. “Moraznati. Netko mora znati!”

III

Eric Reinhart pažljivo je ispitao vidodašiljač, okrećući ga naokolo.“Znači, ipak je pobjegao od bombe”, nevoljko prizna Dixon. “Sigurno je skočio s kola

tik prije udarnog vala.”Reinhart kimne. “Pobjegao je. Izmakao vam je - dvaput.” Odgurnuo je kutiju

vidodašiljača i naglo se nagnuo prema čovjeku koji je nelagodno stajao pred njegovim stolom.“Još jednom, kako se zovete?”

“Elliot. Richard Elliot.”“A ime vašeg sina?”“Steven.”“To se dogodilo prošle noći?”“Oko osam sati.”“Nastavite.”“Steven je ušao u kuću. Čudno se ponašao. Nosio je svoj međusistemski vidodašiljač.”

Elliot pokaže kutiju na Reinhartovom stolu. “To. Bio je živčan i uzbuđen. Pitao sam što nije uredu. Neko mi vrijeme nije mogao reći. Bio je prilično uznemiren. Onda mi je pokazaovidodašiljač.” Elliot udahne duboko, drhtavo. “Smjesta sam mogao vidjeti da je drugačiji.Vidite, ja sam elektroinženjer. Već sam ga jednom bio otvorio, da umetnem novu bateriju.Imao sam prilično dobru ideju kako bi trebao izgledati.” Elliot zastane. “Komesare, bio jepromijenjen. Podosta ožičenja bilo je drugačije. Prespojeno. Releji drukčije spojeni. Neki sudijelovi manjkali. Novi su dijelovi bili sklepani od starih. Onda sam otkrio ono što menagnalo da zovem Sigurnost. Vidodašiljač - stvarno je radio."

“Radio?”“Vidite, to nikad nije bilo ništa više od igračke. Dometa nekoliko gradskih blokova.

Tako da klinci mogu zvati amo-tamo iz svojih soba. Poput neke vrste prenosnog vidzaslona.Komesare, isprobao sam vidodašiljač, pritisnuvši tipku za poziv i govoreći u mikrofon. Ja...Dobio sam ratni brod. Bojni brod koji je djelovao iza Proksime Kentaura - preko osam

20

svjetlosnih godina daleko. Onoliko daleko koliko stvarni vidodašiljači rade. Onda sam zvaoSigurnost. Smjesta.”

Neko je vrijeme Reinhart bio tih. Konačno je potapšao kutiju koja je počivala na stolu.“Dobili ste ratni brod - ovime?"

“Tako je.”“Koliko su veliki uobičajeni vidodašiljači?”Dixon dostavi podatak. “Veliki poput dvadeset-tonskog sefa.”“Tako sam i mislio.” Reinhart nestrpljivo odmahne rukom. “U redu, Elliote. Hvala što

ste nam proslijedili informaciju. To je sve.”Policajac Sigurnosti izveo je Elliota iz ureda.Reinhart i Dixon se pogledaju. “Ovo je loše”, reče Reinhart oštro. “On ima neku

vještinu, neku vrstu mehaničke vještine. Možda i genija, kad može napraviti nešto ovakvo.Pogledajte doba iz kojeg je stigao, Dixone. Početak dvadesetog stoljeća. Prije no što su počeliratovi. To je bilo jedinstveno razdoblje. Bilo je neke vitalnosti, neke sposobnosti. Bilo je torazdoblje nevjerojatnog rasta i otkrića. Edison. Pasteur. Burbank2. Braća Wright. Izumi istrojevi. Ljudi su imali neku neobičnu vještinu sa strojevima. Neku intuiciju o strojevima -koju mi nemamo.”

“Hoćete reći...”“Hoću reći da je dolazak takve osobe u naše vrijeme loš sam po sebi, bilo rata ili ne.

Prerazličit je. Usmjeren je na druge načine. Ima vještine koje nama nedostaju. Taj njegov darza popravljanje. Izbacuje nas iz kolosijeka, iz ravnoteže. A s ratom...

“Sad počinjem shvaćati zašto ga SRB-strojevi nisu mogli uračunati. Nemoguće nam jeshvatiti takvu vrstu osobe. Winslow kaže da je tražio posao, bilo kakav posao. Čovjek jerekao da može raditi sve, popraviti sve. Shvaćate li što to znači?”

“Ne”, reče Dixon. “Što to znači?”“Zna li bilo tko od nas nešto popraviti? Ne. Nitko od nas to ne može. Specijalizirani

smo. Svatko od nas ima svoju struku, svoj vlastiti posao. Ja razumijem svoj posao, virazumijete svoj. Tendencija u evoluciji je prema sve većoj i većoj specijalizaciji. Ljudskodruštvo je ekologija koja nameće prilagođavanje specijalizaciji. Neprekidna složenostonemogućava ikome od nas da zna išta izvan našeg osobnog polja. Ja ne mogu slijediti posaočovjeka koji sjedi za stolom do mene. Previše se znanja nagomilalo u svakom polju. A tihpolja ima previše.

“Ovaj čovjek je drugačiji. On zna popraviti sve, raditi sve. On ne radi sa znanjem, saznanošću - klasificiranom akumulacijom činjenica. On ne zna ništa. To mu nije u glavi, kaooblik učenja. On radi po intuiciji - njegova je moć u njegovim rukama, ne u njegovoj glavi.Majstor svih zanata. Njegove ruke! Poput slikara, umjetnika. U njegovim rukama - a on režepreko naših života poput oštrice noža.”

“A drugi problem?”“Drugi problem je da je taj čovjek, taj čovjek - nepoznanica, pobjegao u gorje Albertine.

Sad ćemo se vraški namučiti da ga nađemo. Bistar je on - na neki čudan način. Poput nekeživotinjske vrste. Bit će ga teško uloviti.”

Reinhart je poslao Dixona van. Sljedećeg trena, skupio je šaku izvješća na svome stolu iodnio ih u SRB-sobu. Soba je bila zatvorena, zapečaćena prstenom naoružanih policajacaSigurnosti. Pred policijskim prstenom ljutito je stajao Petar Šerikov, brade što mu se bijesnodrmala, ogromnih ruku na bokovima.

“Što se događa?”, zahtijevao je Šerikov. “Zašto ne mogu ući i proviriti na izglede?”“Žao mi je.” Reinhart je raščistio policiju. “Uđite sa mnom. Objasnit ću.” Vrata su im se

otvorila i oni uđoše. Iza njih su se vrata zatvorila, a vani je ponovno oformljen prsten policije.“Što vas dovodi iz laboratorija?”, upita Reinhart.

Šerikov slegne ramenima. “Nekoliko stvari. Htio sam vas vidjeti. Zvao sam vas navidfon i rekli su da niste dostupni. Mislio sam da se možda nešto dogodilo. Što se zbiva?”

2 Luther Burbank (1849.-1926.). američki hortolog, selekcijom uzgojio mnoštvo novih odlikavoćaka.

21

“Reći ću vam za nekoliko minuta.” Reinhart pozove Kaplana. “Ovdje su se pojavile nekenove stvari. Smjesta ih unesite. Želim vidjeti mogu li ih strojevi zbrojiti.”

“Svakako, komesare.” Kaplan uzme ploče za poruke i položi ih na ulaznu traku. Strojevisu ponovno zaživjeli.

“Uskoro ćemo znati”, reče Reinhart, napola glasno.Šerikov mu uputi oštri pogled. “Znati ćemo - što? Uputite me. Što se događa?”“U nevolji smo. Dvadeset i četiri sata strojevi nisu dali nikakvog očitanja. Ništa osim

praznine. Potpune praznine.”Šerikovljevo lice pokazivalo je nevjericu. “Ali to nije moguće. Neki izgledi postoje u

svakom trenutku.”“Izgledi postoje, ali ih strojevi nisu sposobni izračunati.”“Zašto ne?”“Zato jer je unešen nepoznati čimbenik. Čimbenik kog strojevi ne mogu obraditi. Ne

mogu iz njega izvući nikakva predviđanja.”“Zar ga ne mogu odbaciti?”, reče Šerikov lukavo. “Zar ga ne mogu jednostavno,

jednostavno ignorirati?”“Ne. Postoji, kao stvarni podatak. Stoga utječe na ravnotežu materijala, ukupni zbroj

svih ostalih dostupnih podataka. Strojevi ne mogu odbaciti ni jedan podatak za koji se zna daje istinit.”

Šerikov je ćudljivo cupkao svoju crnu bradu. “Bio bih zainteresiran da znam kakvu vrstučimbenika strojevi ne mogu obraditi. Mislio sam da mogu obuhvatiti sve podatke koji seodnose na suvremenu stvarnost.”

“Mogu. Ovaj čimbenik nema nikakvih veza sa sadašnjošću. U tome je problem. Histo-istraživanje previše se zanijelo kad je vraćalo svoj vremenski mjehur iz prošlosti, pa suprebrzo prerezali krug. Mjehur se vratio natovaren - čovjekom iz dvadesetog stoljeća.Čovjekom iz prošlosti.”

“Shvaćam. Čovjek otprije dva stoljeća.” Veliki se Poljak namršti. “I s radikalnorazličitim Weltanschauungom3. Nikakvih veza s našim sadašnjim društvom. Uopćeneuključen u naše tijekove. Stoga su SRB-strojevi zbunjeni.”

Reinhart se naceri. “Zbunjeni? Valjda. U svakom slučaju, ne mogu ništa s podacima otome čovjeku. Čovjeku - nepoznanici. Nikakve statistike nisu izbačene - nikakva predviđanjanisu napravljena. A to izbacuje sve ostalo iz faze. Ovisimo o stalnom prikazivanju tih izgleda.Cijeli ratni napor vrti se oko njih.”

“Čavao za potkovu. Sjećate se stare pjesme? Nije bilo čavla, izgubljena je potkova. Nijebilo potkove, izgubljen je konj. Nije bilo konja, izgubljen je jahač. Nije bilo...”

“Točno. Jedan čimbenik što ovako dođe, jedan jedini pojedinac, može sve izbaciti iztračnica. Ne čini se mogućim da jedna osoba može izbaciti cijelo društvo iz ravnoteže - aliočito jeste.”

“Što radite u svezi s tim čovjekom?”“Policija Sigurnosti organizirana je u masovnoj potrazi za njim.”“Rezultati?”“Prošle noći pobjegao je u gorje Albertine. Bit će ga teško naći. Moramo očekivati da će

biti u bijegu još četrdeset i osam sati. Trebat će nam toliko dugo da organiziramo uništavanjepodručja gorja. Možda mrvicu dulje. A u međuvremenu

“Gotovi, komesare”, prekine Kaplan. “Novi zbrojevi.” SRB-strojevi završili suuračunavanje novih podataka. Reinhart i Šerikov pohitali su zauzeti mjesta pred oknima.

Na trenutak se ništa nije dogodilo. Onda su ispisani izgledi.Šerikov zine. 99-2. U korist Zemlje. “Pa to je divno! Sad mi -”Izgledi su nestali. Njihovo su mjesto zauzeli novi. 97-4. U korist Kentaura. Šerikov

zastenje u zbunjenom očaju. “Čekajte”, reče mu Reinhart. “Ne mislim da će potrajati.”Izgledi su nestali. Brzi niz izgleda projurio je zaslonom, divlja bujica brojeva koji su se

mijenjali gotovo trenutačno. Konačno su strojevi umukli.

3 Weltanschauung - pogled na svijet

22

Ništa se nije pokazivalo. Nikakvi izgledi. Uopće nikakvi zbrojevi. Okna za promatranjebila su prazna.

“Vidite?”, promrmlja Reinhart. “Ista prokleta stvar.”Šerikov promisli. “Reinhart, previše ste anglosaksonski nastrojeni, preimpulzivni.

Budite više slavenski. Taj čovjek bit će uhićen i uništen unutar dva dana. Sami ste tako rekli.U međuvremenu, svi radimo noć i dan na ratnom naporu. Ratna flota čeka blizu Proksime,zauzimajući položaje za napad na Kentaurijance. Svi naši ratni pogoni rade punom parom. Dotrenutka kad dođe datum napada, imat ćemo punu invazijsku armiju spremnu da poleti na dugiput do Kentaurskih kolonija. Mobilizirano je cijelo zemaljsko stanovništvo. Osam opskrbnihplaneta dostavlja sirovine. Sve se to odvija dan i noć, čak i bez da se pokazuju izgledi. Dugoprije no što napad dođe, taj će čovjek sigurno biti mrtav, a strojevi će biti u stanju opetpokazati izglede.”

Reinhart razmisli. “Ali to me brine, takav čovjek na otvorenom. Slobodan. Čovjek čiji sepostupci ne mogu predvidjeti. To je protivno znanosti. Dva stoljeća radimo statističkeizvještaje o društvu. Imamo ogromne datoteke podataka. Strojevi su u stanju predvidjeti što ćesvaka osoba i grupa učiniti u datom vremenu, u danoj situaciji. Ali ovaj je čovjek mimoikakvih predviđanja. On je nepoznanica. To se protivi znanosti.”

“Neodrediva čestica.”“Što je to?”“Čestica koja se kreće na takav način da ne možemo predvidjeti koji će položaj

zauzimati u danoj sekundi. Nasumična. Nasumična čestica.”“Točno to. To je - to je neprirodno. ”Šerikov se sarkastično nasmije. “Ne brinite o tome, komesare. Čovjek će biti zarobljen i

stvari će se vratiti u svoje prirodno stanje. Opet ćete moći predviđati ljude, poputlaboratorijskih štakora u labirintu. Usput - zašto je ova soba pod stražom?”

“Ne želim da itko zna kako strojevi ne pokazuju nikakve zbrojeve. To je opasno po ratnepripreme.”

“Na primjer, Margaret Duffe?”Reinhart kimne, s oklijevanjem. “Previše su plahi, ti parlamentarci. Ako otkriju da

nemamo SRB-izglede, htjet će zatvoriti ratno planiranje i vratiti se natrag na čekanje.”“Prespori za vas, komesare? Zakoni, rasprave, sjednice Vijeća, diskusije... Uštedi se

puno vremena ako je vlast u rukama jednog čovjeka. Jedan čovjek koji ljudima kaže što darade, da misli za njih, da ih vodi naokolo.”

Reinhart kritički odmjeri velikog Poljaka. “To me podsjetilo. Kako ide Ikar? Jeste linastavili s napretkom na upravljačkoj kupoli?”

Šerikovljevo se široko lice namršti. “Upravljačka kupola?” Nejasno je odmahnuosvojom velikom rukom. “Rekao bih da ide sasvim u redu. Stići ćemo na vrijeme.”

Reinhart se smjesta trgne. “Stići ćete? Znači da još zaostajete?”“Ponešto. Malo. Ali stići ćemo.” Šerikov se povuče prema vratima. “Idemo dolje u

kafeteriju popiti šalicu kave. Previše brinete, komesare. Neka stvari idu svojim korakom.”“Valjda ste u pravu.” Njih dvojica izašli su u predvorje. “Napet sam. Taj čovjek -

nepoznanica. Ne mogu ga izbiti iz glave.”“Je li već što napravio?”“Ništa važnog. Prežičio dječju igračku. Dječji vidodašiljač.”“Oh?”, pokaže Šerikov zanimanje. “Što hoćete reći? Što je učinio?”“Pokazat ću vam.” Reinhart povede Šerikova predvorjem do svog ureda. Ušli su i

Reinhart zaključa vrata. Predao je Šerikovu igračku i ugrubo ispričao što je Cole učinio.Čudna grimasa je prešla Šerikovljevim licem. Našao je svornjake na kutiji i pritisnuo ih.Kutija se otvori. Veliki Poljak sjeo je za stol i počeo proučavati unutrašnjost kutije. “Sigurniste da je baš čovjek iz prošlosti ovo prežičio?”

“Naravno. Na licu mjesta. Dječak ju je oštetio dok se igrao. Čovjek - nepoznanica došaoje i dječak ga je tražio da je popravi. I bogme ju je popravio.”

“Nevjerojatno.” Šerikovljeve su oči bile samo na palac od ožičenja. “Tako mali releji.Kako je mogao?”

23

“Što?”“Ništa.” Šerikov naglo stane na noge i pažljivo zatvori kutiju. “Mogu li ovo ponijeti sa

sobom? U moj laboratorij? Volio bih je potpunije analizirati.”“Naravno. Ali zašto?”“Nikakav poseban razlog. Idemo mi na našu kavu.” Šerikov pođe prema vratima.

“Kažete da očekujete da će čovjek biti uhićen za dan ili dva?”“Ubijen, ne uhićen. Moramo ga eliminirati kao dio podataka. Upravo sastavljamo

napadačke formacije. Ovog puta nema propusta. U procesu smo uspostavljanja uzorkaunakrsnog bombardiranja da sravnimo cijelo goije Albertine. Mora biti uništen, unutarsljedećih četrdeset osam sati.”

Šerikov odsutno kimne. “Naravno”, promrmlja. Na njegovu široku licu još je bioprezaokupljeni izraz. “Savršeno razumijem.”

* * *

Thomas Cole bio je pognut nad vatrom koju je zapalio, grijući si ruke. Bilo je zamalojutro. Nebo je postajalo ljubičasto sivo. Planinski zrak bio je oštar i studen. Cole zadrhti iprivuče se bliže vatri.

Osjećaj topline na njegovim rukama bio je dobar. Njegove ruke. Pogledao ih je, sjajile sužuto-crveno u svjetlu vatre. Nokti su bili crni i ispucani. Bradavice i bezbrojni žuljevi nasvakom prstu i dlanovima. Ali bile su to dobre ruke; prsti su bili dugi i šiljasti. Poštivao ih je,iako ih na neki način nije razumijevao.

Cole je bio duboko u mislima, promišljajući svoj položaj. Bio je u planinama dvije noći ijedan dan. Prva je noć bila najgora. Spoticao se i padao, probijajući se nesigurno uz strmeobronke, kroz zaraslo grmlje i podrast.

Ali, kad je svanulo sunce, bio je na sigurnome, duboko u planinama, između dva velikavrha. A dok je sunce opet zašlo, napravio si je sklonište i našao način da upali vatru. Sad jeimao lijepu malu kutijastu klopku, koju je okidalo uže od upletene trave i zarezani štap. Jedanje zec već visio obješen o stražnje noge, a klopka je čekala drugoga.

Nebo je od ljubičastosive postajalo duboko hladno sivometalne boje. Planine su bile tihei prazne. Negdje daleko zapjevala je neka ptica, glasa što joj je odjekivao preko prostranihobronaka i usjeka. Druge ptice počele su pjevati. Njemu zdesna, nešto se probilo kroz grmlje,neka životinja što si je krčila put.

Dolazio je dan. Njegov drugi dan. Cole ustane na noge i počne odvezivati zeca. Vrijemeje da se nešto pojede. A onda? Nakon toga nije imao planova. Nagonski je znao da se alatimakoje je sačuvao i genijem svojih ruku može beskonačno održavati na životu. Mogao je lovitidivljač i derati je. Konačno bi si mogao sagraditi trajno skrovište, čak si raditi odjeću od koža.Zimi...

Ali nije mislio toliko unaprijed. Cole je stajao pored vatre, gledajući nebo, ruku nabokovima. Trepnuo je, odjednom napet. Nešto se kretalo. Nešto na nebu, što je polako klizilokroz sivilo. Crna točka.

Hitro je ugasio vatru. Što je to bilo? Naprezao se, pokušavao vidjeti. Ptica?Druga točka pridružila se prvoj. Dvije točke. Onda tri. Četiri. Pet. Flota točaka, koje su

se brzo kretale preko ranojutarnjeg neba. Prema planinama.Prema njemu.Cole pohita od vatre. Zgrabio je zeca i ponio ga sa sobom, u zaraslo sklonište koje si je

izgradio. Bio je nevidljiv unutar skloništa. Nitko ga nije mogao naći. Ali ako su vidjeli vatru...Šćućurio se u skloništu, gledajući kako točke postaju veće. Bile su to bogami letjelice.

Crne beskrilne letjelice, što su svakim trenom bile sve bliže. Sad ih je mogao čuti, tiho tupozujanje, sve glasnije, dok se tlo nije treslo pod njim.

Prva letjelica se obruši. Padala je poput kamena, bujajući u veliki crni obris. Cole zine,bacivši se. Letjelica je progrmjela u luku, brišući nisko nad tlom. Odjednom su se iz njeistresli svežnjevi, bijeli svežnjevi koji su padali i rasipali se poput sjemena.

Svežnjevi su brzo dolebdjeli do tla. Sletjeli su. Bili su to ljudi. Ljudi u odorama.

24

Sad se obrušavala i druga letjelica. Grmjela je nad njim, ispuštajući svoj teret. Istreslo sejoš svežnjeva, ispunjavajući nebo. Obrušila se i treća, onda i četvrta. Zrak je bio punpadajućih bijelih svežnjeva, prekrivač korovskih spora što su se spuštale i taložile na tlu.

Na tlu, vojnici su se okupljali u skupine. Njihovi su povici dopirali do Colea,šćućurenog u svom skloništu. Strah je prostrujao njime. Slijetali su na sve strane. Bio jeodsječen. Zadnje dvije letjelice bacile su ljude iza njega.

Ustao je, i izašao iz skloništa. Neki su vojnici našli vatru, pepeo i žeravicu. Jedan jekleknuo, opipavajući žar rukama. Mahnuo je ostalima. Kružili su posvuda naokolo, vičući igestikulirajući. Jedan od njih počeo je postavljati neku vrstu topa. Drugi su odmatali namotajecrijeva, spajajući zbirku čudnih cijevi i strojeva.

Cole potrči. Otkotrljao se niz padinu, klizio je i pao. Na dnu je skočio na noge i bacio seu grmlje. Vitice i lišće grebli su mu lice, udarali ga i rezali. Opet je pao, zapetljan u masiiskrivljenog žbunja. Očajnički se borio, pokušavajući se izbaviti. Kad bi dohvatio nož udžepu...

Glasovi. Koraci. Ljudi su išli za njim, trčali niz obronak. Cole se mahnito otimao, dahtaoi uvijao se, pokušavajući se iščupati. Naprezao se i kidao puzavice, grabeći ih rukama.

Jedan je vojnik kleknuo, podigao svoju pušku. Pristiglo je još vojnika, podiglo puške inaciljalo.

Cole krikne. Zatvorio je oči, odjednom mlitavog tijela. Čekao je, stegnutih zuba, znojašto mu se cijedio niz vrat u košulju, obješen u mreži vitica i grana omotanih oko njega. Muk.

Cole polako otvori oči. Vojnici su se pregrupirali. Ogromni je čovjek gazio niz obronakprema njima, izvikivajući zapovijedi dok je stizao.

Dva su vojnika zakoračila u grmlje. Jedan od njih zgrabio je Colea za rame.“Ne puštajte ga.” Ogromni je čovjek prišao, stršave cme brade. “Držite ga.”Cole je hvatao zrak. Bio je ulovljen. Nije mogao ništa učiniti. Još se vojnika slijevalo u

vododerinu, opkolivši ga sa svih strana. Proučavali su ga radoznalo, mrmljajući. Cole jeumorno odmahivao glavom i nije ništa govorio.

Ogromni čovjek s bradom stao je ravno pred njega, ruku na bokovima, odmjeravajući gaod glave do pete: “Ne pokušavaj pobjeći”, reče čovjek. “Ne možeš pobjeći. Razumiješ li?”

Cole kimne glavom.“U redu. Dobro.” Čovjek mahne. Vojnici stegnu metalne trake oko Coleovih ruku. Metal

mu se usijekao u meso, tjerajući ga da zastenje od boli. Još su mu stega zaključali oko nogu.“Ostaju tu dok se ne maknemo odavde. Daleko odavde.”

“Gdje - gdje me vodite?”Petar Šerikov promatrao je čovjeka - nepoznanicu prije no što je odgovorio. “Gdje?

Vodim te u svoj laboratorij. Pod Uralom.” Odjednom je bacio pogled na nebo. “Bolje dapožurimo. Policija Sigurnosti počet će svoj razorni napad za nekoliko sati. Kad to počne,želimo biti daleko odavde.”

* * *

Šerikov se s uzdahom smjesti u svoj udoban ojačani stolac. “Dobro je vratiti se natrag.”Dao je znak jednome od svojih stražara. “U redu. Možete ga osloboditi.”

Metalne stege skinute su s Coleovih ruku i nogu. Srušio se, složivši se u hrpu. Šerikov gaje tiho promatrao.

Cole je sjedio na pođu, trljajući si zglobove i noge, ništa ne govoreći.“Što hoćeš?”, upita Šerikov. “Hranu? Jesi li gladan?”“Ne.”“Lijekove? Jesi li bolestan? Ozlijeđen?”“Ne.”Šerikov nabere nos. “Kupka ti ne bi štetila. To ćemo kasnije srediti.” Pripalio je cigaru,

otpuhnuvši oblak sivog dima oko sebe. Na vratima prostorije stajala su dva stražara, pušakana gotovs. Osim Šerikova i Colea, u sobi nije bilo nikog drugog.

Thomas Cole sjedio je stisnut na podu, glave klonule na prsa. Nije se micao. Njegovo

25

savijeno tijelo činilo se izduženije i pogrbljenije nego ikad, kose zamršene i neuredne, brade ičeljusti zarasle u sivu oštru bradicu. Odjeća mu je bila prljava i razderana od puzanja krozgrmlje. Koža mu je bila porezana i izgrebena; vrat, obrazi i čelo bili su mu posuti otvorenimranama. Ništa nije govorio. Prsa su mu se dizala i spuštala. Blijede plave oči bile su mu skorozatvorene. Izgledao je prilično star, iscijeđen, isušen starac.

Šerikov mahne jednom od stražara: “Neka dovedu liječnika. Želim ovog čovjekapregledanog. Možda će trebati intravenozne injekcije. Možda neko vrijeme nije imao ništa zajesti.”

Stražar ode.“Ne želim da ti se išta dogodi”, reče Šerikov. “Prije no što krenemo dalje, dat ću da te

pregledaju. I da ti istodobno potamane uši.”Cole ništa ne reče.Šerikov se nasmije. “Življe malo! Nemaš razloga da se loše osjećaš.” Nagnuo se prema

Coleu, podbadajući ga ogromnim prstom. “Još dva sata i bio bi mrtav, tamo u planinama.Znaš to?”

Cole kimne.“Ne vjeruješ mi. Gledaj.” Šerikov se nagne i uključi vidzaslon postavljen u zidu. “Gledaj

ovo! Operacija bi trebala još trajati.”Zaslon se upali. Uobličio se prizor.“Ovo je povjerljivi kanal Sigurnosti. Prije nekoliko godina dao sam ga prisluškivati -

radi svoje vlastite zaštite. Ono što sad gledamo prosljeđuje se Ericu Reinhartu.” Šerikov senaceri. “Reinhart je upriličio ovo što gledaš na zaslonu. Dobro obrati pažnju. Bio si tamo prijedva sata.”

Cole se okrene prema zaslonu. Isprva nije mogao razaznati što se događalo. Zaslon jepokazivao ogromni pjeneći oblak, vrtlog pokreta. Sa zvučnika je dolazila duboka tutnjava,režanje duboko iz grla. Nakon nekog vremena, zaslon se pomakne, pokazujući nešto drugačijipogled. Odjednom se Cole ukoči.

Gledao je uništenje cijelog planinskog lanca.Slika je dolazila s broda, koji je letio visoko iznad onoga što je nekoć bilo gorje

Albertine. Sad nije bilo ničeg doli kovitlavih oblaka sive i stupova čestica i krhotina: nadirućaplima pokuljalog materijala, postupno pometenog i razasutog u svim smjerovima.

Gorje Albertine bilo je dezintegrirano. Nije ostalo ništa osim tih velikih oblaka prašine.Dolje, na tlu, prostirala se izrovana nizina, zbrisana vatrom i uništenjem. Zijevale surazjapljene rane, ogromne rupe bez dna, krateri jedan do drugog, dokle je oko moglo vidjeti.Krateri i prašina. Poput razvaljene, izrovane površine mjeseca. Prije dva sata, tu su se valjalivrhovi i doline, šipražje, zeleno grmlje i stabla.

Cole se okrene.“Vidiš?” Šerikov ugasi zaslon. “Prije ne baš tako dugo vremena bio si tamo dolje. Sva ta

buka i dim - sve to zbog tebe. Sve zbog tebe, gospodine Nepoznanico iz prošlosti. To jeReinhart upriličio da te dokrajči. Želim da to shvatiš. Veoma je važno da to shvatiš.”

Cole ništa ne reče.Šerikov posegne u ladicu u stolu pred sobom. Pažljivo je izvadio malu kockastu kutiju i

pružio je Coleu. “Ovo si ti ožičio, zar ne?”Cole uzme kutiju u ruke i pridrži je. Na trenutak se njegov umorni um nije mogao

ustredotočiti. Što je to imao? Koncentrirao se. Kutija je bila dječja igračka. Međusistemskividodašiljač, tako su je zvali.

“Da. Popravio sam je.” Pružio ju je natrag Šerikovu. “Ja sam je popravio. Bila jepolomljena.”

Šerikov ga je gledao usredotočeno, sa sjajem u velikim očima. Kimao je glavom,njegova su se crna brada i cigara dizali i spuštali. “Dobro. To je sve što sam htio znati.”Odjednom je ustao na noge, odgurnuvši stolac. “Vidim da je liječnik ovdje. On će te skrpati.Sve što trebaš. Kasnije ću s tobom opet razgovarati.”

Bez prosvjeda, Cole ustane, dopuštajući liječniku da ga primi za ruku i pomogne mudignuti se.

26

* * *

Nakon što je Cole otpušten s medicinskog odjela, Šerikov mu se pridružio u svojojprivatnoj blagovaonici, kat iznad samog laboratorija.

Poljak je brzo progutao obrok, govoreći dok je jeo. Cole je tiho sjedio nasuprot njemu,niti jedući, niti govoreći. Njegova je stara odjeća odnešena i dana mu je nova. Bio je obrijan iistrljan. Rane i posjekotine bile su mu zaliječene, tijelo i kosa oprani. Sad je izgledao mnogozdraviji i mlađi. Ali, još je uvijek bio pognut i umoran, iscrpljenih i blijedih plavih očiju. Bezprimjedbi slušao je Šerikovljev prikaz svijeta godine Gospodnje 2136.

“Možeš uvidjeti”, reče konačno Šerikov, mašući pilećim batkom, “da je tvoja pojavajako poremetila naš program. Sad kad znaš više o nama, možeš shvatiti zašto je komesarReinhart bio toliko zainteresiran za to da te uništi.”

Cole kimne.“Reinhart, vidiš, vjeruje da je neuspjeh SRB-strojeva glavna opasnost po ratni napor. Ali

to nije ništa!” Šerikov bučno odgurne tanjur, ispijajući svoj vrč kave. “Na kraju krajeva, ratovise mogu voditi bez statističkih prognoza. SRB-strojevi samo opisuju. Oni nisu ništa dolimehaničkih promatrača. Sami po sebi, oni ne utječu na tijek rata. Mi vodimo rat. Oni samoanaliziraju.”

Cole kimne glavom.“Još kave?”, upita Šerikov. Gurnuo je plastičnu posudu prema Coleu. “Uzmi malo.”Cole prihvati još jednu šalicu: “Hvala.”“Možeš uvidjeti da je naš stvarni problem nešto sasvim drugo. Strojevi nam rade

izračune u samo nekoliko minuta, koje bismo, konačno, mi mogli obaviti i sami. Oni su namsluge, alati. Nisu neka vrsta bogova u hramu, kojima odlazimo moliti se. Nisu proroci koji zanas vide budućnost. Oni ne vide budućnost. Samo rade statistička predviđanja, a neproročanstva. U tom je velika razlika, ali Reinhart to ne razumije. On i njegova svita pretvorilisu stvari poput SRB-strojeva u božanstva. Ali ja nemam bogova. Barem ne onih koje moguvidjeti.”

Cole kimne, pijuckajući svoju kavu.“Govorim ti sve ovo jer moraš shvatiti protiv čega smo zapravo. Zemlju je sa svih strana

opkolilo drevno Kentaursko carstvo. Ono postoji stoljećima, tisućama godina. Nitko ne znakoliko dugo. Staro je, urušava se i trune. Iskvareno je i prijevarno. Ali drži većinu galaksijeoko nas pa se ne možemo probiti iz Sunčeva sustava. Rekao sam ti o Ikaru, i o Hedgeovu raduna BOS-letu. Moramo dobiti rat protiv Kentaura. Dugo smo čekali i radili za ovo, trenutakkad se možemo probiti i izboriti si prostor među zvijezdama. Ikar je odlučujuće oružje. Podacio Ikaru prevagnuli su SRB-izglede u našu korist - po prvi puta u povijesti. Uspjeh u ratuprotiv Kentaura ovisit će o Ikaru, ne o SRB-strojevima. Shvaćaš?”

Cole kimne glavom.“Međutim, postoji problem. Podaci o Ikaru koje sam predao strojevima specificirali su

da će Ikar biti dovršen u deset dana. Prošlo je već više od polovice. Pa ipak, nismo ništa bližiožičavanju upravljačke kupole nego što smo bili tada. Kupola nas zbunjuje.” Šerikov seironično nasmije: “Čak sam se i ja okušao sa žicama, ali bez uspjeha. To je zamršeno - imaleno. Previše tehničkih bubica koje nismo istjerali. Vidiš, gradimo samo jednoga. Da smoprije imali razrađeno mnogo pokusnih modela...”

“Ali, ovo je pokusni model”, reče Cole.“I izgrađen iz planova čovjeka koji je mrtav četiri godine, koji nije ovdje da nam ispravi

greške. Napravili smo Ikara vlastitim rukama, dolje u laboratorijima. I pričinjava nam mnogoproblema.” Odjednom Šerikov stane na noge. “Idemo dolje u laboratorij, vidjeti ga.”

Spustili su se kat niže, Šerikov je vodio. Cole je stao kao ukopan pred vratimalaboratorija.

“Upečatljiv prizor”, složi se Šerikov. “Držimo ga ovdje na dnu zbog sigurnosti. Dobro jezaštićen. Uđi. Imamo posla.”

U sredini laboratorija dizao se Ikar, sivi zdepasti valjak koji će jednog dana bljesnuti

27

kroz svemir brzinom tisuću puta većom od brzine svjetlosti, prema srcu Proksima Kentaura,udaljenog preko četiri svjetlosne godine. Oko valjka, grupe ljudi u odori grozničavo su radilekako bi dovršili preostali posao.

“Ovamo, kupola.” Šerikov odvede Colea preko, na drugu stranu prdstorije. “Pod stražom je.Kentaurske uhode roje se posvuda na Zemlji. Sve vide. Ali tako i mi. Tako dobivamo podatkeza SRB-strojeve. Špijuni u oba sustava.”

Providna kugla, što je bila upravljačka kupola počivala je u središtu metalnog postolja, snaoružanim čuvarima koji su stajali sa svake strane. Spustili su svoje puške kad je Šerikovprišao.

“Ne želimo da se ovome išta dogodi”, reče Šerikov. “O tome sve ovisi.” Ispružio je rukuprema kugli. Na pola puta do nje, ruka mu je zastala, udarivši u nevidljivu prisutnost u zraku.

Šerikov se nasmije. “Zid. Isključite ga. Još je uvijek uključen.”Jedan od čuvara pritisnuo je dugme na svome zaglavku. Oko kugle je zatreperio zrak i

izblijedio.“Sad.” Šerikovljeva se ruka sklopila oko kugle. Pažljivo ju je podigao s postolja i donio

je Coleu da je pogleda. “Ovo je upravljačka kupola za ovog našeg golemog prijatelja. Ovo ćega usporiti kad bude unutar Kentaura: Usporava i vraća se u svoj svemir. Pravo u srcuzvijezde. A onda - nema više Kentaura.” Šerikov je likovao. “I nema više Armuna.”

Ali Cole nije slušao. Uzeo je kuglu i okretao ju je naokolo i naokolo, prelazeći rukamapreko nje, očiju blizu njene površine. Zagledao se u njenu unutrašnjost, napetog iusredotočenog lica.

“Ne možeš vidjeti ožičenje. Ne bez leća.” Šerikov pokaže da mu se donese parmikroleća. Stavio ih je Coleu na nos, zakačivši mu ih iza ušiju. “Pokušaj sada. Možeš biratipovećanje. Sad je postavljeno na tisuću puta. Možeš ga povećati ili smanjiti.”

Cole udahne, njišući se naprijed i natrag. Šerikov ga uhvati. Cole je gledao kuglu, malomičući glavu, fokusirajući naočale.

“Moraš vježbati, priviknuti se. Ali s njima možeš mnogo. Omogućuju ti da radišmikroskopsko ožičenje. To su alati za pomoć, shvaćaš?” Šerikov zastane, oblizne usne. “Mi tone možemo napraviti kako treba. Samo nekoliko ljudi može ožičiti krugove koristećimikroleće i male alate. Pokušali smo s robotima, ali treba donijeti previše odluka. Roboti nemogu donositi odluke.”

Cole ništa ne reče. Nastavio je buljiti u unutrašnjost kugle, stisnutih usana, tijela napetogi ukočenog. Šerikov se osjećao čudno i neugodno.

“Izgledaš poput jednog od onih starih proroka”, reče Šerikov u šali, ali uz kralješnicu muje puzao hladni drhtaj. “Bolje mi je predaj natrag.” Pružio je ruku.

Cole mu polako vrati kuglu. Nakon nekog vremena, skinuo je mikroleće, još uvijekudubljen u misli.

“Dakle?”, upitao je Šerikov. “Znaš što želim. Želim da ožičiš tu prokletu stvar.” Šerikovpriđe Coleu, tvrdog velikog lica. “Možeš ti to, čini mi se. Mogu reći po tome kako si je držao- i poslu koji si obavio na dječjoj igrački, naravno. Možeš je ožičiti kako treba, i to u pet dana.Nitko drugi to ne može. A ako nije ožičena, Kentaur će i dalje gospodariti galaksijom, aZemlja će morati patiti ovdje u Sunčevom sustavu. Jedno sićušno mediokritetno sunce, jednozrnce prašine u cijeloj galaksiji.”

Cole ne odgovori.Šerikov je postao nestrpljiv. “Dakle? Što kažeš?”“Što će se dogoditi ako vam ne ožičim ove kontrole? Hoću reći, što će se meni

dogoditi?”“Onda te predajem Reinhartu. Reinhart će te istog trena ubiti. Misli da si mrtav, ubijen

kad je anihilirano gorje Albertine. Da ima ikakve predodžbe da sam te ja spasio...”“Shvaćam.”“Doveo sam te ovamo zbog jedne stvari. Ako je ožičiš, dat ću te poslati natrag u tvoj

vremenski kontinuum. Ako ne -”Cole je razmišljao, mračnog i neraspoloženog lica.“Što imaš za izgubiti? Već bi bio mrtav da te nismo izvukli iz onih brda.”

28

“Možete li me stvarno vratiti u moje vrijeme?”“Naravno!”“Reinhart se neće miješati?”Šerikov se nasmije. “Što nam može? Kako me može zaustaviti? Imam svoje vlastite

ljude. Vidio si ih. Iskrcali su se posvuda oko tebe. Bit ćeš vraćen.”“Da, vidio sam vaše ljude.”“Onda, pristaješ?”“Pristajem”, reče Thomas Cole. “Ožičit ću vam je. Završit ću upravljačku kupolu -

unutar sljedećih pet dana.”

IV.

Tri dana kasnije, Joseph Dixon pruži ploču sa šifriranom porukom svome šefu prekostola. “Evo. Ovo bi vas moglo zanimati.”

Reinhart polako uzme ploču: “Što je to? Došli ste skroz tu da mi to pokažete?”“Tako je.”“Zašto je niste poslali preko vidzaslona?”Dixon se mračno nasmiješi: “Shvatit ćete kad je dešifrirate. S Proksima Kentaura je.”“Kentaura?!”“Naša protuobavještajna služba. Poslali su je ravno meni. Evo, ja ću vam je dekodirati.

Da vam uštedim trud.”Dixon zaobiđe Reinhartov stol. Nagnuo se preko komesarovog ramena, uzeo ploču i

noktom svoga palca slomio pečat.“Držite se”, reče Dixon. “Ovo će vas opaliti. Prema našim agentima na Armunu,

kentaursko Visoko vijeće sazvalo je hitnu sjednicu kako bi raspravilo pitanja o zemaljskomnadolazećem napadu. Kentaurski kuriri dojavili su Visokom vijeću da je Zemljina bomba Ikargotovo dovršena. Rad na bombi ubrzan je kroz konačne faze u podzemnim laboratorijima podgorjem Ural, pod upravom zemaljskog fizičara Petra Šerikova.”

“Toliko sam shvatio od samog Šerikova. Zar ste iznenađeni da Kentaurijanci znadu zabombu? Špijuni im se roje nad Zemljom. To nije vijest.”

“Ima još.” Dixon je nesigurnim prstom mračno pratio ploču s porukom: “Kentaurskikuriri javili su da je Petar Šerikov doveo stručnog mehaničara iz prijašnjeg vremenskogkontinuuma da dovrši ožičenje kupole!”

Reinhart posrne i uhvati se čvrsto za stol. Zatvori oči, gutajući zrak.“Čovjek - nepoznanica još je uvijek živ”, promrmlja Dixon. “Ne znam kako. Ili zašto.

Ništa nije ostalo od gorja Albertine. I kako je, kvragu, čovjek prešao preko pola svijeta?”Reinhart polako otvori oči lica koje mu se krivilo. “Šerikov! Sigurno ga je spasio prije

napada. Rekao sam Šerikovu da napad sijedi. Dao sam mu i točno vrijeme napada. Morao jedobiti pomoć. Od čovjeka - nepoznanice. Inače ne bi mogao ispuniti svoje obećanje.”

Reinhart skoči i počne hodati amo-tamo. “Već sam obavijestio SRB-strojeve da ječovjek - nepoznanica uništen. Strojevi sad pokazuju originalni odnos od 7-6 u našu korist. Aliodnos je temeljen na lažnoj informaciji.”

“Onda ćete morati povući lažne podatke i vratiti izvorno stanje.”“Ne.” Reinhart odmahne glavom. “Ne mogu to učiniti. Strojevi moraju i dalje raditi. Ne

možemo im dopustiti da se opet zaglave. Preopasno je. Ako Duffeova postane svjesna da...”“Što ćemo onda učiniti?” Dixon uzme ploču s porukom. “Ne možete ostaviti strojeve s

lažnim podacima. To je izdaja.”“Podatak se ne može povući! Ne, ako ne postoji ekvivalentni podatak da ga zamijeni.”

Reinhart je ljutito koračao tamo-amo. “Prokletstvo, bio sam siguran da je čovjek mrtav. Ovoje nevjerojatna situacija. Mora biti eliminiran - po svaku cijenu.”

Reinhart odjednom prestane hodati. “Kupola. Vjerojatno je do sada dovršena.Ispravno?”

29

Dixon polako kimne u znak slaganja. “Uz pomoć čovjeka - nepoznanice, Šerikov jenesumnjivo završio posao daleko prije roka.”

Reinhartove sive oči zasvjetlucaju. “Onda više od njega nema nikakve koristi - čak niŠerikovu. Mogli bismo riskirati... Čak i ako bude aktivnog otpora...”

“Što to...?”, upita Dixon. “O čemu razmišljate?”“Koliko je postrojbi spremno za trenutačnu akciju? Koliko veliku silu možemo

podignuti bez najave?”“Zbog rata, mobilizirani smo na dvadesetčetverosatnoj osnovi. Postoji sedamdeset

zračnih jedinica i dvije stotine površinskih jedinica. Ostatak snaga Sigurnosti prebačen je nabojišnicu, pod vojni nadzor.”

“Ljudi?”“Imamo oko pet tisuća ljudi spremnih za pokret, još uvijek na Zemlji. Većina njih u

procesu je prijevoza do vojnih transportera. Mogu ih u svakom trenutku zadržati.”“Projektili?”“Srećom, cijevi za lansiranje još nisu rastavljene. Još su ovdje, na Zemlji. U sljedećih

nekoliko dana krenut će u kolonijalni metež.”“Znači, dostupne su za neposrednu uporabu?”“Da.”“Dobro.” Reinhart prekriži ruke, ispreplićući grubo svoje prste u iznenadnoj odluci. “To

će biti taman dovoljno. Osim, ako nisam potpuno u krivu. Šerikov ima tek pola tuceta zračnihjedinica i ni jedno površinsko vozilo. I samo oko dvjesto ljudi. Nešto obrambenih štitova,naravno

“Što planirate?”Reinhartovo je lice bilo sivo i tvrdo, poput stijene. “Pošaljite zapovijed da se sve

dostupne postrojbe Sigurnosti okupe pod vaše neposredno zapovjedništvo. Neka buduspremne za pokret danas do četiri sata poslijepodne. Idemo u posjet”, reče Reinhart mračno.“Iznenadnu posjet. Petru Šerikovu.”

* * *

“Stani ovdje”, zapovjedi Reinhart.Površinsko vozilo uspori i stane. Reinhart pažljivo proviri van, proučavajući obzor pred

njim.Na sve strane ukazivala se pustinja kržljave trave i pijeska. Ništa se nije kretalo ni

micalo. Na desno, trava i pijesak dizali su se da stvore ogromne vrhunce, lanac planina bezkraja, što je konačno nestajao u daljini. Ural.

“Tamo”, reče Reinhart Dixonu pokazujući. “Vidite?”“Ne.”“Bolje pogledajte. Teško je uočiti osim ako znate što da tražite. Okomite cijevi. Neka

vrsta odušaka. Ili periskopi.”Dixon ih je konačno opazio. “Provezao bih se bez da ih primijetim.”“Dobro je prikriveno. Glavni laboratoriji su milju dolje. Pod samim gorjem. Gotovo je

neprobojno. Šerikov je to dao izgraditi prije mnogo godina da izdrži svaki napad. Iz zraka,površinskim vozilima, bombama, projektilima...”

“Dolje se, vjerojatno, osjeća sigurnim.”“Nesumnjivo.” Reinhart pogleda u nebo. Moglo se vidjeti nekoliko sićušnih crnih točaka

kako se lijeno kreću u širokim krugovima. “Ovo nisu naši, zar ne? Izdao sam zapovijedi -”“Ne. To nisu naši. Sve naše jedinice su izvan dosega vidljivosti. Ove pripadaju Šerikovu.

Njegova ophodnja.”Reinhart se opusti. “Dobro.” Posegnuo je i uključio vidzaslon iznad upravljačke ploče

vozila. “Zaslon je zaštićen? Ne može mu se ući u trag?”“Nema načina kako ga mogu pratiti do nas. Neusmjeren je.”Zaslon zasvjetli i oživi. Reinhart ukuca kombinacijske tipke i nasloni se čekajući.Nakon nekog vremena stvori se slika na zaslonu. Veliko lice, čupava crna brada i velike

30

oči.Petar Šerikov gledao je Reinharta s iznenađenom znatiželjom. “Komesare! Odakle

zovete? Što -”“Kako napreduje posao?”, prekine ga Reinhart hladno. “Je li Ikar skoro dovršen?”Šerikov je zračio bezgraničnim ponosom. “Gotov je, komesare. Dva dana prije roka. Ikar

je spreman biti lansiran u svemir. Pokušao sam zvati vaš ured, ali rekli su mi -”“Nisam u uredu.” Reinhart se nagne prema zaslonu. “Otvorite svoj ulazni tunel na

površini. Uskoro ćete dobiti posjetitelje.”Šerikov zatrepće. “Posjetitelje?”“Dolazim vas vidjeti. Zbog Ikara. Neka mi se tunel smjesta otvori.”“Gdje ste točno, komesare?”“Na površini.”Šerikove oči zatrepte. “Oh? Ali -”“Otvorite!”, prasne Reinhart. Pogledao je svoj ručni sat. “Bit ću na ulazu za pet minuta.

Očekujem da bude otvoren za mene.”“Naravno.” Šerikov kimne u zaprepaštenju. “Uvijek mi je drago vidjeti vas, komesare.

Ali ja -”“Dakle, pet minuta.” Reinhart presječe krug. Zaslon zamre. Brzo se okrene Dixonu: “Vi

ostanite ovdje, kako smo dogovorili. Ja idem dolje s jednom satnijom policije. Shvaćate linužnost točne usklađenosti?”

“Nećemo pogriješiti. Sve je spremno. Sve jedinice na svojim su mjestima.”“Dobro.” Reinhart si otvori vrata. “Pridružite se svom upravnom osoblju. Ja ću nastaviti

prema ulazu u tunel.”“Sretno”, uputi riječi Dixon, iskočivši iz vozila na pješčano tlo. Nalet suhog zraka

zakovitla u vozilu oko Reinharta. “Vidjet ću vas kasnije.”Reinhart zalupi vratima. Okrenuo se grupi policajaca šćućurenih u stražnjem dijelu

vozila, čvrsto stegnutih pušaka. “Idemo”, promrmlja Reinhart. “Držite se.”Vozilo pohita preko pješčanog tla, prema ulaznom tunelu Šerikovljeve podzemne

tvrđave.Šerikov je dočekao Reinharta na donjem kraju tunela, gdje se tunel otvarao prema

glavnom katu laboratorija.Veliki je Poljak prišao pružene ruke, zračeći ponosom i zadovoljstvom. “Užitak mi je

vidjeti vas, komesare. Ovo je povijesni trenutak.”Reinhart izađe iz vozila sa svojom grupom naoružanih policajaca Sigurnosti. “Traži

proslavu, zar ne?”, reče.“To je dobra ideja! Dva smo dana prije roka, komesare. SRB-strojevi bit će vrlo

zainteresirani. Na ovu vijest, izgledi bi se trebali naglo promijeniti.”“Idemo dolje u laboratorij. Želim sam vidjeti upravljačku kupolu.”Sjena prijeđe Šerikovljevim licem. “Radije ne bih baš sada gnjavio radnike, komesare.

Bili su pod velikim pritiskom, pokušavajući na vrijeme dovršiti kupolu. Vjerujem da ovogtrena izvode nekoliko završnih radnji.”

“Možemo ih gledati vidzaslonom. Znatiželjan sam da ih vidim na poslu. Mora biti teškoožičiti tako sićušne releje.”

Šerikov odmahne glavom. “Žalim, komesare. Nema vidzaslona. Neću to dopustiti. Ovoje previše važno. O ovome ovisi cijela naša budućnost.”

Reinhart pucne prstima davši znak svojoj satniji policije. “Uhitite ovog čovjeka.”Šerikov problijedi. Usta mu se otvore. Policija ga je hitro opkolila, podignutih cijevi

pušaka, uperenih u njega. Brzo i učinkovito je pretražen. Otrgnuti su mu pojas s pištoljem iskriveni energetski zaslon.

“Što se to događa?”, upitao je Šerikov, lica u koje mu se vratilo nešto boje. “Što toradite?”

“Uhićeni ste dok traje rat. Lišeni ste svih ovlasti. Od sada na dalje, jedan od mojih ljudiupravljat će Razvojem. Kad rat završi, bit će vam suđeno pred Vijećem i predsjednicomDuffe.”

31

Šerikov je odmahivao glavom, zbunjen. “Ne razumijem. Čemu sve ovo? Objasnite mi,komesare. Što se dogodilo?”

Reinhart dade znak policiji. “Pripremite se. Idemo u laboratorij. Možda ćemo moratipucati. Čovjek - nepoznanica trebao bi biti u području oko bombe, zaposlen na upravljačkojkupoli.”

Šerikovljevo se lice istog trena stvrdnulo. Njegove su crne oči zasvjetlile, pozorne ineprijateljske.

Reinhart se grubo nasmije. “Primili smo protuobavještajno izvješće s Kentaura.Iznenadili ste me, Šerikov. Znate da su Kentaurijanci posvuda sa svojim kuririma. Trebali steznati -”

Šerikov se pokrene. Brzo. Odjednom se istrgne policiji, bacajući se svojim masivnimtijelom na njih. Popadali su, raštrkani. Šerikov potrči - ravno u zid. Policija divlje zapuca.Reinhart je mahnito posegnuo za svojim pištoljem.

Šerikov je stigao do zida, trčeći pognute glave, dok su oko njega bljeskali snopovienergije. Udario je u zid - i nestao.

“Lezi!", poviče Reinhart. Bacio se na ruke i koljena. Posvuda oko njega policajci su sebacili na pod. Reinhart je bijesno psovao, vukući se brzo prema vratima. Morali su izaći, i toodmah. Šerikov je pobjegao. Lažni zid, energetska barijera podešena da reagira na njegovpritisak. Sigurno je prohujao kroz nju.

Sa svih strana nastao je pakao, plameni urlik smrti što je kuljao preko njih, oko njih, usvim smjerovima. Prostorija je oživjela od vrelih masa uništenja što su odskakivale od zida dozida. Bili su uhvaćeni između četiri reda energetskih cijevi, otvorenih na puni izboj. Klopka -smrtonosna klopka.

Reinhart se dokopao hodnika boreći se za zrak. Skočio je na noge. Slijedilo ga jenekoliko policajaca Sigurnosti. Iza njih, u plamtećoj prostoriji, ostatak satnije vrištao je i trgaose, zbrisan iz postojanja prokuljalitn mlazevima energije.

Reinhart je prizvao sve preostale ljude. Šerikovljevi stražari već su se grupirali. Najednom kraju hodnika, robotop zdepaste cijevi manevrirao je kako bi našao položaj. Zatulilaje sirena. Stražari su trčali na sve strane, hitajući na borbene položaje.

Robotop otvori vatru. Komad hodnika eksplodirao je, razletjevši se u dijelove. Oblacizagušljive prašine i čestica zakovitlali su se oko njih. Reinhart i njegova policija povukli suse, krećući se hodnikom unatrag.

Došli su do raskrižja. Drugi robotop tutnjao je prema njima, žureći da dosegne domet.Reinhart je pažljivo opalio, gađajući njegovo osjetljivo upravljanje. Odjednom se top zavrtiou trzajevima. Zašibao je po zidu, razbijajući se na nepodatnom metalu. Onda se stropoštao uhrpu. Kotači su se još uvijek vrtjeli i stenjali.

“Idemo.” Reinhart krene, trčeći sagnut. Bacio je pogled na svoj sat. Skoro će vrijeme.Još nekoliko minuta. Skupina laboratorijskih policajaca pojavila se pred njima. Reinhartpripuca. Iza njega je njegova policija zapucala mimo njega, ljubičasti tragovi energije uhvatilisu grupu stražara koji su ušli u hodnik. Stražari su se rasuli, padajući i izvijajući se. Dio njihraspao se u prašinu, koja je zatim lebdjela hodnikom. Reinhart se probijao prema laboratoriju,sagnuvši se i skačući, gurao se u pratnji svojih ljudi pored hrpa ostataka raspadnutih tijela.“Idemo! Ne zastajkujte!”

Odjednom je oko njih zatutnjao gromoglasni, pojačani Šerikovljev glas, umnožennizovima zvučnika u zidovima hodnika. Reinhart stane, osvrćući se.

“Reinharte! Nemate šanse! Nikad nećete stići natrag na površinu. Bacite oružje ipredajte se. Okruženi ste sa svih strana. Milju ste pod zemljom.”

Reinhart se baci u pokret, prodirući u uskovitlane oblake čestica što su se valjalihodnikom. “Jeste li sigurni, Šerikove?”, promrmlja.

Šerikov se nasmije, njegov grubi metalni grohot tukao je u valovima po Reinhartovimbubnjićima. “Ne želim vas ubiti, komesare. Ključni ste za rat: žao mi je što ste saznali začovjeka - nepoznanicu. Priznajem da smo previdjeli Kentaursku špijunažu kao čimbenika. Alisad kad znate za njega -”

Odjednom se Šerikovljev glas prekine. Duboka tutnjava potresla je pod. Nadiruća

32

vibracija prijeteće je prostrujala hodnikom.Reinhart klone od olakšanja. Proškilji kroz oblake prašine, razabirući brojke na svome

satu. Točno na vrijeme. Ni sekundu prekasno.Prvi od hidrogenskih projektila, lansiranih iz zgrada Vijeća na drugom kraju svijeta,

počeli su pristizati. Napad je počeo.

* * *

Točno u šest sati, Joseph Dixon, koji je stajao na površini četiri milje od ulaznog tunela,dao je znak postrojbama koje su čekale.

Prvi zadatak bio je slomiti Šerikovljeve obrambene štitove. Projektili su se trebali probitibez smetnji. Na Dixonov znak, flota od trideset brodova Sigurnosti obrušila se s visine oddeset milja, brišući nad planinama, ravno iznad podzemnih laboratorija. Unutar pet minuta,obrambeni štitovi bili su razbijeni, a svi projektorski tornjevi sravnjeni sa zemljom. Sad jegorje bilo gotovo nezaštićeno.

“Za sada dobro ide”, promrmlja Dixon dok je promatrao sa svog sigurnog položaja.Flota brodova Sigurnosti vraćala se natrag, obavljena posla. Preko površine pustinje,policijska površinska vozila hitro su gmizala prema ulaznom tunelu, vijugajući s jedne nadrugu stranu.

U međuvremenu, Šerikovljev protunapad počeo je djelovati.Topovi postavljeni među brdima otvorili su vatru. Ogromni stupovi plamena pokuljali su

na putu nadolazećih vozila. Vozila su zastala i povukla se kako je nizina bila protresenaurlajućim vrtlogom, gromovitim kaosom eksplozija. Tu i tamo, neko vozilo nestalo bi uoblaku čestica. Skupina vozila koja se udaljavala odjednom se raspršila, zahvaćena divovskimvjetrom koji je šibao preko njih i pomeo ih u zrak.

Dixon je izdao zapovijed da se topovi ušutkaju. Policijsko zrakoplovstvo opet jeprozujalo iznad njih, mračni urlik mlažnjaka koji je zatresao tlo pod njima. Policijski brodovistručno su se razdijelili i bacili se na topove koji su štitili brda.

Topovi su zaboravili na površinska vozila i podigli svoje cijevi da se suoče s napadom.Iznova su i iznova zračni brodovi dolazili, tresući planine titanskim udarima.

Topovi zašutješe. Njihova odjekujuća tutnjava se primirila, a onda nevoljko zamrla,kako su im bombe nanijele kritične gubitke.

Dixon je sa zadovoljstvom promatrao kako bombardiranje primiče kraju. Zračni brodovidigli su se u gustom roju, crni komarci što su slavodobitno izlijetali iz mrtve tjelesine. Pohitalisu natrag kako su se pomoćni protuzračni robotopovi podigli na položaje i zasuli neboblještavim izbojima energije.

Dixon provjeri svoj ručni sat. Projektili su već bili na svom putu iz Sjeveme Amerike.Preostalo je još samo nekoliko minuta.

Površinska vozila, oslobođena uspješnim bombardiranjem, krenula su se pregrupirati zanovi frontalni napad. Opet su gmizala naprijed, preko usplamtjele ravnice, pažljivo prilazećiizubijanom zidu planina, napredujući prema izobličenim olupinama koje su bile prstenobrambenih topova. Prema ulaznom tunelu.

Pojedinačni top slabašno bi opalio prema njima. Vozila su odlučno napredovala. Sad, upodnožju brda, Šerikovljeve su trupe jurile na površinu da dočekaju napad. Prva voziladosegla su sjenku planina...

Prolomila se zaglušujuća tuča paljbe. Posvuda su niknuli mali robotopovi: iza skrivenihštitova, drveća i grmlja, kamenja, stijena pojavile su se iglocijevi. Policijska vozila bila suuhvaćena u ubitačnoj unakrsnoj paljbi, u klopci podno brda.

Šerikovljevi stražari trčali su niz obronke, prema zaustavljenim vozilima. Oblaci vrelinekuljali su i pržili preko ravnice kako su vozila zapucala na ljude u trku. Robotop se stuštiopoput gromade na ravnicu i zaurlao prema vozilima, pucajući pri napredovanju.

Dixon se nervozno vrpoljio. Još samo nekoliko minuta. Sad će, svakog trena! Zasjenio jeoči i pogledao u nebo. Još im nema znaka. Pitao se što je s Reinhartom. Odozdo nije došaonikakav signal. Očito, Reinhart je uletio u nevolje. Nesumnjivo se u labirintu podzemnih

33

tunela, u zamršenoj mreži prolaza, odvijala očajnička borbaU zraku, nekoliko Šerikovljevih obrambenih brodova pograbilo se s policijskim

napadačima. Brojčano nadjačani, obrambeni brodovi hitro su i divlje zujali, pružajućiuzaludan otpor.

Šerikovljevi stražari pokuljali su u ravnicu. Prigibajući se i trčeći, napredovali su premazaustavljenim vozilima. Policijski zračni brodovi kreštali su na njih, topovima što su grmjeli.

Dixon suspregne dah. Kad projektili stignu...Prvi projektil udari. Dio planine nestane, pretvoren u dim i zakuhale plinove. Val vreline

ošamari Dixona preko lica, zavrtjevši ga. On brzo uđe u svoj brod i poleti, žurno bježeći spoprišta. Bacio je pogled unatrag. Stigli su i drugi i treći projektil. Velike razjapljene jamezijevale su među planinama, čiji su ogromni dijelovi manjkali poput iščupanih zuba. Sad su seprojektili mogli probiti dolje do podzemnih laboratorija.

Na tlu, površinska vozila zaustavila su se izvan opasnog područja, čekajući da raketninapad završi. Kad je udario osmi projektil, vozila su se opet pokrenula naprijed. Nakon toga,više nije pao ni jedan.

Dixon zakrene svoj brod i žurno će natrag prema poprištu. Laboratorij se dobro vidio,kao da je izložen. Njegovi gornji dijelovi bili su razderani. Ležao je poput limenke,raskomadan snažnim eksplozijama, prvih katova vidljivim iz zraka. Ljudi i vozila nadirali suu njega, boreći se sa stražarima što su se rojili na površini.

* * *

Dixon je napeto promatrao. Šerikovljevi ljudi donosili su teške topove, velikorobotopništvo. Ali policijski su se brodovi opet obrušili. Šerikovljeve obrambene patrole bilesu pometene s neba. Policijski su brodovi zavijali u luku iznad izloženog laboratorija. Pale sumale bombe, zviždeći na putu prema dolje, precizno ciljajući topništvo što se preostalimdizalima penjalo na površinu.

Odjednom je zaškljocao Dixonov vidzaslon. Dixon se okrene.Stvorilo se Reinhartovo lice: “Opozovite napad!”Odora mu je bila poderana. Duboka crvena posjekotina prelazila mu je obrazom. Nacerio

se oporo Dixonu, gurajući svoju zamršenu kosu s lica: “Žestoka bitka.”“Šerikov...”“Opozvao je svoje stražare. Dogovorili smo primirje. Gotovo je. Više nije potrebno.”

Reinhart uhvati dah, otirući blato i znoj s vrata. “Smjesta prizemljite svoj brod i dođiteovamo.”

“Čovjek - nepoznanica?”“To dolazi sljedeće”, reče Reinhart mračno. Podesio je svoj pištolj. “Želim vas ovdje

dolje kako bi i taj dio riješili. Želim da budete ovdje kad ga ubijem.”Reinhart se okrene od vidzaslona. U kutu prostorije, Šerikov je stajao tiho, ništa ne

govoreći. “Dakle?”, zasikće Reinhart. “Gdje je? Gdje ću ga naći?”Šerikov nervozno oblizne ušne, pogledavajući Reinharta: “Komesare, jeste li sigurni...?”“Napad je opozvan. Vaš laboratorij je siguran. Isto tako i vaš život. Sad je na vama red.”

Reinhart stegne svoj pištolj, hodajući prema Šerikovu. “Gdje je on?”Na trenutak, Šerikov je oklijevao. Onda mu se polako njegovo krupno tijelo povije,

poraženo. Umorno je odmahnuo glavom. “U redu. Pokazat ću vam gdje je.” Glas mu je biojedva čujan, suhi šapat. “Ovuda dolje. Pođite.”

Reinhart je slijedio Šerikova iz prostorije u hodnik. Policija i stražari brzo su radili,uklanjajući otpad i ruševine, gaseći vodikove vatre što su gorjele posvuda. “Bez trikova,Šerikove.”

“Bez trikova,” Šerikov kimne rezignirano. “Thomas Cole je sam. U krilnom laboratorijupokraj glavnih prostorija.”

“Cole?”“Čovjek - nepoznanica. Thomas Cole mu je ime.” Poljak malo okrene svoju krupnu

glavu. “On ima ime.”

34

Reinhart mahne pištoljem. “Požurite. Ne želim da išta krene krivo. To je dio zbog kogasam došao.”

“Morate nešto zapamtiti, komesare.”“Što to?”Šerikov prestane hodati. “Komesare, ništa se ne smije dogoditi kugli. Upravljačkoj

kupoli. O njoj sve ovisi, rat, naša cijela -”“Znam. Prokletinji se ništa neće dogoditi. Idemo.”“Bude li oštećena -”“Ne tražim kuglu. Zanima me samo taj - taj Thomas Cole.”Stigli su do kraja hodnika i stali pred metalnim vratima. Šerikov kimne prema vratima.

“Unutra.”Reinhart odstupi. “Otvorite vrata.”“Sami ih otvorite. Ja ne želim imati ništa s time.”Reinhart slegne ramenima. Pristupi vratima. Držeći ravno svoj pištolj, podigne ruku i

prijeđe njom preko promatračkog kruga.Ništa se ne dogodi.Reinhart se namršti. Rukom gurne vrata. Vrata se otvore u stranu. Reinhart je gledao u

mali laboratorij. Spazio je radni stol, alate, hrpu opreme, mjernih naprava, a na sredini stolaprozirnu kuglu, upravljačku kupolu.

“Cole?” Reinhart je hitro stupio u sobu. Osvrnuo se uokolo, odjednom uznemiren.“Gdje...”

Soba je bila prazna. Thomas Cole je nestao.

* * *

Kad je udario prvi projektil, Cole je prestao s poslom i sjeo da osluhne.U daljini, tutnjava se valjala kroz zemlju, tresući tlo pod njim. Na stolu, alati i oprema

zaplesali su gore-dolje. Par kliješta bučno je pao na pod. Kutija vijaka prevmula se, istresajućisvoj sićušni sadržaj.

Cole je neko vrijeme slušao. Potom je podigao prozirnu kuglu sa stola. Pažljivo jerukama držao kuglu, nježno prelazeći prstima preko njene površine, zamišljenih blijedihplavih očiju. A onda, nakon nekog vremena, položio je kuglu natrag na stol, na njezin stalak.

Kugla je bila gotova. Slabašni sjaj ponosa prostrujao je čovjekom - nepoznanicom.Kugla je bila najbolji posao koji je ikad obavio.

Duboka je tutnjava prestala. Cole je smjesta postao zbunjen. Skočio je sa svog stolca,požurio preko sobe do vrata. Na trenutak je zastao pokraj, napeto osluškujući. Mogao je čutibuku s druge strane, povike, stražare kako trče, vuku tešku opremu, mahnito rade.

Zaglušujući prasak odjekne niz hodnik i razbije se o njegova vrata. Udar ga zavrti. Opetje plima energije zatresla zidove i pod i bacila ga na koljena.

Svjetla su zatreperila i utrnula se.Cole je pipao u mraku dok nije našao svjetiljku. Nestanak struje. Mogao je čuti

pucketanje vatre. Svjetla su se naglo opet upalila, ružno žuta, pa iznova ugasla. Cole sesagnuo i svjetiljkom ispitao vrata. Magnetna brava. Ovisna o električnom toku induciranomizvana. Zgrabio je odvijač i navalio na vrata. Na trenutak su držala. A onda su se otvorila.

Cole je oprezno iskoračio u hodnik. Sve je bilo u kršu. Posvuda su tumarali stražari,sprženi i napola oslijepljeni. Dvojica su ležala i stenjala pod hrpom uništene opreme.Rastaljene puške, metalni smrad. Zrak je bio težak od mirisa zapaljenih žica i plastike. Gustioblak ga je gušio i natjerao ga da se povije pri napredovanju.

“Stoj”, slabašno je zaustio stražar, naprežući se ustati. Cole se progurao kraj njega izatim niz hodnik. Dva mala robotopa, što su još uvijek funkcionirala, žurno su kliznula porednjega prema gromoglasnom kaosu bitke. Slijedio ih je.

Na glavnom raskrižju, borba je bila u punom jeku. Šerikovljevi stražari borili su seprotiv policije Sigurnosti, šćućurcni iza stupova i barikada, pucajući divlje, očajnički. Cijela jestruktura opet zadrhtala kako je veliki zaglušujući udar pogodio negdje gore. Bombe?

35

Granate?Cole se baci dolje kad mu je ljubičasti snop prozujao kraj uha i dezintegrirao zid iza

njega. Policajac Sigurnosti, divljeg pogleda, pucao je nasumično. Jedan od Šerikovljevihstražara prostrijelio ga je i njegova je puška otklizala na pod.

Robotop se okrenuo prema njemu dok se probijao preko raskrižja. Počeo je trčati. Top sevaljao iza njega, nesigurno ciljajući. Cole se pogrbio dok je žurno tumarao naprijed, hvatajućizrak. U treperavom žutom svjetlu vidio je šačicu policajaca Sigurnosti kako vrlo brzonapreduju, vješto pucajući, s nakanom da se bace na obrambenu crtu koju su Šerikovljevistražari na brzinu uspostavili.

Robotop promijeni svoj smjer da im se suprotstavi, a Cole pobjegne iza ugla.Bio je u glavnom laboratoriju, velikoj odaji gdje se dizao sam Ikar, ogromni zdepasti

stup.Ikar! Okruživao ga je čvrsti zid stražara, ozbiljnih lica, što su stezali puške i zaštitne

štitove. Ali policija Sigurnosti ostavljala je Ikara na miru. Nitko ga nije htio oštetiti. Cole jeizbjegao usamljenog stražara što ga je pratio i stigao do suprotne strane laboratorija.

Trebalo mu je samo nekoliko sekundi da nađe generator polja sila. Nije bilo sklopke. Toga je na trenutak zbunilo - a onda se prisjetio. Stražar ga je nadzirao.

Prekasno da bi o tome brinuo. Svojim je odvijačem skinuo ploču nad generatorom išakama iščupao ožičenje iznutra. Generator se oslobodio i on ga je odvukao od zida. Štit jebio isključen, Bogu hvala. Uspio je iznijeti generator u pokrajnji hodhik.

Šćućuren u hrpu, Cole se sagnuo nad generatorom, spretnih prstiju što su letjeli.Privukao sije ožičenje i položio ga na pod, grozničavom žurbom prateći krugove.

Prilagodba je bila lakša nego što je očekivao. Štit je tekao pod pravim kutevima naožičenje, na udaljenost od šest stopa. Svaki vodič bio je naslonjen na jednu stranu; polje jezračilo van, ostavljajući u središtu šuplji stožac.

Provukao si je ožičenje kroz pojas, niz nogavice, pod košulju, sve do svojih zglavaka igležnjeva.

Upravo je grabio teški generator kad su se pojavila dva policajca Sigurnosti. Podigli susvoje blastere i opalili iz neposredne blizine.

Cole uključi štit. Kroz njega prostruji vibracija koja mu je zaškljocala čeljustima izaplesala mu tijelom. Odteturao je, napola omamljen sve jačom silom što je zračila iz njega.Ljubičaste zrake pogodile su polje i neškodljivo se odbile.

Bio je siguran.Pohitao je niz hodnik, pored uništenog topa i ispruženih tijela koja su još uvijek stezala

blastere. Veliki uskovitlani oblaci radioaktivnih čestica kuljali su oko njega. Živčano jezaobišao jedan oblak: Posvuda su ležali stražari, na samrti ili mrtvi, dijelom uništeni,nagriženi i izjedeni vrelim metalnim solima iz zraka. Morao je izaći - i to brzo.

Na kraju hodnika, cijeli dio tvrđave bio je u ruševinama. Visoki plamenovi sukljali su nasve strane. Jedan projektil probio se pod zemlju.

Cole je našao dizalo koje je još radilo. Teret ranjenih stražara dizao se na površinu. Nitkood njih nije na njega obratio nikakvu pažnju. Vatre su buktile oko dizala, ližući ranjenike.Radnici su očajnički pokušavali pokrenuti dizalo. Cole je skočio u dizalo. Trenutak kasnije,ono se počelo penjati, ostavljajući za sobom povike i vatru.

Dizalo je izbilo na površinu i Cole iskoči. Stražar ga je opazio i bacio se u potjeru.Pognut, Cole je šmugnuo u zapletenu masu iskrivljenog metala, što je još uvijek bio bijeloužaren i dimio se. Pretrčao je neku udaljenost, skočivši s uništenog tornja obrambenog štita,na staljenu zemlju i niz obronak brda. Tlo pod nogama bilo je vruće. Žurio je koliko jemogao, hvatajući dah. Stigao je do dugačke padine i pohitao prema gore.

Stražar koji ga je slijedio nestao je, izgubljen iza valjajućih oblaka pepela koji se dizaoiz ruševina Šerikovljeve podzemne tvrđave.

Cole je stigao na vrh brda. Jedan je kratki trenutak zastao, da dođe do daha i vidi gdje je.Bila je skoro večer. Sunce je počelo zalaziti. Na sve tamnijem nebu, nekoliko se točkica jošuvijek izvijalo i valjalo, crne mrlje što bi odjednom planule i opet se ugasile.

Cole se oprezno uspravi, gledajući oko sebe. Ruševine pod njim derale su se na sve

36

strane: peć iz koje je pobjegao. Kaos užarenog metala i otpada, razvaljenog i uništenog, bezmogućnosti popravka. Milje zgnječenog smeća i napola isparjele opreme.

Razmislio je. Svi su bili zauzeti gašenjem požara i izvlačenjem ranjenih na sigurno.Potrajat će prije nego što bude nekome manjkao, prije nego što bude otkriveno da je nestao,pobjegao. Ali čim shvate da ga nema, bit će mu za petama. Većina laboratorija bila jeuništena. U tom smjeru nije bilo ničega.

Iza ruševina počivali su visoki vrhunci Urala, beskonačne planine, koji su se protezalidokle oko seže.

Planine i zelene šume. Divljina. Tamo ga nikad neće naći.Cole je krenuo niz padinu brda, hodajući polako i pažljivo, s generatorom štita pod

rukom. Vjerojatno bi u zbrci mogao naći dovoljno hrane i opreme koja bi mu trajalaneograničeno. Mogao bi pričekati do ranog jutra, onda napraviti krug natrag premaruševinama i natovariti se. S nekoliko alata i svojim urođenim vještinama, prošao bi sasvimdobro. Odvijač, čekić, čavli, razne sitnice...

Glasni šum odjeknuo mu je u ušima. Narastao je u zaglušujući urlik. Prepadnut, Cole seokrene. Ogroman obris ispunio je nebo iza njega, svakim trenom sve veći. Cole je stajaosmrznut, potpuno ukočen. Obris je grmio nad njim, nad njegovom glavom, dok je tupavostajao, ukorijenjen na mjestu.

Onda je, nespretno, nesigurno, počeo trčati. Spotaknuo se, pao i skotrljao na kratkuudaljenost niz padinu brda. Očajnički se pokušao ukopati u zemlju. Rukama je divljačkigrebao, zaludno, u meko tlo, pokušavajući istovremeno držati generator pod rukom.

Bljesak i zasljepljujuća iskra svjetla oko njega.Iskra ga je pokupila i odbacila poput suhog lista. Zaroktao je u agoniji kako je

nemilosrdna vatra zapucketala oko njega, plamteći pakao što je glodao i gladno grizao kroznjegov štit. Vrtio se omamljen i pao kroz oblak vatre, dolje u jamu tmine, ogromnu udolinuizmeđu dva brda. Žice su mu se pokidale. Generator mu se istrgao iz šaka i izgubio se za njim.Odjednom je njegovoga štita nestalo.

Cole je ležao u tami podno brda. Cijelo mu je tijelo urlalo u agoniji dok je pogana vatraplesala preko njega. Bio je užareni ugarak, napola sagoijeli pepeo što je plamtio u svemirutame. Bol ga je tjerala da se izvija i puzi poput bubenjka što se pokušava ukopati u zemlju.Vrištao je, ječao i pokušavao pobjeći, odmaknuti se od strašne vatre. Doseći nedostižnuzavjesu tame, gdje je bilo osvježavajuće i tiho, gdje ga plamenovi nisu lizali i proždirali.

Posegnuo je molećivo van, u tamu, slabašno grabeći prema njoj, pokušavajući se izvući.Postupno je blještava kugla, što je njegovo tijelo bilo, gasnula. Spustio se neprobojni kaosnoći. Pustio je plimi neka prebriše preko njega, da ugasi bešćutnu vatru.

* * *

Dixon je vješto spustio svoj brod, zaustavivši ga ispred prevaljenog obrambenog tornja.Iskočio je i pohitao preko tla koje se dimilo.

Iz dizala se pojavio Reinhart, okružen svojim policajcima Sigurnosti. “Izmigoljio namje! Pobjegao je!”

“Nije pobjegao”, odvrati Dixon. “Sam sam ga dokrajčio.”Reinhart se žestoko tresao. “Kako to mislite?”“Pođite sa mnom. Preko, u ovom smjeru.” On i Reinhart popeli su se padinom uništenog

brda, obojica dahćući da dođu do mrvice zraka. “Slijetao sam. Vidio sam osobu kako seizvlači iz dizala i trči prema planinama, poput nekakve životinje. Kad je izašao na otvoreno,obrušio sam se na njega i ispustio fosfornu bombu.”

“Onda je - mrtav?"“Ne znam kako bi itko mogao preživjeti fosfornu bombu.” Došli su do vrha brda. Dixon

stane, a onda uzbuđeno pokaže dolje, u jamu iza brda. “Tamo!”Pažljivo su se spustili. Tlo je bilo sprženo i spaljeno do gola. Teški oblaci dima vukli su

se zrakom. Mjestimične vatre još su plamtjele tu i tamo. Reinhart zakašlje i sagne se vidjeti.Dixon upali džepno svjetlo i postavi ga pored tijela.

37

Tijelo je bilo spaljeno, napola uništeno plamtećim fosforom. Ležalo je nepomično, jedneruke preko lica, otvorenih usta, groteskno raširenih nogu. Poput neke odbačene krpene lutke,bačene u spaljivač i progutane skoro do neprepoznatljivosti.

“Živ je!”, promrmlja Dixon. Opipao je naokolo radoznalo. “Sigurno je imao neku vrstuzaštitnog polja. Zapanjujuće je da čovjek može...”

“To je on? To je stvarno on?”“Podudara se s opisom.” Dixon otkine šaku spaljene odjeće. “To je čovjek -

nepoznanica. Ili barem ono što je od njega ostalo.”Reinhart klone od olakšanja. “Znači da ga konačno imamo. Podaci su precizni. Više nije

čimbenik.”Dixon izvadi svoj blaster i zamišljeno otpusti sigurnosnu kočnicu. “Ako želite, mogu

smjesta dovršiti posao.”U tom trenutku pojavio se Šerikov, u pratnji dvojice naoružanih policajaca Sigurnosti.

Mračno je gazio niz padinu, grizući crnim očima. “Je li Cole...” Prekinuo se. “Dobri Bože.”“Dixon ga je sredio fosfornom bombom”, reče Reinhart neodređeno. “Stigao je na

površinu te pokušao pobjeći u planine.”Šerikov se umorno okrene. “Bio je zapanjujuća osoba. Tijekom napada, Uspio je

provaliti bravu na svojim vratima i pobjeći. Stražari su pucali na njega, ali ništa se nijedogodilo. Skrpao je nekakvo polje sila oko sebe. Nešto što je prilagodio.”

“Kako bilo, sad je gotovo”, odgovori Reinhart. “Jeste li dali da se naprave SRB-ploče onjemu?”

Šerikov polako posegne pod svoj kaput. Izvukao je veliku žutu omotnicu. “Ovdje su sveinformacije koje sam sakupio o njemu, dok je bio sa mnom.”

“Jesu li skroz potpune? Sve prethodno bilo je tek fragmentarno.”“Onoliko potpune koliko sam mogao. Uključene su fotografije i dijagrami unutrašnjosti

kugle. Ožičenje kupole koje mi je napravio. Nisam čak imao ni priliku da ih pogledam.”Šerikov je prstima gladio omotnicu. “Što ćete učiniti s Coleom?”

“Dat ću da ga ukrcaju i odvedu natrag u grad - i da ga Ministarstvo eutanazije službenouspava.”

“Legalno ubojstvo?”, Šerikovljeve se ušne nakrive. “Zašto to jednostavno ne uraditeovdje, pa da budete gotovi?”

Reinhart zgrabi omotnicu i ugura je u svoj džep. “Smjesta ću ovo predati strojevima.”Dao je znak Dixonu. “Idemo. Sad možemo obavijestiti flotu da se pripremi za napad naKentaur.” Kratko se okrenuo Šerikovu. “Kad Ikar može biti lansiran?”

“Za oko sat vremena, pretpostavljam. Upravo učvršćuju upravljačku kupolu na svojemjesto. Pod pretpostavkom da će ispravno raditi, to je sve što je potrebno.”

“Dobro. Obavijestit ću Duffeovu da pošalje signal ratnoj floti.” Reinhart kimne policijida odvedu Šerikova u brod Sigurnosti koji je čekao. Šerikov je pošao mirno, sivog i upaloglica. Coleovo nepomično tijelo pokupljeno je i bačeno na teretna kola. Ona su se otkoturala uteretni prostor broda Sigurnosti i vrata su kliznula, te se zatvorila za njima.

“Bit će zanimljivo vidjeti kako strojevi reagiraju na dodatne podatke”, reče Dixon.“Trebalo bi to biti prilično poboljšanje u izgledima”, složi se Reinhart. Potapšao je

omotnicu što je nadimala njegov unutarnji džep. “Dva smo dana ispred roka.”

* * *

Margaret Duffe polako je ustala od svog stola. Automatski je gurnula svoj stolac natrag.“Da razjasnimo. Hoćete reći da je bomba gotova? Spremna za polazak?”

Reinhart kimne nestrpljivo. “Tako sam rekao. Tehničari provjeravaju ležišta kupole dase uvjere kako je pravilno učvršćena. Lansiranje će se biti za pola sata.”

“Trideset minuta! Dakle -”“Dakle, napad može početi smjesta. Pretpostavljam da je flota spremna za akciju.”“Naravno. Spremna je već nekoliko dana. Ali ne mogu vjerovati da je bomba već

gotova.” Margaret Duffe tupo je krenula prema vratima svog ureda. “Ovo je veliki dan,komesare. Stara era leži za nama. Sutra u ovo vrijeme, Kentaura neće biti. A kolonije će

38

konačno biti naše.”“Bio je to dugi uspon”, promrmlja Reinhart.“Još nešto. Vaše optužbe protiv Šerikova. Čini se nevjerojatnim da bi osoba njegova

kalibra ikad mogla -”“O tome ćemo raspravljati kasnije”, Reinhart hladno prekine. Izvukao je veliku žutu

omotnicu ispod svog kaputa. “Nisam imao prilike unijeti dodatne podatke u SRB-strojeve.Ako me ispričate, učinit ću to sada.”

Na trenutak je Margaret Duffe stajala na vratima. Njih dvoje suočilo se u tišini, bezriječi, s jedva primjetnim osmijehom na Reinhartovim tankim usnama i neprijateljstvom uženinim plavim očima.

“Reinharte, ponekad mislim da ćete možda otići predaleko. A ponekad mislim da većjeste otišli predaleko...”

“Obavijestit ću vas o bilo kakvoj promjeni u izgledima.” Reinhart prođe pored nje, vaniz ureda i niz hodnik. Krenuo je prema SRB-sobi, dok je u njemu raslo snažno talamičkouzbuđenje.

Nekoliko trenutaka kasnije, ušao je u SRB-sobu. Stigao je do strojeva. Izgledi 7-6vidjeli su se na ekranima prikazivača. Reinhart se lagano nasmije. 7-6. Lažni izgledi,temeljeni na netočnim informacijama. Sad mogu biti uklonjeni.

Kaplan požuri do njega. Reinhart mu preda omotnicu i ode do prozora, gledajući scenupod sobom. Posvuda su mahnito brzali ljudi i vozila. Službenici su dolazili i odlazili poputmrava, hitajući u svim smjerovima.

Rat je bio tu. Poslanje signal ratnoj floti koja je toliko dugo čekala blizu ProksimaKentaura. Osjećaj trijumfa strujao je kroz Reinharta. Pobijedio je. Uništio je čovjeka izprošlosti i slomio Petra Šerikova. Rat je počeo kako je planirano. Zemlja se probijala.Reinhart se nasmiješi. Bio je potpuno uspješan.

“Komesare.”Reinhart se polako okrene. “U redu.”Kaplan je stajao pred strojevima, zureći u očitanje. “Komesare -”Iznenadni alarm podbode Reinharta. Bilo je nečega u Kaplanovu glasu. Pohitao je do

njega. “Što je?”Kaplan ga pogleda, bijela lica, očiju razrogačenih od užasa. Usta su mu se otvarala i

zatvarala, ali nije izlazio ni pisak.“Što je?”upita Reinhart, promrzao. Sagnuo se prema strojevima, proučavajući očitanja.Pozlilo mu je od jeze.100-1. Protiv Zemlje!Nije mogao otrgnuti pogled od brojki. Bio je tup, šokiran od nevjerice. 100-1. Što se

dogodilo? Što je pošlo po zlu? Kupola je bila gotova, Ikar je bio spreman, flota obaviještena...U zgradi se začulo iznenadno duboko zujanje izvana. Odozdo su doprli povici. Reinhart

polako okrene glavu prema prozoru, srca smrznutog od straha.Preko večernjega neba kretao se trag, uspinjući se svakim trenutkom. Tanka bijela crta.

Nešto se penjalo, dobivajući svakog trenutka na brzini. Na tlu, sve su oči bile okrenute prematome, zaprepaštena lica što su gledala gore.

Objekt je ubrzavao. Brže i brže. Onda je nestao. Ikar je bio na svom putu. Napad jepočeo; sad je prekasno za otkazivanje.

A na strojevima, izgledi su bili sto naprema jedan - za poraz.

* * *

U osam sati navečer, 15. svibnja 2136., Ikar je lansiran prema zvijezdi Kentaur. Dankasnije, dok je sva Zemlja čekala, Ikar je ušao u zvijezdu, putujući tisućama puta brže odbrzine svjetlosti.

Ništa se nije dogodilo. Ikar je nestao u zvijezdi. Nije bilo eksplozije. Bomba nije opalila.Istodobno se Zemljina flota sukobila s Kentaurskom, obrušavajući se u koncentriranom

napadu. Zarobljeno je dvadeset bojnih brodova. Veliki dio Kentaurske flote bio je uništen.

39

Mnogi od pokorenih sustava počeli su se buniti, u nadi da će zbaciti imperijalne okove.Dva sata kasnije, okupljena Kentaurska ratna flota s Armuna, odjednom se pojavila i

uključila u bitku. Velika borba osvjetlila je pola Kentaurskog sustava. Brod za brodom načasbi bljesnuo i onda se ugasio u pepeo. Cijeli su se dan dvije flote borile, rastegnute prekomilijuna milja svemira. Bezbrojni su borci poginuli - na obje strane.

Konačno su se ostaci izubijane Zemljine flote okrenuli i otpuzali prema Armunu -potučeni. Od nekoć impresivne armade ostalo je malo. Nekoliko zacmjenih podrtina koje sunesigurno išle u zarobljeništvo.

Ikar nije profunkcionirao. Kentaur nije eksplodirao. Napad nije uspio.Rat je bio gotov.

* * *

“Izgubili smo rat”, reče Margaret Duffe tihim glasom, začuđena i zapanjena. “Gotovo je.Svršeno.”

Članovi Vijeća sjedili su na svojim mjestima oko konferencijskog stola, sjedokosi starijiljudi, od kojih nitko nije govorio, niti se micao. Svi su nijemo buljili u velike zvjezdane kartešto su pokrivale dva zida odaje.

“Već sam ovlastila pregovarače da dogovore primirje”, promrmlja Margaret Duffe.“Poslane su zapovijedi dozapovjedniku Jessupu da odustane od bitke. Nema nade.Zapovjednik Flote Carleton uništio je sebe i svoj admiralski brod prije nekoliko minuta.Kentaursko Visoko vijeće složilo se da se borbe okončaju. Njihovo je cijelo carstvo trulo dosrži. Spremno da se uruši pod vlastitom težinom.”

Reinhart je bio pognut preko stola, glave u rukama. “Ne razumijem... Zašto? Zaštobomba nije eksplodirala?” Drhtavo je obrisao čelo. Svog je njegovog držanja nestalo. Bio jedrhturav i slomljen. “Što je pošlo naopako?”

Sivog lica, Dixon je promrmljao odgovor: “Mora da je čovjek - nepoznanica sabotiraokupolu. SRB-strojevi su znali... Analizirali su podatke. Znali su! Ali bilo je prekasno.”

Reinhartove su oči bile bezbojne od očaja dok je pridigao glavu. “Znao sam da će nasuništiti. Gotovi smo. Stoljeće rada i planiranja.” Tijelo mu se svezalo u trzaju bijesne agonije.“Sve zbog Šerikova!”

Margaret DufTe hladno je pogledala Reinharta: “Zašto zbog Šerikova?”“On je držao Colea živim! Od početka sam ga želio ubiti.” Odjednom Reinhart skoči iz

svog stolca. Ruka mu jc grčevito zgrabila pištolj. “I još je uvijek živ! Čak iako smo izgubili,imat ću zadovoljstvo prosvirati razorni snop kroz Coleova prsa!”

“Sjedite!”, zapovjedi Margaret Duffe.Reinhart je bio na pola puta do vrata: “Još je uvijek u Ministarstvu eutanazije, gdje čeka

službeno -”“Ne, nije”, reče Margaret Duffe.Rerfrhart se smrzne. Polako se okrene, kao da nije mogao vjerovati svojim čulima.

“Što?”“Cole nije u Ministarstvu. Zapovijedila sam da ga se prebaci, a vaše upute opozovu.”“Gdje - gdje je?”U glasu Margaret Duffe bila je neobična tvrdoća dok je odgovarala: “S Petrom

Šerikovim. Na Uralu. Dala sam da se ponovno uspostave Šerikovljeve pune ovlasti. Onda samnaredila da se Cole prebaci tamo, smjesti pod Šerikovljev sigurni nadzor. Želim biti sigurnada će se Cole oporaviti, tako da možemo održati naše obećanje - naše obećanje da ćemo gavratiti u njegovo vrijeme.”

Reinhartova su se usta otvarala i zatvarala. Sva mu je boja nestala iz lica. Mišići obrazatrzali su mu se u grčevima. Konačno je uspio progovoriti: “Izgubili ste razum! Izdajnikodgovoran za najveći Zemljin poraz -”

“Izgubili smo rat”, tiho ustvrdi Margaret Duffe. “Ali ovo nije dan poraza. Ovo je danpobjede. Najnevjerojatnije pobjede koju je Zemlja ikad imala.”

Reinhart i Dixon bili su osupnuti. “Što -”, zinuo je Reinhart. “Što vi to -” Cijela se

40

prostorija uzgalamila. Svi su članovi Vijeća bili na nogama. Reinhartove se riječi utope.“Šerikov će objasniti kada stigne ovamo”, čuo se mirni glas Margaret Duffe. “On je taj

koji je to otkrio.” Osvrnula se po odaji na zaprepaštene članove Vijeća. “Ostanite svi nasvojim mjestima. Svi morate ostati ovdje dok ne stigne Šerikov. Ključno je da čujete što imaza reći. Njegove vijesti preobražuju cijelu ovu situaciju.”

* * *

Petar Šerikov prihvati od svog naoružanog tehničara torbu punu papira. “Hvala.”Odgurnuo je stolac unatrag i zamišljeno pogledao po dvorani Vijeća. “Jesu li svi spremni čutišto imam za reći?”

“Spremni smo”, odgovori Margaret Duffe. Članovi Vijeća sjedili su pažljivo oko stola.Na samom kraju, Reinhart i Dixon. Nemirno su gledali kako krupni Poljak vadi spise iz svojetorbe i pažljivo ih pregledava.

“Za početak, podsjećam vas na izvorni rad iza BOS-bombe. Jamison Hedge bio je prvoljudsko biće koje je pogonilo objekt brzinom većom od brzine svjetlosti. Kao što znate, taj seobjekt smanjio u duljini i dobio na masi kako se kretao prema brzini svjetlosti. Kad jedosegao tu brzinu, nestao je. Prestao je postojati, po našim pojmovima. Kako nije imaoduljine, nije mogao zauzimati prostor. Podigao se na drugačiji nivo postojanja.

Kad je Hedge pokušao vratiti objekt, došlo je do eksplozije. Hedge je poginuo, a svanjegova oprema bila je uništena. Silina praska nije se dala izračunati. Hedge je smjestio svojpromatrački brod mnogo milijuna milja daleko. Međutim, to nije bilo dovoljno daleko.Izvorno, nadao se kako bi se njegov pogon mogao koristiti za svemirsko putovanje. Ali nakonnjegove smrti, načelo je napušteno.

To jest - do Ikara. Vidio sam mogućnosti za bombu, nevjerojatno moćnu bombu koja biuništila Kentaur i sve snage carstva. Ponovno pojavljivanje Ikara značilo bi uništenje njihovasustava. Kao što je Hedge dokazao, predmet bi se vratio u prostor kojeg već zaposjedamaterija, a kataklizma bi bila nevjerojatna.”

“Ali Ikar se nije vratio”, poviče Reinhart. “Cole je izmijenio ožičenje tako da je bombanastavila ići. Vjerojatno ide i dalje."

“Pogrešno”, zatutnji Šerikov. “Bomba se jest vratila. Ali nije eksplodirala.”Reinhart je reagirao žestoko. “Mislite...”“Bomba se vratila, usporivši ispod brzine svjetlosti čim je ušla u zvijezdu Proksima. Ali

nije eksplodirala. Nije bilo kataklizme. Ponovno se pojavila i apsorbirala ju je zvijezda,smjesta je pretvorivši u plin.”

“Zašto nije eksplodirala?”, upita Dixon.“Zato jer je Thomas Cole riješio Hedgeov problem. Našao je način da dovede BOS-

objekt natrag u ovaj svemir bez sudara. Bez eksplozije. Čovjek - nepoznanica našao je ono štoje Hedge tražio...”

Cijelo Vijeće bilo je na nogama. Sve glasniji žamor ispunio je dvoranu, pandemonijumšto je provalio sa svih strana.

“Ne vjerujem u to!”, zinuo je Reinhart. “To nije moguće. Ako je Cole riješio Hedgeovproblem, to bi značilo -” Zastao je, zateturao.

“Pogon brži od svjetlosti sad se može koristiti za svemirsko putovanje”, nastavio jeŠerikov, rukama stišavajući galamu. “Kao što je Hedge namjeravao. Moji su ljudi proučilifotografije upravljačke kupole. Ne znaju kako ili zašto, još ne. Ali imamo potpune snimkekupole. Možemo ponoviti ožičenje, čim popravimo laboratorije.”

Nad dvoranu se polako počelo slijegati razumijevanje. “Onda će biti moguće graditiBOS-brodove”, promrmlja Margaret Duffe, zbunjena. “A ako možemo to -”

“Kad sam mu pokazao upravljačku kupolu. Cole je shvatio njenu svrhu. Ne moju svrhu,već izvornu svrhu prema kojoj je radio Hedge. Cole je shvatio da je Ikar zapravo nedovršenisvemirski brod, a ne bomba. Vidio je ono što je Hedge bio vidio, BOS svemirski pogon.Krenuo je učiniti da Ikar proradi.”

“Možemo zaobići Kentaur”, promrmlja Dixon. Ušne mu se iskrive. “Onda je rat bio

41

trivijalan. Carstvo možemo ostaviti sasvim za nama. Možemo izaći izvan galaksije.”“Otvoren nam je cijeli svemir”, složi se Šerikov. “Umjesto da preuzmemo prastaro

carstvo, imamo cijelo svemirsko prostranstvo za kartografiranje i istraživanje, cijelo Božjestvaranje.”

Margaret Duffe ustala je na noge i polako pošla prema velikim zvjezdanim kartama štosu se uzdizale nad njima na drugom kraju dvorane. Stajala je dugo vremena, gledajućimnoštva sunca, bezbroj sustava, zadivljena onime što je vidjela.

“Mislite li da je shvatio sve ovo?”, odjednom je upitala. “Ono što možemo vidjeti naovim kartama?”

“Thomas Cole čudan je čovjek”, reče Šerikov, napola za sebe. “Očito ima nekakvuintuiciju o strojevima, načinu kako bi stvari trebale raditi. Intuiciju više u rukama, nego uglavi. Neku vrstu genija, kakvu ima slikar ili pijanist. Ne znanstvenik. On nema verbalnoznanje o stvarima, nema semantičke reference. On se bavi samim stvarima. Izravno.

Jako sumnjam da je Thomas Cole razumio što će se dogoditi. Pogledao je u kuglu,upravljačku kupolu. Vidio je nedovršeno ožičenje i releje. Vidio je napola dovršen posao.Nepotpuni stroj.”

“Nešto što treba popraviti”, dopuni Margaret Duffe.“Nešto što treba popraviti. Poput umjetnika, vidio je posao pred sobom. Zanimala ga je

samo jedna stvar: završiti posao najbolje što je mogao, vještinama koje je posjedovao. Namaje ta vještina otvorila cijeli svemir, beskrajne galaksije i sustave za istražiti. Svjetove bezkraja. Neograničene, nedirnute svjetove.”

Reinhart stane nesigurno na noge. “Bolje da se primimo posla. Počnemo organiziratigraditeljske ekipe. Istraživačke posade. Moramo prijeći s ratne proizvodnje na izgradnjubrodova. Početi proizvodnju rudarske i znanstvene opreme za istraživački rad.”

“Tako je”, reče Margaret Duffe. Zamišljeno ga je gledala. “Ali vi nećete imati ništa stime.”

Reinhart je vidio izraz na njenom licu. Ruka mu poleti do pištolja i on se tiho povučeprema vratima. Dixon skoči i pridruži mu se. “Natrag!”, poviče Reinhart.

Margaret Dut'fe dade znak i falanga vladinih trupa zatvori se oko ove dvojice.Učinkoviti vojnici mračnih lica, spremnih magnetskih hvataljki.

Reinhartov blaster skrene - prema članovima Vijeća što su šokirani sjedili na svojimstolcima, i prema Margaret Duffe, pravo u njene plave oči. Reinhartovo je lice bilo izobličenood bezumnoga straha. “Natrag! Neka mi nitko ne prilazi ili će ona prva nastradati!”

Petar Šerikov sklizne od stola i u jednom velikom koraku postavi svoju glomaznutjelesinu pred Reinharta. Njegova se ogromna šaka, obrasla crnim krznom, podigne urazornome luku. Reinhart odleti u zid, udari gromoglasnom silinom i polako sklizne na pod.

Vladini su vojnici hitro nabacili svoje hvataljke oko njega i povukli ga na noge. Tijelomu je bilo ukočeno. Krv mu je kapala iz usta. Zamagljenih očiju, ispljunuo je komadiće zuba.Dixon je stajao zbunjen, otvorenih usta, ne shvaćajući, dok su mu se hvataljke stegle oko rukui nogu.

Reinhartov pištolj odletio je na pod kako su ga povlačili do vrata. Jedan od starijihčlanova Vijeća podigao je pištolj i znatiželjno ga pregledavao. Pažljivo ga je položio na stol.“Potpuno napunjen”, promrmljao je. “Spreman za paljbu.”

Reinhartovo izubijano lice bilo je mračno od mržnje. “Sve sam vas trebao pobiti. Sve!”Ružni cerek iskrivio mu je razderane ušne. “Da samo mogu osloboditi ruke -”

“Ali nećete”, reče Margaret Duffe. “Ne morate se više mučiti i misliti o tom.” Dala jeznak vojnicima i oni su grubo izvukli Reinharta i Dixona iz dvorane: dva zbunjena lika,bijesni i kivni.

Na trenutak je dvorana utihnula. Onda su se članovi Vijeća nervozno promeškoljili nasvojim sjedalima i stali opet disati.

Šerikov priđe i stavi svoju ogromnu šapu Margaret Duffe na rame. “Jeste li u redu,Margaret?”

Ona se slabašno nasmiješi. “Dobro sam. Hvala...”Šerikov načas takne njenu meku kosu. Onda se povuče i počne marljivo spremati svoju

42

torbu. “Moram ići. Javit ću vam se kasnije.”“Kamo idete?”, upitala je oklijevajući. “Zar ne možete ostati?”“Moram se vratiti na Ural.” Šerikov joj se nasmije ispod svoje čupave crne brade dok je

izlazio iz dvorane. “Moram se posvetiti jednom vrlo važnom poslu.”

* * *

Kad je Šerikov otvorio vrata, Thomas Cole sjedio je na krevetu. Veći dio njegovanezgrapnog, pogrbljenog tijela bio je zapečaćen u tanki omot prozirne zrakonepropusneplastike. Dva su robobolničara neprestance zujala oko njega, spojenog vodičima što su mumjerili puls, krvni pritisak, disanje, tjelesnu temperaturu.

Cole se malo okrene, kako je ogromni Poljak bacio svoju torbu i sjeo na rub prozora.“Kako se osjećaš?”, upita ga Šerikov.“Bolje.”“Vidiš, imamo prilično naprednu terapiju. Opekotine bi ti trebale zacijeliti za koji

mjesec.”“Kako ide rat?”“Rat je gotov.”Coleove se usne pomaknu. “Ikar -”“Ikar je išao kao što je bilo očekivano. Kao što si ti predvidio.” Šerikov se nagne prema

krevetu. “Cole, obećao sam ti nešto. Imam namjeru ispuniti obećanje - čim ti bude dovoljnodobro.”

“Da me vratite u moje vrijeme?”“Tako je. To je relativno jednostavna stvar, sad kad je Reinhart uklonjen s vlasti. Opet

ćeš biti kod kuće, u svome vremenu, svome svijetu. Možemo ti dati nekoliko ploča platine ilinečeg takvog da ti financiramo posao. Trebat ćeš nova kola. Alate. Odjeću. Nekoliko tisućadolara trebalo bi biti dovoljno.”

Cole je bio tih.“Već sam u kontaktu s Histo-istraživanjem”, nastavi Šerikov. “Vremenski mjehur

spreman je čim ti budeš. Pomalo smo ti dužni, kao što si vjerojatno shvatio. Omogućio si namda ostvarimo naš najveći san. Cijeli planet kipti od uzbuđenja. Mijenjamo našu ekonomiju odratne u -”

“Nije im krivo zbog onoga što se dogodilo? Ćorak je sigurno natjerao strašno mnogoljudi da se osjećaju čisto loše.”

“Isprva. Ali preboljeli su čim su shvatili što leži pred nama. Šteta, neće te biti da to vidiš,Cole. Cijeli se svijet oslobađa. Probija u svemir. Žele da dovršim BOS-brod do kraja tjedna!Tisuće je prijava već zaprimljeno, muškarci i žene koji žele ići na prvi let.”

Cole se nasmiješi: “Tamo neće biti nikakve muzike. Neće ih čekati parada ili odbor zadoček.”

“Možda ne. Možda će prvi brod završiti na nekom mrtvom svijetu, ništa osim pijeska isuhe soli. Ali svi žele ići. To je skoro poput praznika. Ljudi trče okolo, viču i bacaju stvari naulice.

Bojim se da se moram vratiti u laboratorij. Započeto je mnogo radova na obnovi.”Šerikov posegne u svoju podebelu torbu. “Usput... Jedna sitnica. Dok se ovdje oporavljaš,mogao bi pogledati ovo.” Bacio je šaku shematskih prikaza na krevet.

Cole ih polagano podigne. “Što je to?”“Nešto sitno što sam smislio.” Šerikov ustane i odgega prema vratima. “Preuređujemo

našu političku strukturu da uklonimo svako ponavljanje Reinhartova slučaja. Ovo će zakočitisvaki novi grabež od strane pojedinca.” Pokazao je debelim prstom na nacrte. “To će dativlast svakome od nas, ne samo ograničenom broju kojim može dominirati jedna osoba - kaošto je Reinhart dominirao Vijećem.

Ova naprava omogućuje građanima da izravno pokrenu i odlučuju o pitanjima. Nećemorati čekati Vijeće da verbalizira neku mjeru. Svaki građanin može ovime prenijeti svojuvolju, učiniti da mu se potrebe prijave u središnji nadzor, koji automatski odgovara. Kad

43

dovoljno veliki dio stanovništva poželi da se nešto uradi, ove male napravice uspostavit ćeaktivno polje koje će dotaknuti sve ostale. Pitanje neće morati ići kroz formalno Vijeće.Građani mogu izraziti svoju volju daleko brže no što se neka hrpa sjedokosih staraca možeprimiti nekog pitanja.”

Šerikov ušuti, mršteći se.“Naravno”, nastavi on polako, “postoji jedna sitnica...”“Koja to?”“Nisam uspio natjerati model da proradi. Neke mušice... Takav osjetljivi posao nikad mi

nije ležao.” Zastao je na vratima. “Dobro, nadam se da ću te opet vidjeti prije no što odeš.Možda se, ako se budeš dovoljno dobro osjećao, kasnije možemo naći za još jedan, posljednjirazgovor. Možda da negdje večeramo. Eh?”

Ali Thomas Cole nije slušao. Pognuo se nad nacrtima, zamišljeno namrštena ogrubjeloglica. Dugi su mu se prsti neumorno kretali preko shema, prateći ožičenje i priključke. Usne sumu se pomicale dok je računao.

Šerikov je pričekao trenutak. Onda je stupio u hodnik i tiho zatvorio za sobom vrata.Veselo je zviždukao dok je koračao niz hodnik.

( Space Science Fiction, rujan 1953.)

BraniteljiTaylor je sjedio zavaljen u svom stolcu i čitao jutarnje novine. Topla kuhinja i miris

kave stapali su se s ugodom što ne mora ići na posao. Bilo je ovo njegovo Razdoblje Odmora,prvo nakon dugo vremena, i bilo mu je zbog toga drago. Preklopio je drugi dio, uzdahnuvšiod zadovoljstva.

“Što je bilo?”, reče Mary, pored štednjaka.“Opet su sinoć potaracali Moskvu.” Taylor kimne glavom odobravajući. “Dobro su je

naprašili. Jednom od onih R-H bombi. Bilo je i vrijeme.”Opet je kimnuo, osjećajući punu udobnost kuhinje, prisutnost njegove punašne,

privlačne žene, suđe od doručka i kavu. To je bilo opuštanje. A ratne su vijesti bile dobre,dobre i zadovoljavajuće. Mogao je osjetiti pravednički žar zbog vijesti, osjećaj ponosa iosobnog postignuća. Na kraju krajeva, on je bio sastavni dio ratnog programa, ne tek još jedantvornički radnik što vuče kola otpada, već tehničar, jedan od onih koji su razvili i isplaniraliživčani stup rata.

“Piše da će skoro usavršiti nove podmornice. Čekaj kad one krenu.” Zacmakao jeusnama u iščekivanju. “Kad one počnu gađati pod vodom. Sovjeti će sigurno biti iznenađeni.”

“Rade divan posao”, odsutno se složi Mary. “Znaš li što smo vidjeli danas? Naš timdobit će olovnjaka da ga pokažemo školskoj djeci. Vidjela sam olovnjaka, ali samo natrenutak. Dobro je za djecu da vide kuda idu njihovi ratni prilozi, ne misliš li?”

Pogledala ga je.“Olovnjak”, promrmlja Taylor. Polako je spustio novine. “E, pa, uvjerite se da je

propisno dekontaminiran. Ne želimo ništa riskirati.”“Oh, uvijek ih okupaju kad ih donesu s površine”, reče Mary. “Ni ne pomišljaju da ih

puste dolje bez kupke. Zar ne?” Oklijevala je, prisjetivši se. “Don, znaš, to me podsjeća -”

44

Kimnuo je. “Znam.”

* * *

Znao je na što je mislila. Nekoć, u samim prvim tjednima rata, prije no što su svievakuirani s površine, vidjeli su bolnički vlak kako istovaruje ranjene, ljude zasipanesusnježicom. Sjećao se kako su izgledali, izraza na njihovim licima, ili onome što je odnjihovih lica ostalo. Nije to bio ugodan prizor.

Isprva je toga bilo puno, u ranim danima, prije no što je bio gotov prelazak pod površinu.Bilo je toga puno i nije bilo jako teško naletjeti na to.

Taylor pogleda svoju ženu. Previše je o tome razmišljala u zadnjih nekoliko mjeseci. Svisu.

“Zaboravi”, reče on. “Sve je to prošlost. Gore više nema nikoga osim olovnjaka, a njimane smeta.”

“Ali, svejedno, nadam se da su oprezni kad puštaju jednoga ovamo dolje. Ako je neki jošuvijek vruć -”

Nasmijao se, odgurujući se od stola. “Zaboravi. Ovo je lijepi trenutak; bit ću kod kućesljedeće dvije smjene. Ništa za raditi, osim da sjedim i odmaram. Možda možemo otići napredstavu. U redu?”

“Predstavu? Moramo li? Ne volim gledati svo to razaranje, ruševine. Ponekad vidimneko mjesto koga se sjećam, poput San Francisca. Pokazali su snimku San Francisca, mostsrušen, pao u vodu, i to me uznemirilo. Ne volim to gledati.”

“Ali zar ne želiš znati što se događa? Znaš, ne stradavaju ljudska bića.”“Ali to je tako strašno!” Lice joj je bilo ukočeno i napeto. “Molim te, ne, Don.”Don Taylor mrzovoljno uzme svoje novine. “U redu, ali nema se baš nekog drugog

vraga za raditi. I ne zaboravi, njihovi gradovi dobivaju još gore.”Kimnula je. Taylor okrene grube, tanke listove novina. Dobro mu je raspoloženje bilo

pokvareno. Zašto se morala cijelo vrijeme mrgoditi? Bilo im je prilično dobro, kako su stvaristajale. Nisi mogao očekivati da ti sve bude savršeno, kad živiš pod površinom, s umjetnimsuncem i umjetnom hranom. Naravno da je bilo naporno, da ne vidiš nebo ili ne možeš ići kudhoćeš ili vidjeti išta drugo osim metalnih zidova, velikih urlajućih tvornica, vrtova za biljke,vojarni. Ali to je bilo bolje nego biti na površini. A jednog će dana završiti i moći će se vratiti.Nitko nije želio živjeti ovako, ali bilo je to nužno.

Ljutito je okrenuo stranicu i jadne su se novine poderale. Prokletstvo, sve lošije sukvalitete, loš tisak, žuti ton -

Pa dobro, trebali su sve za ratni program. On bi to trebao znati. Nije li on bio jedan odplanera?

Ispričao se i otišao u drugu sobu. Krevet još nije bio napravljen. Bolje da ga dovedu ured prije inspekcije sedmog sata. Prijetila je globa od jedne jedinice -

Zazvonio je vidfon. Zastao je. Tko bi to mogao biti? Vratio se i uključio ga.“Taylor?”, reče lice što se stvorilo. Bilo je to staro lice, sijedo i sumorno. “Ovdje Moss.

Žao mi je što vas gnjavim tijekom Razdoblja Odmora, ali iskrslo je ovo.” Zašuškao jepapirima. “Molim vas da požurite ovamo.”

Taylor se ukoči: “Što je? Nema šanse da pričeka?” Mirne su ga sive oči proučavale,bezizražajne, bez da su prosuđivale. “Ako želite da siđem dolje u laboratorije”, gunđao jeTaylor, “pretpostavljam da mogu. Odjenut ću odoru -”

“Ne. Dođite kako jeste. I ne u laboratorij. Sretnemo se na drugom nivou što je prijemoguće. Trebat će vam oko pola sata, koristeći brzo vozilo prema gore. Vidimo se tamo.”

Slika se prekine i Moss nestane.

* * *

“Što je bilo?”, upita Mary s vrata.“Moss. Treba me zbog nečega.”

45

“Znala sam da će se to dogoditi.”“Pa, ionako nisi htjela ništa raditi. Zar je bitno?” Glas mu je bio ogorčen. “Stalno jedno

te isto, svakoga dana. Donijet ću ti nešto. Idem na drugi nivo. Možda budem dovoljno blizupovršine da -”

“Ne! Ništa mi ne nosi! Ne s površine!”“U redu, neću! Ali sve te iracionalne gluposti -”Bez da mu odgovori, gledala ga je kako obuva čizme.

* * *

Moss kimne i Taylor krene s njim kako je stariji čovjek koračao. Niz tereta kretao se napovršinu: slijepa kola što su tandrkala uz rampu poput kamiona za rudaču, da bi nestala krozzaklopac nivoa iznad njih. Taylor je gledao kola, natovarena nekakvom cjevastommašinerijom, njemu novim oružjima. Posvuda su bili radnici, u tamno sivim odorama radnihbrigada, utovarivali su, dizali, dovikivali se i muvali tamo-amo. Buka na nivou bila jezaglušujuća.

“Idemo malo prema gore”, reče Moss, “gdje možemo razgovarati. Ovo nije mjesto davam kažem pojedinosti.”

Pošli su dizalom gore. Prijevozno dizalo ostalo je za njima, a s njime većina lupe i buke.Uskoro su se pojavili na promatračkoj platformi, obješenoj na stijenki cijevi, ogromnog tunelakoji je vodio na površinu, sad ne više od pola milje iznad njih.

“Moj Bože!”, reče Taylor, nenamjerno pogledavši niz cijev. “Ima puno do dolje.”Moss se nasmije. “Nemojte gledati.”Otvorili su vrata i ušli u ured. Iza stola sjedio je časnik, časnik Unutarnje sigurnosti.

Podigao je pogled.“Sad ću poći s vama. Moss.” Pogledao je Taylora, proučavajući ga. “Malo ste uranili.”“Ovo je zapovjednik Franks”, Moss će Tayloru. “On je prvi napravio otkriće. Ja sam

obaviješten sinoć.” Potapšao je paket koji je nosio. “Zbog ovoga su me pozvali.”Franks se namršti na njega i ustane. “Idemo na prvi nivo. Tamo možemo o tome

razgovarati.”“Prvi nivo?”, ponovi Taylor živčano. Njih su trojica pošli niz pokrajnji prolaz do malog

dizala. “Nikad nisam bio tamo. Je li to u redu? Nije radioaktivno, zar ne?”“Poput svih ste ostalih”, reče Franks. “Stare babe što se boje lopova. Nikakvo zračenje

ne curi do prvog nivoa. Imamo olovo i stijenu, a sve što silazi niz cijev, okupano je.”“Kakva je priroda problema?”, upita Taylor. “Volio bih znati nešto o tome.”“Uskoro.”Ušli su u dizalo i popeli se. Kad su izašli, bili su u dvorani u kojoj je posvuda bilo

vojnika, oružja i odora. Taylor trepne iznenađeno. Dakle, to je prvi nivo, podzemni nivonajbliži površini! Nakon ovog nivoa, bila je samo stijena, olovo i stijena, i velike cijevi kojesu vodile gore poput glistinih rupa. Olovo i stijena i iznad toga, gdje su se cijevi otvarale,veliko prostranstvo koje ni jedno živo biće nije vidjelo osam godina: ogromna, beskrajnaruševina koja je nekoć bila dom Čovjeku, mjesto gdje je živio prije osam godina.

Sad je površina bila smrtonosna pustinja šljake i kolrljajućih oblaka. Beskrajni oblacivaljali su se tamo-amo, zaklanjajući crveno sunce. Povremeno bi se promeškoljilo neštometalno, što bi prošlo kroz ostatke grada ili se probijalo preko izmučenog selskog tla.Olovnjak, površinski robot, otporan na zračenje, izgrađen u grozničavoj žurbi zadnjih mjeseciprije no što je hladni rat postao doslovno vruć.

Olovnjaci, što su puzali tlom, kretali se oceanima ili nebom u vitkim zacrnjenimletjelicama, stvorenja koja su mogla postojati gdje nije mogao opstati život, metalni i plastičniobrisi što su vodili rat kojeg je Čovjek započeo, ali kojeg nije mogao sam voditi. Ljudska bićaizmislila su rat, izmislila i proizvela oružja, čak su izmislili i igrače, borce, aktere rata. Ali onisami nisu mogli istupiti, nisu ga mogli sami vojevati. U cijelome svijetu - u Rusiji, Europi,Americi, Africi - nije ostalo ni jedno ljudsko biće. Bili su pod površinom, u dubokimskloništima što su bila pažljivo planirana i izgrađena još dok su prve bombe počele padati.

46

Bila je to sjajna ideja i jedina ideja koja je mogla raditi. Gore, na uništenoj, sprženojpovršini onoga što je nekoć bio živi planet, olovnjak je puzao i trčkarao, i vojevao Čovjekovrat. A pod površinom, u dubinama planeta, ljudska su bića neprekidno radila da proizveduoružja kako bi se borba nastavila, mjesec za mjesecom, godinu za godinom.

* * *

“Prvi nivo”, reče Taylor. Kroz njega je prostrujila čudna bol. “Skoro na površini.”“Ali ne sasvim”, odvrati Moss.Franks ih je poveo kroz vojnike, preko na jednu stranu, pored usta cijevi.“Za nekoliko minuta, dizalo će nam donijeti nešto s površine”, objasnio je. “Vidite,

Taylor, svako malo Sigurnost pregleda i ispita površinskog olovnjaka, jednog od njih, koji suneko vrijeme bili gore, da saznamo neke stvari. Pošalje se vidpoziv i uspostavi kontakt sterenskim stožerom. Trebamo takav izravni intervju; ne možemo ovisiti samo ovidzaslonskim kontaktima. Olovnjaci obavljaju dobar posao, ali želimo se uvjeriti da sve ideonako kako želimo.”

Franks se okrene Tayloru i Mossu i nastavi: “Dizalo će donijeti olovnjaka s površine,jednog od olovnjaka klase A. U sljedećoj je prostoriji komora za ispitivanje, s olovnim zidomu sredini, tako da časnici koji obavljaju razgovor neće biti izloženi zračenju. Ovo nam je lakšenego kupati olovnjaka. Odmah ide natrag gore; ima obvezu kojoj se mora vratiti.

“Prije dva dana, doveden je olovnjak klase A i ispitan. Sam sam vodio postupak.Zanimalo nas je novo oružje koje Sovjeti koriste, automatska mina koja progoni sve što sekreće. Vojska je gore poslala upute da se mina promatra i o njoj detaljno izvijesti.

“Taj olovnjak klase A doveden je dolje s informacijom. Od njega smo naučili nekolikočinjenica, dobili uobičajenu rolu filma i izvještaja, a onda ga poslali natrag gore. Izlazio je izkomore, natrag u dizalo, kad se dogodila čudna stvar. U to vrijeme, mislio sam -”

Franks prekine. Bljeskalo je crveno svjetlo.“To dizalo stiže dolje.” Kimnuo je nekim vojnicima. “Uđimo u komoru. Olovnjak će za

trenutak biti s nama.”“Olovnjak klase A”, primijeti Taylor. “Vidio sam ih na filmskom platnu, kako podnose

izvješća.”“To je prilično iskustvo”, reče Moss. “Gotovo su ljudski.”

* * *

Ušli su u komoru i sjeli iza olovnog zida. Nakon nekog vremena, bljesnuo je signal iFranks dade znak rukama.

Otvorila su se vrata iza zida. Taylor proviri kroz svoj prorez za promatranje. Vidio jekako nešto polako prilazi, vitki metalni obris što se kreće na gusjenici, ruku-hvatača spuštenihuz bokove. Obris je stao i pogledao olovni zid. Stajao je i čekao.

“Zanima nas da nešto saznamo”, reče Franks. “Prije no što te ispitam, imaš li što prijavitio uvjetima na površini?”

“Ne. Rat se nastavlja.” Olovnjakov glas bio je automatski i jednoličan. “Malo smo kratkis brzim lovačkim letjelicama jednosjedog tipa. Pomogli bi nam i -”

“To je sve već zabilježeno. Želim te ovo pitati. Naš kontakt s vama bio je samo putemvidzaslona. Moramo se osloniti na neizravne dokaze, jer nitko od nas ne ide gore. Možemosamo pretpostaviti što se događa. Sami nikad ništa ne vidimo. Sve moramo dobiti iz drugeruke. Neki od najviših vođa počinju smatrati da ima previše mjesta za pogreške.”

“Pogreške?”, upita olovnjak. “Na koji način? Naša su izvješća pažljivo provjerena prijeno što ih se šalje dolje. Održavamo stalni kontakt s vama; prijavljuje se sve značajno. Svakonovo oružje za koje se vidi da ga neprijatelj koristi -”

“To shvaćam", zareži Franks iza svog proreza za gledanje. “Ali možda bismo sve totrebali sami vidjeti. Je li moguće da postoji dovoljno veliko područje slobodno od zračenja dabi se ljudska ekipa popela na površinu? Ako bi nekolicina nas došla u odijelima podstavljenim

47

olovom, bi li mogli preživjeti dovoljno dugo za promatranje uvjeta i glede stvari?”Stroj zastane prije no što je odgovorio. “Sumnjam. Možete provjeriti uzorke zraka,

naravno, i sami odlučiti. Ali u osam godina otkako ste otišli, stvari su se stalno pogoršavale.Ne možete imati nikakve prave predodžbe o uvjetima gore. Ikakvom pokretnom predmetupostalo je teško preživjeti. Ima mnogo vrsta projektila osjetljivih na kretnje. Nova mina nesamo da reagira na pokret, već nastavlja beskonačno progoniti predmet, dok ga konačno nesustigne. A zračenja ima posvuda.”

“Shvaćam.” Franks se okrene Mossu, čudno stisnutih očiju. “Dobro, to je ono što samhtio znati. Možeš ići.”

Stroj krene natrag prema izlazu. Zastane. “Svakog se mjeseca količina smrtonosnihčestica u atmosferi povećava. Tempo rata postupno -”

“Shvaćam.” Franks ustane. Pružio je ruku i Moss mu preda zavežljaj. “Još nešto prijenego što odeš. Želim da ispitaš novi tip metalnog zaštitnog materijala. Predat ću ti uzorakhvataljkom.” Franks stavi zavežljaj u nazubljena kliješta i okrene hvataljku tako da je držaodrugi kraj. Zavežljaj se zakrene do olovnjaka, koji ga je uzeo. Gledali su ga kako odmatazavežljaj i uzima u ruke metalnu ploču. Olovnjak je prevrtao metal u rukama. Odjednom seukočio.

“U redu”, reče Franks.Naslonio je rame na zid i dio je kliznuo u stranu. Taylor zine - Franks i Moss žurili su k

olovnjaku!“Dragi Bože!”, reče Taylor. “Ali..., radioaktivan je!”

* * *

Olovnjak je stajao nepomičan, još uvijek držeći metal. U komori su se pojavili vojnici.Okružili su olovnjaka i pažljivo ga prešli brojačem.

“U redu je, gospodine”, jedan će od njih Franksu. “Hladan je k’o duga zimska noć.”“Dobro. Bio sam siguran, ali nisam želio riskirati.”“Vidite”, Moss reče Tayloru, “ovaj olovnjak uopće nije vruć. Pa ipak, došao je izravno s

površine, bez da ga se i okupalo.”“Ali, što to znači?”, upita Taylor tupo.“Može biti slučajnost”, odgovori Franks. “Uvijek postoji mogućnost da bi dani objekt

mogao izbjeći da gore bude izložen. Ali ovo je drugi put za koji znamo da se to dogodilo.Moglo bi ih biti još.”

“Drugi put?”“Primijetili smo to u prijašnjem intervjuu. Olovnjak nije bio vruć. I taj je bio hladan,

poput ovoga.”Moss je uzeo natrag metalnu ploču iz olovnjakovih ruku. Pažljivo je pritisnuo površinu i

vratio ju je u ukočene prste koji se nisu pobunili.“Ovime smo ga nakratko spojili, tako da smo mu mogli prići dovoljno blizu za temeljitu

provjeru. Vratit će se u trenu. Bolje da se opet vratimo iza zida.”Otišli su natrag i olovni zid zatvorio se za njima. Vojnici su napustili komoru.“Dva razdoblja od sada”, reče Franks tiho, “početna istraživačka ekipa bit će spremna da

ode na površinu. Idemo cijevlju u odijelima, sve gore do vrha - prvi ljudski odred koji napuštapodzemlje u osam godina.”

“Možda ništa ne znači”, dopuni Moss, “ali sumnjam. Nešto se događa, nešto čudno.Olovnjak nam je rekao da gore ne može postojati nikakav život, a da ne bude spržen. Priča mune stoji.”

Taylor kimne. Gledao je nepomični obris kroz prorez za promatranje. Olovnjak se većpočeo meškoljiti. Bio je ulubljen na nekoliko mjesta, savinut i iskrivljen, a površina mu je bilazacrnjena i spržena. Bio je to olovnjak koji je dugo vremena bio gore; vidio je rat i uništenje,ruševine toliko velike da ni jedno ljudsko biće nije moglo zamisliti razmjere. Puzao je i šuljaose u svijetu zračenja i smrti, svijetu u kome nikakav život nije mogao opstati.

A Taylor ga je dotaknuo!

48

“Vi idete s nama”, odjednom će Franks. “Želim da i vi budete s nama. Mislim da idemonas trojica.”

* * *

Mary ga je dočekala s bolesnim i preplašenim izrazom. “Znam. Ideš na površinu. Zarne?”

Sljedila ga je u kuhinju. Taylor je sjeo, ne gledajući ju.“To je povjerljivi projekt”, izvrdavao je. “Ne mogu ti o njemu ništa pričati.”“Ne moraš mi reći. Znam. Znala sam istog trena kad si stigao. Bilo je nešto na tvome

licu, nešto što nisam vidjela dugo, dugo vremena. Bio je to stari izgled.”Prišla mu je. “Ali kako te mogu slati na površinu?” Uzela mu je lice u svoje drhtave

ruke, tjerajući ga da je pogleda. U njenim je očima bila čudna glad. “Nitko ne može živjetigore. Pogledaj, pogledaj ovo!”

Zgrabila je novine i držala ih pred njim.“Pogledaj ovu fotografiju: Amerika, Europa, Azija, Afrika - ništa osim ruševina. Viđali

smo to svakog dana na zaslonima. Sve uništeno, zatrovano. A oni te šalju gore. Zašto? Nijedno živo biće ne može preživjeti gore, čak ni korov, ili trava. Uništili su površinu, zar nisu?Zar nisu?”

Taylor ustane: “To je zapovijed. Ništa ne znam o tome. Rečeno mi je da se prijavim ipridružim izviđačkom odredu. To je sve što znam.”

Stajao je dugo, buljeći pred sebe. Polako, poscgao je za novinama i podigao ih premasvjetlu.

“Čini se stvarnim”, mrmljao je. “Ruševine, smrt, šljaka. Uvjerljivo je. Sva izvješća,fotografije, filmovi, čak i uzorci zraka. Pa ipak, nismo sami vidjeli, ne nakon prvih mjeseci...”

“O čemu govoriš?”“Ni o čemu.” Spustio je novine. “Odlazim rano nakon sljedećeg Razdoblja spavanja.

Idemo leći.”Mary se okrene, tvrdog i grubog lica. “Radi što želiš. Mogli bismo baš svi otići gore i

pomrijeti, umjesto što polako umiremo ovdje, poput gamadi u tlu.”Nije shvatio koliko je ogorčena. Jesu li svi takvi? Što je s radnicima koji su radili u

tvornicama, dan i noć, neprekidno? Blijedi, pognuti muškarci i žene, koji se vuku na i s posla,trepću u bezbojnom svjetlu, jedu sintetiku -

“Ne bi trebala biti tako ogorčena”, reče.Mary se nasmiješi: “Ogorčena sam jer znam da se nikad nećeš vratiti.” Okrenula se.

“Nikad te više neću vidjeti, jednom kad odeš gore.”Bio je šokiran. “Što? Kako možeš reći nešto takvo?”Nije odgovorila.

* * *

Probudio ga je javni razglas što mu je kreštao u ušima, urlajući pred zgradom.“Specijalni bilten! Površinske snage javljaju o enormnom sovjetskom napadu novim

oružjima! Povlačenje ključnih grupa! Sve radne jedinice smjesta neka se jave u tvornice!”Taylor trepne, trljajući si oči. Skočio je iz kreveta i pohitao do vidfona. Trenutak kasnije

propušten je do Mossa.“Slušajte”, reče. “Što je s ovim novim napadom? Je li projekt otkazan?” Mogao je vidjeti

Mossov stol, prekriven izvješćima i papirima.“Ne”, odgovori Moss. “Idemo dalje. Smjesta dođite ovamo.”“Ali -”“Ne raspravljajte sa mnom.” Moss podigne šaku biltena s površine, divljački ih

gužvajući. “Ovo je izmišljotina. Dođite!” Prekinuo je.Taylor se bijesno odjenuo, zbunjenog mozga.Pola sata kasnije, iskočio je iz brzog vozila i pohitao stubama u zgradu Sintetika.

49

Hodnici su bili puni muškaraca i žena što su jurili u svim smjerovima. Ušao je u Mossov ured.“Tu ste”, reče Moss, smjesta ustajući. “Franks nas čeka na izlaznoj postaji.”Krenuli su u vozilu Sigurnosti, čija je sirena urlala. Radnici su im se raspršivali s puta.“Što je s napadom?”, upita Taylor.Moss napne ramena. “Sigurni smo da smo iznudili njihov potez. Doveli smo stvar do

vrhunca.”Zakočili su na postaji veze s cijevi i iskočili. Trenutak kasnije, kretali su se velikom

brzinom prema prvom nivou.Izašli su u zbunjujući prizor aktivnosti. Vojnici su pričvršćivali olovna odijela,

razgovarali uzbuđeno među sobom, vikali. Izdavana su oružja, predavane upute.Taylor je proučavao jednog od vojnika. Bio je naoružan strašnim Benderovim pištoljem,

novim ručnim oružjem kratke cijevi, koje je tek počelo izlaziti s proizvodne trake. Neki odvojnika izgledali su pomalo uplašeni.

“Nadam se da ne pravimo grešku”, reče Moss, primijetivši njegov pogled.Franks je došao k njima. “Evo programa. Nas trojica idemo gore prvi, sami. Vojnici će

nas slijediti za petnaest minuta.”“Što ćemo reći olovnjacima?”, upita Taylor zabrinuto. “Moramo im reći nešto.”“Želimo promatrati novi sovjetski napad.” Franks se ironično nasmiješi. “S obzirom na

to da se čini tako ozbiljnim, trebamo biti tamo osobno da svjedočimo.”“A što onda?”, upita Taylor.“To će ovisiti o njima. Idemo.”

* * *

U maloj kabini, išli su munjevito uz cijev, dizani odozdo antigrav snopovima. Taylor je svremena na vrijeme pogledavao dolje. Bio je to dugi put natrag, svakog trenutka sve dulji.Nervozno se znojio unutar svog odijela, nestručnim prstima stežući svoj Benderov pištolj.

Zašto su njega odabrali? Sreća, čista sreća. Moss ga je tražio da pođe s njime kao članOdjela. Onda ga je Franks odabrao bez promišljanja. A sad su hitali prema površini, sve brže ibrže.

Duboki strah, usađivan u njega osam godina, bubnjao mu je u umu. Zračenje, sigurnasmrt, spaljeni i smrtonosni svijet -

Kabina je išla gore i gore. Taylor je zgrabio držače i zatvorio oči. Svakog su trena bilisve bliže, prva živa bića što idu iznad prvog nivoa, uz cijev, kroz olovo i stijene, gore dopovršine. Fobični užas tresao ga je u naletima. Bila je to smrt; svi su to znali. Zar nisu tovidjeli u filmovima, tisućama puta? Gradovi, susnježica što pada, oblaci što se valjaju -

“Nema još dugo”, reče Franks. “Skoro smo gore. Površinski toranj nas ne očekuje. Izdaosam zapovijed da se ne šalje nikakav signal.”

Kabina je letjela gore, bijesno jureći. Taylorova se glava vrtjela; držao se, zatvorenihočiju. Gore i gore...

Kabina je stala. Otvorio je oči.Bili su u ogromnoj prostoriji, osvijetljenoj fluorescentnim cijevima, pećini ispunjenoj

opremom i mašinerijom, bezbrojnim gomilama materijala naslaganog red za redom. Međuhrpama, tiho su radili olovnjaci, gurajući kola i ručna kolica.

“Olovnjaci”, reče Moss. Lice mu je bilo blijedo. “Znači da smo stvarno na površini.”Olovnjaci su hodali tamo-amo s opremom, prebacujući goleme zalihe oružja i rezervnih

dijelova, streljiva i snabdijevanja koje su bile dopremane na površinu. A ovo je bila prijamnapostaja samo za jednu cijev; bilo je mnogo drugih, razbacanih diljem kontinenta.

Taylor se nervozno osvrne oko sebe. Stvarno su bili tamo, iznad zemlje, na površini. Tuje bio rat.

“Idemo”, reče Franks. “Stražar klase B ide prema nama.”Izašli su iz kabine. Olovnjak im je brzo prilazio. Dovezao se pred njih i stao,

pregledavajući ih s podignutim ručnim oružjem.“Ovo je Sigurnost”, reče Franks. “Dajte da mi se smjesta pošalje klasa A.”

50

Olovnjak je oklijevao. Dolazili su drugi stražari klase B, jureći podom, budni iuzbunjeni. Moss pogleda uokolo.

“Izvršavaj!”, Franks će glasnim, zapovjednim tonom. “Zapovjeđeno ti je!”Olovnjak se nesigurno odmaknuo od njih. Na kraju zgrade, kliznula su vrata. Pojavila su

se dva olovnjaka klase A i pošla polako prema njima. Svaki je preko prsa imao zelenu prugu.“Iz Površinskog Vijeća”, prošapće Franks napeto. “Bogme smo iznad zemlje. Pripremite

se.”Dva su olovnjaka oprezno prišla. Bez da su išta rekli, stali su blizu ljudi, odmjeravajući

ih od glave do pete.“Ja sam Franks iz Sigurnosti. Došli smo iz podzemlja da bismo -”“Ovo je nevjerojatno”, hladno ga prekine jedan olovnjak. “Znate da ne možete živjeti

ovdje. Cijela je površina po vas smrtonosna. Nikako ne možete ostati na površini.”“Ova će nas odijela zaštititi”, odvrati Franks. “U svakom slučaju, to nije vaša

odgovornost. Ono što želim je hitna sjednica Vijeća, tako da se mogu upoznati s uvjetima, sastanjem ovdje. Može li to biti dogovoreno?”

“Vi, ljudska bića, ne možete nikako ovdje preživjeti. A novi sovjetski napad usmjeren jena ovo područje. U značajnoj ste opasnosti.”

“Znamo to. Molim, sazovite Vijeće.” Franks se osvrne oko sebe u ogromnoj dvorani,osvijetljenoj svjetiljkama ugrađenim u strop. U njegov glas uđe nešto nesigurno: “Je li sadanoć ili dan?”

“Noć”, reče jedan od olovnjaka klase A, nakon stanke. “Zora sviće za oko dva sata.”Franks kinine. “Dakle, ostat ćemo najmanje dva sata. Kao ustupak našoj

sentimentalnosti, hoćete li nam, molim, pokazati neko mjesto gdje možemo gledati Suncekako izlazi? Cijenili bismo to.”

Kroz olovnjake prođe nemir.“To je neugodan prizor", reče jedan od olovnjaka. “Vidjeli ste fotografije; znate čemu

ćete svjedočiti. Oblaci lebdećih čestica zaklanjaju svjetlo, posvuda su hrpe šljake, cijelazemlja je uništena. Za vas će to biti prizor koji će vas osupnuti, daleko gori no što ga moguprenijeti slike i film.”

“Kakav god bio, ostat ćemo da to vidimo. Hoćete li izdati zapovijed Vijeću?”

* * *

“Pođite ovim putem.” Oklijevajući, dva olovnjaka pođoše prema zidu skladišta. Tri sučovjeka prtila za njima, teških cipela što su odzvanjale betonom. Pred zidom, dva suolovnjaka zastala.

“Ovo je ulaz u Vijećnicu. U Vijećnici su prozori, ali vani je još mrak, naravno. Sadnećete vidjeti ništa, ali za dva sata -”

“Otvorite vrata”, reče Franks.Vrata su kliznula unatrag. Polako su ušli unutra. Prostorija je bila mala, uredna soba s

okruglim stolom u sredini, okružen stolcima. Njih su trojica tiho sjeli, a dva su ih olovnjakaslijedila, zauzevši svoja mjesta.

“Drugi vijećnici su na putu. Već su obaviješteni i dolaze što brže mogu. Iznova vaspozivam da se vratite dolje.” Olovnjak je gledao tri ljudska bića. “Nema načina na kojimožete izdržati ove uvjete. Čak i mi sami preživljavamo uz neke probleme. Kako možeteočekivati da ćete vi?”

Vođa priđe Franksu.“Ovo nas zapanjuje i zbunjuje”, rekao je. “Naravno da moramo činiti što nam kažete, ali

dopustite da vam ukažem da ako ostanete ovdje -”“Znamo”, Franks će nestrpljivo. “Međutim, namjeravamo ostati, barem do svitanja.”“Ako inzistirate.”Nastupila je tišina. Činilo se da olovnjaci raspravljaju među sobom, iako tri čovjeka nisu

čuli nikakav zvuk.“Za vaše vlastito dobro”, konačno će vođa, “morate se vratiti dolje. Raspravili smo ovo, i

51

čini nam se da radite stvar pogrešnu po vaše dobro.”“Mi smo ljudska bića”, Franks će oštro. “Zar ne razumijete? Mi smo ljudi, a ne strojevi.”“Baš se zato morate vratiti natrag. Ova soba je radioaktivna; sva su površinska područja.

Računamo da vas vaša odijela neće štititi još dulje od pedeset minuta. Stoga -”Olovnjaci su hitro krenuli prema njima, vozeći u krug, stvarajući čvrsti red. Ljudi su

ustali, Taylor je nezgrapno posegnuo za svojim oružjem, tupih i glupih prstiju. Ljudi su stajalinasuprot nijemim metalnim obrisima.

“Moramo ustrajati”, vođa će glasom bez osjećaja. “Moramo vas vratiti natrag u cijev iposlati vas dolje sljedećom kabinom. Žao mi je, ali to je nužno.”

“Što ćemo?”. Moss nervozno upita Franksa. Dodirnuo je svoj pištolj. “Da li da ihspržimo?”

Franks odmahne glavom. “U redu”, reče vođi. “Idemo natrag.”

* * *

Krenuo je prema vratima, davši Tayloru i Mossu znak da ga slijede. Pogledali su gaiznenađeno, ali pošli su s njim. Olovnjaci su ih ispratili u veliko skladište. Polako su krenuliprema ulazu u cijev, bez da je itko govorio.

Na ulazu, Franks se okrene. “Vraćamo se, jer nemamo izbora. Nas smo trojica, a vasdesetak. Međutim, ako -”

“Dolazi kabina”, reče Taylor.Iz cijevi se začuo prodoran zvuk. Olovnjaci klase D krenuli su prema rubu da ga

dočekaju.“Žalim”, vođa će, “ali to je za vašu zaštitu. Doslovno vas čuvamo. Morate ostati dolje i

pustiti nas da vodimo rat. Na neki način, to je postao naš rat. Mi se moramo boriti kakosmatramo da je najbolje.”

Kabina se popela na površinu.Dvanaest vojnika, naoružano Benderovim pištoljima, istupilo je iz nje i okružilo trojicu

ljudi.Moss odahne od olakšanja: “E pa, ovo stvarno mijenja stvari. Ispalo je baš kako treba.”Vođa se odmakne, dalje od vojnika. Napeto ih je proučavao, pogledavajući s jednog na

drugog, po svemu sudeći pokušavajući se odlučiti. Konačno je dao znak ostalim olovnjacima.Kliznuli su u stranu i hodnik se otvori prema skladištu.

“Čak i sada”, reče vođa, “mogli bismo vas silom poslati natrag. Ali očito je, da ovozapravo uopće nije promatračka grupa. Ovi vojnici pokazuju da na umu imate nešto drugo;ovo je sve bilo pažljivo pripremano.”

“Vrlo pažljivo”, odvrati Franks.Približili su se.“Što drugo, možemo samo nagađati. Moram priznati da smo uhvaćeni nepripremljeni.

Uopće nismo predvidjeli situaciju. Sad bi sila bila apsurdna, jer si ni jedna strana ne možedopustiti povrijediti drugu; mi, zbog ograničenja nama postavljenih u svezi ljudskog života, vijer rat zahtijeva -”

Vojnici su zapucali, brzo i zastrašujuće. Moss je pao na koljeno, pucajući gore. Vođa serastvorio u oblak čestica. Sa svih strana jurili su olovnjaci klasa D i B, neki s oružjem, neki smetalnim letvama. Dvorana je bila u zbrci. U daljini je vrištala sirena. Franks i Taylor bili suodsječeni od ostalih, odvojeni od vojnika zidom metalnih tijela.

“Ne mogu uzvratiti paljbu”, mirno će Franks. “Ovo je još jedan blef. Cijelo su namvrijeme pokušavali blefirati.” Opalio je olovnjaku u lice. Olovnjak se rastali. “Mogu nas samopokušati zastrašiti. Ne zaboravite to.”

* * *

Nastavili su pucati i nestajao je olovnjak za olovnjakom. Dvorana je zaudarala pozapaljenom metalu, smradu staljene plastike i čelika. Taylor je bio oboren. Borio se pronaći

52

svoj pištolj, divlje grabeći među metalnim nogama, mahnito pipajući tlo. Prsti su mu senaprezali, drška je plivala pred njim. Odjednom mu nešto stane na ruku, metalno stopalo.Kriknuo je.

Onda je bilo gotovo. Olovnjaci su se udaljili, skupljajući se na jednoj strani. Ostala susamo četvorica iz Površinskog vijeća. Drugi su bili radioaktivne čestice u zraku. Olovnjaciklase D već su uspostavljali red, skupljali dijelom uništene metalne obrise i komade teuklanjali ih.

Franks ispusti drhtavi uzdah.“U redu”, reče. “Možete nas dovesti natrag do prozora. Nema još dugo.”Olovnjaci se razdvoje, a ljudska grupa, Moss, Franks, Taylor i vojnici, pošla je polako

preko prostorije, prema vratima. Ušli su u Vijećnicu. Lagani ton sive već je ublažio crninuprozora.

“Povedite nas van”, Franks će nestrpljivo. “Pogledat ćemo izravno, a ne ovdje unutra.”Vrata su kliznula i otvorila se. Studeni dah hladnog jutarnjeg zraka nahrupio je unutra:

zadrhtali su čak i kroz svoja olovna odijela. Ljudi su s nelagodom pogledavali jedni druge.“Idemo”, reče Franks. “Van.”Izašao je kroz vrata, drugi su ga slijedili.Bili su na brežuljku koji je nadvisivao prostranu zdjelu doline. Nejasno, naspram sivog

neba, stvarao se obris planina: postajao je opipljiv.“Za nekoliko minuta bit će dovoljno rasvijetljeno da se vidi”, reče Moss. Drhtao je kako

ga je studeni vjetar obuhvatio i puhao oko njega. “Vrijedi, stvarno vrijedi, opet ovo vidjetinakon osam godina. Čak i ako to bude posljednja stvar koju ćemo vidjeti -”

“Gledajte”, prasne Franks.Poslušali su, tihi i pokorni. Nebo se bistrilo, svakim trenom sve svjetlije. S nekog

dalekog mjesta, odzvanjajući dolinom, zakukurikao je pijetao.“Pijetao!”, promrmlja Taylor. “Jeste li čuli?”Iza njih, izašli su olovnjaci i stali u tišini, također gledajući. Sivo nebo pretvorilo se u

bijelo, a brda su se još jasnije ukazala. Svjetlo se raširilo preko dna doline, krećući se premanjima.

“Bože na nebesima!”, usklikne Franks.Drveće, drveće i šume. Dolina biljaka i drveća, s nekoliko puteva što su vijugali među

njima. Farme. Vjetrenjača. Štagalj, daleko dolje pod njima.“Pogledajte”, prošapće Moss.Boja je došla na nebo. Približavalo se Sunce. Ptice su počele pjevati. Nedaleko od mjesta

gdje su stajali, lišće stabla plesalo je na vjetru.Franks se okrene redu olovnjaka iza njih.“Osam godina. Bili smo prevareni. Osam godina smo bili varani. Nije bilo rata. Čim smo

otišli s površine“Da”, priznao je olovnjak klase A. “Čim ste otišli, rat je prestao. U pravu ste, bila je to

prevara. Vi ste pod zemljom naporno radili, slali puške i oružja, a mi smo ih uništavali onakobrzo kako su pristizali.”

“Ali zašto?”, upita Taylor, zbunjen, gledavši prostranu dolinu dolje. “Zašto?”

* * *

“Stvorili ste nas”, reče olovnjak, “da za vas vodimo rat, dok ste vi, ljudska bića, otišlipod zemlju da bi preživjeli. Ali, prije no što smo mogli nastaviti rat, bilo je nužno analiziratiga, da bismo odredili koja mu je svrha. Učinili smo to, i otkrili da svrhe nije bilo, osim,možda, u pojmovima ljudskih potreba. Čak je i to bilo upitno.

“Istraživali smo dalje. Otkrili smo da ljudske kulture prolaze kroz faze, svaka kultura usvoje vrijeme. Kako kultura stari i počinje gubiti svoje ciljeve, unutar nje nastaje sukobizmeđu onih koji je žele odbaciti i stvoriti novi kulturni obrazac, te onih koji žele zadržatistaro uz što je moguće manje promjena.

“U tom trenutku, javlja se velika opasnost. Unutarnji sukob prijeti obuhvatiti društvo u

53

samoratu, grupa protiv grupe. Ključne tradicije mogu biti izgubljene - ne samo promijenjeneili reformirane, već potpuno uništene u tom razdoblju kaosa i anarhije. Otkrili smo mnogotakvih primjera u povijesti ljudskog roda.

“Nužno je da se ta mržnja unutar kulture usmjeri van, prema grupi izvana, tako da samakultura može preživjeti svoju krizu. Rezultat je rat. Rat je logičnome umu apsurdan. Ali upojmovima ljudskih potreba, on igra ključnu ulogu. I nastavit će igrati, sve dok Čovjek nesazrije dovoljno da u njemu ne leži nikakva mržnja.”

Taylor je usredotočeno slušao: “Mislite li da će to vrijeme doći?”“Naravno. Već je skoro došlo. Ovo je posljednji rat. Čovjek je gotovo ujedinjen u

konačnu kulturu - svjetsku kulturu. U ovom trenutku stoji kontinent protiv kontinenta, jednapolovica svijeta protiv druge. Ostaje samo jedan korak, skok do ujedinjene kulture. Čovjek sepolako penjao gore, uvijek težeći prema ujedinjenju svoje kulture. Neće proći dugo -

Ali nije još došlo, i tako rat mora ići dalje, da zadovolji zadnju provalu nasilja kojeČovjek osjeća. Prošlo je osam godina otkako je rat započeo. U tih osam godina, promatralismo i bilježili bitne promjene što su se odvijale u umovima ljudi. Umor i nezainteresiranost,vidjeli smo, polako zauzimaju mjesto mržnje i straha. Mržnja se iscrpljuje postupno, krozvremensko razdoblje. Ali za sada, prevara mora ići dalje, bar još neko vrijeme. Niste spremnispoznati istinu. Htjeli bi nastaviti rat.”

“Ali kako vam je to uspjelo?”, upita Moss. “ Sve te fotografije, uzorci, oštećenaoprema -”

“Dođite ovamo." Olovnjak ih usmjeri prema dugačkoj, niskoj zgradi. “Stalno se radi,čitavi stožeri rade da održe suvislu i uvjerljivu sliku globalnog rata.”

* * *

Ušli su u zgradu. Posvuda su radili olovnjaci, udubljeni nad radnim i pisaćim stolovima.“Pogledajte ovaj ovdje projekt”, reče olovnjak klase A. Dva su olovnjaka pažljivo

fotografirala nešto, detaljni model na stolu. “To je dobar primjer.”Ljudi su se okupili u krug, pokušavajući vidjeti. Bio je to model uništenoga grada.Taylor ga je dugo vremena u tišini proučavao. Konačno podigne pogled.“To je San Francisco”, reče tihim glasom. “Ovo je model San Francisca, uništenog.

Vidio sam ovo na vidzaslonu, poslano nama dolje. Mostovi su bili pogođeni -”“Da. uočite mostove.” Olovnjak je svojim metalnim prstom pratio uništeni raspon,

sićušnu paukovu mrežu ovjesa, skoro nevidljivu. “Nesumnjivo ste mnogo puta vidjelifotografije ovoga, i drugih stolova u ovoj zgradi.

“Sam San Francisco potpuno je netaknut. Obnovili smo ga ubrzo nakon što ste otišli,izgradivši dijelove koji su bili oštećeni na početku rata. Proizvodnja vijesti, baš u ovoj zgradi,ide cijelo vrijeme. Vrlo se pažljivo trudimo da se svaki dio uklapa sa svim ostalim dijelovima.Tome je posvećeno mnogo vremena i napora.”

Franks dodirne jedan od sićušnih modela zgrade, što je ležao napola u ruševinama.“Znači na ovo trošite vrijeme - radite modele gradova i onda ih rušite.”

“Ne, radimo daleko više. Mi smo nadglednici, mi čuvamo cijeli svijet. Vlasnici su naneko vrijeme otišli, pa se mi moramo brinuti da se gradovi održavaju čistima, da se spriječipropadanje, da je sve neprestance nauljeno i u voznom stanju. Vrtovi, ulice, vodovodi, sve semora održavati kako je bilo prije osam godina, tako da kad se vlasnici vrate, neće bitinezadovoljni. Želimo biti sigurni da će biti potpuno zadovoljni.”

Franks potapša Mossa po ruci.“Dođite”, reče tihim glasom. “Želim razgovarati s vama.”Izveo je Mossa i Taylora iz zgrade, dalje od olovnjaka, van na padinu brda. Vojnici su ih

slijedili. Sunce se uzdiglo i nebo je postajalo plavo. Zrak je mirisao slatko i dobro, mirisomstvari što rastu.

Taylor je skinuo kacigu i duboko udahnuo.“Dugo vremena nisam to pomirisao”, reče.“Slušajte”, reče Franks, glasa tihog i tvrdog. “Moramo se smjesta vratiti dolje. Puno toga

54

treba započeti. Sve se ovo može okrenuti u našu korist.”“Kako to mislite?”, upita Moss.“Sigurno je da su i Sovjeti također bili prevareni, kao i mi. Ali mi smo otkrili. To nam

daje prednost pred njima.”“Shvaćam”, kimne Moss. “Mi znamo, ali oni ne. I njihovo se Površinsko vijeće prodalo,

baš kao i naše. Radi protiv njih na isti način. Ali ako bismo mogli -”“Sa sto ljudi najvišeg nivoa, mogli bismo opet preuzeti, vratiti stvari kako trebaju biti.

To bi bilo lako!”

* * *

Moss ga dodirne po ruci. Olovnjak klase A išao je iz zgrade prema njima.“Vidjeli smo dovoljno”, reče Franks, podižući glas. “Ovo je vrlo ozbiljno. Mora biti

dolje prijavljeno i mora se napraviti studija da se odredi naša politika.”Olovnjak ne reče ništa.Franks je mahnuo vojnicima. “Idemo.” Krenuo je prema skladištu.Većina vojnika skinula je svoje kacige. Neki od njih skinuli su i svoja olovna odijela, i

ugodno su se opuštali u svojim pamučnim odorama. Gledali su oko sebe i niz brdo, stabla igrmlje, prostranstvo zelenila, planine i nebo.

“Pogledaj Sunce”, promrmljao je jedan.“Bogme blješti k'o pakao”, reče drugi.“Idemo natrag dolje", reče Franks. “U kolonu po dva i slijedite nas.”Nevoljko, vojnici su se pregrupirali. Olovnjaci su bez osjećaja gledali kako ljudi polako

stupaju natrag prema skladištu. Franks, Moss i Taylor vodili su ih preko zemljišta, napetopogledavajući olovnjake dok su hodali.

Ušli su u skladište. Olovnjaci klase D tovarili su materijal i oružja na površinska kola.Kranovi i dizalice posvuda su marljivo radili. Rad je obavljan s učinkovitošću, ali bez žurbeili uzbuđenja.

Ljudi su stali i gledali. Olovnjaci koji su baratali malim kolicima prolazili su pored njih,tiho si međusobno signalizirajući. Puške i dijelovi bili su podizani magnetskim kranovima inježno polagani na kola što su čekala.

“Hajde”, reče Franks.Okrenuo se prema ustima cijevi. Red olovnjaka klase D stajao je pred njima, nepomičan

i tih. Franks zastane, odmičući se natrag. Osvrnuo se. Olovnjak klase A stizao je prema njima.“Recite im da se maknu s puta”, zapovjedi Franks. Dodirnuo je svoj pištolj. “Bolje da ih

maknete.”Prošlo je vrijeme..., beskrajni trenutak, nemjerljiv. Ljudi su stajali, živčani i zbunjeni,

gledajući red olovnjaka pred njima.“Kako želite”, reče olovnjak klase A.Dao je znak i olovnjaci klase D su oživjeli. Polako su stupili u stranu.Moss odahne s olakšanjem.“Drago mi je da je gotovo”, reče Franksu. “Pogledaj ih sve. Zašto nas ne pokušaju

zaustaviti? Moraju znati što ćemo uraditi.”Franks se nasmije. “Zaustaviti nas? Vidjeli ste što se dogodilo kad su nas prije pokušali

zaustaviti. Ne mogu; oni su samo strojevi. Izgradili smo ih takvima da ne mogu položiti rukuna nas, i oni to znaju.”

Glas mu je zamuknuo.Ljudi su gledali ulaz u cijev. Oko njih, olovnjaci su promatrali, tihi i bezosjećajni,

bezizražajnih metalnih lica.Dugo su vremena ljudi stajali nepomični. Konačno se Taylor okrene:“Dobri Bože”, reče. Bio je tup, bez ikakva osjećaja.Cijevi više nije bilo. Bila je zapečaćena, zataljena. Pozdravila ih je tek mutna površina

metala što se hladio.Cijev je bila zatvorena.

55

* * *

Franks se okrene, blijedog i praznog lica.Olovnjak klase A pomakne se: “Kao što možete vidjeti, cijev je zatvorena. Bili smo

spremni za ovo. Čim ste svi vi pojavili na površini, izdana je zapovijed. Da ste se vratili kadsmo to od vas tražili, sad biste bili dolje na sigurnom. Morali smo raditi brzo, jer je to bilajako velika operacija.”

“Ali zašto?”, upita Moss ljutito.“Zato jer je nezamislivo da bi vam bilo dozvoljeno nastaviti ratovati. Sa svim

zapečaćenim cijevima, proći će mnogo mjeseci prije no što snage odozdo mogu prodrijeti dopovršine, a kamo li organizirati vojni program. Do tog trenutka, ciklus bi ušao u svoje zadnjestadije. Ne biste bili toliko uzrujani kad biste svoj svijet zatekli netaknutim.

“Nadali smo se da ćete biti pod zemljom kad se dogodi pečaćenje. Vaša prisutnost ovdjeje gnjavež. Kad su se Sovjeti probili, uspjeli smo postići njihovo pečaćenje bez -”

“Sovjeti? Probili su se?”“Prije nekoliko mjeseci, stigli su neočekivano vidjeti zašto rat nije bio dobiven. Bili smo

prisiljeni brzo djelovati. U ovom trenutku, očajnički pokušavaju probiti nove cijevi dopovršine, da nastave rat. Mi smo, međutim, uspjeli zapečatiti svaku novu koja se pojavila.”

Olovnjak je mirno promatrao trojicu ljudi.“Odsječeni smo”, reče Moss, drhteći. “Ne možemo se vratiti. Što ćemo?”“Kako ste uspjeli zapečatiti cijev tako brzo?”, upita Franks olovnjaka. “Ovdje smo tek

dva sata.”“Tik iznad prvog stupnja svake cijevi postavljene su bombe za takvu nuždu. To su

toplinske bombe. One stope olovo i stijenu.”Stežući dršku svog pištolja, Franks se okrene Mossu i Tayloru.“Što kažete? Ne možemo se vratiti, ali možemo napraviti puno štete, nas petnaestorica.

Imamo Benderove pištolje. Hoćemo li?”Pogledao je oko sebe. Vojnici su opet odlutali, natrag prema izlazu iz zgrade. Stajali su

vani i gledali dolinu i nebo. Nekolicina ih se pažljivo spuštala niz padinu.“Biste li bili ljubazni da predate svoja odijela i oružje?”, skoro uljudno upita olovnjak

klase A. “Odijela su neudobna, a nemate potrebe za oružjem. Rusi su predali svoje, kao štomožete vidjeti.”

Prsti su se napeli na okidačima. Četiri čovjeka u ruskim odorama kretala su se premanjima iz letjelice, za koju su odjednom shvatili da je tiho sletjela malo podalje.

“Evo im!”, poviče Franks.“Nenaoružani su”, reče olovnjak. “Doveli smo ih ovamo da možete započeti mirovne

razgovore.”“Nemamo ovlasti govoriti u ime naše zemlje”, Moss će ukočeno.“Ne mislimo na diplomatske razgovore”, objasni olovnjak. “Neće ih više biti. Rješavanje

svakodnevnih problema egzistencije naučit će vas kako da se slažete u istom svijetu. Neće bitilako, ali bit će tako učinjeno.”

* * *

Rusi su stali i oni se suoče sa sirovim neprijateljstvom.“Ja sam pukovnik Borodoj i žalim što smo predali naše oružje”, reče najstariji Rus po

činu. “Mogli ste biti prvi Amerikanci ubijeni u skoro osam godina.”“Ili prvi Amerikanci što bi ubili”, ispravi Franks.“Nitko to ne bi znao osim vas”, ukaže olovnjak. “Bio bi to beskorisni heroizam. Vaša

prava briga trebala bi biti preživljavanje na površini. Znate, nemamo hrane za vas.”Taylor spremi svoj pištolj u futrolu. “Napravili su lijepi posao da nas neutraliziraju,

prokleti bili. Predlažem da se preselimo u grad, počnemo uzgajati usjeve uz pomoć neštoolovnjaka, i općenito da nam bude udobno.” Natežući ušne preko zuba, streljao je očima

56

olovnjaka A klase. “Dok naše obitelji ne budu mogle doći iz podzemlja, bit ćemo priličnousamljeni, ali morat ćemo pretrpjeti.”

“Ako mogu dati prijedlog...”, drugi će Rus nelagodno. “Pokušali smo živjeti u gradu.Preprazno je. Također, preteško ga je održavati za toliko malo ljudi. Konačno, naselili smo seu najmodernijem selu koje smo uspjeli naći.”

“Ovdje u ovoj zemlji”, izleti trećem Rusu, “imamo puno za naučiti od vas.”Amerikanci se odjednom zateknu kako se smiju. “Vjerojatno i sami imate stvar ili dvije

da naučite nas”, reče Taylor velikodušno, “iako ne mogu smisliti što.”Ruski se pukovnik nasmiješi. “Biste li nam se pridružili u našem selu? Učinilo bi nam

posao lakšim i dobili bi društvo.”“Vaše selo?”, prasne Franks. “Američko je, zar ne? Naše je!”Olovnjak stane među njih. “Kad naši planovi budu gotovi, pojam će postati uzajamno

izmjenjiv. ‘Naš’ će konačno značiti našeg, ljudskog roda.” Pokazao je na letjelicu, koja sezagrijavala. “Brod čeka. Hoćete li se pridružiti jedni drugima u stvaranju novog doma?”

Rusi su pričekali dok se Amerikanci ne odluče.“Vidim na što olovnjak misli kad kaže da je diplomacija postala zastarjela”, konačno će

Franks. “Ljudi koji rade zajedno ne trebaju diplomate. Oni svoje probleme rješavaju naoperativnom nivou, umjesto za konferencijskim stolom.”

Olovnjak ih povede prema brodu. “To je cilj povijesti, ujedinjenje svijeta. Od obitelji,preko plemena, do grada-države, nacije i hemisfere, smjer je bio prema ujedinjenju. Sad će ihemisfere biti spojene i -”

Taylor je prestao slušati i bacio pogled prema natrag, na mjesto gdje je bila cijev. Maryje bila dolje pod površinom. Mrzio je što je ostavlja. Neće je moći vidjeti dok se cijev neodpečati. Ali, onda je slegnuo ramenima i slijedio ostale.

Ako je ovaj mali amalgam bivših neprijatelja bio dobar primjer, neće proći predugo prijeno što on i Mary i ostatak ljudskog roda budu živjeli na površini kao racionalna ljudska bića,umjesto da budu krtice koje slijepo mrze sve živo.

“Trebalo je tisuće generacija da se to postigne”, zaključio je olovnjak A klase. “Stotinestoljeća krvoprolića i uništenja. Ali svaki je rat bio korak prema ujedinjenju ljudskog roda. Asad je kraj na vidiku: svijet bez rata. Ali čak je i to tek početak nove faze povijesti.”

“Osvajanje svemira”, udahne pukovnik Borodoj.“Smisao života”, doda Moss.“Uklanjanje gladi i siromaštva”, reče Taylor.Olovnjak otvori vrata broda. “Sve to i više. Koliko više? Ne možemo predvidjeti ništa

više nego što su prvi ljudi, koji su stvorili pleme, mogli predvidjeti današnji dan. Ali, bit ćenezamislivo veliko.”

Vrata se zatvore i brod poleti prema njihovom novom domu.

(Galaxy Science Fiction, siječanj 1953.)

57

Obješenistranac

U pet se sati Ed Loyce oprao, nabacio na sebe šešir i kaput, izvezao auto i krenuo prekograda prema svojoj trgovini televizorima. Bio je umoran. Leđa i ramena boljeli su ga odiskapanja zemlje iz podruma i prevoženja u dvorište. Ali za četrdesetogođišnjaka je radiodobro. Novcem koji je uštedio, Janet će moći kupiti novu vazu; a njemu se sviđala pomisao dasam popravlja temelje!

Smračivalo se. Sunce u zalasku bacalo je duge zrake po užurbanim putnicima,umornima i ozbiljnih lica, ženama natovarenim zavežljajima i paketima, studentima koji suzujali kući sa sveučilišta, miješali se s činovnicima, poslovnim ljudima i jednoličnimsekretaricama. Zaustavio je svoj Packard4 na crvenome i onda ga opet pokrenuo. Trgovina jebila otvorena i bez njega; stići će taman na vrijeme da pomoćnike zamijeni za vrijeme večere,prijeđe dnevne zapise, možda čak i sam zaključi par prodaja. Polako je vozio pored malogzelenog pravokutnika na sredini ulice, gradskog parka. Nije bilo mjesta za parkiranje predLOYCEOVOM PRODAJOM I SERVISOM TV-a. Opsovao je ispod glasa i okrenuo seautomobilom. Opet je prošao kraj maloga zelenog trga, s njegovom usamljenom česmom iklupom, i jednim rasvjetnim stupom.

Nešto je visjelo s rasvjetnog stupa. Bezoblični tamni zavežljaj, što se lagano njihao navjetru. Poput nekakve lutke. Loyce spusti svoj prozor i proviri van. Što je to bilo, kvragu?Nekakva reklama? Ponekad bi Trgovačka komora stavila reklame na trgu.

Opet se okrenuo i zaobišao automobilom. Prošao je park i usredotočio se na tamnizavežljaj. To nije bila lutka. A ako je bila reklama, bila je čudna. Naježio se po vratu iprogutao s nelagodom. Znoj mu je klizio po licu i rukama.

Bilo je to tijelo. Ljudsko tijelo.

* * *

“Pogledaj ovo!”, prasnuo je Loyce. “Dođi ovamo!”Don Fergusson polako izađe iz trgovine, dostojanstveno zakopčavši svoj sako s tankim

prugama. “Ovo je veliki posao, Ede. Ne mogu tek tako ostaviti čovjeka da stoji i čeka tamo.”“Vidiš li?”, Ed pokaže u nadolazeću tminu. Rasvjetni stup stršao je naspram neba - stup i

zavežljaj što se klatio s njega. “Tamo je. Koliko je, kvragu, dugo tamo?” Glas mu seuzbuđeno podizao. “Što je svima? Samo prolaze!”

Don Fergusson polako pripali cigaretu. “Polako, stari. Mora biti neki dobar razlog, inačene bi bio tamo.”

“Razlog! Kakav razlog?”Fergusson slegne ramenima. “Kao onda kad je Odbor za sigurnost prometa postavio

tamo onog slupanog Buicka5. Nešto općinsko. Otkud da ja znam?”Pridružio im se Jack Potter iz trgovine cipelama. “Što je bilo, dečki?”“Sa svjetiljke visi tijelo”, reče Loyce. “Zvat ću muriju.”“Sigurno znaju za to”, reče Potter. “Inače to ne bilo tamo.”“Moram natrag unutra.” Fergusson pođe natrag u dućan. “Posao prije svega.”

4 Packard - američka marka automobila5 Buick - američka marka automobila

58

Loyce je postajao histeričan. “Vidiš li to? Vidiš kako visi tamo? Ljudsko tijelo! Mrtvac!”“Svakako, Ed. Vidio sam ga ovog popodneva kad sam izašao na kavu.”“Hoćeš reći da je tamo cijelo popodne?”“Naravno. U čemu je stvar?” Potter baci pogled na svoj sat. “Moram trčat. Vidimo se

kasnije, Ed.”Potter požuri, pridruživši se rijeci ljudi koja je hodala pločnikom. Muškarci i žene, što su

prolazili pored parka. Poneko bi znatiželjno pogledao tamni zavežljaj - i onda produžio. Nitkonije zastao. Nitko nije obratio nikakvu pažnju.

“Ludim”, prošapće Loyce. Probio se do rubnika i istupio u promet, među automobile.Sirene su ljutito trubile za njim. Došao je do ruba i zakoračio na mali pravokutnik zelenila.

Čovjek je bio srednje dobi. Odjeća mu je bila raščupana i razderana; sivo odijelo,zapljuskano i skoreno osušenim blatom. Stranac. Loyce ga nikad prije nije vidio. Nije bioovdašnji. Lice mu je bilo dijelom okrenuto na drugu stranu, a na večernjem se vjetru malozavrtio, lagano se okrenuvši, tiho. Koža mu je bila isječena i porezana. Crvene posjekotine,duboke ogrebotine zgrušane krvi. Naočale s čeličnim okvirom visjele su mu s jednog uha,bedasto se klateći. Oči su mu bile iskolačene. Usta otvorena, jezik debeo i ružno plav.

“Za ime Božje”, promrmlja Loyce, zgađen. Potisnuo je svoju mučninu i vratio se natragna pločnik. Cijelim je tijelom drhtao, s odvratnošću - i strahom.

Zašto? Tko je bio taj čovjek? Zašto je visio tamo? Što je to značilo?I - zašto ga nitko nije primjećivao?Udario je u nisku osobu koja je hitala pločnikom. “Pazi malo!”, zareži čovjek. “Oh, to si

ti, Ede.”Ed kimne ošamućeno: “Bok, Jenkinse.”“Što je bilo?” Činovnik nakladnog zavoda zgrabi Edovu ruku. “Izgledaš bolesno.”“Tijelo. Tamo u parku.”“Svakako, Ede.” Jenkins ga povede pred vrata LOYCEOVE PRODAJE I SERVISA TV-

a. “Smiri se.”Margaret Henderson iz draguljarnice im se pridruži. “Nešto nije u redu?”“Ed se ne osjeća dobro.”Loyce se istrgne. “Kako možete tu stajati? Zar ga ne vidite? Za ime Božje -”“O čemu govori?”, upita Margaret živčano.“O tijelu!”, poviče Ed. “O tijelu što visi tamo!”Okupilo se još ljudi. “Je l' mu zlo? To je Ed Loyce. Jesi li u redu, Ede?”“Tijelo!”, vrištao je Loyce, probijajući se kroz njih. Ruke su ga hvatale. On se otimao.

“Pustite me! Policija! Zovite policiju!”“Ede -”“Bolje zovite doktora!”“Sigurno mu je zlo.”“Ili je pijan.”Loyce se probijao kroz ljude. Spotaknuo se i gotovo pao. Kroz maglu je vidio redove

lica: radoznala, zabrinuta, napeta. Muškarci i žene koji su zastali da vide kakav je to nered.Probijao se pored njih prema svom dućanu. Mogao je vidjeti Fergussona kako unutrarazgovara s čovjekom, pokazujući mu Emersonov6 televizor. Pete Foley odostraga, za tezgomza servisiranje, kako podešava novi Philco7. Loyce je mahnito vikao na njih. Glas mu se gubiou rici prometa i žamorenju oko njega.

“Učinite nešto!”, vrištao je. “Nemojte samo stajati ovdje! Učinite nešto! Nešto nije uredu! Nešto se dogodilo! Nešto se događa!”

Masa se s poštovanjem rastopila pred dvojicom nabijenih murjaka koji su se svrhovitokretali prema Loyceu.

6 Emerson - američki proizvođač električne i elektroničke opreme i naprava7 Philco - američka tvrtka, pionir u proizvodnji baterija, radija i televizora, danas marka uvlasništvu Philipsa

59

* * *

“Ime?”, promrmlja murjak s bilježnicom.“Loyce.” Umorno sije obrisao čelo. “Edward C. Loyce. Slušajte me. Tamo -”“Adresa”, upita murjak. Policijsko vozilo hitro se probijalo kroz promet, zujeći među

automobilima i autobusima. Loyce klone na sjedalo, iscrpljen i zbunjen. Udahne dubokimdrhtavim dahom.

“1368 Hurst Road.”“To je ovdje u Pikevilleu?”“Tako je.” Loyce se sabere uz žestoki napor. “Slušajte me. Tamo. Na trgu. Visi sa

svjetiljke -”“Gdje ste bili danas?”, upita murjak iza volana.“Gdje?”, ponovi Loyce.“Niste bili u svom dućanu, zar ne?”“Ne.” Odmahne glavom. “Ne, bio sam kod kuće. Dolje u podrumu.”“U podrumu?”“Kopao. Nove temelje. Iznosio zemlju da zalijem betonski okvir. Zašto? Kakve to veze

ima sa -”“Je li još tko bio dolje s vama?”“Ne. Žena mi je bila u gradu. Klinci su bili u školi.” Loyce pogleda jednog murjaka, pa

drugog. Nada mu je zatreperila licem, divlja nada. “Mislite, zato što sam bio dolje, propustiosam - objašnjenje? Nisam ga čuo? Kao svi ostali?”

Nakon stanke, murjak s bilježnicom reče: “Tako je. Propustili ste objašnjenje.”“Onda je to službeno? Tijelo - treba visjeti tamo?”“Treba visjeti tamo. Da ga svi vide.”Ed Loyce se slabašno nasmiješi. “Dobri Bože. Valjda sam malo izgubio tlo pod nogama.

Mislio sam da se nešto dogodilo. Znate, nešto poput Ku Klux Klana. Nekakvo nasilje.Komunisti ili fašisti preuzeli vlast.” Drhtavih ruku, obrisao sije lice maramicom iz džepića naprsima. “Drago mi je da znam da je sve u redu.”

“Sve je u redu.” Policijski automobil približavao se Palači pravde. Sunce je zalazilo.Ulice su bile sumorne i mračne. Svjetla se još nisu upalila.

“Osjećam se bolje”, reče Loyce. “Tamo sam na trenutak bio prilično uzbuđen. Valjdasam sve uzburkao. Sad kad razumijem, nema potrebe da me privodite, je li tako?”

Murjaci ništa ne rekoše.“Morao bih se vratiti u dućan. Dečki nisu ručali. Sad sam u redu. Nema više problema.

Ima li ikakve potrebe -”“Ovo neće dugo trajati”, prekine ga murjak za volanom. “Kratki postupak. Samo

nekoliko minuta.”“Nadam se”, promrmlja Loyce. Automobil uspori na semaforu. “Valjda sam remetio

mir. Čudno, kako sam se tako uzbudio i -”Loyce se trgne i otvori vrata. Ispružio se na ulici i otkoturao, te zatim stao na noge.

Automobili su se izmicali svuda oko njega, ubrzavajući kako se semafor promijenio. Loyceskoči na pločnik i potrči među ljude, ukapajući se u gmizave mase. Iza sebe je čuo zvuke,povike, ljude kako trče.

To nisu bili murjaci. Odmah je shvatio. Znao je svakog murjaka u Pikevilleu. Čovjek nemože biti vlasnik dućana, dvadeset i pet godina voditi posao u gradiću, bez da upozna svepolicajce.

To nisu bili murjaci - i nije bilo nikakvog objašnjenja. Potter, Fergusson, Jenkins, nitkood njih nije znao zašto se tijelo nalazilo tamo. Nisu znali - i nisu marili. To je bilo ono čudno.

Loyce šmugne u trgovinu željeznom robom. Potrčao je prema stražnjem dijelu, mimozatečenih prodavača i mušterija, u prostor za dostavu i kroz stražnja vrata. Spotaknuo se prekokante za smeće i poletio uz betonsko stubište. Popeo se preko ograde i skočio na drugu stranu,stenjući i dahćući.

Iza njega nije se čulo zvuka. Pobjegao je.

60

Bio je na ulazu u uličicu, mračnu, posutu daskama i uništenim kutijama i gumama.Mogao je vidjeti na drugi kraj ulice. Ulično je svjertlo zatreperilo i upalilo se. Muškarci ižene. Trgovine. Neonski natpisi. Automobili.

A njemu zdesna - policijska postaja.Bio je blizu, užasno blizu. Iza utovarne platforme trgovine živežnim namirnicama

izdizao se bijeli betonski bok Palače pravde. Prozori pod rešetkama. Policijska antena. Velikibetonski zid što se diže u mraku. Loše mjesto po njega. Preblizu je. Morao je nastaviti kretatise, udaljiti se od njih.

Njih?Loyce se pažljivo kretao uličicom. Iza policijske stanice bila je Gradska vijećnica,

staromodna žuta zgrada od drveta i pozlaćene bronce, širokih betonskih stuba. Mogao jevidjeti beskrajne nizove ureda, tamne prozore, cedrove i cvjetne gredice sa svake strane ulaza.

I - još nešto.Nad Gradskom vijećnicom bila je mrlja tame, stožac mraka, gušći od okolne noći.

Prizma crne koja se širila i gubila u nebu.Osluhnuo je. Dobri Bože, mogao je čuti nešto. Nešto što ga je natjeralo da si mahnito

zatvori uši, um, da se isključi. Zujanje. Udaljeno, prigušeno zujanje poput velikog roja pčela.Loyce pogleda gore, ukočen od užasa. Mrlja tame koja je visjela nad Gradskom

vijećnicom. Tama tako gusta da se činila gotovo čvrstom. Nešto se kretalo u vrtlogu. Lepetaviobrisi. Stvari koje se spuštaju s neba, zastaju na trenutak nad vijećnicom, zalepršaju nad njomu gustom roju i onda tiho padaju na krov.

Oblici. Lepetavi obrisi na nebu. Iz pukotine tame koja je visjela nad njim.Vidio je - njih.

* * *

Dugo je vremena Loyce promatrao, šćućuren iza nakrivljene ograde, u mlaki ustajalevode.

Spuštali su se. Stizali su u grupama, slijetali na krov Gradske vijećnice i nestajali unutra.Imali su krila. Poput nekakvih divovskih kukaca. Letjeli bi, lepetali i primirili bi se - i onda biotpuzali poput rakova, postrance, preko krova i u zgradu.

Bilo mu je mučno. I bio je opčinjen. Hladni noćni vjetar puhao je oko njega i on zadrhti.Bio je umoran, omamljen šokom. Na prednjim stubama Gradske vijećnice bilo je ljudi koji sustajali tu i tamo. Skupine ljudi koji su izlazili iz zgrade i zastajali na trenutak, prije no što biproslijedili dalje.

Zar ih je bilo više?To se nije činilo mogućim. Ono što je vidio da se spušta iz crnog procijepa nisu bili

ljudi. Bili su to tuđinci - iz nekog drugog svijeta, neke druge dimenzije. Koji klize kroz tajprorez, tu pukotinu u školjci svemira. Ulaze kroz taj otvor, krilati kukci iz drugog carstvapostojanja.

Na stubama Gradske vijećnice, grupa ljudi se raziđe. Nekoliko ih je pošlo premaautomobilu što je čekao. Jedan od preostalih oblika krenuo je natrag u Vijećnicu. Predomisliose i okrenuo slijediti ostale.

Loyce zatvori oči u užasu. Osjetila su mu posrtala. Čvrsto se držao, stežući nakrivljenuogradu. Oblik, ljudski oblik, naglo je zalepetao i zamahao za drugima. Odletio je do pločnika ismirio se među njima.

Pseudo-ljudi. Imitacije ljudi. Kukci sa sposobnošću prerušiti se u ljude. Poput drugihkukaca poznatih na Zemlji. Zaštitna obojenost. Mimikrija.

Loyce se odmakne. Polako je ustao na noge. Bila je noć. Uličica je bila potpuno mračna.Ali, možda su mogli vidjeti u mraku. Možda im tama nije smetala.

Pažljivo je napustio uličicu i izašao na ulicu. Muškarci i žene tekli su pored njega, alinije ih bilo tako mnogo, sada. Na autobusnim stajalištima stajale su skupine koje su čekale.Ogromni autobus valjao se ulicom, svjetla su mu bljeskala u večernjoj tmini.

Loyce krene naprijed. Progurao se među one koji su čekali, a kad je autobus stao, ukrcao

61

se, i sjeo odostraga, pokraj vrata. Trenutak kasnije autobus je oživio i zagrmio ulicom.Loyce se malo opusti. Proučavao jc ljude oko sebe. Zatupljena, umorna lica. Ljudi koji

idu kući s posla. Sasvim obična lica. Ni jedno nije obraćalo nikakvu pozornost na njega. Svisu tiho sjedili, utonuli u svoja sjedala, drmajući se s kretnjama autobusa.

Čovjek koji je sjedio do njega rastvorio je novine. Počeo je čitati sportsku rubriku, usanašto su mu se micale. Običan čovjek. Plavo odijelo. Kravata. Poslovni čovjek. Ili prodavač. Naputu kući, svojoj ženi i obitelji.

S druge strane prolaza, djevojka, možda dvadeset. Tamne oči i kosa, zavežljaj u njenomkrilu. Najlonke i potpetice. Crveni kaput i bijela angora majica. Odsutno bulji pred sebe.

Srednjoškolac u trapericama i crnoj jakni.Krupna žena s tri podbradka i ogromnom torbom za kupovinu, natovarenom

zavežljajima i paketima. Debelo joj je lice bilo zamućeno umorom.Obični ljudi. Onakvi kakvi se voze autobusom svake večeri. Idu kući obiteljima. Na

večeru.Idu kući - mrtvih umova. Kontrolirani, presvučeni maskom tuđinskog bića koje se

pojavilo i obuzelo njih, njihov grad, njihove živote. I njega. Osim što je slučajno bio duboko upodrumu, umjesto u dućanu. Nekako su ga previdjeli. Promakao im je. Njihov nadzor nije biosavršen, nepogrešiv.

Možda ih je bilo još.Nada zatrepće u Loyceu. Nisu bili svemoćni. Napravili su pogrešku, nisu ga stavili pod

kontrolu. Njihova mreža, njihovo polje nadzora, prošlo je mimo njega. Iz svog je podrumaizašao onakav kakav je i sišao. Očito je njihova zona moći bila ograničena.

Nekoliko sjedala niz prolaz, promatrao ga je neki čovjek. Loyce prekine svoj niz misli.Vitak čovjek, tamne kose i malog brka. Dobro odjeven, u smeđem odijelu i sjajnim cipelama.Knjiga među njegovim malim rukama. Gledao je Loycea, usredotočeno ga promatrajući.Hitro se okrenuo.

Loyce se napne. Jedan od njih! Ili - još jedan kojeg su promašili?Čovjek ga je opet gledao. Male tamne oči, žive i pametne. Lukave. Čovjek prelukav za

njih - ili jedna od stvari, tuđinski kukac s one strane.Autobus stane. Polako se popeo stariji čovjeki ubacio žeton u kutiju. Krenuo je

prolazom i sjeo na sjedalo nasuprot Loyceu.Stariji čovjek uhvati pogled onog oštrookog. Na djelić sekunde nešto je prošlo među

njima.Pogled bogat značenjem.Loyce stane na noge. Autobus je kretao. Potrčao je do vrata. Jedna stuba dolje. Povukao

je ručicu za otvaranje vrata u slučaju opasnosti. Gumena su se vrata zanjihala i otvorila.“Hej!”, poviče vozač, gazeći kočnicu. “Kog vraga -”Loyce se provuče. Autobus je usporavao. Kuće sa svih strana. Rezidencijalna četvrt,

tratine i visoke stambene zgrade. Iza njega, bistrooki čovjek je skočio. I stariji čovjek bio je nanogama. Krenuli su za njim.

Loyce skoči. Udario je u kolnik strahovitom silinom i otkoturao se do rubnika. Bol ga jeoblila. Bol i ogromna plima crnine. Očajnički ju je otjerao. Jedva se uspravio na koljena, aonda je opet klonuo. Autobus je stao. Ljudi su silazili.

Loyce zagrabi oko sebe. Prsti su mu stegli nešto. Kamen, što je ležao u slivniku.Uspuzao se na noge, stenjući od boli. Pred njim, izronio je obris. Čovjek, bistrooki čovjek sknjigom.

Loyce udari. Čovjek zastenje i padne. Loyce zamahne kamenom. Čovjek je vrištao,pokušavajući se otkotrljati u stranu. “Stani! Za ime Božje, slušaj -”

Udario je još jednom. Stravični zvuk lomljenja. Čovjekov glas zamukne i rastopi se ukrkljajućem jauku. Loyce se uzvere natrag. Sad su i drugi bili ovdje. Posvuda oko njega.Potrčao je nespretno pločnikom, uz kolnik. Nitko ga nije slijedio. Zastali su, pognuti nadnepomičnim tijelom čovjeka s knjigom, bistrookog čovjeka koji je pošao za njim.

Je li napravio pogrešku?Ali sad je bilo prekasno brinuti o tome. Morao je pobjeći - daleko od njih. Van iz

62

Pikevilla, dalje od pukotine tame, razderotine između njihovoga svijeta i njegovog.

* * *

“Ede!”, Janet Loyce ustukne nervozno. “Što je? Što -”Ed Loyce zalupi vratima za sobom i ode u dnevnu sobu. “Spusti rolete. Brzo."Janet krene prema prozoru. “Ali -”“Radi što ti kažem. Tko je još ovdje osim tebe?”“Nitko. Samo blizanci. Gore su u svojoj sobi. Što se dogodilo? Tako čudno izgledaš.

Zašto si kod kuće?”Ed je zaključao ulazna vrata. Šuljao se po kući, do kuhinje. Iz ladice pod slivnikom

izvukao je veliki mesarski nož i prešao prstom preko njega. Oštar. Bogami oštar. Vratio se udnevnu sobu.

“Slušaj me”, reče. “Nemam puno vremena. Znaju da sam pobjegao i tražit će me.”“Pobjegao?” Janetino se lice iskrivi u nevjerici i strahu. “Tko?”“Grad je zauzet. Oni imaju nadzor. Prilično sam dobro to prokljuvio. Počeli su na vrhu, u

Gradskoj vijećnici i policijskoj upravi. Što su napravili s pravim ljudima -”“O čemu govoriš?”“Napadnuti smo. Iz nekog drugog svemira, neke druge dimenzije. Oni su kukci.

Mimikrija. I još više. S moći da upravljaju umovima. Tvojim umom.”“Mojim umom?”“Ulaz im je ovdje, u Pikevilleu. Sve su vas preuzeli. Cijeli grad - osim mene.

Suprotstavljeni smo nevjerojatno moćnom neprijatelju, ali imaju oni svoja ograničenja. Utome je naša nada. Ograničeni su! Mogu napraviti pogreške!”

Janet odmahne glavom: “Ne razumijem, Ede. Zar si poludio?”“Poludio? Ne. Samo sam imao sreće. Da nisam bio u podrumu, bio bih poput svih vas

ostalih.” Loyce proviri kroz prozor. “Ali ne mogu ovdje stajati i pričati. Uzmi svoj kaput.”“Moj kaput?”“Idemo odavde. Iz Pikevillea. Moramo dovesti pomoć. Boriti se protiv ovoga. Može ih

se potući. Nisu nepogrešivi. Bit će tijesno - ali možemo uspjeti ako požurimo. Hajde!” Gruboju je zgrabio za ruku. “Uzmi svoj kaput i zovi blizance. Svi odlazimo. Ne zadržavaj se spakiranjem. Nemamo vremena za to.”

Blijedog lica, njegova je žena krenula prema ormaru i skinula svoj kaput. “Kudaidemo?”

Ed otvori ladicu u stolu i istrese sadržaj na pod. Zgrabio je auto-kartu i raširio ju.“Naravno, pokrit će autocestu. Ali, postoji sporedni put. Do Oak Grovea. Jednom sam izbiona njega. Praktično je napušten. Možda neće na njega obratiti pozornost.”

“Stari Rančerski put? Dobri Bože - potpuno je zatvoren. Ne bi nitko smio voziti njime.”“Znam.” Ed mračno gurne kartu u svoj kaput. “To nam je najbolja šansa. Sad pozovi

blizance i idemo. Tvoj auto pun je benzina, zar ne?”Janet je bila zbunjena.“Chevy8? Napunila sam ga jučer poslijepodne.“ Janet pođe prema stubama. “Ede, ja -”“Zovi blizance!” Ed otključa ulazna vrata i proviri van. Ništa se nije micalo. Ni znaka

života. Za sada je u redu.“Siđite dolje”, Janet je pozvala drhtavim glasom. “Mi... Idemo malo van.”“Sada?”, dopro je Tommyjev glas.“Požurite”, zalaje Ed. “Silazite ovamo, obojica.”Tommy se pojavi na vrhu stuba. “Radio sam domaću zadaću. Počinjemo razlomke.

Gospođica Parker kaže da ako ovo ne napravimo -”“Možeš zaboraviti razlomke.” Ed zgrabi svoga sina kako je sišao niz stube i gurne ga

prema vratima. “Gdje je Jim?”“Dolazi.”

8 Chevy - Chevrolet, američka marka automobila

63

Jim polako pođe niz stube. “Što je, tata?”“Idemo se voziti.”“Voziti? Kuda?”Ed se okrene Janet. “Ostavit ćemo upaljena svjetla. I televizor. Idi, upali ga.” Gurnuo ju

je prema uređaju. “Mislit će da smo još uvijek -”Začuo je zujanje. I smjesta se bacio na pod, isukanog dugog mesarskog noža. Zgađen,

vidio je kako to silazi stubama prema njemu, krila su bila zamućena u pokretu dok je ciljalo. Idalje je izdaleka podsjećalo na Jimmyja. Bilo je maleno, beba. Kratki pogled - stvar što juri nanjega, hladne neljudske oči s mnoštvom leća. Krila, tijelo još uvijek odjeveno u žutu majicukratkih rukava i traperice, mimikrijski obris još uvijek utisnut u to. Čudni poluokret njegovatijela dok ga je dosizalo. Što je to radilo?

Žalac.Loyce je divljački zamahnuo prema njemu. Povuklo se, mahnito zujeći. Loyce se

prevrnuo i otpuzao prema vratima. Tommy i Janet stajali su ukočeni poput kipova, praznihlica. Gledali su bezizražajno. Loyce opet ubode. Ovaj je put nož pogodio. Stvar je zavrištala izateturala. Odskočila je od zida i zalepetala dolje.

Nešto mu je prostrujalo mozgom. Zid sile, energije, tuđinski um kako ga ispituje.Odjednom je bio paraliziran. Um je ušao u njegov, kratko ga dotaknuo, šokirajuće. Potpunotuđinska prisutnost što ga je prekrivala - a onda je utrnula kako se stvar srušila u slomljenuhrpu na tepihu.

Bilo je mrtvo. Okrenuo ga je stopalom. Bio je to kukac, neka vrsta muhe. Žuta majica,traperice. Njegov sin Jimmy... Čvrsto je zatvorio svoj um. Bilo je prekasno misliti na to.Divljački je dograbio nož i krenuo prema vratima. Janet i Tommy stajali su poput stijena, nisuse niti pomaknuli.

Automobil je bio vani. Nikad se neće probiti. Čekat će ga. Pješice je deset milja. Desetdugačkih milja preko grubog tla, udolina, otvorenih polja i brda nesječene šume. Morat će ićisam.

Loyce otvori vrata. Kratki se trenutak osvrnuo na ženu i sina. Onda zalupi vratima zasobom i potrči niz stube s trijema.

Trenutak kasnije bio je na putu, žureći kroz tamu prema rubu grada.

* * *

Ranojutarnje sunčevo svjetlo bilo je zasljepljujuće. Loyce zastane, boreći se za dah,njišući se naprijed-natrag. Znoj mu je curio u oči. Odjeća mu je bila razderana, raščupanagrmljem i trnjem kroz koje je puzao. Deset milja - na rukama i koljenima. Puzeći, šuljajući sekroz noć. Cipele su mu bile skorene blatom. Bio je izgreben i šepao je, potpuno iscrpljen.

Ali pred njim je ležao Oak Grove.Duboko je udahnuo i krenuo niz brdo. Dvaput se spotakao i pao, podižući se i teturajući

dalje. U ušima mu je odzvanjalo. Sve se povlačilo i titralo. Ali bio je tamo. Izvukao se, dalekood Pikevillea.

Seljak na polju zinuo je na njega. Iz kuće, mlada žena gledala je u čudu. Loyce je izbiona put i krenuo njime. Ispred njega bila je benzinska crpka i auto-restoran. Nekoliko kamiona,nešto kokoši što su kljucale po blatu, pas vezan na uzici.

Poslužitelj odjeven u bijelo sumnjičavo ga je gledao kako se dovlači do crpke. “HvalaBogu.” Uhvatio se za zid. “Nisam mislio da ću uspjeti. Slijedili su me većinu puta. Mogaosam ih čuti kako zuje. Zuje i lepetaju naokolo iza mene.

“Što se dogodilo?”, upita poslužitelj. “Jeste li imali sudar? Pljačku?”Loyce umorno odmahne glavom. “Zauzeli su cijeli grad. Gradsku vijećnicu i policijsku

postaju. Objesili su čovjeka na rasvjetni stup. To je bilo prvo što sam vidio. Sve su puteveblokirali. Vidio sam ih kako lebde nad automobilima što su dolazili. Oko četiri sata ovog jutradošao sam iza njih. Odmah sam to znao. Mogao sam osjetiti kako odlaze. A onda je izašlosunce.”

Poslužitelj je nervozno oblizao usne. “Izgubili ste razum. Bolje da zovem doktora.”

64

“Odvedite me u Oak Grove”, Loyce udahne. Klonuo je na šljunak. “Moramo početi -čistiti ih. Moramo smjesta početi.”

* * *

Cijelo vrijeme dok je pričao, držali su magnetofon uključenim. Kad je završio, komesarje isključio uređaj i ustao. Stajao je na trenutak, duboko zamišljen. Konačno je izvadio svojecigarete i polako si pripalio, namrštenog mišićavog lica.

“Ne vjerujete mi”, reče Loyce.Komesar mu ponudi cigaretu. Loyce je nestrpljivo odgurne. “Kako vam drago.”

Komesar ode do prozora, stajao je tamo neko vrijeme, gledajući grad Oak Grove. “Vjerujemvam”, naglo reče.

Loyce klone. “Hvala Bogu.”“Znači, izvukli ste se.” Komesar odmahne glavom. “Bili ste u podrumu, umjesto na

poslu. Nevjerojatna sreća. Jedan u milijun.”Loyce otpije malo crne kave koju su mu donijeli. “Imam svoju teoriju”, promrmljao je.“Kakvu?”“O njima. Tko su oni. Preuzimaju jedno po jedno područje. Počevši od vrha - od

najvišeg nivoa vlasti. Odatle rade dalje u sve širem krugu. Kad sve imaju čvrsto u vlasti, iduna sljedeći grad. Šire se, polako, veoma postupno. Mislim da to traje već dugo vremena.”

“Dugo vremena?”“Tisućama godina. Ne mislim da je to nešto novo.”“Zašto to kažete?”“Kad sam bio klinac... Slika koju su nam pokazali u Biblijskom savezu. Religijska slika

- stara grafika. Neprijateljski bogovi, koje je porazio Jehova. Moloh, Belzebub, Baal,Aštarot -”

“I što onda?”“Svi su bili prikazani likovima.” Loyce pogleda komesara. “Belzebuba je predstavljala -

divovska muha.”Komesar zamrmlja: “Stara borba.”“Bili su poraženi. Biblija je prikaz njihovih poraza. Isprva napreduju - ali na kraju budu

poraženi."“Zašto poraženi?”“Ne mogu ovladati svima. Nisu ovladali sa mnom. A nikad nisu dobili Hebreje. Hebreji

su nosili poruku cijelome svijetu. Spoznaju opasnosti. Dva čovjeka u autobusu. Mislim da suoni shvatili. Pobjegli, kao i ja.” Stegao je šake. “Ubio sam jednoga od njih. Pogriješio sam.Bojao sam se riskirati.”

Komesar kimne glavom. “Da, nesumnjivo su pobjegli, kao i vi. Fantastične slučajnosti.Ali ostatak grada bio je čvrsto pod nadzorom.” Okrenuo se prozoru. “E pa. gospodine Loyce,čini se da ste sve razotkrili.”

“Ne sve. Obješenog čovjeka. Mrtvaca što je visio s rasvjetnog stupa. To ne shvaćam.Zašto? Zašto su ga namjerno tamo objesili?”

“To bi se činilo jednostavnim.” Komesar se lagano nasmiješi. “Mamac.”Loyce se ukoči. Srce mu je stalo kucati. “Mamac? Kako to mislite?”“Da vas izvuče. Da vas natjera da se deklarirate. Tako da znadu tko je pod nadzorom - a

tko nije.”Loyce ustukne s užasom. “Dakle, očekivali su neuspjehe! Predviđali su -” Utihnuo je.

“Bili su spremni s klopkom.”“A vi ste se pokazali. Vi ste reagirali. Dali ste se raspoznati.” Komesar naglo krene

prema vratima. “Pođimo, Loyce. Imamo puno posla. Moramo krenuti. Nemamo vremena zagubljenje.” Loyce polako stane na noge, otupljen. “A čovjek? Tko je bio čovjek? Nikad gaprije nisam vidio. Nije bio domaći. Bio je stranac, sav zablaćen i prljav, lica posječenog,izrezan -”

Komesarovo je lice čudno izgledalo dok je odgovarao: “Možda ćete”, reče tiho, “shvatiti

65

i to. Pođite sa mnom, gospodine Loyce.” Držao je vrata otvorenima, sjajnih očiju. Loyceugleda prizor ulice pred policijskom postajom. Policajci, nekakva platforma. Telefonski stup -i konopac! “Samo ovamo”, reče komesar, hladno se smijući.

* * *

Kako je sunce zalazilo, dopredsjednik Trgovačke banke Oak Grovea popeo se iz trezora,zaključao teške vremenske brave, stavio svoj šešir i kaput, te požurio van na pločnik. Tek jenekolicina ljudi bilo tamo, žureći na večeru.

“Laku noć”, reče čuvar, zaključavajući vrata za njim.“Laku noć”, promrmlja Clarence Mason. Krenuo je ulicom prema svom automobilu. Bio

je umoran. Radio je cijeli dan dolje u trezoru, ispitujući raspored sigurnosnih ladica da vidiima li mjesta za još jedan red. Bilo mu je drago što je završio.

Stao je na uglu. Ulične svjetiljke još se nisu upalile. Ulica je bila zamućena. Sve je bilonejasno. Ogledao se okolo - i smrznuo se.

Nešto veliko i bezoblično visilo je s telefonskog stupa pred policijskom postajom.Lagano se zibalo na vjetru.

Što je to bilo, kvragu?Mason se pažljivo približi. Htio je ići kući. Bio je umoran i gladan. Pomislio je na svoju

ženu, djecu, vrući obrok na stolu. Ali. bilo je nečeg u svezi s tamnim zavežljajem, nečegprijetećeg i ružnog. Svetlo je bilo slabo: nije mogao razaznati što je to. Pa ipak ga jeprivlačilo, tjeralo da priđe bliže i bolje pogleda. Bezoblična stvar činila ga je nemirnim.Plašila ga je. Plašila - i opčinjavala.

A najčudnije je bilo to, što se činilo da je nitko drugi ne primjećuje.

( Science Fiction Adventures Magazine, prosinac 1953.)

scan: Janja (Hvala !)