»Mračan triler... Lee Child u najnovijem romanu iz planetarno popularnog serijala o Jacku Reacheru donosi upravo ono što čitatelji očekuju od ovog vrhunskog autora. Zanimljive likove,

napetu radnju i uzbudljivu akciju. Ljubitelji adrenalinskog štiva ponovno će doći na svoje.« Minneapolis Star Tribune

»Vrhunski triler.« New York Daily News

»Lee Child stigao je do dvadesetog romana o Jacku Reacheru, no ne prestaje oduševljavati. Sve u knjizi, počevši od

Reacherovog ›nosa za nevolje‹, jednako je uvjerljivo kao i uvijek. Veliki momak bez sumnje je opet u usponu, kao i onaj koji piše

o njemu.« Janet Maslin, The New York Times

»Child u potpunosti vlada pričom i to čini ovaj triler fenomenalnim.« Publishers Weekly

»Pročitao sam sve Childove romane. Možda sa mnom nešto ne valja, ali jedva čekam novi.« Malcolm Gladwell, The New Yorker

»Serijal o Jacku Reacheru zlatni je standard žanra.« Serijal o Jacku Reacheru zlatni je standard žanra.

»Child nam donosi zamršenu radnju, zanimljive dijaloge, intrigantne teme i lukavo osmišljenu fabulu. No ono zbog čega

mu se milijuni čitatelja uvijek vraćaju prilika je da hodamo u koži krupnog momka koji se nalazi usred svega toga.«

The Oregonian

LEE CHILD

POČIVAO U MIRU

Preveo s engleskogaNeven Dužanec

LEE CHILD

POČIVAO U MIRU

Preveo s engleskogaNeven Dužanec

Naslov izvornikaLee ChildMake Me

Copyright © Lee Child 2015Copyright © za hrvatsko izdanje Neven Dužanec i Znanje d.o.o. 2016.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Za Darleyja Andersona,mog agenta već dvadeset godina,

s iskrenom zahvalom

Naslov izvornikaLee ChildMake Me

Copyright © Lee Child 2015Copyright © za hrvatsko izdanje Neven Dužanec i Znanje d.o.o. 2016.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Za Darleyja Andersona,mog agenta već dvadeset godina,

s iskrenom zahvalom

Nije bilo lako nositi čovjeka krupnog poput Keevera. Kao da su pokušavali skinuti veliki madrac s vodenog kreveta. Stoga su

ga pokopali blizu kuće. To je ionako imalo smisla jer je do žetve bio još cijeli mjesec, a svaki trag u poljima vidio se iz zraka. Čovjeka poput Keevera sigurno će tražiti iz zraka. Rabit će avione, helikop-tere, možda i bespilotne letjelice.

Počeli su u ponoć. To im se činilo dovoljno sigurnim. Nalazili su se usred 4000 hektara ničega. Jedino izrađeno ljudskom rukom s njihove strane obzora bila je željeznička pruga na istoku, ali ponoć je bila pet sati nakon večernjeg vlaka i sedam sati prije jutarnjeg. Znači, neće biti očevidaca. Na bageru su imali četiri re� ektora, montirana na šipku iznad kabine, slično načinu kako je mladež dotjerivala svoje kamionete. Četiri snopa svjetla činila su širok blje-štav krug. Znači, ni vidljivost im nije bila problem. Počeli su kopati rupu u svinjcu, koji je ionako uvijek bio razrovan. Svaka je svinja imala barem stotinu kilograma i svaka je imala četiri noge. Blato ispod njih nikada se nije sušilo. Iz zraka se nije moglo vidjeti ništa, čak ni toplinskom kamerom. Cijela bi slika bila blještavo bijela, od topline životinja i izmeta koji su ostavljali za sobom.

Dovoljno sigurno.

1. poglavlje

1

Nije bilo lako nositi čovjeka krupnog poput Keevera. Kao da su pokušavali skinuti veliki madrac s vodenog kreveta. Stoga su

ga pokopali blizu kuće. To je ionako imalo smisla jer je do žetve bio još cijeli mjesec, a svaki trag u poljima vidio se iz zraka. Čovjeka poput Keevera sigurno će tražiti iz zraka. Rabit će avione, helikop-tere, možda i bespilotne letjelice.

Počeli su u ponoć. To im se činilo dovoljno sigurnim. Nalazili su se usred 4000 hektara ničega. Jedino izrađeno ljudskom rukom s njihove strane obzora bila je željeznička pruga na istoku, ali ponoć je bila pet sati nakon večernjeg vlaka i sedam sati prije jutarnjeg. Znači, neće biti očevidaca. Na bageru su imali četiri re� ektora, montirana na šipku iznad kabine, slično načinu kako je mladež dotjerivala svoje kamionete. Četiri snopa svjetla činila su širok blje-štav krug. Znači, ni vidljivost im nije bila problem. Počeli su kopati rupu u svinjcu, koji je ionako uvijek bio razrovan. Svaka je svinja imala barem stotinu kilograma i svaka je imala četiri noge. Blato ispod njih nikada se nije sušilo. Iz zraka se nije moglo vidjeti ništa, čak ni toplinskom kamerom. Cijela bi slika bila blještavo bijela, od topline životinja i izmeta koji su ostavljali za sobom.

Dovoljno sigurno.

1. poglavlje

2

Svinje neprekidno ruju tlo, pa su iskopali posebno dugu ru-pu. Ni to nije bio problem. Bager je imao dug krak za kopanje koji je ritmično zabijao u tlo, a zatim ga podizao, dok su hidrau-lički klipovi sjajili pod re� ektorima. Motor se napinjao, režao pa usporavao rad, a kabina se podizala i spuštala dok je vozač bacao iskopanu zemlju sa strane. Kad je rupa bila iskopana, bager se po-vukao i okrenuo, pa je prednjim ralom gurnuo Keevera u njegov grob. Nespretno je strugao njegovim truplom po tlu, kotrljao ga i prekrivao zemljom dok ono napokon nije palo preko ruba u sjenu na dnu rupe.

Samo je jedno pošlo po zlu, a dogodilo se upravo tada.Prošao je večernji vlak, s pet sati zakašnjenja. Sljedeće su jutro

na radiju čuli da je do kašnjenja došlo jer se oko 150 kilometara južno pokvarila lokomotiva. No tada to nisu znali. Samo su čuli otužnu sirenu na udaljenom prijelazu i mogli su se samo okrenuti i zuriti na dugi niz osvijetljenih vagona koji su prolazili na uda-ljenosti od oko kilometra, poput vizije u snu, naoko zauvijek. No naposljetku je vlak prošao, a tračnice su zujale još oko minutu, a onda je ponoćna tama progutala i svjetla na posljednjem vagonu, a oni su se vratili svojem zadatku.

Trideset kilometara sjeverno vlak je počeo usporavati i naposljetku se zaustavio uz glasno šuštanje. Vrata su se otvorila, a kroz njih je izašao Jack Reacher i stao na peron ispred silosa za žito visokog poput stambene zgrade. Lijevo su bila još četiri silosa, svi viši od prvog, a desno je bila golema metalna šupa veličine avionskog han-gara. Na stupovima ulične rasvjete bila su neonska svjetla koja su bacala stošce žutog svjetla u mrak. U noćnom je zraku bilo magle, poput podsjetnika na kalendaru. Bližio se kraj ljeta. Uskoro će stići jesen.

Reacher je ostao stajati mirno dok se iza njega vlak pokrenuo, naprežući se, stružući po tračnicama i polako hvatajući ritam, koji je postajao sve brži, a vjetar koji je podizala kompozicija u prolasku sve je jače vijorio Reacherovom odjećom. On je bio jedini putnik koji je izašao. To nije bilo iznenađujuće. Ovo nije bila postaja na-

mijenjena velikom prometu putnika, nego za utovar žita i istovar svega ostalog vezanog za poljoprivredu. Za sve potrebe putnika bila je namijenjena manja zgrada nagurana između silosa i hangara u kojoj je bila čekaonica s blagajnom za karte. Bila je izgrađena u tra-dicionalnom stilu za željezničke postaje i izgledala je poput dječje igračke bačene među sjajne bačve za na� u.

Ali na natpisu koji se pružao preko cijele zgrade bio je ra-zlog zašto je Reacher sišao ondje: Majčin Počinak. Kad je vidio to ime na zemljovidu, pomislio je da je sjajno za željezničku postaju. Pretpostavio je da se pruga ondje križala sa starom doseljeničkom rutom na kojoj se nekoć davno nešto dogodilo. Možda je mlada trudnica morala ranije roditi. Poskakivanje bi to moglo pospješi-ti. Možda se karavan zaustavio ondje na dva tjedna. Ili na jedan mjesec. Možda se godinama poslije netko sjetio tog mjesta. Možda potomak. Možda je to bila obiteljska legenda. Možda su imali i mali muzej.

No moguće je bilo i tužnije tumačenje. Možda su ondje po-kopali neku ženu. Možda je bila previše stara da izdrži putovanje. U tom bi slučaju u mjestu mogla biti spomen-ploča.

Kako bilo, Reacher je odlučio otkriti. Nije putovao ni na jed-no određeno mjesto i imao je sve vrijeme svijeta da stigne onamo, pa mu skretanja s puta nisu predstavljala nikakav problem. Zbog toga je i izašao iz vlaka. No dočekalo ga je razočaranje, isprva. Nje-gova su očekivanja bila pretjerana. Zamišljao je nekoliko prašnjavih kuća i koral s jednim konjem. I muzej od jedne prostorije koji radi nekoliko sati na dan, a vodi ga volonter, možda neki starac iz jed-ne od kuća. Ili spomen-ploču, možda mramornu, zaštićenu niskom željeznom ogradom.

Nije očekivao veliku poljoprivrednu infrastrukturu. A vjero-jatno je trebao. Prugu je sa svih strana okruživalo žito, a njega su trebali negdje utovariti. Milijarde klasova i milijune tona godišnje. Napravio je korak lijevo i pogledao kroz prostor između dviju gra-đevina. Vidio je samo mrak, ali slutio je grubi polukrug naselja. Kuće za radnike s postaje, dakako. Zatim je ugledao svjetla za koja se nadao da su iz motela, zalogajnice ili jednog i drugog.

3

Svinje neprekidno ruju tlo, pa su iskopali posebno dugu ru-pu. Ni to nije bio problem. Bager je imao dug krak za kopanje koji je ritmično zabijao u tlo, a zatim ga podizao, dok su hidrau-lički klipovi sjajili pod re� ektorima. Motor se napinjao, režao pa usporavao rad, a kabina se podizala i spuštala dok je vozač bacao iskopanu zemlju sa strane. Kad je rupa bila iskopana, bager se po-vukao i okrenuo, pa je prednjim ralom gurnuo Keevera u njegov grob. Nespretno je strugao njegovim truplom po tlu, kotrljao ga i prekrivao zemljom dok ono napokon nije palo preko ruba u sjenu na dnu rupe.

Samo je jedno pošlo po zlu, a dogodilo se upravo tada.Prošao je večernji vlak, s pet sati zakašnjenja. Sljedeće su jutro

na radiju čuli da je do kašnjenja došlo jer se oko 150 kilometara južno pokvarila lokomotiva. No tada to nisu znali. Samo su čuli otužnu sirenu na udaljenom prijelazu i mogli su se samo okrenuti i zuriti na dugi niz osvijetljenih vagona koji su prolazili na uda-ljenosti od oko kilometra, poput vizije u snu, naoko zauvijek. No naposljetku je vlak prošao, a tračnice su zujale još oko minutu, a onda je ponoćna tama progutala i svjetla na posljednjem vagonu, a oni su se vratili svojem zadatku.

Trideset kilometara sjeverno vlak je počeo usporavati i naposljetku se zaustavio uz glasno šuštanje. Vrata su se otvorila, a kroz njih je izašao Jack Reacher i stao na peron ispred silosa za žito visokog poput stambene zgrade. Lijevo su bila još četiri silosa, svi viši od prvog, a desno je bila golema metalna šupa veličine avionskog han-gara. Na stupovima ulične rasvjete bila su neonska svjetla koja su bacala stošce žutog svjetla u mrak. U noćnom je zraku bilo magle, poput podsjetnika na kalendaru. Bližio se kraj ljeta. Uskoro će stići jesen.

Reacher je ostao stajati mirno dok se iza njega vlak pokrenuo, naprežući se, stružući po tračnicama i polako hvatajući ritam, koji je postajao sve brži, a vjetar koji je podizala kompozicija u prolasku sve je jače vijorio Reacherovom odjećom. On je bio jedini putnik koji je izašao. To nije bilo iznenađujuće. Ovo nije bila postaja na-

mijenjena velikom prometu putnika, nego za utovar žita i istovar svega ostalog vezanog za poljoprivredu. Za sve potrebe putnika bila je namijenjena manja zgrada nagurana između silosa i hangara u kojoj je bila čekaonica s blagajnom za karte. Bila je izgrađena u tra-dicionalnom stilu za željezničke postaje i izgledala je poput dječje igračke bačene među sjajne bačve za na� u.

Ali na natpisu koji se pružao preko cijele zgrade bio je ra-zlog zašto je Reacher sišao ondje: Majčin Počinak. Kad je vidio to ime na zemljovidu, pomislio je da je sjajno za željezničku postaju. Pretpostavio je da se pruga ondje križala sa starom doseljeničkom rutom na kojoj se nekoć davno nešto dogodilo. Možda je mlada trudnica morala ranije roditi. Poskakivanje bi to moglo pospješi-ti. Možda se karavan zaustavio ondje na dva tjedna. Ili na jedan mjesec. Možda se godinama poslije netko sjetio tog mjesta. Možda potomak. Možda je to bila obiteljska legenda. Možda su imali i mali muzej.

No moguće je bilo i tužnije tumačenje. Možda su ondje po-kopali neku ženu. Možda je bila previše stara da izdrži putovanje. U tom bi slučaju u mjestu mogla biti spomen-ploča.

Kako bilo, Reacher je odlučio otkriti. Nije putovao ni na jed-no određeno mjesto i imao je sve vrijeme svijeta da stigne onamo, pa mu skretanja s puta nisu predstavljala nikakav problem. Zbog toga je i izašao iz vlaka. No dočekalo ga je razočaranje, isprva. Nje-gova su očekivanja bila pretjerana. Zamišljao je nekoliko prašnjavih kuća i koral s jednim konjem. I muzej od jedne prostorije koji radi nekoliko sati na dan, a vodi ga volonter, možda neki starac iz jed-ne od kuća. Ili spomen-ploču, možda mramornu, zaštićenu niskom željeznom ogradom.

Nije očekivao veliku poljoprivrednu infrastrukturu. A vjero-jatno je trebao. Prugu je sa svih strana okruživalo žito, a njega su trebali negdje utovariti. Milijarde klasova i milijune tona godišnje. Napravio je korak lijevo i pogledao kroz prostor između dviju gra-đevina. Vidio je samo mrak, ali slutio je grubi polukrug naselja. Kuće za radnike s postaje, dakako. Zatim je ugledao svjetla za koja se nadao da su iz motela, zalogajnice ili jednog i drugog.

4

Otišao je do izlaza, po navici zaobilazeći osvijetljena mjesta, no posljednju svjetiljku nije mogao izbjeći jer se nalazila točno iznad izlaznih vrata. Zbog toga se više nije ni trudio nego je prošao i ispod pretposljednje.

U tom je trenutku iz obližnjih sjena izašla žena.Energično je i jasno krenula prema njemu, napravivši dva brza

koraka, veselo kao da joj je drago što ga vidi. Njezin govor tijela ukazivao je na veliko olakšanje.

A onda više nije. Zamijenilo ga je potpuno razočarenje. Naglo se zaustavila i rekla: »Oh!«

Bila je Azijka, ali nije bila sitna. Visoka 175, možda i 177 centimetara i građena u skladu s time. Nije bila nimalo koščata i nije izgledala mršavo. Imala je četrdesetak godina, pretpostavio je Reacher, a crna kosa bila joj je duga. Uz kratki pamučni kaputić nosila je majicu i jeans hlače. Na nogama je imala cipele s vezicama.

Reacher joj je rekao: »Dobra večer, gospođo.«Ona je gledala preko njegova ramena.»Ja sam jedini putnik«, rekao je Reacher.Pogledala ga je u oči.On je nastavio: »Nitko drugi nije izašao iz vlaka. Čini se da

vaš prijatelj ne dolazi.«»Moj prijatelj?« pitala je. Imala je neutralan naglasak. Uobi-

čajen američki, kakav se čuje posvuda.»Zašto biste uopće bili ovdje ako ne čekate nekoga tko je tre-

bao doći vlakom?« rekao je Reacher. »Inače nema smisla dolaziti. Pretpostavljam da u ponoć i nema ničega drugog ovdje.«

Nije odgovorila.»Nemojte mi reći da ste ovdje od sedam večeras«, nastavio

je Reacher.»Nisam znala da vlak kasni«, rekla je. »Ovdje nema signala

mobitela. Nema ni zaposlenika željeznice koji bi mi nešto mogli reći. A čini se da je jahač Pony Expressa danas na bolovanju.«

»Nije bio u mom vagonu. Ni u sljedeća dva.«

»Tko to?«»Vaš prijatelj.«»Ne znate kako izgleda.«»Krupan je«, odvratio je Reacher. »Zato ste skočili kad ste

me vidjeli. Mislili ste da sam ja on. Na trenutak. A u mojem vago-nu nije bilo drugih toliko krupnih ljudi. Ni u sljedeća dva.«

»Kad stiže sljedeći vlak?«»U sedam ujutro.«»Tko ste vi i zašto ste došli ovamo?« pitala je.»Samo sam u prolazu.«»Vlak je bio samo u prolazu, vi ne. Vi ste izašli iz njega.«»Znate li što o ovome mjestu?«»Baš ništa.«»Jeste li vidjeli neki muzej ili spomen-ploču?«»Zašto ste ovdje?«»Tko pita?«Zastala je na trenutak pa rekla: »Nitko«.»Ima li motela ovdje?« pitao je Reacher.»Ima. Ja sam u njemu.«»Kakav je?«»Običan motel.«»To mi odgovara«, rekao je Reacher. »Ima li praznih soba?«»Iznenadila bih se da nema.«»Dobro. Pokažite mi gdje je. Nemojte čekati ovdje cijelu noć.

Ustat ću u zoru. Pokucat ću na vaša vrata kad budem odlazio. Na-dam se da će vaš prijatelj stići ujutro.«

Žena nije rekla ništa. Samo je još jedanput pogledala nijeme tračnice, a zatim se okrenula i povela ga kroz izlazna vrata.

5

Otišao je do izlaza, po navici zaobilazeći osvijetljena mjesta, no posljednju svjetiljku nije mogao izbjeći jer se nalazila točno iznad izlaznih vrata. Zbog toga se više nije ni trudio nego je prošao i ispod pretposljednje.

U tom je trenutku iz obližnjih sjena izašla žena.Energično je i jasno krenula prema njemu, napravivši dva brza

koraka, veselo kao da joj je drago što ga vidi. Njezin govor tijela ukazivao je na veliko olakšanje.

A onda više nije. Zamijenilo ga je potpuno razočarenje. Naglo se zaustavila i rekla: »Oh!«

Bila je Azijka, ali nije bila sitna. Visoka 175, možda i 177 centimetara i građena u skladu s time. Nije bila nimalo koščata i nije izgledala mršavo. Imala je četrdesetak godina, pretpostavio je Reacher, a crna kosa bila joj je duga. Uz kratki pamučni kaputić nosila je majicu i jeans hlače. Na nogama je imala cipele s vezicama.

Reacher joj je rekao: »Dobra večer, gospođo.«Ona je gledala preko njegova ramena.»Ja sam jedini putnik«, rekao je Reacher.Pogledala ga je u oči.On je nastavio: »Nitko drugi nije izašao iz vlaka. Čini se da

vaš prijatelj ne dolazi.«»Moj prijatelj?« pitala je. Imala je neutralan naglasak. Uobi-

čajen američki, kakav se čuje posvuda.»Zašto biste uopće bili ovdje ako ne čekate nekoga tko je tre-

bao doći vlakom?« rekao je Reacher. »Inače nema smisla dolaziti. Pretpostavljam da u ponoć i nema ničega drugog ovdje.«

Nije odgovorila.»Nemojte mi reći da ste ovdje od sedam večeras«, nastavio

je Reacher.»Nisam znala da vlak kasni«, rekla je. »Ovdje nema signala

mobitela. Nema ni zaposlenika željeznice koji bi mi nešto mogli reći. A čini se da je jahač Pony Expressa danas na bolovanju.«

»Nije bio u mom vagonu. Ni u sljedeća dva.«

»Tko to?«»Vaš prijatelj.«»Ne znate kako izgleda.«»Krupan je«, odvratio je Reacher. »Zato ste skočili kad ste

me vidjeli. Mislili ste da sam ja on. Na trenutak. A u mojem vago-nu nije bilo drugih toliko krupnih ljudi. Ni u sljedeća dva.«

»Kad stiže sljedeći vlak?«»U sedam ujutro.«»Tko ste vi i zašto ste došli ovamo?« pitala je.»Samo sam u prolazu.«»Vlak je bio samo u prolazu, vi ne. Vi ste izašli iz njega.«»Znate li što o ovome mjestu?«»Baš ništa.«»Jeste li vidjeli neki muzej ili spomen-ploču?«»Zašto ste ovdje?«»Tko pita?«Zastala je na trenutak pa rekla: »Nitko«.»Ima li motela ovdje?« pitao je Reacher.»Ima. Ja sam u njemu.«»Kakav je?«»Običan motel.«»To mi odgovara«, rekao je Reacher. »Ima li praznih soba?«»Iznenadila bih se da nema.«»Dobro. Pokažite mi gdje je. Nemojte čekati ovdje cijelu noć.

Ustat ću u zoru. Pokucat ću na vaša vrata kad budem odlazio. Na-dam se da će vaš prijatelj stići ujutro.«

Žena nije rekla ništa. Samo je još jedanput pogledala nijeme tračnice, a zatim se okrenula i povela ga kroz izlazna vrata.

6

Motel je bio veći nego što je Reacher očekivao. Bio je na kat i imao oblik potkove. Ukupno trideset soba, s mnogo pro-

stora za parkiranje. No nije bilo mnogo zauzetih parkirnih mjesta. Motel je bio više nego napola prazan. Bio je izgrađen od običnih betonskih blokova obojenih svijetlosmeđe, sa željeznim stepenicama i ogradom, obojenima tamnosmeđe. Ništa posebno, ali izgledalo je čisto i dobro održavano. Sve su žarulje radile. Reacher je vidio i gora mjesta.

Recepcija se nalazila u prizemlju, prva vrata lijevo. Unutra je za stolom sjedio recepcionar. Bio je nizak i star, s velikim trbuhom i, kako se činilo, staklenim okom. Dao je ženi ključ sobe 214, na-kon čega je izašla bez riječi.

Reacher je pitao za cijenu sobe, a stari je odgovorio: »Šezde-set dolara«.

»Za cijeli tjedan?« odvratio je Reacher.»Za jednu noć.«»Nisam nov u ovome.«»Što bi to trebalo značiti?«»Bio sam u mnogo motela.«

2. poglavlje

»Pa?«»Ne vidim ovdje ništa što bi vrijedilo šezdeset dolara. Možda

dvadeset.«»Ne mogu toliko spustiti cijenu. Te su sobe skupe.«»Koje sobe?«»One na katu.«»Može i soba u prizemlju.«»Ne morate biti blizu nje?«»Blizu koga?«»Svoje prijateljice.«»Ne«, rekao je Reacher. »Ne moram biti blizu nje.«»Soba u prizemlju stoji četrdeset dolara.«»Dat ću vam dvadeset. Napola ste prazni. Gotovo da ne radi-

te. Bolje da zaradite dvadeset dolara nego ništa.«»Trideset.«»Dvadeset.»Dvadeset i pet.«»Može«, rekao je Reacher. Izvadio je snop novčanica iz džepa

te iz njega odvojio jednu od deset, dvije od pet i pet od jednog dolara. Stavio ih je na pult, a recepcionar mu je umjesto njih dao ključ s drvenim privjeskom na kojem je pisao broj 106, nakon što ga je teatralno i trijumfalno izvukao iz ladice.

»Straga, u kutu«, rekao je. »Blizu stepenica.«Koje su bile metalne i odzvanjale su kad bi ljudi hodali njima.

Nije to bila najbolja soba u motelu. Sitničava osveta, ali Reachera nije bilo briga. Pretpostavio je da nakon njega više nitko neće doći u motel. Nije vidio razloga zašto bi. Očekivao je da ga nitko neće ometati tijekom tihe noći u ravnici.

»Hvala«, rekao je i izašao, noseći ključ.

Jednooki recepcionar čekao je pola minute, a zatim je podigao slušalicu telefona koji je imao na stolu. Kad se s druge strane ne-

7

Motel je bio veći nego što je Reacher očekivao. Bio je na kat i imao oblik potkove. Ukupno trideset soba, s mnogo pro-

stora za parkiranje. No nije bilo mnogo zauzetih parkirnih mjesta. Motel je bio više nego napola prazan. Bio je izgrađen od običnih betonskih blokova obojenih svijetlosmeđe, sa željeznim stepenicama i ogradom, obojenima tamnosmeđe. Ništa posebno, ali izgledalo je čisto i dobro održavano. Sve su žarulje radile. Reacher je vidio i gora mjesta.

Recepcija se nalazila u prizemlju, prva vrata lijevo. Unutra je za stolom sjedio recepcionar. Bio je nizak i star, s velikim trbuhom i, kako se činilo, staklenim okom. Dao je ženi ključ sobe 214, na-kon čega je izašla bez riječi.

Reacher je pitao za cijenu sobe, a stari je odgovorio: »Šezde-set dolara«.

»Za cijeli tjedan?« odvratio je Reacher.»Za jednu noć.«»Nisam nov u ovome.«»Što bi to trebalo značiti?«»Bio sam u mnogo motela.«

2. poglavlje

»Pa?«»Ne vidim ovdje ništa što bi vrijedilo šezdeset dolara. Možda

dvadeset.«»Ne mogu toliko spustiti cijenu. Te su sobe skupe.«»Koje sobe?«»One na katu.«»Može i soba u prizemlju.«»Ne morate biti blizu nje?«»Blizu koga?«»Svoje prijateljice.«»Ne«, rekao je Reacher. »Ne moram biti blizu nje.«»Soba u prizemlju stoji četrdeset dolara.«»Dat ću vam dvadeset. Napola ste prazni. Gotovo da ne radi-

te. Bolje da zaradite dvadeset dolara nego ništa.«»Trideset.«»Dvadeset.»Dvadeset i pet.«»Može«, rekao je Reacher. Izvadio je snop novčanica iz džepa

te iz njega odvojio jednu od deset, dvije od pet i pet od jednog dolara. Stavio ih je na pult, a recepcionar mu je umjesto njih dao ključ s drvenim privjeskom na kojem je pisao broj 106, nakon što ga je teatralno i trijumfalno izvukao iz ladice.

»Straga, u kutu«, rekao je. »Blizu stepenica.«Koje su bile metalne i odzvanjale su kad bi ljudi hodali njima.

Nije to bila najbolja soba u motelu. Sitničava osveta, ali Reachera nije bilo briga. Pretpostavio je da nakon njega više nitko neće doći u motel. Nije vidio razloga zašto bi. Očekivao je da ga nitko neće ometati tijekom tihe noći u ravnici.

»Hvala«, rekao je i izašao, noseći ključ.

Jednooki recepcionar čekao je pola minute, a zatim je podigao slušalicu telefona koji je imao na stolu. Kad se s druge strane ne-

8

tko javio, recepcionar je rekao: »Dočekala je nekog čovjeka koji je stigao vlakom. Vlak je kasnio, čekala ga je pet sati. Dovela ga je ovamo i on je uzeo sobu.«

Uslijedilo je pitanje koje je više zvučalo poput plastičnog krča-nja, a jednooki je rekao: »Još jedan krupi. Neki gadan tip. Tražio je popust za cijenu sobe. Smjestio sam ga u sobu 106, straga u kutu.«

Još jedno pitanje i još jedan odgovor: »Ne odavde. Na recep-ciji sam.«

Opet plastično krčanje, ali drukčijeg tona i naglaska. Zapo-vijed, a ne pitanje. Jednooki je rekao: »Dobro.«

Spustio je slušalicu, ustao i izašao iz ureda recepcije. Uzeo je vrtni stolac ispred sobe 102, koja je bila prazna, i odvukao je do mjesta na parkiralištu s kojeg je podjednako dobro vidio vrata re-cepcije i vrata sobe 106. Pitanje je bilo »Vidiš li njegovu sobu?«, a zapovijed »Pomakni dupe nekamo odakle ćeš ga moći nadzirati cijelu noć«. Jednooki recepcionar uvijek je slijedio zapovijedi, iako katkad pomalo nevoljko, kao u tom trenutku dok se smještao u ne-udobnu plastiku. Vani, po noći. Nije mu to bio omiljen način rada.

Reacher je iz svoje sobe čuo struganje plastičnog stolca po asfaltu, ali nije obraćao pozornost. Bio je to neobičan noćni zvuk, ali ništa opasno. Ni ubacivanje metka u cijev, ni izvlačenje noža iz futrole. Ništa zbog čega bi njegov primozak trebao brinuti. A jedini neza-brinjavajući zvuk koji bi se ticao njega bio bi zvuk koraka ispred vrata i zvuk kucanja nakon njega jer činilo se da žena sa željezničke postaje ima mnogo pitanja. Tko ste vi i zašto ste došli ovamo?

No bila je riječ o struganju, a ne koracima ili kucanju, pa Rea-cher nije obraćao pozornost. Složio je hlače i stavio ih ispod madraca, a zatim se istuširao i zavukao pod pokrivač. Namjestio je budilicu u glavi da ga probudi u šest ujutro, protegnuo se, zijevnuo i zaspao.

Zora je bila posve zlatna, bez naznake ružičaste ili ljubičaste. Nebo je bilo blijedoplavo, poput stare košulje, oprane tisuću puta, Rea-cher se opet istuširao i odjenuo, a zatim je zakoračio van, u novi dan. Vidio je plastični stolac, prazan, neobično postavljen na par-

kiralištu, ali nije to smatrao posebno važnim. Popeo se metalnim stepenicama što je tiše mogao, spuštajući noge vrlo pažljivo, tako da se umjesto udaraca čulo samo duboko odzvanjanje. Pronašao je sobu broj 214 i pokucao na vrata. Snažno, ali diskretno, kako bi to učinio netko iz posluge u ¦ nom hotelu. Vaše buđenje, gospo-đo. Imala je oko četrdeset minuta. Deset da se spremi, deset da se istušira i deset da stigne do željezničke postaje. Stići će onamo prije jutarnjeg vlaka.

Reacher je polako sišao niz stepenice i izašao na ulicu, koja je već na tome mjestu bila dovoljno široka da ju se moglo nazvati tr-gom. Za zemljoradničke kamione pune žita, pretpostavljao je, spore i nespretne dok su manevrirali kako bi se poredali ispred kolnih vaga, ureda za primanje žita i silosa. U asfaltu su bili udubljeni tra-govi kotača. Bila je to velika operacija. Pretpostavljao je da je riječ o mjesnom središtu, što je u tom dijelu Amerike značilo da je prema njemu gravitiralo sve u krugu od tristo kilometara. To je objaš-njavalo i zašto je motel bio onako velik. Zemljoradnici su dolazili s velikih udaljenosti i ondje provodili noć prije ili poslije vožnje vlakom do nekog udaljenog grada. Možda su svi dolazili najednom, u određeno doba godine. Kad su se sklapali terminski ugovori u dalekom Chicagu. Zbog toga je motel imao trideset soba.

Široka ulica, trg ili što god to bilo pružalo se u smjeru sjever--jug. Istočni rub, s desne strane, određivala je pruga s blještavom infrastrukturom uz nju, a zapadni rub, s lijeve strane, neka vrsta glavne ulice. Ondje su bili motel, zalogajnica i trgovina. Iza njih se grad pružao u isprekidanom polukrugu prema zapadu. Kuće su bile široko razmaknute, tipično za selo. Mjesto je imalo tisuću stanovnika, možda manje.

Reacher je krenuo na sjever širokom ulicom, tražeći rutu ko-jom su nekoć prolazile doseljeničke karavane. Pretpostavljao je da će mu prije ili poslije presjeći put, pružajući se od istoka prema zapadu, što je bio smisao doseljeničkih karavana. Idi na zapad, mladiću. To su sigurno bila zanimljiva vremena. Vidio je prijelaz preko pruge pedesetak metara ispred sebe, nakon posljednjeg silo-sa. Cesta se pružala u smjeru istok-zapad i bila okomita na ulicu kojom je hodao i prugu pokraj nje. S desne strane bila je obasjana

9

tko javio, recepcionar je rekao: »Dočekala je nekog čovjeka koji je stigao vlakom. Vlak je kasnio, čekala ga je pet sati. Dovela ga je ovamo i on je uzeo sobu.«

Uslijedilo je pitanje koje je više zvučalo poput plastičnog krča-nja, a jednooki je rekao: »Još jedan krupi. Neki gadan tip. Tražio je popust za cijenu sobe. Smjestio sam ga u sobu 106, straga u kutu.«

Još jedno pitanje i još jedan odgovor: »Ne odavde. Na recep-ciji sam.«

Opet plastično krčanje, ali drukčijeg tona i naglaska. Zapo-vijed, a ne pitanje. Jednooki je rekao: »Dobro.«

Spustio je slušalicu, ustao i izašao iz ureda recepcije. Uzeo je vrtni stolac ispred sobe 102, koja je bila prazna, i odvukao je do mjesta na parkiralištu s kojeg je podjednako dobro vidio vrata re-cepcije i vrata sobe 106. Pitanje je bilo »Vidiš li njegovu sobu?«, a zapovijed »Pomakni dupe nekamo odakle ćeš ga moći nadzirati cijelu noć«. Jednooki recepcionar uvijek je slijedio zapovijedi, iako katkad pomalo nevoljko, kao u tom trenutku dok se smještao u ne-udobnu plastiku. Vani, po noći. Nije mu to bio omiljen način rada.

Reacher je iz svoje sobe čuo struganje plastičnog stolca po asfaltu, ali nije obraćao pozornost. Bio je to neobičan noćni zvuk, ali ništa opasno. Ni ubacivanje metka u cijev, ni izvlačenje noža iz futrole. Ništa zbog čega bi njegov primozak trebao brinuti. A jedini neza-brinjavajući zvuk koji bi se ticao njega bio bi zvuk koraka ispred vrata i zvuk kucanja nakon njega jer činilo se da žena sa željezničke postaje ima mnogo pitanja. Tko ste vi i zašto ste došli ovamo?

No bila je riječ o struganju, a ne koracima ili kucanju, pa Rea-cher nije obraćao pozornost. Složio je hlače i stavio ih ispod madraca, a zatim se istuširao i zavukao pod pokrivač. Namjestio je budilicu u glavi da ga probudi u šest ujutro, protegnuo se, zijevnuo i zaspao.

Zora je bila posve zlatna, bez naznake ružičaste ili ljubičaste. Nebo je bilo blijedoplavo, poput stare košulje, oprane tisuću puta, Rea-cher se opet istuširao i odjenuo, a zatim je zakoračio van, u novi dan. Vidio je plastični stolac, prazan, neobično postavljen na par-

kiralištu, ali nije to smatrao posebno važnim. Popeo se metalnim stepenicama što je tiše mogao, spuštajući noge vrlo pažljivo, tako da se umjesto udaraca čulo samo duboko odzvanjanje. Pronašao je sobu broj 214 i pokucao na vrata. Snažno, ali diskretno, kako bi to učinio netko iz posluge u ¦ nom hotelu. Vaše buđenje, gospo-đo. Imala je oko četrdeset minuta. Deset da se spremi, deset da se istušira i deset da stigne do željezničke postaje. Stići će onamo prije jutarnjeg vlaka.

Reacher je polako sišao niz stepenice i izašao na ulicu, koja je već na tome mjestu bila dovoljno široka da ju se moglo nazvati tr-gom. Za zemljoradničke kamione pune žita, pretpostavljao je, spore i nespretne dok su manevrirali kako bi se poredali ispred kolnih vaga, ureda za primanje žita i silosa. U asfaltu su bili udubljeni tra-govi kotača. Bila je to velika operacija. Pretpostavljao je da je riječ o mjesnom središtu, što je u tom dijelu Amerike značilo da je prema njemu gravitiralo sve u krugu od tristo kilometara. To je objaš-njavalo i zašto je motel bio onako velik. Zemljoradnici su dolazili s velikih udaljenosti i ondje provodili noć prije ili poslije vožnje vlakom do nekog udaljenog grada. Možda su svi dolazili najednom, u određeno doba godine. Kad su se sklapali terminski ugovori u dalekom Chicagu. Zbog toga je motel imao trideset soba.

Široka ulica, trg ili što god to bilo pružalo se u smjeru sjever--jug. Istočni rub, s desne strane, određivala je pruga s blještavom infrastrukturom uz nju, a zapadni rub, s lijeve strane, neka vrsta glavne ulice. Ondje su bili motel, zalogajnica i trgovina. Iza njih se grad pružao u isprekidanom polukrugu prema zapadu. Kuće su bile široko razmaknute, tipično za selo. Mjesto je imalo tisuću stanovnika, možda manje.

Reacher je krenuo na sjever širokom ulicom, tražeći rutu ko-jom su nekoć prolazile doseljeničke karavane. Pretpostavljao je da će mu prije ili poslije presjeći put, pružajući se od istoka prema zapadu, što je bio smisao doseljeničkih karavana. Idi na zapad, mladiću. To su sigurno bila zanimljiva vremena. Vidio je prijelaz preko pruge pedesetak metara ispred sebe, nakon posljednjeg silo-sa. Cesta se pružala u smjeru istok-zapad i bila okomita na ulicu kojom je hodao i prugu pokraj nje. S desne strane bila je obasjana

10

jutarnjim suncem, a s lijeve prekrivena dugim sjenama. Na prijelazu preko pruge nije bilo rampe, samo crvena svjetla. Reacher je stajao na tračnicama i pogledao na jug, prema smjeru iz kojeg je stigao. U sljedeća dva kilometra nije bilo drugih prijelaza, a to je bilo najdalje što je vidio pod blijedim jutarnjim svjetlom. Ni u smjeru sjevera nije bilo drugih prijelaza, koliko je mogao vidjeti. Dakle, ako su kroz Majčin Počinak nekoć prolazili doseljenički karavani, stajao je na njihovoj staroj ruti.

Cesta je bila prilično široka i malo uzdignuta od zemlje isko-pane iz jaraka sa svake strane. Bila je prekrivena debelim asfaltom, sivim od starosti, ispucalim od vremenskih prilika i neravnim poput skamenjene lave na rubovima. Bila je posve ravna i pružala se od jednog do drugog obzora.

Bilo je moguće da su tuda prolazili doseljenički karavani. Oni su išli ravno kad god su mogli. Zašto ne bi? Nitko nije išao duljim putom radi užitka. Vozač prvih kola krenuo bi prema nekom udalje-nom orijentiru, a ostali bi ga slijedili. Godinu poslije novi bi karavan pronašao kolotečinu starog i nastavio njome, a još godinu poslije ne-tko bi unio rutu u zemljovid. Stotinu godina poslije Državni odbor za ceste poslao bi kamione pune asfalta i nastala bi moderna cesta.

Na istoku nije bilo ničega. Ni muzeja od jedne prostorije, ni mramorne ploče. Samo cesta, između beskrajnih polja gotovo zrelog žita. No u drugom smjeru, zapadno od tračnica, cesta je pro-lazila kroz središte gradića koji se sastojao od šest blokova niskih zgrada. Dvorište na uglu s desne strane pružalo se stotinjak metara na sjever. Poput nogometnog igrališta. U njemu se nalazila trgovina poljoprivredne opreme. Okruživali su je neobični traktori i veliki strojevi, svi posve novi i sjajni. S lijeve je strane bila trgovina veteri-narskih zaliha, u maloj zgradi koja je nekoć sigurno bila stambena.

Reacher je skrenuo i nastavio po staroj cesti, na zapad kroz središte gradića, dok mu je jutarnje sunce slabašno grijalo leđa.

Na recepciji motela jednooki je recepcionar birao broj telefona, a kad se netko javio, rekao je: »Opet je otišla do željezničke postaje. Otišla je dočekati i jutarnji vlak. Koliko ih misle poslati?«

Odgovorilo mu je dugo plastično krčanje. Ne pitanje, ali ni zapovijed. Ton je bio blaži. Možda ohrabrenje ili uvjeravanje. Jed-nooki je rekao: »Dobro, može«, i spustio slušalicu.

Reacher je prošao cijeli gradić, a zatim se vratio istim putom. Vidio je dosta toga. Kuće u kojima su ljudi još živjeli i kuće preuređene u urede. Trgovine sjemenom i umjetnim gnojivima te ordinaciju ve-terinara za krupne životinje. Vidio je i mali odvjetnički ured. Jednu ulicu dalje bila je benzinska postaja i salon za bilijar, a zatim trgovina u kojoj se prodavalo pivo i led te još jedna koja je prodavala samo gumene čizme i gumene pregače. Vidio je i praonicu, radionicu vulkanizera i mjesto koje je nudilo samoljepljive đonove za čizme.

Nije vidio muzej ni spomenik.No to nije značilo da ih i nema. Nijedno od toga vjerojatno

ne bi stavili uz glavnu cestu, nego ulicu ili dvije dalje, radi zaštite i dojma dostojanstvenosti. Skrenuo je s glavne ulice u jednu od po-krajnjih. Iako se širio polukružno, gradić je imao pravilnu mrežu ulica. Neke su parcele očito bile poželjnije od ostalih. Golemi silosi kao da su privlačili gradić svojom gravitacijom. Najudaljeniji rubovi bili su poluprazni, a bliže centru zgrade su bile tik jedna uz dru-gu. U ulici paralelnoj s glavnom nalazili su se jednosobni stanovi koji su izvorno mogli biti štagljevi ili garaže, a bilo je i štandova za ljude koji su na dijelu svojih polja uzgajali voće i povrće. Jedna je trgovina nudila usluge Western Uniona i MoneyGrama te FedExa, UPS-a i DHL-a, kao i faksiranje i fotokopiranje. Pokraj nje bio je ured računovođe, ali doimao se napušteno.

No nije bilo ni muzeja ni spomenika.Obilazio je sve blokove, jedan za drugim, prolazeći pokraj ni-

skih daščara, pokraj radionice za popravak dizelskih motora, pokraj praznih parcela zaraslih u korov tanak poput vlasi kose. Izašao je na drugom kraju glavne ulice. Obišao je pola gradića, no nije pronašao ni muzej ni spomenik.

Vidio je kako stiže jutarnji vlak. Izgledao je uspuhano i nestr-pljivo da krene dalje. Reacher nije mogao vidjeti je li tko izašao iz vlaka, jer su mu pogled ometali silosi.

11

jutarnjim suncem, a s lijeve prekrivena dugim sjenama. Na prijelazu preko pruge nije bilo rampe, samo crvena svjetla. Reacher je stajao na tračnicama i pogledao na jug, prema smjeru iz kojeg je stigao. U sljedeća dva kilometra nije bilo drugih prijelaza, a to je bilo najdalje što je vidio pod blijedim jutarnjim svjetlom. Ni u smjeru sjevera nije bilo drugih prijelaza, koliko je mogao vidjeti. Dakle, ako su kroz Majčin Počinak nekoć prolazili doseljenički karavani, stajao je na njihovoj staroj ruti.

Cesta je bila prilično široka i malo uzdignuta od zemlje isko-pane iz jaraka sa svake strane. Bila je prekrivena debelim asfaltom, sivim od starosti, ispucalim od vremenskih prilika i neravnim poput skamenjene lave na rubovima. Bila je posve ravna i pružala se od jednog do drugog obzora.

Bilo je moguće da su tuda prolazili doseljenički karavani. Oni su išli ravno kad god su mogli. Zašto ne bi? Nitko nije išao duljim putom radi užitka. Vozač prvih kola krenuo bi prema nekom udalje-nom orijentiru, a ostali bi ga slijedili. Godinu poslije novi bi karavan pronašao kolotečinu starog i nastavio njome, a još godinu poslije ne-tko bi unio rutu u zemljovid. Stotinu godina poslije Državni odbor za ceste poslao bi kamione pune asfalta i nastala bi moderna cesta.

Na istoku nije bilo ničega. Ni muzeja od jedne prostorije, ni mramorne ploče. Samo cesta, između beskrajnih polja gotovo zrelog žita. No u drugom smjeru, zapadno od tračnica, cesta je pro-lazila kroz središte gradića koji se sastojao od šest blokova niskih zgrada. Dvorište na uglu s desne strane pružalo se stotinjak metara na sjever. Poput nogometnog igrališta. U njemu se nalazila trgovina poljoprivredne opreme. Okruživali su je neobični traktori i veliki strojevi, svi posve novi i sjajni. S lijeve je strane bila trgovina veteri-narskih zaliha, u maloj zgradi koja je nekoć sigurno bila stambena.

Reacher je skrenuo i nastavio po staroj cesti, na zapad kroz središte gradića, dok mu je jutarnje sunce slabašno grijalo leđa.

Na recepciji motela jednooki je recepcionar birao broj telefona, a kad se netko javio, rekao je: »Opet je otišla do željezničke postaje. Otišla je dočekati i jutarnji vlak. Koliko ih misle poslati?«

Odgovorilo mu je dugo plastično krčanje. Ne pitanje, ali ni zapovijed. Ton je bio blaži. Možda ohrabrenje ili uvjeravanje. Jed-nooki je rekao: »Dobro, može«, i spustio slušalicu.

Reacher je prošao cijeli gradić, a zatim se vratio istim putom. Vidio je dosta toga. Kuće u kojima su ljudi još živjeli i kuće preuređene u urede. Trgovine sjemenom i umjetnim gnojivima te ordinaciju ve-terinara za krupne životinje. Vidio je i mali odvjetnički ured. Jednu ulicu dalje bila je benzinska postaja i salon za bilijar, a zatim trgovina u kojoj se prodavalo pivo i led te još jedna koja je prodavala samo gumene čizme i gumene pregače. Vidio je i praonicu, radionicu vulkanizera i mjesto koje je nudilo samoljepljive đonove za čizme.

Nije vidio muzej ni spomenik.No to nije značilo da ih i nema. Nijedno od toga vjerojatno

ne bi stavili uz glavnu cestu, nego ulicu ili dvije dalje, radi zaštite i dojma dostojanstvenosti. Skrenuo je s glavne ulice u jednu od po-krajnjih. Iako se širio polukružno, gradić je imao pravilnu mrežu ulica. Neke su parcele očito bile poželjnije od ostalih. Golemi silosi kao da su privlačili gradić svojom gravitacijom. Najudaljeniji rubovi bili su poluprazni, a bliže centru zgrade su bile tik jedna uz dru-gu. U ulici paralelnoj s glavnom nalazili su se jednosobni stanovi koji su izvorno mogli biti štagljevi ili garaže, a bilo je i štandova za ljude koji su na dijelu svojih polja uzgajali voće i povrće. Jedna je trgovina nudila usluge Western Uniona i MoneyGrama te FedExa, UPS-a i DHL-a, kao i faksiranje i fotokopiranje. Pokraj nje bio je ured računovođe, ali doimao se napušteno.

No nije bilo ni muzeja ni spomenika.Obilazio je sve blokove, jedan za drugim, prolazeći pokraj ni-

skih daščara, pokraj radionice za popravak dizelskih motora, pokraj praznih parcela zaraslih u korov tanak poput vlasi kose. Izašao je na drugom kraju glavne ulice. Obišao je pola gradića, no nije pronašao ni muzej ni spomenik.

Vidio je kako stiže jutarnji vlak. Izgledao je uspuhano i nestr-pljivo da krene dalje. Reacher nije mogao vidjeti je li tko izašao iz vlaka, jer su mu pogled ometali silosi.

12

Bio je gladan.Opet je prošao preko cijelog trga, gotovo do mjesta s kojeg je

krenuo, pokraj trgovine namirnica, i ušao u zalogajnicu.

U tom je trenutku dvanaestogodišnji unuk motelskog recepcionara ušao u trgovinu i prišao javnoj govornici koja se nalazila unutra. Ubacio je kovanice i birao broj, a kad se netko javio, rekao je: »Pretražuje grad. Slijedio sam ga cijelim putom. Bio je posvuda, ide ulicu po ulicu.«

Zalogajnica je izgledala čisto i ugodno, bila je privlačno uređena, ali prije svega, to je bilo mjesto za što bržu razmjenu novca za

kalorije i ništa više. Reacher je sjeo za stol za dvoje u krajnjem de-snom kutu, leđima okrenut prema zidu, tako da je ispred njega bila cijela prostorija. Oko polovica stolova bila je zauzeta. Uglavnom su za njima sjedili ljudi koji su se došli napuniti energijom za dugi dan ¦ zičkog rada. Konobarica je došla do njega. Imala je dosta posla, no bila je profesionalno strpljiva. Reacher je naručio svoj uobičajeni doručak. Palačinke i pečena jaja sa slaninom, ali uvijek i prije svega kavu.

Konobarica mu je rekla da su dolijevanja kave besplatna.Reacher je s odobravanjem dočekao tu vijest.Pio je već drugu šalicu kad je žena sa željezničke postaje ušla

u zalogajnicu, sama.Na trenutak je zastala, kao da je nesigurna, a zatim se osvrnula

na sve strane i krenula prema Reacheru čim ga je ugledala. Sjela je u prazan stolac nasuprot njega. Izbliza i po danu izgledala je bolje nego večer prije. Imala je živahne tamne oči, a lice joj je odavalo inteligenciju i odlučnost. Ali i neku vrstu zabrinutosti.

Rekla je: »Hvala što ste pokucali na vrata.«

3. poglavlje

13

Bio je gladan.Opet je prošao preko cijelog trga, gotovo do mjesta s kojeg je

krenuo, pokraj trgovine namirnica, i ušao u zalogajnicu.

U tom je trenutku dvanaestogodišnji unuk motelskog recepcionara ušao u trgovinu i prišao javnoj govornici koja se nalazila unutra. Ubacio je kovanice i birao broj, a kad se netko javio, rekao je: »Pretražuje grad. Slijedio sam ga cijelim putom. Bio je posvuda, ide ulicu po ulicu.«

Zalogajnica je izgledala čisto i ugodno, bila je privlačno uređena, ali prije svega, to je bilo mjesto za što bržu razmjenu novca za

kalorije i ništa više. Reacher je sjeo za stol za dvoje u krajnjem de-snom kutu, leđima okrenut prema zidu, tako da je ispred njega bila cijela prostorija. Oko polovica stolova bila je zauzeta. Uglavnom su za njima sjedili ljudi koji su se došli napuniti energijom za dugi dan ¦ zičkog rada. Konobarica je došla do njega. Imala je dosta posla, no bila je profesionalno strpljiva. Reacher je naručio svoj uobičajeni doručak. Palačinke i pečena jaja sa slaninom, ali uvijek i prije svega kavu.

Konobarica mu je rekla da su dolijevanja kave besplatna.Reacher je s odobravanjem dočekao tu vijest.Pio je već drugu šalicu kad je žena sa željezničke postaje ušla

u zalogajnicu, sama.Na trenutak je zastala, kao da je nesigurna, a zatim se osvrnula

na sve strane i krenula prema Reacheru čim ga je ugledala. Sjela je u prazan stolac nasuprot njega. Izbliza i po danu izgledala je bolje nego večer prije. Imala je živahne tamne oči, a lice joj je odavalo inteligenciju i odlučnost. Ali i neku vrstu zabrinutosti.

Rekla je: »Hvala što ste pokucali na vrata.«

3. poglavlje

14

»Nema na čemu«, rekao je Reacher.»Moj prijatelj nije bio ni na jutarnjem vlaku«, rekla je.»Zašto mi to govorite?« pitao je on.»Vi znate nešto.«»Da?«»Zašto biste inače sišli s vlaka?«»Možda živim ovdje.«»Ne živite.«»Možda sam zemljoradnik.«»Niste.«»Mogao bih biti.«»Ne bih rekla.«»Zašto nisam?«»Niste imali putnu torbu kad ste izašli iz vlaka. To je upravo

suprotno od ljudi koji naraštajima žive na istom djeliću zemlje.«Reacher je nakratko zastao, a zatim je rekao: »Tko ste zapravo

vi?«»Nije važno tko sam ja. Važno je tko ste vi.«»Ja sam čovjek koji je samo u prolazu.«»Morat ćete mi reći više od toga.«»A vi ćete meni morati reći tko me pita.«Žena nije odgovorila. Konobarica je donijela njegov tanjur s

hranom. Palačinke i pečena jaja sa slaninom. Na stolu je bio sirup. Konobarica mu je natočila još kave. Reacher je uzeo u ruke pribor za jelo.

Žena sa željezničke postaje stavila je svoju posjetnicu na stol i gurnula je preko ljepljivog drva. Na posjetnici je bio državni pečat plave i zlatne boje.

Savezni istražni ured – FBI. Posebna agentica Michelle Chang.»To ste vi?« pitao je Reacher.»Jesam«, odgovorila je.

»Drago mi je što sam vas upoznao.«»I meni«, rekla je ona. »Nadam se.«»Zašto me FBI ispituje?«»U mirovini«, rekla je ona.»Tko je u mirovini?«»Ja. Više nisam agentica FBI-a. Posjetnica je stara. Uzela sam

ih nekoliko sa sobom kad sam otišla.«»Je li to dopušteno?«»Vjerojatno nije.«»No ipak ste mi je pokazali.«»Da vam privučem pozornost i steknem kredibilitet. Sad sam

privatna istražiteljica, ali ne od onih koji fotogra¦ raju ljubavnike u hotelima. To morate shvatiti.«

»Zašto?«»Želim da znate zbog čega sam ovdje.«»Tratite vrijeme. Kakve god probleme imate, ja sam samo

slučajnost.«»Morate mi reći jeste li došli ovamo zbog posla. Možda smo

na istoj strani. Možda oboje tratimo vrijeme.«»Nisam došao zbog posla i nisam ni na čijoj strani. Samo sam

u prolazu.«»Sigurni ste?«»U potpunosti.«»Zašto bih vam vjerovala?«»Nije me briga vjerujete li mi.«»Pogledajte to iz moje perspektive.«»Čime ste se bavili prije pristupanja FBI-u?« pitao je Reacher.»Bila sam policajka u Connecticutu«, odgovorila je Chang.

»Radila sam u ophodnji.«»To je dobro jer ja sam bio vojni policajac. Ispada da smo na

neki način kolege. Vjerujte mi na gospodsku riječ. Slučajno sam ovdje.«

15

»Nema na čemu«, rekao je Reacher.»Moj prijatelj nije bio ni na jutarnjem vlaku«, rekla je.»Zašto mi to govorite?« pitao je on.»Vi znate nešto.«»Da?«»Zašto biste inače sišli s vlaka?«»Možda živim ovdje.«»Ne živite.«»Možda sam zemljoradnik.«»Niste.«»Mogao bih biti.«»Ne bih rekla.«»Zašto nisam?«»Niste imali putnu torbu kad ste izašli iz vlaka. To je upravo

suprotno od ljudi koji naraštajima žive na istom djeliću zemlje.«Reacher je nakratko zastao, a zatim je rekao: »Tko ste zapravo

vi?«»Nije važno tko sam ja. Važno je tko ste vi.«»Ja sam čovjek koji je samo u prolazu.«»Morat ćete mi reći više od toga.«»A vi ćete meni morati reći tko me pita.«Žena nije odgovorila. Konobarica je donijela njegov tanjur s

hranom. Palačinke i pečena jaja sa slaninom. Na stolu je bio sirup. Konobarica mu je natočila još kave. Reacher je uzeo u ruke pribor za jelo.

Žena sa željezničke postaje stavila je svoju posjetnicu na stol i gurnula je preko ljepljivog drva. Na posjetnici je bio državni pečat plave i zlatne boje.

Savezni istražni ured – FBI. Posebna agentica Michelle Chang.»To ste vi?« pitao je Reacher.»Jesam«, odgovorila je.

»Drago mi je što sam vas upoznao.«»I meni«, rekla je ona. »Nadam se.«»Zašto me FBI ispituje?«»U mirovini«, rekla je ona.»Tko je u mirovini?«»Ja. Više nisam agentica FBI-a. Posjetnica je stara. Uzela sam

ih nekoliko sa sobom kad sam otišla.«»Je li to dopušteno?«»Vjerojatno nije.«»No ipak ste mi je pokazali.«»Da vam privučem pozornost i steknem kredibilitet. Sad sam

privatna istražiteljica, ali ne od onih koji fotogra¦ raju ljubavnike u hotelima. To morate shvatiti.«

»Zašto?«»Želim da znate zbog čega sam ovdje.«»Tratite vrijeme. Kakve god probleme imate, ja sam samo

slučajnost.«»Morate mi reći jeste li došli ovamo zbog posla. Možda smo

na istoj strani. Možda oboje tratimo vrijeme.«»Nisam došao zbog posla i nisam ni na čijoj strani. Samo sam

u prolazu.«»Sigurni ste?«»U potpunosti.«»Zašto bih vam vjerovala?«»Nije me briga vjerujete li mi.«»Pogledajte to iz moje perspektive.«»Čime ste se bavili prije pristupanja FBI-u?« pitao je Reacher.»Bila sam policajka u Connecticutu«, odgovorila je Chang.

»Radila sam u ophodnji.«»To je dobro jer ja sam bio vojni policajac. Ispada da smo na

neki način kolege. Vjerujte mi na gospodsku riječ. Slučajno sam ovdje.«

16

»Kakav ste vojni policajac bili?«»U kopnenoj vojsci«, rekao je Reacher.»Što ste radili za njih?«»Uglavnom što su mi rekli. Pomalo od svega. Ponajviše kri-

minalne istrage. Prevara, krađa, ubojstvo, izdaja. Sve ono što ljudi rade ako im dopustite.«

»Kako vam je ime?«»Jack Reacher. Imao sam čin bojnika. Radio sam u 110. po-

strojbi vojne policije. I ja sam otpušten.«Chang je jedanput klimnula glavom, polako, i malo se opusti-

la, ali ne u potpunosti. Rekla je nešto blaže: »Sigurni ste da niste ovdje poslom?«

»U potpunosti«, rekao je Reacher.»Što znate?«»Ništa.«»Što to znači?«»Ono što sam rekao. Putujem uokolo i razgledavam razna

mjesta. Idem kamo želim.«»Sve vrijeme?«»Tako mi se sviđa.«»Gdje živite?«»Nigdje. U cijelome svijetu. Danas ovdje.«»Nemate dom?«»Ne bi imalo smisla. Nikada ne bih bio ondje.«»Jeste li ikada prije bili u Majčinom Počinku?«»Nisam.«»Zašto ste došli sada ako ne zbog posla?«»Bio sam u prolazu. Izašao sam na postaji jer me ime zainte-

resiralo.«Chang je nakratko zastala, a zatim se nasmiješila, iznenadno i

pomalo nostalgično.

»Shvaćam«, rekla je. »Mogu zamisliti cijeli ¦ lm. Završni kadar je krupni plan križa zabijenog u zemlju. Izrađen je od dviju dasaka, a natpis na njemu urezan je vrućim žaračem. U drugom planu vidi se karavan zaprežnih kola koji se gubi u daljini. Kreće završna špica.«

»Mislite da je neka starica umrla ovdje?«»Tako sam to shvatila.«»Zanimljivo«, rekao je Reacher.»Kako ste vi to shvatili?«»Nisam siguran. Mislio sam da je mlađa žena ovdje zastala

roditi dijete. Možda se ovdje odmorila oko jedan mjesec i nastavila putovanje, a dijete je postalo senator ili nešto takvo.«

»Zanimljivo«, rekla je Chang.Reacher je probio žumanjak i pojeo prvi zalogaj doručka.

Deset metara dalje čovjek za pultom birao je broj na zidnom tele-fonu i rekao: »Stigla je sama sa željezničke postaje i krenula ravno prema onome koji je stigao sinoć. Sad su se zadubili u razgovor. Nešto smjeraju, siguran sam.«

17

»Kakav ste vojni policajac bili?«»U kopnenoj vojsci«, rekao je Reacher.»Što ste radili za njih?«»Uglavnom što su mi rekli. Pomalo od svega. Ponajviše kri-

minalne istrage. Prevara, krađa, ubojstvo, izdaja. Sve ono što ljudi rade ako im dopustite.«

»Kako vam je ime?«»Jack Reacher. Imao sam čin bojnika. Radio sam u 110. po-

strojbi vojne policije. I ja sam otpušten.«Chang je jedanput klimnula glavom, polako, i malo se opusti-

la, ali ne u potpunosti. Rekla je nešto blaže: »Sigurni ste da niste ovdje poslom?«

»U potpunosti«, rekao je Reacher.»Što znate?«»Ništa.«»Što to znači?«»Ono što sam rekao. Putujem uokolo i razgledavam razna

mjesta. Idem kamo želim.«»Sve vrijeme?«»Tako mi se sviđa.«»Gdje živite?«»Nigdje. U cijelome svijetu. Danas ovdje.«»Nemate dom?«»Ne bi imalo smisla. Nikada ne bih bio ondje.«»Jeste li ikada prije bili u Majčinom Počinku?«»Nisam.«»Zašto ste došli sada ako ne zbog posla?«»Bio sam u prolazu. Izašao sam na postaji jer me ime zainte-

resiralo.«Chang je nakratko zastala, a zatim se nasmiješila, iznenadno i

pomalo nostalgično.

»Shvaćam«, rekla je. »Mogu zamisliti cijeli ¦ lm. Završni kadar je krupni plan križa zabijenog u zemlju. Izrađen je od dviju dasaka, a natpis na njemu urezan je vrućim žaračem. U drugom planu vidi se karavan zaprežnih kola koji se gubi u daljini. Kreće završna špica.«

»Mislite da je neka starica umrla ovdje?«»Tako sam to shvatila.«»Zanimljivo«, rekao je Reacher.»Kako ste vi to shvatili?«»Nisam siguran. Mislio sam da je mlađa žena ovdje zastala

roditi dijete. Možda se ovdje odmorila oko jedan mjesec i nastavila putovanje, a dijete je postalo senator ili nešto takvo.«

»Zanimljivo«, rekla je Chang.Reacher je probio žumanjak i pojeo prvi zalogaj doručka.

Deset metara dalje čovjek za pultom birao je broj na zidnom tele-fonu i rekao: »Stigla je sama sa željezničke postaje i krenula ravno prema onome koji je stigao sinoć. Sad su se zadubili u razgovor. Nešto smjeraju, siguran sam.«