Lidija Dimkovska Rezervni život - ljevak.hr fileKnjiga je objavljena uz novčanu potporu Gradskog...

Lidija DimkovskaRezervni život

RezervniZivotKB.indd 1 04/11/16 07:07

Biblioteka Cicero

Naslov izvornikaЛидија ДимковскаРезервен живот

© Lidija Dimkovska, 2012© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2016.

This project has been funded with support from the European Commission.This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Ovaj projekt je sufinancirala Europska komisija. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost njezinog autora i ni u kojem slučaju ne predstavlja stajališta Europske komisije.

Knjiga je objavljena uz novčanu potporuGradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba.

Knjiga je objavljena uz novčanu potporuMinistarstva kulture Republike Hrvatske.


Zagreb, studeni 2016.

S makedonskoga preveo Borislav Pavlovski

Lidija Dimkovska

Rezervni život


Protect me from what I want.Jenny Holzer


7

1984.

Toga lipanjskog popodneva pred našom zgradom u predgrađu Skoplja Srebra, Roze i ja igrale smo jednu sa-svim novu igru: igru predviđanja sudbine. Bijelom kre-dom na užarenom betonu nizbrdice što je vodila prema garažama stanara crtale smo kvadrate i u njih upisivale s koliko se godina želimo udati. Sigurno smo upadale u oči svakom prolazniku, a osobito stanarima zgrade koji su sjedili na balkonima ili stajali pokraj otvorenih pro-zora, i koji su nas vrlo dobro poznavali. Naime, moja sestra i ja bile smo blizanke, sijamske, sa sraslim, gla-vama spojenim kod sljepoočnica, odmah iznad mojega lijevog i njezinog desnog uha. Takve smo se rodile, na svoju nesreću i na sramotu naših roditelja. Obje smo imale duge, kestenjaste kose što su nam prikrivale, ili smo barem tako mislile, mjesto srastanja: na prvi pogled izgledale smo kao da klečimo s glavama koje se među-sobno dodiruju, dok su nam tijela od glava nadolje bila slobodna, odjevena u ljetne haljinice bez naramenica, s gumilastikom iznad grudi, ja u zelenoj sa sitnim žuć-kastim cvjetićima, a sestra u crvenoj, s plavim i bijelim


8

točkicama. Moja sestra Srebra, i ja, Zlata, imale smo dvanaest godina, i stidjele smo se svojih imena. Kako se mogu djeca, djevojčice, zvati Srebra i Zlata? Ionako već obilježena djeca, sraslih glava, po mišljenju okoline nenormalna. To su imena za stare žene, za žene što čiste po ulazima ili prodavačice krumpira s tezgom ispred pe-karnice. Majka nas je uvijek argumentirano ušutkivala kad bismo se ponovno pobunile zbog imena: „Tako je htio kum, Zlata po svetoj Zlati Meglenskoj, a Srebra po nekoj Srebri Apostolovoj, koja je pogubila bega u Leri-nu.” „Glupan”, bio je naš uobičajeni komentar, jedan od rijetkih koji nam je bio zajednički. Taj kum nakon kršte-nja nikada više nije stupio u naš dom, kao da je propao u zemlju. Točnije, otišao je na pečalbu u Australiju i zau-vijek nas otpisao u svojoj svijesti. „Zlata od blata, Srebra bez rebra”, zadirkivala su nas djeca iz ulice, a osim Roze, i katkada Bogdana, nitko se drugi i nije igrao s nama. Nekima nisu dopuštali roditelji, da ne bi imali noćne more ako se danju igraju s nama, „nenormalnima”, dok su ostala djeca sama bježala od nas gađajući nas izdaleka kamičcima i uzvikujući „retardirane”. Roze je bila jedi-na kojoj naš tjelesni nedostatk nije smetao, živjela je na drugom katu u našem ulazu, bila je godinu dana starija od nas, imala je gustu crnu kovrčavu kosu i tamnu put, bila je nešto niža ali čvršća. Ima djece koja su slabašna, kao da će ih vjetar otpuhati, s tankim nožicama, blijeda u licu i sitnih, kestenjasto-zelenih očiju – poput Srebre i mene – a ima djece koja izgledaju čvrsto, zdravo, teška su za nošenje na rukama, s čvrstim dlanovima – poput Roze. Bila je vrlo odlučna i njezina je riječ zvučala toliko uvjerljivo da bismo se uvijek složile s njezinim prijedlo-


9

zima. Tako je bilo i toga dana kad je predložila da nacr-tamo kvadrate pa upišemo u njih željenu godinu svoje udaje, iznad tih kvadrata napišemo po tri početna slova svojih simpatija – kandidata za muževe, a ispod kvadrata brojeve od jedan do tri – koliko djece želimo imati – te s lijeve strane stavimo početna slova za financijsko stanje naših muževa (siromašan, bogat i milijunaš), a na desnoj strani kvadrata da napišemo početna slova triju gradova u kojima bismo željele živjeti sa svojim muževima. Moj kvadrat i Srebrin kvadrat bili su jedan do drugoga, dok je Roze svoj nacrtala malčice po strani od naših. Zatim smo prebrojavale ispisane znakove točno onoliko puta koliki je bio broj što je bio upisan u sredinu kvadrata i zaokruživale znakove koji su nam se podudarali. Ovako izgleda shema našega željenog bračnog života jednom u budućnosti:


10

Roze se željela udati za osam godina, što joj se ionako činilo prekasno, s dvadeset jednom, poput njezine maj-ke, i ispalo je da će se udati za nekog mladića na P – da, baš je bilo lijepo što joj se pogodila njezina simpatija Pa-nait iz Katerinija u Grčkoj, kamo je svakoga srpnja od-lazila s obitelji na odmor, u neku staru kuću s apartma-nima u blizini gradske katedrale. U susjednom dvorištu živio je Panait, simpatičan mladić koji je, da bi se svidio Rozi, naučio nekoliko makedonskih riječi dovoljnih za njihovu stidljivu komunikaciju pogledima, skrivanje i kupanje u moru. „Joj, bit ćemo siromašni”, uzviknula je jer joj se tako pogodilo, da će Panait biti siromašan, i da će imati jedno dijete, te da će živjeti u Solunu, gradu koji je Panait volio više od svega na svijetu – zato što se tamo rodio, kao nedonošče, tamo su mu spasili život pa se zbog toga svake godine s roditeljima išao pokloniti u crkvu svetoga Dimitrija da bi se zahvalio svecu. „Samo jedno dijete”, tužno je rekla Roze zato što je zamišljala – kad bude velika, sretna i udana za Panaita – dom prepun djece, ili barem dvoje, kao što su ona i njezina sestra, starija od nje tri godine.

Srebri, koja se poželjela udati s dvadeset tri godine, pogodilo se da će to biti neki mladić na slovo D, iako takvo slovo nije postojalo u njezinoj svijesti, a napisala ga je tek toliko da ima tri muška imena, da će D biti bo-gat, da će imati dvoje djece („Blago tebi!” uzviknula je Roze), i da će živjeti u gradu na L. „U Londonu!” uzvi-knula sam i od uzbuđenja malo povukla njezinu glavu za svojom. „Kako u Londonu? Pa ni ne znaš kako izgle-da! I uz to je tako daleko! Ja ne želim živjeti u Londonu! Kako ćeš živjeti tamo bez mene? Samo na sebe misliš!”


11

Da, još od najranijih godina imala sam osjećaj da Srebra uvijek misli samo na sebe i da je uopće nije briga što su nam glave spojene, što ne možemo imati odvojene ži-vote, nego jedan zajednički, kao da smo jedna osoba u dva poluspojena tijela. Sve smo morale raditi zajedno: jesti, spavati, obavljati nuždu, ići u školu, van, unutra, sve. Još kad smo bile male, i noću bi joj se pripiškilo, naglo bi zbacila poplun i iskočila iz kreveta, što je znači-lo da bi povukla i mene, krajnje bezosjećajno, probudiv-ši me neočekivano iz sna, te me osovila na noge, iako sam još uvijek bila u nekakvu bunilu, između sna i jave. Bol u spojenom dijelu glave bila je toliko jaka da sam urlala od užasa dok je Srebra stisnutih zuba trčala prema toaletu vukući me za sobom. Dok je jedna sjedila na školjci, druga je morala isto tako sjesti, najčešće na pla-stičnu plavu kantu za otpad koju smo držali s lijeve ili desne strane školjke, ovisno o tome koja je od nas sjedi-la na školjci. U tu kantu nije se bacao samo papir za bri-sanje, i to ne onaj mirisni toaletni – mi smo, naime upo-trebljavale papir za pisanje na stroju, koji je majka kri-šom donosila s posla i potom kidala svaki list na četiri dijela kako bismo se njime mogle obrisati nakon nužde – nego i kuhinjski otpaci, ostaci hrane, i sve vrste smeća. I ja sam često bila okrutna povlačeći Srebru naglo u ne-kom pravcu, ne obazirući se na to da su nam glave fizič-ki srasle, da u svakom trenutku moramo paziti na pona-šanje kako se ne bismo povrijedile, prije svega tjelesno, jer je bol u sljepoočnicama na mjestu srastanja glava bila neizdrživa kad bismo napravile kakav iznenadni pokret. Srebra je bila svjesna da smo dvije u jednoj samo fizički, kad bi je zaboljela glava, ali ne i psihički, pa je smišljala


12

velike životne planove, jednostavno ih ne povezujući s mojim željama i našim zajedničkim mogućnostima. Bila je sigurna da će jednog dana, kad odrastemo i kad bude-mo imale mnogo novca, moći platiti operaciju odvaja-nja sijamskih blizanki. Toliko je silno vjerovala u to da je ne obazirući se na naše spojene glave stvarala planove kao da smo već razdvojene. Tako je bilo i tada, u igri predviđanja, kad mi je posve mirno odgovorila: „Stoput sam ti rekla da želim živjeti u Londonu, a ti ga ovdje nisi napisala pa te je dopalo slovo S, sigurno Skoplje, iako ja neću ostati ovdje ni za živu glavu! U Londonu će nas si-gurno moći razdvojiti, tamo ima takvih liječnika.” U oči su mi već navirale suze. Lijevom rukom uštipnula sam je najjače što sam mogla za desni lakat. Srebra je podi-gnula lijevu ruku i preko svoje glave odalamila me svom snagom po glavi. Ti njezini udarci po glavi danima su me boljeli. Mama je jednom rekla: „Tako ćeš joj ozlije-diti mozak pa se poslije možemo slikati”, a otac je, kao i uvijek, dodao: „Izjelice beskorisne, požderale ste svijet.” Iako su nam glave bile srasle, i to preko zajedničke vene kroz koju se naša krv miješala u trenucima uzbuđenja, uznemirenosti i drugih krajnjih situacija u našem živo-tu, i obje smo osjećale kao da nam kuca srce u sljepooč-nicama, ipak smo razmišljale različito, što znači da nam mozgovi nisu bili srasli, i ne znam je li to bila sretna ili nesretna okolnost u našim životima. Zato bi Srebra na-kon udarca po mojoj glavi uvijek prosiktala: „Da nisi ni zucnula doma!” Ali sad ništa nije uspjela reći jer sam po-čela tako plakati da se Roze nadnijela nad nas te mi ru-kom obrisala oči. „Hej, Zlato, nemoj, vidi kako ti se do-bro potrefilo, muž će ti biti milijunaš i imat ćete jedno


13

dijete, a s milijunima ćete sigurno naći i liječnika da vam razdvoji glave.” Klečala sam i jecala, osjećajući kako Sre-bra u mislima već odlazi u London, sama, bez mene, a ja ne pripadam nikamo, osjećala sam da me nema, da fizič-ki ne postojim. „Hej, kakva vam je to igra”, uzviknuo je u tom trenutku Bogdan, nečujno nam se približivši. Ci-jelo vrijeme bio je sjedio malo dalje od nas, na betonskoj ogradi iznad nizbrdice, i oslonjen na ulazna vrata zgrade ispod oka pratio našu igru naizgled nezainteresirano i pritom bez olovke, u sebi, rješavao križaljku istrgnutu iz novina. „Ti se ne miješaj”, izderala se na njega Srebra, dok sam ja šutjela i gutala slinu što mi se skupila u grlu od suza, a Roze je samo slegnula ramenima. „Samo na udaju mislite, nemate pametnijeg posla”, dobacio je Bogdan i iznenađeno se nasmijao. „Hej, vidi, slovo B, da ovo nisam ja?” Baš u tom trenutku, prije negoli sam se uspjela zacrvenjeti, rasprsnuo se iznad naših kvadrata s igrom predviđanja lonac s kaktusom što je doletio s ne-koga balkona. Oglasili su se povici negodovanja i psov-ke. Zemljano grumenje razletjelo se posvuda po našim nacrtanim kvadratima tako da se jedva-jedvice mogao vidjeti samo moj kvadrat, sa željom da se udam jednu godinu prije Srebre, za mladića na B, milijunaša, da živi-mo u Skoplju i imamo jedno dijete. A to nije bio Bog-dan, jer Bogdan je bio najsiromašniji dječak kojega smo poznavale pa si ga nisam mogla zamisliti kao milijunaša, mislila sam da samo siromašne djevojčice mogu postati milijunašice kad odrastu, a da su mladići ili siromašni ili bogati, i da se to ne može promijeniti. Podignuli smo glave – na prvom katu zgrade na balkonu je stajala sami-ca Verka i vikala glasom hrapavim od cigareta i alkoho-


14

la: „Vi ste otjerali u grob moju majku! Vi! Nitko drugi! Ali umrijet ćete i vi!” Teta Mira s balkona iznad pokuša-vala ju je smiriti: „Zaboga, Verka, kako možeš tako ba-cati lonce s cvijećem, ozlijedit ćeš djecu”, a onda je na balkon izišao naš otac u bijeloj potkošulji te se izderao: „Kad ti ja siđem, vidjet ćeš! Pijanduro jedna!” pa je zatim pogledao prema nama i jednako oštro viknuo: „Vašoj majci ispala je krpa, da ste smjesta otišle iza zgrade i po-kupile je.” Samica se povukla u stan, Roze otrčala kući, a Srebra i ja, zanoseći se kao i uvijek kad smo koračale, otišle smo iza zgrade i ispod drugoga reda balkona ugle-dale krpu što je visjela na grani šljive koju smo zasadile zajedno s Rozom baš prije dvije godine, kao simbol na-šega prijateljstva. Stabalce je već bilo poraslo i izvijalo se pod prozorom staroga gospodina Sotira. Dohvatile smo krpu, i umjesto da obiđemo zgradu i uđemo kroz vrata, provukle smo se kroz prozorski okvir u prizemlju iz ko-jega je već godinama bilo uklonjeno staklo. Najvjerojat-nije namjerno, kako stanari ne bi morali obilaziti da bi došli iza zgrade, gdje su pripremali zimnicu, ali i do ga-raža koje su nelegalno izgradili od svakojakoga prona-đenog materijala, pa smo umjesto u zelenilo i travu kroz prozore i balkone gledali u garaže – jednu od cerade, drugu od lima, treću od betona, četvrtu od dasaka. Bog-dan nas je pratio do prozora, potom je samo rekao: „Ćao”, pa se popeo na obližnju lipu. „Ne ideš kući?” uspjela sam mu doviknuti dok me Srebra povlačila pre-ma prozoru, no on je samo šutio, a i nije imao što reći jer ga kod kuće već cijelu godinu nitko nije čekao. Svi smo to znali, i svi smo se pretvarali da ne znamo da je ostao sam kad mu je umrla majka i kad ga je naš razred


15

zajedno s razrednicom posjetio i izrazio mu sućut. Bog-dan je prije toga živio s majkom u jednoj maloj šupi kod samoposluge Slavija, u jednoj jedinoj sobici, s nužnikom sklepanim uza stražnji zid. Njegova majka bila je čistači-ca. Čistila je nekoliko ulaza u okolnim zgradama, i u na-šoj. Oca nije imao. Iako je bio krajnje siromašan, uvijek je bio uredno odjeven, čist, počešljan. Njegova majka bila je prije vremena ostarjela i poružnjela žena, koja je uvijek govorila samo o Bogdanu, o tome kako joj je jedi-na želja da Bogdan završi školu i postane netko i nešto. Bogdan je to potvrđivao, i u školi i izvan nje: čitao bi sve što je stigao, jako je volio rješavati križaljke, doslovno je vukao za rukav ljude koji su na klupama ili na balkonima čitali novine i molio ih da mu istrgnu stranice s križaljka-ma, no najčešće nije imao olovku pa ih je rješavao u sebi, posve usredotočen, kako bi zapamtio već pronađena rje-šenja. Djeca koja nisu znala gdje Bogdan živi, nisu ni pretpostavljala koliko je bijedno živio i da je nakon što su njegovoj majci otkrili rak čak i gladovao. Doznali smo to iz domaće zadaće na temu „Kad ne može biti gore”, ne-punih mjesec dana nakon smrti njegove majke. Učitelji-ca je tog jutra ušla u razred zajedno s ravnateljicom ško-le, i dok smo se mi još uvijek tresli zbog ravnateljičine nazočnosti upitala: „Tko ne želi pročitati domaću zada-ću?” Bili smo zbunjeni pitanjem, pa iako većina nas nije željela naglas čitati domaće zadaće, nitko se nije osmjelio podignuti ruku. Osim Bogdana. „A-ha, evo tko ne želi. Ali zato će morati”, rekla je i glasno se nasmijala zajedno s ravnateljicom. Bogdan nije imao izbora, ustao je i drh-tavim glasom počeo: „Prije nego što se razboljela, majka mi je kupila praščića i zečića. Uskoro je otišla u bolnicu.


16

Ostao sam sâm kod kuće. Bila je zima, nismo imali grija-nja, poslije škole sam lutao kroz naselje, a navečer sam se s tri popluna pokrivao preko glave. Zbog praščića sam se svake večeri vraćao u školsko dvorište, krao suho cvijeće ispred spomenika te mu ga nosio da jede. Majka se vratila iz bolnice prije Božića. Nije mogla govoriti. Samo je ležala i gledala me, čas mene, čas praščića, čas zečića. Za Božić je naš praščić imao 25 kilograma, a pra-ščićev brat kod susjeda 200 kilograma. Susjed je zaklao i našega praščića i napravio nam od njega tri kobasice i malo šunke. Uskoro je moja majka ponovno otišla u bolnicu. Cijelu zimu, sve do ožujka, hranio sam se po-malo kobasicama i šunkom. Bio sam štedljiv, htio sam sačuvati za budućnost. U proljeće se posljednja kobasica počela kvariti, ali i dalje sam jeo male komadiće, čisteći ih od plijesni, i tako sam se prehranjivao sve do srpnja. Zečić je sve više slabio. Jednog dana odlučio sam ga oši-šati te prodati krzno za kruh. Dok sam to radio, otkinuo sam mu komadić ružičastoga mesa. Potekla mu je krv. Krzno nije težilo više od 100 grama. Zečić je bio kost i koža. Živi kostur. Zaklao sam ga prije nego što je umro od gladi. Skuhao sam ga i pojeo. Moja majka vratila se kući i preminula. Ja sam preživio. Gore nije moglo biti.” Svi smo u razredu zanijemjeli. Zasuzile su mi oči ispod naočala. Po zategnutosti kože između naših glava znala sam da se Srebra namrgodila najjače što je mogla, to je činila uvijek prije nego što bi zaplakala. Učiteljica i rav-nateljica promrmljale su nešto jedna drugoj, a zatim je zazvonilo zvono i svi smo istrčali iz učionice. Moji i Sre-brini koraci nisu nikada bili dokraja usklađeni, ili sam ja vukla nju, ili ona mene. Tako je bilo još otkad smo učile


17

hodati, ona je htjela prohodati što brže, dok sam ja još puzala.Možda nikada i ne bismo prohodale da nije bilo strpljivosti bake Stefke. Klečeći na podu držala me na rukama u istoj razini sa Srebrom, koja je željela hodati. Kad sam ja htjela puzati, a Srebra koračati, baka Stefka pretvarala se u mačku, potičući Srebru da i ona puže sve do male crne krpe stavljene pokraj vrata što je predstav-ljala miša. Puzale smo zajedno, Srebra i ja sa sraslim gla-vama, a baka Stefka sa svojim salom koje se doslovno vuklo po podu.

Dan nakon što je Bogdan pročitao domaću zadaću – bila je subota – skupljali smo stari papir obilazeći stano-ve, idući od kuće do kuće i iznoseći iz podruma vreće sa starim papirom. Na kraju dana domar i ravnateljica škole izvagali su skupljeni papir, obračunali cijenu i prije nego-li su ga proslijedili dalje uručili su Bogdanu plavu omot-nicu s novcem, naš melem za njegovu ranu. Poslije tog događaja nikada ga nitko nije pitao kako živi, što je kupio tim novcem, ima li što jesti. Doznali smo da je novac dao prodavačici u samoposluzi pokraj svoje šupe da ga pret-plati na Križaljku, i otada je taj časopis s križaljkama po-svuda nosio uza se. Dok smo ga promatrale kako zajapu-rena lica i sa sjajem u očima rješava križaljke, meni i Sre-bri izgledao je malo poremećen. Kad s nama nije bila Roze, jedva bismo s njim progovorile poneku riječ. Sre-bra mu se gotovo uvijek podsmjehivala, dok sam ja osje-ćala kako mi u grudima zastaje riječ pa ne mogu izustiti rečenicu s početkom i krajem, jer sam zakočena kao pred strancem koji ne zna jezik te ga samo gledaš i ne znaš što bi mu rekao da biste se razumjeli. Roze nije imala teško-ća u komunikaciji, razgovarala je sa svakim koga je su-


18

srela, bila je najotvorenija djevojčica u našoj ulici, nesuz-držana prema djeci i odraslima, no nikada se nije name-tala, nije tražila posebnu pozornost, nije računala ni na koga od nas. Bogdan se zbog nje osjećao dobrodošao u naše društvo. Jednog dana izgubila je naušnicu iza zgra-de pa smo je tražile u travi među garažama, pod mareli-com pokraj transformatora što je u ljeto rađala ukusne narančaste plodove. Malo sam ja vukla Srebru, malo je Srebra vukla mene. Posegnuvši rukom u trnje kraj ogra-de što je dijelila stražnje dvorište naše zgrade i „braćinu kuću” – tako su naši roditelji nazivali ljude koji su živjeli nasuprot nama – Srebra je pronašla naušnicu. Pokraj transformatora raslo je najviše trave zvane „srećica”, brale smo je i zamišljale želje, i to tako da smo otkidale izdanke na stabljikama na kojima je na kraju trebao osta-ti samo vrh da bi nam se želje ostvarile. Ako nam je uspjelo ne polomiti vrh, sakrile bismo srećicu, negdje bi-smo je zakopale, no ja ni jednom nisam uspjela sakriti svoju a da me ne vidi Srebra, ili Srebra svoju a da je ne vidim ja, iako je nepisano pravilo bilo da u takvim trenu-cima jedna mora žmiriti. Bila sam uvjerena da se naše želje neće ispuniti i da se samo Roze može nadati lijepim iznenađenjima u budućnosti. Zato smo se prepuštale njezinoj volji, njezinim idejama i prijedlozima za stalno nove podvige. Sve pametne i lude stvari koje smo radile do 14 sati, kad su se naši roditelji s vraćali posla, a i Rozi-na sestra iz srednje škole, radile smo u Rozinom stanu. U blagovaoničkoj vitrini uz šalice za kavu i čaše za vino sta-jala su dva kaleidoskopa: crveni za Rozu, a plavi za njezi-nu sestru. Srebra i ja uzele smo ih bez pitanja, ja crveni, Srebra plavi, i dok se Roze glupirala po kuhinji, mi smo


19

zurile u čudesne figure u kaleidoskopima. Kad promi-slim, više nikada u životu nisam u ruci tako dugo imala kaleidoskop kao kod Roze. Samo sam jednom u nekoj prodavaoničici na Covent Gardenu u Londonu naišla na sličan crveni kaleidoskop, ali kad sam se zagledala u nje-govu unutrašnjost, u njoj nije bilo ničega kockastog, s kutovima i kubusima kao u Rozinu kaleidoskopu, sve bilo je okruglo, s mekim prelijevanjima boja, previše nježnim, gotovo izdajničkim za strukturu pravog kalei-doskopa. Dok smo nas dvije zurile u oštre boje i oblike u kaleidoskopima što su se međusobno gotovo dodirivali, Roze je ušla u blagovaonicu držeći u rukama neobičnu plastičnu posudu za vodu u obliku grozda, koju je bila vezala oko grlića vrpcom dugačkom dva ili tri metra. „Idemo zalijevati travu”, rekla je, a to je značilo da smo Srebra i ja morale sići i otići iza zgrade, pod njezin bal-kon, kako bi nam spustila grozd s balkona vrpcom, a mi bismo ga dohvatile i potom zalile drijen koji je svake go-dine naviještao proljeće usred sivila garaža iza zgrade, ali i ostale cvjetiće što su rasli u travi pod balkonima tete Jelice, Roze i tete Dobrile. Bio je to jedini komadić ze-mlje na kojem nije niknula garaža, nekoliko metara pri-rode usred urbanog kaosa iza naše zgrade. Kad bismo potrošili vodu, Roze bi s balkona podizala plastični bokal u obliku grozda, punila ga novom i spuštala dolje kako bismo zalile svaki centimetar tla, a na kraju još i živicu oko trave. Zatim je i Roze silazila dolje, već smišljajući planove za sljedeću igru. Odlučila je da će nas naučiti voziti bicikl. To nam se svima oduvijek činilo nemogu-ćom misijom, ponajviše našemu ocu, koji je u garaži po-kraj svojega starog crnog bicikla držao i jedan stari crve-


20

ni Pony što ga je dobio tko zna kada, s crnim sjedalom, narančasto obojenim zupčanikom i bez pomoćnog sje-dala iznad stražnjeg kotača. Kad smo odlazile u njegovu garažu po kredu za crtanje, uvijek smo crveni Pony pro-matrale s nejasnim osjećajem zapitanosti kako bismo ga uopće mogle voziti zajedno, gdje bi sjedila Srebra, a gdje ja, a otac je rekao: „Bicikl nije za vas, da padnete pa da se čudimo”, ali Roze nije dijelila njegovo mišljenje. Nago-vorila nas je da odemo kući, uzmemo ključ garaže i izva-dimo bicikl iz nje, a dotle je ona izvadila svoj iz njihove garaže pa smo slijedile njezine upute za vožnju. Roze je prvo namjestila sjedala na oba bicikla da budu iste visine, a zatim rekla Srebri da sjedne na našega Ponyja, a meni da sjednem na njezin bicikl, jer su bili sasvim primaknuti jedan do drugoga. Morale smo preplesti ruke, tako da moja lijeva bude na njezinom desnom upravljaču, a nje-zina desna na mojem lijevome. „Gledajte pred sebe, a ne u zemlju”, rekla je Roze i pogurnula nas, držeći oba sje-dala rukama. Vozile smo dva metra i zabile se u neku staru Ladu parkiranu pokraj nogostupa, oduprijevši se rukama o prozor Lade da izbjegnemo udarac glavama o staklo. Na prednjim vratima Lade s vozačeve strane poja-vila se mala udubina, a upravljači su se iskrivili pa smo morale roditeljima priznati što smo radile toga popodne-va nakon povratka iz škole. Osim vike i prijetnji domom za djecu bez roditelja te psovanja, Srebra i ja nismo bile kažnjene na drugi način, a Rozu nikada nismo pitale jesu li njezini kod kuće primjenjivali kaznene mjere kad bi na-pravila nešto loše. Tih dana najčešće nije popodne izlazila van, a Srebra i ja smo poslije roditeljske vike obično odla-zile teti Verki. Osim kad smo bile s Rozom, rijetko smo


21

se kada željele igrati zajedno, ili pak obje ići na isto mje-sto. To je bio stalni problem i za nas i za naše roditelje, nikada nismo imale iste želje – ako je Srebra željela ići k našoj sestrični Verici, ja sam željela ostati kod kuće i gle-dati neki film za mlade; ako sam ja htjela ići u knjižnicu po neku knjigu, Srebra se nije htjela mrdnuti s mjesta. Koliko rasprava, uvjeravanja, ugriza, štipanja i gaženja po nogama zbog svakog prijedloga, zbog svakog plana u životu. Da smo se barem mogle na sat-dva odvojiti jedna od druge pa da svaka radi što želi! Ali teti Verki željele smo ići obje, obje nas je privlačila ta žena – samica, pija-nica, koja je živjela na drugom katu našega ulaza, nasu-prot Rozinu stanu, ta neobična žena koja nas je istodob-no voljela i mrzila, ali to nam nije smetalo. Koliko je bila stara teta Verka kad smo mi bile djeca? Kada je Srebri meni poklanjala darove? Kada nam je donijela kazetu „Pjesme o Titu” sa svojega sindikalnog putovanja u Beo-grad? Zajedno s lutkom od tapirane vune što je godinama skupljala prašinu. Kada je meni dala Mir-Jaminu knjigu, a Srebri Fischerovu? Kad smo bile kod nje, ona bi sjedila na kauču dok joj je striko Blaško masirao leđa. Mene je bilo stid, a Srebri se taj prizor gadio, ali ipak nismo odlazile, nego smo sjedile za stolom i dodavale si praznu plastičnu čašu od kiselog vrhnja gurajući je po stolu. Tada smo do-znale da je prodavač iz jedine knjižare u našem naselju, kod kojega smo kupovale sve udžbenike i bilježnice prije početka školske godine, obolio od raka i da se teta Verka bila smrtno uplašila kako će se i ona razboljeti. Pokazala nam je fotografiju svojega sina, koji je se odrekao, iako joj je prethodno pomogao dobiti samački stan u našem ula-zu. Teta Verka nas je slala po čokanjčić rakije, majonezu


22

i cigarete. Novac od kusura dijelila je točno u dinar, pola meni, pola Srebri. Satima je sjedila na balkonu pijuckaju-ći rakiju, pušeći cigarete i psujući s vremena na vrijeme nekog na ulici, dobacujući poneku kletvu nekomu od stanara koji su sjedili na balkonima, ispuštajući povreme-no nekakav čudni krik. Za to vrijeme Srebra i ja obično smo stajale na prozoru njezine dnevne sobe, na balkon-skoj strani, i prigušeno se smijuljile ili brojile novac koji nam je dala. Zatim bi nas ili tek tako, bez razloga istjera-la proklinjući nam glave, ili bismo same krišom šmugnu-le iz stana pa izišle iz zgrade kroz prozor bez stakla na stražnjoj strani, te gazeći jedna drugoj po nogama trčale u trgovinu po lizalice ili čokoladne bombone. Tada smo se Srebra i ja voljele onako normalno, sestrinski, bez ikakvih nježnosti, držanja za ruku i slično, ali barem se jedna na drugu nismo ljutile, nismo se svađale i nismo se zadirkivale. Teta Verka je bila jedna od rijetkih osoba u našem zajedničkom životu koja nas je povezivala. Možda smo zato na proslavu dvanaestog rođendana pozvale samo Rozu, Vericu i tetu Verku. Koliko svađe zbog jed-noga glupog rođendana! Otac se, doduše, nije jako bunio, povukao se u garažu, u svoje atomsko sklonište – kako sam je ja nazvala po glazbenom bendu „Atomsko skloni-šte” – dok je majka prošla sve faze negodovanja, raspra-va, prijetnji i na kraju dizanja ruku od nas, jer s nama nema mira u kući, a to joj je bilo jasno još kad nas je rodi-la, ovakve nikakve, nalik šišmišima sa spojenim glavama. Još joj nije jasno kako nas nije dala u dom, nego je popu-stila pred očevim uvjeravanjima da nas dovede kući, da će se naći liječnici koji će nas razdvojiti kad odrastemo, kad budemo spremne za takvu operaciju. Ali lagao joj je,


23

jer gdje ima takvih liječnika, da ih ima, ne bi na svijetu bilo slučajeva poput našega. Ne znam jesmo li Srebra i ja već bile oguglale na takvu majčinsku ljubav, ili je para-doks u tome što čovjek dok je dijete to ne osjeća na takav način, sve dok ne odraste i u zrelijim godinama to ne počne analizirati. Kao i uvijek, prešle smo preko uvredlji-vih i zlih riječi i na kraju je završilo po našemu: slavit ćemo rođendan po svaku cijenu, prvi put u životu. Ro-đendani su za bogataše, tako je mislila naša majka, osim toga rođene smo u ljeto, kad se ne ide u školu, pa zato i ne moramo slaviti rođendan. „Tko će vam doći?” govo-rila je. No na kraju je ipak napravila kolače sa šerbetom i tortu s pudingom od jagoda posutu mljevenim orasima, a mi smo otišle u trgovinu i kupile grickalice i liker od mentola, te otvorile domaći sok od drenjina. Sve smo li-jepo poslagale na bijeli zamrzivač u „velikoj” sobi, odno-sno u sobi gdje su spavali naši majka i otac. Uskoro su došle Roze, teta Verka i naša sestrična Verica: Roze s po-klonom – dvije bilježnice s tvrdim crvenim koricama – teta Verka s novcem u džepovima suknje, Verica s nov-cem u bijeloj, rukom izrađenoj omotnici, koju joj je dala naša teta. Pustile smo glazbu, jedine kazete „mojega” Đorđa Balaševića i Srebrina Zdravka Čolića, grickale smo koštice, a teta Verka se bacila na zeleni liker od mentola. Zatim smo izrezale tortu, bez svjećica, bez ce-remonije, te smo jele pjevušeći pjesme što su se vrtjele na kazetama. Naši roditelji nisu sjedili u sobi s nama, naš je otac cijelo vrijeme ostao u garaži, a naša majka sjedila je u kuhinji i vezla goblen, osluškujući naše glasove po-miješane s glazbom. Teta Verka, koja je bila pijana čak i noću, u snovima, već je jedva stajala na nogama, poteza-


24

la je ravno iz boce s likerom od mentola, smijala se poka-zujući požutjele zube među kojima su se sjajila i dva zlat-na, Roze je pokušavala napraviti veseliju atmosferu igra-jući se sa mnom i Srebrom „jedan, dva, tri, pucaš ti”, Verica je vrtjela zmiju od sitnih crno-bijelih kuglica što je stajala kao ukras na ormaru, ali je u sobi unatoč glazbi vladala takva praznina od koje mi se i dan-danas ježi koža. Tako je tužan bio taj naš rođendan da nikada više nismo spomenule proslavu bilo kojeg sljedećeg, nego je svaka na svoj način u sebi potiskivala dan zajedničkog rođenja, iako je napetost trajala cijeloga dana, a najviše kad bi se roditelji vratili s posla i kad ne bi spomenuli ni riječ o tome da nam je rođendan. Ali teta Verka je za-pamtila da nam je rođendan u ljeto pa nam još nekoliko sljedećih ljeta nije zaboravljala nešto darovati, kakav sta-ri predmet što joj je stajao doma, porculanskog konjića ili kokoš od čipke, ili pletene čarapice što su visjele na ručkama ormara, ili knjige o Titu, Marxu ili Engelsu što ih je kupovala na poslu, sve dok je nisu prijevremeno umirovili kao kroničnu alkoholičarku, ili novac da si ku-pimo lizalice i čokoladne dražeje. Majka ju je uvijek klela na isti način. „Dabogda crkla”, govorila je, iako nam nije bilo jasno zašto je toliko ne voli. Zapravo, nije ju volio nitko u ulazu, svi su joj zatvarali vrata ispred nosa, izbje-gavali susret na stubištu ili vani, pravili se gluhi kad bi ih nešto upitala, a neki su je i otvoreno vrijeđali vičući: „Pi-janico! Smrdiš i ti i tvoj stan, prenijet ćeš nam neku bo-lest u ulaz! Za tebe je samo Idrizovo!1 Sin ti nije trebao naći stan, trebao te ostaviti na ulici! Kako su baš tebe

1 Idrizovo – zatvor u blizini Skoplja, nap. ur.


25

smjestili u naš ulaz”, i što sve ne. Vrijeđanjem su se oso-bito isticali muškarci, jer se teta Verka najčešće i obraćala njima, tražeći od njih ili cigaretu, ili gutljaj rakije ili piva. Samo se stari gospodin Blaško nije svađao s njom, jer nije pušio, nego je samo sjedio na balkonu i svakom tko bi prošao promrmljao bi nešto poput pozdrava. Kad smo kod kuće tražile nešto slatko, mama bi nam u šali govo-rila: „Ako želite blagovati nešto slatko idite kod Blaška.” U stvari, čini mi se da smo Srebra i ja tražile slatko kako bismo čule barem jednu maminu umilnu rečenicu, da osjetimo kako nas voli. Blaškova žena preminula je mla-da, od raka na želucu. Na dan pogreba Srebra i ja stajale smo na našem balkonu i gledale kako se približavaju mr-tvačka kola. Na uglu ulice stajao je sin gospodina Blaška, šestogodišnjak u plavom odijelcu sa svijetloplavom ko-šuljom, počešljan na stranu. Malo, izgubljeno dijete bez majke. Nitko ga nije držao za ruku, stajao je sam i čekao da mrtvačka kola skrenu pred naš ulaz. Njegov otac uda-rao se po grudima i ridao. Nitko od susjeda nije plakao, ukrcali su se u svoje automobile te krenuli za mrtvačkim kolima u koja su smjestili kovčeg s tetom Milkom. Svih tih godina prije njezine smrti Srebra i ja vidjele smo je samo jednom – na dan kad smo imale prometnu nesre-ću. Toga dana došla je k nama teta Ivanka, sva očajna jer joj je kći, naša sestrična kojoj je bilo deset godina, završi-la u bolnici, gdje su joj izvadili jedan jajnik. Teta Ivanka je legla na otomančić u kuhinji i plakala skrhana od boli, oplakujući Veričinu sudbinu jer s jednim jajnikom neće moći roditi dijete. Naša majka je rekla: „Pa valjda ne mi-sliš da će ove moje roditi? Tko će ih uzeti s ovakvim gla-vama.” Srebra i ja stajale smo pokraj otomančića, nije


26

nam bilo jasno zašto Verica neće moći roditi dijete, ni-smo se mogle sjetiti što je govorila nastavnica biologije o začeću djeteta pa smo šutjele – Srebra zagledana u pod, a ja s malim crvenim telefončićem u ruci kojeg smo kupile sestrični za posjet u bolnici. Izlazeći iz stana susrele smo Roze, koja je kao i uvijek preskakala po dvije stube vra-ćajući se iz trgovine. „Uh, dobar telefon”, doviknula nam je. Ne znam kako smo stali svi u Škodu, ali utrpali smo se: otac, majka, teta Ivanka, Srebra i ja, i još teta Milka, koja je išla liječniku u istu bolnicu u kojoj je bila i Verica. Nismo se vozili ni pet minuta kad je na zavoju glavne ulice tata našim automobilom udario drugi, što je u tom trenutku dolazio iz suprotnoga smjera. Udarac nije bio jak, ali bio je dovoljan da se uplašimo kao nikada dotada. Teta Ivanka i teta Milka izišle su iz auta pričekati autobus za bolnicu, a mi smo ostali čekati policiju. Iako smo mo-gle kući otići pješice, ipak smo stajale i čekale. Tata je bio zbunjen, nije mogao vjerovati što mu se dogodilo, stalno je gladio iskrivljeni branik automobila. Mama je zanije-mjela, nije izustila ni riječ, problijedjela je i već sam se u sebi pitala je li u fazi padanja u nesvijest – a ta je faza u njezinu i u našem životu trajala godinama, i sastojala se u tome što bi joj se odjednom zavrtjelo, problijedjela bi i, prije nego što bi izgubila svijest, prošaptala: „Umrijet ću.” Tada bi Srebra obično zaplakala jer nije mogla zadr-žati smrknuto lice kojim se branila od suza, a ja sam se tresla, bilo mi je hladno kao da je vani minus trideset stupnjeva, tresla sam se toliko da je podrhtavala i Srebra, a ruke su mi se preznojavale. Ali ovoga puta mama nije pala u nesvijest, nego je čim smo došle kući u crvenu posudu istresla grah te ga počela prebirati, sjedeći na oto-


27

mančiću u kuhinji i gledajući u posudu ukočenim pogle-dom. Srebra i ja sjele smo kraj stolića na široki stolac koji nam je već odavno tata napravio od dasaka koje je odne-kuda dovukao, a potom na sjedalo postavio veliki jastuk za pod glavu, pa smo tako sjedile, šutjele i dodavale si našu jedinu lutku s izvađenim mehanizmom za plakanje iz utrobe, golu, ćelavu na tjemenu, s rukom koja joj je stalno ispadala. Dodavale smo je jedna drugoj kao pravu bebu, polako, nježno, bez riječi. U stanu je vladala grob-na tišina. Odjednom su se otvorila vrata te je ušao tata s nekim čovjekom, najvjerojatnije majstorom za automo-bile. Sjeli su u blagovaonicu, mi se nismo ni pomaknule, mama nije ustala, i dalje je prebirala grah, čule smo tatu kako pita gosta hoće li popiti rakiju. Čovjek je najvjero-jatnije kimnuo glavom jer se nije čula ni riječ, a tata je otišao u veliku sobu po čaše i bocu s rakijom, dok smo Srebra i ja zirkale sa svoje stolice kroz otvor između ku-hinje i blagovaonice, i čule oca kao čovjeku govori: „Uzmi, zemljače.” Prvi put u životu čula sam riječ „ze-mljak” i ostala mi je urezana u pamćenje, upisana veli-kim slovima. Oduševila me ta riječ, ispunila nekakvom nadom. Popili su rakiju i ponovno izišli. Mi smo još uvi-jek šutjele. Srebra je morala obaviti nuždu pa smo ustale i otišle u kupaonicu, i dok sam ja sjedila na kanti za otpat-ke začepivši nos da mi ne bi smrdio Srebrin izmet, Srebra se počela kikotati i tresti mi glavu svojim kikotom. „Ze-mljak” reče. „Gluposti! Pa tata nema zemljaka jer ne po-znaje nikog tamo gdje je ranije živio. Zavarava se.” Da, znala sam da Srebra ima pravo, no nisam ništa rekla. Naš otac godinama nije vidio svoju prvobitnu obitelj. Kad se oženio našom majkom, živjeli su u kući njegovih rodite-


28

lja, koju je on, kako kaže moja majka, pomogao izgradi-ti, još je bio dijete kad je nosio beton i žbuku. Naša teta i tetak igrali su se skrivača dok se on mučio, a sada se oni tamo šire. Očeva majka i otac jako su se loše odnosili prema mladoženji i nevjesti, nezadovoljni sinovim izbo-rom žene sa sela. Dok je otac bio na poslu, a majka trud-na sjedila kod kuće – zapravo u podrumskim prostorija-ma kuće, s malim prozorima s rešetkama – djed ju je vrijeđao, malo tjerao van, pa je zvao natrag, a nekoliko ju je puta i udario metlom. Naša baka pravila se da ništa ne vidi. Mama je svaki dan plakala i možda smo se mi zato rodile sa sraslim glavama, s tjelesnim nedostatkom koji se ne može popraviti. Kad su naši djed i baka vidjeli kakvu je djecu rodila snaha, ni pet ni šest, izbacili su nas sve zajedno na ulicu. Naš otac uspio je uzeti tek kaput i ružičastu vješalicu sa zrcalom i policom za kape koja i danas stoji u predsoblju. Uzeli su što su uzeli, i s nama, nekoliko dana starim bebama, i s vješalicom i torbama ušli u prvi autobus koji je naišao, izmolivši vozača da ih primi sa svim stvarima. Vješalica se pritom zabila u držač u autobusu pa je zrcalo puklo po sredini, ali su kako-tako stigli do posljednje stanice na drugom kraju grada. Sišli su (vozač im se smilovao te im sâm pomogao oko stva-ri), i prvu ženu koju su putem susreli pitali zna li iznaj-mljuje li se kakav prazan sobičak u blizini. Žena im je rekla da ima praznu sobicu u kućerku na kraju naselja, gdje je živjela kao udovica i majka sina koji je otišao u Njemačku. Uzela je mene i Srebru na ruke misleći da smo blizanke kao sve druge i zamalo bi nam otkinula glave da je naša majka nije upozorila kako smo se takve rodile, sa sraslim glavama, i dodala, dragi Bog neka nas


29

čuva i štiti ih od takvoga zla. Tako nam je ta žena – zva-la se Stefka – dala sobičak u svojem kućerku, a našla je negdje i pletenu kolijevku za nas pa smo tamo ostali ži-vjeti pune tri godine, sve dok otac i majka nisu uspjeli kreditima kupiti stan dvije stanice dalje od mjesta na ko-jem je živjela baka Stefka. Naš otac taj postupak nikada nije oprostio svojim roditeljima. Oni su, pak, doslovno zabranili drugom sinu i kćeri da imaju bilo kakve veze s našim ocem, ali i s članovima šire obitelji. Otac je ostao bez obitelji, uskraćen za roditeljsku brigu. Naš stric i teta nisu se sažalili nad starijim bratom, izbrisali su ga iz ži-vota. Ali jednog dana, kad smo Srebra i ja imale šest go-dina, došla nam je mlada žena, najtamnoputija koju smo ikada vidjele, i sjela u veliku sobu, na kauč na ko-jem su noću spavali mama i tata. Uzela je u ruke termo-for, koji je stajao na krevetu i koji smo Srebra i ja dobile na lutriji u školi te ga krstile Hermion i s njim se igrale, ljuljale ga i grlile navečer prije spavanja, kad smo ga pu-nile toplom vodom zagrijanom u zelenom lončiću na peći na loživo ulje (ali s njim su spavali naši roditelji), te ga neko vrijeme prevrtala, zatim odložila i iz torbe izva-dila dvije velike, najveće što uopće postoje, čokolade s rižom i dala ih meni i Srebri. „Ovo je vaša teta”, rekao je drhtavim glasom naš otac, a ruke su mu se tresle poput grančica na vjetru. Naša teta neko je vrijeme ondje samo sjedila, potom malo zaplakala, i ne izustivši ni riječ usta-la i otišla. Čokolade s rižom jele smo kocku po kocku, gotovo cijeli mjesec. Nitko više nikada nije spomenuo taj posjet. Otada se našem ocu nisu prestale tresti ruke, postao je toliko nervozan da je vikao zbog svake sitnice. Ustvari, raspoloženja su mu se mijenjala svakih pet mi-


30

nuta: čas je bio ljubazan i drag prema nama, zvao nas je pilići, kupovao nam čokoladice Životinjsko carstvo, a čas vikao na nas i vrijeđao nas: „Izjelice proklete, svijet ste požderale!”, „Stoko”, „Čekajte samo da izvadim re-men”, ili „Hajde, razbijte već jednom te glave”. Jednog dana izrađivale smo zajedno u blagovaonici makete se-mafora i prometnih znakova za školu, a on se iznervirao i počeo redati svoj repertoar uvreda. Povukla sam Sre-bru svom snagom, nisam mogla izdržati bujicu riječi što su mu poganile usta, Srebra je viknula od boli pa smo izišle na balkon, a vani je prolazila lazarica – djevojka koja pjeva na Lazarovu subotu – vodeći medvjeda. Zrak je bio studen i melankoličan, u velikoj sobi bilo je hlad-no, a u blagovaonici je otac lijepio makete i vikao: „Svi-jet ste požderale!” Svetoga Lazara nije bilo nigdje, samo je medvjed hodao na dvije noge. Toga smo dana Srebra i ja jele ribu list. Ja sam voljela oblik te ribe, bio je poput nadutoga srca. Srebra joj je probadala tijelo vilicom u obliku križa i potom jela rukama. Naš otac i naša majka jeli su kuhanu šunku iz velike konzerve od pet kila, ispe-čenu s jajima. I ribu i šunku otac je kupio preko poduze-ća, zajedno s jednom velikom plastičnom kutijom mar-melade od šljiva. Naš otac pio je crveno vino koje je ču-vao u podrumu, nakon čega ga je prolazila ljutitost. Jedva sam čekala da nestane struje, a to se događalo obično popodne, zbog redukcije električne energije. Tada bismo se svi četvero zbili na otomančić u kuhinji, a Srebra i ja ispitivale smo ih na francuskome jednostav-ne fraze, kojih su se mama i tata prisjećali ponešto iz škole ili su nagađali, i svi smo se smijali dok je oko nas carevala tama i nije nam bilo neugodno sjediti i ležati


31

jedni pokraj drugih, pripijeni, ne samo Srebra i ja nego i oni, naši roditelji, nije nam bilo neugodno voljeti se i biti sretni. Lijepa su bila ta popodneva bez električne energi-je kao iluzija naše obiteljske sreće. A kad bi se upalilo svjetlo (uvijek sam zamišljala kako neki stari gospodin sjedi u velikoj prostoriji punoj prekidača za paljenje i ga-šenje svjetla i kako samo o njegovoj volji ovisi kad će se upaliti svjetlo), i kad bismo se mogli vidjeti, odmah smo ustajali. Srebra i ja smo kao po naredbi istodobno skaka-le na noge te se prihvaćale nečega što smo mogle raditi zajedno, ili smo se svađale, ili naprosto sjedile, gledale televiziju u potpunoj tami, svatko je bio zatvoren u sebe, već otuđen, i tada bismo se ponovno počeli mrziti.


Lidija Dimkovska Rezervni život - ljevak.hr fileKnjiga je objavljena uz novčanu potporu Gradskog...

Documents

Transcript of Lidija Dimkovska Rezervni život - ljevak.hr fileKnjiga je objavljena uz novčanu potporu Gradskog...