Kristian Bang Foss Smrt vozi Audi - ljevak.hr · Mnogo sam hodao, morao bih malo izići iz stana,...

Kristian Bang FossSmrt vozi Audi

SmrtVoziAudiKB.indd 1 28/11/16 08:17

Biblioteka Cicero

Naslov izvornikaKristian Bang FossDøden kører Audi

© Kristian Bang Foss og Gyldendal A/S, 2012© za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2016.

This project has been funded with support from the European Commission.This publication reflects the views only of the author, and the Commission cannot be held responsible for any use which may be made of the information contained therein.

Ovaj projekt je sufinancirala Europska komisija. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost njezinog autora i ni u kojem slučaju ne predstavlja stajališta Europske komisije.

Knjiga je objavljena uz novčanu potporuMinistarstva kulture Republike Hrvatske.


Zagreb, prosinac 2016.

S danskoga preveli Dora Maček i Mišo Grundler

Kristian Bang Foss

Smrt vozi Audi


5

U početku je sve bilo OK. Stanovao sam u jednom stanu u Kopenhagenu zajedno sa Sarom i Amalijom pa, ako bih uvečer ustao s kauča, gdje smo sjedili pred televizorom, nakon što bi Amalija otišla u krevet, Sara bi rekla, kamo ćeš ti sad? Čak i noću, ako bih ustao da mokrim, ona bi rekla, kamo ćeš? Ja bih rekao, idem pišati, rekao bih, po-gledati malu Amaliju, rekao bih, skuhati kavu, rekao bih, prošetati.

Mnogo sam hodao, morao bih malo izići iz stana, to je bilo tako, htio sam održati tjelesnu težinu. Ali katkada bi me ljudi počinjali gledati. Pomislio sam, postajem li dio ulične slike, kao Dvokrunaš1, ili Pjevač Søren ili jedan od ostalih koji kruže ulicama, pa sam smanjio svoje izlaske. Ali to bi potrajalo samo mjesec dana, onda bih se opet udebljao, nisam mogao vidjeti svoje dlake oko spolovila dok bih stajao pod tušem, pa bih opet počinjao hodati. – Tvoje vječito hodanje, govorila je Sara. Iritiralo ju je,

1 Svend Aage Ullstad (1893. – 1940.) – danski aviomehaničar i nastavnik, stekao je nadimak Dvokrunaš jer je jednom prigodom svakom svojem učeniku darovao po dvije krune (nap. prev.).


6

ta potreba da iziđem. Počeli smo jedno drugome ići na živce, ne samo povremeno, to je bilo trajno stanje razdra-žljivosti, ali bilo je prerano da jedno drugome neprestano idemo na živce, kad je Amalija imala tek četiri godine, a kupili smo i stan.

Amalija nije bila moje dijete. Njezin takozvani biološ-ki otac dobio je psihozu i nakon toga nikad više nije bio sasvim isti. Sad je postao sljedbenik Hare Krišne. Jednom sam ga vidio – došao je plešući niz glavnu ulicu u naran-častoj tkanini zajedno s nekolicinom krišni i pritom uda-rao u tamburin. Dao mi je kolačić. Meni se to nije jelo. Nikad nisam rekao Sari da sam ga vidio. Ne pitaj zašto, nije u tom bilo ničeg lošeg, to što sam ga vidio i dobio ko-lač, jer mi zapravo nikad nismo o njemu razgovarali. Tu i tamo sam se uhvatio da mislim, samo da nije nasljedno. U tom bi slučaju bilo bolje da sam Amalijin pravi otac, ali tako se ne može razmišljati, jer onda to ne bi bila Amalija. Shvaćaš? U tome je stvar, mislim – zato u pravilu nisam toliko o tom razmišljao. Amalija me zvala ocem.

Tog sam dana otišao pojesti sendvič s pečenim rebar-cima i vratio se u ured u pola jedan. Imao sam nekoliko sati da sklepam neki prijedlog za kampanju, koja bi se ka-snije poslijepodne predstavila kupcima. Håkon, koji me iz nekog razloga mrzio, znao je da sam u gabuli s pre-zentacijom, pa je kružio oko mene s podrugljivim smiješ-kom dok mi je pokušavao odvratiti pozornost.

– Kako ide s prezentacijom?– Dobro, Håkone.– Super. Drago mi je da ću čuti što si smislio.– Siguran sam da ti je drago.


7

Håkon je sjeo za svoj pisaći stol i počeo kvrckati ke-mijskom olovkom. Kvrckvrc, kvrc-kvrc, kvrc-kvrc. Vje-rujem, uostalom, znam, zašto me mrzio. Mrzio me jer mi je prije nekoliko godina došao nešto reći u pijanom stanju o uredskom božićnom doručku. Nešto intimno. Ne mogu se sjetiti što je to bilo, samo se sjećam da je sjedio licem unesenim u moje, s malim vlažnim očima iza službeničkih naočala. I još to da je uprskao stvar jer je mislio da imam nešto protiv njega, da znam da je u ne-kom trenutku bio slab, što je bio uzrok njegove mržnje. Tako je to nažalost bilo. Kvrc-kvrc, kvrc-kvrc, kvrc-kvrc. I sad je ovo bio njegov doprinos ugodnoj atmosferi, to kvrcanje.

– Håkone, budi zlatan pa prestani kvrckati tom kemij-skom, hoćeš?

– Smeta ti?– Da.– Moraš mi oprostiti, ja bolje razmišljam kad kvrckam

kemijskom.Håkon je prestao. Za svaki slučaj izvadio sam svoj

iPod i stavio slušalice u uši pa uključio Nebrasku Brucea Springsteena. Onda je zazvonio moj telefon, bila je to Sara, koja je pitala jesam li se sjetio da se po Amaliju u vrtić treba doći već u jedan. Slagao sam i rekao da sam se sjetio i da sam baš na putu. Morao sam se potruditi da mi nešto padne na pamet na putu do vrtića da mogu dovesti Amaliju sa sobom u ured na nekoliko sati.

Razlog što se vrtić morao zatvoriti bio je taj da je či-tava skupina odgajatelja trebala ići na psihološku pomoć nekom psihologu za krizna stanja u Klinički bolnički cen-tar, budući da se u medijima kritizirao njihov učinak. Bila


8

je to jako zamršena priča, koja bi me zapravo bila radova-la da nije bila baš takva, jer je prilično zaguljena.

Dovezao sam se automobilom do dječjeg vrtića i sti-gao pet minuta prekasno. Jedna od odgajateljica sjedila je na tronošcu i plakala, druga je stajala i tješila je gladeći je po ramenu i pritom prijekorno gledala u mene. Prijeko u kutu Amalija se tukla s jednom djevojčicom za lutku koja je bila izobličena poput onih Hansa Bellmera2, a nedosta-jala joj je i jedna ruka.

Djevojčica je istrgnula lutku iz Amalijine ruke, a ruka lutke koja je preostala stršala je u zraku kao da pozdrav-lja. Djevojčica je proslavila pobjedu tako što je zagrizla glavu lutke. Podignuo sam Amaliju i poljubio je, pokupio njezine stvari, rekao zbogom odgajateljici koja je plakala i onoj koja ju je tješila i vatio se do auta.

Vrativši se u ured s Amalijom, izvukao sam jedan blok i nekoliko tuševa pa je posjeo pokraj sebe, gdje je sjedila i risala. Može li pomoći tati da nariše nekoliko lijepih slika za reklamu? Håkonu nije bilo ni traga.

Ostao je samo jedan mali zadatak. Jedan profesionalni sindikalist u kulturi dobio je od općine hrpu novca da or-ganizira sajam za interkulturalnu umjetnost u Kødbyju. Jedino što sam trebao napraviti bio je plakat koji bi rekla-mirao događaj, ali ja sam bio potpuno bez ideja, nisam mogao ostaviti po strani svoju nesklonost njegovom do-bronamjerno neprirodnom postavu. Sreo sam kulturnja-ka jedan jedini put, i njegove oči koje su neprestano luta-le i nije mogao izdržati moj pogled, od njega me hvatala

2 Hans Bellmer (1902. – 1975.) – njemački umjetnik, najpoznatiji po izradi ženskih lutaka u prirodnoj veličini (nap. prev.).


9

jeza. Amalija je rasprostrla svoje dovršene crteže po stolu i sad je sjedila i radila na novom crtežu. Sunce u gornjem kutu imalo je zrake.

Sajam umjetnosti zvao se Nasuprot. Pojavila se jed-na mizerna ideja. Na Googleu sam potražio ”eating spa-ghetti” i našao sliku nekog poslovnog čovjeka, koji je upravo usnama usisavao jedan špaget. To je bilo savr-šeno. Nakon još malo guglanja našao sam sliku jednog sikha, koji je namjestio usta za poljubac. Skinuo sam obje slike, oštrina je bila podnošljiva, pa sam se dao na posao. Rezultat je bio slika bijelog poslovnog čovjeka i jednog Indijca s turbanom, koji su usisavali svaki svoj kraj istog špageta, poput Dame i Skitnice u crtiću. Svakako bi bilo bolje s fotografijom modela, ali ni to ne bi bilo jamstvo uspjeha. Ostalo je samo da se nadam da će ga kulturnjak sindikalist kupiti. Računao sam s visokom cijenom i iz-dašnom sumom za pravo na slike. Bile su s jedne američ-ke i jedne talijanske internetske stranice i vjerojatnost da će biti otkrivene bila je minimalna.

Povrh toga pala mi je na pamet ideja da tiskam odre-đeni broj majica s tekstom ”Nasuprot – Art has no Ho-meland”, koje je trebalo podijeliti mjesnim beskućnici-ma. Jer beskućnici su u to vrijeme bili nova vrsta unutar takozvanog kreativnog staleža. Bilo je hip biti beskućnik, poznavati beskućnika ili biti spomenut u vezi s beskućni-kom.

Kulturnjak je popušio. Sviđao mu se provokativni ele-ment i nije bio u stanju prepoznati falsifikat. Håkon samo što nije umro od jada. Zamolio sam ga da pripazi na Amaliju za vrijeme prezentacije, a kad sam izišao i rekao da je prodano, lice mu se ozarilo smiješkom koji je bio


10

toliko prijetvoran da je Amalija počela plakati. Ostatak dana uzeo sam slobodno i odvezao se s Amalijom kući.

Usput smo kupili hranu za večeru i zajedno je pripre-mili prije nego je Sara došla kući, a večera je bila jedna od rijetkih koje su uspjele pa sam nakon jela i priče Amaliji za laku noć zadovoljno sjeo pred televizor s čašom crnog vina.


11

Prošlo je mjesec dana i onda sam nadrljao. Kako se po-kazalo, debeli trgovac na slici nije bio trgovac, nego glavni u nekoj udruzi talijanskih fašista. Jedan ga je no-vinar prepoznao i onda je krenulo sranje. Jedan pred-stavnik Dansko-indijskog društva prijateljstva tužio je i zahtijevao javne isprike od svih i svakoga. Kulturnjak je pošizio, plakat je dotukao njegov projekt i imidž dobrog i moralnog čovjeka. Ja sam pak pitao zašto bi umjetnost uvijek trebala biti dobra? I smatrao sam da bi on trebao biti zadovoljan čitavim tim besplatnim PR-om, ali on na to nije nasjeo. Povrh svega toga fašistički se vođa po ne-koj suludoj prilici, u tom potpunom nevažnom slučaju kod nas na sjeveru, udružio s fotografom koji je imao autorska prava na sliku pa je predao tužbu protiv našeg ureda.

Bilo je to sredinom 2008. i kriza je upravo započela. Svi poslovi u branši visjeli su o tankoj niti pa je to bila do-brodošla prigoda mom šefu da otpusti još jednog čovje-ka. Morao sam spakirati svoj Mac i oprostiti se od ostalih namještenika u uredu. Håkon je glumio veliku žalost.


12

Sumnjao sam da je on iskoristio frku da mi zabije nož u leđa.

U početku to nisam tako teško primio. Počeo sam slati prijave za posao i posrećilo mi se da

me pozovu na nekoliko razgovora, ali ja sam bio bliže četrdesetoj nego tridesetoj, a to je za reklamnu branšu staro. Osim toga, čini mi se da su se razgovori za posao vodili više zato jer je ritualno ponižavanje zabavljalo po-slodavce, nego zato što je postojala realna šansa za posao. Ja sam čak bio jedan od suviše obrazovanih za ponuđenu dnevnicu, pa sam kasnije i odustao od slanja molbi. Imao sam sastanak u bijelom uredu jedne javne ustanove, gdje su me pokušali motivirati, a ja sam prihvatio igru, misleći da je moja građanska dužnost brinuti se da imaju pune ruke posla.

Prestao sam hodati. Šetnje više nisu bile zabavne, ni-sam imao o čemu razmišljati dok hodam. Nikakvih pro-blema za rješavanje. Sad sam ili ležao na sofi ili se motao po stanu. U dane kad je Sara odvodila Amaliju u vrtić, nisam se ni oblačio. Primijetio sam da je Saru iritiralo da dolazi kući nekome tko je neprestano u kućnom ogrtaču, pa sam nastojao da se obučem prije nego što ona dođe s posla, ali nakon nekog vremena i ta je rutina prestala. Tako sam se vratio samo frižideru i kauču. Počeo sam sve više jesti. Gotovo sam čitavo vrijeme bio gladan. Znao sam se noću probuditi i misliti na ostatak salate sa šunkom koja je stajala u mraku hladnjaka pa bih ustao i jeo stojećki, nalijevajući u sebe svilenkasti sok iz tetrapa-ka. U podne sam u pravilu otvarao prvu limenku piva, a onda sam uz večeru pio vino, a kasnije navečer viski. To je samo privremeno, govorio sam sâm sebi, sad ionako


13

nema posla, pa nije bilo razloga za zabrinutost. Ali bit će bolje za godinu dana ili tako nešto, kad se gospodarstvo pokrene, a dok čekam, vrijeme moram nekako utući. Prazne limenke od piva bacao sam prije nego što bi Sara došla kući. Ne znam je li primijetila da bazdim na pivo i da sam već prije večere pripit, no kako god, ništa nije govorila.

Jednog dana kad sam počeo rano i upravo završio prvi paket od šest limenki i odnio ih dolje u kontejner, nazvala je Sara i zamolila me da odem po Amaliju. Mora raditi prekovremeno.

Posudio sam Sarin bicikl, jedini na kojem smo imali dječju sjedalicu. Amalija je sjedila u sjedalici i pričala o koječemu, a ja sam vozio kroz grad i odgovarao s da i ne i povremeno postavio neko pitanje. Nebo je bilo modro sa suncem kao s jednog od Amalijinih crteža. Jedna je obi-telj pakirala stvari u automobil za izlet do obale. Mene je uhvatilo neko dobro raspoloženje pa sam okrenuo glavu i pitao kako bi bilo da kupimo sladoled od vanilije i Spri-te, ali prednji je kotač zapeo za rub pločnika, noge su mi skliznule s pedala pa sam izgubio kontrolu nad biciklom i tako smo se srušili.

To je srećom mliječni zub, rekli su u hitnoj. Stajao

sam tamo s Amalijinom krvi na zgužvanoj košulji. Meni se nije ništa dogodilo.

Sljedećeg tjedna nisam mogao podnijeti gledati Amali-ju kako se smiješi. Kad smo zajedno večerali, morao sam popiti veliki gutljaj crnog vina svaki put kad bih ugledao rupu gdje je trebao biti prednji zub. Ona je to mirno pri-hvatila. Više se ljutila Sara, ali nakon tjedan dana ionako


14

je bio kraj. Ležao sam na kauču i jeo i pio kad je Sara pre-kinula sa mnom. U pozadini je radio televizor.

U međuvremenu sam se preselio svom prijatelju Stan-leyu. Slao sam grupne e-mailove i pratio oglase te piska-rao statuse na Facebooku kako bih što je brže moguće pronašao stan. Nekoliko večeri zvao sam Saru na telefon, ali ona nije dizala slušalicu. Spavao sam kod Stanleya na kauču, a danju sam malo pospremao i praznio perilicu za suđe, kao da nečim pridonosim u zamjenu za mjesto na kauču. Nije se činilo da Stanley ima nešto protiv što sam stanovao kod njega. Došao je vikend, pa smo pošli u grad. Stanley je bio pravnik u jednoj firmi, a na poslu su dobili neku parnicu, pa je rekao da ćemo to proslaviti. Osim toga moraš izići, rekao je. Završili smo u jednom konceptualnom baru u samom centru. Društvo pored nas bili su Amerikanci i to nas je jako smetalo, a kad se pokazalo da student koji je sjedio na kraju stola ima ro-đendan, improvizirali smo sljedeću rođendansku pjesmu:

How old are you now?How old are you now?You’ll get cancer in the assholeAnd then you will die.3

Nisam se mogao suzdržati da ne prasnem u smijeh, pa smo tako zadovoljni sobom napustili bar i pošli kući. Ja sam se ponovno zavalio na kauč. Stanley je sjedio na

3 Kol'ko godina imaš ti? / Kol'ko godina imaš ti? / Rak na šupku ćeš dobiti. / Pa ćeš onda riknuti.


15

stolcu pokraj njega. Razgovarali smo o politici i nismo se mogli složiti koga više mrzimo; takozvano desno krilo, takozvano lijevo krilo ili takozvane stranke centra. Stan-ley je izvadio iz ormara bocu viskija i održao mali mo-nolog o single maltu. Razgovarali smo o Sari i Amaliji. I najednom je Stanley počeo plakati, ispričao mi je da je jedno vrijeme hodao odjeven u dva para hlača, jer mu je dodijalo da ima tanke noge.

Probudili smo se sljedećeg dana s mamurlukom. Is-pekao sam jaja sa špekom. Stanley je pojeo četvrtinu bje-lanjka i izbo rupu u žutanjku pa gledao kako curi van. U nedjelju sam dobio ponudu za jednosobni stan u Sydhav-nenu i smjesta to prihvatio. Stanley i još jedan tip pomo-gli su mi preseliti stvari. Sara nije bila kod kuće kad smo ih pokupili. Kupio sam bocu Highland Parka za Stanleya kao zahvalu što mi je ustupio kauč.


16

Prošlo je pola godine u stanu u Sydhavnenu. Nabacio sam petnaest kila. Nakon što sam više puta izostao sa sastanaka u Zavodu za zapošljavanje, zbog mamurluka ili jednostavno jer su se dani stapali u jedan, pa se dva-desetčetiri sata okrenulo naglavce, i tako sam završio u karanteni bez novca. Piši kući propalo. Bilo je to vrijeme noćne televizije. Noćna televizija, to je nešto posebno da se na radni dan televizija gleda noću. Kad je sve tiho u stanu, i kad se bliži tri sata, pa kad se prebacim s hokeja na ledu preko TV-prodaje na američku seriju, a kanali jedan po jedan nestaju, pa se ekran pretvara u sivo svjetlucanje. Odeš do prozora i vani gledaš fasade, a većina prozora je u mraku, ovdje žive zdravi ljudi koji imaju posao, ov-dje leže i spavaju dobrim i prirodnim snom zaposlenog čovjeka, ali u nekim prozorima neprestano gori svjetlo, ne zlatnonarančasti sjaj stearinske svijeće, nego svjetlo noćne televizije: hladno plavo svjetlo televizora, koji je uključen još od večere. Ili se vidi svjetlucanje nekog por-nofilma, zvao sam ga pornosvjetlo, to se vidi po ritmič-kim promjenama, žar boje mesa, koji pulsira iza zavjese.


17

Nisam se usuđivao ugasiti televizor prije nego što bi me shrvao umor, da promjena ne bi djelovala na osjetila, da tišina koja bi zavladala ne bude prejaka, jer već sam bio na putu u san.

Kuverte s opomenama i reklame koje stižu poštom gomilale su se u predsoblju. Otpad i prazne boce gomilali su se u vrećicama kraj kuhinjskih vrata. Suđe za pranje gomilalo se na kuhinjskom stolu. Salo se gomilalo ispod kože. Sve se gomilalo i akumuliralo u vezi s novcem: kre-ditna kartica bila je blokirana, jednog dana stajao sam u marketu Kvickly i trebao platiti pa sam morao ostaviti stvari koje sam kupio i otići. Posuđivao sam novac od svojih prijatelja, Stanleyu sam dugovao deset tisuća.

Ali jednog dana to više nije išlo. Ugojen i mamuran sjeo sam na lokalni vlak prema zapadnom dijelu grada i stajao na stanici Stentofte. Išao sam na razgovor za posao.

Posudio sam još pet tisuća od Stanleya da mogu pla-titi stanarinu, a on me obgrlio rukom i zatražio da obe-ćam da ću prihvatiti neki posao. Svejedno koji. Rekao sam da je nemoguće išta naći, jer je financijska kriza. On je rekao, ako čovjek nije izbirljiv, uvijek se nešto nađe: McDonald’s, 7-Eleven, ISS. – To bi ti koristilo – nacerio se – moraš se izvući iz rupe. Ujutro me nazvao i probu-dio da bude siguran da sam ustao. Pospanim, zajedljivim glasom otpjevao sam u slušalicu Jodle Birgerovu Pravi prijatelji i ponovno legao. Ali malo zatim ipak sam ustao i obukao se pa se odvukao na stanicu Dybbølsbro. Opis posla bio je: pomoćnik invalidnoj osobi.

Nikad prije nisam bio u Stentofteu, a dok sam stajao na stanici shvatio sam i zašto. Da su Hieronymus Bosch


18

ili Brueghel živjeli 2008., ne bi slikali šume u kojima su ih napadali kosturi i ljudi koji su se vrišteći prevrtali u ključaloj masti na Sotoninoj tavi, vojske mrtvih koje su nadirale i ostavljale za sobom pustoš, ne, slikali bi beton u Stentofteu. Ako misliš, da pakao ne postoji, sjedni na liniju B i odvezi se do Stentoftea.

Naravno da sam tuda prolazio vlakom na putu za Jy-lland. Vidio sam iz vlaka postmodernu zagonetku stanič-ne zgrade, vidio sam skulpturu Pijedestal životne radosti koja je stajala ispred vijećnice u Stentofteu kako se uzdi-že iznad zgrade stanice, ali nikad nisam sišao na peron. Krenuo sam prema pokretnim stepenicama i čekaonici željezničke stanice. Tu je bilo nekoliko redovnih putnika koji idu na posao, neki skitnica spavao je na klupi, a mala skupina mladića ubijala vrijeme na vrhu pokretnih ste-penica, tako da nije bilo drugog izbora nego da se prođe pokraj njih. Nije da su oni činili nešto loše, oni su tu samo stajali, ali ipak im je na neki način uspijevalo da prolazni-cima ulijevaju strah. Jedan od njih je za mnom bacio čik. Drugi se iskašljao i pljunuo na pod.

Pronašao sam telefonski imenik i iz žutih stranica istrgnuo list i strpao ga u džep. Morao sam ići desno. U suprotnom smjeru od Pijedestala životne radosti, koji se uzdizao kao toranj vatrogasne stanice i svojim vese-lim bojama podvlačio sumornost, tako da je sve bilo još gore.

Na uglu kolodvorske zgrade nalazio se kineski resto-ran, odavno propao, prozorska stakla bila su premazana bijelom bojom, ali ispred restorana ipak je stajao mršavi pas i lajao, kao da bi htio ući. Pokraj zgrade željezničke stanice nalazilo se neizgrađeno zemljište. Očito je posto-


19

jao plan da se ovdje uvali stanogradnja kad stanica bude završena, ali to se nije dogodilo. Iza polja protezala se prometna cesta, a s druge strane ceste nalazila se usta-nova za dnevni boravak i nogometno igralište ograđeno visokom žičanom ogradom i stambenim blokovima iza njega. To je bilo mjesto gdje je stanovao Waldemar.

Kaže se da se savršeni labirint sastoji od što je više moguće pojedinačnih modula, pa nije dugo potrajalo, a ja sam kasnio tumarajući uokolo između identičnih sivih betonskih zgrada i čitao brojeve iznad crvenih i plavih vrata koja su se, činilo se, sasvim slučajno izmjenjivala. Došao sam do igrališta kraj kojeg sam, kako mi se činilo, već ranije prošao, ali sam ustanovio da su se tu nalazili ostaci izgorjelog tobogana, koje nisam prepoznao. Mora da je to bilo neko drugo igralište. Na jednom mjestu kuće su bile razmaknute jedna od druge i tako ostavlja-le mjesta za veći travnjak. Prešao sam cestu. Vonjalo je na pasji izmet. Bilo je nekoliko minuta poslije devet i ja sam odlučio da se vratim kući ako za deset minuta ne pronađem broj 36 i blok 3A. Ipak nisam otišao kući, jer naravno da se pokazalo da se prije kraja travnjaka nalazi blok 3A.

Waldemar je stanovao u prizemlju lijevo. U prizemlju desno rolete su bile spuštene, ali mogao sam vidjeti da ih netko iznutra namješta da može bolje vidjeti. Na prvi je pogled izgledalo da je zvonce interfona neispravno, da je krepalo, ali nakon što sam po njemu malo čačkao brava je zazujala pa sam ušao.

Dok sam čekao u stubištu, čuo sam Waldemara kako iza vrata zvecka zasunom i sigurnosnim lancem. Bio sam


20

siguran da me susjed gledao kroz špijunku. Onda su se vrata otvorila.

Waldemar je bio malen, ne tako malen da bi ga se nazvalo patuljkom, ali dovoljno malen da sam mu gle-dao iznad glave u prazninu kad su se otvorila vrata. Kad sam spustio pogled malo niže, do lica, vidio sam da mu je koža vampirski bijela s kolonijom velikih prišteva na čelu, oči su mu bile zelene i uvećane snažnim naočala-ma s crnim okvirom. Kosa mu je bila do ramena – bliže tjemenu bila je ravna, ali kako je rasla dalje, počinjala se smatati u male crne kovrče. Razdjeljak je podsjećao na prorez u zastoru za zatamnjivanje, kroz koji je prodiralo hladno svjetlo. Ono što ga je činilo još nižim bilo je loše držanje, na granici da mu se napravi grba na leđima. Po-zvao me unutra.

Na niskom stolu u sobi ispred sofe bile su postavljene dvije šalice i termosica. Soba je bila izrazito bezlična – nije da sam ja tip koji se pali na namještaj s osobnom crtom, ali ovdje je sve bilo na neki način neugodno, podsjećalo je na bolničku čekaonicu.

– Skuhao sam pravu kavu – rekao je. Sjeli smo za stol.Waldemar je govorio o svojim bolestima i sindromi-

ma. Bio je hodajuća enciklopedija rijetkih i neugodnih bolesti, bolovao je od nebrojenih stvari zbog kojih bih ja radije umro nego ih trpio. Počeo sam razmišljati o do-kumentarcu koji sam gledao za jedne od mojih noćnih televizijskih seansi. Bila je riječ o nekoj ženi koju je šest puta pogodio grom. Isti je apsurd vrijedio i ovdje.

Imao je neku bolest mišića, koja mu je onemogućava-la da se kreće a da se brzo ne umori, i srčanu manu, zbog


21

koje su ga liječnici dva puta rezali kako bi je pokušali ispraviti, ali problem je bio u tome što nisu bili sigurni da će srce moći izdržati. Ustvari, liječnici su zaključili da je protivno prirodi što još nije mrtav. Kasnije sam pomislio da je Waldemar nadljudski žilav i izdržljiv kad uopće us-pijeva preživjeti sa svim tim bolestima s kojima se priroda protiv njega borila. Bio je tu još jedan sindrom, koji mu je sprečavao rast, i da nije tog sindroma siguran sam da bi Waldemar postao visok čovjek, najmanje dva metra, a da nije bio ograničen mišićnim sindromom, bio bi neizmjer-no jak, a da uz to nije čitav život proveo u pustinji glu-posti, mislim da ne bi bilo granica onome što je mogao postići. No njegov je život bio lišen svakog elementa koji inspirira pa je njegova svakodnevica bila navigacija izme-đu zona ljudske otupljenosti i pokroviteljskog patronizi-ranja. On je osim toga bio najstabilnije ljudsko biće koje sam sreo, i mislim da je prije svega njegova postojanost bila uzrok što mu je slabo srce nastavljalo kucati.

Kako sam kasnije saznao Waldemar nije običavao mnogo govoriti o svojim bolestima, ali je odmah shvatio da je to dio opisa mojeg posla. Možda sam trebao znati da postoji mogućnost da on umre dok sam na poslu.

Kretao se u električnim kolicima jer je imao poteškoća da sam savlada i najmanju prepreku u kući a da se posve ne iscrpi. Iz tog mu je razloga općina odobrila novac za zapošljavanje pomagača koji bi mu trideset sedam sati na tjedan pomagao oko praktičnih poslova. Njegov dosadaš-nji pomagač dao je otkaz, zato je morao zaposliti novog. Rekao je da bivši pomagač ima dvadeset dvije godine i da mu roditelji žive u stambenom bloku na suprotnoj strani Stentoftea.


22

Ispričao sam mu ponešto o sebi, većinom laži i pone-ku poluistinu.

Kasnije tog dana, kad sam sjedio sam u svojem stanu u Sydhavnenu, nazvao je i rekao da sam dobio posao. Tre-bao sam početi već idućeg dana. Spustio sam slušalicu i sjedio buljeći u prazno.

Navečer sam nazvao Saru. Ona i dalje nije odgovara-la na pozive. Onda sam po prvi put nakon dugo vreme-na odšetao svoju rundu. Nadao sam se da će mi malo svježeg zraka pomoći da zaspim. Od pomisli na Stentofte osjećao sam fizičku nelagodu. Ali možda će biti bolje kad proljeće dobije na pravoj snazi – tek je bio ožujak.


Kristian Bang Foss Smrt vozi Audi - ljevak.hr · Mnogo sam hodao, morao bih malo izići iz stana,...

Documents

Transcript of Kristian Bang Foss Smrt vozi Audi - ljevak.hr · Mnogo sam hodao, morao bih malo izići iz stana,...