BU&CW

Mighty 1

Karen Blixen

MOJA AFRIKA

BU&CW

Mighty 2

»Equitare, arcum

tendere, veritatem dicere«

BU&CW

Mighty 3

KAMANTE I LULU

BU&CW

Mighty 4

»Iz šuma i s visova

Dolazimo, dolazimo.«

BU&CW

Mighty 5

Farma podno Ngonga

Imala sam farmu u Africi, podno brda Ngong. Ekvator prolazi kroz te brdovite krajeve, stotinu milja sjevernije, a farma se smjestila na visini iznad šest tisuća stopa. Danju se činilo kao da si se popeo visoko, približio suncu, ali rana jutra i večeri bili su bistri i mirni, a noći hladne.

Geografski položaj i visina su združeni stvorili kraj kojemu nema premca na cijelom svijetu. Nigdje ni obilja ni rasipnosti; bijaše to Afrika pročišćena sa šest tisuća stopa, poput jake i čiste esencije kontinenta. Boje su tu opore i zacakljene poput boja na keramičkim posudama. Lišće na drveću je svijetlo, nježno, nimalo nalik na lišće evropskog drveća, jer ne tvori krošnje i kupole, već vodoravne slojeve, pa su stoga pojedina visoka stabla nalik na palme ili se doimaju herojski ili romantično poput broda sa svom snasti ali još smotanih jedara, a sa strane se čini kao da cijela šuma podrhtava. Prostrani travnjaci prošarani su starim, pogrbljenim i golim akacijama, a trava je začinjena mirisom majčine dušice i voskovnika; ponegdje je miris tako prodoran da draži nosnice. Cvijeće na visoravnima ili na povijušama i lijanama u džungli sićušno je poput cvijeća na dinama: tek početkom kišnog razdoblja nicali bi na ravnjacima visoki, mesnati ljiljani teška mirisa. Pogled puca u beskraj. Sve odiše veličanstvenošću i slobodom i nenadmašivim dostojanstvom.

Zrak je glavna osobina toga krajolika i života u njemu. Kad se sjetite boravka u brdovitim afričkim krajevima, obuzme vas osjećaj da ste neko vrijeme živjeli u zraku. Nebo je skoro uvijek blijedomodro ili ljubičasto, s obiljem oblaka - moćnih, bestežinskih, uvijek promjenljivih - što se uzdižu visoko i plove po njemu, ali to plavetnilo nosi u sebi neku silinu pa obližnje lance brežuljaka i obrise šuma boji svježim tamnomodrim tonovima. Usred dana oživi zrak nad krajem poput plamena žive vatre; zaiskri, zatalasa se i zasvjetluca poput rijeke, zrcaleći i udvostručujući sve predmete i stvarajući veličanstvenu fatamorganu. Na visinskom zraku dišete lako i upijate životnu sigurnost i bezbrižnost. U brdima se ujutro budite i pomislite: ovdje sam gdje treba da budem.

Masiv Ngong proteže se dugim hrptom od sjevera prema jugu, a okrunjen je sa četiri ponosna vrha što se uzdižu prema nebu poput nepomičnih tamnomodrih valova. Smjestio se na osam tisuća stopa nadmorske visine, a na istoku se uzdiže dvije tisuće stopa iznad okoliša; na zapadu se spušta dublje i strmije, pa se obronci ruše okomito u Great Rift Valley.

Vjetar na visočju puše stalno sa sjevero-sjeveroistoka. To je isti vjetar što ga dolje, na obalama Afrike i Arabije, nazivaju monsunom, istočnim vjetrom, prema imenu najomiljenijeg konja kralja Salamona. Ovdje gore osjećate ga samo kao otpor zraka što ga Zemlja na izgled svladava hitajući kroz svemir. Vjetar se obara neposredno na Ngong, i obronci bi bili idealni za polijetanje jedrilica; zračna struja podigla bi ih visoko iznad planinskoga vrha. Oblaci što putuju s

BU&CW

Mighty 6

vjetrom udaraju o obronke, oblijetaju ih, ili ih zarobe vrhunci i pretvaraju u kišu. No, oni koji lete više, daleko iznad hrpta planine, raspadaju se zapadnije, iznad užarene pustinje Rift Valleyja. Mnogo puta pratila sam iz svoje kuće kako odmiču te moćne procesije i čudila se kako te ponosne ploveće mase, čim prijeđu brda, prelaze u plavetnilo zraka i nestaju.

Brda su mijenjala izgled mnogo puta u toku dana, i katkad su se doimala vrlo blizu, katkad daleko. U sumrak bi vam se činilo kao da nebom prolazi srebrna crta duž obrisa planine; a zatim, kad bi se spustila noć, četiri vrha kao da bi se spljoštila i izravnala, kao da se planina proteže i širi.

S Ngonga se pruža jedinstven pogled; na jugu vidite prostrane ravnjake izvanrednih lovišta što se protežu sve do Kilimandžara, na istoku i sjeveru obronke nalik na park, a iza njih šumu, te valoviti krajolik rezervata Kikuju koji se proteže sve do masiva Кеnуа, stotinu milja dalje - mozaik malih četvrtastih polja kukuruza, šumaraka banana i travnjaka, prošaran tu i tamo plavim dimom iz domorodačkih sela nalik na nakupine šiljatih krtičnjaka. Prema zapadu, naprotiv, duboko dolje, pruža se suh kraj, nalik na Mjesečev pejzaž - afrička nizina. Smeđa pustinja nepravilno je istočkana oazicama trnovita grmlja, a krivudava riječna korita označena su vijugavim tamnozelenim prugama; to su šume golemih, razgranatih stabala mimoze s trnjem poput čavala; ovdje raste kaktus, i ovo je dom žirafe i nosoroga.

Kad prodrete u njega, taj planinski kraj strahovito je velik, slikovit i tajanstven, a raznolikost mu daju duge doline, gustiši, zeleni obronci i litice. Gore, visoko, pod jednim od vrhova, zeleni se i bambusov šumarak. U brdima ima izvora i bunara; logorovala sam pokraj njih.

U području Ngonga bilo je bivola, oriksa i nosoroga; vrlo stari domoroci sjećali su se vremena kad su ondje još živjeli slonovi, i bilo mi je žao što cijela planina Ngong nije bila uključena u rezervat divljači. Samo je mali dio bio zaštićen, i svjetionik na južnom vrhu označavao je granicu. Kad se razvije kolonija i poveća Nairobi, glavni grad, Ngong bi mogao postati prirodni park bez premca. No, posljednjih godina što sam ih proživjela u Africi mnogi mladi trgovci iz Nairobija odlazili bi nedjeljom motociklima u brda i pucali u sve što bi vidjeli, pa mislim da je visoka divljač odlutala s planina prema jugu kroz trnovite gustiše i kamenjar.

Na samom hrptu i na četiri vrha lako se hodalo. Trava bijaše niska kao na njegovanu travnjaku, a gdje što je kroz busene provirivalo sivo kamenje. Duž hrpta, te na vrhove i s njih, vodila je u blagim serpentinama uska staza divljači. Jednog jutra, dok sam logorovala na brdima, popela sam se tamo i hodala stazom, te naišla na svježe tragove i balegu krda oriksa. Zacijelo su te velike miroljubive životinje s izlaskom sunca prošle hrptom u dugoj koloni, i činilo mi se da su se tamo popele samo da gledaju duboko dolje, na obje strane, na krajolik ispod sebe. Nije mi pao na um nikakav drugi razlog.

Na farmi smo uzgajali kavu. Sam kraj bio je malo previsok za kavu, pa je trebalo naporno raditi da bi uspijevala; na farmi se nikada nismo obogatili.

BU&CW

Mighty 7

Međutim, uzgajanje kave je posao koji vas obuzme i ne pušta, i na plantažama se uvijek ima što raditi: uglavnom ste uvijek donekle u zaostatku.

U toj raznovrsnoj divljini bilo je lijepo vidjeti komad pravilno obrađenog zemljišta. Kad mi se poslije pružila prilika da iz aviona vidim kako izgleda moja farma, divila sam se svijetlozelenoj plantaži kave okruženoj sivozelenim okolišem i shvatila koliko ljudski um teži za geometrijskim oblicima. Cijeli kraj oko Nairobija, pogotovu sjeverno od grada, obrađen je na sličan način, i ljudi koji ovdje žive neprekidno razmišljaju i razgovaraju o sadnji, obrezivanju i berbi kave, a noću u krevetu mozgaju o poboljšanju proizvodnje.

Sadnja je kave dugotrajan posao. Ne odvija se tako lako kako zamišljamo dok mladi i puni nade i pod jakim pljuskom nosimo sanduke blistavih, mladih sadnica iz rasadnika i dok promatramo kako ih na polju mnoštvo radnika umeće u pravilne redove rupa iskopanih u vlažnoj zemlji u kojoj će biljke rasti, a zatim ih dobro zaštićuje od sunca s granama otrgnutim u šikari, jer mlade biljke traže sjenu. Tek nakon četiri-pet godina grmovi daju plod, a dotle mogu zavladati suša ili bolesti, i na poljima buja žilav domaći korov, dvozub, s dugim hrapavim sjemenim tobolcima što se hvataju za odjeću i čarape. Neke su biljke loše posađene sa svinutim glavnim korijenom i uvenut će čim procvjetaju. Na jedno jutro dolazi više od šest stotina sadnica, a ja sam imala šest stotina jutara zemlje pod kavom; moji volovi vukli su poljima kultivatore gore-dolje, između redova grmova, mnoge tisuće milja, strpljvo čekajući nagradu za svoj trud.

Katkada je prekrasno na farmi kave. Na početku kišnog razdoblja, kad plantaža cvjeta, prizor upravo zrači ljepotom, i šest stotina jutara nalikuje na vapnenasti oblak, u maglici i kisici što sipi. Cvijet kave ima nježan, gorkast miris, poput cvijeta gloginje. Kad se polje zacrveni od zrelih koštunica, sve žene i djeca - zovu ih toto - beru kavu zajedno s muškarcima, a zatim je kolima i kolicima prevoze u ljuštionicu na obali rijeke. Našim se strojevima moglo štošta zamjeriti, ali sami smo projektirali ljuštionicu i sami je sagradili, pa smo se njome ponosili. Jednom je izgorjela, pa smo je morali ponovno podići. Veliki stroj za sušenje kave vrtio se i vrtio, pa je zrnje u njegovu željeznom trbuhu štropotalo poput šljunka što ga more oplakuje na obali. Ponekad bi se kava osušila usred noći, pa ju je trebalo izvaditi iz stroja. Bio je to slikovit prizor: brojni fenjeri u golemoj tamnoj prostoriji, posvuda paučina i ljuske kave, sjajna crna lica što su se okupila oko stroja za sušenje; činilo se kao da ljuštionica svijetli u veličanstvenoj afričkoj noći poput sjajnog dragulja na uhu Etiopljanke. Poslije se kava ljuštila, ručno sortirala i pakirala u vreće koje su se zatvarale prošivaljkom.

Naposljetku, ranom zorom, dok se još nije razdanilo, pa sam još ležala u krevetu, čula bih kola, prekrcana vrećama kave - dvanaest vreća na tonu, šesnaest volova po kolima - kako se s velikom bukom i štropotom uspinju dugim obronkom brežuljka, na kojem se smjestila ljuštionica, na putu prema željezničkoj stanici u Nairobiju, dok su uz njih trčali vozači. Bio je to, na sreću, jedini uspon na njihovu putu, jer se farma nalazila tisuću stopa više od grada Nairobija. Navečer bih izišla da dočekam kolonu što se vraćala - umorne volove obješenih glava ispred praznih kola, koje je vodio umorni mali toto, i iscrpljene vozače što su za sobom vukli bičeve ostavljajući trag u prašnjavoj cesti. Učinili

BU&CW

Mighty 8

smo sve što smo mogli. Kava će otploviti za dan-dva, pa smo se samo mogli nadati da će nas poslužiti sreća na licitacijama u Londonu.

Imala sam šest tisuća jutara, pa stoga i dovoljno zemlje uz plantažu kave. Dio farme otpadao je na prašumu, a oko tisuću jutara na zemljišta skvotera, koja su oni nazivali shambe. Skvoteri su domoroci koji s obiteljima dobivaju nekoliko jutara zemlje na farmi bijelca, a zauzvrat moraju raditi za njega određen broj dana u godini. Mislim da su moji skvoteri drukčije shvatili taj odnos, jer su se mnogi od njih rodili na farmi, a prije njih i njihovi očevi, pa su u meni najvjerojatnije gledali nekakva višeg skvotera na svojim posjedima. Na skvoterskoj zemlji bilo je mnogo živahnije nego na ostalom dijelu farme, i njen se izgled s godišnjim dobima neprekidno mijenjao. Kukuruz vas je nadvisivao kad biste hodali uskim razgaženim stazama između visokih, zelenih, šuškavih stabljika, ukočenih poput vojnika. Zatim bi došlo vrijeme žetve. Kad bi kukuruz na poljima sazrio, žene su ga brale i komušale, skupljale i spaljivale stabljike i komušinu, pa su se ponekad na cijeloj farmi dizali tanki stupovi dima. Kikuju uzgajaju i slatki krumpir, lišćem nalik na vinovu lozu, koje prekriva tlo poput gustog isprepletenog prostirača, te mnoge vrste velikih žutih i zeleno prošaranih bundeva.

Kad god hodate poljima Kikujua, najprije će vam zapeti za oko starice koje grabljaju pognute glave i, kad ih gledate straga, nalikuju na nojeve što skrivaju glavu u pijesku. Svaka obitelj Kikuju ima niz stožastih stambenih kolibica i kolibica koje služe kao ostave; prostor između kolibica služio je za raznovrsne poslove, a nabijeno tlo tvrdo je kao beton; tu se mljeo kukuruz i muzle koze, dok su uokolo trčala djeca i pilići. Znala sam loviti poljske trčke na krumpirištima oko skvoterskih kuća u plavičastim predvečerjima, te golube dupljaše što su glasno gukali svoju pjesmu na visokom drveću resastih krošnji, koje se ponegdje zadržalo na shambama - ostaci prašume koja je nekad pokrivala cijelu farmu.

Imala sam i nekoliko tisuća jutara travnjaka. Visoka se trava talasala i povijala poput mora na jakom vjetru, i mali pastiri Kikuju napasali su ondje krave svojih roditelja. U hladno godišnje doba iz koliba su odnosili užareni ugljen u pletenim košaricama, i katkada bi skrivili velike požare, pogubne za ispašu. U sušnim godinama silazile su na naš travnjak zebre i antilope.

Nairobi je bio naš grad, udaljen dvanaest milja, na ravnici između brda. Ondje je bila guvernerova palača i glavni državni uredi: odande se upravljalo zemljom.

Nema života u kojem grad neće djelomice utjecati na vas; bili mu ili ne bili skloni, grad vam privlači misli duševnim zakonom gravitacije. Svjetlucanje noćnog neba iznad grada, koje sam vidjela s nekih mjesta na farmi, poticalo je moje misli i podsjećalo me na velike evropske gradove.

Kad sam došla u Afriku, u zemlji nije bilo automobila, pa smo u Nairobi jahali ili se vozili u kolima što ih je vuklo šest mazgi, i ostavljali zapregu u stajama kompanije Highland Transport. Nairobi je bio šarolik grad s nekoliko lijepih i novih kamenih zgrada i čitavim četvrtima dućana u kućicama od valovitog lima,

BU&CW

Mighty 9

ureda i bungalova što su se nizali uz duge redove eukaliptusa duž praznih prašnjavih cesta. Kancelarije Vrhovnog suda, Odjela za kolonijalna pitanja i Veterinarske uprave bile su u zaista bijednim zgradama, pa sam se divila državnim službenicima što su uopće uspijevali nešto obaviti u tim skučenim, tamnim i vrućim prostorijima u koje su ih smjestili.

Uza sve to, Nairobi je bio grad; tu se kupovalo, saznavalo novosti, ručalo ili večeralo u hotelima ili plesalo u klubu. Bio je pun života, stalno u kretanju poput rijeke, i rastao je poput djeteta, mijenjajući se iz godine u godinu, pa bi nas čak znao iznenaditi promjenom i nakon lovačkog safarija. Sagrađena je nova guvernerova palača, raskošna zgrada s lijepom plesnom dvoranom i dražesnim vrtom. Nicali su veliki hoteli, održavali su se impresivni poljoprivredni sajmovi i izložbe cvijeća, a i naše takozvano visoko kolonijalno društvo povremeno je uzbuđivalo grad kratkotrajnim skandalima. Nairobi bi vam govorio: »Uživajte u meni i zabavljajte se koliko god možete. Wir kommen nie wieder so jung - tako neobuzdani i pohlepni - zusammen.« Nairobi mi je uglavnom odgovarao, i jednom, kad sam se vozila gradom, pomislila sam: nema svijeta bez ulica Nairobija.

Domorodačke četvrti i četvrti obojenih doseljenika bile su vrlo prostrane u usporedbi s evropskim dijelom grada. Četvrt Suahili, na cesti prema klubu Muthaiga, nije bila na dobru glasu, ali je bila živahna, prljava i zabavna, i u njoj se neprekidno nešto događalo. Bila je uglavnom sagrađena od spljoštenih, više ili manje zarđalih starih kanistera za petrolej, nalik na koraljne stijene ili fosilne tvorbe iz kojih je duh nastupajuće civilizacije neprekidno bježao.

Somalska je četvrt bila malo dalje od Nairobija, bit će stoga što Somalci strogo odvajaju svoje žene od svijeta. Dok sam živjela u Africi, bilo je nekoliko prekrasnih Somalki - za njih je znao cijeli grad - koje su u bazaru obavljale svoj zanat i policiji u Nairobiju zadavale mnogo briga. Bile su to inače inteligentna i zanosna bića. No, čestite Somalke nisu zalazile u grad. Somalska četvrt bila je izložena svim vjetrovima, prašna i bez sjene, pa je Somalce zacijelo podsjećala na njihove rodne pustinje. Evropljani, koji dugo, pa i nekoliko generacija, žive na jednom mjestu, ne mogu shvatiti potpunu ravnodušnost nomadskih naroda prema okolišu svojih domova. Somalske kuće bile su raštrkane po goloj ravnici i doimale su se kao da su ih sklepali s pregršti čavala od četiri cola da bi potrajale tjedan dana. No, kad biste ušli u jednu od njih, iznenadili biste se kako su čiste i ugodne, prožete mirisom arapskog tamjana, opremljene lijepim ćilimima i zavjesama, mjedenim i srebrnim posudama, mačevima s balčacima od bjelokosti i sjajnim oštricama. Same Somalke ponašale su se otmjeno i dostojanstveno, bile su gostoljubive i vedre, a njihov je smijeh odzvanjao poput srebrnih zvončića. U somalskom naselju osjećala sam se gotovo kao kod kuće zbog svog sluge Faraha Adena, Somalca, koji mi je služio za cijelog boravka u Africi. Bila sam na mnogim njihovim svečanostima. Velika somalska svadba je veličanstvena, tradicionalna svečanost. Kao počasnog gosta odveli bi me u nevjestinu odaju: zidovi i nevjestin krevet bili su ukrašeni starim tkaninama i vezovima plemenitih boja, a tamnooka mlada nevjesta ukočila bi se poput maršalske palice pod teškom svilom, zlatom i jantarom.

Somalci su trgovali stokom u cijeloj zemlji. Robu su prenosili na malim

BU&CW

Mighty 10

sivim magarcima, a u njihovu sam naselju viđala i deve: ponosna, izdržljiva pustinjska bića, otporna na sve zemaljske boli, poput kaktusa, poput Somalaca.

Somalci često stvaraju sami sebi neprilike strahovitim plemenskim nesuglasicama. U tom smislu osjećaju i razmišljaju drugačije od ostalih. Farah je pripadao plemenu Habr Junis, pa sam u nesuglasicama držala njihovu stranu. Jednom je u somalskom naselju došlo do prave velike bitke između plemena Dulba Hantis i Habr Chaolo, pa je bilo i požara i puškaranja, poginulo je deset ili dvanaest ljudi; sukob je trajao sve dok se nisu umiješale vlasti. U to je doba Farah imao jednog mladog prijatelja iz svog plemena, imenom Said, koji ga je često posjećivao na farmi. Bio je to umiljat dječak, i bilo mi je žao kad su mi sluge ispričali da je Saida, dok je bio u posjetu u kući jedne obitelji iz plemena Habr Chaolo, ranio u nogu jedan gnjevni pripadnik plemena Dulba Hantis koji je tuda prolazio i nasumce ispalio dva hica kroz zid kuće. Izrazila sam Farahu sućut zbog nesreće njegova prijatelja. - Što? Said? - žestoko je uzviknuo Farah. - Pravo mu budi. Zašto mora piti čaj u kući jednog Habr Chaola?

Indijci su vodili glavnu riječ u velikoj domorodačkoj trgovačkoj četvrti Nairobija, u bazaru, a najveći indijski trgovci imali su male vile na periferiji: Jevanjee, Suleiman Virjee, Allidina Visram. Svima su im se sviđale stube od kamena, balustrade i vaze, prilično loše isklesane od meka kamena iz tog kraja - nalik na građevine što ih djeca grade od ružičastih kocaka. Organizirali su čajanke u svojim vrtovima, s indijskim kolačima u stilu vila; bili su vrlo pametni, vrlo ljubazni i proputovali su mnogo svijeta. Afrički Indijci bili su dušom i tijelom trgovci, pa nikada niste znali razgovarate li s običnim ljudskim bićem ili s upraviteljem neke tvrtke. Zalazila sam u kuću Suleimana Virjeea, i kad sam jednog dana ugledala zastavu na pola koplja iznad njegova velikog skladišta, upitala sam Faraha: - Je li Suleiman Virjee mrtav? - Polumrtav - odgovorio je Farah. - Spuštaju li zastavu na pola koplja ako je polumrtav? - upitala sam. - Suleiman je mrtav - rekao je Farah. - Virjee je živ.

Prije no što sam preuzela upravljanje farmom, strastveno sam se bavila lovom i išla na mnoge safarije. No, kad sam postala farmerka, spremila sam puške.

U susjedstvu farme, na drugoj obali rijeke, živjeli su Masai, nomadski stočarski narod; povremeno bi mi se neki od njih žalili na lava koji im je odvlačio krave i molili me da ga ubijem, što sam i činila ako sam mogla. Odlazila sam i na stepu Orungi da odstrijelim pokoju zebru, čijim sam mesom hranila svoje radnike, praćena dugom kolonom optimističkih mladih Kikujua. Lovila sam i ptice na farmi, poljske trčke i perlinke, koje su vrlo ukusne. No, godinama nisam odlazila u lovačke pohode.

Doduše, na farmi smo često razgovarali o safarijima na koje smo prije odlazili. Mjesta za logorovanje usjeku vam se u pamet kao da ste na njima proveli velik dio života. Pamtite i krivulju traga svojih kola u travi, poput crta lica nekog prijatelja.

Jednom sam na safariju promatrala kako krdo bivola, njih stotinu

BU&CW

Mighty 11

dvadeset i devet, izranja iz jutarnje maglice pod bakrenastim nebom, jedan po jedan, kao da mi tamne i glomazne, moćne životinje snažnih, vodoravno svrnutih rogova zapravo ne prilaze, nego se stvaraju pred mojim očima, a zatim stvorene nadolaze. Promatrala sam i krdo slonova kako putuju kroz gustu prašumu u kojoj debele povijuše razlažu sunčevu svjetlost u točke i male svijetle površine; gledala sam ih kako stupaju kao da su ugovorili sastanak na drugom kraju svijeta. Sve se to doimalo poput divovskog ruba drevnog, neizmjerno skupocjenog perzijskog čilima, u nijansama zelene, žute i crnosmeđe boje. Promatrala sam i žirafe kako kroče stepom, neobično, neusporedivo, dražesne poput biljaka, kao da nisu životinje već rod rijetkog i divovskog, mrljama prošaranog cvijeća, što se polako kreće. Jednog jutra slijedila sam dva nosoroga na njihovoj šetnji dok su u zoru frkćući njuškali oko sebe zrak - koji je tako hladan da draži nos - nalik na dvije velike uglate stijene što obijesno buče u dugoj dolini i uživaju u zajedničkom životu. Promatrala sam i kraljevskog lava kako prije izlaska sunca, u sjaju mjeseca na izmaku, prelazi sivi ravnjak vraćajući se kući iz lova, ocrtavajući tamnu brazdu u srebrnoj travi, glave još crvene sve do ušiju ... ili za podnevne sieste dok se zadovoljno odmara u krugu obitelji na niskoj travi i u rijetkoj, poput proljeća blagoj sjeni široke akacije u svom afričkom parku.

Bilo je ugodno razmišljati o svemu tome kad se na farmi nije gotovo ništa događalo. Osim toga, visoka je divljač još bila tu, u vlastitoj zemlji; mogla sam se lako vratiti i ponovno je promatrati. Blizina divljih životinja davala je posebnu draž i razigranost životu na farmi. Premda se s vremenom počeo živo zanimati za poslove na farmi, Farah se usrdno nadao budućim safarijima, kao i svi domoroci što su me prije pratili u tim ekspedicijama.

U divljini sam naučila izbjegavati nagle pokrete. Životinje s kojima se ondje susrećete plahe su i oprezne i dobro znaju kako će vam pobjeći kad se najmanje nadate. Nijedna se domaća životinja ne zna tako pritajiti kao divlja. Civilizirani ljudi izgubili su sposobnost pritajivanja, pa se moraju od divljine naučiti tišini kako bi ih ona priznala. Lovac najprije mora svladati vještinu nečujnog kretanja, pogotovu lovac s fotografskim aparatom. Lovci se ne smiju ponašati svojevoljno, moraju se prilagoditi vjetru, bojama i mirisima krajolika i usvojiti tempo te cjeline. Katkada se on neprekidno ponavlja, i oni se moraju svemu tome prilagoditi.

Pošto ste spoznali ritam Afrike, ustanovit ćete da je on jednak u svoj njenoj glazbi. Ono što sam naučila o divljači, dobro mi je došlo u ponašanju prema domorocima.

Ljubiti žene i ženstvenost muška je osobina, a ljubiti muškarce i muževnost ženska je značajka, dok slabost prema južnim zemljama i rasama osjećaju samo Nordijci. Normani su se zacijelo bili zaljubili u strane zemlje, najprije u Francusku pa u Englesku. Oni stari milordi, što ih povjesničari i romanopisci osamnaestog stoljeća uvijek prikazuju kako putuju Italijom, Grčkom i Španjolskom, nemaju ni jedne jedine južnjačke crte u svom karakteru, ali su ih privukle i opčinile značajke potpuno drugačije od njihovih. Stari njemački i skandinavski slikari, filozofi i pjesnici pali su na koljena u štovanju

BU&CW

Mighty 12

Juga kad su prvi put došli u Firencu i Rim.

Kod tih nestrpljivih ljudi javlja se neobična, nelogična strpljivost prema stranom svijetu. Kao što je gotovo nemoguće da žena razljuti muškarca i kao što ženi muškarac nije nikada posve mrzak, i nikada ga neće posve odbaciti sve dok ostane muškarac, tako su i nagli riđokosi sjevernjaci pokazivali beskrajno strpljenje prema tropskim zemljama i rasama. Nisu podnosili nikakve gluposti u vlastitoj zemlji ili obitelji, ali bi se strpljivo mirili sa sušom na afričkim visoravnima, sunčanicom, goveđom kugom i nesposobnošću svojih domorodačkih slugu. Čak je i njihov individualizam nestajao pred mogućnostima što ih je nudilo spajanje nespojivih rasa. Evropski južnjaci i mješanci nemaju tu osobinu: oni je osuđuju ili preziru. Stoga muškarci opsjednuti muževnošću preziru ucviljenog ljubavnika, kao što su i racionalne žene, koje nemaju strpljenja sa svojim muškarcima, ogorčene na pokorne žene.

Već prvih tjedana u Africi osjetila sam veliku ljubav prema domorocima, duboku simpatiju što je obuhvaćala sve dobi i oba spola. Otkriće crne rase veličanstveno mi je proširilo cijeli svijet. Osjećala sam se poput čovjeka s prirođenom ljubavi prema životinjama, koji je odrastao u sredini bez njih i koji je s njima došao u dodir tek kasnije u životu; ili poput čovjeka s nagonskom naklonošću prema drveću i šumama, koji je prvi put kročio u šumu u dvadesetoj; ili poput nekoga tko ima sluha, a prvi put čuje glazbu tek u zreloj dobi. Kad sam upoznala domoroce, prilagodila sam ritam svakodnevnog života velikom orkestru.

Moj je otac bio oficir u danskoj i francuskoj vojsci i dok je još kao posve mlad poručnik služio kod Duppela, napisao je jednom kući: »Vrativši se u Duppel, postao sam zapovjednikom velike kolone. Bio je to naporan, ali sjajan posao. Ljubav prema ratu je strast kao svaka druga, voliš vojnike kao što voliš žene - do ludila, no jedna ljubav ne isključuje drugu, i djevojke to znaju. Međutim, u određenom trenutku možeš ljubiti samo jednu ženu, dok ljubav prema vojnicima obuhvaća cijeli puk, i čovjek bi je htio samo povećati kad bi mogao!« Isti sam osjećaj gajila prema domorocima.

Nije bilo lako upoznati domoroce. Bili su osjetljivi na svaku nijansu i začas bi nestali; kad biste ih uplašili, povukli bi se u trenu u svoj svijet, poput divljih životinja koje nestanu čim se naglo pokrenete - jednostavno ih više nema. Od domoroca gotovo i ne možete dobiti neposredni odgovor sve dok ga dobro ne upoznate. Ako ga direktno upitate, na primjer, koliko ima krava, uvijeno će vam odgovoriti: - Onoliko koliko sam ti jučer rekao. - Evropljani ne vole takve odgovore, ali i domoroci najvjerojatnije ne vole takvo ispitivanje. Kad smo ih prisiljavali ili nagovarali da nam objasne svoje ponašanje, povlačili su se koliko su god mogli, a zatim bi se poslužili maštovitom i grotesknom šalom kako bi nas naveli na krivi trag. Čak su i djeca u takvoj situaciji poprimala sve osobine starih pokeraša kojima je posve svejedno precjenjujemo li ili potcjenjujemo njihove karte sve dok doista ne znamo što imaju u ruci. A kad bismo doista prodrli u njihov život, ponašali su se poput mrava kad zabodete štap u njihov mravinjak: popravljali bi štetu neiscrpnom energijom, brzo i tiho - kao da žele izbrisati trag neugodnog čina.

BU&CW

Mighty 13

Nismo nikad znali niti mogli zamisliti čime smo ih plašili. Osobno mislim da su njihove bojazni bile više nalik na naš strah od iznenadnog zastrašujućeg šuma nego na strah od patnje i smrti. A ipak se to nije moglo točno utvrditi, jer su se domoroci vrlo vješto pretvarali. Na shambama sam znala rano ujutro naići na trčku što bi istrčala pred konja kao da joj je slomljeno krilo pa se boji da je ne uhvate psi. No, krilo joj nije bilo slomljeno, i nije se bojala pasa - mogla im je izmaći kad god bi htjela - samo je njeno leglo bilo u blizini, pa je nastojala odvratiti pažnju od njega. I domoroci su poput trčki znali odglumiti strah od nas zbog nekog dubljeg straha čiju prirodu nismo mogli prozrijeti. Njihovo ponašanje prema nama moglo je napokon biti i nekakva čudna šala, i ti nas se plahi ljudi nisu možda uopće bojali. Za razliku od bijelaca, crnci imaju mnogo slabiji osjećaj za opasnosti što im prijete u životu. Katkada bih, na safariju ili na farmi, u trenutku najveće napetosti, osjetila u pogledu svojih crnih pratilaca koliko su naši svjetovi udaljeni i kako se čude mojim strepnjama. Možda se, razmišljala sam, osjećaju u životu kao u svom elementu, onako kako se mi nikada ne možemo osjećati, poput riba u dubokoj vodi koje nipošto ne mogu shvatiti naš strah od utapanja. A tu sigurnost, to umijeće plivanja, duguju, po mom mišljenju, iskustvu što su ga već naši prapreci zaboravili; Afrika je jedini kontinent koji nas može ponovno naučiti da su Bog i Ðavo jedno, nedjeljivo i vječno u svojoj moći, i domoroci ne brkaju ni njihovo bivstvo ni njihovu bit.

Na zajedničkom safariju i na farmi moje se poznanstvo s domorocima razvilo u čvrste osobne veze. Postali smo dobri prijatelji. Pomirila sam se s činjenicom da ih nikada neću potpuno upoznati i shvatiti, ali da oni mene i te kako dobro poznaju i da već znaju što ću odlučiti i prije no što sam i sama bila u to sigurna. Neko sam vrijeme imala malu farmu u Gil-Gilu gdje sam živjela u šatoru i putovala vlakom na relaciji Gil-Gil - Ngong. Kad bi počelo kišiti, znala sam se u Gil-Gilu u trenu odlučiti da odem kući. No, kad bih stigla u Kikuju, našu željezničku stanicu udaljenu deset milja od farme, jedan od mojih ljudi dočekao bi me s mazgom. Kad sam ih pitala kako su znali da dolazim, otkrenuli bi glave kao da im je neugodno, kao da se boje ili kao da im je to mučno, baš kao što bismo se mi osjećali kad bi gluh čovjek uporno od nas tražio da mu objasnimo simfoniju.

Kad bi domoroci osjetili da im ne prijeti opasnost od naših iznenadnih pokreta ili šumova, razgovarali bi s nama mnogo otvorenije od Evropljana. Niste se na njih mogli osloniti, ali su, s druge strane, bili vrlo iskreni. Dobar glas, ugled ako hoćete, mnogo znači u domorodačkom svijetu. Činilo vam se kao da su vas jednom zajednički procijenili, pa poslije više nitko nije od toga odstupao.

Ponekad smo se na farmi osjećali vrlo osamljeni, i u večernjoj tišini, dok su minute protjecale, činilo nam se kao da život protječe s njima, od puste želje za razgovorom s bijelcem. No, cijelo sam vrijeme ipak osjećala kako i nedokučivi život domorodaca teče usporedo s mojim, kao u sjeni i na drugačijoj razini. Jeka jednoga širila se prema drugome.

Domoroci su Afrika dušom i tijelom. Visoki, mrtvi vulkan Longonot, koji se uzdiže iznad Rift Valleyja, razgranate mimoze duž rijeka, slonovi i žirafe bili su isto toliko vjeran odraz Afrike koliko i domoroci, sitni likovi na golemoj pozornici.

BU&CW

Mighty 14

Svi su oni bili različiti izrazi jedne ideje, varijacije na istu temu. Nije to bila kongenijalna masa heterogenih atoma, nego heterogena masa kongenijalnih atoma, baš kao hrastov list i žir u odnosu prema predmetu od hrastovine. A mi, obuveni i vječno užurbani, često narušavamo sklad krajolika. Domoroci su s njim u skladu i kad ti visoki, tamnoputi i tamnooki ljudi putuju - uvijek jedan za drugim, pa su i glavne domorodačke prometnice samo uske pješačke staze - ili obrađuju zemlju, ili čuvaju stada ih održavaju velike plesove ili vam pričaju priču, onda to Afrika putuje, pleše i zabavlja vas. Na visočju se sjetite pjesnikovih riječi:

Plemeniti bjehu uvijek domoroci, a isprazni doseljenici.

Kolonija se mijenja i već se promijenila otkako ondje živim. Kad opisujem, što točnije mogu, doživljaje na farmi, tu zemlju i neke stanovnike ravnjaka i šuma, čini mi se da u njima ima nečeg povijesno značajnog.

BU&CW

Mighty 15

Domorodačko dijete

Kamante je bio dječak iz plemena Kikuju, sin jednog mog skvotera. Dobro sam poznavala skvotersku djecu, jer su radila na mojoj farmi i napasala koze na travnjacima oko moje kuće nadajući se da će ondje doživjeti nešto zanimljivo. No, Kamante je zacijelo živio na farmi nekoliko godina prije no što sam ga upoznala. Vjerojatno je živio u osami, poput bolesne životinje.

Prvi put susrela sam se s njim dok sam jednoga dana jahala travnjakom na farmi, gdje je čuvao koze svojih roditelja. Bijaše najjadnije biće što ga čovjek može zamisliti. Glava mu je bila velika, trup užasno kratak i tanak, laktovi i koljena stršali su mu poput čvorova na štapu, a obje noge, od kukova do peta, bile su prekrivene dubokim gnojnim ranama. Na prostranom travnjaku doimao se izuzetno malenim, pa se činilo neshvatljivim da se toliko patnje može skupiti u jednoj jedinoj točki. Kad sam zastala i obratila mu se, nije mi odgovorio, a činilo mi se kao da me skoro i ne vidi. Na njegovu plosnatom, uglatom, izmučenom i beskrajno strpljivom licu jedva su se nazirale oči bez sjaja, mutne poput očiju mrtvaca. Izgledao je kao da mu je ostalo još samo nekoliko tjedana života, pa sam gotovo očekivala da ću ugledati lešinare, koji nikad nisu daleko od smrti na travnjaku, iznad njegove glave, visoko u zraku, bezbojnom i užarenom. Rekla sam mu da idućeg jutra navrati u moju kuću da ga pokušam izliječiti.

Liječila sam ljude na farmi, većinom ujutro od devet do deset, i imala sam, poput svih velikih nadriliječnika, mnogo pacijenata; bilo ih je uvijek nekoliko, pa i desetak.

Kikuju su prilagođeni i navikli na nepredviđeno i neuobičajeno. Time se razlikuju od bijelaca koji se većinom bore da bi se osigurali od nepoznatog i nasrtaja sudbine. Crnci prijateljuju sa sudbinom jer su neprekidno u njenim rukama; ona im je donekle dom, prisna tama njihovih koliba, duboki kalup njihova korijenja. Oni se s veličanstvenim mirom suočavaju sa svim životnim promjenama. Mislim da je mašta najvrednija osobina koju oni traže u gospodaru, liječniku ili Bogu. Možda je kalif Harun al Rašid upravo zbog te osobine zadržao položaj idealnog vladara u srcima Afrike i Azije; kod njega se nikad nije znalo što slijedi i gdje ga se može susresti. Kad Afrikanci govore o Bogu, čini vam se da slušate Priče iz hiljadu i jedne noći ili posljednje poglavlje iz Knjige o Jobu, jer njihova zajednička osobina, beskrajna snaga mašte, ostavlja na njih dojam.

Zahvaljujući toj osobini stekla sam među svojim ljudima popularnost ili ugled kao liječnica. Kad sam prvi put pošla u Afriku, putovala sam brodom s jednim slavnim njemačkim znanstvenikom koji se već dvadeset treći put uputio tamo radi eksperimentiranja s lijekovima protiv bolesti spavanja; s njim je putovalo i više od stotinu štakora i pokusnih kunića. Pričao mi je da nikad nije imao poteškoća s nedostatkom hrabrosti kod svojih domorodačkih pacijenata - gotovo i nisu pokazivali strah od boli ili velike operacije - već s njihovom velikom nesklonošću prema pravilima, ponovljenom ili sistematskom liječenju. A tako

BU&CW

Mighty 16

nešto veliki njemački liječnik nije mogao shvatiti. No, ta mi se njihova osobina najviše sviđala kad sam i sama upoznala domoroce. Doista su bili hrabri, i bijaše to nepatvorena ljubav prema opasnosti - jedini pravi odgovor stvaranja na navještenje njihove sudbine - jeka sa zemlje kad progovori nebo. Ponekad mi se činilo da su se u dnu duše bojali samo našeg cjepidlačarenja. U rukama cjepidlake umrli bi od tuge.

Moji su pacijenti čekali na popločenoj terasi ispred moje kuće. Ondje bi čučali - stari kosturi krmeljivih očiju koje je razdirao kašalj, pa vitki mladi kavgadžije s modricama ispod očiju i razbijenih usnica, majke s grozničavom djecom što bi im se poput uvelog cvijeća objesila o vratove. Često sam liječila teške opekline, jer su Kikuju spavali u svojim kolibama oko vatre, pa bi katkada goruće drvo ili ugljen ispalo iz vatre i kliznulo na njih. Kad bi se ponekad iscrpla moja zaliha lijekova, otkrila sam da med dobro djeluje na opekline. Na terasi je vladala uzbuđena i naelektrizirana atmosfera kao u evropskim kockarnicama. Živahna bujica razgovora utihnula bi kad bih izišla na terasu, ali je tišina bila nabijena iščekivanjem, jer je nastupio trenutak kad se svašta moglo dogoditi. No, uvijek su meni prepuštali izbor prvog pacijenta.

Znala sam vrlo malo o liječenju, tek ono što se uči na tečaju prve pomoći. No, glas o meni kao liječnici proširio se zbog nekoliko slučajnih izlječenja, a nisu ga ugrozile ni moje katastrofalne greške.

Da sam svojim pacijentima mogla zajamčiti ozdravljenje u svakom pojedinom slučaju, tko zna ne bi li se njihovi redovi prorijedili. Tada bih, dakako, stekla ugled stručnjaka - eto vrlo sposobne doktorice iz Ulaye, rekli bi - no, zar bi tada još mogli biti sigurni da je Bog na mojoj strani? Jer Boga su poznavali po dugim sušnim godinama, lavovima noću na ravnjacima, leopardima blizu kuća kad su djeca bila sama i po rojevima skakavaca što su se spuštali na zemlju, a nitko nije znao odakle, ne ostavljajući ni travke za sobom. Poznavali su ga i po nevjerojatnim trenucima sreće kad bi roj proletio iznad kukuruznih polja i ne bi se na njima zaustavio i kad bi u proljeće kiša došla rano i obilno padala, pa bi sva polja i ravnjaci procvjetali i dali bogat rod. Stoga bi ta vrlo sposobna doktorica iz Ulaye možda ipak bila nestručnjak kad su posrijedi doista važni životni događaji.

Kamante se, na moje iznenađenje, pojavio pred mojom kućom već sljedećeg jutra. Stajao je podalje od tri-četiri pacijenta, uspravan, polumrtva lica, kao da je ipak osjetio neku vezu sa životom pa odlučio da iskoristi posljednju priliku što mu se pruža.

S vremenom se pokazao kao odličan pacijent. Dolazio je kad bi mu se reklo da dođe, nepogrešivo, i znao je izračunati dane - svaki treći ili četvrti dan - kad je morao ponovno doći, što je bilo neuobičajeno za domoroca. Ne pamtim da je itko tako stoički podnosio bolno liječenje svojih rana. Mogla sam ga istaknuti kao primjer ostalima, ali to ipak nisam učinila, jer mi je istodobno zadavao i mnogo briga.

Bio je zaista izuzetno divlje stvorenje, ljudsko biće koje se posvema udaljilo od svijeta i, pomirivši se uporno i kobno sa sudbinom, potpuno isključilo iz života

BU&CW

Mighty 17

oko sebe. Mogla sam ga natjerati da mi odgovori kad bih ga nešto upitala, ali dobrovoljno ne bi izustio ni riječi, a dok bi govorio, nikada me nije gledao. Nije uopće osjećao sućut, pa bi drugoj bolesnoj djeci, koja su pri pranju ili previjanju rana plakala, samo dobacio prezriv i nadmoćan smiješak, i ne gledajući ih. Nije pokazivao nikakve želje da uspostavi kontakt sa svijetom oko sebe, jer su dodiri, na koje je navikao, bili suviše okrutni. Podnosio je bol s hrabrošću okorjela ratnika. Nikakvo ga zlo nije moglo iznenaditi; iskustvo i životni stav pripremili su ga na najgore.

Bilo je nečeg veličanstvenog u njegovu stavu, pa je time podsjećao na Prometejev kredo: »Bol je moj element, kao što mržnja je tvoj. Rastrgaj me, i neću mariti«, i: »Iskali se što najgore možeš, jer svemoćan si.« Doduše, takav je stav tako sitna bića izazivao u meni nelagodu, pži i malodušnost. A što li će Bog pomisliti, razmišljala sam, suočen s takvim stavom u sićušnom ljudskom biću?

Dobro se sjećam kad me prvi put pogledao i obratio mi se iz vlastite pobude. Zacijelo je bilo prošlo neko vrijeme od našeg prvog susreta, jer sam odustala od prvobitnog načina liječenja i iskušavala novo sredstvo, topao melem za rane za koji sam saznala iz knjiga. U želji da sve učinim temeljito, pregrijala sam melem, i kad sam mu ga stavila na nogu i pokrila ga zavojem, Kamante je rekao »Msabu« i značajno me pogledao. Domoroci upotrebljavaju indijsku riječ memsahib kad se obraćaju bijeloj ženi, ali je izgovaraju malo drugačije mijenjajući je u afričku riječ s vlastitim prizvukom. Iz Kamanteovih usta zvučala je kao krik upomoć, ali u isto vrijeme i kao opomena kojom vas vjerni prijatelj upozorava da ne činite nešto nedolično. Kasnije sam, ispunjena nadom, razmišljala o tom događaju. Htjela sam se istaknuti kao izlječiteljica, pa mi je bilo žao što sam mu stavila pregrijani melem, ali mi je bilo i drago, jer je to bio prvi tračak razumijevanja između tog divljeg djeteta i mene. Okorjeli patnik, koji nije očekivao ništa drugo nego bol, nije se nadao da će ona doći od mene.

No, kako je liječenje odmicalo, Kamanteovo stanje nije pružalo nikakvu nadu. Dugo sam ispirala njegove rane i previjala mu noge, ali nisam uspijevala doskočiti bolesti. Od vremena do vremena bilo mu je bolje, a zatim bi se rane otvorile na novim mjestima. Naposljetku sam odlučila da ga odvedem u bolnicu, u Škotsku misiju.

Ta je odluka bila dovoljno sudbonosna i dovoljno značajna da se dojmi Kamantea, pa nije htio poći sa mnom. Iskustvo i životni stav nisu mu, doduše, dopuštali da se otvoreno pobuni, ali kad sam ga odvezla u misiju i predala na liječenje u dugu bolničku zgradu, drhtao je našavši se u okolini koja mu je bila potpuno strana i tajanstvena.

Misija škotske crkve bila mi je blizu, dvanaest milja sjeveroistočno i pet stotina stopa više od moje farme, dok se Francuska rimokatolička misija nalazila deset, milja istočno, na ravnijem terenu, i pet stotina stopa niže. Nisam osjećala nikakve posebne simpatije ni za jednu misiju, ali sam s njima bila u dobrim odnosima, i bilo mi je žao što se međusobno nisu podnosile.

Francuski patri bili su moji najbolji prijatelji. U nedjelju sam često znala odjahati s Farahom do misije i prisustvovati jutarnjoj misi, djelomice stoga da bih

BU&CW

Mighty 18

mogla ponovno govoriti francuski, djelomice zato što sam uživala u krajoliku. Veći dio ceste vodio je kroz staru plantažu akacija Šumske uprave, i njihov snažan, svjež smolasti miris pridonosio je vedrom raspoloženju.

I ovdje je, kao posvuda, rimokatolička crkva davala ton okolišu. Patri su sami projektirali crkvu i sagradili je uz pomoć domorodačkih vjernika, i doista su se mogli njome ponositi. Bila je velika i siva, sa zvonikom. Gledala je na prostrano dvorište te na niz terasa i stubišta, usred njihove plantaže kave, najstarije u koloniji, kojom su upravljali vrlo stručno. S dvije druge strane dvorišta bio je refektorij s nadsvođenom kolonadom i samostanske zgrade, a niže na rijeci škola i mlin. Da bismo prišli crkvi, morali smo prijeći preko lučnog mosta. Г on je bio sagrađen od sivog kamena, te se jasno i impresivno isticao u krajoliku. Nije mi trebalo mnogo mašte da ga zamislim u nekom južnom švicarskom kantonu ili u sjevernoj Italiji.

Nakon mise ljubazni bi me patri dočekali na ulazu u crkvu da me pozovu na petit verre du vin u prostranom i svježem refektoriju s druge strane dvorišta. Uživala sam slušajući ih, jer su znah sve što se događa u koloniji, pa i u najudaljenijim krajevima. Pod krinkom ugodnog i dobrohotnog razgovora iscijedili bi iz vas sve moguće novosti koje bi se mogle kriti u vama, poput malog, živahnog roja smeđih, dlakavih pčela - svi su nosili duge, guste brade - što se zadržavaju na cvijetu sve dok mu ne oduzmu sav nektar. No, premda ih je toliko zanimao život u koloniji, ostali su u duši Francuzi, izgnanici, strpljivi i vedri podanici višeg tajanstvenog reda. Da nije bilo te nepoznate vlasti što ih je držala na okupu, ne bi vjerojatno bilo ni njih, ni njihove crkve od sivog kamena s visokim zvonikom, ni kolonade, ni škole, ni jednog jedinog dijela uredne plantaže ili misionarske stanice, jer čim bi ih netko oslobodio obaveze, svi bi prepustili koloniju samoj sebi i krenuh ravno u Pariz.

Farah, koji je obično čuvao naša dva konja dok sam bila u crkvi i u refektoriju, zamjećivao bi prilikom povratka na farmu moje dobro raspoloženje; sam je bio pobožan musliman i klonio se alkohola, ali je vino i misu smatrao sukladnima obredima moje religije.

Povremeno su francuski patri na motociklima dolazili na farmu i ručali s nama; citirali su mi La Fontaineove basne i davali mi dobre savjete u vezi s plantažom kave.

Škotsku misiju nisam tako dobro poznavala. Odozgora se pružao prekrasan pogled na cijeli kraj Kikuju; no sama crkva, kako mi se činilo, bila je slijepa, kao da ništa ne vidi. Škotska se crkva gorljivo trudila da domoroce odjene u evropsku odjeću, čime im, mislim, nije nimalo pomagala. No, imali su izvrsnu bolnicu, i za mog boravka u Africi njome je upravljao predan i inteligentan liječnik, doktor Arthur. Mnogi stanovnici moje farme dugovali su život toj bolnici.

Kamantea su zadržali u Škotskoj misiji tri mjeseca. U tom sam ga razdoblju vidjela samo jednom. Na putu prema željezničkoj stanici Kikuju projahala sam mimo misije. Cesta je djelomice vodila duž bolničkog zemljišta. Ugledala sam Kamantea koji je stajao podalje od skupina ostalih rekonvalescenata. U to vrijeme bilo mu je već mnogo bolje, pa je čak mogao trčati.

BU&CW

Mighty 19

Kad me je spazio, prišao je ogradi i trčao uz nju sve do mjesta gdje se odvajala od ceste. Kasao je sa svoje strane ograde kao ždrijebe u ograđenom pašnjaku dok na konju prolazite mimo pašnjaka, te promatrao moga konja, ali nije progovorio ni riječi. Stigavši do granice bolničkog kruga morao je stati, i kad sam se okrenula, vidjela sam ga kako nepomično stoji, uzdignute glave, i gleda za mnom, baš kao ždrijebe kad se udaljite. Mahnula sam mu nekoliko puta; isprva nije uopće reagirao, a zatim se iznenada njegova ruka digla poput ručke na pumpi, ali samo jedanput.

Kamante se vratio u moju kuću na Uskrs ujutro i predao mi otpusnicu u kojoj je pisalo da mu je mnogo bolje i da ga smatraju potpuno izliječenim. Zacijelo je znao nešto o sadržaju pisma, jer je pažljivo promatrao moje lice dok sam ga čitala, ali kako su mu se glavom motale važnije stvari, nije htio o njemu razgovarati. Kamante se uvijek držao vrlo odmjereno i suzdržano, ali ovaj put nije uspio zatomiti likovanje.

Svi domoroci imaju mnogo smisla za dramatske efekte. Kamante je sve do koljena brižljivo omotao noge starim zavojima da bi me iznenadio. Bilo mi je jasno da osjeća životnu važnost tog trenutka, ali ne zbog vlastite sretne sudbine, već zbog nesebične radosti koju će mi pružiti. Vjerojatno se sjetio onih vremena kad me vidio svu uzrujanu zbog neuspješnog liječenja i znao je da su u bolnici gotovo postigli čudo. Polako, sasvim polako, odmatao je zavoje od koljena prema petama, a ispod njih ukazale su se potpuno iscijeljene noge s gotovo nezamjetljivim sivim ožiljcima.

Kad se Kamante naužio mog čuđenja i radosti na svoj miran i dostojanstven način, ponovno me iznenadio izjavivši da je i on postao kršćanin. - Sada sam kao ti - rekao je. Smatrao je također da bih mu trebala dati rupiju zato što je upravo toga dana Krist uskrsnuo.

Otišao je kući da posjeti obitelj. Majka mu je bila udovica i živjela je na vrlo udaljenom dijelu farme. Sudeći po onome što mi je poslije ispričala, toga je dana odstupio od svog običaja, jer je pred njom istresao dušu pričajući joj o svojim dojmovima kod stranih ljudi i o neobičnim običajima u bolnici. No, nakon posjeta majci vratio se u moju kuću, kao da je to posve razumljivo, kao u svoj dom. Otada je bio u mojoj službi sve dotle dok nisam otišla iz Afrike - skoro dvanaest godina.

Kad sam prvi put vidjela Kamantea, izgledao mi je kao da mu je šest godina. Imao je brata kojemu je moglo biti osam, ali su obojica tvrdila da je Kamante stariji. Stoga mislim da je zbog duge bolesti zaostao u razvoju; u to doba bilo mu je vjerojatno devet godina. Porastao je, ali se uvijek doimao poput patuljka, donekle deformiran, premda na njemu nije bilo mjesta u koje biste mogli uprti prstom i potvrditi taj dojam. Njegovo se uglato lice s vremenom zaokružilo, hodao je i kretao se s lakoćom, i meni se nije činio ružnim. Doduše, možda sam u njemu gledala biće koje sam sama stvorila. Noge su mu ostale tanke kao štapići. Uvijek se doimao poput lika iz mašte - polušaljivo i poludijabolično: s malim izmjenama mogao bi sjesti na vrh katedrale Notre Dame u Parizu i zuriti nadolje. Bio je vedar i živahan; na umjetničkoj slici bio bi polje

BU&CW

Mighty 20

neobično intenzivnog kolorita, i time je pridonosio slikovitosti mog domaćinstva. Nije nikada bio posve pri zdravoj pameti ili je barem bio čudak.

Bio je vrlo zamišljen. Možda se zbog dugogodišnje bolesti što ju je prebolio razvila u njemu sklonost razmišljanju i samostalnom stvaranju zaključaka o svemu. Cijeli život bio je na svoj način čudak. Čak je i najobičnije poslove obavljao drugačije.

Imala sam večernju školu za ljude na farmi, a podučavao ih je domorodački nastavnik. Dobivala sam nastavnike iz jedne od misija, i za mog boravka u Africi imala sam ih iz sve tri misije - rimokatoličke, anglikanske i škotske. Naime, obrazovanje domorodaca temeljilo se strogo na religiji; koliko mi je poznato, na suahili su prevedene samo Biblija i crkvene pjesmarice. Dok sam bila u Africi, razmišljala sam o prevođenju Ezopovih basni na jezik domorodaca, ali nisam nikada imala vremena da ostvarim tu nakanu. No, i onakva kakva je bila, škola mi je bila najomiljelije mjesto na farmi, središte našeg duhovnog života, i provela sam mnoge ugodne večernje sate u dugom starom spremištu od valovitog lima, u kojem se održavala nastava.

Kamante bi dolazio sa mnom, ali se ne bi pridružio djeci u školskim klupama, nego bi se držao podalje, kao da svjesno zatvara uši pred učenjem i likuje zbog prigluposti ostalih koji su pristali na prevaru, na slušanje. No, kad bi ostao sam u kuhinji, viđala sam ga kako po sjećanju piše, vrlo polako i nespretno, ona ista slova i brojke što ih je vidio na školskoj ploči. Mislim da ne bi mogao izdržati u društvu ostalih đaka baš da je i htio; nešto se u njemu iskrivilo ili zauvijek ukočilo u ranom djetinjstvu, pa mu je ponašanje izvan normalnih okvira bilo tako reći posve normalno. I sam je bio svjestan vlastite izdvojenosti, s drskom prepotencijom stvarnog patuljka koji smatra cijeli svijet pokvarenim kad spozna da je drugačiji od njega.

Kamante je bio vrlo razborit kad je posrijedi bio novac; malo je trošio i vrlo promećurno trgovao kozama sa svojim sunarodnjacima. Oženio se vrlo mlad, a ženidba je u svijetu Kikujua vrlo skupa. U to doba čula sam ga kako filozofira, domišljato i osebujno, o bezvrijednosti novca. Imao je čudan odnos prema cjelokupnoj egzistenciji; bio je njezin gospodar, ali je nije posebno cijenio.

Nije se nikada ničemu divio. Životinjama bi priznavao mudrost, a možda ju je donekle i cijenio, ali za cijelog našeg poznanstva priznao je samo jednom ljudskom biću dobre osobine; bila je to mlada Somalka koja se nekoliko godina kasnije preselila na farmu. Samo se ironično smješkao u svim prilikama, pogotovu onim ljudima kod kojih bi zamijetio samosvijest ili razmetanje riječima. Svi domoroci imaju jaku crtu zlobe u sebi i uživaju kad se nešto izjalovi, što Evropljane boli i odbija. Kamante je tu osobinu doveo do rijetkog savršenstva, pa i do osebujne samoporuge, jer je uživao u vlastitim razočaranjima i nesrećama gotovo kao u tuđim.

Istu sam osobinu zapazila kod starih crnkinja, koje su svašta proživjele i koje su se krvno srodile sa Sudbinom prihvaćajući njenu ironiju gdje god bi se okomila, kao rođenu sestru. Na farmi sam dopuštala slugama da tim staricama dijele burmut - domoroci ga zovu tumbako - nedjeljom ujutro dok bi još ležala.

BU&CW

Mighty 21

Zbog toga se nedjeljom oko kuće okupljalo neobično društvo, nalik na jato starih, operušanih i mršavih kokoši, i njihovo prigušeno kokodakanje - domoroci vrlo rijetko govore glasno - prodiralo je kroz otvorene prozore u moju spavaću sobu. Jednog se nedjeljnog jutra tih i živahan tok razgovora na dvorištu iznenada pretvorio u žubor i razdraganu bujicu; zacijelo se dogodilo nešto vrlo smiješno, pa sam pozvala Faraha da mi sve ispriča. Farah je to nerado učinio, jer je zaboravio kupiti burmut, pa su starice, kako rekoše, došle izdaleka bure (uzalud). Starice je taj događaj još dugo zabavljao. Kad bih ponekad naišla na jednu od njih na stazi u polju kukuruza, stala bi ispred mene, uprla u mene grbavi koščati kažiprst, prasnula u smijeh od kojeg bi joj se razvukle i ponovno skupile sve bore na licu, kao da je netko potegao,nevidljivu uzicu, a zatim bi me podsjetila na nedjelju kad su ona i njezine sestre po burmutu hodale i hodale do moje kuće samo zato da bi saznale kako sam zaboravila kupiti duhan, da nema ni zrnca - ha, ha, msabu!

Bijelci često pričaju kako Kikuju ne poznaju osjećaj zahvalnosti. Kamante nije nipošto bio nezahvalan, čak je i riječima opisivao svoj osjećaj obaveze. Mnogo puta, godinama nakon našeg prvog susreta, znao se posebno potruditi da mi napravi neku uslugu koju nisam ni zatražila od njega, a kad bih ga upitala zašto to čini, odgovarao mi je da bi već odavna bio mrtav da nije bilo mene. Pokazivao je zahvalnost i na drugi način, dobronamjernošću, uslužnošću ili, bolje rečeno, obzirnošću prema meni. Možda je imao na umu činjenicu da oboje pripadamo istoj religiji. U svijetu budala bila sam za njega vjerojatno superbudala. Od dana kad je stupio u moju službu i svoju sudbinu povezao s mojom, osjećala sam na sebi njegove prodorne, budne oči i znala sam da je sav moj modus vivendi podvrgnut njegovoj nepristranoj kritici; mislim da je od samog početka sav moj trud da ga izliječim smatrao beznadnom ekscentričnošću. No, uvijek je pokazivao veliko zanimanje i razumijevanje i zaista se trudio da me vodi u mom velikom neznanju. Znala sam da razmišlja o mom problemu i da namjerava pripremiti pouke i zorno ih prikazati da ih lakše shvatim.

Kamante je počeo raditi kao čuvar pasa; poslije mi je pomagao u liječenju. Tada sam ustanovila da ima zaista spretne ruke, iako se to ne bi moglo zaključiti po njihovu izgledu, pa sam ga poslala u kuhinju za pomoćnika, marmitona, svom starom kuharu Esi. Esu su poslije umorili, pa ga je Kamante naslijedio i bio moj glavni kuhar sve do mog odlaska.

Domoroci obično nemaju previše osjećaja za životinje, ali se Kamante, kao i uvijek, razlikovao od svojih sunarodnjaka. Znao je postupati s psima i mogao se identificirati s njima, pa bi dolazio k meni i govorio mi što oni žele, što im nedostaje ili što općenito misle o ovom ili onom. Čistio je pse od buha koje su prava napast u Africi, a mnogo puta usred noći probudilo bi nas zavijanje pasa, pa bismo on i ja, uz svjetlo fenjera, skidali s njih velike ubojite mrave - siafu - koji marširaju i proždiru sve na svom putu.

Zacijelo je pažljivo sve promatrao dok je bio u misijskoj bolnici - premda, kao i uvijek, bez imalo poštovanja ili suosjećanja - jer je bio promišljen i dosjetljiv pomoćnik. Kad je s tog posla prešao u kuhinju, katkada bi navratio u ordinaciju da bi se upleo u liječenje nekog pacijenta i davao mi vrlo pametne savjete.

BU&CW

Mighty 22

No, kao chef bio je posve drugačiji, i niste ga mogli svrstati ni u kakvu kategoriju. Priroda se ovdje zaletjela i preskočila sve razvojne stadije sposobnosti i darovitosti, tajanstveno i neobjašnjivo kao i uvijek kad je u pitanju genijalnost. U kuhinji, u kulinarskom svijetu, Kamante je pokazivao sve osobine genija, a pratila ga je i tipična sudbina genija - osjećaj nemoći nad vlastitim moćima. Da se rodio u Evropi i došao u ruke dobrog nastavnika, Kamante bi možda postao slavan i ostavio traga u povij esti kao neobična ličnost. I ovdje u Africi bio je ličnost - i prema svojoj vještini odnosio se kao gospodar.

I mene je kuharstvo vrlo zanimalo, i kad sam prvi put posjetila Evropu, pohađala sam satove kod francuskog chefa jednog poznatog restorana, zato što sam smatrala kako bi bilo zabavno pripravljati dobra jela u Africi. Tada mi je chef, monsieur Petrochet, predložio da se poslovno udružimo, jer sam pokazala toliko ljubavi prema kulinarskoj vještini. Kad sam u Kamanteu otkrila srodnu kulinarsku dušu, ponovno me obuzela ljubav prema tom umijeću. Činilo mi se da naša suradnja otvara neslućene perspektive. Mislila sam da ništa ne može biti tajanstvenije od prirodnog nagona divljaka za našu kulinarsku umjetnost. To me navelo na drugačiju predodžbu naše civilizacije: ipak je ona bila donekle povezana s nečim božanskim i predodređenim. Osjećala sam se poput čovjeka koji ponovno nalazi put do Boga, jer mu je frenolog pokazao centar teološke elokvencije u ljudskom mozgu: dokazujući postojanje teološke elokvencije, dokazivalo se i postojanje same teologije i, naposljetku, postojanje Boga.

Kamante je bio neobično vješt u svim kuharskim poslovima. Veliki kuharski trikovi i tours de force kulinarstva bili su igrarija za njegove crne, iskrivljene ruke; nagonski su znale sve o omletima, vol au vents, sosovima i majonezama. Sve mu je polazilo za rukom bez ikakvih teškoća, kao malom Isusu iz legende koji iz gline modelira ptice i zapovijeda im da lete. Prezirao je sve komplicirane naprave, kao da mu je smetala njihova prevelika samostalnost. Kad sam mu dala napravu za tučenje i miješanje jaja, spremio ju je i pustio da zarđa, a bjelanjke je tukao nožem kojim sam plijevila travnjak, i njegov bi se snijeg od bjelanjaka naduo poput laganog oblaka. Kao kuhar imao je pronicljivo, nadahnuto oko kojim bi odabrao najdeblju kokoš iz peradarnika, a kad bi važno vagao u ruci jaje, odmah je znao kad je sneseno. Pravio je planove za poboljšanje mog jelovnika i preko nekih svojih veza nabavio je od jednog prijatelja, koji je radio kod nekog liječnika daleko od nas, sjeme izvrsne zelene salate, koje sam sama godinama uzalud tražila.

Odlično je pamtio recepte. Nije znao čitati, a engleski nije govorio, pa mu stoga kuharice nisu koristile, i sve što je naučio morao je pohraniti u glavi prema nekom redu u koji nisam nikad uspjela proniknuti. Jela je nazivao po događajima što su se zbili onoga dana kad su mu pokazali kako se ona pripremaju, pa je govorio o umaku munje što je pogodila drvo i o umaku uginulog sivog konja. Nikada nije brkao jela. Jedino čemu ga nisam mogla naučiti, koliko god se trudila, bio je redoslijed kojim se jela iznose na stol. Kad sam imala goste na večeri, morala sam svom chefu naslikati jelovnik: najprije duboki tanjur, zatim ribu, pa jarebicu ili artičoku. Nisam baš bila uvjerena da je taj njegov nedostatak posljedica slabog pamćenja. Mislim da je smatrao kako sve ima svoje granice i da

BU&CW

Mighty 23

nije htio gubiti vrijeme na potpuno nebitne stvari.

S demonom je uzbudljivo raditi. Kuhinja je teoretski pripadala meni, ali u toku našeg zajedničkog rada spoznala sam da je ne samo kuhinja nego i sav naš zajednički svijet prešao u Kamanteove ruke. Do savršenstva je shvaćao što hoću, a katkada bi mi ispunjavao želje i prije no što sam ih izrekla, ali nisam nikada uspjela dokučiti kako je to činio i zašto. Bilo mi je neobično da netko može toliko ovladati nekom vještinom ne shvaćajući njeno pravo značenje i osjećajući samo prezir za nju.

Kamante nije mogao znati kakav bi okus trebala imati naša jela i, usprkos obraćenju i vezi s civilizacijom, u srcu je bio pravi Kikuju, ukorijenjen u tradiciji svoga plemena i u svojoj vjeri kao jedinom načinu življenja koji je dostojan čovjeka. Kadikad bi doista okusio hranu što ju je skuhao, ali s izrazom sumnjičavosti, poput vještice koja srkne malo napitka iz svog kotla. Ostao je kod klipova kukuruza svojih otaca. U tome bi njegova inteligencija ponekad zatajila, pa bi mi ponudio neku delikatesu svog plemena - prženi slatki krumpir ili komad ovčjeg loja - poput psa koji vam pred noge stavlja kost na dar. Mislim da je u dnu duše sve vrijeme prezirao naš trud oko hrane i smatrao ga suludim. Povremeno bih nastojala izvući iz njega nekakvo mišljenje o tome, ali Kamante je šutio, iako je u mnogo čemu bio vrlo otvoren; tako smo radili u kuhinji rame uz rame, ne pitajući jedno drugo za mišljenje o važnosti kuhanja.

Slala sam Kamantea na naukovanje u klub Mathaiga i kuharima svojih prijatelja u Nairobiju kad bi me poslužili nekim dobrim novim jelom; tako je s vremenom, kad je završio šegrtovanje, moja kuća postala slavna po delikatesama. To me neobično veselilo. Čeznula sam da publici prikažem svoje umijeće i radovala se kad bi mi prijatelji dolazili na večeru; no, Kamante nije mario ni za kakve pohvale. Ipak je pamtio ukuse prijatelja koji su najčešće navraćali u posjet. - Skuhat ću ribu u bijelom vinu za bwanu Berkeleya Colea - rekao bi značajno kao da govori o slaboumniku. - On uvijek šalje bijelo vino da u njemu kuhamo ribu. - Kako bih čula ocjenu stručnjaka, pozvala sam jednom na večeru svog starog prijatelja Charlesa Bulpetta iz Nairobija. Bulpett je bio veliki putnik starije generacije, koja je i sama bila generaciju mlađa od Phileasa Fogga. Proputovao je cijeli svijet i svugdje okusio najbolje specijalitete i nije mario za crne dane sve dotle dok je mogao uživati. Knjige o sportu i planinarenju od prije pedeset godina govore o njegovim podvizima u Švicarskoj i Meksiku; postoji i knjiga o slavnim okladama, Kako došlo, tako prošlo, u kojoj možete pročitati kako je za okladu preplivao Temzu u fraku i cilindru; poslije je bio još romantičniji pa je, kao Leandar ili lord Вугоn, preplivao Helespont. Bila sam sretna kad je došao na večeru tete-a-tete, a posebna je sreća kad se čovjeku kojeg neobično voliš ponudi dobro jelo koje si sam pripravio. Zauzvrat mi je dao nekoliko ideja o hrani i mnogim drugim stvarima i rekao da nigdje nije bolje jeo.

Princ od Walesa ukazao mi je veliku čast kad me posjetio na farmi i hvalio moj Cumberland sauce. Samo sam taj put vidjela Kamantea kako sluša s velikim zanimanjem kad sam mu prenijela pohvalu njegova kulinarskog umijeća, jer domoroci se zanose kraljevima i vole o njima pričati. Još mnogo mjeseci kasnije poželio je to čuti još jednom i iznenada mi se obratio pitanjem kao iščupanim iz

BU&CW

Mighty 24

udžbenika francuskog: - Da li se sultanovu sinu svidio sos uz svinjetinu? Je li ga svega pojeo?

Kamante mi je i izvan kuhinje bio vrlo sklon. Htio mi je pomoći u spoznavanju korisnih strana i opasnosti života, onako kako ih je on shvaćao.

Jedne je noći, poslije ponoći, iznenada ušao u moju spavaću sobu s fenjerom u ruci, bez riječi, kao na dežurstvu. Bilo je to, zacijelo, neposredno nakon njegova dolaska u moju kuću, jer je još bio malen; zastao je stršećih ušiju pokraj mog kreveta, nalik na šišmiša koji je zalutao u sobu ili na afrički lutajući plamen, onako sa svjetiljkom u ruci. Obratio mi se vrlo svečanim glasom: - Msabu - rekao je - mislim da bi morala ustati. - Zbunjeno sam sjela u krevetu. Da se nešto ozbiljno dogodilo, pomislila sam, Farah bi došao po mene, ali kad sam rekla Kaman- teu da iziđe iz sobe, nije se ni maknuo. - Msabu - ponovio je - mislim da bi morala ustati. Mislim da Bog dolazi.

Kad sam to čula, ipak sam ustala i upitala ga zašto to misli. Važno me odveo u blagovaonicu koja je gledala na zapad, prema brdima. Kroz staklena vrata ugledala sam neobičan prizor. Na brdima se razbuktao velik požar, i trava je gorjela od vrhova sve do ravnjaka; iz kuće je vatra izgledala gotovo kao okomita crta. Doista se činilo kao da se prema nama kreće nekakav divovski lik. Neko sam vrijeme stajala i promatrala prizor, a pokraj mene Kamante budnih očiju; zatim sam mu počela objašnjavati pojavu. Htjela sam ga time smiriti, jer mi se činilo da se strašno uplašio. No, mislim da ga se objašnjenje nije nimalo dojmilo. Očito je smatrao da je izvršio svoju dužnost kad me pozvao. - Pa, dobro - rekao je - možda je tako. No, mislio sam da bi morala ustati ako dolazi Bog.

BU&CW

Mighty 25

Divljak u doseljeničkoj kući

Jedne godine izostalo je kišno razdoblje.

Strašno je to i užasno iskustvo što ga farmer, koji ga doživi, nikada ne zaboravlja. Godinama nakon toga, daleko od Afrike, u vlažnoj klimi sjeverne zemlje, trgnut će se noću od zvuka iznenadne kiše i povikati: - Napokon, napokon!

Kišno razdoblje počinjalo je obično u posljednjem tjednu ožujka i trajalo sve do sredine lipnja. Do početka kiša bivalo je sa svakim danom sve toplije i suše, grozničavo, kao u Evropi prije velike oluje, ali još žešće.

Masai, moji susjedi na drugoj obali rijeke, palili su u to doba vatru na ravnjacima, suhim poput slame, da bi imali svježu zelenu travu za stoku kad padnu prve kiše, i zrak iznad ravnjaka podrhtavao je od moćnih požara; duge perjanice dima duginih boja valjale su se travom, a vrućina i smrad paljevine sukljali su na obrađenu zemlju kao iz peči.

Divovski oblaci sakupljali su se i ponovno razilazili iznad krajolika; kratki, udaljeni pljusak oslikavao je horizont plavim prugama. Svi su bili obuzeti samo jednom mišlju.

Jedne večeri, neposredno prije zalaska sunca, pejzaž se suzio, brda se približila, postala snažna, dojmljiva u izrazitoj tamnomodroj i zelenoj boji. Nekoliko sati poslije izišla sam i ustanovila da su zvijezde nestale, osjetila mekoću i dubinu noćnog zraka i nagovještaj blagodati.

Sve jači šum što mi je hujao iznad glave potjecao je od vjetra što je vitlao visokim drvećem prašume, a ne od kiše. Štropot pri tlu izazivao je vjetar u grmlju i dugoj travi, a ne kiša. A kad bih začula šuštanje i prštanje neposredno iznad tla, onda je to bio vjetar u kukuruznim poljima, i zvuk je bio toliko nalik na kišu da bi me povremeno prevario, ali bih bila zadovoljna i iluzijom onoga za čime sam čeznula, premda to nije bila kiša.

No, kad bi zemlja odgovorila dubokom, zvonkom grmljavinom i zaorila kao u rezonatoru i kad bi svijet oko mene propjevao u svim dimenzijama, u visinu i dubinu, onda je to bila kiša. Bilo je to poput povratka na more, na kojem dugo niste bili, poput zagrljaja ljubljenog bića.

No, jedne godine kišno je razdoblje izostalo, i činilo nam se da nam je moćna priroda okrenula leđa. Bilo je svježije, ponekih dana i hladno, ali u zraku nije bilo ni traga vlage. Sve je bivalo suše i tvrđe, kao da se sva snaga i ljepota povukla sa svijeta. Nije se moglo govoriti ni o ružnom ni o lijepom vremenu, nego o poricanju vremena, kao da je njegovo postojanje odgođeno sine die. Nebom je vitlao hladan vjetar, poput propuha, boje su blijedjele, mirisi polja i šuma nestajali. Pritiskao vas je osjećaj da ste pali u nemilost velikih sila. Na jugu su se protezali spaljeni travnjaci, crni i pusti, prošarani prugama sivog i bijelog pepela.

Sa svakim danom što je prolazio u uzaludnom čekanju kiše, nade i izgledi

BU&CW

Mighty 26

farme bivali su sve sumorniji i naposljetku nestali. Sav trud proteklih mjeseci - oranje, sadnja, obrezivanje - kao da je pao u vodu. Radovi na farmi su se usporili, pa zastali.

Na ravnjacima i u brdima presušile su bare, pa su mnoge nove vrste pataka i gusaka prešle na moje jezerce. Zebre su ranim jutrom i pri zalasku sunca dolazile na pojilo na jezerce pri samoj granici farme, u dugim redovima, po đvije-tri stotine, ždrebad uz svoje majke, i nisu me se bojale dok bih jahala među njima. No, nastojali smo ih spriječiti da ne prelaze na farmu zbog stoke, jer je razina vode u pojilima stalno opadala. Ipak sam rado odlazila do pojila gdje je rogoz bujao u mulju i zelenom bojom oživljavao smeđi krajolik.

Suša je ušutkala domoroce. Nisam mogla izvući iz njih ni riječi o izgledima farme, smatrala sam da bi oni više od nas trebali znati o vremenu. Njihova je egzistencija bila na kocki; dobro su znali - i oni i njihovi očevi - da se u godinama jake suše može izgubiti i devedeset posto stoke. Presušile su i njihove shambe na kojima je ostalo samo nekoliko obješenih i uvelih sadnica slatkog krumpira i kukuruza.

Nakon nekog vremena usvojila sam njihov način ponasanja i odustala od razgovora o teškim vremenima i kuknjavi zbog njih, poput osobe koja je pala u nemilost. No, ja sam Evropljanka i nisam živjela dovoljno dugo u Africi da bih usvojila potpunu pasivnost domorodaca poput nekih Evropljana što već desetljećima tu žive. Bila sam mlada pa sam zbog nagona za samoodržavanjem morala na nešto usredotočiti energiju da me ne pomete prašina na stazama farme ili dim na ravnjacima. Počela sam u večernjim satima pisati priče, bajke i ljubavne romane, koji bi me u mislima odvukli daleko, u druge zemlje, u drugo doba.

Neke od tih pripovijedaka pričala bih prijateljima kad bi me posjetili i zadržali se neko vrijeme.

Kad sam ustala i izišla pred kuću, puhao je nemilosrdan vjetar, nebo je bilo vedro i obasuto milijunima nesmiljenih zvijezda, i sve bijaše suho.

Isprva sam pisala samo navečer, a poslije i prije podne, premda sam morala biti na poljima. Bilo je teško odlučiti da li da preoremo polja i ponovno posadimo kukuruz, da li da poberemo uvele plodove kave i spasimo grmove. Svaki dan sam odgađala odluke.

Obično sam sjedila i pisala u blagovaonici, i cijeli je stol bio prekriven papirima, jer sam morala voditi knjigovodstvo i praviti obračune i, u prekidima od priče do priče, odgovarati na kratke i očajničke poruke upravitelja farme. Sluge su me pitali što radim; kad sam im rekla da pokušavam napisati knjigu, počeli su je smatrati zadnjim pokušajem da spasim farmu u teškim vremenima pa je pobudila njihovo zanimanje. Poslije su me pitali kako knjiga napreduje. Došli bi u sobu i dugo stajali promatrajući me kako pišem, i u sobi obloženoj drvetom njihove su glave toliko nalikovale oblozi, da mi se uvečer činilo kao da sam u društvu samo s njihovim bijelim haljinama prislonjenima uza zid.

Blagovaonica je gledala na zapad, i imala je tri duga prozora što su se

BU&CW

Mighty 27

otvarala na popločenu terasu, na travnjak i prema šumi. Zemljište se blago spuštalo prema rijeci koja je bila granica između mene i rezervata Masai. Iz kuće se rijeka nije vidjela, ali se njen krivudav tok mogao pratiti po slijedu velikih tamnozelenih akacija duž korita. Na drugoj obali šumovito se zemljište ponovno uzdizalo, a iznad šuma protezali su se zeleni ravnjaci sve do podnožja Ngonga.

»Kad bi moja vjera bila tako jaka da bi mogla pomaknuti brda - to bih brdo dozvao k sebi.«

Vjetar je puhao s istoka: vrata blagovaonice, smještena u zavjetrini, bila su uvijek otvorena, pa su stoga domoroci voljeli zapadnu stranu kuće; uvijek su namjerno prolazili pokraj tog dijela kuće da bi doznali što se zbiva unutra. Iz istog razloga mali domorodački pastiri dovodili su tamo i koze na pašu u zavjetrini.

Ti dječaci što su lutali s kozama i ovcama svojih obitelji tražeći mjesto za ispašu bili su zapravo karika koja je spajala život u mojoj civiliziranoj kući i život u divljini. Moje sluge nisu imali povjerenja u njih, i nije im se sviđalo što ulaze u sobe, ali djeca su doista voljela civilizaciju i oduševljavala se njome; nisu u njoj nazirala nikakve opasnosti jer su je mogla napustiti kad god su htjela. Njen glavni simbol bio im je stari njemački sat s kukavicom, koji je visio u blagovaonici. Sat je bio posve nepotreban predmet u tim krajevima. Cijele sam godine mogla prema položaju sunca odrediti koliko je sati, a kako nisam poslovala sa željeznicom i mogla podesiti život na farmi prema vlastitim željama, sat mi nije bio uopće bitan. No, zaista je bio vrlo lijep. Svakog punog sata kukavica bi širom otvorila svoja vratašca usred grma crvenih ruža i izletjela kroz njih da bi svojim obijesnim kukanjem objavila vrijeme. Njezina bi pojava ushitila mlade stanovnike farme. Prema položaju sunca mogli su točno odrediti kad će kukavica zakukati u podne, i već u četvrt do dvanaest počeli bi navirati sa svih strana i približavati se kući, tjerajući ispred sebe koze jer se nisu usuđivali ostaviti ih same. Dječje i kozje glave virile su kroz grmlje i visoku šumsku travu poput žabljih glava iz bare.

Ostavili bi stada na travnjaku i onako bosonogi nečujno ušli; starijima je moglo biti desetak godina, a najmlađima dvije. Ponašah su se zaista uzorno i držali se vlastitog posjetilačkog ceremonijala koji se otprilike svodio na to da se mogu slobodno kretati kućom, ali da ništa ne dodiruju, ne sjedaju i ne govore ako im se tko ne obrati. Čim bi kukavica izletjela, nastalo bi veliko oduševljenje i djeca bi se prigušeno nasmijala. Ponekad bi jedan od malih pastira, koji nije mario za koze, došao rano ujutro posve sam, dugo stajao ispred sata, tihog i zatvorenih vratašca, obratio mu se jezikom kikuju, polako i jednoličnim, pjevuckavim glasom, kao da mu izjavljuje ljubav, a zatim svečano izišao iz kuće. Moji su se sluge smijali malim pastirima i u povjerenju mi pričali kako su djeca neuka i misle da je kukavica živa.

Međutim, i sami su ulazili u sobu da promatraju rad pisaćeg stroja. Kamante je znao navečer stajati i cijeli sat uza zid, dok bi mu oči neumorno poskakivale poput crnih kapljica ispod vjeđa, kao da će time naučiti dovoljno o stroju da ga može rastaviti i ponovno sastaviti.

Jedne večeri podigla sam glavu i susrela se s dubokim pogledom njegovih pažljivih očiju, i ubrzo zatim obratio mi se.

BU&CW

Mighty 28

- Msabu - rekao je - vjeruješ li zaista da možeš napisati knjigu?

Odgovorila sam mu da ne znam.

Želite li sebi predočiti razgovor s Kamanteom, morate zamisliti duge, značajne pauze prije svake rečenice, kao da je i te kako svjestan njihove važnosti. Svi su domoroci majstori u vještini pravljenja stanke i time daju razgovoru dubinu.

Kamante je i sada napravio takvu dugu stanku, a zatim izjavio: - Ja ne vjerujem.

Kamante je bio jedini s kojim sam mogla razgovarati o svojoj knjizi; odložila sam papir i upitala ga zašto ne vjeruje. Ubrzo sam ustanovila da je već prije smislio razgovor i pripremio se; izvukao je iza leđa »Odiseju« i stavio je preda me na stol.

- Gledaj, msabu - rekao je - ovo je dobra knjiga. Čvrsto se drži od početka do kraja. I kad je digneš i dobro protreseš, neće se raspasti. Čovjek koji ju je napisao vrlo je pametan. Ali to što ti pišeš - nastavio je i prezirno i nekako prijateljski sućutno - nešto je tu a nešto tamo. Kad ljudi zaborave zatvoriti vrata, tada sve odleti, padne i na pod, pa se razljutiš. Neće to biti dobra knjiga.

Objasnila sam mu da u Evropi mogu spojiti sve te stranice kako treba.

- Hoće li onda tvoja knjiga biti toliko teška koliko i ova? - upitao je Kamante važući u ruci »Odiseju«.

Kad je vidio da oklijevam, pružio mi je knjigu da sama procijenim.

- Ne - rekoh - neće, ali u knjižnici ima i drugih knjiga, kako i sam znaš, koje su lakše.

- I tako tvrde? - upitao je.

Rekla sam mu da je skupo napraviti tvrdu knjigu.

Neko je vrijeme stajao šutke, a zatim izrazio nadu u moju knjigu, a možda i kajanje zbog sumnje, pokupivši razbacane stranice s poda i stavivši ih na stol. No, još nije otišao, nego je stajao pokraj stola i čekao, a zatim me ozbiljno upitao: - Msabu, što ima u knjigama?

Kao primjer ispričala sam mu priču o Odiseju i Polifemu, kako je Odisej rekao da se zove Nitko, Polifemu iskopao oko i pobjegao privezan pod trbuhom ovna.

Kamante je slušao sa zanimanjem i izjavio da je taj ovan zacijelo iste vrste kao ovce gospodina Longa iz Elmentaite, koje je vidio na stočnom sajmu u Nairobiju. Vratio se zatim na Polifema i upitao me da li je i on bio crn kao Kikuju. Kad sam mu rekla da nije, zanimalo ga je da li je Odisej bio iz mog plemena ili obitelji.

- Kako je - upitao je - rekao tu riječ, Nitko, na svojem jeziku? Reci mi!

- Rekao je Udeis. Nazvao je sebe Udeis, što u njegovu jeziku znači Nitko.

- Moraš li i ti o tome pisati? - upitao me.

- Ne moram - rekoh. - Ljudi mogu pisati o čemu god žele. Mogla bih o tebi pisati.

BU&CW

Mighty 29

Na to se Kamante, koji se otvorio u toku razgovora, iznenada ponovno uvukao u sebe; prešao je pogledom svoje tijelo i upitao me tihim glasom o kojem ću dijelu pisati.

- Mogla bih pisati o razdoblju kad si bio bolestan i čuvao ovce na stepi - rekoh. - O čemu si tada razmišljao?

Pogled mu je lutao sobom gore i dolje; napokon je neodređeno odgovorio: - Sejui... ne znam.

- Jesi li se bojao? - upitala sam ga.

- Jesam - rekao je odlučno nakon stanke. - Svi dječaci na ravnjacima se ponekad boje.

- Čega si se bojao?

Kamante je načas zašutio, a zatim me pogledao; pribrao se, i pogled mu je bio dubok i zamišljen.

- Udeisa - rekao je. - Dječaci se na ravnjacima boje Udeisa.

Poslije nekoliko dana čula sam Kamantea kako objašnjava ostalim slugama da se knjiga koju pišem može u Evropi spojiti i da bi bilo strašno skupo kad bi je napravili tako tvrdu kao »Odiseju«. Pri tom ju je svima pokazivao. Međutim, nije vjerovao da je mogu obojiti u plavo.

Kamante je bio obdaren još nečim što mu je koristilo u mojoj kući. Čini mi se da je mogao zaplakati kad god je htio.

Kad bih ga ozbiljno prekorila, uspravio bi se preda mnom i pogledao me s budnom, dubokom tugom što je domorodačka lica poprime u trenu; zatim bi mu oči nabubrile i ispunile se krupnim suzama koje su se polako, jedna po jedna, slijevale niz obraze. Znala sam da su to bile prave krokodilske suze koje me ne bi dirnule kod drugih ljudi. No, s Kamanteom je bilo drugačije. Njegovo plosnato, ukočeno lice povuklo bi se u takvim prilikama ponovno u svijet tame i beskrajne samoće, u kojem je nekad tako dugo prebivao. Možda je takve krupne, nijeme suze ronio kao dječačić na ravnjaku okružen svojim ovcama. Zbunjivale su me, pa su mi grijesi zbog kojih sam ga korila izgledali drugačiji, nevažni, te nisam više htjela o njima govoriti. To me donekle obeshrabrivalo. No, ipak vjerujem da je Kamante - zbog pravog ljudskog povjerenja između nas - znao u duši da sam prozrela njegove pokajničke suze i da im nisam pridavala veći značaj; štoviše, i sam ih je vjerojatno smatrao više ritualom u čast viših sila nego pokušajem prevare.

Često je naglašavao da je kršćanin. Nisam znala što pri tom misli pa sam ga jedan ili dva puta pokušala ispitati, ali mi je objasnio da vjeruje u ono u što ja vjerujem, a kako ja zacijelo znam u što vjerujem, nema smisla da ga ispitujem. Taj odgovor nije bio puko izvlačenje, bijaše to donekle i njegov pozitivni program ili očitovanje vjere. Predao se Bogu bijelih ljudi. Služeći njemu, bio je spreman izvršiti svaku zapovijed, ali se nije smatrao obaveznim da objašnjava neki vjerodostojni sistem koji bi se mogao pokazati nerazboritim poput ostalih

BU&CW

Mighty 30

vjerodostojnih sistema bijelaca.

Ponekad moje ponašanje nije bilo u skladu s učenjem Škotske misije u kojoj su ga obratili; tada bi me pitao tko ima pravo.

U domorodaca upada u oči nedostatak predrasuda, jer očekujete da ćete kod primitivnih naroda naići na mračne tabue. Mislim da je to posljedica njihova upoznavanja s raznim rasama i plemenima i intenzivnih ljudskih veza u Istočnoj Africi što su ih isprva uspostavili nekadašnji trgovci bjelokosti i robljem, a u naše doba doseljenici i lovci visoke divljači. Skoro svaki domorodac, pa i mali pastiri na ravnjacima, suočava se u životu s mnogim narodima koji su mu strani kao što je Sicilijanac stran Eskimu - s Englezima, Zidovima, Burima, Arapima, Somalcima, Indijcima, s narodima Suahili, Masai i Kavirondo. U prihvaćanju tuđih ideja domorodac je svjetskiji čovjek od doseljenika iz predgrađa ili provincije, pa i od misionara, koji je odrastao u jednoličnoj zajednici ustaljenih principa. U tome i jest bit mnogih nesporazuma između bijelaca i domorodaca.

Stoga se nelagodno osjećate kad ustanovite da vi sami domorocima predstavljate kršćanstvo.

Kod mene je jednom služio jedan mladi Kikuju imenom Kitau; došao je na farmu iz rezervata Kikuju. Bio je zamišljen mladić, obziran i pažljiv sluga, pa sam ga zavoljela. Jednoga dana, nakon tri mjeseca, zamolio me da mu napišem preporuku za mog starog prijatelja, šeika Ali bin Salima, iz Mombase, jer ga je vidio u mojoj kući i sada želi, kako je rekao, raditi kod njega. Nisam htjela pustiti Kitaua da ode baš sada kad se uhodao u kućnim poslovima, pa sam mu rekla da ću mu radije povisiti plaću. Ne, rekao je, ne odlazi radi bolje plaće, ali ne može ostati. Rekao mi je da je još u rezervatu odlučio da će postati kršćanin ili musliman, samo još ne zna što će odabrati. Stoga je došao i radio za mene zato što sam kršćanka i ostao u mojoj kući tri mjeseca da upozna desturi - navike i običaje - kršćana. Od mene će otići na tri mjeseca šeiku Aliju u Mombasu i proučiti desturi muslimana, a zatim će odlučiti. Mislim da bi i nadbiskup, ustanovivši o čemu se radi, rekao ili bar pomislio ono što sam ja rekla: - Bože moj, Kitau, trebao si mi to reći kad si došao.

Muslimani ne jedu meso nijedne životinje čije grlo nije prerezano prema njihovu obredu. To pravilo često stvara teškoće na safariju, jer se tada nosi malo hrane, i prehrana posluge ovisi o ulovljenoj divljači. Kad pogodite kongonija i on se sruši, muslimani će dojuriti kao na krilima da mu na vrijeme prerežu grlo prije no što ugine, a vi ih promatrate, napeto i grozničavo, jer ako stanu oko njega obješenih ruku i glave, znači da je kongoni uginuo prije no što su oni stigli do njega, pa ćete se morati prišuljati drugom kongoniju ako nećete da vam nosači pušaka umru od gladi.

Kad sam se na početku rata jednom spremala u lov, večer prije odlaska slučajno sam susrela muslimanskog šerifa u Kijabeu i upitala ga da li bi mogao osloboditi moje ljude vjerskih pravila dok traje safari.

Šerif je bio mlad, ali mudar čovjek; razgovarao je s Farahom i Ismailom i objasnio im: - Ova je gospođa učenica Isusa Krista. Kad opali iz puške, reći će, ili barem izgovoriti u duši, U ime Boga, pa će se njeni meci izjednačiti s nožem

BU&CW

Mighty 31

pravovjernog muslimana. Stoga možete jesti meso životinja što ih ona ubije sve dotle dok traje putovanje.

Ugled kršćanske vjere u Africi oslabio je zbog međusobne nesnošljivosti kršćanskih crkava.

Dok sam živjela u Africi, obično sam na Badnjak odlazila u Francusku misiju na ponoćku. U to doba godine bilo je uglavnom vruće; vozeći se kroz šume akacija, već biste izdaleka čuli misijsko zvono kroz bistar i topao zrak. Dočekalo bi vas mnoštvo radosnih, živahnih ljudi što su se sakupili oko crkve: francuski i talijanski trgovci iz Nairobija sa svojim obiteljima, redovnice iz samostanske škole i domorodački vjernici u odjeći živih boja. Velika i lijepa crkva bila je osvijetljena stotinama svijeća i okićena transparentima što su ih svećenici sami izradili.

Kad je došao prvi Božić otkako je Kamante živio u mojoj kući, rekla sam mu da ću ga kao kršćanina povesti na misu i opisala mu što će sve lijepo tamo vidjeti, onako kako to rade svećenici. Kamante je sve to ganuto slušao i odjenuo najljepšu odjeću što ju je imao. No, kad su kola već stajala pred kućom, strahovito se uzbudio i rekao da ne može nipošto poći sa mnom. Nije mi htio objasniti razloge i izbjegavao je odgovore na moja pitanja. Naposljetku je istina provalila iz njega. Ne, ne može ići, jer je tek sada shvatio da ga želim povesti u Francusku misiju, a dok je bio u bolnici, strogo su ga odvraćali od te misije. Objasnila sam mu da je sve to nesporazum i da mora poći. Uto se počeo kočiti pred mojim očima, izvrnuo je oči kao da umire, pa su mu se vidjele samo bjeloočnice, i lice mu se oblilo znojem.

- Ne, ne, msabu - šaptao je. - Neću ići s tobom. Tamo, u toj velikoj crkvi, dobro znam, tamo je msabu koja je mbaia sana - strašno zla.

Rastužila sam se kad sam to čula, ali sam ipak odlučila da ga povedem sa sobom kako bi mu sama Djevica otvorila oči. Svećenici su imali u crkvi kip Djevice Marije od ljepenke, u prirodnoj veličini, u plavoj i bijeloj boji, a domoroce općenito impresioniraju kipovi, jer im je teško shvatiti slikovni prikaz. Stoga sam obećala Kamanteu da ću ga zaštititi i povela ga sa sobom. Kad je ušao u crkvu, meni za petama, zaboravio je sve dvoumice. Bila je to najljepša ponoćka što je ikad održana u misiji. Imali su veliku spilju sa Svetom obitelji - prikaz rođenja Kristova - što je stigla iz Pariza, osvijetljena blistavim zvijezdama na plavom nebu, a oko Svete obitelji stajali su kipovi životinja, drvene krave i snježnobijela janjad od vate, u nerazmjernoj veličini koja je zacijelo budila vjerski zanos u srcima domorodaca.

Pošto se obratio na kršćanstvo, Kamante se više nije bojao doticati mrtvo tijelo.

Prije se bojao, i kad je jednom umro bolesnik, kojega su donijeli na nosilima i spustili na terasu ispred moje kuće, nije se pomakao, kao ni ostali, kad ga je trebalo odnijeti njegovoj kući; nije pobjegao na travnjak poput ostalih, ali je nepomične stajao na terasi poput malog crnog kipa. Ne znam zašto se Kikuju toliko plaše dotaknuti mrtvo tijelo, a sami se ne boje smrti, dok bijelci, koji se boje

BU&CW

Mighty 32

umrijeti, s lakoćom dodiruju leš. I time se njihova zbilja razlikuje od naše. No, svi bijeli farmeri znaju da je to područje u kojem ne mogu utjecati na domoroce te da bi bio uzaludan svaki trud da se postigne suprotno, jer će domorodac radije umrijeti nego promijeniti navike.

Kad je strah nestao iz Kamanteova srca, počeo ga je prezirati kod svojih suplemenjaka. Čak se pomalo pravio i važan kao da se hvali snagom svoga Boga. Pružila mi se ne jednom prilika da iskušam njegovu vjeru, jer smo Kamante i ja u toku zajedničkog života na farmi tripift nosili mrtvace. Jednom je to bila mrtva domorodačka djevojka koju je pregazila volovska zaprega ispred moje kuće. Drugf put je to bio jedan mladi Kikuju koji je poginuo pri sječi drveća u šumi. Treći je bio bijeli starac koji je neko vrijeme živio na farmi i umro kod nas.

Bio je moj zemljak, stari, slijepi Danac imenom Knudsen. Jednoga dana, kad sam bila u Nairobiju, napipao je put do mojih kola, predstavio se i zamolio me da mu pružim gostoprimstvo na svom zemljištu, jer nije imao gdje živjeti. U to sam doba morala smanjiti broj bijelih namještenika na plantaži, pa sam imala prazan bungalov koji sam mu mogla prepustiti. Tako je došao na farmu i živio ondje šest mjeseci.

Doimao se zaista neobično u afričkim brdima; bio je pravi čovjek s mora, pa nam se činilo kao da s nama živi stari albatros podrezanih krila. Životne nedaće, bolest i piće pretvorili su ga u pognutu i pogrbljenu ruinu, čudne boje kose što je poprime crvenokosi ljudi kad posijede, kao da se posuo pepelom po glavi ili kao da je obilježen vlastitim elementom i solju. No, u njemu je gorjela neugasiva vatra koju nikakav pepeo nije mogao prekriti. Potjecao je iz danske ribarske obitelji i bio je mornar, a poslije jedan od prvih afričkih pionira - tko zna koji gaje vjetar donio tamo.

Old Knudsen - tako se uvijek predstavljao - okušao se u mnogim djelatnostima, osobito u onima koje su imale nekakve veze s vodom, ribama ili pticama, ali ni u jednoj nije uspio. Neko je vrijeme vodio, pričao mi je, ribarsko poduzeće na jezeru Victoria, s miljama najboljih ribarskih mreža na svijetu i motornim čamcem. No, u ratu je sve izgubio. Dok mi je pričao o svojoj tragediji, osjetila sam da je posrijedi bio nekakav sudbonosni nesporazum ih izdaja prijatelja. Ne znam točno što je od toga bilo istina, jer je svaki put kad bi mi o tome govorio njegova priča bila malo drugačija, i Old Knudsen bi se uvijek strahovito uzrujao kad bi stigao do tog trenutka u priči. Bez obzira na to, bilo je tu i istine, jer mu je vlada, dok je boravio kod mene, plaćala odštetu, nekakvu penziju koja je iznosila jedan šiling na dan.

Sve bi mi to pričao kad god bi me posjetio. Cesto bi kod mene tražio utočište, jer se u svom bungalovu nije osjećao ugodno. Mali domorodački dječaci, koje sam mu poslala da kod njega rade kao sluge, neprekidno su bježali od njega, jer ih je plašio, nasumce nasrćući na njih i lamatajući štapom. No, kad je bio raspoložen, sjedio bi uz kavu na mojoj verandi i pjevao mi samoinicijativno danske patriotske pjesme unoseći u glas svu svoju energiju. Oboje smo uživali razgovarajući danski, pa smo razmjenjivali mišljenja o beznačajnim događajima na farmi, samo zato da bismo govorili svojim jezikom. Nisam uvijek imala strpljenja s njim, jer kad bi došao, nije ga bilo lako zaustaviti u govoru i natjerati

BU&CW

Mighty 33

da ode; u svakidašnjem druženju otkrila sam u njemu, kako sam i očekivala, mnogo osobina Coleridgeovog Starog mornara ili pak starog pomorca iz Priča o Sindbadu moreplovcu.

Bio je veliki majstor u pletenju ribarskih mreža - najboljih ribarskih mreža na svijetu, kako je rekao - a na farmi, u bungalovu, pravio je bičeve od kože vodenog konja; domoroci su ih zvali kibokos. Kupovao je kožu od domorodaca ili farmera s jezera Naivasha, i kad bi mu se posrećilo, napravio bi iz jedne kože pedeset kiboka. Još imam jahaći bič koji mi je darovao; vrlo je lijep. Oko njegove kuće širio se strahovit zadah koža, poput smrada oko gnijezda starog lešinara. Poslije, kad sam napravila jezerce na farmi, zadržavao se skoro uvijek na njegovoj obali, duboko zamišljen, pognute glave, poput morske ptice u zoološkom vrtu.

U slabim, upalim prsima Old Knudsena krilo se jednostavno, raspaljivo srce dječaka koji gori od nepatvorene želje za borbom; bio je veliki i romantični hvalisavac i ratnik. Znao je mrziti iz dna duše, i bio je uvijek ljut i ogorčen skoro na sve ljude i institucije s kojima je dolazio u dodir; zaklinjao je nebesa da na njih sruče kišu vatre i sumpora i zazivao đavole da ih spopadnu. Posebno je uživao kad god bi mogao zavaditi ljude, poput dječaka koji nahuška jednog psa na drugog ili psa na mačku. Bilo mi je neobično i zastrašujuće gledati kako duša Old Knudsena - nakon dugog i teškog života, pošto ga je voda napokon izbacila u tako reći mirnu uvalu u kojoj je mogao spustiti jedra - još glasno vapi za suprotstavljanjem i borbom poput duše dječaka. Divila sam joj se kao bersekerovoj duši.

Uvijek je govorio o sebi u trećem licu, o »Old Knudsenu«, i uvijek se hvastao i veličao do krajnjih granica.

Nije bilo ničega na svijetu što Old Knudsen ne bi mogao poduzeti i provesti, ni boksačkog šampiona kojega Old Knudsen ne bi mogao oboriti. Kad god je bilo riječi o drugim ljudima, bio je najcrnji pesimist i proricao skoru, katastrofalnu i zasluženu propast svih njihovih aktivnosti. No, za sebe je bio žestok optimist. Neposredno prije smrti povjerio mi je, zatraživši od mene da sačuvam njegovu tajnu, fantastičan plan, koji će Old Knudsenu napokon donijeti milijune i posramiti sve njegove neprijatelje. S dna jezera Naivasha, pričao mi je, podići će na površinu stotine tisuća tona gvana što su ga tamo, od stvaranja svijeta ispuštale vodene ptice. S posljednjom, nevjerojatnom snagom otputio se s farme na jezero Navaisha da prouči i razradi detalje svoga plana. Umro je okružen aurom tog pothvata. Projekt je sadržavao sve elemente prirasle njegovu srcu: duboku vodu, ptice, skriveno blago; čak ga je začinio pojedinostima o kojima se ne govori pred damama. A iznad svega toga vidio je u duhu sebe, Old Knudsena, kako trijumfira s trozubom u rukama i upravlja valovima. Ne sjećam se da li mi je ikada objasnio kako će izvući gvano s dna jezera.

Velika djela i podvizi Old Knudsena i njegova nadmoć u svemu, kako ih je on prikazivao, bili su u izrazitom protuslovlju sa slabosti i nemoći starca koji je o njima govorio; osjećalo se da su to dvije odvojene i potpuno različite osobe. U pozadini se uzdizao moćan lik Old Knudsena, neporaženog i pobjedničkog, junaka u svim pothvatima, a njegov mi je stari, pogrbljeni i iscrpljeni sluga, kojega sam poznavala, neumorno pričao o tom junaku. Taj mali, skromni čovjek

BU&CW

Mighty 34

postavio je sebi životni zadatak da zagovara i uznosi ime Old Knudsena sve do posljednjeg daha, jer on ga je jedini poznavao, samo on uz Boga.

Samo sam ga jednom čula kako o sebi govori u prvom licu. Bilo je to nekoliko mjeseci prije njegove smrti. Pretrpio je težak srčani infarkt, nalik na onaj koji ga je naposljetku ubio; kako se tjedan dana nije pojavljivao na farmi, otišla sam u njegov bungalov da vidim što je s njim i našla ga u oblaku smrada od kože vodenog konja, u krevetu, u bijednoj i vrlo neurednoj sobi. Lice mu je bilo pepeljastosivo, a mutne oči duboko upale u očne šupljine. Šutke je ležao i nije izustio ni riječi kad sam mu se obratila. Tek nakon dugo vremena, pošto sam se već digla da odem, progovorio je iznenada tihim, promuklim glasom: - Strašno mi je slabo. - Taj put nije bilo govora o Old Knudsenu koji sigurno nije bio nikada ni bolestan ni poražen; bio je to sluga koji je sebi barem jednom dopustio da izrazi osobnu nevolju i tjeskobu.

Old Knudsen se dosađivao na farmi pa bi povremeno zaključavao vrata svog bungalova, nekamo se otputio i netragom nestao. Mislim da se to najčešće događalo kad bi ga obavijestili da je u Nairobi stigao jedan od njegovih starih prijatelja, također afrički pionir iz slavne prošlosti. Ne bi ga bilo tjedan-dva, i kad bismo već napola zaboravili da postoji, vratio bi se, uvijek teško bolestan i iscrpljen, pa bi se jedva odvukao do vrata bungalova i otključao ih. Zatim bi se krio nekoliko dana. Mislim da se u tim trenucima bojao mene, jer je mislio da nipošto ne odobravam njegove eskapade i da ću sada iskoristiti njegovu slabost i likovati. Premda je katkada pjevao o mornarovoj nevjesti koja voli valove, Old Knudsen je duboko u srcu gajio nepovjerenje prema ženama smatrajući ih neprijateljima muškaraca, jer im je nagonski i načelno samo do toga da muškarcima pokvare veselje.

Prije onoga dana kad je umro nije ga bilo dva tjedna, i nitko na farmi nije znao da se vratio. No, zacijelo je i sam odlučio da taj put odstupi od pravila, jer se uputio u moju kuću stazom što je prolazila kroz plantažu, a zatim pao i umro. Kamante i ja našli smo ga kako leži na stazi kad smo kasno poslije podne pošli tražiti gljive na ravnjaku, u niskoj novoj travi, jer je bio travanj, početak kišnog razdoblja.

Bilo je dolično što ga je našao Kamante jer je on bio jedini domorodac na farmi koji mu je bio sklon. Starac ga je čak i zanimao kao osoba koja je bila čudak kao i on, pa mu je od vremena do vremena svojevoljno odnosio jaja i pazio na njegove totoe i time sprečavao da svi odjednom ne pobjegnu.

Starac je ležao na leđima, poluotvorenih očiju, a šešir mu se otkotrljao pri padu. U smrti je izgledao posve pribrano. Napokon si se smirio, Old Knudsene, pomislila sam.

Htjela sam ga prenijeti u njegov bungalov, ali sam znala da bi bilo uzaludno pozvati u pomoć bilo kojeg od domorodaca koji bi naišao ili radio na obližnjoj shambr, samo bi odmah pobjegli kad bi čuli zašto ih zovem. Zapovjedila sam Kamanteu da otrči kući i dovede Faraha da mi pomogne. No, Kamante se nije ni maknuo.

BU&CW

Mighty 35

- Zašto hoćeš da trčim?

- Pa, valjda vidiš i sam - rekoh - da ne mogu sama nositi starog bwanu, a vi Kukuju ste budale, bojite se nositi mrtva čovjeka.

Kamante je razvukao usne u nečujan podsmijeh. - Opet zaboravljaš, msabu - rekao je - da sam kršćanin.

Uhvatio je starčeve noge, dok sam mu ja podigla glavu, pa smo ga tako nosili u bungalov. Povremeno bismo stali, spustili ga na zemlju i odmorili se; zatim se Kamante uspravio i pogledao ravno u stopala Old Knudsena; mislim da su se tako ponašah u Škotskoj misiji u prisutnosti smrti.

Kad smo ga položili na krevet, Kamante se ushodao po sobi, te otišao u kuhinju da potraži ručnik kojim bismo prekrili Knudsenovo lice, ali pronašao je samo stare novine. - Kršćani su to radili u bolnici - objasnio mi je.

Kamante se još dugo sjećao tog doživljaja i likovao zbog mog neznanja u tom trenutku. Radio bi sa mnom u kuhinji, ispunjen skrivenim zadovoljstvom, a zatim bi prasnuo u smijeh. - Sjećaš li se, msabu - rekao je - kad si zaboravila da sam kršćanin i mislila kako ću se bojati da ti pomognem nositi mzungu mzee - starog bijelca?

Postavši kršćaninom, Kamante se nije više bojao zmija. Čula sam ga kako priča slugama da kršćanin može uvijek petama stati na glavu i najveće zmije i zgnječiti je. Nisam ga vidjela da to čini, ali sam ga vidjela kako nepomično stoji, pribrano, s rukama na leđima, nedaleko od kuharove kolibe kad se na krovu pojavila naduta ljutica. Svi su se mališani razbježali kao rakova djeca, neobuzdano cvileći, a Farah je ušao u kuću, uzeo pušku i ubio zmiju.

Kad je sve prošlo i duhovi se ponovno smirili, sin mog saisija, Nyore, upita Kamantea: - Zašto, Kamante, nisi toj velikoj, opakoj zmiji petama smrskao glavu?

- Zato što je bila na krovu - rekao je Kamante.

Neko sam vrijeme vježbala strijeljanje lukom i strijelom. Bila sam jaka, ali mi je bilo teško napeti luk wanderobo što mi ga je donio Farah; ipak sam naposljetku, nakon duga vježbanja, postala vješt strijelac.

Kamante je onda bio još posve malen: promatrao me kako na travnjaku strijeljam iz luka i kao da je sumnjao da ću uspjeti. Jednoga mi je dana rekao: - Jesi li još kršćanka kad strijeljaš iz luka? Mislio sam da kršćani pucaju samo iz puške.

Iz Biblije u slikama pokazala sam mu ilustraciju uz priču o Hagarinu sinu: »I Bog je bio s dječakom; te je rastao i odrastao. Živio je u pustinji te postao vješt u strijeljanju iz luka.«

- Da - rekao je Kamante. - Bio je poput tebe.

Kamante je imao zlatne ruke za bolesne životinje kao i za moje domorodačke pacijente. Vadio je špranje iz pasjih šapa, a jednom je izliječio psa kojega je ugrizla zmija.

BU&CW

Mighty 36

Jedno je vrijeme u mojoj kući živjela roda slomljenog krila. Bila je vrlo odlučna: šetala bi sobama, a kad bi ušla u spavaću sobu, upuštala se u žestoke dvoboje, kao pravi mačevalac, mašući i lamatajući krilima, sa svojim odrazom u zrcalu. Posvuda je slijedila Kamantea, i bilo je gotovo nemoguće oduprijeti se pomisli da roda namjerno oponaša Kamanteov ukočen i odmjeren hod. Noge su im bile iste debljine. Domorodački mališani imali su oko za groteskno i vikali bi od veselja kad bi ugledah neobičan par kako prolazi. Kamante je shvaćao šalu, ali nije nikada mnogo mario za mišljenje drugih ljudi. Slao je dječake da u barama sakupljaju žabe za rodu.

Kamante je bio zadužen da vodi brigu i o Lulu.

BU&CW

Mighty 37

Gazela

Lulu je došla u moju kuću iz šume kao što je Kamante došao iz stepe.

Istočno od farme protezao se šumski rezervat Ngong koji je u to doba bio još uglavnom prašuma. Bilo mi je doista žao kad su posjekli staru šumu da bi posadili eukaliptuse i grevileje. Za Nairobi bi to bio prekrasan park i prostor za rekreaciju.

Afrička prašuma je tajanstvena. Kad uđete u nju, čini vam se da prodirete u dubinu stare tapiserije, dijelom izblijedjele, dijelom potamnjele od starosti, ali čudesno bogate zelenim nijansama. Nebo se niotkuda ne nazire, ali se sunčevo svjetlo neobično poigrava prolazeći kroz lišće. Sivi lišajevi što vise s drveća poput dugih brada i, posvuda, povijuše na stablima pridonose tajanstvenoj i zagonetnoj atmosferi prašume. Često sam znala s Farahom jahati prašumom, nedjeljom kad nije bilo posla na farmi, uspinjali smo se i spuštah obroncima i prelazili male vijugave šumske potoke. Zrak u šumi bio je svjež poput vode i ispunjen mirisom biljaka, a kad bi počelo kišno razdoblje i procvjetale povijuše, jahali smo kroz oblake i oblake miomirisa. Jedna vrsta afričke šumske maslinice malih, svijetlosmeđih, ljepljivih cvjetova ima očaravajući miris poput jorgovana ili đurđice. Tu i tamo visjela su na kožnatom remenju između grana šuplja debla; Kikuju su ih tamo vješali da bi pčele u njima gradile košnice i skupljale med. Jednom smo prilikom ugledali i leoparda kako sjedi na putu, kao utkan u tapiseriju.

Ovdje, visoko iznad zemlje, živio je brbljav i nemiran narod malih sivih majmuna. Kad bi skupina majmuna prešla preko puta, u zraku bi se još dugo zadržao njihov zadah, opor i pljesniv, nalik na smrad miševa. Jašeći prašumom začula bih odjednom šuškanje i zujanje iznad glave, znak prolaza majmunske kolone. Kad bih se pritajila i stala, mogla sam i zapaziti majmuna kako nepomično sjedi na drvetu, a malo poslije ustanoviti kako cijela šuma oko mene vrvi od njegove obitelji koja se smjestila po drveću poput voća, od njihovih sivih ili tamnih likova, ovisno o tome koliko ih obasjava sunce, dugih ovješenih repova. Čudno se glasaju, zvukom nalik na cmakanje popraćeno kašljucanjem; kad sam ih oponašala sa zemlje, afektirano su vrtjeli glavama čas na jednu, čas na drugu stranu, ali kad bih se naglo pokrenula, svi bi nestali u trenu, i čula bih samo sve slabije šuškanje grana dok su se penjali na vrhove drveća i nestajali u šumi poput jata riba u valovima.

Na uskom puteljku u gustoj prašumi Ngonga naišla sam, usred jednog vrelog dana, na divovskog mužjaka divlje svinje, stvorenje koje se rijetko susreće. Iznenada je prošao mimo mene sa ženkom i tri praščića te nestao velikom brzinom; cijela je obitelj izgledala poput likova izrezanih iz tamnog papira, koji su se isticah na pozadini suncem obasjana zelenila. Bio je to veličanstven prizor, poput odraza s površine šumskog jezera, poput nečega što se dogodilo prije tisuću godina.

BU&CW

Mighty 38

Lulu je bila mlada životinja iz roda šumskih vijorogih antilopa koje su možda najljepše afričke antilope. Nešto su veće od jelena lopatara; žive u šumi ili u šikari i vrlo su oprezne i plašljive, pa ih stoga ne viđate tako često kao antilope na ravnjacima. Međutim, brda Ngong i okolni kraj odgovaraju vijorogim antilopama, i kad bih logorovala u brdima, te odlazila u lov rano ujutro ili u sumrak, viđala sam ih kako izlaze iz guštika na šumske čistine, a krzno im je sjalo poput bakra na još prigušenom sunčevu svjetlu. Mužjak ima par prekrasno savijenih rogova.

Evo, kako je Lulu postala članom mog domaćinstva.

Jednog jutra odvezla sam se s farme u Nairobi. Neposredno prije toga izgorjela mi je Ijuštionica i sušionica kave, pa sam morala odlaziti nekoliko puta u grad da sredim formalnosti oko isplate osiguranja. Tog ranog jutra glava mi je bila puna brojki i proračuna. Vozeći se ngonškom cestom naišla sam na skupinu malih Kikujua koji su mi nešto dovikivali, a tada spazila kako mi pružaju sasvim malu antilopu da je pogledam. Pretpostavila sam da su našli mladunče u guštiku i da mi ga sad žele prodati, ali već sam kasnila na sastanak u Nairobiju, pa nisam o tome ni razmišljala, već sam nastavila put.

Kad sam se te večeri vraćala kući i prolazila pokraj istog mjesta, ponovno sam začula viku sa strane; djeca su još ondje stajala, već pomalo umorna i razočarana jer su vjerojatno pokušavala prodati mladunče i drugima koji su tuda prolazili u toku dana, pa im je sada bilo i te kako stalo da sklope posao prije zalaska sunca te su visoko podigli mladunče da bi me primamili. No, provela sam naporan dan u gradu, a ni s isplatom osiguranja nije išlo kako treba, pa mi nije bilo do razgovora s njima, nego sam samo nastavila voziti i prošla mimo njih. Nisam ni razmišljala o njima kad sam došla kući, samo sam večerala i otišla spavati.

Tek što sam zaspala, probudio me užasan strah. Pred očima mi se ukazala slika dječaka i laneta, jasna i izrazita, kao da ju je netko naslikao, i sjela sam u krevetu, zaprepaštena, kao da me netko pokušava ugušiti. Što li će biti s lanetom, pomislila sam, u rukama mališana koji su ga ulovili i stajali s njim cijeli dan na vrućini i držali ga svezanih nogu? Bilo je svakako premaleno da jede samo, a ja sam u jednom danu dvaput prošla mimo njega, kao levit i svećenik u jednoj te istoj osobi, i nisam ni pomislila na njega. Tko zna gdje li je sada? Obuzela me prava panika, te sam probudila sve sluge. Rekla sam im da moraju pronaći lane i donijeti mi ga ujutro jer ću ih inače sve otpustiti. To ih je odmah razbudilo. U kolima su toga dana bila sa mnom dvojica od njih, ali tada nisu pokazali nikakvo zanimanje ni za djecu ni za lane; no, sada su stali pred ostale opisujući mnoštvo pojedinosti о mjestu, vremenu i obitelji dječaka na cesti. Bila je mjesečina; sluge su se posvuda razmiljeli živahno razgovarajući o situaciji; čula sam ih kako razglabaju o tome da će svi biti otpušteni ako ne pronađu antilopu.

Rano ujutro, kad mi je Farah donio čaj, ušao je s njim i Juma noseći lane u rukama. Budući da je bila ženka, nazvali smo je Lulu, što na suahiliju, kako su mi rekli, znači biser.

BU&CW

Mighty 39

U to vrijeme Lulu nije bila veća od mačke. Imala je velike, mirne, ljubičaste oči, a noge su joj bile tako nježne da sam se svaki put bojala da će ih slomiti kad bi ih liježući savijala ili ustajući ponovno pružala. Uši su joj bile meke kao svila i neizrecivo izražajne, a nos cm poput gomoljače. Sa svojim sićušnim papcima podsjećala je na tradicionalnu kinesku djevojku stopala omotanih zavojima. Čudesan je osjećaj držati na rukama takvo savršeno stvorenje.

Lulu se ubrzo prilagodila novom životu i ljudima oko sebe i ponašala se kao da je kod kuće. U toku prvih tjedana teško se snalazila na uglačanim podovima u sobama, i kad bi prešla rub čilima, noge bi joj kliznule na sve četiri strane; stalno sam se bojala da će joj se nešto dogoditi, ali ona se nije dala zbuniti. Naposljetku je naučila hodati na golom podu, i njeno je tapkanje zvučalo poput ljutitog lupkanja prstima po stolu. Bila je izuzetno uredna u svim svojim navikama. Još kao mladunče bila je tvrdoglava, a kad bih je zbog nečeg prekorila, ponašala se kao da želi reći: - Samo bez scene, molim.

Kamante ju je othranio bočicom, a noću ju je zaključavao, jer smo je morali čuvati od leoparda koji su se motah oko kuće čim bi se spustila noć. Stoga mu je bila privržena i posvuda ga slijedila. Ako ponekad ne bi učinio ono što je htjela, snažno bi ga udarila glavicom po tankim nogama; i bila je tako dražesna da sam i nehotice znala pomisliti, gledajući ih tako zajedno, da mi se pred očima ukazala nova, paradoksalna ilustracija za priču o ljepotici i zvijeri. Lulu je svojom ljepotom i umiljatošću izborila sebi privilegirani položaj u kući, i svi su je poštovali.

U Africi nikada nisam držala pse drugih pasmina osim škotskih jelenskih hrtova. Nema plemenitijih i dostojanstvenijih pasa. Zacijelo su stoljećima živjeli s ljudima, kad su tako dobro razumjeli ljude i shvaćali uvjete u kojima su živjeli. Naći ćete ih prikazane na starim slikama i tapiserijama, i u njihovu izgledu i ponašanju ima nečeg što okolini daje upravo obilježje tapiserije; oni stvaraju aristokratsku atmosferu.

Moj prvi hrt bio je Dusk; dobila sam ga za vjenčani dar i povela sa sobom kad sam se, poput putnika na »Mayfloweru«, otputila u Afriku. Bio je hrabar i plemenit. Pratio me dok sam u prvim mjesecima rata volovskim kolima prevozila razne državne terete u rezervat Masai. Na žalost, nakon nekoliko godina usmrtila ga je zebra. Kad je Lulu došla u kuću, ostala su mi još dva njegova sina.

Škotski hrtovi dobro su se uklapali u afričke krajeve i prilagodili se domorocima. Možda zbog visine - u svima njima kucalo je srce istim brdskim ritmom - jer na obali, u Mombasi, tog sklada nije bilo. Kao da je tom veličanstvenom stepskom kraju s njegovim ravnjacima, brdima i rijekama nedostajao samo hrt da upotpuni njegovu sliku. Svi škotski hrtovi su izvrsni lovci, i imaju bolji njuh od velikih kratkodlakih engleskih hrtova, premda se u lovu koriste vidom. Pravi je užitak promatrati ih kako love u paru. Vodila sam ih sa sobom u rezervat divljači - iako nisam smjela - gdje bi ravnjakom raspršili krda zebri i gnua. No, kad sam s njima lovila u rezervatu Masai, ne bih nikada izgubila pogođenu divljač.

BU&CW

Mighty 40

Lijepo su izgledah i u prašumi, tamnosivi uz zagasito- zelene nijanse. Jedan od njih sam je ubio jednog pavijana, starog mužjaka, i u toj borbi pavijan mu je progrizao vrh njuške; ožiljak je poružnio njegov plemeniti profil, ali su ga svi na farmi smatrali znakom časti, jer su pavijani vrlo štetni i domorocima mrski.

Hrtovi su bili mudri i znali su tko je u mojoj kući musliman i ne smije taknuti psa.

Prvih sam godina imala pomoćnog lovca, Somalca imenom Ismail, koji je umro još za mog boravka u Africi. Bio je jedan od lovaca starog kova kakvih više nema. Odrastao je među starim lovcima na visoku divljač s početka stoljeća kad je cijela Afrika bila pravi prirodni park. Njegove veze s civilizacijom ograničavale su se samo na lov, i sve njegovo znanje engleskog svodilo se na lovački žargon. Kad se Ismail vratio u Somaliju, primila sam od njega pismo naslovljeno na Lavicu Blixen, i počinjalo je s Poštovana Lavice. Ismail je bio ortodoksni musliman i ne bi ni za što na svijetu dirnuo psa, što ga je prilično ometalo u zvanju. No, Dusk je bio iznimka, i nije se nikad protivio kad bi se Dusk vozio s nama u lakoj dvokolici u koju je bila zapregnuta mazga; čak je dopuštao Dušku da spava u njegovu šatoru, jer Dusk, kako je rekao, prepoznaje muslimane čim ih vidi i zna da ga oni nikada ne dotiču. Ismail me doista uvjeravao kako Dusk odmah vidi tko je u duši pravi musliman. Jednom mi je rekao: - Sad znam da je Dusk iz istog plemena kao i ti. Smije se ljudima.

Psi su shvatili moć i položaj Lulu u kući. Nije uopće poštovala te arogantne velike lovce. Gurala bi ih od svoje zdjele s mlijekom i s njihovih omiljenih mjesta uz vatru. Privezala sam joj zvončić na ogrlicu, pa su psi, čim bi začuli sve glasnije zveckanje zvončića, rezignirano ustajali sa svojih toplih ležaja pokraj kamina i lijegali u drugi dio sobe. Ipak, nitko nije bio dostojanstveniji od Lulu kad bi došla i legla, poput prave dame koja čedno skuplja svoje haljine i ne želi nikome smetati. Pila je mlijeko prenemažući se, kao da popušta nutkanju odveć brižne domaćice. Uporno je tražila da je češkamo iza ušiju, i pri tom pokazivala suzdržljivu koketeriju poput mlade žene koja čeka milovanje muža.

Kad je Lulu odrasla, rascvjetala se u svoj svojoj dražesti i pretvorila se u vitku ženku nježnih oblina - ljepoticu od glave do pete. Nalikovala je na minucioznu ilustraciju uz Heineovu pjesmu o mudrim i plemenitim gazelama na obali Gangesa.

No nije bila blaga, nego sva vražja. Poput svih ženskih stvorenja, zauzimala je, na izgled, obrambeni stav, kao da je zaokupljena samo očuvanjem integriteta vlastite ličnosti, premda se, zapravo, svim silama usredotočila na napad. Na koga? Na cijeli svijet. Bila je nepredvidiva i neobuzdana u svojim raspoloženjima, a napadala bi i mog konja, ako joj zbog nečega nije bio po volji. Sjetila sam se starog Hagenbecka u Hamburgu i njegovih riječi da su od svih životinja, uključujući zvijeri, najnepouzdaniji jelen i njegovi rođaci te da možemo, vjerovati i leopardu, no poklonimo li povjerenje mladom j&lemP, prije ili poslije napast će nas s leđa.

Lulu je bila ponos kuće, pa i onda kad se ponašala besramno kao prava

BU&CW

Mighty 41

mlada koketa, ali mi je nismo mogli usrećiti. Katkada bi satima ili cijelo poslijepodne izbivala iz kuće. Kad bi je obuzeo nemir, i nezadovoljstvo okolinom doseglo vrhunac, stala bi na travnjak i, da bi srcu dala oduška, plesala ispred kuće ratničke plesove, koji su svojim krivudavim i isprekidanim pokretima podsjećali na molitvu sotoni.

»O, Lulu,« razmišljala sam, »znam da si čudesno jaka i da skokovima možeš nadvisiti sebe. Sad si bijesna na nas i najradije bi nas ubila, kad bi ti se dalo. No, problem nije u tome, kako misliš, što smo ti prepriječili put ogradama, previsokima za tebe - a kako bismo to i mogli učiniti, ti velika skakačice? Problem je u tome što ti uopće nismo postavili prepreke. U tebi je velika snaga, Lulu, a i prepreke su u tebi, samo još nije došao pravi trenutak.«

Jedne večeri Lulu nije došla kući, te smo je uzalud tražili tjedan dana. Bio nam je to svima težak udarac, i vedrina je napustila kuću. Razmišljala sam o leopardima pokraj rijeke, i jedne večeri razgovarala o njima s Kamanteom.

Kao i obično, morala sam čekati njegov odgovor; trebalo mu je vremena da razmisli zašto tako slabo shvaćam neke stvari,, Vratio se na temu tek nakon nekoliko dana.

- Ti vjeruješ, msabu, da je Lulu mrtva - rekao je.

Nije mi bila po volji takva otvorenost, pa sam mu rekla da se pitam zašto se nije vratila.

- Lulu nije mrtva - rekao je Kamante. - Udala se.

Ugodno sam se iznenadila, a zatim upitala Kamantea - odakle to zna.

- O, da - rekao je. - Udala se. Živi u šumi sa svojim bwanom . . . mužem ili gospodarom, ali nije zaboravila ljude; ujutro se obično vraća kući. Iza kuhinje joj prospem mljeveni kukuruz, a zatim, prije izlaska sunca, ona izlazi iz šume i pojede ga. S njom je i muž, ali se boji ljudi zato što ih ne poznaje. On stoji ispod velikog bijelog drveta na drugom kraju travnjaka, ali se ne usudi približiti se kući.

Rekla sam Kamanteu da dođe po mene kad idući put spazi Lulu. Nekoliko dana poslije došao je prije izlaska sunca i pozvao me.

Jutro je bilo prekrasno. Dok smo čekali, povukle su se i posljednje zvijezde, nebo je bilo vedro, a svijet u koji smo zakoračili bio je sablasno tih i neobično šutljiv. Trava je bila vlažna; dolje, kod drveća, gdje se zemljište spuštalo, svjetlucale su srebrne kapljice rose. Zrak je bio svjež, hladnoća je štipala, i u sjevernim zemljama to bi značilo da se približava mraz. Koliko god sam puta doživjela tu sjenovitu svježinu, nisam nikada mogla povjerovati da ću za nekoliko sati jedva podnositi jarko sunce i užareno nebo. Siva maglica zastrla je brda i poprimila njihov oblik; bivolima je zacijelo bilo neobično hladno ako su pasli na obroncima kao u oblaku.

Veličanstveni svod iznad naših glava postepeno se punio svjetlošću kao čaša vinom. Iznenada, neprimjetno, vrhove brda oblile su prve zrake sunca i zarumenile ih. Polako, dok se zemlja naginjala prema suncu, travnati obronci na podnožju brda i, malo niže, masajske šume poprimili su nježnu zlatnu boju. Vrhovi drveća u šumi na našoj obali rijeke pocrvenjeti su kao bakar. Veliki,

BU&CW

Mighty 42

ljubičasti divlji golubovi, koji su se gnijezdili na drugoj obali rijeke, stali bi u to doba dana prelijetati na našu stranu da bi se hranili kestenom u mojoj šumi. Prebivali su kod nas samo nekoliko mjeseci. Ptice su nadirale neobično brzo, poput juriša zračne konjice. Stoga su moji prijatelji iz Nairobija posebno voljeli jutarnji lov na golubove na mojoj farmi; da bi pravovremeno stigli, upravo onda kad izlazi sunce, dolazili su k nama vrlo rano, pa su svjetla njihovih automobila još gorjela kad bi skrenuli na kolni prilaz.

Stojeći tako u prozračnoj sjeni i gledajući zlataste vrhunce i bistro nebo, činilo mi se kao da hodam po morskom dnu i netremice gledam prema površini vode, dok mimo mene prolaze struje.

Neka je ptica počela pjevati, a zatim sam, podalje u šumi, začula zvuk zvončića. Kakve li radosti, Lulu se vratila i sad je u blizini svog starog doma! Približavala se, čula sam ritam njezinih koraka; hodala je, zastajkivala, pa ponovno hodala. Ugledali smo je kad je obišla kolibu jednog sluge. Odjednom mi je bilo tako čudno i privlačno vidjeti antilopu posve blizu kuće. Zastala je, jer je, činilo se, očekivala da će ugledati Kamantea a ne mene. No, nije pobjegla: neustrašivo me pogledala i ne sjećajući se naših okršaja ni svog prešutnog i nezahvalnog bijega.

Šumska Lulu bila je nadmoćno, slobodno biće; duševno se promijenila i sada je ona vladala. Da sam slučajno poznavala neku mladu princezu u progonstvu, dok još pretendira na prijestolje, pa je ponovno srela u punom kraljevskom sjaju pošto su joj vraćena sva prava, taj bi susret bio isti kao ovaj s Lulu. Lulu nije pokazala ništa manje beskarakternosti od kralja Luja Filipa kad je objavio da se francuski kralj ne sjeća zamjerki vojvode Orleanskog. Lulu je sada bila zrela. Napadačkog je duha nestalo, jer koga bi trebala napasti i zašto? Nepopustljivo i mirno uživala je u svojim božanskim pravima. Dovoljno me poznavala da bi znala kako me se ne treba bojati. Neko me vrijeme netremice gledala; njene ljubičaste, mutne oči bile su potpuno bezizražajne i nisu treptale; i sjetila sam se da bogovi i boginje ne trepću, i nisam se mogla oteti dojmu da sam se suočila s kravookom Herom. Prošavši mimo mene, bezbrižno je gricnula vlat trave, šarmantno poskočila i krenula prema kuhinji ispred koje joj je Kamante prosuo kukuruz.

Kamante me prstom dotaknuo i pokazao prema šumi. Slijedeći njegov pogled ugledala sam ispod visokog kestena antilopinog mužjaka, malu žutosmeđu siluetu uz obrise šume, s lijepim parom rogova, nepomičnih poput stabla. Kamante ga je neko vrijeme promatrao, a zatim se nasmijao.

- Samo pogledaj - rekao je. - Lulu je objasnila svom mužu da se nema čega bojati ovdje, pokraj kuće, ali on se ipak ne usuđuje prići. Svakog jutra pomisli, danas ću im svakako prići, ali kad ugleda kuću i ljude, srce mu zastane u grlu pa ostane kod drveta.

Lulu je dugo rano ujutro dolazila pred kuću. Jasan zvuk njezina zvončića najavljivao je sunce na brdima, a ja sam ležala u krevetu i čekala ga. Ponekad ne bi došla tjedan ih dva i, kako nam je nedostajala, počeli smo razgovarati o ljudima koji su u brda odlazili u lov. No, tada bi mi je sluge ponovno najavile: - Lulu je

BU&CW

Mighty 43

stigla - kao da udana kći dolazi u posjet. Nekoliko puta vidjela sam i siluetu mužjaka između drveća, ali Kamante je imao pravo - nikada nije skupio dovoljno snage da priđe kući.

Kad sam se jednoga dana vratila iz Nairobija, Kamante je stražario ispred kuhinjskih vrata čekajući me, i čim me spazio, prišao mi je, sav uzbuđen, i rekao da je Lulu bila tog dana na farmi sa svojim totom - djetetom. Poslije nekoliko dana i sama sam imala čast da je susretnem među kolibama za poslugu - važnu i na oprezu - s malim lanetom za petama, nježnim i nespretnih pokreta kao Lulu kad smo je upoznali. Bilo je to neposredno nakon kišnog razdoblja, i u toku ljetnih mjeseci često smo viđah Lulu blizu kuće, i poslije podne i u zoru. Ponekad bi navratila i usred dana tražeći sjenu među kolibama.

Lane se nije bojalo pasa i dopustilo bi im da ga onjuše, ali se nije moglo priviknuti ni na mene ni na domoroce, i kad god bismo ga pokušali uhvatiti, odmah bi pobjeglo s majkom.

Ni Lulu se više nikad, nakon svog prvog dugog izbivanja, nije toliko približila nikome od nas da bismo je mogli dotaknuti. Inače je bila prijateljski raspoložena; shvaćala je da želimo pogledati njeno lane i uzela bi komadić šećera iz pružene ruke. Prišla bi otvorenim vratima blagovaonice i zamišljeno gledala u polumračne sobe, ali nikada nije prešla prag. Dotad je već izgubila zvončić, pa bi dolazila i odlazila u tišini.

Sluge su mi predložili da uhvatimo lane i zadržimo ga kao što smo zadržali i Lulu. Ne, smatrala sam da bismo se time samo grubo ogriješili o povjerenje što nam ga je Lulu poklanjala.

Ta slobodna veza moje kuće i antilope činila mi se dragocjenom i časnom. Lulu je došla iz divljine da nam pokaže kako živimo u miru s njezinim svijetom, i time je izjednačila moju kuću s afričkim krajolikom, pa nitko ne bi ni mogao reći gdje jedno počinje a drugo završava. Lulu je znala gdje je brlog divovske divlje svinje, vidjela parenje nosoroga. U Africi živi jedna vrsta kukavice koja se glasa u vrelo podne iz dubina šume, pa vam se čini kao da slušate zvonke otkucaje srca cijeloga svijeta. Nikada nisam imala sreće da je vidim, a nisu je vidjeli ni moji znanci, jer mi nitko nije znao reći kako izgleda. No, Lulu ju je možda vidjela kako sjedi na grani dok je prolazila uskom zelenom stazom divljači. Čitala sam baš tada knjigu o staroj, velikoj kineskoj carici i o tome kako je mlada Jahanola poslije rođenja svog sina došla u posjet roditeljskoj kući; krenula je iz Zabranjenog grada u zlatnom palankinu sa zelenim zavjesama. I moja je kuća, pomislila sam, bila sada za Lulu neka vrsta roditeljskog doma.

Dvije antilope, velika i mala, obilazile su moju kuću cijelo ljeto; katkad bi prošla dva-tri tjedna od jednog posjeta do drugog, no inače smo ih viđali svaki dan. Početkom sljedećeg kišnog razdoblja sluge su mi rekli da je Lulu došla s novim lanetom. Ja ga nisam vidjela, jer u to vrijeme nisu zalazili u neposrednu blizinu kuće, ali poslije sam u šumi vidjela sve tri antilope zajedno.

Spone Lulu i njezine obitelji s mojom kućom potrajale su mnogo godina. Često su navraćale u okolicu, izlazile iz šume i vraćale se kao da je moja zemlja dio njihova divljeg carstva. Uglavnom su dolazile neposredno prije zalaska sunca;

BU&CW

Mighty 44

najprije bi se kretale među drvećem poput nježnih tamnih silueta na tamnozelenoj pozadini, ali kad bi zakoračile na travnjak, gdje su pasle, njihovo bi krzno na poslijepodnevnom suncu zasjalo kao bakar. Jedna od njih bila je Lulu, jer je prišla kući i spokojno šetala uokolo i samo naćulila uši kad bi stigao auto ili se otvorili prozori. I psi su je poznavali. S godinama joj je krzno potamnjelo. Jednom sam se dovezla s prijateljem pred kuću i ugledala tri antilope na terasi, oko soh što sam je ostavila za krave.

Osim njezina prvog mužjaka - bwane - koji je svojedobno uzdignute glave stajao ispod kestena, ni jedan jedini mužjak nije nikada prišao mojoj kući. Bilo je očito da imamo posla sa šumskim matrijarhatom.

Lovci i prirodoslovci kolonije počeli su se zanimati za moje vijoroge antilope, pa se i lovočuvar dovezao na farmu da ih vidi. Doista ih je vidio, a East African Standard objavio je o njima članak.

Razdoblje posjeta Lulu i njene obitelji podudara se s najsretnijim godinama mog boravka u Africi. Stoga sam poznanstvo sa šumskim antilopama smatrala velikom blagodati i simbolom prijateljstva s Afrikom. Sve je u njemu bilo sadržano: ta zemlja, dobri predznaci, stari zavjet, pjesma: »Požuri, ljubljeno moje, budi poput košute ili mladog jelena na gori mirisnoj.«

Kako se moj boravak u Africi bližio kraju, sve sam rjeđe viđala Lulu i njezinu obitelj. Mislim da posljednje godine više i nisu dolazile. Situacija se promijenila; južno od moje farme dali su zemlju kolonistima, koji su raskrčili šumu i sagradili kuće. Tamo gdje su prije bili proplanci, sada su brektali traktori. Mnogi novi doseljenici bili su strastveni lovci, pa su cijelim krajem odjekivah pucnji.

Mislim da se divljač povukla na zapad i u šume rezervata Masai.

Ne znam koliko antilope žive; Lulu je vjerojatno već odavno mrtva.

Često, vrlo često, sanjala sam u tihim satima zore da čujem jasan zvuk antilopinog zvončića, i srce mi se topilo od radosti. Probudila bih se s osjećajem da će se dogoditi nešto neobično i lijepo upravo u tom trenutku.

Kad bih zatim u krevetu razmišljala o Lulu, pitala sam se da li je ikad u svom životu u šumi sanjala o zvončiću. Prolaze li joj u glavi, poput sjena na vodi, slike ljudi i pasa?

Ako ja znam pjesmu o Africi - razmišljala sam - pjesmu o žirafi i afričkom mladom mjesecu koji leži na leđima, o plugovima na poljima i o znojnim licima berača kave, zna li i Afrika pjesmu o meni? Podrhtava li zrak iznad ravnjaka tračkom boje što sam je nosila, izmišljaju li djeca igru u kojoj se javlja moje ime, baca li puni mjesec sjenu na put koji je poput moga, hoće li me tražiti orlovi Ngonga?

Otkako sam otišla, nisam više ništa čula o Lulu, ali dobivam vijesti od Kamantea i drugih slugu s farme. Nije prošlo ni mjesec dana otkako sam dobila njegovo posljednje pismo. No, te vijesti iz Afrike čine mi se neobičnim, nestvarnim, više poput sjena i priviđenja nego stvarnih vijesti.

Kamante, naime, ne zna pisati i ne govori engleski. Kad on ili netko od

BU&CW

Mighty 45

mojih slugu odluči da mi nešto javi, odlazi k profesionalnom pismopiscu, Indijcu ili domorocu, koji sjedi ispred pošte za pisaćim stolom, s papirom, perom i tintom, i objašnjava mu što treba biti u pismu. Ni ti profesionalni pismopisci ne znaju previše engleski, a još slabije pišu, ali su uvjereni da znaju. Da bi pokazali kako su vješti, pretrpavaju pisma kićenim izrazima koje je teško odgonetnuti. Osim toga, često pišu s četiri različite tinte i, bez obzira na razlog, stječete dojam kao da im je ponestalo tinte i da cijede posljednje kapi iz mnogih bočica. Rezultat svih tih muka je poruka nalik na delfijsko proročanstvo. No ima i određene dubine u pismima što ih dobivam; osjećam da pošiljalac želi reći nešto vrlo važno što mu leži na srcu i zbog čega je krenuo na dalek put od rezervata Kikuju do pošte. No, sve je to obavijeno tamom. Taj jeftini i prljavi papir što je proputovao tisuće i tisuće kilometara dok je stigao do mene kao da govori i govori, pa i vrišti, a ipak ne kaže ništa.

No, Kamante se i u tome, kao i u mnogo čemu drugome, razlikuje od ostalih. On se dopisuje na svoj način. Stavlja tri-četiri pisma u istu omotnicu i označava ih s »prvo pismo«, »drugo pismo« i tako dalje. Sva su istog sadržaja. Možda tim ponavljanjem želi ostaviti na mene dublji dojam, jer tako je sa mnom i razgovarao kad je htio da nešto posebno shvatim ili zapamtim. Možda mu je teško prekinuti vezu s prijateljem na takvoj velikoj udaljenosti.

Kamante piše da već odavno ne radi. Nisam se tome začudila, jer ga obični ljudi nisu shvaćali. Napravila sam od njega sjajnog kuhara i ostavila ga u drugačijoj koloniji. Njemu je trebalo ono »Sezame, otvori se«. No, čarobnih je riječi nestalo, i stijena, iza koje se krije tajanstveno blago, zauvijek se zatvorila. U velikom chefu, duboko zamišljenom i punom znanja, nitko više ne vidi ništa osim malog Kikujua krivih nogu, patuljka plosnata i ukočena lica.

Što mi Kamante hoće reći kad dopješači u Nairobi i stane pred pohlepnog i nadutog indijskog pismopisca i povjeri mu poruku koja će obići pola svijeta? Redovi su neravni, a rečenice bez repa i glave. No Kamanteova je duša velika, i ljudi koji ga znaju ipak će u toj disharmoničnoj glazbi razabrati prave tonove, pa i jeku harfe malog pastira Davida.

Evo primjera »drugog pisma«:

»Ne zaboravio tebe memsahib. Poštovana memsahib. Sada svi tvoji sluge nikada sretni jer ti otišla iz zemlje. Ako mi bili ptica mi letjeti i tebe vidjeti. Onda se vratiti kući. Tvoja stara farma bila dobra za krave malo tele crni ljudi. Sada oni nemaju krava koza ovca nemaju ništa.

Sada svi zli ljudi sretni jer tvoji stari sluga sada siromašna. Bog sve znati i pomoći tvoj sluga.«

Domoroci znaju biti i vrlo nježni. Evo primjera iz jednog Kamanteova »trećeg pisma«:

»Piši i reci hoćeš se vratiti. Mislimo ti se vratiti. Zašto? Jer mi misliti da ti nas ne mogla zaboraviti. Ti sjetiti još sva naša lica, ti znati ime naše majke.«

Kad vam bijelac hoće reći nešto lijepo, napisat će: »Nikad te neću zaboraviti.« Afrikanac kaže: »Mislimo da nas nikad nećeš moći zaboraviti.«

BU&CW

Mighty 46

NESREĆA NA FARMI

BU&CW

Mighty 47

Pucanj

Devetnaestog prosinca uvečer išetala sam prije odlaska na spavanje pred kuću da provjerim hoće li pasti kiša. Mnogi su farmeri u brdima nedvojbeno činili isto u to doba. Nekih smo godina imali sreću da nas zapljusne nekoliko jakih kiša oko Božića, što je uvelike pogodovalo mladim plodovima kave koji bi se razvili na biljkama nakon cvata tokom kratkotrajnog kišnog razdoblja u listopadu. Te noći nije bilo nikakva nagovještaja kiše. Nebo je bilo vedro i tiho je likovalo sjajem brojnih zvijezda.

Ekvatorsko je nebo bogatije zvijezdama nego na sjeveru i prisutnije jer se noću više vremena provodi na otvorenom. Zimske noći u sjevernoj Evropi previše su hladne da bi čovjeku pružale mnogo zadovoljstva u promatranju zvijezda, a ljeti ih je te$ko razaznati na vedrom noćnom nebu, blijedom poput šumske ljubice.

Tropska noć je druželjubiva poput rimokatoličke katedrale u usporedbi s protestantskim crkvama sjevera koje vas primaju samo radi službe božje. Ovdje, u ovom golemom prostoru, svi dolaze i odlaze, ovdje se sve događa. U Arabiji i Africi, gdje vas podnevno sunce ubija, noć je dobra za putovanja i pothvate. Zvijezde ovdje imaju imena i već stoljećima vode ljudska bića, mameći ih nadaleko i naširoko preko pustinjskog pijeska i mora, jedna prema istoku a druga prema zapadu, ili sjeveru i jugu. Noću automobili dobro rade, i ugodno je voziti pod zvijezdama, pa se naviknete da ugovarate posjet prijateljima u sjevernom dijelu zemlje u doba sljedećeg uštapa. Na safarije se kreće u doba mlađaka kako bi se iskoristio neprekidan niz noći bez mjesečine. A kad se vratite u Evropu, neobično vam je kad ustanovite da su vaši prijatelji u gradovima izgubili kontakt s mjesečevim mijenama, da gotovo i ne znaju za njih. Mlađak je potakao na djelo Kadijina vodiča karavane, upozoravajući ga svojom pojavom na nebu da je došlo vrijeme za polazak. Lica okrenuta prema mjesecu, postao je jedan od »filozofa što iz mjesečeva svjetla predu svemirske sustave«. Zacijelo ga je često i dugo promatrao, jer je postao njegovim znakom, znakom u kojem će pobijediti.

Uživala sam određeni ugled među domorocima jer sam nekoliko puta prva na farmi spazila mlađak, nalik na tanki srebrni luk, pri zalazu sunca, pogotovu zato što sam, dvije ili tri godine uzastopce, prva ugledala mlađak u mjesecu ramazanu, svetom mjesecu muslimana.

Farmer polako prelazi pogledom obzor. Počinje na istoku, jer kiša dolazi s istoka, ako dođe, i na nebu mu se jasno ukazuje Špica u Djevici. Zatim prelazi na jug da pozdravi Južni Križ, vratara velikog svijeta, odanog putnicima koji mu uzvraćaju istom ljubavlju, a povrh njega, ispod svijetle pruge Mliječnog Puta, ukazuju mu se Alfa i Beta u Centauru. Jugozapadno iskri se veličanstveni Sirius i zamišljeni Canopus, a zapadno, iznad nejasnog obrisa brda Ngong, sada gotovo neprekinutog, pruža se blistav dijamantski ukras, Rigel, Betelgeuse i Bellatrix.

BU&CW

Mighty 48

Na kraju se okreće prema sjeveru, jer sjeveru se napokon svi vraćamo, i nailazi na samog Velikog Medvjeda, ali on sada mirno stoji na glavi zbog nebeske perspektive, i sve to pomalo nalikuje na grubu šalu koja godi srcu nordijskog doseljenika.

Ljudi koji noću sanjaju znaju za posebnu sreću koju dan ne pruža, miran ushit i lakoću pri duši, slast poput meda na jeziku. Oni također znaju da stvarnu divotu snova valja tražiti u atmosferi neograničene slobode. To nije sloboda diktatora koji nameće svoju volju svijetu, već sloboda umjetnika kojim ne vlada volja, koji nije rob volje. Pravi sanjalac ne uživa u sadržaju sna već u činjenici što se u snu događaji zbivaju bez njegova upletanja i potpuno izvan njegove moći. Tu se rađaju veličanstveni krajolici, pružaju predivni pogledi u daljinu, nastaju bogate i istančane boje, ceste i kuće kakve nije nikada ugledao niti za njih čuo. Tu se javljaju neznanci, prijatelji ili neprijatelji, premda osoba koja sanja nije ničim potakla njihovo prijateljstvo ili neprijateljstvo. U snovima se često ponavljaju prizori bijega i proganjanja koji nas također uzbuđuju. U snu su svi izvanredno duhoviti. Točno je da te duhovitosti, ako ih se sjetimo, danju blijede i gube smisao, jer pripadaju posve drugačijem svijetu, no čim čovjek uvečer ponovno usne, krug se iznova zatvara i on se sjeća njihove posebnosti. Cijelo vrijeme okružuje ga osjećaj neizmjerne slobode, i nezemaljsko ga blaženstvo prožima poput zraka i svjetla. On je povlaštena osoba, onaj koji ne mora ništa raditi, jer sve ga obogaćuje i pruža mu užitak; kraljevi Taršiša donose mu darove. On sudjeluje u velikom okršaju ili veličanstvenom plesu, pitajući se čemu li duguje tu povlaštenost ležanja usred svih tih događaja. Tek kad se počinje gubiti svijest o slobodi, kad nagovještaj potrebe uđe u taj svijet, sa žurbom ili napetošću, kad treba napisati pismo ili stići na vlak, raditi, natjerati konje iz snova u galop, ili opaliti iz pušaka, san se srozava i pretvara u moru, u najbjedniju i najprostiju kategoriju snova.

U svijetu jave najbliža je snu večer u velikom gradu u kojem nikoga ne poznajemo, ili afrička noć. I tu se javlja osjećaj neograničene slobode: tu se nešto događa, sudbine se rješavaju oko nas, posvuda se nešto zbiva, i ništa nas se ne tiče.

Ovdje, čim sunce zađe, zrak se ispuni šišmišima koji bešumno kruže poput automobila na asfaltu; prolijeće i pomrakuša i slijeće na cestu, i prije no što se vertikalno vine ispred kotača, oči joj bijesnu crvenim sjajem od svjetla automobila. Na cesti se okupljaju i mali stepski zečevi; kreću se osebujno, naglo sjedaju i skaču u ritmu, poput minijaturnih klokana. Cvrčci pjevaju beskrajnu pjesmu u visokoj travi, mirisi lelujaju uz zemlju, a nebom klize meteori poput suza niz obraze. Vi ste povlaštena osoba kojoj se sve pruža. Kraljevi Taršiša donose vam darove.

Nekoliko milja odavde, u rezervatu Masai, zebre upravo traže nove pašnjake, stada lutaju sivom stepom poput svjetlijih pruga, bivoli pasu na dugim obroncima brežuljaka. Moji mladići s farme prolaze pokraj mene, po dvojica ili trojica, jedan za drugim, poput uskih tamnih sjena na livadi; kreću pravo svom cilju, ne obavljaju ništa za mene i njihov se cilj mene ne tiče. I oni naglašavaju taj položaj jedva usporavajući korak pošto su ugledali užareni kraj moje cigarete uz

BU&CW

Mighty 49

kuću i pozdravljajući me u hodu.

- Jambo Msabu.

- Jambo morani - pozdravljam vas, mladi ratnici - kamo ćete?

- Pošli smo u Katheguovu manyattu. Večeras je kod Kathegua velika ngoma. Zbogom, msabu.

Ako ih pođe više, ponijet će na ples i vlastiti bubanj, i čuje ga se izdaleka poput otkucaja slabašna bila na prstu noći. A tada, odjednom i neočekivano, do uha ne dopire toliko zvuk koliko duboko treperenje zraka - udaljena kratkotrajna lavlja rika. Lav je krenuo u lov, nešto se događa tamo gdje je on. Rika se ne ponavlja, ali je proširila horizont, približila duge dunge i pojilo.

Dok sam stajala pred kućom, začuo se iz nevelike daljine pucanj. Jedan pucanj. Zatim je noćni mir ponovno sve prekrio. Nakon nekog vremena, kao da su zastali da oslušnu, a tada se iznova prihvatili posla, začula sam skladnu, monotonu pjesmicu cvrčaka u travi.

Usamljeni pucanj u noći doima se neobično, konačno i sudbonosno. Kao da vam je netko s jednom riječi doviknuo poruku i ne želi je ponoviti. Neko sam vrijeme stajala i nastojala dokučiti što se dogodilo. U to doba noći nitko ne bi mogao ništa i naciljati, a da bi se nešto poplašilo, valjalo bi ispaliti dva hica pa i više.

Možda je moj stari tesar, Indijac Pooran Singh, dolje kod skladišta pucao u hijene koje su se ušuljale u dvorište i proždirale trake volovske kože što su tamo visjele otežane kamenjem. Trebale su nam poslužiti za izradu uzda. Hrabrost nije bila Singhova vrlina, no možda je radi uzda otvorio vrata svoje kolibe i ispalio hitac iz sačmarice. Doduše, bio bi ispraznio obje cijevi, a vjerojatno i ponovno nabio pušku i opalio pošto je osjetio slast junaštva. Ali, jedan pucanj - a zatim tišina?

Neko sam vrijeme čekala drugi pucanj; nije ga bilo, a kad sam bacila pogled na nebo, nije bilo ni nagovještaja kiše. Stoga sam legla, ponijevši sa sobom knjigu, i ostavila svjetiljku upaljenu. Kad u Africi napokon uspijete odabrati vrijednu knjigu iz neprobavljivih pošiljki što ih brodovi moraju dovoziti iz daleke Evrope, čitate je onako kako bi to autor želio, nadajući se da će ga nadahnuće potaknuti da nastavi onako prekrasno kako je i započeo. Misli vam zanesene teku novim, svježim putem.

Poslije dvije minute kući je strahovitom brzinom prišao motocikl i stao pred njom, i netko je snažno zakucao na dugi prozor dnevne sobe. Odjenula sam suknju i ogrtač, obula cipele, uzela svjetiljku i izišla. Ugledala sam upravitelja ljuštionice, unezvjerena pogleda i oznojena. Zvao se Belknap, bio je Amerikanac, izuzetno sposoban i domišljat mehaničar, premda sklon naglim promjenama raspoloženja. Po njemu se svijet ili bližio Mileniju ili tonuo u tamu bez tračka nade. Kad je počeo raditi za mene, uznemiravao me promjenljivim pogledima na život, te na budućnost i stanje farme, pa sam se osjećala kao na golemoj duševnoj ljuljački; poslije sam se navikla na njega. Te oscilacije raspoloženja bile su samo neka vrsta emotivne jutarnje gimnastike za živahan temperament kojemu je

BU&CW

Mighty 50

trebalo mnogo vježbe i kojemu se premalo toga događalo; ta je pojava svojstvena energičnim mladim bijelcima u Africi, osobito onima koji su prije živjeli u velikim gradovima. No sada se suočio s tragedijom, i još nije odlučio hoće li utažiti glad duše iskorištavajući je što više može ili pobjeći od njene neumoljivosti smatrajući je nevažnom, pa se mučen tom dilemom doimao poput dječaka što trči glavom bez obzira da mucajući najavi katastrofu.

Napokon je tragediji poklonio vrlo malo pažnje, jer u njoj nije bilo uloge za njega, i sudbina ga je još jednom razočarala.

Uto je i Farah izišao iz svoje kuće pa zajedno sa mnom saslušao njegov izvještaj.

Belknap mi je ispričao kako je sve počelo mirno i veselo. Dao je kuharu slobodan dan, pa je u njegovoj odsutnosti sedmogodišnji kuhinjski toto, Kabero, sin mog starog skvotera i najbližeg susjeda, starog lisca Kaninua, priredio u kuhinji zabavu. Kad se kasno uvečer društvo raspustilo, Kabero je donio pušku svog gospodara i pred svojim divljim prijateljima s ravnjaka i shamba oponašao bijelog čovjeka. Belknap je revno uzgajao perad, kopune i tovljene kokoške i nabavljao čistokrvne piliće na tržnici u Nairobiju, pa je na verandi držao sačmaricu radi rastjerivanja jastrebova i servala. Kad smo poslije raspravljali o tom slučaju, Belknap je tvrdio da puška nije bila nabijena, već da su djeca pronašla naboje i sama je nabila, premda smatram da ga je tog puta pamćenje iznevjerilo, da bi to djeci teško pošlo za rukom baš da su i htjela, i da je puška barem tom prilikom vjerojatno ostavljena nabijena na verandi. No, kakva god je dospjela na verandu, naboj je bio u cijevi kad je Kabero, pun mladenačkog žara i omamljen popularnošću, uperio pušku u svoje goste i povukao okidač. Pucanj je muklo odjeknuo kućom. Troje djece je prošlo s lakim ozljedama, pa su užasnuta pobjegla iz kuhinje. Dvoje je djece ostalo u kući, teško ranjene ili mrtve. Belknap je priču završio dugim proklinjanjem afričkog kontinenta i svega što se na njemu zbiva.

Dok je pričao, sluge su ga šutke slušali, a zatim otišli po fenjer. Potražili smo zavoje i sredstvo za dezinfekciju.

Nismo ni pokušali pokrenuti automobil jer bi samo uzalud gubili vrijeme, pa smo što smo brže mogli otrčali kroz šumu do Belknapove kuće. Fenjer se njihao bacajući naše sjene s jedne strane uske ceste na drugu. Dok smo trčali, začuli smo niz kratkih, bolnih, promuklih krikova djeteta u agoniji.

Kuhinjska vrata bila su širom otvorena kao da je Smrt, uletjevši u prostoriju, ponovno izletjela, ostavljajući za sobom groznu pustoš. Kuhinja je nalikovala na kokošinjac nakon odlaska lasice. Na stolu je gorjela svjetiljka, i njen se dim dizao do stropa, a u prostoriji se još osjećao miris baruta. Puška je stajala na stolu do svjetiljke. Cijela je kuhinja bila puna krvi: poskliznula sam se na podu. Nije lako fenjerom osvijetliti neku određenu točku, ali zato vrlo izrazito osvjetljava cijelu prostoriju ili situaciju; sjećam se prizora što sam ih viđala pri svjetlu fenjera bolje od ostalih.

Poznavala sam ranjenu djecu s ravnjaka oko farme gdje su čuvala ovce. Na podu između vrata i stola ležao je onesviješten Wamai, Jogonin sin, živahan

BU&CW

Mighty 51

dječačić koji je neko vrijeme pohađao školu. Nije bio mrtav, ali ni daleko od smrti, i tiho je ječao. Pomakli smo ga ustranu kako bismo se mogli kretati. Krikove što smo ih začuli prilazeći kući potjecali su od Wanyangerrija, najmlađeg člana društva u kuhinji. Sjedio je i prignuo se prema svjetiljci; krv mu je šikljala s lica - ako je to uopće još i bilo lice, jer je zacijelo stajao neposredno ispred cijevi kad je puška opalila, pa mu je sačma raznijela cijelu donju čeljust. Uzdigao je ruke s bokova i pokretao ih gore-dolje poput ručke na pumpi, kao što kokoš mlatara krilima pošto joj odrežu glavu.

Kad se odjednom suoči s takvom nesrećom, čovjeku pada na um samo jedno rješenje kojemu pribjegavaju lovac i stočar: ubiti, odmah, bez obzira na cijenu. A ipak, znate da ne možete ubiti, i misli vam se kovitlaju od užasa. Očajnički sam uhvatila dječaka za glavu, stisnula je i, kao da sam ga stvarno ubila, prestao je istog trenutka vrištati i uspravno sjeo, spustivši ruke, kao da je iz drveta. Sada barem znam što znači iscjeljivanje polaganjem ruku.

Teško je previti pacijenta čije je lice napola raznijela sačma, jer ga, trudeći se da zaustavite krvarenje, možete ugušiti. Morala sam smjestiti dječaka Farahu na koljena kako bi mu Farah mogao pridržavati glavu u ispravnom položaju, jer kad bi glava klonula na prsa, ne bih mogla učvrstiti zavoj, a kad bi je zabacio, krv bi mu potekla u grlo. Pošto smo ga smirili, uspjela sam mu namjestiti zavoj.

Podigli smo Wamaija na stol i osvijetlili ga da ga pregledamo. Primio je cijeli naboj sačme u grlo i prsa. Nije jako krvario, i samo mu je tanak mlaz krvi tekao iz kuta usana. Bilo je neobično promatrati to domorodačko dijete, sada mirno, a nekad puno života poput laneta. Dok smo ga promatrali lice mu je polako poprimilo zaprepašten izraz. Poslala sam Faraha po automobil, jer nismo smjeli gubiti vrijeme, već odvesti djecu što prije u bolnicu.

Dok smo čekali, raspitivala sam se za Kabera, dječaka koji je opalio iz puške i prolio svu tu krv. Belknap mi je tada ispričao nešto čudno o njemu. Prije nekoliko dana Kabero je od gospodara kupio iznošene kratke hlače i trebao je za to odvojiti jednu rupiju od plaće. Kad je puška opalila, i Belknap dotrčao u kuhinju, Kabero je stajao usred prostorije držeći u ruci pušku iz koje se još pušilo. Zagledao se na trenutak u Belknapa, a tada hitro posegao u džep tek kupljenih kratkih hlača, koje je odjenuo da se pohvali društvu, izvukao rupiju i lijevom je rukom stavio na stol, dok je desnom odbacio pušku, također na stol. S tim završnim obračunom sa svijetom nestao je; zapravo, premda to tada nismo znali, s tom velikom gestom kao da je nestao s lica zemlje. Njegovo je ponašanje bilo neobično za domoroca, jer domoroci obično nastoje potisnuti dug, osobito dug bijelcu, u najudaljeniji kutak svojih misli. Možda je Kaberu taj trenutak nalikovao na sudnji dan, pa je smatrao kako se mora s njim u skladu i ponijeti; možda je nastojao sebi osigurati prijatelja bude li nevolje. Ili su možda šok, prasak i stradanje prijatelja oko njega srušili cijeli dječakov misaoni svijet, pa su se djelići, potisnuti u pozadinu, odjednom našli u samom središtu njegove svijesti.

U to doba imala sam stari automobil »overland«. Neću mu nikada ništa prigovoriti, jer me dobro služio mnoge godine. Međutim, rijetko ste ga mogli »nagovoriti« da radi s više od dva cilindra. Ni svjetla mu nisu bila ispravna, pa

BU&CW

Mighty 52

sam znala odlaziti na ples u klub Muthaiga s fenjerom omotanim crvenom svilenom maramom kao stražnjim svjetlom. Trebalo ga je i gurati da krene, a te se noći dugo opirao našim pokušajima.

Prijatelji koji su me posjećivali na farmi tužili su se na stanje prilazne ceste, i tokom tragične vožnje te noći shvatila sam da imaju pravo. Isprva sam prepustila volan Farahu, ali mi se tada učinilo da namjerno upada u sve duboke rupe i kolotečine na cesti, pa sam sama sjela za upravljač. Stoga sam morala izići pokraj jezerca da operem ruke u tamnoj vodi. Udaljenost do Nairobija činila mi se beskonačnom. Put je trajao tako dugo da sam pomislila kako bih za isto vrijeme stigla i kući u Dansku.

Domorodačka bolnica u Nairobiju nalazila se na brežuljku neposredno prije silaska u ravnicu na kojoj se pruža grad. Zgrada je bila neosvijetljena, i iz nje nije dopirao nikakav zvuk. Dobro smo se namučili dok smo nekog probudili; napokon se pojavio stari Goanac, liječnik ili asistent, u nekakvom čudnom negližeu. Bio je krupan, debeo i vrlo trom, a upala mi je u oči i njegova neobična navika da istu gestu izvede jednom rukom a zatim drugom. Dok sam mu pomagala da podigne Wamaija iz automobila, učinilo mi se da se dječak pomaknuo i neznatno protegnuo, ali kad smo ga unijeli u jarko osvijetljenu prostoriju u bolnici, ustanovili smo da je mrtav. Stari Goanac je rukom mahnuo prema njemu i izustio »mrtav je«. Zatim je mahnuo prema Wanyangerriju i rekao »živ je«. Nisam nikada više vidjela starca, jer nisam više navraćala u bolnicu noću kad je vjerojatno bio dežuran. U tom me trenutku nj;govo ponašanje neobično smetalo, ali mi se poslije činilo kao da nas je na pragu te zgrade dočekala sudbina, zastrta nizom velikih bijelih ogrtača, nepristrano dijeleći život i smrt.

Wanyangerri se probudio iz nesvijesti kad smo ga unijeli u bolnicu, i odmah ga je obuzeo paničan strah; nije htio ostati u bolnici, već se pripijao uza me i uza svakoga tko bi mu se našao u blizini, očajnički vičući i jecajući. Stari ga je Goanac napokon smirio injekcijom, pogledao me preko naočala i rekao »živ je«. Ostavila sam dječake u bolnici, mrtvoga i živoga, na nosilima, prepuštene njihovim različitim sudbinama.

Belknap, koji nas je slijedio motociklom, uglavnom zato da bi nam pomogao pokrenuti automobil ako stane na cesti, smatrao je da bismo trebali prijaviti nesreću policiji. Stoga smo se odvezli u grad do policijske stanice na River Roadu i našli se usred noćnog života Nairobija. Kad smo stigli, nismo našli ni jednog bijelog policajca, pa smo pričekali u automobilu da ga dovedu. Ulicom se pružao drvored visokih eukaliptusa, uobičajenog drveća svih pionirskih gradova na visoravni; vrlo dugo i usko lišće eukaliptusa odiše noću čudnim, ugodnim mirisom i doima se neobično na svjetlu uličnih svjetiljki. Skupina domorodačkih policajaca privela je mladu, krupnu i prsatu Suahilku; opirala se iz petnih žila, grebla ih po licu i vrištala kao prase. Priveli su zatim nekolicinu kavgadžija koji su i na stepenicama što su vodile u stanicu pokazivali želju da se počupaju; zatim je naišao lopov, mislim da su ga upravo uhvatili, praćen cijelom povorkom noćnih besposličara koji su branili lopova ili policiju i glasno raspravljali o slučaju. Napokon je stigao i mladi policajac, ravno s nekakve zabave, kako se meni činilo. Razočarao je Belknapa, jer je počeo zapisivati njegov

BU&CW

Mighty 53

izvještaj s najgorljivijim zanimanjem i nemogućom brzinom, ali se tada odjednom zamislio i stao polagano vući olovkom po papiru, a potom odustao od pisanja i spremio olovku u džep. Bilo mi je hladno na noćnom zraku. Konačno, smjeli smo otići kući.

Dok sam sljedećeg jutra još ležala u krevetu, osjetila sam po zgusnutoj tišini ispred kuće da se oko nje okupilo mnogo ljudi. Znala sam tko su: starci s farme koji su čučali na kamenim pločama zvačući, šmrčući tumbako, pijuckajući i šapćući. Znala sam i što hoće: došli su me obavijestiti da žele održati куати zbog sinoćnjeg pucnja i djetetove smrti.

Куата je vijeće najstarijih stanovnika farme i ovlaštena je da rješava lokalne sporove među skvoterima. Članovi куате se sastaju zbog zločina ili nesreće i tjednima raspravljaju o njima, uživajući u ovčetini i razglabanjima o nesreći. Znala sam da će starci htjeti raspraviti cijeli slučaj sa mnom i da će me nagovarati da donesem konačnu presudu. U tom trenutku nije mi bilo do beskrajne diskusije o sinoćnoj tragediji, pa sam zapovjedila da mi dovedu konja kako bih im pobjegla.

Kad sam izišla iz kuće, ugledala sam, kao što sam i očekivala, cijeli krug staraca lijevo od kuće, nedaleko od koliba u kojima su stanovali sluge. Pretvarali su se da me ne vide kako bi sačuvali dostojanstvo vijeća sve dotle dok nisu spoznali da odlazim. Tada su se žurno i posrćući stali dizati na staračke noge i lamatati rukama prema meni. Domahnula sam im i odjahala.

BU&CW

Mighty 54

Rezervat

Odjahala sam u rezervat Masai. Za to sam morala prijeći rijeku i nakon četvrt sata bila sam u rezervatu. Pošto sam se doselila na farmu, trebalo mi je dosta vremena da pronađem mjesto gdje bih na konju mogla pregaziti rijeku: kosina je, doduše, bila kamenita, a na suprotnoj obali vrlo strma, ali - kaže pjesnik - »kad jednom prođeš, kako li srce klikće od radosti«.

Preda mnom se pružalo stotinu milja travnjaka i otvorenog, valovitog zemljišta; nigdje nikakve ograde ni jarka, nikakve ceste. Ni ljudskih naselja osim masajskih sela, a i ona su zjapila prazna pola godine kad bi se ti veliki lutaoci sa svojim stadima otputili na druge pašnjake. Tu i tamo ravnica je bila prekrivena niskim akacijama i ispresijecana dugim i dubokim udolinama s isušenim riječnim koritima posutim golemim plosnatim valuticama, pa ste morali potražiti stazu kojom se služila divljač kako biste prešli na drugu obalu. Nije vam trebalo dugo da postanete svjesni tišine koja je ovdje vladala. Čak sam je i opjevala:

Ravnicom bježi ispred vjetra trava,

U osami ravan, vjetar, srce poigrava.

Kad se danas sjetim godina što sam ih provela u Africi, čini mi se da bih to razdoblje mogla najkraće opisati kao egzistenciju osobe koja je iz užurbanog i bučnog svijeta prešla u svijet tišine.

Prije nailaska kiša Masai su spaljivali staru suhu travu, i nije bilo ugodno jahati pocrnjelom i pustom ravnicom: konji bi kopitima uzvitlali crnu čađavu prašinu, koja bi vas prekrila i prodrla vam u oči, a spaljene stabljike trave bile su oštre poput stakla i ranjavale psima šape. No, kad bi naišle kiše, i na ravnicama iznikla svježa, mlada i zelena trava, činilo vam se da jašite na oprugama, pa bi i konji donekle podivljali od užitka. Zelene površine prošarale bi se raznim vrstama gazela nalik na igračke postavljene na biljarski stol. Mogli ste ujahati usred krda antilopa, oriksa; snažne mirne životinje dopustile bi vam da im se približite i tek bi tada otkasale, zabacivši duge rogove na uzdignutim glavama, dok su im veliki kožni nabori na prsima, zbog kojih se doimaju pomalo uglato, podrhtavali u trku. Kao da su sišle s drvenog egipatskog nadgrobnog reljefa - premda su na tim spomenicima prikazane kako oru polja - što im daje poznat, pitom izgled. Zirafe se zadržavaju dublje u unutrašnjosti rezervata.

Ponekad, tokom prvog mjeseca kišnog razdoblja, cijeli se rezervat pospe bijelim, mirisavim cvijećem neke vrste divljeg klinčaca, pa vam se izdaleka čini kao da je ravnicu zasuo snijeg.

Tražila sam u svijetu životinja utočište od svijeta ljudi; i sinoćna tragedija teško mi je pala na srce. Pomisao na starce što su sjedili uz kuću budila je u meni nelagodu; u stara vremena vjerojatno su se tako osjećali ljudi kad su smatrali da ih je uzela na zub neka vještica iz susjedstva, koja pod odjećom nosi voštanu lutku djeteta da mu nadjene njihovo ime.

U pravnim poslovima farme moji su odnosi s domorocima bili zaista

BU&CW

Mighty 55

neobični. Budući da sam, prije svega, željela imati mir na farmi, nisam se mogla držati po strani jer je svaki spor među skvoterima, koji nije bio riješen na služben i svečan način, bio poput onih otvorenih čireva što ih ljudi dobiju u Africi i koje ovdje nazivaju veldt-čirevima: ako ih ne liječite, zacijelit će na površini, a ispod nje i dalje se gnojiti i razvijati sve dotle dok ih ne iskorijenite i temeljito očistite. Sami su domoroci svjesni toga, i kad su zaista htjeli nešto riješiti, tražili su od mene da presudim.

Budući da nisam ništa znala o njihovim zakonima, na tim sam svečanim suđenjima često igrala ulogu primadone koja se ne sjeća ni riječi svoje uloge, pa joj ostali glumci moraju neprekidno pomagati kad zapne. Moji su starci obavljali taj zadatak vrlo taktično i strpljivo. Ponekad je to bila i uloga uvrijeđene primadone koja, šokirana ulogom, odbija sudjelovanje u predstavi i odlazi s pozornice. U takvim slučajevima moja bi publika primila odlazak kao težak udarac sudbine, višu silu izvan njihove moći poimanja; samo bi šutke gledali i pijuckali.

Evropske predodžbe o pravdi razlikuju se od afričkih, i principi jednog svijeta neodrživi su u drugome. Za Afrikanca postoji samo jedan način kompenzacije životnih nedaća: nadoknada štete; Afrikanca ne zanima motiv nekog čina. Kad je riječ o kazni, domorocu je svejedno da li ste u zasjedi sačekali neprijatelja i zaklali ga ili oborili drvo i time usmrtili nesmotrenog prolaznika. Zajednica je pretrpjela gubitak i taj gubitak netko mora na neki način nadoknaditi. Domorodac ne gubi vrijeme na ocjenjivanje krivnje ili zasluge, jer se boji da bi ga to moglo odvesti predaleko ili smatra da ga se takve stvari ne tiču.

No, zato će beskrajno raspravljati o načinu preračunavanja zločina ili nesreće u broj ovaca i koza - vrijeme mu - nije važno, i on će vas svečano uvesti u sveti labirint sofisterije. Takav se pristup kosio s mojim poimanjem pravde.

Svi su Afrikanci isti kad je riječ o tim obrednim kodeksima. Somalci se mentalitetom potpuno razlikuju od pripadnika plemena Kikuju i duboko ih preziru, ali će i oni zasjesti i preračunati ubojstvo, silovanje ili prevaru u broj voljenih deva ili konja, čija imena i redovnike nose u srcu.

Jednoga dana saznali smo iz Nairobija da je Farahov desetogodišnji brat uzeo kamen, u mjestu Buramur, i bacio ga u dječaka iz drugog plemena, izbivši mu dva zuba. Zbog toga su se predstavnici dvaju plemena sastali na farmi da bi, sjedeći na podu u Farahovoj kući, noć za noći, riješili spor. Stizali su starci, koji su bili u Meki i nosili zelene turbane, drski mladi Somalci koji su, kad se nisu bavili zaista ozbiljnim poslovima, služili kao nosači pušaka velikim evropskim putnicima i lovcima, te tamnooki bucmasti dječaci, koji su sramežljivo zastupali svoje obitelji i nisu ništa govorili, ali su predano slušali i učili. Farah mi je rekao da spor smatraju tako ozbiljnim zato što je nagrđen dječakov izgled: možda će mu biti teško kad dođe vrijeme da se oženi, pa će morati smanjiti svoje zahtjeve na porijeklo i ljepotu nevjeste. Kazna je napokon određena u obliku pedeset deva, tj. pola weregilda; jedan weregild iznosio je stotinu deva. Zatim je, daleko u Somaliji, kupljeno pedeset deva koje će se, za deset godina, dodati cijeni za somalsku djevojku i time joj odvratiti pažnju s dva nedostajuća zuba mladoženje. Time je možda položen temelj tragediji. Farah je smatrao da je jeftino prošao.

BU&CW

Mighty 56

Domoroci na farmi nisu nikada bili svjesni mojih stavova prema njihovim pravnim sustavima, pa su najprije dolazili k meni radi odštete kad bi ih zadesila kakva nesreća.

Jednom su, u doba berbe kave, pred mojom kućom volovska kola pregazila djevojku Kikuju zvanu Wamboi i usmrtila je. Kola su dovozila kavu s polja u ljuštionicu, i bila sam svima zabranila da se voze na njima. Inače bi se pri svakom putovanju na kola popelo veselo društvo beračica kave i dječaka, i uživalo u polaganoj vožnji - jer svatko može hodati brže od volova - po cijeloj farmi, što bi bio prevelik napor za volove. Međutim, mladi se vozači nisu mogli oduprijeti molbama djevojaka sanjalačkih očiju koje su stalno trčale uz kola i moljakale ih da im priušte taj veliki užitak; mogli su im samo reći da siđu s kola kad se s ceste ukaže kuća. Međutim, Wamboi je pala kad je skočila s kola i kotač joj je prešao preko male, tamne glave i slomio lubanju; u kolotečini je ostao uzak krvavi trag.

Pozvala sam njene stare roditelje koji su došli s polja i stali naricati nad njom. Znala sam da njenom smrću mnogo gube jer je bila u dobi za udaju, i za nju bi dobili pristojan broj ovaca i koza te par junica. Tome su se nadali otkako se rodila. Razmišljala sam kako da im pomognem, ali su me zaskočili, energično zahtijevajući potpunu odštetu.

Ne, rekla sam, neću ništa platiti. Rekla sam djevojkama na farmi da se ne voze kolima, svi su na farmi to znali. Starci su kimali glavama; potpuno su se slagali sa svim, ali nisu ni pedlja odustajali od odštetnog zahtjeva. Tvrdili su da netko mora platiti. Nisu mogli shvatiti nikakav protuargument tom principu, kao što ne bi mogli shvatiti ni teoriju relativnosti. Kad sam prekinula razgovor i pošla u kuću, slijedili su me, ali ne iz pohlepe ili prkosa, već prije zbog nekakvog magnetizma, kao da ih tjera prirodni zakon.

Sjeli su i čekali pred kućom. Bili su siromašni, sitni i pothranjeni, poput dva mala jazavca na tratini. Sjedili su sve dotle dok sunce nije zašlo, pa sam ih jedva mogla razlikovati od trave. Utonuli su u duboku bol; ucviljenost zbog gubitka kćeri i očaj zbog ekonomskog gubitka stopili su se u poraznu utučenost. Farah je toga dana bio na putu; kad su u kući zapalili svjetiljke, poslala sam im novaca da kupe ovcu za jelo. Bio je to loš potez; primili su ga kao prvi znak predaje opsjednutog grada, pa su se pripremili da provedu noć pred kućom. Ne znam da li bi te večeri smogli snage da odu da im kasno navečer nije pala na um zamisao da zatraže odštetu od mladog vozača kola. Odjednom su ustali i otišli, bez riječi, a sljedećeg jutra uputili su se u Dagoretti, sjedište pomoćnika šefa okružne policije.

Time sam sebi navukla na vrat dugu krivičnu istragu i brojne bučne domorodačke policajce. Međutim, pomoćnik šefa policije rekao im je da može samo objesiti vozača zbog ubojstva, ali je i od toga odustao kad je istražio slučaj, a starci nisu htjeli sazvati куати da riješe slučaj pošto smo i pomoćnik šefa policije i ja odbili da ga razmotrimo. I tako su se, na kraju krajeva, starci morali pokoriti zakonu relativnosti koji nisu uopće shvaćali, kao što moraju činiti i mnogi drugi.

Ponekad sam gubila strpljenje sa starcima i njihovom куатот, pa bih im

BU&CW

Mighty 57

rekla što mislim o njima: - Vi, starci - govorila sam im - globite mladiće, pa ne mogu ništa uštedjeti. Mladići su zbog vas nemoćni, a vi tada sami pokupujete sve djevojke. - Starci bi me pažljivo slušali, sitne tamne oči svjetlucale su im na suhim, naboranim obrazima, a tanke bi im se usne micale kao da ponavljaju moje riječi; bilo im je barem jednom drago što čuju izvrsno načelo pretočeno u riječi.

Uza sve razlike u mišljenju, položaj suca među Kikujuima pružao mi je niz mogućnosti, i bilo mi je stalo do njega. Tada sam bila mlada i često sam razmišljala o pravdi i nepravdi, premda uglavnom sa stanovišta osobe kojoj se sudi; no, dotada se još nisam našla u ulozi suca. Zaista sam se trudila da presuđujem pravično te da osiguram mir na farmi. Ponekad, kad su problemi bili teški, morala bih se povući i neko vrijeme o njima razmišljati, prekrivajući se duševnim plaštom kako mi se nitko ne bi približavao i razgovarao sa mnom o njima. Povlačenje je uvijek djelovalo na stanovnike farme i znala sam ih čuti kako dugo nakon toga s poštovanjem pričaju o slučaju koji je bio tako zamršen da ga nitko nije mogao razmrsiti za manje od tjedan dana. Domoroca možete uvijek impresionirati posvećujući nekom pitanju više vremena no što bi ga on sam utrošio, premda je to teško postići.

Objašnjenje činjenice što su me domoroci odabrali za suca i smatrali moje presude valjanima treba zapravo potražiti u njihovu mitološkom ili teološkom mentalitetu. Evropljani su izgubili sposobnost stvaranja mitova ili dogmi, pa moraju pribjegavati zalihama iz prošlosti. No, duh Afrikanca se prirodno i lako kreće tim nedokučivim i tajanstvenim stazama. Taj se njihov dar posebno ističe u odnosima s bijelcima.

On se očituje već i u imenima što ih nadijevaju bijelcima, s kojima dolaze u kontakt, nakon vrlo kratkog poznanstva. Ta imena morate znati ako želite glasnikom poslati pismo prijatelju ili se raspitati za put do njegove kuće, jer domorodački ga svijet poznaje samo po tom imenu. Jednog od mojih nedruštvenih susjeda, koji nije nikada nikoga pozivao u goste, zvali su Sahani Moja, »jedan pribor za jelo«. Jedan od mojih prijatelja, Šveđanin Eric Otter, bio je Risasi Moja, »jedan metak«, što je značilo da mu nije trebalo više od jednog metka da ubije životinju; takvo bi ime nedvojbeno laskalo svakome. Poznavala sam i jednog gorljivog vozača kojega su nazivali »Polučovjek - poluautomobil«. Imena što ih domoroci daju bijelcima - »Riba«, »Žirafa«, »Utovljeni Vol« - odražavaju njihov duhovni svijet, svijet drevnih bajki, i uvjerena sam da se ti bijelci u njihovoj nedokučivoj svijesti ukazuju i kao ljudi i kao životinje.

Ima nečeg magičnog u tim imenima: osoba koju okolina godinama poznaje po imenu neke životinje napokon se stapa s tim imenom i dovodi sebe s njom u vezu, prepoznaje sebe u njoj. A kad se vrati u Evropu, neobično joj je što je nitko nikada ne povezuje s tom životinjom.

Jednom sam u zoološkom vrtu u Londonu ponovno susrela jednog starog umirovljenog državnog službenika kojega sam u Africi poznavala po imenu Bwana Tembo, »Gospodin Slon«. Stajao je, sam samcat, ispred ograđenog prostora za slonove, potpuno zaokupljen promatranjem tih golemih životinja. Možda je često navraćao u zoološki vrt. Možda bi njegovi domorodački sluge

BU&CW

Mighty 58

smatrali da je njegovo ponašanje posve u skladu sa zakonima prirode, premda ga vjerojatno nitko u Londonu ne bi mogao shvatiti - osim mene koja sam tamo ionako bila samo nekoliko dana u prolazu.

Duh domorodaca kreće se neobičnim putovima i nalikuje na duh drevnih naroda koji su posve prirodno smatrali da se Odin odrekao jednog oka kako bi mogao prozrijeti svijet, i prikazivali boga ljubavi kao dijete koje ništa ne zna o ljubavi. Možda su me Kikuju na farmi smatrali velikim sucem upravo zato što nisam znala ništa o zakonima na osnovi kojih sam trebala donositi presude.

Zbog tog domorodačkog dara za mitove ima stvari od kojih se ne možete obraniti niti od njih pobjeći. Domoroci vas mogu pretvoriti u simbol. Bila sam posve svjesna tog procesa, pa sam ga u sebi i pobliže verbalno označila: činilo mi se da me domoroci smatraju mjedenom zmijom. Evropljani koji su dugo živjeli među domorocima shvatit će što time mislim, premda nisam upotrijebila taj motiv posve ispravno kao u Bibliji. Uvjerena sam da je to jedina praktična korist što su je domoroci imali od nas usprkos svim našim djelatnostima, znanstvenom i tehničkom napretku, usprkos i samoj Рах Britannica.

Svi bijelci nisu im mogli služiti za tu svrhu i u istoj mjeri. U svom svijetu domoroci su nas svrstavali prema koristi što su je imali od nas - mjedenih zmija. U tom su smislu mnogi moji prijatelji - Denys Finch-Hatton, Galbraith i Berkeley Cole, sir Northrup MacMillan - uživali vrlo velik ugled među domorocima.

Lord Delamere je bio mjedena zmija prvoga reda. Sjećam se da sam jednom putovala visoravni u doba velike najezde skakavaca. Skakavci su se pojavili i godinu dana prije, a sad je njihovo malo crno potomstvo navalilo da proždere sve što je ostalo, ne ostavljajući za sobom ni vlat trave. Domorocima je to bio užasan udarac i, nakon svega što su preživjeli, nisu ga mogli podnijeti. Očajnički su dahtali ili zavijali poput umirućih pasa i lupali glavom o nevidljivi zid. Ispričala sam im kako sam se provezla kroz Delamereovu farmu i vidjela kako su polja, pašnjake i sve ostalo prekrili skakavci, te dodala kako je Delamere bio izvan sebe od bijesa i očaja. Slušajući me, odjednom su se smirili, gotovo opustili. Pitali su me što je Delamere rekao o nedaći i zamolili me da ponovim njegove riječi, a zatim su zašutjeli.

Premda kao mjedena zmija nisam bila tako ugledna kao lord Delamere, ipak sam ponekad koristila domorocima.

Za vrijeme rata, kad je sudbina Pomoćnog korpusa ovisila o domorocima, skvoteri s farme često bi dolazili i sjedili oko moje kuće. Nisu ništa govorili, ni međusobno, već me samo gledali, odabravši me za svoju mjedenu zmiju. Nisam ih, naravno, mogla otjerati, jer nisu činili nikakvu štetu; osim toga, baš da sam ih i otjerala, sjeli bi negdje drugdje. No, jedva sam uspijevala izdržati njihove poglede. Pomogla mi je činjenica što su u to doba prebacili puk moga brata u prednje rovove kod Vimyja; mogla sam usredotočiti misli na nj i prihvatiti njega kao svoju mjedenu zmiju.

Kad bi farmu zadesila velika nedaća, Kikuju bi me proglasili glavnom žalobnicom ili narikačom. Znala sam da će to učiniti i sada, nakon nesreće sa sačmaricom. Budući da sam i ja tugovala za djecom, stanovnici farme su smatrali

BU&CW

Mighty 59

da mogu privremeno odgoditi problem i ostaviti ga da zasad miruje. U našim nevoljama gledali su me kao što vjernici gledaju svećenika, koji sam ispija kalež, ali u ime svih.

Ima nečeg osebujnog u čarobnjaštu: kad ste mu jednom izloženi, ne možete ga se nikada potpuno osloboditi. Ta izloženost mi je zaista bila bolna, kao da sam privezana na stup sramote, i koliko sam samo puta poželjela da joj izbjegnem. Ipak, mnogo godina poslije, znala sam ponekad pomisliti: - mora li se sa mnom tako postupati? Sa mnom, koja sam bila mjedena zmija!

Prilikom povratka na farmu, baš dok sam prelazila rijeku, susrela sam skupinu Kaninuovih sinova, tri mladića i dječaka. Hitro su hodali s kopljima na ramenima. Kad sam ih upitala za njihova brata, Kabera, zastali su, u vodi do pola potkoljenice, ukočena lica i oborenih očiju, i polako odgovorili. Kabero se nije vratio, rekoše, i nitko nije znao gdje je otkako je sinoć pobjegao. Bili su uvjereni da je mrtav. Ili se ubio iz očaja - jer domorocima je, pa i njihovoj djeci, pomisao na samoubojstvo vrlo prirodna - ili se izgubio u šipražju, pa su ga proždrle divlje životinje. Braća su ga posvuda tražila, i upravo su krenuh u rezervat da ga i tamo potraže.

Kad sam se uspela na obalu i stupila na vlastito zemljište, okrenula sam se i bacila pogled na ravnicu; moje je zemljište ležalo više od rezervata. Na ravnici se nije nazirao nikakav trag života, samo su zebre u daljini pasle ili galopirale. Skupina tragača izronila je iz guštika na drugoj obali rijeke, pa hitro, jedan po jedan, krenula dalje; nalikovali su na malu gusjenicu što vijuga travom. Povremeno bi sunce bljesnulo s njihova oružja. Doimali su se kao da znaju cilj. Ali koji? U potrazi za izgubljenim djetetom kao jedini vodič mogli su im poslužiti lešinari koji uvijek lebde iznad mrtva tijela na ravnici, pa vam točno pokazuju mjesto gdje je lav usmrtio svoju lovinu.

No, to bi tijelo bilo premaleno, slaba gozba za zračne sladokusce; malo bi ih pronašlo cilj, i ne bi se dugo zadržali.

Tužnih li misli. Odjahala sam kući.

BU&CW

Mighty 60

Wamai

Otišla sam na куати u Farahovoj pratnji. Kad god sam imala posla s Kikujuima, vodila sam sa sobom Faraha, jer je bio razborit i promišljen kad su posrijedi bile tuđe nesuglasice, premda je inače bio vrlo neuviđavan u vlastitim svađama te bi, poput svih Somalaca, potpuno gubio glavu zbog plemenskih osjećaja i razmirica. Osim toga, služio mi je i kao tumač, jer je vrlo dobro govorio suahili.

I prije no što sam se pridružila skupu staraca, znala sam da će im glavni cilj biti da oderu Kaninua do kože. Čekao ga je gubitak mnogih ovaca - dijelom će morati odštetiti obitelj poginulog i ranjenog djeteta, a dio će pojesti i članovi куате. Sve mi se to od samog početka nije sviđalo. Ta, Kaninu je, razmišljala sam, izgubio sina kao i ostali roditelji, i činilo mi se da je sudbina njegova djeteta najtragičnija. Wamai je bio mrtav i riješio se svih briga, a Wanyangerri je bio u bolnici u kojoj su se za nj brinuli ... no, Kabera su svi napustili, i nitko nije znao ni gdje mu leže kosti.

Kaninu je bio kao stvoren za ulogu vola utovljenog za gozbu. Bio je jedan od najimućnijih skvotera; prema mom popisu, posjedovao je trideset i pet goveda, pet žena i šezdeset koza. Njegovo je selo bilo nedaleko od šume na farmi, pa sam često viđala njegovu djecu i koze i stalno morala prijetiti njegovim ženama da ne sijeku drveće u šumi. Kikuju ne znaju za luksuz: najimućniji žive kao i siromasi, i u Kaninuovoj kolibi nije bilo nikakva namještaja osim, možda, drvene klupice. No, u njegovu selu bilo je zato mnogo koliba, i uvijek je vrvjelo živahnom gomilom - staricama, mladim ljudima i djecom. A uvečer, u doba mužnje, prema selu bi se s ravnjaka slila duga povorka goveda i njihove su plavičaste sjene polako napredovale travnatim pokrivačem. Zbog svega toga mršavi se starac, uvijek ogrnut kožnatim ogrtačem, tamna i lukava lica prekrivena mrežom sitnih, prljavštinom ispunjenih bora, zaista doimao poput pravog pravcatog bogataša.

Mnogo sam se puta žestoko svađala s Kaninuom. Dapače, ne jednom sam mu zaprijetila da ću ga istjerati s farme zbog nedolične trgovine. Naime, Kaninu je bio u dobrim odnosima sa susjednim Masaima te je poudavao nekoliko kćeri, četiri ili pet, u to pleme. Sami su mi Kikuju pričali kako je u stara vremena Masaima brak s osobom iz plemena Kikuju bio ispod časti. No, danas je taj neobični umirući narod morao pogaziti svoj ponos kako bi odgodio konačno izumiranje; masajske žene nemaju djece pa su plodne djevojke Kikuju na velikoj cijeni u njihovu plemenu. Kaninuovo je potomstvo, bez razlike, bilo vrlo pristalo, pa je Kaninu, u zamjenu za svoje mlade kćeri, dotjerao iz rezervata nemali broj živahnih junica sjajne kože. U to se doba na taj način obogatio ne samo jedan stari Kikuju pater familias. Pričali su mi da je i veliki poglavica Kikujua, Kinanjui, razmijenio više od dvadeset kćeri za stotinjak grla stoke.

No, prije godinu dana masajski je rezervat stavljen u karantenu zbog slinavke, pa stoka nije smjela izlaziti iz rezervata. Time je Kaninuovo poslovanje

BU&CW

Mighty 61

pretrpjelo težak udarac. Naime, Masai su nomadi i mijenjaju prebivalište prema godišnjem dobu, kiši i ispaši, pa su krave, koje su po zakonu pripadale Kaninuu, lutale s plemenom nadaleko i naširoko, ponekad i stotinu milja daleko, i nitko nije mogao znati što se s njima događa. Masai nemaju obzira kad trguju stokom, osobito s Kikujuima koje preziru. Dobri su ratnici, navodno, dobri ljubavnici. U njihovim su se rukama srca Kaninuvih kćeri topila poput srca drevnih Sabinjanki, pa se Kaninu nije više mogao oslanjati na njih. Stoga je snalažljivi stari Kikuju počeo prebacivati stoku preko rijeke na moju farmu, uglavnom noću, kad su šef okružne policije i službenici Veterinarske uprave spavali. Bilo je to zaista podlo, jer domoroci shvaćaju propise o karanteni i neobično ih cijene, za razliku od mnogih drugih koji su im nerazumljivi. Da su te krave pronašli na mojoj farmi, i nju bi stavili u karantenu. Stoga sam duž rijeke postavila straže da uhvatim Kaninuove ljude na djelu, pa je po mjesečini dolazilo do brojnih prepada iz zasjede i hitrog bježanja duž srebrnaste rijeke, dok bi junice, zbog kojih se sve to događalo, glavom bez obzira srljale na sve strane.

Jogona, otac Wamaija, poginulog djeteta, bio je siromah. Imao je samo jednu staru ženu, i sva se njegova imovina sastojala od tri koze. Nije bilo nade da će se njegov položaj popraviti, jer je bio prostodušan stvor.

Dobro sam ga poznavala. Godinu dana prije nesreće i zasjedanja куате na farmi se zbilo užasno ubojstvo. Netko je noću ubio dva Indijca, koji su od mene zakupili mlin uzvodno od kuće i mljeli kukuruz za Kikujue, orobio ih, a ubojice nikada nisu pronašli. Zbog tog ubojstva svi su indijski trgovci pobjegli iz okruga, kao da ih je pomela oluja; morala sam oboružati Poorana Singha, čuvara ljuštionice, starom sačmaricom, kako i on ne bi otišao, no, i to sam uspjela tek nakon dugotrajnog uvjeravanja. I meni bi se činilo, prvih noći poslije ubojstva, da čujem korake oko kuće, pa sam tjedan dana postavila i čuvara, Jogonu. Bio je vrlo blag i ne bi bio ni od kakve koristi da su se pojavili ubojice; no, bio je simpatičan starac i bilo je ugodno s njim razgovarati. Ponašao se poput vesela djeteta, njegovo široko lice doimalo se nadahnuto i oštroumno, a kad god bi me pogledao, nasmijao bi se. Po svemu sudeći, bilo mu je vrlo drago što prisustvujem kvarni.

Doduše, i u samom Kuranu, koji sam tih dana proučavala, piše: »Ne iskrivljuj pravdu i zakon u korist siromaha.«

Osim mene, još je jedan sudionik skupa bio svjestan da je glavni cilj куате oderati Kaninua do gole kože: sam Kaninu. Starci su posjedali uokolo, napeti i usredotočeni na predstojeću raspravu. Kaninu je sjedio na zemlji, navukao je prostrani ogrtač od kozje kože preko glave; s vremena na vrijeme začulo bi se ispod ogrtača cviljenje ili prigušeni jauk, poput zavijanja psa koji se iscrpio, pa samo cviljenjem skreće pažnju na svoju muku.

Starci su htjeli početi raspravu sa slučajem ranjenog djeteta, Wanyangerrija, jer im je on pružao neizmjerne mogućnosti naklapanja. Kakvu bi odštetu trebalo odrediti ako Wanyangerri umre? Ako ostane bogalj? Ako ostane nijem? Farah im je u moje ime rekao da neću o tome raspravljati sve dotle dok ne odem u Nairobi i porazgovaram s liječnikom u bolnici. Morali su se razočarano pomiriti s mojom odlukom, pa su se prihvatili sljedećeg slučaja.

BU&CW

Mighty 62

Rekla sam im, posredstvom Faraha, da o kyami ovisi hoće li brzo riještiti slučaj, te da o njemu ne bi smjeli raspravljati do kraja života. Bilo je jasno, napomenula sam, da se ne radi o ubojstvu, već o teškoj nesreći.

Starci su s dužnom pažnjom saslušali moj govor, ali su se suprotstavili mojim riječima čim sam zašutjela.

- Mi ništa ne znamo, msabu - rekoše. - No, vidimo da ni ti ne znaš dovoljno, i shvatili smo samo malo od onoga što si nam rekla. Kaninuov je sin opalio iz puške. Zar bi inače bio jedini neozlijeđen? Ako želiš čuti više, Mauge će ti reći. Njegov je sin bio prisutan, sačma mu je raznijela uho.

Mauge je bio jedan od imućnijih skvotera i, u neku ruku, Kaninuov suparnik na farmi. Fizički se doimao vrlo dostojanstveno i vagao je svaku riječ, govoreći polako i zastajkujući da bi razmislio. - Msabu - počeo je - moj mi je sin rekao: dječaci su svi, jedan za drugim, uzimali pušku u ruke i ciljali u Kabera. No, on im nije htio objasniti kako se iz nje puca, ne, nije im uopće htio objasniti. Na kraju je uzeo pušku od njih, i u istom trenutku je opalila, ranila svu djecu i ubila Wamaija, Jogonina sina. Upravo se tako sve dogodilo.

- Sve mi je to već poznato - rekla sam - i to je nesreća, nesretan slučaj. Mogla sam i sama ispaliti hitac iz kuće, ili ti, Mauge, iz svoje.

Moje su riječi izazvale veliko uzbuđenje među starcima. Svi su se zagledali u Maugea, koji se počeo nelagodno meškoljiti. Zatim su neko vrijeme razgovarali međusobno, vrlo tiho, gotovo šapćući. Naposljetku su nastavili raspravu. - Msabu - rekoše - ovaj put nismo razumjeli ni riječi od onoga što si rekla. Možemo samo vjerovati da misliš na pušku kuglaricu, jer tako dobro gađaš iz nje, ali ne tako dobro iz sačmarice. Da je riječ o kuglarici imala bi svakako pravo. Ali nitko ne bi mogao pucati sačmaricom iz tvoje kuće, ili iz Maugeove, sve do kuće bwane Menanyaija i ubiti nekoga u toj kući.

Odgovorila sam im nakon kratke stanke. - Svi sada znaju da je Kaninuov sin opalio hitac. Kaninu će dati i Jogoni određeni broj ovaca za odštetu. Ali svi također znaju da Kaninuov sin nije zlo dijete i da nije htio ubiti Wamaija, i zato Kaninu neće dati toliko ovaca koliko bi dao da je dječak namjerno pucao.

Uto se javio stari Awaru. On je bolje poznavao civilizaciju jer je proveo sedam godina u zatvoru.

- Msabu - rekao je - ti kažeš da Kaninuov sin nije zao i da stoga Kaninu neće platiti mnogo ovaca. No, da je njegov sin htio ubiti Wamaija i da je, u tom slučaju, zao, bi li to bilo dobro za Kaninua? Bi li ga to toliko radovalo da bi platio mnogo više ovaca?

- Awaru - odgovorila sam mu - ti znaš da je Kaninu izgubio sina. I sam ideš u školu, pa znaš da je dječak bio dobar đak. Ako je i u svemu ostalom bio toliko dobar, zaista je šteta što ga je Kaninu izgubio.

Uslijedila je stanka i nije se čuo ni najmanji zvuk iz kruga ljudi. Naposljetku je Kaninu, kao da se odjednom sjetio zaboravljene boli ili dužne sti, otegnuto zajauknuo.

- Memsahib - javi se Farah - Neka ti Kikuju sada navedu brojku koja im je

BU&CW

Mighty 63

na umu. - Obratio mi se na suahiliju kako bi ga vijeće razumjelo i uspio ih je zbuniti, jer brojke su konkretne i nisu drage ni jednom domorocu. Farah je pogledom prešao preko prisutnih i prezirno predložio: - Što. - Stotinu ovaca bio je fantastičan broj o kojemu nitko ne bi ozbiljno ni razmišljao. Куати je obuzela tišina. Starci su osjetili da su prepušteni na milost i nemilost somalskoj poruzi, pa su radije odlučili da šute i pričekaju povoljniji trenutak. - Pedeset - prošapta jedan vrlo star član vijeća, no ni ta brojka kao da nije imala težine, kao da ju je otpuhnula struja Farahove ironije.

Trenutak zatim javio se žustro i sam Farah. - Četrdeset - dobacio je poput iskusnog trgovca stoke, vičnog brojkama i grlima. Riječ je probudila zatomljene misli staraca, pa su počeli živahno međusobno raspravljati. Sad im je trebalo dati vremena za promišljanje i blebetanje, ali je barem položen temelj za pregovore. Poslije, kad smo se vratili kući, Farah mi je u povjerenju rekao: - Mislim da će ti starci prihvatiti četrdeset ovaca od Kaninua.

Kaninua je na kyami čekalo još jedno iskušenje. Odjednom je ustao stari trbušasti Kathegu, također jedan od imućnih skvotera s farme, glava goleme obitelji i domaćinstva, i predložio da se ovce i koze što ih Kaninu mora dati odaberu pojedinačno, jedna po jedna. Prijedlog je bio posve u suprotnosti s tradicionalnim odlukama куате. Jogoni to nipošto nije moglo pasti na um, i bila sam uvjerena da je prijedlog plod dogovora između Kathegua i Jogone, te da će Kathegu imati od njega koristi. Još sam malo pričekala da vidim što će se zbiti.

Kaninu je isprva, barem na izgled, prihvatio ulogu mučenika, uvukao glavu i cvilio, kao da mu za svaku imenovanu životinju netko čupa zub. No, pošto je Kathegu, i sam oklijevajući, spomenuo veliku žutu kozu bez rogova, Kaninuu je dozlogrdilo i izgubio je strpljenje. Silovitim pokretom strgnuo je sa sebe ogrtač, te najprije poput bika zarikao prema meni - bio je to pravi urlik upomoć, grozan de profundis - a tada jednim pogledom razabrao da sam na njegovoj strani i da neće izgubiti žutu kozu. Na to je sjeo ne ispuštajući više ni glasa, samo je nešto kasnije dobacio Katheguu pogled pun sarkazma.

Nakon otprilike tjedan dana zasjedanja i izvanrednih sjednica vijeća donijeta je napokon odluka prema kojoj je Kaninu dužan dati Jogoni četrdeset ovaca odštete. No, Jogoni nije odobren zahtjev da ih sam bira.

Četrnaest dana nakon toga Farah mi je za večerom prenio najnovije novosti.

Ispričao mi je kako su dan prije na farmu stigla tri stara Kikujua iz Nyerija. Saznali su što se dogodilo pa su se pješke otputili k nama kako bi se upleli u slučaj i izjavili da Wamai nije Jogonin sin, već sin njihova pokojnog brata, pa bi odšteta za dječakovu smrt trebala zakonski pripasti njima.

Nasmiješila sam se doznavši za njihovu drskost i primijetila kako je to posve nalik na Kikujue iz Nyerija. Ne, odvratio mi je zamišljeno Farah, on je bio uvjeren da imaju pravo. Jogona je zaista došao na farmu iz Nyerija prije šest godina i, koliko je Farahu bilo poznato, Wamai nije Jogonin sin, »niti je ikada bio«. Jogona je doista imao sreće, nastavio je Farah, što je prije dva dana primio dvadeset i pet od obećanih četrdeset ovaca. Inače bi Kaninu radije dao da ih

BU&CW

Mighty 64

odvedu u Nyeri kako ne bi patio gledajući ih na farmi kad mu više ne budu pripadale. No, dodao je Farah, Jogona će još morati biti na oprezu, jer Kikuju iz Nyerija nisu popuštah tako lako. Utaborili su se na farmi i prijetili da će slučaj prijaviti šefu okružne policije.

Nisam se stoga iznenadila kad su se za nekoliko dana pred kućom pojavili posjetioci iz Nyerija. Tamošnji Kikuju pripadaju nižoj klasi plemena, a ova su trojica nalikovala na tri prljave, nakostriješene hijene koje su se došuljale čak stotinu i pedeset milja za Wamaijevim krvavim tragom. S njima je došao i Jogona, uzbuđen. Različiti stavovi dviju zavađenih strana bili su vjerojatno posljedica činjenice što Kikuju iz Nyerija nisu imali što izgubiti, dok je Jogona dobio dvadeset i pet ovaca. Stranci su zasjeli na kamene ploče ne odajući znakove života, poput tri krpelja na ovci. Bez obzira na okolnosti, nisam imala razumijevanja za njihov zahtjev, jer ih dijete još za života nije nimalo zanimalo, a bilo mi je žao i Jogone, koji se dobro ponio na куаnn i koji je, u to sam bila uvjerena, žalio za Wamaijem. Kad sam mu se obratila, Jogona je samo drhtao i uzdisao, pa nisam uspjela ništa izvući iz njega, i tom prilikom nismo ništa obavili.

No, navratio je ponovno za dva dana, rano ujutro, i zatekao me za pisaćim strojem. Zamolio me da napišem izvještaj o njegovim vezama s mrtvim djetetom i njegovom obitelji. Htio ga je odnijeti šefu policije u Dagoretti. Dojmila me se njegova velika prostodušnost: sve bi ga ganulo, i nije se uopće trudio da prikrije emocije. Bilo je očito da korak na koji se odvažio smatra velikim i donekle opasnim pothvatom; pristupio mu je sa strahopoštovanjem.

Zapisala sam njegov iskaz. Dugo mi je trebalo, jer se iskaz odnosio na vrlo zamršene događaje što su se zbili prije više od šest godina. Dok je pričao, Jogona je neprekidno zastajkivao kako bi razmislio ili se iznova pozabavio određenim događajem i rekonstruirao ga. Pri tom je uglavnom držao glavu objema rukama, i povremeno se, ozbiljna izraza, lupao po tjemenu kao da hoće istresti činjenice iz glave. Jednom je ustao i naslonio lice uza zid, poput domorodačkih žena pri porođaju.

Pisala sam Jogonin iskaz u kopiji; još je imam.

Bilo ga je vrlo teško pratiti, jer je navodio mnoštvo zamršenih okolnosti i nevažnih pojedinosti. Stoga se nisam čudila što ih se teško sjećao; zapravo, čudila sam se što ih se uopće i sjeća. Iskaz je počinjao ovako:

»Kad je Waweru Wamai iz Nyerija bio na samrti« - na-taka kufa, poželio umrijeti, kako kažu na suahiliju - »imao je dvije žene. Jedna je žena imala tri kćeri, i preudala se nakon Waweruove smrti. Drugu ženu Waweru još nije potpuno isplatio, i njenom je ocu dugovao dvije koze. Ta se žena prenapregnula podigavši teret ogijevnog drva i pobacila, i nitko nije znao hoće li moći ponovno roditi . . .«

I tako se priča nastavljala, uvlačeći slušaoca u labirint životnih okolnosti i obiteljskih veza plemena Kikuju:

»Ta je žena imala jedno dijete imenom Wamai. U to je doba dječačić bio bolestan, i mislilo se da ima velike boginje. Waweru je volio svoju ženu i dijete, i kad je umirao, bio je vrlo zabrinut ne znajući što će biti s njom kad on umre.

BU&CW

Mighty 65

Stoga je poslao po svog prijatelja Jogonu Kanyaggu koji je živio nedaleko od njega. Jogona Kanyagga je u to doba dugovao Waweruu tri šilinga za par cipela. Pošto je Jogona došao, Waweru mu je predložio sporazum . . .«

Prema sporazumu, Jogona je trebao preuzeti ženu i dijete umirućeg prijatelja i platiti njezinu ocu dvije koze, ostatak Waweruova duga. Iskaz je zatim prešao na popis izdataka što ih je Jogona nakopao sebi na glavu usvajanjem djeteta, Wamaija. Tako je, na primjer, čim ga je uzeo nabavio izvanredni lijek za Wamaija, jer je dječak obolio. Kupovao mu je i rižu od indijskog trgovca, jer nije napredovao od kukuruza. Jednom je morao platiti pet rupija bijelom farmeru iz susjedstva, koji je tvrdio da je Wamai otjerao jednog njegova purana u baru. Ta svota u gotovini, koje se vjerojatno teško domogao, ostala je Jogoni posebno u sjećanju; spomenuo ju je nekoliko puta. Sudeći po njegovu pričanju, Jogona je tada već zaboravio da dijete, koje je sada izgubio, nije bilo njegovo. Dolazak i zahtjevi trojice iz Nyerija uznemirili su ga iz nekoliko razloga. Prostodušni ljudi kao da nagonski usvajaju djecu i prihvaćaju ih kao vlastitu. U tome nema razlike između afričkog domoroca i evropskog seljaka.

Kad je Jogona napokon završio svoju priču, a ja je svu zapisala, rekla sam mu da ću mu je pročitati. Dok sam čitala, okrenuo je glavu kao da se želi bolje koncentrirati.

No, kad sam pročitala njegovo ime, ». . . poslao po svog prijatelja Jogonu Kanyaggu koji je živio nedaleko od njega . . .«, naglo se okrenuo prema meni i dobacio mi plamen, strastven pogled, pogled toliko pun radosti da je starca preobrazio u dječaka, u sam simbol mladosti. Stigavši do kraja dokumenta, ponovno sam pročitala njegovo ime što sam ga napisala ispod otiska palca, pa je uslijedio još jedan živahan i neposredan pogled, ovaj put dublji i smireniji, odražavajući novo dostojanstvo.

Takav je pogled dobacio Adam Gospodu kad ga je Gospod stvorio iz praha, i udahnuo mu u nosnice dah života, pa je tako čovjek postao živa duša. Ja sam ga stvorila i pokazala mu svoje djelo: Jogonu Kanyaggu vječne duše. Kad sam mu pružila papir, prihvatio ga je s puno poštovanja i pohlepno, složio ga i strpao pod ogrtač, neprekidno ga pritiskujući rukom. Nije se htio izložiti nikakvoj opasnosti da ga izgubi, jer je u njemu bila njegova duša, dokaz njegova postojanja. U njemu se opisivalo što je Jogona Kanyagga učinio i što će zauvijek očuvati spomen na njegovo ime: živo se biće preobrazilo u riječ koja je, dostojanstvena i istinita, ostala među nama.

Svijet pisane riječi otvorio se domorocima Afrike za mog boravka. Da sam htjela, mogla sam tada uhvatiti prošlost za rep i ponovno proživjeti dio naše vlastite povijesti, razdoblje u kojemu se obični evropski čovjek na isti način upoznao s pismom. U Danskoj se to zbilo prije više od stotinu godina i, sudeći po onome što su mi pričali vrlo stari ljudi dok sam još bila dijete, uvjerena sam da je reakcija u oba slučaja bila gotovo potpuno ista. Ljudska su bića rijetko kada pokazala tako poniznu i zanosnu odanost principu larpurlartizma.

Poruke što su ih mladi domoroci slali jedni drugima još su uglavnom sastavljah profesionalni pismopisci, jer se većina starije generacije s

BU&CW

Mighty 66

nepovjerenjem odnosila prema novoj pojavi, premda je duh vremena ipak ponio dio starih ljudi, pa je i nekoliko vrlo starih Kikujua pohađalo moju školu i strpljivo se znojilo nad abecedom. Samo su malobrojni domoroci znali čitati, pa su mi stoga sluge, skvoteri i radnici na farmi donosili pisma da ih pročitam. Otvarajući i čitajući jedno pismo za drugim, čudila sam se beznačajnosti sadržaja. Time sam ponavljala uobičajenu grešku pristrane civilizirane osobe. Mogla sam isto tako pokušati i botanički klasificirati grančicu masline koju je golubica donijela Noi. Kako god izgledala, bila je značajnija od cijele arke i životinja u njoj; ona je značila novi, zeleni svijet.

Pisma domorodaca bila su vrlo slična, držala se stroge i svete formule i glasila više-manje ovako: - Moj dragi prijatelju Kamau Morefu. Uzet ću sada pero u ruku - metaforički, jer pismo je pisao profesionalni pisar - da ti napišem pismo, jer ti već dugo vremena želim napisati pismo. Ja sam vrlo dobro, i nadam se da si i ti, dao Bog, vrlo dobro. Moja majka je vrlo dobro. Moja žena nije vrlo dobro, ali se nadam da tvoja jest, Božjom milošću - slijedio bi dug popis imena popraćenih kratkim, većinom nevažnim detaljima, premda su te pojedinosti ponekad bile zaista fantastične. Pošiljalac bi zatim završio pismo. - A sada, prijatelju Kamau, završit ću ovo pismo, jer imam premalo vremena da ti pišem. Tvoj prijatelj Ndwetti Lori.

Prije stotinu godina, postiljoni su skakali u sedla, konji galopirali, poštanski rogovi se glasali i proizvodio se papir pozlaćenih rubova kako bi mladi učeni Evropljani mogli razmjenjivati slične poruke. Pisma su se rado primala, voljela i čuvala; vidjela sam ih i sama nekoliko.

Prije no što sam naučila suahili, mogla sam pročitati sve što bi napisali domoroci, to jest pisari, ali nisam razumjela ni riječi. Suahili nije postojao kao pisani jezik sve dok se bijelci nisu za to pobrinuli; riječi su se pažljivo bilježile onako kako se izgovaraju, nikakvim starinskim pravopisom koji samo zavodi čitaoca. Stoga sam čitala njihova pisma zaista doslovce, riječ po riječ, okružena primaocima koji su me napeto i bez daha slušah, i mogla sam pratiti učinak svog truda premda nisam imala ni pojma o čemu je riječ. Ponekad bi na moje riječi briznuli u plač, ili kršili ruke, a ponekad bi razdragano uzviknuli; najčešća reakcija na čitanje bio je smijeh, pa bi se slušaoci stalno previjali od smijeha.

Kad sam poslije počela shvaćati što čitam, ustanovila sam da je djelovanje neke novosti bilo mnogo jače kad je novost bila napisana. Poruke koje bi bile primljene sa sumnjom i prezirom da su prenijete usmeno - jer svi su domoroci veliki skeptici - prihvaćale su se u pismenom obliku kao čista istina. Osim toga, domoroci imaju izvrstan sluh za svaku pogrešno izgovorenu riječ u usmenim porukama; zlobno uživaju u takvim pogreškama i nikada ih ne zaboravljaju, pa kad bijelac nešto pogrešno izlane, može zaraditi nadimak za cijeli život; no, ako bi se pogreška pojavila u pismu, što se često događalo, jer su pisari bili neobrazovane osobe, domoroci bi je uporno nastojali osmisliti, ili bi o njoj razmišljali i raspravljali, ali su radije vjerovali najbesmislenijim stvarima nego da prigovore pisanoj riječi.

U pismu što sam ga čitala jednom sluzi pošiljalac mu je, uz ostalo, uputio lakonsku poruku: - Skuhao sam pavijana. - Objasnila sam mu da je pošiljalac

BU&CW

Mighty 67

zacijelo htio reći da je uhvatio pavijana, jer su na suahiliju te dvije riječi donekle slične. Međutim, primalac pisma nije se nipošto htio složiti s mojim mišljenjem.

- Ne, msabu, ne - rekao je. - Što je napisao u mom pismu? Što tu piše?

- Napisao je - odgovorila sam mu - da je skuhao pavijana, ali kako je mogao skuhati pavijana? Osim toga, da je to zaista učinio, nešto bi dodao da ti ispriča zašto i kako je to učinio.

Takva kritika svete pisane riječi potpuno je zbunila mladog Kikujua; zamolio me da mu vratim pismo, pažljivo ga preklopio i otišao.

Jogoni se iskaz što sam ga zapisala pokazao vrlo korisnim, jer je šef okružne policije, pošto ga je pročitao, odbio zahtjev tužitelja iz Nyerija, pa su se namrgođeni i neobavljena posla morali vratiti kući.

Dokument je postao Jogoninim velikim blagom. Imala sam ga prilike vidjeti ne jednom. Jogona ga je držao u kožnatoj vrećici - koju je izradio posebno za tu svrhu i izvezao staklenim zrncima - obješenoj o remenčiću oko vrata. Od vremena do vremena, uglavnom nedjeljom ujutro, pojavio bi se odjednom pred vratima, skinuo vrećicu i izvadio papir da mu ga pročitam. Kad sam jednom nakon bolesti ponovno izjahala, ugledao me izdaleka, dugo trčao za mnom sve dok me nije sustigao, te bez daha stao uz mog konja i pružio mi dokument. Pri svakom čitanju lice bi mu poprimilo isti izraz religioznog likovanja, a zatim bi brižljivo poravnao papir, složio ga i ponovno smjestio u vrećicu. S vremenom se važnost iskaza nije smanjivala već povećavala, kao da Jogonu najviše čudi njegova nepromjenljivost. Sada je konačno prošlost - koju je bilo tako teško prizvati i koja se vjerojatno mijenjala pri svakom sjećanju - bila uhvaćena, zarobljena i pokorena pred njegovim očima. Pobijedivši nestalnost, prešla je u povijest.

BU&CW

Mighty 68

Wanyangerri

Kad sam se ponovno uputila u Nairobi, posjetila sam Wanyangerrija u domorodačkoj bolnici.

Budući da sam na farmi imala mnogo skvoterskih obitelji, u bolnici je gotovo uvijek bilo »mojih« pacijenata, pa sam bila habituee de la maison i dobro sam se slagala s upraviteljicom i bolničkim osobljem. Još nisam imala prilike upoznati osobu koja bi na lice nanosila tako debeo sloj šminke i pudera kao upraviteljica; njeno široko lice, uokvireno bijelom kapom, nalikovalo je na lice ruskih lutaka, poznatih pod imenom Katinka; gornji dio možete odviti, pa ćete unutra pronaći još jednu lutku, a u njoj još jednu, i tako dalje. Bila je ljubazna i sposobna, što se moglo i očekivati od Katinke. Četvrtkom bi iznijeli sve krevete s odjela na dvorište između zgrada, pa temeljito očistili i provjetrili odjele; četvrtak je u bolnici bio najugodniji dan. S dvorišta se pružao prekrasan pogled, sa suhom ravnicom Athi u prednjem planu, dok se u daljini nazirala plavičasta planina Donyo Sabouk i dug brdski lanac Mua. Bilo mi je uvijek neobično gledati svoje starice Kikuju u krevetima s bijelom posteljinom, i činilo mi se kao da u tim krevetima vidim stare iznemogle mazge ili neku drugu strpljivu tovarnu životinju; i same su se tome smijale, premda kiselo, baš kao što bi to činile i stare mazge, jer domoroci se boje bolnice.

Kad sam prvi put posjetila Wanyangerrija, bio je tako potresen i potišten da sam pomislila kako bi za nj bilo najbolje da umre. Svega se bojao, neprekidno plakao dok sam bila s njim i molio me da ga odvedem na farmu; drhtao je i trzao se pod zavojima.

Navratila sam ponovno za tjedan dana. Ovaj put bio je smiren i pribran, i primio me dostojanstveno. No, bilo mu je drago što me vidi, i bolničar mi je rekao da me nestrpljivo očekivao. Naime, ovaj put mogao mi je vrlo samosvjesno ispričati, pijuckajući riječi kroz cjevčicu u ustima, da su ga dan prije ubili i da će ga za nekoliko dana ponovno ubiti.

Wanyangerrijev liječnik bio je za vrijeme rata u Francuskoj i mnogima je skrpao lice; zaista se potrudio oko dječaka i uspio u tome. Nadomjestio mu je čeljust metalnom trakom i vijcima je pričvrstio na preostale kosti lica, te ponovno sašio pokidane ostatke mišića kako bi mu napravio barem nekakvu bradu. Čak mu je, pričao mi je Wanyangerri, skinuo režanj kože s ramena da popuni praznine. Kad su ga izliječili i skinuli mu zavoje, ukazalo se posve drugo lice koje se doimalo neobično, nalik na glavu guštera, jer mu je brada ostala spljoštena. Dječak je ipak mogao normalno jesti i govoriti, premda je poslije nesreće uvijek malo šušljetao. Sve je to trajalo mnogo mjeseci. Kad god bih posjetila Wanyangerrija, molio me šećera, pa bih mu uvijek donijela nekoliko žlica šećera u papiru.

Ako nisu paralizirani i omamljeni zbog straha od nepoznatog, domoroci

BU&CW

Mighty 69

često gunđaju i prigovaraju u bolnici, te se svakojako dovijaju kako bi pobjegli iz nje, ne prežući ni od smrti, jer se nje ne boje. Evropljani koji su sagradili i opremili bolnice, i koji rade u njima te uz velike teškoće dovlače u njih pacijente, ogorčeno se tuže da domoroci ne znaju za zahvalnost i da ravnodušno primaju sve što se učini za njih.

Taj stav domorodaca iritira i vrijeđa bijelce. Istina je, što god za njih učinili, domorocima je svejedno; mnogo se ne može ni postići, a i ono što učinite nestaje i ne spominje se; neće vam zahvaliti niti će vam zamjeriti i, koliko god se trudili, ne možete ništa promijeniti. Ta osobina uznemiruje bijelce; kao da vam uništava individualnost i dodjeljuje vam ulogu koju niste mogli sami odabrati, kao da ste prirodna, meteorološka pojava.

U tom se pogledu somalski doseljenici razlikuju ođ domorodaca. Njima je i te kako važno kako se ponašate; zapravo, što god učinili, pobudit ćete nekakvu reakciju u tim ponosnim, žestokim stanovnicima pustinje, a često ćete ih i duboko povrijediti. Neobično su zahvalni, ali će vas također zauvijek imati na zubu. Svaka usluga, uvreda, pa i omalovažavanje, ostat će vječno upisani u njihovim srcima kao u kamenu. Strogo se drže islamskih propisa i, poput svih muslimana, imaju moralni kodeks prema kojem vas prosuđuju. Kad imate posla sa Somalcima, možete steći ili uništiti vlastiti ugled u jednom jedinom satu.

Masai su poglavlje za sebe među domorodačkim plemenima. Svega se sjećaju, znaju i zahvaliti i zamjeriti. Svi su zapravo kivni na nas, i bit će kivni sve dotle dok pleme ne izumre.

Međutim, plemena Kikuju, Wakamba i Kavirondo nemaju nikakvih predrasuda, nikakvih moralnih kodeksa. Smatraju da od svakoga možete očekivati svašta, i ne možete ih ničim iznenaditi, baš da i hoćete. Moglo bi se reći da je samo siromašnim Kikujuima i plemenskim čudacima stalo do onoga što za njih činite. Vođeni nagonom i plemenskom tradicijom, prihvaćaju vaše postupke kao prirodne pojave. Ne prosuđuju vas, ali vas budno promatraju, pa će prema zapažanjima odlučiti zaslužujete li dobar ili zao glas.

U tom su pogledu siromasi u Evropi nalik na Kikujue. Oni vas ne prosuđuju, već samo stvaraju mišljenje o vama. Ako nekoga vole ili poštuju, čine to onako kako se voli Boga: ne zbog onoga što činite za njih, uopće ne, već zbog onoga što jeste.

Lutajući jednog dana bolnicom naišla sam na tri nova pacijenta, vrlo tamnog crnca krupne glave i dva dječaka. Svima su bili zavijeni vratovi. Jedan bolničar na tom odjelu, inače grbavac, bio je pravi brbljavac, pa mi je sa zadovoljstvom objašnjavao najzamršenije slučajeve sa svog odjela. Kad je spazio kako zastajkujem pred krevetima pridošlica, prišao mi je i sve mi ispričao.

Bili su Nubijci iz orkestra puka Kraljevskih afričkih strijelaca, crnih vojnika u Keniji. Dječaci su bili bubnjari, a muškarac trubač. Trubač je doživio niz teških nedaća u životu pa je, a to se nerijetko događa domorocima, izgubio glavu. Najprije je u kasarni počeo suludo pucati iz puške, a kad se magazin ispraznio, zaključao se s dječacima u svoju kolibu od valovitog lima pa pokušao i sebi i njima prerezati grkljan. Bolničaru je bilo žao što ih nisam vidjela kad su ih

BU&CW

Mighty 70

prije tjedan dana dopremili, jer su tada bili obliveni krvlju, i bila bih uvjerena da su mrtvi. No, sada su bili izvan opasnosti, a ubojica je došao k sebi.

Dok mi je grbavac sve to pričao, tri osobe o kojima je bilo riječi pratile su ga s velikom pažnjom. Prekidali su ga kako bi ispravili neke pojedinosti, a dječaci, koji su jedva mogli govoriti, okretali su se prema muškarcu koji je ležao između njih da bi potvrdio njihov iskaz, uvjereni da će im on pomoći kako bih što upečatljivije saznala cijelu priču.

- Nije li ti pjena izbijala iz usta, nisi li urlao? - pitali su ga. - Nisi li rekao da ćeš nas isjeći na komadiće velike poput skakavaca?

- Da, da - odgovarao je nesuđeni ubojica turobnim glasom.

Ponekad sam morala ostati u Nairobiju nešto duže čekajući poslovni sastanak ili poštu iz Evrope, kad bi vlak s obale kasnio. U takvim prilikama, kad nisam znala što da radim, odvezla bih se u domorodačku bolnicu i povela nekoliko rekonvalescenata na kratak izlet automobilom. Za Wanyangerrijeva boravka u bolnici guverner kolonije, sir Edward Northley, držao je u kavezu, u parku oko guvernerove palače, dva lavića namijenjena zoološkom vrtu u Londonu. Lavići su bili velika atrakcija za bolesnike, i svi su ih htjeli vidjeti. Bila sam obećala pukovskim glazbenicima da ću ih odvesti da vide laviće kad se dovoljno oporave, ali sam morala čekati da svi prizdrave jer nisu htjeli poći odvojeno. Trubač se najsporije oporavljao, pa su jednog dječaka otpustili iz bolnice prije no što je trubač stao na noge. Dječak je svaki dan dolazio u bolnicu da se raspita za nj, jer nije htio propustiti vožnju. Tu sam ga i našla jednog poslijepodneva, pa mi je rekao da trubača još muče strašne glavobolje, a to se moglo i očekivati, jer mu je »glava bila tako puna đavola«.

Naposljetku su mogli poći, sva trojica, pa su duboko zamišljeni stajali pred kavezom. Jedan lavić, ljutit što tako dugo zure u njega, odjednom je ustao, protegao se i zarikao, pa su se gledaoci trgnuli, a mlađi dječak sakrio iza trubača. - Taj je lav bio zao kao ti - rekao je dječak trubaču na povratku.

U međuvremenu je »slučaj Wanyangerri« mirovao na farmi. Rođaci su se ponekad raspitivali za njegovo stanje, ali su se najvjerojatnije svi bojali, osim njegova mlađeg brata, otići dječaku u posjet. Nekoliko puta navratio je kasno uvečer i Kaninu, poput starog jazavca u izvidnici, da se raspita za dječaka. Farah i ja smo ponekad u četiri oka ocjenjivali njegove muke i preračunavali ih u broj ovaca.

Nekoliko mjeseci poslije nesreće Farah mi je objavio jednu novost.

U takvim prilikama došao bi dok sam večerala, ukočeno stao pri kraju stola, pa se primio posla da me izvede iz mraka neznanja. Dobro je govorio i engleski i francuski, premda je uporno ponavljao neke osebujne pogreške. Tako je, na primjer, stalno govorio ехасnу umjesto except, a ja sam, umjesto da ga ispravljam, počela upotrebljavati iste riječi u razgovoru s njim.

Premda se pri objavljivanju novosti držao samopouzdano i dostojanstveno, često bi počinjao vrlo nerazumljivo. - Memsahib - započeo je tom prilikom - taj Kabero.

O njemu je bila riječ, znači. Pričekala sam nastavak.

BU&CW

Mighty 71

- Ti misliš, memsahib - rekao je nakon kratke stanke - da je Kabero mrtav i da su ga proždrle hijene. Nije mrtav. Živi s plemenom Masai.

Ne baš uvjerena, upitala sam ga odakle to zna. - Ah, znam - odgovorio je. - Kaninu je udao tko zna koliko kćeri u to pleme. Kaberu se činilo da mu mogu pomoći samo Masai, pa se otputio jednome od svojih šurjaka. No, jedva je izvukao živu glavu. Proveo je cijelu noć na drvetu okružen hijenama. Sada živi s plemenom Masai. Jedan stari, imućni pripadnik plemena ima stotine i stotine krava, ali nema djece i želi zadržati Kabera. Kaninu je sve to dobro znao, pa je nekoliko puta otišao u rezervat da o tome pregovara s Masaima. No, boji se to reći tebi, jer je uvjeren da će Kabera, saznaju li gdje je, objesiti bijelci u Nairobiju.

Farah je uvijek vrlo naduto govorio o Kikujuima. - Masajske žene - nastavio je - nemaju djece. Stoga im je drago što se mogu domoći djece Kikujua, pa ih često kradu. Doduše, Kabero će se vratiti na farmu kad odraste, jer mu se neće svidjeti masajski život, stalno lutanje od mjesta do mjesta. Kikuju su za to prelijeni.

S farme smo iz godine u godinu pratili tragičnu sudbinu plemena Masai, koje je nestajalo s one strane rijeke. Bili su ratnici koji se više nisu borili, nalik na lava odrezanih pandža, uškopljen narod. Oduzeli su im koplja, čak i velike, šarene štitove, pa su u rezervatu divljači lavovi slijedili njihova stada. Jednom smo na farmi uškopili tri mlada bika pretvorivši ih u mirne volove za vuču plugova i kola, pa ih zatim ostavili u ograđenom prostoru uz ljuštionicu. Iste noći hijene su nanjušile krv, prišuljale se i zaklale ih. Takva je sudbina, pomislila sam, zadesila i pleme Masai.

- Kaninuovoj je ženi žao - govorio je Farah - što će toliko godina biti bez sina.

Nisam pozvala Kaninua, jer nisam znala mogu li vjerovati Farahovim riječima ili ne, ali kad se prvi put pojavio pred kućom, izišla sam i obratila mu se. - Kaninu - upitala sam ga - je li Kabero živ? Je li kod Masaia? - Domoroca nećete nikada iznenaditi, ma što poduzeli, i Kaninu je odmah počeo naricati nad izgubljenim djetetom. Neko sam ga vrijeme slušala i promatrala. - Kaninu - rekla sam zatim - dovedi Kabera. Neće ga objesiti. Moći će živjeti s majkom na farmi. - Kaninu nije prekinuo tužaljku da bi me saslušao, ali je nedvojbeno čuo kako sam nesmotreno spomenula vješanje, pa se, jaučući sve dublje i otegnutije, upustio u priču o tome kako je mnogo očekivao od Kabera i kako ga je volio više od ostale djece.

Kaninu je imao mnogo djece i unučadi koja su se stalno motala oko moje kuće, jer je njegovo selo bilo zaista blizu. S njima je dolazio i jedan Kaninuov mali unučić, sin jedne od njegovih kćeri koja se udala za Masaia, ali se zatim vratila iz rezervata i povela dijete sa sobom. Dječačić se zvao Sirunga. Zbog miješane krvi odisao je neobičnom vitalnošću, nesputanom i bogatom domišljatošću i hirovitošću, pa gotovo i nije nalikovao na ljudsko biće, već na nekakav plamićak, noćnu pticu ili sićušnog duha farme. Na žalost, bolovao je od padavice, pa su ga se stoga ostala djeca bojala, tjerala ga od sebe kad se htio s njima igrati i prozvala ga shetani, đavo; uzela sam ga zato k sebi kao člana domaćinstva. Budući da je

BU&CW

Mighty 72

bio bolestan, nije mogao raditi, ali je zato izuzetno dobro igrao ulogu dvorske lude, lakrdijaša, i posvuda me pratio poput sitne, nemirne crne sjene. Kaninu je znao da volim dijete pa se sve dotad samo smiješio kao ponosan djed; no, sada je počeo iskorištavati moju ljubav prema djetetu, trudeći se pri tom iz petnih žila. Vatreno je izjavljivao kako bi radije dao da Sirungu deset puta pojedu leopardi nego da izgubi Kabera; štoviše, pošto je izgubio Kabera mogao je izgubiti i Sirungu, tvrdio je, bilo mu je posve svejedno - jer Kabero je bio zjenica njegova oka, krv njegova srca.

Ako je Kabero zaista bio mrtav, Kaninu je tugovao za svojim sinom kao što je David tugovao za Abšalomom, i njegovoj tragediji nije bilo lijeka. No, ako je bio živ, i skrivao se među Masaima, slučaj je poprimao tragičnije obilježje, jer tada je to bio i napad i obrana, borba za život djeteta.

Imala sam često prilike vidjeti na ravnicama gazele kako se služe istim lukavstvom kad bih se nezamijećena približila mjestu gdje su skrivale lanad. Doplesale bi do mene, stale preda me, poskakivale, ili se pretvarale da šepaju i ne mogu trčati - sve kako bi odvratile pažnju od mladunčadi. A tada bih odjednom, pod samim konjskim kopitima, ugledala lane, glavice priljubljene uz travu, potpuno pritajeno i nepomično dok je njegova majka plesala da mu spasi život. I ptice se služe istim smicalicama da spase ptiće, lamataju i lepršaju, pa čak i spretno glume ranjenika vukući za sobom slomljeno krilo.

Kaninu je na isti način izvodio svoju predstavu preda mnom. Zar je pomisao da mu je život sina ugrožen zaista mogla podati tom starom Kikuju toliko žara i snage? Kosti su mu škripale dok je preda mnom skakutao, čak se uživio u žensku ulogu i poprimao izgled starice, kokosi, lavice - jer ta je igra tako očito svojstvena ženkama. Predstava je bila groteskna, ali istodobno dostojna svakog poštovanja, kakvo zaslužuje i noj što naizmjence sa ženkom sjedi na jajima. Nijedno žensko srce ne bi moglo odoljeti njegovoj varci.

Kaninu - rekla sam mu - Kabero se može vratiti na farmu kad god hoće i neće mu se ništa dogoditi. No, tada mi ga moraš osobno dovesti. - Na to je turobno zašutio, objesio glavu i tužno odgegao kao da je izgubio posljednjeg prijatelja na svijetu.

Moram ipak već sada napomenuti da se Kaninu sjetio mojih riječi i poslušao me. Prošlo je pet godina, i već sam gotovo bila zaboravila cijeli slučaj, kad me jednog dana Farah obavijestio da Kaninu želi razgovarati sa mnom. Našla sam ga pred kućom; držao se dostojanstveno, ali sam osjetila tjeskobu koja ga je mučila. - Kabero se vratio - rekao mi je prijaznim glasom. Tada sam već bila ovladala vještinom stanke, pa nisam ništa rekla. Stari Kikuju je shvatio smisao moje šutnje, premjestio težinu s jedne noge na drugu, i kapci su mu zatreptali. - Moj sin Kabero se vratio na farmu - ponovio je. - Vratio se iz rezervata Masai? - upitala sam ga. Kaninu je u istom trenu shvatio moje pitanje, a činjenicu što me uspio navesti na govor objasnio znakom pomirenja; sve sitne bore na njegovu lukavu licu bile su već namještene za smiješak, ali se ipak još nije smiješio. - Da, msabu, da, vratio se iz rezervata - rekao je - vratio se da radi za tebe. - Kolonijalna

BU&CW

Mighty 73

uprava je u međuvremenu uvela zakon zvan kipanda, obaveznu registraciju svakog domoroca, pa smo morah pozvati policijskog službenika iz Nairobija kako bi Kabero postao zakonitim stanovnikom farme. Kaninu i ja smo odredili dan.

Toga dana Kaninu i njegov sin stigli su mnogo ranije od policijskog službenika. Kaninu mi je srdačnim glasom predstavio Kabera, ali je bilo očito da se u duši pomalo boji sina povratnika. Imao je za to i razloga, jer je rezervat svojedobno primio janješce, a sada nam vratio mladog leoparda. Kaberovim žilama je zacijelo tekla i masajska krv, jer masajski običaji i disciplina nisu sami po sebi mogli izazvati takvu metamorfozu. Kabero je postao Masai od glave do pete.

Masajski ratnici su doista impresivni. Odlikuju se u najvećoj mogućoj mjeri onime što Evropljani nazivaju chic; neustrašivošću i maštovitom žestinom održavaju nepokolebljivu odanost vlastitoj prirodi i imanentnom idealu. U toj osebujnoj otmjenosti nema ničeg preuzetnog, nikakve sklonosti oponašanju savršenstva stranih uzora; ona se rađa u njima i izražava duh njihova naroda i povijesti, i njihovo je oružje i nakit nerazdvojni dio masajskog bića, kao što su i rogovi nerazdvojni dio jelena.

Kabero je usvojio masajsku »frizuru«: kosa mu je bila duga i upletena uzicom u dugi rep, a čelo je ovio kožnatom trakom. Poprimio je masajsko držanje glave, isturivši bradu kao da nudi sugovorniku prkosno i drsko lice, kao i kruto, pasivno i obijesno držanje morana, ratnika, zbog kojeg se Masai doimaju poput objekta za promatranje, poput kipa ili lika što ga vrijedi vidjeti, ali koji sam ne vidi.

Mladi masajski morani hrane se mlijekom i krvi; možda im je zbog takve prehrane koža tako prekrasno glatka i svilenasta. Na njihovim zategnutim, punim licima visokih jagodica i drsko isturenih čeljusti nema ni jedne bore ili brazde, a tamne oči, koje kao da ništa ne vide, usađene su u njih poput dva tamna kamenčića u mozaik. Vratni mišići zlokobno se nadimlju, kao na vratu srdite kobre, leoparda ili razjarena bika, što je za njih nedvojbeno obilježje muževnosti i objava rata cijelom svijetu osim ženama. Zbog velikog nesklada - a možda i sklada - između tih punih glatkih lica, mišićavih vratova i širokih oblih ramena, te iznenađujuće uskog struka i kukova, mršavih bedara i koljena, te dugih, ravnih i žilavih potkoljenica, doimaju se poput stvorenja što su čvrstom disciplinom uvježbana za krajnju grabežljivost, pohlepu i nezasitnost.

Masai hodaju ukočeno, stavljajući vitka stopala ravno jedno ispred drugoga, ali su im šake, zglavci i ruke neobično gipki. Kad mladi Masai strijelja iz luka, pa pusti tetivu, čini vam se da i tetive njegova dugog zglavka pjevaju u zraku zajedno sa strijelom.

Policijski službenik iz Nairobija, mladić što je tek stigao iz Engleske, bio je vrlo revan. Govorio je suahili tako dobro da ga ja i Kaninu nismo razumjeli. Pokazao je veliko zanimanje za nesreću sa sačmaricom, te podvrgao Kaninua takvom ispitivanju da se stari Kikuju sav ođrvenio. Pošto ga je ispitao, rekao mi je da se, po njegovu mišljenju, monstruozno postupilo prema Kaninuu, te da bi slučaj trebalo razmotriti u Nairobiju. - To će vama i meni oduzeti pola života -

BU&CW

Mighty 74

rekla sam mu. Ako smije primijetiti, odgovorio mi je, takvi su razlozi beznačajni kad je riječ o izvršenju pravde. Kaninu me pogledao; na trenutak mu se učinilo da je izgubljen. Naposljetku se ustanovilo da je slučaj zastario i da se više ništa ne može učiniti, pa smo jedino mogli uredno registrirati Kabera kao stanovnika farme.

Sve se to, naravno, zbilo mnogo kasnije. U tih pet godina Kabero je za farmu bio mrtav i lutao je s Masaima, a Kaninua su još čekale mnoge kušnje. Prije no što je slučaj okončan, postao je žrtvom okolnosti koje su ga zamalo samljele.

Ne znam što se sve zapravo dogodilo. Prije svega, i same su okolnosti bile tajnovite; osim toga, u to su se doba i u mom životu zbivali događaji zbog kojih sam prestala razmišljati o Kaninuu i njegovoj sudbini, pa je u mojim mislima život na farmi neko vrijeme ostao u pozadini, daleko, poput Kilimandžara što sam ga ponekad mogla vidjeti s farme. Domoroci su rezignirano prihvaćali takva razdoblja moje izolacije, kao da me nešto iščupalo iz njihova života i premjestilo u neku drugu sferu. Poslije su o njima govorili kao o razdobljima kad sam bila odsutna. - Ono veliko drvo se srušilo - pričali bi mi. - Dijete mi je umrlo dok si bila među bijelcima.

Kad se Wanyangerri toliko oporavio da je mogao napustiti bolnicu, dovela sam ga ponovno na farmu, ali sam ga zatim viđala samo povremeno, na kakvoj ngomi ili na ravnjacima.

Nekoliko dana poslije njegova povratka posjetili su me njegov otac Wainaina i baka. Wainaina je bio nizak i debeljuškast, što je rijetkost za Kikujua, jer su njegovi suplemenjaci uglavnom mršavi. Lice mu je bilo obraslo rijetkom bradom, a isticao se i time što sugovornika nikad nije gledao u oči. Doimao se poput duševnog troglodita koji samo hoće da ga svi ostave na miru. S njim je došla i njegova vrlo stara majka.

Domorodačke žene briju glavu, i zaista je neobično kako se čovjek brzo privikne na malu, okruglu i čistu lubanju, nalik na krupni tamni orah, i prihvati je kao znak prave ženstvenosti, a kosu na ženskoj glavi počne smatrati nečim nespojivim sa ženom, poput brade. Wainainina je stara majka ostavila na glavi nekoliko čuperaka sijede kose, pa se stoga, baš kao i neobrijan muškarac, doimala raspušteno i nečisto. Naslonila se na štap i prepustila sinu riječ, ali je i njena šutnja bila iskričava; kao da je bila nabijena grubom vitalnošću, premda se na njenom sinu nije naziralo ni traga te vitalnosti.

Dovukli su se do kuće radi miroljubivog posla. Wanyangerri, reče mi otac, ne može žvakati kukuruz, a oni su siromašni i nemaju mnogo brašna, niti kravu muzaru. Mogu li im, dok se Wanyangerrijev slučaj ne riješi, davati malo mlijeka od mojih krava? Inače ne znaju kako će održati dijete na životu do trenutka kad bi trebali dobiti odštetu. Farah je u to doba bio u Nairobiju zbog privatne parnice, pa sam odobrila Wanyangerriju bocu mlijeka na dan i naredila slugama, koji su, začudo, nevoljko i nelagodno primili vijest o dogovoru, da mu je svakog jutra daju kad dođe po nju.

BU&CW

Mighty 75

Prošla su dva ili možda tri tjedna, kadli me jedne večeri posjetio Kaninu. Odjednom se pojavio u sobi gdje sam poslije večere čitala uz vatru. Domoroci radije raspravljaju na otvorenom, pa me način na koji je za sobom zatvorio vrata pripremio na neočekivane novosti. No, Kaninu kao da je odjednom izgubio dar govora. Kao da mu je netko iščupao lukav i slatkorječiv jezik, i u sobi je, usprkos njegovoj prisutnosti, i dalje bila tišina. Stari i krupni Kikuju doimao se vrlo bolesno i grčevito se oslanjao na štap, a ispod plašta kao da nije bilo tijela; oči su mu se zamutile kao u mrtvaca i stalno je oblizivao suhe usne.

Kad je napokon progovorio, polako i očajničkim tonom, uspio je samo izustiti da stvari, po njegovu mišljenju, stoje loše. Zatim je dodao, izrazivši se vrlo nejasno kao da pitanje ne zaslužuje nikakvu pažnju, kako je već dao Wainaini više od deset ovaca. A sada je Wainaina, nastavio je, tražio povrh svega kravu i tele, i on mu ih je namjeravao dati. Zašto je to učinio, upitala sam ga, kad još nije donijeta nikakva presuda? Nije mi odgovorio, nije me ni pogledao. Te se večeri doimao poput putnika ili hodočasnika bez kuće i kućišta. Došao je, tako reći usput, da me obavijesti, prije no što iznova pođe na put. Nisam se mogla oteti pomisli da je zaista bolestan, pa sam mu nakon kratke stanke rekla da ću ga sljedećeg dana odvesti u bolnicu. Na to mi je dobacio kratak, bolan pogled, kao da mi želi reći: eto, i stari je podrugljivac napokon doživio da mu se gorko izruguju. Ali prije nego što je otišao učinio je nešto neobično: prinio je ruku do očiju kao da hoće obrisati suzu. Zar je Kaninu doista bio kadar proliti suzu? Zaprepastila sam se, kao da gledam kako cvijet izbija iz hodočasnikova štapa, a još me više iznenadila činjenica što nije ni pokušao iskoristiti situaciju. Počela sam se pitati što se dogodilo na farmi dok sam bila obuzeta drugim problemima, pa sam, pošto je Kaninu otišao, pozvala Faraha.

Farah je ponekad nerado razgovarao o domorodačkim problemima kao da su i njemu i meni ispod časti. Naposljetku sam ga ipak uspjela nagovoriti, pa je počeo pričati i pri tom je neprekidno gledao pokraj mene kroz prozor, u zvijezde. Prema njegovim riječima, Kaninuova malodušnost bila je djelo Wainainine majke koja je bila vještica i začarala ga.

- Ali, Farah - rekoh - nije li Kaninu prestar i prepametan da bi vjerovao u čine?

- Nije - odgovorio je polako Farah. - Ne, memsahib, rekao bih da ta baba doista zna svoj posao.

Starica je rekla Kaninuu da će njegove krave poživjeti samo zato kako bi shvatile da bi im bilo bolje da ih je Kaninu odmah dao Wainaini. A sada su Kaninuove krave jedna po jedna gubile vid, i Kaninuu se polako kidalo srce, poput kosti i tkiva žrtava što su ih nekada mučili opterećujući ih sve težim kamenjem.

Farah je oporim, zabrinutim glasom pričao o kikujuovskim čarolijama kao da priča o slinavki, od koje se sami ne bismo razboljeli, ali bi nam zato mogla pobiti stoku.

Te sam večeri dugo sjedila i razmišljala o čarolijama na farmi. Stvari su na prvi pogled ružno izgledale, kao da se iz nekog starog groba podigao duh i

BU&CW

Mighty 76

priljubio nos na prozorsko staklo. Čula sam kako u daljini, negdje uz rijeku, tule hijene, i sjetila sam se da i Kikuju imaju svoje vukodlake, starice koje noću poprimaju lik hijene. Možda je Wainainina majka u tom trenutku kaskala uz rijeku i kesila zube na noćnom zraku. No, pošto sam se polako privikla na predodžbu čarolije, sve mi se odjednom činilo prihvatljivim; ta, Afrikom svašta noću luta.

- Ta je starica zla - pomislih - i koristi se svojim čarolijama da oslijepi Kaninuove krave, a ja joj dajem bocu mlijeka na dan da prehrani unuče.

- Ta nesreća i sve njene posljedice - razmišljala sam dalje - truju farmu, a ja sam kriva. Moram pribjeći svježim snagama, jer će inače život na farmi postati mora. Znam što ću učiniti, pozvat ću Kinanjuija.

BU&CW

Mighty 77

Poglavica

Veliki poglavica Kinanjui živio je oko devet milja sjeveroistočno od farme, u rezervatu Kikuju nedaleko od Francuske misije, i vladao sa više od stotinu tisuća Kikujua. Taj lukavi starac, uglađena ponašanja i zaista vrlo dostojanstven, nije postao poglavicom po rođenju već su ga na taj položaj prije mnogo godina postavili Englezi, jer više nisu mogli izlaziti nakraj sa zakonitim poglavicom Kikujua u okrugu.

Kinanjui mi je bio prijatelj i često mi je pomagao. Njegova manyatta, koju sam ne jednom imala prilike vidjeti, bila je prljava i puna muha kao i manyatte ostalih pripadnika plemena, ali veća od svih nastambi što sam ih ikada vidjela, jer se Kinanjui kao poglavica potpuno predao bračnim radostima. Selo je vrvjelo njegovim ženama svih uzrasta, od mršavih, bezubih starih babetina na štakama do vitkih cura mjesečasta lica i očiju kao u gazele, ruku i vratova omotanih blistavim bakrenim prstenovima. Cijelo selo preplavila su njegova djeca, u rojevima poput muha. Njegovi stariji sinovi, mladići, ukrašenih oglavlja i naduta držanja, stalno su se motali amo-tamo i izazivali nered. Prema njegovim riječima, u jednom razdoblju imao je pedeset i pet sinova koji su bili morani.

S vremena na vrijeme stari bi poglavica došetao do farme - ogrnut prekrasnim krznenim plaštom, u pratnji dvojice-trojice sijedih dostojanstvenika i nekolicine sinova ratnika - da me posjeti ili da se odmori od državnih poslova. Tada bi proveo poslijepodne u ležaljci, prenijetoj s verande na livadu, pušeći cigare koje sam mu poslala, a njegovi bi savjetnici i stražari čučali na travi oko njega. Kad bi doznali da je stigao, sluge i skvoteri s farme okupili bi se oko njega i pričali mu o događajima na farmi, pa je cijela skupina nalikovala na osebujni politički klub pod visokim drvećem. Kad je smatrao da se razgovor previše otegnuo, zavalio bi se u ležaljku i, pazeći da mu se cigara ne ugasi, sklopio oči i počeo duboko, polako i pravilno hrkati. Vjerojatno se tim službenim pro forma snom služio i na zasjedanjima svog državnog vijeća. Ponekad bih i sama sjela na livadu da porazgovaram s njim, i tada bi Kinanjui naredio svima da se udalje kako bi im pokazao da će se ubuduće ozbiljno upravljati svijetom. Kinanjui je već bio pomalo oronuo od tereta godina. No, kad smo slobodno i otvoreno razgovarali u četiri oka, pokazivao bi veliku originalnost u životnoj filozofiji, te bogat, smion i domišljat duh; dobro je razmislio o životu i došao do zaključaka od kojih nije odstupao.

Naše prijateljstvo učvrstio je događaj koji se zbio nekoliko godina prije nesreće sa sačmaricom.

Jednoga me dana posjetio dok sam ručala s prijateljem na proputovanju. Nisam se mogla posvetiti poglavici prije odlaska prijatelja, ali sam znala da se Kinanjui nada piću dok čeka, nakon dugog pješačenja na suncu. Na žalost, ni u jednoj boci nije više bilo dovoljno pića za jednu čašu, pa sam zajedno s prijateljem napunila čašu ostacima svih jakih pića što sam ih još imala u kući. Što bude jače,

BU&CW

Mighty 78

mislila sam, Kinanjui će se dulje zabavljati, pa sam mu osobno odnijela piće. Međutim, pošto je s tek zamjetljivim smiješkom samo ovlažio usne, Kinanjui mi je dobacio prodoran pogled kao nitko dotad, zabacio glavu i iskapio čašu.

Pola sata poslije - prijatelj se tek bio odvezao - ušlo je u kuću nekoliko slugu i reklo mi: - Kinanjui je mrtav.

U istom trenutku osjetila sam kako mi pred očima, kao sjene iz groba, rastu tragedija i zaprepaštenje. Izišla sam da ga pogledam.

Ležao je na tlu u sjeni kuhinje, bezizražajna lica, plavih usana i prstiju, hladan kao mrtvac. Osjećala sam se kao da sam ubila slona, kao da zbog mog čina više ne postoji jedno moćno i veličanstveno biće koje je hodalo zemljom i razmišljalo o svemu. Doimao se i degradirano, jer su ga Kikuju polili vodom i skinuli mu plašt od majmunske kože. U svojoj golotinji nalikovao je na životinju kojoj ste oduzeli trofej.

Htjela sam poslati Faraha po liječnika, ali nikako nismo mogli pokrenuti automobil, a i poglavičini pratioci neprekidno su nas moljakali da pričekamo prije no što donesemo odluku.

Sat kasnije, kad sam se spremila, teška srca, da porazgovaram s njima, ušli su iznova sluge i obavijestili me: - Kinanjui je otišao kući. - Po svemu sudeći, odjednom je ustao, omotao se plaštom, te se sa svojom pratnjom bez riječi uputio u svoje selo, udaljeno devet milja.

Mislim da Kinanjui nije nikada zaboravio da sam se izložila opasnosti, čak joj prkosila - jer nije dopušteno davati domorocima alkoholna pića - kako bih mu ugodila. Otad je ne jednom dolazio na farmu, popušio bi cigaru, ali nije nikada više spominjao piće. Bila bih mu udovoljila želji da ga je zatražio, ah sam znala da mu to neće nikad više pasti na um.

Poslala sam poglavici glasnika s pismenom porukom u kojoj sam mu sve objasnila i zamolila ga da dođe na farmu kako bi zaključio slučaj sa sačmaricom. Predložila sam mu da se Wainaini dade krava i tele, o kojima je govorio Kaninu, te da se time sve svrši. S nestrpljenjem sam očekivala Kinanjuin dolazak jer je bio pouzdan, a tu osobinu u prijatelju svatko cijeni.

Moje pismo ponovno je razbuktalo strasti koje su se neko vrijeme bile stišale, i urodilo dramatičnim završetkom.

Jednog poslijepodneva, dok sam se vraćala kući s jahanja, pretekao me luđačkom brzinom automobil, savladavši zavoj na samo dva kotača. Bio je plamenocrvene boje s mnogo poniklovanih dijelova. Poznavala sam taj automobil: pripadao je američkom konzulu u Nairobiju, i upitala sam se kakav li to hitan posao tjera konzula k meni takvom brzinom. Međutim, pošto sam sjahala iza kuće, izišao je Farah i obavijestio me da je stigao poglavica Kinanjui. Došao je vlastitim automobilom što ga je dan prije kupio od američkog konzula, i nije htio izići sve dok ga ne vidim u njemu.

Našla sam Kinanjuija kako uspravno sjedi u automobilu, nepomičan poput idola. Bio je ogrnut plaštom izrađenim od plavih majmunskih koža, a glavu je pokrio ćepicom kakve Kikuju izrađuju od ovčjih želudaca. Djelovao je kao i uvijek impresivno, visok i širokih ramena, nigdje suvišnog sala; i lice mu je bilo

BU&CW

Mighty 79

ponosno, dugo i koščato, zakošena čela kao u Indijanaca. No, najviše je pažnje privlačio njegov široki, izražajni nos, pa se činilo kao da taj cijeli dostojanstveni lik postoji samo zbog tog nosa. Taj je nos, poput slonove surle, bio istodobno smiono radoznao i neobično osjetljiv i oprezan, napet u sprezi napada i obrane. ,

Kinanjui nije otvorio usta niti trepnuo dok sam mu čestitala na automobilu, samo je zurio ravno preda se kako bih ga mogla promatrati u profilu, poput glave na medalji. Kad sam obišla automobil i stala s prednje strane, iznova je okrenuo glavu kako bi mi pokazao svoj kraljevski profil; možda je doista imao nu umu kraljev profil na kovanici od jedne rupije. Vozač je bio jedan od njegovih mladih sinova. Voda u motoru je ključala. Završivši obred razgledanja, pozvala sam Kinanjuija da iziđe. Dostojanstveno je skupio prostrani plašt i izišao, i tim jednim pokretom zakoračio dvije tisuće godina u prošlost, u svijet kikujuovske pravde.

Duž zapadnog zida kuće pružala se kamena klupa, a ispred nje stol s pločom od mlinskog kamena. Povijest tog kamena bila je tragična: bio je to gornji dio žrvnja u mlinu što su ga zakupila dva umorena Indijca. Nakon umorstva nitko se nije usuđivao preuzeti mlin, dugo je stajao prazan i tih, pa mi je palo na um da bih mogla iskoristiti mlinski kamen kao ploču za stol; podsjećao me na Dansku. Indijski mlinari su mi rekli da je njihov žrvanj prevezen brodom iz Bombaya, jer afrički kamen nije dovoljno tvrd za mljevenje. Odozgo su na kamenu bile urezane šare, a između njih se naziralo nekoliko povećih, neizbrisivih smeđih mrlja - sluge su tvrdili da potječu od krvi Indijaca. Taj je stol u neku ruku predstavljao središte farme, jer sam sjedila za njim prilikom svih pregovora s domorocima. Sjedeći s Denysom Finch-Hattonom na kamenoj klupi za tim stolom vidjela sam jedne Nove godine mladi mjesec, te Veneru i Jupiter u zbitoj skupini na nebu; prizor je bio tako veličanstven da mi se gotovo činio nestvarnim, i nisam ga nikada poslije ponovno vidjela.

I ovom sam prilikom sjela za stol, smjestivši Kinanjuija slijeva. Farah mu je sjeo zdesna i budno motrio Kikujue koji su se okupili oko kuće i neprekidno nadolazili pošto se farmom proširila vijest o dolasku poglavice.

Farahov stav prema domorocima bio je zaista osebujan. Kao i nošnja i držanje masajskih ratnika, nije potjecao od jučer, ili prekjučer, već je za sobom imao mnoga stoljeća. Sile koje su ga oblikovale podigle su i velike kamene spomenike, ali su se oni već davno pretvorili u prašinu.

Kad prvi put stignete u Keniju i iskrcate se u Mombasi, ugledat ćete među prastarim, svijetlosivim baobabima - koji uopće ne nalikuju ni na kakvu zemaljsku vegetaciju, već više na šupljikave fosile, na gigantske belemnite - sive kamene ruševine kuća, minareta i bunara. Na slične ruševine naići ćete duž cijele obale, u Takaungi, Kalifi i Lamuu. To su ostaci gradova što su ih u prošlosti podigli arapski trgovci bjelokosti i robovima.

Ti su trgovci poznavali sve plovne putove Afrike i plovili su plavim bespućem sve do središnjeg tržišta u Zanzibaru. Dolazili su ovamo još u doba kad je Aladin poslao sultanu četiri stotine crnih robova natovarenih draguljima, i kad

BU&CW

Mighty 80

se sultanija gostila sa svojim crnim ljubavnikom dok je njen muž bio u lovu, pa je zbog toga izgubila glavu.

Bogateći se, ti su veliki trgovci vjerojatno dovodili i svoje hareme u Mombasu i Kalifi, te iz vila uživali u pogledu na duge, bijele oceanske valove i bujno rascvjetalo drveće, šaljući ekspedicije u brdovitu unutrašnjost - jer odatle je i potjecalo njihovo bogatstvo, iz te surove divljine, sa sprženih i suhih stepa i bezimenih bezvodnih ravnica, iz kraja širokih akacija duž rijeka i sitnog miomirisnog divljeg cvijeća te crne zemlje. Tamo, na krovu Afrike, lutao je teški, mudri, veličanstveni, pravi vlasnik bjelokosti, utonuo u misli, težeći samo za mirom. No, slijedili su ga mali crni Wanderoboi s otrovnim strelicama i Arapi s dugim puškama nabijačama, ukrašenim srebrnim intarzijama; hvatali su ga u klopke i bacali u jame, sve zbog njegovih dugih, glatkih, svijetlosmeđih kljova što su ih svi čekali u Zanzibaru.

U tom je kraju također živio miroljubiv i povučen narod koji je na malim krčevinama, spalivši dio šume, uzgajao slatki krumpir i kukuruz. Nije bio vičan ni borbi ni izumima, već je samo htio da ga ostave na miru, i bio je, poput bjelokosti, vrlo tražen na tržištu.

Ovdje su se okupili svi grabežljivci, veliki i mali:

Tous les tristes oiseaux mangeurs de chair humaine . . .

S’assemblent. Et les uns laissant un crane chauve.

Les autres аих gibets essuyant leur bec fauve,

D’autres, d’un mat rompu quittant les noirs agres . . .

Došli su bešćutni, razbludni Arapi, koji su prezirali smrt i, kad se nisu bavili poslovima, posvećivah su se astronomiji, algebri i haremima. S njima su stigla i njihova mlađa polubraća Somalci - nagli, svadljivi i pohlepni, koji su nadoknađivali svoje nisko porijeklo fanatičnim muslimanskim žarom i držali se Prorokovih zapovijedi gorljivije nego njegovi nasljednici. Pratili su ih i Suahili, i sami robovi i robovske duše, okrutni, bestidni, kradljivi, prepredeni i rođeni lakrdijaši, skloni gojaznosti u zreloj dobi.

U srcu zemlje susreli su se s tamošnjim starosjedilačkim grabežljivcima s visoravni, sa šutljivim Masaima nalik na visoke, uske crne sjene, oboružanim kopljima i teškim štitovima, nepovjerljivim prema strancima. I oni su se spremno pridružili prodaji svoje braće.

Svi su ti grabežlivci nedvojbeno sjeli za isti stol i pregovarali. Farah mi je pričao kako su se nekad, prije no što su Somalci počeli dovoditi vlastite žene iz Somalije, somalski mladići smjeli ženiti samo masajskim djevojkama, ali ne i pripadnicama nekog drugog domorodačkog plemena. Neobičnog li saveza! Naime, Somalci su vrlo religiozni, dok Masai nemaju nikakve religije, i zanimaju ih isključivo ovozemaljske stvari. Somalci su čisti i posvećuju veliku brigu pranju i higijeni, dok su Masai prljav narod. Somalci poklanjaju veliku pažnju djevičanstvu svojih nevjesta, dok masajske djevojke malo haju za moral. Farah mi je odmah i objasnio razlog. Masai nisu nikada bili robovi. Oni ne podnose ropstvo, kao ni zatvor. U zatvoru će umrijeti najkasnije za tri mjeseca, pa zato engleski zakoni u Keniji ne predviđaju kaznu zatvora za Masaie; njih kažnjavaju

BU&CW

Mighty 81

globama. Zbog tog apsolutnog nepodnošenja jarma, Masai - jedini među domorodačkim plemenima - imaju isti društveni status kao doseljenička aristokracija.

Svi ti grabežljivci zažarenih očiju okomili su se na krotke starosjedioce. Somalci su u Keniji zauzimali poseban položaj. Prepušteni samima sebi, Somalci ništa ne postižu: rado se uzbude i, gdje god bili, troše mnogo vremena i krvi na rješavanje plemenskih razmirica. Međutim, izvrsni su zamjenici zapovjednika, pa su im možda zato arapski poduzetnici često povjeravali opasne zadatke i transporte robova, a sami uživah u Mombasi. Stoga je odnos Somalaca prema Crncima bio gotovo posve nalik na odnos ovčarskog psa prema ovcama. Neumorno su ih čuvali keseći oštre zube, pazeći da ne poumru prije negoli stignu na obalu, da ne pobjegnu. Somalci imaju vrlo razvijen osjećaj za novac i njegovu vrijednost, pa su se zbog svojih štićenika odricali i hrane i sna, i zacijelo se vraćali s tih pohoda iscijeđeni do srži.

Ta im je navika ostala u krvi. Kad je farmu pogodila epidemija Španjolke, i Farah se ozbiljno razbolio, ali me ipak posvuda pratio, drhtureći od groznice, te sa mnom nosio skvoterima lijekove i prisiljavao ih da ih uzimaju. Čuo je da je petrolej vrlo dobar hjek za tu bolest, pa ga je nabavio za farmu. I Farahov mlađi brat Abdullai, još dječak, teško je obolio od gripe, i Farah je bio vrlo zabrinut, premda je istodobno smatrao tu zabrinutost samo sentimentalnom sklonošću, možda čak slabošću. Farma je značila dužnost, kruh i ugled, i bolesni se ovčarski pas uporno brinuo za svoje stado. Farah je uz to i vrlo dobro znao što se događa među domorocima, premda ne znam odakle mu informacije, jer se družio samo s najimućnijim Kikujuima.

A strpljivi robovi, ovce bez zubi i pandži, bez moći i zemaljskog zaštitnika, podnosili su svoju sudbinu, kao što je podnose i sada, zahvaljujući samo golemoj snazi rezignacije. Nisu pod jarmom umirali kao Masai, niti jarosno proklinjali sudbinu kao Somalci kad smatraju da su povrijeđeni, prevareni ili zanemareni. Usprkos tuđini i lancima, ostali su bliski Bogu. Sačuvali su i osebujnu samosvijest u odnosu na svoje mučitelje. Znali su da dobit i ugled mučitelja ovise o njima: oni su bili središnji likovi u lovu i trgovini, oni su bili roba. Na dugom putu kroz krv i suze razvili su u svojim nedokučivim nijemim srcima osebujnu filozofiju svojstvenu podjarmljenima i, koliko ih god smatrah ovcama, nisu cijenili ni pastire ni ovčare. - Nemate odmora ni danju ni noću - govorili su - samo trčite isplaženih jezika, dašćući, a noću bdijete, pa vas oči danju peku, sve zbog nas. Vi ste ovdje zbog nas. Vi postojite zbog nas, a ne mi zbog vas. - Kikuju s farme su ponekad izazivah Faraha, baš kao što janje ponekad obijesno poskakuje pred očima psa ovčara samo da bi ga natjeralo da ustane i potrči.

A sada su se našli jedan uz drugoga, Farah i Kinanjui, ovčar i stari ovan. Farah se držao ukočeno u svom crnom, izvezenom arapskom prsluku, svilenoj arapskoj halji i crveno-plavom turbanu, zamišljen i dostojanstven do krajnosti. I Kinanjui se raširio na istoj kamenoj klupi, gol pod plaštom od majmunskih koža, stari domorodac, gruda brdovite afričke zemlje. Ophodili su se međusobno s najvećim poštovanjem, premda su se pretvarali da ne vide jedan drugoga kad nisu neposredno razgovarali, vjerojatno u skladu s meni nepoznatim

BU&CW

Mighty 82

ceremonijalom.

Nije mi bilo teško zamisliti tu dvojicu kako prije stotinu ih više godina pregovaraju o pošiljci robova, nepoželjnih članova plemena kojih se poglavica hoće riješiti, a ni predočiti sebi Faraha ustrajno obuzetog mišlju kako da ščepa samog starog poglavicu, mastan zalogaj, i uključi ga u paket, i Kinanjuia kako nepogrešivo prati svaku Farahovu misao i, za cijelog zasjedanja, podnosi težinu situacije i težinu vlastitog straha i boli. Ta, on je bio centralna ličnost, on je bio roba.

Veliko zasjedanje na kojem je trebalo riješiti slučaj nesreće sa sačmaricom počelo je u miroljubivom duhu. Stanovnici farme su sa zadovoljstvom pozdravili Kinanjuiov dolazak. Najstariji skvoteri su ustajali i prilazili mu da razmijene s njim nekoliko riječi, pa se vraćali do mjesta što su ga zauzeli na travi. Dvije starice iz posljednjeg reda dobacile su mi kreštav pozdrav: - Jambo Jerie! - Jerie je kikujuovsko ime, i njime su mi se obraćale starice na farmi kao i vrlo mala djeca; međutim, mladež i muškarci me nikada nisu oslovljavali tim imenom. Sastanku je prisustvovao i Kaninu, okružen svojom brojnom obitelji, nalik na strašilo što je tko zna kako oživjelo, zažarenih, napetih očiju. Bio je prisutan i Wainaina s majkom. Sjedili su podalje od ostalih.

Rekla sam im, polako i naglašavajući svaku riječ, da je spor između Kaninua i Wainaine riješen i da je sporazum stavljen na papir. Kinanjui je došao da ga potvrdi. Kaninu je trebao dati Wainaini kravu i telicu, i time bi spor valjalo zaključiti jer je već svima postao nepodnošljiv.

Kaninu i Wainaina su već bili obaviješteni o odluci, i Kaninuu je rečeno da pripremi kravu i telicu. Wainaina se, kao i uvijek, držao poput mračnog zavjerenika, i na danjem svjetlu nalikovao je na izgubljenu i ranjivu krticu.

Pošto sam pročitala sporazum, rekla sam Kaninuu da dovede kravu. Kaninu je ustao te nekoliko puta mahnuo rukama dvama sinovima, mladićima koji su držali kravu iza kolibe u kojoj su stanovali sluge. Ljudski se prsten otvorio kad su kravu i telicu polako uveli usred kruga.

Atmosfera se u istom trenu promijenila, kao kad s horizonta naiđe oluja i brzo dostigne zenit.

Nema na svijetu stvari kojoj bi Kikuju poklonio veće zanimanje i pažnju od krave s telicom. Krvoproliće, čarolije, seks ili čuda civilizacije bijelaca - sve se isparava i iščezava pred velikom plamtećom peči njihove strasti za stoku. Sve me to pomalo podsjećalo na kameno doba, kao iskra izmamljena iz kremena.

Uprijevši mršavu ruku i prst u kravu, Wamainina majka je ispustila otegnut jauk. Wainaina joj se pridružio, pa počeo zamuckivati - kao da netko drugi govori kroz njegova usta - zazivajući nebesa. Nije htio prihvatiti kravu, bila je najstarija u Kaninuovom stadu, a tele što su ga s njom doveli bilo je zacijelo posljednje što ga je otelila.

Kaninuov klan se uzvikao i prekinuo ga bijesnim rafalom hvalospjeva o kravi, protkanim velikim ogorčenjem i prezirom.

I ostali stanovnici farme htjeli su svakako pridonijeti raspravi o kravi i teletu. Svi su rekli što misle. Starci su hvatali jedan drugog za ruku i cijedili

BU&CW

Mighty 83

posljednje rezerve astmatičnog daha kako bi pohvalili ili pokudili kravu. Pridružili su im se i kanonski ih pratili i kreštavi glasovi njihovih starih žena. Mladići su dubokim glasom ispaljivali kratke ubojite primjedbe. U dvije ili tri minute prostor pred kućom provrio je poput vještičjeg kotla.

Pogledala sam Faraha, i on mi je uzvratio pogledom, ali kao da sanja. Zamijetila sam da ni njemu ne treba mnogo da plane - preobrazio se u napola isukani mač - i da će se u trenu žestoko priključiti okršaju. Naime, i Somalci su stočari i trgovci stokom. Kaninu me pogledao poput utopljenika, bespomoćnog i prepuštenog struji. Pogledala sam kravu. Bila je siva, vrlo zakrivljenih rogova, i strpljivo je stajala usred ciklona što ga je uzvitlala. Kad su svi uprli u nju prst, počela je lizati tele. Ne znam zašto, ali i meni se činilo da je krava stara.

Naposljetku sam pogledala Kinanjuia. Ne znam da li je uopće pogledao kravu. Nije ni trepnuo pod mojim pogledom. Nepomično je sjedio, poput mase bez razuma i osjećaja, koju je netko samo smjestio pred kuću. Okrenuo se bočno prema urlajućem mnoštvu, i shvatila sam zašto je profil pravo lice kralja. Samo se domoroci znaju na taj način, jednim jedinim pokretom, pretvoriti u beživotnu tvar. Uvjerena sam da bi Kinanjui, kad bi progovorio ili se pomaknuo, samo još više rasplamsao plamen strasti; stoga je mirno sjedio kako bi ih smirio. Nikom drugom ne bi to pošlo za rukom.

Jarost je polako jenjala, prestali su vrištati i sveli glasnoću govora na svakidašnju razinu; naposljetku su jedan po jedan zašutjeli. Misleći da je nitko ne promatra, Wainainina majka je dotapkala, podštapajući se, nekoliko koraka do krave da je bolje promotri. Farah se okrenuo i vratio u civilizaciju, ironično se smiješeći.

Kad se sve smirilo, pozvali smo zavađene strane da priđu kamenom stolu, umoče palac u kolomaz i otisnu ga na dokument o sporazumu. Wainaina je to učinio s velikim oklijevanjem, pa i procmizdrio kad je pritisnuo palac na papir, kao da ga papir peče. Sporazum je ovako glasio:

Danas, dvadeset i šestog rujna, Wainaina wa Bernu i Kaninu wa Muture sklopili su u Ngongu sljedeći sporazum u prisutnosti poglavice Kinanjuia koji je sve primio na znanje.

Prema navedenom sporazumu, Kaninu je dužan platiti Wainaini kravu s telicom. Ta će se krava i telica predati Wainaininu sinu Wanyangerriju koji je devetnaestog prosinca prošle godine ranjen sačmaricom iz koje je zabunom pucao Kaninuov sin Kabero. Krava i telica bit će vlasništvo Wanyangerrija.

Plaćanjem navedene krave i telice bit će konačno riješen shauri. Nakon ovoga, nitko ga više ne smije spominjati niti o njemu razgovarati.

Ngong, 29. rujna

Wainainin znak

Kaninuov znak

Bio sam ovdje i prisustvovao čitanju dokumenta.

BU&CW

Mighty 84

Znak poglavice Kinanjuia

Krava i telica predane su Wainaini u mojoj prisutnosti.

Barunica Blixen

BU&CW

Mighty 85

POSJETIOCI NA FARMI

BU&CW

Mighty 86

Post res perditas

BU&CW

Mighty 87

Veliki plesovi

Mnogi su posjećivali farmu. U pionirskim zemljama gostoljublje je životna potreba ne samo putnicima već i doseljenicima. Posjetilac je prijatelj, on donosi novosti, dobre ili loše, kojima se hrani gladna, osamljena duša. A stvarni prijatelj koji vam dolazi u posjet jest nebeski glasnik koji donosi panis angelorum.

Kad bi se Denys Finch-Hatton vratio s neke od svojih dugih ekspedicija, vapio je za razgovorom baš kao i ja, pa bismo sjedili za stolom do jutra, razgovarajući o svemu čega bismo se sjetili i svemu se radujući. Kad dugo žive među domorocima, bijelci se otvore jer nemaju razloga ni prilike za pretvaranje, i unatoč povremenoj odvojenosti njihov razgovor uvijek zadržava taj domorodački ton. Denys i ja smo u takvim prilikama, napola u šali, govorili da divlji Masai iz svojih manyatta podno brda zacijelo vide kuću blistavu poput zvijezde u noći, kao što je umbrijskim seljacima bliještala i kuća u kojoj su sveti Franjo i sveta Klara raspravljali o teologiji.

Najvažniji društveni događaji na farmi bile su ngome - veliki domorodački plesovi. U takvim prilikama na farmu bi se slilo tisuću i pet stotina, a katkada i dvije tisuće posjetilaca. Sama se, međutim, nisam upuštala ni u kakvo veliko gošćenje. Starim ćelavim majkama plesača, moranija, te djevojkama, nditos, poklanjala sam burmut, a djeci - ako su posjetioci doveli i njih - šećer što ga je drvenim žlicama dijelio Kamante. Ponekad bih od šefa okružne policije zatražila dopuštenje da napravim tembo, žestoko piće koje se dobiva fermentacijom šećerne trske. No, veličanstvenosti i raskoši slavlja pridonosili su iznad svega stvarni izvođači, neumorni mladi plesači, imuni na svaki strani utjecaj, koji su u ples unosili svu svoju dražest i žar. Od vanjskog svijeta tražili su samo jedno: ravan prostor za ples. Takav sam prostor imala uz kuću, veliku, ravnu livadu pod drvećem, a i proplanak između nastambi posluge je bio poravnat. Stoga je domorodačka mladež neobično cijenila farmu i pozive na moje plesne svečanosti.

Ngome bi se ponekad održavale danju, a ponekad noću. Za dnevne ngome bilo je potrebno više prostora jer su privlačile isto toliko gledalaca koliko i plesača, pa smo ih stoga održavah na livadi. U toku ngome plesači uglavnom stoje u velikom krugu ili u nekoliko manjih i neprekidno skaču, zabacujući glave, ili ritmički topću nogama, bacajući se naprijed na jednu nogu i vraćajući se na drugu; svako toliko polako i svečano hodaju uokolo, lica okrenutih prema središtu kruga, pri čemu se istaknuti plesači izdvajaju iz kruga te ulaze u njega, pa u sredini plešu, skaču i trče. Poslije dnevnih ngoma na livadi bi ostao njihov trag u obliku suhih, većih ili manjih smeđih prstenova, kao da je na tim mjestima vatra spržila travu, i ti bi magični prstenovi nestajali vrlo polako.

Velike dnevne ngome nalikovale su više na sajam nego na svečani ples. Mnoštvo promatrača pratilo bi plesače i okupljalo se pod drvećem. Kad bi se vijest o ngomi dovoljno proširila, na farmi bi se pojavile i vesele »dame« iz polusvijeta Nairobija - malaya, kako ih zgodno nazivaju na suahiliju; stizale su u velikom

BU&CW

Mighty 88

stilu dvokolicama što su ih vukle mazge, u lepršavim kretonskim haljinama s velikim šarama, pa su, kad bi sjele na travu, nalikovale na velike cvjetove. Do njih bi se smjestile čestite djevojke s farme u tradicionalnim nauljenim i namašćenim kožnatim suknjama i ogrtačima te otvoreno razgovarale o njihovim haljinama i ponašanju, ali su gradske ljepotice, ukrštenih nogu, šutjele poput lutaka staklenih očiju izrađenih od tamna drva i pušile male cigare. Ushićeni plesom i željni učenja i oponašanja, rojevi djece jurili su od kruga do kruga plesača, tvoreći povremeno i vlastite male plesačke krugove pri rubu livade, gdje su neumorno skakali i plesali.

Pripremajući se za ngomu, Kikuju natrljaju cijelo tijelo posebnom vrstom svijetlocrvene krede, koja je vrlo tražena na tržištu, a daje im neobičan, blond izgled. Tu boju ne možete svrstati ni u životinjski ni u biljni svijet, i ona daje Kikujuima izgled fosila, ili hkova uklesanih u stijeni. Djevojke ne trljaju kredom samo tijelo već i skromnu kožnatu odjeću, ukrašenu staklenim perlama, stapajući se na taj način s njom poput odjevenih kipova čije je nabore i draperije izvela ruka istančanog, vještog umjetnika. Mladići koji sudjeluju na ngomi su goli, ali posvećuju veliku pažnju dotjerivanju kose, nanoseći kredu na svoje grive i pletenice i ponosno zabacujući obojene glave. U toku posljednjih godina što sam ih provela u Africi vlasti su zabranile domorocima da kredom trljaju glavu. No, dojam je nedvojbeno veličanstven bez obzira na spol: svečaniji izgled ne bi se mogao postići nikakvim dijamantima niti skupocjenim ukrasima. Kad god bih iz daljine zamijetila u pejzažu skupinu Kikujua obojenih crvenom kredom oćutjela bih uzbudljivu atmosferu svečanosti.

Plesovima što se danju održavaju na otvorenom nedostaje osjećaj granica. Pozornica je zaista prevelika - gdje zapravo počinje i gdje završava? Mada obojeni, s nojevim repom što im leprša na potiljku i s upadljivim viteškim ostrugama na petama, izrađenima od kože majmuna colobus, sitni likovi pojedinih plesača kao da nestaju, raspršeni i razasuti, pod visokim drvećem. Trudeći se da obuhvati cijelu predstavu, veće i manje prstenove plesača, raštrkane skupine gledalaca i djecu što jure amo-tamo, pogled vam samo leti s jednog kraja na drugi. Cijeli taj prizor nalikuje donekle na stare slike bitaka na kojima konjica napreduje s jedne strane, artiljerija zauzima položaj s druge, a preko polja dijagonalno galopiraju izdvojeni likovi ordonanca.

Dnevne ngome bile su i vrlo bučne. Žamor mnoštva često je prigušivao zvukove frula i bubnjeva, a i same plesačice neprekidno su ispuštale neobične, otegnute i prodorne krikove kad god bi kakav moran, u jednoj od figura što su ih izvodili plesači, osobito efektno skočio ili mahnuo kopljem iznad glave. Nepresušiva bujica riječi izvirala je i iz staraca što su zasjeh na travi i razgovarali. Bilo je zgodno promatrati starice kako jedna drugoj dodaju tikvicu s pićem, zaokupljene veselim čavrljanjem, vjerojatno o danima kad su se i same isticale u krugu plesača, sve vedrijih lica kako je poslijepodne odmicalo i sunce tonulo, a s njim i zaliha temba u tikvici. S vremena na vrijeme, kad bi im se pridružili stari muževi, poneka bi se žena toliko zanijela uspomenama na mladost da bi ustala, teturajući i mlatarajući rukama, te izvela dva-tri plesna koraka kao prava ndito. Mnoštvo se nije na nju obaziralo, ali bi mali krug njenih vršnjaka oduševljenim

BU&CW

Mighty 89

pljeskom popratio njen nastup.

Međutim, noćne su ngome bile organizirane u mnogo ozbiljnijem tonu.

Održavale su se samo u jesen, nakon žetve kukuruza i za uštapa. Mislim da im domoroci nisu pridavali nikakvo religiozno značenje, premda je nekada možda bilo drugačije, jer je stav izvođača i gledalaca odražavao tajnovitost i svetost trenutka. Ti su plesovi imali možda tisućgodišnju tradiciju. Neki od tih plesova bili su bijelim doseljenicima nemoralni i smatrali su da bi ih trebalo zakonski zabraniti, premda su ih majke i bake samih plesača potpuno odobravale. Kad sam se jednom vratila iz Evrope, ustanovila sam da je upravitelj farme poslao dvadeset i pet mojih mladih ratnika u zatvor, usred berbe kave, zato što su plesali zabranjeni ples prilikom jedne noćne ngome na farmi. Kako me upravitelj obavijestio, njegova žena nije mogla nipošto dopustiti takav ples. Spočitnula sam skvoterima što su održali ngomu tako blizu upraviteljeve kuće, ali su mi tada najozbiljnijim glasom objasnili da je sporni ples održan u Katheguovoj таnуат, udaljenoj četiri-pet milja od upraviteljeve kuće. Stoga sam morala otići u Nairobi i porazgovarati sa šefom okružne policije, koji je pustio sve plesače da se vrate u berbu.

Noćni su plesovi bili zaista prekrasne predstave. Pozornicu su uvijek točno oblikovali vatrama i protezali je dokle god je dopirala svjetlost plamena; vatra je, štoviše, bila središnji princip ngome. Vatre nisu zapravo bile potrebne za ples, jer je mjesečevo svjetlo u afričkim brdima izrazito jasno i bijelo; vatra je samo scenski efekt. Plamen je preobražavao plesni prostor u prvorazrednu pozornicu, i stapao sve boje i pokrete u tom prostoru u jedinstvenu cjelinu.

Domoroci rijetko pretjeruju s efektima, i ne pale nikakve goleme, plamteće lomače. Dan prije plesa skvoterske žene s farme, koje su sebe smatrale domaćicama svečanosti, donijele bi drvo i nagomilale ga usred prostora za ples. Oko te središnje gomile posjedale bi starice koje bi noćni ples obavezno počastile svojom prisutnošću i cijele noći održavale mnoštvo vatrica nalik na zvjezdani prsten. Izvan vatricama omeđena prostora plesali su i trčali plesači s tamnom šumom u pozadini. Pozornica je morala biti prilično velika jer bi inače vrućina i dim nadražili oči starih gledalaca, ali je ipak ostavljala dojam nečeg zatvorenog, ograđenog, poput velike, zajedničke nastambe.

Domoroci nemaju smisla za kontraste, a i ne vole ih; oni nisu nikad potpuno prerezali pupčanu vrpcu koja ih veže s prirodom, pa su održavali ngome samo za uštapa. Davali su sve od sebe kad i mjesec. Svojim žarom i blistavim plamenom svojih vatrica pridonosili su veličanstvenoj rasvjeti Afrike u pejzažu okupanom i preplavljenom blagim ali moćnim nebeskim svjetlom.

Gosti bi nailazili u malim skupinama, ponekad samo po tri, a ponekad i po deset ili petnaest - prijatelji koji su se sastali prema dogovoru ili se jednostavno pridružili jedni drugima na putu do farme. Mnogi od plesača propješačili bi i petnaest milja da sudjeluju na ngomi. Kad su putovali u skupinama, ponijeli bi sa sobom i frule i bubnjeve, pa su u noći velikog plesa sve ceste i staze u okolici odjekivale i odzvanjale od glazbe kojom su sudionici pozdravljali mjesec. Prišavši prostoru za ples pridošlice bi zastali i čekali da ih prihvate u plesni krug; goste

BU&CW

Mighty 90

koji su došli izdaleka ili sinove velikih susjednih poglavica dočekao bi ponekad jedan od starih skvotera ili istaknutih plesača s farme, ili voditelji plesa.

Voditelj i ngome bili su mladići s farme koji su pazili na ceremonijal plesa i do krajnosti iskorištavah svoj položaj. Prije no što bi ples počeo, paradirali bi amo-tamo ispred plesača namrštena čela i mrka lica; kad bi se ples razigrao, trčali bi s jedne strane kruga na drugu prateći da li se sve odvija kako treba. Bili su čak i oboružani vezanim snopovima pruća koje su stalno prinosili vatri da ih razgore. Nisu ni trenutka ispuštali plesače iz vida, i kad god bi zamijetili bilo kakvo odstupanje od pravila, odmah bi se okomili na krivca; surova izraza i bijesno sikćući bacili bi gorući snop ravno u tijelo prekršitelja. Jadnik bi se presavio nadvoje, ali ne bi ispustio ni zvuka. Tko zna, možda su takve opekline bile časna uspomena na ngomu.

U jednom plesu djevojke bi stale mladićima na stopala i obgrlile ih oko pasa, a mladi bi ratnici, ispruživši ruke iznad djevojačkih glava, objema rukama držali koplje, pa ga s vremena na vrijeme podizah i svom snagom udarali njime po tlu. Prizor je zaista bio vrlo privlačan: kao da su plemenske djevojke, bježeći od nekakve velike opasnosti, našle utočište na grudima svojih muškaraca, a muškarci su ih štitili, dopuštajući im čak da stoje na njihovim stopalima kako bi ih obranih od zmija i ostalih opasnosti sa zemlje. Ples bi trajao satima, a lica plesača poprimala bi izraz anđeoskog ushita, kao da su zaista spremni dati život jedni za druge.

Bilo je i drugih plesova pri kojima su plesači ulijetati u krug obilježen vatrama i izlijetali iz njega, dok bi glavni plesač akrobatski skakao, a svi neprekidno mahali kopljima; mislim da je osnovna tema bio lov na lavove.

Uz frule i bubnjeve na ngomi je bilo i pjevača. Neki su od njih bili poznati u cijeloj zemlji pa su ih dovodili čak iz udaljenih krajeva. Njihovo pjevanje bilo je prije ritmička recitacija nego prava pjesma. Bili su improvizatori i kreirah su balade na licu mjesta, a pažljivi zbor plesača odmah bi im se pridružio. Bilo je ugodno slušati kako se u noćnom zraku diže jedan nježan glas, a zatim ponovljen, odmjeren odziv mladih glasova. No, pošto je predstava trajala cijelu noć, s bubnjevima što bi se povremeno radi efekta pridružili ostalim zvucima, sve bi postalo i užasno monotono i nepodnošljivo bolno, i činilo vam se da ne biste mogli izdržati ni nastavak ni prestanak glazbe.

Najpoznatiji bio je jedan pjevač iz Dagorettija. Imao je kristalan, snažan glas, a bio je uz to i velik plesač. Pjevajući bi hodao ili trčao u krugu plesača, dugim gipkim koracima, i pokleknuo pri svakom koraku. Obično je držao otvoren dlan uz jedan kraj usta, vjerojatno radi usmjeravanja zvuka, premda je u toj pozi izgledao kao da gledalištu povjerava veliku opasnu tajnu. Bio je prava jeka Afrike. Znao je u slušateljima pobuditi sreću ili ratničko raspoloženje, ili ih natjerati u grčevit smijeh. Pjevao je uz ostalo i jednu zastrašujuću ratnu pjesmu u kojoj pjevač zamišlja kako trči od sela do sela i poziva narod u rat, opisujući mu pokolje i pljačku. Prije stotinu godina od takve bi se pjesme bijelim doseljenicima sledila krv u žilama. Doduše, općenito njegove pjesme nisu toliko ulijevale strah. Jedne je noći otpjevao tri pjesme, i zamolila sam Kamantea da mi ih prevede. Prva je bila čista fantazija u kojoj su se svi plesači domogli broda i otplovili u Ulayu. Druga je

BU&CW

Mighty 91

pjesma, kako mi je objasnio Kamante, uzdizala starice, majke i bake pjevača i plesača. Ta mi se nježna pjesma neobično svidjela: bila je duga i zacijelo je detaljno opisivala mudrost i dobrotu bezubih ćelavih starica što su je slušale uz gomilu drva usred prostora za ples i kimale glavama. Treća je pjesma, premda kratka, izazvala opći, bučan smijeh, pa je pjevač morao još više podići ionako prodoran glas kako bi ga čuli, a i sam se pri tom smijao. U međuvremenu, odobrovoljene tolikom pažnjom, starice su stale rukama lupati po bedrima i zijevati poput krokodila. Kamante mi isprva nije htio prevesti treću pjesmu, rekavši da su to sve besmislice, pa sam na kraju saznala samo vrlo skraćenu verziju. Tema je bila jednostavna: nakon nedavne epidemije kuge vlasti su raspisale nagradu za svakog mrtvog štakora predanog policiji, pa se u pjesmi opisivalo kako su štakori, posvuda progonjeni, našli utočište u krevetima plemenskih starica i djevojaka i što im se tamo događalo. Pojedinosti su nedvojbeno bile zabavne, ali ih, na žalost, nisam razumjela; no, ni sam Kamante, dok mi je nevoljko prevodio riječi, nije mogao zatomiti poneki mrzovoljan smiješak.

Na jednoj od noćnih ngoma zbio se dramatičan incident.

Ta je ngoma bila oproštajna svečanost u moju čast, jer sam se upravo spremala posjetiti Evropu. Te smo godine imali dobru ljetinu, pa je svečanost počela u velikom stilu, i prisustvovalo joj je možda tisuću i pet stotina Kikujua. Ples je već trajao nekoliko sati kad sam izišla da ga još jednom pogledam prije odlaska na spavanje. Iznijeli su mi stolicu i prislonili je uz jednu od nastambi posluge. Društvo su mi pravila dvojica starih skvotera.

Odjednom se krug plesača uskomešao, kao da su se iznenadili ili prestrašili, i mnoštvom je zabrujao čudan zvuk, nalik na vjetar što huči kroz trsku. Ples je bivao sve sporiji, ali nije posve zastao. Upitala sam jednoga starca što se događa. Odgovorio mi je vrlo kratko i prigušenim glasom: - Masai na-kudja, Masai dolaze.

Novost je zacijelo pronio nekakav glasnik, jer se neko vrijeme ništa nije događalo; Kikuju su vjerojatno vratili glasnika s porukom da će gosti biti primljeni. Masaima je bio zabranjen dolazak na kikujuovske ngome jer je u prošlosti zbog toga i prečesto dolazilo do gužve. Sluge su mi prišli i stali uz stolicu: pogledi svih prisutnih bili su usmjereni prema ulazu u plesni prostor. Kad su se Masai pojavili, ples je potpuno zamro.

U krug je ušlo dvanaest mladih masajskih ratnika i, pošto su napravili nekoliko koraka, zastali su, čekajući, ne obazirući se ni lijevo ni desno, već samo trepćući prema vatri. Na sebi nisu imali ništa osim oružja i fantastičnih oglavlja. Jedan je nosio oglavlje od lavlje kože kakve morani nose u ratu. Noge su od koljena do stopala premazali grimiznom bojom, pa se činilo kao da im krv curi niz potkoljenicu. Stajali su uspravno, ukočenih nogu, zabačenih glava, nijemi i zloslutno ozbiljni, držeći se istodobno i kao osvajači i kao zarobljenici, kao da su došli na ngomu protiv svoje volje. Monotoni i neprekidni zvuk bubnjeva dopro je preko rijeke do rezervata i uznemirio srca mladih ratnika, i njih dvanaestorica nisu mogli odoljeti zovu.

BU&CW

Mighty 92

I Kikuju su bili vrlo uzbuđeni, ali su pristojno dočekali goste. Glavni plesač s farme pozvao ih je da se pridruže plesačima, pa su usred općeg muka zauzeli mjesta, i ples je iznova započeo. Međutim, nije to više bio prijašnji ples, zrak je sada bio nabijen. Zvuk bubnjeva bio je glasniji, ritam brži. Da se ngoma nastavila, prisustvovali bismo izuzetnom spektaklu, jer bi se Kikuju i Masai zacijelo natjecali da pokažu jedni drugima plesačku snagu i vještinu. Na žalost, ništa od toga: ima stvari koje su neizvedive unatoč dobroj volji svih zainteresiranih.

Nisam znala što se dogodilo. Krug se odjednom zanjihao i razbio, netko je vrisnuo, i samo za nekoliko sekundi prostor preda mnom ispunio se masom uskomešanih ljudi; čuli su se zvuci udaraca, tijela su padala na zemlju, a noćni se zrak povrh glava ispunio zatalasanim kopljima. Svi smo skočili na noge, čak i starice usred kruga, koje su otpuzale na naslagano drvo kako bi vidjele što se događa.

Pošto su se strasti smirile, a uskomešana gomila razišla, našla sam se usred mnoštva koje me okružilo na kratkoj udaljenosti. Prišla su mi dva stara skvotera i oklijevajući objasnila što se dogodilo - Masai su prekršili zakon i red - i obavijestila me o posljedicama: jedan Masai i tri Kikujua bili su teško ranjeni, »sasječeni na komade«, kako su se izrazili. Pristajem li, nastavili su s najvećom ozbiljnošću, da ih pokrpam? U protivnom bi svi mogli imati velikih neugodnosti ako serikali, vlasti, doznaju za incident. Upitala sam starca što su ratnici jedan drugome odrezali. - Glavu - odgovorio mi je ponosno, s nagonskim smislom za uvelićavanje nesreće, koji je toliko svojstven domorocima. U istom trenutku prišao mi je i Kamante, noseći naprstak i iglu za krpanje s već unizanim dugim koncem. Još sam oklijevala kad mi je prišao stari Awaru. Izučio je šivanje za sedmogodišnjeg tamnovanja, pa je zacijelo jedva dočekao priliku da pokaže i dokaže svoju vještinu, jer se prihvatio »operacije«. Zanimanje se Odjednom usredotočilo na Awarua. Zaista je sašio ranjenike i zahvaljujući njegovoj intervenciji rane su zacijelile. Poslije se često hvalio tim uspjehom, premda mi je Kamante u povjerenju rekao da nikome nisu odrezali glavu.

Budući da je prisutnost Masaia na plesu bila nezakonita, morali smo neko vrijeme skrivati ranjenog masajskog mladića u kolibi namijenjenoj slugama bijelih gostiju. Kad su mu rane zarasle, nestao je bez ijedne riječi zahvalnosti Awaruu. Uvjerena sam da masajski ratnik nije mogao podnijeti činjenicu što ga je ranio - i izliječio - jedan Kikuju.

Kad sam pred jutro izišla da se raspitam o ranjenicima, vatre su još tinjale na jutarnjem sivilu. Oko njih se motalo nekoliko mladih Kikujua, skačući i gurajući duge štapove u žeravicu, pod vodstvom stare skvoterke, Wainainine majke. Carali su kako Masai ne bi imali uspjeha u ljubavi s kikujuovskim djevojkama.

BU&CW

Mighty 93

Posjetilac iz Azije

Ngome su tradicionalne, dobrosusjedske društvene svečanosti. Kako je vrijeme prolazilo, viđala sam u plesnom krugu mlađu braću i sestre, a kasnije i sinove i kćeri prvih plesača što sam ih upoznala nakon dolaska u Afriku.

Na farmi je bilo i posjetilaca iz dalekih krajeva, na primjer iz Indije, odakle puše monsun i odakle mnogi odlaze na duga putovanja brodom.

U Nairobiju je živio Choleim Hussein, indijski veletrgovac drvom, s kojim sam sklopila mnogo poslova kad sam po dolasku krčila šumu. Bio je gorljiv musliman i Farahov prijatelj. Jednog me dana upitao može li dovesti na farmu jednog visokog svećenika iz Indije. Svećenik je trebao doputovati brodom, rekao mi je, da posjeti vjernike u Nairobiju i Mombasi. Vjernici su ga htjeli dostojno primiti i, nakon dugog mozganja, zaključili su da bi posjet farmi bio najbolje što mu mogu ponuditi. Hussein je došao po moje dopuštenje. Kad sam mu rekla da je svećenik dobrodošao, Choleim Hussein mi je počeo objašnjavati kako su rang i svetost branili starom svećeniku da jede bilo što skuhano u posudama koje su upotrijebili nevjernici. Doduše, ne moram se zbog toga uznemiravati, dodao je odmah, jer će muslimanski vjernici u Nairobiju pripraviti jelo i na vrijeme ga dostaviti na farmu: smije li ga visoki svećenik pojesti u mojoj kući? Pošto sam pristala, na trenutak je ušutio, a tada oklijevajući nastavio. Htio je riješiti još jedno pitanje, samo jedno. Etiketa je nalagala da se visokom svećeniku u svakoj kući udijeli prinos, a u kući poput moje prinos nije smio biti manji od stotinu rupija. No, nisam se morala zbog toga brinuti, dodao je odmah, jer su muslimani iz Nairobija skupili novac i samo me molili da ga predam svećeniku. Ali, hoće li svećenik, upitala sam, vjerovati da je prinos moj? U tom pogledu nisam uspjela iščupati iz Choleima Husseina nikakvo objašnjenje; ponekad se obojeni doseljenici neće ili ne mogu izjasniti, pa makar ih to stajalo života. Isprva sam odbijala ulogu koju su mi namijenili, ali sam zatim, ugledavši razočarana lica Choleima Husseina i Faraha, koja su samo trenutak prije toga zračila od nade, progutala ponos i pristala: neka svećenik misli što hoće.

Sve sam to ubrzo smetnula s uma, pa sam na dan određen za posjet izvezla novi traktor na polje da ga iskušam. Poslali su po mene Titija, Kamanteova mlađeg brata. Traktor je tako brektao da nisam razumjela što mi govori, a motor je bilo vrlo teško pokrenuti pa ga se nisam usuđivala isključiti; Titi je trčao uz njega preko polja poput psića, dašćući i skakućući iz jedne duboke brazde u drugu, obavijen oblakom prašine, sve dok naposljetku nismo stali na kraju polja. - Došli su svećenici - povikao je. - Kakvi svećenici? - upitah. - Svi svećenici - objasnio mi je ponosno. - Stigli su sa četvorim kolima, po šest njih u svakim kolima. - Pošli smo zajedno natrag i kad smo se približili kući, ugledala sam skupinu bijelo odjevenih likova na livadi, kao da je na nju sletjela četa anđela. Zacijelo su iz Indije uputili cijeli Duhovni sud kako bi održao žar pravovjernosti u Africi, pomislila sam. No, odmah sam raspoznala dostojanstveni lik visokog svećenika; prišao mi je u pratnji dvojice nižih svećenika, a slijedio ih je, na

BU&CW

Mighty 94

smjernoj udaljenosti, Choleim Hussein. Bio je to vrlo nizak starac nježna, produhovljena lica, kao izrezbarena u staroj bjelokosti. Svita se približila kako bi prisustvovala našem susretu, a zatim se povukla, prepustivši mi prijem gosta.

Nismo mogli razmijeniti ni riječi, jer on nije razumio ni engleski ni suahili, a ja nisam znala njegov jezik. Morali smo pantomimom izraziti jedno drugome veliko poštovanje. Odmah sam shvatila da su mu već pokazali kuću. Sve posuđe što sam ga imala bilo je već postavljeno na stolu, s cvijećem aranžiranim po indijskom i somalskom ukusu. Povela sam ga do kamene klupe sa zapadne strane kuće i tamo mu, praćena napetim pogledima promatrača, predala stotinu rupija u zelenom rupčiću, vlasništvu Choleima Husseina.

Kad sam prvi put saznala za posjet visokog svećenika, smetala me sva ta atmosfera pedantnog ceremonijala što su je uzvitlali oko njega; no, vidjevši ga tako starog i sitnog, čak sam pomislila da bi mu situacija mogla biti neugodna. Međutim, dok smo sjedili na poslijepodnevnom suncu, i ne pretvarajući se da vodimo razgovor, već samo praveći jedno drugome ugodno društvo, oćutjela sam da njemu ništa ne bi moglo biti neugodno. Doimao se poput osobe zaštićene od svake prijetnje i potpuno sigurne. Odisao je nenametljivom uljudnošću, te se smiješio i kimao dok sam mu pokazivala brda i visoko drveće, kao da ga sve zanima i kao da ga ništa ne može iznenaditi. Pitala sam se nije li taj neobični sklad posljedica potpunog nepoznavanja zla na svijetu ili, naprotiv, temeljitog poznavanja i prihvaćanja tog zla. Na kraju krajeva, zar ima razlike između svijeta u kojem nema nikakvih otrovnica i svijeta u kojem ubrizgavanjem sve jačih doza otrova s vremenom steknete potpuni imunitet? Ishod je isti. Izraz starčeva mirnog lica podsjetio me na dijete koje još nije naučilo govoriti i koje se zanima za sve, ali se zbog prirodnog reda ne može iznenaditi. Mogla sam provesti jedan sat na toj kamenoj klupi i s djetetom, plemenitim djetetom, s malim Isusom što je sišao sa slike nekog starog majstora - njišući povremeno kolijevku. Takav izraz nalazite na licima starica koje su sve vidjele i sve prošle. To nije muški izraz - već izraz koji pristaje pelenama i ženskim haljinama, kao što je pristajao i prekrasnoj, bijeloj kašmirskoj halji mog starog gosta. Od osoba u muškoj odjeći viđala sam takav izraz samo u mudrih klaunova u cirkusu.

Starac je bio umoran i nije mu se ustajalo kad je Choleim Hussein poveo ostale svećenike do ljuštionice kave na rijeci. I sam nalik na pticu, pokazao je zanimanje za ptice. Tada sam u kući imala pitomu rodu, a držala sam i jato gusaka koje nismo dirali jer su me podsjećale na Dansku. Stari se svećenik živo zanimao za njih te je, pokazavši prstom na četiri strane svijeta, htio saznati odakle dolaze. Livadom su šetali i moji psi, savršeno upotpunjujući milenijsku atmosferu tog poslijepodneva. Mislila sam da će se Farah i Choleim Hussein pobrinuti da zatvore pse u štenaru, jer je Choleima Husseina, kao pravovjernog muslimana, uvijek zbog njih obuzimao paničan strah kad god bi me poslovno posjetio. Međutim, sad su šetali među bijelo odjevenim svećenicima, baš kao lavovi među janjadi. I to psi koji su, kako je tvrdio Ismail, mogli odmah prepoznati muslimana.

Prije odlaska visoki svećenik mi je za uspomenu na posjet darovao prsten s biserom. I ja sam njemu nešto htjela darovati, osim lažnog novčanog prinosa, pa

BU&CW

Mighty 95

sam poslala Faraha u skladište po kožu lava nedavno ustrijeljenog na farmi. Starac je uhvatio jednu veliku pandžu i pažljivo iskušao njenu oštrinu na svom obrazu.

Kad je otišao, pitala sam se da li je u toj mršavoj plemenitoj glavi ostao svaki detalj unutar horizonta farme, ili nije ostalo uopće ništa. Nešto je ipak zamijetio, jer sam nakon tri mjeseca primila iz Indije pismo, s velikim zakašnjenjem i pogrešno naslovljeno. U njemu me neki indijski princ molio da mu prodam jednog od »sivih pasa«, koje mu je opisao visoki svećenik, a da sama odredim cijenu.

BU&CW

Mighty 96

Somalke

O jednoj skupini posjetilaca koji su imali važnu ulogu na farmi ne mogu mnogo pisati jer im se to ne bi svidjelo. Riječ je o Farahovim ženama.

Kad se Farah oženio i doveo na farmu ženu iz Britanske Somalije, s njom je došlo i malo jato pitomih crnih golubica: njezina majka, mlađa sestra i mlada sestrična, odrasla u njihovoj obitelji. Farah mi je rekao da je takav običaj u njegovoj zemlji. O vjenčanju u Somaliji odlučuju najstariji članovi obitelji uzimajući pri tom u obzir rang, imetak i ugled mladog para; u najboljim obiteljima mlada i mladoženja vide se prvi put na dan vjenčanja. Somalci su viteški narod i brižljivo paze na svoje djevojke. Pravila dobrog ponašanja nalažu mladom mužu da se poslije svadbe na šest mjeseci preseli u ženino selo; za to vrijeme žena još može zadržati svoju samostalnost kao gazdarica, utjecajna i poznata u svom krugu. Ponekad se on ne može preseliti; tada ženine rođakinje bez ustručavanja dolaze k njoj i prave joj neko vrijeme društvo u bračnom životu, pa makar zbog toga morale otići od kuće i putovati u daleke krajeve.

Krug somalskih žena u mom domaćinstvu dopunila je poslije jedna djevojčica bez majke iz njegova plemena, koju je Farah uzeo k sebi, ne gubeći pri tom iz vida, kako mi se činilo, korist koju bi mu mogla donijeti kad stasa za udaju - po uzoru na Mardoheja i Esteru. Djevojčica je bila izuzetno vedra i živahna, i bilo je neobično gledati kako se djevojke savjesno brinu o njoj i zdušno je oblikuju u djevicu comme u faut. Kad je došla na farmu, bilo joj je jedanaest godina, i provodila je više vremena sa mnom nego s obitelji. Jahala bi na mom konju i nosila pušku ili bi trčala s malim Kikujuima do ribnjaka, skupila suknje i bosonoga jurila, s mrežom u ruci, trstikom na obali rijeke. Somalskim djevojčicama briju glave ostavljajući im prsten tamnih uvojaka oko glave i jedan dug uvojak na tjemenu; ta se frizura doimala zaista dražesno, i djevojčica je nalikovala na vedrog i obješenjačkog malog redovnika. No, s vremenom i pod utjecajem odraslih djevojaka ona se promijenila, pa je i sama bila opčinjena i opsjednuta tom transformacijom. Počela je hodati polako, vrlo polako, kao da su joj je na noge privezali težak teret. Obarala je pogled uzornom smjernošću i smatrala pitanjem časti da pobjegne kad naiđe nepoznata osoba. Kosu više nije šišala, i kad joj je dovoljno narasla, djevojke su joj napravile razdjeljak i isplele mnoštvo malih pletenica, nahk na svinjske repiće. Pripremajući se tako za ulazak u život, pokoravala se ozbiljno i ponosno obrednim obavezama; bilo je očito da bi radije umrla nego li se ogriješila o svoje dužnosti.

Stara majka, Farahova punica, bila je vrlo cijenjena u svojoj zemlji zbog izvanrednog odgoja svojih kćeri. One su tamo bile uzor dobrog odgoja i ženstvenosti. Te tri mlade Somalke bile su doista utjelovljenje dostojanstvenosti i smjernosti, i mogla bi im pozavidjeti svaka dama. Djevojačku suzdržanost naglašavao je i kroj njihove odjeće. Nosile su vrlo široke suknje; znam da im je trebalo devet metara tkanine za samo jednu suknju, jer sam im često kupovala svilu ili kreton. Unutar te mase materijala njihova vitka koljena pokretala su se u

BU&CW

Mighty 97

dražesnom i tajanstvenom ritmu:

Tes nobles jambes, sous les volants qu’elles chassent,

Tourmentement les desirs obscurs et les agacent,

Comme deux sorcieres qui font

Tourner un philtre noir dans un vase profond.

I majka se, onako krupna, doimala svojim izgledom, moćnom i dobrohotnom spokojnošću slonice koja uživa u svojoj snazi. Nikada je nisam vidjela ljutu. Nastavnici i odgojitelji mogli su joj samo zavidjeti na golemom nadahnuću koje je zračilo iz nje; u njenim odgojnim metodama nije bilo prisile i kinjenja, kao da su se temeljile na tajnom savezu kojem su njezine štićenice pristupale smatrajući se počašćenima. Kućica što sam im je sagradila u šumi bila je prava ženska škola bijele magije, i te tri mlade djevojke što su tako graciozno hodale šumskim stazama oko škole podsjećale su me na tri mlade vještice koje uče što marljivije mogu, jer će poslije naukovanja ovladati velikom moći. Otvoreno su se natjecale; na tržištu, na kojem se otvoreno govori o cijeni, suparništvo poprima iskren i pošten tok. Farahova žena, koja nije više bila u neizvjesnosti zbog vlastite cijene, uživala je poseban položaj, poput dobre učenice koja je već položila ispit za čarobnicu; mogli ste je vidjeti kako povjerljivo razgovara sa starom, glavnom čarobnicom, a takva se čast nikada ne ukazuje djevojkama.

Sve te mlade žene bile su i te kako svjesne svoje vrijednosti. Muslimanska se djevica ne smije udati za muškarca nižeg položaja, jer bi to bila najveća sramota za njenu obitelj. Muškarac se smije oženiti ženom nižeg staleža - time ništa ne gubi - i poznato je da se mladi Somalci nerijetko žene masajskim djevojkama. Somalka se može udati u Arabiju, ah se Arapkinja ne može udati u Somaliju, jer Arapi smatraju sebe višom rasom zbog bliže rodbinske veze s Prorokom. Arapi ne dopuštaju svojim djevojkama, koje pripadaju Prorokovoj obitelji, brak s muškarcem izvan tog obiteljskog kruga. Zbog svog spola mlade pripadnice tog naroda imaju pravo na uspon na društvenoj ljestvici. One same bezazleno uspoređuju to načelo s uzgojem čistokrvnih kobila, koje ti narodi izuzetno cijene.

Kad smo se dobro upoznale, djevojke su me pitale je li istina da u Evropi ima naroda, kako su čule, koji svoje djevojke udaju za muškarce ne dajući im ništa. Štoviše, pričali su im - premda to nisu mogle ni zamisliti - kako postoji pleme koje je tako pokvareno da plaća mladoženji da uzme mladu. Neka se stide takvi roditelji, ali i djevojke koje pristaju na takav postupak. Gdje im je samopoštovanje, gdje poštovanje žene i djevičanstva? Kad bi njih zadesila nesreća da se rode u tom plemenu, rekle su mi djevojke, zavjetovale bi se da će neudane poći u grob.

Danas u Evropi ne možemo više proučavati metodu zavođenja krepošću niti se njena draž može dokučiti iz starih knjiga. Sad sam tek shvatila što je mog djeda i pradjeda natjeralo na koljena. U Somalaca je to istodobno prirodna

BU&CW

Mighty 98

potreba i umjetnost, religija i balet, i primjenjuje se u svim oblicima s doličnom predanošću, disciplinom i vještinom. Svemu tome daje draž igra suprotnih sila. Iza vječnog principa odbijanja krije se golema velikodušnost, iza prenemaganja radost smijeha i prezir smrti. »Moje« Somalke, kao prave kćeri ratničkog naroda, strogo su se držale ceremonijala prenemaganja kao da plešu impresivan i dostojanstven ratnički ples; doimale su se kao da ne znaju nabrojiti do tri, ali ne bi mirovale sve dotle dok ne iscijede i posljednju kap krvi iz muškog srca; prave divlje mlade vučice u doličnoj janjećoj koži. Somalci su žilavi ljudi, očvrsli u pustinjama i na moru. Životne nedaće, pritisci, previranja i duga stoljeća pretvorili su i njihove žene u tvrd i bhstav dragulj.

Žene su dale Farahovoj kući atmosferu nomada koji mogu u svako doba srušiti svoje šatore, s mnoštvom čilima i izvezenih pokrivača na zidovima. Tamjan je bio važan element njihova doma; mnoge somalske vrste imaju neobično slatkast miris. Kako sam u svakodnevnom životu na farmi rijetko viđala žene, sa zadovoljstvom bih potkraj dana sjela i mirno popričala sa starom majkom i djevojkama u Farahovoj kući.

Sve ih je zanimalo, i radovale su se svakoj sitnici. Male nezgode i šaljivi događaji na farmi odmah bi ih natjerali u smijeh, koji je skladno odjekivao kućom poput zvončića. Kad sam ih učila plesti, smijale su se kao da gledaju komičnu predstavu u kazalištu lutaka.

Premda neiskvarene, nisu bile neznalice. Pomagale su pri porođajima i smrtnim slučajevima, i o tome hladnokrvno raspravlale sa starom majkom. Katkada bi me zabavljale pričajući mi bajke u stilu Priča iz tisuću i jedne noći, uglavnom komične, u kojima se posve otvoreno govorilo o ljubavi. U svim tim pričama junakinja, bila kreposna ili ne, nadmudri muške likove i naposljetku pobjeđuje. Majka je sjedila i slušala s blagim osmijehom na licu.

U tom zatvorenom ženskom svijetu, tako reći iza zidova i utvrda, osjetila sam prisutnost velikog ideala bez kojeg posada tih utvrda ne bi mogla tako junački odolijevati svim nasrtajima: predodžbu raja u kojem će žene suvereno vladati svijetom. U tom je svijetu stara majka poprimala novi lik, kao da sjedi na prijestolju poput golemog i zagonetnog simbola moćne boginje koja je živjela u staro doba, prije pojave Prorokova Boga. Tu predodžbu nisu nikada gubile iz vida, ali su iznad svega bile praktične i neizmjerno snalažljive, obdarene smislom za trenutačne potrebe.

Djevojke su me marljivo ispitivale o evropskim običajima i pažljivo slušale kad sam im opisivala način života, odgoj i obrazovanje, te odjeću bijelih žena, kao da žele upotpuniti svoje znanje o ženskoj taktici saznanjima o tome kako se pobjeđuje i pokorava muškarac tuđe rase.

Odjeća ima neobično važnu ulogu u životu Somalki, što nije čudno, jer im u isto vrijeme služi kao ratni materijal, ratna oprema, simbol pobjede i ratni plijen. Somalac je po prirodi umjeren, ravnodušan na jelo i piće i osobni komfor, krut i opor poput zemlje iz koje potječe: žena je njegov luksuz. Nezasitan je u žudnji za njom, ona mu je najveće blago u životu; može čeznuti za konjima, devama i stokom, ali oni ne mogu nikad biti važniji od žena. Somalke potiču u svojim

BU&CW

Mighty 99

muškarcima obje sklonosti svojstvene njihovoj prirodi. Nemilosrdno preziru popustljivost muškarca, i uz velike osobne žrtve održavaju svoju vrijednost. Te žene ne mogu kupiti ni papuče, jer ih samo on kupuje; ne raspolažu sobom nego su vlasništvo muškarca - oca, brata ili muža - a ipak su jedina i najveća nagrada u životu. Ipak iznenađuje činjenica, koja služi na čast objema stranama, koliko svile, zlata, jantara i koralja Somalke izmame iz svojih muževa. Nakon dugih, napornih trgovačkih putovanja, sve teškoće, opasnosti, lukavštine i patnje pretaču se u nakit i odjeću za žene. »Moje« djevojke, koje još nisu mogle cijediti muškarce, sjedile bi satima u svom malom domu nalik na šator i dotjerivale svoju lijepu kosu, radujući se vremenu kad će pobijediti pobjednika i iznuditi darove od iznuđivača. Rado su jedna drugoj posuđivale nakit i uživale dotjerujući i odijevajući mlađu sestru - najljepšu među njima - u najbolju odjeću udane sestre; čak su joj, hihoćući, stavljale oglavlje od zlatnog brokata, koje djevica po propisima ne bi smjela nositi.

Somalci su skloni parničenju i dugim zavadama, pa gotovo i nije bilo razdoblja kad nije bilo nekakva ročišta zbog kojeg je Farah često morao putovati u Nairobi ili prisustvovati plemenskim sastancima na farmi. U takvim prilikama stara je majka, kad bih je posjetila, nastojala izvući iz mene sve informacije, ali na pametan i obziran način. Mogla je pitati i Faraha, koji bi joj rekao sve što je htjela znati jer ju je vrlo poštovao. No, ipak je odabrala drugi put, vjerojatno zato što je bila pravi diplomat. Tako je mogla, ako joj je to odgovaralo, igrati ulogu žene koja ništa ne zna o muškim poslovima niti ih razumije. Davala je samo sibilinske savjete koji su zvučali poput božanskog nadahnuća, i nitko joj nikada nije zbog toga prigovarao.

Svi ti veliki sastanci Somalaca na farmi i velike vjerske svečanosti zadavali su ženama mnogo posla oko pripremanja jela i svega ostaloga. Same nisu prisustvovale gozbama i nisu smjele ući u džamiju, ali im je bilo i te kako stalo do uspjeha i sjaja tih svečanosti, premda ni međusobno ne bi razmijenile ni riječi o svojim pravim osjećajima. U takvim prigodama neobično su me podsjećale na danske dame iz prošlih generacija, pa sam ih u mislima vidjela kako žure u dugim haljinama s povlakom. Nimalo se nisu razlikovale od Skandinavki iz doba moje majke i bake - tih civiliziranih robinja dobroćudnih barbara - koje su primale goste na značajnim i svetim muškim svečanostima poput lova na fazane i velikih jesenskih battues.

Somalci su generacijama i generacijama bili robovlasnici, i njihove su se žene dobro slalgale s domorocima i tretirale ih s mirnom suzdržljivošću. Domorocima nije toliko teško služiti Somalcima i Arapima koliko bijelcima, jer je tempo života obojenih naroda posvuda isti. Farahova je žena bila omiljela među Kikujuima, i Kamante mi je često spominjao da je vrlo pametna.

Mlade su Somalke bile vrlo ljubazne prema mojim bijelim prijateljima koji su me često posjećivali na farmi, primjerice Berkeley Cole i Denys Finch-Hatton. Često su ih spominjale u razgovoru i znale neobično mnogo o njima. Sestrinski su s njima razgovarale kad bi ih susrele, krijući ruke u naborima suknji. Njihov je odnos ometala činjenica što su i Berkeley i Denys imali somalske sluge, a s njima se one ni za što na svijetu nisu smjele susresti. Čim bi se na farmi pojavili vitki i

BU&CW

Mighty 100

tamnooki Jama ili Bilea s turbanima na glavi, moje mlade Somalke odmah bi netragom nestale. Kad su me htjele posjetiti u takvim prilikama, šuljale bi se oko kuće i suknjama skrivale lice. Englezi su govorili da im je drago što im one iskazuju povjerenje, ali mislim da se u duši nisu radovali spoznaji da ih djevojke smatraju tako bezazlenima.

Ponekad bih povela djevojke na vožnju automobilom ili u posjet; no, pri tom sam uvijek pitala majku za dopuštenje, jer nisam ni za što na svijetu htjela okaljati njihov obraz. Nedaleko od farme živjela je nekoliko godina jedna mlada, udana Australka koja mi je bila vrlo draga susjeda. Često je pozivala somalske djevojke na čaj, i bio je to za njih uvijek velik događaj. Dotjerale bi se što su mogle dražesnije i, dok smo se vozile uzbuđeno bi cvrkutale straga u automobilu. Sve ih je neobično zanimalo: kuća, odjeća, pa i muž moje prijateljice kad bi ga ugledale u daljini kako jaše ili ore. No, kad bi nam poslužili čaj, smjele su ga piti samo udana sestra i djeca, dok je djevojkama bio zabranjen jer previše uzbuđuje; morale su se zadovoljiti kolačićima, a jele su ih smjerno i s mnogo šarma. Bile smo pomalo u nedoumici zbog djevojčice koju sam jednom povela sa sobom - smije li ipak piti čaj ili je već u dobi u kojoj bi mogao biti opasan? Udana sestra je smatrala da smije, ali dijete nam je dobacilo prodoran, ponosan pogled i odbilo ga.

Njihova je sestrična bila sjetna djevojka krupnih crvenosmeđih očiju. Mogla je čitati arapski i znala je napamet odlomke iz Kurana. Bila je sklona teološkim razmišljanjima, pa smo često razgovarale i raspravljale o vjeri i svjetskim čudima. Od nje sam naučila pravo tumačenje priče

Josipu i Potifarovoj ženi. Slagala se s mišljenjem da je djevica rodila Isusa Krista, ali ne kao sina Božjeg, jer Bog ne može imati smrtne sinove. Mejrem, najdražesnija među djevicama, šetala je vrtom, i moćni anđeo, poslan od Boga, dotakao joj je rame perom svog krila, pa je zatrudnjela. Jednom sam joj pokazala razglednicu sa slikom Kristova kipa, Thorvaldsenova djela, iz katedrale u Kopenhagenu. Tada ju je obuzela nježna, uznesena ljubav prema Spasitelju. Nije se mogla dovoljno naslušati o njemu, i dok sam joj pričala o njemu, samo je uzdisala i mijenjala boju. Uzrujala bi se kad bih spomenula Judu - kakav li je to čovjek, kako može uopće biti takvih ljudi - bila bi najsretnija da mu je mogla iskopati oči. Njena me strast podsjećala na tamjan što ga Somalci pale u svojim kućama, dobiven iz tamnog drveta što raste u dalekim planinama, ugodna i tajanstvena mirisa.

Pitala sam francuske patre smijem li dovesti svoje mlade muslimanke u misiju, i kad su pristali, uljudno i prijateljski kao i uvijek, sretni da se nešto događa, odvezle smo se jedno poslije podne k njima i jedna po jedna svečano ušle u prohladnu crkvu. Mlade žene nisu još nikada bile u tako visokoj zgradi. Pogledavši uvis, uzdigle su ruke iznad glava da se zaštite, kao da se boje da će se zgrada urušiti i pasti na njih. U crkvi je bilo kipova kakve nikad u životu nisu vidjele osim onog lika na razglednici. Ostale su bez riječi pred kipom Djevice Marije u naravnoj veličini; bila je sva u bijelom i svijetloplavom, s ljiljanom u ruci, a pokraj nje sveti Josip s djetetom u naručju. Djevojke su kao opčinjene stajale pred kipovima i uzdisale pred ljepotom Djevice. Već su znale za svetog Josipa i cijenile ga kao vjernog supruga i zaštitnika Djevice, pa su ga zahvalno gledale već

BU&CW

Mighty 101

i zato što je ženi nosio dijete. Farahova žena, koja je tada bila u drugom stanju, nije se micala od Svete obitelji cijelo vrijeme koje smo proveli u crkvi. Patri su se neobično ponosili crkvenim prozorima, ukrašenima papirnatim imitacijama oslikanog stakla, s prikazom Kristove muke. Mlada sestrična Farahove žene bila je posve opčinjena i zaokupljena tim prozorima i hodala je crkvom ne skidajući oči s njih, lomeći ruke i savijajući koljena kao pod težinom križa. Na putu kući malo su govorile; vjerojatno su se bojale da bi bilo kakvim pitanjem mogle odati svoje neznanje. Tek nakon nekoliko dana upitale su me mogu li patri nešto učiniti da Djevica i sveti Josip siđu sa zida.

Sestrična Farahove žene se udala na farmi, u bungalovu, koji je u to vrijeme bio nenastanjen i koji sam dala Somalcima da ih koriste za takve prigode. Svadba je bila veličanstvena, i slavili su je sedam dana. Prisustvovala sam glavnom obredu pri kojem je povorka žena pjevajući vodila mladu u susret povorci muškaraca koji su također pjevali i vodili mladoženju. Prije obreda mlada ga nije nikada vidjela, pa sam se pitala da li ga je zamišljala u liku Thorvaldsenova Krista ili je možda imala dva ideala, božansku i zemaljsku ljubav, kao u viteškim romanima. Istog tjedna odvezla sam se nekoliko puta na slavlje. Kad god bih došla, u kući, ispunjenoj mirisom svadbenog tamjana, orilo se od veselja. Plesovi s mačevima žustro su se izmjenjivali sa svečanim plesovima žena; starci su naveliko sklapali poslove i trgovali stokom, pucalo se iz pušaka, a iz grada su neprekidno stizale i ponovno odlazile dvokolice koje su vukle mazge. Noću, uz svjetlo fenjera na verandi, prilijevale su se oko kuće najljepše boje Arabije i Somalije: grimizna, tamnoljubičasta, sudan-smeđa, safranin i boja ruže mjesečarke.

Farahov sin rodio se na farmi. Ime mu je bilo Ahamed, a zvali su ga Saufe, što znači, čini mi se, pila. U srcu nije bio nimalo plašljiv poput djece Kikujua. Dok je još bio beba, umotan u pelene poput žira, činilo se kao da ispod njegove tamne okrugle glave i nema tijela, ali je već sjedio uspravno i gledao mi ravno u lice, poput sokolića na dlanu ili lavića na krilu. Naslijedio je srdačnost svoje majke, a kad je prohodao i počeo uokolo trčati, pretvorio se u pravog vedrog pustolova s velikim utjecajem na domorodački dječji svijet na farmi.

BU&CW

Mighty 102

Old Knudsen

Povremeno bi na farmu dolutali posjetioci iz Evrope poput naplavljenih debala što se u mirnim vodama okreću i obrću sve dotle dok ih voda ponovno ne otplavi ili dok se ne raspadnu i potonu.

Old Knudsen, Danac, došao je na farmu bolestan i gotovo slijep, i ostao na njoj sve do smrti, poput osamljene životinje. Hodao je uokolo, pogrbljen od životnih nedaća; dane i dane ne bi izustio ni riječi, jer mu je težak teret što ga je morao nositi oduzeo i posljednju snagu; kad bi i progovorio, glas mu je nalikovao na zavijanje vuka ili hijene.

No, kad je skupio malo snage i neko se vrijeme riješio bolova, tinjajuća vatra ponovno bi zaiskrila. Tada bi došao i pričao mi kako se mora boriti protiv bolesne melankolije što je nosi u sebi, protiv besmislene sklonosti pesimističkom gledanju na život. Moram ih izbiti iz glave, govorio je, jer vanjske okolnosti, one nisu - đavo me odnio - nepovoljne. Samo pesimizam, pesimizam - odvratne li mane!

Kad smo neko vrijeme bili na farmi u većem financijskom škripcu nego obićno, Knudsen mi je savjetovao da proizvodimo drveni ugljen i prodajemo ga Indijcima u Nairobiju. Time se mogu zaraditi tisuće rupija, uvjeravao me. Osim toga, tvrdio je, pod budnim okom Old Knudsena stvar nije mogla propasti, jer je dio svog burnog života proveo na krajnjem sjeveru Švedske, gdje je naučio taj zanat i sad ga ima u malom prstu. Prihvatio se zadatka da nauči domoroce toj vještini. Dok smo zajednički radili u šumi, mnogo sam razgovarala s Knudsenom.

Ugljenarenje je ugodan posao. U njemu ima nečeg uzbudljivog, i poznato je da ugljenari vide svijet u drugačijem svjetlu nego ostali ljudi. Skloni su poeziji i maštarijama, i šumski duhovi prave im društvo. Divan je osjećaj kad ugljenica izgori i otvori se, pa se ugljen rasprostre po tlu. Leži tamo gladak kao svila, ta pročišćena tvar oslobođena težine, sada neuništiva poput tamne, vječne, male drvene mumije.

I mise en scene te umjetnosti ima velikih čari. Budući da smo rezali granje - jer se drveni ugljen ne dobiva iz debla - uvijek smo radili pod krošnjama visokog drveća. U tišini i sjeni afričke prašume odrezano drvo mirisalo je na ogrozd, a prodoran, svjež, bujan i kiselkast miris pougljenjenog drva osvježavao je poput morskog povjetarca. Sve je odisalo atmosferom kazališta, što je na ekvatoru, gdje kazališta nema, neizmjerno privlačno. Tanak, modar, krivudav dim dizao se s ugljenica razasutih u pravilnim razmacima, a same tamne ugljenice doimale su se poput šatora na pozornici, poput krijumčarskog ili vojničkog logora u romantičnoj operi. Između njih kretali su se bešumno tamni likovi domorodaca. Kad raskrčite grane i šiblje u afričkoj prašumi, zamijetit ćete kako se na mjestu reza uvijek skuplja mnoštvo leptira. Sve je bilo nekako tajanstveno i netaknuto. Mali, pogrbljeni lik Old Knudsena izvrsno se uklapao u tu okolinu, neumorno tapkajući amo-tamo, riđokos i zažarena lica, sretan što se bavi omiljelim poslom,

BU&CW

Mighty 103

psujući i natjeravajući ljude poput starog, slijepog i vrlo opakog vilenjaka. Bio je vrlo savjestan i neobično je strpljivo podučavao domoroce. Doduše, nismo se uvijek slagali. U Parizu, u kojem sam kao djevojka pohađala slikarsku školu, učila sam da se od stabala maslina dobiva najbolji drveni ugljen, ali je Knudsen objasnio da maslina nema čvorova a - tako mu svih đavola u paklu - svatko zna da su bitni upravo čvorovi.

Još je nešto u šumi smirivalo Knudsenovu raspaljivu ćud. Afričko drveće ima nježno lišće, uglavnom prstasta oblika, i kad raskrčite gusto šiblje i granje, tako reći prorijedite šumu, svjetlo prodire kroz lišće kao kroz domaće brezike u svibnju čim se lišće otvori ili dok se još otvara. Upozorila sam Knudsena na tu sličnost, i ona mu je godila, jer je za sve vrijeme ugljenarenja zamišljao kako smo na izletu u Danskoj na Duhove. Jedno staro šuplje drvo okrstio je Lottenburg, prema izletištu blizu Kopenhagena. Kad sam jednom u duplji Lottenburga sakrila nekoliko boca danskog piva i pozvala ga na piće, prihvatio je to s visine kao dobru šalu.

Kad smo potpalili sve naše ugljenice, sjeli smo i razgovarali o životu. Doznala sam mnogo o Knudsenovom životu i o neobičnim pustolovinama u koje se upuštao kamo god bi pošao. U tim ste razgovorima morali pričati

Old Knudsenu, pravičnu čovjeku, jer biste inače utonuli u najcrnji pesimizam na koji je upozoravao. Doživio je mnoge nevolje - brodolome, epidemije - vidio ribe nepoznatih boja, preživio mnoge virove, morske pijavice, gledao istovremeno tri sunca na nebu, iskusio dvoličnost prijatelja, najcrnju opačinu, postigao kratkotrajne uspjehe - nailazio na rijeke zlata koje bi odmah presušile. Jedna se temeljna nota provlačila kroz njegovu odiseju: preziranje zakona i svega što se zakonom provodi. Bio je rođeni buntovnik i u svakom je otpadniku vidio druga, a u prkošenju zakonu junačko djelo. Volio je razgovarati o kraljevima i njihovim obiteljima, o varalicama, patuljcima i luđacima smatrajući da su izvan zakona, pa i o zločinima, revolucijama, smicalicama i podvalama, svemu što je zakonima zadavalo udarac. Stoga je duboko prezirao svakog dobrog građanina, a poštivanje zakona smatrao je znakom ropskog duha. Nije poštovao ni zakon gravitacije - štoviše, nije u njega ni vjerovao; uvjerila sam se u to dok smo zajedno obarali drveće: nije shvaćao zašto slobodoumni, poduzetni ljudi, ljudi bez predrasuda, ne bi silu gravitacije pretvorili u njen obrat.

Knudsen se svim silama trudio da mi utuvi u glavu imena ljudi što ih je poznavao, osobito imena varalica i nitkova. No, u svim svojim pričama nije nikada spomenuo ime neke žene. Kao da mu je vrijeme izbrisalo iz pameti i helsingorške lijepe djevojke i bešćutne žene iz lučkih gradova diljem svijeta. Usprkos tome, u svakom bih razgovoru osjetila neprekidnu prisutnost nepoznate žene. Ne znam tko je to mogao biti: žena, majka, učiteljica ili žena njegova prvog poslodavca - u mislima sam je nazvala madame Knudsen. Zamišljala sam je niska stasa, jer je i on bio nizak, kao ženu koja muškarcu kvari veselje i pri tom ima uvijek pravo, kao ženu koja mužu čita bukvice, neprekidno pravi veliko spremanje, ometa sve njegove aktivnosti, stalno umiva djecu, grabi mužu ispred nosa čašu s džinom - utjelovljenje zakona i reda. U tom svojatanju prava na apsolutnu moć nalikovala je donekle na boginju somalskih žena, ali madame

BU&CW

Mighty 104

Knudsen nije sanjala o podjarmljivanju putem ljubavi, već o vlasti stečenoj umovanjem i pravičnošću. Knudsen ju je zacijelo upoznao u mladosti dok je još bio dovoljno mekoputan, otuda i neizbrisiv pečat. Pobjegao je od nje i otišao u pomorce, na more koje se njoj gadilo, pa nije pošla za njim, ali kad se iskrcao na obale Afrike, nije joj mogao pobjeći, jer je ponovno bila s njim. U svom burnom srcu, u prosijedoj riđokosoj glavi, bojao je se više od bilo kojeg muškarca i sumnjičavo smatrao da se u svim ženama krije madame Knudsen.

Naša proizvodnja ugljena nije ipak urodila financijskim uspjehom. Povremeno bi se pokoja ugljenica zapalila, i dobit bi se pretvorila u dim. I Knudsen se uzrujavao zbog našeg neuspjeha i razmišljao o njemu, te naposljetku izjavio da nitko na svijetu ne može praviti ugljen ako nema pri ruci priličnu zalihu snijega.

Knudsen mi je također pomogao da napravimo jezerce na farmi. Naša je cesta prolazila jednim dijelom kroz široku ulekninu obraslu travom; u njoj je bio izvor, pa sam htjela nizvodno sagraditi branu, a ulekninu pretvoriti u jezero. U Africi uvijek oskudijevate vodom. Stoci bi i te kako koristilo da ima pojilo na farmi i riješi se dugog silaska do rijeke. Zamisao o brani danonoćno je zaokupljala sve nas na farmi, pa se o njoj mnogo razgovaralo; kad je napokon bila gotova, svi smo je smatrali veličanstvenim uspjehom. Bila je duga dvije stotine stopa. Old Knudsen se posebno zagrijao za gradnju brane i stao podučavati Poorana Singha kako će izraditi pogodne lopate. Poslije smo imali neprilika s branom jer nije zadržavala vodu kad bi nakon dugog sušnog razdoblja počele jake kiše; propuštala je na mnogim mjestima, i voda ju je ne jedanput razlokala na mnogim mjestima. Upravo se Knudsen dosjetio da utabamo zemlju na nasipu tjerajući preko njega volove s farme i stoku skvotera kad god je išla na pojilo. Svaka koza i ovca morala je pridonijeti tom velikom djelu i tabati tlo. Knudsen se često žestoko svađao s malim pastirima jer je tražio da stoka polako hoda preko nasipa, dok su je mali divlji totoi najradije natjeravali u galop uzdignutih repova. Kad sam naposljetku stala uz Knudsena, totoi su morah popustiti, i duga kolona stoke mirno je prelazila uskim nasipom, ocrtavajući se prema nebu poput povorke Noinih životinja pri ulaženju u korablju; i sam je Knudsen, brojeći ih i držeći štap pod rukom, izgledao poput Noe, graditelja korablje, zadovoljan, za razliku od Noe, pri pomisli da će se ubrzo svi utopiti osim njega.

S vremenom sam dobila prostranu vodenu površinu, na mjestima sedam stopa duboku; i cesta je presijecala jezero koje je bilo vrlo lijepo. Poslije smo nizvodno sagradili još dvije brane, pa smo dobili niz malih jezera, poput nanizanih bisera. Jezero je postalo središte farme. Uvijek su ga oživljavala stoka i djeca koja su se zadržavala oko njega, a kad je bilo vruće i kad bi presušile bare na ravnjaku i u brdima, na farmu su dolazile ptice: čaplje, ibisi, vodomari, prepelice i desetak vrsta gusaka i pataka. Navečer, kad bi na nebu zasjale prve zvijezde, običavala sam sjediti pokraj jezera, i tada bi se ptice vraćale kući; za razliku od drugih ptica, vodarice lete svrsishodno: one zaista putuju od jednog mjesta do drugog. Kakve li se perspektive pružaju tim divljim, lutajućim plivačima! Patke završavaju kružni let nebom, prozirnim kao staklo, bešumnim obrušavanjem u tamnu vodu, poput vršaka strelica što ih neumorno odapinje

BU&CW

Mighty 105

nebeski strijelac. Jednom sam ubila krokodila u jezeru; bilo je to doista neuobičajeno, jer je zacijelo prešao dvanaest milja od rijeke Athi da bi stigao ovamo. Odakle je samo znao da ovdje ima vode kad je prije nikada nije bilo?

Kad je prvo jezero bilo završeno, Knudsen mi je predložio da ga naselim ribama. U Africi živi jedna vrsta vrlo ukusnih grgeča, pa smo se zanosili planovima o bogatom ribolovu na farmi. Međutim, nije bilo lako nabaviti ribu: Uprava za lov i ribolov poribljavala je neka jezera grgečima, ali još nikome nije dopuštala ribolov. No, Knudsen mi je povjerio da zna za jedno jezerce, o kojemu nitko nema ni pojma, gdje bismo se mogli opskrbiti ribom do mile volje. Odvest ćemo se tamo, objasnio je, baciti mrežu, te potrpati ribu u limenke i bačve s vodom tako da prežive povratak automobilom, ako se sjetimo staviti i vodene biljke u vodu. Tako se zagrijao za svoj plan da je sav drhtao dok mi ga je razlagao, i sam je ispleo nekoliko nenadmašivih ribarskih mreža. No, kako se približavalo vrijeme za odlazak, njegov je plan bivao sve misteriozniji. Valja poći, objašnjavao je, pri punoj mjesečini, oko ponoći. Najprije smo namjeravali povesti sa sobom tri sluge, no zatim je smanjio broj na dvojicu, pa na jednoga, neprekidno se pitajući da li se i tom jednom može potpuno vjerovati. Naposljetku je odlučio da on i ja pođemo sami, jer je tako bolje. Nije mi se sviđao njegov plan zato što mi se činilo da nećemo moći sami nositi limenke u auto, ali Knudsen je uporno tvrdio da je tako najbolje i dodao kako ne moramo nikome ništa reći.

Imala sam prijatelja u Upravi za lov i ribolov, pa nisam izdržala da ga ne upitam: - Knudsene, kome zapravo pripadaju ribe koje kanimo uloviti? - Knudsen nije odgovorio ni riječi. Pljunuo je, onako kako to rade mornari, pružio nogu u staroj zakrpanoj cipeli i rastrljao pljuvačku na zemlji, okrenuo se i posve se polako udaljio. Uvukao je glavu među ramena dok je hodao i napipavao put štapom; ponovno je bio poražen, bjegunac bez doma u podmuklom, bešćutnom svijetu. I kao da me je tom gestom začarao, ukočila sam se na mjestu na kojem me ostavio, pobjednica u papučama madame Knudsen.

Knudsen i ja nismo više nikada spomenuh plan o poribljavanju. Tek nakon njegove smrti Uprava za lov i ribolov omogućila mi je da u jezeru gajim grgeče. Dobro su se razvijah i pridružili se, nečujni, uzdržani i spokojni, ostalim bićima u ribnjaku. Kad biste usred dana prošli mimo ribnjaka, mogli ste ih vidjeti kako se zadržavaju uz površinu, nepomični kao da su od tamna stakla, u mutnoj, osunčanoj vodi. Moj to to Tumbo morao je ići na ribnjak s primitivnim ribičkim štapom kad god bi se pojavio nenadani gost, te bi izvukao grgeča od kile.

Kad sam starog Knudsena našla mrtvog na stazi, poslala sam glasnika policiji u Nairobiju i prijavila njegovu smrt. Namjeravala sam ga pokopati na farmi, ali su kasno u noći došla po njega automobilom dva policijska službenika s lijesom. U međuvremenu je izbila oluja s kišom i grmljavinom, jer je to bio početak dugog kišnog razdoblja, pa nam je voda bila do gležnja. Odvezli smo se kroz bujicu i lokve do njegove kuće; dok smo Knudsenovo tijelo prenosili u auto, iznad naših glava tutnjali su gromovi poput topovske tanadi, a bljesci munja gusto su se posvuda redali poput klasja. Automobil nije imao lance i jedva se održao na cesti, zanoseći se na jednu i drugu stranu. Starom bi se Knudsenu svidjela ta vožnja; bio bi zadovoljan što u takvim okolnostima odlazi s farme.

BU&CW

Mighty 106

Poslije sam imala nekih nesporazuma s općinom u Nairobiju zbog pogrebnih formalnosti. S vremenom se pitanje zaoštrilo, pa sam zbog toga morala nekoliko puta odlaziti u grad. Bilo je to nasljedstvo što mi ga je zavještao Knudsen: posljednji udarac što ga je preko mene htio zadati zakonu. Nisam, znači, više bila madame Knudsen nego njegov brat.

BU&CW

Mighty 107

Bjegunac na farmi

Jedan od posjetilaca farme ostao mi je dugo u sjećanju otkako je jednom navratio, prespavao i nepovratno otišao. Zvao se Emmanuelson; bio je Šveđanin, i kad sam ga upoznala, radio je kao maitre d’hotel u jednom od hotela u Nairobiju. Bio je debeljuškast mladić, crvenih, bucmastih obraza, i obično je stajao pokraj mog stola dok sam ručala u hotelu i zabavljao me laskavim glasom pričajući mi o domovini. Razgovarah smo i o zajedničkim znancima; bio je tako uporno razgovorljiv da sam se nakon nekog vremena preselila u drugi hotel; u to doba nije ih ni bilo više u gradu. Nakon toga samo bih ponekad saznala poneku neodređenu novost o Emmanuelsonu; činilo se da je bio posebno nadaren za upadanje u neprilike. Razlikovao se od ostalih i po ukusu i po poimanju životnih radosti, pa stoga nije bio obljubljen među drugim Skandinaveima u zemlji. Jednog poslijepodneva iznenada se pojavio na farmi, vrlo uzrujan i uplašen, te me zamolio da mu posudim novaca kako bi odmah otputovao u Tanganjiku, jer će ga inače najvjerojatnije uhapsiti. Ne znam da li sam mu prekasno pomogla, ili je Emmanuelson potrošio novac na druge stvari, no ubrzo nakon našeg susreta čula sam da su ga uhapsili u Nairobiju. Nije odsjedio u zatvoru, ali je neko vrijeme nestao s mog horizonta.

Jedne večeri vratila sam se s jahanja vrlo kasno, već su se i zvijezde pojavile na nebu, kadli mi je za oko zapeo čovjek koji me čekao čučeći na kamenim pločama ispred kuće. Bio je to Emmanuelson. Srdačno se najavio:

Evo skitnice, barunice. - Upitala sam ga što ga je nanijelo k meni, a on mi je odgovorio da je zalutao i našao se pred mojom kućom. Kamo je krenuo? U Tanganjiku.

Bilo je to skoro nevjerojatno - cesta za Tanganjiku bila je magistralna prometnica, i lako se mogla pronaći, a prilazna cesta za farmu odvajala se od nje. Pitala sam ga kako kani stići u Tanganjiku. Pješke, rekao je. Pa, to je nemoguće, jer bi trebalo pješačiti tri dana bez vode kroz masajski rezervat, a u to su doba lavovi bili posebno krvoločni. Upravo toga dana i Masai su se tužili na njih i molili me da ubijem bar jednoga.

Da, da, Emmanuelson je sve to znao, ali je ipak nakanio krenuti pješke u Tanganjiku, jer nije znao što bi drugo. Pošto je očito zalutao, trenutno ga je samo zanimalo smije li mi praviti društvo za večerom i prespavati na farmi kako bi sutradan rano ujutio krenuo na put. Ako mi je to nezgodno, rekao je, poći će odmah, dok zvijezde još blistaju na nebu.

Razgovarala sam s njim ne silazeći s konja kako bih naglasila da ga ne smatram gostom, jer nisam htjela s njim večerati. No, dok je govorio, zamijetila sam da i ne očekuje poziv. Nije vjerovao u moju gostoljubivost ni u svoju moć uvjeravanja, i samo je stajao ispred kuće, osamljenik u tami, čovjek bez prijatelja. Svojom ležernošću nije htio spasiti vlastito dostojanstvo, jer ga je odavno izgubio, već moje; ako ga sada otpravim, neće moj postupak shvatiti kao neljubaznost

BU&CW

Mighty 108

nego kao posve ispravno rješenje. Bilo je to dodvoravanje progonjene životinje. Pozvala sam saisa da se pobrine za konja i sjahala . . . - Uđite, Emmanuelsone - rekla sam. - Možete ovdje večerati i prespavati.

Pri svjetlu fenjera doimao se zaista bijedno u dugom crnom ogrtaču kakav nitko u Africi ne nosi, neobrijan, nepodšišan, a iz starih cipela virili su prsti. Nije ponio sa sobom nikakvu prtljagu, ruke su mu bile prazne. Činilo mi se da ću morati odglumiti velikog svećenika koji prinosi bogu živa jarca i šalje ga u pustinju. Pomislila sam da nam uz to ne bi škodila čaša vina. Berkeley Cole, koji je uglavnom kuću opskrbljivao vinom, poslao mi je nedavno sanduk izvanrednog burgunca, pa sam rekla Jumi da otvori jednu bocu. Kad smo sjeli za večeru, Emmanuelson je popio pola čaše, zatim ju je dignuo prema svjetlu i dugo je gledao poput čovjeka što pažljivo sluša glazbu. - Fameux - rekao je. - Fameux; to je chambertin iz 1906. - Budući da je to bilo točno, osjetila sam poštovanje prema Emmanuelsonu.

Isprva nije mnogo govorio, pa nisam znala o čemu bih s njim razgovarala. Upitala sam ga zašto nije uspio pronaći zaposlenje. Zato što nema pojma o ovdašnjim poslovima, odgovorio je. U hotelu su ga otpustili; osim toga, nije zapravo ni bio profesionalni maitre d’hotel.

- Razumijete li se u knjigovodstvo? - upitala sam ga.

- Ne. Nimalo - rekao je. - Oduvijek mi je bilo vrlo teško zbrojiti dva broja.

- Razumijete li se u stoku? - nastavila sam.

- U krave? - upitao je on. - Ne, ne. Bojim se krava.

- Znate li onda voziti traktor?

Na to se njegovo lice ozari tračkom nade. - Ne znam - rekao je - ali mislim da bih mogao naučiti.

- Ali ne na mom traktoru - rekla sam. - No, recite mi, Emmanuelsone, čime ste se bavili u životu? Što ste, zapravo?

Uspravio se. - Što sam? - usklikne. - Pa, ja sam glumac.

Hvala Bogu, pomislila sam, što zaista ne mogu pomoći tom izgubljenom čovjeku ni na koji praktičan način, pa se mogu posvetiti neobaveznom čavrljanju. - Vi ste glumac? - rekla sam. - Lijepo zvanje. A koje su vam uloge bile najmilije na pozornici?

- Oh, ja sam tragičar - rekao je Emmanuelson. - Najradije sam glumio Armanda u Dami s kamelijama i Oswalda u Sablastima.

Neko smo vrijeme razgovarali o tim dramama, o raznim glumcima što smo ih gledali u njima i o interpretaciji uloga. Emmanuelson se obazreo po sobi. - Nemate li slučajno - upitao je - drame Henrika Ibsena? Tada bismo mogli zajedno odglumiti posljednju scenu iz Sablasti, ako nemate ništa protiv uloge gospođe Alving.

Nisam imala Ibsenove drame.

- Možda se ipak još sjećate teksta? - upitao je, očito uzbuđen. - Znam Oswalda napamet od početka do kraja. Najbolja je posljednja scena. Vjerujte mi,

BU&CW

Mighty 109

nenadmašiva je u tragici.

Zvijezde su sjale, i bila je prekrasna topla noć; već se približavalo kišno razdoblje. Upitala sam Emmanuelsona misli li doista pješačiti u Tanganjiku.

- Da - rekao je. - Odsad ću biti sam svoj šaptalac.

- Dobro je - rekla sam - što niste oženjeni.

- Dobro je, dobro - rekao je, pa nešto kasnije plaho dodao: - Ipak sam oženjen.

U toku razgovora Emmanuelson se tužio da se ovdje bijelac ne može održati zbog konkurencije domorodaca čija je radna snaga mnogo jeftinija. - U Parizu sam uvijek mogao odmah dobiti mjesto konobara u ovoj ili onoj kavani.

- Zašto niste ostali u Parizu, Emmanuelsone? - upitala sam ga.

Dobacio mi je brz pogled. - U Parizu? Ne, ne, nipošto. Otišao sam iz Pariza u zadnji čas.

Emmanuelson je imao samo jednog prijatelja na svijetu i često ga je spominjao u toku te večeri. Kad bi samo mogao s njim ponovno uspostaviti vezu, govorio je, sve bi bilo drugačije, jer je imućan i vrlo darežljiv. Bio je mađioničar i proputovao je cijeli svijet. Kad je Emmanuelson posljednji put čuo o njemu, bio je u San Franciscu.

Povremeno smo pričali o književnosti i o kazalištu, ali bismo se iznova vraćali na razgovor o Emmanuelsonovoj budućnosti. Pričao mi je kako su mu zemljaci u Africi jedan za drugim okrenuli leđa.

- U teškom ste položaju, Emmanuelsone - rekla sam. - Ne mogu se sjetiti nikoga kome je gore nego vama.

- Da, vidim i sam - rekao je. - No, ima nešto o čemu sam u posljednje vrijeme razmišljao, a vi možda niste: nekome mora uvijek biti najteže.

Boca je već bila prazna, pa je odmaknuo čašu. - Za mene je ovo putovanje - rekao je - poput ruleta, le rouge et le noir. Ima nade da se izvučem, možda čak iz svega. S druge strane, tko zna, možda ću se uspjeti ponovno uključiti u život, ako stignem u Tanganjiku.

- Mislim da ćete stići u Tanganjiku - rekla sam. - Možda će vas povesti jedan od indijskih kamiona što prolaze tom cestom.

- Možda, ali tamo su i lavovi - rekao je Emmanuelson - i Masai.

- Vjerujete li u Boga, Emmanuelsone? - upitala sam ga.

- Da, da, da - rekao je. Neko je vrijeme sjedio i šutio. - Možda ćete me smatati strašnim skeptikom kad čujete što vam namjeravam reći. Osim u Boga ne vjerujem ni u što na svijetu.

- Slušajte, Emmanuelsone - rekoh. - Imate li novaca?

- Imam - rekao je. - Osamdeset centi.

- To vam nije dosta - rekla sam - a ja ne držim novac u kući. No, možda ima Farah nešto novaca kod sebe. - Farah je imao četiri rupije.

Idućeg jutra, nešto prije izlaska sunca, rekla sam slugama da probude

BU&CW

Mighty 110

Emmanuelsona i priprave nam zajutrak. U toku noći sam odlučila da ga prevezem autom prvih deset milja. Znala sam da mu to neće mnogo koristiti jer će morati pješačiti još osamdeset milja, ali nije mi se sviđala pomisao da s mog praga odmah zakorači u nesigurnu sudbinu, a i sama sam donekle htjela sudjelovati u njegovoj komediji ili tragediji. Pripremila sam mu paketić sendviča i tvrdo kuhanih jaja i dala mu bocu chambertina 1906. zato što je cijenio njegovu vrijednost. Pomislila sam da bi mu to moglo biti posljednje piće u životu.

Nije baš najbolje izgledao, onako neobrijan, kad smo krenuli u praskozorje, ali se doimao smireno i pribrano dok smo odmicali automobilom. Kad smo stigli na drugu obalu rijeke Mbagathi, izišao je iz auta. Jutarnji je zrak bio bistar, a na nebu nije bilo ni oblačka. Nakanio je krenuti prema jugozapadu. Kad sam se okrenula prema suprotnoj strani svijeta ugledala sam sunce koje je upravo izlazilo na horizontu, zastrto maglicom i crvenkasto; poput žutanjka tvrdo kuhanog jajeta, pomislila sam. Za tri-četiri sata užarit će se do bijelog usijanja i nemilosrdno paliti putnikovu glavu.

Oprostio se od mene; već je krenuo, a zatim se vratio i ponovo se sa mnom pozdravio. Sjedila sam u autu i promatrala ga, i čini mi se da mu je godilo što ima publiku. Mislim da je u njemu osjećaj za dramatsku situaciju bio toliko jak da je u tom trenutku bio potpuno svjestan da napušta pozornicu, da nestaje, kao da vidi sebe očima gledalaca. Izlazi Emmanuelson. Zar se brda, akacije i prašina ceste nisu mogli smilovati i barem načas pretvoriti u kulise?

Na jutarnjem povjetarcu njegov je dug crni ogrtač lepršao oko nogu, a grlić boce stršao je iz jednog džepa. Srce mi se ispunilo ljubavlju i zahvalnošću što ih ljudi, koji ostaju kod kuće, osjećaju prema lutalicama i putnicima - mornarima, istraživačima i skitnicama. Kad se popeo na vrh brežuljka, okrenuo se, skinuo šešir i mahnuo mi njime, dok mu je povjetarac dizao dugu kosu s čela.

Farah, koji je također bio u autu, upitao me: - Kamo ide bwana? - Farah ga je iz samopoštovanja nazvao bwanom jer je prespavao u kući.

- U Tanganjiku - odgovorila sam.

- Pješke? - upitao je on.

- Da.

- Alah ga pratio - rekao je Farah.

Mnogo sam toga dana razmišljala o Emmanuelsonu te izlazila iz kuće gledajući u pravcu tanganjikanske ceste. U noći, oko deset sati, začula sam rikanje lava daleko na jugozapadu; pola sata kasnije ponovno sam ga čula. Pitala sam se da li sjedi na starom crnom ogrtaču. Idućeg tjedna nastojala sam doznati nešto o Emmanuelsonu, pa sam rekla Farahu da se propita u svojih znanaca Indijaca tko je vozio kamione u Tanganjiku i da li ga je bilo koji vozač vidio ili prošao mimo njega na cesti. No, nitko ga nije vidio.

Nakon pola godine iznenadila sam se primivši pismo iz Dodome, jer tamo nisam nikoga poznavala. Bilo je to Emmanuelsonovo pismo. Sadržavalo je pedeset rupija, koje sam mu još prije posudila kad je htio otputovati iz zemlje, i Farahove četiri rupije. Osim tog novca - nisam se ni u snu nadala da ću ga ponovno ugledati - poslao mi je dugo, pribrano i lijepo pismo. Zaposlio se kao

BU&CW

Mighty 111

barmen u Dodomi - tko zna što li u Dodomi nazivaju barom - i dobro mu je išlo. Znao je kako treba pokazati zahvalnost; sjećao se svake pojedinosti one večeri na farmi i spomenuo nekoliko puta da se osjećao kao među prijateljima. Detaljno mi je opisao putovanje u Tanganjiku. Hvalio je Masaie. Našli su ga na cesti i pozvali ga da im se pridruži, bili prema njemu vrlo ljubazni i gostoljubivi i dopustili mu da veći dio puta prevali s njima - naravno, pri tom nije mogao izbjeći mnoge zaobilaznice. Pričao im je o svojim pustolovinama u mnogim zemljama i tako ih time zabavljao da ga nisu htjeli pustiti da ode. Emmanuelson nije govorio njihov jezik, pa je zacijelo morao pribjeći pantomimi da bi im ispričao svoju odiseju.

Zapravo je umjesno, pomislila sam, što je Emmanuelson našao utočište u Masaia i što su ga prihvatili. Pravi plemići i pravi proleteri slažu se u tragediji. Za njih je ona osnovni princip Boga i ključ, sumorni ključ egzistencije. Po tome se razlikuju od buržoazije svih slojeva, koja poriče tragediju, koja je ne želi podnositi i kojoj je i sama riječ tragedija sinonim za neugodnost, otuda i mnogi nesporazumi između bijelih doseljenika građanske klase i domorodaca. Mrzovoljni Masai su i plemići i proleteri, pa su u osamljenom putniku u crnom odmah prepoznali tragičan lik, a i tragičar je među njima došao na svoje.

BU&CW

Mighty 112

Prijatelji u gostima

Uvijek sam se radovala posjetima prijatelja, i svi su na farmi to znali.

Potkraj jednog od dugih safarija Denysa Finch-Hattona ugledala sam jednog jutra mladog Masaia kako ispred moje kuće stoji na jednoj nozi, dugoj i mršavoj. - Bedar se vraća - objavio je. - Doći će ovamo za dva-tri dana.

Zatim se poslije podne pojavio skvoterski toto s granice farme, sjeo na travnjak i čekao me, i kad sam izišla iz kuće, rekao mi je: - Na okuci rijeke je jato perlinki. Ako hoćeš u lov na njih za Bedara kad dođe, poći ću s tobom kad zalazi sunce i pokazati ti gdje su.

Uvjerena sam da su veliki lutalice među mojim prijateljima smatrah farmu privlačnom zbog njene stalnosti i nepromjenljivosti. Prevalili su golema prostranstva i posvuda podizali i spuštah šatore, pa su se radovali kad bi skrenuli na moju prilaznu cestu koja je bila stalna kao zvjezdana putanja. Radovali su se što ih dočekuju poznata lica, a ja sam imala iste sluge za sve vrijeme što sam ga provela u Africi. Dok sam ja na farmi čeznula za odlaskom, oni su navraćali k meni žudeći za knjigama i lanenom posteljinom i svježinom u velikoj zasjenjenoj sobi; oko logorske vatre razmišljali su o radostima života na farmi, i čim bi stigli, zasuli bi me pitanjima: - Jesi li naučila kuhara da pripravi omelette a la chasseur? Jesu li posljednjom poštom stigle gramofonske ploče s Petruškom?

Posjećivali bi farmu i kad me nije bilo, a Denys je često ondje i stanovao kad bih otišla u Evropu. - Moje šumsko utočište - nazvao ju je Berkeley Cole.

U znak zahvalnosti za blagodati civilizacije pustolovi bi mi donosili lovačke trofeje: leopardova i gepardova krzna od kojih su mi u Parizu pravili bunde, kože zmija i guštera za cipele, te perje marabua.

Da bih im ugodila, eksperimentirala sam, dok ih nije bilo, s mnogim finim receptima iz starih kuharica i trudila se da u svom vrtu uzgojim evropsko cvijeće.

Kad sam jednom bila u domovini, jedna stara gospođa dala mi je u Danskoj dvanaest biranih gomolja božura, zbog kojih sam imala neprilika kad sam ih unosila u Keniju jer su carinski propisi za uvoz biljaka vrlo strogi. Pošto sam ih posadila, vrlo brzo izbilo je mnoštvo tamnih grimiznih mladica, a zatim mnogo nježnih listova i okruglih cvjetnih pupova. Prvi cvijet koji se otvorio zvao se Duchesse de Nemours: bio je to jedan jedini veliki bijeh božur, plemenit i bujan, i odisao je obiljem svježeg miomirisa. Kad sam ga odsjekla i stavila u vodu u dnevnom boravku, svaki bijelac koji bi ušao u sobu zastao bi i divio mu se. Gle, pa to je božur! No, ubrzo zatim svi pupovi na ostalim biljkama su uvenuli i otpali, i nikada više nije procvao ni jedan božur.

Poslije nekoliko godina razgovarala sam o božurima s engleskim vrtlarom lady McMillan iz Chiroma. - Nećemo uspjeti uzgojiti božure u Africi - rekao mi je - sve dotle dok nam ne procvatu biljke uzgojene iz uvoznih gomolja, a tada ćemo iskoristiti sjeme iz cvijeta. Tako smo uveli u koloniju ukrasni žavornjak.

BU&CW

Mighty 113

Budući da sam prenijela božur u Afriku, mogla sam ovjekovječiti svoje ime poput same Duchesse de Nemours, ali sam umjesto toga upropastila veliku priliku jer sam ubrala taj jedini cvijet i stavila ga u vodu. Vrlo sam često sanjala da gledam kako raste bijeli božur, i u snu sam se radovala što ga ipak nisam odrezala.

Među prijateljima koji su me posjećivah bilo je vlasnika farmi na sjeveru i gradskog svijeta. Hugh Martin iz Katastarskog ureda često je navraćao iz Nairobija da me zabavi; bio je neobično inteligentan i vrstan poznavalac najboljih djela svjetske književnosti. Proveo je cijeli život u spokojnoj državnoj službi u kolonijama i tamo dotjerao do maksimuma urođenu sklonost gojaznosti, pa je nalikovao na neizmjerno debelog kineskog idola. Zvao me je Candide, a i sam je u neku ruku predstavljao doktora Panglossa, s čvrsto ukorijenjenim uvjerenjem u podlost i pokvarenost ljudske prirode i svijeta, i pri tom je bio sretan - jer zašto ne bi tako i bilo? Gotovo se i nije micao iz velikog naslonjača pošto bi jednom sjeo. S bocom i čašom ispred sebe i mirna, ozarena lica, pružio bi se u naslonjaču i razlagao svoje teorije o životu isijavajući ideje, pa je podsjećao na fantastičan fosforescentni spoj materije i misli - debeljko pomiren sa svijetom i đavolom, i s pečatom čistoće kojim se odlikuju Sotonini učenici, za razliku od mnogih Božjih sljedbenika.

Mladi i dugonosi Norvežanin Gustav Mohr banuo bi često uvečer s farme, kojom je upravljao, s druge strane Nairobija. Bio je gorljiv farmer, pa mi je više od bilo koga pomagao u vođenju farme i riječju i djelom, smatrajući to posve prirodnim i ulažući sav svoj trud, kao da je posve logično da farmeri ili Skandinavci moraju jedni drugima robovati.

Dojurio bi k meni nošen krilima svog gorljivog duha, naglo, poput stijene što je izbacuje vulkan. Poludjet će, govorio je, u zemlji koja očekuje da će čovjek preživjeti od razgovora o volovima i sisalu; duh mu gladuje, i on to više ne može izdržati. Počeo bi se tužiti čim bi ušao u sobu i još dugo poslije ponoći nastavio bi govoriti o ljubavi, komunizmu, prostituciji, Knutu Hamsunu, Bibliji, trujući se sve vrijeme lošim duhanom. Gotovo i nije jeo, a nije me ni slušao; kad bih pokušala doći do riječi, dreknuo bi podgrijavajući se unutarnjom vatrom i bjesomučno zamahujući usijanom, mršavom glavom. Morao se osloboditi silne energije što se u njemu neprekidno gomilala. Iznenada, oko dva sata poslije ponoći, ne bi više imao što reći. Neko bi vrijeme mirno sjedio, skrušena lica, poput rekonvalescenta u bolničkom parku, a zatim bi ustao i munjevito se odvezao, spreman da još neko vrijeme preživi od volova i sisala.

Ingrid Lindstrom bi znala doći i ostati nekoliko dana kad god je mogla pobjeći s vlastite farme u Njoru, od pura i uzgajanja povrća za tržište. Bila je lijepa i vanjštinom i duhom. I njezin otac i muž bili su švedski oficiri. Pošla je s mužem i djecom u Afriku, bezbrižno, kao na izlet, da se na brzinu obogati, i kupila zemljište za uzgajanje lana, jer su u to vrijeme plaćali 500 funti sterlinga za tonu lana. Kad je ubrzo nakon toga cijena pala na 40 funti, a polja s lanom i strojevi za njegovu preradu izgubili svu vrijednost, Ingrid je uložila sve snage da sačuva farmu za obitelj i počela se baviti peradarstvom i povrtlarstvom za tržište radeći kao konj. U toku te borbe zaljubila se u farmu, u krave i svinje, domoroce i

BU&CW

Mighty 114

povrće, u samu zemlju svog djelića Afrike, i ta ju je strast tako obuzela da bi bila spremna prodati i muža i djecu samo da zadrži farmu. Neradnih godina znale smo zagrljene plakati pri pomisli da bismo mogle izgubiti svoje farme. Radovala sam se njenom dolasku, jer je Ingrid odisala snažnom, otvorenom i zaraznom vedrinom tradicionalnih švedskih seljakinja, a kad bi se njeni preplanuli obrazi razvukli u smijeh i otkrili krupne bijele zube, doimala se poput radosne Valkire. Stoga ljudi i vole Šveđane, jer i u najvećoj boli prigrle svakoga te nadaleko i naširoko zrače optimizmom.

Jedan stari Kikuju radio je u Ingrid kao kuhar i sluga. Zvao se Kemosa i obavljao mnoge poslove u njenoj kući, brinući se o svemu kao da je njegovo. Radio je kao konj u vrtu i peradarniku, a uz to još čuvao njezine tri kćeri, pratio ih u školu i dočekivao poslije nastave. Kad bih javila Ingrid da dolazim na farmu u Njoro, Kemosa bi se potpuno izbezumio i ostavio sve poslove da mi pripremi što veličanstveniji doček, pa je zaredom klao pure, a sve samo zato što ga se doimala Farahova veličina. Ingrid mi je rekla da on poznanstvo s Farahom smatra najvećom čašću u životu.

Gospođa Thompson iz Njora, koju sam jedva poznavala, posjetila me kad su joj liječnici rekli da joj je ostalo još samo nekoliko mjeseci života. Ispričala mi je kako je u Irskoj kupila konja, vrhunskog skakača - jer ništa na svijetu nije cijenila više od konja - i da je poslije razgovora s liječnicima najprije namjeravala telefonirati kući da joj ga ne šalju, ali se predomislila i odlučila da ga ostavi meni poslije smrti. Nisam o tome mnogo razmišljala sve dotle dok se pola godine kasnije, nakon njezine smrti, nije u Ngongu pojavio konj, Poor-box. Ubrzo se pokazalo da je Poor-box najinteligentnije biće na farmi. Vanjštinom je bio neugledan, zdepast i odavno je prešao prvu mladost. Obično ga je jahao Denys Finch-Hatton, jer meni nikad nije bilo posebno stalo do toga da ga jašem. Međutim, pobijedio je na natjecanju u skokovima u Kabeteu, organiziranom u čast princa od Walesa, samo zbog taktiziranja i opreznosti i stoga što je točno znao što želi, mnogo bolje od mladih, vatrenih i nezadrživih konja što su ih za tu prigodu doveli na start najimućniji stanovnici kolonije. Donio mi je veliku srebrnu medalju, sve onako nepretenciozan i skroman, i nakon tjedan dana krajnje napetosti, moju kuću i farmu zapljusnuli su silni valovi oduševljenja i likovanja. Uginuo je od bolesti nakon šest mjeseci, pa smo ga pokopali nedaleko od konjušnice ispod limunova drveća i oplakali; njegovo ga je ime još dugo nadživjelo.

Stari Mr. Bulpett, kojega su svi u klubu nazivali stric Charles, običavao je dolaziti k meni na večeru. Bio mi je veliki prijatelj, pa i uzor, pravi engleski džentlmen viktorijanskog doba, ali se i u našoj eri dobro snalazio. Preplivao je Helespont i bio jedan od prvih alpinista koji su se popeli na Matterhorn, a u mladosti, možda osamdesetih godina prošloga stoljeća, bio je ljubavnik Lijepe Otero. Načula sam da ga je potpuno upropastila, a tada napustila. Činilo mi se kao da sjedim za stolom s Armandom Duvalom ili sa chevalier des Grieuxom. Imao je mnogo prekrasnih slika Lijepe Otero i rado je o njoj razgovarao.

Jednom, dok smo zajedno večerali u Ngongu, rekla sam mu: - Čujem da su upravo objavili memoare Lijepe Otero. Spominje li i vas?

BU&CW

Mighty 115

- Da, spominje - odgovorio je. - Pod drugim imenom, ali ipak . . .

- Što piše o vama?

- Piše - rekao je - kako je jedan mladić spiskao na nju stotinu tisuća u šest mjeseci, ali da je za taj novac dobio punu protuvrijednost.

- A smatrate li - nastavila sam smijući se - da ste doista dobili punu protuvrijednost?

Načas se zamislio nad mojim pitanjem.

- Da, dobio sam.

Denys Finch-Hatton i ja pošli smo s Mr. Bulpettom na izlet na vrh Ngonga da proslavimo njegov sedamdeset i sedmi rođendan. Dok smo gore sjedili, počeli smo razgovarati o tome da li bismo, kad bi nam netko ponudio prava krila koja ne smijemo skidati, prihvatili tu ponudu ili bismo je odbili.

Stari Mr. Bulpett je sjedio i pogledom obuhvatio golemo prostranstvo ispod nas, zelene padine Ngonga i Rift Valley na zapadu, kao da smo spremni svakog trenutka uzletjeti i preletjeti ih.

- Ja bih je svakako prihvatio - rekao je. - Svakako. Ništa mi ne bi bilo milije. - Malo je razmislio te dodao:

- Čini mi se da bih ipak razmislio kad bih bio žena.

BU&CW

Mighty 116

Plemeniti pionir

Berkeley Cole i Denys Finch-Hatton mogli su moju kuću smatrati našim zajedničkim vlasništvom. Sve je u njoj bilo i njihovo, ponosili su se njome i donosili predmete što su, po njihovu mišljenju, nedostajali. Opskrbljivali su kuću biranim vinima i duhanom i nabavljali mi knjige i gramofonske ploče iz Evrope. Berkeley bi dolazio autom pretrpanim purjim jajima i narančama s vlastite farme na planini Кеnуа. Obojica su htjeli napraviti od mene poznavaoca vina i potrošili su mnogo vremena na taj zadatak. Najviše su uživali u mojim danskim čašama i porculanskim servisima za jelo, pa su obično gradili na stolu velike prozirne piramide od svih mojih čaša naslađujući se pogledom na njih.

Kad bi Berkeley boravio na farmi, svakog jutra u jedanaest sati sluge su mu morah donositi bocu šampanjca u šumu. Opraštajući se jednom od mene i zahvaljujući mi na lijepim trenucima što ih je proveo na farmi, dodao je da mu je samo jedna sjena pokvarila sliku: čaše iz kojih je pio vino pod drvećem bile su ružne i proste. - Znam, Berkeley - rekla sam - ali ostalo mi je malo finih čaša, i sluge bi ih razbili kad bi ih morali nositi tako daleko. - Ozbiljno me pogledao stišćući mi ruku. - Ali, draga - rekao je - ipak je to tužno. - Otada su mu uvijek donosili u šumu moje najbolje čaše.

Sudbina se neobično našalila s Berkeleyjem i Denysom; premda su svi prijatelji u Engleskoj primili njihov odlazak s dubokim žaljenjem, i premda su ih svi u koloniji voljeli i divili im se, bili su ipak izopćenici. Ne zato što bi ih društvo odbacilo ili zato što ih negdje ne bi podnosili, već zato što je vrijeme učinilo svoje - nisu pripadali svom stoljeću. Premda Englezi od glave do pete, bili su primjeri atavizma, pripadali su starijoj Engleskoj, svijetu koji više nije postojao. U sadašnjem vremenu nisu imali doma, pa su morali lutati od mjesta do mjesta i tako su došli i na farmu. Ni sami nisu toga bili svjesni. Naprotiv, pratio ih je osjećaj krivnje prema životu u Engleskoj što su ga napustili, kao da - samo zato što im je takav život dosadio - bježe od dužnosti s kojima se njihovi prijatelji rezignirano mire. Kad bi Denys počeo pričati o svojoj mladosti - iako je još bio vrlo mlad - i o svojoj budućnosti i o savjetima što su mu ih prijatelji iz Engleske davali u pismima, citirao bi Shakespeareova Jacquesa:

»Zbi li se čudo to

Da netko, k’o glupi vo,

Napusti raskoš i sjaj

Za neki pustošni kraj . . .«

Međutim, ni on nije vidio sebe u pravom svjetlu, ni Berkeley, a možda ni Jacques. Vjerovah su da su dezerteri koji prije ili poslije moraju ispaštati zbog svoje samovolje, a bili su zapravo prognanici koji su dostojanstveno podnosili

BU&CW

Mighty 117

progonstvo.

Da je Berkeley okitio svoju malu glavu perikom dugih svilenkastih uvojaka, mogao bi šetati po dvoru kralja Charlesa II. Taj žustri mladić iz Engleske mogao bi sjedi ti do nogu ostarjela d’Artagnana, D’Artagnana iz Dvadeset godina kasnije, slušati njegove mudre riječi i sačuvati ih u srcu. Sila teža kao da nije djelovala na Berkeleyja, i dok smo uvečer sjedili i razgovarali uz kamin činilo mi se da bi svaki čas mogao poletjeti kroz dimnjak. Dobro je poznavao ljude, bez iluzija o njima, bez kivnje. Tko zna iz kakve obijesti, bio je najljubazniji prema ljudima do kojih je najmanje držao. Kad je doista bio dobre volje, bez premca je glumio lakrdijaša. No, za duhovitost u stilu Congrevea i Wycherleyja en plein vingtieme siecle nije više bio dovoljan njihov žar, grandezza, mahnita nada. Ako je šala presmjela ili suviše drska, postaje katkad otužna. Kad bi se Berkeley razuzdao i posve razulario od vina, gledao bi ljude s visine kao da jaše na plemenitom konju u smjelom, fantastičnom kasu, i ne znajući da je uzjahao šepavo kljuse. No, sam Berkeley, nenadmašivi lakrdijaš, osamljen u Africi, poluinvalid - neprekidno je imao srčane smetnje - s farmom koja je sa svakim danom sve brže prelazila u ruke banaka, bio je posljednja osoba koja bi u kasaču prepoznala ragu.

Niska rasta, crvenokos, uskih ruku i stopala, uspravna držanja, upadao je u oči dartanjanskim zakretanjem glave udesno i ulijevo, plemenitim stavom vrsnog mačevaoca. Hodao je nečujno poput mačke. I, poput mačke, gdje god bi sjeo širio bi oko sebe atmosferu ugode i utjehe kao da u sebi nosi izvor topline i vedrine. Kad bi došao i sjeo s vama na spaljene ruševine vašeg doma, pobudio bi u vama osjećaj, poput mačke, da sjedite u najudobnijem i najzaklonjenijem kutu. Kad je bio raspoložen, gotovo ste očekivali da će zapresti poput velike mačke. A kad bi ga mučila bolest, doimao se tužno i utučeno kako samo bolesne mačke mogu izgledati. Nije imao principa, ali je imao začudnu zalihu antipatije kakvu biste od mačke i očekivali.

Ako je Berkeley bio vitez iz doba Stuarta, Denysa bi trebalo smjestiti u još stariju epohu engleske povijesti, u doba kraljice Elizabete. Mogla sam ga zamisliti kako hoda pod ruku sa sir Philipom ili Francisom Drakeom. I elizabetanci bi ga vjerojatno cijenili jer bi u njemu nalazili duh antičkog doba, drevne Atene, o čemu su sanjah i pisali. Denys bi se doista skladno uklapao u bilo koje razdoblje naše civilizacije, tout comme chez soi, sve do ulaska u devetnaesto stoljeće. U svakoj bi epohi privukao pažnju, jer je bio atletske građe, muzičar, ljubitelj umjetnosti i dobar sportaš. Ostavljao je dojam i u svojem dobu, ali se nije mogao uklopiti ni u koju sredinu. Njegovi prijatelji u Engleskoj neprekidno su ga pozivali da se vrati, pisah su mu i kovali planove za budućnost, ali Afrika ga nije puštala.

Osebujna, nagonska sklonost svih domorodaca prema Berkeleyju i Denysu i još nekolicini njihova kova navela me na pomisao da bi možda bijelci iz prošlosti, bez obzira na razdoblje, bolje razumjeli obojene rase i više suosjećali s njima nego mi, ljudi industrijskog doba. Kad je izumljen prvi parni stroj, putovi ljudskih rasa su se razdvojili i otad se više nisu spojili.

Na žalost, nad moje prijateljstvo s Berkeleyjem nadvila se sjena, jer je Jama, njegov mladi somalski sluga, bio iz plemena koje je bilo u neprijateljskim odnosima s Farahovim plemenom. Dobro smo poznavali somalski osjećaj

BU&CW

Mighty 118

pripadnosti klanu, i mrki, značajni pogledi što su ih razmjenjivala ta dva potomka pustinje dok su nas posluživali za stolom slutili su na najgore. Kasno navečer često smo razgovarali o tome što bismo učinili kad bismo ujutro izišli iz kuće i našli Faraha ili Jamu s bodežom u srcu. Obuzeti mržnjom, neprijatelji nisu poznavali ni strah ni razboritost, i samo ljubav prema Berkeleyju i meni odvraćala ih je od krvoprolića i uništenja.

- Ne usuđujem se večeras ni reći Jami - priznao mi je jednom Berkeley - da sam se predomislio i da ne idem u Eldoret gdje živi djevojka u koju je zaljubljen. Ako mu to kažem, iznevjerit će me, bit će mu svejedno jesu li mi odijela očetkana ili nisu, i poći će smjesta da ubije Faraha.

Međutim, Jama ga nije nikada iznevjerio. Bio je već dugo kod Berkeleyja koji mi je često pričao o njemu.

Tako je jednom izgubio živce zato što je Jama tvrdio da ima pravo, pa je Somalca udario. - A on mi je, draga moja, u istom trenu uzvratio udarcem, ravno u nos.

- I kako si prošao? - upitala sam ga.

- Pa, kako sam i mogao proći - skromno je odgovorio. - Nije bilo tako strašno. On je ipak dvadeset godina mlađi od mene.

Incident nije ostavio nikakva traga u odnosima gospodara i sluge. Većina Somalaca ponaša se, premda vrlo diskretno, pokroviteljski prema svojim poslodavcima, i Jama u tom pogledu nije bio nikakva iznimka. Poslije Berkeleyjeve smrti Jama nije htio ostati u zemlji i vratio se u Somaliju.

Berkeley je osjećao veliku i nikad zadovoljenu ljubav prema moru. Rado je maštao o tome kako ćemo se nas dvoje obogatiti, kupiti jedrenjak, dau, i trgovati u Lamuu, Mombasi i Zanzibaru. Već smo sve isplanirali i odredili posadu, ali nismo nikada zaradili dovoljno novaca da ostvarimo njegov san.

Kad god je Berkeley bio umoran ili bolestan, predao bi se mislima o moru. Tada bi jadikovao nad svojom glupošću, tugujući što je život proveo posvuda, samo ne na slanoj vodi, i služio se pri tom sočnim izrazima. Spremajući se jednom na put u Evropu, zatekla sam ga u takvu raspoloženju, i da ga udobrovoljim, odlučila sam donijeti dvije brodske svjetiljke - lijevo i desno signalno svjetlo - i objesiti ih na ulaz u kuću, pa sam mu to i rekla.

- Baš lijepo - rekao je. - Kuća će tako biti nalik na brod, ali neka budu s broda koji je već plovio.

Stoga sam u Kopenhagenu, u prodavaonici brodske opreme na jednom starom kanalu, kupila par velikih i teških svjetiljki što su godinama plovile Baltičkim morem. Objesili smo po jednu sa svake strane vrata. Kako su vrata gledala na istok, bili smo zadovoljni što smo ih pravilno smjestili, imajući na umu putanju zemlje kroz eter. Berkeley im se zaista radovao. Obično je dolazio kući vrlo kasno vozeći vratolomnom brzinom, ali kad su svjetiljke gorjele, vozio je prilaznom cestom polako, vrlo polako kako bi mu se to zeleno i crveno svjetlo u noći usjeklo u dušu, oživilo stare slike i podsjetilo ga na more, kao da doista prilazi usidrenom brodu na tamnoj vodf. Dogovorili smo se o svijetlećim signalima, pa bismo svjetiljkama zamijenili mjesta ili jednu ugasili kako bi, dok

BU&CW

Mighty 119

još vozi kroz šumu, unaprijed znao u kakvu će raspoloženju naći domaćicu i kakva ga večera čeka.

Kao i njegov brat Galbraith i šurjak lord Delamere, Berkeley je bio jedan od prvih doseljenika, pionira kolonije, i u prisnim odnosima s Masaima koji su u to doba bili vodeći narod u zemlji. Upoznao ih je prije no što je do njih doprla evropska civilizacija - koju su duboko u duši prezirali više od svega na svijetu - odrezala im korijenje i otjerala ih sa sjevera njihove lijepe zemlje. Govorio je njihovim jezikom i mogao s njima razgovarati o starim dobrim vremenima. Kad god je Berkeley boravio na farmi, Masai su prelazili rijeku da bi ga posjetili. Stari poglavice su sjedili i razgovarali s njim o svojim sadašnjim nevoljama, a on bi ih nasmijavao šalama, pa se činilo kao da je stare stijene natjerao u smijeh.

Zahvaljujući Bekeleyjevu poznavanju Masaia i prijateljstvu s njima, na farmi se održala velika, vrlo privlačna ceremonija.

Čim su Masai čuli da je izbio prvi svjetski rat, u njima je uzavrela stara ratnička krv. Obuzele su ih vizije sjajnih bitaka i krvoprolića, nada u povratak stare slave. Prvih mjeseci rata bila sam neprekidno na putu, sama s domorocima i Somalcima, prevozeći volovskim kolima transporte za englesku vladu, pa sam često prolazila kroz masajski rezervat. Čim bi stanovnici zabačenih područja saznah da sam stigla, okupili bi se oko mog logora i zažarena pogleda postavljali stotinu pitanja o ratu i o Nijemcima - je li istina da dolaze iz zraka? U mislima su već hitali bez daha u susret opasnosti i smrti. Noću bi se mladi ratnici, premazani ratnim bojama, rojih oko mog šatora; da bi mi pokazali kakvi doista jesu, povremeno bi zaurlali oponašajući lavlju riku. Tada nisu ni slutili da im neće dopustiti da se bore.

Međutim, engleska je vlada smatrala da ne bi bilo uputno slati Masaie u rat protiv bijelaca, makar to bili i Nijemci, pa im je zabranila da se bore i time dotukla sve njihove nade. Kikuju su bili regrutirani kao nosači, ali Masai nisu smjeh ni taknuti oružje. No, kad je 1918. uvedena opća vojna obaveza za sve ostale domoroce u koloniji, vlasti su smatrale da bi trebalo regrutirati i Masaie, pa su u Narok poslale jedan puk Kraljevskih afričkih strijelaca da mobilizira tri stotine moranija. Međutim, Masai su dotad već izgubili zanimanje za rat i nisu htjeli poći s vojskom. Morani iz okruga nestali su u šumi i šikari. U potjeri za njima afrički su strijelci zabunom pucali u jednu manyattu i ubili dvije starice. Poslije dva dana masajski se rezervat otvoreno pobunio, pa su gomile moranija počele harati krajem, ubile nekoliko indijskih trgovaca i spalile više od pedeset duka. Situacija je bila ozbiljna, i vlasti je nisu htjele zaoštravati. Poslali su lorda Delamerea na pregovore s Masaima, koji su završili kompromisom. Masaima je bilo dopušteno da sami odaberu tri stotine moranija, a za pustošenja u rezervatu izvukli su se novčanom kaznom. Međutim, nije se pojavio nijedan Masai, ali je u međuvremenu sklopljeno primirje, pa se sve zaboravilo.

Dok se sve to događalo, nekoliko velikih starih masajskih poglavica pomagalo je engleskoj vojsci šaljući mladiće da prate kretanje Nijemaca u rezervatu i na granici. Kad je rat završio, vlada im je htjela odati priznanje za

BU&CW

Mighty 120

zasluge. Iz Engleske su poslali medalje koje je trebalo dodijeliti Masaima. Zamolili su i Berkeleyja, koji je dobro poznavao Masaie i govorio njihov jezik, da dodijeli dio medalja, točnije rečeno, dvanaest.

Moja je farma graničila s rezervatom Masai, pa me Berkeley upitao može li doći na farmu i tamo dodijeliti medalje. Bio je malo nervozan i rekao mi je da mu nije posve jasno što se od njega očekuje. Jedne nedjelje odvezli smo se u rezervat i pozvali poglavice da određenog dana dođu na farmu. Berkeley je kao mladić služio u 9. ulanskom puku, i čula sam da je u njemu bio najsposobniji mladi oficir. No, kad smo se potkraj dana vraćali kući, počeo mi je govoriti o vojničkom pozivu i mentalitetu poput uvjerenog civila.

Premda podjela medalja nije bila posebno značajna, ceremonija je bila vrlo svečana. I jedna i druga strana pokazale su zaista veliku mudrost, razboritost i takt, pa je događaj poprimio značenje povijesnog čina ili simbola:

». . . Njegova Tamnost i Njegova Svjetlost bijahu u pozdravu sušta uljudnost.«

Stari Masai došli su u pratnji svojih sinova i rodbine. Sjeli su i čekah na livadi i povremeno razgovarah o mojim kravama što su tamo pasle; možda su se potajno nadali da će dobiti kravu kao nagradu za zasluge. Berkeley ih je pustio da dugo čekaju, ali oni su, po svemu sudeći, prihvatili čekanje kao posve prirodnu stvar; sluge su u međuvremenu iznijeli na travnjak ispred kuće naslonjač u kojem će Berkeley sjediti dok bude dijelio medalje. Napokon je izišao iz kuće, i u tom crnoputom društvu njegova se bijela put doimala još bjelje, riđa kosa još crvenije, a plave oči još svjetlije. Preda mnom kao da je sada stajao pravi oficir, žustar i službeno srdačan, pa sam tako ustanovila da Berkeley, uza sve svoje izražajne mogućnosti, može po potrebi biti i posve bezizražajan. Slijedio ga je Jama u lijepom arapskom prsluku, izvezenom zlatom i srebrom, što ga je s Berkeleyjevim dopuštenjem kupio za svečanu prigodu. Nosio je kutiju s medaljama.

Berkeley je stao pred naslonjač da održi govor, i njegov je vitki nježni lik poprimio uspravno i ukočeno držanje pravog vojnika, pa su se starci jedan za drugim digli i stajali ozbiljno ga gledajući u oči. Ne znam što je rekao jer je govorio masajski. Možda ih je ukratko obavijestio kako im se iskazuje posebna čast i objasnio im da je taj događaj nagrada za njihovo neizmjerno pohvalno ponašanje. No, budući da je govornik bio Berkeley, a na licima Masaia se ionako nikada nije moglo ništa razabrati, taj je govor mogao sadržavati nešto posve drugo o čemu nisam mogla ni sanjati. Čim je završio, naredio je Jami da podigne kutiju. Zatim je izvadio medalje i stao svečano čitati imena masajskih poglavica, jedno za drugim, te im predavati medalje velikodušnom gestom. Masai su ih šutke uzimah pruženom rukom. Takva je ceremonija moguća samo ako su obje strane plemenite krvi s velikom obiteljskom tradicijom; neka mi demokracija ne zamjeri.

Nije lako uručiti medalju golu čovjeku, jer je nema kamo pričvrstiti, pa su stari masajski poglavice držali medalje u ruci. Nakon nekog vremena prišao mi je vrlo star čovjek, pružio mi medalju i zamolio me da mu kažem što je na njoj prikazano. Objasnila sam mu što sam bolje znala. Na jednoj strani srebrnjaka

BU&CW

Mighty 121

bila je glava Britanije, a na drugoj riječi: Veliki rat za civilizaciju.

Poslije sam nekim prijateljima iz Velike Britanije pričala o tom događaju s medaljama, a oni su me upitah: - Zašto na medaljama nije bila kraljeva glava? To je velika greška. - No, ja se nisam s njima složila; mislim da medalje ne smiju suviše privlačiti i da je sve bilo dobro organizirano.

Upravo sam se spremala u Evropu na odmor kadli se Berkeley razbolio. Kako je tada bio član Zakonodavnog vijeća kolonije, poslala sam mu brzojav ovog sadržaja: »Dođi na sjednicu vijeća stop ponesi boce.« Odgovorio mi je, također telegrafski: »Primio blaženu poruku stop stižem s bocama.« Na farmu je stigao autom pretrpanim bocama vina, ali mu nije bilo do pića. Bio je vrlo blijed, a katkad i šutljiv. Srce mu je bilo slabo, i nije mogao bez Jame koji je naučio davati mu injekcije; pritiskale su ga velike brige, jer je živio u strahu da će izgubiti farmu. Unatoč svemu, njegova je prisutnost i ovaj put preobrazila kuću u odabran, ugodan kutak.

Stigao sam do stadija, Tania - rekao mi je ozbiljnim glasom - kad se mogu voziti samo u najboljim automobilima, pušiti najfinije cigare i piti samo najbiranija vina.

Jedne mi je večeri ispričao kako mu je liječnik rekao da legne i miruje mjesec dana. Posluša li liječnika, odgovorila sam mu, i odleži u Ngongu mjesec dana, odustat ću od putovanja i njegovati ga, a u Evropu ću otići iduće godine. Malo je razmislio o mojoj ponudi. - Draga moja - rekao je - ne mogu. Kad bih to učinio samo tebi za ljubav, što bi poslije bilo sa mnom?

Oprostila sam se od njega teška srca. Dok sam plovila kući mimo Lamua i Takaunge, kursom kojim je trebao ploviti dau naših snova, razmišljala sam neprekidno o njemu. U Parizu sam saznala da je umro. Srušio se ispred svoje kuće izlazeći iz auta. Pokopah su ga na njegovoj farmi, kako je i želio.

Sve se promijenilo nakon njegove smrti. Njegovi su to prijatelji odmah osjetili s velikom tugom, a mnogi drugi nešto kasnije. Berkeleyjeva smrt označila je kraj jedne epohe u povijesti kolonije. S vremenom su ljudi počeli računati vrijeme od te prekretnice, pa bi govorili: - Kad je Berkeley Cole živio ... - Otkako je Berkeley umro . . .

Sve do njegove smrti ta je zemlja bila sretno lovište, a sada se pomalo mijenjala i pretvarala u objekt eksploatacije poslovnih ljudi. Mnogo se toga srozalo otkako je umro: intelektualni nivo, kako se ubrzo pokazalo - a u koloniji je to osobito bolno, duh hrabrosti - ubrzo nakon njegove smrti ljudi su počeli govoriti o svojim nevoljama - i čovječnost.

Kad je Berkeley nestao s pozornice, na nju je stupio mračan lik iz kulisa na suprotnoj strani - la dure necessite, mattresse des hommes et des dieux. Bilo je zaista neobično kako joj je taj mali, krhki čovjek mogao odolijevati sve dotle dok je disao. Zemlju je preplavilo sivilo bezličnosti. Nestalo je privlačnosti, vedrine i slobode, izvor energije se ugasio. Mačka je ustala i izišla.

BU&CW

Mighty 122

Krila

Farma je Denysu Finch-Hattonu bila jedini dom u Africi. Živio je u mojoj kući od jednog safarija do drugog, i držao u njoj knjige i gramofon. Kad bi se vraćao na farmu, ona mu je svojim jezikom pričala novosti, jezikom plantaže kave kad se s prvim pljuskovima kišnog razdoblja, još sva mokra, obaspe bijelim cvjetovima kao da ju je netko posuo kredom. Očekujući Denysov povratak i slušajući dahtanje njegova auta što se uspinjao prema farmi, slušala sam u isto vrijeme kako mi svaki kutak na farmi glasno odaje svoje tajne. Denys je bio sretan na farmi; dolazio je kad je htio, a ona je nalazila u njemu vrlinu koju ostali svijet nije zamjećivao - skromnost. Činio je uvijek samo ono što je želio i govorio uvijek samo ono što mu je zaista ležalo na srcu. Jednu sam Denysovu osobinu posebno cijenila - volio je slušati priče. Uvijek sam, naime, mislila da sam se trebala roditi u Firenci u doba kuge. Na žalost, običaji su se promijenili, i umijeće slušanja izgubilo se u Evropi. Afrički domoroci, koji ne znaju čitati, još imaju tu osobinu; ako im, na primjer, počnete pričati:

Bio jednom jedan čovjek koji je otišao na ravnicu i tamo naišao na drugog čovjeka - odmah ćete ih sve pridobiti i oni će u mislima odmah slijediti put te dvojice na ravnici. Međutim, bijelci ne znaju slušati, pa i onda kad smatraju da bi im to bila dužnost. Uvijek se sjete nečega što moraju smjesta učiniti, uzvrpolje se, a katkad i zaspu. Isti će ljudi tražiti od vas nešto za čitanje i tada će sjediti cijelu večer zadubljeni u bilo kakav tiskani tekst, pa će čak čitati i govore. Navikli su da riječ primaju samo očima.

Denys je naprotiv živio uglavnom »po sluhu« i radije je slušao negoli čitao; kad bi došao na farmu, upitao bi me: - Znaš li kakvu priču? - Izmislila bih mnoge dok njega nije bilo. Navečer bi se raskomotio složivši od jastučića ležaj pokraj kamina, dok sam ja sjedila do njega na podu prekriženih nogu, poput Šeherezade, i slušao blistavih očiju dugu priču - od početka do kraja. Na sadržaj bi pazio brižljivije od mene, i kad bi se u radnji pojavilo jedno od lica o kojima je, kao i uvijek, vodio računa, odmah bi me prekinuo: - Taj je umro na početku priče, ali ništa zato.

Denys me učio latinski i pokazivao mi kako treba čitati Bibliju i grčke pjesnike. Znao je napamet cijele odlomke iz Starog zavjeta i nosio Bibliju na sva svoja putovanja, pa je time stekao velik ugled među muslimanima.

Darovao mi je gramofon koji je bio prava blagodat za moju dušu, jer je nadahnuo farmu životom, postao njen glas - »slavuj, duša proplanka«. Dok sam bila na plantaži kave ili na polju kukuruza, Denys bi ponekad neočekivano banuo u kuću s novim pločama; tada bi navio gramofon, i kad bih u sumrak dojahala kući, kroz bistar i prohladan večernji zrak doprla bi do mene melodija objavljajući mi njegovu prisutnost, kao da mi se već po običaju izdaleka smije. Domorocima se gramofon sviđao i često bi se okupljali oko kuće slušajući glazbu. Neki od slugu rado su slušah određene ploče, pa su me često, dok smo bili sami, molili da

BU&CW

Mighty 123

ih stavim na gramofon. Kamante je, začudo, najradije i s najvećim žarom slušao adagio iz Beethovenova Klavirskog koncerta u G-duru; kad me prvi put zamolio da posluša taj stavak, mučio se da mi objasni što zapravo želi.

Međutim, Denys i ja smo imali različite ukuse. Meni se sviđala klasična muzika, dok je Denys, kao da se dodvorava vremenu u koje se nije uklapao, volio sve moderne pravce u umjetnosti i najradije slušao najavangardnije kompozicije: - Rado bih slušao Beethovena - rekao je - kad ne bi bio vulgaran.

Kad smo bili zajedno, uvijek nas je pratila sreća s lavovima. Jednom se vratio nakon dva-tri mjeseca s lovačkog safarija i uzrujavao se zato što nije bio u stanju ustrijeliti poštenog lava za Evropljane što ih je vodio sa sobom. U međuvremenu su me Masai zamolili da ubijem lava koji im otima stoku, pa smo se Farah i ja utaborili u njihovoj таnуат, čekajući i vrebajući, ali lavu nismo otkrili ni traga. No, kad god bih izjahala s Denysom, lavovi su se skitali ravnjacima kao da su nas očekivah, i nailazili smo na njih dok su jeli ili ih viđali kako prelaze suha riječna korita.

Jedne Nove godine Denys i ja hitali smo prije izlaska sunca novom cestom za Narok vozeći što smo brže mogli po grubom asfaltu.

Dan prije Denys je posudio svoju tešku kuglaricu jednom prijatelju koji je s društvom otišao u lov na jug, a tada se kasno uvečer sjetio da mu je zaboravio objasniti kako treba zakočiti vrlo osjetljivi otponac. Zabrinuo se, bojeći se da lovac iz neznanja ne izazove nesreću. Kako se nismo dosjetili ničem boljem, odlučili smo da u ranu zoru krenemo novom cestom i u Naroku sustignemo lovce. Morali smo prevaliti šezdeset milja kroz divlji kraj; lovci su pošli starom cestom i vjerojatno su se kretali sporo jer su ih pratili teško nakrcani kamioni. Mučilo nas je samo to što nismo znali da li je cesta završena do samog Naroka.

Jutarnji zrak u afričkim brdima opipljivo je hladan i svjež, pa vam se povremeno čini kao da niste na zemlji nego u dubokoj vodi, kao da odmičete morskim dnom. Niste ni posve sigurni da li se uopće krećete: valovi hladnoće što vam preplavljuju lice možda su dubinske struje, a auto možda miruje na dnu mora, poput trome električne ribe, te blještavim svjetlima netremice, kao očima, gleda ispred sebe, ne obazirući se na podvodni svijet što promiče pokraj njega. Zvijezde su tako velike zato što nisu prave zvijezde već odrazi što trepere na površini vode. Duž puta na morskom dnu neprekidno se pojavljuju bića, poskakajući u dugoj travi i uranjajući u nju, utirući sebi put poput rakovica i rakušaca u pijesku. S izlaskom sunca svjetlo biva izrazitije i morsko se dno diže na površinu stvarajući otok. Valovi mirisa struje brzo mimo vas, svjež bujan miris grmolikih maslina, slankast miris spaljene trave, iznenadan zagušljiv zadah truleži.

Kanuthia, Denysov sluga, koji je sjedio u stražnjem dijelu furgona, lagano mi je dotaknuo rame i prstom pokazao udesno. Pokraj ceste, na udaljenosti od desetak koraka uzdizalo se nešto tamno, i već sam u mašti vidjela morsku sirenu kako se odmara na pješčanoj prudini, a iznad nje kao da se nešto micalo. Ta tamna masa, kako sam kasnije ustanovila, bila je strvina žirafe, mužjaka

BU&CW

Mighty 124

ubijenog prije dva-tri dana. Budući da je zabranjeno ubijati žirafe, Denys i ja morali smo se poslije braniti od optužbe da smo ubili tog mužjaka, ali smo uspjeli dokazati da je već bio mrtav kad smo naišli na njega, a pravog krivca nisu nikada otkrili. Na golemoj strvini žirafe čučala je lavica i hranila se. Podigla je glavu kada se auto približio.

Denys je zakočio, i Kanuthia je spustio pušku s ramena. - Smijem li je ubiti? - upitao me Denys tihim glasom, jer je, uljudan kakav je bio, brda Ngong smatrao mojim privatnim lovištem. Bili smo na zemlji onih istih Masaia koji su mi se tužili na gubitak stoke; ako je to bila zvijer koja je uporno ubijala njihove krave i telad, trebalo ju je dokrajčiti. Potvrdno sam kimnula.

Iskočio je iz auta i nečujno se povukao nekoliko koraka; čim je lavica zagnjurila glavu u strvinu, istrčao je i stao se približavati lavici da je uhvati na nišan, a zatim je opalio. Nisam je vidjela kako pada; kad sam izišla iz auta i prišla joj, već je ležala mrtva u velikoj tamnoj lokvi krvi.

Nije bilo vremena da joj oderemo kožu, jer smo morali krenuti da sustignemo safari u Naroku. Pogledom smo preletjeli mjesto kako bismo ga zapamtili; smrad mrtve žirafe bio je tako prodoran da nismo mogli pogriješiti. No, nakon vožnje od dvije milje stigli smo do kraja ceste. Uokolo je još stajao građevinski alat, a ispred nas prostirao se kamenjar u sivilu zore, još netaknut čovjekovom rukom. Promatrah smo alat i kraj znajući da ćemo Denysova prijatelja morati prepustiti sudbini. (Pošto se vratio sa safarija, ispričao nam je kako i nije imao prilike da se posluži puškom). Stoga smo okrenuli auto; dok smo se vraćali, promatrali smo istočnu stranu neba koje je jutarnjim rumenilom bojilo brda i ravnjake. Cijelo vrijeme razgovarali smo samo o lavici.

Ubrzo smo ponovno naišli na žirafu, ali sad smo je vidjeli, i kako joj je svjetlo padalo na bok, mogli smo razabrati tamnije mrlje na njezinoj koži. Kad smo se približili, spazili smo nad njom lava. Bili smo nešto niže od mjesta na kojem je ležala strvina; lav je stajao nad njom, uspravan, mračan, a nebo se iza njega zažarilo - živi grb: lav na zlatnoj pozadini. Vjetar mu je uzvitlao grivu. Veličanstvenost tog lika podigla me na noge u autu, a Denys mi je rekao: - Sad pucaj ti. - Nerado sam pucala njegovom puškom, jer mi je bila preduga i preteška, a i njen trzaj bio mi je neugodan; no, nije li ta veličanstvenost bila dostojna i najvećeg kalibra? Kad sam opalila, učinilo mi se da je lav poskočio ravno uvis i pao skupljenih nogu. Stajala sam dašćući u travi, zažarena od osjećaja svemoći što obuzme lovca kad s određene udaljenosti promatra učinak svog hica. Obišla sam strvinu žirafe. Pred mojim očima kao da se odigrao završni prizor klasične tragedije. Svi su sada ležali mrtvi. Žirafa je izgledala neobično velika, sablasna, možda zbog ukočenih nogu i duga ukočena vrata; trbuh su joj već razderali lavovi. Lavica je ležala na leđima, oholo iskešenih zubi - femme fatale tragedije. Lav je ležao nedaleko od nje - kako to da ga njezina sudbina nije upozorila? Glava mu je počivala na prednjim šapama, a moćna ga je griva prekrivala poput kraljevskog plašta. I on je ležao u velikoj lokvi, sada grimiznoj na jutarnjem suncu.

Denys i Kanuthia su zasukali rukave i oderali lavove pri svjetlu izlazećeg sunca. Kad su završili posao, izvadili smo iz auta bocu crnog vina, grožđice i

BU&CW

Mighty 125

bademe; sve sam to ponijela sa sobom zato što je bila Nova godina. Sjeli smo na nisku travu, jeli i pili tik do mrtvih lavova, veličanstvenih u golotinji; nisu imali ni grama suvišnog sala, a svaki se mišić protezao u izrazito pravilnom luku; nije im ni trebao omotač, jer su bili baš onakvi kakvi su morali biti.

Dok smo sjedili, travom je iznenada preletjela sjena, i kad sam podigla glavu, razabrala sam lešinare kako visoko kruže na svijetlomodrom nebu. Srce mi je tako ustreptalo da mi se činilo kao da ću poletjeti s njima, poput zmaja što se vine kad ga puštate na uzici. Prizor me nadahnuo pjesmom:

Sjena orla nad ravnicom brza

u daljine bezimene, plavičasta brda.

No, te male oble zebre sjena,

među ukočenim kopitima zarobljena,

cijelog dana nepomična,

čeka, tužna, sumrak da opružit ih može

na ravnici rumenoj od umirućeg sunca

i pojilo svoje lutajući traži.

Denys i ja doživjeli smo još jednu uzbudljivu pustolovinu s lavovima. Bilo je to, zapravo, davno, u prvim danima našeg prijateljstva.

Jednog jutra za proljetnih kiša dojurio je u kuću Nichols, Južnoafrikanac i tadašnji upravitelj farme, da me, sav zajapuren, obavijesti kako su u toku noći dva lava prodrla na farmu i ubila dva vola. Provalili su kroz ogradu i odvukli volove na plantažu kave; jednog su pojeli tamo, a drugog su ostavili među stabalcima kave. Htio je da mu napišem punomoć kako bi smjesta otišao u Nairobi, kupio strihnin i stavio ga u strvinu, jer je bio uvjeren da će se lavovi vratiti čim padne mrak.

Razmislila sam; u principu sam bila protiv trovanja lavova, pa sam mu to i rekla. Na to je njegova usplahirenost prešla u ogorčenje. Ako nakon tog zločina pustimo lavove na miru, rekao je, oni će doći i drugi put. Bili su to naši najbolji tegleći volovi, pa nismo smjeli dopustiti da još kojega izgubimo. Podsjetio me da ni konjušnica nije daleko od volovskog obora; jesam li o tome razmišljala? Objasnila sam mu da ne kanim poštedjeti lavove, već da smatram kako ih treba ustrijeliti a ne otrovati.

- A tko će ih ustrijeliti? - upitao je Nichols. - Nisam kukavica, ali sam oženjen i ne želim se nepotrebno izlagati opasnosti. - Imao je pravo, nije bio kukavica, već hrabar čovječuljak. - To ne bi imalo smisla - rekao je. Ne, odgovorila sam mu, nisam ga ni kanila natjerati da puca u lavove. - Gospodin Finch-Hatton stigao je sinoć na farmu, pa ćemo nas dvoje poći - rekla sam. - To je nešto drugo - odgovorio je Nichols.

Ušla sam u kuću da potražim Denysa. - Hajde, idemo - rekla sam mu - da se nepotrebno izložimo opasnosti, jer ako život imalo vrijedi, onda je njegova

BU&CW

Mighty 126

vrijednost u tome što je uopće nema. Frei lebt, wer sterben kann.

Spustili smo se i pronašli strvinu na plantaži kave, kako je Nichols rekao; lavovi je gotovo nisu taknuli. Očito su bili veliki, jer su njihovi tragovi bili izraziti i duboki u mekoj zemlji. Mogli smo ih lako slijediti kroz plantažu i sve do šume oko Nicholsove kuće, ali dok smo onamo stigli, već je obilno kišilo, pa smo jedva vidjeli i naposljetku izgubili trag u travi i šikari na rubu šume.

- Što misliš, Denyse - upitala sam ga - hoće li se noćas vratiti?

Denys je imao veliko iskustvo s lavovima. Rekao je da će se lavovi vratiti da dovrše obrok čim padne mrak, te da im moramo dati vremena da se smjeste na strvinu. Predložio je da ih zaskočimo u devet sati i lovačkom svjetiljkom osvijetlimo cilj. Ja sam morala odlučiti tko će od nas dvoje pucati, pa sam mu rado prepustila pušku a sebi namijenila svjetiljku.

Da bismo u mraku lakše pronašli put, na grmove kave, uz koje smo morah proći, objesili smo papirnate vrpce i tako poput Ivice i Marice označili sebi put sve do ubijenog vola. Dvadesetak koraka od strvine privezali smo velik komad papira za jedno drvo, jer smo se ondje namjeravali zaustaviti, uključiti svjetiljku i pucati. Kasno poslije podne pronašli smo svjetiljku i ustanovili da su baterije na izmaku. No, nije više bilo vremena za odlazak po nove u Nairobi.

Sve se to događalo uoči Denysova rođendana. Dok smo večerah, obuzela ga je sjeta, i tužio se da mu život ne pruža dovoljno uzbuđenja. Možda će ipak prije rođendanskog jutra, tješila sam ga, doživjeti nešto uzbudljivo. Rekla sam Jumi da nam pripremi bocu vina za povratak. Neprekidno sam razmišljala o lavovima; gdje li su sada?

Prelaze li rijeku, polako, bešumno, jedan iza drugoga, oplakuje li im prohladna voda prsa i bokove?

Krenuli smo u devet sati.

Sipila je kišica, ali se kasnije kroz oblake probio mjesec; povremeno bi se visoko na nebu ukazalo njegovo mutnobijelo lice, iza bezbrojnih slojeva rijetkih oblaka, blago obasjavajući plantažu kave u bijelom cvatu. Prošli smo i nedaleko od škole koja je bila osvijetljena. Kad sam je spazila, zapljusnuo me val sreće i ponosa. Sjetila sam se kralja Salomona i njegovih riječi: »I lijeni čovjek reče: Lav vreba na putu; lav luta cestom.« Dva su lava bila tik do školskih vrata, ali moja djeca nisu bila lijena i nisu dopustila da ih lavovi otjeraju iz škole.

Pronašli smo grmove kave, zastali, pa krenuh dalje, jedno iza drugoga. Na nogama smo imali mokasinke i hodali smo nečujno. Počela sam drhtati od uzbuđenja, pa sam se bojala da će Denys, ako mu se previše približim, zamijetiti u kakvom sam stanju i poslati me kući; no, nisam se ni previše udaljavala, jer mu je svakog trenutka mogla ustrebati svjetiljka.

Poslije smo ustanovili da su lavovi prije nas »posjetili« strvinu. Pošto su nas čuli ili nanjušili, sklonili su se među grmove na plantaži i pustih nas da prođemo. Naša ih je sporost možda razdražila, pa je jedan od njih tiho i promuklo riknuo; čuli smo ga zdesna, ispred nas. Riknuo je tako tiho da nismo bili ni posve sigurni da li se uopće oglasio. Denys je zastao. - Jesi li čula? - upitao me ne okrenuvši se. - Jesam - odgovorih.

BU&CW

Mighty 127

Ponovno smo krenuli i prigušena se rika ponovila, zdesna, ovaj put posve blizu nas. - Upali bateriju - rekao je Denys. Nije mi bilo nimalo lako, jer je bio viši od mene, a morala sam podići svjetiljku preko njegova ramena da mu osvijetlim pušku i prostor ispred njega. Kad sam uključila svjetiljku, našli smo se odjednom usred sjajno osvijetljene pozornice; mokro lišće kave je svjetlucalo, a jasno su se ocrtavale i grude zemlje.

Snop svjetla najprije je obasjao malog šakala širom otvorenih očiju, nimalo većeg od lisice; pomaknuvši svjetiljku odjednom sam ugledala lava. Gledao je ravno u nas, i njegov se svijetli lik isticao na pozadini mrkle afričke noći. Kad je tik do mene odjeknuo hitac, bila sam tako nespremna da uopće nisam shvatila što se događa, kao da sam začula grmljavinu, kao da netko puca u mene. Lav je pao kao pokošen. - Dalje, dalje - povikao je Denys. Pomaknula sam bateriju, ali mi se ruka tako tresla da je snop svjetla, a s njime i svijet što ga je obuhvatio, počeo plesati. Začula sam Denysov smijeh. - Nisi se baš iskazala kod rasvjete drugog lava - rekao mi je kasnije. Bilo kako bilo, uspjela sam uhvatiti i drugog lava koji je, napola zaklonjen grmom kave, već napuštao pozornicu. Kad ga je svjetlost obasjala, okrenuo je glavu, i Denys je odapeo. Ispao je iz svijetlog kruga, zatim ponovo u njega ušao i okrenuo se da nasrne na nas, a kad je prasnuo drugi hitac, ispustio je otegnut, jarostan krik.

Afrika je u trenu postala neizmjerno golema, a Denys i ja, stojeći na njezinu tlu, beskrajno sićušni. Izvan našeg svjetla nije bilo ničega osim tame, u tami dva lava, a s neba je kapala kiša. No kad je zanijemila rika, sve se zaustavilo, lav je nepomično ležao, okrenute glave, kao da mu se sve gadi. Na polju kave opružile su se dvije mrtve životinje, a svuda uokolo vladala je tišina.

Prilazili smo lavovima odmjeravajući koracima udaljenost. Od mjesta na kojem smo stajali do prvog lava bilo je trideset, a do drugog dvadeset pet koraka. Bili su odrasli, mladi, snažni i ugojeni, bliski prijatelji s brda i ravnjaka što su se jučer zajedno upustili u veliki pothvat i danas našli zajedničku smrt.

Djeca su nagrnula iz škole i hrleći cestom zastala kad su me zapazila, te me počela dozivati prigušenim glasom: - Msabu, jesi li to ti? Msabu, msabu!

Sjela sam na lava i doviknula im: - Da, ja sam!

Na to su se djeca ohrabrila i glasnije upitala: - Je li Bedar ubio lavove? Oba? - Kad su se uvjerila da je tako, u trenu su se stvorila oko nas, navirući kroz noć i poskakujući poput malih stepskih zečeva. Odmah su i opjevah prizor: »Tri pucnja. Dva lava. Tri pucnja. Dva lava.« U melodiju su uzastopce upadali zvonki glasovi proširujući i uljepšavajući pjesnu: »Tritiobra hica, dva jaka zla kali lava.« Zatim su svi u zboru prihvatili pripjev »A-Be-Ce-De«, jer su još bili puni dojmova iz škole.

Ubrzo se sakupilo cijelo mnoštvo, radnici iz ljuštionice kave, skvoteri iz obližnjih manyatta i moji sluge s fenjerima. Okružili su lavove i pričali o njima, a zatim su se Kanuthia i saisi, koji su ponijeli noževe, prihvatili deranja kože. Upravo jednu od tih koža darovala sam poslije indijskom visokom svećeniku. I sam Pooran Singh pojavio se na licu mjesta u negližeu, u kojemu je izgledao nevjerojatno sićušan, zamuckivajući od zadovoljstva, sa sladunjavim, tipično

BU&CW

Mighty 128

indijskim smiješkom na ustima uokvirenima gustom crnom bradom. Bilo mu je stalo do lavlje masti koju su njegovi sunarodnjaci neobično cijenili kao lijek - protiv reumatizma i impotencije, kako sam zaključila iz njegove pantomine. Plantaža kave je oživjela, kiša stala, i mjesečina je obasjala sve na zemlji.

Vratili smo se kući, Juma je donio vino i otvorio bocu. Bili smo promočeni i prljavi od blata i krvi, pa nismo mogli sjesti, nego smo stali uz rasplamsanu vatru u blagovaonici i na brzinu popili vino koje nas je okrijepilo. Nismo izustih ni riječi. U lovu smo se sjedinili u jedno biće, pa je razgovor bio nepotreban.

Prijatelji su s velikim zanimanjem primili priču o našoj pustolovini, ali stari gospodin Bulpett nije s nama uopće htio razgovarati kad smo se sljedeći put pojavili na plesu u klubu.

Mislim da Denysu Finch-Hattonu dugujem najveće veselje u životu: zajednički let iznad Afrike. U toj zemlji u kojoj ima malo cesta ili ih uopće nema možete sletjeti na svakoj ravnici, i letenje postaje vrlo značajan dio života, jer vam se doista otvara svijet. Denys je doletio svojim dvokrilcem tipa Moth; mogao je sletjeti na ravnjaku moje farme, samo nekoliko minuta od kuće, pa smo letjeli skoro svaki dan.

Kad se vine te iznad afričkog visočja, pruža vam se fantastičan pogled; neobične kombinacije i promjene svjetla i boje, duga na zelenoj i suncem obasjanoj zemlji, divovski uspravni oblaci i goleme, divlje crne oluje - sve to bjesomučno juri ili pleše oko vas. Siloviti pljuskovi bistre zrak oko letjelice. Jezik je suviše siromašan za obilje dojmova što ih pruža letenje, i trebat će s vremenom iznaći nove riječi. Dok sam letjela iznad Rift Valleyja i vulkana Suswa i Longonot, što je već bilo prilično daleko od farme, činilo mi se kao da sam stigla u krajeve s druge strane Mjeseca. Katkad možete letjeti prilično nisko i vidjeti životinje na ravnicama i osjećati se kao Bog kad ih je stvorio prije no što je naredio Adamu da im nadjene imena.

Međutim, ne ushićuju vas toliko vidici koliko sama aktivnost, jer prava radost pilota je samo letenje. Ljudi se u gradu muče robujući kretnjama koje su svedene samo na jednu dimenziju, na jednu crtu, kao da ih netko vodi na uzici. Prelazak s crte na plohu, iz grada na polje ili u šumu, znači tim robovima veličanstveno oslobođenje, poput francuske revolucije. No, zračni vas prostor uvodi u potpunu slobodu svih triju dimenzija; nakon vjekovnog progonstva i snova nostalgično se srce baca u naručje prostora. Sila teža i vrijeme,

». . .u zelenom gaju života,

igraju se poput krotkih zvijeri, i nitko ne zna

kako nježni mogu biti!«

Kad god bih se vinula avionom i gledajući dolje spoznala da sam se oslobodila tla, bila sam svjesna veličanstvenog novog otkrića. - Shvaćam - govorila sam u sebi. - Tako je to zamišljeno. Sad mi je sve jasno.

Jednoga smo dana Denys i ja odletjeli do jezera Natron, devedeset milja

BU&CW

Mighty 129

južnije, i više od četiri tisuća stopa niže od farme, na dvije tisuće stopa nadmorske visine. Iz jezera vade sodu. Dno mu i obale nalikuju na bjelkasti beton, i sve odiše jakim, kiselim i slanim mirisom.

Nebo je bilo plavo, ali kad smo se otisnuli s ravnice i poletjeli iznad kamenite i gole nizine, boje kao da su bile spaljene. Kraj ispod nas nalikovao je na šareni kornjačin oklop. Iznenada se u sredini ukazalo jezero. Bijelo dno daje vodi, gledanoj odozgo, nevjerojatnu ažurnu boju, bistru i tako blještavu da morate načas zatvoriti oči; voda se doima poput velikog blistavog akvamarina optočenog sumornim smećkastim krajolikom. Počeli smo se spuštati, i dok smo klizili iznad vode, naša je tamnoplava sjena plovila svjetlomodrom površinom jezera ispod nas. Ovdje žive tisuće plamenaca, premda ne znam kako uspiju opstati u slankastoj vodi, jer u njoj zacijelo nema ribe. Dok smo se približavali, plamenci su se širili, poput zraka zalazećeg sunca, u velike krugove i lepeze i nalikovali na umjetničke kineske šare na svili ili porculanu što se oblikuju i mijenjaju pred našim očima.

Sletjeli smo na bijelu obalu, usijanu poput peći. Tamo smo ručali, potraživši zaštitu od sunca pod krilom aviona. Kad bih pružila ruku na sunce, zapekla bi me. Pivo, koje je bilo hladno kad smo se spustili, zagrijalo se poput čaja za samo četvrt sata, još prije no što smo ga popili.

Dok smo jeli, na vidiku se ukazala skupina masajskih ratnika, koja nam je brzo prilazila. Zacijelo su još izdaleka zamijetili spuštanje aviona i odlučili da ga vide izbliza, a Masaima udaljenost ništa ne znači, pa ni u ovakvu kraju. Prilazili su nam jedan za drugim, goli, visoki i vitki, sa svjetlucavim oružjem u ruci, tamni poput treseta na žućkastosivoj zemlji. Do stopala svakog ratnika marširala je i nevelika mrlja njegove sjene; osim naše, bile su to jedine sjene dokle god je pogled dosezao. Kad su nam prišli, postrojili su se - bila su petorica. Priljubili su glave i počeli međusobno razgovarati o letjelici i nama. Da smo pripadali prijašnjoj generaciji, susret s njima bio bi sudbonosan. Ubrzo je jedan istupio i obratio nam se. Budući da su govorili samo masajski, koji smo jedva razumjeli, razgovor je ubrzo zamro, pa se Masai vratio među svoje suplemenjake. Nakon nekoliko minuta svi su nam okrenuli leđa i odmarširali guščjim hodom u prostranu i užarenu slanu ravnicu.

- Hoćeš li - upitao me Denys - da odletimo u Naivashu? Doduše, kraj koji nadlijećemo vrlo je surov, pa nećemo nigdje moći sletjeti. Stoga ćemo morati letjeti visoko i zadržavati se na visini od dvanaest tisuća stopa.

Letenje od jezera Natron do Naivashe bilo je das Ding ari sich. Držali smo se direktnog kursa na stalnoj visini od dvanaest tisuća stopa, a s te visine ne vidi se ništa. Na jezeru Natron skinula sam kapu obloženu janjećim krznom, pa mi se sada čelo stezalo od ledenog zraka, a vjetar mi je nosio kosu povlačeći je kao da mi kani iščupati glavu. Letjeli smo, zapravo, istim putem kojim je svake večeri, ali u obrnutom pravcu, letjela mitska ptica rok noseći u svakoj pandži slona za svoju mladunčad i hitajući kući iz Ugande u Arabiju. Kad sjedite ispred pilota i nemate ispred sebe ništa osim prostora, čini vam se da vas zrak drži na dlanovima kao džin princa Alija i da su krila što vas nose njegova. Sletjeli smo na farmu prijatelja u Naivashi; dok smo se spuštali, minijaturne kuće okružene sićušnim drvećem

BU&CW

Mighty 130

priljubile su se uza zemlju kao da ih je netko spljoštio.

Kad Denys i ja nismo imali vremena za duga putovanja, odlazili bismo na kratke letove iznad Ngonga, uglavnom u smiraj dana. Ta brda, među najljepšima na svijetu, možda su najimpozantnija gledana iz zraka, kad im se obronci, koje nadvisuju četiri gola vrha, penju i prolaze usporedo s avionom, ili iznenada spuste i opruže u mali travnjak.

Ovdje, u brdima, bilo je još bivola. Prvih dana u Africi, kad sam još mislila da neću moći preživjeti ako ne ubijem po jedan primjerak svake vrste afričke divljači, ustrijelila sam na Ngongu jednog bivola. Poslije, kad sam radije promatrala divlje životinje nego ih ubijala, dolazila sam ovamo da ih gledam. Logorovala sam na pola puta do vrha, vodeći sa sobom sluge i noseći hranu, pa smo Farah i ja ustajali još za mraka, u ledenu zoru, puzali i probijali se kroz šikaru i visoku travu nadajući se da ćemo ugledati krdo; no, dvaput smo se vratili neobavljena posla. Bilo mi je drago što imam takve susjede u brdima, premda vrlo rezervirane i bahate - pravo staro planinsko plemstvo, iako prorijeđeno, koje ne voli prijeme.

Jedno poslije podne, dok sam ispred kuće pila čaj s prijateljima, Denys je doletio iz Nairobija, preletjevši iznad naših glava prema zapadu; malo kasnije okrenuo se i spustio na farmu. Lady Delamere i ja odvezle smo se po njega na ravnjak, ali nije izlazio iz aviona.

- Bivoli pasu na brdima - rekao je. - Pođi sa mnom da ih vidiš.

- Ne mogu - rekla sam. - Imam goste na čaju.

- Pogledat ćemo ih i vratiti se za četvrt sata - rekao je.

Gotovo mi se učinilo da sanjam. Lady Delamere nije htjela poći s nama, pa sam pošla samo ja. Letjeli smo prema suncu, dok su obronci ostali u svijetlosmeđoj sjeni u koju smo ubrzo uronili. Nije nam trebalo dugo da iz zraka ugledamo bivole. Na jednom od dugih zaobljenih grebena, koji se poput skupljenih nabora tkanine penju prema svakom vrhu i spuštaju pristrancima planine Ngong, paslo je krdo od dvadeset sedam bivola. Najprije smo ih ugledali duboko ispod nas, ne veće od miševa, a tada smo pikirali i kružili oko i duž grebena, stotinu i pedeset stopa iznad njih, dobrano na puškomet; brojali smo ih dok su se oni spokojno sakupljali i odvajali: jedan veliki stari crni bi vol, nekoliko mlađih bivola i mnogo teladi. Otvoreni travnjak kojim su se kretali bio je okružen šikarom; čim bi se tko prišuljao njihovu pašnjaku, čuli bi ga ili nanjušili, ali se nisu nadali prodoru iz zraka. Morali smo neprekidno kružiti iznad njih. Čuli su buku našeg motora i prestali pasti, ali im nagon očito nije nalagao da pogledaju uvis. Naposljetku su shvatili da se događa nešto neobično; stari bivol najprije je stao kao ukopan ispred krda i podigao rogove od pola cente izazivajući nevidljiva neprijatelja, zatim je odjednom krenuo niz greben, kasom koji je ubrzo prešao u galop. Za njim se sjurio cijeli klan, te skrenuo i uronio u šikaru, dižući prašinu i vitlajući kamenje. U guštiku su se zaustavili i zbili; mali proplanak kao da se prekrio tamnosivim kamenim pločama. Ondje su se osjećali zaklonjenima od pogleda i svega što se kretalo po tlu, ali se nisu mogli sakriti od očiju iz zraka. Vinuli smo se i odletjeli. Kao da nas je tajna, nepoznata cesta odvela u srce

BU&CW

Mighty 131

Ngonga.

Kad sam se ponovno pridružila gostima, čajnik na kamenom stolu bio je još tako vruć da sam opekla prste. Prorok je jednom doživio nešto slično kad je prevrnuo krčag s vodom, a tada pošao s arkanđelom Gabrijelom na let preko sedam nebesa; kad se vratio, voda još nije istekla iz krčaga.

U brdima Ngong živio je i par orlova. Katkad bi Denys poslije podne rekao: - Hajdemo posjetiti orlove.

Jednom sam vidjela jednoga od njih kako sjedi na stijeni blizu vrha planine i uzlijeće; inače su provodili život u zraku. Često smo ih slijedili, naginjući čas jedno čas drugo krilo, i uvjerena sam da su se te oštrooke ptice poigravale s nama. Jednom, dok smo letjeli usporedo, Denys je zaustavio motor i čula sam kako je orao zakliktao.

Domorocima se sviđao avion. Neko su ga vrijeme često i crtali, pa bih na kuhinjskom zidu nalazila slike aviona s pažljivo precrtanim slovima ABAK. Međutim, letjelica ih nije nikad stvarno zaokupljala, pa ni naši letovi.

Domorocima smeta brzina kao nama buka; zapravo je teško podnose. Poštuju i vrijeme, i nije im ni nakraj pameti da ga nadmudre ili potrate. Što im dajete više vremena, to su sretniji, i ako zapovjedite domorocu da vam pridrži konja dok ste u posjetu, na licu mu vidite kako se nada da ćete se dugo, vrlo dugo zadržati. On neće potratiti vrijeme, nego će sjesti i živjeti.

Domoroci nisu skloni ni strojevima ni mehanizaciji. Dio mlađe generacije poveo se za oduševljenjem Evropljana automobilima, ali mi je jedan stari Kikuju rekao da će umrijeti mladi, i vjerojatno je imao pravo, jer otpadnici su najslabiji soj naroda. Od tekovina civilizacije domoroci najviše cijene šibice, bicikl i pušku, ali su sve to spremni odbaciti kad je u pitanju krava.

Frank Greswolde-Williams iz Kedong Valleyja poveo je sa sobom u Englesku jednog Masaia da radi kod njega kao saisi. Pričao mi je da je mladić već tjedan dana nakon dolaska jahao na njegovim konjima Hyde Parkom kao da se rodio u Londonu. Kad se Masai vratio u Afriku, upitala sam ga što mu se posebno svidjelo u Engleskoj. Dugo je razmišljao, ozbiljna lica, a tada mi uljudno odgovorio da bijelci imaju vrlo lijepe mostove.

Domoroci su osjećali samo nepovjerenje, pa i stid, prema stvarima koje su se kretale same od sebe, bez vidljivog upletanja čovjeka ili prirodne sile. Ljudski um okreće leđa magiji kao nečem nedoličnom. Ponekad će se silom prilika morati zanimati za njezine učinke, ali neće dublje ulaziti u nju, i nitko još nije ni pokušao iščupati iz vještice točan recept njezina napitka.

Kad smo jednom Denys i ja sletjeli na ravnicu nedaleko od farme, prišao nam je jedan vrlo stari Kikuju i rekao nam: - Danas ste bili vrlo visoko. Nismo vas vidjeli, samo smo čuli avion kako zuji poput pčele.

Potvrdila sam mu da smo bili visoko.

- Jeste li vidjeli Boga? - upitao je.

- Ne, Ndwetti - rekla sam. - Nismo ga vidjeli.

- Aha, znači da niste bili dosta visoko - rekao je. - Ali, reci mi, hoćeš li se

BU&CW

Mighty 132

moći popeti tako visoko da ga vidiš?

- Ne znam, Ndwetti - rekoh.

- A ti, Bedar? - obratio se Denysu. - Što ti misliš? Hoćeš li se svojom letjelicom popeti tako visoko da vidiš Boga?

- Doista ne znam - odgovorio je Denys.

- Onda mi uopće nije jasno - rekao je Ndwetti - zašto vas dvoje i dalje letite.

BU&CW

Mighty 133

IZ DOSELJENIČKE BILJEŽNICE

BU&CW

Mighty 134

Krijesnice

Kad prođe kišno razdoblje i noći na početku lipnja zahlade, šume oživljuju krijesnicama.

Pojavljuju se odjednom uvečer, po dvije ili tri, poput pustolovnih osamljenih zvijezda, i lebde bistrim zrakom dižući se i spuštajući kao na valovima, kao da se klanjaju. U istom ritmu pale i gase svoje sićušne svjetiljke. Kad uhvatite kukca, zaiskrit će vam na dlanu i zračiti neobično svjetlo, tajnovitu poruku, a koža u malom krugu oko njega poprimit će svijetlozeleni ton. Sljedeće noći ima ih u šumi na stotine.

Iz nepoznatog razloga drže se uvijek iste visine, četiri ili pet stopa od tla, i odmah zamišljate mnoštvo šestogodišnje ili sedmogodišnje djece kako trče tamnom šumom noseći svijeće, ili štapiće uronjene u magičnu vatru, radosno skačući i cupkajući u trku, i veselo mašući malim svijetlim bakljama. Šume se ispune neobuzdanim pustopašnim životom, a ipak u savršenoj tišini.

Putovi života

Kad sam bila dijete, pokazali su mi jednu sliku - nekakvu pokretnu sliku jer se stvarala pred mojim očima dok ju je umjetnik pratio pričom. Uvijek ju je pričao istim riječima.

Živio nekad jedan čovjek u okrugloj kućici s okruglim prozorom i trokutastim vrtom.

Nedaleko od kuće bijaše jezerce puno riba.

Jedne noći čovjeka je probudila užasna buka, pa je krenuo u mrak da otkrije uzrok. Uputio se stazom do jezerca.

Na tom bi mjestu pripovjedač počeo ucrtavati puteve kojima je čovjek pošao, kao na karti s prikazom pokreta vojske.

Najpre je otrčao prema jugu. Ondje se spotaknuo o velikom kamenu usred ceste , a nešto dalje pao je u jarak, ustao, pao u treći jarak i iznova ustao.

BU&CW

Mighty 135

Tada je ustanovio da je pogriješio, pa je otrčao natrag prema sjeveru. No ponovo mu se učinilo da buka dolazi s juga, te se iznova uputio u tom pravcu. Najprije se spotaknuo o veliki kamen usred ceste, pa nešto dalje pao u treći jarak, i iznova ustao.

Sada je jasno čuo buku s kraja jezerca. Pohitao je do tog mjesta i spazio na branu veliku rupu kroz koju je istjecala voda, a s njom i ribe.

Primio se posla da začepi rupu, i kad je bio gotov, vratio se u krevet. Kad je

sljedečeg jutra čovjek pogledao kroz mali okrugli prozor - priča je time dramatično završavala - što je ugledao?

- Rodu!

Drago mi je što sam čula tu priču, i sjetit ću je se u pravom trenutku. Čovjeka iz priče ljuto su prevarili i postavili mu zapreke na put. Zacijelo je pomislio: - Kakvih li muka! Kakva li lanca nevolja! - Zacijelo se pitao čemu sva ta iskušenja i nije mogao znati da razlog valja potražiti u rodi. No, unatoč svemu nije gubio iz vida cilj, ništa ga nije moglo spriječiti niti navesti da se okrene i vrati kući; išao je do kraja svog puta i sačuvao vjeru. I bio nagrađen. Ujutro je ugledao rodu. Zacijelo se tada glasno nasmijao.

Ta skučena, tamna jama u kojoj sada ležim - kakve li je ptice to pandža? Kad nacrt mog života bude gotov, hoću li, hoće li drugi ugledati rodu?

Infandum, regina, jubes renovare dolorem. Troja u plamenu, sedam godina izgnanstva, trinaest valjanih brodova izgubljeno. Što li će iz svega toga ispasti? »Nenadmašna elegancija, veličanstveno dostojanstvo i dirljiva nježnost.«

Kad čitate Vjerovanje apostolsko - ». . . bio raspet, umro i pokopan, sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih, uzašao na Nebesa, odonud će ponovno doći . . .«

zbunjeni ste.

Kakvih li obrata sudbine, strašnih poput onih što ih je iskusio čovjek iz priče. Što li će iz svega toga ispasti? Vjerovanje polovice svijeta.

BU&CW

Mighty 136

Divljina pomaže divljini

U vrijeme rata moj je upravitelj otkupljivao volove za vojsku. Kako mi je pričao, kupio je u masajskom rezervatu nemali broj mladih volova, potomaka masajskih goveda i bivola. Mnogo se raspravlja o mogućnostima križanja domaćih i divljih životinja: mnogi su pokušali uzgojiti vrstu malog konja, prilagođenog uvjetima u zemlji, pareći zebre i konje, premda sama nisam nikada imala prilike vidjeti takve križance. No, upravitelj me uvjeravao da su ti volovi zaista polubivoli. Kako su mu rekli Masai, sazrijevali su mnogo sporije od obične stoke. Masai su se zaista ponosili tim životinjama, ali su ih se rado rješavali jer su bile vrlo divlje.

Pokazalo se da ih je vrlo teško uvježbati za vuču kola ili pluga. Jedan od tih snažnih mladih volova zadao je upravitelju i domorodačkim vozačima neizmjerne brige. Napadao je ljude, kidao jaram, pjenio se i rikao; kad bi ga privezali, dizao je, ritajući se, cijele oblake tamne zemlje, bjeloočnice bi mu se podlile krvlju, a iz nozdrva, kako su mi pričah, potekla bi mu krv. Potkraj borbe i čovjek i životinja su bili iscrpljeni i obliveni znojem.

- Da ga ukrotim - pričao mi je - zatvorio sam ga u obor, sputao mu sve četiri noge, a gubicu svezao uzdama; no i tada, dok je nijem ležao na zemlji, iz nozdrva su mu izbijah vrući mlazovi pare, a iz grla krkljalo i brektalo. Već sam se veselio kako ću ga mnogo godina gledati pod jarmom. Otišao sam u šator spavati i neprekidno sanjao o crnom volu. Odjednom me probudila glasna buka: pokraj obora lajali su psi i vikali domoroci. U šator su drhteći ušla dva pastira i rekla mi da je u obor među volove zacijelo upao lav. Otrčali smo do obora sa svjetiljkama, a ja sam ponio i pušku. Kad smo prišli oboru, buka se malo stišala. U snopu svjetla ugledao sam kako u tami nestaje nešto prošarano mrljama. Leopard je napao svezanog vola i razderao mu stražnju desnu nogu. Znao sam da ga nikada neću vidjeti pod jarmom. Tada sam uzeo pušku i ustrijelio vola.

BU&CW

Mighty 137

Priča o Esi

Za vrijeme rata kuhao mi je Esa, razborit i blag starčić. Dok sam jednoga dana u Mackinnonovoj trgovini mješovite robe u Nairobiju kupovala čaj i mirodije, prišla mi je oniska žena ušiljena lica i primijetila kako zna da Esa služi kod mene. - Tako je - rekoh. - Ali on je prije bio kod mene - nastavila je - i htjela bih da mi se vrati. - Rekla sam joj da mi je žao, ali ga ne namjeravam ustupiti. - Ah, to ćemo još vidjeti - odvratila je. - Moj suprug je državni funkcionar. Kad dođete kući, recite, molim vas, Esi da se vrati k meni, jer će ga u protivnom regrutirati u Pomoćni korpus. Koliko mi je poznato - dodala je - već imate dovoljno slugu i bez Ese.

Nisam odmah rekla Esi što se dogodilo. Sjetila sam se svega tek sljedeće večeri, i tada mu ispričala da sam naišla na njegovu bivšu gospodaricu i prenijela mu njene riječi. Iznenadila sam se vidjevši Esu izbezumljena od straha i očaja. - Ah, zašto mi nisi odmah rekla, memsahib! - uzviknuo je. - Gospođa će učiniti ono što je rekla, i moram te večeras napustiti. - Pokušala sam ga smiriti. - Pa to je besmisleno, ne mogu te samo tako odvući - rekla sam mu. - Neka mi Bog pomogne, ali bojim se da je možda već prekasno - odgovorio mi je Esa. - A tko će mi kuhati, Esa? - upitah ga. - Pa - odgovorio je - neće ti imati tko kuhati ni kad budem u Pomoćnom korpusu, ili umrem, što će mi se sigurno dogoditi.

Nisam ga uspjela razuvjeriti, jer su se tih dana svi bojali Pomoćnog korpusa. Zamolio me da mu posudim fenjer i krenuo usred noći u Nairobi pošto je skupio svoju sirotinju u zavežljaj.

Nije ga bilo na farmi skoro godinu dana. U tom razdoblju vidjela sam ga nekoliko puta u Nairobiju, a jednom smo se susreli i na cesti za Nairobi. Oronuo je i omršavio, lice mu se usukalo u tu godinu dana, a tamna kosa na okrugloj glavi prošarala se sjedinama. U gradu nije htio stati i osloviti me, ali kad sam ga ugledala na otvorenoj cesti i zaustavila automobil, spustio je s glave košaru s kokosima i pristao na razgovor.

Bio je blag kao i uvijek, ali se ipak promijenio, i bilo je teško uspostaviti kontakt s njim; za cijelog razgovora bio je odsutan duhom i nekako suzdržan. Sudbina se s njim okrutno poigrala i smrtno ga uplašila; tko zna čemu je sve morao pribjeći da bi izdržao sve kušnje i muke. Činilo mi se da razgovaram sa starim znancem koji se tek zaredio.

Raspitivao se o farmi, uvjeren, kao većina domorodačkih slugu, da se ostala posluga u njegovoj odsutnosti ponaša što gore može prema bijelom gospodaru. - Kad će rat završiti? - upitao me. Odgovorila sam mu da neće dugo potrajati, koliko je meni poznato. - Potraje li još deset godina - primijetio je - znaj da ću zaboraviti pripravljati jela što sam ih od tebe naučio.

Misli tog sitnog starog Kikujua što je uz mene stajao na otvorenoj cesti slijedile su očito razmišljanje Brillat-Savarina, koji je izjavio da bi vještina pripravljanja pilećeg ragua nestala da je revolucija potrajala još pet godina.

BU&CW

Mighty 138

Esa je očito bio zabrinut za mene, pa sam ga, kako bih prekinula njegove tužaljke, upitala kako mu je. Razmišljao je cijelu minutu o mom pitanju, kao da prije odgovora mora prikupiti daleko odlutale misli. - Sjećaš li se, memsahib - izustio je naposljetku - kako si jednom žalila volove indijskih trgovaca drvom zato što su cijelog dana upregnuti, pod jarmom, i nikada ne dobiju dan odmora poput volova na farmi? Eto, kod te gospođe ja sam kao vol indijskog trgovca. - Odvratio je pri tom pogled, kao da se ispričava. Domoroci su inače ravnodušni prema životinjama, i moja mu se primjedba o volovima indijskih trgovaca vjerojatno tada činila vrlo pretjeranom. Stoga sam se zaista iznenadila kad se poslužio tom usporedbom.

Sva pisma što sam ih slala ili dobivala za vrijeme rata otvarao je mali, pospani cenzor u Nairobiju, inače Šveđanin; to mi je zaista išlo na živce. Premda nije u njima mogao pronaći ništa sumnjivo, uvjerena sam da ga je jednolični život naveo da se počne zanimati za ljude o kojima se u tim pismima govorilo i čitati moja pisma kao roman u nastavcima. Ponekad bih u svojim pismima dodala nekoliko prijetnji na cenzorovu adresu, kako bi znao čemu se može nadati kad rat završi. Kad je rat zaista završio, možda se sjetio tih prijetnji, a možda se samoinicijativno trgnuo i pokajao: bilo kako bilo, poslao je na farmu glasnika s vijesti o primirju. Bila sam sama u kući kad je glasnik stigao, a kad je otišao, prošetala sam se šumom. Bila je vrlo tiha, i bilo mi je neobično zamisliti tišinu i na francuskim i flandrijskim frontama, shvatiti da je oružje zanijemilo. Tišina kao da je približila Evropu i Afriku, i na trenutak mi se učinilo da bih se šumskom stazom mogla uspeti do Vimyja. Na povratku me pred kućom dočekao Esa sa svojim zavežljajem. Odmah mi je rekao da se vratio i da mi je donio dar.

Donio mi je sliku drveta, uokvirenu i zastakljenu, vješto nacrtanu tintom, sa stotinjak listova obojenih jarkozelenom bojom. Na svakom listu bio je ispisan tekst crvenom tintom. Vjerojatno su to bili citati iz Kurana, premda mi Esa nije mogao objasniti što znače. Stalno je brisao staklo rukavom i uvjeravao me u vrijednost poklona. Prema njegovim riječima, sliku mu je u toku te mučne godine izradio jedan stari muslimanski svećenik u Nairobiju. Starcu je zacijelo trebalo mnogo sati da sve to ispiše.

Esa je ostao sa mnom sve do svoje smrti.

BU&CW

Mighty 139

Leguan

U rezervatu sam znala naići na leguane, velike guštere, kako se sunčaju na plosnatu kamenu u riječnom koritu. Oblik im nije lijep, ali bi bilo teško zamisliti nešto ljepše od njihove boje. Blistaju poput pregršti dragog kamenja ili vitraja u staroj crkvi. Kad začuju da se netko približava, naglo pobjegnu, kao da je kamenom projurila modra, zelena i purpurna strijela, i boja na izgled zastane za njima u zraku, poput svjetlećeg repa kometa.

Jednom sam ubila leguana. Mislila sam da ću od njegove kože moći napraviti nešto lijepo. Međutim, neću nikada zaboraviti što se zatim dogodilo. Kad sam se približila kamenu na kojemu je ležao mrtvi gušter - a prešla sam samo nekoliko koraka - boje su nestale, izblijedjele, kao da su iščezle s dugim uzdahom. Prije no što sam ga dotakla, poprimio je sivu, mutnu boju betona. S krvi koja je samo čas prije neobuzdano pulsirala u životinji istekao je i raspršio se sav veličanstveni sjaj. Kad se plamen ugasio i duša rasplinula, leguan je poprimio bezličan izgled hrpe pijeska.

Često sam u životu imala prilike doživjeti nešto slično i uvijek bih se sjetila leguana iz rezervata. Tako sam u Meruu na ruci domorodačke djevojke ugledala narukvicu, kožnatu traku široku dva palca, izvezenu sitnim tirkiznim zrncima čija se boja prelijevala u zelenim, svijetloplavim i ultramarinskim tonovima. Narukvica je zaista bila izuzetna, kao da je živa, kao da diše na djevojčinoj ruci, pa sam je stoga poželjela i rekla Farahu da mi je kupi. Međutim, čim sam je stavila na ruku ispustila je dušu, pretvorila se u beznačajan, jeftin ukras. Život joj je davala igra boja, duet tirkiza i negrea - te živahne, nježne, smeđocrne boje domorodačke kože nalik na treset i crnu grnčariju.

Sličnu sam kombinaciju boja vidjela u Zoološkom muzeju u Pietermaritzburgu na prepariranoj ribi iz oceanskih dubina izloženoj u vitrini; njene su boje nadživjele smrt, i čudila sam se životu što nam je s morskog dna mogao poslati nešto tako živo i prozračno. Stajala sam u Meruu i promatrala svoju blijedu ruku i beživotnu narukvicu. Osjećala sam se kao da sam se ogriješila o nešto plemenito, ili prigušila istinu. Obuzela me takva tuga da sam se sjetila riječi junaka iz knjige što sam je pročitala u djetinjstvu: - Sve sam ih pobijedio, a sad sam okružen grobovima.

Kad ste u stranoj zemlji i imate posla s nepoznatim vrstama života, morali biste najprije provjeriti hoće li one zadržati vrijednost poslije smrti. Svim doseljenicima u Istočnoj Africi savjetovala bih sljedeće: - Tako vam očiju i srca, ne ubijajte leguane.

BU&CW

Mighty 140

Farah i Mletački trgovac

U pismu što mi ga je uputio prijatelj iz domovine našla sam i opis nove inscenacije Mletačkog trgovca. Navečer sam još jednom pročitala pismo, i drama mi se živo ukazala pred očima, kao da je gledam u kući, pa sam morala pozvati Faraha da s njim popričam o drami i da mu objasnim radnju.

Kao i svi Afrikanci, Farah je rado slušao priče, ali samo kad je bio potpuno siguran da smo sami u kući. Stoga sam mogla početi tek kad su se sluge povukli u svoje kolibe. Slušao me stojeći nepokretno kod drugog kraja stola i netremice me prateći ozbiljnim očima. Kad bi nas vidio kroz prozor, svaki bi prolaznik bio uvjeren da razgovaramo o kućanskim poslovima.

Slijedio je s najvećom pažnjom odnos Antonija, Bassanija i Shylocka. Riječ je bila o velikom i složenom trgovačkom poslu na rubu zakona - prava stvar za dušu Somalca. Raspitivao se za klauzulu o funti mesa: činila mu se očito ekscentričnom, ali ne i nemogućom; muškarcima svašta može pasti na um. A kad je priča počela mirisati na krv, njegovo se zanimanje još više razbudilo. Kad se na pozornici pojavila Porcija, naćulio je uši; vjerojatno ju je zamišljao kao ženu iz vlastita plemena, prepredenu i premazanu svim mastima, što se iz petnih žila upinje da nadmudri muškarce. Obojeni se ne opredjeljuju za jednu ili drugu stranu u priči, zanima ih domišljatost samog zapleta. Čak i Somalci, koji u stvarnom životu pokazuju istančan smisao za vrijednosti i sklonost moralnom negodovanju, zanemaruju i jedno i drugo kad je riječ o tvorevini mašte. Farah je ipak stao na Shylockovu stranu, jer je financijski nastradao, i Shylockov mu poraz nije bio po volji.

- Što? - uzviknuo je. - Zar je Židov odustao od svog zahtjeva? Nije to smio učiniti. Imao je pravo na to meso, bilo ga je i premalo za sav taj novac.

- Ali, što je mogao učiniti - upitala sam ga - kad nije smio pustiti ni kap Antoniove krvi?

- Memsahib - rekao je Farah - mogao je upotrijebiti užaren nož, pa bi izbjegao prolijevanje krvi.

- Osim toga - nastavila sam - morao je uzeti točno funtu mesa, ni više ni manje.

- A tko bi se toga bojao, zar Židov? Mogao je uzimati komadić po komadić i usput ih vagati sve dok ne dobije točno jednu funtu. Zar Židov nije imao prijatelja koji bi mu pomogli savjetom?

Ima u izrazu Somalaca nečeg izuzetno dramatičnog. Promijenivši tek neznatno izraz lica i stav, Farah je odjednom poprimio opasan izgled, kao da se zaista nalazi na mletačkom sudu i ulijeva hrabrost svom prijatelju ili ortaku Shylocku pred svim Antoniovim prijateljima, pa i pred samim mletačkim duždom. Živahno je dizao i spuštao pogled, kao da ocjenjuje lik Antonija, golih grudi ponuđenih nožu.

BU&CW

Mighty 141

- Znaš, memsahib - reče - mogao je uzeti male, vrlo male komadiće. Mogao je dobro namučiti tog čovjeka mnogo prije no što bi dobio funtu mesa.

- Ali u priči je Židov odustao - rekla sam mu.

- Da, i to je zaista velika šteta, memsahib.

BU&CW

Mighty 142

Elita Bournemoutha

Moj susjed radio je nekada u domovini kao liječnik. Kad je ženi jednog mog sluge zaprijetila smrt na porođaju, a nisam se mogla uputiti u Nairobi jer su duge kiše uništile cestu, poslala sam susjedu pismenu poruku s molbom da nam dođe pomoći. Ljubazno se odazvao pozivu i došao, unatoč užasnoj oluji i tropskoj kiši što je lijevala kao iz kabla, te u posljednjem trenutku uspio spasiti život i ženi i djetetu.

Poslije mi je napisao pismo: premda je jednom, kako je rekao, na moju molbu liječio crnkinju, morat ću shvatiti kako ne može dopustiti da se takvo nešto ponovi. Bio je uvjeren da će mi njegov stav biti posve jasan pošto me obavijesti da je u domovini liječio elitu Bournemoutha.

BU&CW

Mighty 143

O ponosu

Blizina rezervata divljači i prisutnost tih plemenitih životinja u našem susjedstvu davale su farmi poseban karakter, kao da smo susjedi nekog velikog kralja. Uz nas su živjela ponosna stvorenja i njihova se prisutnost i te kako osjećala.

Barbarin ljubi vlastiti ponos i mrzi ili niječe ponos drugih. Ja želim biti civilizirano biće i ljubiti ponos svojih neprijatelja, svojih slugu i svog ljubavnika; uza svu divljinu, i sa svom dužnom skromnosti, želim da mi kuća bude civilizirana.

Ponos je vjera u predodžbu koju je Bog imao kad nas je stvorio. Ponosan je čovjek svjestan te predodžbe i teži njenom ostvarenju. On ne teži sreći ili udobnosti, jer one mogu biti posve nevažne za predodžbu što je Bog ima o njemu. Ostvarenje Božje predodžbe smatra uspjehom, i ljubi svoju sudbinu. Kao što dobar građanin nalazi sreću u ispunjenju dužnosti prema zajednici, tako i ponosan čovjek nalazi sreću u ispunjenju sudbine.

Ljudi bez ponosa nisu svjesni predodžbe što ju je Bog imao stvarajući ih, a katkada zbog njih i sami posumnjate u njeno postojanje ili se pitate nije li se možda nepovratno izgubila. Za takve ljude uspjeh je ono što drugi smatraju uspjehom, i oni moraju prihvaćati sreću, pa čak i same sebe, po dnevnoj cijeni. Oni s razlogom drhte pred sudbinom.

Ljubi ponos Boga iznad svega i ponos susjeda kao vlastiti. Ljubi ponos lavova, ne zatvaraj ih u zoološke vrtove. Ljubi ponos svojih pasa, ne daj im da se opuste od debljine. Ljubi ponos bližnjih svojih, ne daj im da se prepuste samosažaljenju.

Ljubi ponos pokorenih naroda i pusti ih da štuju oca i majku.

BU&CW

Mighty 144

Volovi

Subota poslije podne bila je blaženo doba na farmi. Prvo, do ponedjeljka poslije podne nije mogla stići nikakva pošta, a prema tome ni nikakva neugodna službena pisma, pa je već i ta činjenica izdvajala farmu od cijelog svijeta. Drugo, svi su se veselili nedjelji, kad će se odmarati ili zabavljati cijeli dan, a skvoteri obrađivati svoju zemlju. No, subotom me više od svega radovala pomisao na volove. Često sam odlazila do obora oko šest sati uvečer kad bi se volovi vraćali pošto su cijeli dan radili i sat-dva pasli. Sutra će, pomislila bih tada, samo pasti cijeli dan.

Na farmi smo imali stotinu i trideset osam volova, to jest, osam zaprega i još nekoliko volova za rezervu. Dok je sunce zalazilo, nailazili su u dugim redovima s ravnice, praćeni zlaćanom prašinom, spokojno kao u svemu, a ja sam mirno sjedila na ogradi obora, pušila i promatrala ih. Stizali su Nyose, Ngufu i Faru, pa Mzungu - što znači »bijelac«. Goniči često daju volovima vlastita imena bijelaca, pa su se mnogi volovi zvali, na primjer, Delamere. Stigao bi i stari Malinda, krupni žuti vol koji mi se najviše sviđao; koža mu je bila pokrivena neobičnim tamnim šarama nalik na morske zvijezde.

Kao što u civiliziranim zemljama svi osjećaju kroničnu grižnju savjesti zbog sirotinjskih četvrti i neugodno im je kad samo pomisle na njih, u Africi vas peče savjest kad pomislite na volove. Doduše, mislim da su moji osjećaji prema volovima bili nalik na osjećaje vladara prema sirotinjskim četvrtima: - Vi i ja smo jedno.

Volovi u Africi nose težak teret prodora evropske civilizacije. Kad god treba raskrčiti zemljište, oni ga krče dašćući ispred plugova i tonući do koljena u tlo, dok se dugi bičevi vijore nad njima. Kad god se gradi cesta, oni je grade; praćeni urlanjem i vikom goniča, oni vuku željezo i alat po cijeloj zemlji prašnjavim putovima i travnatim ravnicama gdje ceste nikada nije bilo. Upregnu ih prije zore, pa ih tjeraju uz duge obronke i niz njih, preko dungi i riječnih korita, i sunce ih prži cijeli dan. Bokovi su im prepuni tragova od udaraca biča, a često ćete naići na vola kojemu je bič izbio jedno ili oba oka. Volovske zaprege mnogih indijskih i bijelih poduzetnika radile su svaki dan, cijeloga života, i nisu znale ni za kakav sabat.

Zaista je neobično što je sve čovjek uradio volovima. Bik je stalno jarostan, neprekidno prevrće očima, odbacuje papcima zemlju, i smeta mu sve što je na vidiku - ali živi sebi svojstvenim životom, vatra mu izbija iz nozdrva, diči se spolnom moći. Dani su mu ispunjeni životnim žudnjama i zadovoljstvima. Volovima smo sve to oduzeli, a zauzvrat prisvojili smo njihovu egzistenciju. Volovi nas prate u svakidašnjem životu, neprekidno tegleći, stvorenja bez vlastita života, stvari napravljene u našu korist. Oči su im vlažne, bistre i ljubičaste, gubice meke, uši svilenkaste, i strpljivi su i spori na svoj način; ponekad kao da razmišljaju o svijetu oko sebe.

BU&CW

Mighty 145

Za mog boravka u Africi bilo je zakonom zabranjeno upravljati teretnim kolima bez kočnica, i kočijaši su morali kočiti kad su se spuštali dugim obroncima kakvima ova zemlja obiluje. Međutim, gotovo se nitko nije držao propisa; polovica kola što se kretala cestama nije ni imala kočnice, a i na drugoj polovici kočnice su se rijetko upotrebljavale. Zbog toga su se volovi na nizbrdicama užasno mučili. Morali su zadržavati nakrcana kola vlastitim tijelima, pa bi od napora zabacili glavu sve dok im rogovi ne bi dotakli grbu na leđima, a bokovi su im se nadimali poput mijehova. Često sam promatrala kola trgovaca drvom kako promiču ngonškom cestom na putu u Nairobi u koloni poput duge gusjenice, a tada ubrzavaju na nizbrdici u šumskom rezervatu, pa volovi moraju unezvjereno teturati amo-tamo. Često sam ih vidjela i kako se spotiču i na podnožju padaju pod teretom kola.

Takav je život - razmišljaju vjerojatno volovi - i tako je to na svijetu. Život je težak, težak. Treba ga podnijeti - nema druge. Užasno je teško vući kola na nizbrdici, to je pitanje života ili smrti. No, tu nema pomoći.

Da su se debeli Indijci iz Nairobija, vlasnici kola, pomirili s izdatkom od dvije rupije i popravili kočnice, ili da je tromi, mladi domorodački kočijaš što je sjedio na prekrcanim kolima htio siči i povući kočnicu, ako su ih kola uopće imala, bilo bi pomoći, i volovi bi mirno sišli niz brežuljak. No, volovi to nisu znali, pa su se i dalje, dan za danom, herojski i očajnički borili s uvjetima života.

BU&CW

Mighty 146

O dvjema rasama

Odnos bijele i crne rase u Africi u mnogočemu nalikuje na odnos među spolovima.

Kad biste ljubavniku ili suprugu rekli da u životu svoje partnerice ne igra nimalo veću ulogu od uloge što je ona igra u njegovu životu, bio bi šokiran i ogorčen. Kad biste supruzi ili ljubavnici rekli da u životu partnera ne igra nimalo veću ulogu od one što je on igra u njenu životu, izbezumila bi se.

Klasične muške priče koje nikada ne dospiju do ženskih ušiju dokazuju tu teoriju; dokazuje ju i razgovor što ga žene vode kad su sigurne da ih muškarci ne mogu čuti.

Isto vrijedi i za priče o domorodačkim slugama što ih čujete od bijelaca. Kad biste im rekli da domorocima znače upravo onoliko koliko i domoroci njima, osupnuli bi se i uvrijedili.

Kad biste domorocima rekli da bijelcima znače upravo onoliko koliko i bijelci njima, ne bi vam povjerovali, već bi vas ismijali. U domorodačkim krugovima vjerojatno kolaju priče koje dokazuju posvemašnju zaokupljenost bijelaca Kikujuima ili Kavirondima i njihovu potpunu ovisnost o domorocima.

BU&CW

Mighty 147

Ratni safari

Kad je izbio rat, moj muž i dva švedska pomoćnika s farme otišli su kao dobrovoljci na granicu prema Njemačkoj Istočnoj Africi gdje je lord Delamere upravo organizirao privremenu obavještajnu službu. Ostala sam sama na farmi. Ubrzo nakon toga počele su kolati glasine o otvaranju posebnog logora za bijele žene u koloniji; smatralo se da im prijeti opasnost od domorodaca. Bila sam izvan sebe od užasa i pomislila sam: ako budem morala provesti tko zna koliko mjeseci u tom logoru - nitko nije mogao znati koliko će rat potrajati - umrijet ću. Nekoliko dana poslije pružila mi se prilika da odem s jednim mladim farmerom iz Švedske, našim susjedom, u Kijabe, jednu od stanica na željezničkoj pruzi prema unutrašnjosti, gdje smo trebali rukovoditi logorom u koji su glasnici s granice donosili novosti, a mi smo ih zatim trebali telegrafski prenositi štabu u Nairobiju.

Stigavši u Kijabe, podigla sam šator nedaleko od stanice među gomilama drva za lokomotive. Budući da su glasnici stizali u svako doba dana i noći, često sam kontaktirala sa šefom stanice, inače Goancem, sitnim i blagim čovjekom neobično željnim znanja, na kojega rat uopće nije djelovao. Postavljao mi je brojna pitanja o mojoj zemlji i zamolio me da ga podučavam danski, jer je smatrao da bi mu prije ili poslije taj jezik mogao korisno poslužiti. Imao je sina od deset godina imenom Victor; kad sam jednom otišla na stanicu, čula sam kroz rešetke na verandi kako Victora ispituje gramatiku: - Victore, što je zamjenica? Što je zamjenica, Victore? Ne znaš? Pa rekao sam ti pet stotina puta!

S granice su stalno tražili provijant i municiju; muž mi je napisao da nakrcam četiri volovske zaprege i pošaljem ih što prije mogu. No, dodao je, moram ih svakako otpremiti s jednim bijelcem, jer nitko nije znao gdje su Nijemci, a i Masai su bili vrlo uzbuđeni zbog rata, pa se cijeli rezervat uskomešao. Tih su dana smatrali da su Nijemci posvuda, te su uz veliki željeznički most kod Kijabea danonoćno stajale straže kako ga Nijemci ne bi digli u zrak.

Povjerila sam pratnju kola jednom mladom Južnoafrikancu, Klapprottu, ali kad su kola već bila nakrcana, uvečer uoči dana predviđenog za polazak ekspedicije, uhapsili su ga smatrajući ga Nijemcem. On nije bio Nijemac i mogao je to dokazati, pa je ubrzo izišao iz zatvora i promijenio prezime. No, u tom trenutku smatrala sam njegovo hapšenje prstom Božjim, jer više nije bilo nikoga - osim mene - da povede kola do cilja. Rano ujutro, dok su se na nebu još nazirala dobro poznata zviježđa, pošli smo niz dug, beskrajan obronak brda Kijabe podno kojeg su se prostirali prostrani ravnjaci masajskog rezervata, čelično sivi na slabašnom svjetlu praskozorja. Pratili su nas povici i praskanje bičeva, dok su se pod kolima ljuljale još upaljene svjetiljke. Na put su pošla četvora kola, svaka s punom zapregom od šesnaest volova i pet volova u rezervi. U pratnji sam imala dvadeset i jednog Kikujua i tri Somalca: Faraha, Ismaila, pomoćnog lovca i starog kuhara, zaista izvanrednog čovjeka, koji se također zvao Ismail. Pratio me i moj pas, Dusk.

BU&CW

Mighty 148

Uhapsivši Klapprotta policija je, na žalost, zaplijenila i njegovu mazgu. Nisam u cijelom Kijabeu uspjela pronaći drugu mazgu, pa sam prvih nekoliko dana morala gaziti kroz prašinu do kola. Poslije sam, doduše, nabavila mazgu i sedlo od jednog čovjeka s kojim smo se susreli u rezervatu, a zatim i mazgu za Faraha.

Tom prilikom provela sam tri mjeseca na putu. Kad smo stigli na cilj, poslali su nas da pokupimo namirnice i ostali materijal što ga je za sobom ostavila velika skupina Amerikanaca na lovačkom safariju, koji su na brzinu otputovali na vijest o izbijanju rata. Odande su kola pošla na nove zadatke. Upoznala sam sve gazove i pojila masajskog rezervata, pa i naučila nešto masajski. Ceste su posvuda bile neizrecivo loše, pa su kola doslovce tonula u prašinu, a na putu bi nam se često prepriječile i gromade stijena viših od kola. Kasnije smo se radije kretali ravnicom. Zrak afričkog visočja opijao me kao vinom, pa sam tih mjeseci bila neprekidno obuzeta neopisivim ushitom. Već sam i prije odlazila na lovačke safarije, ali do tada nisam nikada bila sama s Afrikancima.

Budući da smo se smatrali odgovornima za državnu imovinu, Somalci i ja smo neprekidno strepili da će nam lavovi poubijati volove. Lavova je sada bilo posvuda, jer su slijedili velike transporte materijala, ovaca i hrane što su neprekidno odlazili na granicu. Kad bismo rano ujutro nastavili put, mogli smo već izdaleka u prašini zapaziti svježe lavlje tragove na brazdama što ih je za sobom ostavila neka ranija karavana. Noću bismo ispregnuli volove, pa smo se stalno bojali da će ih lavovi preplašiti, natjerati u bezglav bijeg, raštrkati po cijelom kraju i da ih nikad nećemo pronaći. Stoga smo oko logora i improviziranih obora podizali visoke ograde od bodljikavih grana akacije, a zatim smo s puškama sjedili oko logorske vatre.

Ovdje su se i Farah i Ismail, pa i stari Ismail, ćutjeli dovoljno udaljenima i sigurnima od civilizacije, pa bi im se jezik razvezao i upustili bi se u priče o neobičnim događajima u Somaliji ili u priče iz Kurana i Tisuću i jedne noći. I Farah i Ismail bili su vični moru, jer Somalci su pomorski narod i nekada su, mislim, uvelike gusarili Crvenim morem. Objašnjavali su mi kako se svakom živom biću na kopnu može naći pandan na morskom dnu: konji, lavovi, žene i žirafe, svi oni prebivaju ondje i ukazuju se povremeno moreplovcima. Pričali su i o konjima što žive na dnu somalskih rijeka, pa s uštapom izlaze na travnjake da bi se parili sa somalskim kobilama; njihova je ždrebad navodno bila nevjerojatno lijepa i brza. U međuvremenu bi se svod noćnog neba polako okretao iznad nas, i nova bi zviježđa izranjala na istoku. Dim je hladnim zrakom raznosio duge iskre, a svježe drvo kiselkasto je mirisalo. Svako toliko volovi bi se odjednom uskomešali, zatoptali i stisnuli se jedan do drugoga, njuškajući zrak, pa bi se stari Ismail popeo na kola i mahao svjetiljkom da promotri okolinu i potjera uljeza što se možda motao s vanjske strane ograde. Imali smo često muke s lavovima. - Pazite na Siawu - upozorio nas je domorodački vodič transporta s kojim smo se mimoišli na putu prema jugu. - Nemojte ondje logorovati. Oko Siawe luta dvije stotine lavova. - Stoga smo požurili ne bismo li prošli Siawu prije mraka, ali na safariju nema štetnije stvari od žurbe, i tek što je sunce zašlo, kotač posljednjih

BU&CW

Mighty 149

kola zapeo je za velik kamen i nismo mogli dalje. Uzela sam svjetiljku kako bih ljudima pomogla da maknu kamen, i u tom trenutku lav je zaskočio jednog rezervnog vola, ni četiri koraka od mene. Puške su mi bile na drugim kolima, pa smo vikom i praskanjem bičeva uspjeli preplašiti i otjerati lava, a vol, koji je odjurio s lavom na leđima, vratio se u logor; na žalost, bio je tako izmrcvaren da je za nekoliko dana uginuo.

Neobičnih doživljaja bilo je napretek. Jednom nam je vol popio svu zalihu petroleja, uginuo i ostavio nas bez svjetla sve dok nismo u rezervatu naišli na napuštenu indijsku duku i u njoj, začudo, pronašli dio robe.

Tjedan dana zadržali smo se nedaleko od velikog logora masajskih morana, pa su se mladi ratnici premazani ratnim bojama, s kopljima, štitovima i oglavljima od lavlje kože danju i noću motali oko mog šatora kako bi saznali novosti - o ratu i Nijemcima. Mojim se ljudima svidjelo to mjesto jer su kupovali mlijeko od masajskih ratnika koji su vodili krave sa sobom; stado su čuvali laioni, masajski dječaci, još premladi za ratnike. Posjećivale su me i masajske djevojke, vrlo živahne i privlačne. Neprekidno su tražile da im posudim ručno zrcalo, pa bi ga dodavale jedna drugoj, otkrivajući dva reda blistavih zubi poput srditih mladih zvijeri.

Sve novosti o pokretima neprijatelja morale su se dostavljati lordu Delamereu. Međutim, lord Delamere se stalno kretao rezervatom u nevjerojatno brzim marševima, pa nitko nikad nije znao gdje je zapravo njegov logor. Premda nisam obavljala nikakav obavještajni zadatak, pitala sam se može li takav sistem biti djelotvoran. Jednom me put doveo na nekoliko milja od Delamereova logora, pa sam s Farahom odjahala k njemu na čaj. Premda se lord Delamere sljedećeg dana spremao na put, logor se doimao poput grada i vrvio je Masaima, jer Delamere je oduvijek bio u vrlo prijateljskim odnosima s tim plemenom; štoviše, u njegovu logoru primali su ih tako gostoljubivo da je logor nalikovao na lavlju jazbinu iz bajke: svi su tragovi vodili u njega, ni jedan iz njega. Kad bi netko lordu Delamereu poslao masajskog glasnika s porukom, nije se više mogao nadati ni glasniku ni odgovoru. Sam Delamere, niska stasa i sijede kose koja mu je padala na ramena, kretao se s izuzetnom ležernošću usred sve te gužve, neobično uljudan i obziran; ispričao mi je sve o ratu i ponudio me, po masajskom običaju, čajem s dimljenim mlijekom.

Moji su ljudi strpljivo podnosili moje neznanje o volovima, ormi i ostalim poslovima na safariju, i trudili se ništa manje od mene da ga prikriju. Marljivo su me služili cijelo vrijeme i nisu nikada gunđali, premda sam zbog neiskustva zahtijevala i od ljudi i od volova više no što sam od njih smjela očekivati. Izdaleka su mi nosili na glavama vodu za kupanje, a kad bismo ispregnuli volove u podne, izradili bi mi od kopalja i pokrivača baldahin da se pod njim odmorim. Donekle su se bojali neobuzdanih Masaia, a plašila ih je i pomisao na Nijemce, o kojima su se širile neobične glasine. S obzirom na okolnosti, ekspediciji sam služila kao anđeo ili maskota.

Kad sam se šest mjeseci prije početka rata otputila prvi put u Afriku, putovala sam istim brodom kao i general von Lettow-Vorbeck, koji je poslije postao vrhovnim zapovjednikom njemačkih snaga u Istočnoj Africi. Tada još

BU&CW

Mighty 150

nisam znala da će se proslaviti. Na putovanju smo se sprijateljili. Za ručkom u Mombasi - on je zatim krenuo u Tanganjiku, a ja u unutrašnjost zemlje - darovao mi je svoju fotografiju, u uniformi na konju, i napisao na poleđini:

Das Paradies auf Erde

Ist auf dem Rucken der Pferde,

Und die Gesundheit des Leibes Am Busen des Weibes.

Farah me tom prilikom dočekao u Adenu i zapazio generala i naš prijateljski odnos, pa je ponio fotografiju sa sobom na safari, čuvajući je s novcem i ključevima, kako bi je pokazao njemačkim vojnicima ako nas zarobe, i pridavao joj je veliku vrijednost.

Kako li su prekrasne bile večeri u masajskom rezervatu kad bismo nakon zalaska sunca u dugoj koloni stigli do rijeke ili pojila i ispregnuli volove! Ravnjaci i akacije već bi tonuli u mrak, ali je zrak bio nevjerojatno bistar - a iznad naših glava, prema zapadu, pokazala bi se jedna jedina zvijezda, noću mnogo veća i blistavija, poput srebrne točke na nebu boje topaza. Hladan nam je zrak prodirao u pluća, s dugih vlati trave kapala je rosa, a aromatično bilje ispuštalo jake i opojne mirise. Ubrzo bi se odasvud oglasili i cvrčci. U takvim trenucima poistovjetila bih se s travom, sa zrakom, s udaljenim i sada nevidljivim planinama, s umornim volovima, disala u ritmu s noćnim povjetarcem što je blago lelujao lišće akacija.

Poslije tri mjeseca iznenada sam primila naredbu da se vratim kući. Kako se sve počelo sustavnije organizirati, uključujući dolazak regularnih trupa iz Evrope, moje su ekspedicije, uvjerena sam, počeli smatrati neregularnima. I tako smo se vratili, prolazeći teška srca pokraj nedavnih logorišta.

Taj je safari dugo ostao u sjećanju svima na farmi. Poslije sam sudjelovala na mnogim safarijima, ali se ta ekspedicija iz nepoznatog razloga - možda zato što smo tada bili u državnoj službi, obavljah službenu dužnost, ili možda zbog ratne atmosfere - dugo zadržala u srcima svih sudionika, pa su se moji pratioci počeli smatrati aristokracijom safarija.

Mnogo godina nakon tog saf arija znali bi me posjetiti i razgovarati o njemu, tek toliko da osvježe sjećanja i još jednom prožive ovaj ili onaj događaj.

BU&CW

Mighty 151

»Neću te pustiti sve dok me ne blagosloviš«

U ožujku, nakon četiri mjeseca vrućine i suše, počinje razdoblje velikih kiša, općeg bujanja i neodoljive svježine i mirisa.

No, farmera još ne napušta tjeskoba, ne usuđuje se vjerovati darežljivosti prirode: sluša, obuzet strahom da će hukanje kiše odjednom utihnuti. Voda što je zemlja sada upija mora održati farmu - i sve biljke, životinje i ljude na njoj - da opstane u četveromjesečnoj suši što će opet uslijediti nakon kiša.

Farmer uživa promatrajući staze pretvorene u potoke i sav ushićen gazi kroz blato do rascvjetalih i vodom natopljenih polja kave. Međutim, ponekad se uvečer, usred kišnog razdoblja, na nebu ukažu zvijezde kroz razrijeđene oblake, i farmer tada stoji pred kućom i zuri u nebo, kao da se hoće uhvatiti za nj ne bi li iz njega izmuzao još kiše. - Daj mi dovoljno, daj mi još malo. Otkrio sam ti srce, i neću te pustiti sve dok me ne blagosloviš. Utopi me ako hoćeš, ali ne ubijaj me hirovima. Nebo, nebo, neću nikakav coitus interruptus!

Ponekad svjež, bezbojan dan u mjesecima nakon kiša pobudi sjećanje na razdoblje što ga domoroci nazivaju mwaka mbaya - loša godina, suša. U takvim razdobljima Kikuju bi dovodili krave da pasu oko moje kuće. a među njima znao bi se naći i poneki dječak koji bi na fruli odsvirao kratku melodiju. Kad god bih je začula, sjetila bih se odjednom sve tjeskobe i očaja što su me mučili u teškim trenucima. Crpla sam iz nje i neočekivanu, iznenađujuću snagu i otkrila neobičnu milinu. Zar je zaista bilo svega toga u tim teškim trenucima? Tada smo bili mladi, puni neobuzdane nade. Za tih dugih dana svi smo se stapali u jedno, pa bismo se odmah prepoznali i na nekom drugom planetu, i stvari bi jedna drugu dozivale, sat s kukavicom i knjige dovikivali bi mršavim kravama na livadi i turobnim starim Kikujuima: - I vi ste tada bili s nama. I vi ste bili dio ngonške farme.

Prijatelji su dolazili na farmu i odlazili. Nisu pripadali soju ljudi koji se dugo zadržava na jednom mjestu. Nisu bili ni od onih koji stare; umirali bi i nisu se više vraćali. No kad bi došli, sjedili bi zadovoljni uz vatru, a kad bi im kuća rekla, obgrlivši ih: - Neću vas pustiti sve dok me ne blagoslovite - nasmijali bi se i blagoslovili je, i ona bi ih pustila.

Sjećam se riječi stare gospođe što sam ih čula na nekoj zabavi. Pričala je o svom životu i izjavila kako bi ga rado iznova proživjela. Smatrala je da time dokazuje kako je živjela razborito. U tom sam trenutku pomislila: da, takav bi život zaista trebalo dvaput proživjeti, jer tek tada možete reći da li ste uopće živjeli. Arijetu možete ponoviti da capo, ali ne i cijelu kompoziciju - cijelu simfoniju ili tragediju u pet činova. Ako je morate ponoviti, znači da nije izvedena kako treba.

Živote, neću te pustiti sve dok me ne blagosloviš.

BU&CW

Mighty 152

Pomrčina Mjeseca

Jedne godine doživjeli smo pomrčinu Mjeseca. Neposredno prije te pojave dobila sam pismo od mladog Indijca, šefa stanice Kikuju:

Poštovana gospođo,

Obaviješten sam da sunčeva svjetla neće biti sedam uzastopnih dana. Bio bih Vam zahvalan kad biste me obavijestili, jer sam uvjeren da nitko neće biti tako ljubazan da to učini, smijem li za to vrijeme ostaviti krave da pasu pod vedrim nebom ili ih moram zatvoriti u staju.

S poštovanjem,

Vaš pokorni sluga

Patel

BU&CW

Mighty 153

Domoroci i poezija

Premda su obdareni izvanrednim smislom za ritam, domoroci ne poznaju poeziju, ili je barem nisu poznavali prije otvaranja škola u kojima su učili crkvene pjesme. Kad smo jednom brali kukuruz, otkidajući klipove i bacajući ih na kola, improvizirala sam iz zabave nekoliko stihova na suahiliju za mlade domoroce. Stihovi nisu imali nikakva smisla, bila je važna samo rima: - Ngumbe napenda chumbe, malaya mbaya, Wakamba na-kula mamba. - Volovi vole sol, bludnice su pokvarene, Wakambe jedu zmije. Privukla sam pažnju mladića pa su me okružili. Brzo su shvatili da sadržaj nije bitan u poeziji, i nije ih zanimalo značenje stihova, već su željno čekali rimu i smijali se kad bi je dočekali. Pokušala sam ih navesti da sami pronađu rimu i dovrše stih što bih ga započela, ali nisu mogli ih nisu htjeli, već bi samo okrenuli glavu. Kad su se navikli na rimu, počeli su me moljakati: - Govori još. Govori kao kiša. - Ne znam zašto su ih stihovi podsjećah na kišu. U svakom slučaju, shvatila sam njihovu reakciju kao znak divljenja, jer u Africi je kiša uvijek dobrodošla i uvijek za njom žude.

BU&CW

Mighty 154

O Mileniju

Kad više nije bilo nikakve dvojbe da će se Krist vratiti na zemlju, osnovan je odbor za dostojan doček. Nakon diskusije svima je upućena okružnica kojom se zabranjivalo mahanje i bacanje palminih grančica i izvikivanje poklika »Hosana!«.

Pošto je na opću radost zavladao Milenij, Krist je jedne večeri rekao Petru da bi se, kad posvuda zavlada mir, htio prošetati s njim.

- Kamo želiš poći, Gospodine? - upita ga Petar.

- Htio bih - odgovori mu Krist - poći od pretorija onom dugom cestom što vodi na Kalvariju.

BU&CW

Mighty 155

Priča o Kitoschu

Priča o Kitoschu objavljena je u novinama. Došlo je do procesa, pa je izabrana porota koja je trebala razmotriti slučaj od početka do kraja kako bi ga razjasnila. Dio razjašnjenja se još može naći u starim spisima.

Kitosch je bio mlad domorodac i služio je mladom bijelom doseljeniku u Molu. Jedne srijede u lipnju doseljenik je posudio prijatelju smeđu kobilu da odjaše na stanicu. Poslao je Kitoscha na stanicu po kobilu i rekao mu da je ne jaše već samo vodi. Međutim, Kitosch je uzjahao kobilu i dojahao natrag, a u subotu je doseljenik, njegov gospodar, saznao za prijestup od nekoga tko je vidio Kitoscha na kobili. Da bi ga kaznio, doseljenik je subotu poslije podne naredio da Kitoscha izbičuju i zatvore u skladište. Ondje je Kitosch umro u nedjelju kasno navečer.

Prvog kolovoza sastao se u Nakuruu, u zgradi željezničke uprave, sud da razmotri slučaj.

Domoroci koji su se okupili i zasjeli oko zgrade vjerojatno su se pitali čemu sve to. Za njih je slučaj bio jasan, jer je Kitosch umro, u to nije bilo nikakve dvojbe, pa je prema tome, u skladu s njihovim shvaćanjima, obitelj trebala dobiti naknadu za njegovu smrt.

Međutim, evropska predodžba pravde razlikuje se od afričke, te se porota, sastavljena od bijelaca, odmah suočila s problemom krivnje i nevinosti. Slučaj se mogao okvalificirati kao ubojstvo s umišljajem, kao nehotično ubojstvo ili kao nanošenje teških ozljeda. Sudac je podsjetio porotnike da stupanj povrede zakona ovisi o umišljaju zainteresiranih, a ne o ishodu. Prema tome, kakav je bio umišljaj i stav sudionika u slučaju Kitosch?

Da bi utvrdio umišljaj i stav doseljenika, sud ga je satima ispitivao svakog dana. Nastojali su rekonstruirati događaje i utvrditi sve pojedinosti u vezi sa slučajem. U zapisniku piše da je Kitosch, pošto ga je gospodar pozvao, stao tri koraka od njega. Premda beznačajan za sud, taj me se detalj neobično dojmio kao uvod u dramu: bijelac i crnac na tri koraka jedan od drugoga.

Nakon toga, međutim, sklad slike se gubi, i lik doseljenika se muti, smanjuje, i preobražava u statista na golemoj pozornici, u blijedo sićušno lice, gubi težinu, da bi naposljetku nalikovao na lik izrezan iz papira kojim poput propuha vitla nepoznata sloboda njegovih postupaka.

Doseljenik je izjavio da je najprije upitao Kitoscha tko mu je dopustio da jaše smeđu kobilu i da je to pitanje ponovio četrdeset ili pedeset puta; istodobno je priznao da nitko nije mogao dati Kitoschu takvo dopuštenje. Tu i počinje njegova propast. U Engleskoj ne bi mogao postaviti pitanje četrdeset do pedeset puta, jer bi iz ovog ili onog razloga morao mnogo prije stati. No, ovdje u Africi bilo je ljudi kojima je urlajući mogao postaviti isto pitanje pedeset puta. Kitosch mu je naposljetku odgovorio da nije lopov, a bijelac je izjavio da ga je dao bičevati upravo zbog toga drskog odgovora.

BU&CW

Mighty 156

Zapisnik na tom mjestu sadrži još jedan beznačajan ali upadljiv detalj. Naime, u vrijeme bičevanja doseljenika su posjetila dva Evropljana - ili, kako navodi zapisnik, prijatelja. Promatrali su događaj desetak-petnaestak minuta i otišli.

Nakon bičevanja doseljenik nije htio pustiti Kitoscha.

Kasno navečer privezao je Kitoscha uzdama i zaključao ga u skladište. Kad su ga porotnici upitali zašto je tako postupio, dao je besmislen odgovor: rekao je kako nije htio da mu se takav momak mota po farmi. Poslije večere vratio se u skladište i našao Kitoscha kako leži onesviješten nešto dalje od mjesta gdje ga je bio privezao, a uzde su bile olabavljene. Pozvao je kuhara, koji je bio iz plemena Baganda, i s njegovom pomoći sputao mladića još čvršće, svezao mu ruke za stup iza leđa, a desnu nogu za stup ispred njega. Zatim je izišao iz skladišta zaključavši za sobom vrata, ali se pola sata kasnije ponovno vratio, dozvao kuhara i kuhinjskog totoa, i pustio ih u skladište. Tada je otišao spavati i, kako je izjavio, prvo čega se sjeća bio je toto, koji je došao iz skladišta i rekao mu da je Kitosch umro.

Porotnici nisu zaboravili riječi kojima ih je sudac upozorio da stupanj povrede zakona ovisi o umišljaju, pa su stoga nastojali utvrditi je li zaista posrijedi bio umišljaj. Detaljno su ispitivali doseljenika o bičevanju Kitoscha i o kasnijim događajima, i dok sam čitala zapisnik, mogla sam zamisliti porotnike kako samo odmahuju glavom.

No, što je s Kitoschevim umišljajem i stavom? Kad su se porotnici pozabavili tim vidom slučaja, pred očima im se ukazala drugačija slika. Kitosch je doista postupio s umišljajem, i on je naposljetku prevagnuo u sporu. Moglo bi se reći da je time Afrikanac u grobu spasio Evropljanina.

Kitosch gotovo i nije mogao izraziti što je namjeravao. Bio je zaključan u skladištu, pa je stoga njegova poruka bila jednostavna i izražena jednom jedinom gestom. Noćni je čuvar izjavio da je Kitosch cijele noći vikao. Međutim, to nije bila istina jer je Kitosch u jedan sat u noći razgovarao s totom koji je bio s njim u skladištu. Kitosch je rekao djetetu da viče, jer je od bičevanja oglušio. U jedan sat zamolio je totoa da mu odveže noge i objasnio mu da ionako ne bi mogao pobjeći. Kad mu je toto uslišao molbu, Kitosch mu je rekao da hoće umrijeti. U četiri sata, kako je izjavilo dijete, ponovno je rekao da hoće umrijeti. Nešto kasnije počeo se njihati amo-tamo, uzviknuo »mrtav sam!« i umro.

Tri su liječnika svjedočila na sudu.

Prema iskazu okružnog liječnika, koji je obavio autopsiju, smrt je uslijedila zbog ozljeda i rana što ih je pronašao na tijelu. Bio je uvjeren da ni neposredna liječnička pomoć ne bi Kitoschu spasila život.

Međutim, dva liječnika iz Nairobija, koje je pozvala obrana, bila su drugačijeg mišljenja.

Smatrali su da samo bičevanje nije moglo izazvati smrt. Trebalo je uzeti u obzir još jedan važan faktor: želju za smrću. O tome je, izjavio je prvi liječnik, on mogao dati stručno mišljenje, jer je već dvadeset i pet godina živio u zemlji i poznavao je domorodački mentalitet. Mnogi bi liječnici, dodao je, mogli potvrditi

BU&CW

Mighty 157

da želja za smrću može u domorodaca stvarno izazvati smrt. U ovom slučaju sve je bilo posebno jasno, jer je sam Kitosch rekao da hoće umrijeti. Drugi je liječnik podržao njegovo mišljenje.

Vrlo je vjerojatno, nastavio je zatim liječnik, da Kitosch ne bi umro da to nije želio. Da je, na primjer, nešto pojeo, možda se ne bi obeshrabrio, jer gladovanje, kako je poznato, umanjuje hrabrost. Dodao je također da rana na usni možda nije bila posljedica udarca i da se možda mladić sam ugrizao zbog jakih bolova.

Nadalje, liječnik je bio uvjeren da Kitosch nije odlučio umrijeti prije devet sati, jer je do tog vremena, kako se činilo, pokušao pobjeći. Osim toga, tada je još bio živ. Kad su zamijetili da je pokušao pobjeći i ponovno ga svezali, oćutio se iznova zarobljenim, pa je to možda utjecalo na njegovo duševno stanje.

Liječnici iz Nairobija su naposljetku saželi svoje mišljenje: Kitoscheva je smrt posljedica bičevanja, gladovanja i želje za smrću; posebno su naglasili posljednji razlog. Smatrali su također da je djelovanje bičevanja moglo potaći želju za smrću.

Poslije svjedočenja liječnika, proces se usredotočio na »tezu o želji za smrću«, kako su je nazvali na sudu. Okružni liječnik, koji je jedini pregledao Kitoschevo tijelo, odbacivao je tezu i navodio slučajeve vlastitih pacijenata, koji su bolovah od raka i koji su željeli umrijeti, ali ipak nisu umrli. Doduše, ustanovilo se da su to bili Evropljani.

Porota je naposljetku proglasila doseljenika krivim zbog nanošenja teških tjelesnih ozljeda. Ista se odluka odnosila i na optužene domoroce, premda se smatralo da bi bilo nepravedno osuditi domoroce na kaznu zatvora budući da su postupili po nalogu svog gospodara, Evropljanina. Sudac je osudio doseljenika na dvije godine zatvora, a domoroce na jedan dan zatvora.

Snažnim osjećajem za pravičnost i dostojanstvo

Kitoschev lik i njegova čvrsta volja da umre ističu se neobičnom ljepotom - uza sve godine što su otada prošle. On utjelovljuje neuhvatljivost divljih stvorenja što u teškim trenucima postaju svjesna utočišta negdje u egzistenciji, koja nas napuštaju kad hoće i koja nikada ne možemo prisiliti da ostanu.

BU&CW

Mighty 158

Afričke ptice

Na početku kišnog razdoblja, posljednjeg tjedna u ožujku ili prvog tjedna u travnju, u afričkoj su se šumi oglasili slavuji. Ne s cijelom pjesmom, već samo s nekoliko nota, s uvodnim taktovima koncerta, kao na pokusu koji je odjednom prekinut i iznova započet, kao da netko negdje u šumi natopljenoj kišom ugađa sićušni violončelo. No, bila je to ista melodija, ista raskoš i ista milina što će ubrzo ispuniti i evropske šume od Sicilije do Helsingora.

U Africi žive i crne i bijele rode, one iste što grade gnijezda na slamnatim seoskim krovovima sjeverne Evrope. Ovdje ne djeluju tako impozantno kao u Evropi, pogotovu kad ih usporedite s visokim i krupnim pticama poput marabua i sekretara. Rode u Africi imaju drugačije navike nego u Evropi gdje žive u parovima i simbol su sretnog doma. U Africi ih viđate u velikim jatima, i nazivaju ih pticama-skakavičarima, jer prate skakavce na njihovim pohodima i njima se hrane. Lete i nad travnjacima u plamenu, kružeći neposredno ispred fronte malih, skakutavih plamenova, visoko u svjetlucavu zraku duginih boja i sivom dimu, vrebajući miševe i zmije što nastoje pobjeći od vatre. Rodama je lijepo u Africi, ali ona im nije pravi dom, i kad ih proljetni vjetrovi podsjete na parenje i gniježđenje, srca im se okreću prema sjeveru, sjete se starih vremena i mjesta, pa odlijeću, u parovima, kako bi ubrzo gacale po hladnim močvarama svog zavičaja.

Kad počnu kiše, stotine zviždovki okupi se na prostranim spaljenim dijelovima travnjaka gdje upravo počinju nicati svježe, zelene mladice. Travnjaci uvijek nalikuju na more: otvoreni horizont podsjeća na pučinu i duge pješčane plaže, i ovdje luta isti vjetar, spaljena trava odiše slankastim mirisom, a kad naraste, leluja se u dugim valovima. Kad bi na ravnici procvjetao bijeli karanfil, sjetila bih se promjenljivih zapjenjenih valova kojima sam prkosila u Oresundu. Na ravnici i zviždovke poprimaju izgled morskih ptica, pa se tako i ponašaju, trčeći kroz gustu travu što brže mogu i uzlijećući ispred konja s prodornim krikom, te svijetlo nebo oživi od ptičjih krila i glasova.

Krunasti ždralovi slijeću na polja tek zasijana kukuruzom da kradu zrnje iz zemlje, ali nadoknađuju lopovštinu dobrim vijestima - najavljujući kišu - kao i plesom. Kad se na jednom mjestu okupi mnoštvo tih visokih ptica, prekrasno je promatrati ih kako šire krila i plešu. Taj je ples vrlo elegantan, a pomalo i afektiran, jer zašto bi inače skakale gore-dolje kad mogu letjeti, kao da ih zemlja drži nekakvom magnetskom silom. Sav se taj balet doima svečano poput obrednog plesa; možda ždralovi pokušavaju spojiti nebo i zemlju poput krilatih anđela što uzlaze i silaze Jakovljevim ljestvama. Zbog nježne svijetlosive boje, malih, crnih baršunastih ćepica i lepezastih kruna ždralovi se doimaju kao da su sišli sa živahnih, produhovljenih fresaka. Kad nakon plesa uzlete, proizvode krilima ili glasom jasne, zvonke tonove, kao da nebom jedre krilata zvona. Ta se zvonjava čuje izdaleka, pa i kad ptice nestanu s vidika.

Često su nas posjećivali i veliki kljunorošci koji su dolazili na farmu da jedu

BU&CW

Mighty 159

kestene. To su zaista neobične ptice. Susret s njima pravi je događaj i doživljaj, ne posve ugodan, jer vam se čini kao da previše znaju. Jednog me jutra prije izlaska sunca probudilo glasno klepetanje pred kućom, a kad sam izišla na terasu, ugledala sam i izbrojila četrdeset i jednog kljunorošca. Sjedili su na drveću, ne toliko nalik na ptice koliko na fantastične ukrase kojima je dijete okitilo drveće. Kljunorošci su crni od glave do pete; no, to je ugodna, plemenita afrička crnoća, duboka tama upijana stoljećima, poput stare čađe, pa vam se čini da joj u eleganciji, snazi i živahnosti nema premca među bojama. Svi su kljunorošci veselo brbljali, držeći se pri tom vrlo ukočeno, poput nasljednika nakon pogreba. Jutarnji je zrak bio bistar kao kristal, crno pernato društvo kupalo se u svježini i čistoći, a iza drveća i ptica ukazalo se sunce, mutna crvena kugla. Pitate se kakav li će tek biti dan poslije takva jutra.

Od svih afričkih ptica plamenci se odlikuju najnježnijim bojama, ružičastom i crvenom, i nalik su na leteće oleandrove grančice. Noge su im nevjerojatno duge, a krivulje vrata i trupa gotovo pretjerano bizarne, kao da zbog nekakve profinjene, tradicionalne i pretjerane stidljivosti hoće sebi što više otežati sve stavove i pokrete u životu.

Jednom sam francuskim brodom putovala iz Port Saida u Marseille sa stotinu i pedeset plamenaca za marsejski Jardin d’acclimatation. Držali su ih u velikim prljavim platnenim kavezima, po deset u svakom, u kojima su mogli samo stiješnjeni stajati. Čuvar ptica rekao mi je kako računa da će ih na putu izgubiti dvadeset posto. Nisu bili navikli na takav život; kad bi se more uzburkalo, gubili bi ravnotežu, lomili noge, pa bi ostale ptice u kavezu gazile po njima. Za vjetrovitih noći, kad bi brod naglo tresnuo u dolinu vala, čula bih plamence kako u tami vrište nakon svakog vala. Ujutro sam promatrala čuvara kako iz kaveza vadi jednu ili dvije mrtve ptice i baca ih u more: plemeniti stanovnici nilskih pličina, lotosova braća, koji lebde nad krajolikom poput lutajućeg oblaka u smiraj dana, pretvorili bi se u smrti u mlohavu hrpu ružičastog i crvenog perja na paru dugih, tankih štapova. Mrtve bi ptice neko vrijeme plutale na vodi, dižući se i spuštajući u brazdi broda, a zatim tonule.

BU&CW

Mighty 160

Pania

Živeći bezbroj generacija s čovjekom jelenski su hrtovi poprimili ljudski smisao za humor i znaju se smijati. Njima je kao i domorocima šaljivo sve što pođe naopako.

Pania je bio Duskov sin. Kad sam jednom pošla s njim do jezerca obrubljenog nizom visokih eukaliptusa, odjednom je pritrčao jednom drvetu, pa se vratio pola puta kako bi me naveo da pođem s njim. Prišla sam drvetu i ugledala na njemu servala. Servali kradu kokoši, pa sam viknula totou, koji je nedaleko prolazio, da donese iz kuće pušku. Pošto ju je donio, ustrijelila sam servala. Pao je s velike visine i tresnuo na zemlju, a Pania se u trenu našao na njemu, te ga počeo tresti i navlačiti, izvan sebe od veselja.

Nakon nekog vremena ponovno sam se našla na istoj stazi uz jezerce; bila sam krenula u lov na jarebice, ali bez uspjeha, pa smo i Pania i ja bili potišteni. Odjednom je Pania odjurio do najudaljenijeg drveta u nizu i optrčao ga uzbuđeno lajući, zatim dojurio k meni i ponovno se vratio do drveta. Bilo mi je drago što sam ponijela pušku, a radovala sam se i pomisli da ću se domoći još jedne lijepe, šarene servalove kože. Međutim, kad sam pogledala uvis, spazila sam crnu domaću mačku koja se, vrlo srdita, popela što je više mogla, na zanjihani vrh drveta. Spustila sam pušku. - Pania - rekla sam - baš si blesav! To je mačka.

Kad sam pogledom potražila psa, stajao je nedaleko od mene i promatrao me, pucajući od smijeha. Kad su nam se pogledi ukrstili, dotrčao je k meni, otplesao krug, mahnuo repom, zacvilio, stavio mi šape na ramena i priljubio njušku uz moje lice, a tada odskakutao kako bi se slobodno prepustio smijehu.

Znam što je htio izraziti tom pantomimom. - Znam. Znam. To je domaća mačka. Znao sam to odmah. Zaista, oprosti mi. No, da samo znaš kako si izgledala kad si s puškom krenula protiv domaće mačke!

Bio je uzbuđen cijeli dan, pa je ponavljao izljeve ljubavi, a zatim se povlačio da se može nesmetano smijati. Činilo mi se da u njegovu ponašanju nazirem i malo ironije, kao da mi hoće reći: - Znaš, u ovoj kući smijem se samo tebi i Farahu.

I navečer, kad bi zaspao pred kaminom, čula sam ga kako u snu stenje od smijeha. Uvjerena sam da se još dugo sjećao događaja kad god bismo prošli uz jezerce i drveće.

BU&CW

Mighty 161

Esina smrt

Esu su mi oduzeli za vrijeme rata, ali se poslije sklapanja primirja vratio i mirno živio na farmi. Imao je ženu koja se zvala Mariammo, mršavu i marljivu crnkinju, a brinula se za ogrjevno drvo. Esa je bio najljubazniji sluga što sam ga ikada imala i ni s kim se nije svađao.

Međutim, nešto se s njim dogodilo dok je bio u izgnanstvu, jer se vratio promijenjen. Ponekad sam se bojala da bi mi mogao odjednom umrijeti, kao biljka kojoj prerežu korijenje.

Esa je bio moj kuhar, premda mu se kuhanje nije sviđalo; htio je biti vrtlar. Samo su ga biljke još stvarno zanimale. Međutim, imala sam vrtlara, ali ne i kuhara, pa sam ga zadržala u kuhinji. Obećala sam mu da će moći raditi u vrtu, ali sam iz mjeseca u mjesec odgađala premještaj. Esa je na svoju ruku ogradio komad zemljišta uz rijeku i posadio cvijeće da me iznenadi. No, kako se za sve brinuo sam, a nije bio snažan-, voda mu je za kišnog razdoblja otplavila sve biljke.

Esino je vegetiranje prvi put prekinula smrt njegova brata u rezervatu Kikuju; brat mu je u nasljedstvo ostavio jednu crnu kravu. Tada je već bilo posve jasno koliko je život ispio Esu, jer ga više nije mogao ni doživjeti ni podnijeti, osobito ne sreću, u to sam bila uvjerena. Zamolio me za tri dana dopusta da ode po kravu, a kad se vratio, bio je potresen i izmučen, poput promrzlih ljudi kad ih uvedu u toplu prostoriju.

Svi domoroci vole špekulirati, pa se u Esi, zbog crne krave obuzetom varavom nadom da će mu se sreća početi smiješiti, odjednom razvilo slijepo povjerenje u sve, i počeo je graditi kule u zraku. Držao je da je život još pred njim, te je odlučio da uzme novu ženu. Kad mi je rekao što kani, već je pregovarao s budućim tastom koji je sa ženom Suahilkom živio uz cestu za Nairobi. Pokušala sam ga nagovoriti da se predomisli. - Već imaš vrlo dobru ženu - rekla sam mu - i posijedio si, valjda ti ne treba još jedna žena. Ostani s nama i živi u miru. - Sitnog, krotkog Kikujua nisu uvrijedili moji argumenti, ali se ipak isprsio i, premda mi nije proturječio, čvrsto je ostao pri svojoj odluci. Ubrzo nakon toga doveo je na farmu novu ženu. Zvala se Fatoma.

Esa je očito posve izgubio sposobnost rasuđivanja kad se nadao da će mu novi brak donijeti dobro. Nevjesta je bila vrlo mlada, neprijazna i mrzovoljna; odijevala se suahilski ističući putenost majčina naroda, ali ne i njegovu dražest i živost. Unatoč svemu, Esa je likovao i maštao o velikim pothvatima; ponašao se kao da je potpuno izgubio glavu. Mariammo se kao strpljiva robinja držala u pozadini, i činilo se da je sve to ne zanima.

Možda je Esa i doživio kratko razdoblje ushita i sreće, ali ono nije potrajalo, i nova je žena razorila njegov miran život na farmi. Mjesec dana nakon vjenčanja pobjegla je od njega i otišla živjeti s domorodačkim vojnicima u kasarne Nairobija. Esa me još dugo poslije toga često molio za jednodnevni dopust kako bi otišao u

BU&CW

Mighty 162

grad i doveo je natrag, pa bi se uvečer vraćao s crnoputom djevojkom, očito protiv njene volje. Kad se prvi put uputio u grad, bio je pun samopouzdanja i odlučnosti: dovest će je natrag, i što onda - nije li ona njegova zakonita žena? No, poslije je odlazio sav zbunjen u ponovnu tužnu potragu za snovima i smiješkom sreće.

Zašto želiš da ti se vrati, Esa? - upitala sam ga. - Pusti je neka ode. Ona se ne želi vratiti, i sve će to loše završiti.

Međutim, Esa se nije mogao pomiriti s njenim odlaskom. Naposljetku je odustao od traženja sreće u životu, pa je samo nastojao zadržati novčanu vrijednost svoje žene. Ostali sluge ismjehivali bi ga kad bi otklipsao u grad i pričali mi kako mu se i vojnici smiju. No, Esa nije nikada obraćao pažnju na mišljenje ljudi oko sebe, a pogotovu sada ono mu više nije bilo važno. Odlazio je uporno i otvoreno po izgubljenu imovinu kao što se odlazi u potragu za odbjeglom kravom.

Jednog je jutra Fatoma rekla slugama da je Esa bolestan i da tog dana neće moći kuhati; no, dodala je, sutra će mu već biti dobro. Međutim, kasno poslije podne sluge su me obavijestili da je Fatoma nestala i da Esa otrovan leži na smrtnoj postelji. Kad sam izišla, već su ga iznijeli na prostor između svojih koliba. Bilo je očito da mu je kraj blizu. Bio je otrovan domorodačkim otrovom nalik na strihnin i zacijelo se užasno mučio u kolibi pred očima mlade zločinke koja je gledala njegove patnje sve dok nije osjetila da ga je zaista dokrajčila, a zatim pobjegla. Tijelo mu se još povremeno grčilo, ali bio je već krut i hladan kao mrtvac. Lice mu se posve izobličilo, a iz kutova pomodrjelih usta curila je krvava pjena. Farah je toga dana otišao automobilom u Nairobi, pa nisam mogla odvesti Esu u bolnicu, premda mislim da to ne bih bila ni učinila; nije mu bilo pomoći.

Prije no što je umro, dugo me promatrao, ali ne znam da li me prepoznao. Zajedno sa sviješću iz njegovih je tamnih, krotkih očiju nestajalo i sjećanje na zemlju koju bih tako rado bila upoznala, zemlju nalik na Noinu arku, s divljači oko malog domorodačkog pastira koji čuva koze na ravnici. Uzela sam ga za ruku, tu plemenitu ljudsku ruku, snažnu i spretnu, kojom je držao oružje, sadio povrće i cvijeće, milovao i tako vješto naučio praviti omlete. Bi li Esa smatrao svoj život uspješnim ili neuspješnim? Teško je reći. Taj dobroćudni čovjek išao je uvijek vlastitim malim, sporim i zamršenim putovima i mnogo toga proživio.

Kad se Farah vratio kući, uložio je mnogo truda da pokopa Esu u skladu s islamskim obredima, jer Esa je bio pobožan musliman. Svećenik što smo ga pozvali iz Nairobija mogao je doći tek sutradan navečer, pa smo Esu ispratili u noći pri svjetlu fenjera, dok je na nebu blistao Mliječni

Put. Prema muslimanskim običajima, podigli su mu grobni humak ispod jednog velikog drveta u šumi. I Mariammo se pridružila tugujućoj rodbini, i njezina je naricaljka glasno odjekivala u noći.

Porazgovarala sam s Farahom ne znajući što da učinim s Fatomom, pa smo naposljetku odlučili da ništa ne poduzimamo. Farah je očito bio protiv svih postupaka zbog kojih bi ženu zakonski kaznili. Kako sam uspjela razabrati, islamski zakon ne poziva ženu na odgovornost. Muž je odgovoran za njene

BU&CW

Mighty 163

postupke i mora platiti globu za nesreće što ih ona izazove, kao što plaća globu za štetu koju učini njegov konj. Ali, ako konj zbaci vlasnika i ubije ga? Pa, da, složio se Farah, to je zaista velika nesreća. Na kraju krajeva, i Fatoma se mogla žaliti na svoju sudbinu - u kasarnama Nairobija.

BU&CW

Mighty 164

Domoroci i povijest

Ljudi koji očekuju da će domoroci radosno skočiti iz kamenog doba u vijek automobila zaboravljaju muku i trud što su ih uložili naši preci da nas kroz povijest provedu do sadašnjeg trenutka.

Znamo proizvoditi automobile i avione, i naučiti domoroce kako da njima upravljaju. Ali, prava ljubav za automobil ne može se prekonoć stvoriti u ljudskim srcima. Bila su potrebna stoljeća da se ona rodi, i pri tom su vjerojatno bili potrebni i Sokrat, i križarski ratovi i francuska revolucija. Mi, ljudi današnjice, koji ljubimo svoje strojeve, ne možemo zapravo zamisliti kako su ljudi u stara vremena mogli živjeti bez njih. Međutim, mi ne bismo mogli stvoriti Atanazijevo vjerovanje, svetu misu ili tragediju u pet činova, a možda ni sonet. Da nas nisu dočekali gotovi uzori, morali bismo se snaći bez njih. Budući da su stvoreni, moramo prihvatiti činjenicu da je postojalo vrijeme kad je čovjek žudio za takvim stvarima i uživao kad bi ih dobio.

Jednoga se dana na farmu motociklom dovezao bradati pater Bernard, blistajući od likovanja i blaženstva. Došao je na objed i da mi donese radosne vijesti. Dan prije, ispričao mi je, došla su mu devetorica mladih Kikujua iz Škotske misije i zamolila ga da ih primi u rimokatoličku crkvu, jer su, poslije razmišljanja i raspravljanja, prihvatili doktrinu pretvorbe što je zastupa ta crkva.

Svi kojima sam ispričala taj događaj smijali su se patru Bernardu i objasnili mi kako su mlade Kikujue u Francusku misiju privukle veće nadnice, lakši posao i bicikl, pa su stoga izmislili obraćenje radi pretvorbe. Ta, ni mi je ne razumijemo, govorili su, čak nerado razmišljamo o njoj, pa bi stoga Kikujuima morala biti posve neshvatljiva. No, ne mora biti tako; pater Bernard je dobro poznavao Kikujue. Razmišljanja mladih Kikujua možda sada slijede tajnovite staze naših predaka kojih se ne bismo smjeli odricati pred domorocima i kojima je predodžba pretvorbe bila vrlo dragocjena. I tim su ljudima prije pet stotina godina nudili veće nadnice, unapređenje i lakši život, ponekad i sam život, ali su se radije opredijelili za svoje uvjerenje, za pretvorbu. Nisu im, naravno, nudili bicikl, no i sam pater Bernard, premda je imao motocikl, pridavao je biciklu manju važnost od obraćenja devetorice Kikujua.

Danas bijelci u Africi vjeruju u evoluciju, a ne u iznenadni čin stvaranja. Prema tome, mogli bismo dati domorocima kratak praktični tečaj povij esti kako bismo ih doveli do točke u kojoj se mi nalazimo. Preuzeli smo te narode prije manje od četrdeset godina; ako taj trenutak usporedimo s trenutkom Kristova rođenja i dopustimo im da nas sustignu, tempom od tri godine na naših stotinu, onda je stigao trenutak da im pošaljemo svetog Franju Asiškog, a za nekoliko godina Rabelaisa. Obojicu bi ljubili i cijenili više od nas. Sviđao im se Aristofan kad sam im prije nekoliko godina pokušavala prevesti dijalog seljaka i sina iz Oblaka. Za dvadeset godina bili bi zreli za enciklopediste, a tada bi, za još deset godina, došao na red Kipling. Moramo im dati sanjare, filozofe i pjesnike kako

BU&CW

Mighty 165

bismo pripremili teren za gospodina Forda.

Gdje će nas tada pronaći? Hoćemo li ih možda u međuvremenu uhvatiti za rep i čvrsto ga držati u potrazi za nekakvom sjenom, nekakvom tamom, bubnjajući na tomtomu? Hoće li tada moći dobiti naše automobile po cijeni koštanja kao što sada dobivaju doktrinu pretvorbe?

BU&CW

Mighty 166

Potres

Jedne godine oko Božića zadesio nas je potres; bio je tohko jak da je prevrnuo nekoliko domorodačkih koliba, poput razjarena slona. Osjetili smo tri udara; svaki je trajao nekoliko sekundi, sa stankom od nekoliko sekundi između udara, što je ljudima dalo vremena da shvate što se događa.

Denys Finch-Hatton je u to vrijeme logorovao u masajskom rezervatu i spavao u furgonu; kad ga je udar probudio, pričao mi je poslije, pomislio je: - Nosorog se zavukao pod furgon. - Ja sam se pak upravo spremala leći. Kad sam osjetila prvi udar, pomislila sam: - Leopard se popeo na krov. - Kad je uslijedio drugi, pomislila sam: - Umrijet ću, eto kako smrt izgleda. - A tada sam, u tišini što je zavladala u kratkoj stanci između drugog i trećeg udara, shvatila što se događa - zadesio nas je potres. Nisam ni sanjala da ću ga doživjeti. U tom trenutku povjerovala sam da je potres prošao, ali kada je uslijedio treći i posljednji udar, obuzela me neodoljiva radost; mislim da me ništa u životu nije tako iznenada i temeljito uzbudilo.

Nebeska tijela mogu uzdići ljudsku dušu do nepoznatih užitaka. Obično nismo svjesni njihova utjecaja, ali kad odjednom živo oćutimo njihovu prisutnost kao nešto stvarno, pred nama se otvara golema perspektiva. Kepler piše o svojim osjećajima pošto je, nakon dugogodišnjeg rada, napokon pronašao zakon kretanja planeta:

- Predajem se ushitu. Kocka je bačena. Nisam se nikada ovako osjećao. Drhtim, i krv mi kipti. Bog je čekao šest tisuća godina promatrača svoga djela. Njegova je mudrost bezgranična, i u njoj je sadržano sve što ne znamo i ono malo što znamo.

Takav je ushit i mene obuzeo u vrijeme potresa.

Spoznaja da nešto što ste smatrali nepokretnim ima moć samostalnog kretanja može pobuditi golem užitak. To je vjerojatno jedan od najsnažnijih osjećaja radosti i nade na svijetu. Troma kugla, mrtva masa, sama Zemlja podigla se i protegla ispod mene. Poslala mi je poruku, najnježniji dodir, ali neizmjerno značajan. Nasmijala se, i domorodačke su se kolibe srušile i uzviknule: Eppur si muove.

Rano ujutro sljedećeg dana Juma mi je donio čaj i rekao: - Engleski kralj je umro.

Upitala sam ga odakle to zna.

- Zar nisi sinoć osjetila kako se zemlja baca i drma, memsahib? - upitao me. - To znači da je engleski kralj umro.

Na sreću, engleski je kralj poživio još mnogo godina poslije potresa.

BU&CW

Mighty 167

Kijiko

Imala sam debelu jahaću mazgu koju sam nazvala Molly. Međutim, saisi ju je nazvao drukčije, Kijiko, što znači »žlica«, a kad sam ga upitala zašto ju je nazvao žlicom, odgovorio je: - Zato što izgleda kao žlica. - Obišla sam je sa svih strana da bih ustanovila kako se tome dosjetio, ali ni s jedne strane nije mi nalikovala na žlicu.

Nedugo zatim vozila sam se kolima u koja je bila upregnuta Kijiko s još tri mazge. Kad sam ustala na visokom kočijaševu sjedalu, mogla sam promotriti mazge odozgo i tada sam ustanovila da saisi ima pravo. Kijiko je imala neobično uska pleća, a sapi su joj bile široke i debele, pa je zaista nalikovala na žlicu.

BU&CW

Mighty 168

Žirafe odlaze u Hamburg

Odsjela sam u Mombasi u kući šeika Ali bin Salima, gostoljubiva, starog arapskog plemića i velikog kavalira.

Mombasa u svemu nalikuje na sliku raja koju je nacrtalo dijete. Duboki morski rukavac oko otoka tvori idealnu luku, a obalom se protežu bjelkaste koraljne klisure obrasle širokim zelenim mangoima i fantastičnim, golim i sivim baobabima. More je kod Mombase plavo poput različka, a izvan ulaza u luku nazire se tanka vijugava crta dugih obalnih valova Indijskog oceana, čija se mukla tutnjava čuje i za najveće utihe. Zgrade duž uskih ulica Mombase sagrađene su od koraljnih stijena s privlačnim tonalitetima blijedožute, ružičaste i žućkastosmeđe boje, a iznad grada uzdiže se masivna stara tvrđava sa zidinama i puškarnicama, koja je prije tri stotine godina bila poprište oštrih sukoba između Portugalaca i Arapa. Njene su boje izrazitije od boja grada, kao da je sa svog uzvišenog mjesta stoljećima upijala burne zalaske sunca.

U vrtovima Mombase cvate plamenocrvena akacija nevjerojatno jaka mirisa i nježna lišća. Sunce pali i žari grad; zrak je slankast, i povjetarac svakoga dana donosi s istoka novu zalihu slane maglice, pa je i samo tlo slano, gotovo bez trave, golo poput plesnog podija, ali zato prastari mangoi obiluju gustim tamnozelenim lišćem i ugodnom sjenom, stvarajući pod sobom krug tamne svježine. Ne znam koje me drugo drvo više podsjeća na trg, na središte ljudskog druženja; mangoi su sastajališta poput seoskih bunara. Pod mangoima se prostiru tržnice, i tlo oko njihovih debala prekriveno je kavezima s kokošima i hrpama lubenica.

Ali bin Salimova ugodna bijela kuća nalazila se u utoci morskog rukavca, i do mora vodio je dug niz kamenih stepenica. Uz nju su bile kuće za goste; u velikoj prostoriji glavne zgrade, iza verande, bila je izložena zbirka arapskih i engleskih rariteta: stari predmeti od bjelokosti i mjedi, porculan iz Lamua, baršunasti naslonjači, fotografije i jedan veliki gramofon. Među njima, u kovčežiću obloženom atlasom, stajali su ostaci servisa za čaj od finog engleskog porculana iz četrdesetih godina devetnaestog stoljeća, vjenčanog dara mlade engleske kraljice i njenog supruga sinu zanzibarskog sultana i kćeri perzijskog šaha. Kraljica i princ poželjeli su tom prigodom bračnom paru da budu sretni kao i oni.

Pa, jesu li bili sretni? - upitala sam šeika Alija kad je izvadio male šalice, jednu po jednu, i izložio ih na stolu da mi ih pokaže.

- Na žalost, nisu - odgovorio je - nevjesta nije htjela odustati od jahanja. Dopremila je i konje na dauu koji je prevozio njenu opremu. Međutim, narodu Zanzibara nisu bile po volji žene koje jašu. Bilo je mnogo prigovora, i kako su princezi bili miliji konji nego muž, brak je naposljetku razvrgnut, i šahova se kći vratila u Perziju.

U luci Mombase bio je usidren zarđali njemački teretni brod koji se

BU&CW

Mighty 169

spremao otploviti u domovinu. Na putu do otoka i natrag prošla sam pokraj njega u Ali bin Salimovu čamcu sa suahilskim veslačima. Na palubi je stajao visok drveni sanduk iz kojeg su se uzdizale glave dviju žirafa. Kako mi je ispričao Farah, koji je bio na brodu, žirafe su potjecale iz Portugalske Istočne Afrike i bile su namijenjene putujućoj menažeriji u Hamburgu.

Žirafe su okretale nježne glave čas na jednu čas na drugu stranu, kao da su iznenađene, što nije bilo nimalo čudno. Još nisu nikada vidjele more. Zacijelo su u sanduku mogle samo stajati. Svijet se odjednom promijenio, skupio i zatvorio oko njih.

Nisu mogle ni zamisliti poniženje što ih je čekalo, jer su to ponosne i bezazlene životinje, krotke lutalice prostranih ravnica; nisu imale ni pojma o sužanjstvu, hladnoći, smradu, dimu i šugi, ni o užasnoj dosadi u svijetu u kojemu se nikada ništa ne događa.

S vjetrovite i bljuzgave ulice ulazit će mnoštvo u tamnoj smrdljivoj odjeći i zuriti u žirafe uživajući u nadmoći čovjeka nad nijemom životinjom. Pokazivat će prstom i smijati se dugim vitkim vratovima kad se iznad ograde menažerije ukažu dražesne, strpljive glave mutnih očiju; vratovi će izgledati predugi u tom skučenom prostoru. Djeca će se preplašiti i plakati ili se zaljubiti u žirafe i nuditi im kruh. Tada će očevi i majke smatrati žirafe prijaznim životinjama i bit će uvjereni da s njima dobro postupaju.

Hoće li žirafe, u dugim godinama što ih čekaju, ikada sanjati o izgubljenoj domovini? Gdje li su sada, gdje li su nestali travnjaci i akacije, rijeke i pojila i plavičasta brda? Ugodni visinski zrak se podigao i povukao. Kamo su nestale ostale žirafe što su se s njima družile i kasale valovitim zemljištem? Napustili su ih, sve su nestale, i čini se da se nikada neće vratiti.

A gdje je noću uštap?

Žirafe se komešaju i bude u kolima menažerije, u uskom pregratku koji smrdi na trulu slamu i pivo.

Zbogom, zbogom, želim vam da uginete na putu, obje, tako da se ni jedna plemenita glavica što se sada uzdiže, iznenađena, iznad ruba sanduka, na plavom nebu Mombase, ne mora okretati s jedne strane na drugu, posve sama, u Hamburgu gdje nitko ne zna za Afriku.

A što se nas tiče, morat ćemo pričekati da nas netko zaista povrijedi, i tek tada imat ćemo obraza da žirafe zamolimo za oproštenje zbog zla što im ga nanosimo.

BU&CW

Mighty 170

U menažeriji

Prije otprilike stotinu godina grof Schimmelmann, Danac na prolazu u Hamburgu, naišao je na malu putujuću menažeriju koja mu se svidjela. Za boravka u Hamburgu svakog bi se dana motao oko nje, premda bi mu samome bilo teško objasniti što ga zaista privlači tim prljavim i trošnim kolima. Zapravo, menažerija je izazivala nekakvu reakciju u njegovoj duši. Bila je zima i vani je bilo vrlo hladno. Čuvar je u šupi tako zagrijao staru peć da se sva užarila u smećkastoj tami hodnika između životinjskih kaveza, ali su propuh i oštar zrak ipak prodirali ljudima do kosti.

Grof Schimmelmann se upravo zagledao u hijenu kad mu je prišao vlasnik menažerije i obratio mu se. Vlasnik je bio nizak, bljedunjav, plosnata nosa, i u mladosti je studirao teologiju, ali je morao napustiti fakultet zbog nekakva skandala, i otada je sve više tonuo na društvenoj ljestvici.

- Imate pravo što promatrate hijenu, ekselencijo - rekao je vlasnik. - Velika je stvar prikazati hijenu u Hamburgu, jer je dosad ovdje još nismo imali. Znate, hijene su hermafroditi, pa se u Africi, odakle dolaze, sastaju za uštapa i pare, pri čemu ta životinja preuzima ulogu i mužjaka i ženke. Jeste li to znali?

- Nisam - odgovori grof Schimmelmann pokretom koji je odavao gađenje.

- Smatrate li, ekselencijo - nastavi vlasnik menažerije - da je hijeni zbog toga teže u kavezu nego drugim životinjama? Osjeća li ona dvostruku žudnju ili je, objedinjavajući u sebi komplementarne osobine stvaranja, zadovoljna i uravnotežena? Budući da smo svi zarobljenici života, jesmo li sretniji ili nesretniji ako smo nadareniji?

- Zaista neobično - reče grof Schimmelmann, koji je slijedio vlastite misli i nije obraćao pažnju na vlasnika menažerije. - Tko zna koliko je stotina, štoviše tisuća hijena živjelo i uginulo da bismo naposljetku dobili ovaj primjerak ovdje, da bi stanovnici Hamburga vidjeli kako hijena izgleda i prirodnjaci je proučavali.

Krenuli su dalje, do žirafa u susjednom kavezu.

- Divlje životinje što jure divljim krajolikom - nastavi grof - zapravo ne postoje. Ova ovdje, doduše, postoji, dali smo joj ime i znamo kako izgleda. Ostale ne moraju postojati, premda predstavljaju golemu većinu. Priroda je ekstravagantna.

Vlasnik menažerije skine krznenu kapu s glave; bio je potpuno ćelav. - One vide jedna drugu.

- I o tome bi se moglo razgovarati - nastavi grof Schimmelmann nakon kratke stanke. - Na primjer, ove žirafe imaju četvrtaste šare na koži. Kad se međusobno promatraju, žirafe ne poznaju četverokut, pa ga, prema tome, i ne vide. Možemo li stoga tvrditi da uopće vide jedna drugu?

Vlasnik menažerije se zagledao u žirafe, pa reče: - Bog ih vidi.

Grof Schimmelmann se nasmiješi. - Žirafe?

BU&CW

Mighty 171

- Oh, da, ekselencijo - reče vlasnik. - Bog vidi žirafe. Bog ih je promatrao i uživao u njima dok su trčale i igrale se u Africi. Stvorio ih je da sebi ugodi. Sve to piše u Bibliji, ekselencijo. Bog je toliko volio žirafe da ih je stvorio. Bog je sam izmislio i četverokut i krug, valjda vaša ekselencija ne misli nijekati da je Bog vidio četverokute na njihovoj koži i sve ostalo. Divlje životinje možda dokazuju da Bog postoji, ekselencijo. No, sve to postaje problematično - zaključi vlasnik menažerije i ponovno natakne kapu na glavu - kad stignu u Hamburg.

Grof Schimmelmann, koji je svoj život prilagođavao idejama drugih, šutke priđe sanduku sa zmijama, bliže peći. Kako bi ga zabavio, vlasnik menažerije otvori sanduk i pokuša razbuditi jednu zmiju; gmaz mu se naposljetku polako i pospano omotao oko ruke. Grof Schimmelmann se zagleda u njih.

- Zaista, dragi moj Kannegieter - reče i nasmije se, pomalo osorno - da ste u mojoj službi, ili da sam kralj a vi moj ministar, sada bih vas otpustio.

Vlasnik menažerije ga nervozno pogleda. - Zaista, gospodine? - upita i smjesta vrati zmiju u sanduk. - A zašto, gospodine, ako smijem pitati . . .?

- Ah, Kannegieter, ne pravite se naivni - reče grof. - Zašto? Zato, prijatelju moj, što je averzija prema zmijama zdrav ljudski nagon, i ljudi koji ga imaju ostali su živi. Zmije su najljući čovjekovi neprijatelji, ali što nam kaže da je tako - osim našeg nagonskog osjećanja dobra i zla? Lavlje pandže, slonova veličina i kljove, bivolji rogovi, sve to privlači oko. No, zmije su prekrasne životinje. Okrugle su i glatke, poput stvari što ih volimo u životu, boje su im izuzetno profinjene, a pokreti nježni. Samo su pobožnu čovjeku ta ljepota i dražest same po sebi odvratne, samo njemu zaudaraju na prokletstvo i podsjećaju ga na istočni grijeh. Nešto ga u njemu tjera da bježi od zmije kao od đavla, i to se obično naziva glasom savjesti. Čovjek koji može milovati zmiju može sve. - Grof Schimmelmann se sam kratko nasmijao tim svojim mislima, pa zakopčao skupu bundu i okrenuo se da iziđe iz šupe.

Vlasnik menažerije se malo zamislio. - Ekselencijo - javi se naposljetku - morate ljubiti zmije. Nema drugog puta. Znam to iz vlastitog iskustva i zaista vam mogu samo savjetovati: ljubite zmije. Ne zaboravite, ekselencijo, ne smetnite s uma da nam Bog skoro uvijek daje zmiju kad god ga zamolimo za ribu.

BU&CW

Mighty 172

Suputnici

Na brodu za Afriku sjedila sam za stolom između Belgijanca koji je putovao u Kongo i Engleza koji je već jedanaest puta bio u Meksiku radi lova na jednu vrstu muflona, a sada se uputio u lov na antilope bongo. Razgovarajući i s jednim i s drugim, počela sam miješati engleski i francuski, pa sam Belgijanca upitala: - Avez-vous beaucoup travaille dans votre vie? - Pri tom sam pobrkala francusku riječ travailler (raditi) i englesku riječ travel (putovati). Nije se uvrijedio već je, izvadivši čačkalicu iz usta, ozbiljno odgovorio: - Enormement, Madame. - Poslije je smatrao potrebnim da mi detaljno priča kako se namučio u životu. Osim toga, bez obzira na temu razgovora, stalno je ponavljao istu rečenicu: - Notre mission. Notre grande mission dans le Congo.

Kad smo se jedne večeri kartali, Englez nam je pričao o Meksiku i o staroj španjolskoj dami koja je živjela na osamljenoj farmi u brdima. Kad je saznala za dolazak stranca, pozvala ga je i naredila mu da joj ispriča što ima novo na svijetu. - Eto, ljudi sada lete, madame - rekao joj je.

- Da, čula sam - odgovorila mu je - i često o tome raspravljam sa svojim svećenikom. No, kažite nam, gospodine, lete li ljudi uvlačeći noge poda se kao vrapci ili ih protežu iza sebe kao rode?

U toku razgovora spomenuo je i neukost meksičkih domorodaca i tamošnje škole. Belgijanac, koji je upravo dijelio karte, zastao je na to, držeći posljednju kartu u ruci, prodorno pogledao Engleza i rekao: - U faut enseig- ner аих negres a etre honnetes et a travailler. Rien de plus.

Tresnuo je kartu na stol i odlučno ponovio: - Rien de plus. Rien. Rien. Rien.

BU&CW

Mighty 173

Prirodoslovac i majmuni

Jednom me posjetio profesor prirodopisa iz Švedske i zamolio da ga preporučim Upravi za lov i ribolov. Kako je rekao, došao je u Afriku da bi ustanovio u kojoj se fazi embrionalnog razvoja majmunsko stopalo počinje razlikovati od ljudskoga. Stoga je nakanio otići na planinu Elgon u lov na majmune colobus, takozvane sakate majmune.

-S colobusima nećete ništa postići - rekla sam mu. - Žive u krošnjama cedrova i vrlo su plahi, pa ih je teško ustrijeliti. Trebalo bi vam zaista mnogo sreće da se domognete embrija koji vam je potreban.

Profesor je optimistički izjavio da neće otići iz Afrike sve dok se ne domogne majmunskog stopala, pa makar to potrajalo godinama. Već se obratio Upravi za lov i ribolov radi dopuštenja za lov na majmune koji su mu trebali. S obzirom na znanstvenu svrhu njegove ekspedicije, bio je uvjeren da će dobiti dopuštenje, ali mu Uprava još nije odgovorila.

- Za koliko ste majmuna zatražili dopuštenje? - upitala sam ga.

Odgovorio mi je kako je za početak zamolio da mu dopuste da ustrijeli tisuću i pet stotina majmuna.

Poznavala sam službenike Uprave za lov i ribolov, pa sam mu pomogla da napiše drugu molbu i zamoli ih da mu što prije odgovore, jer je profesor jedva čekao da počne istraživanje. Odgovor Uprave stigao je, začudo, vrlo brzo, i u njemu su obavijestili profesora Landgrena da su, s obzirom na znanstvenu svrhu njegove ekspedicije, odlučili odstupiti od pravila, te mu povisiti broj majmuna što ih smije ustrijeliti sa četiri na šest.

Morala sam dva puta pročitati pismo profesoru. Kad je napokon shvatio sadržaj, ostao je bez riječi, toliko je bio potišten, šokiran i povrijeđen. Nije mi ni odgovorio kad sam ga pokušala utješiti, već je izišao iz kuće, ušao u automobil i odvezao se.

Kad bi mu se guđbina pokazala sklonijom, profesor je bio vrlo zabavan i duhovit. Prilikom naših razgovora naučio me mnogo toga o majmunima i razlagao mi svoje zamisli. Jednom mi je rekao: - Kad sam bio na planini Elgon, u jednom sam trenutku gotovo povjerovao u postojanje Boga. Što vi o tome mislite?

- Zaista zanimljivo - odgovorila sam, ali sam odmah pomislila kako bi bilo također zanimljivo upitati da li je Bog na planini Elgon mogao načas povjerovati u postojanje profesora Landgrena.

BU&CW

Mighty 174

Каrотеnуа

Na farmi je živio devetogodišnji gluhonijemi dječak po imenu Каготеnуа. Mogao je ispuštati kratke, promukle urlike, ali je to rijetko činio jer mu se ni samom nisu sviđali, pa bi uvijek zastao i nekohko puta zadahtao. Djeca su ga se bojala i tužila se da ih tuče. Upoznala sam ga pošto su ga djeca udarila po glavi granom, pa mu je desni obraz natekao i ognojio se od ivera koji je trebalo izvaditi iglom. Postupak ga nije toliko izmučio koliko bi čovjek pomislio, jer je bol, kakva god bila, značila za njega dodir s ljudima.

Koža mu je bila vrlo tamna, crne oči nježne i vlažne, a trepavice guste. Držao se vrlo ozbiljno i gotovo se nikada nije smiješio. Cijelom vanjštinom podsjećao me na malo crno domorodačko tele. Aktivan i tvrdoglav, nemoćan da govorom saobraća sa svijetom, u borbi je izražavao svoje biće. Dobro je bacao kamenje i vrlo je točno pogađao cilj. Neko je vrijeme imao luk i strijelu, ali nije uspio naučiti strijeljati; valjda zato što vješt strijelac mora dobro čuti titranje tetive. Bio je čvrsto građen i vrlo snažan za svoju dob. Vjerojatno te prednosti ne bi zamijenio s drugim dječacima za dar govora i sluha, do kojega, na izgled, nije posebno držao.

Usprkos ratobornosti nije bio neprijazan. Kad bi shvatio da mu se obraćate, lice bi mu se smjesta ozarilo, ali ne smiješkom već hitrom, odlučnom bodrošću. Rado je krao šećer i cigarete kad god bi mu se ukazala prilika, ali bi odmah sve dijelio drugoj djeci. Jednom sam ga spazila kako usred kruga dječaka dijeli šećer; nije me vidio, i tada sam ga jedini put vidjela nasmiješenog.

Uzalud sam ga pokušavala zaposliti u kuhinji ili u kući, jer bi mu nakon nekog vremena kućni posao dosadio. No, zato je volio nositi i premještati teške predmete. Kolni prilaz bio je obrubljen obijeljenim kamenjem, pa sam jednoga dana uz njegovu pomoć odvaljala jedan kamen sve do kuće. Sljedećeg dana nisam bila kod kuće, i Каготеnуа je dovaljao sve kamenje i složio ga u veliku hrpu pred kućom; zaista nevjerojatan pothvat za jednog dječaka, pomislila sam ne vjerujući vlastitim očima. Zacijelo ga je stajao užasnih napora. No, Каготеnуа je očito bio svjestan svog mjesta u životu i čvrsto ga se držao. Bio je gluhonijem, ali zato vrlo snažan.

Čeznuo je svim srcem za nožem, ali mu ga se nisam usuđivala dati, jer sam mislila da bi - od prevelike želje za kontaktom s drugim ljudskim bićima - mogao lako ubiti neko dijete s farme. Doduše, uvjerena sam da ga se kad-tad u životu domogao, toliko je žudio za njim, i tko zna kako ga je iskoristio.

Najviše sam ga impresionirala kad sam mu darovala zviždaljku. I ja sam se njome neko vrijeme služila za dozivanje pasa. Kad sam mu je pokazala, ravnodušno ju je pogledao; međutim, kad sam mu objasnila kako da je stavi u usta i puhne u nju, psi su mu pritrčali, pa se zaprepastio i namrštio od iznenađenja. Puhnuo je još jednom, ustanovio da djeluje isto, pa mi je ozarena lica dobacio prodoran pogled. Kad se navikao na zviždaljku, htio se s njom bolje

BU&CW

Mighty 175

upoznati, ali nije promatrao samu zviždaljku već je namrštena čela pregledavao pse kad bi mu prišli na zvižduk, kao da hoće utvrditi kamo ih je pogodio. Poslije toga psi su mu se neobično svidjeli, pa ih je često »posuđivao« i odlazio s njima u šetnju. Prije no što bi krenuo sa psima na remenu, pokazala bih mu točku na zapadnom dijelu neba, u kojoj će se sunce naći u doba dana kad se mora vratiti kući, a on bi pokazao isto mjesto i uvijek je bio točan.

Jašući masajskim rezervatom ugledala sam jednom Каготеnуи sa psima, daleko od kuće. Nije me vidio i smatrao je da je posve sam i da ga nitko ne promatra. Pustio bi pse da otrče, a zatim ih dozvao zviždaljkom. Ponovio je to tri ili četiri puta dok sam ga promatrala s konja. Tu, na ravnici, uvjeren da ga nitko ne vidi, prepustio se novim vizijama života.

Nosio je zviždaljku na uzici oko vrata, ali se jednog dana vratio bez nje. Upitala sam ga gestama što se dogodilo sa zviždaljkom, a on mi je, također gestama, odgovorio da je nema, da je izgubljena. Nije me nikada zamolio za drugu zviždaljku. Možda je smatrao da druge zviždaljke i nema, ili je pak odlučio da se ne miješa u nešto što ga se zapravo ne tiče. Možda ju je čak i sam bacio, jer je nije uspio uskladiti s ostalim predodžbama o životu.

BU&CW

Mighty 176

Pooran Singh

Singhova mala kovačnica nedaleko od ljuštionice kave nalikovala je na pravi pakao u minijaturi sa svim njegovim klasičnim značajkama. Bila je napravljena od valovitog lima, i kad bi sunce zažarilo krov, a iznutra se usijala peć, užario bi se i sam zrak u kolibi i oko nje. Okolica je cijeloga dana odzvanjala od zaglušne buke, od udaraca željeza po željezu, a sama je koliba bila puna sjekira i slomljenih kotača, pa je podsjećala na stare slike jezivih gubilišta.

No, kovačnica je bila i vrlo privlačna, i kad god bih otišla promatrati kako Pooran Singh radi, u njoj i oko nje bilo je uvijek ljudi. Radio je nadljudski brzo kao da mu prijeti smrt ako ne dovrši posao za pet minuta, mahnito skakao oko nakovnja, visokim, kreštavim ptičjim glasom izvikivao naloge dvama mladim Kikujuima, svojim pomoćnicima, i ponašao se uopće poput čovjeka što ga upravo spaljuju na lomači ih pak nekakva razdražena arhiđavla obuzeta svojim đavoljim poslom. No, Pooran Singh nije bio nikakav đavo, već izuzetno krotak stvor, pa se izvan radnog vremena ponašao gotovo kao djevica. Bio je pravi pravcati fundi, što znači majstor svih zanata - ne samo kovač, već i tesar, sedlar i stolar; sam je izradio ne jedna kola za farmu. No, najviše je volio raditi kao kovač, i bio je pravi užitak promatrati ga kako nabija obruč na kotač.

Njegova je vanjština varala: potpuno odjeven, s kaputom i širokim nabranim bijelim turbanom, te dugom crnom bradom, doimao se dostojanstveno i korpulentno, gotovo glomazno. No, za nakovnjem, gol do pojasa, izgledao je nevjerojatno krhko i žustro s prsnim košem nalik na pješčani sat, tipičnim za Indijce.

I Kikujuima i meni sviđala se Singhova kovačnica iz dva razloga.

Prvo, zbog samog željeza, te najfascinantnije sirovine koja potiče ljudsku maštu na duga putovanja i priziva u sjećanje tisuću predodžbi: plug i mač, top i kotač - ljudsku civilizaciju, pobjedu čovjeka nad prirodom u najsažetijem obliku, pa je primitivni narodi lako mogu shvatiti ili dokučiti; a Pooran Singh je kovao željezo.

Drugo, domoroce je kovačnici privlačila njena pjesma. U živahnom, pravilnom i neobičnom sopranskom pjevu kovačnice krije se mitska snaga. Muškost tog pjeva preneražava i topi ženska srca, on je neposredan i naravan, govori istinu i samo istinu. Ima u njemu i brutalnosti i vedrine, susretljiv je i pomaže vam ostvariti velike pothvate,, rado kao u igri. Domoroci ljube ritam, pa su se veselo okupljah oko Singhove kovačnice. Prema jednom drevnom nordijskom zakonu, čovjek nije odgovorao za riječi izgovorene u kovačnici. I ovdje, u Africi, jezik bi se u kovačnici odriješio i razgovor je tekao nesputano, a nadahnuta pjesma čekića poticala je smiona maštanja.

Pooran Singh me služio mnogo godina i bio je vrlo dobro plaćen. No, njegova je plaća uvelike nadilazila njegove potrebe, jer je bio pravi pravcati asket. Nije jeo meso, nije pio ni pušio, nije se kockao, a odjeću je nosio sve dok se ne bi

BU&CW

Mighty 177

raspala. Slao je novac u Indiju za školovanje djece. Jedan njegov mlađi sin, Delip Singh, došao je jednom prilikom iz Bombaya da posjeti oca. Dječak je izgubio kontakt sa željezom i jedini metal što sam ga razabrala na njemu bilo je naliv-pero u džepu. Mitske odlike nisu se prenijele na drugu generaciju.

No, zato je Pooran Singh, mahnitajući nad nakovnjem, zadržao aureolu za sve vrijeme rada na farmi, a vjerojatno i do kraja života. On je služio bogovima, zagrijan i užaren, poput elementarnog duha. U njegovoj kovačnici čekić vam je pjevao željenu melodiju, kao da mami glas vašeg srca. Meni je čekić pjevao drevne grčke stihove koje mi je preveo jedan prijatelj:

Eros bije k’o čekićem kovač,

i mami iz prkosa iskre.

On srce mi hladi suzom i tugom,

k’o rijeka željezo vrelo.

BU&CW

Mighty 178

Neobičan susret

Dok smo masajskim rezervatom vozili transporte za vladu, ugledala sam jednoga dana nešto neobično, prizor što se, kohko znam, još nikome nije ukazao. Sve se dogodilo usred dana dok smo napredovali travnjakom.

Zrak u Africi utječe na pejzaž mnogo više nego u Evropi, jer je ispunjen nejasnim obrisima i fatamorganama, pa je u neku ruku prava pozornica zbivanja. Na podnevnoj vrelini zrak podrhtava i titra poput strune na violini, podiže duge poteze travnjaka s akacijama i brežuljcima i stvara goleme vodene površine u suhoj travi.

Kretali smo se kroz taj užaren, gorući zrak; protiv svog običaja bila sam daleko ispred kola s Farahom, Duškom, mojim psom, i totom koji je nadzirao Duška. Šutjeli smo jer je bilo prevruće za bilo kakav razgovor. Odjednom se stepa na horizontu pokrenula, zagalopiral - brže od gibanja zraka: zdesna nam je dijagonalno prilazilo golemo krdo divljih životinja.

- Pogledaj koliko gnuova - rekla sam Farahu. No, trenutak kasnije nisam više bila sigurna da li sam ugledala gnuove; uzela sam dalekozor, ali mi u to doba dana ni on nije pomogao. - Što ti misliš, Farah, jesu li to gnuovi? - upitala sam ga.

Zamijetila sam da se Dusk sav usredotočio na životinje, naćulio uši i oštrim očima pratio njihovo napredovanje. Cesto sam ga puštala da trči za gazelama i antilopama na ravnjacima, ali mi se toga dana činilo da je prevruće, pa sam rekla totou da ga ne pušta s uzice. U istom trenu Dusk je divlje zalajao i skočio, oborio totoa, pa sam sama morala zgrabiti uzicu i zadržavati ga svom snagom. Bacila sam pogled prema životinjama. - Kakve su to životinje? - upitala sam ga.

Na travnjaku je teško ocijeniti udaljenost zbog drhtava zraka i jednoličnosti krajolika, kao i zbog raštrkanih akacija što nalikuju na moćno, staro prašumsko drveće premda se zapravo uzdižu samo dvanaest stopa iznad tla, pa ih i žirafe nadvisuju glavom na dugom vratu. Stoga vas vara i veličina divljih životinja što ih nazirete u daljini, pa usred dana možete lako pobrkati šakala s oriksom ili noja s bivolom. - To su divlji psi, memsahib - odgovorio mi je Farah nakon nekog vremena.

Divlji psi obično lutaju u skupinama po tri ili četiri, premda ih katkada može biti i desetak. Domoroci ih se boje i kažu da su vrlo krvoločni. Kad sam jednom jahala rezervatom nedaleko od farme, naišla sam na četiri divlja psa koji su me pratili na udaljenosti od petnaestak koraka. Dva mala terijera što sam ih imala u to doba nisu se odvajali od mene, čak su stalno trčkarah ispod konja, sve dok nismo prešli rijeku i približili se farmi. Divlji pas je manji od hijene i velik otprilike kao njemački ovčar. Crn je, s bijelim čuperkom na kraju repa i zašiljenih ušiju. Koža divljeg psa ničemu ne služi, jer strahovito zaudara, a dlaka je gruba i neravna.

Sada je pred nama bilo zacijelo pet stotina divljih pasa. Prilazili su nam u laganom kasu, posve neuobičajeno, ne gledajući ni lijevo ni desno, kao da ih je

BU&CW

Mighty 179

nešto poplašilo ili kao da jure da što prije stignu na cilj. Kad su nam prišli, neznatno su skrenuli, ali ni tada se nisu obazirali na nas niti usporili. Približili su nam se najviše pedesetak koraka. Trčali su u dugoj koloni, po dva do četiri u redu, pa je trebalo dosta vremena da cijela kolona prođe mimo nas. Još nije prošlo ni pola kolone kad mi je Farah rekao: - Ti su psi iscrpljeni, dugo su trčali.

Kad su svi prošli i počeli se gubiti u daljini, potražili smo pogledom safari. Kola su još bila dobrano iza nas, pa smo, iscrpljeni od uzbuđenja, sjeli na travu i pričekali ih. Dusk je bio neobično uznemiren i uporno je potezao remen kako bi se otrgnuo i potrčao za divljim psima. Da ga nisam na vrijeme svezala, razmišljala sam, sada bi ga već pojeli.

Kočijaši su skočili s kola i pritrčali nam da nas upitaju što se dogodilo. Ni njima ni sebi nisam mogla objasniti što je tolike divlje pse natjeralo na bezglavi trk. Domoroci su ih smatrah zloslutnim znakom, nagovještajem rata, jer divlji se psi hrane strvinom. Premda su poslije razgovarah o svim ostalim zbivanjima u toku safarija, o tom događaju nisu mnogo pričali.

Ispričala sam tu priču mnogima, ali mi nitko nije vjerovao. Bilo kako bilo, istinita je, i moji domoroci mogu je posvjedočiti.

BU&CW

Mighty 180

Papiga

Razmišljajući o mladosti, stari se danski brodovlasnik sjetio kako je jednom - bilo mu je tada šesnaest godina - proveo noć u singapurskoj javnoj kući. Pošao je u javnu kuću s mornarima s očeva broda, pa je sjedio i razgovarao s jednom starom Kineskinjom. Kad je saznala da dolazi iz daleke zemlje, iznijela je staru papigu koju joj je davno darovao ljubavnik iz mladih dana, Englez plemenita roda. Prema tome, razmišljao je dječak, papigi je zacijelo bilo stotinu godina. Znala je izgovoriti rečenice na svim mogućim jezicima, fraze što ih je pokupila u kozmopolitskoj atmosferi te kuće. Međutim, prije no što joj je darovao pticu, ljubavnik je naučio papigu nekoliko riječi koje nije razumjela ni žena ni ostali posjetioci. Stoga je već odavno odustala od pitanja. No, kako on dolazi izdaleka, rekla mu je, te su riječi možda na njegovu jeziku, pa bi ih mogao prevesti.

Molba je neobično uzbudila dječaka. Kad je pogledao papigu i zamislio da bi iz tog užasnog kljuna mogao čuti danski, gotovo je pobjegao iz kuće. Ostao je samo da ugodi staroj Kineskinji. No, kad je starica navela pticu da izgovori spornu rečenicu, dječak je prepoznao starogrčki. Ptica je vrlo polako izgovarala riječi, a dječak je znao dovoljno grčki da prepozna Sapfine stihove:

Mjesec je zaš’o i Plejade,

i ponoć je za nama,

a sati prolaze, prolaze,

i ležim sama.

Kad joj je preveo stihove, starica je cmoknula usnama i zakolutala sitnim, kosim očima. Zamolila ga je da ponovi stihove i slušala ih kimajući glavom.

BU&CW

Mighty 181

OPROŠTAJ S FARMOM

BU&CW

Mighty 182

»Bogovi i ljudi, svi smo tako obmanuti!«

BU&CW

Mighty 183

Teška vremena

Moja je farma bila na prevelikoj visini za uzgajanje kave. Za hladnih mjeseci mraz bi ofurio niže dijelove plantaže, i ujutro bi mladice kavina drveta i mlade koštunice posmeđile i uvenule. Vjetar je neprekidno puhao s ravnjaka, tako da ni u rodnim godinama nismo nikada imali isti prinos kave po jutru kao vlasnici farmi u nižim okruzima Thika i Kiambu, na visini od četiri tisuće stopa.

U području Ngonga nedostajalo nam je i kiše, a tri puta doživjeli smo pravu sušu koja nam je nanijela veliku štetu. Kad bi godišnje palo tisuću dvjesta pedeset milimetara kiše, ubrali bismo osamdeset tona kave, a u godini s tisuću četiri stotine milimetara dobivali bismo skoro devedeset tona; no, doživjeli smo i dvije sušne godine, jednu sa petsto i drugo sa šesto dvadeset pet milimetara kiše, pa smo ubrali samo šesnaest odnosno petnaest tona kave, i te su godine bile katastrofalne za farmu.

U isto vrijeme cijena kave je pala sa stotinu funti po toni na šezdeset ih sedamdeset. Nastupila su teška vremena. Nismo mogli plaćati dugove, a nismo imali ni novaca za obrađivanje plantaže. Moji rođaci u domovini, koji su imali dionice u farmi, pisali su mi da ću je morati prodati.

Razmišljala sam o svim mogućim sredstvima da spasim farmu. Jedne sam godine pokušala uzgojiti lan na još neobrađenoj zemlji. Uzgajanje lana je zanimljiv posao, ali zahtijeva mnogo vještine i iskustva. Zatražila sam savjet od jednog belgijskog izbjeglice; kad me upitao na kojoj površini kanim posijati lan, rekla sam mu da sam predvidjela tri stotine jutara. - Qa, Madame, c’est impossible - odmah je uzviknuo i dodao da se lan može uspješno uzgojiti na pet, pa i na deset jutara, ah ne na više. Međutim, deset jutara ne bi nam pomoglo, pa sam ipak zasijala lanom stotinu i pedeset jutara. Polje lana u nebeskoplavom cvatu prekrasna je slika - poput komadića neba na zemlji - i nema bolje sirovine za preradu od lanenih vlakana, čvrstih i sjajnih, pomalo masnih na dodir. U mislima pratite njihovu otpremu i preradu u plahte i noćne košulje. Međutim, Kikuju nisu mogli od danas na sutra i bez neprekidnog nadzora ovladati čupanjem, močenjem i grebenanjem lana; stoga mi se izjalovio i uzgoj lana.

Tih godina većina se farmera okušala u sličnim poslovima, i nekima je naposljetku sinula spasonosna ideja. Trud Ingrid Lindstrom iz Njora urodio je plodom poslije mog odlaska iz Afrike. Pošto se dvanaest godina mučila s povrćem, svinjama, purama, grmovima ricinusa i sojom, te doživjela propast svega i sve oplakala, spasila je farmu i sebi i svojoj obitelji uzgajanjem buhača koji se otpremao u London i prerađivao u insekticid. Međutim, ja nisam imala sreće sa svojim pokušajima, i kad bi zavladala suša i zapuhao hladan vjetar iz stepe Athi, stabljike kave bi se objesile i lišće požutjelo, a dio plantaže napadali su štetnici resokrilci i teške virusne bolesti.

BU&CW

Mighty 184

Da spasimo plantažu kave pokušali smo gnojiti polja. Budući da sam bila naviknuta na evropski način zemljoradnje, nisam mogla ni zamisliti žetvu s negnojene zemlje. Kad su skvoteri na farmi čuli za moju zamisao, dohrlili su da mi pomognu, te iz svojih boma za stoku i koze dopremili gnojivo staro nekoliko desetaka godina. Bilo je rastresito poput treseta, pa je bilo lako njime baratati. Između redova kavovca izorali smo brazde malim novim plugovima koje je vukao samo jedan vol, a kako na polja nismo mogli ući kolima, žene su nosile gnoj u vrećama na leđima i rasprostirale ga po brazdama, vreću po drvetu, a zatim smo plugovima zgrtali zemlju na gnoj. Bilo je lijepo promatrati taj posao od kojeg sam mnogo očekivala, ali ni gnojenjem nismo ništa postigli.

Prava je nevolja bila u tome što nismo imali kapitala, jer je bio potrošen još u samom početku prije no što sam ja preuzela farmu. Nismo mogli provesti radikalna poboljšanja, pa smo morali živjeti od danas do sutra - i takav se način života posljednjih godina posve ustalio na farmi.

Da imam novaca, razmišljala sam, odustala bih od kave, posjekla kavovce i zasadila šumsko drveće na farmi. U Africi drveće raste vrlo brzo, pa za deset godina možete lijepo šetati ispod visokih eukaliptusa i akacija što ste ih za kišnog razdoblja sami dopremili iz rasadnika u sanducima - po dvanaest sadnica u sanduku - i posadili. Drvo se dobro prodavalo u Nairobiju kao građevni materijal i za ogrjev. Sadnja drveća plemenit je posao koji pruža dugogodišnje zadovoljstvo. Veliki dijelovi farme bili su nekad prekriveni prašumom, ali su drvo, na žalost, prodali Indijcima koji su raskrčili šumu prije no što sam preuzela farmu. I sama sam u godinama oskudice morala posjeći šumu na zemljištu oko ljuštionice radi goriva za parni stroj, i ta me šuma sa svojim visokim drvećem i živahnim zelenim sjenama neprekidno progonila u snu. Nikad mi ničega nije bilo toliko žao koliko te šume. Kad bih namakla nešto novca, posadila bih ponegdje eukaliptuse, ah sve je to bilo nedovoljno. Takvim tempom trebalo bi mi barem pedeset godina da pošumim stotine i stotine jutara zemlje, pretvorim farmu u šuštavu šumu i na rijeci podignem malu pilanu. Skvoteri, koji su, dakako, imali drugačije pojmove o vremenu od bijelaca, neprekidno su se nadali dobu kad će svi uživati u obilju ogrjevnog drva - kao u dobra stara vremena - iz šume što sam je namjeravala posaditi.

Razmišljala sam i o govedarstvu te o otvaranju mljekare na farmi. Međutim, naša je farma bila u području zaraženom rodezijskom bolešću, i ako smo htjeli uzgojiti prvorazrednu stoku morali smo je ustrajno čistiti od krpelja. Stoga je bilo teže konkurirati stočarima iz sjevernijih, nezaraženih dijelova zemlje; doduše, Nairobi nam je bio vrlo blizu, pa smo svakog jutra mogli tamo kolima otpremati mlijeko. Neko vrijeme imali smo stado rasnih krava, i na ravnjaku smo sagradili bazen za stočne kupelji kojima smo ih oslobađah krpelja. No, sve smo morali rasprodati, a bazen je utonuo u tlo i obrastao travom, te je nalikovao na ruševine starog dvorca. Poslije, kad bih se uvečer, u vrijeme mužnje, odšetala do Maugeove ili Kaninuove bome i osjetila topao miris krava, ponovno bih oćutjela kako me razdire bol od želje za stajama i vlastitom mljekarom. Kad bih izjahala u stepu, u mislima bih je vidjela svu prošaranu kravama kao cvijećem.

No, ti su snovi s godinama blijedjeli, pa se naposljetku rasplinuli. Nije mi

BU&CW

Mighty 185

više bilo ni krivo; nadala sam se samo da ću s uzgojem kave uspjeti održati farmu.

Farma je velik teret ako ga nosite sami na leđima. Moji domoroci, pa i bijeli namještenici, prepustili su mi svu neizvjesnost i svu brigu o svojoj sudbini, a katkada mi se činilo da se tako ponašaju i sami volovi, pa i kava. Kao da su se sva bića, i nijema i ona s darom govora, složila da sam ja kriva što kiše kasne i što su noći tako hladne. Uvečer mi se činilo da nemam pravo bezbrižno sjesti i čitati, i strah da ću izgubiti farmu istjerao bi me iz kuće. Farah je znao za sve moje tuge i nevolje i nije odobravao moje noćne šetnje. Govorio je o leopardima što su viđeni blizu kuće poslije zalaska sunca; stajao bi na verandi, lik u bijelom, jedva vidljiv u tami, i čekao me. No, tuga me tako obuzela da nisam ni razmišljala o leopardima. Znala sam da neću ništa postići tim noćnim lutanjima farmom, a ipak sam sve obilazila poput duha kojemu viša sila zapovijeda da luta, ali ne zna zašto i kamo.

Dvije godine prije odlaska iz Afrike pošla sam u Evropu. Krenula sam natrag u doba berbe kave, pa prije dolaska u Mombasu nisam mogla ništa doznati o žetvi.

Još na brodu neprekidno sam procjenjivala žetvu. Kad sam bila optimistički raspoložena, računala sam da ćemo ubrati sedamdeset i pet tona; no, u trenucima neraspoloženja ili nervoze smatrala sam da nipošto nećemo ubrati više od šezdeset tona.

Farah me dočekao u Mombasi, i nisam ga se usudila odmah upitati za žetvu kave; neko smo vrijeme razgovarali o drugim novostima s farme. No uvečer, prije odlaska na spavanje, nisam više mogla izdržati, te sam ga upitala koliko su tona kave ukupno ubrali. Somalcima je obično drago kad objave nesreću. Međutim, Farah je stajao do vrata, nimalo sretan već vrlo ozbiljan, poluzatvorenih očiju. Zabacio je glavu, progutao tugu i rekao: - Četrdest tona, memsahib. - Tada sam znala da neću moći zadržati farmu. Sva boja i sav život oko mene počeli su iščezavati. Sumorna i zagušljiva hotelska soba u Mombasi, s betonskim podom, starim željeznim krevetom i otrcanom mrežom protiv komaraca, poprimila je odjednom neodoljivo značenje kao simbol svijeta - bez ukrasa, bez traga ljepote ljudskog života u njemu. Nisam više rekla ni riječi Farahu, ali ni on nije ništa prozborio, nego je otišao, a s njim i posljednje prijateljsko biće na svijetu.

Međutim, ljudski um ima veliku moć samoobnavljanja, i usred noći pomislila sam, kao Old Knudsen, da četrdeset tona ipak nešto znači, ali taj pesimizam . . . pesimizam je koban. U svakom slučaju, putujem kući i još ću jednom skrenuti na prilaznu cestu. Ondje su moji radnici, i prijatelji će me posjetiti. Za deset sati ugledat ću iz vlaka plavu siluetu Ngonga na jugozapadnom horizontu.

Iste godine napali su nas skakavci. Govorilo se da su došli iz Abesinije; poslije dvije sušne godine u toj sjevernijoj zemlji krenuli su prema jugu i proždirali svu vegetaciju na svom putu. Prije no što smo ih uopće ugledali, zemljom su se proširile strašne vijesti o pustoši što su je iza sebe ostavljali - u sjevernom dijelu zemlje polja kukuruza i pšenice i voćnjaci pretvorili su se poslije

BU&CW

Mighty 186

njihova pohoda u golemu pustinju. Kolonisti su slali glasnike južnim susjedima da ih upozore na dolazak skakavaca. No, ni upozorenja nisu pomagala. Na svim farmama pripremah su visoke naslage drva i komušina, palili ih čim bi naišli skakavci i slali radnike s praznim limenkama govoreći im da kriče, urlaju i lupaju po limenkama kako bi uplašili skakavce i spriječili im spuštanje na zemlju. No, bila je to samo odgoda, jer koliko god ih plašili, skakavci nisu mogli zauvijek ostati u zraku; svaki se farmer mogao samo nadati da će ih potjerati na sljedeću, južniju farmu, što su ih više plašili i tjerah, skakavci su bivah sve gladniji i pohlepniji i naposljetku se spustili i zaustavili. Južno od mene prostirali su se ravnjaci masajskog rezervata, pa sam se nadala da ću uspjeti zadržati skakavce u letu i otjerati ih preko rijeke Masaima.

Već su me tri-četiri glasnika iz susjednih doseljeničkih farmi u našem okrugu obavijestila o najezdi skakavaca, ali nisu se pojavili, pa sam počela vjerovati da je posrijedi lažna uzbuna. Jedno sam poslijepodne uzjahala i uputila se u našu duku, prodavaonicu mješovite robe na glavnoj cesti, koju je radi opskrbe radnika na farmi i skvotera vodio Abdullai, Farahov mlađi brat. Ispred duke ugledala sam Indijca u dvokolici koju su vukle mazge. Ustao je sa sjedala i dao mi znak da mu priđem, jer nije mogao dvokolicom na neravan teren.

- Gospođo, skakavci dolaze na vašu farmu - rekao je kad sam dojahala do njega.

- Rekli su mi to već mnogo puta - rekoh - ali ih još nisam vidjela. Možda situacija i nije tako strašna kako ljudi pričaju.

- Gospođo, okrenite se, molim vas - reče Indijac.

Okrenula sam se i na sjevernom horizontu ugledala - sjenu nalik na dugu dimnu povlaku, kao da grad gori - »milijunski grad što bljuje dim u čisti zrak«, sjetila sam se - ili nalik na rijetki oblak koji uzlazi.

- Što je to? - upitah.

- Skakavci - odgovori Indijac.

Na povratku kroz stepu spazila sam nekoliko skakavaca, možda najviše dvadeset. Navratila sam upravitelju farme i rekla mu da sve pripremi za dolazak skakavaca. Oboje smo pogledali prema sjeveru i vidjeli da se tamni oblak polako diže. Dok smo ga promatrali, poneki skakavac prozujao bi zrakom mimo nas ili pao i otpuzao.

Kad sam idućeg jutra otvorila vrata i pogledala van, cijeli krajolik poprimio je boju blijede, mutne terakote. Drveće, travnjak, prilazna cesta i sve što sam mogla obuhvatiti pogledom bilo je u toj boji, kao da je u noći napadao debeli sloj žućkastocrvenkasta snijega. Skakavci su posvuda zasjeli. Dok sam sve to gledala, pejzaž je počeo podrhtavati i raspadati se, skakavci su se pokrenuli i uzletjeli, i zrakom su zašištala njihova krila - odlazili su.

Taj put nisu učinili veliku štetu na farmi, jer su u nas samo prenoćili. Sad smo vidjeli kako izgledaju: palac i pol dugi, smećkastosivi i crvenkasti, na dodir ljepljivi. Na prilaznoj cesti slomili su nekoliko visokih stabala samo sjedeći na njima. Gledajući to drveće i znajući da jedan skakavac teži možda samo desetinu unče, odmah mi je bilo jasno koliko ih je bilo.

BU&CW

Mighty 187

Napadali su nas dva-tri mjeseca. Ubrzo smo odustali od svih pokušaja da ih zastrašivanjem otjeramo, jer je sve bilo uzaludno i tragikomično. Povremeno bi doletio mali roj - poput korpusa koji se odvojio od glavnine snaga - i samo. projurio iznad farme. No, katkada su dolazili u golemim eskadrilama i danima bi nadlijetali farmu, a njihovi zračni napadi znali su trajati po dvanaest sati. Kad bi nasrtali u najgušćim rojevima, podsjećali su me na snježnu mećavu u domovini; fijukali su i bjesnjeli poput olujnog vjetra, lamatali malim, tvrdim, bjesomučnim krilima na sve strane i iznad glave, bliješteći poput tankih čeličnih oštrica na suncu, ali ga ipak zastirući. Skakavci se zadržavaju u pojasu između zemlje i vrhova drveća, a iznad te zone zrak je čist. Zujeći vam se zalijeću u lice, prodiru kroz ovratnik, ulaze u rukave i obuću. Od njihovih nasrtaja dobivate vrtoglavicu, obuzima vas nemoćni bijes i očajanje, panični strah od mase. Pojedinac u toj masi nije važan; ubili ga ili ne ubili, ništa se neće promijeniti. Kad skakavci odu i izgube se na horizontu poput sve tanje perjanice dima, još vas dugo prati osjećaj gađenja prema vlastitom licu i rukama, posvuda gdje su miljeli.

Golema jata ptica - roda i ždralova - slijedila su rojeve skakavaca, kružeći nad njima, spuštajući se i hodajući poljima, obilato se gosteći hordama insekata - pravi drski ratni špekulanti.

Od vremena do vremena skakavci bi se zadržavali na farmi. Nisu učinili mnogo štete na plantaži kave; lišće kavovca, nalik na lovorovo, pretvrdo im je, pa bi samo polomili pokoje drvce.

No, zato su polja kukuruza nakon pustošenja pružala bolan prizor; na njima nije ostajalo ništa osim nekoliko suhih, uvijenih listova što su visjeli sa slomljenih stabljika. Moj vrt pokraj rijeke, koji je zbog natapanja uvijek bio zelen, nalikovao je sada na smetište - nigdje više cvijeća, povrća i začinskih trava. Skvoterske shambe bile su puste poput raskrčene i spaljene zemlje što su je rojevi kukaca pregazili kao valjkom, a tu i tamo virio bi iz prašine mrtvi skakavac, jedini plod na zemlji. Skvoteri su samo stajali i gledali ih. Starice koje su se grbile kopajući i sadeći na shambama mahale su šakama prijeteći posljednoj slabašnoj sjeni što se gubila na nebu.

Armija skakavaca ostavila je za sobom mnogo mrtvih ratnika. Na glavnoj cesti koju su također bili zaposjeli, pa su ih automobili i zaprege nemilice gazili, vidjeli su se, kad se roj povukao, tragovi kotača, jasno obilježeni njihovim malim mrtvim tijelima, i protezali su se unedogled poput željezničke pruge.

Skakavci su položili jajašca u tlo. Sljedeće godine, poslije kišnog razdoblja, izlegli su se mali crnosmeđi skakavci - u prvom stadiju života kad još ne mogu letjeti već samo gmižu i proždiru sve što im se nađe na putu.

Kad sam ostala potpuno bez novaca i nisam mogla prihodima pokrivati rashode, morala sam prodati farmu.

Kupila ju je jedna velika kompanija iz Nairobija. Smatrali su da je položaj farme previsok za kavu; kako ih poljoprivreda nije zanimala, namjeravali su posjeći sve kavovce, rasparcelirati zemlju, trasirati ceste i s vremenom, kad se Nairobi proširi na zapad, prodati zemljište za gradilišta. Farmu sam prodala

BU&CW

Mighty 188

potkraj godine.

Mislim da se uza sve nevolje ne bih odrekla farme da nije bilo jednog važnog razloga. Kava koja još nije dozrela na biljkama pripadala je banci koja je imala prvu hipoteku na nju. Mogla se obrati, obraditi u ljuštionici i otpremiti tek u svibnju ili još kasnije. Do tog vremena trebalo je da ostanem na farmi kao upraviteljica, pa je sve na izgled trebalo ostati kao i dotad. A u međuvremenu će se možda sve vratiti na staro, pomislila sam, jer svijet valjda nije tako krut i proračunat.

Tako je počelo čudno razdoblje mog života na farmi. Farma mi više nije pripadala, ali sam se barem mogla pretvarati da ne priznajem stvarnu situaciju, kad joj već nisam mogla pogledati u oči, jer svakidašnji se život nije promijenio. Učila sam iz sata u sat umijeće življenja u trenutku, a možda i u vječnosti u kojoj stvarni događaji trenutka nemaju gotovo nikakvu ulogu.

Začudo, u tom razdoblju nisam ni sama vjerovala da ću se morati odreći farme ili zauvijek napustiti Afriku. Ljudi iz moje okoline, sve same razborite osobe, uvjeravali su me da ću to morati učiniti; na to su me upozoravala i pisma iz domovine, a i svakidašnji život. Međutim, ništa me nije moglo razuvjeriti, pa sam neprekidno mislila kako ću kosti ostaviti u Africi. To čvrsto uvjerenje mogla sam objasniti ili opravdati samo činjenicom što nisam mogla ni zamisliti drugačiji život.

U toku tih mjeseci u mislima sam razradila program, strategiju obrane od sudbine i njenih saveznika, ljudi iz moje okoline. Odsad ću morati popuštati u svim nevažnim stvarima, razmišljala sam, da prištedim sebi suvišne nedaće. Dopustit ću neprijateljima da rade, govore i pišu što hoće - jer ću naposljetku ipak pobijediti i zadržati farmu i svoje ljude. Ne mogu ih izgubiti; može li se dogoditi nešto nezamislivo?

Stoga sam i posljednja shvatila da moram otići. Kad se sjetim posljednjih mjeseci u Africi, čini mi se da su beživotne stvari naslutile moj odlazak mnogo prije mene. Brda, šume, ravnjaci i rijeke - svi su znali da ćemo se morati rastati. Kad sam se počela miriti sa sudbinom i pregovarati o prodaji farme, krajolik se počeo drugačije ponašati prema meni. Dotad sam bila dio njega, osjećala sušu kao groznicu, a cvjetni pokrivač na ravnici kao novu haljinu. Sada se krajolik odvojio od mene, malo udaljio, kako bih ga vidjela izrazitije i u cjelini.

Tako je i s brdima u toku tjedna prije kišnog razdoblja. Kad ih gledate navečer, odjednom se pokrenu i razotkriju, izgledaju nadohvat ruke, izrazita su oblika i živih boja, kao da vam se žele predati sa svime što u njima živi, kao da s mjesta na kojem stojite možete zakoračiti na zeleni obronak. I tada pomislite: ako sada šumska antilopa iziđe na čistinu, možda ću joj vidjeti oči kad okrene glavu, možda uši kako njima striže; ako ptičica sjedne na grančicu grma, mogla bih čuti njen pjev. To predavanje brda u ožujku znak je da kiše dolaze, ali sada je to bio znak rastanka.

Slično predavanje osjetila sam i u drugim zemljama pred odlazak, ali sam zaboravila što je značilo. Činilo mi se da krajolik nikad nije bio ljepši, kao da će i samo razmišljanje o njemu biti dovoljno da me usreći za cijeli život. Sjena je sa

BU&CW

Mighty 189

svjetlom podijelila krajolik, a nebo je krasila duga.

U društvu s ostalim bijelcima, odvjetnicima i poslovnim ljudima iz Nairobija, ili s prijateljima koji su mi davali savjete u vezi s povratkom, osjećala sam se neobično izdvojeno, i taj osjećaj bolio bi me fizički kao da me netko guši. Smatrala sam se jedinom razumnom osobom među njima; no, kadšto sam pomislila kako se ne bih drugačije osjećala ni da sam jedina luda među normalnim ljudima.

Zbog neobičnog smisla za stvarnost domoroci na farmi bili su svjesni situacije i mog raspoloženja kao da sam im o tome održala predavanje ili napisala knjigu. A ipak su tražili od mene pomoć i podršku i ni jedan jedini nije pokušao sam srediti svoju budućnost. Trudili su se svim silama da me zadrže, pa su stoga pravili svakojake planove i povjeravali mi ih. Kad sam napokon prodala farmu, sjedili su od jutra do mraka ispred moje kuće, ne stoga da bi sa mnom razgovarah već prije zato da bi pratili sve moje kretnje. U odnosima vođe i sljedbenika javlja se paradoksalan trenutak: oni u njemu jasno vide sve slabosti i neuspjehe, mogu ga savršeno i nepristrano ocijeniti, a ipak se neizbježno obraćaju njemu kao jedinom spasiocu, kao da svi putovi vode samo k njemu. Stado ovaca ponaša se slično prema pastiru; premda životinje poznaju kraj i vrijeme mnogo bolje od svoga čuvara, ipak će ga slijediti, pa makar ih odveo u ponor. Zbog svoje nadmoćne, nagonske vjere u Boga i Ðavla Kikuju su lakše od mene prihvatili stanje, ali su se ipak zadržavali oko moje kuće i čekali naredbe, premda su najvjerojatnije u isto vrijeme razglabali o mom neznanju i besprimjernoj nesposobnosti.

Možda ćete pomisliti da sam teško podnosila njihovu neprekidnu prisutnost ispred kuće znajući da im ne mogu pomoći i spasiti ih od zle sudbine zbog koje sam toliko patila. No, nije bilo tako. Uvjerena sam da nas je međusobna blizina i te kako tješila i olakšavala nam muke. Naše međusobno razumijevanje bilo je jače od razuma. Tih mjeseci često sam razmišljala o Napoleonu i njegovu povlačenju iz Moskve. Obično se misli da ga je razdirala bol dok je gledao svoje vojnike kako trpe i umiru oko njega, ali bi najvjerojatnije i sam smjesta umro da nije bio s njima. Noću bih brojila sate do trenutka kad će se domoroci ponovno približiti kući.

BU&CW

Mighty 190

Kinanjuijeva smrt

Te godine umro je poglavica Kinanjui. Jedan njegov sin došao je kasno jedne večeri i zamolio me da pođem s njim u selo jer otac umire. - Nataka kufa, želi umrijeti - kažu domoroci.

Kinanjui je već ostario. Nedavno je doživio nešto zaista značajno: ukinuti su propisi o karanteni masajskog rezervata. Čim je stari poglavica Kikujua doznao za odluku, krenuo je s pratnjom na dug put prema jugu, u rezervat, da sredi razne račune s Masaima i dovede kući svoje krave zajedno s teladi što su ih donijele na svijet u izgnanstvu. Ondje se i razbolio. Ako sam dobro razumjela, krava ga je udarila u kuk - što se smatralo uzrokom smrti dostojnim jednog poglavice Kikujua - i ozljeda je izazvala gangrenu. Kinanjui se možda predugo zadržao kod Masaia ili je bio suviše slab za dugo putovanje, ali je naposljetku ipak odlučio poći kući. Vjerojatno je i suviše zapeo za svojom stokom i ne bi se bio ni vratio dok je svu ne sakupi, a možda se ondje prepustio i njezi jedne svoje udane kćeri sve dok nije posumnjao u njezinu dobru volju da ga izliječi. Napokon je ipak krenuo kući, i čini se da su se njegovi pratioci zdušno zauzeh za njega i dobrano se namučili da prevale tako dug put sa smrtno bolesnim starcem na nosilima. Sada je umirao u svojoj kolibi i poslao po mene.

Kinanjuijev sin došao je po mene poslije večere, i već je pao mrak kad smo se s Farahom odvezli u njegovo selo, praćeni svjetlom mladog mjeseca. Putem je Farah započeo razgovor o tome tko će naslijediti Kinanjuija kao poglavica Kikujua. Stari je poglavica imao mnogo sinova, a čini se da je među Kikujuima bilo nekoliko struja. Farah mi je rekao da su dva njegova sina kršćani, ali je jedan rimokatolik, dok je drugi prešao u Škotsku crkvu, i obje su se misije nedvojbeno trudile da Kikuju proglase poglavicom njihova pretendenta. Kikuju su pak htjeli trećeg, mlađeg sina, poganina.

Cesta je završavala stočnim putem preko livade. Trava je posivjela od rose. Prije ulaska u selo morali smo prijeći srebrni potočić što je krivudao suhim riječnim koritom, i tu nas je zatekla gusta magla. Kinanjuijeva manyatta dočekala nas je u tišini noći obasjane mjesečinom - niz koliba, malih stožastih spremišta i boma za stoku. Kad smo ušli u selo, ne gaseći svjetla, ugledala sam ispod krova od trstike automobil što ga je Kinanjui bio kupio od američkog konzula kad je došao na farmu da donese presudu u sporu Wanyangerri. Stajao je posve napušten, sav zguljen i zarđao; Kinanjui sad nije ni razmišljao o njemu, nego se okretao putovima svojih otaca i želio vidjeti svoje krave i žene.

Premda je utonulo u tamu, selo nije spavalo. Ljudi su bili budni i okružili su nas čim su čuli automobil. Naselje nije više izgledalo kao prije. Kinanjuijeva таnуаПа uvijek je bila živahna i bučna poput vrela što izbija iz zemlje i slijeva se na sve strane. Tu su se kovali i zasnivali svi mogući pothvati, praćeni budnim očima dostojanstvene, dobrohotne, središnje ličnosti, Kinanjuija. Sada se krilo smrti nadvilo nad manyattu i poput jakog magneta mijenjalo prilike i ljude

BU&CW

Mighty 191

stvarajući nove konstelacije i grupe. Blagostanje svakog člana obitelji i plemena bilo je na kocki. Takve spletke i prizori uvijek su se odigravali oko kraljevske smrtne postelje, pa tako i ovdje, usred prodornog zadaha krava i pod blijedim mjesečevim svjetlom. Pošto smo izišli iz auta, dječak sa svjetiljkom u ruci odveo nas je u Kinanjuijevu kolibu. Gomila domorodaca pošla je s nama, ali je ostala vani.

Nisam još nikad bila u Kinanjuijevoj kući. Ta kraljevska palača bila je mnogo veća od običnih kikujuovskih kohba, ah se iznutra nije razlikovala od njih. Okvir kreveta bio je napravljen od kolaca i remenja, a uokolo je stajalo nekoliko drvenih stolaca bez naslona. Dvije-tri vatrice gorjele su na utabanom zemljanom podu, vrućina u prostoriji je gušila. Dim je bio tako gust da u početku nisam ništa razabirala iako je fenjer stajao na podu. Kad su mi se oči malo privikle, razabrala sam u prostoriji tri ćelava starca, Kinanjuijeve stričeve ili savjetnike, jednu vrlo staru ženu koja se oslanjala na štap ne mičući se od kreveta, jednu lijepu djevojku i dječaka od trinaest godina - kakvu li je to novu konstelaciju izazvao magnet pokraj poglavičine smrtne postelje?

Kinanjui je ležao opružen na krevetu i umirao, i zadah truleži širio se oko njega i gušio, pa sam se isprva bojala otvoriti usta da me ne svlada mučnina. Starac je potpuno gol ležao na kockastoj prostirci koju sam mu nekoć darovala. Nije podnosio nikakvu težinu na gangrenoznoj nozi koja je izgledala strašno i bila tako otečena da se koljeno nije ni razabiralo. Pri svjetlu sam vidjela da je bila sva prošarana, od kuka do stopala, crnim i žutim prugama. Prostirka je bila tamna i vlažna kao da je tekućina nezaustavljivo tekla iz noge.

Kinanjuijev sin, koji je došao po mene na farmu, donio mi je evropsku stolicu, s jednom nogom kraćom od ostalih, i postavio je tik do kreveta.

Kinanjuijeva glava i trup potpuno su oslabili, pa se isticao samo njegov snažni kostur. Doimao se poput golema, grubo izdjeljana drvena lika. Između usana virili su zubi i jezik. Oči su mu bile mutne, mliječnobijele na tamnom licu. No, još je vidio, i kad sam prišla njegovoj postelji, upro je pogled u mene i nije ga skidao dokle god sam bila u kolibi.

Polako, vrlo polako vukao je ruku preko tijela i lagano je spustio na moju. Mučili su ga strašni bolovi, ali je još bio priseban i dostojanstven, premda gol i nemoćan na svom krevetu. Razabrala sam iz njegova pogleda da se s putovanja vratio kao pobjednik i doveo svu stoku usprkos otporu svojih masajskih zetova. Dok sam sjedila i gledala ga, sjetila sam se jedne njegove slabosti: bojao se grmljavine; kad je jednom bio u mojoj kući dok je vani grmjelo, skupio se kao miš tražeći rupu u koju bi se zavukao. No sada se više nije bojao ni munje ni zastrašujućih gromova; bilo je očito da je obavio svoju dužnost na svijetu i vratio se kući okrunjen nagradom. Da je bio pribraniji i da se mogao sjetiti svega u životu, otkrio bi u njemu vrlo malo trenutaka u kojima je izvukao kraći kraj. Preda mnom se gasila velika životna snaga i moć uživanja, simbol mnogostruke aktivnosti. - Laka ti smrt, Kinanjui - rekoh u sebi.

Starci su šutke stajali u kolibi kao da su izgubili dar govora. Prišao mi je samo dječak koji me bio dočekao sa svjetiljkom, vjerojatno jedan od Kinanjuijevih

BU&CW

Mighty 192

najmlađih sinova. Kad se približio očevu krevetu, obratio mi se, čini mi se, u skladu s dogovorom prije mog dolaska.

Misijski je hječnik čuo, objasnio mi je, da je Kinanjui bolestan, pa ga je došao posjetiti. Rekao je Kikujuima da će se vratiti po samrtnika i odvesti ga u misijsku bolnicu, pa sada čekaju kamion koji će ga još noćas prevesti u bolnicu. No, Kinanjui nije htio ići u bolnicu. Stoga je poslao po mene. Htio je da ga prevezem u svoju kuću prije negoli stignu ljudi iz misije. Dok je dječak govorio, Kinanjui me gledao.

Sjedila sam i slušala ga teška srca.

Da je Kinanjui ležao na smrtnoj postelji u bilo koje doba u prošlosti, prije godinu dana, pa i prije tri mjeseca, odmah bih ispunila njegovu želju. No, sada se sve promijenilo. Moj se položaj u posljednje vrijeme pogoršavao, pa sam se bojala da će biti i gori. Provodila sam dane u uredima Nairobija, slušajući poslovne ljude i odvjetnike i pregovarajući s vjerovnicima. Kuća u kojoj je Kinanjui htio umrijeti nije više bila moja.

Kinanjui se oprašta sa svijetom, razmišljala sam gledajući ga, i nitko ga ne može spasiti. Umrijet će u automobilu ili kad stignemo kući. Ljudi iz misije okrivit će me za njegovu smrt, i svi će im povjerovati.

Dok sam sjedila na rasklimanoj stolici u kolibi, osjetila sam da bi to bio pretežak teret za mene. Nisam više imala snage da se suprotstavim moćnicima. Nisam se više smjela izlagati javnoj osudi.

Borila sam se protiv nedoumice, pokušala se prisiliti da mu ispunim želju, ali me hrabrost napustila - morala sam ga ostaviti u kolibi.

Farah je stajao do vrata i slušao dječakove riječi. Kad je vidio da još šutim, prišao mi je i počeo mi tihim i uzbuđenim glasom objašnjavati kako da najbolje prenesemo Kinanjuija u auto. Digla sam se i povukla se s njim u stražnji dio kolibe, malo dalje od starčevih očiju i zadaha što se širio iz postelje. Rekla sam Farahu da ne namjeravam povesti Kinanjuija. Farah je potpuno nepripremljen dočekao obrat; oči i cijelo lice smračili su mu se od iznenađenja.

Rado bih bila još malo ostala s Kinanjuijem, ali nisam htjela dočekati ljude iz misije i gledati kako ga odvoze.

Prišla sam postelji i rekla mu da ga ne mogu povesti. Nisam morala obrazložiti svoju odluku. Kad su starci u kolibi shvatih da sam odbila, opkolili su me i uskomešali se; dječak se malo udaljio i stao kao ukopan, učinio je sve što je mogao. Sam Kinanjui nije se ni uznemirio ni promijenio izraz lica, samo me uporno gledao kao i dotad, pa se činilo da se sjetio kako mu se i prije nešto slično dogodilo, a vjerojatno je tako i bilo.

- Kwa heri, Kinanjui - pozdravila sam ga na rastanku. - Zbogom.

Njegovi vreli prsti pomakli su se na mojem dlanu. Kad sam se okrenula prije no što sam stigla do vrata, sumračnost kolibe i dim već su progutali velik ispruženi lik mog poglavice. Kad sam izišla, već je bilo vrlo hladno. Mjesec se spustio na horizont, jer je zacijelo prošla ponoć. U tom trenutku dvaput je zakukurijekao Kinanjuijev pijetao.

BU&CW

Mighty 193

Umro je te noći u misijskoj bolnici. Dvojica njegovih sinova obavijestili su me o tome drugi dan poslije podne. Zamolili su me da idućeg dana prisustvujem sprovodu u Dagorettiju, blizu njegova sela.

Kikuju inače nemaju običaj pokapati mrtve, nego ih prepuštaju hijenama i lešinarima. Taj me običaj oduvijek privlačio; mora da je lijepo kad te polegnu pod sunce ili zvijezde, pa te brzo i uredno raskljuju, pojedu i očiste, kad se sjediniš s prirodom i postaneš dio krajolika. Za epidemije španjolske gripe hijene su cijele noći zavijale na shambama, i poslije sam često na stepi ili u visokoj šumskoj travi nailazila na lubanje nalik na orahe što su pali s đrveta.

No, taj se običaj kosi s civilizacijom. Vlasti su uporno nastojale navesti domoroce da pokapaju mrtve, ali bez mnogo uspjeha.

Rekli su mi da će Kinanjuija pokopati, i mislim da su se dogovorili kako će odstupiti od običaja zato što je Kinanjui bio poglavica. Možda su htjeli iskoristiti obred za veliki domorodački skup.

Sutradan sam se odvezla u Dagoretti nadajući se da ću vidjeti sve niže poglavice iz zemlje i doživjeti svečani domorodački obred.

Međutim, Kinanjuija su pokopali po crkvenom, posve evropskom obredu. Pogrebu je prisustvovalo nekoliko državnih službenika, šef okružne policije i dva funkcionara iz Nairobija. No, dominirali su svećenici, i stepa se na poslijepodnevnom suncu crnjela od njih. Francuska, Anglikanska i Škotska misija bile su obilato zastupljene. Ako su htjele u Kikujuima pobuditi dojam da su se sada dočepale mrtvog poglavice, onda su u tome i uspjele. Njihova je moć bila nedvojbena, i bilo je očito da Kinanjui ne bi nipošto mogao izbjeći njihovoj vlasti. To je stari crkveni trik. Tada sam prvi put vidjela učenike misijskih škola, o broju da i ne govorim, obraćene domoroce u polusvećeničkim haljama - tko zna kakvu su funkciju obavljali - debele mlade Kikujue s naočalama, sklopljenih ruku, nalik na neljubazne eunuhe. Vjerojatno su tu bila i Kinanjuijeva dva sina kršćanina koji su toga dana zaboravili vjerske nesuglasice, ali ja ih nisam poznavala. Sprovodu je prisustvovalo i nekoliko starih poglavica. Među njima bio je i Кеоу, pa sam s njim razgovarala o Kinanjuiju. Međutim, oni su se držali iza kulisa cijele predstave.

Raku su iskopali ispod eukaliptusa na ravnici i postavili konop oko nje. Došla sam rano i stala tik do groba, ispred konopa, gledajući kako se mnoštvo poput muha roji oko rake.

Dovezli su Kinanjuijevo tijelo kamionom iz misijske bolnice i spustili ga pokraj groba. Ne znam jesam li ikad u životu bila tako zbunjena i zaprepaštena. Bio je krupan i visok muškarac, i sjetila sam se kako je izgledao kad je u pratnji svojih vijećnika došao k meni na farmu, pa i na smrtnoj postelji prije dva dana. Međutim, lijes gotovo kvadratnog oblika, u kojemu su ga dopremili, nije bio dulji od pet stopa. U početku nisam ni pomislila da je to lijes; pretpostavljala sam da je to sanduk s priborom za pokop. Ipak je to bio Kinanjuijev lijes. Ne znam zašto su u Škotskoj misiji odabrali takav oblik; možda i nisu imali ništa drugo. No, kako su unutra smjestili Kinanjuijevo tijelo, kako uopće leži? Spustili su lijes na zemlju, blizu mjesta na kojem sam stajala.

BU&CW

Mighty 194

Na poklopcu je bila velika srebrna ploča na kojoj je pisalo, kako sam poslije doznala, da lijes daruje misija poglavici Kinanjuiju, a ispod toga citat iz Biblije.

Obred je dugo trajao. Misionari su se izmjenjivah jedan za drugim i govorili, vjerojatno poklanjajući dužnu pažnju uvjeravanju i opominjanju. No, nisam ih slušala. Držala sam se za konop oko Kinanjuijeva groba. Nakon misionara izredalo se nekoliko pokrštenih domorodaca, i njihovo je revanje odzvanjalo zelenom ravnicom.

Napokon su Kinanjuija spustili u zemlju njegove domovine i prekrili ga njome.

Povela sam u Dagoretti i sluge da vide sprovod. Ostali su još neko vrijeme da porazgovore s prijateljima i rođacima. Rekli su da će se vratiti pješice, pa smo se Farah i ja sami odvezli kući. Farah je šutio kao grob što smo ga napustili. Teško se mirio s činjenicom što sam odbila primiti Kinanjuija u svoju kuću; dva dana bio je posve izgubljen i obuzet teškom sumnjom i tjeskobom.

Kad smo se zaustavili pred kućnim vratima, rekao je: - Ne uzimaj to previše k srcu, memsahib.

BU&CW

Mighty 195

Grob u brdima

Na povratku sa safarija Denys Finch-Hatton zadržao se neko vrijeme na farmi. No, kad sam počela pakirati stvari, pa nije više mogao ostati kod mene, preselio se k Hughu Martinu u Nairobi. Odande je svaki dan dolazio na farmu i večerao sa mnom, pa smo sjedili - kad sam već rasprodala namještaj - na sanducima koji su nam služili kao stolice i stol; sjedili smo i ćaskali do kasno u noć.

Ponekad smo u razgovoru prihvaćali realnost mog odlaska iz Afrike. Smatrao je Afriku svojom domovinom, shvaćao je moje brige i tugovao sa mnom, pa i kad se smijao mojoj potištenosti zbog rastanka sa stanovnicima farme.

-Misliš li doista - upitao me - da ne možeš živjeti bez Sirunge?

- Da, mislim da ne mogu - odgovorila sam.

No, većinu vremena što smo ga proveli zajedno razgovarali smo i ponašah se kao da budućnost ne postoji; njemu ionako nije bilo svojstveno da brine o njoj, kao da je znao da njemu mogu pomoći nama nepoznate sile koje je mogao prizvati po želji. Posve se prirodno uklopio u moj plan da prepustim stvari svom toku i pustim ljude da govore i misle što žele. Dok je bio sa mnom, činilo mi se potpuno normalnim i u skladu s našim ukusom da sjedimo na sanducima u praznoj kući. Citirao mi je ove stihove:

»Ne kvari nikad

Drugom veselje,

Ne tražim sućut,

Već radosne želje.«

Tih tjedana odlazili smo na kratke letove iznad brda Ngong ili prema jugu, iznad rezervata divljači. Jednog jutra Denys je došao po mene vrlo rano, odmah poslije izlaska sunca, pa smo na ravnici južno od brda vidjeli lava.

Govorio je o pakiranju knjiga koje su godinama bile u mojoj kuai, ali se nije nikada ozbiljno prihvatio tog posla.

- Zadrži ih - rekao je. - Nemam ih gdje staviti.

Nije se mogao odlučiti kamo da ode kad predam kuću novim vlasnicima. Na uporno nagovaranje jednog prijatelja otišao je jednom u Nairobi da pogleda bungalove za iznajmljivanje, ali se ubrzo vratio ogorčen onim što je vidio, pa nije htio ni razgovarati o tome, a kad mi je za večerom počeo opisivati kuće i namještaj, odjednom je zastao i zašutio s izrazom gađenja i tuge, posve neobičnim za njega. Došao je u dodir s načinom života koji nije mogao podnijeti.

Međutim, u tom negodovanju nije bilo ničeg osobnog, kao da je zaboravio kakav ga život neizbježno čeka, i kad sam ga na to upozorila, prekinuo me je. - Što

BU&CW

Mighty 196

se mene tiče - rekao je - bit ću savršeno sretan sa šatorom u masajskom rezervatu, a mogu unajmiti i kuću u somalskom selu.

Te večeri prvi put je spomenuo moju budućnost u Evropi. Smatrao je da ću ondje možda biti sretnija nego na farmi i daleko od civilizacije kakva sada prodire u Afriku. - Znaš - rekao je - taj afrički kontinent sklon je jakom sarkazmu.

Denys je imao zemljište blizu mora, trideset milja sjeverno od Mombase, na obali zatona Takaunga. Nedaleko su se pružale ruševine starog arapskog naselja s prilično neuglednim minaretom i bunarom - nakupine sivog kamena nagrizene zubom vremena s nekoliko mangoa u sredini. Na zemljištu je sagradio kućicu u kojoj sam provela neko vrijeme. Primorska je pustoš bila božanstvena, veličanstvena: modri Indijski ocean, zaton Takaunga prema jugu te svijetlosive i žute koraljne stijene strme nerazvedene obale što se protezala unedogled.

Za oseke ste mogli miljama hodati prema moru kao po golemoj nepravilno popločenoj piazzi i sakupljati školjke i zvjezdače. Ribari iz plemena Suahili lutali su obalom s pojasom oko slabina i crvenim ili plavim turbanom - kao da je oživio Sindbad moreplovac - i prodavali šarene, bodljikave i vrlo ukusne ribe. Obala ispod kuće bila je sva izbušena dubokim sjenovitim spiljama u kojima ste mogli sjediti i promatrati svjetlucavu plavu pučinu. S nailaskom plime voda bi ispunila spilje sve do razine terena na kojemu je bila sagrađena kuća, a kroz šupljikave koraljne stijene more je uzdisalo i pjevušilo najčudnije melodije, kao da tlo pod nogama živi; plimni val nasrtao je duboko u zaton Takaunga poput vojske u jurišu.

Bila sam u Takaungi za punog mjeseca; savršenstvo tih blistavih, mirnih noći topilo mi je srce. Spavalo se s vratima otvorenim prema srebrnom moru; razigrani povjetarac tiho je šaputao donoseći zrnca pijeska na kameni pod. Jedne noći prošla je pokraj same obale kolona arapskih daua bježeći bešumno od monsuna, i njihova su jedra nalikovala na niz smeđih sjena na mjesečini.

Denys je katkada govorio da će Takaunga biti njegov dom u Africi i da će odande odlaziti na safarije. Kad sam mu rekla da ću morati napustiti farmu, ponudio mi je svoju kuću na obali kao što sam ja njemu ponudila svoju u brdima. No, bijelci ne mogu dugo boraviti na moru bez komfora, a u Takaungi, koja je smještena prenisko za moj ukus, bilo je prevruće.

U svibnju one godine kada sam otišla iz Afrike Denys je otputovao u Takaungu na tjedan dana. Namjeravao je sagraditi veću kuću i posaditi mango. Otišao je avionom, duljim kursom preko Voia da istraži ima li ondje lavova radi safarija. Domoroci su uporno pričali o krdu slonova što je sa zapada došlo u područje Voia, pogotovu o jednom velikom mužjaku, dvaput većem od ostalih slonova, koji je sam lutao šikarom.

Premda je sebe smatrao izuzetno razboritim, Denys je bio podložan posebnim raspoloženjima i zlim slutnjama, pa bi danima šutio, iako ni sam nije bio toga svjestan. Čudio bi se kad bih ga upitala što mu je. Takvo ga je raspoloženje obuzelo i nekoliko dana prije odlaska na more; bio je odsutan duhom, zaokupljen mislima, ali kad sam mu to spomenula, samo se nasmijao.

Zamolila sam ga da povede i mene, jer sam htjela ponovno uživati u moru.

BU&CW

Mighty 197

Najprije je pristao, a zatim se predomislio. Ne može me povesti, rekao je, let iznad Voia mogao bi biti vrlo neugodan, pa će možda morati sletjeti i spavati u šikari i stoga povesti slugu sa sobom. Podsjetila sam ga na obećanje da će mi iz zraka pokazati Afriku. Da, odgovorio mi je, imam pravo, i bude li slonova oko Voia, doći će po mene i povesti me da ih vidim čim pronađe povoljna mjesta za slijetanje i logorovanje. Bilo je to prvi put da mi Denys nije ispunio želju za letenjem.

Otišao je u petak, osmoga. - U četvrtak gledaj u nebo - rekao je prije odlaska. - Vratit ću se na vrijeme da zajedno ručamo.

Već je pokrenuo auto da se odveze na aerodrom u Nairobi, ali se tada vratio u kuću da potraži knjigu pjesama, koju mi je bio darovao, i ponese je sa sobom na put. Oslonio je jednu nogu na prag automobila i potražio u knjizi pjesmu o kojoj smo jednom raspravljah.

Evo tvojih sivih gusaka - rekao je.

»Vidjeh guske sive, nad ravnima lete

Treperave, divlje, visoko u zraku -

Nepokolebljive od horizonta do horizonta

Duše krute u pruženu vratu -

I bjelina siva beskrajna nebesa krasi

I zrake sunca nabore planina.«

Zatim je zauvijek otišao mašući mi iz auta.

Denysu se pri slijetanju u Mombasi slomila elisa. Telegrafirao je u Nairobi da mu pošalju rezervne dijelove, pa mu ih je East Africa Airway Сотраnу poslala po domorodačkom sluzi u Mombasu. Kad je avion popravljen i Denys se spremio za let, rekao je sluzi da pođe s njim. No, sluga je odbio. Bio je vičan avionu i letio je s mnogima, pa i sa samim Denysom. Denys je bio izvrstan pilot i u tom je svojstvu, kao i u svemu ostalome, stekao velik ugled među domorocima. No, mladić nije ovaj put htio letjeti s Denysom.

Mnogo kasnije susreo se s Farahom u Nairobiju i ispričao mu sve o tom događaju. - Ni za stotinu rupija ne bih bio onoga dana letio s bwanom Bedarom - rekao je Farahu. Domorodac je još izrazitije osjetio sjenu sudbine što ju je oćutio i sam Denys posljednjih dana u Ngongu.

Stoga je Denys poveo u Voi svoga slugu Kamauu. Jadni Kamau bojao se letenja. Jednom mi je pričao kako za letenja upre oči u stopala i ne miče se sve dok ne slete; bio je sav izvan sebe od straha kad god bi bacio pogled iz letjelice na krajolik duboko ispod sebe.

U četvrtak sam motrila nebo ne bih li ugledala Denysa. Nadala sam se da će uzletjeti u Voiu s izlaskom sunca i za dva sata sletjeti u Ngongu. Kako nije došao, odvezla sam se u Nairobi jer sam ondje morala nešto obaviti.

Kad god sam u Africi bila bolesna ili vrlo zabrinuta, opsjedale bi me teške misli. Tada mi se činilo da mojoj okolini prijeti opasnost ili nevolja, da sam u toj

BU&CW

Mighty 198

nevolji na krivoj strani i da me stoga svi gledaju s nepovjerenjem i strahom.

Ta je mora bila povezana sa sjećanjima na ratno doba. Nekoliko godina u koloniji su, naime, mislili da sam pronjemački raspoložena, pa nisu imali povjerenja u mene. Sumnja se rodila kad sam neposredno prije početka rata kupovala u Naivashi konje za generala von Lettowa, zapovjednika njemačke vojske u Njemačkoj Istočnoj Africi. U svojoj naivnosti nisam ni razmišljala o mogućim posljedicama. Šest mjeseci prije tog događaja putovah smo zajedno u Afriku, pa me zamolio da mu kupim abesinske priplodne kobile; međutim, prvih mjeseci morala sam razmišljati o drugim stvarima pa sam smetnula njegovu molbu s uma. Tek poslije, pošto mi je uporno pisao o tim kobilama, otputovala sam napokon u Naivashu da ih kupim. Ubrzo zatim izbio je rat, pa kobile nisu ni otpremljene iz zemlje. Ipak, nisam se mogla sakriti od činjenice da sam prije samog početka rata kupovala konje za njemačku vojsku. Sumnje nisu, na sreću, potrajale do svršetka rata i nestale su kad je moj brat, dobrovoljac u engleskoj vojsci, odlikovan Viktorijinim križem poslije ofenzive kod Amiensa, sjeverno od Royea. Taj je događaj bio čak objavljen u East African Standardu pod naslovom »Brat naše sugrađanke odlikovan Viktorijinim križem«.

U to doba nisam otuđenost uzimala k srcu, znajući da nipošto nisam pronjemački raspoložena, i mislila sam da ću sve moći raščistiti bude li potrebno. No, taj događaj mi se zacijelo i nesvjesno urezao u pamet, i još godinama sjećala bih se tih dana kad god sam bila iscrpljena ili ležala s visokom temperaturom. Posljednjih mjeseci u Africi, kad je sve pošlo nizbrdo, sjećanja su se nadvila nada mnom poput tame, poput zastrašujućeg duševnog poremećaja.

Toga četvrtka u Nairobiju mora se neočekivano ušuljala u me i tako me obuzela da sam već pomislila kako ću poludjeti. Nekakva duboka tuga opsjela je i ljude što sam ih susretala, i svi su mi okretali leđa. Nitko nije stao i razgovarao sa mnom. Kad bi me prijatelji ugledali, ušli bi u auto i odvezli se. Čak me i gospodin Duncan, stari Škot, trgovac mješovitom robom, pogledao nekako uplašeno i izišao iz dućana kad sam ušla, premda sam kod njega godinama kupovala i plesala s njim na velikom balu u Guvernerovoj palači. Usred Nairobija počela sam se osjećati kao na pustom otoku.

Faraha sam ostavila na farmi da dočeka Denysa, pa nisam imala s kim razgovarati. Kikuju mi u takvim okolnostima ne bi pomogli, jer se njihove predodžbe stvarnosti, štoviše, sama stvarnost, razlikuju od naših. Trebalo je da ručam kod lady McMillan, pa sam mislila da ću ondje naići na bijelce s kojima ću moći razgovarati i vratiti duševni mir.

Odvezla sam se do lijepe starinske kuće McMillanovih na kraju aleje bambusa i zatekla ondje društvo za stolom. No, osjećala sam se isto kao na ulicama Nairobija. Svi su bili smrtno ozbiljni, a kad sam ušla, razgovor je zamro. Sjela sam pokraj svog starog prijatelja Bulpetta. Spustio je glavu i progovorio samo nekoliko riječi. Pokušala sam zbaciti sjenu što se svom težinom spustila na mene i razgovarati s njim o planinarenju u Meksiku, ali on kao da se ničega nije sjećao.

To društvo nije za mene, pomislila sam, vratit ću se na farmu. Denys je već

BU&CW

Mighty 199

zacijelo stigao. Razgovarat ćemo i razumno se ponašati, i ponovno ću se pribrati i sve shvatiti.

Međutim, pošto smo ručah, lady McMillan me odvela u svoj mali salon i ispričala mi da se u Voiu dogodila nesreća. Denysov se avion srušio, i on je poginuo.

Čini mi se da sam već na sam zvuk Denysova imena znala istinu i sve u trenu shvatila.

Poslije mi je pisao šef okružne policije iz Voia i obavijestio me o pojedinostima nesreće. Denys je bio prenoćio kod njega i sljedećeg dana rano ujutro poletio s aerodroma na moju farmu. S njim je bio i njegov sluga. Uzletio je, a tada se okrenuo i počeo se brzo vraćati, leteći na visini od samo dvije stotine stopa. Odjednom se avion zanjihao, počeo obrtati i padati poput grabljivice kada se obrušava na plijen. Kad je udario o zemlju, zapalio se, pa zbog vrućine ljudi nisu mogli prići letjelici. Pošto su naposljetku granama i zemljom ugasili vatru, ustanovili su da se avion smrskao i da su oba muškarca poginuli pri padu.

Još godinama nakon nesreće ljudi u koloniji smatrali su Denysovu smrt nenadoknadivim gubitkom. U svom odnosu prema njemu prosječni stanovnici kolonije pokazali su odjednom smisao za istančanost, poštovanje vrijednosti izvan moći njihova shvaćanja. Najčešće su govorili o njemu kao sportašu; raspravljali su o njemu kao izvrsnom igraču kriketa i golfa, o sportskim uspjesima o kojima ni sama nisam čula, pa sam tek poslije njegove smrti doznala da je bio slavan. Odajući mu počast kao sportašu, nisu zaboravili spomenuti ni njegovu genijalnost. No, zapravo su pamtili da nije bio nimalo samosvjestan, nimalo koristoljubiv i bezuvjetno istinoljubiv - osobine koje sam inače uočavala samo u slaboumnika. U koloniji nitko obično ne oponaša takva čovjeka, ali mu se poslije njegove smrti ondje dive možda iskrenije nego bilo gdje drugdje.

Domorpci su poznavali Denysa bolje od bijelaca, i za njih je njegova smrt bila bolan gubitak.

Kad sam u Nairobiju saznala za Denysovu nesreću, pokušala sam otputovati u Voi. Avionska kompanija uputila je u Voi Toma Blacka da napiše izvještaj o nesreći, pa sam se odvezla na aerodrom; no, njegov je avion već bio uzletio.

Možda bih se mogla probiti do Voia autom, pomislila sam, ali kako je počelo kišno razdoblje, morala sam se propitati kakve su ceste. Dok sam sjedila i čekala vijesti o cestama, sjetila sam se Denysove želje da ga pokopaju u brdima Ngonga. Čudila sam se što mi to prije nije palo na um, premda sam, zapravo, tek tada shvatila da će ga trebati pokopati. Tek mi je sada sve postalo jasno, kao da mi je netko pokazao sliku.

Svojedobno sam Denysu pokazala mjesto, na prvom grebenu u rezervatu divljači, što sam ga odredila za svoj grob, jer sam tada mislila da ću smrt dočekati u Africi. Kad smo jedne večeri sjedili na terasi i gledali brda, rekao je kako bi i sam htio da ga ondje pokopaju. Poslije je također znao reći, kad smo se vozili u brdima: - Hajde da se odvezemo do naših grobova.

Jednom smo ondje logorovali u potrazi za bivolima, pa smo poslije podne

BU&CW

Mighty 200

odšetali na obronak da ga detaljnije razgledamo. Pred nama se pružao beskrajan, veličanstven pogled; zalazeće sunce obasjalo nam je planinu Кеnуа i Kilimandžaro. Denys je ležao na travi i jeo naranču govoreći kako bi rado zauvijek ostao u brdima. Moj je grob bio nešto više. S jednog i drugog mjesta nazirala se moja kuća u šumi, daleko na istoku. Sutra ćemo se vratiti kući zauvijek, pomislila sam, usprkos teoriji da svi moramo umrijeti.

Gustav Mohr se odvezao na farmu čim je saznao za Denysovu smrt. Kad me nije našao kod kuće, potražio me u Nairobiju. Ubrzo zatim stigao je i Hugh Martin i pridružio nam se. Obavijestila sam ih o Denysovoj želji, o grobu u brdima, pa su odmah telegrafirali u Voi. Prije no što sam se vratila na farmu, rekli su mi da će Denysovo tijelo ujutro dopremiti vlakom, pa se sprovod u brdima može održati u podne, a ja sam se u međuvremenu trebala pobrinuti da se iskopa raka.

Gustav Mohr pošao je sa mnom na farmu da ondje prespava i pomogne mi sljedećeg jutra. Trebalo je da budemo u brdima prije izlaska sunca i točno odredimo mjesto kako bismo na vrijeme pripremili raku.

Kišilo je cijelu noć, a kišica nas je pratila i kad smo ujutro krenuli u brda. Kolotečine na cesti bile su pune vode. Stigavši u brda kao da smo ušli u oblake. Nismo vidjeli ni stepu što se prostirala lijevo ispod nas ni obronke i vrhove zdesna; sluge su se vozili kamionom iza nas i već na udaljenosti od desetak koraka nestajali u magli koja je s usponom bivala sve gušća. Ipak smo uspjeli nazrijeti oznaku na cesti, pa smo znali da smo ušli u rezervat divljači. Prešli smo još nekoliko stotina metara i izišli iz auta. Kamion sa slugama ostavili smo na glavnoj cesti dok ne pronađemo podesno mjesto za grob. Jutarnja hladnoća štipala je prste.

Raka nije smjela biti daleko od ceste, a ni zemljište prestrmo zbog kamiona. Neko smo vrijeme hodali zajedno razgovarajući o magli, a zatim smo se razdvojili, pa je svatko krenuo svojim putom i odmah se izgubio u magli.

Veličanstveni planinski krajolik nerado se otkrivao oko mene i odmah se zatvarao, a vrijeme je podsjećalo na kišne dane u sjevernim krajevima. Farah je hodao do mene noseći vlažnu pušku; bojao se da ne naletimo na krdo bivola. Sve što bi iznenada izronilo pred našim očima činilo nam se gorostasnim. Lišće sive divlje maslinice i duga trava, viša od nas, bili su natopljeni vodom i odisali jakim mirisom. Premda sam imala kabanicu i gumene čizme, ubrzo sam bila mokra do kože kao da sam gazila kroz rijeku. U brdima je vladala grobna tišina; samo kad bi se spustila jača kiša, čuo bi se šapat sa svih strana. Jednom se magla razdvojila, pa sam ispred sebe ugledala pojas plavoljubičasta krajolika, a u daljini se uzdizalo nešto tamno, nalik na škriljevac - zacijelo jedan od visokih vrhova koji su ubrzo zatim ponovno zastrli crni oblaci i magla. Hodala sam i hodala i naposljetku stala. Ništa se nije moglo učiniti sve dok se ne razvedri.

Gustav Mohr doviknuo mi je dva-tri puta kako bi utvrdio gdje sam, te mi prišao dok mu se kiša slijevala s lica i ruku. Rekao mi je da će magla potrajati otprilike jedan sat i da raka neće biti na vrijeme pripremljena ako se odmah ne dogovorimo o mjestu ukopa.

- Ali ja ne vidim gdje smo - rekla sam - i ne možemo ga pokopati na mjestu

BU&CW

Mighty 201

gdje grebeni ometaju pogled. Pričekajmo još malo.

Neko smo vrijeme stajali u dugoj travi i šutke pušili. Upravo kad sam bacila opušak, magla se malo prorijedila, i kroz sivilo se počela probijati blijeda, hladna svjetlost. Za deset minuta znali smo gdje stojimo. Ispod nas se prostirao ravnjak, a mogla sam pratiti i trasu ceste kojom smo došli, jer je krivudala obronkom, penjala se prema nama, pa opet krivudala i nastavljala se. Daleko prema jugu, ispod oblaka koji su neprekidno mijenjali ižgled, vidjeli su se isprekidani, tamnoplavi brežuljci na podnožju Kilimandžara. Nebo se prema sjeveru razbistrilo; blijede zrake nakosile su se na nebu, i blistava srebrna pruga začas je prekrila hrbat planine Кеnуа. Odjednom se na istoku, mnogo bliže, ukazala ispod nas crvena točka u sivilu i zelenilu - jedino crvenilo na vidiku; bio je to krov moje kuće na šumskoj čistini. Nismo se morali udaljavati, jer smo bili na željenom mjestu. Ubrzo zatim ponovno je počela padati kiša.

Dvadesetak koraka od nas obronak je prekidala uska prirodna terasa. Ondje smo označili granice groba i kompasom odredili položaj - od istoka prema zapadu. Pozvali smo sluge i naredili im da posjeku travu pangama, velikim noževima za krčenje šikare, i iskopaju raku u mokroj zemlji. Mohr ih je nekoliko poveo sa sobom da pripremi put za kamion od ceste do groba; poravnali su zemlju, odrezali granje u šikari i naslagali ga na klizavi put, na žalost, ne do groba, jer je teren bio suviše strm. Dosad je sve bilo tiho, ali kad su sluge počeli raditi, u brdima se začula jeka. Udarci lopata su odjekivali poput laveža psića.

Stiglo je nekoliko automobila iz Nairobija, pa smo poslali slugu da im pokaže put, jer u toj divljini ne bi mogli spaziti malu skupinu ljudi pokraj groba u šikari. Došli su i Somalci iz Nairobija, ostavili kola s mazgama na cesti i polako nam prilazili, po trojica-četvorica, iskazujući tugu na somalski način, kao da žele sakriti glave i pobjeći od svijeta. Denysovi prijatelji iz unutrašnjosti zemlje, koji su saznali za njegovu smrt, dovezli su se iz Naivashe, Gil-Gila i Elmenteite, i automobili su im bili prekriveni blatom zbog brze i duge vožnje. Budući da se razvedrilo, iznad nas ukazala su se četiri planinska vrha na pozadini modrog neba.

Rano poslije podne dovezli su Denysovo tijelo iz Nairobija. Slijedili su put kojim je obično odlazio na safari u Tanganjiku i polako vozili vlažnom cestom. Stigavši do posljednjeg uspona, stali su i izvukli uzak lijes pokriven zastavom. Kad su ga spustili u grob, i krajolik se pretvorio u nijemi ambijent tuge; brda su se svečano ukočila, kao da razumiju i znaju koga smo položili u njihovo krilo; ubrzo su preuzela i obred - nije li se on odnosio samo na njih i na Denysa? - prepustivši prisutnima ulogu sićušnih promatrača u krajoliku.

Denys je prošao svim stazama afričkog visočja i bolje od svih bijelaca poznavao je njegovo tlo i godišnja doba, biljke i divlje životinje, vjetrove i mirise. Pratio je i sve vremenske promjene u brdima, njihove stanovnike, oblake, zvijezde na njihovu nebu. Nije prošlo mnogo vremena otkako je stajao ovdje u brdima, gologlav na poslijepodnevnom suncu, netremice gledao u daljinu i dalekozorom otkrivao tajne krajolika. Prigrlio je tu zemlju, i ona se mijenjala u njegovim očima i u duhu, sve dok je nije obilježio svojom ličnošću i prisvojio je. Sada je Afrika prihvatila njega i mijenjat će ga sve dok se s njom ne sjedini.

BU&CW

Mighty 202

Kako sam čula, biskup iz Nairobija nije htio doći, jer nije bilo vremena za posvećenje zemlje na kojoj je bio grob, ali je na pokop stigao drugi svećenik i održao nadgrobno slovo koje dotad nisam čula, i u tom prostranstvu njegov je glas bio slabašan ali jasan, poput pjeva planinske ptičice. Mislim da bi se Denysu sve to najviše svidjelo kad završi. Svećenik je pročitao psalam »K brdima oči svoje uzdižem.«

Pošto su ostali bijelci otišli, Gustav Mohr i ja zadržali smo se još neko vrijeme. Muslimani su čekali da i mi odemo, a zatim su stali do groba da se pomole.

U danima poslije Denysove smrti na farmi su se počeli sakupljati njegovi sluge sa safarija. Nisu govorili zašto dolaze, ali nisu ništa ni tražili, već su samo sjedili oko kuće naslanjajući se leđima na zid i nadlanicama na opločenu terasu; uglavnom su šutjeli, što nije običaj među domorocima. Došli su Malimu i Sar Sita, Denysovi smioni, lukavi, neustrašivi nosači pušaka i tragači, koji su ga pratili na svim safarijima. Bili su u lovu i s princom od Walesa, i mnogo godina poslije tog safarija princ se sjetio njihovih imena i rekao da toj dvojici, kad su zajedno, nema premca. Veliki su tragači na ovom mjestu izgubili trag i sada nepomično sjedili. Pridružio im se i Kanuthia, njegov vozač, koji ga je vozio tisućama milja kroz bespuća, vitki mladi Kikuju, budna pogleda kao u majmuna; sada je sjedio isred kuće poput tužna, promrznuta majmunčeta u kavezu.

Bilea Isa, Denysov somalski sluga, stigao je na farmu iz Naivashe. Dvaput je bio s Denysom u Engleskoj, ondje se školovao i govorio je izvrsno engleski. Prije nekoliko godina Denys i ja prisustvovali smo njegovoj svadbi u Nairobiju; bila je to veličanstvena svečanost koja je trajala sedam dana. Tom prilikom svjetski se putnik i školovan čovjek vratio na staze svojih predaka; dočekao nas je u svečanom zlatnom odijelu i naklonio nam se do zemlje u znak dobrodošlice, a u plesu s mačevima potpuno ga je obuzeo duh pustinje njegovih otaca. Bilea je sada došao da vidi gospodarov grob i sjedne na njega; pošto se vratio, govorio je vrlo malo, a zatim sjeo do ostalih, naslonio leđa na zid i nadlanice na opločenu terasu.

Farah je izišao i stojeći razgovarao s ljudima što su tugovah za Denysom. I sam je bio potišen. - Ne bi bilo tako strašno - rekao mi je - što ti odlaziš iz zemlje kad bi barem još Bedar bio ovdje.

Denysovi sluge ostali su oko tjedan dana, a zatim jedan za drugim otišli.

Često sam odlazila na Denysov grob. Zračnom linijom bio je udaljen samo pet milja od moje kuće, ali krivudavom cestom trebalo je voziti petnaest milja. Bio je tisuću stopa više od moje kuće. Zrak je ondje bio drugačiji, bistar kao voda u planinskom izvoru; kad bih skinula šešir, nježni povjetarac mrsio bi mi kosu; iznad vrhunaca oblaci su putovali prema istoku, a sjene im lutale prostranom, valovitom visoravni, sve dok se ne bi raspršili i nestali iznad Rift Valleyja.

U duki sam kupila komad bijele tkanine, koju domoroci nazivaju amerikani, pa smo Farah i ja iza groba zabili u zemlju tri stupca i na njih pričvrstili tkaninu kako bih iz kuće vidjela mjesto groba - malu bijelu točku u planinskom zelenilu.

BU&CW

Mighty 203

Te godine kiša je neprekidno padala, pa sam se bojala da će grob obrasti travom i da ga neću moći pronaći. Stoga smo jednoga dana povadili sve okrečeno kamenje duž kolnog prilaza, ono isto s kojima se mučio Каготеnуа kad ih je vukao i donosio pred ulazna vrata, ukrcali ga u kombi i odvezli u brda. Pokosili smo travu oko groba i postavili kamenje u četverokut da ga označimo - i uvijek pronađemo.

Često sam posjećivala grob i vodila sa sobom djecu kojoj je mjesto ubrzo postalo poznato, pa su mogla pokazati put svim Denysovim znancima. Napravila su i malu sjenicu u šikari obližnjeg brežuljka. U ljeto je iz Mombase došao Denysov prijatelj Ali bin Šalim da posjeti njegov grob, legne na njega i oplače prijatelja prema arapskom običaju.

Jednoga dana naišla sam pokraj groba na Hugha Martina, pa smo sjeli na travu i dugo razgovarali. Hugha je neobično pogodila Denysova smrt. Ako je itko imao bilo kakvo mjesto u njegovu osebujnu i osamljenu životu, onda je to bio Denys. Uzori su čudni: nitko ne bi ni pomislio da Hugh uopće može imati uzor, niti da bi ga njegov gubitak mogao potresti kao gubitak vitalnog organa. No, od Denysove smrti Hugh se postarao i promijenio; lice mu se izdužilo i osulo bubuljicama. Doduše, sačuvao je spokojnost i smiješak kineskog idola, kao da krije neko posebno zadovoljstvo od vanjskog svijeta. Rekao mi je kako se u noći iznenada dosjetio epitafu dostojnom Denysa. Vjerojatno ga je našao u nekog starogrčkog pjesnika, jer ga je prvo citirao na grčkom, a zatim ga preveo: »Ne marim ako plamen u smrti proguta moj prah, jer dobro mi je tu gdje jesam.«

Poslije je lord Winchilsea, Denysov brat, podigao obelisk na njegovu grobu s natpisom iz Starog mornara, pjesme kojoj se Denys toliko divio. Nisam je nikad čula sve dok mi je Denys nije odrecitirao - sjećam se da je to bilo na putu na Bileino vjenčanje. Nisam vidjela obelisk; postavili su ga kad sam otišla iz Afrike.

I u Engleskoj postoji Denysov spomenik. Podigli su ga njegovi školski kolege i u znak sjećanja na njega sagradili kameni most preko rječice između dva sportska terena u Etonu. Na jednoj ogradi urezali su njegovo ime i godine školovanja, a na drugoj riječi: »Slavan na ovim igralištima i obljubljen među prijateljima«.

Njegov se životni put protezao između rječice u slikovitom engleskom krajoliku i planinskog grebena u Africi; samo ga je optička varka činila iskrivljenim i krivudavim i zastranjivala je samo njegova okolina. Tetiva luka zadrhtala je na etonskom mostu, strijela poletjela svojom putanjom i pogodila obelisk u ngonškim brdima.

Poslije mog odlaska iz Afrike Gustav Mohr mi je pisao o neobičnom događaju koji se zbio pokraj Denysova groba, i nešto slično nisam još nikada čula. »Masai su izvijestili šefa okružne policije u Nairobiju«, pisao je, »da pri izlasku i zalasku sunca često viđaju lavove na Finch-Hattonovu grobu u brdima. Na grob bi došli lav i lavica, te dugo stajali ili ležali na njemu. Vidjeh su ih i Indijci koji su tuda prolazili kamionima na putu u Kajado. Poslije tvog odlaska izravnah su teren oko groba i pretvorili ga u veliku terasu. Pretpostavljam da mjesto odgovara lavovima, jer im se odande pruža pogled na stepu, divljač i stoku.«

BU&CW

Mighty 204

Lavovi što dolaze na Denysov grob zaista su doličan i dostojanstven afrički spomenik Denysu. »Neka slava bude tvoj grob«. Sjetila sam se da i lord Nelson ima na Trafalgarskom trgu samo kamene lavove.

BU&CW

Mighty 205

Rasprodaja

Ostala sam sama na farmi. Nije mi više pripadala, ali su mi novi vlasnici ponudili da ostanem u kući koliko god hoću, te mi je radi pravnih formalnosti iznajmili za jedan šiling na dan.

Morala sam prodati namještaj, pa smo Farah i ja imali pune ruke posla. Izložili smo sav porculan i čaše na stolu u blagovaonici, a poslije, pošto smo prodali stol, rasporedili smo posuđe u dugim nizovima na podu. Kukavica iz sata drsko je oglašavala vrijeme iznad tih nizova, ali je zatim i ona odletjela s kupcem. Jedroga dana prodala sam vinske čaše, ali sam se zatim u no :i predomislila, pa se ujutro odvezla u Nairobi i zamolila kupca da mi ih vrati. Nisam znala gdje da ih smjestim, ali te su čaše dodirivali prsti i usne mnogih prijatelja, i iz njih sam pila izvrsna vina; zadržavši čaše kao da sam zadržala jeku nekadašnjih razgovora za stolom, i stoga se nisam htjela rastajati od njih. Na kraju krajeva, razmišljala sam, bilo bi ih najlakše razbiti.

Imala sam i stari drveni paravan oslikan likovima Kineza, sultana i crnaca, sa psima na uzici, koji je inače stajao uz kamin. Kad bi se uvečer u kaminu rasplamsala vatra, likovi su se još jače isticali i služili kao ilustracije priča što sam ih pričala Denysu. Dugo sam ga promatrala, pa ga zatim spakirala u sanduk; likovi su se mogli neko vrijeme odmoriti.

Lady McMillan je u to doba u Nairobiju dovršavala McMillan Memorial, palaču što ju je podigla u spomen svom mužu sir Northrupu McMillanu. Zgrada je bila vrlo lijepa, s knjižnicom i čitaonicama. Dovezla se na farmu i, pošto smo tužno porazgovarale o starim vremenima, kupila je za knjižnicu većinu pokućstva što sam ga bila dopremila iz Danske. Bilo mi je drago što se ti vedri, svečani i gostoljubivi ormari i komode neće razdvajati i što će ostati među knjigama i ljudima željnima znanja, poput malog kruga izbjeglica što u doba prevrata uspijeva pronaći utočište na sveučilištu.

Svoje sam knjige spakirala u sanduke i sjedila ili jela na njima. Knjige imaju drugačiju ulogu u kolonijalnom životu nego u Evropi; u koloniji samo one mogu zadovoljiti neke životne potrebe, pa prema njima - ovisno o njihovoj kvaliteti - osjećate veću zahvalnost ili jače ogorčenje nego u bilo kojoj civiliziranoj zemlji.

Likovi iz knjiga kasali su do mene farmom i hodali poljima kukuruza. Poput inteligentnih vojnika oni sami odmah nalaze sredinu koja im odgovara. Tako sam jedne noći dovršila Kromsko žutilo - nisam nikad prije čula za autorovo ime, ali sam naletjela na tu knjigu u knjižari u Nairobiju, i oduševila me kao da sam otkrila zeleni otok u moru - i dok sam sljedećeg jutra jahala dolinom u rezervatu divljači, preda me je odjednom iskočio mali duiker, mužjak male afričke antilope, i u očima moje mašte trenutno se preobrazio u jelena što bježi pred sir Herculesom i njegovom ženom i njihovim čoporom od trideset crnih i žućkastosmeđih pasa. Tu su se osjećah kao kod kuće i svi likovi Waltera Scotta, i

BU&CW

Mighty 206

mogla sam ih posvuda sresti, kao što sam susretala i Odiseja i njegove ljude i, na svoje iznenađenje, mnoge Racineove likove. Peter Schlemihl je prelazio brda u čizmama od sedam milja, a pčelica Agheb je živjela u mom vrtu na obali rijeke.

Postepeno sam rasprodavala i ostale stvari iz kuće, pakirala ih i otpremala, pa je kuća u toku tih mjeseci postala das Ding an sich, dojmljiva poput lubanje, svježa i prostrana; u njoj je carevala jeka, a visoka se trava s livade popela sve do kućnog praga. Napokon su se prostorije ispraznile, pa su mi se, s obzirom na moje duševno stanje, činile pogodnijima za život no prije.

Trebali smo uvijek tako živjeti - rekla sam Farahu.

Farah me vrlo dobro shvatio, jer su svi Somalci pomalo i asketi. U tom razdoblju Farah mi je zdušno pomagao u svemu, ali je počeo sve više nalikovati na pravog Somalca kakav me dočekao u Adenu prilikom mog dolaska u Afriku. Neobično su ga brinule moje stare cipele, pa mi je u povjerenju rekao kako će se svakog dana moliti da mi potraju do Pariza.

Tih mjeseci Farah je stalno nosio najbolju odjeću. Imao je mnogo finih odjevnih predmeta, uz ostalo i zlatom izvezene arapske prsluke koje sam mu ja darovala, vrlo elegantni purpurni vojnički prsluk sa zlatnim resama, dar Bekerleyja Colea, i svilene turbane prekrasnih boja. Obično ih je držao u škrinjama i odijevao samo u posebnim prilikama. No, sada ih je sve izvukao i nosio. Hodao je korak iza mene ulicama Nairobija ili me čekao na prljavim stubištima državnih zgrada i odvjetničkih kancelarija, nakićen poput kralja Salomona na prijestolju. Samo se Somalac mogao tako ponašati.

Morala sam se pobrinuti za konje i pse. Isprva sam mislila da ću ih ustrijeliti, ali su mi mnogi prijatelji pisah da bi ih rado primili. Kad god bih izjahala s psima, činilo mi se ipak nepoštenim da ih ustrijelim - bili su još puni životne snage. Trebalo mi je vrlo dugo da se odlučim, i mislim da se nikada nisam toliko predomišljala. Naposljetku sam odlučila da ih prepustim prijateljima.

Odjahala sam u Nairobi na najomiljelijem konju - zvao se Rouge - vrlo polako, ogledavajući se prema sjeveru i jugu. Rouge bi se zaista neobično osjećao, razmišljala sam, kad bi znao da se neće vratiti ovom cestom. Smjestila sam ga, ne bez poteškoća, u konjski vagon vlaka za Naivashu. Stala sam do njega u vagonu i posljednji put osjetila njegovu svilenkastu gubicu na rukama i licu. Neću te pustiti, Rouge, sve dok me ne blagosloviš. Zajedno smo utrli staze što su između domorodačkih shamba i koliba vodile do rijeke, spuštao si se vješto poput mazge strmim klizavim obroncima, i glave su nam se često dodirivale u smeđoj, brzoj rijeci. Želim ti dolinu u oblacima, obraslu najljepšim karanfilima i šebojima i najsočnijom travom.

Imala sam tada i dva mlada škotska hrta, Davida i Dinu, Panijine potomke, pa sam i njih dala prijatelju koji je imao farmu nedaleko od Gil-Gila, gdje će se do mile volje nauživati u lovu. Bili su vrlo snažni i zaigrani, i kad su ih u velikom stilu automobilom odvezli s farme, samo su dahtali, ispruživši glave iz automobila i isplazivši jezike, kao da su na tragu nekakvoj novoj, fantastičnoj divljači. Iz kuće i s ravnice nestalo je njihovih oštrih očiju i brzih nogu i živahnih

BU&CW

Mighty 207

srca; odsad će disati, njuškati i sretni trčati novim lovištima.

I ljudi su počeli odlaziti s farme. Budući da je kavi i ljuštionici došao kraj, Pooran Singh je ostao bez posla. Nije se htio zaposliti nigdje drugdje u Africi, pa je naposljetku odlučio da se vrati u Indiju.

Premda je u kovačnici vladao metalima, Pooran Singh je izvan nje bio poput djeteta. Nije uopće mogao shvatiti da je s farmom gotovo; tugovao je za njom, bistre su mu suze tekle niz crnu bradu, i dugo me mučio nastojanjima da ostane na farmi i planovima o njenom održanju. Neobično se ponosio našim strojevima, kakvi bili da bili, pa se neko vrijeme, kao da je za njih prikovan, nije odvajao od parnog stroja i uređaja za sušenje kave, gutajući svaku maticu blagim tamnim očima. Kad se naposljetku ipak uvjerio u beznadnost situacije, odjednom je od svega odustao, ali je bio još vrlo tužan, i kad bih ga susrela, sve je češće govorio o planovima za odlazak. Otišao je bez prtljage: ponio je sa sobom samo malu kutiju s alatom i priborom za lemljenje, kao da je već poslao srce i život preko ocena, pa je za njima trebalo još poslati samo njegovu neuglednu, tamnoputu priliku i posudu za lemljenje.

Htjela sam Pooranu Singhu nešto darovati prije odlaska i nadala sam se da će mu se među mojim stvarima štogod svidjeti, ali kad sam mu to spomenula, odmah je s velikom radošću izjavio da hoće prsten. Nisam imala nikakav prsten, a ni novaca da mu ga kupim. To se dogodilo nekoliko mjeseci prije, i Denys je baš te večeri trebao doći na večeru, pa sam mu tada ispričala u kakvom sam se nezgodnom položaju našla. Denys mi je jednom darovao abesinski prsten od meka zlata koji se mogao vijkom podesiti za svaki prst. Pošto me je saslušao, pomislio je da ga namjeravam darovati Pooranu Singhu, a ionako se stalno jadao da sve njegove darove odmah poklanjam ljudima na farmi. Da bi to spriječio, skinuo mi je prsten s ruke i stavio ga sebi na prst, napomenuvši kako će ga zadržati sve dok Pooran Singh ne ode. Bilo je to samo nekoliko dana prije Denysova odlaska u Mombasu, pa su prsten pokopali s njim. Međutim, prije no što je Pooran Singh otišao, dobila sam prodajom namještaja dovoljno novaca da mu kupim prsten što ga je odabrao u Nairobiju. Prsten je bio od masivnog zlata s velikim crvenim kamenom nalik na staklo. Pooran Singh je bio tako ushićen da je ponovno prolio nekoliko suza, i uvjerena sam da mu je prsten pomogao da se definitivno oprosti s farmom i sa svojim strojevima. Posljednjeg tjedna na farmi nosio ga je svakoga dana, a kad god bi ušao u kuću, digao bi ruku i pokazao mi ga, ozaren blagim smiješkom. Posljednje što sam od njega vidjela na stanici u Nairobiju bila je vitka tamna ruka koja je bjesomučno vitlala čekićem u kovačnici. Ispružio ju je kroz prozor prepuna i pregrijana vagona za domoroce, u koji se Pooran Singh smjestio sa svojim alatom, i crveni je kamen na prstenu sjao poput zvjezdice dok mi je mahao na rastanku.

Pooran Singh se vratio u svoj dom u Punjabu. Obitelj nije vidio mnogo godina, ali su održavali vezu s njim šaljući mu fotografije koje je čuvao u svojoj kolibici od valovita lima nedaleko od ljuštionice i pokazivao mi ih s velikom osjećajnošću i ljubavlju. Već mi je na brodu napisao nekoliko pisama. Sva su počinjala istim riječima: »Draga gospođo. Zbogom«, a tada bi nastavio s novostima i doživljajima na putovanju.

BU&CW

Mighty 208

Tjedan dana poslije Denysove pogibije dogodilo mi se nešto neobično.

Ležala sam u krevetu i razmišljala o događajima proteklih mjeseci. Pokušavala sam dokučiti što se zapravo zbilo. Činilo mi se da sam, tko zna kako, skrenula s normalnog kursa ljudske egzistencije i upala u vrtlog u kojem se nisam smjela naći. Kamo god sam pošla, tlo mi je izmicalo ispod nogu, a zvijezde padale s neba. Sjetila sam se pjesme o Ragnaroku, u kojoj se opisuje pad zvijezda, i stihova o patuljcima što duboko uzdišu u planinskim spiljama i umiru od straha. Sve to ipak ne može biti slučajnost, razmišljala sam, ono što ljudi nazivaju pehom; negdje mora postojati nekakav središnji princip, i kad bih ga uspjela pronaći, spasila bih se. Ako ga potražim na pravom mjestu, govorila sam sama sebi, možda će se sve razjasniti. Moram potražiti nekakav znak.

Mnogi ljudi smatraju potragu za nekakvim znakom besmislenom, jer ona zahtijeva posebno duševno stanje, a mnogi ga nisu nikada doživjeli. Ako u takvu stanju zatražite znak, odgovor vas neće mimoići, jer on je prirodna posljedica zahtjeva. Na isti način nadahnut igrač pokupi sa stola trinaest nasumce podijeljenih karata i dobije izvrsne karte - cjelinu. Dok drugi ne mogu ni licitirati, on u ruci drži sve štihove. No, može li netko dobiti takve karte? Pravi igrač može.

Izišla sam iz kuće tražeći znak i nasumce se uputila prema kolibama za poslugu. Upravo su pustih kokoši, koje su trčkarale između nastambi. Neko sam vrijeme stala i promatrala ih.

Prišao mi je, šepireći se, Fathimin veliki bijeli pijetao. Odjednom je zastao, nagnuo glavu na jednu pa na drugu stranu, i podigao krestu. S druge strane staze izdigao se iz trave mali sivi kameleon. Kao i pijetao, i on se uputio u jutarnju izvidnicu. Pijetao je krenuo ravno prema njemu - jer perad jede kameleone - i nekoliko puta zakvocao od zadovoljstva. Ugledavši pijetla kameleon se ukočio. Bojao se, ali je istodobno bio i vrlo hrabar, jer se upro nožicama o tlo, razjapio usta što je više mogao i, da poplaši neprijatelja, munjevito izbacio batićasti jezik prema pijetlu. Pijetao je zastao od iznenađenja, a tada hitro i odlučno, kao čekićem, kljucnuo kameleona i iščupao mu jezik.

Dvoboj je trajao deset sekundi. Otjerala sam Fathimina pijetla, uzela kamen i ubila kameleona, jer ne bi mogao živjeti bez jezika; kameleoni jezikom hvataju kukce kojima se hrane.

Prizor me prestravio - bio je, mada u minijaturi, zaista grozan i strahovit - pa sam se udaljila i sjela na kamenu klupu ispred kuće. Dugo sam sjedila, pa mi je Farah iznio čaj na kameni stol. Gledala sam u stol i nisam se usuđivala dići pogled, toliko mi se svijet činio opasnim.

U toku sljedećih nekoliko dana spoznala sam, premda vrlo polako, da sam dobila najnadahnutiji odgovor što sam ga mogla dobiti na svoj poziv. Čak su me na neobičan način počastili i istaknuli. Sile što sam ih zazivala priznale su moje dostojanstvo više od mene same, i kakav su mi drugi odgovor mogle dati? Očito nije bilo vrijeme za maženje, i one su mi progledale kroz prste kad sam ga zazvala. Velike su mi se sile nasmijale, njihov je smijeh odjekivao s brda i njihovo »ha, ha« pratile su trublje, pijetlovi i kameleoni.

Bilo mi je tako drago što sam tog jutra izišla na vrijeme da spasim

BU&CW

Mighty 209

kameleona od polagane, bolne smrti.

Otprilike u to doba - ali prije no što sam se riješila konja - stigla je iz Njora Ingrid Lindrom da mi neko vrijeme pravi društvo. Bila je to zaista prijateljska gesta, jer se ona nije mogla lako odvojiti od svoje farme. Da bi došao do novaca za otplatu zemljišta u Njoru, njen se muž zaposlio u velikoj tanganjikanskoj kompaniji za proizvodnju sisala, pa se znojio na dvije tisuće stopa nadmorske visine - baš kao da ga je Ingrid iznajmila kao roba da spasi farmu. U međuvremenu je sama vodila poslove; proširila je peradarsku farmu i posadila još povrća, uzgajala svinje, purani su joj se upravo izlegli, pa joj nije bilo lako otići s farme, makar na samo nekoliko dana. Unatoč poslu, zbog mene je povjerila sve Kemosi i dohitala kao što se hita prijatelju kad mu gori kuća; stoga Kemosa ovaj put nije bio s njom, što je, s obzirom na okolnosti, bilo dobro za Faraha. Ingrid je izvrsno shvaćala, s nesalomljivom snagom prirodnih sila, kako je ženi koja mora napustiti svoju farmu.

Nismo razgovarale ni o prošlosti ni o budućnosti, niti spominjale imena prijatelja i znanaca; usredotočile smo se na sadašnje nevolje. Hodale smo od jednog do drugog dijela farme, imenujući stvari pokraj kojih bismo prošle, kao da pravimo duševnu inventuru mojih gubitaka ih kao da Ingrid u moje ime skuplja materijal za knjigu žalbi sudbini. Ingrid je iz vlastitog iskustva dobro znala da nema takve knjige, no žene žive i od takvih predodžbi.

Prišle smo bomi za volove i sjele na ogradu, te brojile volove što su ulazili u obor. - Ti volovi - pokazala sam ih Ingrid bez komentara, a ona je, također bez komentara, odgovorila: - Da, ti volovi - i registrirala ih u svojoj knjizi. Pošle smo do staja da počastimo konje šećerom, i kad su ga pojeli, ispružila sam ljepljive i zaslinjene ruke prema Ingrid i uzviknula: - Ti konji. - Ingrid mi je uzvratila mučnim uzdahom: - Da, ti konji - i zabilježila ih. U vrtu na obali rijeke nije se mogla pomiriti s pomisli da napuštam biljke što sam ih donijela iz Evrope; kršila je ruke nad metvicom, kaduljom i lavandom i neprekidno ih spominjala, kao da razmišlja kako da te biljke ponesem sa sobom.

Jedno poslijepodne provele smo promatrajući moje malo stado domorodačkih krava koje su pasle na livadi. Obavještavala sam Ingrid o njihovoj dobi, značajkama i o prinosu mlijeka, a Ingrid je na svaku brojku stenjala i ječala kao da ju je netko ozlijedio. Pažljivo ih je pregledavala, jednu po jednu, ne iz komercijalnih razloga, jer su krave bile namijenjene mojim slugama, već da procijeni moje gubitke. Grlila je telad meke kože i ugodna mirisa; i ona je nakon velikih napora nabavila nekoliko krava s teladi, pa me, posve neopravdano i nehotice, osuđivala prodornim i bijesnim pogledima zbog napuštanja teladi.

Kad se muškarac susretne s prijateljem u nevolji i pomisli »hvala Bogu što mene nije zadesila«, vjerojatno mu je ta pomisao neugodna i nastoji je potisnuti. Kod prijateljica je drugačije i, premda će jedna duboko suosjećati s nevoljom druge, samo se po sebi razumije da će sretnija prijateljica uporno u sebi ponavljati »hvala Bogu što to mene nije zadesilo«. One to jedna drugoj nimalo ne zamjeraju; štoviše, to ih još više zbližava i unosi u obred osobnu notu. Mislim da

BU&CW

Mighty 210

muškarci ne znaju jedan drugome zavidjeti ili pokazati hkovanje a da se pri tom ne posvade. Međutim, nevjesta će posve prirodno likovati pred djeverušama, kao što posjetiteljice u rodilištu zavide majci djeteta, i to nikoga ne smeta. Žena koja je izgubila dijete može pokazati njegovu odjeću prijateljici, svjesna da prijateljica u sebi ponavlja »hvala Bogu što to mene nije zadesilo«, i obje će tu igru prihvatiti kao nešto posve prirodno i dolično. Tako je bilo i s Ingrid i sa mnom. Dok smo šetale farmom, znala sam da razmišlja o svojoj farmi, veseh se što je nije izgubila i što se može za nju boriti, ali nas dvije smo se unatoč tome vrlo dobro slagale. Usprkos starim kaki haljecima i hlačama bile smo zapravo par mitskih žena, jedna u bijelom a druga u crnom, jedinstvene, dobri duhovi farmerskog života u Africi.

Poslije nekoliko dana Ingrid se oprostila od mene i otputovala vlakom u Njoro.

Više nisam imala konje da mogu jahati, a šetnje bez pasa postale su vrlo tihe i tužne, ali sam ipak još imala automobil, i to mi je bilo drago jer sam tih mjeseci imala pune ruke posla.

Misli mi je obuzela sudbina mojih skvotera. Budući da su novi vlasnici farme namjeravali posjeći grmove kavovca, rasparcelirati farmu i prodavati parcele kao gradilišta, skvoteri im nisu trebah, pa su, čim je potpisan ugovor o prodaji, svim skvoterima dali otkaz sa šestomjesečnim rokom. Neočekivana odluka je zaprepastila skvotere, jer su živjeli u iluziji da je zemlja njihova. Mnogi su se i rodili na farmi, a drugi su se tu naselili s roditeljima kao djeca.

Skvoteri su znali da su mi dužni godišnje odraditi stotinu i osamdeset dana, i za to sam im plaćala dvanaest šilinga za svakih trideset dana; sve sam to redovno obračunavala. Znali su također da moraju državi plaćati porez na kolibu, dvanaest šilinga po kolibi, što je bio težak teret za čovjeka koji zapravo nije imao gotovo ništa osim dvije-tri kolibe od trave - prema broju žena, jer Kikuju mora svakoj ženi dati vlastitu kolibu. Doduše, ponekad sam i ja skvoterima zaprijetila da ću ih protjerati sa zemlje zbog ovog ili onog prekršaja, pa su ipak morah biti svjesni činjenice da im položaj nije apsolutno siguran. Nerado su plaćali porez na kolibe, pa sam često gubila mnogo vremena slušajući njihove žalopojke dok sam ga sakupljala. Ipak, primali su sve to kao uobičajene životne nedaće i uvijek se nadah da će ih nekako uspjeti izigrati. Nisu ni pomišljah na postojanje nekakvog općeg, temeljnog principa koji bi ih u jednom trenutku mogao neumoljivo smrviti. Neko su vrijeme smatrah odluku novih vlasnika farme zastrašivanjem koje su mogli hrabro zanemariti.

Kad su se naposljetku uvjerili da će morati napustiti farmu, počeli su se okupljati oko kuće. Smatrali su otkaz posljedicom mog odlaska s farme - nesreća me sve više pratila, pa se prenijela i na njih. Nisu mi prigovarali, jer smo o svemu razgovarah; samo su me pitali kamo da odu.

Zaista nisam znala što bih im odgovorila. Zakon zabranjuje domorocima kupnju zemlje, a nisam znala ni za jednu drugu farmu, dovoljno veliku da ih primi kao skvotere. Prenijela sam im što su meni rekli kad sam se raspitivala za

BU&CW

Mighty 211

njihovu sudbinu: da bi morah otići u rezervat Kikuju i tamo potražiti zemlju. Na to su me vrlo ozbiljno upitali hoće li u rezervatu naći dovoljno slobodne zemlje za stoku. Htjeli su također znati hoće li svi uspjeti naći zemlju na istom mjestu kako bi ostali zajedno, jer se nisu htjeli razdvajati.

Iznenadila me njihova odlučnost da ostanu zajedno, jer su se na farmi uvijek svađali i nikada nisu imali lijepe riječi jedni za druge. Međutim, sada su svi stajali preda mnom, hvalisavi vlasnici velikih stada poput Kathegua, Kaninua i Maugea, tako reći ruku pod ruku sa skromnim bezemljašima poput Waverua i ChOthe, koji nisu imali ni koze; svi su bili obuzeti istom željom: nisu se htjeli odvajati ni jedni od drugih ni od svojih krava. Činilo mi se da ne traže od mene samo mjesto gdje će živjeti već i sam život.

Kad ljudima oduzimate zemlju, njihovu rodnu grudu, oduzimate im i prošlost, korijene i identitet. Oduzimajući im sve ono na što su navikli i što očekuju, kao da ih lišavate vida. To vrijedi više za primitivne nego na civilizirane narode, a i životinje će prijeći tko zna kakvu udaljenost, unatoč svim opasnostima i patnjama, da vrate izgubljeni identitet u poznatoj sredini.

Kad su Masaie preselili iz njihove postojbine, sjeverno od željezničke pruge, u sadašnji masajski rezervat, ponijeli su sa sobom imena brda, ravnica i rijeka i nadjenuli ih brdima, ravnicama i rijekama u novom kraju. To često zbunjuje putnike. Masai su ponijeli sa sobom svoje odrezano korijenje kao lijek i pokušavah su u izgnanstvu održati prošlost receptom.

Isti je nagon samoodržanja zbližio i moje skvotere. Ako već moraju otići sa zemlje, htjeli su oko sebe zadržati ljude koji su tu zemlju poznavali i time mogli potvrditi njihov identitet. Tako će još nekoliko godina moći razgovarati o geografiji i povijesti farme, a što jedan zaboravi, drugi će se sjetiti. Već su osjećali kako ih tišti sramota izumrća.

- Otiđi, msabu - govorili su mi - otiđi i zamoli serikali za dopuštenje da povedemo svu stoku na novu zemlju i da ostanemo svi zajedno.

Time je započelo moje dugo hodočašće ili prosjačenje, koje je potrajalo sve do odlaska iz Afrike.

Otišla sam najprije šefovima okružne policije u Nairobi i Kiambu, pa u Odjel za kolonijalna pitanja i Katastarski ured, napokon i guverneru, sir Josephu Вугnеи, kojega još nisam poznavala jer je tek bio stigao iz Engleske. Naposljetku sam gotovo zaboravila radi čega dolazim, i činilo mi se da me samo naplavljuje i otplavljuje birokratska plima i oseka. Ponekad sam morala ostati u Nairobiju cijeli dan, a ponekad navraćati i dva-tri puta na dan. Kad bih se vratila na farmu, oko kuće je uvijek bilo skvotera, ali me nisu ništa pitali; samo su stražarili kako bi mi - tko zna kakvom domorodačkom magijom - dali snage da izdržim u svojim nastojanjima.

Državni su funkcionari bili strpljivi i susretljivi, i nisu bili krivi za poteškoće koje su iskrsle: u rezervatu Kikuju bilo je zaista teško naći dovoljno veliko slobodno područje na koje bi se smjestili svi ljudi i stoka.

Većina funkcionara već je dugo živjela u zemlji, pa su dobro poznavali domoroce. Stoga mi gotovo i nisu predlagali da nagovorim Kikujue na prodaju

BU&CW

Mighty 212

dijela stoke, jer su znali da to domoroci ni u kakvim okolnostima ne bi učinili. No, znali su također da bi preseljenje stoke na premalo područje izazvalo neizmjerne i nerješive probleme sa susjedima u rezervatu.

Međutim, kad se poveo razgovor o drugom zahtjevu skvotera - da ostanu zajedno - predstavnici vlasti su smatrali da to zaista nije potrebno.

Sjetila sam se Shakespearovih riječi: »O, ne rasuđujte o tome što treba. I najbjedniji prosjaci, usprkos svom siromaštvu, imaju ponešto suvišno.« Uvijek sam tvrdila da ljude možete svrstati po njihovu imaginarnom ponašanju prema kralju Learu. Kralja Leara nije se moglo uvjeriti kao ni bilo kojeg starog Kikujua. Lear je uvijek tražio previše od svih, ali je bio kralj. Točno je da afrički domorodac nije predao svoju zemlju bijelcima veličanstvenom gestom, pa se njihov odnos, prema tome, donekle razlikuje od odnosa starog kralja i njegovih kćeri; bijelci su preuzeli zemlju i proglasili je protektoratom. No, znala sam da su ne tako davno, u doba koje još živi u sjećanju, domoroci smatrali zemlju svojim neospornim vlasništvom i nisu nikada čuli za bijelce i njihove zakone.

Usred opće egzistencijalne nesigurnosti zemlja im je bila jedina sigurna. Neke su odvodili trgovci robljem i prodavali ih, ali je dio njih uvijek ostao na zemlji, a oni koji su robovah širom Istoka žudjeli su za visočjem, jer to je bila njihova zemlja. U tom su stari, tamni, bistrooki afrički domoroci i stari, tamni, bistrooki slonovi jednaki: čvrsto ukopani, opterećeni dojmovima iz svijeta oko sebe što se polako skupljaju i nagomilavaju u njihovim zbunjenim glavama; oni su dio te zemlje. Bili su podjednako zbunjeni i velikim promjenama što su se oko njih zbivale, i kad bi vas upitali gdje su, morali biste im odgovoriti Kentovim riječima: - U vlastitom kraljevstvu, veličanstvo.

A tada, kad mi se već činilo da ću se cijeli život voziti u Nairobi i natrag i razgovarati u državnim uredima, odjednom su me obavijestili da je moj zahtjev povoljno riješen. Vlasti su se složile da dio šumskog rezervata oko Dagorettija dodijele skvoterima s moje farme. Ondje su mogli osnovati vlastito naselje, nedaleko od starog prebivališta i time - unatoč nestanku farme - sačuvati identitet svoje zajednice.

Na farmi je novost primljena s dubokim, nijemim uzbuđenjem. Na licima Kikujua nije se moglo razabrati jesu li se sve vrijeme nadali povoljnom rješenju problema ili, naprotiv, strepili da se on nikada neće riješiti. No, kako je bio riješen, počeh su me odmah gnjaviti raznolikim i složenim zahtjevima i prijedlozima, ali ih nisam htjela saslušati. I dalje su se zadržavah uz kuću, promatrajući me novim očima. Domoroci toliko vjeruju sreći da su sada, poslije tog jednog uspjeha, možda počeli vjerovati kako će se sve dobro završiti i da ću ostati na farmi.

Mene je rješenje problema skvotera neobično smirilo, i rijetko sam kad osjetila toliko zadovoljstva.

A tada mi je, poslije dva ili tri dana, sinulo da je mojim dužnostima u toj zemlji došao kraj i da bih sada mogla otići. Žetva kave je završila, ljuštionica je mirovala, kuća je opustjela, skvoteri su dobili zemlju. Prošle su i kiše, i nova je trava već narasla na ravnjacima i u brdi-

BU&CW

Mighty 213

Planovi što sam ih kovala u početku - da popustim u svim manje važnim stvarima i pozabavim se samo bitnim pitanjima - potpuno su propali. Ostala sam komad po komad bez sve imovine, kao da sam time isplatila otkupninu za vlastiti život, a kad sam ostala bez svega, sudbina me mogla otpuhati jednim dahom.

Uštap je tih dana obasjavao praznu sobu i ocrtavao obhk prozora na podu. Možda se nadvirivao i pitao koliko li ću još ostati, ovdje gdje već više nije bilo ničega. - Oh, ne - govorio mi je mjesec - vrijeme mi zaista nije važno.

Bila bih rado ostala sve dok se skvoteri ne smjeste na novoj zemlji. Međutim, mjerenje tla je dugo trajalo, i nitko još nije znao kad će se moći preseliti.

BU&CW

Mighty 214

Zbogom

Upravo u to doba starci iz okoline odlučili su održati ngomu u moju čast.

Ngome staraca bile su nekada veličanstvene svečanosti, ali su se sada rijetko održavale, i za boravka u Africi nisam ni jednom imala prilike vidjeti takvu svetkovinu. Bila bih joj rado prisustvovala, jer su i Kikuju neobično cijenili takve ngome. Smatrali su da farmi ukazuju čast ako na njoj održe ples staraca, i stanovnici farme počeli su pričati o plesu mnogo prije najavljenog dana.

Čak je i Farah, koji je obično prezirao domorodačke ngome, ovaj put bio impresioniran odlukom staraca. - Ti su ljudi vrlo stari, memsahib - rekao mi je - vrlo, vrlo stari.

Bilo je neobično slušati kako mladi Kikuju govore sa strahopoštovanjem o nastupu starih plesača.

Doduše, nisam znala da su vlasti zabranjivale takve ngome. Razlog mi nije bio poznat. Kikuju su zacijelo znali za zabranu, ali se nisu na nju obazirali; možda su smatrah da su u tim vremenima dopuštene neke stvari koje su inače zabranjene, ili su, obuzeti snažnim emocijama što ih je potakao ples, doista zaboravili zabranu. Nisu se ni trudili da ngomu drže u tajnosti.

Dolazak starih plesača bio je zaista rijedak i uzvišen prizor. Bilo ih je stotinjak, i svi su stigli odjednom; zacijelo su se prije toga okupili podalje od kuće. Stari domoroci su zimogrozna čeljad i obično su dobro zakukuljeni krznima i pokrivačima, ali sada su bili goli kao da time hoće svečano izreći nenadmašivu istinu. Bili su umjereno ukrašeni i obojeni, premda su neki na ćelavim glavama nosili velika oglavlja izrađena od crnog orlovskog perja kakva sam obično viđala na glavama mladih plesača. Nisu im zapravo ni trebali ukrasi, bili su sami po sebi dovoljno impresivni. Nisu se nimalo trudili da mladenački izgledaju kao što to čine ostarjele ljepotice u evropskim plesnim dvoranama; cijeli smisao i značaj plesa - i za njih i za promatrače - bio je upravo u poodmakloj dobi izvođača. Zapazila sam na njima neobične oznake kakve još nikada nisam vidjela, kredom obojene pruge koje su se protezale duž iskrivljenih udova kao da s tom naglašenom neposrednošću hoće istaknuti krute i krhke kosti pod kožom. Dok su napredovali u polaganom uvodnom maršu, doimali su se tako neobično da sam se počela pitati kakvom li ću plesu prisustvovati.

Dok sam ih promatrala, ponovno mi se učinilo - taj sam osjećaj i prije doživjela - da zapravo ja ne odlazim, da i ne mogu otići iz Afrike, već da se ona polako i dostojanstveno povlači od mene poput mora za oseke. Starci što su preda mnom defilirali bili su zapravo jučerašnji i prekjučerašnji snažni mladi plesači koji su venuli pred mojim očima, odlazili zauvijek. Odlazili su na svoj način, obzirno, u plesu, bili su sa mnom i ja s njima, i svi smo bili zadovoljni.

Starci nisu ništa govorili, pa ni jedan s drugim; čuvah su snagu za napore što su ih čekah.

Tek što su se plesači rasporedili za ples, iz Nairobija je stigao askari s

BU&CW

Mighty 215

pismom kojim su me obavijestili da se ngoma ne smije održati.

Nisam ništa shvatila, jer se tome nisam ni u snu nadala, pa sam morala dva-tri puta pročitati pismo. Askari koji je donio pismo bio je i sam toliko impresioniran predstavom koju je pokvario da nije rekao ni riječi starcima i slugama, niti se šepirio kako to askari obično čine, jer rado pokazuju svoju moć drugim domorocima.

Za sve vrijeme u Africi nisam doživjela tako gorak trenutak. I sama sam se iznenadila žestini ogorčenja što me obuzelo. Nisam uspjela ništa ni prozboriti, jer sam spoznala ništavnost riječi.

Stari Kikuju su samo stajali i čekali, poput stada starih ovaca, upirući oči pod naboranim kapcima samo u mene. Nisu mogli samo tako, u jednom trenu, odustati od svečanosti do koje im je toliko bilo stalo. Neki su trzali nogama: došli su radi plesa i morah su plesati. Naposljetku sam im rekla da od ngome nema ništa.

Znala sam da će moja obavijest u njihovim mislima poprimiti drugačije značenje, premda nisam znala kakvo. Možda su odmah shvatih da je s ngomom zauvijek gotovo, jer više neće imati kome plesati. Ja više nisam postojala. Možda su pak mislili da je ngoma već završila, jedinstvena i bez premca u svojoj silini, i da je s njenim završetkom završilo i sve ostalo.

Tišinu je iskoristio domorodački psić i počeo glasno kevkati, pobuđujući u mislima jeku:

. . . štenad i svi,

Тгау, Blanch i Swetheart, vidi, laju mi.

Kamante je bio zadužen za duhan, koji je trebalo podijeliti starcima poslije plesa, pa je, onako šutljiv i snalažljiv kakav je bio, smatrao da bi taj trenutak mogao biti pogodan za podjelu duhana, te iskoračio s velikom posudom punom burmuta. Farah mu je mahnuo da se vrati, ali Kamante je bio Kikuju, poznavao je stare plesače u dušu i nije se dao zbuniti. Burmut je bio stvaran. Podijelili smo ga starcima, pa su nakon nekog vremena svi otišli.

Mislim da su od svih stanovnika farme za mnom najviše žalile starice. Od teškog života stare domorotkinje očvrsnu poput kremena i fizički i duševno, pa nalikuju na stare mazge koje će vas ugristi čim im se pruži prilika. Bolest ih je teže svladavala nego muškarce, što sam dobro znala iz svoje liječničke prakse; bile su i grublje od muškaraca, i još manje sklone divljenju. Rađale su brojnu djecu i gledale kako im mnoga umiru; nisu se ničega bojale. Znale su nositi po tri stotine funti ogrjevnog drva, učvrstivši teret remenom oko čela i teturajući pod njim, ali se nikada nisu predavale. Obrađivale su tvrdu zemlju svojih shamba, pogrbljene od zore do mraka. Unatoč svemu, imale su neiscrpne zalihe energije i zračile su vitalnošću. Starice su se živahno zanimale za sve što se događalo na farmi, i ne bi im bilo teško pješačiti deset milja da prisustvuju ngomi mladih plesača. Bila je dovoljna jedna šala ili čašica temba da im se naborana bezuba usta iskrive od smijeha. Divila sam se i poštovala tu snagu i ljubav prema životu, smatrala ih čak veličanstvenima i očaravajućima.

Uvijek sam bila u prijateljskim odnosima sa staricama na farmi. One su me

BU&CW

Mighty 216

i zvale Jerie; muškarci i djeca - osim one najmanje - nisu me nikada nazivah tim imenom. Jerie je kikujuovsko žensko ime, ali i posebno ime - kad god se u kikujuovskoj obitelji mnogo godina poslije rođenja ostale djece rodi kći daju joj ime Jerie, i mislim da joj time iskazuju posebnu ljubav.

Staricama je bilo žao što odlazim. Iz tog razdoblja sjećam se jedne žene, premda joj ne znam ime jer je nisam dobro poznavala; pripadala je, mislim, Katheguovu selu i bila je žena ili udovica jednog od njegovih mnogobrojnih sinova. Susrele smo se na stazi u ravnici; nosila je na leđima snop dugih tankih motki što ih Kikuju koriste za gradnju krovova svojih koliba, jer kod Kikujua to rade žene. Te motke mogu biti duge i petnaest stopa, i žene ih skupe i vežu pri kraju, pa zbog tog visokog stožastog tereta nalikuju - kad ih ugledate u stepi - na nekakvu prethistorijsku životinju ili žirafu. Motke što ih je nosila ta žena bile su pougljenjene i crne od čađi što ju je dim podizao u kolibi tko zna koliko godina; žena je očito srušila kuću i vukla građevni materijal na novo mjesto. Kad smo se sučelile, stala je kao ukopana, prepriječivši mi put i zureći u me baš kao žirafa kad je susretnete na ravnici, koja razmišlja, osjeća i živi na nama posve nepoznat način. Trenutak zatim briznula je u plač i suze su joj se samo slijevale potocima niz lice. Ni jedna ni druga nismo progovorile ni riječi, pa mi je poslije nekoliko minuta ustupila put. Rastale smo se i otišle svaka u svom pravcu. Barem ima materijala za novu kuću, pomislila sam, zamišljajući je kako se prihvaća posla, vezuje motke i podiže krov.

Mali pastiri s farme, koji su me cijeloga života gledah u kući, bili su pak uzbuđeni i napeti zbog mog odlaska. Možda im je bilo teško i smiono zamisliti svijet bez mene, možda im se činilo da se providnost povlači. Dizali bi se iz visoke trave kad bih prošla pokraj njih i dovikivali mi: - Kad odlaziš, msabu? Za koliko dana odlaziš, msabu?

Kad je napokon došao dan odlaska, spoznala sam nešto neobično - da se mogu zbiti događaji koje ne možemo nikako zamisliti, ni prije, ni u doba kad se zbivaju, ni poslije kad o njima razmišljamo. Okolnosti mogu kriti poticaje koji uzrokuju događaje bez pomoći ljudske mašte ili bojazni. U takvim prilikama održavate kontakt s događajima pažljivo ih prateći iz trenutka u trenutak, poput slijepca što ga vode i koji oprezno korača, ali ne zna kamo ide. Događaji se zbivaju, i čovjek ih osjeća, ali među njima nema nikakve veze, nikakva ključa koji bi objasnio njihov uzrok ili značenje. Mislim da divlje životinje u cirkusu na isti način doživljavaju predstavu. Tko god je to doživio, može reći da je u neku ruku prošao kroz smrt - izvan dometa mašte, ali unutar dometa iskustva.

Rano ujutro dovezao se na farmu Gustav Mohr da me otprati na željezničku stanicu. Jutro je bilo prohladno, a zrak i krajolik bili su gotovo bezbojni. I on je bio blijed i neprekidno je žmirkao, pa sam se sjetila riječi jednog starog Norvežanina, kapetana kitolovca iz Durbana, koji mi je objašnjavao da su Norvežani hladnokrvni u svakoj oluji, ali njihov živčani sustav ne može podnijeti utihu. Kao i mnogo puta prije, popili smo čaj za kamenim stolom. Brda na zapadu i rijetka maglica nad dolinama ozbiljno su proživljavah još jedan trenutak u svom tisućgodišnjem životu. Bilo mi je vrlo hladno, kao da sam negdje na njihovu

BU&CW

Mighty 217

vrhuncu.

Sluge su još stanovah u praznoj kući, ali se njihov život već odvijao drugdje; svoje obitelji i imovinu već su preselili. Farahove žene i Saufe su se dan prije kamionom odvezle u somalsku četvrt Nairobija. Farah me je trebao pratiti do Mombase zajedno s Juminim mladim sinom Tumbom; dječaku je bilo više stalo do tog putovanja nego do bilo čega drugoga na svijetu, i kad sam mu za oproštajni dar ponudila kravu ili put u Mombasu, odabrao je put.

Oprostila sam se sa svakim slugom posebno, a kad sam izišla, ostavili su vrata širom otvorena premda sam im posebno napomenula da ih zatvore. Kao da su mi tom tipičnom domorodačkom gestom htjeli reći da se moram vratiti, a možda su htjeli i naglasiti kako zatvaranje vrata ionako više nema nikakva smisla, pa se kuća može prepustiti vjetru. Farah je polako vozio, vjerojatno devinim korakom, sve dok se kuća nije izgubila iz vida.

Kad smo stigli do jezerca, upitala sam Mohra imamo li vremena da na trenutak stanemo, pa smo izišli i popušili cigaretu na obali. U vodi smo ugledah ribe, koje će sada loviti i jesti ljudi koji nisu poznavali Old Knudsena niti shvaćali važnost tih vodenih stanovnika. Tu me je došao pozdraviti Sirunga, sitni epileptični unuk mog skvotera Kaninua; već se danima motao oko kuće da se oprosti sa mnom. Kad smo ponovno ušli u automobile i krenuli, potrčao je za njima što su ga noge nosile, nalik na vrtlog što ga vjetar uzvitla u prašini, toliko je sitan bio - nalik na posljednju sitnu iskru moje vatre. Trčao je za nama sve do mjesta na kojem se prilazni put spajao s glavnom cestom, pa sam se pobojala da će nas i dalje pratiti; tada bi se farma zaista raspršila i razletjela poput pljeve. No, tu je stao; ipak je još pripadao farmi. Stajao je i uporno gledao za nama, a tada se raskršće izgubilo iz vida.

Na putu za Nairobi zamijetili smo skakavce u travi i na cesti. Nekoliko ih je zvijeći uletjelo u automobil; možda se ponovno spremala najezda.

Mnogi su prijatelji došli na stanicu da me isprate. Ugledala sam i Hugha Martina, krupnog i nonšalantnog, mog doktora Panglossa; još vidim u mislima njegov osamljeni i herojski lik, čovjeka koji je kupio samoću svime što je imao i koji je, u neku ruku, i sam bio simbol Afrike. Srdačno smo se oprostili; proveli smo zajedno mnoge ugodne trenutke i često ozbiljno razgovarali. Lord Delamere je bio nešto stariji i sjedi, a i kosa mu je bila kraće podšišana no onda kad smo u masajskom rezervatu za vrijeme rata pili čaj; ali, kao i tada, bio je izuzetno uljudan. Na peronu je bila i većina Somalaca iz Nairobija. Od Abdallaha, starog trgovca stokom, dobila sam amulet - srebrni prsten s tirkizom. Denysov sluga Bilea zamolio me ozbiljnim glasom da pozdravim brata njegova gospodara u Engleskoj u čijoj je kući nekada odsjeo. Kako mi je poslije u vlaku ispričao Farah, na stanicu su bile došle i mnoge Somalke u rikšama, ali su se, ugledavši toliko muškaraca na peronu, preplašile i odvezle.

Rukovala sam se s Gustavom Mohrom u vlaku. Kad je vlak krenuo, počeo mu se vraćati duševni mir. Toliko se trudio da mi ulije hrabrost da se sav zajapurio, pa mu je lice plamtjelo, a svijetle oči blistale.

Na stanici Samburu vlak je stao da uzme vodu, pa sam se s Farahom

BU&CW

Mighty 218

prošetala na peronu.

Na jugozapadu sam ugledala ngonška brda. Uzdizala su se u veličanstvenoj krivulji iznad plavičaste ravnice.

Bila su, doduše, predaleko, pa su četiri vrha izgledala beznačajno, gotovo nerazlučivo, i drugačije nego s farme.

Kad je vlak krenuo, udaljenost je polako izgladila i izravnala obrise brda.

KRAJ

BU&CW

Mighty 219

Pogovor

Knjiga uspomena Moja Afrika (Out of Africa) objavljena je prvi put 1937. godine. Karen Blixen napisala ju je na engleskom jeziku, ali je istovremeno pripremala i dansko izdanje, pa su se obje verzije pojavile iste godine. Knjiga je autorici brzo pribavila slavu i uvrstila je u suvremene klasike. To nije pripovijest o doživljajima propale povratnice iz kolonije niti kakva aktualna geografska ili etnografska reportaža, nego pripovijest o prošlosti jednog svijeta, o ljubavi s njim, o neizmjernoj tuzi kad je izgubljen. Autobiografija i fikcija umjetnički su i rafinirano povezane u osmišljenu cjelinu. Karen Blixen je pišući svoja sjećanja rado naglašavala da sve ono što napiše mora biti istina kako bi mogla jamčiti za svaku pojedinu riječ. Njezin brat Thomas Dinesen, s kojim je bila vrlo intimna, jednom je prilikom rekao: »Osjećam da Moja Afrika pruža potpuno vjernu sliku tog razdoblja, Afrikanaca i tamošnjih prijatelja - ali, kao da je, na neki način, sve viđeno kroz obojeno staklo. Tanne (Karen) je svjetlo i sjenu za nijansu potamnila, što stvara osebujan dojam stvarnosti koju je naslikala. Za dugotrajnog boravka u Keniji stekao sam jasnu sliku o Africi i svijetu u kojem je Tanne živjela, te kad sam poslije pročitao njezinu knjigu, nisam mogao izdvojiti ni jedan jedini detalj koji se ne poklapa s onim što sam znao i čega sam se sjećao.« Ta ocjena mnogo nam govori o stajalištu s kojeg autorica piše, ali ne opovrgava činjenicu da je umjetnica i spisateljica u Karen Blixen prevladala objektivnu spisateljicu memoara.

Upoznamo li prilike u kojima je autorica živjela i neke pojedinosti iz njezine biografije, bit će nam jasniji i proces nastajanja njezina umjetničkog djela. Važan izvor podataka i ključ za razumijevanje osobnog i umjetničkog razvoja Karen Blixen svakako su brojna pisma što ih je iz Afrike pisala, najčešće majci, bratu i tetki. Reprezentativan izbor tih pisama, objavljen pod naslovom Pisma iz Afrike (Breve fra Afrika) četrdeset godina poslije izlaska Moje Afrike, trebalo je da, među ostalim, posluži za korekciju mita što se desetljećima ispleo oko lika Karen Blixen.

Karen Christentze Dinesen (Tanne) rodila se 1885. godine u Rungstedlundu u Danskoj kao drugo dijete oficira, zemljoposjednika, lovca, pisca i političara Wilhelma Dinesena i Ingeborg, rođene Westenholz, koja potječe iz imućne buržoaske trgovačke obitelji. Karen je odrasla na velikom posjedu u Rungstedlundu, a to joj je bio dom i u zrelim godinama, poslije povratka iz Afrike. Atmosfera na imanju zarana joj je počela smetati, da bi s vremenom Rungstedlund prerastao za nju u simbol buržoaskog mediokritetstva. Osjećala se sve sputanijom društvenim manirama koje je nametala buržoaska dosada.

Kad je Karen bilo deset godina, otac, kojega je obožavala, počinio je samoubojstvo. Duga bolest, praćena depresijama, i politički neuspjeh navode se kao vjerojatni motivi za taj čin. Ingeborg Dinesen odsada će, uz pomoć majke i sestre Bess, podizati petoro djece. Kćeri su dobile solidno, ali nedovoljno sistematsko obrazovanje. Kao ni većinu njihovih vršnjakinja, u to doba nisu ih pripremali ni za kakvo zvanje. U kući Blixenovih nedostajao je muškarac kao

BU&CW

Mighty 220

protuteža zaštitničkom i uskogrudnom utjecaju majke i bake. Za Karen, koja se toliko divila smionim djelima, čeznula za prštavim životom bez stega, otac je bio oličenje njezinih ideala. On ju je razumio i podržavao njezinu osebujnost. Preranu očevu smrt doživjela je gotovo kao izdaju. U pismima koja je pisala rodbini iz Afrike Karen okrivljuje odgoj u toj sredini za svoj kasniji neuspjeh u braku i na farmi: »Sramotno je kako su odgajali djevojke. Čvrsto sam uvjerena da bih se izvrsno probila u životu da sam se rodila kao muškarac s istom pameću i sposobnostima kakve imam kao žena.« Kod kuće se osjećala pretjerano zaštićenom. U pismu bratu Thomasu, 7. ožujka 1926, piše: »Mislim da je velika nesreća što sam se rodila, odrasla i pripadala takvoj obitelji i sredini s takvim pogledima na život... Ne poznajem dražih i boljih ljudi od mojih kod kuće, ali mi smo dva svijeta. I njihova neograničena dobrota i ljubav prema meni i čitav niz dobročinstava samo su povećali moju nesreću. Nisu mi dali ni prilike da pružim otpor. Zacijelo se sjećaš kako smo razgovarali o vlasti koju nad nama imaju baka i majka, koje su nam onemogućavale svaku kritiku, svaki prigovor. Gušile su čak svaku pomisao da bi majka mogla pogriješiti i da bi joj se stoga trebalo oduprijeti; ta sila fatalno je utjecala na moj život... Ne želim time reći da me to unesrećilo, ali su sve moje sposobnosti pale u vodu; zbog toga su uništene sve mogućnosti moga života i rada...«

U takvim se okolnostima odlučila udati za svog polubratića po majci, siromašnog baruna Brora Blixena Finckea, ostaviti Dansku i otputovati u Istočnu Afriku. Ondje će, u šapatu prirode, u plemenitosti duha pravih plemića, u teatralnosti domorodaca, u slobodi na safarijima, u ljepoti afričke noći, ostvariti ono za čim je toliko čeznula. Novcem Karenine rodbine po majci 1913. godine kupljena je farma »MBagathi« i povjerena Broru Blixenu da njome upravlja. U siječnju 1914. Karen je doputovala u Afriku, udala se i postala barunica Blixen. Na njezin život u sredini koju je neizmjerno voljela bitno će utjecati teška bolest, prijateljstvo s Denysom Finch-Hattonom i neprestana borba za ekonomsko preživljavanje na farmi. Ubrzo nakon vjenčanja, naime, saznala je da ju je muž zarazio sifilisom, bolešću od čijih će posljedica patiti do kraja života. Ta je bolest jedna od zagonetki kojom je obavijena ličnost Karen Blixen i njezini biografi često je spominju tragajući za što vjerodostojnijom interpretacijom.

Samu Karen, čini se, mučio je više strah od skučenosti koja proizlazi iz materijalne oskudice nego strah od bolesti! Njezin »bučan« nastup, ekstravagancija u odijevanju i ponašanju bili su, prema vlastitoj ocjeni, u skladu s njenom ličnošću koju je mogla tako izraziti samo s velikim novčanim sredstvima. Sama je rekla da je najviše pogriješila kad je ovisnost o roditeljskoj kući zamijenila novom ovisnosti o čovjeku bez imetka, premda se nadala da će plemićkom titulom kupiti novu nezavisnost. Smatrala je samoostvarenje najvećim dostignućem kojemu ništa nije toliko prijetilo koliko siromaštvo. Ono bi je moglo prisiliti na povratak u Dansku, na žrtvovanje skupo plaćene slobode. A stanje na farmi bilo je trajna prijetnja. Plantaža na 2000 m nadmorske visine nije bila pogodna za uzgoj kave. Nade u poboljšanje nisu imale čvrste osnove. Godine 1921. stanje na farmi već je kaotično. Pod pritiskom rođaka koji su financirali farmu Bror Blixen mora se povući. Napuštajući farmu podnio je (usprkos Kareninom protivljenju) zahtjev za razvod.

BU&CW

Mighty 221

Preostalih deset godina Karen je sama upravljala farmom.

Sudeći po njezinim pismima, veza s engleskim vojnim pilotom Denysom Finch-Hattonom bila je potpuno konzumirana ljubavna veza. Nakon što se razvela od Brora Blixena, Karen se nije željela opterećivati građanskim moralnim normama koje su u Istočnoj Africi ionako bile labavije nego u konvencionalnijem društvu male zemlje kakva je Danska. Neko vrijeme, 1922. godine, čak je vjerovala da očekuje dijete Denysa Fincha i kada je otkrila da je »uzbuna« lažna, bila je duboko nesretna. Želja da rodi njegovo dijete činila joj se posve prirodnom, iako je znala da se Finch-Hatton ne bi želio vezati brakom. On je želio slobodu i odupirao se vezi koja bi ga sputavala. U Karen se uvukao paničan strah da cijeli svoj život ponovo gradi oko jednog čovjeka, i taj strah ju je, vjerojatno, naveo da od Denysa traži više nego što joj je on, čuvajući svoju nezavisnost, mogao dati. Kada je 1931. godine, zbog dugogodišnjih financijskih teškoća, farma prodana, a Denys Finch-Hatton poginuo, Karen Blixen potpuno je slomljena. U pismu Thomasu Dinesenu 10. travnja 1931. kaže: »... čini mi se da uopće ne bi bilo ni strašno ni tužno kada bih - pošto sam ovdje na mnogo načina bila sretnija nego što će većina ljudi ikada biti, i nema čovjeka s kojim bih se mijenjala - mirno napustila život zajedno sa svime što sam ovdje voljela... Ne mogu, na primjer, uzeti u obzir da bi to bilo užasno za majku... Majci bi, možda, bilo jednako teško izgubiti mene kao i meni izgubiti Ngong, ali kada spoznaš prirodu života - da ništa ne traje vječno i da je u samoj toj činjenici nešto od njegove veličine - tuga za životom zaista nije tako strašna. Za mene bi bilo najprirodnije da nestanem s ovim svojim svijetom, jer mi se čini da je važan kao moje oči, kao ova ili ona moja sposobnost, kao moji vitalni organi, i ne znam koliki će dio mene preživjeti gubitak tog svijeta. Općenito, ostanak na životu po mom se mišljenju često pogrešno shvaća, jer koliko od čovjeka, u stvari, nastavi živjeti? Što je, u sadašnjim okolnostima, preostalo od onoga što smo ti ili ja kao osobe bili prije petnaest godina?«

Karen Вliхеn ipak se vratila u rodni Rungstedlund i pronašla način kako da preživi: posvetila se pisanju. Iz duboke osobne tragedije rodit će se njena književna djela.

Već 1934. godine u New Yorku i Londonu objavljena je zbirka pripovijedaka Sedam fantastičnih pripovijesti (Seven Gothic Tales), potpisana pseudonimom Isak Dinesen. (Isak je ime kasno rođenog djeteta Abrahama i Sare, a moglo bi se reći da su kasno rođene i pripovijesti Isaka Dinesena.) Fantastične pripovijesti odmah su pobudile pažnju anglosaksonske čitalačke publike. U njima prevladava atmosfera dekadentnoga evropskog plemstva, a zbog elemenata pervertirane erotike i morbiditeta danski povjesničari književnosti nazivaju Karen Blixen egzotičnom čudakinjom, koja se, što je više mogla, udaljila od svojih književnih suvremenika. To je vrijeme teške ekonomske krize, i danska književnost pretežno je usmjerena na realističku socijalnu kritiku. Pripovijesti ekstravagantne barunice svoj brzi uspjeh zacijelo mogu zahvaliti i provokativnosti.

U djelima Zimske pripovijesti (1942), Anegdote o sudbini (1950), Posljednje pripovijesti (1957), Sjenke na travi (1960) i u Mojoj Africi Karen Blixen opisuje granične situacije, sudbonosne promjene, stadije propadanja, obrađujući teme od patrijarhalne aristokracije do suvremenoga potrošačkog društva, bilo da je riječ o

BU&CW

Mighty 222

Evropi, bilo o kenijskom visočju.

Od objavljivanja prve knjige popularnost Karen Blixen neprestano je rasla. Nekoliko puta bila je kandidirana za Nobelovu nagradu za književnost. Usprkos teško narušenom zdravlju, živjela je vrlo intenzivno, mnogo putovala, okupljala u svom domu poznate intelektualce, osobito mlade ljude. Umrla je 1962. u 78. godini života.

Između dva svjetska rata knjige evropskih kolonista o životu u kolonijama nisu bile rijetke. Moja Afrika ističe se među njima estetskim sadržajem. Oni koji pročitaju Pisma iz Afrike lako će uočiti da su ona bila bilješke ili podsjetnik za pisanje Moje Afrike. Ali u poetskoj obradi zabilježene stvarnosti dogodile su se mnoge promjene.

Namjerno izostavivši datume događaja, autorica je postigla progresivnu homogenost pripovijedanja. Dokumentarni materijal raščlanjen je tematski: na opis Ngonga i domorodaca u uvodnom poglavlju nastavljaju se sjećanja na istaknute likove bijelih doseljenika i uspomene na značajne doživljaje, a tek u završnom dijelu ocrtavaju se razlozi napuštanja »raja«. Kronološki slijed tako se raspada, i sedamnaest godina u Africi stapaju se u »jednom« i »nekada«.

Valja spomenuti i autoričin doživljaj prirode. Za Karen Blixen ona znači temeljne vrijednosti: »slobodu«, »plemenitost«, »veličanstvenost«, a one karakteriziraju njezin sveukupni beletristički i esejistički opus. Pojedini elementi uvodnoga, panoramskog pogleda na afričku divljinu daju djelu aristokratsku dimenziju - u drveću ima nečega »herojskoga i romantičnoga«, u vrhovima Ngonga i ustalasanim masama oblaka nečega »ponosnoga«. Izabrani ljudi, pak, imaju u pripovijestima Karen Blixen u sebi nešto izvanzemaljsko, čeznu za nečim nadnaravnim.

Očita je autoričina sklonost idealizaciji i stilizaciji. U jednom pismu ona se ogorčeno žali na nehajnost domorodačke policije prilikom odvoženja s farme mrtvog tijela jednog Danca. Naprotiv, u Mojoj Africi ublaženo i stilizirano sjećanje na taj događaj umanjuje tu nehajnost pojačavanjem efekta u portretu smiješnog starca. Stiliziran je i opis smrti Denysa Finch-Hattona, ali tako da stječemo dojam kako je s gubitkom ljubljenog čovjeka uništen životni sklad koji je postigla u Africi i da je to uvelike pridonijelo njenoj odluci da se vrati u Dansku. Iz pisama, međutim, razabire se da je veza s Denysom Finch-Hattonom bila prekinuta prije njegove smrti.

Afrika je za Karen Blixen izvor nadahnuća. Susret s crnim kontinentom i njegovim stanovnicima ne doživljava kao sukob. Ona voli domoroce i oni imaju u nju povjerenj a. Koliko god je to moguće, u svojim je opisima približila afričku divljinu i evropsku civilizaciju. Iako je civilizacija objektivna prijetnja toj divljini, u univerzumu Karen Blixen one se ne isključuju.

U njenim tekstovima nema logičnih analiza ili koncepcija. Karen razmišlja i pripovijeda poput domorodaca, uglavnom posežući za mitovima i slikama koje se mogu poetizirati i koje ona dobro poznaje iz literarne tradicije, a pri tome voli snažne, vrlo dramatične efekte. Ne može se poreći da Moja Afrika ima svojstava

BU&CW

Mighty 223

romantičnog djela, ali ne treba zanemariti ni kritičku dimenziju. Kritika kolonijalizma najavljuje kasniji razvoj politike u Istočnoj Africi.

Karen Blixen je često uspoređivala život u Keniji početkom našeg stoljeća sa životom u Danskoj oko 1700. godine. Ona oplakuje propast upravo takve Afrike, svijeta punog jakih simbola. U tom je svijetu upoznala pravu prirodu drevnih vremena i iskonsku narav čovječanstva; upoznala je raj, a onda je iz njega zauvijek prognana.