KAKO SE SLAŽEMO - Sociološka luča R. R., Kako se slazemo.pdf · Kada Umberto Eko (Umberto Eco)...

Ratko R. Božović Filozofski fakultet Nikšić Crna Gora

KAKO SE SLAŽEMO

HOW WE GET ALONG

ABSTRACT Man is not so infrequently a conflicting creature, even when at first glance it does not seem so. Moreover, he would be less interesting if he were indifferent in expressing his various emotional states. But, again, he would be unbearable if he would be unable to control his emotions, especially in his relations with others, even with his relatives. However, we must be aware that virtually every man still controls his emotions. In his relationships with others, interests are the toughest and the most dangerous opponents of „peace at home“. They are, in fact, the most likely trigger of discord and even conflict amongst people. In this paper we are in a way treating the above indicated problems as disruptive factors in reaching understanding between people, moreover, we treat them as hindrances to the pre-servation of democratic rules and norms at the University.

Key words: harmony, discord, collaboration, mutual respect, understanding, conflict.

APSTRAKT Čovjek je ne tako rijetko konfliktno živo biće, čak i onda, kada na prvi pogled, iz-gleda da nije to. Štaviše, moglo bi se reći da bi bio manje interesantan ukoliko bi bio ravnodušan u izražavanju svojih raznorodnih emocionalnih stanja. No, opet bio bi nepodnošljiv ukoliko ne bi kontrolisao (jer to ne bi mogao) svoje emocije, naročito u svojim odnosima sa drugim licima, čak sa sebi najbližim. Ali, moramo biti svjesni toga da takoreći svaki čovjek ipak kontroliše svoje emocije. U tim odnosima interesi su najurgentniji i najopasniji protivnici „mira u kući“. Oni su, u stvari, najzapaljiviji fitilj za proizvođenje nesloge, pa i sukoba među ljudima. U ovom poglavlju se, na neki način, razmatraju naznačeni problemi i to kao remetilački faktori (spo)razumijevanja ljudi i da kažemo kao prepreke očuvanja demokratskih pravila i normi na Univerzitetu. Ključne riječi: sloga, nesloga, saradnja, međusobno uvažavanje, (spo)razumijevanje, sukobi.

Šta je to što se svađamo? Svađa je sastavna pojava egzistencije ljudi. Skoro da se može reći da bez svađe teško bi opstalo ovakvo kakvo je ljudsko biće koje je zastalo bez insistiranja da nešto mijenja što bi uslovilo drugačiji društveni način života čovjeka i društvene zajednice ili užih grupacija kojima pripada kao poželjan član te zajednice. Ima puno nesavršenih raznih društvenih zajednica, sa usaglašenim manje ili više društvenim interesima. Dakle, nesavršenost im dođe kao zakržljalost, u najmanju ruku, nedovršenost. Čovjek se u bilo kojem slučaju, često nalazi u svađalačkom agon-u. Taj agon predstavlja motor (ge-nerator) raznovrsnih nesporazuma koji se veoma brzo pretvaraju u svađe pa i u sukobe. Uostalom, skoro da nema čovjeka na svijetu da je izbjegao u životu

R. R. Božović, Kako se slažemo 4

Sociološka luča VIII/2 2014

razne sukobe, a pogotovo svađe. Svađe svakako spadaju u arsenal međusobnih komunikacija ljudi. Svađa je sastavni dio života ljudi, te nekada stimulans stvaralačkom zbivanju. Ima ljudi svađalica, nesaglasnika, koji kao da vječito traže nesaglasje, nesporazumnog karaktera. Takoreći oni su u vječitom sukobu sa nekim ili nesaglasju sa samim sobom, posebno ako nemaju drugog da se sa njim svađaju. Svađalice su više u procesu nesigurne zategnutosti nego u ka-tarzičnom oslobodilačkom procesu. No, to ne znači da su za strogu isključivost. Dakle, kao što se iz priloženog već vidi, puno je svađa i to različitog oblika kao i različitog intenziteta. Postajale su u herojskom dobu svađe pod zakletvom u dvoboju, koje su značile odbranu časti i hrabrosti, odnosno časne hrabrosti i hrabre časti. Tada su bili poznati dvoboji između poznatih ličnosti plemstva, stvaralačke duhovnosti i snažnog prestiža u slamanju postojećeg poretka vri-jednosti. Ako je npr. poginuo u dvoboju časti jedan veliki ruski i svjetski pjesnik kakav je to bio Puškin a koliko je još i drugih „puškina“ sa sabljom u ruci. Vođena je borba za život i smrt. Takvo davanje života na smrt odigrava se naprosto „za trun“ u oku. Rizična borba skraćuje vladajući poredak vrijednosti. Izazivači dvoboja su suparnici za čast i vrline za isticanje ponosa kojeg im donosi vladajući poredak vrijednosti. Pravo bjekstvo od nužnosti koje (do)-vodi do gubitka pozicije koja se zauzima, a da nijesu svjesni, u pravom smislu kada su u pitanju vrijednosti koje se ubjedljivo osvajaju. Ovdje se postavlja pitanje: kako se to zbiva da djeca skoro na najmanjem uzrastu „biju bitku“ za svoju bolju poziciju u raznim zajednicama koje se čak, značajno podržavaju i aktivno brane od svih mogućih neprijatnosti. Ti takvi sukobi ili blaže rečeno nadmetanja saučestvovanja u dvoboju ili slično sve do otvorenih sukoba gdje se gajila nada u pobjedu, po svaku cijenu, što je značilo odbranu riječi za pobjedu. Vodi se junačka bitka kao i bitka zbog časti, poseb-nih vrijednosti u redosledu snaga plemićkog života sa raspoređenim vrlinama plemstva. Koliko je borba za pobjedu snažan motiv u svakom načinu života, pogo-tovu kada ta pobjeda (do)nosi radikalnu promjenu postojećeg status quo-a i da-lje ga unapređuje. Tako npr. može se govoriti, posebno o aktivističkom govoru kojeg opisuje i analizira Predrag Matvejević u kojem se kaže: „Aktivistički govor mora po prirodi stvari biti jednostavan i zajednički. Načela monolitnosti i homogenosti tražila su jedinstven govor, sa što manje razlike kao i razlika bez distance. Nakon revolucije (tj. zauzimanja vlasti) revolucionarni politički govor dolazi u iskušenje da postane službenim govorom. Njegova repetativna i tauto-loška upotreba, koja je u predrevolucionarnom periodu u stanovitoj mjeri nužna, može se u svakom času pretvoriti u signifiants propagandu ili indoktrinaciju. Ako mu se ne suprotstave dovoljno snažne posebnosti (pravo na singularnu riječ, na individualni govor) ustanovljuje se i institucionalizuje jezik u kojem označitelji (signifikants) ne upućuju na označeno (signifié), gdje se kida pri-rodna veza između riječi i stvari, manipulira stvarima uz pomoć riječi. Tako nastaje autoritarni politički govor bez identiteta, svojevrsan mitski govor“ (Matvejević, 1977: 49).

5 R. R. Božović, Kako se slažemo


Predrag Matvejević se, skoro da kažemo, pretjerano zauzima da aktivi-stički govor (kako li ga on označava) stavi u centar pažnje i da mu dâ kolekti-vistički naboj koji se utemeljuje u načelima monolitnosti i homogenosti. To se tako odigrava bez obzira na to ako mu se suprotstave dovoljno snažne posebno-sti kao što je npr. pravo na singularnu riječ, na individualni govor. Uspostav-ljanje takvih načela na govoru, u stvari, legitimisanje političkog govora o kojem govori Matvejević i na osnovu toga zaključuje. Tako nastaje autoritarni politički govor bez identiteta, svojevrstan mitski govor (Matvejević, 1977: 40). P. Matvejević iznosi u ovom tekstu (kao odjeljku) drugačije viđenje od strane Rolana Barta (Roland Barthes) ovog problema u vezi jezika. Naime, R. Bart će tvrditi sljedeće: „pravi revolucionarni jezik ne može biti mitski jezik. Revolucija se definira kao katarktički čin koji otkriva politički naboj (charge) svijeta: Ona čini svijet i njezin jezik, cio njezin jezik, funkcionalno je apsorbiran u tom činjenju“ (Matvejević, 1977). Očigledno je da jezik predstavlja sastavni dio ljudske zajednice, njezin prvi sporazumjevač. Ali, nije dovoljno jasno kako ostati na tome kada znamo, u stvari, toliko smo svjesni da ne samo homo sapiens, kao i homo ludens, kao što je i homo faber, svi oni i još mnogi drugi homo predstavljaju ljudsku zajednicu po kojoj se čovjek kao ličnost razlikuje od cjelokupnog ostalog život svijeta. Dakle, jezik je najčvršći oslonac i pokretač svakodnevnog (spo)razumijevanja. Na jeziku se ljudi svađaju. U narodu je ostala izreka ima „pogan jezik“, ili „pogan na jeziku“, za ženu „jezikača“ ili „jezikaža“, dobar govornik „jak na jeziku“; ljubavni zanos, zaljubljenost često se koristi jezikom više i određenije. Jezik kao organ, ali i kao sredstvo u erogenoj sferi spajanja osoba predstavlja spajanje partnera u polnim odnosima, čak dosta efikasno (potpiruje, udružuje). Koliko je jezik unutarnji faktor u seksualnim nasladama toliko može biti razarač mira i spokoja. On može biti spoljašnji razarač mira. Opasan sladokusac zna nasladu za „tili čas“ pretvoriti u gorčinu, svađu, sukob i u šta sve ne. Time se uživalačka ljubavna ljepota pretvara u dirigovanu i oštru komunikaciju. Postoji i pojava zaoštrene ljubomore sa izraženom posesivnošću, kada se javlja izražena želja za posjedovanjem „ljubavne osobe“ kao stvari uljepšane ili skriveno poružnjale. Obično ljubavna osoba postaje dvostruka žrtva, sopstvena i žrtva suparne osobe. Svađe, nekada dobro dođu, čak kao stimulans za dolaženje do određenog rješenja. U procesu takmičenja potrebno je postizanje uspjeha počev od ma-terijalnih dobiti pa tako sve do stvaralačkih ostvarivanja. U takvim (ne)povolj-nostima čovjek se nalazi u napetom stanju, pa onda traži povode za razrješenje raznih nesporazuma kada dolazi do problema da se umjesto razrješenja javljaju nesporazumi i tako redom sve do žestokih svađa. Zato svako (spo)razumije-vanje postaje dobrodošlica za sticanje zadovoljstva punog radoznalosti šta se to zbiva takoreći iz dana u dan. No, ipak, bilo kako bilo, svađe mnogo više stvaraju negativne učinke nego što to možemo i pretpostaviti.



Postoje i ljudi koji, kao po prirodi stvari, hoće da su svađalice. Ne mogu da pretrpe određene nezgodne situacije, pojave, reagovanja i slične stvari, već odmah žučno reaguju bez zazora kreću u svađu, u ispravljanje onog što se ispraviti niti može niti hoće. Interesantno je to da izgleda kao da svađalice traže i nalaze neke protivnike koje izazivaju sami oni ili jednostavno reaguju oni na neke bezazlene pojave, radnje ili ljude koji im se čine povoljnim osobama za agresivno reagovanje, žučnu raspravu i tome slično. Svađalačka priroda ne od-govara nikom drugo do svađalici („samom sebi“). Dakle, samo svađalici odgo-vara njegova svađalačka priroda, nikako svađalačka priroda drugog svađalice. Znači, svađalica je, po prirodi stvari, sebičan, zaseban trgovac sa svojom suje-tom. Svađalica obavezno povređuje fiksiranog protivnika, i to ne tako odmah žestoko sve dok ne prikupi podatke o istom tom protivniku. Tek, znači, kada postane kakav (strog ili blag) protivnik, onda nastupa odgovarajuća žestina znanog svađalice. Oni takoreći preškaju suparnike u svađalačkom zanatu da iskažu sav svoj bijes u odnosu dok se bijes protivnika može iskazivati. Kada Umberto Eko (Umberto Eco) opisuje i analizira Francuze kao nje-gove poluroditelje (majka mu je Francuskinja), provejava, uz svu širinu prika-zivanja nedostataka ovog velikog naroda, potrebno je proviriti i uvidjeti niz mana Francuza i pri tome ne misliti da li pretjeruje ovaj par excellence inte-lektualac. Među tim manama usidrila se i asocijalnost, odnosno svađalačka priroda Francuza. Pa zar nije tako kada ih javno prikazuje U. Eko, pa za njih, pored ostalog, kaže: „Zli su. Ubijaju iz dosade. To je jedina zemlja čiji su se građani godinama zabavljali međusobnim odrubljivanjem glava. Na svu sreću, došao je Napoleon i njihovu srdžbu usmerio prema drugim rasama, postrojio ih je i poslao da razore Evropu [...] Francuz ne zna tačno šta hoće, ali zato savršeno dobro zna da neće ono što ima. A ume to da iskaže jedino pevajući šansone“ ( Eko, 2011: 15). Umberto Eko će za Francuze reći i ovo: „Ne vole svoje bližnje, čak ni kada od njih imaju koristi?“ (Ibid.) ili kada kaže kako je shvatio svoje nove sunarodnike kao: „lenjivce, varalice, zlopamtila i zavidljivce i kao preko svake mjere tašte i zavidljivce i tome slično“ (Ibid.). Kada je riječ o čovjeku uopšte kao i o raznim ljudskim zajednicama, veoma interesantno vladika Grigorije raspravlja ta pitanja čovjeka kako su postavljena u Bibliji. Naime, Grigorije ne razumijeva ova pitanja vjere, ljubavi i vječitog pitanja čovjeka kako su postavljena u Bibliji. Mladi vladika zahumsko-hercegovački i primorski zvani Grigorije započeće sa ljubavi u kojoj se zbiva sadašnja sloga. Ne radi se o slogi u mišljenju, posebno ne o konsezualnom mišljenju. Poziv patrijarhov na ljubav i slogu je od fundamentalnog značenja ljudima da se ne mrze nego vole ljubavlju božjom. Tako, Grigorije, reče: „Dakle, kada dolazi iz Crkve (poziv) na slogu i jedinstvo, to nije poziv na puno ideološko jedinstvo, nije nego na jedinstvo u Hristu koji je na krstu raširio ruke i zagrlio sve, čak i one koji su ga razapinjali. Podvlačim kao što podele ne valjaju, tako su različitosti dobre“, pa odmah Grigorije nastavlja objašnjavajući:



„ukoliko bi se tražila sloga koja podrazumijeva ukidanje različitosti, to bi bilo suprotno jevanđelju“ (Grigorije, 2014: 2). Koliko ćemo egzaktno pogoditi neke bitne osobine koje čovjek sobom nosi ili ih je od sebe otuđio, nije nam namjera da pogađamo ili negiramo. Uzećemo kao primjer šta o tome misle Šiler (Friedrich Schiller), veliki pjesnik, i obdareni pisac Hajne (Heinrich Heine). F. Šiler će reći: „Kada mrzim oduzi-mam sebi nešto; kada volim postajem bogatiji za ono što volim. Praštanje je ponovno nalaženje otuđene svojine – mizantropija produženo samoubistvo, egoizam najveća beda jednog stvorenja“ (Šiler, 2014: 60). Ovaj mudri i sve-strani stvaralac znao je da sa poezijom mašta do nemogućeg, ali i da mudro misli što je i pokazao ovom prilikom. Sa njim (sa Šilerom zajedno) iako i bez njega, pjesnički zanesenjak, uz to mislilac, Hajne će mudro postupati, prvo treba raditi pa onda imenovati šta je šta „blago tebi ako ti razum u srcu uvek prebiva“, reći će Hajne, ali samo malo drugačije. Najbitnije je da je razum jednostavno uvijek prisutan i da zna kada treba da kljuca u emocije. Hajne će opet postupati, kako to on zna i umije. A najljepši snovi o slobodi sanjaju se u tamnici (Hajne, 2014: 7-39). Dâ, tamo gdje slobode nema, gdje se čezne za njom. No, snova i to različitih biće na pretek, o slobodi obavezno. Kada su želje jače od puke realnosti slobode. biće snova o slobodi, sa njom i bez nje, dok sloboda manje-više izmiče. Naprosto nema je, kada će stići najčešće ne znamo. No, pitanje šta se sve podrazumijeva da slobodi pripada ili sloboda njemu?! Nema slobode bez slobode ličnosti. Sloboda je, u stvari, ličnosno obilježena (zagarantovana). Pogotovu jake ličnosti hoće slobodu, hoće da se bore za nju. Obično, sebi kažu, ako ne posustanemo, u krajnjem biće je koliko toliko. A prava ličnosna borba ne posustaje, naročito u slobodarskim društvima, ljudskim zajednicama, društve-nim grupacijama, i tako sve do interpersonalnih odnosa. Priča se i pričom dje-luje da to ne mora biti revolucionarna borba. Ne, ta borba je demokratska, interesno i bezinteresno obojena. Činjenica je da prostori uopšte Balkana predstavljaju sredinu za arhaično življenje i isto tako arhaičnu borbu za slobodu. Sloboda nije samo uređenje svoje da možeš živjeti kako hoćeš, a umrijeti kako nećeš. Ne! Sloboda nije samo svoja, nego i sloboda za drugoga. Međusobno slaganje bilo u čemu obavezno podrazumijeva ostvarenje slobode, jer nesloga stalno uvlači u sebe i neslobodu. U narodu je (p)ostala zanimljiva izreka koja glasi „složna braća kuću gra-de“. A, ona sa tom takvom izrekom barataju na način koji se skoro i ne primjećuje. Izreka se naročito ukalemila u selu što je za selo veoma bitna stvar, ljude na selu, njihovu budućnost, što je nepotrebno isticati kao stvar toliko važnu selu, budućnosti sela. Ovdje se treba prisjetiti veoma bitne stvari. Tu se misli, ne samo na život (goli život), nego i o drugim stvarima kao što su religija i vjera koje nijesu ni najmanje nevažne. Umberto Eko, jezikom svog pričaoca, pita se da li je ili nije vjernik. To što ide na misu i to kao zapisanu obavezu, to se mora. Ali, ne zato što je vjerujući subjekt. Ne, Eko se prilagođava onim da ne kažemo vjernicima, nego,



čini se, kolebljivcima. Oslušnimo kako to on kaže: „Otkud to da sam 21. trebao da idem na misu ne znam. Ne verujem da sam vernik. Kada je neko vernik, u nešto veruje. Verujem li ja u nešto, čisto sumnjam. To znači da sam bezvernik. To je logično. Ali da zanemarimo to. Čak kadkad odem na misu iz sijaset razloga, a vera s tim nema nikakvu vezu“ (Eko, 2011: 32). Ova Ekoova takoreći sumnja da li vjeruje ili ne vjeruje je dakle pojava koja obuhvata sve kategorije građanstva: obrazovane i neobrazovane, mlade i stare, ideološki usmjerene i nezavisne. On se nikada do sada nije u tako ogromnom broju pokazao kao što se iskazao i to javno i glasno u vrijeme rušenja socijalizma. Mnogi komunisti su se vratili religiji, i to javno vjerom u Boga, što govori da im je religija bila tipično prolazna pojava. U stvari, čak se urušio komunizam sa ideologijom (jednom vrstom svjetovne religije). Eruptivno su buknule svjetovne religije i vjere. petokraka je jednostavno (od)bačena u zaborav kao simbol ideologije krive i lažne svijesti. Naime, kao svugdje u komunizmu istaknuti simbol, odjednom je, preko noći (od)bačen s tendencijom stavljanja u zaborav. Zajedno sa stavlja-njem u zaborav iz mrkle noći pojavila se jutarnja svjetlost sa ohrabrujućim zrakom kao putem izlaska iz noćne tame (Platon). No, tek probijanjem tame s urankom svjetlosti nastupa problem osvetljenja tame naslonjene na decenijskom gubljenju realne slobode čovjeka. Kada se sloboda, u stvari, nije ni pomaljala kao zračak svjetlosti ispod ustajale tame, pitamo se gdje je svjetlost zapala. Sloboda je, dakle, zapala u vječnost tame kao neminovnost bez izgleda da trepne ispod tog prekrivača koji je čvrsto držao u neprikosnovenoj zaostalosti. Komunizam kao poredak bio je ustoličen, kojeg izgleda niko nije mogao pomjeriti sem „Velikog brata“ koji je sve ostale pripadne mase komunizma umirivao da se slučajno ne odmetnu od svete sloge koju opet gaji, ko će drugo do „Veliki brat“. U takvim okolnostima nužno se bilo pitati kakav je to poredak koji je na sav glas propagirao bitno je to da se gradi ideologija kao revo-lucionarna svijest nasuprot ideologiji kao krivoj svijesti, bez obzira na to što ta tzv. revolucionarna ideologija zna tipično biti kriva i lažna svijest, te, prema tome, svijest koja je regresivna. Slobodno se možemo pitati da li postoji ideologija koja njeguje revo-lucionarnu svijest? Postoji samo dok se bori da ostvari revolucionarne interese. Ovdje (po)stoji jedno krucijalno pitanje koliko je u tom takvom proteklom društveno-političkom poretku, tzv. socijalizmu, uspijevalo da se iole ostvare propagirani ciljevi? Istovremeno, odigrava se jedna (ne)čuvena utakmica razli-čitih interesnih grupacija u cilju ostvarenja deklarativnih ciljeva, tipično stra-nački obojenih. Potrebno je, što prije i brže razvijati demokratsko društvo u kojem će doći do punog izražaja čovjek kao slobodno i otvoreno biće. Za takvu orijentaciju potrebno je osloboditi čovjeka u biti autonomnog bića sa puno elana demokratske opredijeljenosti. Međusobno slaganje, prije svega, mora imati određenu mjeru, pravu mjeru. Ne radi se, dakle, o slogi po svaku cijenu, pogotovu ne slogi koja je protiv napretka, protiv stvaralačkog činjenja. Tome treba dodati još i to da može



imati čak destruktivnu stranu, i to baš onda kada se sloga postiže nasuprot samosvojnosti pojedinaca u smislu potpunog predavanja svojstava koja po-sjeduju pojedinci. Nasuprot tom predavanju sopstvenih vrijednosti nekom ili nečem, postoji borba i nepokolebljivost u osvajanju istinskih vrijednosti i radikalnih potreba. Ima nešto što ne mora značiti odvajanje od drugog i to još, po svaku cijenu, kako bi se zadovoljio neki egoistički interes. Ne, ovdje je na djelu otvaranje razumijevanja drugog kao i razumijevanja tih drugih od strane nas samih uslov je jedne plodonosne komunikacije. Čovjek je biće koje hoće drugog, hoće zajednicu, čak i onda kada izgleda da hoće da je usamljen. To ga (iz)vodi iz usamljenosti u zajedništvo bez otuđenosti. Sjajno nam to pokazuje Mateo Renci (Matteo Renzi), gradonačelnik lijepog renesansnog grada Firence, u svojoj nevelikoj (po broju stranica) knjizi Firenca riznica Evrope. Zajedničke vrijednosti, prije svega, ljepota kojom se antički grad objelodanjuje na trgu sa zajedničkom slobodom i kulturom, tj. kulturom koju treba (sa)čuvati kao „zenicu oka svoga“. To treba činiti tako da međusobne sukobe kao i pobjede ne smijemo zloupotrebiti na bilo kakvoj nadmoći nad vrijednostima duha, slobode i ljepote. Evo kako to na primjeru borbe i u njoj borilačke pobjede naglašava Mateo Renci kada je u pitanju očuvanje zajedničkih vrijednosti. „Ali postoji jedna čvrsta veza između Firence i Firentinaca: zadivljujuća ljubav za sopstvenu zajednicu. Duboki lični rivalitet nikada ne briše zajedničku neizmijernu poveza-nost sa sopstvenim gradom. Nasilje od vrata do vrata nije eliminisalo zajednički ponos. Teško je pronaći bolji primjer za ovu ljubav od Farinate Delji Umberti“ (Renci, 2012: 19). Renci kao da se rodio u antičko vrijeme, kada hoće da ista-kne živu demokratiju u smislu autonomne sposobnosti građanina koji ne dâ vlastodršcima da se odreknu demokratije za račun vladavine, kako to Renci podvlači: „Moramo imati snage da pobijedimo slabašnu misao jakih moćnika ili one koji se takvim smatraju (Ibid., 21). Pa da, Renci se zalaže za obuzdavanje i to ne samo realnih moćnika, nego i onih koji misle da to budu i to na, da tako kažemo, uman način gdje misaonost pobjeđuje ne samo silnike vlasti realno postojeće nego i umišljene moćnike. Tek tada u takvim okolnostima moguća je stvarna snaga sloge ne samo istomišljenika nego i neistomišljenika. Postoji istinska sloga, a postoje i one stvorene na čisto egoističkim inte-resima koji se automatski razvale, čim dođe do pitanja osiguranje opstojanja takvih interesa. Na koliko ćemo samo naići slučajeva nedobronamjernih sloga između ljudi gdje vladaju goli interesi bez istinskih potreba jednih za drugima. To su, dakle, uopšte problemi na putu stvaranja boljih odnosa između raznih pojedinaca kao i odnosa između pojedinaca i društvenih grupacija i zajednica i najzad problemi grupacija i zajednica međusobno. Kada je već u pitanju uopšte sloga u određenom društvu, kao npr. tih raznih odnosa u Crnoj Gori, onda se nameće potreba propitivanja tih odnosa u konkretnom društvu. Crnogorci, kako pojedinačno tako i društveno ističu, ali samo formalno, reklo bi se, ljubav u raznim međusobnim odnosima. Možemo biti naivni pa u to povjerovati kao u konačnu istinu, pa i u apsolutnu istinu. U stvari, Crnogorci znaju biti veoma bučni prilikom iskazivanja „svojih istina“



kao neprikosnovenih. Time se oni pojavljuju kao sijači vlastitih istina u koje se naprosto može pa skoro i mora vjerovati.

Sloga nije što i saradnja Sloga je blaži (ili možemo reći bliskji) odnos između ljudi, nego što je to saradnja. Sarađivati mogu mnogi ljudi širokog opsega znanja i dopadanja jednih drugima. Šta više, uspješno sarađuju i oni koji se malo ili čak ni malo poznaju. Činom upoznavanja i nužnošću prilika za otkrivanje (upoznavanje) međusobno afiniteta jednih prema drugima postaje plodno tlo za saradnju. Zato se javlja saradnja između ljudi kao i između asocijacija. Iz te takve saradnje proističu veoma plodni rezultati. Za razliku od saradnje u slogi su bliskiji odnosi koji, inače, proističu, u najvećem broju slučajeva, iz rodbinskih pa i prijateljskih međuodnosa (majka i dijete, brat i sestra, suprug i supruga i mnoge druge međusobno voljene osobe). Ali, to ne znači da se moraju obavezno i slagati. Ima osoba koje se ne slažu po raznim pitanjima, ali ipak uspostavljaju plodnu međusobnu saradnju. Znaju ljudi da u toku zajedničkog života uspostavljaju različite oblike saradnje, uzajamnog povjerenja bez obzira na to što se ne slažu po raznim pitanjima. Na bliskosti (unutrašnjoj pa i spoljašnjoj), prijateljstvu, drugarstvu, jednom riječju na odnosima zasnovanim na emocionalnim osnova-ma posebno na ljubavi, ljudi u toku zajedničkog života uspostavljaju različite oblike saradnje, uzjamnog povjerenja. Politika je ona sfera društva, gdje se ti odnosi jednostavno ne sagledavaju a da ne prijete nekim zvaničnim (ozakonjenim) aktima u cilju poboljšanja, a ne samo odnosa u okviru čiste politike vladanja (političke elite) i povratnog izvr-šavanja (običnih građana), pa i promjene i to radikalne u okviru globalne organizacije društva. Saradnja je oblik organizovanja raznih sfera društva na bazi međudjelovanja, međusobnog uvažavanja kao i procesa naspram ovih što predstavljaju različite oblike neusaglašenosti, pa oblike suprotstavljanja i tako redom do oblika asimilacije jednih od strane drugih. Sa takvim strogim suprotstavljanjima jednih sa drugima, javljaju se oblici agresije i potčinjavanja na tipično svađalački način. To poništavanje vrijednosti jednih a afirmisanje vrijednosti drugih njihovim postavljanjem na pijedestal vrhovnog dobra odlika je trijumfalizma. Već smo zaboravili što je trebalo da kažemo u vezi opstajanja ili nestajanja određenih udruženih državnih ili društvenih zajednica. U okviru toga postavlja se bitno pitanje koja bi i kakva bi moguća bila saradnja u okvi-rima egzistencije te takve zajednice? Saradnički odnosi u takvim okolnostima su nužna prilika. U stvari, radi se o tome da svaka (ili sve) društvene zajednice bilo kojeg oblika ili bilo koje veličine upražnjavaju određeni oblik saradnje u svom redovnom djelovanju. Ali, od svih oblasti, ipak je najupečatljivija oblast politika kao živo tkivo (anti)saradnje koje se može kretati od izvjesnog (ne velikog) praga tolerancije, pa sve do totalnog neusaglašavanja stavova, mišlje-nja, djelovanja i ponašanja, što će uopšte reći zajedničkog opstojanja kao i posebnog opstajanja. U stvari, uzevši u cjelini nema zajedničkog djelovanja kao



i zajedničkog života bez određenog stepena saradnje kao oblika razumijevanja drugog kao nas samih u zajednici u kojoj egzistiramo (mi i drugi). Koliko je politika živa sfera gdje se prelamaju zajednički i odvojeni in-teresi ilustruje nam 2014. godina u vrijeme izbora u Srbiji kada jedna relativno nova stranka (SNS) koja je za ovo kratko vrijeme od nastanka višestranačja iskočila tako udarno na javnu scenu sa jednom ipak novom ličnošću kao što je to novokrunisani predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić. Njegov pret-hodnik Ivica Dačić za kratko vrijeme predsjednikovanja Vladom Srbije bio je dobar saradnik sa A. Vučićem, što su obojica njih to i istakla na samom činu smjenjivanja vlasti. Dačić je pored predsjedničke funkcije obavljao istaknutu funkciju ministra unutrašnjih poslova, da bi Vučić pored potpredsjedničke funkcije u Vladi obavljao i funkciju ministra vojnog. A za sada Vučiću je do-voljna uloga predsjednika vlade a I. Dačiću prestižna uloga ministra spoljnih poslova. Rezultati izbora determiniraju određene pozicije u vladi, uz još diplomatske poteze postavljenja određenih ličnosti na rukovodne fotelje. Rezul-tati izbora, dakle, u velikoj mjeri diktiraju ili nude raspored funkcija. Inače, na smjene ili prikladnije rečeno zamjene predsjednikâ Vlade Srbije pljuštale su međusobne darovne riječi i sa jedne i sa druge strane. Uglavnom, takav red stvari nametnuo je zadovoljstvo u dodjeljivanju pohvala upućivanih uzajamnoj plodonosnoj saradnji. Dačić je slikovitim riječima nagradio svog prethodnog pomoćnika i već sada svog nasljednika. Pored, dakle, razmjene više nego, samo kurtoaznih komplimenata, Dačić sa izrazitom dozom pohvale upućuje Vučiću željeni uspjeh. Politika je zabilježila Dačićevu zdravicu želja sa upečatljivim odabirom riječi da mu predsjednikovanje bude uspješno i po želji njega samog. Naime, „Politika“ je objavila riječi zdravice I. Dačića Vučiću, što je zabilježeno od strane M. Čekerevca. A te riječi-želje glase: „Želim mu lavlju snagu i mu-drost orla. Neka ga sreća prati i neka ga Bog pomogne.“ Jasno se dâ primijetiti euforija koja je zavladala u međusobnim odnosima ove dvojice političara. Možda i nije euforija u međusobnim odnosima, ali jeste euforija od izrazitog zadovoljstva sa osvajanjem vlasti. A za kratko vrijeme, da kažemo preliminarne vladavine učinjeni su neki zahvati u oblasti značajnih oštećenja društva kao što su korupcija i kriminal. Ali, dešavaju se zahvati u poremećena stanja društva i države gdje jedno i drugo sve više trunu. To je zasnovano na raznolikim oblicima usaglašavanja interesa. Normalno, tu se ne radi o slozi nego više o saradnji, gdje se prihvata mišljenje drugog, čak i onda kada je drugačijeg karaktera od svog mišljenja. Sve to čini atmosferu da se usvaja mišljenje drugog kao mišljenje koje zna i umije da nas uputi u drugom pravcu od našeg mišljenja i djelanja. No, kada je u pitanju kultura, naričito ona koja je ostvarila visoke rezul-tate, odnosno standarde, onda se ona usvaja kao vrijednost po sebi i za sebe. Mateo Renci će kao zaljubljenik u visoke vrijednosti kulture njegove Firence naglasiti: „Problem je što u svijetu kulture postoje hrabre i inovativne osobe, ali i neki dosadni čuvari baštine koju smatraju svojom, baštine koja po njihovim kriterijumima ne bi nikada ni postojala i koja bi bila poznata samo eliti, po



umjetničkim standardima devetnaestog vijeka. Prisvajaju pravo da brane prošlost tvrdoglavošću tipičnom za sledbenike sekte a ne za funkcionere jedne zajednice. Draga gospoda zaboravljaju da je bilo po njihovom, geniju bi bila podrezana krila, a mi bismo bili sivi grad moralista. Mislim da bi se Vazari prvi nasmijao da je vidio ovaj medijski cirkus“ (Renci, 2012: 54). Renci je isticao čovjekove vrijednosti koje se moraju čuvati i dalje razvijati, a nikako obuz-davati, odlagati. Posebno estetske vrijednosti je neuputno kanalisati i npr. zahtijevati od umjetnosti kako će se ispoljavati, odnosno izražavati. Tako će Renci kao intelektualac i kao gradonačelnik ljepotnog grada, uopšte zahtijevati od određene društvene sredine, kao što je Firenca najuglednija renesansna gradska sredina. Renci u ulozi gradonačelnika izuzetne Firence izjasnio se o tumačenju autonomije ljepote: „U meni ljepota budi želju da kažem hvale. Ljepota stvara čuđenje i divljenje. Iako naše vrijeme nameće zavist a ne divljenje, ljepota teži nečem drugo, ljepota prevazilazi te okvire“ (Ibid.). U stvari, ljepota transcendira stvarnost kojoj se obraća. Ona nikada nije statična, niti odraz stvarnosti kojoj, u stvari, pripada kao fizičko izražavalačko i podr-žavalačko biće. Umjetnik, onaj pravi, ne odražava stvarnost nego je transcen-dira. Otuda potiče njen dodir sa stvarnošću, koja nije ni čista kontemplativa. Poznati socijalni psiholog Abraham H. Maslov (Abraham H. Maslow), upore-đujući stvaraoce jedne sa drugima prvo one koji su spekulativci i kontemplativci kao slijepi ronioci u svijet nepoznatih stvari koji imaju instrumenat „nevino oko“ kako ih je imenovao Herbert Rid (Herbert Read) i one druge, prave ro-nioce u svijet nepoznatog koji istražuje i opredjeljuje se za ove druge. Maslov će to obrazložiti ovako: „Tačno je da su ovi ljudi (Maslov misli na ove prve – R. R. B.) intelektualci, istraživači i naučnici tako da je ovde intelektualna snaga možda glavna determinanta. Pa iapk svi mi znamo koliko se veliki broj naučnika visoko umnog količnika, zbog bojažljivosti, konvencijalnosti, strepnje i drugih nedostataka karaktera, bavi isključivo poznatim, doteruje ga, ne poriču ga, uređuje i preuređuje, klasifikuje ili na neki drugi način traći vreme na sitnice, umesto da otkriva novo, što se, uostalom, od njih i očekuje“ (Maslov, 1982: 198). K. G. Jung (Carl Gustav Jung) će tragati i otkrivati, to se bar njemu pokazuje i prikazuje, u stvarnosti razne psihološke određenosti kao npr. što je značenje pojma ličnost. Zato će Jung psihološki odrastati razvijajući to značenje ličnosti kao slobodne i nezavisne, a ne kao zavisne koja podliježe konvenci-jama. Jung će eksplicirati taj svoj stav odnosno da konvencije, na određeni način, okupiraju ličnosti i to tako kako to kaže Jung što se nameću ličnosti gdje ličnost gubi svoju autonomiju. Naime, Jung će reći: „Činjenica da konvencije uvek na neki način cvetaju dokazuje da ogroman broj ljudi ne bira sopstveni put, već konvenciju i usled toga ne razvija samog sebe već metodu, a time kolektiv na račun sopstvene celine“ (Jung, 1978: 262). Odnoseći se nešto komotnije na jedan Geteov (Johann Wolfgang von Goethe) stih, uostalom, kao i mnogi drugi, Jung se potpomogao Geteom za isticanje značenja i vrijednosti ličnosti. Taj stih glasi ovako:



„Najveća sreća dece ove zemlje jeste sama ličnost.“

Time K. G. Jung ističe, da putem njenog mogućnog iskazivanja cjelo-vitosti ljudskog bića otvara se put ostvarivanja ličnosti.

* * *

Crnogorci su u vrijeme neprekidne borbe protivu daleko brojnijeg, time, normalno je, i jačeg, pa tome još dodajmo protivu moćne i agresivne osman-lijske sile trudili se koliko god su to mogli da ostvare državnost Crne Gore. Postoji stereotipija ili, prije rečeno, istorijska argumentacija kako su Crnogorci u ime očuvanja svoje samobitnosti sebi skrojili svečanu crnogorsku mušku kapu okruglog oblika sa četiri (ocila) obrnuta slova S sa značenjem samo sloga Srbe spašava, što je podrazumijevalo da su Crnogorci u širem značenju (ili obimu) Srbi, a što se održalo sve do današnjih dana. Čak su Srbi sebi dodijelili jednu vrlo intrigantnu osobinu, a koja glasi: „Srbi su junaci u ratu, a kukavice u miru“, što se prije svega odnosi na Crnogorce-Srbe. To će reći da su Srbi gra-đanski poslušnici, što se ogleda u jednom važećem građanskom kukavičluku. Naime, građani su u ranijoj fazi sabiranja svoga gradskog življenja bez slobo-dne razuzdanosti i dalje zainteresovani za jedan građansko-politički koncept vlasti. Po ovom pitanju odigravaju se paradoksalna opredjeljenja gdje nije rijet-ka praksa opredjeljivanja da se dva rođena brata različito nacionalno opredje-ljuju, jedan je Srbin, a drugi Crnogorac iliti isti građanin, omrkne kao Srbin, a osvane kao Crnogorac. Kada je riječ o samožrtvi kao pratiocu ljubavi, onda treba da znamo ko-liko je samo žrtva u ljubavi rasplamsavanje ljubavi kada se za voljenu osobu jednostavno šta sve ne žrtvuje bez interesa, ali uz potrebu da se učini maksi-malno da se voljena osoba upotpuni radošću. Ali, moramo da znamo da se ta ljubav ne stvara samo saradnjom, nego se ljubav zna izroditi i to ne samo u neslogu, zavist nego i u mržnju. Koliko je samo stradalo voljenih osoba od ljubavnih partnera, koliko opet jedna osoba unesreći sebe i drugu osobu ili sačuva sebi život a ubija „na licu mjesta“ voljenu osobu?! Sve to govori o ljubavi (ali ne onoj pravoj), odnosno koliko se samo „zna“ gubiti u ljubavnom činu. Tu je i ljubomora koja „pritješnjuje mozak živih“ stavljajući ga na muke dokazivanja onog što je bilo kao i onog što nije bilo niti će ga biti. Taj pritisak izmišljene ljubavi čini se da kao „ploča“ pritiska mozak „još živih“ ljubomornih osoba, kada se gubi svaki razum, svaka mo-gućnost izmišljenog prelijetanja stvarnosti. Naprosto, melje dvije osobe na potpuno različit način. Jedna je osoba koja gubi vezu sa stvarnošću i živi (samo) od uobrazilje i ne može nikako da se sučeli sa realnošću, ali ipak živi u užasu nepomirljivosti sa stvarnošću i druga osoba koja je napadnuta izmišljenom ulogom koju osmišljava voljena osoba nad njom. Tako to ide u ljubavi punoj ljubomore sve dok se ne pretvori u dosadu jedne ili druge osobe u ljubavi. Na kraju postoji i treća osoba u trouglu ljubavne igre! Može se očekivati kao



disonantna pošto se ne uklapa u tročlanu ljubavnu patnju i tu se utemeljuje na određeni način. Kada je riječ o kulturi, onda se tu javljaju mnogobrojna međusobna ne-sporazumijevanja na bazi razlikovanja svega onoga što se podrazumijeva da spada pod tom riječju, odnosno pojmom. Antropolozi Kreber (Alfred Louis Kreber) i Klakhton (Clyde Kluckhohn) istražujući različita pominjanja kulture na relevantnim jezicima u svijetu, ustanovili su već daleke 1952. godine 257 različitih, čak međusobno isključujućih, ali ipak naučno relevantnih definicija kulture. Oni su opet sva ta različita objašnjenja uopštili u 10 grupa (pristupa) definisanja kulture koja se kreću od opisnih pristupa kulturi pa sve do simbo-ličkih razumijevanja kulture. Inače, Kreber samostalno (svojim duhovnim bićem) govori o kulturi na-lazeći je između „stvarnosnog“ i „vrijednosnog“ tumačenja kulture, gdje, po njemu, prvo tumačenje obezbjeđuje nužnu ljudsku egzistenciju, dok se drugo tumačenje odnosi na pravu duhovnu kulturu. Dakle, ovo drugo tumačenje po-sebno je svojstveno ljudskom biću, superorganskog karaktera, jer se po njemu kulturni plodovi ne mogu jednostavno izvoditi iz biološke ljudske prirode. Čovjek se izdvaja od drugog živog svijeta, kako kaže Kreber, sposobnošću da se simbolički izražava, gdje je najznačajniji simbol jezik, preko kojeg se izra-žavaju mnogi drugi simboli. Tvorac psihoanalize, Sigmund Frojd (Sigmund Freud), zapaža kulturu kao sublimaciju seksualnog nagona. U knjizi posvećenoj kulturi Frojd zapaženo skreće pažnju na stvaranje umjetničkog djela kao nedovršenog, koje baš u ta-kvom stanju izaziva konzumente, naravno one koji se interesuju za čin okre-tanja umjetničkog djela samim konzumentima. Posebno je interesantno Leo-nardo da Vinčijevo (Leonardo da Vinci) djelo koje je izraz genijalnosti gdje se podudaraju mišljenja o stvaralaštvu ova dva velika stvaraoca. No, ono što je najinteresantnije istakao je Leonardo jeste kako se razumijeva umjetničko doživljavanje, što zadobija na vrijednosti ako se djelo prvo upozna ili sazna pa onda na pravi način doživljava: „U jednom članku zbirke Conferenze Fiorentine citira se izjava Leonardova koja odaje njegovo vjerovanje i pruža ključ za razumijevanje njegovog bića: Nessuna cosa si può amare, né odiare, se prima non si ha cognition, de quella. Nikakvu stvar ne može čovjek ni da voli niti da mrzi ako je prvo dobro ne upozna (Iz Frojdovog citiranja Leonarda da Vinčija, u Frojdovom djelu „Iz kulture i umjetnosti“ 1984: 117). Ljubav i sve ono što čini tu takvu nabijenu pojavu osjećanjima prema drugoj osobi podrazumijeva obostrani odnos voljenih pojedinačnih osoba, ali i grupacija tj. kao ne samo odnos međusobno voljenih osoba, nego i te kako i ljubav pojedinaca određenih grupacija kao i obrnuto zajednice prema pojedincu. Ono što leži u osnovi svake prave ljubavi jeste spremnost da se ispolji u samožrtvovanju za voljenu osobu, spremnost da se čovjek izloži raznim tegobama duše i tijela, samo da bi se pomoglo voljenoj osobi da preživi ili izađe iz nepogodne situacije da ustane u sopstvenu samodobranu kako od samog sebe tako od drugog (ili drugih) i tako se izloži na prvoj borbenoj liniji za odbranu



sebe i svoje egzistencije. Tako ljubav postaje osnova ili dogradnja stvaranja uslova za postavljanje sloge i saradnje. Ljubav u procesu stabilizacije postaje oblik stalnog izražavanja.

Svađamo li se ili se ne svađamo! Činjenica je da se različitosti (čak sve do suprotnosti) privlače, dok sličnosti (pogotovu istosti) odbijaju ili preciznije rečeno slabije privlače. Ove konstatacije ne važe obavezujuće. Nijesu, dakle, isključujuće. Druga stvar je što su pokazujuće i prikazujuće i to na upečatljive načine. Time izgleda da su prilično i brojnije nego što to stvarno jesu. Takvo stanje stvari čini društvenu zbilju složenijom. Frojd je to stanje dobro znao pa ga je označio na pravi način kao – „narcizam malih razlika“. Prethodna zajednička Jugoslavija razbijanjem sopstvenosti (takve kakva god da je bila) očigledno je afirmisala potencije „malih razlika“. Time je, inače, ono što je malo uzdigla na pijedestal vrhovnih vrijednosti. A ono što je veliko, posebno u vlasništvu drugog a ne svojem pro-glašava se bezvrijednim ili sporadično vrijednim ili u krajnjem svojim (primjer hrvatskog prisvajanja vrhunskih stvaralaca drugih nacionalnosti svojim kao što su bili Nikola Tesla, Ivo Andrić pa Ruđer Bošković). Naspram drugih, za razliku od njihove nacionalne zajednice kao što su Bošnjaci ili Muslimani skoro poriču sve što su dali Meša Selimović ili E. Kusturica, kao da apsolutno nije njihovo. Ima tu još nešto što remeti bliskost ili sličnost kada se velikanima sa druge strane poriče očigledna veličina i istinitost, što ti veliki ili to veliko je nekog drugog pa ma koliko drugi to pobijao, ipak mu se po svaku cijenu umanjuje vrijednost, čak se i stigmatizuju proglašavanjem njihovog djelovanja genocidnim, kao što to čine Muslimani i „novi“ samoproglašeni Bošnjaci pripremajući osudu zbog toga što je Njegoš svojim svjetski vrijednim spjevom Gorski vijenac umjetnički propagirao istragu poturica. Je li ili nije to činio Njegoš ipak ga ne možemo cenzurisati, i to onako otprilike ni tada ni sada. A kako nam padne na pamet što se tiče ranijeg (za vrijeme njihovog postojanja) to Njegoševo estetsko igranje sa „poturicama“ nije niti nacionalističko a pogotovu nije genocidno. Njegoš i Crnogorci, kao i sama Crna Gora, nijesu mogli na-padati druge kao ti drugi što to ne mogu njih. Crnogorcima naprosto ništa drugo nije preostajalo do da se uspješno brane ili ne brane. Takvu su sudbinu imali, te im nije bilo teško da se opredjeljuju za određene djelatnosti (ili bolje rečeno) samodjelatnosti, tj. samodjelatnosti koje nijesu bile osnovne na osnovu nužnog djelovanja i ujedno uslovljavanja kako će drugi djelovati ili pažljivo osluškivati postojeću stvarnost, u pogledu njene mogućnosti ispoljavanja na što potpunije stvaralački način. Kada je riječ o vrijednosnoj raznovrsnosti, onda je Firenca kao srce Evrope, kako to jednostavno pokazao Renci na primjeru podjele Firence, pored ostalog, na dva dijela koji djeluju kao suprotnost opet u okviru određenog je-dinstva. Evo šta kaže Mateo Renci: „Firenca je poznata u istoriji kao grad po-dijeljen između gvelfa koji su podržavali papu i gibelina, bliskih caru. A potom



kada su gibelini definitivno poraženi, podijeljena je između bijelih i crnih gvelfa, eto tako da se ne izgubi navika (trag). Za ovu podjelu je ponuđen otmen ideološki razlog. Ali, ne možemo ga prihvatiti tek tako, jer je oduvijek bilo omiljeno u ovim krajevima dati otmen prizvuk porodičnim i ličnim sukobima“ (Renci, 2012: 17). To je ono gdje se najbliži, po krvi, ne slažu. Još ako tome dodamo da vrijeme u kojem živimo ne ide u susret slogi ili čak prihvaćenosti bliskog drugog kao svojeg. Iako je u patrijarhalno vrijeme sloga bila (za)-garantovana to opet ne znači da nije bilo nesloge između međusobno „po krvi“ najbliskijih. Prema tome, čovjek je jedinstveno biće kod kojeg se javljaju razli-čite vrste homo-a kao da nije homo sapiens nego kao da više važe neki savre-meni homo demens-i. I ko zna hoće li takvim ostati doživotno bez bilo kakve primjese emancipacije ili dogradnje tog okamenjenog zaostatka baš tog drugog. Različite društvene pojave kao i njihovi pojmovi predstavljaju logičko izvođenje znanja o njima što predstavlja nedovršenu, nepotpunu istinu o svom biću, kao i ne baš objektivno sagledanu stvarnosnu istinu, time istinu koju stalno propitujemo i dovodimo „spoznanju prava“ (Njegoš), posebno kada su u pitanju ljudska bića sa stalnom gradnjom istine o njima. Dâ, čovjek jeste raz-vojna i promenljiva bivstvena tvorevina koju ne saznajemo lako niti jedno-stavno te nam stalno izmiče da je saznamo pogotovu u njegovoj cjelini. Uvijek ga parcijalno saznajemo i onda kada se trudimo da ga saznajemo u cjelini, odnosno detaljnije, ostaje uvijek neotkrivenih istina drugih o nama. U stvari, čovjek je najveća nepoznanica samom sebi. A, ta nesaznatljivost samog sebe kao da se odlaže za neko bolje buduće vrijeme kada ćemo opet da se pitamo „ko je ko“? Zato svako slaganje jednih sa drugima predstavlja dodatni stimulans za uljuđivanje i postojanje zrelijim (starijim i razumnijim) osobama u procesu sopstvenog uljuđivanja i ostvarivanja u obliku formiranja što zrelijih li čnosti. Mateo Renci, kao gradonačelnik grada Firence predstavlja ličnost od intelektualnog autoriteta koji će istaći događaj koji se dogodio 1530. godine sa Firencom kada je mjesecima bila pod opsadom Karla V (Carlo V). Brojnije, naoružanije i borbi vičnije trupe Karla V. u takvim okolnostima, dok pucaju na Firentince pod okupacijom organizuju fudbalsku utakmicu gdje, na jedan način borbi suprotstavljaju igru što će se nazvati istorijskim fudbalom i fudbalom u kostimu (Renci, 2012: 95). Društvo i unutar njega kao globalnog društvenog fenomena kao i niza društvenih zajednica i društvenih grupacija predstavljaju uzorni poligon poka-zivanja i prikazivanja koliko je širok prostor za pokazivanje sloge naspram nesloge (da ne kažemo mržnje), a koliko kao trajući prostor dozvoljava da se u njemu javljaju razna životna razmeđa. Kada je riječ o slogi ili o nekom blažem odnosu kao što je ranohrišćanska rasprava u okviru patristike o tome šta je alegorija u odnosu na dvoznačnu upotrebu metafore, tu dolazi do nesuglasica, što dobro uočava Milan Vukomanović, i to onda kada se razlučuju značenja ovih pojava, tj. kada je u pitanju alegoričan pristup u tumačenju određenog pjesničkog, filozofskog ili religijskog djela (što predstavlja alegoriju).



Sloga je kako po realnom značenju tako i po (zlo)upotrebi veoma složena pojava svakodnevnog života, pa odatle, i neshvatljivo pomjerenog značenja s obzirom na kontekst u kojem se rađa i opstaje. Opozicioni pojam kao i pojava suprotna slozi jeste svađa kao nesloga. Sloga pripada pojavama ljudskih međuodnosa i to sa posebnošću odnosa na osnovu krvnog srodstva te na osnovu prijateljstva, kao i na osnovu posebnih emocionalnih privrženosti. Prema tome, za slogu su potrebne određene uslovnosti na osnovu kojih se i uspostavljaju odnosi bliskosti, ljubavi, samoodricanja od nečega kao i prepuštanja osobama koje su iz tog kruga bliskosti (povezanosti). Čovjek je, inače, nerijetko svađalačko biće, vjerovatno prije i više nego što je pomiriteljsko, samo što se to često ne vidi. Samo koliko (produženog) vremena zna da ne govori, daleko više nego što to zaslužuje suparnička strana. Ali se to isto odnosi i na suparničku stranu. No, postoje i međusobne razlike. Ima onih koji ne bi ni „ratovali“ da im suparnik nije takav kakav je. Svađe ne kvare samo interpersonalne odnose, nego i remete niz oblika povezanosti ljudi i njihovih pomjeranja u pogrešnom remetilačkom pravcu. Tako se odigrava lična, grupna pa i opštedruštvena nerentabilna atmosfera, gdje jedni bivaju povlašćeni a drugi žigosani kao da su isključivi krivci za neslogu, svađu pa i mržnju. Mržnja je, kako god da je postavimo i obrazlažemo, te i u raznim oblicima manifestujemo, rak-rana progresa svakog društva i normalnih odnosa u njemu. Pored mržnje, nesloge, posebno je izražena pojava srdžbe. Zna biti ispu-njena nezadovoljstvom proisteklim iz raznih neprilika. Srdžba obično ne traje dugo kao što to zna biti nesloga, pogotovu mržnja. Nesloga traje kao da je sastavni dio (organ) strukture ličnosti, dok srdžba se javlja u obliku prkosa u smislu da se provocira osoba koja je „stala na žulj“, ali time ne uznemirava druge ljude „ni krive ni dužne“. Osoba srdita zna da provocira, uznemirava, ne da bi ušla u otvoreni sukob, nego da uznemirava druge ali time ne dovodi do otvorenog sukoba. Srdžba više liči na opomenu nego na sukob, niti ona svjesno hoće sukob. Ali, sve ove pojave ili postojeća stanja kod raznih osoba imaju i ele-menata koji čine čovjeka kompleksnijim nego kada se ponaša jednolično bez osjećanja, što govori o postojanju složenosti ljudskog bića i same njegove prirode. Dakle, u osnovi pored niza nedostatnosti ljudske prirode koje je čine nedovršenom, neke i nezrelom, javljaju se određeni impulsi koji je održavaju obuzdavajući sve napade usmjerene na samu nju. Čovjek je složeno biće koje se manje pokorava prirodnom determinizmu jer zna da prihvata niz složenosti koje homo sapiens nosi u sebi i primjećuje po-red sebe ne dodirujući ih, nego, naprotiv, ostavljajući ih da žive u zajedničkom gnijezdu bez imalo zaštite. Sa savremenom tehnološkom civilizacijom koja je kvantitativno napredovala do neslućenih razmjera i sa duhovnim osiromašenjem sa prevlašću predmetnog svijeta (jednog kao luksuznog a drugog kao konzu-merskog) nad duhovnim vrijednostima kao što su stvaralačko-naučne, umjet-ničke, filozofske tvorevine.



Kada je riječ o različitosti kao vrijednosnoj raznovrsnosti, onda je Firenca srce Evrope, kako to Renci jednostavno pokazuje na primjeru podjele jedin-stvene Firence, renesansne ljepotice. Naime, Firenca je podijeljena, ali ne i razdvojena, na dva dijela koja djeluju kao suprotnosti, ali suportnosti u okviru određenog jedinstva. Evo šta Mateo Renci poručuje: „Firenca je poznata u istoriji kao grad podijeljen na gvelfe koji su podržavali papu i gibeline bliske caru, a potom kada su gibelini defnitivno poraženi, podijeljena je između bijelih i crnih gvelfa (isticanja vršio – R. R. B.), eto tako da se ne izgubi navika. Za ovu podjelu pronađen je otmen i ideološki razlog. Ali, ne možemo ga prihvatiti tek tako, jer je oduvijek bilo omiljeno u vašim krajevima dat ’otmen’ prizvuk porodičnim i ličnim sukobima“ (Renci, 2012: 17). To je, dakle, ono gdje se i najbliži, po krvi, ne slažu. Još ako tome dodamo da vrijeme u kojem živimo ne ide baš u susret slogi ili čak prihvaćenosti blisko drugog kao svog. Iako je u patrijarhalnom vremenu u kojem je sloga bila, reklo bi se zagarantovana, što opet ne znači kao da nije bilo homo sapiens-a, nego više nekog savremenog ho-mo demens-a. I, zato, ko zna hoće li takvim ostati doživotno bez primjese eman-cipacije ili dogradnje tog okamenjenog ostatka baš drugog. Međusobna sloga ljudi više je vrijedna ako je zasnovana na potrebama, zadovoljavanju i razvijanju potreba, nego kada je zasnovana na golim intere-sima. U svakom pogledu, pri rješavanju nekog zadatka, ima onih koji sa manje napora i sustegnutosti zapaženo, izbjegavaju svađu. Idu linijom manjeg (sa-mo)otpora. Isto tako ima onih viđenih svađalica, posebno ako im sa suprotne strane ne prijeti nikakva opasnost, bilo to zbog kultivisanog protivnika bilo zbog slabosti protivnika u procesu svađe. Postoje izražena uopštavanja u tumačenju sloge ili svađe pa su, npr. u Crnoj Gori prepoznavali svađalačku prirodu i time proglašavali određena bratstva da ne kažemo čak i plemena kao svađalačka. Inače, kralj Nikola kao kralj apsolutista, gospodar Crne Gore, znao je da se do vrha izrazi sarkastično, tj. javno protivu vrhovne vojvodske nepo-slušne vlasti koja drži sve svoje pristalice u zavisnoj poziciji. Zato nije slučajna pojava potisnute agresije koja se drži negdje sa strane uvijek spremne da stupi u akciju za razrješavanje postojeće krize i lažne demokratije. U konstelaciji takvih neprilika gube se mogućnosti zaživljavanja slobode. Niče je preferirao Dionisa u odnosu na Apolona, jer Dionis je bio bog razuzdanosti, duhovne opijenosti, pun žara pa time i energije, neiscrpne za stvaranje. Za razliku od Dionisa, Apo-lon je nižeg ranga, on je čuvar poretka kao i buntovne vedrine, spokojstva. Od-bacuje sve preuveličano, gigantsko, titansko, kiklopsko. Apolon hoće i traži u svemu pravu mjeru (Đurić, 1983). Čuveni srpski helenista M. N. Đurić će sve-strano prići ovom filozofu, koji je, inače, bio žestoki kritičar helenske kulture, sve od Sokrata pa na ovamo. Niče je žestoko kritikovao čak takve filozofske glave kao što su bile glave Sokrata, Platona i Aristotela. On je dao veću vri-jednost predsokratovcima. Predmet kritike je helenska kultura, dakle, počev od Sokrata pa dalje od njega ili poslije njega. Niče je nastojao da svoj dioniski pristup naslanja na Vagnerovsko (Ri-chard Wilhelm Wagner) duhovno biće kada je Platon nekako isčilio sa



intelektualne scene i njenog pogleda koji je upražnjavao u svojoj novijoj knjizi gdje će Vagnera okarakterisati „da gleda na nauku okom umetnika, a umetnost okom života...“ Nije Niče gledao istim očima ni presokratike. Naime, posebno je isticao Heraklita kao najstrasnijeg helenskog mislioca. Nosio je u sebi, kako kaže M. Đurić, živ oganj i pri tome, osjećao ga kao svoju dušu. I Niče (Friedrich Nie-tzsche) je osjećao u sebi stvaralačku vatru. Obojica ovih mislilaca poklanjala su dužnu pažnju igri kao odrednici ljudskog bića. I jedan i drugi su, opet da kažemo, slični kao npr. Heraklit kada kaže da je ispitao samoga sebe, da bi Niče „ginuo za sobom“ (lechzte nach sich). Imaju profetski stih. Misao im je obojici proizvod duboke strasti i sagorevanja života. „Heraklit je zaista bio živa vatra koji je ’sagorevajući mislio i misleći sagore-vao’“ (M. Đurić, 1983: 21). Ovdje se Niče ističe kao istinski pokretač ljepote kao estetskog fenomena. Ne radi se, dakle, o fizičkoj ljepoti niti opštoj objektivizaciji lijepog nego o ljepoti kao estetskom fenomenu, gdje je za objašnjenje tragičnog mita prvi zahtjev da se njemu svojstveno uživanje traži u čisto estetskoj sferi ne prelazeći na područje sažaljenja, straha pa etički uzvišenog. Kako mogu rugoba i nesklad, sadržina tragičnog mita, da izazovu estetsku nasladu? Tu je, eto, potrebno da se jednim smelim zaletom prebacimo u metafiziku umetnosti, pa ponavljam ranije reči da postojanje i svet izgledaju opravdani jedino kao estetski fenomen, u kom smislu nas upravo tragični mit treba da ubijedi kako su čak i rugoba i nesklad umetnička igra koju volja, u večitom preobilju svoje naslade, igra sa samom sobom (Niče, 1983: 135–36). Toliko se, naročito u posljednje vrijeme, naglašava nesloga čak i neprija-teljstvo takoreći do neslućenih razmjera. To se odigrava sa izraženim raznoliko-stima da se čovjek ne može čudom načuditi koliko je u svijetu takvih pojava da poznavalac ne zna, ili neće da zna dokle seže određena zapovijest čitavog ovog svijeta. Svijet na čitavoj svojoj teritoriji igra svoju igru. Igrao se ne igrao, čovjek se od igre nikako neće jednostavno odricati. Prethodna zajednička država Jugoslavija razbijanjem sopstvenosti tj. baš onakve kakva je bila, očigledno je afirmisala potencije „malih razlika“ da bi svoje malo uzdigla na pijadestal vrhovnih vrijednosti, a ono što je veliko na-ročito u vlasništvu drugog a ne svojem proglašavala bezvrijednim ili sporadično vrijednim ili u krajnjem svojim – primjer hrvatskog prikazivanja – prisvajanja vrhunskih stvaralaca drugih država i naroda kao svojih, to što su bili Nikola Tesla, Ivo Andrić pa Ruđer Bošković, dok drugi, za razliku od njih, kao što su Muslimani ili Bošnjaci, poriču sve što su dali neki čuveni njihovi stvaraoci. Oni poriču te „svoje“ stvaraoce i stavljaju na „lice srama“ i izdaje. I ujedno im poriču vrijednost, odnosno zamjenjuju im stvaralačke uloge. Ima tu još nešto što remeti bliskost ili sličnost kada se velikom sa druge strane poriče veličina i istinitost. Postoje i ekstremne tendencije kada hoće da se omalovaži vrijednost velikog djela poput soc-realističkog tumačenja, čak se nerijetko stigmatizuje vrijednost drugog proglašavajući njihovo djelanje genocidnim, kao što to čine



Muslimani i novoformirani „Bošnjaci“, kada hoće da osude velikog Njegoša da je bio genocidni pisac, koji je veličao Crnogorce a omalovažavao Muslimane kao „poturice“. To Muslimani i „bošnjaci“ hoće pa hoće da jedan svjetski veliki spjev kao što je Gorski vijenac proglase genocidnim. Ovdje nam dobro dođe Niče sa njegovim tumačenjem estetskog kao pravog dok tragično ostaje sa strane od tog estetskog. Niče tvorac dioniskog pogleda na svijet istovremeno je i tvorac apoloniskog, ali ipak sa isticanjem ovog prvog, kao tvorca bijesa, zanosa, duhovnog pijanstva, gdje se javlja entuzijastička ekstaza. Čovjek kao najsloženije živo biće, od kada je postao homo sapiens sve se više razvijao u igri i postojao homo ludens, pa i sve složenije radno biće kao homo faber, time proizvodio i od proizvodnje se bogatio postajući homo oeco-nomicus. Takođe, proizvodio je posebno luksuznu robu koja kraće traje (mijenja se u noviji proizvod), zabavljao se, jednom riječju, luksuznije živio (automobi-lizovao se novim modelom) sve više trošio i zabavljao se i tako postao još i homo consumens. Čitav takav čovjek je postao medijski zavisnik i u najskorije vrijeme dopunjen kompjuterom i internetom uskočio u informatičko društvo, skraćeno informisan, a polovično obrazovan. Mlađi uzrast u poslednje vrijeme produžuje mladost, a skraćuje starost. Tako opremljeni za zabavu do zore bivaju ispjevani ili izigrani noću, a ispavani ili pospani danju. Time je čudo od ljudske prirode pokleklo pred (ili pod) civilizacijskim izumima. Postvarenje ljudke prirode postalo je ljudska svakodnevica, tako da dilema imati ili biti osušila je biti i usmjerila ga na imati i samo imati. Vratimo se Danijelu Belu koji dobro markira problem o postojanju radikalne razdvojenosti između socijalne stru-kture tehno-ekonomskog poretka i kulture. „Prvom je ovladao ekonomski princip efikasnosti i funkcionalne racionalnosti, organizacija proizvodnje kroz poredak stvari, uključujući ljude kao stvari. Drugi je rasipan, bludan, kojim dominira anti-racionalno, anti-intelektualno raspoloženje. U njemu je biće uzeto kao dodirni kamen kulturnih potvrda, i uticaj na biću je mjerilo estetske vrijednosti iskustva (Bell, 1978: 37). Dakle, D. Bel precizno razgraničava ova dva dijela na kojima egzistira savremeni čovjek. Prvo, dio racionalno strog, ti-me izvršilački i drugo gladni konzumersko hedonistički koji popunjava prazni-nu slobodnog vremena. A čuveni avangardni (predstavnik Ruske avangarde) slikar i pisac Kazimir Maljevič, određenije rečeno predstavnik suprematizma (bespredmetnosti), energično i samosvojno duhovno borbeno, precizno će ozna-čiti suštinu života u zajednici. Tako će Maljevič naglasiti: „Smatram da su uzbuđenje i misao najglavnije osnove čovekovog života u zajednici i u svemu što je uzbuđeno i misli u sebi. No, čitav život delim na tri stanja uzbuđenja: prvo je – uzbuđenje, drugo misao u realnom i treće – realnost u prirodnom, drugim rečima, stvarna činjenica kao prirodna. Ova tri dela stvaraju mnoštvo međusobnih odnosa, i tako se stvara život zajednice“ (Maljevič, 1996: 7). Možemo se pitati koliko takvo stanje stvari u društvu utiče na njegove žitelje da žive u međusobnoj saradnji, slogi, jednom riječju, u harmoniji gdje ne postoje sukobi niti poremećeno stanje svijesti.



Erih From (Erich Fromm), takođe, dobro markira potrošačku (konzumer-sku kulturu) koja je vrlo izražena u ovom vremenu pretjerane potrošnje. From je iznio potrošača kojeg je uporedio sa odojčetom što stalno traži svoju bočicu. Inherentni stav potrošačkom mentalitetu jeste proždiranje cijelog svijeta. Po-trošač je vječno dojenče koje plače za svojom bočicom (Fromm, 1988: 78). From će potcrtati radikalizaciju obostrane promjene vladajućeg ekonomskog sistema i ljudi (konzumenata). Da prepuštimo samom Fromu da kaže o čemu se, u stvari, radi. Pa evo, Froma: „Moramo prekinuti sadašnju situaciju u kojoj je zdrava ekonomija moguća jedino po cijenu nezdravih ljudskih bića. Zadaća je izgradnja zdrave ekonomije za zdrave ljude“ (From, 1988: 223). A prvi zadatak za ovakvo nešto je usmjeravanje proizvodnje na proizvodnju za „zdravu potrošnju“. Postavlja se jedno važno pitanje – koliko u konstelaciji savremenog dru-štva poglavito hiper-razvijenog Zapada posebno postoje pored posredne političke demokratije neposredno učešće raznih zajednica i društvenih grupacija pa sve do učešća pojedinaca. Naime, pitamo se postoji li još sloge, slaganja, saradnje, usaglašavanja gledišta itd., u stvari, svega onoga što pomaže utvr-đivanju demokratije u društvu da se ne bi skoro zadovoljavali sa moguće takvom pojavom savremenog Zapada, što ne tako argumentovano ističe poznati filozof 20. vijeka kakav je to jedan Karl R. Poper (Carl R. Popper), što se pak ne može tako jednostavno prihvatiti. Naime, Poper ističe: „Uprkos svemu što se našoj zapadnoj civilizaciji može s pravom prigovoriti, mislim da je ona najslo-bodnija, najpravednija, najljudskija, najbolja od svih civilizacija u čovekovoj istoriji. Ona je najbolja jer je najsposobnija za poboljšavanje. Ljudi na zemlji su svuda stvarali nove, i često vrlo raznovrsne, svetove kultura: svetove mita, pe-sništva, likovne umetnosti, muzike; svetove sredstava za proizvodnju, tehnika, privrede; svetove prava, morala, zaštite i pomoći deci, bolesnicima, slabim i bespomoćnima. Ali, samo je u našoj zapadnoj civilizaciji priznat i čak u velikoj meri ostvaren, moralni zahtev za ličnom slobodom. A sa njim i zahtev za jednakošću pred zakonom za mirom, za izbegavanjem primene sile kada god je to moguće“ (Poper, 1999: 115). Šta to sve Poper nije naveo kao prednost Za-pada, da bi na kraju zaokružio primjenu sile gdje je god to moguće, što je ogroman paradoks. Pitamo se znači li to gušenje svih demokratskih pokreta u svijetu agresijom sročenih, gdje se SAD i dalje nameće sa svim krupnim drža-vama iz savremene Evrope (sada svim bez izuzetka) koje pripadaju Evropskoj zajednici. Time se Amerika (SAD) javlja u ulozi velikog pomiritelja sa igrom oružjem sve dok nepoželjna i neposlušna država ne digne ruke pokornosti da se ne može više braniti, niti boriti protiv nenadmašno jačeg. Eto to je uloga jednih u borbi za slobodu ugroženih naroda (država i pokreta). Prema tome, mogao je Poper biti bar umjereniji u izricanju ovakvih apodiktičkih tvrdnji. Da je duže živio i još bi se dalje sretao sa tim, po njemu, najdemokratskijim svijetom, što u stvari ne postoji i nikada nije ni postojao, pa čak ni u staroj antičkoj Grčkoj. Zato je potrebno da se demokratija izučava na pravim izvorima (u teoriji i praksi života). Bitna je namjera da se u djelu pronađe implicitni, prikriveni



smisao. To, nam tako uspješno pokazuje Milan Vukomanović na primjeru mita, kada kaže: „Kada je reč o mitovima, ovaj hermeneutički postupak bio je poznat u Grkoj još u šestom veku pre n. e. Tako je, naime, još stari Teagen Reginac (VI vek pre n. e.) tumačio, odnosno „lečio“ homerske mitove svojom therapeia mythom objašnjavajući nesloge i razmirice među olimpskim bogovima kao borbu prirodnih, fizičkih sila. O „fizičkoj“ i „eti čkoj“ alegoriji starih Helena bilo je napred reči. Zanimljivo je pak da veliki ljubitelji retorike, kao što su bili stari Rimljani nisu previše cenili alegoriju, smatrajući da se njome služe ’ljudi manjih umnih sposobnosti’. Tako je na primer, o alegorijama govorio i pisao čuveni orator Kvintilijan baš negdje uoči žestokih progona hrišćana u Rimu“ (Vukomanović, 1997: 21). Ovdje se radi o zanimljivim intelektualnim gledi-štima o određenoj pojavi i njihovim nesuglasicama do kojih je značajno držati, ali tu ipak nijesu upleteni nikakvi materijalni interesi kada dolazi do sukoba među rodbinski najsrodnijim ličnostima. Eto, koliko je pitanje sloge-nesloge rašireno značenjski. Bitno je gdje se sve nesloga nalazi, gdje ona može biti i gdje se najžešće ispoljava.

* * *

Sloga je kako po svojem realnom značenju tako i po svojoj (zlo)upotrebi veoma složena pojava svakodnevnog života, pa odatle neshvatljivo pomjerenog značenja s obzirom na kontekst u kojem se rađa i dalje razvija i tako opstaje. Opozicion pojam slozi jeste nesloga. Sloga pripada pojavama ljudskih među-odnosa i još sa posebnošću odnosa na osnovu krvnog srodstva, te na osnovu prijateljstva i posebnih emocionalnih privrženosti. Prema tome, za slogu su potrebne određene pretpostavke, uslovi na osnovu kojih se uspostavljaju odnosi bliskosti, drugarstva, prijateljstva, pogotovu ljubavi, gdje sve to nameće razna lična odricanja kao i razne oblike prepuštanja brojnih pogodnosti i koristi, osobina ličnosti iz istog kruga bliskosti i interesovanja tako i međusobne po-vezanosti. Čovjek ne zna da prepoznatljivo bude svađalačko biće, možda ništa više nego pomiriteljsko. Samo koliko vremena zna da ne govori sa posvađanom osobom i to obično više nego što to zaslužuje ta suparnička osoba. Isto se to odnosi na suparničku stranu. No, postoje i međusobne razlike. Ima i onih koji ne bi ni „ratovali“ da im suparnik nije takav kakav je. Svađe ne kvare samo interpersonalne odnose, nego i remete niz oblika povezanosti među ljudima i snažno djeluju na njihova pomjeranja u pogrešnom i remetilačkom pravcu. Tako se odigrava lična, grupna i uopšte društvena nerentabilna atmosfera, gdje jedni bivaju povlašćeni a drugi žigosani kao da su isključivi krivci za neslogu, svađu pa i mržnju. Mržnja je mržnja kako god da je postavimo i obrazlažemo u raznovrsnim oblicima manifestovovanja proisteklim iz raznih neprilika. Mržnja je rak rana progresa i uopšte napretka svakog društva i sve su prilike i normalnih oblika saradnje.



Pored mržnje i nesloge, posebno je izražena pojava srdžbe, kada su na-punjene osobe nezadovoljstvom proisteklim iz raznih neprilika. Srdžba ne traje dugo kao nesloga, pogotovu mržnja. Nesloga traje kao da je sastavni dio, organ strukture ličnosti, dok se srdžba javlja u obliku prkosa u smislu da se provocira osoba koja ti je „stala na žulj“, pa i te kako uznemirava, pa i ljuti. Tako srdita osoba zna da provocira, uznemirava, ne da bi se s njom ušlo u otvoreni sukob, uznemirava bez otvorenog sukoba. Srdžba više liči na opomenu nego na sukob. Sve ove pojave ili postojeća stanja kod raznih osoba imaju i elemenata koji čine čovjeka kompleksnijim i kompletnijim bićem nego onda kada se ponaša u ravni jednoličnosti bez osjećanja, što govori o izraženoj složenosti ljudskog bića i same njegove prirode. U osnovi, pored niza nedostatnosti ljud-ske prirode, koje je čine nedovršenom, neke čak nezrelom, javljaju se određeni impulsi koji je održavaju obuzdavajući sve napade usmjerene na samu nju. Čovjek je veoma složeno živo biće koje se ne pokorava prirodnom determinizmu nego se posvešćuje nizu složenosti koje homo sapiens nosi u sebi i primjećuje ih pored sebe ne dodirujući ih, nego, naprotiv, ostavljajući ih da žive u zajedničkom gnijezdu. Sa savremenom tehnološkom civilizacijom koja je, posebno kvantitativno napredovala do neslućenih razmjera a sa duhovnim osiromašenjem kao i sa prevlašću predmetnog svijeta, jednog više luksuznog, a drugog više konzumerskog karaktera nad duhovnim vrijednostima kao što su stvaralačke tvorevine: naučne, umjetničke, filozofske, čovjek ostaje da živi u istoj ravni egzistencije.

L i t e r a t u r a Barth, R.(1957). Mythologies. Paris: Editions du Seuil. Bell, D. (1978). The Cultural Contradicitons of Capitalism. New York: Basis books,

Inc., Publishers. Čekerevac, M. (2014) Dačić poželio Vučiću snagu lava i mudrost orla, za april. Po-

litika. 1. i 2. 5.2014: 5 Đurić, M. (1983). Fridrih Niče i helenska kultura, predgovor za: Niče, Rođenje

tragedije, Beograd: BIGZ. Eko, U. (2011). Praško groblje, preveli s italijanskog: Mirela Radosavljević i

Aleksandar Levi. Beograd: Plato. Frojd, S. (1984), Iz kulture i umetnosti, Odabrana dela Sigmunda Frojda I-VIII, sedmo

izdanje, Novi Sad: Matica srpska. Fromm, E. (1988), Imati ili biti?, Zagreb: Naprijed. Gligorije (vladika Zahumsko-hercegovački i primorski) (2014). Umorni smo od re-

formi, treba nam obnova. Blic. 19-20.4.2014: dodatak. Jung, K. G. (1978). Duh i život, knjiga treća, Odabrana dela K. G. Junga I-V, Novi Sad:

Matica Srpska. Kroeber, A. L., Kluckhohn, C. (1952). Culture: A Critical Review of Concepts and

Definitions. New York: Random House. Likert, R. (1961). New Patterns in Management. New York: McGraw-Hill.



Maljevič, K. (1996). Bog nije zbačen. prevod: P. Ćuković i A. Grubor. Podgorica: Oktoih.

Maslov, A. H. (1957). A philosophy of psychology. u: Fairchild, J. (ed.). Personal Pro-blems and Psychological Frontiers, New York.

Maslov, A. H. (1982). Motivacija i ličnost. Beograd: Nolit. Matvejević, P. (1977). Te vjetrenjače, Zagreb: „Alfa“, „August Cesarec“, ranije objav-

ljen pod naslovom Prilog kritici političkog govora. Zagreb: „Forum“, X. May, R. (1967). Psychology and the Human Dilemma. New York: Van Nostrand

Reinhold. Niče, F. (1983). Rođenje tragedije. Beograd: BIGZ. Poper, K. R. (1999). U traganju za boljim svetom. Beograd: Paidea. Renci, M. (2012). Firenca, riznica ljepote, Stil novo, Revolucija Evrope od Dantea do

tvitera. Podgorica: Daily Press. Šeler, M. (1960), Položaj čovjeka u kosmosu, Sarajevo: Veselin Masleša. Šeler, M. (1985), Forme znanja i obrazovanje, Nikšić: LUČA. Šiler, F. (2014), Mudre misli i izreke, najlepše pesme u dodatku za „Blic“, subota-

nedelja, 19. i 20. april, br. 6733, Beograd: „Blic“. Vukomanović, M. (1997). Rani hrišćanski mitovi.Beograd: Čigoja.

KAKO SE SLAŽEMO - Sociološka luča R. R., Kako se slazemo.pdf · Kada Umberto Eko (Umberto Eco)...

Documents

Transcript of KAKO SE SLAŽEMO - Sociološka luča R. R., Kako se slazemo.pdf · Kada Umberto Eko (Umberto Eco)...