Izvod iz knjige rođenih iz knjige...Izvod iz knjige rođenih (kratka autobiografija) Danilo Kiš 17...

19
Izvod iz knjige rođenih

Transcript of Izvod iz knjige rođenih iz knjige...Izvod iz knjige rođenih (kratka autobiografija) Danilo Kiš 17...

Izvod iz knjige rođenih

IZDAVAČbuybookRadićeva 4, SarajevoTel: + 387 33 550-495Fax: + 387 33 [email protected]

ZA IZDAVAČAGoran SamardžićDamir Uzunović

NASLOV IZVORNIKABirth Certificate: The Story of Danilo Kiš, by Mark Thompson, originally published by Cornell University PressCopyright © 2013 by Mark ThompsonThis edition is a translation authorized by the original publisher, via GRAAL Agencja Literacka

PREVOD S ENGLESKOGMuharem Bazdulj

UREDNIKDamir Uzunović

LEKTURAVlasta Brajković

KOREKTURABuybook

LAYOUTBoriša Gavrilović

DIZAJN NASLOVNICEAleksandra Nina Knežević

ŠTAMPAGrafotisak, Grude

I Z V O D I Z K N J I G E R O Đ E N I H

Priča oDanilu Kišu

MARK THOMPSON(s engleskog preveo Muharem Bazdulj)

Sarajevo, 2014.

Za Sanju

Ti si duša duše mojeTi si srce srca moga

Anonim, Kotorski zaliv, oko 1750.

I za Divnu

Uvod: Velik i nevidljiv 11Izvod iz knjige rođenih (kratka autobiografija) Danilo Kiš 17

1 Izvod iz knjige rođenih (kratka biografija) 202 Moj je otac 223 ugledao sveta 304 u zapadnoj Mađarskoj 315 a završio je trgovačku akademiju... 416 mestu rođenja izvesnog gospodina Virága... 427 milošću 438 gospodina Džojsa... 49Prvi interludij – Mansarda i Psalam 44 (1962) 579 Mislim da je izvesna liberalna politika... 6310 kao i želja za integracijom... 6611 mnoge pojedinosti iz porodične hronike... 6812 Među mojim precima sa majčine strane... 7313 Etnografska retkost koju predstavljam... 7814 U mojoj četvrtoj godini (1939)... 8315 roditelji su me krstili... 9016 što mi je spaslo život. 9217 Do svoje trinaeste godine... 94Drugi interludij – Bašta, pepeo (1965) 10018 Radio sam kao sluga kod bogatih seljaka... 10919 “Uznemirujuća različitost”, ono što Frojd naziva... 119Treći interludij – Rani jadi (1969) 14220 u svojoj devetoj godini napisao sam prve pesme... 15121 Od svoje sam majke nasledio sklonost... 153Četvrti interludij – Peščanik (1972) 15722 Za moj odnos prema književnosti... 177

7

Sadržaj

23 Moja je majka čitala romane do svoje dvadesete godine... 19024 Godine 1947. posredstvom Crvenog krsta.... 19625 Odmah po dolasku polagao... 20926 Trebalo je da sačekam godinu-dve... 21627 Dve godine sam učio violinu... 22128 U gimnaziji sam nastavio da pišem... 22629 Ruski su nam predavali beli oficiri... 233Peti interludij – Grobnica za Borisa

Davidoviča (1976) 24630 Posle mature upisao sam se na Beogradski univerzitet... 263Šesti interludij – Čas anatomije (1978) 27831 Kao lektor za srpskohrvatski jezik... 29132 Poslednjih godina živim u Parizu... 304Sedmi interludij – Enciklopedija mrtvih

1983) 31033 (1983) 321

Izjave zahvalnosti 346Bilješke 348Bibliografija 363Indeks 378

8

9

“Put

oval

i sm

o da

nim

a kr

oz sn

ežnu

pus

taru

, jed

nolik

u ka

o ok

ean,

izgu

bivš

i sva

ku o

rijen

tacij

u” –

Baš

ta, p

epeo

Mapu priredio Louis Mackay

BE

LGI J

A

FR

AN

CU

SKA

ŠVIC

AR

SKA

ZA

PAD

NA

NJ E

MA

ČK

A

SLO

VE

NIJ

A

J UG

OSL

AVI J

A

HR

VA

TSK

A

ALBANIJA

S R B I JA

BOSN

A I

HERC

EGO

VIN

A CR

NA

GO

RA

MA

KED

ON

IJA

AU

STR

IJA

I TA

LI J

A

Š PA

NI J

A

ČE

HO

SLO

VA

ČK

A

PO

LJ S

KA

S S S R

RUM

UN

I JA

MAĐARSKA

Ka rpa ti

IST

NA

NJE

MA

ČK

A

Bord

eaux

Lille

Stra

sbou

rg

Milj

e

Kilo

met

ri

Zala

eger

szeg

Kerk

abar

abás

Subo

tica

Dubr

ovni

k Cetin

jeNovi

Sad

Goli

otok

Cetin

je

Lovćen

Kotorski zaliv

Pan

on i

j a

Duna

v

Duna

v

Sava

Drav

a

Ausc

hwitz

Pariz

Budi

mpe

šta

Sara

jevo

Beog

rad

Podg

oric

a (T

itogr

ad)

Zagr

ebD in ar i di

JADR ANSKO M

ORE

10

Opsjednut pisanjem, politikom i slobodom umjetnosti od politike, stra-stven antikomunista i antinacionalista, Danilo Kiš je bio čovjek libe-ralnih shvatanja i jakih emocija. Bio je svojevrsna etnička anomalija,

sekularni polujevrejski gnostik, stvorenje predano instinktima, s apetitom pro-gonjenim gubicima, boem koga je samo njegova vokacija mogla učiniti ured-nim. Iz sukoba sa samim sobom i s društvom kojem je pripadao, Kiš je desti-lovao četiri-pet nenadmašnih knjiga, pišući i ispravljajući ih u usamljeničkomzanosu, sažimajući ih do krajnosti, postao je “genije konkretnog vremena, isku-stva i mjesta”.

Imao je sujevjerno strahopoštovanje prema štampanoj riječi: njenoj moćida hrani imaginaciju i da našteti svijetu. Ako je historija zatvor, a biografski po-daci sudbina – kako je Kiš osjećao – onda je književnost forma slobode što senajviše pokazuje takvom u zagrljaju svojih neprijatelja. Njegovo djelo sa sobomnosi eho, sonarnu rezonanciju literature što traži dodirnu tačku sa svojim su-protnostima: enciklopedijama, policijskim kartotekama, spiskovima žrtava,rodnim listovima, željezničkim redovima vožnje, rječnicima geografskih imena.On testira mogućnosti fikcije, ne omalovažavanjem naše čežnje za pričama,nego uvlačenjem te čežnje u domen historije gdje se ona sukobljava s našomgladi za neukrašenom istinom. Niko nije učinio više da dokaže da se eksperi-menti u evropskoj prozi dvadesetog vijeka mogu mjeriti s evropskim eksperi-mentima u totalitarizmu, a da se pritom ne ide ni ka obuzdavanju slobode prozeniti ka zamagljivanju zločina totalitarizma.

Nulta čistoća ovog postignuća istovremeno izaziva jezu i oduševljenje, aliako imate sluha za Kišovo pisanje, ništa vam ga neće moći zamijeniti. Njegoveknjige su prevedene na više od dvadeset jezika. Sredinom osamdesetih godinadvadesetog vijeka, bio je kandidat za Nobelovu nagradu. Ipak, on na engleskomjeziku nema brojnu čitalačku publiku, mada su među njegovim poštovaocimaSusan Sontag, Nadine Gordimer, Josif Brodski, Salman Rushdie te Milan Kun-dera, koji je Kiša prozvao “velikim i nevidljivim”, pisca koji je staljinistički teror,

11

Velik i nevidljiv

Uvod

Smrt Danila Kiša... grubo je prekinula jedno od najvažnijih putovanja u svijetu knji-ževnosti u konkurenciji svih pisaca druge polovine dvadesetog vijeka.

Susan Sontag

borbu protiv nacizma i Holokaust pretočio u veliku poeziju, “jedinog koji nikadnije ni jednu jedinu frazu u bilo kojoj svojoj knjizi žrtvovao političkim opštimmjestima”. Prije deset godina, Salman Rushdie je nabrojao tuce velikih evrop-skih romansijera u epohi poslije Drugog svjetskog rata. Među njima, Kiš je je-dini čijih knjiga nema na britanskom tržištu, a skoro da je tako i na američkom.

“Misliš li da su moji čitaoci sredom ikad čuli za tog Danila Kiša. Ne-prestano pričaš o njemu, a oni nikad nisu čuli za njega.”

Za nervoznog urednika iz romana Cynthije Ozick, Kiš je nešto gore odnepoznatog pisca, on je – tako se implicira – pravedno zanemaren, a napori dase to promijeni nisu samo osuđeni na propast, oni su sami po sebi uvredljivi.

U Kišovom sopstvenom jeziku, njegove knjige ga svrstavaju među klasike,one su široko dostupne, o njima se mnogo piše, izazivaju divljenje zbog svojeljepote, mudrosti i saosjećanja. Također, zbog svoje strasti i dobrodošlice kojomsu dočekane u velikom svijetu; zbog odbijanja nacionalističkih zahtjeva (oba-vijenih prijetnjom) za davanje prednosti lokalnim referencama i tradiciji, kaoi zbog upućivanja čitalaca u izvore umjetnosti. U Srbiji se, međutim, njegov sta-tus dovodi u pitanje, dok se njegova slava minimalizira i predstavlja kao na-grada koju zapadni svijet daje izvođaču jeftinih trikova.

“On je bio vrlo ukorijenjen pisac, a opet potpuno kosmopolitski”, kažeSusan Sontag, “što je čudesna kombinacija.” Za one koji im se dive, Kišove knjigepotpuno pripadaju njegovom zavičaju i jeziku, a bolje su od onog što su to mje-sto i taj jezik inače stvarali; eto razloga i za ponos i za žal. Niko izuzev Ive An-drića ne znači tako mnogo čitaocima na prostoru na kojem se govore bosanski,hrvatski, crnogorski i srpski jezik, između Dunava i Jadranskog mora. Njegovatežnja i djelo čine ga probnim kamenom vrijednosti. Makar nikad nije bio naj-karakterističniji jugoslavenski pisac, postao je najsuštinskije jugoslavenski.

Kritičari se dive inteligenciji i gustini njegove proze, što je buknula iz pred-modernog epsko-realističnog kalupa, izbjegavajući provincijalnost bez skreta-nja u apstraktno i odbacivanja bogatog žamora svijeta njegovog maternjeg je-zika. A ipak taj svijet, sa svojim zapetljanim i sabijenim razlikama je zastrašu-juće dalek. Slavenska ortografija je dio problema. Anglofoni čitaoci se žacnukad vide dijakritičke znake i zgusnute suglasnike. Kako da čitaš pisca ako muni ime ne umiješ izgovoriti? Kiš je vjerovao da su na njegovom jeziku pisala trivelika moderna pisca. Miroslav Krleža, hrvatski kolos, ne postoji na engleskomjeziku, bez obzira što je izmislio egzistencijalistički roman prije Sartrea ili Ca-musa. Srpski pisac Miloš Crnjanski je skoro nepoznat. Samo se Ivo Andrić, no-belovac iz Bosne, nekako provlači.

12 Izvod iz knjige rođenih

Da stvar bude gora, Kišove knjige – s djelomičnim izuzetkom Grobnice zaBorisa Davidoviča – ne nude tipična zadovoljstva koja je donosila prevedenaknjiževnost iz komunističke Evrope za vrijeme hladnog rata: zakukuljene ko-mentare, svjedočanstva o političkoj obespravljenosti u pričama što graniče sasatirom; galeriju crnohumornih portreta, opće evokacije života na selu te in-terludije ovozemaljskog seksa. Većina ovih elemenata je ponekad prisutna kodKiša, ali ne u odviše jednostavnom vidu niti u dozama dovoljno komercijal-nim. Čitaoci koji u književnosti traže surogat za sociologiju, reportažu ili pu-topis, politički roman à clef, zabavu ili kompenzaciju – dakle, ono što svi miponekad tražimo, a većina nas uvijek traži – kod Kiša vjerovatno neće naći do-voljno.

Kiš je znao da se Balkan doživljava kao carstvo turizma i okrutnosti, osun-čana obala što se naslanja na “prostranu regiju nastanjenu brojnim plemenimai narodima gdje su započela i završila, dva najveća rata u istoriji, kao i hladni rat,a sve za životnog vijeka naših očeva i djedova”, kako reče neko ko je o tomedosta znao.

Književnost se bavi konkretnim mjestima, svejedno govori li o njima ot-voreno ili ne, stvarajući “skrivenu istoriju naroda”, kako je vjerovao Balzac. Kišje umro dvije godine prije nego je njegov zavičaj uništen u grču koji je trajaopunu deceniju i koji je odnio desetine hiljada života. Riječ Jugoslavija pome-nuta je samo jedanput u njegovom književnom opusu. Nacionalne teme ili mi-tovi prisutni su mjestimično, u ironičnom vidu, subverzivno. On nas ne infor-miše o svojoj zemlji ili regiji, na način na koji realistična literatura daje stavove,informacije i lokalnu boju. Naprotiv, on je protivnik realistične, etničke ili po-litičke književnosti. To ga čini dvostruko dalekim. Za strane čitaoce čak je i nje-gov kosmopolitizam egzotičan, svaki kosmopolitizam, naime, ima kalup gip-sane maske s lica vlastitog sektaškog brata blizanca.

Definišući sebe kao jugoslavenskog pisca koji doprinosi srpskoj knjiže-vnosti na srpskohrvatskom jeziku, Kiš se rugao pedanteriji društava u kojimaetiketa vrijedi više od prtljaga. Njegovi glavni afiniteti bili su više stvar izboranego sudbine, na njega su više uticali francuski i ruski pisci, nego isprepletenekulture zgusnute kao na mikroskopskom snimku između Beča i Atine.(“Nemam bliske veze sa jugoslovenskom tradicijom”, priznao je 1965. godine.)Uz Krležu i Andrića, on pripada društvu u kojem su Jorge Luis Borges i Vladi-mir Nabokov, Italo Calvino, Georges Perec, Bruno Schulz i Josif Brodski.

Biograf nepoznatog pisca dobro osjeća uzaludnost svog posla. Kišoveknjige vrijedne su rizika i truda, no kakav trud bi to trebao biti? Niko ko želi daobjavi bilo šta književno, nije lišen onoga što je Kiš zvao “stalnim traganjem za

13

formom”. Bio je ponosan na svoj kreativni nemir, na činjenicu da je svaka novaknjiga novi početak, no kontinuiteti su ipak očiti. Oni su znakovi na njegovomknjiževnom putu. Da bi imala šansu da bude istinita, studija o Kišu mora bitieksperimentalna, enciklopedijska po stilu, s daškom pastiša. Evo je, dakle: to jedugačak komentar minijaturne autobiografije napisane za američku referentnupublikaciju koja nikad nije objavljena. Kiš je tekst objavio drugdje, nagovaraoje svoje prijatelje da ga čitaju, a i recitovao ga je u javnosti. Kao njegove najbo-lje knjige, rascvjeta se pod povećalom.

Bilješka o izgovoru

Znak ˇ što stoji nad slovom s u prezimenu Kiš se zove kvačica. Svojim francu-skim studentima Kiš je govorio da ga doživljavaju kao pticu. Kvačica umekšavas u sh pa je Kiš dijelom kiss, a dijelom quiche. Kvačica pretvara z u zh i c u ch. Csa znakom akcenta se izgovara grublje, kao ts. Đ zvuči kao mekše g (kao uimenu George). A j se uvijek izgovara kao englesko y.

14 Izvod iz knjige rođenih

Izvod iz knjige rođenih

16 Izvod iz knjige rođenih

Moj je otac ugledao sveta u zapadnoj Mađarskoj a za-

vršio je trgovačku akademiju u mestu rođenja izve-

snog gospodina Viraga koji će, milošću gospodina

Džojsa, postati slavni Leopold Blum (Bloom). Mislim da je

izvesna liberalna politika Franje Josipa II kao i želja

za integracijom navela moga dedu da svom još maloletnom

sinu mađarizuje prezime; mnoge pojedinosti iz porodične

hronike ostaće, međutim, zauvek nerazjašnjene: godine

1944. moj otac kao i svi naši rođaci biće odvedeni u Au-

švic, odakle se skoro niko od njih neće vratiti.

Među mojim precima s majčine strane nalazi se jedan

legendarni crnogorski junak, koji će se opismeniti u svo-

joj pedesetoj godini i slavi svoga mača dodati slavu

pera, kao i jedna “amazonka”, koja je iz osvete posekla

glavu turskom nasilniku. Etnografska retkost koju pred-

stavljam izumreće, dakle, sa mnom.

U mojoj četvrtoj godini (1939), u vreme donošenja an-

tijevrejskih zakona u Mađarskoj, roditelji su me krstili

u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu u pravoslavnu veru, što mi

je spaslo život. Do svoje trinaeste godine živeo sam u Ma-

đarskoj, u očevom rodnom kraju, gde smo pobegli 1942.

posle novosadskog pokolja. Radio sam kao sluga kod boga-

tih seljaka, a u školi sam slušao katehizis i katoličku

biblijsku egzegezu. “Uznemirujuća različitost”, ono što

Frojd naziva Heimilchkeit biće mojim osnovnim književnim

i metafizičkim poticajem; u svojoj devetoj godini napi-

sao sam prve pesme, na mađarskom; jedna je govorila o

gladi, druga je bila ljubavna pesma par excellence.

17

Izvod iz knjige rođenih (kratka autobiografija)

Danilo Kiš

Od svoje sam majke nasledio sklonost ka pripovedačkoj

mešavini fakata i legende, a od svog oca patetiku i iro-

niju. Za moj odnos prema književnosti nije bez značaja

činjenica da je moj otac bio pisac međunarodnog reda vož-

nje: to je čitavo kosmopolitsko i književno nasleđe.

Moja je majka čitala romane do svoje dvadesete go-

dine, kada je shvatila, ne bez žaljenja, da su romani “iz-

mišljotina” i odbacila ih jednom zauvek. Ta njena aver-

zija prema “pustim izmišljotinama” prisutna je latentno

i u meni.

Godine 1947. posredstvom Crvenog krsta repatrirani

smo na Cetinje, gde je živeo moj ujak, poznati istoričar,

biograf i komentator Njegoša. Odmah po dolasku polagao

sam ispit za likovnu školu. U ispitnoj komisiji bili su

Petar Lubarda i Milo Milunović. Volterova bista koju smo

crtali – gipsani odlivak Hudonove portretne statue – li-

čila mi je na jednu staru Nemicu koju sam poznavao u Novom

Sadu; tako sam ga i nacrtao. Ipak sam bio primljen, valjda

zbog drugih mojih radova. Trebalo je da sačekam godinu-

-dve kako bih mogao imati potrebnu gimnazijsku spremu. Za

to vreme odlučio sam da ipak završim maturu.

Dve godine sam učio violinu u muzičkoj školi, gde mi

je predavao Simonuti stariji, koga smo prozvali “Paga-

nini”, ne samo zbog izgleda, nego i zato jer je obožavao

tremola. Upravo kada sam bio stigao do druge pozicije,

muzička se škola odselila u Kotor. Tada sam nastavio da

sviram bez nota, cigansku muziku i mađarske romanse, a na

školskim igrankama tango i ingliš-valcere.

U gimnaziji sam nastavio da pišem pesme i da prevodim

mađarske, ruske i francuske pesnike, u prvom redu radi

stilske i jezičke vežbe: spremao sam se za pesnika i izu-

čavao književni zanat. Ruski su nam predavali beli ofi-

ciri, emigranti iz dvadesetih godina, koji su, zamenju-

jući odsutne profesore, držali s jednakom spremom pred-

mete kao što su matematika, fizika, hemija, francuski,

latinski.

Posle mature upisao sam se na Beogradski univerzitet,

gde sam diplomirao kao prvi student na novootvorenoj ka-

tedri za Uporednu književnost.

18 Izvod iz knjige rođenih

Kao lektor za srpskohrvatski jezik i književnost bo-

ravio sam u Strazburu, Bordou i Lilu. Poslednjih godina

živim u Parizu, u desetom arondismanu, i ne bolujem od no-

stalgije; kad se probudim, ponekad ne znam gde sam: čujem

kako se našijenci dozivaju, a iz kola parkiranih pod

mojim prozorom sa kasetofona trešti harmonika.

(1983)

19