Istorija Srba Iz Hrvatske

download Istorija Srba Iz Hrvatske

of 37

description

Poreklo i istorija Srba iz Hrvatske sa osvrtom na Vojnu krajinu

Transcript of Istorija Srba Iz Hrvatske

Istorija Srba iz Hrvatske

[Type the company name]

Istorija Srba iz Hrvatske

[Type the document subtitle]

rajko tina

6/11/2012

[Type the abstract of the document here. The abstract is typically a short summary of the contents of the document. Type the abstract of the document here. The abstract is typically a short summary of the contents of the document.]

ISTORIJANaseljavanje i seobe Srba na teritoriji HrvatskePrvi Srbi u severnoj i srednjoj Dalmaciji pojavili su se u prvoj polovini XIV veka. Prema skoro uzgrednoj napomeni jednog hroniara, prva seoba Srba u Dalmaciju desila se 1305. godine. Sledea je bila 1338, kada je hrvatski magnat Mladen ubi u sukobu s kninskim knezom Nelipiem, od bosanskog bana Stevana Kotromania zatraio ne samo vojsku nego i narod koji bi mogao naseliti opustjela mjesta oko Skradina i reke Krke, i jedni i drugi odazvae se u velikom broju konstatuje istoriograf dalmatinskih Srba. Dalji podsticaj za doseljavanje Srba u severnu Dalmaciju bila je udaja Jelene, sestre cara Duana, za Mladena ubia, 1347. godine. Ona je, posle muevljeve smrti 1348. godine, postala gospodarica gradova Klisa i Skradina. U jesen ili zimu 1355. godine u Jelenine gradove stigla je vojska srpskog cara pod dvojicom njegovih vojvoda, ali se u njima nije dugo zadrala, poto je Duan ve bio mrtav; ta vojska vratila se, a njen komandant ura Iliji grad Skradin predao je Mleanima. U vezi s Jelenom i Duanovim pohodom prema njenim oblastima, Nikodim Mila konstatuje da Skradin i Klis postaju srpski gradovi, u iju se opustelu okolinu naselie Srbi, veinom iz Hercegovine. Tako je Srpstvo uhvatilo duboka korijena u zemljama okolo rijeka Krke i Cetine jo i pre vldavine bosanskog kralja Tvrtka I nad Dalmacijom. Na to upuuju i podaci iz Dalmatinske hronike zadarskog nadbiskupa koji navodi da je 1371. godine prelo (iz Bosne) mnogo srpskog naroda koji se nastanio u brjegovitim stranama Dalmacije. Tih, Srba, Vlaha-izmatika, bivalo je sve vie, tako da su zabeleeni u Zadru, ibeniku, Obrovcu a stigli su i pred zidine grada Trogira .

Kada je kralj Tvrtko 1390. zavladao Dalmacijom, njena vrata za doseljavanje Srba jo su ire otvorena, pa su nove i nove grupe stizale ovamo, naroito na prostoru Knina, koji postaje srpskim mjestom.U vreme kralja Stevana Dabie, Tvrtkovog naslednika, 1394. i 1397. godine, kada su Turci izvrili prodore u Bosnu, dolo je do novog talasa iseljavanja Srba u Dalmaciju, naroito oko Knina. u Kninsko polje, Golubi, Paene, Polau. To se ponovilo i izmeu 1413. i 1417, kada je u Dalmaciju prelo tako mnogo Srba, da se iz te mase moglo dobiti 5.000 dobrih vojnika. Drugi izvori belee da je 1450. godine iz Bosne preao jai broj Srba u dananje Kotare i da je tada naseljena Kula Atlagia, u kojoj je, kao i u Paenima, Polai, Golubiu i Kninskom polju, podignuta srpska pravoslavna crkva kao najubedljiviji dokaz o njihovom prisustvu u tom delu Dalmacije.

Uvrstivi se u Bosni i otkidajui od Ugarske i Mletake republike delove Dalmacije, Turci su i sami sprovodili preseljavanje Srba u svoje pogranike oblasti, pa je tako, od 1523. do 1527. godine, iz Bosne, Hercegovine i Stare Srbije izvedena najvea seoba Srba u Dalmaciju. Prema Konarevievom srpskom letopisu, tada je u Dalmaciju dolovie hiljada srpskih porodica sa mnogim svetenicima u mesta naputena od starosedelaca-Hrvata. To potvruje i jedan zvanini izvetaj mletakoj vladi iz 1527, u kome se kae da se vie hiljada srpskih porodica naselilo u Kninsku krajinu, Bukovicu u Kotare. Tada su podignute mnoge pravoslavne crkve, primerice u Biljanima, Ostrovici, Karinu, evrskoj, Kistanjima, Bioviinom selu Raduiu, Mokrom polju, agroviu.

Nedugo posle toga, od 1537. do 1540. godine, dolo je do mletako-turskog rata i podele Dalmacije izmeu Mletake republike i Otomanskog carstva: Republika je zadrala uski primorski pojas s gradovima dok je Turskoj pripao kontinentalni deo koji obuhvata Kotare, Bukovicu, Kninsku krajinu u okviru novostvorenog Likog sandaka, zatim Kosovo polje, Cetinsku krajinu i druge delove s druge strane reke Krke. Koliko je bilo Srba u turskoj Dalmaciji ne moemo rei; u mletakoj Dalmaciji, pak prema zvaninom izvetaju iz 1575. godine, bilo je svega 40.656 dua, od kojih 13.297 Srba.

Prole su zatim decenije bez znatnijeg pomeranja stanovnitva, a onda, 1633. godine, iz Bosne i Srbije, zbog turskih zuluma, jaki broj srpskih porodica prebegao je na mletaku teritoriju i naselio se na prostore oko Zadra, ibenika i drugih gradova o emu je zvanini izvetaj poslao lino dalmatinski providur Franesko Zena. No petnaestak godina kasnije kuna epidemija pohodila je ove krajeve, naroito oko ibenika, i odnela na hiljade dua dok se deo stanovnitva zbog gladi, odselio u druge pokrajine.

Pola veka kasnije, u toku rata Svete lige protiv Turske, od 1683. do 1699, dolo je do promene mletako-turske granice u Dalmaciji. Republika je dola u posed Kninske krajine i potpuno zaokruila granice Dalmacije, koje e se zadrati do kraja mletake vlasti na ovoj strani Jadranskog mora.

U toku XVIII veka samo dva izvora svedoe o novim seobama Srba u mletaku. severnu Dalmaciju. Prvi potie iz 1706. godine od vikara skradinskog biskupa, koji tvrdi da se u tridesetak sela Skradinske biskupije naselilo vie od 10.000 izmatika iz Panonije, koje je prevodilo njihovih dvadesetak kaluera. No za tu vest teko je nai potvrdu u drugim izvorima, pa je mogue oceniti da li je ona potpuno verodostojna. Prema drugom izvoru, u toku rusko-turskog rata 1768-1774. dosta Srba iz Bosne prelo je u Dalmaciju, od kojih se samo u Skradin naselilo 400 dua, dok je nama nepoznat broj ostao u okolini Zadra, ibenika i Knina. Deset godina pre toga, 1758, Dalmacija i Boka Kotorska imala je 51.268 pravoslavnih podanika koji su inili jednu treinu celokupne njene populacije. Vei deo srpskog stanovnitva nalazio se, naravno, u severnoj Dalmaciji oko Zadra, Knina i Benkovca.

Meutim, u osmoj deceniji XVIII veka srpsko stanovnitvo u severnoj Dalmaciji proredilo se zbog iseljavanja do koga je dolo zbog gladi i verskog ugnjetavanja, a iz onog dela koji je bio pod Turcima, zbog njihovog zuluma nad hrianima. Arhimandrit manastira Krupe, Ferasim Zeli, zabeleio je da se zbog gladi 1774. godine u Tursku i u Austrijsku monarhiju (u Srem ponajvie) iselilo oko 1.000 srpskih porodica. Prema slubenim podacia u arhivu Slavonsko-sremske generalne komande u Osijeku, samo u Sremsku vojnu krajinu tih godina doselilo se:

Godina Iz turske DalmacijeLica Porodica Iz mletake DalmacijeLica Porodica

1773.21842273

1774.535003813.118

1775.97152//

Svega1526704233.391

Sve u svemu, u Sremsku vojnu krajinu preselilo se 575 porodica sa 4.061 licem.

Najvie preseljavanja bilo je iz mletakih Ravnih Kotara pod predvodnitvom popa Jovana Ugarkovia. Druge srpske dalmatinske porodice naseljene su u Gradiku regimentu (Slavonija) i ajkaki bataljon (Baka)

Zbog navedenih razloga, do novog iseljenikog talasa iz mletake Dalmacije dolo je od 1782. do 1785. godine, U pitanju je bilo vie hiljada dua koje su preko Karlovakog generalata upuivane u Slavonsko-sremsku vojnu krajinu, u ajkaki bataljon, u Banatsku vojnu granicu, pa i u pojedine upanije.

Srpski preseljenici iz Dalmacije bili su u brlo bednom stanju, izgladneli i esto oboleli, pa ih je samo od onih iz 1770-tih godina XVIII veka pomrlo preko jedne hiljade, iako su graniarske vojne vlasti nastojale da im pomognu u smetaju, ishrani, pa i leenju.

U to vreme, 1785. godine prema iskazu samih Srba, njih je u Dalmaciji (bez Boke Kotorske) bilo preko 40.000 dua. Generalni providur za Dalmaciju u jednom izvetaju iz 1790. godine navodi da je na podruju Zadra u 12 srpskih sela i 89 zaselaka bilo 24.313 dua.

Posle propasti Mletake republike 1797. godine, Dalmacija i Boka Kotorska dole su pod austrijsku, zatim pod francusku i, od 1813. godine, ponovo pod austrijsku vlast, a stanovnitvo se ustalilo u svojim naseljima. Prema pouzdanom izvoru crkvenog porekla, godine 1835. u Dalmaciji je bilo 71.426 stanovnika srpske narodnosti, vere pravoslavne.LIKA, KRBAVA, KORDUN I BANIJA Posle osvajanja Bosne 1463. godine, Turci su vrlo opasno ugrozili stare hrvatske, pa ak i slovenake zemlje. Njihovi konjiki odredi duboko su prodirali prema zapadu, palili, pljakali, razarali naselja i dobra, a stanovnitvo ubijali, rasterivali ili odvodili u roblje. Pojas opustoene, niije zemlje proirivao se i pomerao prema Kupi i Velebitu, u blizinu primorskih gradova. Da bi osvojene zemlje zadrali i pretvorili u baze za dalja osvajanja, Turci su ih poeli naseljavati novim stanovnitvom, najee srpskim ( vlakim ), koje su koristili ne samo kao sasvim obespravljenu spahijsku raju, nego i kao pomonu i posadnu vojsku-mortoloze, akindije, itd, esto i pod komandom srpskih narodnih stareina, vojvoda, serdara, knezova. Tako je s njihove, turske strane vreno stalno useljavanje Srba u krajeve daleko od matine zemlje.

Hrvatske, odnosno austrijske vlasti budno su pratile dogaanja na turskim granicama i iza njih, pa od njih potiu vesti o kolonizovanju Srba koji nisu svojom voljom osvajali hrvatske zemlje, nego su ih Turci na to primoravali, ali tim i stvarali mogunost za njihovo svesno prelaenje na hriansk stranu, tako da su se Srbi ve krajem XV veka, a kasnije jo u veoj meri, nali tragino razdvojeni na one pod hrvatskim plemiima i austrijskim carskim komandantima u Hrvatskoj, Sloveniji i onovremenoj Slavoniji, na jednoj, i na one pod Turcima u Bosni i turskom delu Slavonije, na drugoj strani.

Prema istoriografu srpskih seoba u Hrvatsku Aleksi Iviu, koji je najpotpunije prikupljao i prouavao izvornu grau iz arhive u Beu, Gracu, Zagrebu i Ljubljani, kao i odnosnu istorijsku literaturu, prva vest da Turci naseljavaju Srbe na osvojene hrvatske zemlje potie iz 1551. godine: Posekli su ume i na te krevine naselili su Srbe (...) od mesta Srba prema Bihau i od Srba prema Kozlovom polju (...). Naseljeno ih je nekoliko hiljada sa preko sto hiljada komada marve pa su tako pojaali stanovnitvo takozvane Tromee (...) na kojoj se sastaje Hrvatska sa Bosnom i Dalmacijom. Energini bosanski paa Ferhad Sokolovi svoja osvajanja proirio je do donjeg toka Kupe i domogao se Ostroca, Podzvizda, Kladue ... i u te tvrave doveo srpske posade, a oko njih naselio srpsko odnosno bosansko vlako stanovnitvo. Osvajanjem veeg dela Like Turci su jo zapadnije pomerili mee srpskog etnosa. U tom smislu delovao je i osvaja Bihaa, Hasan-paa Predojevi, koji je 1582-1583. godine ceo kraj oko Bihaanaselio Srbima.

Meutim, i na hrvatskoj, odnosno austrijskoj strani raunalo se sa Srbima kao iskusnim ratnicima protiv Turaka, pa su oni rado primani, ukoliko su sami, iz Bosne, prebegavali u hrvatske zemlje, odnosno kad su putem provaljivanja hrianske vojske u Bosnu zarobljavani ili dobrovoljno odvoeni u hrianski deo Like, Krbave, Korduna i Primorja, da bi u njima, kao vojnici-seljaci ili seljaci-vojnici, uvali tvrave i obraivali zemlju

Izmeu hrvatskih plemia Srbe su prvi dovodili grofovi Zrinski i Frankopani poto su se njihovi posedi najpre nali pod udarom Turaka. Tako se ve od 1493. godine na Modrui pominje srpska straa pod svojim zapovednicima-vojvodama srpskog imena, a 1500. godine, prilikom razneivanja Modrue i Vitunja, govori se o tamo naseljenim Srbima. Pre 1540. godine Srbe nalazimo oko Ogulina, kao strae i kao hrianske uhode prema teritoriji pod Turcima, a zatim 1544. i kao podanike bana Nikole Zrinskog na njegovim posedima oko Ribnika, u Priliu i Raspojniku na Kupi s obavezom da mu slue u ratu i miru, da mu daju polovinu ratnog plena, a za uzvrat da budu slobodni od drugih dabina i obaveza. Istoriar Manojlo Grbi srpska naselja, istina, privremenog karaktera, u to doba nalazi i oko grada Bosiljeva, grofova Frankopana.

Ovom prilikom prelazimo preko doseljavanja srpskih uskoka u umberak, budui da se on danas nalazi odvojeno od Srpske Krajine, a o njemu se govori u vezi s istorijom Vojne krajine u XVI veku.

Podeljeni izmeu Turaka i hrianske strane, Srbi u Lici i Krbavi u XVI veku ginuli su na obe strane i istovremeno se kolebali izmeu njih: naporedno s vestima o njihovim upadima s Turcima u austrijske zemlje nailazimo na podatke o njihovim seobama na austrijsku stranu. Austrijska komanda u Senju raspolagala je sa 200 uskoka za upade u tursku Liku, s kojima je manje grupe Srba preseljavala u svoj deo Like i u senjsku okolinu. Vei prodor u Liku, u dva maha, tokom 1548. godine, izveo je zapovednik Hrvatske vojne granice, Andrija Auerperg da bi veliki broj Srba, po njihovoj elji, preveo na svoju teritoriju. Slino je postupio i general ore Lenkovi, njegov naslednik na tom poloaju, kada je 1600. godine uz prethodni dogovor sa Srbima oko Udbine, s vojskom doao do njih i na svoju teritoriju izveo 325 dua, ukljuiv 128 dobrih ratnika, koje je najpre naselio oko Ogulina, a zatim premestio u Gomirje, gde su oni poeli da kre zemlju i grade sebi utvrenja radi zatite od moguih turskih napada. Meutim, velike nevolje snale su te preseljenike zbog namere grofa Frankopana, na ijem zemljitu su se naselili, da im se nametnu za zemljine gospodare i opterete ih dabinama i kmetskim obavezama. Spor s njima otezao se godinama i tek u XVII veku zavren je otkupom zemljita od strane Gomiraca. Ovim preseljenicima uskoro su se pridruili oni koje su doveli senjski kapetan Danilo Frankol, 1601., i graniarski general Vid Kisel, 1603., 1604. i 1607. godine, naselivi ih u Gomirje, Donje Moravice, Vrbice i Kamensko. U diplomi koju su svi ti preseljenici dobili od cara 1607. godine izriito se navodi da su kao Srbi, doli na poziv i po dogovoru s carskim pograninim kapetanima i da ih je dolo nekoliko hiljada sa enama, decom i stvarima.

S prolea 1605. godine kapetan Frankol, u dogovoru sa Srbima u Lici, prodro je na tursku teritoriju, popalio tvrave i sela i iz nje poveo 50 srpskih porodica sa 700 dua, od kojih je 200 bilo pod orujem, i preko 20.000 grla stoke. Te stanovnike vlasti su naselile u opusteli Li grofova Zrinskih, koji su ih smatrali za svoje kmetove, kako bi bio zatvoren prolaz za upade u Krnjsku. Skoro u isto vreme general Kisel s vojskom se probio u Pounje i s Ostroakog polja preveo nekoliko stotina Srba, meu kojima je bilo 200 sposobnih za oruje, i naselio na zemljitu grofova Frankopana oko Mrenice. Nekoliko godina kasnije, 1609. godine, iz Ribnika u Lici, posle oruanog sudara sa svojim begom-Turinom, na austrijsku stranu prebegle su 33 srpske porodice odnosno 532 lica, od kojih 140 sposobnih za vojnu slubu. Ti prebezi naseljeni su u Plakom ispod planine Kapele. Poetkom maja te godine senjski kapetan Sigismund Gui obavestio je generala u Karlovcu kako je potkraj aprila iz Ribnika prelo 30-35 kua sa 550 dua vrlo dobro odjeveni i bogatih blagom i svijem ostalijem, koje je on naselio u Brlog. Njih je sledilo 80 drugih porodica koje su naseljene oko Brloga i Plakog i na Mrenici, kao i one koje su se smestile u Skradu i potinile grofovima Frankopanima. Bez prethodnog dogovora s austrijskim komandantima 1611. godine granicu je prelo najpre 13, a zatim 50 srpskih porodica s dosta sposobnih ljudi za vojsku i na hiljade grla stoke; te porodice su bile iz Podlapca u Lici, a elele su da se nasele u Brlog. Njih su sledile nove 24 porodice koje su naseljene u Modruu meu Srbe-Ribniane, ranije doseljene.

U elji da ne pogoravaju odnose s Turcima, austrijske vlasti nastojale su da zaustave iseljavanje bosanskih Srba, dok su Turci, sa svoje strane u istom cilju, naroito 1613. godine, izveli nekoliko napada na srpske iseljenike u Lici ubijajui ih, palei im kue i pljakajui na desetine grla stoke, to je podosta zaplailo Srbe s obe strane like granice, pa je njihovo iseljavanje, bar za izvesno vreme, osetno oslabilo. Istovremeno, Turci su na podruija s kojih je bilo najvie iseljavanja, naroito izmeu Kupe i Une (u buduu Baniju), dovodili nove grupe Srba i utvrivali Cazin, Veliku Kladuu i druga mesta na granici prema Hrvatskoj. Ipak, pojedini komandanti na granici prema Turcima, u dogovoru sa Srbima blie granice ili po sopstvenoj inicijativi, povremeno su prodirali na tursku teritoriju i vraali se s plenom i srpskim iseljenicima, kao to su u toku 1632, 1637. i 1639. godine uinili najpre ogulinski kapetan grof Gapar Frankopan, a zatim senjski veliki kapetan, baron Albert Herbertajn. Frankopan je s velikom etom svojih Gomiraca-Srba 1632. provalio u okolinu Cazina i odande izveo veliki broj Srbalja koje je naselio po Ravnoj gori, Smrevoj poljani, Starom lazu, Mrkopolju, po Tuku, Jasenku i po Drenici. Ti Srbi preterali su vrlo veliki broj raznovrsne stoke. Prema Grbiu, baron Herbertajn 1637., u dogovoru s grofom Frankopanom, doselio je jednu grupu Srba iz turske Like i naselio ih u Luane, Vodote i Prokike. Pomenuti grof Frankopan nainio je slian podvig i s prolea 1639. godine prodrevi u Liku do Petrovog sela (polja), odakle je sve tamonje Srbe na silu pokrenuo a one koji to nisu nikako hteli dao posjei i porobiti, i naselio ih u Vitunj kod Ogulina iako su se starosedeoci Hrvati tome protivili i ak pruili oruani otpor. U pitanju je bilo 17 srpskih porodica sa oko 210 dua, uz koje su se smestile i dve porodice koje su se preselile 1632. godine. Tada je i u Plaki naseljeno 255 dua, a u Otok takoe je doao povei broj naroda. U jesen te, 1639. godine, baron Herbertajn izveo je iz Like nove grupe Srba, koje je razmestio oko Jablanca i Starigrada iako su se tome protivili Frankopani tvrdei da su u pitanju njihovi posedi.

U to vreme, 1640-1642. austrijski komandanti vodili su pregovore sa Srbima u Korenici koji su plaali hara i njima i svojim turskim gospodarima, da ih izvedu iz tog dela Like i nasele u Plaki, ali su Turci doznali za to i jedne pohvatali, a druge rasterali tako da ih je samo 30-tak prebeglo pod zatitu senjskog kapetana Herbertajna. Tek mnogo kasnije, 1655. godine general Auerperg uspeo je da iz Korenice izvede 12 srpskih porodica sa 140 dua,od kojih je bilo 40 vojnika, i mnogo stoke. Ti Srbi naseljeni su u Plakom pod svojim predvodnikom Milakom. Pomenuti general je tih godina dosta Srba iz pograninih mesta naselio u mesto Sveti Juraj.

U meuvremenu, s prolea 1641. godine dvojica hrvatskih komandanata provalili su do Gvozdanskog kod Zrinja, razbili tursku posadu i sve Srbe iz Jamnice i druinu Tudorovu (kako kae izvor) preveli na svoju stranu. Neizvesno od austrijskih komandanata, neto kasnije te godine, s turske strane reke Korane, 38 srpskih porodica s mnogo stoke i druge imovine prelo je na hriansku stranu i naselilo se u Dubrave i Ponikve, postavi kmetovi grofova Frankopana, iako im je bilo obeano da e biti u poloaju ostalih krajinika za iji status e se izboriti tek posle tri decenije, 1685. godine.

U toku 1658. godine posle duih pregovora u austrijsku Liku iz Usore prele su 83 srpske porodice sa 940 dua, od kojih su 263 bile sposobne za oruje. Oko njihovog smetaja, posle privremenog boravka kod Otoca, bilo je mnogo natezanja dok 1660. godine nisu konano naseljene u Vili i uz reicu Gacku. Manojlo Grbi, kao uzgred, navodi kako je 1666. godine dolo do jo jednog srpskog naseljau Plaki, iz koga su se neki njihovi rojevi rairili po oblinjoj Jasenici i Munjavi. Tri godine kasnije pominje se dolazak 10 srpskih porodica, a 1672. jo 90, koje su naseljene u Dabar i Glibodol. Godine 1679. harambai Dragiu uspelo je da iz Turske Like izvede 120 dua i dovede ih u Brinje, to su tamnonji Hrvati pokuali da spree upotrebom oruja. Najzad, 1680. godine general Josif Herbertajn poao je na tursku Korenicu da bi u Plaki, odnosno u Jasenicu preselio Srbe preostale jo u njoj.

Tako je zavreno jedno dugo razdoblje u naseljavanju Srba iz Bosne u Karlovaki generalat.

*****

Veliki Beki rat (1683-1699) doveo je do znatnih pomeranja Srba iz Bosne u Liku, na Kordun i u Baniju, kao i povoljnijeg razmetaja po Lici i Krbavi onih koji su do tog rata bili pod austrijskom vlau, stenjeni na ogranienom prostoru i izmeani s katolikim ivljem, Hrvatima i Bunjevcima.

Ratne operacije protiv Turaka juno od Save poele su 1685. godine. Tada su Srbi iz Bosne poslali izaslanike banu Nikoli Erdediju da se dogovore oko njihovog masovnog preseljenja na austrijsku stranu, posle ega je sredinom juna te godine usledilo zatitno pismo cara Leopolda I za Srbe i preseljavanje prve grupe Srba pod njegovu vlast. Poetkom jeseni, pak, general grof Herbertajn poao je u pohod na tursku Liku, zarobio mnogo Turaka i vratio se sa 180 srpskih porodica od 1.459 dua iz Periia, Bunia i okolnih mesta, koje se naselie u Brinju i okolini. Poetkom 1686. u Bag je izbegla grupa od oko 500 Srba, a grupa od 200 lica iz Kladue nala se takoe na podruju Like. Posle njih preli su i Srbi iz Bihaa, kao i oni koje je grof Herbertajn iz Korenice preveo u Jasenicu.

Na konano osvajanje Like general Herbertajn poao je sredinom 1689. godine. Svih 9.000 Srba u tom delu Like diglo se protiv Turaka pa je cela oblast vrlo brzo bila zaposednuta od strane hrianske vojske. U taj deo Like, poto je bio slabije naseljen nego onaj pod austrijskom vlau, pohrle mnogi Srbi iz Turske (Bosne), Dalmacije i Primorja, od Brinja i Otoca: oni iz Dalmacije naselili su se u Zrmanju, Graac i Medak, a oni sa Kupresa, Grahova i Knepolja na rubni pojas Krbave, dok su se oni iz hrianskog dela Like, posebno iz Brloga, Vilia, Prokika, pomerali u novoosvojena naselja u koja je dolo oko 700 srpskih porodica, a nove i nove i dalje su pridolazile, pa su pored ostalih, popunjeni Jastrebica, Mekinjar, Podlapac i druga mesta. Tako je stvorena etnika struktura Like u kojoj su Srbi prema navodu senjskog biskupa Martina Brajkovia iz 1702. godine, bili najvei narod, nastanjen u kompaktnim celinama sa svojim crkvama i svetenstvom.

U toku Bekog rata dosta Srba naseljeno je na Kordunu uglavnom od 1686. godine i nadalje. Tako je zabeleeno da je general Matija trasoldo posle zauzea Budakog utvrdio to mesto i u njega i njegovu okolinu, najvie u Vojniu, naselio 284 srpske porodice sa 2.784 lica, od kojih jo 294 sposobnih za oruje. Pored toga, turanjski kapetan, baron Franjo Ori izveo je Srbe iz Kladue i naselio oko Budakog i Kolaria, kao i Srbe iz Ostroca i Cazina, koje je rasporedio po Perjasici i Triu. Oko Budakog naseljeno je jo 100 porodica, koje je general Herbertajn 1685. preveo iz Like. Ogulinski kapetan Hranilovi izveo je iz Bosne oko 200 srpskih porodica i naselio ih po Skradu, Veljunu, Blagaju, Primilju, Kremenu i oko Slunja i Barilovia. General trasoldo je tada ak podigao 200 kua za te Vlahe u okolini Blagaja i Skrada. Tih godina Srbi su poeli da prelaze i Koranu prema Cerovcu i Bariloviu, to je 1689. godine general Herbertajn spreio kako bi se na levoj strani te reke zadralo katoliko stanovnitvo.

Do daljeg naseljavanja Srba na Kordunu dolo je oko 1699-1700, kada su oni naseljeni u Kremen kod Slunja i u Krstinju i potinjeni krajikom kapetanu u Kriani-Turnju, zatim 1711. godine, kad je borilovaki kapetan baron Herbertajn iz Bosne u Koranski breg, Kosirsko selo i Kozinac preveo 158 porodica sa dosta konja i oruja. Dve godine kasnije, 1713., mnogo Srba naseljeno je oko Klokoa, a 1717. u isto mesto i u Krstinju. U toku 1716. iz Turnja u Bosni znatan broj Srba naseljen je u Tuilovi, a 1718. godine opet i u to mesto i kod Turnja.

U toku rata 1683-1699. hrianska vojska proterala je Turke s podruja izmeu Kupe i Une, koje je dotad samo svojim manjim severnim delom bila pod austrijskom vlau a u sastavu Varadinskog generalata. Srba je kako izgleda bilo i na tom prostoru oko Petrinje. Poznato je da je 1640. godine ban Ivan Drakovi poslao grofa Petra Keglevia da Srbe s druge strane Petrove gore prevede na hrvatsku stranu, to je ovaj i uinio tako da je 1680. godine vojvoda Bradi doveo 120 srpskih porodica koje su po Grbievoj pretpostavci mogle biti naseljene negde oko Petrinje.

Polazei od pouzdanih arhivskih izvora, Aleksa Ivi utvrdio je da su 1687-1689. godine Srbi iz Bosanske krajine u tako ogromnim masama preli u Baniju, da je to dovelo ak do odluke Dvorskog ratnog saveta da od grofa Oria zatrai da ne prima nove srpske doseljenike to je bilo skoro nemogue ostvariti. Tako su grof Erdedi i zagrebaki biskup Borkovi 1687-1688, naselili su Srbe u Kirin, Bovi i Stjepan, zatim u Gradie na reici Trepi. Kad je pak, 1688. godine osvojena Kostajnica jo vea mnoina Srba s druge strane Une s Kozare, prela je na prostor Banije. Na taj prostor doli su i Srbi ranije naseljeni na austrijskoj strani od umberka i od Gomirja i ostalih vlakih sela. Vredno je pomena da je ve i pomenuti biskup u svoju opatiju Topusko doseljavao Srbe i to u grad Topusko, u Pernu, emernicu i Blatuu kao i u ve reene Kirin i Bovi, tako da ih je 1699. godine ve bilo oko 4.000 pod njegovom vlau.

Mnogo srpskog stanovnitva u toku rata zateeno je na prostoru oko Novog na Uni, ali kada je Austrija pristala na to da Novi vrati Turcima, svi Srbi su 1701-1703, napustili taj deo pounja i preselili se u Baniju u Majske poljane, Klasni, irovac i druga mesta tako da ih je prema jednom zvaninom izvetaju iz 1701. godine u Topusko prevela 50 kua vlakih sinova.

U to vreme opteg preseljavanja Srba iz turskih u novoosvojene austrijske oblasti, dolo je i do njihovog naseljavanja juno od Kupe na vlastelinstvo Steninjak, koje je pripadalo grofovskoj porodici Drakovia. Jo pre 1690. godine Srbi su se nali u Drakovievim selima Sjeniaku, Utinji, Vojniu i Morovicama. Prema podacima Radoslava Lopaia, 1699. godine, u Steninjaku (Sjeniaku) bilo je 80 srpskih kua i 486 dua, u Utinji 60 kua i 280 dua,a toliko ih je bilo i u Vojniu. S novim austro-turskim ratom 1716-1718, dolo je do novih masovnih seoba stanovnitva s turske teritorije u Baniju i to preteno stanovnitvo iz unutranjosti Bosne na bosansko Pounje koje je tada, ponovo pripalo Austriji. Banska krajina tada je proirena do iza Kozare a dobila je i Novi s okolinom, pa provrve Srblji iz dubine Bosne da se tu nasele. Tada je dolo i do naseljavanja nove grupe Srba na vlastelinstvo Steninjak, u Trebinju i Utinju, ime je ono dobilo onaj obim i sastav u kojima e, ugovorom izmeu grofa Josipa Drakovia i predstavnika Srba s vlastelinstva, 1747. godine biti pretvoreno u njegovu (privatnu) Krajinu, koja se odrala u periodu od 1781-1783. godine kada je ukljuena u Karlovaki generalat.

Beogradskim mirom iz 1739, Turcima je vraeno bosansko Pounje, to je iste one Srbe koji su se u njemu naselili posle prethodnog rata nagnalo da se isele u Baniju meu svoje sunarodnike. Tada su umnoene srpske naseobine po suvomei, pa na irem prostoru oko Gline, Utinje i Vojnia.

Posle toga sve do rata 1788. godine u Baniju je dolazilo samo do pojedinanih i manjih grupnih prebegavanja Srba iz Bosne kao primerice 1743. pet porodica odnosno 1750. jedna grupa koja je naseljena u okolini Kostajnice. Vojin Dabi pisac vrlo dokumentovane istorije Banske krajine, konstatovao je da je o tim i takvim preseljenjima u Baniju ostalo malo traga u izvorima, iako treba pretpostaviti da njihov doprinos nije bio mali. U prilog te tvrdnje govori i jedan popis iz 1768. godine, prema kome je za dvadesetak godina pre toga iz oblasti pod Turcima (ukljuiv i poneku porodicu iz srpskih naselja u Lici) u Baniju prelo 524 lica. ***** Tri decenije posle Beogradskog mira iz 1739, kada su migracioni talasi smirili, prema pouzdanoj crkvenoj statistici iz 1768. godine u celom Karlovakom generalatu i Banskoj krajine bilo je 125.762 Srbina, i to:

Lika regimenta - 24.972

Otoka regimenta - 16.578

Ogulinska regimenta - 15.273

Slunjska regimenta - 18.048

I banska regimenta - 25.972

II banska regimenta - 21.170

Posed grofa Drakovia - 3.749

Do daljeg poveavanja broja Srba u Krajini juno od Save dolo je u toku i posle poslednjeg austro-turskog rata 1788-1791. godine.

Ve na samom poetku rata 1788. iz Bosne u Baniju prelo je 4298 srpskih porodica, a u vreme primirja pred zakljuenje mira u Svitovu jo 818 porodica - sve u svemu oko 15.000 dua. Najvei deo tih izbeglih Srba naselio se oko Topuskog, u Perni, Blatui, emernici, Vrginmostu, Boviu dok su neki preli u Karlovaki generalat, a neki u naselja izvan Vojne krajine.

U toku rata novi Srbi-prebezi u znatnom broju naselili su se i u Karlovakom generalatu, i to:

Liku regimentu - 3.231

Otoku regimentu - 1.446

Ogulinsku regimentu - 1.449

Slunjsku regimentu - 1.197

Svega - 7.323

Od tih izbeglica stvoreno je 38 novih sela i to: u Cetinskom okrugu-6, u Drenikom-6, u Otokoj regimenti-7, i u Likoj regimenti 19 sela.

Posle svega toga, broj Srba u Karlovakom generalatu, ukljuiv i Baniju, u 1800. godine porastao je na 164.865 lica.

Meitim dve decenije kasnije, 1821. godine na tom podruiju bilo je samo 159.517 stanovnika srpske narodnosti, koji su bili ovako rasporeeni po regimentama:

Lika regimenta - 37.453

Otoka regimenta - 22.376

Ogulinska regimenta - 21.579

Slunjska regimenta - 20.178

I banska regimenta - 27.906

II banska regimenta - 30.025

U odnosu na stanje iz 1800. godine oigledno je opadanje broja srpskog stanovnitva to se moe objasniti gubicima u ratovima protiv Napoleona, iseljavanjem 1809-1813, i gladnim godinama 1814-1817.

Posle toga ponovo je dolo do porasta stanovnitva, pa je u petoj deceniji XIX veka u Plakoj (Gornjokarlovakoj) eparhiji, koja je obuhvatala pravoslavne Srbe u Karlovakom generalatu s Banijom, kao i malobrojne Srbe u civilnom Gorskom Kotaru i gradovima juno od Save, njihovo brojno stanje bilo je sledee:

GodinaStanovnika

1840.206.709

1842.212.162

1846.224.856

U odnosu na stanje 1821. godine poveanje je bilo za oko 65.000 lica ili za oko 30%

Broj stanovnika u Karlovakom generalatu, a naroito broj Srba u Lici i Krbavi bio bi daleko vei da u toku XVIII i prvoj polovini XIX veka nije bilo estih i mahom velikih migracija iz tih krajeva u Slavoniju, Srem, Baku i Banat. Re je o preseljavanju, najee zbog oskudice i gladi, na stotine i stotine porodica i na hiljade dua koje su se naseljavale najvie po Gradikoj regimenti (jugozapadna Slavonija), Petrovaradinskoj regimenti (Srem), ajkakom bataljonu (Baka) i Banatskoj vojnoj krajini. U okviru tog iseljavanja posebno treba pomenuti ona iz 1714-1715, 1730, 1740, 1764, 1782-1784, 1802, 1809-1813, 1821.i 1829. godine, kada je pojedinim delovima Karlovakog generalata ozbiljno pretila prava depopulacija. U XVIII veku to je izbegnuto zahvaljujui prilivu stanovnitva iz Bosne, a u prvoj polovini XIX veka, velikom prirodnom prirataju i vitalnosti Srba-planinaca.

SLAVONIJA I VARADINSKI GENERALAT

Na prve naseobine Srba u Gornjoj Slavoniji (dananja Hrvatska izmeu Drave i Save) nailazimo ve u prvoj polovini XV veka. Bile su one od vojnika koje je grof Ulrik Celjski, oenjen Katarinom, kerkom srpskog despota ura Brankovia, postavio kao posade u Medvedgradu kod Zagreba, u Rakovac kod Krievca. Veliki poznavalac prolosti Srba u Hrvatskoj i Slavoniji, Radoslav Gruji smatra da je tih Srba-vojnika bilo dosta, a da su se njihove porodice naselile u okolini pomenutih tvrava. Meu tim Srbima isticali su se Bogovac Milakovi, kastelan u Medvedgradu, i Pavle Miki zapovednik nad oba Kalnika Meutim u toku vremena ti Srbi kao i pojedini plemii koji su prelazili u Slavoniju i Hrvatsku pokatoliili su se i nestali iz redova svog naroda. Takva sudbina nije mimoila ni Srbe koji su oko 1470. godine ovamo preli iz Hercegovine pod vojvodom Vladislavom Hercegoviem, sinom hercega Stevana, kome su dati posedi i grad Kalnik.

R. Gruji sa sigurnou ceni da je srpskih kolonija rano bilo i u Donjoj Slavoniji na velikim posedima srpskog despota Zmaja Ognjenog Vuka, koji je 1469. godine od ugarskog kralja Matije Korvina dobio grad Belu Stenu, kao i svu Posavinu od Siska do Stare Gradike. No, u nedostatku pravoslavne crkvene organizacije na tom prostoru i ti Srbi su se pokatoliili, pookili, pohrvatili. U ovaj deo Slavonije istonije i u Ugarskoj kralj Matija je u toku ratovanja s Turcima 1479-1483. godine preselio oko 200.000 Srba, a posle pada Beograda i Kupinova u ruke Turaka doseljavao ih je despot Ivani Berislavi na svoje posede oko Broda. O svemu tome reito svedoi i injenica da se tada (1529) taj deo Slavonije (Brod-Poega) nazivao Rascijom- odnosno Rakom, Srbijom.

Prve vesti o Srbima u Slavonskoj Podravini potiu iz 1494 1495. kad su srpski despoti ore i Jovan Brankovi osvojili grad Orahovicu, za koju su vezani jo i Stefan tiljanovi i Radoslav elnik. U taj deo Slavonije (Podravine) pre 1537, odnosno pre bitke kod Gorjana, naselilo se vrlo mnogo Srba iz Srema, na ta ukazuje pismo glavnog austrijskog vojskovoe Kacijanera uoi njegovog nesrenog pohoda protiv Turaka kod Osijeka. To potvruje i mapa iz 1572, izdana u Amsterdamu, na kojoj je ceo kraj od Valpova i akova na istok oznaen kao Rascia.

U XVI i XVII veku u tadanju Slavoniju doseljavali su se i Srbi koji su pre toga ve bili na austrijskoj strani, u umberku i Lici, kao i oni iz severne Dalmacije. Tako je 1540. i 1542. iz Kranjske i umberka 400 Srba pod vostvom svojih 12 vojvoda prevedeno u Krajinu izmeu Koprivnice, Krievaca i Ivania. Stareine su se u prvi mah naselile u tajerskoj, a porodice vojnika po umskim krajevima oko postaja koje su oni drali. Za njima poee dolaziti uskoci iz Donje Slavonije i jugozapadne Ugarske. Kao prvi: 1543. god. Marko Tomaevi od Poege i Petar Besedi Pribeg, svaki sa po devet vojnika; iz Ugarske Pavle Baki, a uskoro potom i Ivan i Plava Margeti, prvi sa 49 konjanika, a drugi sa 53 peaka. Ti Srbi naselili su se oko Bolfana, Velikog Poganca i u Plavince.

Godine 1555. u slubu na podruju opustele Krievake upanije primljeno je est novih uskokih vojvoda iz Kranjske i umberka sa preko 200 uskoka, pa se znatno umnoio broj Srba u tom delu Gornje Slavonije. Sledee, 1556. god. u slubu je primljen vojvoda Ratko Pribeg sa 43 peaka, koji se naselie oko grada Topolovca kod Krievaca. U toku 1562. god. u Podravinu nie Koprivnice stiglo je nekoliko desetina srpskih porodica od senjskih uskoka sa 60 ljudi pod orujem koji su sledee godine koji su sledee godine preseljeni u blizinu manastira Lepavine, dok su 1563, doli pod Kalnik mnogi Srbi-Morlaci iz severne Dalmacije. Godine 1568. dato je nareenje da srpski uskoci iz Kranjske budu preseljeni na prostor Ludbrega, Koprivnice i urevca, a naroito oko Rasinje, to je delimino i ostvareno.

Tako je ve u drugoj polovini XVI veka po Gornjoj Slavoniji bilo naseljeno vie hiljada Srba sa svojim srpskim, pravoslavnim vojvodama.

Znatniju seobu 1583-1586. god. izveo je vojvoda Petar Hasanovi sa 800 porodica iz srednje Dalmacije u Slavonsku Krajinu oko Ivani Klotra, da bi posle 1606. sa svojim vojnicima i njihovim porodicama bio rasporeen na Krajinu kod urevca u Podravini.

Prema podacima koje je prikupio Aleksa Ivi, u toku 1615. god. mnogi Srbi otili su iz Gomirja i iz drugih srpskih mesta sa hrvatske na slavonsku granicu. Otilo je nekoliko porodica i iz Moravica u Slavoniju. Neto slino desilo se i poetkom 1716, kada su neki Srbi iz Modrua preli u Slavoniju, a krajem te godine govorilo se da ih hiljada namerava da se tamo preseli. Neki su se i odselili, ali nema podataka kuda i koliko. Iste, 1615.god. mnogo Srba iz Gomirja prelo je u Slavonsku krajinu zbog sukoba s Frankopanima koji su nastojali da ih potine i pokmete.VOJNA KRAJINA

Srbi na prostoru Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 19181929. U radu su izloeni neki vidovi ivota srpske populacije u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, koji se odnose na pitanja porodinih odnosa, poloaja ene, odevanja, tradicije, emigracije, vere, prosvete i sl. im smo, dolazei od mora, ili preko Hrvatske i Bosne, zali u sivi kr i kamenjar Severne Dalmacije, u takozvanu dalmatinsku Zagoru, pisao je 1934. godine Mirko Korolija mi smo dobili impresiju kao da smo zali u kraj i carstvo one male Pepeljuge iz prie. Moda i u predeo, gde se je ista ta pria o Pepeljuzi zaela, ili gde se ona svaki dan iznova raa. Jer, na koncu, sva ta Severna Dalmacija i nije drugo bila i nije drugo danas, nego jedna lepa, zdrava, pametna i bistra mala Pepeljuica, ije zbitije i srea ima da se razvije. Ovako je najvei srpski pesnik iz srpske Dalmacije opisivao svoj i zaviaj velikog broja svojih sunarodnika kao sirotu, od svih zaboravljenu i zanemarenu Pepeljugu. I zaista, vreme u kome je pisao Mirko Korolija bilo je vreme u kome je srpski narod na severozapadnim, rubnim, podrujima srpstva bio uglavnom preputen samom sebi, lien sistematske, organizovane brige jugoslovenske drave o njegovoj dobrobiti. Srpsko nacionalno pitanje reeno je ujedinjenjem 1918. godine verovalo se tada te vie ne treba voditi rauna o posebnim, srpskim nacionalnim interesima. Severna Dalmacija Korolijino Pepeljugino carstvo, Lika srpska tvrava na severozapadu, i ostali bivi vojnokrajiki prostori i dalje su bili u velikom civilizacijskom zaostajanju i inilo se da su najzaostaliji krajevi ionako zaostale Jugoslavije.

A razloga za brigu o srpskim nacionalnim interesima na prostoru Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i te kako je bilo. Pre svega, samim tim to je re o narodu koji je predstavljao deo sveukupnog srpskog nacionalnog korpusa, i koji je iveo u netolerantnoj sredini, podsticanoj od Rimokatolike crkve u skladu sa naelom Ecclesia militans. Sistematsko prevoenje u uniju i pokatoliavanje pravoslavnih Srba trajao je vekovima, menjajui etniku sliku ovog prostora: budui da je religija bila vododelnica nacija, nacionalna svest je formirana na osnovu pripadnosti Rimokatolikoj (hrvatska), odnosno Pravoslavnoj crkvi (srpska).

Uprkos nacionalnoj izmeanosti, mogue je definisati prostor na kome su iveli Srbi u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, i to na osnovu tri parametra: brojnost, kontinuitet i nain naseljavanja. Polazei od tih parametara, taj prostor bilo je podruje u kome su Srbi imali apsolutnu veinu u nacionalnoj strukturi ukupnog stanovnitva (vie od 50%), gde su kontinuirano iveli bar 10 generacija i gde su nenasilno naseljeni u odnosu na pripadnike drugih naroda. Jedan deo tako odreenog prostora u Hrvatskoj inile su teritorije na koje su se Srbi naselili posle dolaska na Balkansko polustrvo (prvo srpsko domicilno podruje), a drugi deo prostori koje su nenasilno naselili od XV do XVII veka, tj. nekadanja austrijska Vojna krajina (drugo srpsko domicilno podruje). Etnografska linija, dakle, srpskog prostiranja ila je zapadnim granicama srezova Benkovac, Graac, Udbina, Korenica, Slunj, Vojni, Vrginmost, zatim Glina, Petrinja, Kostajnica, Novska i, dalje, Pakrac, Daruvar, Grubino Polje, Podravska Slatina. Razume se da je i zapadnije od te linije, u formi etnografskih izboina i enklava, ivelo mnogo Srba (kao to je u okviru srpskog etnikog prostora ivelo mnogo Hrvata). Veliki broj Srba naseljavao je, primera radi, srezove Gospi, Otoac, Ogulin, Garenica, Bjelovar, Virovitica i dr. Tako obeleen prostor je prostor autentine kulture srpskog naroda.

Svoju etniku bazu Srbi su imali u nerazvijenim, manje plodnim i tee dostupnim podrujima: veina ih je ivela u ruralnim ambijentima. Selo je bilo vrsta uporina taka njihovog opstanka, pozornica njihovog ivota. Sve do razvojaenja Vojne krajine 1871. godine Srbi su ratovali u proseku svake druge godine, uz neprekidnu straarsku slubu na granici, brojne vojne sukobe i manje okraje.

(Kada bi napunio 45 godina Krajinik bi iz vojne slube odlazio u penziju. On bi tada dobijao victus et vestitus, ono to se u tim krajevima zvalo pemzija. Ona se sastojala od 12 oka soli, 12 oka eera, 12 oka petroleja, jednog narodnog odela i para opanaka sve je to bila pemzija za godinu dana. Sledee godine krajinik bi dobijao sve to isto. )

Od pripajanja Krajine banskoj Hrvatskoj oekivali su bre ukljuivanje u civilizacijske tokove. Integracija tog militarizovanog patrijarhalnog drutva u moderno graansko drutvo, meutim, tekla je sporo i teko iako je izlazak iz krajikog statusa bio osnovni preduslov razvoja srpskog naroda u Hrvatskoj. Saobraajne veze i dalje su bile nerazvijene, nepismenost je bila opta pojava, a nain ivota primitivan (kao samo jednu pojedinost koja ilustruje sujeverje i predrasude ovog sveta moemo navesti ono to pominju etnografi: srpski seljaci na Kordunu, u drugoj polovini 19. veka, ozbiljno su verovali kako su Turci, dakle muslimani, ljudi koji imaju repove, i da zbog toga sede na karakteristian nain; kako, naime, te svoje dugake repove ne bi nauljali). Malobrojna srpska inteligencija inila je koliko je mogla da pomogne svojim sunarodnicima da ponu da ive na nain dostojan i primeren ljudskim biima i narodu koji iza sebe ima vekovima staru kulturu i u svakom pogledu blistav srednji vek. Uspeh, naravno, nije izostao, te su Srbi u Hrvatskoj pred Prvi svetski rat imali svoje institucije (Srpska banka, Privrednik, Savez srpskih zemljoradnikih zadruga, Matica srpska u Dubrovniku i dr.) koje su im pomagale da, s jedne strane, uvaju svoju nacionalnu individualnost, a s druge, da se prosvete i da ekonomski ojaaju.

Prvi svetski rat je, meutim, zaustavio uspon srpske zajednice: srpske institucije su zatvorene, novine i asopisi zabranjivani, a ugledni Srbi hapeni, zatvarani i ubijani. Rat je doneo nove mobilizacije, nove podele, nova stradanja, bolest i glad. Godine 1917. i 1918. zapamene su po stranoj sui i gladi. Veliku nesreu donela je i panska groznica grip koji je pokosio nemali deo stanovnitva.

Ni proces urbanizacije vojnokrajikog prostora u 19. veku nije bio dovoljno brz, te Srbi nisu stvorili pravo gradsko sredite koje bi imalo nacionalna obeleja i okupljalo znaajniji intelektualni krug. Znatno vie stanovnitva srpske narodnosti ivelo je u gravitacionim podrujima gradova nego u samim gradovima. Ipak, Srbi su ve od kraja 19. veka poeli da emigriraju u urbana sredita. Tako je Zagreb pred Prvi svetski rat postao znaajni ekonomski i kulturni centar Srba, a u Primorju to je bio Zadar.

Prema popisu iz 1921. godine Srbi u Hrvatskoj i Slavoniji inili su 24,1% ukupnog broja stanovnika, a Srbi u Dalmaciji vie od 17%. U Dalmaciji Srba je bilo najvie u oblastima na severozapadu (Bukovica, Kninska krajina, Ravni kotari), a u Hrvatskoj i Slavoniji najvie ih je bilo na prostoru Korduna i Banije (61,9%). U Lici pak, bilo je 56,3% Srba. Primera radi, u srezu Donji Lapac (Lika) Srbi su predstavljali apsolutnu veinu od 91,8%. Takozvanih urbanih Srba bilo je u svim veim hrvatskim gradovima. Brojano, najvie ih je bilo u sreditima Dalmacije Kninu (22.220), Kistanjama (9.522), a zatim u Zagrebu (9.293). Brojno stanje Srba nije bitno promenjeno u narednoj deceniji. Meutim, znatno se poveao broj Srba u Zagrebu, Osijeku i Karlovcu, dok se u lokalnim centrima njihov broj menjao gotovo simbolino. Razlog je, svakako, usporeni razvoj tih mesta, to ih nije inilo privlanim za okolno seosko stanovnitvo.

U godinama posle Prvog svetskog rata nain ivota srpskog naroda u Hrvatskoj nije bitno promenjen: ono to pokazuju nova istraivanja o Srbima u Zlatnoj dolini, naime da se gotovo nita u njihovom svakodnevnom ivotu nije pomaklo sa mesta u odnosu na Monarhiju vailo je i za ostale krajeve naseljene srpskom populacijom. Kue su i dalje graene od materijala koji se nalazio u prirodnom okruenju, najee od drveta i kamena. One su bile vrlo skromne, bez ikakvog komfora i sanitarnih ureaja, opskrbljene samo najnunijim pokustvom. Sporo su se razvijale industrija i trgovina, a srpska seoska podruja bila su slabo povezana sa urbanim regionima. Nain odevanja u ruralnim sredinama uglavnom je ostao isti: narodna nonja nije uzmicala pred graanskom odeom (osim u selima koja su se nalazila blie gradskim centrima), i to je svedoilo o sporom ukljuivanju srpskog etnikog prostora u Hrvatskoj u savremene civilizacijske tokove. U Slavoniji mukarci su nosili iroke bele pantalone (gae) i koulje, dopunjene, u sveanim prilikama, raznobojnim prslucima. Oko struka su stavljali arene pojaseve (tkanice), na glavu eire, a na nogama su imali opanke. Imuniji seljaci obuvali su izme, a siromani su leti esto ili bosi. Cipele nisu bile u upotrebi. Od zimske hladnoe mukarce su titili kousi i ubare. enska odea bila je slojevita i ivopisna. Sastojala se od donje suknje preko koje su noene tzv. skute,ukraene pri dnu raznim vezanim motivima i dopunjene pregaom. Gornji deo nonje inile su bluze irokih rukava i, u zimsko doba, kousi slini mukim. Na nogama ene su nosile dokolenice i opanke, a na glavama marame, tzv. podveze. Samo su devojke ile gologlave. Posle Prvog svetskog rata nestao je obiaj da se ene za vreme alosti, velikog posta, ispovedanja i priesti oblae u belo; umesto toga, u takvim prilikama poele su da nose crninu. Na velikim narodnim sveanostima devojke i mlae ene su se ulepavale i ukraavale dukatima koje su nosile oko vrata. One najbogatije nosile su dukate i u uima, umesto minuama. Nonju su ile i tkale ene od domaih vunenih, lanenih i pamunih tkanina. Samo su eire i kouhe kupovali kod lokalnih zanatlija

Porodica je i dalje bila uvar patrijarhalnog naina ivota. Kada itamo biografije Srba roenih dvadesetih godina 20. veka, upada u oi injenica da su svi imali vie brae i sestara. Mnogolana porodica nije bila retkost ve pravilo. Ceo svet naseli, a sebe ne raseli, govorilo se za Liku, gde su brani parovi imali u proseku estoro dece . Porodice sa dvoje dece bile su retkost, a s jednim detetom, ili bez dece, izuzeci. Mukarac suprug i otac, bio je glava porodice, stareina koji se nalazi na vrhu porodine piramide. ena je predstavljala radnu snagu koja je mnogo doprinosila funkcionisanju domainstva. Naporan rad koji je enu oekivao posle udaje uticao je na to da su se mladii esto enili neto starijim, fiziki jaim i izdrljivijim devojkama. Dok je mukarac vodio poslove i odluivao u ime cele porodice, ena je najvie vremena provodila u kui, bavei se domainstvom i vaspitavajui decu. Kao i njihove majke i bake, devojice su ve od malih nogu uvoene u enske poslove. Glavna obaveza bilo im je uvanje sitne stoke (koze, ovce, svinje), a majke su ih uile runom radu (pletenju, vezenju, heklanju, ivenju). Kine i zimske dane provodile su spremajui devojako ruho, godinama predano punei svoje krinje odeom, pekirima, stolnjacima i drugim predmetima koje e, jednog dana, poneti u svoj novi dom. Od mladosti pa sve do zalaska u pozne godine, na enama je bio sav teret porodinog ivota. One su za sve ukuane pripremale hranu, odravale kuu, tkale, plele, obavljale poljske radove zajedno sa mukarcima, uvale stoku, prale rublje, raale i podizale decu. Radni dan seoske ene u srpskim selima Hrvatske trajao je od rane zore do duboko u no. Na slian nain ene su ivele u 19. veku. Seanje Adama Pribievia je zanimljiv ilustrativan primer: Mati je u radu terala dalje od oca. Ona je bila vihor u radu, navijen stroj, kao neki perpetum mobile od mesa i kosti. Radila je u nemoguem trku i juriji, kao u nekom mahnitom besu, s nadljudskom izdrljivou. U celom svom ivotu nisam naiao na stvorenje u tom njoj ravno. NJeni dani rada nisu se merili sa 810 sati, ve su redovno dostizali do 16, a nekad prelazili i 20. Za nju nisu postojali pojmovi: neu, ili ne mogu. Adam Pribievi, Od gospodina do seljaka, Zagreb 1996. Samo zahvaljujui snanoj fizikoj konstituciji ene su uspevale da podnesu sve napore, pa i da doive duboku starost.

Zapoinjanju porodinog ivota nije uvek prethodilo sklapanje braka. Osim siromatva i nemogunosti da se podnese teret izdataka oko svadbe (a venanje je, prema srpskim obiajima, podrazumevalo i sveano obeleavanje tog velikog dana sa roacima i prijateljima), sauvana dokumentacija ukazuje i na druge razloge ivota u konkubinatu: konkubinar ima ivu venanu suprugu, konkubina ima ivog zakonitog mua, zatim nemar, starost, nedokazana smrt supruga koji je nestao u ratu, on(ona) nema zakonom predvien broj godina, on(ona) je katolik-kinja, srodstvo, mukarac je stranac (Rus), pa nema potrebnih dokumenata i sl. Uvid u zvaninu dokumentaciju crkvenih vlasti pokazuje da nije bilo gotovo nijedne parohije Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj bez divljih brakova. I pokazuje da je glavni razlog ivota u vanbranim zajednicama najee bilo brakolomstvo. Naime, veina nevenanih suprunika napustila je zakonitog branog partnera i s nekom drugom osobom zapoela novi ivot. Broj parova koji se nije venavao iz drugih, pomenutih, razloga, bio je mnogo manji. Crkva je, sa svoje strane, preduzimala ono to je bilo u njenoj moi, nastojei da iskoreni ovu nemilu pojavu. Nadleni parosi su savetovali i pozivali nevenane parove da sklope svetu tajnu braka, drali propovedi u crkvi, strogo opominjali, pa ak i pretili tubom. U nekim parohijama svetenik nita nije preduzimao jer su prilike takve da ne bi imao uspeha. Ponekad su se parosi uzdravali od preduzimanja bilo kakvih mera, jer su lokalni politiari zloupotrebljavali privatne probleme svojih sugraana da bi pospeili svoju politiku karijeru. Svetenicima je to donosilo velike nevolje: politiari su svojim politikim intrigama inili i zavaali svetenika sa parohijanima i time mu pravili neprilike i nesnosan poloaj u parohiji. U nekim sluajevima svi napori svetenika da privole nevenane parove da stupe u zakoniti brak nisu davali rezultate. Primera radi, u poekoj parohiji su 1921. godine bila 22 divlja braka. Svi ovi prizivani su nekoliko puta i pismeno i usmeno savjetovani da urede svoje odnoaje no svaki pokuaj ostao je bez rezultata.

Za Srbe u Hrvatskoj i dalje je sve teklo po ustaljenim, nepisanim normama. Naslee prepreka ispoljavalo se u odravanju starih obiaja koji su imali snagu zakona. Obiaji su odreivali nain ivota i nain miljenja, uvajui etniki identitet srpske zajednice. Kosovski mit bio je sastavni deo kolektivnog identiteta Srba. U Hrvatskoj, srpska deca su i dalje itala Boj na Kosovu, divila se junatvu svojih predaka i tugovala zbog pogibije Miloa Obilia, vojvode Toplice i Kosani Ivana, a vremeni ljudi su, kao u prohujalim vremenima, uz gusle pevali o srpskoj istoriji. Narodna pesma ula se, kako je zabeleeno, svugde: na njivi, na putu i u kolu. Tradicionalna svest je, tako, objedinjavala sadanje i prolo, odravala ravnoteu izmeu modernog i arhainog. Tokom leta 1921. godine uitelj i narodni guslar Petar Perunovi putovao je po Dalmaciji drei predavanja i pevajui narodnu poeziju. Tih dana obiao je Dalmatinsko Kosovo, Benkovac, Bioviino Selo, manastir Krku, Kistanje, Skradin, evrske, Knin i druga mesta. Svuda je doekivan srdano, a njegovi nastupi bili su veoma poseeni. Izvetavajui Ministarstvo, Perunovi je zabeleio da je na svojim nastupima izazivao puno suza i beskrajnih aplauza. Narodna poezija je s nesmanjenom snagom budila najdublje emocije.

Jedno od osnovnih i uistinu egzistencijalnih pitanja srpskog seljatva u Hrvatskoj bilo je pitanje ishrane. Glad je bila vjeit saputnik mog sela, seao se jedan savremenik, roen u najveem seoskom naselju na Kordunu, Sjeniaku. Ishrana je zavisila kako od klime i tla tako i od naina privreivanja, navika i tradicija. I u prvim posleratnim godinama zemlja je obraivana na primitivan nain. Mehanizacija i agrotehnike mere u poljoprivredi nisu primenjivane. U Sjeniaku se, na primer, prva motorna vralica pojavila tek 1927. godine.

U zdravstvenom pogledu srpski krajevi u Hrvatskoj imali su sva obeleja zaostalog podruja: poroaji bez lekara, visoka smrtnost novoroene dece, avitaminoza, crevne i parazitarne bolesti i dr. Razne bolesti prouzrokovao je i nehigijenski nain ivota. Savremenici su zapaali da u kuama stanuje sa eljau domaa stoka to je, naravno, ugroavalo zdravlje, naroito najmlaih. Umesto iz tanjira, cela porodica jela je iz jedne jedine, zemljane ili drvene, posude. Ni kreenje kua zbog higijenskih i zdravstvenih razloga nije bilo uobiajeno. Jedan od najveih problema bio je alkoholizam. Pijanim danima, kada je seoski svet odlazio u oblinje varoice da prodaje i kupuje robu, kafane, obino prljave i neugledne, bile su pune. Tu su, uz pie, voeni poslovni razgovori i bistrila se politika. I u selima, kafana je, na alost, najee bila sredite drutvenog ivota. Sklonost alkoholu, prirodno, naroito je bila rairena u oblastima u kojima su uspevale kulture od kojih su se dobijala alkoholna pia u Dalmaciji, Slavoniji, Baniji. Predstavnici srpske inteligencije iz Hrvatske savetovali su narod da vie radi umesto to se od duga vremena opija po krmama i unitava zdravlje.

Zbog loe saobraajne infrastrukture pokretljivost stanovnitva nije bila velika. Najvei deo itelja sa sela retko je naputao svoja rodna mesta, sa izuzetkom onih koji su, voeni idejom o boljem ivotu, odlazili u inostranstvo, zatim aka koji su ili na kolovanje i trgovaca, koji su se, po prirodi posla, vie kretali. Duboko uvreeno miljenje da je grad zlo i da sve zlo dolazi od grada usporavalo je napredak srpskog sela. Ipak, uvek je bilo onih koji su eznuli za promenom, koje je neki unutranji glas pozivao da se ne prepuste seoskoj amotinji. Pre svega, meu mladima. Posmatrajui sa svojih brda treperenje elektrinih svetiljki u oblinjim gradovima, seoski deaci su matali o bekstvu daleko od svojih domova: Eh, da mi je poi u kakav zanat, da mi je otii kud bilo u svijet... vajkali su se oni. Prirodna elja svakog ljudskog bia za lepim i smislenijim ivotom meala se s mladalakom enjom za otkrivanjem nepoznatog, za avanturama.

Nekima je, naroito zahvaljujui Privredniku (ije je delovanje obnovljeno sa zavretkom Prvog svetskog rata), zaista i polo za rukom da se otisnu u svet.

(Prema istraivanjima Mire Kolar-Dimitrijevi u vremenu od 1919. do 1922. godine sa podruja Dvora je upueno 35 deaka na izuavanje razliitih zanata irom Kraljevine SHS, a u periodu od 1923. do 1929. jo 316 dece. Najvei broj ovih privrednikovih pitomaca uzeli su za egrte zanatlije i trgovci iz Vojvodine i Srema.)

Svako, ma i najmanje rastojanje, u dananjim razmerama simbolino, u ono vreme izgledalo je gotovo nepremostivo. Mladi ljudi koji su odlazili na kolovanje u najblie urbane centre, u najveem broju sluajeva poseivali su svoje roditelje samo dva puta godinje, za vreme velikih praznika Boia i Uskrsa. Nimalo neobino ako se ima u vidu da je, na primer, Donji Lapac (srez sa apsolutnom veinom vie od 90% srpskog stanovnitva), godine 1925. bio udaljen oko 50 km od najblie eleznike stanice. A ve prilikom audijencije 1921. godine deputacija na elu s trgovcem Simom Torbicom molila je kralja, Nikolu Paia i Svetozara Pribievia za pomo tom kraju. Ipak, donjolapaki srez je i dalje ostao ak i bez telefonske linije, tako da je bio potpuno odseen od sveta. O nekim drugim tekovinama moderne civilizacije, na primer o elektrinom ili bar gasnom osvetljenju, takoe nije bilo ni govora. Slino je bilo, naravno, i u ostalim srpskim krajevima.

Zbog tekog ivota, siromatva i zaostalosti, mnogi Srbi su odlazili u ekonomsku emigraciju u strane zemlje. Emigrare domo, kako bi rekao Krlea u jednoj svojoj pesmi, dugo je bila jedina izvesnost oba naroda sa ovog geografskog prostora. Tako se godine 1921. iz Hrvatske i Slavonije iselilo 689 Srba, iz Dalmacije 58; godine 1928, pak, 1.133 Srba iz Hrvatske i Slavonije, a iz Dalmacije 115. Siromatvo nije bilo jedini razlog naputanja otadbine. U daleki svet vodili su ih i nemir, ambicije, prirodna ljudska elja za bekstvom iz skuene sredine, verovatno i nasleeni duh predaka ratnika koji su veliki deo ivota vojevali irom Evrope. esto su se selili upravo imuniji seljaci, kako bi, posle povratka, kupovali jo zemlje i, popravljajui svoje materijalno stanje, stekli vei ugled u svojoj okolini. Samo su imuniji seljaci i mogli da plate nimalo jeftine karte za put u inostranstvo. eznui za zaviajem, pojedinci su se i vraali, a posebno krajem dvadesetih godina, kada je svet zahvatila velika ekonomska kriza. Povratnici iz emigracije dolazili su iz jednog drugaijeg, lepeg sveta, u kome su poprimili nove navike i obiaje, i za svoje sunarodnike postali gotovo tuinci. Viegodinje odsustvovanje uinilo je svoje: u rodno selo vraali su se ljudi drugaijeg izgleda i ponaanja. Za svoju sredinu, koja je vekovima ivela po ustaljenom obrascu, predstavljali su pravu atrakciju. To su bili ljudi koji su, zaboravivi maternji jezik, govorili nepravilnim engleskim i prepoznavali se po graanskom odelu. Jedni su se opredeljivali za eir i kravatu, drugi za farmerke i izme. Nosili su depne satove, a njihove osmehe krasio je neizostavni zlatni zub znak loeg ukusa i elje za prestiem, za pokazivanjem svog uspeha. Meu njima je bilo i mnogo razoaranih, iznemoglih i oronulih. Mukom steenu uteevinu povratnici su troili na ureenje kue, gradnju staja i sl. Staje od tvrdog materijala, okreene i sa prozorima koje su bivi pealbari podizali po uzoru na ono to su videli u svetu, bile su neto to je po selima izazivalo zaprepaenje i nedoumicu.

Svakodnevni ustaljeni ritam ivota prekidan je samo u vreme velikih praznika. Proslavljanje verskih i drugih praznika, bila je prilika za okupljanje naroda, za susrete sa prijateljima, upoznavanje mladih, ugovaranje poslova, ali i za burne rasprave, pa i fizike obraune. Silovita graniarska priroda, surovost ivota lienog radosti, primitivizam i neprosveenost, nedovoljno versko obrazovanje, ivot u koji su sporo i teko prodirale tekovine civilizacije i modernog sveta, nepostojanje organizovanog drutvenog ivota u vidu igranki ili sporta, a duboka ljudska potreba za promenom, za deavanjem, za razbijanjem monotonije svakodnevice sve je to uticalo na pretvaranje seoskih okupljanja u obine tue s velikim brojem lake i tee ozleenih. Rasprave se vode u poetku mirno, kao nikom nita, kao ljudi smo, pa se to malo-pomalo sve vie zakuhava i podjaruje da bi se, na kraju zbora, zavrilo krvavom tuom.

Za razliku od seoskog stanovnitva, tanak sloj srpskog graanstva iveo je mnogo lagodnije. Domovi graana bili su opremljeni savremenim pokustvom, vrednim predmetima i bogatim bibliotekama; graani su provodili leta na svojim imanjima, leili se u uvenim banjama i putovali po Evropi, a decu su im poduavali privatni uitelji. Ipak, nije ih naputalo seanje na poreklo, na liki kr iz koga su potekli. Milan i Adam Pribievi su u tom pogledu samosvojan primer: kolovani i obrazovani (oficir i pravnik), odrekli su se privilegija graanskog ivota i, doavi sa sela, selu su se i vratili.

Svesni zaostalosti svog naroda, i injenice da se, sa osloncem samo na dravnu inicijativu, jo dugo nee nita promeniti na bolje (budui da drava, tek izala iz velikog svetskog rata, slabih finansijskih mogunosti, sa oblastima u kojima je tokom rata unitena kompletna infrastruktura, nije razume se, bila u stanju, da za unapreivanje zapadnih srpskih krajeva uloi onoliko sredstava koliko je trebalo), pripadnici naprednijeg, graanskog dela srpske populacije nastavili su sa radom koji su zapoeli krajem 19. veka osnivanjem Privrednika, zemljoradnikih zadruga i drugih ustanova: 1922. godine Savez srpskih zemljoradnikih zadruga u Zagrebu odredio je sumu od dva miliona kruna za pomaganje sela i seljatva Banije, Like i Krbave; dve godine ranije, 1920., osnovano je Prosvetno drutvo za Baniju pod predsednitvom uitelja iz Vrginmosta Joce Oreanina, i sa zadatkom da podie kulturni i obrazovni nivo itelja ovog podruja.

Kakve su bile uloge, snaga i mo Pravoslavne crkve u Hrvatskoj posle ujedinjenja? Za vreme vlasti Habzburgovaca crkva je bila institucija koja je uvala srpsku nacionalnu svest. Verska oseanja naroda, meutim, vremenom su slabila; to se osealo naroito posle ujedinjenja. U izvetajima svetenih lica moemo da proitamo sledee zapaanje: I prije ovog svjetskog rata, naalost, opaziti je bilo jednu nemilu pojavu, da je na narod u ovom kraju poeo postajati ravnoduan prema svojoj vjeri, a posle ovog rata i jo jae. To se najbolje opaa, to narod vrlo slabo posjeuje svoje crkve. [...] Osim kolske djece to moraju, odraslog je svijeta pri bogosluenju vrlo malo ili tanije ni malo.

Bitno obeleje srpske populacije sa hrvatskih prostora bila je neprosveenost. Jo od habzburkih vremena analfabetizam meu Srbima je bio pravilo, a poznavanje slova izuzetak; kole su, pak, bile malobrojne i neravnomerno rasporeene. Stoga je u novu jugoslovensku dravu kninski srez, na primer, uao sa svega 21 osnovnom kolom, a benkovaki sa 29, dok su u isto vreme primorski srezovi splitski i zadarski, imali ak po 60 kola. Po broju nepismenih, kojih je 1921. godine u Hrvatskoj, Slavoniji i Meumurju bilo 32,15%, a u Dalmaciji 49,48%, prednjaili su krajevi s veinskim srpskim stanovnitvom (istraivanja pokazuju da je u Hrvatskoj i Slavoniji poetkom 20. veka bilo oko 70% nepismenih Srba, i da je jedan od razloga takvog stanja bilo neredovno pohaanje kola). Prema istraivanju broja pismenog i nepismenog stanovnitva u najzaostalijim krajevima Hrvatske Lici i Gorskom kotaru (uzimajui u obzir one srezove u kojima je bilo vie od 10% Srba u odnosu na ukupan broj stanovnika) saznajemo da je 1931. godine stanje bilo sledee: u svakom od etiri sreza sa srpskom veinom (Donji Lapac, Graac, Korenica, Udbina) bilo vie od 60% nepismenih, od est srezova sa hrvatskom veinom samo je u dva (Brinje i Perui) bilo vie od polovine nepismenog stanovnitva, dok je u etiri preostala sreza (Gospi, Ogulin, Otoac, Vrbovsko) broj pismenih bio vei od broja nepismenih. Prema tome, i posle vie od deset godina ivljenja u jugoslovenskoj dravi, srezovi sa srpskom veinom i dalje su imali, po pravilu, vei broj nepismenog nego pismenog stanovnitva, dok je u krajevima sa hrvatskom veinom bilo obrnuto. Isto tako, srpska sela su stalno zaostajala po broju osnovnih kola za hrvatskim. Uprkos tome, hrvatski politiari su tendenciozno i zlonamerno, isticali, da se na polju prosvete i kulture prioritet daje svemu to ima srpski predznak, da je Hrvatska zapostavljena i uskraena. S druge strane, istraivanja pokazuje da o eksploataciji Hrvatske, kada je u pitanju finansiranje kulture i prosvete, nije bilo ni rei, ve da je, naprotiv, guena prosveta i kultura srpskog, a ne hrvatskog naroda.

Srbi su se alili na nedovoljan broj kola, ali i na mali broj uitelja srpske nacionalnosti. U srezu Graac, na primer, bilo je 1928. godine, od 28 nastavnika srednjih kola, 14 Srba i 14 Hrvata. Dakle, udeo Srba u nastavnikom kadru bio je 50% iako je, prema popisu iz 1921, u tom srezu ivela veina od 72,8% Srba, odnosno veina od 71,7% prema popisu iz 1931. U gospikom srezu, pak, 1927. godine bila su ukupno 54 nastavnika, od toga 34 Hrvata i 19 Srba. Poto je u tom srezu bilo 48,7%, odnosno 48,8% Srba, njihov udeo u nastavnikom kadru bio je manji nego u ukupnom broju stanovnika.

Poseban problem predstavljale su i kolske zgrade u srpskim selima, u najveem broju sluajeva graene jo u habzburkim vremenima, ruinirane, zaputene, daleko od higijenskih standarda. Najee su izgledale kao kola u Sjeniaku na Kordunu, rodnom mestu Save Mrkalja, pretee Vuka Karadia. Prema seanjima njenih aka, to je bila brvnara, stara oko dvesta godina, sa dve uionice u kojima su pei vie dimile nego grejale, iji krov bee od indre, sav rasuen i najeen od sunca, kie i vetrova, pa je u zimske dane kia curila kroz krov, pa kroz tavanicu tako da smo morali rasklapati kiobrane nad klupama. Na osnovu svega reenog, moemo izvesti vie zakljuaka o srpskom drutvu u Hrvatskoj posle stvaranja jugoslovenske drave. Pre svega, bitno je da su krajevi Hrvatske naseljeni srpskom veinom u zajednicu junoslovenskih naroda uli nerazvijeni, bez odgovarajue saobraajne infrastrukture, bez potrebnog broja kola, sa malobrojnim graanstvom. Takvo naslee bilo je teko prevazii , naroito kada se ima u vidu da je Kraljevina SHS bila siromana drava pred kojom je bio zahtev obnavljanja krajeva teko postradalih tokom Prvog svetskog rata. Uviajui probleme, pripadnici graanskog dela srpske populacije u Hrvatskoj esto su preuzimali inicijativu obnavljanje Privrednika i osnivanje drugih institucija, te ulaganje finansijskih sredstava u bive vojnokrajike prostore samo su neki od vidova pomoi koju je pruala srpska elita, doprinosei postepenom preobraavanju srpskog drutva u Hrvatskoj. Ipak, narod koji je ekao da svoje obilje saete snage i svoju neiscrpnu vitalnost upregne u jednu viu i dostojniju primjenu, u stvari je i dalje iveo u skladu s drevnim obiajima. Tradicionalni obrazac ivljenja bilo je, uistinu, teko prevazii.