International Journal of Scholarly Papers for Media and ... Vol. 8, No. 3/017-031 Z. Bosk… ·...
Transcript of International Journal of Scholarly Papers for Media and ... Vol. 8, No. 3/017-031 Z. Bosk… ·...
17
International Journal of Scholarly Papers for Media and Society Research
Boškovic, Z. (2015), „Upbringing, Education and Rehabilitaqtion of
Children and Youth With Difficulties Developing Montenegro”,
Media dialogues / Medijski dijalozi, Vol. 8, No. 3, pp. 17‐31.
mr ZORAN BOŠKOVIĆ
JU Resursni centar za djecu i mlade „Podgorica”
Crna Gora
UPBRINGING, EDUCATION AND REHABILITAQTION OF CHILDREN
AND YOUTH WITH DIFFICULTIES DEVELOPING MONTENEGRO
Abstract: The fundamental right of every child is the right to education.
Children and adolescents with disorders and disabilities in Montenegro, have
the possibility of education in pre‐schol,regular primary and secondary sco‐
ols. In exceptionl conditions,they are directed at resource centers. Former
special schools turned into resource centers, whose specialists provide
support services to children with disabilities and special needs in the regular
system. It actively began an implementation of the program of the early
intervention,for children up to six years old. Statistics notice an increasing
number of children with disorders and disabilities enrolled in regular schools.
Key words: education, children with developmental disabilities, inclusion,
resource centers.
VASPITANJE, OBRAZOVANJE I REHABILITACIJA DJECE I OMLADINE
SA SMETNJAMA I TESKOĆAMA U RAZVOJU U CRNOJ GORI
Apstrakt: Osnovno pravo svakog djeteta jeste pravo na obrazovanje. Djeca i
adolescenti sa poremecajima i invaliditetom u Crnoj Gori, imaju mogucnosr
predskolskog obrazovanja, redovno obrazovanje u osnovnim i srednjim sko‐
18
lama. U izuzetnim uslovima, oni su usmjereni na resrsne centre. Bivse speci‐
jalne skole su pretvorene u resursne centre, ciji strucnjaci pruzaju usluge
podrske djeci sa smetnjama u razvoju i posebnim potrebama u regularnom
sistemu. Aktivno je zapoceta realizacija programa rane intervencije, za djecu
do sest godina starosti. Statisticki je evidentno rastuci broj djece sa smetnja‐
ma i invaliditetom upisanih u redovnim skolama.
Kljucne rijeci: obrazovanje, djeca sa smetnjama u razvoju, inkluzija, re‐
susrni centri.
1. UVOD
Obrazovanje djece sa smetnjama i teškoćama u razvoju u svijetu ima dugu
tradiciju. Kada govorimo o Crnoj Gori, obrazovanje djece sa smetnjama i teškoćama u
razvoju počelo je odmah poslije Drugog svjetskog rata, daleke 1946, kada je u Kotoru
osnovan Dom za gluvonijemu djecu. Posljedice rata bile bile su izuzetno teške sa veli‐
kim brojem djece koja su zadobila trajna oštećenja vida, sluha, govora, motorike i dru‐
gih oblika smetnji.Ustanova za djecu sa oštećenjem vida osnovana je 1948. u Perastu,
što je i početak osnivanja budućeg Zavoda za školovanje i profesionalnu rehabilitaciju
invalidne djece i omladine. Dom za vaspitno zapuštenu djecu osnovan je naredne
godine u Lastvi kod Tivta. Godine osnivanja spomenutih Ustanova je trnoviti put
vaspitanja, obrazovanja i rehabilitacije djece sa smetnjama i teškoćama u razvoju. Da‐
našnji obrazovni sistem poklanja izuzetnu pažnju vaspitanju i obrazovanju djece sa
smetnjama i teškoćama u razvoju. Sve veći broj djece pohađa redovne predškolske
ustanove i škole. Resursni centri, pored djelatnosti kojom su se bavili od svog postan‐
ka, prioritet daju kroz servise podrške predškolskim ustanovama i redovnim školama.
Rad se ogleda kroz realizaciju Programa rane intervencije i rad mobilnih timova.
2. DJECA SA SMETNJAMA U RAZVOJU U CRNOJ GORI
Broj osoba sa smetnjama u razvoju, prema statistikama pojedinih zemalja, u
porastu je, ne samo zbog produženog životnog vijeka i više ostarjelogstanovništva,
već i zbog povreda na radu, u ratu i u saobraćaju. Među tom populacijom je i veliki
broj djece.Zahvaljujući angažovanju moderne medicinemnoga djeca preživljavaju
teške bolesti, ali ostaju trajne posljedice, kao što suoštećenje motorike, sluha, vida i dr.
3. DJECA SA SMETNJAMA U RAZVOJU – OPŠTI POJAM
Stavovi i mišljenja o populaciji djece sa smetnjama u razvoju se mijenjao od
krajnje retrogradnih do danas, kada se u mnogim državama stvaraju uslovi za potpu‐
nu ravnopravnost i dostojan život ove populacije. Stari Grci i Rimljani shvatali su „in‐
validitet” kao „kaznu bogova”, loš ili zao znak. Ovakav stav dovodio je do negativnog
19
emocionalnog doživljaja, a što je, u krajnjem, rezultiralo odbacivanjem, stavljanjem u
lance. Dešavalo se da ova djeca budu ostavljena da umru, bivala bačena sa litice, utop‐
ljena. U srednjem vijeku osobe sa invaliditetom bile su korišćene kao robovi. Mali lju‐
di bili su izvrgnuti podsmijehu, korišćeni kao klovnovi, zloupotrebljavani.
Od prošlog vijeka stavovi su se formirali pod uticajem medicinskog pristupa.
U osobama je viđen „nedostatak”,koji je vodio sažaljenju kao emocionalnoj kompone‐
nti stava. Djelatni rezultat vodio je do čina koji treba da „promijeni”, „poboljša” i učini
„normalnim” osobe sa nedostatkom. Krajnja posljedica ovog stava je bila instituciona‐
lizovana briga, a što je za rezultat imalo da su djeca izdvajana iz svog najprirodnijeg
konteksta, tj. primarne porodice. Dijete sa smetnjom je smatrano djetetom sa nekim
nedostatkom (hendikepom) i samim tim je etiketirano ili obilježeno od društvene sre‐
dine i najčešće smještano u specijalne ustanove. U mnogim zemljama u Evropi otvara‐
ne su specijalne škole sa medicinskim pristupom. Takva praksa je bila i u Crnoj Gori.
Djeca sa smetnjama u razvoju su odvajana ili selektovana prema obliku smetnje.
U Crnoj Gori su poslje Drugog svjetskog rata osnovane četiri specijalne usta‐
nove za različite oblike smetnji. Kod medicinskog pristupa kao problem je shvatano
dijete a ne zajednica. Samim tim, dijete sa smetnjama u razvoju bilo je objekat, prilago‐
đavalo se kolektivu, odnosno stručnjacima iz specijalnih ustanova. Djeca su se adapti‐
rala sistemu, a ne sistem djeci. Vremenom se mijenjala svijest i kreće se na inkluzivni
sistem obrazovanja gdje se sistem prilagođava djetetu. Sa medicinske tačke gledišta
smetnja se posmatra kao hendikep, jednodimenzionalno. Recimo da su djetetu bez os‐
tatka vida potrebna samo neka pomagala ili sredstva i naučiti ga kako da ih koristi i
ono bi moglo da pohađa redovnu školu. Inkluzivni pristup u vaspitanju i obrazovanju
je savremeni pristup, ne zbog trenutka i vremena u kome se sprovodi, nego jer se po‐
kazao kao krajnje produktivan i praktičan.
Prateći savremene tokove obrazovanja nekadašnje specijalne ustanove ili za‐
vodi transformisani su u nacionalne resursne centre. U predstojećem periodu u njima
će biti smanjen broj djece sa smetnjama razvoju. Djeca sa lakšim smetnjama upisuju se
u redovne škole, što pruža mogućnost stručnjacima iz resursnih centara da uspostave
tijesnu saradnju sa predškolskim ustanovama i redovnim školama. Saradnja će se od‐
vijati u dva pravca. Jedan je stručna podrška vaspitačima, predmetnim nastavnicima,
pedagoško‐psihološkim službama, kao i saradnja sa roditeljima djece sa smetnjama u
razvoju. Drugi smjer su aktivnosti u samim resursnim centrima što podrazumijeva‐
održavanje seminara, rehabilitaciju, ranu intervenciju, savjetodavni rad, psihološku i
emocionalnu podršku djeci sa smetnjama u razvoju i njihovim roditeljima. Stoga kon‐
tekst socijalne inkluzije, čiji je neotuđivi dio i inkluzivno obrazovanje, kazuje da je
smetnja izmijenjeno i kompleksno stanje s velikim brojem implikacija na društveni
život i ponašanje.
Viđenje smetnje zavisi od socijalnog konteksta. Negativan kontekst može pro‐
dukovati i diskriminaciju, predrasude ili isključivanje. Tako nedostaci koje proizvodi
20
okruženje onemogućavaju osobe sa smetnjama da u svim aktivnostima učestvuju pod
jednakim uslovima (Milić, 2012, s. 148).
Istražujući ovu problematiku engleski autori su među prvima uveli termin
„djeca sa posebnim potrebama” (Warnock & Gulliford, 1979; Fich, 1985). Ovaj termin
često je diskutabilan kod mnogih stručnjaka. Briga jednog društva, institucija i porodi‐
ce je uklanjanje ili ublažavanje fizičkih i socijalnih barijera koje stoje kao prepreka
osobi sa smetnjama u razvoju. Npr. prelazak preko ulice slijepim osobama može seo‐
lakšati dodavanjem zvučnih signala na semaforima, zatim primjenom posebnih
nastavnihsredstava u školi. Često se koristi termin „djeca i omladina ometena u razvoju”,
što podrazumijeva da kod tog djeteta razvoj u od‐ređenom stepenu i kvalitetu nije
zadovoljavajući, poremećen je normalni tok funkcionisanja, kako psihičkog tako i
fizičkog razvoja. Često se za ovakvu djecu govori da su ona sa hendikepom, što je vrlo
često osporavana terminologija. Ove terminološke razlike imaju uticaj na praksu iuti‐
caj institucija koje se staraju o zadovoljenju posebnih potreba osoba sa smetnjama u
razvoju. Čak je u nazivu nekih institucija dugi niz godina stajala riječ „invalidni”, što
je duboko vrijeđalo učenike ili korisnike takvih ustanova. U školama i na radnim mje‐
stima sve su veći zahtjevi po pitanju intelektualnog angažovanja, pa se lako otkrivaju
intelektualni i motorički deficiti pojedinca.
4. DJECA SA SENZORNIM SMETNJAMA
Osnova sporazumijevanja među ljudima je govor, a oruđe sporazumijevanja
su govor i sluh. ”Sposobnost uzajamnog sporazumijevanja se formirala u uslovima društve‐
nog postojanja, dakle društveno je determinisana. Govor je nastao u kolektivu i za kolektiv”
(Sovak, 1979, s. 177). Na bazi govora razvija se i sposobnost apstraktnog mišljenja, raz‐
vijaju se umjetnost i nauka. Govor je univerzalno sredstvo za sporazumijevanje među
ljudima. Oblast Pedagogijekoja se bavi razvojem, vaspitanjem i obrazovanjem osoba
sa oštećenjem procesa sporazumijevanja naziva se Logopedija.
Sluh je izuzetno značajan za razvoj govora.Poremećaj sluha direktno vodi do
poremećaja govora i stvara posljedice na govor i samu ličnost. Djelimični gubitak slu‐
ha naziva se nagluvost.
Dijete nauči da govori netačno ali sa poteškoćama. Statistički posmatrano oko
0,7 % djece zbog svoje nagluvosti nije u stanju da prati rad u školi, što ih samim tim
isključuje, adobrim dijelom i udaljava od značajnog stepena socijalizacije. Najčešće se
koriste specijalizovane metode, među kojima je najprihvaćenija čitanje sa usana. Dosta
je rasprostranjena ručna azbuka koja se temelji na formiranju slova određenim položa‐
jem prstiju. Nepravilan govor i izgovor pojedinih glasova je vezan sa oštećenjem slu‐
ha. Oštećenje sluha često prate i teškoće u govoru. Učenici sa oštećenjem sluha preko
80 decibela nemaju razvijen govor, što znači da su gluvonijema djeca. Nagluva djeca
se dijele na jako, srednje i teško nagluvu. Briga svakog razvijenog društva je da djetetu
sa smanjenimsposobnostima prilagodi sredinuu kojoj će funkcionisati zajedno sa vrš‐
21
njacima. Odvajanje djece u specijalne ustanove je potrebno kada se dijete ne samo sa
oštećenjem sluha i govora, već i druga djeca sa smetnjama u razvoju ne mogu prilago‐
diti u redovnim školama. Govor je osnovno sredstvo sporazumijevanja među ljudima.
Djeca oštećenog govora treba da imaju podršku porodice, stručnjaka i cijelog
društva. Govor je osnova za razvoj ostalog signalnog sistema. Uspostavljanjem govora
razvija se sposobnost apstraktnog mišljenja, umjetnost i ostale vrijednosti čovjeka. Rad
stručnjaka na poboljšanju govora, otklanjanju raznih oblika anomalija je nemjerljivo
vrijedan za osobu koja ima taj vid hendikepa, a posebno jer je govor povezan i sa ču‐
lom sluha. Svaki poremećaj sluha ima posljedice i na razvijanje govora. Oko 25% djece
imaproblema sa sluhom, ali 0,7% njih zbog teške nagluvosti nije u stanju da savlada
rad u školi. Obaveza društva i porodica je da djecu sa takvim oblicima smetnji, ako je
to moguće, upisuju u redovne škole, ali ne po svaku cijenu. U Kotoru već decenijama
radi škola za djecusa problematikom sluha i govora i rezultati rada su joj više nego
dobri. Stoga su djeci i njihovim roditeljima date dvije mogućnosti: redovna škola ili
specijalna. Treba napomenuti da su specijalne škole u Crnoj Gori transformisane u re‐
sursne centre, kojih u ovom trenutku ima tri. To nijesu ustanove zatvorenog tipa, na‐
protiv, one su povezane horizontalno sa redovnim sistemom škola. Sa pozitivnim tre‐
ndom poboljšanja smetnji djeteta, ono može nastaviti pohađanje redovne škole.Neke
redovne škole nijesu spremne ni materijalno ni kadrovski da ih prime, da bi se dijete
osjećalo sasvim prirodno i da bi napredovalo shodno svojim mogućnostima i preosta‐
lim sposobnostima.Samo izdvajanje djeteta iz kruga društvene sredine „Djeca izolovana
od društva govorećih lica, naprimjerboravkom na osami ili odgajana u zajednici sa gluvim i
nagluvonijemim osobama, počinju da govore kasno, ili se kod njih govor uopšte ne formira.”
(Ibid., s. 187).
5. DJECA SA OŠTEĆENJEM VIDA
U ovu kategoriju spadaju djeca sa različitim stepenom oštećenja vida sve do
one djece koja su bez ostatka vida. Ovim problemom se bavi posebna grana Defekto‐
logije – Tiflopedagogija. Svake godine u svijetu 350.000 djece izgubi vid, a od 60 do
80% takve djece umire do dvije godine zbog bolesti koje su dovele do sljepoće ili zbog
zanemiravanja od strane roditelja. Skoro polovina dječije slabovidosti može se izbjeći
ili liječiti. Oštećenje vida označava pore‐mećaj koji se manifestuje kroz djelimičnu ili
potpunu nesposobnost vidnog polja. Oštećenja vida mogu biti prouzrokovana naslje‐
dnim faktorima, povredama ili su posljedica raznih bolesti. Postoje bolesti očiju koje
su lakše prirode pa se problemi rješavaju u okviru redovne nastave, uz određene in‐
tervencije specijaliste za oči – oftalmologa. Često se sreću smetnje oštrine vida: kratko‐
vidost, dalekovidost i astigmatizam.
Posebnu grupu čine visokoslabovida djeca i djeca bez ostatka vida.Kod djece
bez ostatka vida oči ne zapažaju ni svjetlost. Sljepilo može da zahvati jedno ili oba oka
i može da se dobije rođenjem ili stečenim putem. Razvoj medicine doveo je da se broj
22
djece sa oštećenjem vida u posljednje vrijeme smanjuje. Psihofizički razvoj takve djece
je ograničen jednim dijelom zbog same vrste hendikepa. Dijete nedostatak vida na‐
doknađuje pomoću čula sluha, opipa i čula mirisa.
Djeca sa određenim ostacima vida u najranijem djetinjstvu se ponašaju veći‐
nom kao djeca bez ostatka vida. Pomoću specijalnih metoda i sredstava ostaci vida se
mogu poboljšati. Međutim, isto tako ostatak vida može se pogoršati,pazato takva dje‐
ca pored ustaljenog pisma uče i Brajevo. Opismenjavanje djece bez ostatka vida vrši se
univerzalnim pismom koji je ustanovio Luj Braj, pa je po njemu pismo dobilo naziv
Brajeva azbuka. Rad sa takvom djecom zahtijeva veliku stručnost, strpljenje i razumi‐
jevanje sredine u kojoj se kreću i porodice u kojoj dijete živi. Do prije neku godinu dje‐
ca bez ostatka vida su obrazovanje sticala u Javnoj ustanovi Zavod za školovanje i pro‐
fesionalnu rehabilitaciju invalidne djece i omladine u Podgorici. Iz te ustanove sa diplo‐
mom o završenoj srednjoj školi izašle su brojne generacije djece sa smetnjama u razvoju.
Određeni broj stekao je akademsko zvanje, neki i do visokog stepena – doktorata, što
govori o stručnosti kadra i upornosti djece da uče i ličnim primjerom pokažu vršnjacima
i sredini, koja nije uvijek prema njima bila blagonaklona zbog predrasuda iz prošlosti.
Postojalo je stereotipnomišljenje da su specijalne ustanove bile zatvorene za širu druš‐
tvenu sredinu.
U posljednjih 10 godina one su širom otvorile vrata svim subjektima koji su
bili zainteresovani za ovu populaciju djece, njihovo školovanje, rehabilitaciju i inte‐
graciju u sve društvene tokove. Naravno, treba naglasiti ogroman uticaj medija koji su
pratili aktivnosti u ovim ustanovama. Takva zainteresovanostse prenijela i van škole,
prateći njihov život kroz razne aktivnosti u udruženjima i njihovim porodicama. Stra‐
tegijom inkluzivnog obrazovanja Ministarstva prosvjete, djeca sa smetnjama u razvoju
obrazovanje počinju sve više u redovnim školama. Otpori su evidentni, prije svega
zbog nove sredine u kojoj se dijete nalazi, što stvara uslove za neravnopravan položaj
djece sa smetnjama u razvoju sa vršnjacima. Slabovidim djetetom, praktično slijepim,
smatra se dijete smanjenih sposobnosnostikoje nije sposobno da se obrazuje isključivo
vidnim putem. Za takvu djecu ključna je razvijenost, razumijevanje i tolerancija jed‐
nog društva: porodice, škole, lokalne uprave i same države. Ako svi nabrojani i drugi
faktori nemaju dovoljno svijesti o značaju da se pomogne djetetu, logično je da hendi‐
kep kod djeteta uzima danak, odnosno nepovratno utiče na njegov razvoj. U redovnoj
školi treba stvoriti adekvatne uslove za vaspitanje i obrazovanje djece sa smetnjama u
razvoju.
Do sada su takvu ulogu imale specijalne škole. U njima se akumulirao struč‐
nipotencijal koji treba usmjeriti u redovne škole, kroz rad stručnih mobilnih timova.
Poznato je da, do sada, na nastavničkim fakultetima studenti nijesu imali Specijalnu
pedagogiju, nijesu poznavali problematiku djece sa smetnjama u razvoju, što otežava
uključivanje istih u redovni obrazovni proces. Budući nastavnici nijesu učili Brajevo
pismo, univerzalno pismo za djecu bez ostatka vida. Psihologija takve djece je poseb‐
na zbog samog hendikepa koji je dio takvog djeteta. Stoga je saradnja sa roditeljima
23
neophodna kako bi se u potpunosti pomoglo djetetu bez ostatka vida. Roditelj je od
samog rođenja sa djetetom. Upoznat je sa svim problemima koji su vezani za dijete.
Saradnja sa stručnjacima kroz otvoreni i prijateljski dijalog je važna, dijete se osjeća
prijatnije, a efekti rehabilitacije i obrazovanja idu uzlaznom linijom. Ako porodica
djeteta sa oštećenjem vida ili bez ostatka vida ne upiše dijete u školu, pravdajući se da
nema materijalnih uslova, pratioca ili recimo Brajeve mašine kao osnovnog sredstva u
pisanju slijepe djece, to je veliki preduslov da dijete u budućnosti bude zapostavljeno i
diskriminisano od društvene sredine.
Posebno treba istaći da djeca bez ostatka vida ili visokoslabovida, ukoliko im
se stvore adekvatni uslovi, postižu izuzetne rezultate u obrazovanju. Obično imaju
izražen osjećaj za književnost, muziku, glumu ili neku drugu oblast obrazovanja, što
stvara neslućene mogućnosti da se takvoj djeci da posebni akcenat kroz medije, što
gradi i pojačava njihovo samopouzdanje.
6. DJECA SA TJELESNIM SMETNJAMA
Veliki je broj djece sa oštećenjima i oboljenjima sistema za kretanje, gornjih
ekstremiteta ili oboljenja kičmenog stuba. Uobičajeno je da se za ovakve poremećaje
kaže tjelesna invalidnost.Postoji primarna i sekundarna tjelesna invalidnost. Grana
Specijalne pedagogije koja se bavi razvojem, vaspitanjem i obrazovanjem djece sa
tjelesnim smetnjama naziva se Somatopedija. Za primarnu invalidnost karakteristično
je da je oštećen motorički sistem zbog amputacije, osakaćenja, paralize ili urođenih
mana. Usljed raznih faktora sve više djece se rađa bez ekstremiteta (hromozomske
anomalije, nasledne anomalije, trovanja, bolesti ploda). „Sekundarna oštećenja prouzro‐
kuju sekundarnu sma‐njenu pokretljivost. Dijete sa srčanom manom, oboljenjem bubrega,
disajnih organa, tuberkulozom i sl. ometeno je u mnogim aktivnostima“ (Janković i Eraković,
2008, s. 27).
Kod djece sa tjelesnim smetnjama javlja se često oblik paralize, koja može da
bude različitog stepena, a ona se ogleda u slabosti snage mišića ili pojedinih dijelova
tijela. Umjerena oduzetost naziva se pareza,a ako se ona jače ispoljava možemo kon‐
statovati da je paraliza. Poznato je da paraliza nastaje zbog oštećenja centralnog mo‐
tornog neurona, isto tako perifernog motornog neurona i mišića. Dijete ne može da
podigne ruku ili ne može da hoda, ali kod pareza funkcija mišića nije mnogo oštećena.
„Paralize i pareze mogu da budu različito raspoređene. Oduzetost jednog ekstremiteta
ili jedne strane lica naziva se monoplegija, ili monopareza, ako je lakši stepen. Hemiplegija je
oduzetost jedne polovine tijela. Kvadriplegija je oduzetost sva četiri ekstremiteta. Paraplegija je
oduzetost oba donja ekstremiteta“(Ibid). Kod dječije cerebralne paralize dolazi do gubitka
motorne funkcije koja se javlja u prvim godinama života. Oštećenja su stalna, a poslje‐
dica su oštećenja motornog sistema mozga. Najčešći oblik dječije cerebralne paralize je
statična diplegija. Poremećaji su naročito izraženi kod donjih ekstremiteta, a ruke su
neznatno zahvaćene. Obrazovanje djece sa organskim moždanim oštećenjima je ote‐
24
žano, zbog otežanog pamćenja, vizuelne percepcije, povezivanja pojmova. Kretanje u
prostoru im je ograničeno, često im je nemoguće da manipulišu predmetima, zbog
čega im je često onemogućeno sticanje novih znanja.
U prošlosti djeca sa ovakvim stepenom oštećenja odnosno hendikepom su u‐
ključivana u sistem obrazovanja u redovnim ustanovam. Sazrela je, međutim, svijest
da se sve više ove djece uključuje u redovni sistem školovanja. Posebno kada su djeca
sa dobro očuvanim mentalnim sposobnostima, po‐kazalo se da je odvojenost od poro‐
dice i školovanje u ustanovama sa domskim smještajem dodatno komplikovalo njihov
hendikep. Školovanje djece koja imaju dijagnozu cerebralne paralize obuhvata niz pe‐
dagoških specifičnosti kao što su: stručni kadar, didaktička sredstva, prilagođenost
objekata djeci sa motoričkim smetnjama. Svaka ograničenost sa sobom nosi niz nega‐
tivnih posljedica koje je teško ispraviti. Prostorne arhitektonske barijere stvaraju ne‐
povoljne uslove za djecu sa smetnjama u razvoju. Nastavno osoblje treba da iznađe
način da dijete vremenom razbije sliku o svom hendikepu i da mu gradi samopouz‐
danje drugim preostalim mogućnostima koje dijete posjeduje. Realno je afirmisati nji‐
hove mogućnosti koje mogu da se razvijaju na kreativan način. Time nadoknađuju ne‐
dostatke aktiviranjem drugih sposobnosti.
U zadnjih deset godina u obrazovnom sistemu velike su promjene što se tiče
pripremljenosti i stvaranja uslova za uključivanje ove populacije u redovne škole. Pri‐
lagoditi školski objekat za djecu sa motoričkim smetnjama iz‐iskuje značajna sredstva.
Treba projektovati i izgraditi kose rampe, lift, prilagoditi ulazak u kabinete. Otežava‐
jući faktor je pripremljenost nastavnika za obrazovanje populacije djece sa smetnjama
u razvoju. Edukovanost nastavnog kadra u redovnim školama jedna je od prepreka
uspjeha inkluzije i obrazovanja djece sa smetnjama u razvoju u redovnom školskom
sistemu. Postoji i populacija djece sa smetnjama u razvoju koju stručnjaci nazivaju
„skrivena djeca“, o kojoj se stidljivo govorilo u Crnoj Gori. Brojne predrasude i stereoti‐
pi u tradicionalnim društvima stvorili su prepreke različite vrste.
To su predrasude i negativni stav prema populaciji djece sa smetnjama u raz‐
voju, kao i neriješene ili često nejasne zakonske regulative, neadekvatni uslovi odra‐
stanja i obrazovanja djece. Navešćemo samo neke: arhitektonske prepreke (kose rampe,
liftovi, zvučni semafori za djecu), nedostatak knjiga na Brajevom pismu i drugih
nastavnih sredstava za djecu bez ostatka vida, audio snimaka, udaljenost škole ili
vrtića od objekta gdje živi dijete i sl. Iz tih i drugih razloga djeca sa smetnjama u raz‐
voju su desetinama godina najčešće bila briga roditelja, izuzev malog broja djece obra‐
zovane u specijalnim ustanovama koje su otvorile svoja vrata djeci odmah poslije
Drugog svjetskog rata. Izuzimanje iz procesa rehabilitacije i obrazovanja imalo je ne‐
sagledive posljedice po takvu djecu. Osim roditeljske ljubavi koja se kretala u osnovi
prema prezaštićenosti, djeca nijesu išla u školu, družila se sa vršnjacima. Kasnije, zbog
propuštenog obrazovanja kao odrasli članovi zajednice nijesu mogli ni da se zaposle.
Propuštene su godine života, a jedini oslonac bio im je roditeljski dom.
25
„Djeca pogođena fizičkim oštećenjima predstavljaju vaspitni problem i za porodicu i
za školu. Pretjeranom brižljivošću mogla bi se kod njih formirati prekomjerna ambicioznost
prema ljudskom društvu, čak i potpuna socijalna zavisnost. Potcjenjivanje ili, pak, ponižavanje
ličnog dostojanstva zamjerkama ili ismijavanjem izaziva odbrambeni stav, i to obično bježanje ili
napadanje” (Sovak, 1979, s. 222). Kod takve djece treba razvijati samopouzdanje, kako bi
dobila pozitivne stavove o životu. Ajnštajn je zapazio da je lakše razbiti dijamant nego
predrasude.
7. DJECA SA NEDOVOLJNO RAZVIJENIM SAZNAJNIM
SPOSOBNOSTIMA
Među djecom sa smetnjama u razvoju su i djeca kod kojih je izražen poreme‐
ćaj u razvoju svih psihičkih funkcija, a najviše umnih. Najčešći uzroci takvih poreme‐
ćaja su oštećenja mozga, urođeni poremećaj metabolizma i dr. Često i nasleđe igra ulo‐
gu pri rođenju, odnosno kasnijem razvoju djeteta, zatim zarazne bolesti majke, alko‐
holizam, narkomanija. Kao simptomi se javljaju prekid ili zaustavljanje umnog razvo‐
ja. Pažnja je nedovoljno razvijena i odnosi se najčešće na nagonske potrebe i primjetan
je stepen oponašanja.Mišljenje je isto tako na nižem stepenu razvoja. I kod osjećanja
najčešće su dominantni afekti nad emocijama. Javlja se osjećaj nestabilnosti.
Brigu o ovakvoj djeci treba da,pored porodica, vode i zdravstvene, vaspitne i
socijalne ustanove. Kada se govori o zdravstvenoj zaštiti, to je, prije svega, briga neu‐
rologa i psihijatara. Poboljšanje je evidentno ako se počne sa liječenjem što ranije, ma‐
dazavisi od stepena uzroka i vrste smetnje. Ne treba očekivati da će se umne sposob‐
nosti poboljšati, ali se mogu promijeniti recimo afektivne komponente ili ublažitine‐
miri.
Pažnju treba posebno fokusiratina saradnju sa roditeljima i njihov stav prema
mentalno ometenom djetetu. Pogrešan je zaštitnički stav ili pretjerano maženje. Često
roditelji sa neopravdanim odnosno pretjeranim zahtjevima nanose veću štetu djetetu.
Stručnjaci iz škole sa defektolozima zajedno sa roditeljima sinhronizovanom sarad‐
njom mogu da pomognu takvom djetetu. Kada izostane bilo koja karika u takvom
lancu dijete trpi i nanose mu se štete po razvoj. Sve ove mjere se odnose na cjelokupnu
ličnost djeteta. Kadase radi o djeci sa lakšim mentalnim ili umnim smetnjama rezultati
u obrazovanju i vaspitanju su nazavidnom nivou. Djeca mogu da završe osnovnu
školu i neke od nižih stepena srednje stručne škole, naravno, po posebnom obrazov‐
nom programu. Sve ovo navodi na zaključak da je od samog rođenja rad sa ovom
djecom izuzetno kompleksan,ali dovoljno izazovan u smislu da im se stručnošću mo‐
že pomoći. O djeci koja nijesu sposobna za obrazovanje treba da vodi računa, prije
svega, porodica, a u izuzetnim slučajevima neka socijalna ustanova.
Zbog posebne osjetljivosti populacije djece sa smetnjama u razvoju svi seg‐
menti društva, institucionalno ili na drugi način treba posebno da vode brigu o ovoj
djeci. Posebno treba dati podršku porodicama ovakve djece, ohrabriti ih i dati im do
26
znanjada nijesu sami, da o njihovom djetetu vodi brigu društvena zajednica kroz raz‐
ne aktivnosti. Ako se ovakva djeca nalaze u specijalnoj ustanovi ili resursnom centru,
stručnjaci će dati puni doprinos kako bi djeci bilo bolje, naravno,u uslovima koji se
moraju stalno poboljšavati i osavremenjavati u skladu sa vremenom u komeživimo.
Ove ustanove treba da budu u potpunosti otvorene, kako bi i stručna i laička
javnost,mediji u potpunosti bili upoznati o radu sa ovom populacijom djece. Oprav‐
dano možemo zaključiti da za spomenutu populaciju djece zbog samog hendikepa
treba biti oprezan i nadasve uključiti stručnjake u institucije: socijalne radnike, peda‐
goge, psihologe, nastavnike, kako bi prije svega djetetu sa umanjenim mentalnim spo‐
sobnostima pomogli da nađe adekvatno mjesto u društvu. Roditelje treba ohrabriti,
podstaknuti da uzmu puno učešće u saradnji sa spomenutim stručnjacima. U pret‐
hodnom periodu išlo se u krajnost: jedno dijete sa umanjenim umnim sposobnostima
ostavljano je u porodici bez ikakve podrške društva, obrazovanja i kasnije zapošljava‐
nja,a drugo dijete je smještano u specijalnu ustanovu, daleko od roditeljskog doma, što
je za mnogu djecu bilo bolno i teško. Provesti djetinjstvo daleko od roditelja, stvorilo je
brojne nedoumice i kod samih stručnjaka. O tome kako kako kompenzovati nedosta‐
tak blizine roditelja brojne su nedoumice i dileme koje nijesu riješene zbog podijeljene
stručne javnosti.
8. DJECA SA IZRAŽENIM POREMEĆAJIMA U PONAŠANJU
Savremeni svijet se razvija neslućenom brzinom. Civilizacijski tokovi nose sa
sobom niz pozitivnih, ali isto tako i negativnih posljedica. Kako je porodica osnovna
ćelija društva, ona se posebno nalazi u krizi iz niza faktora. Ni naše porodice nisu za‐
obišli razni oblici turbulencija koje prati savremena civilizacija. Nezaposlenost, poro‐
dice u stanju socijalne potrebe, raspadanje porodice ili razvod, alkoholizam, narkoma‐
nija i drugi oblici izuzetno utiču na psihofizički razvoj djece. Pored patnje koju doživ‐
ljavaju tokom razvoja djeca primaju i neke oblike ponašanja koje im nameću porodica,
sredina, vršnjaci, mediji... Vremenom se javlja zapuštenost, koja rezultira takvim pore‐
mećajima u ponašanju koje nije moguće otkloniti uobičajenim pedagoškim sredstvi‐
ma. Ovakvi poremećaji su dublje prirode i zato se njima bavi posebna nauka Etopedija
(ethos = moral), koja se bavi procesima razvoja, zatim vaspitanjem i obrazovanjem za‐
puštene djece. Zapuštenost često prerasta u delikvenciju,koja najčešće poprima oblik
kriminaliteta djece i omladine.
„U zapadnoj literaturi se razlikuju dvije osnovne grupe poremećaja u ponašanju: soci‐
jalna neprilagodljivost i osjećajno oštećenje. Ova podjela naznačuje i uzročni značaj društvenih
faktora, s jedne strane, i individualnih faktora, s druge. Individualni faktori, tj. najrazličitiji
poremećaji u strukturi ličnosti rezultiraju u najrazličitije poremećaje u ponašanju, ponajviše
pod uticajem društvenih faktora“ (Sovak, 1979, s. 154).
Usljed negativnog djelovanja društvene sredine dijete ne usvaja forme pona‐
šanja koje su karakteristične za njegovu generaciju, bježi od stvarnosti pa samim tim
27
to dovodi do promjene karaktera djeteta, odnosno do nepoželjnog ponašanja. Nepri‐
mjereno ponašanje roditelja, vaspitača ili vršnjaka podstiče na oponašanje. Posebno je
značajna porodična sredina. Poremećaji u porodici dovode do poremećaja u ponaša‐
nju samog djeteta, a posljedice su veoma često vrlo ozbiljne. Često su karakteristični
slučajevi razvoja djeteta bez jednog ili oba roditelja. Kod djeteta se osjeća nedostatak
roditeljske ljubavi i samim timono počinje da živi u svom svijetu. Loš socijalni milje
porodice i sredine izuzetno utiče na dijete. Visoki standard u porodici u sredini van
standarda vršnjakačesto dovodi dijete do stanjadrugačijeg ponašanja. Djeca su podlož‐
na različitim porocima: alkoholizmu, narkomaniji, pušenju, što usložnjava problem.
Povećan je i oblik delikvencije među djecom i omladinom što pokazuju razni oblici
ponašanja: krađa, destruktivno ponašanje, seksualni prestupi. To su posljedice socijal‐
ne neuravnoteženosti. To su djeca koja su zapuštena, sa kojima se okrutno postupalo
ili djeca bez roditeljskog staranja. Na osnovu nekih doživljaja iz djetinjstvadelikvencija
se javlja tek kasnije i to pod uticajem nekih novih faktora: vršnjaka, medija, literature.
9. DJECA SA KOMBINOVANIM SMETNJAMA
Sam naziv klasifikacije govori da se radi o kombinaciji raznih smetnji. I ona se
najčešće klasifikuju na:
slijepogluvonijeme;
slaboumni gluvonijemi;
slaboumni slijepi;
slaboumni sa fizičkim oštećenjima i sl.
U radu sa ovom djecom potrebno je angažovati različite profile stručnjaka, uz
obaveznu saradnju sa roditeljima. S obzirom na to da se radi o višestrukim smetnja‐
ma, to je veći izazov, ali i obaveza da se takvoj djeci pomogne na stručan način. Pored
stručnosti i profesionalnosti, važna je i humana crta rada sa ovakvom djecom. Neop‐
hodan je dodatni napor, stalna edukacija i ljubav prema ovoj populaciji.
10. HABILITACIJA, REHABILITACIJA I OBRAZOVANJE DJECE SA
SMETNJAMA U RAZVOJU
Obrazovanje djece sa smetnjama u razvoju u svijetu ima dugu tradiciju. Pri
tome razlike postoje u zavisnosti o kojoj je državi riječ. Obrazovanje djece sa smetnja‐
ma u razvoju u Crnoj Gori počelo je odmah poslije Drugog svetskog rata, tačnije 1946.
godine, kada je u Kotoru osnovan Zavod za školovanje i rehabilitaciju lica sa poreme‐
ćajem sluha i govora. Postojala je potreba za osnivanjem ovakve i sličnih ustanova u
Crnoj Gori. Rat je ostavio pustoš u zemlji. Veliki broj djece i ljudi je u toku ratnih stra‐
hota zadobio trajna oštećenja vida, sluha, govora, motorike i drugih oblika. Već u pr‐
voj školskoj godini u Zavod u Kotoru upisano je 18‐oro djece sa oštećenjem sluha i
28
govora. Kasnije se broj djece povećava, a samim tim javlja se potreba za zapošljava‐
njem stručnog kadra, kojeg je u prvim posleratnim godinama bilo malo. Tadašnji ka‐
dar je vanrednim naporom stvarao uslove za rehabilitaciju i školovanje ove populacije
djece. Shodno potrebama, godine 1948. počinje nastava za djecu sa oštećenjem vida u
malom primorskom mjestu Perastu, što je i početak osnivanja budućeg Zavoda za
školovanje i profesionalnu rehabilitaciju invalidne djece i omladine, kasnije utemelje‐
nog u Podgorici. Tih godina broj upisane djece sa oštećenjima odnosno sa hendike‐
pom se povećava.
Godine 1949. u Lastvi kod Tivta osnovan je Dom za vaspitno zapuštenu djecu.
Polako se stvara novi sistem za školovanje i brigu o djeci sa smetnjama u razvoju. Dr‐
žava je imala potrebu da djecu na kojoj je rat ostavio bolne i uglavnom trajne posljedi‐
ce, okupi, vaspitava i rehabilituje u nekoj od specijalnih ustanova. Prvi podaci do kojih
su došle zdravstvene i socijalne službepokazuju da je evidentirano oko 200 djece sa oš‐
tećenjem sluha i govora. „Na osnovu do tada poznatih svjetskih iskustava, kao i prakse u Hr‐
vatskoj, Srbiji i Sloveniji, organi socijalnog staranja i prosvjete u Crnoj Gori, pravilno su oci‐
jenili da je gluvoj djeci, pored zaštite, potreban i poseban pedagoški program. Tada počinje in‐
stitucionalizovan rad sa gluvom djecom koja je izvjesno vrijeme, tražila pravo mjesto za rad, da
bi poslije Bijele i Perasta, pravo središte postao Kotor, gdje je tradicija zbrinjavanja lica sa hen‐
dikepom duga o čemu postoje tragovi u dokumentima kotorskog Arhiva” (Pobjeda, 1997. s. 31)
Poseban problem je bio kako ubijediti roditelje djece sa hendikepom da ih u‐
pišu u takve ustanove. Stereotipi i predrasude su „gospodarili” u mnogim krajevima
Crne Gore, što je imalo za posljedicu da se roditelji nerado odlučuju za upis djece u
specijalne ustanove koje su bile osnovane za različite oblike hendikepa. A kakav je
značaj po takvu djecu imao ovakav oblik obrazovanja govori podatak dasu prve škol‐
ske godine u Domu slijepih u Perastu bila upisana četiri učenika. Svaki od njih je po
završetku osnovne i srednje škole završio fakultet, a recimo da je bivši učenik Vojo
Minić doktorirao književnost.
Specijalne obrazovne ustanove su u svom razvoju opravdale postojanje. U radu
su imale uspone i padove. Mijenjali su lokacije gdje bi nastavljale rad. Godinama je pri‐
stizao veliki broj stručnjaka, prije svega defektologa, koji su u rehabilitaciji, vaspitanju i
obrazovanju djece sa smetnjama u razvoju postizali izuzetne rezultate. Listajući ljetopise
specijalnih ustanova u Crnoj Gori možemo zapazitida je veliki broj djece sa smetnjama u
razvoju završio osnovnu i srednju školu. Shodno velikim promjenama u crnogorskom
društvu i zakonskoj regulativi tri specijalne ustanove koje imaju dugu tradiciju trans‐
formisane su u nacionalne resursne centre sa sasvim novom ulogom.
Pored habilitacije, rehabilitacije i obrazovanja, stručnjaci će ubuduće pružati sa‐
vjetodavnu podršku djeci sa smetnjama u razvoju u redovnom sistemu školstva. Kao što
je poznato u velikom broju zemalja u svijetu uvedeno je inkluzivno obrazovanje. U
Crnoj Gori je u toku reforma vaspitno – obrazovnog sistema, što podrazumijeva stvara‐
nje optimalnih uslova u redovnim školama za inkluzivno obrazovanje. Suština inklu‐
zivnog modela obrazovanja je promjena cjelokupnog obrazovnog sistema i ono je u
29
Crnoj Gori počelo da se sprovodi od 2004. Takve promjene sa sobom privlače i intereso‐
vanje medija. S obziromda se radi o veoma osjetljivoj populaciji djece, velika je odgo‐
vornost na svim društvenim činiocima i medijima za stvaranje inkluzivnog društva.
Kako se teži, odnosno kako treba da se iskaže i poštuje ličnost djeteta sa smetnjama u
razvoju najbolje je iskazano u Konvenciji o pravimadjeteta: „Dijete sa teškoćama u razvoju je
dijete sa posebnim potrebama, dijete sa posebnim potrebama je dijete” (Šakotić, 2009, s. 13).
11. BROJ ILI PROCENAT DJECE SA SMETNJAMA U RAZVOJU U
CRNOJ GORI I TERMINOLOGIJA KOJA SE KORISTI ZA DJECU SA
SMETNJAMA U RAZVOJU
U svijetu danas živi šesto miliona osoba sa smetnjama u razvoju. Procentual‐
no, od 8 do 10% populacije u svijetu su osobe sa smetnjama u razvoju. Isti je slučaj u
Crnoj Gori, gdje živi oko 60 hiljada osoba sa različitim oblicima smetnji, a to je veliki
broj. Nažalost, nema precizne evidencije o djeci sa smetnjama u razvoju. Statistički po‐
daci su neujednačeni, jer se ne vodi se potpuna evidencija. Popisom stanovništva mo‐
gao bi se utvrditi broj, ali često roditelj takvog djeteta ne daje potpunu informaciju.
Medicinska evidencija nije sistematizovana da bi imali jasnu sliku o ovoj populaciji.
Do prije desetak godina država, društvo, čak i roditelji stidljivo su govorili o djeci sa
smetnjama u razvoju.
Predrasude koje su vjekovima pritiskale društvo, uticale su da djeca sa smet‐
njama u razvoju budu po strani i često marginalizovani dio društva. ”Do sredine pro‐
šlog vijeka bilo je preovladajuće shvatanje da su porodice koje među svojim članovima imaju
osobu sa invaliditetom nesrećne i da to predstavlja narušavanje ugleda porodice. To je za pos‐
ljedicu imalo skrivanje ovih osoba od okoline, onemogućavanje da se uključe u bilo koju oblast
društvenog života, osporavanje samostalnog donošenja odluka o nihovom životu itd. U takvim
uslovima veoma mali broj porodica se usuđivao da prkosi ustaljenom tretiranju osoba sa inva‐
liditetom i da ih ne skriva, već da ih podržava i razmišlja o njihovom obrazovanju. Stav o
potrebi obrazovanja osoba sa invaliditetom pratio je stavove o njihovim sposobnostima. Osobe
sa invaliditetom, ili kako su u to vrijeme oslovljavane – invalidi, hendikepirani, su osobe koje su
nesposobne, jer nijesu mogli da ispune zahtjeve koje je porodica postavljala pred svoje članove,
a koji su uglavnom vezani za obavljanje fizičkih poslova. Kako se nijesu mogli radno angažova‐
ti, to je bilo potpuno nepotrebno da se školuju i obrazuju” (Macanović, 2012, s. 211).
Broj djece sa smetnjama u razvoju evidentiran je kroz sistem školovanja u spe‐
cijalnim ustanovama, što je bio samo dio ove populacije djece. Kako je proces inklu‐
zivnog obrazovanja krenuo djeca su upisivana u redovne škole i vrtiće, izmijenili su se
stavovi o ovoj populaciji. Samo u školskoj 2012/ 2013. godini redovne škole i vrtiće
pohađalo je 1.078 učenika sa smetnjama u razvoju, dok je resursne centre pohađalo
367djece.
Veliki broj djece sa smetnjama u razvoju nalazi se u dnevnim centrima, smješ‐
tenim u pojedinim opšinama. U njima su djeca sa smetnjama u razvoju koja ne mogu
30
da pohađaju redovne škole i vrtiće i resursne centre. Ne mali broj je još u svojim poro‐
dicama, a nadamo se da će otvaranjem društva i ta djeca biti obuhvaćena nekim vi‐
dom vaspitanja. Napravljen je napredak što se tiče vrednovanja ove populacije djece.
Možemo slobodno reći da je probuđena svijest, na šta su imale uticaja međunarodne
organizacije, posebno UNICEF koji je svojim aktivnostima napravio pravu revoluciju
kroz kampanje kako bi se svijest društva promijenila, a djeca sa smetnjama u razvoju
dobila mjesto koje im pripada, počev od vaspitanja do aktivnog uključivanja u druš‐
tveni život. Djeca sa smetnjama u razvoju neprestano nam pokazuju da talentom i
upornošću mogu da budu ravnopravni sa vršnjacima iz redovnih škola.
Stručna javnost u Crnoj Gori je, kada se govori o terminologiji o djeci sa smet‐
njama u razvoju, u dilemi. U nekim zemljama u svijetu terminologija je standardizova‐
na. Postoje brojne dileme kada je u pitanju terminologija vezana za djecu sa teškoćama u
razvoju. „Svako dijete sa teškoćama u razvoju posmatra se posebno, jedinstveno biće, a
organsko i funkcionalno oštećenje, sagledavaju se u sklopu dječije ličnosti kao cjeline.
Ranije su korišćeni termini kao što su: invalid, dijete ili djeca sa smetnjama u razvoju. Da bi
se izbjegli ovakvi neprilagođeni termini, u skorije vrijeme sve više koristi termin „djeca
sa posebnim potrebama”. Ovaj termin su među prvima uveli engleski autori Warnock,
Gulli Ford, Fisch. Grupa autora u knjizi „Ometeno dijete” smatra da je ovaj termin ne‐
dovoljno precizan. Prema njihovom mišljenju pod ovim terminom se podrazumijevaju
ne samo posebne potrebe, već i posebni pravci, kojima osoba sa teškoćama u razvoju
zadovoljava te potrebe i teškoće na koje pri tome nailazi. „Djeca s teškoćama u razvoju su
ona djeca koja u svom razvoju izražavaju neke svoje posebnosti po kojima se razlikuju od većine
djece istog uzrasta. Postoji veliki broj klasifikacija tipova ometenosti one se obično razlikuju od
zemlje do zemlje” (Šakotić, 2009, s. 11).
U Crnoj Gori, kao i u nekim drugim zemljama, još je prisutna medicinska ter‐
minologija vezana za smetnje djece sa smetnjama u razvoju. Tome doprinose i struč‐
njaci koji su tokom studiranja prihvatili takvu terminologiju koja je u tom vremenu
bila opšteprihvaćena. Krećući se prema socijalnom ili dalje inkluzivnom pristupu tre‐
ba učiniti krupne korake kako bi terminologija iz medicinskog pristupa polako nesta‐
jala. Upotreba medicinske terminologije stvara prepreku i zid između nastavnika u
redovnim školama i stručnjaka iz resursnih centara. Isto tako, i roditelji su u stalnoj
nedoumici kako da se ophode prema djetetu sa smetnjama u razvoju. Upotreba termi‐
nologije mnogo utiče na opšti stav društva prema osobama sa smetnjama u razvoju.
Riječ „invalidno” dijete polako izmiče i sve se rjeđe upotrebljava u javnosti.
Strategija inkluzivnog obrazovanja za period od 2014. do 2018. godine usvoje‐
na je 2013. godine. U strategiji je je navedeno da se sistem vaspitanja i obrazovanja
koncipira tako da “razvija potencijale djece do najveće moguće mjere”. Dokument je usa‐
glasen sa međunarodnim preporukama, smjernicama kao i sa nizom međunarodnih
dokumenata. U Strategiji je navedeno da se termin smetnje u razvoju koristi za mental‐
ne, senzorne i kombinovane smetnje, dok se terminom teškoće u razvoju odnosi na: po‐
31
našanje, učenje, hronična i dugotrajna oboljenja, kao i teškoće usled emocionalne, soci‐
jalne, jezičke i kulturološke deprivacije.
12. ZAKLJUČAK
Vaspitanje, obrazovanje i i rehabilitacija djece i omladine sa smetnjama i
teškoćama u razvoju u Crnoj Gori ide uzlaznom linijom, kako po broju upisane djece,
tako i kvaltetom koji se može porediti sa modelima obrazovanja u drugim zemljama.
Učinjen je veliki napor da se stvore adekvatni uslovi za vaspitanje, obrazovanje i re‐
habilitaciju djece sa smetnjama i teškoćama u razvoju. Stručnjaci iz resursnih centara
daju punu podršku inluzivnom obrazovanju. Razvija se i rana intervevencija za djecu
do šest godina. Prethodnih deset godina veliki broj vaspitača i nastavnika prošao je
kroz brojne edukacije koje je organizovalo Ministarstvo prosvjete. Inkluzivno obrazo‐
vanje je postalo je stvarnost obrazovnog sistema u Crnoj Gori.
REFERENCES (Literatura)
Janković, P., Eraković, T. (2008), Pedagogija djece sa posebnim potrebama, Gradska biblio‐
teka, Novi Sad.
Macanović, G. (2012), Položaj osoba sa invaliditetom u obrazovnom sistemu u Crnoj Gori,
Podgorica: CANU.
Milić, P. (2012), Inkluzivne vrijednosti obrazovnog sistema Crne Gore, Podgorica: CANU.
Pobjeda (1997), Razvojni put specijalnog vaspitanja i obrazovanja u Crnoj Gori 1946 ‐1997,
Podgorica: NJP“ Pobjeda”.
Šakotić, N. (2009), Efekti inkluzivne prakse u osnovnim školama u Crnoj Gori, Montenegro
CHESS, Nikšić.
Sovak, M. (1979), Specijalna pedagogika, Beograd – Titograd.