In memoriam: Toše Proeski (25.01.1981.-16.10.2007.)

Ako ti jave: umro sam,a bio sam ti drag,onda će u tebiodjednom nešto posiveti.Na trepavici magla.Na usni pepeljast trag. Da li si uopšte ponekad mislio šta znači živeti? Ako ti jave: umro sam evo šta će biti.

Hiljadu šarenih ribalepršaće mi kroz oko.I zemlja će me skriti.I korov će me skriti.A ja ću za to vremeleteti visoko...Visoko.

Zar misliš da moja ruka,koleno,ili glavamože da bude sutrakoren brezeil' trava?Ako ti jave: umro sam,ne verujto ne umem.

Noću,kad gledaš u nebo,i ti namigni meni.

Neka to bude tajna.Uprkos danima sivim

kad vidiš neku kometu

da nebo zarumeni,upamti: to ja još uvekšašav letim, i živim.

Na ovu zemlju sam svratioda ti namignem malo.Da za mnom ostane neštokao lepršav trag.I zato: ne budi tužan.Toliko mi je staloda ostanem u tebibudalast i čudno drag.

Dottore El Cidre

VLAK ŽIVOTA

Zivot je putovanje u vlaku.

Ljudi ulaze i silaze. Dogadjaju se iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, nezgode i žalosti.

  Kad se rodimo i kročimo u vlak, srecemo ljude za koje mislimo da će nas pratiti tokom cijelog našega putovanja. Poput roditelja…

Istina je drugačija. Oni će sići s vlaka i ostaviti nas …bez svoje ljubavi,

svoje naklonosti, nježnosti, bez svoga

prijateljstva i društva.

Međutim, u vlak će uci druge osobe

koje cemo zavoljeti i bice nam veoma

bitne kroz putovanje.

Braća , sestre,ljubavi, naši prijatelji, te ljudi koje

susrećemo slucajno ili ne .

Mnoge osobe koje ulazegledaju na putovanje kao na kratku šetnju.

Neki u svojoj vožnji

kroz život nailaze na

žalost i tugu.Ali ima i onih koji u vlaku

spremno pomažu onima kojima treba

pomoć.

Mnogi nakon svoga silaska s vlaka

ostavljaju iza sebe trajnu čežnju.

Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni

zapazili.

Mnogi nas dragi putnici ostavljaju same u toku putovanja.

Pokusavamo ih potražiti te se smjestiti u njihov vagon.

Vrlo cesto nažalost ne

možemo.Mjesto pored

njih već je neko drugi

zauzeo.

Sve je to zivot . Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka. I ti trenuci su nepovratni. Pokušajmo od svoga

putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo.

Pokušajmo sa svima u vlaku

biti u miru. Pokušajmo u svakome od

njih vidjeti ono najbolje što je

u njima.

Sjetimo se i toga da na svakome dijelu životnog kolosijeka

neko od suputnika može ‘iskliznuti’ i treba naše

razumijevanje i simpatije.

I mi mozemo‘iskliznuti’ s kolosijeka. I nadamo se nekome ko će nas

razumjeti.  

I najveća misterija putovanja je što ne znamo kad ćemo sići s vlaka. Ne

znamo ni kada će naši suputnici sići. Pa ni za one

koji sjede tik uz nas.

Bit ću veoma tužan kad budem

morao zauvijek sići s vlaka.

Vjerujem da će boljeti rastanak s osobama koje

sam susreo za vrijeme

putovanja te su mi postali dragi.

Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu same. Gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni

pristižu, sa svim prtljagom što ga nisu imali.

Pomisao da sam im pomogao ucinice me

sretnim.

Trudimo se i nastojmo da sretno putujemo .

Pokušajmo da pri silasku s vlaka

ostavimo prazno sjedalo koje budi u

ostalim putnicima što nastavljaju putovanje

čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.

Svima želim sretno i ugodno putovanje!