IMAMET Sejjid Said Ahtar Rizvi

Sa engleskog prevela: Nataša Jevtović

Naslov originala: Imamate – The Vicegerency of the Prophet

Izdavač: World Organisation for Islamic Services,

P.O.Box No. 11365 - 1545, Tehran, Iran

Prvo izdanje: (Dar Es-Salam) 1971;

Drugo izdanje: (Mombasa) 1974;

Treće izdanje: (WOFIS) 1974, 1977, 1981, 1984.

Revidirano izdanje 1985/1405

2

��اا����ا�ر��م

PRVI DIO - OSNOVNO ZNAČENJE

1. ZNAČENJE IMAMETA I HALIFATA

Riječ imamet (el-imâmetu) doslovno znači “predvoditi,” dok riječ imam

(el-imâmu) znači predvodnik ili lider. U islamskoj terminologiji, riječ “imamet”

znači “univerzalni autoritet u svim religijskim i svjetovnim stvarima kod

nasljednika Božijeg poslanika.” 1 Imam je “čovjek koji, nakon Božijeg poslanika,

ima pravo na apsolutnu vlast nad muslimanima u svim religijskim i svjetovnim

stvarima.”

Riječ “čovjek” implicira da žena ne može biti imam. “Apsolutna vlast”

isključuje one koji samo predvode molitve; oni se drugačije nazivaju “imami za

molitve,” ali nemaju apsolutnu vlast. “Nakon Božijeg poslanika” znači da postoji

razlika između poslanika i imama. Imam ne uživa direktno ovakav autoritet, nego

samo kao nasljednik Božijeg poslanika.

Riječ hilafet (el-hilâfetu) znači “naslijediti,” a riječ halifa (el-halîfetu) znači

“nasljednik.” U islamskoj terminologiji, riječi hilafet i halifa praktično imaju isto

značenje kao i imamet i imam.

Visajet (el-vis �âjetu) znači “izvršavanje volje,” a vasijj (el-vas �ijju) je “onaj

koji izvršava volju.” Značenje ovih riječi u muslimanskim spisima je isto kao i

značenje riječi hilafet i imamet.

Interesantno je primijetiti da su mnogi raniji vjerovjesnici takođe bili i

halife vjerovjesnicima koji su im prethodili, tako da su u isto vrijeme bili i nebijji i

halife, dok oni drugi, koji su donijeli novi šerijat, nisu bili halife nijednog od

1 El-‘Allâma El-H illî: El-Bâbu-l-h�âdi ‘ašer, eng. prijevod od W. M. Millera, str. 62; Muġnijja: Felsefât islâmijje, str. 392.

3

prethodnih vjerovjesnika. Takođe je bilo i onih koji su bili halife vjerovjesnicima,

a da sami nisu bili vjerovjesnici.

Pitanje imameta i hilafeta je razdvojilo muslimansku zajednicu i uticalo na

razmišljanje i filozofiju raznih grupa toliko da čak ni vjera u Jednog Boga (et-

tevh�îd) i u Njegove poslanike (en-nubuvvet) ne može pobjeći od ovih različitih

pogleda. To je najčešće diskutovana tema islamske teologije. Muslimani su

napisali hiljade i hiljade knjiga o hilafetu. Problem sa kojim se suočavam nije šta

treba napisati, nego šta treba izostaviti. U jednom kratkom djelu kao što je ovo, ne

mogu se dotaći ni svi najrazličitiji aspekti ove teme, da i ne spominjemo izlaganje

detalja o onim temama koja su u njemu opisane. Ovdje ćemo samo dati kratak

prikaz razlika u mišljenjima po pitanju hilafeta.

Može biti od pomoći ako spomenemo da su po ovom pitanju muslimani

podijeljeni na dvije skupine: suniti, koji vjeruju da je Ebû Bekr bio prvi halifa

Božijeg poslanika Muh ammeda (ص), i šiiti, koji vjeruju da je ‘Alî ibn Ebî Tâlib,

‘alejhi-s-selâm, bio prvi imam i prvi halifa. Ova fundamentalna razlika je dovela

do drugih razlika koje će biti opisane u narednim poglavljima.

2. KRATAK PRIKAZ RAZLIKA

Božiji Poslanik (ص) je rekao u jednom hadisu koji je prihvaćen u svim

islamskim mezhebima: “Moj ummet (sljedbenici) će se uskoro razjediniti u

sedamdeset i tri sekte, od kojih će sve ići u vatru osim jedne.” 2

Tragači za istinom su oduvijek činili neumorne napore da ispitaju stvari

kako bi otkrili pravi put – stazu koja vodi do spasenja. I zaista, neophodno je da

svaki čovjek uzme razum za svog vodiča, da sve od sebe i nikada ne izgubi nadu

da će istinu pronaći. Ali, to je moguće jedino ako on pred sobom ima jasan uvid u

2 El-Hat îb Et-Tabrîzî: Miškâtu-l-mas�âbih�, eng. prijevod Jamesa Robsona, I tom, str. 45; El-Medžlisî je skupio u jednom cijelom poglavlju djela Bih�âru-l-Envâr takve hadise, XXVIII tom, str. 2-36; El-Qummî, Š. ‘Abbâs: Safînetu-l-bih�âr, II tom, str. 359-60.

4

radikalne razlike, ako odbaci svaku pristrasnost ili predrasude i ispita stvari sa

razmišljanjem, sve vrijeme moleći se Allahu da ga uputi na pravi put.

Iz tog razloga predlažem da ovdje ukratko spomenemo važne razlike i

konflikte zajedno sa svim argumentima i rezonovanjem svake škole mišljenja,

kako bismo olakšali stazu potrage. Glavna pitanja koja se postavljaju su:

1. Da li naimenovanje nasljednika Božijeg poslanika treba da učini Allâh,

ili je dužnost ummeta (sljedbenikâ) da odrede koga god žele?

2. U drugom slučaju, da li su Allah ili Poslanik ostavili u rukama ummeta

bilo kakav sistematski kodeks koji sadrži pravila i proceduru za naimenovanje

halife, ili je sam ummet, jednoglasnim pristankom prije naimenovanja halife

pripremio određena pravila po kojima se kasnije ravnao, ili je ummet postupio

prema svome nahođenju i prema vremenu i prilikama koje su mu bile na

raspolaganju? Da li je ummet imao pravo da postupi onako kako je postupio?

3. Da li razum i Božiji zakon zahtijevaju postojanje bilo kakvih

kvalifikacija i uslova koje mora posjedovati imâm ili halifa? Ako je tako, koje su

te kvalifikacije?

4. Da li je Poslanik Islama nekoga naimenovao za svog halifu i nasljednika

ili ne? Ako je to učinio, ko je to bio? A ako nije, zbog čega nije?

5. Nakon Poslanikove smrti, ko je bio priznat kao njegov halifa i da li je

imao potrebne kvalifikacije koje halifa treba da ima? 3

3. OSNOVNA RAZLIKA

Sačuvaćemo vrijeme ako na početku objasnimo osnovni razlog postojanja

razlika koje se tiču prirode i karaktera imameta i hilafeta. Koja je osnovna

karakteristika imameta? Da li je imam na prvome mjestu vladar jednog

kraljevstva? Ili je on na prvom mjestu Allahov predstavnik i zamjenik Božijeg

poslanika?

5

Pošto su imamet i hilafet uopšte prihvaćeni kao nasljedstvo poslanika, na

naprijed navedena pitanja se ne može odgovoriti dok se ne donese odluka o

osnovnim karakteristikama poslanika. Moramo odlučiti da li je poslanik na prvom

mjestu vladar kraljevstva ili Allahov predstavnik.

U istoriji Islama nailazimo na grupu ljudi koja je gledala na misiju Božijeg

poslanika kao na pokušaj da se uspostavi kraljevstvo. Njihovi pogledi na svijet su

bili materijalistički, njihovi ideali su bili bogatstvo, ljepota i moć. Prirodno je da

su oni pripisivali iste motive Božijem poslaniku. ‘Utba ibn Rebî‘a, tast Ebû

Sufjâna, bio je poslat Božijem poslaniku da mu prenese poruku Kurejša:

“Muhammede! Ako želiš moć i uticaj, mi ćemo te učiniti vladarem Mekke. Želiš li

da se oženiš ženom iz ugledne porodice? Možeš imati ruku najljepše djevojke u

zemlji. Želiš li gomile srebra i zlata? Daćemo ti sve to, a još i mnogo više. Ali,

moraš zaboraviti te podle propovijedi što impliciraju da su naši preci koji su

obožavali ova božanstva bili budale.”

Kurejši su bili gotovo sigurni da će Muh ammed (ص) pozitivno odgovoriti

na ovakvu ponudu. Ali, Božiji Poslanik je kao odgovor proučio četrdeset i prvu

suru u kojoj je, između ostalog, bilo sadržano sljedeće upozorenje: “A ako glave

okrenu, ti reci: ‘Opominjem vas munjom onakvom kakva je pogodila Âd i

Semûd’.” (41:13)

‘Utba je bio uplašen ovakvim jasnim upozorenjem. Nije prihvatio Islam, ali

je savjetovao Kurejšima da ostave Muhammeda (ص) na miru, da vide kako će se

on složiti sa drugim plemenima. Kurejši su tvrdili da je i ‘Utbu Muh ammed (ص)

opčinio. 4

Tako je on htio da prepusti Muhammeda (ص) drugim plemenima. Sa druge

strane, kada je Poslanik prešao u Medinu i kada su Kurejši protiv njega poduzimali

vojne pohode, druga plemena su smatrala da bi bilo najbolje da prepuste

Muh ammeda njegovom sopstvenom plemenu. Ashab ‘Amr ibn Selema je rekao,

3 Nedžmu-l-Hasan: En-nubuvvetu ve-l-hilâfetu, pr. Liqâ’ ‘Alî H ajdarî, str. 2-3. 4 Ibn Hišâm: Es-sîra en-nebevijja, I tom, str. 313-314.

6

“Arapi su čekali da Kurejši prihvate Islam. Govorili su da Muhammeda (ص) treba

prepustiti njegovom sopstvenom plemenu. Ako bi njih pobijedio, to bi bez ikakve

sumnje značilo da je on pravi Božiji poslanik. Kada je Mekka osvojena, sva

plemena su požurila da prihvate Islam.” 5

Tako je prema njihovom mišljenju pobjeda bila kriterijum za istinitost! Da

je Muh ammed (ص) bio pobijeđen, oni bi ga bili smatrali za lažova!

Stav da je Poslanikova sveta misija bila ništa drugo do ovosvjetska stvar

bio je naročito potenciran od strane Ebû Sufjâna i njegovog klana. Kada je Meka

bila opkoljena, Ebû Sufjân je izašao iz grada kako bi procijenio snagu

muslimanske armije. Vidio ga je ‘Abbâs, poslanikov amidža, koji ga je odveo kod

Muh ammeda (ص) i tražio da mu se pruži zaštita i ukaže poštovanje, kako bi

prihvatio Islam. Ukratko, ‘Abbâs je odveo Ebû Sufjâna da pogleda svu

muslimansku armiju. Pokazao je Ebû Sufjânu eminentne ličnosti iz svakoga klana

koji su bili u armiji. U međuvremenu, Poslanik je prošao sa svojom grupom koja

je imala zelene uniforme. Ebû Sufjân je rekao, “O ‘Abbâse! Tvoj nećak je zaista

dobio pravo kraljevstvo!” ‘Abbâs je odgovorio, “Jao tebi! Ovo nije kraljevstvo,

ovo je poslanička misija!” 6

Ovdje vidimo dva stava koji su suprotstavljeni jedan drugome. Ebû Sufjân

nije nikada promijenio svoj stav. Kada je ‘Utmân (Osman) postao halifa, Ebû

Sufjân je došao kod njega i posavjetovao ga, “O, djeco Umejje! 7 Sada kada je ovo

kraljevstvo došlo vama, igrajte se sa njim kao što se djeca igraju loptom i dodajite

ga jedan drugom u vašem klanu. Ovo kraljevstvo je realnost, a mi ne znamo da li

postoje džennet ili džehennem ili ne.” 8

5 El-Buhârî: Es-S�ah�îh�, V tom, str. 191; Ibn Ketîr: El-Bidâja ve-n-nihâja, V tom, str. 40. 6 Ebu-l-Fidâ’: El-Muhtasar, I tom, str. 143-144; El Ja‘qûbî: Et-târîh, II tom, str. 59. 7 Umejja je začetnik porodice Omajada, koja je kasnije kao dinastija vladala islamskim svijetom iz Sirije. 8 Ibn ‘Abdi-l-Barr: El-Istî‘âb, IV tom, str. 1679; Ibn Ebî-l-H adîd citira ovu rečenicu na sljedeći način: “Tako mi onoga u čije se ime Ebû Sufjân kune, ne postoje ni kazna ni sud, ni raj ni pakao, ni dan proživljenja ni sudnji dan” (Pogledati njegovo djelo Šerh� Nehdži-l-Belâġa, IX tom, str. 53.).

7

Onda je otišao do brda Uh uda i šutnuo grob H amze, strica Božijeg

poslanika Muh ammeda (ص) uz riječi: “O, Ebû Ja‘lâ! Vidiš da je kraljevstvo protiv

kojega si se borio na kraju pripalo nama!” 9

Njegov unuk Jezîd, koji je naslijedio iste takve stavove od svog djeda,

spjevao je stihove: “La‘ibet Hâšimu bi-l-mulki fe lâ haberun džâ’e ve lâ vah �jun

nezel - Pleme Hašim se poigralo da bi dobilo kraljevstvo, a zapravo nije bilo

nikakvih vijesti (od Allaha) niti je sišla Objava.” 10

Ako ovakav stav ima bilo koji musliman, onda on mora da izjednačava

imamet sa vladanjem. Sudeći po takvom mišljenju, osnovna funkcija Božijeg

poslanika bila je da bude vladar kraljevstva, a iz toga slijedi da svako ko drži uzde

vlasti može biti zakoniti nasljednik Božijeg poslanika.

Ali, problem je u tome što više od devedeset procenata Božijih poslanika

nisu imali političku vlast; većina njih je bila proganjana i bili su bespomoćne žrtve

političkih sila svoga vremena. Njihova slava nije bila slava krune i kraljevskog

prijestolja, nego kruna mučeništva i patnje. Da je osnovna karakteristika

poslaničke misije bila politička vlast, onda ni pedeset (od postojećih 124.000)

Božijih poslanika ne bi zadržala počasnu titulu nebijja.

Odatle je kristalno jasno da glavna karakteristika Božijeg poslanika nije

bila sticanje političke moći, jer je on bio samo Allahov predstavnik. Tu poziciju

mu nisu izborili ljudi, nego mu ju je dao Sam Allah.

Na isti način, glavna karakteristika njegovog nasljednika ne može biti

politička moć; on treba da bude Allahov predstavnik. Takvu poziciju mu ne može

pribaviti niko od ljudi, jer ona može doći samo direktno od Boga. Ukratko, ako

imam treba da bude Allahov predstavnik, onda ga mora Sam Allah i postaviti.

9 Ibn Ebî-l-Hadîd, op. cit., XVI tom, str. 136. 10 Sibt Ibn El-Dževzî: Tedkiret, izdanje S.M.S. Bah �ru-l-‘ulûm, str. 261; Et-Tabarî, Et-târîh, XIII tom, str. 2174.

8

4. SISTEM ISLAMSKE VLASTI

Bilo je dana kada je monarhija bila jedini sistem vlasti poznat ljudima. U to

vrijeme, muslimanski učenjaci su glorifikovali monarhe i monarhiju riječima “es-

sult�ânu z �illullâhi” (kralj je Allahova sjena), kao da Allah ima sjenu! U današnjem

modernom vremenu, demokratija je u modi i sunitski učenjaci neumorno dokazuju

u stotinama i hiljadama članaka, knjiga i rasprava da se islamski sistem vlasti

zasniva na demokratiji. Oni idu toliko daleko da tvrde kako je Islam i ustanovio

demokratiju, zaboravljajući stare grčke polise. U drugoj polovini ovoga vijeka,

socijalizam i komunizam se ukorijenjuju u nerazvijenim zemljama i zemljama u

razvoju, tako da nisam iznenađen kada čujem koliko dobronamjernih

muslimanskih učenjaka neumorno dokazuju kako Islam propovijeda komunizam i

kako ga je Islam i stvorio. Neki ljudi su u Pakistanu i u drugim zemljama izmislili

slogan “islamski socijalizam.” Šta taj “islamski socijalizam” podrazumijeva, ja ne

znam. Ali, neću se iznenaditi ako u roku od deset ili dvadeset godina ti isti ljudi

počnu tvrditi kako Islam propovijeda komunizam!

Sve ovakve promjene koje se dešavaju kada vjetar puhne prave smijuriju od

islamskog sistema vlasti. Prije nekog vremena, u jednoj afričkoj zemlji je održan

skup muslimana na kojemu je kao počasni gost učestvovao predsjednik te države.

Muslimanski zvaničnik je rekao da Islam naučava da se “pokorava Allahu,

Poslaniku i vladarima.” U svom odgovoru, predsjednik (koji je, uzgred budi

rečeno, bio nepokolebljiv katolik) rekao je da veoma cijeni naredbu da se

pokorava Allahu i Poslaniku, ali nije mogao razumjeti zašto se naređuje

pokoravanje vlastodršcima. Šta ako je vladar nepravedan ili tiranin? Da li Islam

propisuje muslimanima da mu se pokoravaju pasivno i bez ikakvog otpora? Ovo

inteligentno pitanje zahtijeva inteligentan odgovor, i ne može se olako shvatiti.

Činjenica je da je osoba koja je uputila kritiku to učinila zbog svog pogrešnog

tumačenja Kur’âna.

9

Razmotrimo sada sistem islamske vlasti. Da li je on demokratski? Najbolju

definiciju demokratije je dao Abraham Linkoln kada je rekao da je demokratija

“vladavina ljudi, od strane ljudi i za ljude.” Ali, u Islamu nema “vladavine ljudi,”

nego postoji samo Allahova vladavina. Kako će ljudi vladati jedni drugima? Oni

vladaju jedni drugima izmišljajući sopstvene zakone; u Islamu, zakone ne

objavljuju ljudi, nego to čini Allah. Ti zakoni se ne mogu izglasati većinom, nego

ih objavljuje Poslanik putem Allahove naredbe. Ljudi nemaju pravo glasa u

donošenju zakona, od njih se traži da se zakonima pokoravaju bez ikakvog

komentara ili dopune. Kur’ân kaže, “Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede,

onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. A ko

Allaha i Poslanika Njegova ne posluša, taj je sigurno skrenuo sa pravoga puta”

(33:36).

Što se tiče fraze “od strane ljudi,” razmotrimo sada kako ljudi vladaju jedni

nad drugima. Oni to čine birajući vladare između sebe. Božiji poslanik, koji je bio

vrhovni izvršitelj, pravni i sveobuhvatni autoritet islamske vlasti, nije bio izabran

od strane ljudi. U stvari, da je stanovnicima Mekke bilo dozvoljeno da iskažu svoj

izbor, oni bi bili izabrali ili ‘Urveta Ibn Mes‘ûda iz Tâ’ifa, ili Vâlida Ibn El-

Muġîreta iz Mekke kao Božije poslanike. Kur’ân kaže, “I još kažu: ‘Trebalo je da

ovaj Kur’ân bude objavljen nekom uglednom čovjeku iz jednog od ova dva

grada!’.“ (43:31) 11

Dakle, ne samo da je vrhovni poglavar islamske države bio postavljen bez

konsultovanja sa narodom, nego je to još učinjeno i protiv njihovih već izraženih

želja. Božiji poslanik je najviši autoritet Islama; u njegovoj ličnosti su sadržane

sve funkcije legislativnih, izvršnih i sudskih grana vlasti, a nije izabran od strane

naroda. To znači da Islam nije ni vladavina ljudi ni vladavina od strane ljudi.

Nema zakonodavstva od strane ljudi, izvršna i sudska vlast nije podređena

ljudima. To nije ni vlast “za ljude.” Islamski sistem je, od početka do kraja, “za

11 Za objašnjenje riječi “nekom uglednom čovjeku” pogledati djelo Es-Sujûtîja, Lubâbu-n-nuqûl fî esbâbi-n-nuzûl, štampano sa djelom Tefsîru-l-Dželâlejn, str. 289, 649.

10

Allaha.” Sve mora biti urađeno za Allaha, a ako se uradi za ljude, naziva se

“prikrivenim politeizmom.” Šta god da čovjek radi – bilo da je to molitva ili

milostinja, socijalna služba ili porodični odnosi, pokoravanje roditeljima ili ljubav

prema komšijama, predvođenje molitve ili odlučivanje o nekom problemu, ulazak

u rat ili zaključivanje mira – mora biti učinjeno sa završnim riječima “qurbeten

ilellâh,” približavajući se Allahu i tražeći Njegovo zadovoljstvo. U Islamu, sve se

čini za Allaha.

Ukratko, islamska forma vlasti je Allahova vlast, od strane Allahovih

predstavnika, kako bi se postiglo Allahovo zadovoljstvo. On kaže u Kur’ânu,

“Džinnove i ljude Sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju” (51:56). To je

teokratija, priroda i karakteristika islamske vlasti, a kako ona utiče na značenje već

pomenutog ajeta koji govori o pokornosti, vidjećemo u sljedećim poglavljima.

11

DRUGI DIO – ŠIITSKO GLEDIŠTE

5. NUŽNOST IMAMETA I KVALIFIKACIJE IMAMA

A. Nužnost imameta:

Sa šiitske tačke gledišta, institucija imameta je nužna sudeći prema

zdravom razumu. To je Allahova milost (lut �f) koja dovodi stvorenje do pokornosti

i drži ga podalje od nepokornosti, a da ga pri tome ničim ne primorava. U šiitskoj

teologiji je dokazno da je milost Allahova dužnost. Kada bi Allah odredio da

čovjek nešto uradi, a da je uz to svjestan da čovjek to ne može uraditi, ili da bi to

bilo jako teško bez Njegove pomoći, onda bi Allah bio suprotstavljen sopstvenom

cilju kada ne bi pomogao čovjeku da taj posao izvrši. Očigledno je da je takva

logika protivna razumu. Dakle, lut�f je Allahova dužnost.

Imamet je lut�f, zbog toga što je poznato da, kada ljudi imaju predvodnika

(re’îsa) i vodiča (muršida) kojemu se pokoravaju, koji oslobađa potlačene od

njihovih ugnjetavača i obuzdava te ugnjetavače, tada se oni približavaju

pravednosti i udaljavaju od korupcije. A pošto je to lut�f, Allahova je dužnost da

odredi imama koji će voditi i uputiti ummet nakon Božijeg poslanika.12

B. Superiornost (afdalijjet):

Šiiti vjeruju da imam, poput Božijeg poslanika, treba da se ističe u ummetu

po svim vrlinama, kao što su učenost, hrabrost, pobožnost i milosrđe, i treba da

posjeduje kompletno znanje Božijih zakona. Ako to nema, a taj visoki položaj se

povjeri manje sposobnoj osobi iako je sposobnija osoba dostupna, onda se daje

prednost inferiornoj a ne superiornoj osobi, što je pogrešno i sudeći po razumu i

sudeći po Božanskoj pravdi. Zbog toga, ni jedna inferiorna osoba ne može primiti

imâmet od Allâha kada postoji osoba koja je superiornija od njega.13

12 El-‘Allâma el-Hillî: El-Bâbu-l-h�âdi ‘ašer, engleski prijevod W. M. Millera, str. 50, 62-4. 13 Ibid, str. 69.

12

C. Bezgriješnost:

Druga kvalifikacija imama je bezgriješnost (‘is �met). Ako imam nije

bezgriješan (ma‘s �ûm), on će biti podložan griješenju i obmanjivanju drugih.14 Kao

prvo, u takvom slučaju, nikakvo implicitno povjerenje se ne može pokloniti

onome što on govori ili traži da mi uradimo. Kao drugo, imam je vladar i poglavar

ummeta, a ummet treba da ga bezrezervno slijedi u svim stvarima. Ako on počini

grijeh, ljudi bi ga onda takođe mogli slijediti u tome grijehu. Neodrživost takve

pozicije je sama po sebi evidentna, jer je pokoravanje u grijehu loše, nezakonito i

zabranjeno. Pored toga, to bi značilo da bi se takvom imamu trebalo pokoravati i

odbijati pokornost u isto vrijeme, što znači da bi takvo pokoravanje bilo čas

obavezno a čas zabranjeno, što je očigledan apsurd. Kao treće, ako bi bilo moguće

da imam počini grijeh, onda bi bila dužnost ostalih ljudi da ga spriječe u tome,

zato što je dužnost svakog muslimana da zabranjuje drugim ljudima da

počinjavaju nezakonita djela. U takvom slučaju, imam ne bi bio poštovan i sa

njegovim prestižom bi bilo svršeno. Umjesto da bude predvodnik ummeta, on bi

bio njegov sljedbenik, a njegov imamet ne bi imao nikakvog smisla. Kao četvrto,

imam je branilac Božijeg zakona i takav posao se ne može povjeriti u griješne

ruke, niti ga može griješna osoba primjereno obavljati. Iz tog razloga,

bezgriješnost je priznata za neizostavan uslov poslanstva, a razlozi koji je čine

nužnom u slučaju Božijeg poslanika takođe važe i u slučaju imama ili halife. Ali, o

toj bezgriješnosti ćemo više govoriti u trinaestom odjeljku.

D. Allahovo naimenovanje:

Kao i u slučaju Božijih poslanika, posjedovanje gornje navedenih

karakteristika samo po sebi nije dovoljno da automatski učini nekoga imamom.

Imamet nije stečeno namještenje, nego je to naimenovanje koje izvršava Allah. Iz

toga razloga, dvanaestoimamski šiiti (šî‘a itnâ ‘ašerijja) vjeruju da samo Allah

može naimenovati nasljednika Božijeg poslanika; te da ummet nema pravo

13

odlučivanja u toj stvari, jer je njegova jedina dužnost da slijedi takvog Božanski

naimenovanog imama ili halifu.

I. Kur’ânski ajeti:

Sljedeći Kur’ânski ajeti potvrđuju šiitsko gledište:

“Gospodar tvoj stvara šta hoće, i On odabira. Oni nemaju pravo da biraju.

Hvaljen neka je Allah i vrlo visoko iznad onih koje s Njim izjednačuju!” (28:68).

Ovaj ajet jasno pokazuje da čovjek nema pravo da učini bilo kakav izbor;

on u potpunosti leži u Allahovim rukama.

Prije nego što je stvorio Adema (ع), Allah je obavijestio meleke: “Ja ću na

zemlji namjesnika (halifu) postaviti...” A kada su meleci počeli prigovarati,

njihovi prigovori su bili odbačeni kratkim odgovorom: “Ja znam ono što vi ne

znate!” (2:30). Ako bezgriješnim (ma‘sûm) melecima nije bilo dozvoljeno da

imaju pravo glasa u naimenovanju halife, kako onda mogu griješni ljudi očekivati

da preuzmu čitavu odgovornost takvoga naimenovanja u svoje ruke?

Allah je lično naimenovao poslanika Dâvûda (ع) kao halifu na zemlji: “O

Dâvûde, Mi smo te namjesnikom (halifom) na zemlji učinili...” (38:26). U svakom

od ovih slučajeva, Allah uzima pravo postavljanja halife ili imama isključivo za

Sebe.

Na isti način, poziv je upućen i Božijem poslaniku Ibrâhîmu (ع): “A kada je

Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi u iskušenje stavio, pa ih on

potpuno izvršio, Allah je rekao: “Učiniću da ti budeš ljudima u vjeri uzor (dosl.

učiniću te imamom)!” - “I neke moje potomke!” - zamoli on. - “Obećanje Moje

neće obuhvatati nevjernike (dosl. nepravedne, ugnjetavače)” - kaza On” (2:124).15

Ovaj ajet nas vodi do ispravnog zaključka o mnogim važnim pitanjima koja se tiču

imameta:

14 Ibid, str. 64-68. 15 Obrađujući ovu knjigu na srpsko-hrvatskom jeziku, prevodilac je koristio prijevod Kur’ana od Besima Korkuta. Onda kada Korkut nije doslovno preveo arapski tekst (na primjer, riječ “en-nedžmu” iz ajeta 55:6

14

a. Allah je rekao: “Učiniću da ti budeš ljudima imam.” Ovo pokazuje da je

imamet status koji samo Bog može da odredi, i on je van nadležnosti ummeta.

b. “Moje obećanje neće obuhvatati nepravedne.” To znači da čovjek koji

nije bezgriješan ne može biti imam. Logički, možemo podijeliti čovječanstvo na

četiri grupe:

1. oni koji su nepravedni tokom cijeloga života;

2. oni koji nisu nikada nepravedni;

3. oni koji su nepravedni na početku svog života a kasnije postaju pravedni;

4. oni koji su pravedni na početku svog života a kasnije postanu

nepravedni.

Ibrâhîm (ع) je imao previsok položaj da bi tražio imâmet za prvu ili četvrtu

grupu. Ostaju nam dvije grupe (druga i treća), koje se mogu uključiti u njegovu

molbu. Ali, Allah odbacuje jednu od njih, tj. one koji su nepravedni na početku

svog života a kasnije postaju pravedni. Ostaje samo jedna grupa ljudi koja se može

kvalifikovati za imamet, a to su ljudi koji nisu nikada nepravedni tokom cijeloga

života, dakle bezgriješni (ma‘sûm).

c. Doslovan prijevod ajeta glasi, “Moj zavjet neće obuhvatiti nepravedne.”

Primijećujemo da Allah nije rekao da nepravedni neće doći do Njegovog zavjeta,

jer bi to impliciralo da je u ljudskoj moći – makar se radilo o pravednim ljudima –

da dostignu status imama. Navedena rečenica ne ostavlja prostora za bilo kakvu

pogrešnu interpretaciju; ona jasno pokazuje da primanje imameta nije u ljudskoj

nadležnosti, nego je isključivo u Allahovim rukama, i On ga daje kome hoće.

A onda, kao pravilo, piše u Kur’ânu: “I učinismo ih vjerovjesnicima (dosl.

imamima, ar. e’immeten) da upućuju prema zapovijedi Našoj...” (21:73).

Kada je Božiji poslanik Mûsâ (ع) zaželio da mu se dodijeli pomagač koji bi

mu pomogao u njegovim dužnostima, on nije nikoga samovoljno odredio nego se

molio Allahu: “I podaj mi za pomoćnika iz porodice moje Hârûna (Arona), brata

koja označava zvijezde je preveo kao “trava”) u zagradama smo naznačili i doslovan prijevod arapskih riječi, onda kada je to bilo potrebno za razumijevanje argumenata Sejjida Radavîja (prim. Prev).

15

mog” (20:29-30). A Allah je odgovorio, “Udovoljeno je molbi tvojoj, o Mûsâ!”

(20:36).

To Božansko određenje ummetu objavljuje Božiji poslanik ili prethodni

imam. To objavljivanje se naziva “nass ” (en-nas �s �u) i ta riječ označava

specifikaciju, određivanje ili imenovanje imama od strane Božijeg poslanika ili

prethodnog imama. Prema šiitskom vjerovanju, imam mora biti određen od strane

Allaha za taj položaj (mens �ûs � min Allâh).

E. Mu‘džize:

Ako neko nije čuo nas s o čovjeku koji tvrdi da je imam, onda je jedini

način da se utvrdi istina putem čuda (mu‘džiza).16 U suštini, svaki čovjek može

tvrditi da je imam ili Poslanikov halifa i da je bezgriješan, ali je mu‘džiza jedini

nepogriješivi test istine u takvim slučajevima. Ako onaj koji tvrdi pokaže neku

mu‘džizu kao potporu za svoje tvrdnje, ona bi se mogla prihvatiti bez oklijevanja.

Ako on to ne učini, biće evidentno da on ne posjeduje kvalifikacije koje su

potrebne za imamet i hilafet, tako da će njegove tvrdnje biti dokazane kao

neistinite.

II. Prethodnik:

Univerzalna praksa Božijih poslanika bila je da imenuju svoje nasljednike

(prema Allahovoj naredbi) bez ikakvog miješanja ummeta. Istorija Božijih

poslanika ne poznaje niti jedan primjer kada je nasljednik Božijeg poslanika bio

izabran glasanjem njegovih sljedbenika. Nema razloga zašto bi se onda u slučaju

nasljednika posljednjeg Božijeg poslanika taj uspostavljeni Božanski zakon

mijenjao. Allah kaže, “A ti nećeš u Allahovu zakonu izmjene naći” (33:62).

16 Ibid, str. 69.

16

III. Logični razlozi:

1. Isti oni razlozi koji dokazuju da je naimenovanje Božijeg poslanika

Božija stvar jednakom jačinom dokazuju da bi nasljednika toga poslanika takođe

morao postaviti Allah. Imam ili halifa, baš kao i poslanik, postavlja se kako bi

izvršavao Allahovu volju, i on Mu mora biti odgovoran. Ako ga budu postavili

ljudi, njegova lojalnost neće biti prema Allahu, nego prema ljudima koji su osnova

njegovog autoriteta. On će uvijek pokušavati da udovolji ljudima, zbog toga što bi

izgubio poziciju ako bi ljudi izgubili povjerenje u njega. Dakle, on će usluge za

ljude pretpostaviti vjerskim obavezama, a pred njegovim očima uvijek će biti

politički obziri. Tako će naškoditi Allahovoj stvari. Istorija islama obiluje

dokazima očiglednog zapostavljanja vjerskih postulata, koje su počinile halife od

samog početka postavljane od strane ljudi. Dakle, ovaj argument nije samo

akademski, jer iza njega stoje solidni istorijski dokazi.

2. Takođe, samo Allah zna unutrašnja osjećanja i misli ljudi, i niko drugi

nikada ne može znati pravu prirodu druge osobe. Možda bi se neko mogao

predstavljati kao pobožan i bogobojazan čovjek samo da bi impresionirao svoje

saradnike i zadobio neku ovosvjetsku dobit. Takvi primjeri u istoriji nisu rijetki.

Uzmimo, na primjer, slučaj ‘Abdu-l-Melika ibn Mervâna, koji je provodio sve

svoje vrijeme u džamiji klanjajući i čitajući Kur’ân. Upravo je i bio učio Kur’ân

kada su mu stigle vijesti o smrti njegovog oca i o tome da su ljudi iščekivali da

njemu polože prisegu na vjernost. Zatvorio je Kur’ân i rekao, “Ovdje se ja i ti

rastajemo.” 17

Zbog toga, budući da postojanje kvalifikacija koje su neophodne za imama

ili halifu može biti poznato samo Allahu, jedino Allah može naimenovati imama

ili halifu.

17 Es-Sujût î: Târîhu-l-hulefâ’, str. 217.

17

6. BEZGRIJEŠNOST IMAMA

Pogledajmo sada šta Kur’an kaže o Ehlu-l-bejtu (članovima kuće, tj.

porodici) Božijeg poslanika Muhammeda (ص).

Prema Kur’anu, sljedeće osobe su bile bezgriješne i čiste kada je umro

Božiji Poslanik: ‘Alî, Fâtima, H asan i H usejn. Ajet o njihovoj čistoći (tat�hîr) glasi:

“Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno

očisti” (33:33).

Univerzalno je prihvaćeno da su naprijed navedene četiri osobe Ehlu-l-bejt,

te da su bezgriješne i čiste od svake vrste sramnih dijela.

Rečenice koje se nalaze prije i poslije ovoga ajeta odnose se na supruge

Božijeg poslanika, tako da su zamjenice u njima upotrijebljene u ženskom rodu,

dok je u ovome dijelu ajeta upotrijebljen muški rod. Razlog zbog kojeg je ovaj ajet

stavljen na sadašnje mjesto nije teško pogoditi. Poznati učenjak ‘Allâma Pûjâ piše

u fusnoti br. 1857. prijevoda Kur’ana od S. V. Mir Ahmed ‘Alîja: “Dio ovog ajeta

koji se odnosi na Božanski određenu čistoću svete Poslanikove porodice zahtijeva

primjereno objašnjenje koje se odnosi na njegov tačan kontekst. Ovaj dio ajeta je

zapravo odvojen âjet ili stih koji je sam po sebi objavljen u određenim prilikama,

ali je smješten ovdje budući da se (ostatak ajeta) bavi ženama Božijeg poslanika.

Smještanje ovog ajeta na ovo mjesto, ukoliko se dobro prostudira, pokazuje da on

ima svoj sopstveni značaj i važnu svrhu koja stoji iza njega. Dok se u njegovom

prvom dijelu koristi ženski rod, u drugom dijelu dolazi do izmjene sa ženskog na

muški rod. Dok god se ajet odnosi na supruge Božijeg poslanika, koriste se samo

zamjenice ženskog roda. Za skupinu muškaraca i žena, uvijek se koristi muški rod.

Ovakva promjena u gramatičkoj upotrebi jezika očigledno pokazuje da se u ovom

izričaju govori o različitoj stvari i različitoj skupini ljudi od one prve, i da je ona

primjereno ovdje smještena kako bi se usporedilo mjesto Ehlu-l-bejta za razliku

od supruga Božijeg poslanika.

18

‘Amr ibn Seleme kojega je Božiji poslanik odgojio priča: “Kada je

objavljen ovaj ajet, Božiji Poslanik je bio u kući svoje supruge Umm Seleme.

Kada je objavljen ajet “Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe

odstrani, i da vas potpuno očisti”, Božiji poslanik je okupio svoju kćerku Fâtimu,

njene sinove H asana i H usejna, te njenog supruga i Poslanikovog rođaka ‘Alîja, i

pokrio ih sve, uključujući i sebe, svojim ogrtačem. Obraćajući se Bogu, rekao je:

“O Bože! Oni sačinjavaju moje potomstvo! Čuvaj ih daleko od bilo kakve

nečistoće, očišćene savršenom čistoćom.” Umm Seleme, supruga Božijeg

poslanika, budući da je bila svjedok ovoga veličanstvenog događaja, pokorno je

upitala, “O, Božiji poslaniče! Mogu li se i ja pridružiti vama?” Na to je Božiji

poslanik odgovorio, “Ne, ti ostani na svome mjestu, tu ti je dobro.” ” 18

Ovo nije mjesto da se navode beskrajni izvori ovoga ajeta; ipak, volio bih

da citiram poznatog sunitskog učenjaka Mevlânâ Vah îdu-z-Zemâna, čiji je

prijevod i komentar Kur’ana, kao i djelo Envâru-l-luġat (riječnik Kur’ana i hadisa)

među veoma priznatim izvorima. U komentaru Kur’ana za ovaj ajet on piše: “Neki

ljudi misle da se ovo specijalno odnosi na one članove porodice koji su bili u

krvnom srodstvu sa Poslanikom, tj. na ‘Alîja, Fât imu, H asana i H usejna.

Prevodilac (tj. Vahîdu-z-zemân) kaže da s ah îh hadisi (h �adît) koji su dobro

povezani sa Poslanikom potkrijepljuju isto gledište, jer ako je Poslanik sam

objavio da su članovi njegove porodice samo naprijed navedene osobe, onda

prihvatanje i vjerovanje u to postaje obavezno. Još jedan znak ispravnosti ovoga

gledišta jeste činjenica da su zamjenice prije i poslije ovog ajeta u ženskom rodu,

dok su samo u ovome ajetu one u muškom rodu...” 19

On pored toga kaže u svom djelu Envâru-l-lugat: “Ispravno gledište je to

da ovaj ajet o čistoći uključuje samo tih pet osoba (Muh ammed, ‘Alî, Fâtima,

H asan i H usejn), iako se u arapskom jeziku riječi ehlu-l-bejt mogu koristiti i za

žene. Neki ljudi ovim ajetom dokazuju da su tih pet osoba bili bezgriješni

18 Časni Qur’ân, engleski prijevod S. V. Mir Ahmed ‘Alîja, fusnota br. 1857, str. 1261.

19

(ma‘s�ûm). Ali, ako i nisu bili ma‘s �ûm, onda su sigurno bili mah fûz (zaštićeni od

činjenja bilo kakvog grijeha ili pogreške).20

Naveo sam ova dva citata da pokažem kako i sunitski učenjaci pored

dvanaestoimamskih šiita (itnâ ‘ašerijja) potvrđuju da su, prema pravilima arapske

gramatike i prema ispravnim i neprekidnim hadisima Božijeg Poslanika, samo

‘Alî, Fâtima, H asan i Husejn uključeni u ovaj ajet, pored samog Poslanika.

Takođe, jasno je da gledište da su njih petoro bili bezgriješni dijele i sunijski

učenjaci. Očigledno je da oni u najmanju ruku priznaju da, ako ovih pet osoba i

nisu bili teoretski bezgriješni, zasigurno su bili zaštićeni od grijeha i pogrešaka na

praktičnom nivou. Postoje mnogi drugi ajeti i hadisi koji svjedoče o čistoći

(‘is �met) Ehlu-l-bejta, ali ograničenost prostora nam ne dozvoljava ni da ih u

najkraćim crtama spomenemo.

7. SUPERIORNOST ‘ALÎJA (ع)

Superiornost (afd �alijjet) u Islamu znači “zasluživati više nagrade (sevapa,

ar. tavâb) kod Allaha zahvaljujući dobrim djelima.”

Svi muslimani se slažu da se o ovoj “superiornost” ne može odlučivati

našim sopstvenim mišljenjem ili gledištem, te da nema načina da se ona prepozna

osim kroz Kur’ân ili hadis. El-Gazzâlî, poznati sunijski učenjak, je napisao:

“Stvarna superiornost je ono što je pred Allahom, a to je nešto što nikome ne može

biti poznato osim Božijem Poslaniku.” 21

Najveći broj naše sunitske braće vjeruju da se superiornost odnosi na

pitanje hilafeta, tj. da je najsuperiorniji bio Ebû Bekr, a poslije njega ‘Omer, pa

zatim ‘Utmân (Osman), a na kraju ‘Alî. Ali, ovo vjerovanje se ne bazira ni na

kakvom dokazu, niti su tako vjerovali suniti u najranijem periodu. Za vrijeme

19 Wahîdu-z-Zemân: Tefsîr Wah�îdî (na marginama prijevoda Kur’ana od istog autora), par. 22, fn. 7, str. 549. 20 Wahîdu-z-zemân: Envâru-l-lugat, par. 22, str. 51. 21 El-Gazzâlî: Ihjâ ‘ulûmi-d-dîn, I tom, 2 dio, str. 10.

20

Božijeg poslanika, nalazimo da su njegovi najugledniji ashâbi kao što su Selmân

Fârisî, Ebû Derr El-Gifârî, Miqdâd El-Kindî, ‘Ammâr ibn Jâsir, Habbâb ibn El-

Aratt, Džâbir ibn ‘Abdillâh El-Ansârî, H udejfat ibn El-Jemân, Ebû Sa‘îd El-Hudrî,

Zejd ibn Arqam i mnogi drugi vjerovali da je ‘Alî ibn Ebî Tâlib bio najsuperiorniji

u cijelom Ehlu-l-bejtu i među svim ashabima. 22

Ah meda ibn Hanbela je jednom upitao njegov sin o tome šta misli o

superiornosti. On je rekao, “Ebû Bekr, ‘Omer i ‘Utmân.” Sin je dalje upitao, “A

šta je sa ‘Alîjem ibn Ebî Tâlibom?” On je odgovorio, “On je iz Ehlu-l-bejta. Ostali

se ne mogu usporediti sa njim.” 23

‘Ubejdullâh Emritsarî piše u svojoj čuvenoj knjizi Erdžeh �u-l-mat�âlib:

“Pošto superiornost znači “imati više tavâba (tj. sevapa), njen dokaz se jedino

može saznati iz hadisa (tj. riječi ili djela) Božijeg poslanika... a ako postoje

međusobno isključivi hadisi, onda treba prihvatiti one autentičnije i odvojiti jake

hadise od onih slabih.”

El-‘Allâma Ibn Abdi-l-Barr u svom djelu El-Istî‘âb 24 piše o hadisima koji

su preneseni o superiornosti ‘Alîja, Zapovijednika vjernika: “Imâm Ah med ibn

H anbel, El-Qâd î Ismâ‘îl ibn Ishâq, Imâm Ah med ibn ‘Alî ibn Šu‘ajb En-Nesâ‘î i

H âfiz Ebû ‘Alî En-Nejsâbûrî 25 su rekli: “Nije preneseno toliko hadisa sa dobrim

lancem prenosilaca (esnâd) o vrlinama bilo kojeg od ashaba koliko je preneseno o

vrlinama ‘Alîja ibn Ebî T âliba (ع).”

“Pored toga, ako razmotrimo vrline Zapovijednika vjernika, ‘Alîja (ع), i

razmislimo o onim stvarima koje su uzrokovale da on požnje velike nagrade pred

Allahom, moraćemo priznati da je on jedini bio najsuperiorniji poslije Božijeg

Poslanika.”26 Autor ovih riječi je bio sunit, a ovu temu je detaljno obradio u

trećem poglavlju (str. 103-516) već spomenute knjige.

22 Ibn Abdi-l-Barr, El-Istî‘âb, II tom, str. 470. 23 El-Qundûzî: Jenâbî‘u-l-meveddet, str. 253. 24 III tom, str. 1115. 25 Ibn H adžer El-Hajtamî: Sevâ‘iqu-l-muh�riqat, str. 72; Ibn Hadžer El-‘Asqalânî: Feth�u-l-bârî, VIII tom, str. 71. 26 Emritsarî: Erdžeh�u-l-mat�âlib, str. 112.

21

Očigledno je da ovdje ne mogu navesti čak ni skraćenu listu ajeta i hadisa

koji se tiču ‘Alîjevog (ع) afd alijjeta. Biće dovoljno da kažemo da se u Kur’anu

nalazi najmanje osamdeset i šest ajeta o vrlinama ‘Alîja ibn Ebî T âliba (ع), a

hadisi o ovoj temi se ne mogu izbrojati. Odatle bi i nezainteresiranom posmatraču

trebalo biti očigledno da je ‘Alî (ع) bio najsuperiorniji od svih muslimana poslije

Božijeg Poslanika (ص).

8. NAIMENOVANJE ‘ALÎJA (ع)

Nakon što smo ukratko dokazali ‘is met i afdalijjet ‘Alîja Ibn Ebî Tâliba a.s,

sada dolazimo do najvažnijeg dijela - do njegovog naimenovanja od strane Allaha.

U nekoliko navrata, Božiji Poslanik (ص) je izjavio da je ‘Alî trebalo da

bude njegov nasljednik i halifa.

Činjenica je da je upravo prva javna objava poslanstva bila prilika u kojoj

je prvi put otvoreno objavljeno o ‘Alîjevom hilafetu. To je bilo za vrijeme

okupljanja cijele porodice. Kada je ajet “I opominji rodbinu svoju najbližu”

(26:214) bio objavljen, Poslanik je naredio ‘Alîju da pripremi hranu i pozove

sinove ‘Abdu-l-Muttaliba kako bi im prenio Allahove riječi. Nakon gozbe,

Poslanik je namjerio da razgovara sa njima, ali se Ebû Leheb umiješao sa riječima:

“Zaista, tvoj drug te je obuzeo!” Kada su čuli ovu izjavu, svi su se razišli.

Sljedećeg dana, Allâhov poslanik (ص) je ponovo pozvao svoju rodbinu na

ručak. Nakon što su završili sa jelom, Poslanik im se obratio: “O sinovi ‘Abdu-l-

Muttalibovi, donio sam vam dobro ovoga svijeta i dobro onoga svijeta, i određen

sam od Gospodara da vas pozovem Njemu. Dakle, ko će od vas biti moj pomagač

u ovoj stvari i ko će biti moj brat, moj nasljednik i moj halifa?” Niko nije

odgovorio na Poslanikov poziv osim ‘Alîja, koji je bio najmlađi u cijelom skupu.

22

Poslanik je tada potapšao ‘Alîjev vrat i rekao: “O, moj narode! Ovaj ‘Alî je moj

brat, moj nasljednik i moj halifa među vama. Slušajte ga i pokoravajte mu se.”27

Interesantno je ovdje primijetiti da Lajdensko izdanje djela Et-Târîh od Et-

Tabarîja iz 1879. godine navodi na strani 1173. riječi Božijeg Poslanika “moj

nasljednik i moj halifa” (vas �ijjî ve halîfetî), dok su u Kairskom izdanju iz 1963.

godine, za koje se tvrdi da je urađeno na osnovu Lajdenskog izdanja, ove važne

riječi izmijenjene u “taj i taj” (kedâ ve kedâ)! Kako je tužno kada akademski svijet

žrtvuje svoje poštenje i integritet na oltaru političke proračunatosti!

9. AJET O VLASTI (VILÂJET)

Nakon toga događaja, u mnogim prilikama, mnogi ajeti i mnogi hadisi su

podsjećali muslimane da je ‘Alî bio njihov gospodar poslije Božijeg Poslanika

:Jedan od nazažnijih ajeta glasi .(ص)

“(Zaista,) vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji

ponizno molitvu obavljaju i zekat daju (dok su na rukû‘u)” (5:55). 28

Muslimanski učenjaci, sunitski jednako kao i šiitski, slažu se da je ovaj ajet

objavljen u čast Imama ‘Alîja (ع). On jasno pokazuje da postoje samo tri

gospodara vjernikâ, a to su na prvom mjestu Allah, na drugom Njegov Poslanik, a

na trećem ‘Alî i jedanaest imama koji su uslijedili poslije njega.

Ebû Derr El-Gifârî kaže da je jednoga dana klanjao sa Božijim Poslanikom

kada je jedan prosjak došao u Poslanikovu džamiju. Niko nije odgovorio na (ص)

27 Ibnu-l-Atîr: El-Kâmil, V tom, str. 62-3; El-Bagavî: Et-Tefsîr, IV tom, str. 127; El-Hâzin: Et-Tefsîr, IV tom, str. 127; El-Bejheqî: Dalâ’ilu-n-nubuvvet, I tom, str. 428-30; Es-Sujûtî: Ed-Durru-l-mentûr, V tom, str. 97; El-Muttaqî El-Hindî: Kenzu-l-‘ummâl, XV tom, str. 100, 113, 115-7; Ebû-l-Fidâ’: El-Muhtas�ar, I tom, str. 116-7; Et -T abarî: Et-Târîh, I tom, str. 171-3; T. Carlyle: On Heroes, Hero Worship and the Heroic in History (O herojima, uzdizanju heroja i herojskom u istoriji), str. 54; E. Gibbon: The Decline and Fall of the Roman Empire (Uspon i pad rimske imperije), III tom, str. 94; J. Davenport: An Apology for Muhammed and the Koran (Odbrana Muhammeda i Kur’âna), str. 21; W. Irving: Mahommet and His Successors (Muhammed i njegovi nasljednici), str. 45. (Za više detalja vidite djelo El-Gadîr od El-Emînîja, II tom, str. 278-89.) 28 Posljednji dio ovog ajeta glasi “ve hum râki‘ûn” a znači “...dok su na rukû‘u” ili na pregibu u namazu. U ovom slučaju, Korkut je izostavio prijevod ove tri riječi, u kojima autor vidi poentu ovog ajeta. Ne znamo je li po srijedi bila omaška, ili je pak došlo do kasnije redakcije (Prim. prev.)

23

njegove molbe. Prosjak je podigao ruke prema nebu i rekao: “Moj Allahu! Budi

Svjedok da sam došao u džamiju Tvog Poslanika i da mi niko ništa nije dao!” U

tome trenutku, ‘Alî je bio na rukû‘u (tj. pregibu) u namazu. Podigao je svoj mali

prst na kojemu je bio prsten prema prosjaku koji je prišao i uzeo ga. Ovaj slučaj se

desio u prisustvu Božijeg Poslanika (ص) koji je podigao svoje lice prema nebu i

počeo da se moli: “O Gospodaru! Moj brat Mûsâ Te je molio da učiniš prostranim

njegova prsa i da olakšaš njegov zadatak, da odriješiš uzao sa jezika njegovog da

bi ljudi razumjeli njegov govor, i da mu podaš iz njegove porodice njegovog brata

kao pomoćnika, i da ga ojačaš sa Hârûnom, i da učiniš Hârûna njegovim drugom u

njegovom zadatku. O, Allâhu! Ti si rekao Mûsâu, “Mi ćemo ojačati tvoju desnicu

sa tvojim bratom. Niko sada neće moći da pristupi ni jednom od vas!” O, Allâhu!

Ja sam Muh ammed, a Ti si me odabrao. Učini prostranim moja prsa, olakšaj moj

zadatak, a podaj mi iz moje porodice mog brata ‘Alîja kao mog pomoćnika. Ojačaj

me sa njim.” Poslanik nije ni završio namâz, a melek Džibrîl (ع) je donio naprijed

navedeni ajet. 29

Ovdje ne možemo da navodimo sve izvore ovog hadisa, jer ih ima na

stotine. Ovaj ajet i ova Poslanikova (ص) dova, bilo zajedno bilo odvojeno,

pokazuju da je ‘Alî (ع) bio određen da bude gospodar muslimana nakon Božijeg

Poslanika.

10. FORMALNA OBJAVA GADÎR HUMMA

Sve naprijed navedene objave mogu se klasificirati kao uvod u formalnu

deklaraciju Gadîr Humma. Ovaj događaj je jednodušno opisan od strane učenih

istoričara i ‘âlima obje islamske vjersko-pravne škole. Ovdje ćemo navesti kratak

prikaz događaja kako bismo pokazali kakvi veliki planovi su se pravili da bi se

‘Alî odredio kao nasljednik Božijeg Poslanika.

29 Et -T abarî: Et-Tefsîr, VI tom, str. 186; Es-Sujûtî: Ed-Durru-l-mentûr, II tom, str. 293-4; Er-Râzî: Et-Tefsîru-l-Kebîr, XII tom, str. 26; Ez-Zamahšerî: Et-Tefsîr (El-Keššâf), I tom, str. 649; El-Džas sâs: Ah�kâmu-

24

Gadîr Humm se nalazi u mjestu Džuh fâ između Mekke i Medine. Kada je

Poslanik bio na svom putu kući, nakon obavljanja Oprosnog hadždža, melek

Džibrîl mu je donio hitnu objavu od Allaha:

“O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, - ako ne

učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu - a Allah će te od ljudi štititi...”

(5:67).

Poslanik je u istom trenutku zastao i naredio da se svi ljudi koji su otišli

naprijed pozovu nazad, i sačekao je one koji su išli iza. Kada se cijeli karavan

sakupio, sakupljena su kamilja sedla od čega je napravljen minber, i počišćeno je

bagremovo trnje. Poslanik se popeo na minber i održao dugačak govor. Dan je bio

jako vreo; ljudi su morali da rašire svoje ogrtače ispod nogu i preko svojih glava.

Poslanik im se obratio sljedećim riječima:

“O, ljudi! Znajte dobro da mi je Džibrîl nekoliko puta dolazio donoseći mi

naredbe od Gospodara Milostivoga, da se moram zaustaviti na ovome mjestu i

obavijestiti svakoga čovjeka, crnoga ili bijeloga, da je ‘Alî ibn Ebî T âlib moj brat,

moj nasljednik (vas �ijj), moj halifa i imam nakon mene. Njegov položaj kod mene

je kao položaj Hârûna kod Mûsâa, osim što poslije mene neće biti Božijeg

poslanika, i on je vaš gospodar pored Allaha i Njegovog Poslanika.

O ljudi! Zaista, Allah ga je postavio za vašeg imama i vladara. Pokornost

njemu je dužnost jednako za sve muhâdžire (emigrante), za sve ensârije

(pomagače) i za one koji ih slijede u vrlini, za stanovnike gradova i za nomade, za

Arape i za strance, za slobodne i za robove, za mlade i za stare, za velike i za male,

za bijelce i za crnce. Njegove naredbe se moraju izvršavati, njegova riječ je

obavezujuća a njegove naredbe dužnost za svakoga ko vjeruje u Jednoga Boga.

Neka je proklet čovjek koji mu se ne pokori a neka je blagoslovljen onaj koji ga

slijedi, a onaj koji vjeruje u njega je pravi vjernik.

O ljudi! Ovo je posljednji put kako stojim pred ovom skupinom. Stoga

počujte, poslušajte i pokorite se naredbi vašega Gospodara. Zaista, Allâh je vaš

l-Qur’ân, II tom, str. 542-3; El-Hâzin: Et-Tefsîr, II tom, str. 68.

25

Gospodar i Bog, a nakon Njega, gospodar vaš je Njegov Poslanik Muhammed,

koji vam se obraća, a nakon mene, ‘Alî je vaš gospodar i vaš imam, prema

Allahovoj odredbi. A zatim, nakon njega, imâmet će se nastaviti kroz moje

potomke koji će se od njega izroditi sve do dana kada se sretnete sa Allahom i

Njegovim Poslanikom.

O ljudi! Razmišljajte o Kur’anu i razumite njegove ajete; razmišljajte o

njegovim jasnim ajetima i ne bavite se onim nejasnim. Jer, tako mi Allaha, niko

vam neće dobro objasniti njegova upozorenja i protumačiti njegovo značenje osim

ovoga čovjeka (tj. ‘Alîja) čiju ruku ja dižem ispred sebe. I ja vam kažem da, KOME

GOD SAM JA GOSPODAR, ‘ALI MU JE GOSPODAR; on je ‘Alî, sin Ebî Tâliba, moj brat

i moj nasljednik (vas �ijj), a vilâjet (pokornost njemu i ljubav prema njemu) je

učinio obaveznim Allah, Moćni i Uzvišeni.”

Ostali imami su takođe bili ukratko spomenuti u njegovom obraćanju, a

spominju se u preciznim detaljima u mnogim drugim hadisima. Na primjer,

jednom prilikom je Poslanik rekao imamu H us ejnu: “Ti si imam, sin imama, brat

imama, devetorica tvojih potomaka iz izravne loze biće pobožni imami; deveti od

njih biće njihov Qâ’im (onaj koji će se podići).” 30

Čak i ravnodušan posmatrač neće propustiti da primijeti da je ova stvar

imala vitalnu važnost za Islam, i da je to razlog zbog koga je Poslanik, vođen

Božanskom odredbom, učinio sve moguće pripreme da je izvrši. Izložen žestokim

zracima podnevnog sunca, on se popeo na minber da proglasi tu važnu stvar. Prije

svega, on je obavijestio slušaoce o svom bliskom kraju a zatim ih pozvao da

posvjedoče da je on vjerno izvršio svoju dužnost. Onda ih je upitao: “Zar ja

nemam veći autoritet nad vama od vas samih?” Svi oni su uzviknuli da je on

zasigurno imao više prava nad njima nego oni sami. Poslanik je tada rekao:

“Kome sam ja gospodar, ‘Alî mu je gospodar.” Na kraju je zatražio blagoslov za

‘Alîja sljedećim riječima: “O Allahu! Voli onoga koji voli ‘Alîja, i budi neprijatelj

30 El-Qundûzî: Janâbî‘u-l-meveddet, str. 168; Emritsari: Erdžeh �u-l-mat�âlib, str. 448.

26

‘Alîjevom neprijatelju; pomozi onome ko pomogne ‘Alîju, i zaboravi onoga ko

zaboravi ‘Alîja.”

Kada je ceremonija bila završena, objavljen je sljedeći Kur’anski ajet:

“Sada Sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i

zadovoljan Sam da vam Islam bude vjera” (5:3). Ova Božanska objava jasno

pokazuje da je zbog ‘Alîjevog naimenovanja za imamet religija bila usavršena, a

Islam odobren od strane Allaha. Kada je stigla ova dobra vijest sa nebesa, vjernici

su čestitali ‘Alîju u prisustvu Božijeg Poslanika a mnogi pjesnici su sastavili

stihove o ovom događaju. Sve ove činjenice su zabilježene u knjigama hadisa kao

što ćemo vidjeti na narednim stranicama.

1. Hadis o Gadîru: Mutevâtir

Sljedeći citati o rečenom predavanju (hut�bi) Božijeg Poslanika, koji su

preuzeti iz autentičnih sunitskih knjiga, su veoma važni:

“Ja vam za sobom ostavljam dvije dragocjene stvari... (1) Allahovu Knjigu

... i (2) moje potomke koji su iz moje porodice. Ovo dvoje se neće razdvojiti jedno

od drugog sve dok me ne sretnu kod izvora Kevter (tj. džennetskog izvora). Zaista,

Allah je moj Gospodar a ja sam gospodar svakog vjernika.”

Onda je uzeo ‘Alîja za ruku i rekao: “Kome sam ja gospodar, ‘Alî mu je

gospodar.”

Ova dva hadisa su poznata pod nazivima “hadis o dvije dragocjenosti”

(teqalejn) i “hadis o vlasti” (vilâjet). Njih odvojeno ili zajedno prenose stotine

muhaddisa.

Nevvâb Siddîq H asan Hân iz Bhopala kaže: “El-H âkim Ebû Sa‘îd kaže da

su hadis o dvije dragocjene stvari i hadis “Kome sam ja gospodar, ‘Alî mu je

gospodar” mutevâtir (tj. prenesen neprekidnim senedom od toliko ljudi da se ne

može sumnjati u njihovu autentičnost), zbog toga što ga je veliki broj ashaba

Božijeg poslanika prenio. To je toliko tačno da je Muh ammed ibn Džerîr zapisao

ova dva hadisa kroz sedamdeset i pet različitih seneda, i napisao čitavu knjigu koju

27

je nazvao Kitâbu-l-vilâjet, a El-H âfiz Ed-Dehebî je takođe napisao čitavu knjigu o

isnâdu (lancu prenosilaca) ovih hadisa i zaključio da su mutevâtir. Ebû-l-‘Abbâs

ibn ‘Uqda je naveo hadis o Gadîr Hummu kroz stotinu i pedeset lanaca i napisao

čitavu knjigu o tome.” 31

Neki pisci su pokušali da unesu sumnju u autentičnost događaja u Gadîr

Hummu. Potrebno je spomenuti da je ovaj hadis mutevâtir, i da je poznati učenjak

El-‘Allâma El-Emînî u prvom tomu svoje čuvene knjige El-Gadîr dao, uz

kompletne izvještaje, imena 110 poznatih ashaba Božijeg Poslanika koji su

prenijeli ovaj hadis. Kao primjer, nabrojaću imena koja su data pod slovom elif, a

u zagradama su naznačene godine smrti spomenutih osoba, poslije hidžre.

1. Ebû Lejlâ El-Ans ârî (37); 2. Ebû Zejneb ibn ‘Avf El-Ans ârî; 3. Ebû

Fad âla El-Ans ârî (38); 4. Ebû Qudâma El-Ansârî; 5. Ebû ‘Amra ibn ‘Amr ibn

Muh as s in El-Ansârî; 6. Ebu-l-Hejtam ibn Et-Tejjihân (37); 7. Ebû Refî‘ El-Qibt î,

rob Božijeg Poslanika; 8. Ebû Duvejb Huvejlid (ili Hâlid) ibn Hâlid El-Hudalî; 9.

Usâma ibn Zejd ibn H ârita (54); 10. Ubejj ibn Ka‘b El-Ans ârî (30 ili 32); 11.

Es‘ad ibn Zurâra El-Ansârî; 12. Esmâ’ bint ‘Umejs; 13. Umm Seleme, supruga

Božijeg Poslanika; 14. Umm Hânî bint Ebî Tâlib; 15. Ebû H amza Enes ibn Mâlik

El-Ansârî; 16. Ebû Bekr ibn Ebî Quhâfa; i 17. Ebû Hurejre.32

Pored toga, ima više od 84 tâbi‘îna (učenika ashaba) koji su prenijeli ovaj

hadis od ovdje spomenutih ashaba. Ponovo ćemo dati kao primjer spisak na slovo

elif:

1. Ebû Râšid El-H ubrânî Eš-Šâmî; 2. Ebû Seleme ibn ‘Abdi-r-Rah mân ibn

‘Avf; 3. Ebû Sulejmân El-Mu’eddin; 4. Ebû Sâlih Es-Semmân, Dakvân El-

Medenî; 5. Ebû ‘Unfuvanâ El-Mâzinî; 6. Ebû ‘Abdi-r-Rah îm El-Kindî; 7. Ebu-l-

Qâsim Asbag ibn Nubâta Et-Tamîmî; 8. Ebû Lejlâ El-Kindî; i 9. Ijâs ibn Nudejr. 33

31 S iddîq Hasan Hân: Menhedžu-l-vusûl, str. 13. 32 El-Emînî: El-Gadîr, I tom, str. 14-18. 33 Ibid, str. 62-63.

28

Muhaddisi (prenosioci hadisa) su u svojim knjigama bilježili ovaj hadis u

svakom vijeku i svakom dobu. Na primjer, imena onih pisaca i učenjaka koji su

prenijeli ovaj hadis u drugom vijeku poslije hidžre su:

1. Ebû Muhammed, ‘Amr ibn Dînâr El-Džumah î El-Mekkî (115 ili 116); 2.

Ebû Bekr Muh ammed ibn Muslim ibn ‘Ubejdillâh El-Qurešî Ez-Zuhrî (124); 3.

‘Abdu-r-Rahmân ibn Qâsim ibn Muh ammed ibn Ebî Bekr Et-Tejmî El-Medenî

(126); 4. Bekr ibn Sevâda ibn Tumâma, Ebû Tumâma El-Basrî (128); 5. ‘Abdullâh

ibn Ebî Nedžîh , Jesâr Et-Taqafî, Ebû Jesâr El-Mekkî (131); 6. El-H âfiz Mugîre ibn

Muqassim, Ebû Hišâm Ed -D abbî El-Kûfî (133); 7. Ebû ‘Abdi-r-Rahîm Hâlid ibn

Zejd El-Džumah î El-Mis rî (139); 8. H asan ibn El-H akam En-Neha‘î El-Kûfî (oko

140); 9. Idrîs ibn Jezîd, Ebû ‘Abdillâh El-Avdî El-Kûfî; 10. Jah jâ ibn Se‘îd ibn

H ajjân Et-Tejmî El-Kûfî; 11. El-H âfiz ‘Abdu-l-Mâlik ibn Ebî Sulejmân El-

‘Arz amî El-Kûfî (145); 12. ‘Avf ibn Ebî Džemîla El-‘Abdî El-Hadžerî El-Basrî

(146); 13. ‘Ubejdullâh ibn ‘Omer ibn H afs ibn ‘Âs im ibn ‘Omer ibn El-Hattâb El-

‘Adevî El-Medenî (147); 14. Nu‘ajm ibn El-H akîm El-Medâjinî (148); 15. Talh a

ibn Jah jâ ibn Talh a ibn ‘Ubejdillâh Et-Tejmî El-Kûfî (148); 16. Ebû Muh ammed

Ketîr ibn Zejd El-Eslemî (oko 150); 17. El-H âfiz Muhammed ibn Ish âq El-Medenî

(151 ili 152); 18. El-H âfiz Mu‘ammer ibn Râšid, Ebû ‘Urvet El-Azdî El-Bas rî

(153 ili 154); 19. El-H âfiz Mis‘ar ibn Kidâm ibn Zâhir El-Hilâlî Er-Ravâsî El-Kûfî

(153 ili 154); 20. Ebû ‘Îsâ H akam ibn Abân El-‘Adenî (154 ili 155); 21. ‘Abdullâh

ibn Ševdeb El-Balhî El-Basrî (157); 22. El-H âfiz Šu‘bet ibn El-H adždžâdž, Ebû

Bistâm El-Vâsitî (160); 23. El-H âfiz Ebû-l-‘Alâ’, Kâmil ibn El-‘Alâ’ Et-Tamîmî

El-Kûfî (oko 160); 24. El-H âfiz Sufjân ibn Sa‘îd Et-Tevrî, Ebû ‘Abdillâh El-Kûfî

(161); 25. El-H âfiz Isrâ’îl ibn Jûnus ibn Ebî Ishâq Es-Sebî‘î, Ebû Jûsuf El-Kûfî

(162); 26. Dža‘fer ibn Zijâd El-Kûfî El-Ah mar (165 ili 167); 27. Muslim ibn Sâlim

En-Nehdî, Ebû Fervet El-Kûfî; 28. El-H âfiz Qajs ibn Er-Rebî‘, Ebû Muh ammed

El-Esedî El-Kûfî (165); 29. El-H âfiz H âmmâd ibn Seleme, Ebû Seleme El-Bas rî

(167); 30. El-H âfiz ‘Abdullâh Lahî‘a, Ebû ‘Abdi-r-Rah mân El-Mis rî (174); 31. El-

H âfiz Ebû ‘Uvâna El-Vad dâh ibn ‘Abdillâh El-Ješkurî El-Vâsitî El-Bezzâz (175 ili

29

176); 32. El-Qâdî Šerîk ibn ‘Abdillâh, Ebû ‘Abdillâh En-Neha‘î El-Kûfî (177); 33.

El-Hâfiz ‘Abdullâh (ili ‘Ubejdullâh) ibn ‘Ubejdu-r-Rah mân (ili ‘Abdu-r-Rah mân)

El-Kûfî, Ebû ‘Abdi-r-Rah mân El-Ešdža‘î (182); 34. Nûh ibn Qajs, Ebû Revh El-

H uddânî El-Basrî (183); 35. El-Muttalib ibn Zijâd ibn Ebî Zuhejr El-Kûfî, Ebû

Tâlib (185); 36. El-Qâdî H assân ibn Ibrâhîm El-‘Anezî, Ebû Hâšim (186); 37. El-

H âfiz Džerîr ibn ‘Abdi-l-H amîd, Ebû ‘Abdillâh Ad -D abbî El-Kûfî Er-Râzî (188);

38. El-Fadl ibn Mûsâ, Ebû ‘Abdillâh El-Mervezi Es-Sînânî (192); 39. El-H âfiz

Muh ammed ibn Dža‘fer El-Medenî El-Basrî (193); 40. El-H âfiz Ismâ‘îl ibn

‘Ulijja, Ebû Bišr ibn Ibrâhîm El-Esedî (193); 41. El-Hâfiz Muh ammed ibn

Ibrâhîm, Ebû ‘Amr ibn Ebî ‘Adijj Es-Sulemî El-Bas rî (194); 42. El-H âfiz

Muh ammed ibn Hâzim, Ebû Mu‘âvija Et-Tamîmî Ad-D arîr (195); 43. El-H âfiz

Muh ammed ibn Fudajl, Ebû ‘Abdi-r-Rahmân El-Kûfî (195); 44. El-H âfiz El-Vekî‘

ibn El-Džerrâh Er-Ru’âsî El-Kûfî (196); 45. El-H âfiz Sufjân ibn ‘Ujejna, Ebû

Muh ammed El-Hilâlî El-Kûfî (198); 46. El-H âfiz ‘Abdullâh ibn Numejr, Ebû

Hišâm El-Hamdânî El-Hârifî (199); 47. El-H âfiz H aneš ibn El-H ârit ibn Leqît En-

Neha‘î El-Kûfî; 48. Ebû Muhammed Mûsâ ibn Ja‘qûb Ez-Zema‘î El-Medenî; 49.

El‘Alâ’ ibn Sâlim El-‘Attâr El-Kûfî; 50. El-Ezraq ibn ‘Alî ibn Muslim El-H anefî,

Ebu-l-Džehm El-Kûfî; 51. Hânî ibn Ejjûb El-Hanefî El-Kûfî; 52. Fudajl ibn

Merzûq El-Agarr Er-Ru’âsî El-Kûfî (oko 160); 53. Ebû H amza Sa‘d ibn ‘Ubejda

Es-Sulemî El-Kûfî; 54. Mûsâ ibn Muslim El-H izâmî Eš-Šejbânî, Ebû ‘Îsâ El-Kûfî

At-Tah hân (Mûsâ As -Sagîr); 55. Ja‘qûb ibn Dža‘fer ibn Ebî Ketîr El-Ans ârî El-

Medenî; 56. ‘Utmân ibn Sa‘d ibn Murrah El-Qurešî, Ebû ‘Abdillâh (Ebû ‘Alî) El-

Kûfî. 34

Ovaj hadis navodi toliko prenosilaca (ruvât) u svakom vremenu da ga to

čini mutevâtir hadisom. Što se tiče učenjaka koji su naveli ovaj hadis u svojim

zbirkama, dovoljno je da spomenemo da je ‘Allâma El-Emînî popisao imena 360

učenjaka do četrnaestog vijeka. 35

34 Ibid, str. 73-81. 35 Ibid, str. 73-151.

30

Neki ljudi su pokušali da unesu sumnju u lanac prenosilaca (esnâd) ovog

hadisa. Kao što je svakom izučavaocu islamske predaje poznato, ako je jedan

hadis mutevâtir, nema uopšte potrebe da se razmatra lanac prenosilaca svakog

individualnog hadisa. Ipak, kako bismo pokazali ispraznost ove optužbe, želio bih

da navedem mišljenja nekih najpoznatijih tradicionalista (muh�additûn).

II. Lanac prenosilaca (esnâd) hadisa o Gadîru:

a. El-H âfiz Ebû ‘Îsâ Et-Tirmidî (umro 279. godine poslije hidžre) je rekao u

svom djelu Es �-S �ah �îh �, jednom od šest priznatih sahiha (Es -Sih âh Es-Sittet): “Ovo

je dobar i tačan hadis (hâdâ h �adîtun h�asenun s �ah�îh�un).” 36

b. H âfiz Ebû Dža‘fer At -Tahavi (umro 321. godine poslije hidžre) je rekao

u svom djelu Muškilu-l-âtâr, “Ovaj hadis je tačan sudeći prema lancu prenosilaca i

niko nije rekao ništa protiv njega njegovim prenosiocima (fe hâda-l-h�adîtu s �ah �îh�u-

l-isnâdi ve lâ t�a‘ne li eh �adin fî ruvâtihi).” 37

c. Ebû ‘Abdillâh El-H âkim En-Nejsâbûrî (umro 405. godine poslije hidžre)

je prenio ovaj hadis sa nekoliko lanaca prenosilaca u svom djelu El-Mustedrek i

rekao da je tačan (s ahîh ). 38

d. Ebû Muh ammed Ahmed ibn Muhammed El-‘Âs imî je rekao: “Ovaj

hadis prihvata ummet, i on je u skladu sa njegovim principima (ve hâdâ h�adîtun

teleqqathu-l-ummetu bi-l-qabûli ve huve muvâfiqu bi-l-us �ûli).” 39

Na isti način, sljedeći su tradicionalisti (ar. muh�additûn), među stotinama

ostalih, prenijeli ovaj hadis kao s ahîh :

1. Ebû ‘Abdillâh El-Mah âmilî El-Bagdâdî u svom djelu Âmâlî; 2. Ibn

‘Abdi-l-Barr El-Qurtubî u djelu El-Istî‘âb; 3. Ibnu-l-Magâzilî Eš-Šâfi‘î u djelu El-

Menâqib; 4. Ebû H âmid El-Gazzâlî u djelu Sirru-l-‘âlemejn; 5. Ebu-l-Faradž ibn

El-Dževzî u djelu El-Menâqib; 6. Sibt ibn El-Dževzî u djelu Tedkiret havâssi-l-

36 Et-Tirmidî: Es �-S �ah�îh�, II tom, str. 298. 37 Et -Tah âvî: Muškilu-l-âtâr, II tom, str. 308. 38 El-Hâkim: El-Mustedrek, III tom, str. 109-10. 39 El-Emînî: El-Gadîr, I tom, str. 295.

31

ummet; 7. Ibn Ebî-l-H adîd El-Mu‘tezilî u djelu Šerh � Nahdži-l-belâga; 8. Ebû

‘Abdillâh El-Gandžî Eš-Šâfi‘î u djelu Kifâjetu-t �-t�âlib; 9. Ebû-l-Mekârim ‘Alâ’u-d-

dîn Es-Simnânî u djelu El-‘Urvetu-l-vutqâ; 10. Ibn H adžer El-‘Asqalânî u djelu

Tehdîbu-t-tehdîb; 11. Ibn Ketîr Ed-Dimašqî u djelu Et-Târîh; 12. Dželâlu-d-dîn

Es-Sujûtî; 13. El-Qastalânî u djelu El-Mevâhibu-l-ledunnijjet; 14. Ibn H adžer El-

Mekkî u djelu Es �-S �avâ‘iqu-l-muh�riqa; 15. ‘Abdu-l-Haqq Ed-Dihlevî u djelu

Šerh �u-l-miškât; i mnogi drugi. 40

Treba primijetiti da sva imena koja smo ovdje naveli pripadaju sunitskim

učenjacima. U sunnijskoj upotrebi, hadis se naziva s �ah�îh � kada ga u neprekidnom

nizu prenesu osobe provjerenog poštenja (‘âdil), osobe koje imaju savršenu

memoriju, koje nemaju mana i nisu smatrane za čudake (šâdd). 41

Ako se gornje karakteristike pronađu u lancu prenosilaca (isnâd) nekog

hadisa ali se memorija jednog ili više prenosilaca pokaže za jedan stepen manjom

nego što je to potrebno za tačan (sah îh) hadis, tada se on naziva dobrim (hasen)

hadisom. 42

Dakle, kada sunitski učenjaci kažu da je hadis o Gadîru s ah îh, oni pod tim

misle da su prenosioci toga hadisa provjerenog poštenja (tj. nemaju nikakvih mana

u vjerovanju i djelima), da imaju savršenu memoriju, te da taj hadis nema

nedostataka i da nije neuobičajen.

III. Opšte značenje riječi Mevlâ:

Pošto suniti ne mogu da ospore autentičnost hadisa o Gadîru, oni

pokušavaju da umanje njegovu važnost tvrdeći kako riječ “mevlâ” koja se koristi u

ovom hadisu znači “prijatelj,” te da je Božiji Poslanik zapravo želio da kaže:

“Onaj kome sam ja prijatelj, ‘Alî mu je prijatelj.”

Problem je u tome što niti jedna osoba koja je bila prisutna u Gadîru nije

ovu riječ shvatila u takvom navodnom značenju. H assân ibn Tâbit, poznati pjesnik

40 Ibid, str. 294-313. 41 S ubhî Es-S âlih: ‘Ulûmu-l-h�adît ve mus�t�alâh�âtuhu, str. 145.

32

Božijeg Poslanika, sastavio je stihove i izrecitovao ih pred skupinom, u kojima je

rekao:

“Poslanik mu je tada rekao: Ustani, o ‘Alî,

Jer ja sam zadovoljan da te učinim imamom i vodičem poslije mene.”

(Fe qâle lehu: qum jâ ‘Alijju fe innenî – rad �îtuke min ba‘dî imâmen ve

hâdijen.)

‘Omer ibn El-Hat tâb je čestitao ‘Alîju sljedećim riječima: “Čestitam, o sine

Ebû Tâlibov, jutros si postao mevlâ svakog vjernika i svake vjernice (henî’en leke

jâ-bne ebî T�âlibin, es�bah�te ve emsejte mevlâ kulli mu’minin ve mu’minetin).” 43

Da riječ mevlâ ovdje znači “prijatelj” - čemu onda čestitke? Zar je ‘Alî prije

toga bio neprijatelj svih vjernika i vjernica, tako da je ‘Omer morao reći da je on

“toga jutra” postao prijatelj sviju njih?

El-Imâm ‘Alî, ‘alejhi-s-selâm (neka je mir s njim) je lično napisao

Mu‘âviji: “A Božiji Poslanik mi je dao svoju vlast nad tobom na dan Gadîr

Humma.” 44

Takođe, postoje mnogi drugi ashabi Božijeg Poslanika (ص) koji su u

svojim poemama koristili riječ mevlâ sa značenjem “gospodar” i povezivali je sa

Gadîr Hummom. Bezbrojni poznavaoci Kur’ana, arapske gramatike i književnosti

protumačili su riječ mevlâ kao evlâ, što znači “imati više autoriteta ili veću vlast.”

Navešćemo kao primjer sljedeće učenjake:

Ibn ‘Abbâs u svom Tefsîru, na marginama djela Ed-Durru-l-mentûr, V tom,

str. 355; El-Kelbî, kako napominje Er-Râzî u svom djelu Et-Tefsîru-l-kebîr, XXIX

tom, str. 227; El-Alûsî, Rûh �u-l-ma‘ânî, XXVII tom, str. 178; El-Ferrâ’, (Er-Râzî,

ibid.; El-Alûsî, ibid.); Ebû ‘Ubejda Mu‘ammer ibn Mutennâ El-Basrî (Er-Râzî,

ibid.; i Eš-Šerîf El-Džurdžânî, Šerh�u-l-mevâqif, III tom, str. 271); El-Ehfeš El-

42 Ibid, str. 156. 43 El-Hat îb Et-Tebrîzî: Miškâtu-l-mas�âbîh�, str. 557; Mîr Hvând: H�abîbu-s-sijar, I tom, 3. dio, str. 144; At-T abarî: (El-Vilâjetu); (Er-Râzî: Et-Tefsîru-l-kebîr, XII tom, str. 49-50); Ahmed: El-Musned, IV tom, str. 281; Ibn Ebî Šejbet: El-Mus�annef; Ebû Ja‘lâ: El-Musned; Ah med ibn ‘Uqdet: El-Vilâjetu, i mnogi drugi. (Takođe vidite djelo El-Gadîr od El-Emînîja, I tom, str. 270-83, za ostale izvore.) 44 El-Emînî: El-Gadîr, I tom, str. 340.

33

Evset u djelu Nihâjetu-l-‘uqûl; El-Buhârî u djelu As �-S�ah�îh�, VII tom, str. 240; Ibn

Qutejba, u djelu El-Qurtajn, II tom, str. 164; Ebû-l-‘Abbâs Ta‘leb (u djelu Šerh�u-

s-seb‘ati-l-mu‘allaqa od Ez-Zûzenîja); At -Tabarî u svom Tefsîru, IX tom, str. 117;

El-Vâh idî u djelu El-Vas �ît�; Et-Ta‘lebî u djelu Kešf ve-l-bejân; Ez-Zamahšerî u

djelu El-Keššâf, II tom, str. 435; El-Bejd âvî u svom Tefsîru, II tom, str. 497; En-

Nesefî u svom Tefsîru, IV tom, str. 229; El-Hâzin El-Bagdâdî u svom Tefsîru, IV

tom, str. 229; i Muh ibbu-d-dîn Efendî u djelu Tenzîlu-l-âjât. 45

IV. Značenje riječi “Mevlâ” u kontekstu:

Ispitajmo sada kakvo se značenje može izvesti iz konteksta ovog hadisa.

Ako neka riječ ima više od jednog značenja, najbolji način da se utvrdi njena

prava konotacija jeste da se pronađu njene asocijacije (qarînet) i odgovarajući

kontekst. Kada razmotrimo asocijacije ovoga hadisa, one nam jasno pokazuju da

jedino značenje koje pristaje uz njega jeste “gospodar.” Postoje mnoge asocijacije

koje se mogu povezati sa ovim hadisom, a neke od njih su sljedeće:

Prvo: Pitanje koje je Božiji Poslanik postavio prije svoje izjave. Upitao je:

“E lestu evlâ bikum min enfusikum? Zar ja nemam veći autoritet nad vama od vas

samih?” Kada su oni rekli, “Da, zaista,” onda je Poslanik izjavio, “Men kuntu

mevlâhu fe hâdâ ‘Alijju mevlâhu. Kome sam ja gospodar, ‘Alî mu je gospodar

(mevlâ).”

Bez sumnje, riječ “mevlâ” u ovoj izjavi ima isto značenje kao i “evlâ

bikum” (imati više autoriteta nad nekim). Najmanje šezdeset i četvorica sunitskih

muhaddisa su citirali ovo pitanje; među njima su Ah med ibn H anbel, Ibn Mâdže,

En-Nesâ’î i Et-Tirmidî. 46

Drugo: Dova (ed-du‘â’) koju je Božiji Poslanik proučio odmah poslije ove

izjave: “Allâhumme vâli men vâlâhu ve ‘âdi men ‘âdâhu ve-ns�ur men nas �arehu

ve-hdul men hadelehu” (O Bože! Voli onoga ko voli ‘Alîja, i budi neprijatelj

45 Za detaljnije izvore pogledati djelo El-Emînîja El-Gadîr, str. 344-50. 46 Ibid., str. 370-371.

34

‘Alîjevog neprijatelja; pomozi onome ko pomogne ‘Alîju i zaboravi onoga ko

zaboravi ‘Alîja”). Ova dova pokazuje da je ‘Alîju na taj dan povjerena

odgovornost koja će, po samoj svojoj prirodi, načiniti neke ljude njegovim

neprijateljima (a ta odgovornost ne bi mogla biti takva osim u slučaju vladara); a

izvršavajući tu dužnost, biće mu potrebni prijatelji koji će ga podržavati. Da li

pomagači ikada moraju da održavaju prijateljstvo?

Treće: Sljedeća objava Božijeg Poslanika: “Izgleda izvjesno da će me

uskoro Allah pozvati i da ću se ja odazvati tome pozivu.” Ovo jasno pokazuje da

je Poslanik pripremao imamet za muslimane nakon njegove smrti.

Četvrto: Čestitke ashaba i njihovo izražavanje radosti ne ostavljaju mjesta

nikakvoj sumnji u značenje ove izjave.

Peto: Prilika, mjesto i vrijeme. Zamislite Božijeg Poslanika kako prekida

put u podne, zadržavajući gotovo sto hiljada putnika na vrelom suncu arapske

pustinje i primoravajući ih da sjede na trnovitom mjestu i vrelom pijesku, dok su

mu kamilja sjedla poslužila umjesto minbera. Zamislite ga onda kako drži dugačko

predavanje i kako na kraju svih tih priprema izjavljuje, “ko god me voli, neka voli

‘Alîja” ili “kome god sam ja prijatelj, ‘Alî mu je prijatelj”! Da li je takva stvar

oprostiva pred zdravim razumom? Ne, ali su neki ljudi spremni da optuže Božijeg

Poslanika za takvo djetinjasto ponašanje!

11. ‘ALÎ – “OSOBA” BOŽIJEG POSLANIKA

Postoje mnogi ajeti koji ukazuju na hilafet ‘Alîja ibn Ebî Tâliba (ع). Sada

nije moguće sve ih nabrojati, ali treba spomenuti događaj poznat pod nazivom

Mubâhala (prokletstvo) koji se dogodio u devetoj godini poslije hidžre.

Te godine je delegacija od četrnaest hrišćana iz Nedžrâna došla da se

sastane sa Božijim Poslanikom (ص). Kada su se sreli sa njim, upitali su ga:

“Kakvo je tvoje mišljenje o Isusu?” Poslanik je odgovorio, “Danas se možete

odmoriti a sutra ćete dobiti odgovor.” Sljedećeg dana, bila su objavljena tri ajeta o

35

Isusu iz treće kur’anske sure (3:59-61). Kada hrišćani nisu prihvatili Allahove

riječi i insistitrali su na sopstvenim vjerovanjima, Božiji Poslanik je proučio

sljedeći ajet: “A onima koji se s tobom o njemu budu raspravljali, pošto si već

pravu istinu saznao, ti reci: ‘Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene

naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo

prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!’ ” (3:61).

Sljedećeg dana su hrišćšani došli sa jedne strane, a sa druge strane je iz

svoje kuće izašao Božiji Poslanik noseći H usejna u naručju i držeći H asana koji je

pokraj njega hodao za ruku. Iza njega je išla Fâtima, a iza nje ‘Alî. Kada su

hrišćani vidjeli pet čistih duša, uzdržali su se od predloženog proklinjanja i pristali

na sporazum sa Božijim Poslanikom.

U ovom ajetu, kako kaže Džâbir ibn ‘Abdillâh El-Ens ârî, riječ “sinovi” se

odnosi na H asana i H usejna, riječ “žene” se odnosi na Fât imu, a riječ “mi” se

odnosi na Poslanika i ‘Alîja. Tako je ‘Alî ibn Ebî Tâlib (ع) u ajetu o Mubâhali

nazvan “osobom” Božijeg Poslanika. 47

Iz toga slijedi da, baš kao što je nedozvoljeno praviti se superiornijim od

Božijeg Poslanika, na sličan način je nedozvoljeno tražiti da se bude važniji od

‘Alîja, jer je on prema Allahovim riječima “osoba” Božijeg Poslanika. Ko god

pokušava da bude bolji od ‘Alîja, zapravo pokušava da bude bolji od Božijeg

Poslanika.

12. HADISI

Nakon objave u Gadîru, zaista nema više potrebe da se donose drugi dokazi

o hilafetu ‘Alîja ibn Ebî Tâliba (ع). Ipak, može biti korisno citirati neke hadise

koji se odnose na njega.

U hadisu koji se naziva h �adîtu-teqalejn, Poslanik je rekao: “Ostavljam dvije

važne stvari među vama: Allahovu knjigu i moj Ehlu-l-bejt. Ako ih se držite, i

36

nastavite da slijedite i slušate ove dvije stvari, a da ni jednu ne zapostavite, nikada

nećete zalutati. Oni se neće razdvojiti jedno od drugog sve dok mi se ne pridruže

kod izvora Kevter (u džennetu).”

Svi priznaju da ‘Alî ibn Ebî Tâlib nije jedina ličnost iz Ehlu-l-bejta, nego je

samo glava porodice. Stoga se dužnost da mu budemo poslušni dokazuje iz ovog

univerzalnog hadisa. 48

Zatim, tu je i hadis koji je poznat pod nazivom H �adîtu-l-menzilet. U pohodu

na Tebûk, koji se desio u mjesecu redžebu devete godine poslije hidžre, Poslanik

je ostavio ‘Alîja kao svog zastupnika u Medini. ‘Alî je sa čuđenjem izjavio, “Zar

me ostavljaš za sobom?” Poslanik ga je upitao, “O ‘Alî, zar nisi zadovoljan time

što kod mene imaš isto mjesto koje je Hârûn imao kod Mûsâa, osim što poslije

mene neće biti Božijeg poslanika?” Poslanik je time mislio reći da je on, kao što je

Mûsâ bio ostavio Hârûna da se brine o narodu kada je sam otišao da primi Božije

zapovijesti, na isti način namjeravao ostaviti ‘Alîja kao svog namjesnika koji će se

brinuti o islamskim stvarima za vrijeme njegova odsustva. 49

Zatim, tu je i događaj kada je objavljena sûretu-l-Berâ’et (9. sura) ljudima

iz Mekke. Prvo je Ebû Bekr bio poslat da je proglasi pred mnogobošcima. Kasnije

je Poslanik poslao ‘Alîja da preuzme tu sûru od Ebû Bekra i da je proglasi u

Mekki. Ebû Bekr se vratio u Medinu nakon što je već prevalio pola puta prema

Mekki i upitao Božijeg Poslanika da li su ikakav ajet ili naredba bili primljeni od

Allaha koji ne odobravaju da on objavi tu suru. Poslanik je rekao, “Džibrîl mi je

došao i rekao da niko ne smije dostaviti poruku osim mene ili osobe koja je od

mene.” 50

47 El-Vâh idî: Esbâbu-n-nuzûl, str. 40; Es-Sujûtî: Ed-Durru-l-mentûr, II tom, str. 38. 48 Ovaj hadis se može naći u većini hadiskih zbirki. Na primjer, pogledajte Et-Tirmidî: As�-S�ah�îh�, II tom, str. 308; Ibnu-l-Atîr: Usdu-l-gâbet, II tom, str. 12; Es-Sujûtî: Ed-Durru-l-mentûr, VI tom, str. 7; El-Muttaqî El-Hindî: Kenzu-l-‘ummâl (Hajderabad, 1312. poslije hidžre), str. 48. 49 Ibn Mâdže: Es-Sunen, str. 12; Ahmed: El-Musned, I tom, str. 174; En-Nesâ’î: El-Hasâ’is, str. 15-16; At-T ah âvî: Muškilu-l-âtâr, II tom, str. 309; El-Muhibb At -T abarî: D�ahâ’iru-l-‘uqbâ, str. 63. 50 Es-Sujûtî: Ed-Durru-l-mentûr, VI tom, str. 209; At -T abarî: Et-Tefsîr, X tom, str. 47; En-Nesâ’î: El-Has�â’is�, str. 20.

37

Moralni princip koji je evidentan u ovim Poslanikovim objavama takođe je

izražen u sljedećem hadisu koji su prihvatili svi mezhebi. Poslanik je rekao: “‘Alî

je uz istinu i istina je uz ‘Alîja. Gdje god se ‘Alî okrene, istina se (takođe) okrene

sa njim.” 51 Pravedan hilafet je stoga s pravom povjeren ‘Alîju i nikome drugom.

Još jedan važan hadis je onaj o Božjoj svjetlosti (H �adîtu-n-nûr). Sejjid ‘Alî

Hamadânî piše u svom djelu Meveddetu-l-qurbâ prenoseći od Selmâna El-Fârîsîja,

da je Poslanik rekao: “Ja i ‘Alî smo obojica stvoreni od jednog istog nûra (Božje

svjetlosti) četiri hiljade godina prije stvaranja Âdema, a kada je Âdem stvoren, taj

nûr je postavljen u njegovu kičmu. Tako smo nastavili da zauzimamo isto mjesto,

sve dok se nismo razdvojili u kičmi ‘Abdu-l-Mut taliba. Zbog toga je u meni

poslanstvo a u ‘Aliju hilafet.” U djelu Rijâd �u-l-fad �â’il, posljednje riječi gornjeg

hadisa navedene su na sljedeći način: “Onda me je On učinio Poslanikom, a ‘Alîja

zastupnikom (vas �ijj).” 52

13. ÛLU-L-EMR MORAJU BITI BEZGRIJEŠNI

Allah kaže u Kur’anu: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se

Poslaniku i zapovijednicima 53 vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se

Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas

rješenje ljepše” (4:59).

Ovaj ajet obavezuje muslimane na dvije pokornosti: prvo, pokornost prema

Allahu; drugo, pokornost Poslaniku i “zapovijednicima vašim” (ûli-l-emri

minkum). Raspored riječi pokazuje da je pokornost prema ûlu-l-emr isto onoliko

obavezna koliko i pokornost prema Božijem Poslaniku; jer ih inače Allah ne bi

sastavio zajedno u ovom ajetu.

51 El-Hat îb El-Hvârazmî: El-Menâqib, str. 56; El-H ammûjî: Ferâ’idu-s-simt �ajn, I tom, str. 176; El-Hatîb El-Bagdâdî: Târîh Bagdâd, XIV tom, str. 321. 52 Citat iz djela Mefâtîh�u-l-matâlib, str. 396; El-Gandžî: Kifâjetu-t�-t�âlib, str. 176. 53 Besim Korkut je ovu sintagmu preveo riječima‘predstavnicima vašim’; međutim, doslovni prijevod koji je koristio Rizvi pišući ovu knjigu glasi ‘zapovijednicima vašim’ (Prim. prev.)

38

Prije nego što razlučimo ko su ûlu-l-emr, bilo bi dobro da pogledamo

naredbu pokoravanja Božijem Poslaniku, i vidimo koliko je ona sveobuhvatna i

sveprožimajuća, i koliki je autoritet Allahovog Poslanika. Allah kaže u Kur’anu:

“A Mi smo poslali svakog poslanika zato da bi mu se, prema Allahovom

naređenju, pokoravali” (4:64). Poslanici i vjerovjesnici su se morali slušati i

slijediti; od sljedbenika se nije očekivalo da provjeravaju svako djelo Poslanika da

bi odlučili šta da poslušaju a šta ne. To jasno pokazuje da su Božiji poslanici bili

očišćeni od grijeha i pogreški, inače Allah ne bi naredio ljudima da se poslanicima

bezuslovno pokoravaju.

Postoje mnogi ajeti u kojima nam Allah naređuje da se pokoravamo

Poslaniku: “O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku, i ne

ništite djela svoja!” (47:33). 54 Allah takođe kaže, “Onoga ko se pokorava Allahu

i Poslaniku Njegovu, Oni će uvesti u džennetske bašče...” (4:13). 55 U istoj suri se

tvrdi, “Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Allahu” (4:80). U ovim, kao

i u brojnim drugim kur’anskim ajetima, pokornost Allahu je izjednačena sa

pokornošću Njegovim poslanicima. Ovakva naredba ne bi bila moguća da ti

poslanici nisu bili bezgriješni (ma‘s �ûm).

Sada obratite pažnju na sljedeći ajet: “I ne držite stranu onih koji

nepravedno postupaju...” (11:113). Slika je kompletna. Poslanicima se treba

pokoravati; griješnicima se ne smije pokoravati. Jedini zaključak je taj da poslanici

nisu bili griješnici i nisu činili nikakve greške. Drugim riječima, oni su bili

bezgriješni (ma‘s �ûm).

Zamislite samo kakva bi se nemoguća situacija stvorila da je bilo koji

poslanik počeo da podstiče svoje sljedbenike da čine greške ili grijehe. Jadni

sljedbenici bi bili osuđeni na Allahovo nezadovoljstvo u svakom slučaju. Ako bi

poslušali Poslanika i počinili taj grijeh, prekršili bi Allahovu naredbu i tako bi bili

lišeni milosti. Ako bi, sa druge strane, odbili da poslušaju Poslanika, opet bi

54 Takođe vidite ajete 3:32, 132; 5:92; 8:1, 20, 46; 24:54; 58:13; 64:12. 55 Takođe vidite ajete 4:69; 24:52; 33:71; 48:18.

39

prekršili Allahovu naredbu koja se odnosi na pokoravanje poslanicima. Dakle,

izgleda da poslanik koji nije bezgriješan može donijeti samo sramotu i osudu

svome narodu.

Što se tiče samog posljednjeg Božijeg Poslanika, Allah nam kaže: “Ono što

vam Poslanik da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite” (59:7). 56 To znači da

je dozvola ili zabrana Božijeg Poslanika uvijek bila u skladu sa Allahovom voljom

i On ih je uvijek odobravao. To dokazuje da je Božiji Poslanik bio bezgriješan.

Niko ne može biti siguran u naredbe čovjeka koji nije bezgriješan.

Evo još jednog ajeta: “Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će

Allah voljeti i grijehe vam oprostiti” (3:31). Ovdje Allahova ljubav zavisi od

slijeđenja Božijem Poslaniku. Obje ljubavi su zajedno spomenute: ako volite

Allaha, slijedite Poslanika; ako volite Poslanika, Allah će vas voljeti. Zar to ne

pokazuje da je Poslanik bio potpuno lišen mane bilo kakve vrste?

Nisu samo njegova djela bila Božije naredbe, nego su to bile i njegove

riječi. Allah kaže u Kur’anu: “On ne govori po hiru svome – to je samo Objava

koja mu se obznanjuje” (53:3-4). Ovdje vidimo najveći stepen bezgriješnosti koji

se može zamisliti.

Takođe, postoji nekoliko ajeta u kojima je Božiji Poslanik opisan na

sljedeći način: “On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete

Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči...” (62:2). 57 Kako

može Poslanik da druge očisti od grijeha i mana, ako sam nije od njih očišćen?

Kako može čovjek da druge nauči mudrost ako sam nema dovoljno mudrosti da

razluči šta je dobro a šta zlo; ili još gore, ako nema dovoljno jaku volju da se

odupre činjenju zla? Poslanik je morao da poduči ljude Allahovoj Knjizi, što znači

da je on poznavao Božije naredbe. On je morao da ih očisti i nauči mudrosti.

Dakle, to znači da je on sam bio čist i mudar.

56 Besim Korkut je ovaj ajet preveo “Ono što vam Poslanik kao nagradu da...” ali u arapskom tekstu ne stoje riječi ‘kao nagradu’ . Stoga smo se odlučili na doslovan prijevod (prim. prev). 57 Takođe vidite ajete 2:129; 3:164.

40

Svjedok savršenstva Poslanikovog karaktera je i sljedeći kur’anski ajet:

“Jer ti si, zaista, najljepše ćudi” (68:4). Čovjek koji čini greške ne zaslužuje

ovakve komplimente.

Svi ovi ajeti jasno pokazuju sljedeće dvije činjenice:

Prvo: Autoritet Božijeg Poslanika nad vjernicima bio je bezgraničan i

podrazumijevao je sve okolnosti. Svaka stvar koju je on naredio, pod bilo kojim

okolnostima, na bilo kojem mjestu, u bilo koje vrijeme, morala se bezuslovno

izvršiti.

Drugo: Taj vrhovni autoritet mu je dat zbog toga što je on bio bezgriješan

(ma‘sûm) i lišen svake vrste mane ili grijeha. U protivnom, Allah nam ne bi

naredio da mu se bezpogovorno pokoravamo.

U ajetu u kome se spominju ûlu-l-emr, našim zapovjednicima je dat

istovjetan autoritet nad muslimanima, jer su i Poslanik i ûlu-l-emr zajedno

spomenuti i vezani za istu riječ ‘etî‘û’ – ‘pokoravajte se’. To znači da je pokornost

zapovijednicima istog ranga kao i pokornost Poslaniku.

Iz toga prirodno slijedi da i ûlu-l-emr takođe moraju biti bezgriješni i lišeni

svake mane ili pogreške. Da nije tako, pokornost njima ne bi bila ujedinjena sa

pokornošću Poslaniku. Emîru-l-mu’minîn ‘Alî ibn Ebî T âlib ‘alejhi-s-selâm je

rekao: “Ne smije se pokoravati onome ko se ne pokorava Allahu; uistinu prava

pokornost pripada Allahu, Njegovom Poslaniku i zapovjednicima. Uistinu je Allah

naredio (ljudima) pokornost Božijem Poslaniku zbog toga što je on bio bezgriješan

i čist, i on ne bi rekao ljudima da odbiju pokornost Allahu; zaista, On je naredio

(ljudima) da se pokoravaju zapovijednicima zbog toga što su oni bezgriješni i čisti,

i ne bi naredili ljudima da odbiju pokornost Allahu.” 58

58 As -S adûq: ‘Ilelu-š-šerâ’i‘, I tom, str. 123.

41

14. ULU-L-EMR: DA LI SE TO ODNOSI NA MUSLIMANSKE

VLADARE?

Mnogi od naše sunitske braće smatraju da se riječi ûlu-l-emr odnose na

muslimanske vladare. Ovakvo tumačenje se ne zasniva ni na kakvom logičkom

rezonovanju; ono se zasniva isključivo na istorijskim obrtima. Većina muslimana

je ostala u podređenom položaju u odnosu na monarhe i vladare, koji su uvijek

iznova tumačili Islam i Kur’an na način koji zadovoljava one na vlasti. Istorija

muslimana, više nego istorija bilo kojeg naroda, ispunjena je imenima vladara čija

je nepravda i tiranija potamnila ime Islama, kao što će biti ukratko izneseno u

kasnijem dijelu ove knjige. Takvi vladari su oduvijek postojali i uvijek će ih biti.

A nama je rečeno da su oni ûlu-l-emr koji se spominju u kur’anskom ajetu.

Da nam je Allah naredio da se pokoravamo takvim vladarima, muslimani bi

bili dovedeni u nemoguću situaciju. Jadni sljedbenici bi bili osuđeni na Allahovo

nezadovoljstvo, bez obzira šta budu radili. Ako bi se pokoravali tim vladarima,

prekršili bi Allahovu naredbu koja glasi: “Ne pokoravajte se griješniku.” A ako bi

odbili da se pokore takvim vođama, ponovo bi prekršili Allahovu naredbu da se

“pokoravamo muslimanskim vladarima.” Dakle, ako prihvatimo ovakvo

tumačenje, muslimani će biti osuđeni na vječnu nemilost bez obzira da li se

pokoravaju ili ne pokoravaju svojim griješnim vladarima.

Takođe, postoje muslimanski vladari različitih vjerovanja i ubjeđenja.

Postoje sljedbenici šafijske, vehabijske, malikijske, hanbelijske, kao i šiitske i

ibaditske škole. Kada bismo prihvatili ovakvo tumačenje, onda bi suniti koji žive u

zemlji gdje vlada ibadijski sultan (kao što je Oman) morali slijediti ibadijske

vjerske postulate, dok bi oni koji žive u zemlji kojom vlada šiitski vladar (kao što

je Iran) morali slijediti šiitsko vjerovanje. Imaju li takvi ljudi dovoljno hrabrosti i

ubijeđenja da slijede sopstveno tumačenje do njegovog logičkog kraja?

42

Poznati sunitski komentator, Fahru-d-Dîn Er-Râzî, zaključio je u svom

djelu Tefsîru-l-Kebîr 59 da iz ovog ajeta slijedi da ûlu-l-emr moraju biti

bezgriješni. On tvrdi da je Allah naredio ljudima da se bespogovorno pokoravaju

zapovijednicima, pa je stoga nužno da oni budu bezgriješni. Ukoliko postoji

ikakva mogućnost da oni počine grijeh (a grijeh je zabranjen), to će značiti da

čovjek mora da im se pokorava, a u isto vrijeme da im odbije pokornost što se tiče

toga djela. To je, naravno, nemoguće! A onda, kako bi odvratio svoje čitaoce od

Ehlu-l-bejta, on je izmislio teoriju po kojoj je čitav muslimanski ummet

bezgriješan.

Ova teorija je jedinstvena, jer se niti jedan muslimanski učenjak nikada nije

složio sa njom, niti se ona bazira na bilo kakvom hadisu. Veoma je začuđujuće da

Er-Râzî prihvata da je svaki individualni pripadnik muslimanskog ummeta

griješan, a i dalje tvrdi kako su oni svi zajedno bezgriješni. Čak i učenik iz

osnovne škole zna da, kada saberemo dvije stotine krava sa dvije stotine krava,

kao rezultat dobijamo četiri stotine krava, a ne jednog konja! Ali, Er-Râzî kaže da,

kada saberemo sedamdeset miliona griješnika sa sedamdeset miliona griješnika,

dobijamo jednog bezgriješnog čovjeka! Želi li on to da mi povjerujemo kako su

svi pacijenti bolnice za mentalno oboljele, skupljeni zajedno, jednaki jednom

čovjeku zdravog razuma? 60

Poznati orijentalni pjesnik Iqbâl je rekao: “Umovi dvije stotine magaraca ne

mogu stvoriti misao jednog čovjeka” (Ke az magaz dô s �ad har fekr jek ensân nemî

âjad).

Očigledno, on je zbog svog velikog znanja uspio zaključiti da ûlu-l-emr

moraju biti bezgriješni (ma‘s�ûm), ali ga je njegova predrasuda natjerala da kaže

kako je islamski ummet u cjelini bezgriješan.

59 Er-Râzî: Et-Tefsîru-l-kebîr, X tom, str. 144. 60 Iako mi veoma poštujemo mišljenja drugih ljudi, a to pogotovo važi za vjerovanja naše sunitske braće, u isto vrijeme autor nije imao nikakvu drugu alternativu nego da ovim primjerima kritikuje mišljenje Er-Râzîja. Naravno, mi ne smatramo da je ovo Er-Râzîjevo mišljenje ujedno i vjerovanje sve sunitske braće. (Izdavač)

43

Takođe, on se nije zadržao na ajetu dovoljno dugo da primijeti kako on

sadrži riječi “minkum” (između vas) koje pokazuju da će spomenuti ûlu-l-emr biti

dio muslimanskog ummeta, a ne cijeli muslimanski narod. A ako se cijelom

muslimanskom ummetu treba pokoravati, ko će onda ostati po strani da se

pokorava?

15. PRAVO ZNAČENJE RIJEČI ÛLU-L-EMR

Vratimo se sada ispravnom tumačenju navedenog ajeta.

El-Imâm Dža‘fer Al-Sâdiq, ‘alejhi-s-selâm, je rekao da je ovaj ajet objavljen

zbog ‘Alîja ibn Ebî Tâliba, H asana i H usejna, ‘alejhimi-s-selâm. Čuvši to, neko je

upitao imama: “Ljudi pitaju zašto Allah nije spomenuo imena ‘Alîja i njegove

porodice u Svojoj Knjizi?” Imam je odgovorio: “Reci im da je objavljena naredba

da se klanja salât (namaz), ali Allah nije spomenuo da li treba klanjati po tri ili

četiri rek‘âta (dijela); Božiji Poslanik je to objasnio u svim detaljima. Objavljena

je naredba da se daje zekât, ali Allah nije rekao da se daje po jedan od svaka četiri

dirhama; Božiji Poslanik je to objasnio. Naređen je h �adždž (hodočašće u Mekku),

ali Allah nije rekao da se tavâf (obilaženje oko Ka‘be) treba izvršiti sedam puta –

Božiji Poslanik je to objasnio. Na isti način, objavljen je ajet “Pokoravajte se

Allahu i pokoravajte se Poslaniku i vašim zapovijednicima,” a on je objavljen

zbog ‘Alîja, Hasana i H usejna (ع).” 61

U djelu Kifâjetu-l-eter, postoji hadis koji prenosi Džâbir ibn ‘Abdillâh El-

Ansârî, kao objašnjenje za ovaj ajet. Kada je on bio objavljen, Džâbir je upitao

Poslanika: “Mi znamo za Allaha i za Poslanika, ali ko su naši zapovijednici čija je

pokornost sjedinjena sa pokornošću Allahu i tebi?” Poslanik je rekao, “Oni su

moje halife i imami muslimana nakon mene. Prvi od njih je ‘Alî, zatim H asan,

zatim H usejn, zatim ‘Alî, sin Husejnov; zatim Muhammad sin ‘Alîja, koji je u

Tevratu spomenut pod imenom El-Bâqir. O, Džâbire! Ti ćeš ga upoznati. Kada ga

44

vidiš, prenesi mu moj selâm. Njega će naslijediti njegov sin Dža‘fer Al-Sâdiq

(Istiniti); zatim Mûsâ, sin Dža‘fera; zatim ‘Alî, sin Mûsâa; zatim Muh ammad, sin

‘Alîja; zatim ‘Alî, sin Muhammada; zatim Hasan, sin ‘Alîja. Poslije njega će doći

njegov sin čiji će ime i patronim (kunjet) biti isti kao moji. On će biti

Hudždžetullâh (Allahov dokaz) na zemlji, i Baqijjetullâh (onaj koga je Allah

sačuvao da nastavi vjeru) među ljudskim rodom. On će pokoriti čitav svijet od

istoka do zapada. Toliko će ostati skriven od očiju svojih sljedbenika i prijatelja,

da će vjera u njegov imamet ostati jedino u onim srcima u kojima je Allah iskušao

vjeru.”

Džâbir je upitao, “O Božiji Poslaniče! Da li će njegovi sljedbenici imati

koristi od njegove sakrivenosti?”

Poslanik je odgovorio, “Da, tako mi Onoga Ko me je sa poslanstvom

poslao! Oni će biti vođeni njegovom svjetlošću i imati koristi od njegovog vilâjeta

(ljubavi, autoriteta) za vrijeme njegove skrivenosti, baš kao što ljudi imaju koristi

od sunca čak i kada je ono skriveno iza oblaka. O Džâbire! Ovo je dio Allahovih

skrivenih tajni i Njegovog čuvanog znanja. Čuvaj ga, osim od ljudi (koji zaslužuju

da znaju).” 62

Ovaj hadis je prenesen iz šiitskih izvora. Sunitski tradicionalisti ne iznose

toliko detalja; ipak, postoji mnogo sunitskih hadisa koji ukazuju na dvanaest

imama, kao što će biti objašnjeno u narednom poglavlju.

Sada, kada znamo ko su naši zapovijednici, jasno je da se pitanje

pokoravanja tiraninu uopšte ne postavlja. U ovom ajetu se od muslimana ne traži

da se pokoravaju vladarima koji mogu biti nepravedni, tirani, neznalice, sebičnjaci

i razvratnici. Od njih se zapravo traži da se pokoravaju dvanaestorici spomenutih

imama, koji su svi bili bezgriješni i lišeni zlih misli i djela. Pokornost njima ne

nosi u sebi nikakav rizik. Umjesto toga, ta pokornost nas štiti od svakog rizika, jer

61 El-‘Ajjâšî: Et-Tefsîr, I tom, str. 249-50; Fejd El-Kâšânî: Et-Tefsîr (Al-S�âfî), I tom, str. 364. 62 El-Hazzâz: Kifâjetu-l-atar, str. 53.

45

oni nikada neće izdati naredbu protiv Allahove volje i ophodiće se prema svim

ljudskim bićima sa ljubavlju, pravdom i jednakošću.

16. DVANAEST HALIFA ILI IMAMA

Sada bi bilo preporučljivo da spomenemo nekoliko dijelova 77. poglavlja

djela Jenâbî‘u-l-meveddet, čiji je autor El-H âfiz Sulejmân ibn Ibrâhîm El-Qundûzî

El- Hanefî. Tu je citiran dobro poznati hadis “biće dvanaest halifa, svi će biti iz

plemena Kurejš,“ koji se nalazi u mnogim knjigama, uključujući i one zbirke

hadisa koje su sastavili El-Buhârî, Muslim, Ebû Dâvûd i Et-Tirmidî. Autor citira

mnoge hadise, čak i riječi Božijeg Poslanika: “Ja, ‘Alî, Hasan, Husejn i devet

Husejnovih potomaka smo čisti i bezgriješni.”

On takođe citira da je Božiji Poslanik rekao imamu H usejnu: “Ti si

zapovijednik, brat zapovijednika; ti si Imam, sin Imama, brat Imama; ti si

(Allahov) Dokaz, sin (Allahovog) Dokaza, brat (Allahovog) dokaza i otac

devetorice (Allahovih) dokaza, od kojih će deveti biti El-Mehdî.”

Nakon što je citirao mnoge slične hadise, autor je napisao: “Neki učenjaci

su rekli da su hadisi (koji pokazuju da će biti dvanaest halifa poslije Božijeg

Poslanika) dobro poznati, iz mnogih lanaca prenosilaca (isnâd). Sada, kroz

proteklo vrijeme i kroz istorijske događaje, znamo da je u ovom hadisu Božiji

Poslanik mislio na dvanaest Imama i potomaka iz svog Ehlu-l-bejta iz sljedećih

razloga:

- Ovaj hadis se ne može odnositi na četvoricu pravovjernih halifa (el-

hulefâ’u-r-râšidûn) iz redova njegovih ashaba, jer je njih bilo manje od dvanaest;

- Takođe se ne može primijeniti ni na halife iz omajadske dinastije, jer (a) njih je

bilo manje od dvanaest; (b) svi su bili tirani i nepravednici, osim ‘Omera ibn

‘Abdi-l-‘Azîza; (c) oni nisu bili iz plemena Benû Hâšim, a Božiji Poslanik je u

jednom hadisu rekao da će “oni svi biti iz plemena Benû Hâšim...

46

- Takođe se ne može primijeniti ni na halife iz plemena Benû ‘Abbâs, jer

(a) njih je bilo više od dvanaest; (b) oni nisu odgovarali (zahtjevima) ajeta “Reci:

‘Ne tražim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim ljubavi prema (mojim)

najbližim rođacima’,” (42:23), niti su odgovarali hadisu o prekrivaču (h adît el-

kisâ’), (tj. oni su progonili potomke Božijeg Poslanika).

Zbog toga je jedini način tumačenja ovog hadisa prihvatanje da se on

odnosi na dvanaest Imama i potomaka iz Poslanikovog Ehlu-l-bejta, jer su oni bili,

u svoje vrijeme, najučevniji, najuzorniji, najbogobojazniji, najpobožniji, najboljeg

porijekla, najboljih vrlina, najčasniji pred Allahom; njihovo znanje je bilo

dobijeno od njihovog pretka (Božijeg Poslanika) preko njihovih očeva, putem

nasljedstva i putem direktnog Allahovog podučavanja.” 63

17. NEKOLIKO ČINJENICA O DVANAESTORICI IMAMA (ع)

Prvi Imam: EMÎRU-L-MU’MINÎN EBU-L-H ASAN ‘ALÎ EL-MURTAD Â (ع), sin

EBÛ TÂLIBA, rođen je 13. Redžeba, deset godina prije objavljivanja poslanstva

(600. godine po hrišćanskom računanju), u samoj Ka‘bi; postao je Imam nakon

smrti Božijeg Poslanika 28. Safera 11/632. godine; smrtno ga je ranio otrovnom

sabljom Ibn Muldžem, dok je klanjao u džamiji u Kufi (Irak), i preselio je na

ahiret nakon dva dana, 21. Ramad âna 40/661. godine. Sahranjen je u gradu En-

Nedžef El-Ešref (Irak).

Drugi Imam: EBÛ MUHAMMED EL-H ASAN EL-MUDŽTEBÂ (ع), sin

‘ALÎJA (ع), rođen je 15. Ramad âna 3/625. godine u Medini; otrovan je 7. ili 28.

Safera 50/670. godine u Medini.

Treći Imam: SEJJIDU-Š-ŠUHADÂ’ EBÛ ‘ABDILLÂH EL-HUSEJN, sin

‘ALÎJA (ع), rođen je 3. Ša‘bâna 4/626. godine u Medini; ubijen je kao šehid

47

zajedno sa svojim sinovima, rođacima i drugovima 10. Muharrema 61/680. godine

kod grada Kerbelâ’ (Irak). On i njegov stariji brat El-H asan su sinovi kćerke

Božijeg Poslanika s.a.v.s, koja se zvala Fâtimatu-z-Zehrâ’ (ع).

Četvrti Imam: EBÛ MUH AMMED ‘ALÎ ZEJNU-L-‘ÂBIDÎN, sin EL-

H USEJNA (ع) rođen je 5. Ša‘bâna 38/659. godine; otrovan je 25. Muharrema

94/712. ili 95/713. godine u Medini.

Peti Imam: EBÛ DŽA‘FER MUH AMMED EL-BÂQIR, sin ‘ALÎJA ZEJNU-L-

‘ÂBIDÎNA (ع) rođen je 1. Redžeba 57/677. godine u Medini; otrovan je 7. Du-l-

h idždžeta 114/733. godine u Medini.

Šesti Imam: EBÛ ‘ABDILLÂH DŽA‘FER EL-S ÂDIQ (ع), sin MUH AMMED EL-

BÂQIRA (ع) rođen je 17. Rebî‘u-l-evvela 83/702. godine u Medini; tu je i otrovan,

25 Ševvâla 148/765. godine.

Sedmi Imam: EBÛ-L-H ASAN EL-EVVEL, MÛSÂ EL-KÂZIM (ع), sin

DŽA‘FERA EL-SÂDIQA (ع) rođen je u mjestu El-Ebvâ’, sedam milja od Medine, 7.

Safera 129/746. godine; otrovan je 25. Redžeba 183/799. godine, u zatvoru

Harûna Er-Rešîda, u Bagdadu, a sahranjen u mjestu El-Kâz imijja blizu Bagdada

(Irak).

Osmi Imam: EBU-L-H ASAN ET-TÂNÎ, ‘ALÎ EL-RID Â (ع), sin MÛSÂ EL-

KÂZIMA (ع) rođen je u Medini 11. Du-l-qi‘deta 148/765. godine; otrovan 17.

Safera 203/818. godine u Mešhedu (Horâsân, Iran).

Deveti Imam: EBÛ DŽA‘FER ET-TÂNÎ, MUHAMMED AT-TAQÎ EL-

DŽEVÂD (ع), sin ‘ALÎJA EL-RID Â (ع) rođen je 10. Redžeba 195/811. godine u

63 El-Qundûzî: Jenâbî‘u-l-meveddet, str. 444-7.

48

Medini; otrovan u Bagdadu 30. Du-l-qi‘deta 220/835. godine. Sahranjen je pokraj

svog djeda u El-Kâz imijji.

Deseti Imam: EBU-L-H ASAN ET-TÂLIT, ‘ALÎ AN-NAQÎ EL-HÂDÎ (ع), sin

MUHAMMEDA EL-TAQÎJA (ع) rođen je 5. Redžeba 212/827. godine u Medini;

otrovan je u gradu Sâmarrâ’ (Irak) 3. Redžeba 254/868. godine.

Jedanaesti Imam: EBÛ MUH AMMED, EL-H ASAN EL-‘ASKERÎ (ع), sin

‘ALÎJA EN-NAQÎJA (ع) rođen je 8. Rebî‘u-t-tânîja 232/846. godine u Medini;

otrovan je u gradu Sâmarrâ’ (Irak) 8. Rebî‘u-l-evvela 260/874. godine.

Dvanaesti Imam: EBÛ-L-QÂSIM MUHAMMED EL-MAHDÎ (ع), sin EL-

H ASANA EL-‘ASKERÎJA (ع) rođen je 15. Ša‘bâna 255/869. godine u gradu

Sâmarrâ’ (Irak). On je naš sadašnji Imam; otišao je u Malu Skrivenost 260/874.

godine, koja je trajala do 329/844. godine. Tada je nastala Velika Skrivenost, koja

traje i danas. On će se ponovo pojaviti kada mu Allah to dozvoli, kako bi

uspostavio Allahovo Kraljevstvo na zemlji, ispunio svijet pravdom i jednakošću,

jer će do tada biti puna nepravde i tiranije. On je El-Qâ’im (onaj koji će ustati da

uspostavi Allahovu vlast); El-H udždžet (Allahov dokaz za Njegova stvorenja);

Sâh ib el-zemân (Gospodar našeg vremena) i Sâhib el-emr (onaj kome je dat Božiji

autoritet).

49

III DIO – SUNITSKO GLEDIŠTE

18. SUNITSKO GLEDIŠTE O HILAFETU

Većina današnjih sunita pripadaju aš‘aritskoj školi mišljenja, koja poput

mu‘tazilita vjeruje da je uspostavljanje imameta, odnosno hilafeta, nužno, te da je

vâdžib (islamska obaveza) da muškarci odrede halifu. Mu‘taziliti drže da je to

nužno sudeći prema razumu, dok aš‘ariti tvrde da je to nužno sudeći prema

tradiciji.

En-Nesefî piše u svom djelu El-‘aqâ’id: “Muslimani ne mogu opstati bez

imama koji će se pobrinuti za sprovođenje njihovih odluka, izvršavanje njihovih

kazni (h�udûd), odbranu njihovih granica, opremanje njihove armije, sakupljanje

njihovih poreza, suzbijanje krađa i razbojništava, predvođenje molitvi svakoga

petka i Bajrama, smirivanje svađa koje se dese između ljudi, odluke o dokazima

koji se tiču pravnih zahtjeva, vjenčanje maloljetnih koji nemaju staratelje i podjelu

ratnog plijena.” 64

“Suniti žele zemaljskog vladara... dok šiiti traže vladara koji će uspostaviti

nebesko carstvo na zemlji i stati na kraj svakom zlu ovoga svijeta.” 65

Suniti priznaju četiri principa za odabiranje halife:

1) Idžmâ‘: konsenzus ljudi koji imaju moć i položaj o određenom pitanju.

Slaganje svih sljedbenika Božijeg Poslanika nije potrebno, niti je nužno

obezbijediti pristanak svih osoba koje imaju moć i položaj u ummetu;

2) nominovanje od strane prethodnog halife;

3) Šûrâ, tj. odabiranje od strane izbornog tijela;

4) vojna moć: dakle, ko god bi došao na vlast vojnom silom, postao bi

halifa.

64 Et-Teftezânî: Šerh ‘Aqâ‘idi-n-nesefî, str. 185. 65 Miller, W.M.: prijevod djela Bâbu-l-hâdi ‘ašer, bilješke, str. 98.

50

Autor djela Šerh� el-meqâs �id je objasnio da, kada neki imam umre, a neka

osoba koja posjeduje tražene kvalifikacije za položaj halife (bez prisege na

vjernost, bej‘at, koja mu je inače trebala biti položena i bez naimenovanja od

strane prethodnog halife), zatraži to namještenje, njegov zahtjev za hilafet će biti

priznat pod uslovom da njegova moć pokori narod; a očigledno će se desiti isto i

ukoliko novi halifa bude neznalica ili nemoralan. Isto tako, kada halifa na ovaj

način silom dođe na vlast a nakon toga ga pokori neka druga osoba, on će biti

svrgnut, a osvajač će biti priznat za imama ili halifu. 66

19. KVALIFIKACIJE HALIFE

Suniti smatraju da je sljedećih deset uslova nužno za halifu:

1) da je musliman;

2) da je dostigao pubertet;

3) da je muškarac;

4) da je zdravog razuma;

5) da je hrabar;

6) da je slobodan, a ne rob;

7) da je dostupan, a ne skriven;

8) da je u stanju da vodi bitke i prozre ratne taktike;

9) da je pravedan (‘âdil);

10) da je u stanju da sudi i izrekne presude o pravnim i religijskim

pitanjima, odnosno, da bude mudžtehid. 67

Ali, posljednja dva uslova postoje samo u teoriji. Kao što smo u

prethodnom odjeljku citirali, čak i neznalica ili nemoralna osoba može postati

halifa. Zbog toga su uslovi ‘pravednosti’ i ‘znanja o religiji’ bez osnova.

66 Et-Teftezânî: Šerh el-meqâsid el-tâlibîn, II tom, str. 272. Takođe vidite djelo Fulku-n-nedžât fi-l-imâmet ve el-s�alât, I tom, str. 203, autori El-Hâfiz ‘Ali Muhammed i Emîru-d-dîn. 67 El-Teftezânî, op. cit.

51

Oni smatraju da bezgriješnost (‘is �mat) nije nužan uslov za hilafet. Da bismo

potkrijepili ovu tvrdnju, navešćemo riječi Ebû Bekra koje je izgovorio na minberu

pred ashabima: “O ljudi,” rekao je, “postavljen sam za upravljača nad vama, iako

nisam najbolji od vas. Pomozite mi kada budem činio dobro, ispravite me ako

budem griješio. Treba da znate da mi s vremena na vrijeme dolazi šejtan. Zbog

toga, ako se razljutim, odvojite se od mene.” 68

Et-Teftezânî kaže u svom djelu Šerh ‘Aqâ‘idi-n-nesefî: “Imamu ne treba da

se oduzme imamet zbog nemorala ili tiranije.” 69

20. EBÛ BEKROV USPON NA VLAST

Svi prethodno navedeni principi izvode se iz događaja koji su uslijedili

nakon smrti Božijeg Poslanika s.a.v.s, a ne iz kur’anskih ajeta i hadisa.

Prema mišljenju sunita, prve četiri halife se nazivaju el-hulefâ’u-r-râšidûn

(pravedne halife). Ispitajmo sada kako je nastala takva vladavina (el-hilâfetu-r-

râšida).

Odmah nakon smrti Božijeg Poslanika, muslimani iz Medine poznati pod

nazivom ensarije (ens �âr, tj. pomagači) okupili su se na mjestu koje se zvalo saqîfa

(pokriveni trijem) plemena Benû Sâ‘ida. Sudeći prema autoru djela Gijâtu-l-lugat,

to je bilo tajno mjesto gdje su se Arapi okupljali radi zlih radnji. 70 Tu je Sa‘d ibn

‘Ubâda, tada već bolešljiv, bio doveden na uzdignutu stolicu i postavljen da sjedi

na njoj, zaogrnut plaštom, kako bi mogao biti izabran za halifu. Sa‘d je tada održao

govor u kojem je nabrajao vrline ensarija i rekao im da preuzmu hilafet prije nego

što to učini neko drugi. Ensarije su se složili i rekli da žele da im on bude halifa.

Ali, onda su se između sebe započeli pitati: “Kakav odgovor ćemo dati

muhâdžirima (izbjeglicama iz Mekke) iz plemena Kurejš ako se suprotstave ovome

potezu i iznesu sopstveni zahtjev?” Jedna grupa je rekla, “Reći ćemo im – hajde da

68 El-Suyût î: Târîhu-l-hulefâ’, str. 71. 69 Et-Teftezânî, op. cit.

52

imamo jednog vladara između vas i jednoga vladara od nas.” Sa‘d je rekao, “Ovo je

prva slabost koju ste pokazali.”

Neko je obavijestio ‘Omera ibn El-Hattâba o ovom okupljanju uz riječi:

“Ako uopšte želiš da dostigneš čast upravljanja, moraš otići u saqîfu prije nego što

bude prekasno i teško da se promijeni ono o čemu se tamo odlučuje.” Kada je čuo

te vijesti, ‘Omer je sa Ebû Bekrom požurio u saqîfu. Ebû ‘Ubejda ibn El-Džerrâh ih

je takođe pratio.

El-Tabarî, Ibnu-l-Atîr, Ibn Qutejba 71 i drugi nadalje tvrde da, čim su Ebû

Bekr, ‘Omer i Ebû ‘Ubejda stigli u saqîfu i samo što su zauzeli mjesta, Tâbit ibn

Qajs je ustao i počeo nabrajati vrline ensarija i predložio da bi mjesto halife trebalo

biti ponuđeno nekome od njih. Prenosi se da je ‘Omer kasnije rekao: “Kada je

govornik ensarija završio svoj govor, naumio sam da govorim jer sam se već bio

sjetio nekih važnih činjenica, ali mi je Ebû Bekr dao znak da šutim. Tako sam

prišutio. Ebû Bekr je bio kompetentniji i imao je više znanja nego ja. On je onda

rekao iste stvari kojih sam se ja sjetio i izrazio ih na još bolji način.”

Sudeći prema djelu Revd �at al-s �afâ’, Ebû Bekr se obratio skupu u saqîfi

sljedećim riječima: “Skupino ensarija! Mi priznajemo vaše dobre kvalitete i vrline.

Mi takođe nismo zaboravili vaše borbe i napore kako bi se promovisao cilj islama.

Ali, čast i poštovanje koje među Arapima imaju Kurejši ne uživa ni jedno drugo

pleme, a Arapi se neće pokoriti nikome drugome osim Kurejšima.” 72

U djelu es-Sîra el-H �alebijja, dodaje se: “Bilo kako bilo, činjenica je da smo

mi muhadžiri prvi prihvatili islamsku vjeru. Poslanik Islama bio je iz našeg

plemena. Mi smo Poslanikovi rođaci... i stoga smo mi oni koji imaju pravo na

hilafet... Bilo bi poželjno da vlast bude među nama a da vi preuzmete ministarska

mjesta. Mi nećemo djelovati ukoliko se ne konsultujemo sa vama.” 73

70 Gijâtu-d-dîn: Gijâtu-l-lugât, str. 228. 71 El-T abarî: Et-Târîh, IV tom, str. 1820; Ibnu-l-Atîr: El-Kâmil, izd. C. J. Tomberga, Leiden, 1897, II tom, str. 325ff; Ibn Qutejba: El-imâmet ve-s-sijâset, Kairo, 1387/1967, I tom, str. 18ff. 72 Mîr Hvând: Revd�at el-s�afâ’, II tom, str. 221. 73 El-H alabî: Es-sîra, III tom, str. 357.

53

Započele su žustre rasprave, tokom kojih je ‘Omer uzviknuo: “Tako mi

Allaha, ja ću ubiti onoga ko nam se sada suprotstavi.” El- H ubbâb ibn El-Mundir

ibn Zejd, ensarija iz plemena Hazredž, izazvao ga je riječima: “Tako mi Allaha, mi

nećemo dozvoliti nikome da vlada nama kao halifa. Jedan vladar mora doći od nas i

jedan od vas.” Ebû Bekr je rekao, “Ne, to ne može biti; naše je pravo da budemo

vladari a vaše da budete naši ministri.” El-H ubbâb je rekao, “O, ensarije! Nemojte

se pokoriti onome što ovi ljudi kažu. Budite čvrsti... Tako mi Allaha, ako se iko

usudi da mi se sada suprotstavi, odrezaću mu nos svojim mačem.” ‘Omer je

primijetio, “Tako mi Allaha, podvojenost nije preporučljiva u hilafetu. U jednom

režimu ne mogu biti dva kralja, a Arapi se neće složiti sa vašom vlasti, zato što

Poslanik nije bio iz vašeg plemena.”

El-Tabarî i Ibnu-l-Atîr zajedno tvrde da je između El-H ubbâba i ‘Omera

bila prilično duga razmjena riječi po ovom pitanju. ‘Omer je prokleo El-H ubbâba,

“Neka te Allah ubije.” El-H ubbâb je uzvratio, “Neka te Allah ubije.”

‘Omer je zatim stao pred Sa‘ada ibn ‘Ubadeta i rekao mu: “Želimo da vam

slomimo sve ruke i noge.” Razljućen ovom prijetnjom, Sa‘d je ustao i uhvatio

‘Omera za bradu. ‘Omer je rekao, “Ako iščupaš makar jednu dlaku, vidjećeš da se

stvari neće za tebe dobro završiti.” Onda je Ebû Bekr zamolio ‘Omera da se smiri i

bude civilizovan. ‘Omer je okrenuo lice od Sa‘da koji je govorio, “Tako mi Allaha,

da imam dovoljno snage tek da stojim, čuli biste lavove kako riču u svakom uglu

Medîne i sakrili biste se u rupe. Tako mi Allaha, mi bismo vas natjerali da se

ponovo pridružite onim ljudima među kojima si ti bio tek sljedbenik, a ne vladar.”

Ibn Qutejba kaže da, kada je Bešîr ibn Sa‘d, poglavica plemena ‘Avs, vidio

da su se ensarije ujedinjavale iza Sa‘ada ibn ‘Ubâdeta, poglavice plemena Hazredž,

savladala ga je ljubomora i ustao je da podrži zahtjev kurejšijskih muhadžira.

Usred te gužve, ‘Omer je rekao Ebû Bekru: “Pruži mi ruku kako bih ti dao

svoju prisegu na vjernost (bej‘at).” Ebû Bekr je rekao: “Ne, ti meni pruži ruku da ja

tebi dam prisegu, jer si ti jači od mene i podobniji za hilafet.” ‘Omer je uzeo Ebû

Bekrovu ruku i položio mu prisegu na vjernost uz riječi: “Moja snaga nema

54

nikakve vrijednosti kada se usporedi sa tvojim zaslugama i godinama. A ako ima

ikakve vrijednosti, onda će moja snaga pridodata tvojoj uspješno rukovoditi

hilafetom.”

Bešîr ibn Sa‘d je učinio isto. Pleme Hazredž mu je prigovorilo da to radi iz

ljubomore prema Sa‘du ibn ‘Ubâdetu. Tada su članovi plemena ‘Avs međusobno

porazgovarali i zaključili: da je Sa‘d ibn ‘Ubâda toga dana postao halifa, pleme

Hazredž bi se uvijek osjećalo superiornijim od plemena ‘Avs, pa niko iz plemena

‘Avs nikada ne bi dobio tu čast. Zbog toga su svi položili prisegu na vjernost Ebû

Bekru. Neko iz plemena Hazredž je potegao sablju, ali su ga ostali savladali.

Dok se događala čitava ova neprikladna prepirka, ‘Alî i njegovi prijatelji su

kupali tijelo Božijeg Poslanika i pobrinuli se za njegovu sahranu. Dok je sve to bilo

završeno, Ebû Bekr je postigao fait accompli.

Ibn Qutejba piše: “Kada je Ebû Bekr preuzeo hilafet, ‘Alî je bio doveden

pred njega jer je stalno ponavljao, “Ja sam Allahov rob i brat Allahovog

Poslanika.” Onda je naređeno ‘Alîju da položi prisegu na vjernost Ebû Bekru. ‘Alî

je rekao: “Ja imam više prava na hilafet od bilo koga od vas. Ja vam se neću zakleti

na pokornost. Zapravo biste vi morali meni položiti prisegu na pokornost. Sazvali

ste ensarije da vam polože svoju prisegu na osnovu vašeg krvnog srodstva sa

Allahovim Poslanikom. Vi nepravedno oduzimate hilafet od nas, članova njegove

kuće. Zar niste ensarijama kao razlog da imate bolja prava na hilafet od njih iznijeli

to što ste sa Poslanikom u rodbinskoj vezi, pa su vam predali vlast i prihvatili vaše

vodstvo? Zato taj isti razlog koji ste vi iznijeli ensarijama sada iznosim ja. Naši

odnosi sa Poslanikom, za vrijeme života kao i za vrijeme smrti, mnogo su bliži

nego odnosi bilo koga od vas. Ako ste vjerni svom argumentu, onda postupite po

pravdi; u protivnom znajte da ste se svjesno priklonili tiraniji.”

‘Omer je rekao, “Ukoliko ne položiš prisegu na vjernost, nećemo te

pustiti.” ‘Alî je uzviknuo, “Muzi što više možeš jer je vime u tvojim rukama. Učini

ga danas što jačim, jer će ti ga on sutra predati. ‘Omere, ja se neću pokoriti tvojim

55

naredbama; ja njemu neću položiti prisegu na vjernost.” Na kraju je Ebû Bekr

rekao, “O, ‘Alî! Ako ne želiš da položiš svoju prisegu, ja te na to neću prisiljavati.”

21. KRATAK PREGLED

Nekoliko aspekata prethodno navedenih događaja zaslužuju više pažnje:

1. Prema arapskoj tradiciji, kada bi se već neka osoba proglasila da bude

poglavica plemena, čak i od strane male grupe, ostali nisu voljeli da mu se

suprotstavljaju i podržavali bi ga, htjeli-ne htjeli. Taj običaj je imao u vidu ‘Abbâs,

Poslanikov stric, kada je rekao ‘Alîju: “Daj mi tvoju ruku da ti položim prisegu na

vjernost... jer kada se ta stvar jednom preuzme, niko mu neće tražiti da je se

odrekne.” Upravo je ovaj običaj ponukao Sa‘da da podstakne ensarije da

“preuzmu hilafet prije nego što to učini neko drugi.” Zbog njega je i ‘Omeru

rečeno da ode u saqîfu “prije nego bude prekasno i teško za njega da promijeni

ono što se tamo bude odlučilo.” Na kraju, zbog ovog običaja je većina muslimana

iz Medine prihvatila Ebû Bekra za halifu nakon što je to nekolicina ljudi učinila.

2. ‘Alî je bio veoma svjestan ovog običaja. Zašto je onda on odbio da pruži

ruku i prihvati ‘Abbâsovu prisegu, uz riječi, “Ko drugi osim mene može tražiti

ovakvu prisegu na vjernost?” 74

Razlog tome bila je činjenica da je ‘Alî znao da hilafet Božijeg Poslanika

nije bio poput poglavarstva nad nekim plemenom. Pravo na hilafet se nije

zasnivalo na izražavanju vjernosti od strane ljudi. To je bila odgovornost koju daje

Allah, a ne ljudi. Stoga, pošto je on već bio javno postavljen za imama od strane

Allaha preko Božijeg Poslanika, nije bilo potrebe da on požuri narodu i zatraži

njihovu pokornost. On nije želio da ljudi misle da se njegov imamet zasniva na

prisegi ljudi; da su mu oni došli na osnovu proglašenja na mjestu Gadîr Humma,

bilo bi dobro; a ako ne, gubitak je bio njihov, a ne njegov.

3. Sada ćemo se vratiti događajima saqîfe:

56

Dok je Božiji Poslanik još bio živ, njegova džamija je bila centar svih

islamskih aktivnosti. U njoj su donošene odluke o ratu i miru, u njoj su primane

delegacije, u njoj su održavana predavanja i u njoj se odlučivalo u sudskim

sporovima. Kada se pročula vijest o smrti Božijeg Poslanika, muslimani su se

skupili u toj istoj džamiji. Zašto su onda ljudi Sa‘da ibn ‘Ubâdeta odlučili da odu

gotovo pet kilometara od Medine kako bi se sreli u saqîfi, koja uostalom nije bila

mjesto na dobrom glasu? Zar to nije bilo zbog toga što su željeli da preotmu

hilafet bez znanja drugih ljudi a da zatim predstave Sa‘da kao već prihvaćenog

halifu? Ako imamo u vidu proglašenje na Gadîr Hummu i plemenski običaj u

Arabiji, ne može biti drugačijeg objašnjenja.

4. Kada su ‘Omer i Ebû Bekr saznali o tom skupu, bili su u džamiji, kao i

većina muslimana. Zašto oni nisu obavijestili ni jednu drugu osobu o tom

sastanku? Zašto su oni, zajedno sa Ebû ‘Ubejdom, tajno otišli? Da li je razlog

tome bila činjenica da su ‘Alî i pleme Benû Hâšim bili prisutni u džamiji i u

Poslanikovoj kući, a ‘Omer i Ebû Bekr nisu željeli da oni saznaju za zavjeru? Da li

su se možda uplašili da bi ‘Alî, ukoliko bi saznao za taj sastanak u saqîfi, možda

tamo i otišao, pa niko drugi ne bi imao nikakvu šansu da uspije?

5. Kada je Ebû Bekr isticao vrline muhadžira i napomenuo da su oni iz

plemena Božijeg Poslanika, zar nije znao da je bilo drugih ljudi koji su imali

mnogo jače pravo na hilafet jer su bili članovi same Poslanikove porodice i

njegovo sopstveno tijelo i krv?

Upravo je ovaj aspekat njihovih zahtjeva ponukao ‘Alîja ibn Ebî Tâliba,

‘alejhi-s-selâm, da kaže: “Oni su se prepirali snagom stabla (tj. plemena) i uništili

plod (tj. porodicu Božijeg Poslanika)” (Ih�tedždžû bi-š-šedžereti ve ed �â‘û el-

temeret). 75

Kada objektivno sagledamo ovaj događaj, ne možemo ga nazvati

“izborom,” jer glasači (svi muslimani rašireni po čitavoj Arabiji ili, u najmanju

74 Ibn Qutejba: El-imâma ve-s-sijâsa, I tom, str. 4; El-Mâvardî: El-ah�kâm el-sult ânijja, str. 7. 75 El-Rad î: Nahdžu-l-belâga, izdanje S ubhî El-S âliha, Bejrut, str. 98.

57

ruku, muslimani iz Medine) nisu znali ni da je trebalo da se održe izbori, a da i ne

govorimo o vremenu i mjestu gdje se to trebalo dogoditi. Pored glasača, čak ni

mogući kandidati nisu bili svjesni onoga što se dešavalo u saqîfi. Ponovo ćemo se

prisjetiti riječi imama ‘Alîja koje se odnose na ove dvije činjenice koje smo

spomenuli:

“Ako tvrdiš da si dobio vlast nad stvarima muslimana konsultovanjem,

Kako se to desilo kada su oni koje je trebalo konsultovati bili odsutni?

A ako si postigao uspjeh nad svojim protivnicima preko rodbinske veze (sa

Poslanikom),

Tada osim tebe postoji neko drugi ko ima veće pravo kod Poslanika i njemu

je bliži.

(Fe in kunte bi-š-šûrâ melikte umûrehum,

Fe kejfe bi hâdâ ve-l-mušîrûne gujjeb?

Ve in kunte bi-l-qurbâ h�adžedžte has îmehum,

Fe gajruke evlâ bi-n-nebijji ve aqreb.)” 76

Ovaj događaj ne možemo nazvati ‘selekcijom’, jer je većina renomiranih

Poslanikovih ashaba nije bila obaviještena o ovim događajima. ‘Alî, ‘Abbâs,

‘Utmân, T alha, Ez-Zubejr, Sa‘d ibn Ebî Veqqâs , Selmân El-Fârisî, Ebû Derr El-

Gifârî, ‘Ammâr ibn Jâsir, Miqdâd, ‘Abdu-r- Rah mân ibn ‘Avf – niko od njih nije

bio konsultovan, pa čak ni obaviješten.

Jedini argument koji se može ponuditi za ovaj hilafet bio bi sljedeći: kakva

god da je bila pravna pozicija događaja u saqîfi, budući da je Ebû Bekru prema

plemenskim običajima pošlo za rukom da uzme konce moći u svoje ruke, on je bio

‘ustavni’ halifa. Jednostavnim riječima možemo reći da je Ebû Bekr postao

‘ustavni’ halifa zbog toga što mu je pošlo za rukom da se nadmeće za vlast. Stoga

su muslimani koji su naučeni da glorifikuju ovaj događaj, indirektno naučeni i to

76 Ibid, izreka br. 190, str. 502-3. ‘Alîjeve riječi je citirao Eš-Šerîf El-Rad î pod izrekom 190. na sljedeći način: “Kako je to čudno! Zar može hilafet doći kroz drugovanje (sa Božijim Poslanikom) a ne kroz drugovanje (sa njim) i srodstvo (sa njim)?” Iznenađuje činjenica da je u izdanjima S ubhî El-S âliha i

58

da jedina stvar koja se uzima u obzir kod izbora jeste ‘moć’. Kada neko jednom

osigura svoj položaj na vladarskoj stolici, sve dolazi na svoje mjesto. On postaje

‘ustavni’ šef države.

Na kraju, morao bih citirati komentar samog ‘Omera, koji je bio idejni

tvorac ovog hilafeta. Rekao je u jednom govoru tokom sopstvenog hilafeta:

“Dobio sam informaciju da je neko rekao, ‘Kada ‘Omer umre, ja ću položiti

prisegu na vjernost tome-i-tome.’ Niko ne bi smio biti zaveden na ovaj način, i

misliti da je prisega na vjernost koja je bila data Ebû Bekru, iako nenadana,

postala ispravna. Naravno, bila je nenadana, ali nas je Allah sačuvao od njenog

zla. Ali, ako neko poželi da je imitira, prerezaću mu grkljan.” 77

22. NOMINOVANJE ‘OMERA

Većina sunita vjeruje da je ono što se desilo u saqîfi bila manifestacija

“demokratskog” duha Islama. U pogledu tog vjerovanja, bilo je razumno očekivati

‘demokratske izbore’ (kakvo god bilo njihovo značenje u kontekstu saqîfe) koji bi

se nastavljali kao osnova islamskog hilafeta. Ali, to se nije desilo.

Ebû Bekr je bio ‘Omerov dužnik za uspostavljanje sopstvenog hilafeta, i

znao je da ‘Omer nije imao šanse ukoliko bi se narodu dalo pravo na izbor. Bio je

poznat kao otresit čovjek nezgodnog karaktera (faz �z�un ġalîz � el-qalb). Stoga je

odlučio da imenuje ‘Omera za svog nasljednika.

El-Tabarî piše: “Ebû Bekr je pozvao ‘Utmâna (Osmana) kada je umirao i

rekao mu da napiše naredbu za nominovanje, pa je počeo da mu diktira: ‘U Ime

Allaha, Milostivog, Samilosnog. Ovo je naredba ‘Abdullâha ibn Ebî Quh âfe (tj.

Ebû Bekra) za muslimane. Ovdje...’ Zatim se onesvijestio. ‘Utmân je dodao riječi:

‘Ja postavljam ‘Omera ibn El-Hattâba kao mog nasljednika među vama.’ Onda je

Muhammeda ‘Abduhua (Bejrut, 1973.) izostavljen dio rečenice “a ne kroz drugovanje (sa njim)”! Za potpunu verziju ove izreke, pogledajte djelo Ibn Ebî el-Hadîda, Šerh, Kairo 1959, XVIII tom, str. 416. 77 El-Buhârî: El-S�ah �îh�, odjeljak Kitâbu-l-muh�âribîn, Kairo, (n.d.), VIII tom, str. 210; El-T abarî: Et-Târîh, IV tom, str. 1821.

59

Ebû Bekr došao svijesti i rekao ‘Utmânu da mu pročita naredbu. ‘Utmân ju je

pročitao; Ebû Bekr je rekao, ‘Allahu Ekber’, bio je zadovoljan i prokomentarisao

je, ‘Ja mislim da si se ti uplašio da se ljudi ne bi međusobno slagali ukoliko bih

umro u takvom stanju.’ ‘Utmân je odgovorio, ‘Da.’ Ebû Bekr je odgovorio, ‘Neka

te Allah nagradi u ime Islama i muslimana’.” 78 Tako je pismo o naimenovanju

bilo završeno i Ebû Bekr je naredio da se ono pročita pred muslimanima.

Ibn Ebî-l-H adîd El-Mu‘tazilî piše da, kada se Ebû Bekru povratila svijest, i

kada je pisar rekao šta je napisao a Ebû Bekr čuo ime ‘Omera, upitao ga je, ‘Kako

si ovo napisao?’ Pisar je rekao, ‘Nisi ga mogao izostaviti.’ Ebû Bekr je odgovorio,

‘U pravu si’.” 79 Ubrzo nakon toga, Ebû Bekr je umro.

‘Omer je dobio hilafet ovim naimenovanjem. Ovdje se čovjek može

prisjetiti tragedije koja se desila tri ili četiri dana prije smrti Božijeg Poslanika. U

Muslimovom El-S �ah �îhu postoji hadis koji prenosi Ibn ‘Abbâs, koji glasi: “Tri dana

prije Poslanikove smrti, ‘Omer ibn El-Hattâb i ostali ashabi su bili prisutni pokraj

njega. Poslanik je rekao, ‘Dozvolite da vam sada putem oporuke napišem nešto

tako da poslije mene ne zalutate.’ ‘Omer je rekao, “Poslanik govori u delirijumu;

dovoljna nam je Allahova Knjiga.’ ‘Omerova izjava je izazvala ljutnju među

prisutnima. Neki su govorili da se Poslanikova naredba mora poslušati tako da on

može napisati šta god želi za njihovo dobro. Ostali su stali na ‘Omerovu stranu.

Kada su se tenzija i buka povećali, Poslanik je rekao, ‘Odlazite od mene’.” 80

Ovdje bi trebalo spomenuti nekoliko kur’anskih naredbi: “O vjernici, ne

dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa... da ne bi bila poništena vaša

djela, a da vi i ne primijetite” (49:2). Riječi Božijeg Poslanika su Allahova

objava: “On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje”

78 El-T abarî: Et-Târîh, str. 2138-9. 79 Ibn Ebî el-H adîd, Šerh�, I tom, str. 163-5. 80 Muslim: El-S�ah�îh, poglavlje Kitâb el-vas�ijjet, Bâbu-t-terki-l- vas�ijjet, V tom, str. 75-6; El-Buhârî: El- Al-S �ah�îh, Kairsko izdanje iz 1958, I tom, poglavlje Kitâbu-l-‘ilm, str. 38-9; IV tom, str. 85; VI tom, str. 11-12; VII tom, poglavlje Kitâb el-tib, str. 155-156; IX tom, poglavlje Kitâbu-l-i‘tis�âm bi-l-Kitâb ve-s-sunnet, str. 137. (Zanimljivo je primijetiti da svaki put kada Buhârî spomene da je Poslanik govorio u delirijumu, on izostavlja ime onoga ko je izgovorio te riječi; a tamo gdje parafrazira tu primjedbu pristojnijim riječima, on

60

(53:3-4). Od muslimana se očekivalo da slijede naredbe Božijeg Poslanika bez

ikakvih ‘ali’ ili ‘ako’: “Ono što vam Poslanik kao nagradu da to uzmite, a ono što

vam zabrani ostavite” (59:7).

A kada je taj Poslanik pet dana prije svoje smrti zaželio da zapiše naredbu

koja će spasiti muslimane od lutanja na krivom putu, bio je optužen da “govori u

delirijumu”.

Kada je Ebû Bekr, koji nije posjedovao takvu božansku zaštitu od

griješenja, počeo da diktira pismo o naimenovanju u tako kritičnom stanju da se

onesvijestio prije nego što je imenovao svog nasljednika, ‘Omer nije rekao da je

govorio u delirijumu!

Niko ne može biti siguran u to šta je Božiji Poslanik želio da napiše. Ali,

rečenica koju je izgovorio može nam dati ideju. U nekoliko situacija, Božiji

Poslanik je objavio: “O ljudi! Ja vam uistinu ostavljam iza sebe dvije najvrijednije

stvari, Allahovu knjigu i moje potomstvo koje sačinjavaju članovi moje porodice.

Dok god ih se iskreno držite, nikada nećete poslije mene zalutati.”

Kada je iskoristio iste riječi pet dana prije svoje smrti (“dozvolite da vam

sada putem oporuke napišem nešto tako da poslije mene ne zalutate”), bilo je lako

shvatiti da je Božiji Poslanik želio da napiše ono što im je bio govorio sve vrijeme

o Kur’anu i njegovoj porodici (Ehlu-l-bejtu alejhimi-s-selâm).

Možda je ‘Omer to pogodio, kao što je očigledno iz njegove izjave,

“Dovoljna nam je Allahova knjiga.” Želio je da Božijem Poslaniku dâ do znanja

kako on neće slijediti ‘dvije najvrijednije stvari’. Za njega je jedna bila dovoljna.

To je i sam priznao u razgvoru sa ‘Abdullâhom ibn ‘Abbâsom, u kojem je, između

ostalog, rekao: “Zaista je on (tj. Poslanik) za vrijeme svoje bolesti namjeravao da

objavi njegovo (‘Alîjevo) ime; pa sam ja to spriječio.” 81

jasno spominje ime govornika – ‘Omer.); Ibn Sa‘d: El-T�abaqât, II tom, str. 242, 324f, 336, 368; Ahmed: El-Musned, I tom, str. 232, 239, 324f, 336, 355. 81 Ibn Ebî el-H adîd, Šerh, XII tom, str. 21 (citat iz djela Târîh Bagdâd čiji je autor El-Hatîb El-Bagdâdî).

61

Možda bi riječ “delirijum” poslužila njegovom cilju čak i da je Poslanik

napisao naredbu. ‘Omer i njegove pristalice bi tvrdili da, pošto je napisana “u

delirijumu,” ona ne može imati nikakve vrijednosti.

23. EŠ-ŠÛRÂ – IZBORNO TIJELO

Nakon što je vladao oko deset godina, ‘Omera je smrtno ranio zoroastrijski

rob Fîrûz. ‘Omer je mnogo dugovao ‘Utmânu zbog pisma o njegovom

naimenovanju, ali nije želio da ga otvoreno imenuje kao svog nasljednika; niti je

dozvolio muslimanima da iskoriste svoj slobodan izbor nakon njegove smrti. Zato

je dovitljivo izmislio treći način. Rekao je: “Uistinu je Božiji Poslanik umro a da

je bio zadovoljan sa sljedećih šest ljudi iz plemena Kurejš: to su ‘Alî, ‘Utmân,

Talh a, Ez-Zubejr, Sa‘d ibn Ebî Vaqqâs i ‘Abdu-r-Rahmân ibn ‘Avf. Ja sam

odlučio da to (odabiranje halife) učinim putem konsultacije između njih, tako da

oni izaberu jednoga između sebe.”

Ova šestorica su bili pozvani kada se ‘Omeru približila smrt. Kada ih je on

pogledao, upitao je: “Dakle, svaki od vas želi da postane halifa poslije mene?”

Niko nije odgovorio, pa je ponovio pitanje. Onda je Ez-Zubejr rekao, “A po kojem

principu ćemo se diskvalifikovati? Ti si ga dobio (tj. hilafet) i upravljao, a mi

nismo manje vrijedni od tebe u plemenu Kurejš, niti po starini, niti po srodstvu (sa

Božijim Poslanikom).” ‘Omer je upitao, “Zar ne bi trebalo da vam kažem neke

stvari o vama?” Ez-Zubejr je rekao, “Reci nam, jer čak i ako te zamolimo da nam

ne kažeš, ti nas nećeš poslušati.” Onda je ‘Omer započeo da nabraja sve loše

osobine Ez-Zubejra, Talh e, Sa‘da ibn Ebî Vaqqâsa i ‘Abdu-r- Rah mâna ibn ‘Avfa.

Onda se okrenuo prema ‘Alîju i rekao, “Tako mi Allaha, ti si ga zaslužio

da nije tvoje vesele prirode. Ali, tako mi Allaha, ako biste vi postavili njega za

vašeg vladara, on bi vas sigurno vodio prema čistoj istini i putu prosvijetljenja.”

Onda se okrenuo prema ‘Utmânu i rekao: “Poslušaj me. Kao da gledam da

su ti Kurejši stavili ovu ogrlicu (hilafeta) oko vrata zbog tvoje ljubavi; a onda si ti

62

navalio plemena Benû Umejja i Benû Ebî Mu‘ajt (Osmanovo pleme) ljudima na

pleća (kao vladare) i isključivo njima dao plijen (svih muslimana); stoga ti je došla

grupa arapskih vukova i ubila te u tvom krevetu. Tako mi Allaha, ako Kurejši tebi

daju hilafet, ti ćeš sigurno davati posebna prava plemenu Benû Umejja, a ako tako

učiniš, muslimani će te sigurno ubiti.” Onda je uhvatio ‘Utmâna za čelo i rekao,

“Dakle, ako se to dogodi, sjeti se mojih riječi, jer to se mora desiti.”

Onda je ‘Omer pozvao Ebû Talhu El-Ens arîja i rekao mu da nakon

njegovog pokopa mora skupiti pedeset ljudi iz redova ensarija, naoružanih

mačevima, i okupiti šest naprijed navedenih kandidata-glasača u jednoj kući, kako

bi se izabrao jedan od njih da bude halifa. Ako se petorica slože a samo jedan ne

složi, tome se mora odrubiti glava; ako se četvorica slože a dvojica ne slože, onoj

dvojici se mora odrubiti glava; a ako se trojica slože a trojica ne slože, onda neka

pobijedi izbor grupe u kojoj je ‘Abdu-r-Rah mân ibn ‘Avf, a ako se druga grupa ne

složi, moraju im se odrubiti glave. Ako prođu tri dana a oni ne mognu postići

sporazum, svima se mora odrubiti glava a muslimani neka budu slobodni da sami

odaberu sebi halifu. 82

Šiitski pisac Qut b el-Dîn Er-Râvendî prenosi da je, kada je ‘Omer odlučio

da prevagne grupa u kojoj bude ‘Abdu-r-Rah mân ibn ‘Avf, ‘Abdullâh ibn ‘Abbâs

rekao ‘Alîju: “Za nas je ovo opet izgubljeno. Ovaj čovjek želi da ‘Utmân bude

halifa.” ‘Alî je odgovorio, “Ja to takođe znam, ali ću ipak sjediti sa njima u odboru

za izbor halife, jer je ‘Omer makar na ovaj način javno prihvatio da ja zaslužujem

hilafet, dok je ranije tvrdio da se poslanstvo (nubuvvet) i imamet ne mogu sastaviti

u istoj porodici. Stoga ću učestvovati u odboru za izbor halife (šûrâ) kako bih

pokazao ljudima koliko su kontradiktorna njegova djela i njegove riječi.” 83

Zašto su Ibn ‘Abbâs i ‘Alî bili sigurni da je ‘Omer želio da ‘Utmân bude

halifa? To je bilo zbog sastava izbornog tijela (šûrâ) i uslova njegovog

funkcionisanja. ‘Abdu-r-Rahmân je bio oženjen ‘Utmânovom sestrom, a Sa‘d ibn

82 Ibid., I tom, str. 185-8; vidite takođe djelo El-imâmet ve-s-sijâset čiji je autor Ibn Qutejba, I tom, str. 23-27, te djelo Et-Târîh od pisca El-Tabarîja (egipatsko izdanje), V tom, str. 33-41.

63

Ebî Veqqâs i ‘Abdu-r-Rah mân su bili rođaci. Ako se uzme u obzir koliko su

porodične veze bile jake u Arabiji, bilo je nezamislivo da bi se Sa‘d suprotstavio

‘Abdu-r-Rahmânu ili da bi ‘Abdu-r-Rah mân zaboravio na ‘Utmâna. Dakle, tri

glasa su bila sigurna u korist ‘Utmâna, uključujući i odlučujući glas ‘Abdu-r-

Rahmâna.

Talh a ibn ‘Ubejdillâh je bio iz Ebû Bekrovog klana, a od dana saqîfe,

plemena Benû Hâšim i Benû Tejm nisu osjećali jedno prema drugom ništa drugo

do neprijateljstvo. Na ličnom planu, ‘Alî mu je ubio strica ‘Umejra ibn ‘Utmâna,

brata Mâlika ibn ‘Ubejdillâha i nećaka ‘Utmâna ibn Mâlika u bici na Bedru. 84

Bilo je nemoguće da bi on podržao ‘Alîja.

Ez-Zubejr je bio sin Safijje, ‘Alîjeve tetke, a nakon saqîfe, on je bio vadio

mač da se bori protiv onih koji su došli u ‘Alîjevu kuću da ga vode Ebû Bekru.

Bilo je razumno očekivati da će on podržati ‘Alîja. Ali, sa druge strane, on je

mogao pasti u iskušenje da pokuša pridobiti hilafet za samog sebe. Stoga je najviše

što je ‘Alî mogao očekivati bio glas Ez-Zubejra. Opet bi četvorica bila protiv njega

i on bi izgubio. Čak i da je Talh a podržao ‘Alîja, on ne bi mogao postati halifa

zbog toga što je u slučaju neriješenog glasanja pobjedu imala odnijeti strana na

kojoj je bio ‘Abdu-r-Rahmân ibn ‘Avf. 85

Nakon ove analize uslova izbora, rasprava o onome što se desilo prilikom

šure ima jedino akademski značaj. Talh a se povukao u korist ‘Utmâna, utičući

time na Ez-Zubejra da se povuče u korist ‘Alîja (ع) i Sa‘da u korist ‘Abdu-r-

Rahmân ibn ‘Avfa. Trećega dana, ‘Abdu-r-Rahmân ibn ‘Avf je povukao svoje ime

i rekao ‘Alîju da će glasati za njega ukoliko se ‘Alî zakune da će slijediti Allahovu

knjigu, Poslanikov sunnet i sistem Ebû Bekra i ‘Omera. ‘Abdu-r-Rah mân je

veoma dobro znao kakav će biti njegov odgovor. ‘Alî (ع) je rekao, “Ja slijedim

Allahovu knjigu, sunnet Božijeg Poslanika i moja sopstvena uvjerenja.” Onda je

83 Ibn Ebî el-H adîd, Šerh, str. 189. 84 Eš-Šejh El-Mufîd: El-Iršâd (sa persijskim prijevodom Šejha Muhammeda Bâqira Sâ‘idîja Horâsânîja), str. 65. Vidite takođe engleski prijevod I. K. A. Howarda, str. 47.

64

‘Abdu-r-Rahmân postavio iste uslove ‘Utmânu, koji ih je spremno prihvatio. Tako

je ‘Abdu-r-Rahmân proglasio ‘Utmâna za halifu. ‘Alî (ع) je rekao ‘Abdu-r-

Rahmânu: “Tako mi Allaha, ti si to uradio sa istom nadom koju je on (‘Omer)

imao kod svoga prijatelja.” (Mislio je da je ‘Abdu-r-Rah mân proglasio ‘Utmâna za

halifu nadajući se da će njega ‘Utmân nominovati za nasljednika. Onda je ‘Alî

rekao, “Neka Allah stvori neprijateljstvo između vas dvojice.” Nakon nekoliko

godina, ‘Abdu-r-Rah mân i Utmân su zamrzili jedan drugoga; nisu više progovorili

sve do ‘Abdu-r-Rah mânove smrti.

24. VOJNA PREVLAST

‘Utmân, treći halifa, bio je ubijen od strane muslimana koji nisu bili

zadovoljni sa njegovim nepotizmom. Prilike mu nisu dozvolile da odabere svog

nasljednika. Muslimani su tada, po prvi put, bili zaista slobodni da odaberu halifu

po sopstvenom izboru, pa su poletjeli prema ‘Alîjevim (ع) vratima.

Ali, tokom dvadeset i pet godina koje su prošle od smrti Božijeg Poslanika

s.a.v.s, priroda i pogledi muslimana su se promijenili do te mjere da su mnogi

istaknuti ljudi držali da je ‘Alîjeva administracija (koja je počivala na apsolutnoj

pravdi i jednakosti, baš kao i vlast Božijeg Poslanika) nepodnošljiva. Oni nisu

mogli zamisliti da se prema njima odnosi isto kao i prema nearapskim

muslimanima. Tako su se prvi pobunili Talha, Ez-Zubejr i ‘Â’iša, a onda je i

Mu‘âvija ustao protiv ‘Alîja (ع). Nakon ‘Alîjevog (ع) mučkog ubistva, El-Imâm

H asan (ع) je želio da nastavi rat protiv Mu‘âvije, ali je većinu njegovih oficira

dotle Mu‘âvija potkupio, dok su mnogi od njih mijenjali stranu i prilazili

neprijatelju kada bi bili poslati da presretnu Mu‘âviju. U takvoj situaciji, El-Imâm

H asan (ع) je morao prihvatiti Mu‘âvijinu ponudu da zaključe sporazum.

85 Ovu analizu je samom ‘Alîju alejhi-s-selâm pripisao El-Tabarî u djelu Et-Târîh, str. 35 (pogledajte fusnotu br. 19.). U ovome izvještaju, dijalog se odvijao između ‘Alîja (ع) i njegovog amidže ‘Abbâsa.

65

Nakon ovog sporazuma, suniti su tvrdili da je vojni udar ispravan način

dolaženja do ‘ustavnog’ hilafeta. Tako su nastala četiri ‘ustavna’ načina dolaženja

na vlast u hilafetu.

25. OPŠTI PREGLED

U domenu politike, obično se ustav neke zemlje priprema unaprijed, a kada

dođe vrijeme da se izabere vlada ili donesu zakoni, svaka funkcija se sprovodi

prema ustavnim odredbama. Šta god je usklađeno sa ustavom smatra se ispravno i

legalno, a sve što se kosi sa ustavom se odbacuje kao neispravno i ilegalno.

Pošto je prema sunitskom mišljenju bila dužnost ummeta da postavi halifu,

bilo je potrebno da ga Allah i Njegov Poslanik opskrbe sa ustavom koji sadrži

tačne detalje o proceduri za izbor takvog halife. A ukoliko to nije učinjeno, onda

su sami muslimani morali da unaprijed odobre ustavne mjere prije nego što krenu

da izabiru halifu.

Vrlo začuđuje činjenica da to nije učinjeno. Zbog toga mi sada nalazimo

jedinstven ‘nepisani ustav’ po kojemu djela ne slijede ustav jer on ne postoji;

umjesto toga, ustav slijedi prilike.

Najbolji argument koji suniti iznose da podrže svoj stav jeste taj da su

muslimani prvoga vijeka smatrali za svoju dužnost da postave halifu, i da su taj

čin smatrali toliko važnim da su propustili da prisustvuju sahrani Božijeg

Poslanika i otišli u saqîfu plemena Benû Sâ‘ida da riješe pitanje hilafeta. Iz toga

događaja oni su zaključili da je postavljanje halife bila dužnost ummeta. Međutim,

oni ne shvataju da šiiti dovode u pitanje ispravnost tog takozvanog ‘izbora’. Šiiti

tvrde da je taj čin bio protivzakonit; suniti tvrde da je on bio zakonit i ispravan.

Kako suniti mogu postaviti svoju tvrdnju kao svoj argument i dokaz? Postaviti

njihovu tvrdnju kao dokaz isto je kao i reći, “Ovo moje djelo je zakonito zbog toga

što sam ga ja tako učinio.” Koji sud pravde bi podržao takav argument?

66

26. SA PRAKTIČNE STRANE...

Ako se ostavi po strani akademska strana ovih metoda, pogledajmo sada

kakve su praktične efekte oni imali na muslimansko rukovodstvo i muslimanski

mentalitet.

Za trideset godina od smrti Božijeg Poslanika, svaki zamisliv način

dolaženja na vlast bio je korišćen i kanonizovan: izbor, selekcija, naimenovanje i

vojni udar. Kao rezultat tome, danas svaki muslimanski vladar pokušava da

zauzme položaj halife i “duhovnog vođe” svih muslimana, i upravo je taj osnovni

nedostatak u pogledu na vlast oduvijek bio i jeste temeljni uzrok političke

nestabilnosti u muslimanskom svijetu. Svaki muslimanski vođa koji je, kao

musliman, naučen da je vojni udar ustavan način da se dođe do hilafeta, pokušava

da oslabi druge muslimanske vladare tako da bi sam mogao postati vrhovni vladar

među muslimanskim vođama. Na ovakav način, ovaj ‘ustav’ je direktno doprineo

slabosti muslimana u svijetu.

Osim toga, pogledajmo još jednom kako su ove ‘sveobuhvatne’ metode

pokazale odmah nakon što su bile izmišljene. Ta četvorostrana granica hilafeta je

toliko nesigurna da u njega svako može ući,bez obzira na njegovo znanje ili

karakter. Prvi halifa nakon Mu‘âvije bio je njegov sin Jezîd, kojega je Mu‘âvija

imenovao i koji je imao neosporivu vojnu prevlast. Muslimani su mu položili

prisegu na vjernost još za vrijeme Mu'âvijinog života; dakle, prisutna je bila i

idžmâ‘. Prema tome, on je bio ‘ustavni’ halifa. Ali, kakva je bila njegova vjera i

njegov karakter?

Jezîd je bio čovjek koji je glatko odbio da vjeruje u Božijeg Poslanika.

Otvoreno je iznio svoje vjerovanje u stihovima koje smo ranije naveli: “Pleme

Hâšim se poigralo da bi dobilo kraljevstvo, a zapravo nije bilo nikakvih vijesti (od

Allaha) niti je sišla Objava.” 86

86 Pogledajte bilješku br. 10 iz prvog dijela knjige.

67

On nije vjerovao ni u Sudnji dan, jer je rekao: “O, moji voljeni! Ne vjerujte

da ćete me sresti nakon smrti, jer ono što su vam rekli o podizanju iz mrtvih radi

suda je samo legenda koja čini da srce zaboravi na zadovoljstva ovog stvarnog

svijeta.” 87

Nakon što je postao halifa, on je otvoreno ismijavao islamske molitve i

pokazao svoje nepoštovanje za religiju oblačeći odjeću vjerskih učenjaka na pse i

majmune. Kockanje i igra sa medvjedima bili su njegova najmilija zanimacija.

Provodio je sve svoje vrijeme pijući (vino), bez obzira na mjesto ili vrijeme i bez

ikakvog oklijevanja. Nije imao poštovanja ni za jednu ženu, čak ni za one žene

koje su mu bile zabranjene kao što su pomajka, sestra, tetka ili kćerka. Sve one su

bile poput svih ostalih žena u njegovim očima.

On je poslao svoju armiju u Medinu. Taj sveti grad Božijeg Poslanika bio je

drsko opljačkan. Tri stotine djevojaka, između ostalih žena, bile su napadnute i

obeščašćene od strane njegovih vojnika. Tri stotine recitatora Kur’ana (qurrâ’) i

sedam stotina ashaba Božijeg Poslanika brutalno su ubijeni. Sveta džamija Božijeg

Poslanika bila je zatvorena mnogo dana; Jezîdova armija ju je koristila kao štalu.

Psi su u njoj nalazili sklonište a minber Božijeg Poslanika bio je oskrnavljen.

Na kraju, zapovijednik armije je natjerao ljude iz Medine da se pokore

Jezîdu zaklinjući mu se na vjernost sljedećim riječima: “Mi smo Jezîdovi robovi;

od njega zavisi hoće li nam vratiti slobodu ili će nas prodati na pijaci robova.” Oni

koji su željeli da mu se zakunu uz uslov da Jezîd slijedi kur’anske naredbe i sunnet

Božijeg Poslanika su bili ubijeni. 88

Onda je armija, na Jezîdovu naredbu, krenula na Mekku. Najsvetiji Allahov

grad je bio opsjednut. Nisu mogli da uđu u grad, pa su koristili mendžanîq

(katapult, staro oružje koje se koristilo za bacanje teškog kamenja na udaljene

87 Sibt ibn El-Dževzî: Tedkiret, str. 291. 88 El-Suyut î: Târîhu-l-hulefâ’, str. 209. (Takođe pogledajte engleski prijevod od Majora i H. S. Jarretta, str. 213); Ebu-l-Fidâ’: Et-Târîh, I tom, str. 192; Sibt ibn El-Dževzî: Tedkiret, str. 288; Mîr Hvând: Revd �at el-s�afâ’, III tom, str. 66; Ibn Hadžer El-Hejtemî: El-S�avâ’iq el-muh �riqa, str. 79.

68

ciljeve). Time su bacali kamenje i zapaljene baklje u pravcu Ka‘be. Njen kisvet

(pokrivač) bio je zapaljen, a dio tog najsvetijeg zdanja bio je oštećen. 89

27. EL-VELÎD I HÂRÛN ER-REŠÎD

Ali, to nije bio izuzetak; tužno je da se to pokazalo kao opšte pravilo. El-

Velîd ibn Jezîd ibn ‘Abdi-l-Melik bio je još jedan halifa iz plemena Benû Umejja.

Bio je pijanica. Jedne noći je pio sa jednom od svojih konkubina, sve dok nisu čuli

ezan (poziv na molitvu) za fedžr (jutarnji namaz). On se zakleo da će konkubina

predvoditi molitvu. Ona je obukla halifinu odoru i predvodila molitvu u stanju

nečistoće i pijanstva. 90

Jednoga dana je silovao svoju maloljetnu kćerku u prisustvu njene

sluškinje. Ona je rekla da je to religija medžûsija (vatropoklonika), a ne Islam. El-

Velîd je odrecitovao stihove: “Čovjek koji brine zbog (jezika) ljudi, umire u tuzi;

čovjek koji prkosi dobija sva zadovoljstva.” 91

Hârûn Er-Rešîd, poznati halifa iz Hiljadu i jedne noći koji se smatra za

jednog od najvećih halifa, želio je da spava sa jednom od konkubina svog

pokojnog oca. Žena je s pravom podsjetila da bi to bio incest pošto je ona imala

isti položaj kao njegova majka. Hârûn Er-Rešîd je pozvao Qâdî (tj. kadiju,

šerijatskog sudiju) Ebû Jûsufa i zatražio mu da mu pomogne da pronađe način za

zadovoljavanje svoje požude. Qâd î je rekao: “Ona je samo robinja. Treba li da

prihvatiš sve što ona kaže? Ne. Ne prihvataj njene riječi kao istinite.” Tako je

halifa zadovoljio svoju požudu. Ibn Mubârek komentariše: “Ne znam ko je od ovo

troje bio nevjerovatniji: halifa koji je stavio ruku u krv i imovinu muslimana i koji

nije poštovao svoju pomajku; ili robinja koja je odbila da izvrši želju halife; ili

89 Ibid. 90 Ed-Dijâr Bekrî: Târîhu-l-hamîs, II tom, str. 320, kako je citirao Nevvâb Ah med Husejn Hân iz Pajânvâna u svom djelu Târîh Ah�medî, str. 328. (Ibn Šâkir: Fevâtu-l-vefejât, IV tom, str. 256-9. 91 Es-Suyût î: Târîhu-l-hulefâ’, str. 291.

69

kadija koji je dozvolio halifi da obeščasti svoga oca i spava sa tom konkubinom

koja mu je bila pomajka.” 92

28. POSLJEDICE VJEROVANJA U BOŽIJU PRAVDU

I BEZGRIJEŠNOST (‘ISMET) BOŽIJIH POSLANIKA

Objasnili smo da je sunitsko vjerovanje o ‘ustavnom hilafetu’ politički

oslabilo muslimane i natjeralo ih da se pokore svakome ko uspije da dođe na vlast,

bez obzira na njegove kvalifikacije ili karakter. Kao da to nije dovoljno, to ih je

primoralo da izmijene čitav svoj vjerski pogled i vjerovanje.

Prije svega, ogromna većina halifa je bila lišena svake pobožnosti i svakog

smisla za vjersko pristojno ponašanje. Kako bi opravdali hilafet takvih ljudi, oni su

tvrdili da su čak i Božiji poslanici činili grijehe. Tako je vjerovanje u bezgriješnost

Božijih poslanika (‘ismet) bilo izmijenjeno. 93

Budući da je bilo možda na stotine ljudi koji su imali više znanja,

pobožnosti i kvalifikacija za hilafet od halife na vlasti, oni su bili primorani da

kažu kako nema ništa loše u odabiranju inferiorne umjesto superiornije i

kvalifikovanije osobe. Kada su šiiti istakli da, sudeći prema razumu, odabrati

inferiornu osobu - kada je već superiorna osoba dostupna - znači počiniti zlo,

suniti su izjavili da ništa nije dobro ili zlo samo po sebi; sve ono što Allah odredi

postaje dobro, a sve što On zabrani, postaje zlo. 94

Što se tiče razuma, oni su odricali da on postoji bilo gdje u religiji. Nije

moguće dalje zalaziti u detalje i pokazati koliko je vjera sunita u ‘ustavni hilafet’

uticala na čitavo tkivo islamske teologije, ali će naredna kratka objašnjenja biti

dovoljna za ovu priliku.

92 Ibid. 93 Pogledajte autorovo djelo Poslanstvo, str. 9-18. 94 Pogledajte autorovo djelo Božija pravda, str. 1-2.

70

Da bi se zaštitile halife, jasno je da nisu samo Božiji poslanici bili lišeni

svoje bezgriješnosti, nego je i Allah bio lišen Svoje pravde. Iz ovoga stava jasno

možemo shvatiti veliku važnost ajeta koji je objavljen na Gadîr Hummu: “O

Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga, (tj. hilafet ‘Alîja ع)

– ako ne učiniš, onda nisi (uopšte) dostavio poslanicu Njegovu, a Allah će te od

ljudi štititi...” (5:67). Čistoća islamskih vjerovanja i djela zavisila je od ‘Alîjevog

hilafeta, a da ta jedina poruka nije prenesena, onda bi to bilo isto kao da nikakva

poruka nije ni bila objavljena. Sigurnost čitave religije je zavisila od ‘Alîjevog

hilafeta nakon Božijeg Poslanika.

29. DA LI JE ŠIIZAM NEDEMOKRATSKI?

Kada naši protivnici usporede slijed ranih halifa i imama, oni tvrde da je

šiizam nedemokratski. Svih dvanaest imama bili su iz iste porodice, dok su prve

četiri halife bile iz različitih klanova. Oni zaključuju da je sunitska škola mišljenja

u principu demokratska, a demokratija se smatra za najbolji sistem vladanja.

Šiizam se, po njihovom mišljenju, bazira na nasljednoj vlasti i zbog toga on ne

predstavlja dobar sistem.

Prvo, nijedan sistem vlasti nije dobar ili loš sam po sebi; on je onoliko

dobar ili loš koliko i osoba koja drži konce vlasti u svojim rukama. Prema tome,

šiitsko vjerovanje da je imam bezgriješan (ma‘sûm), lišen bilo kojeg nedostatka i

superioran u vrlinama, znači da će njegova vladavina biti najsavršenija i

najpravednija. Na jednoj strani je beskompromisna pravda imama ‘Alîja (ع), prvog

imama, za vrijeme njegovog kratkotrajnog imameta; sa druge strane je prihvaćen

hadis Božijeg Poslanika o posljednjem imamu, El-Mehdîju, prema kojem će on

“ispuniti čitavu zemlju pravdom i jednakošću, jer će biti puna tlačenja i nepravde.” 95 Naša postavka nije obična apstrakcija.

95 Ebû Dâvûd: Es-Sunen, IV tom, str. 106-9; Ahmed: El-Musned, I tom, str. 377, 430; III tom, str. 28; El-Hâkim: El-Mustedrek, IV tom, str. 557, 865.

71

Drugo, moramo imati na umu da su sve sunitske halife, počevši od Ebû

Bekra pa sve do posljednjeg abasidskog halife El-Musta‘sima Billâh (kojega je

ubio Hulâgu Hân 656/1258. godine), bile iz plemena Kurejš. Zar to ne znači da je

jedna familija vladala svim muslimanima od istočne Kine do Španije šest i pô

vijekova?

Treće, sunitski sistem hilafeta, kao što je ranije spomenuto, nikada se nije

zasnivao na demokratiji. Prvog halifu je muslimanima iz Medine nametnula šačica

ashaba; drugi halifa je bio nominovan od strane prvog; trećeg je nominalno

odabrala grupa od pet ljudi, a zapravo samo jedan. Mu‘âvija je ugrabio hilafet

pomoću vojnog udara. Prije njega, u najmanju ruku se radilo o oligarhiji; nakon

njega, nastaje monarhija.

Toliko o demokratiji ustavnih principa koji su korišteni. Šta je sa

ponašanjem tih ranih vlada sa tačke gledišta jednakosti, koja je osnovno počelo

demokratije?

‘Omer je donio odluku da nearapin ne može ništa naslijediti od Arapina,

osim ako je nasljednik rođen u Arabiji. 96 Ponovo se sunitski zakon vraća na rana

vremena, jer najvećim dijelom ne dozvoljava nearapinu da se oženi Arapkinjom,

niti je dozvoljeno nekurejšitu ili nehašimitu da se oženi ženom iz plemena Kurejš

ili Hašim. Prema šafijskom zakonu, rob, pa makar i ako je oslobođen, ne može se

oženiti slobodnom ženom. 97 Sve to uprkos Poslanikovoj poznatoj izjavi da:

“Nema nikakve prednosti Arapin nad nearapinom, niti nearapin nad Arapinom,

niti crnac nad bijelcem, niti bijelac nad crncem, osim po pobožnosti. Ljudi su od

Âdema, a Âdem je od zemlje.” 98

Isto tako, to se kosi sa prethodnim slučajevima takvih brakova koje je

Poslanik utemeljio kada je vjenčao svoju rođaku za Zejda ibn El-H ârita,

96 Mâlik: El-Muwat �t�a’, II tom, str. 60. 97 El-Džezîrî: El-fiqh ‘ale-l-medâhibi-l-arba’a, IV tom, str. 60. 98 Es-Suyût î: Ed-Durru-l-mentûr, VI tom, str. 98.

72

oslobođenog roba, i dao sestru ‘Abdu-r-Rahmâna ibn ‘Avfa (Kurejšijku) Bilâlu,

oslobođenom etiopskom robu, da se uda za njega. 99

Šiitski šerijat jasno tvrdi: “Dozvoljeno je vjenčati slobodnu ženu za roba,

Arapkinju za nearapa, Hašimitkinju za nehašimita i obrnuto. Isto tako, dozvoljeno

je udavati žene učenih ili bogatih porodica za muškarce slabog obrazovanja ili

necijenjenih profesija.” 100

Što se tiče podjele ratnog plijena, Poslanik je uspostavio sistem jednakosti;

trebalo ga je jednako podijeliti svima koji su učestvovali u nekoj određenoj bici.

Ebû Bekr je nastavio taj sistem, ali ga je ‘Omer promijenio 15. godine poslije

hidžre, samo četiri godine nakon Poslanikove smrti. Odredio je godišnje sume za

razne ljude, klanove i plemena: ‘Abbâsu, Poslanikovom amidži, dodijeljeno je

12,000 ili 25,000 dinara 101 godišnje; ‘Â’iša je dobijala 12,000 dinara; ostale

supruge Božijeg Poslanika svaka po 10,000 dinara; učesnici bitke na Bedru svaki

po 5,000; oni koji su se pridružili između Bedra i H udejbijje svaki po 4,000; oni

koji su se pridružili nakon H udejbijje i prije Qâdisijje svaki po 3,000 dinara. Suma

se postepeno smanjivala sve do dva dinara godišnje. 102

Ovaj sistem je korumpirao muslimansku zajednicu do te mjere da je

bogatstvo postalo njihov jedini cilj u životu i jedina korist od njihove religije.

Njihovi pogledi su postali materijalistički, tako da oni nisu mogli da tolerišu

sistem jednake podjele koji je ‘Alî, kao što smo to ranije napomenuli, ponovo

uspostavio, u svom prvom govoru koji je održao nakon što je preuzeo hilafet.

Citira se da je ‘Alî rekao:

“Svaki čovjek od ashaba Božijeg Poslanika, iz redova muhadžira i ensarija,

koji misli da je više vrijedan od drugih zbog svog drugarstva (sa Poslanikom),

neka zna da je blistava superiornost sutra pred Allahom, a njegova nagrada i plata

99 Ibnu-l-Qajjim: Zâdu-l-me‘âd, IV tom, str. 22. 100 El-Muh aqqiq El-Hillî: Šerâ’i‘u-l-Islâm, poglavlje Kitâbu-n-nikâh�, V tom, str. 300; El- Hakîm: Minhâdž el-s�âlih�în, poglavlje Kitâbu-n- nikâh�, II tom, str. 279. 101 Dinari su bili zlatni novac u ranoj muslimanskoj državi, a dirhami srebreni (prim. prev.). 102 El-Tabarî: Et-Târîh, (Anali I), V tom, str. 2411-4; R. A. Nicholson: A Litterary History of the Arabs, str. 187.

73

je od Allaha. (On ne bi smio prihvatiti nagradu na ovome svijetu.) Svaki čovjek

koji je odgovorio poziv Allaha i Njegovog Poslanika, prihvatio istinu naše religije,

ušao u nju i okrenuo se prema našoj qibli, ima sva prava Islama i vezan je

njegovim granicama. Vi ste Allahove sluge, a svo imanje je Allahova svojina; ono

će među vama biti jednako podijeljeno, nema u njemu prednosti jednoga nad

drugim...” 103

Oni koji su se za vrijeme dvadeset godina prije ‘Alîjevog hilafeta navikli na

nepravednu podjelu, savjetovali su ga i zatražili od njega kompromis, ali kada se

on pokazao neumoljivim kada su islamski principi bili u pitanju, oni su skovali

zavjeru protiv njega.

Nakon pobjede Omajadske dinastije, ova nejednakost među muslimanima

je još dalje otišla. Čak i ako bi neko prihvatio Islam, njemu ili njoj ne bi odmah

pripala prava muslimana. Na neki način, njihovo stanje je bilo gore od stanja

njihovih sunarodnika nemuslimana. Ovi drugi su morali plaćati samo džizju (porez

koji plaćaju nemuslimani u muslimanskoj državi), dok su muslimani morali plaćati

i džizju i zekât (porez koji plaćaju muslimani). Za vrijeme Omajadskog perioda

(izuzimajući dvije i pô godine za vrijeme vladavine Omera ibn ‘Abdi-l-‘Azîza),

džizja je bila nametnuta svim nearapima, uključujući tu i muslimane. 104

Nije teško zamisliti koliko malo je ovakva praksa pomogla islamsku stvar.

Vijekovima su čitave zemlje čiji su gradovi i prijestonice bili ‘islamski’, odbijale

da prihvate Islam. Čak i Berberi, (koji su nakon početnog otpora arapskoj invaziji

odgovorili i briljantno služili u Španiji pa čak i u Francuskoj), nisu u potpunosti

prešli na Islam sve do uspostavljanja prve šiitske kraljevine u Maroku. Kada je

Idrîs ibn ‘Abdillâh, praunuk El-Imâma H asana i osnivač dinastije Idrîsida (789-

985. godine po Isâ ع), krenuo u pohod protiv njih, većina su bili nemuslimani. To

je bio rezultat lošeg postupanja prema njima u ranijem periodu. Kada je Jezîd ibn

‘Abdi-l-Melik okupirao omajadski prijestol i postavio Jezîda ibn Ebî Muslima

103 Ibn Ebi el-Hadîd: Šerh, VII tom, str. 35-7; takođe vidite govor br. 126 El-Imâma ‘Alîja u njegovom djelu Nahdžu-l-belâga.

74

Dînâra kao namjesnika Maroka, čujemo da je ovaj drugi ponovo nametnuo džizju

onima koji su postali muslimani i natjerao ih ponovo u sela u kojima su živjeli

prije svog obraćenja. 105 Idrisidska promjena prakse i proširenje punih islamskih

prava na sve muslimane dovela je do obraćenja Berbera.

Smatra se da je ovo uzdizanje arabizma još više protkano kroz odluke ranih

vladara da, ako podanik u osvojenoj zemlji prihvati Islam, ne može biti prihvaćen

kao musliman ili dobiti svoja islamska prava ukoliko ne priđe kao klijent nekom

arapskom plemenu. Takvi klijenti su se nazivali mevâlî. Čak i tada, klijenti su bili

podvrgnuti ismijavanju i nejednakom ophođenju od strane njihovih aristokratskih

zaštitnika, a u isto vrijeme se nastavljalo sa njihovom eksploatacijom od strane

rastuće birokratije.

Kada je dvanaestorici bezgriješnih imama oduzeto pravo vlasti, Allah je

dao da se ukorijene razdor, neslaganje, haos i pogrešan izbor vladara, kao i

socijalna i rasna nejednakost.

30. DINASTIČKA VLAST?

Neki tvrde da šiitska škola smatra da je Poslanik želio da uspostavi

dinastičku monarhiju za svoju porodicu, u čemu očigledno nije uspio. Oni kažu da

je Poslanik bio iznad takvih sebičnih motiva, pa stoga šiitska škola ne može biti u

pravu. Ali, ti isti ljudi kažu da je Božiji Poslanik rekao, “el-e’immetu min qurejšin

– imami će biti iz plemena Kurejš.“ Da li će oni reći da ovaj hadis znači da je

Božiji Poslanik želio da osnuje kraljevstvo za svoje pleme? Da li će oni reći da je

Božiji Poslanik izgovorio ove riječi iz “sebičnih motiva”?

Ranije smo objasnili da je Ebû Bekr ušutkao ensarije iz Medine tako što je

rekao da je Božiji Poslanik bio iz plemena Kurejš, te da zato Arapi neće prihvatiti

za halifu nikoga ko nije iz toga plemena. Ovaj argument je zadovoljio ensarije.

104 El-Tabarî: Et-Târîh (Anali II), III tom, str. 1354, 1367. 105 El-Emîn: Islamic Shî‘ite Encyclopaedia, I tom, str. 38-41.

75

Snagom istog argumenta, da je član Poslanikove porodice (kao što je ‘Alî) postao

halifa, svi bi mu se pokorili i ne bi bilo nikakvih neslaganja ni poteškoća. Ovaj

aspekat naimenovanja ‘Alîja (ع) takođe su priznali i neki nemuslimanski pisci.

Sédillot je napisao: “Da je princip nasljedne vlasti (u korist ‘Alija ع) bio priznat na

početku, to bi spriječilo javljanje onih uništavajućih pretenzija koje su zagušile

Islam krvlju muslimana... Fatimin suprug je u sebi sjedinjavao pravo naslijeđa kao

zakoniti nasljednik Božijeg Poslanika, kao i pravo da bude izabran.” 106

Činjenica je da su takvi prigovarači potpuno promašili temu. Šiiti nikada

nisu tvrdili da “naslijeđe” ima neke veze sa imametom. Kao što smo ranije

objasnili, imam mora biti bezgriješan, superioran u odnosu na cijeli ummet po

svojim vrlinama, kao i mens �ûs � min-Allâh (postavljen od strane Allaha).

Ali, bila je to jedna od Allahovih blagodati, koju je dao Poslaniku Ibrâhîmu

i Poslaniku Muhammedu (neka je mir sa njima i sa njihovim potomstvom), da u

realnosti i u praksi svi imami koji su došli iza njih budu iz njihove porodice, i da

su svi oni koji su imali potrebne kvalifikacije za imamet budu među njihovim

potomcima.

_____________

Ovo djelo je prvi put objavljeno na našem jeziku u časopisu Muslimanski Život,

br. 30 – 34, juli 1998 – decembar 1999. godine. Kasnije je izašla i odvojena

knjiga, kod istog izdavača :

Dar al Tableegh, Jackets Lane, Harefield, Middlesex, UB9 6PZ, UK

Tel: 01923 823 606; Fax: 01923 823 132.

106 Sédillot, L. P. E. A.: Histoire des Arabes (arapski prijevod), str. 126-7.

76

« DMG » TRANSKRIPCIJA ARAPSKIH SLOVA

DMG transkripcija arapskog pisma, koju su zamislili njemački orijentalisti i

koja je nazvana po stručnom časopisu Die Deutsche Morgenländische Gesellschaft koji su uređivali, najrasprostranjenija je u stručnoj literaturi. Za onoga ko zna arapski, naučna transkripcija će biti korisnija ukoliko želi da konsultuje originalna djela. Međutim, pri prevođenju ovoga djela, odlučili smo da koristimo nešto izmijenjenu naučnu transkripciju onda kada su u našem jeziku već postojali određeni glasovi.

T – ث (t koje se izgovara kroz zube, kao throw)

D – ذ (d koje se izgovara kroz zube, kao mother)

Ğ – ج (ovdje : dž)

H – ح (grleno h)

H – خ (oštro h iz korijena jezika)

Š – �

T – � (t koje se izgovara tako što se rubovi jezika podignu do zuba)

Z – ظ (z koje se izgovara tako što se rubovi jezika podignu do zuba)

S – � (s koje se izgovara tako što se rubovi jezika podignu do zuba)

D – � (d koje se izgovara tako što se rubovi jezika podignu do zuba)

‘A – ع (‘a, ‘u koji se izgovaraju kod korijena jezika)

Ġ – غ (ovdje : g, izgovara se kod korijena jezika)

Q – �

H – ه

W – و (ovdje : v, ali se usne ne dotiču pri izgovoru)

Nadamo se da će ovo sažeto i djelo bogato fusnotama iz najpoznatije izvorne stručne literature izazvati interesovanje kod naših čitalaca, bilo da se zanimaju za komparativnu religiju ili opšte studije arapskog i muslimanskog svijeta.

Nataša Jevtović