From Darkness to Light:

as told by Al Akimoff

a story of Central Europe’s Transformation

Beatrice Simion 1963-2010

Dorim sǎ dedicǎm aceastǎ carte memoriei lui Beatrice Simion, decedatǎ la data de 1 August, la vȃrsta de 47 de ani, ȋn urma unor complicaţii cerebrale datorate unui accident de mașinǎ care a avut loc la data de 17 Iulie ȋn Timișoara, Romania.

Beatrice a cutreierat lumea ȋntreaga, a lucrat pe 5 continente. A organizat nenumǎrate tabere pentru copii și tineri, a condus echipe de misiune peste tot ȋn lume, a predat ȋn școli din TPM și seminarii pe diferite teme cum ar fi: Dezvoltarea Umanǎ, Copiii cu risc și Consiliere Pentru Copii Abuzaţi.

Soţul ei, Petricǎ, a fost o sursǎ incredibilǎ de ȋncurajare și suport pentru Beatrice. Relaţia lor a fost una profund dedicatǎ, plinǎ de supunere , respect reciproc și dragoste unu fatǎ de celǎlalt. Cei doi fii ai sǎi, Beniamin și Timotei, au fost bucuria ei și era foarte mȃndrǎ de ei.

Moartea ei a fost o pierdere atȃt pentru familia ei cȃt și pentru mulţi oameni din ȋntreaga lume. Viaţa ei a avut un impact asupra multor oameni ȋn multe feluri diferite, de aceea considerǎm cǎ este de cuviinţǎ sǎ ȋi dedicǎm aceastǎ carte despre moștenirea TPM ȋn Europa Centralǎ. Chiar dacǎ nu mai este printre noi, moștenirea pe care a lǎsat-o trǎiește ȋn fiecare dintre noi. Suntem responsabili sǎ ducem mai departe viziunea ei de a vedea tineri ȋmputerniciţi ȋn a-L cunoaște pe Dumnezeu și a-L face cunoscut ȋn Romȃnia, Europa Centralǎ și pȃna la marginile pǎmȃntului.

We would like to dedicate this book to the memory of Beatrice Simion. She passed away on the 1st of August, at age 47, from complications following a car accident which happened on the 17th of July in Timiṣoara, Romania.

Beatrice travelled the globe, ministering on 5 continents. She ran countless camps for children and youth, took outreaches all over the world, taught in seminars and YWAM schools on various subjects such as Human Development, Children at Risk and Counseling Children of Abuse.

Her husband, Peter, was an incredible source of encouragement and support for Beatrice. Theirs was a deeply committed relationship full of mutual respect and submission and obvious love for each other. Her two sons, Benjamin and Timothy, were her joy and she was so proud of them.

Her loss was not just felt by her family, but by many people throughout the world. Her life touched so many people in so many ways, and it is thus appropriate that we dedicate this book about the heritage of YWAM Central Europe to her. She may no longer be with us, but the legacy she left behind lives on in each of us. We are responsible to carry on her vision: to see young people released to know God and then to make Him known, in Romania, Central Europe, and throughout the world.

“Something doesn’t feel right here.” I whispered to my co-worker as our host went into the kitchen, ostensibly to get us a drink.It was 1972. We were in Romania, which was still under the iron-fisted rule of Nicolae Ceauşescu. The streets were crawling with secret police, military officials and secret informers. As we surveyed our surroundings in the communist-bloc apartment of this new contact, we both had the sense that we had been compromised. That this was a trap.My co-worker agreed with me. “We’ve got to get out of here as soon as possible!” Unfortunately our host had different ideas and tried everything in his power to get us to stay…Does this story sound like the beginning of another Cold War spy adventure? Although it was just as dangerous and full of intrigue, my partner and I weren’t spies for the CIA or MI6. We were ambassadors for a different kingdom. We were Bible smugglers with Brother Andrew and our mission was to bring the Gospel of Christ to the oppressed peoples of Eastern Europe and the USSR.I will never forget that trip to Romania. While all of our missions to Eastern Europe were dangerous, Romania in particular was extremely oppressive. No matter how careful we were, the secret police seemed to be on our tail from the moment we crossed the border. In 1972 a co-worker and I were sent to prepare the way for another season of Bible smuggling. We had set up meetings and religious contraband transfers (Bibles, typewriters, Christian literature) with a number of both old and new contacts. Meeting with new contacts was particularly dangerous; it was impossible to know if they were genuinely interested in bringing the message of Jesus into their country, or if they were secret police or informants in disguise.Everything was going well until we met with this new contact. We were interviewing him to see if he could be a new link in our smuggling chain. He was a pastor and friends in Romania had directed us to him, but as soon as we walked in we sensed something was wrong. We knew this man was not a “good” contact.

English

From Darkness to Light: a story of Central Europe’s Transformation

My co-worker and I immediately agreed that we needed to get out of his apartment as quickly as possible, but this pastor had other ideas. He kept making excuses for us to stay and kept trying to stall us from leaving. The situation got more and more desperate. In our minds we kept sensing the Holy Spirit’s direction, “This is a trap! Get out of here!” Finally we excused ourselves and hurriedly left.At that point we switched to “Worst Case Scenario” mode because we worried that maybe our whole Bible smuggling chain could be compromised, including us. Immediately we discarded all incriminating Bible materials, hopped into a car and raced for the border. As soon as we got to the border, our fears were confirmed. The border guards seemed to have been expecting us. They took away our passports and made us sit there for hours. Next, a car full of upper military officers pulled up and made their way into the office to talk with the border guards. When they reemerged, the officers meticulously searched our car and began interrogating me and my co-worker. Fortunately for us, our car was “clean.” They couldn’t find anything in the car or discover anything from talking to us that gave them concrete evidence to detain us. Finally, after hours of repetitive questioning, they reluctantly let us cross the border.When we finally got home, we received a letter from a known Romanian dissident named Joseph Ton who was studying in England at the time. This letter informed us that we had been compromised and we would be arrested if we tried to return. This was such a sad time for me: I was shut out of Romania, I had been black listed! And that was to stay the same for many years to come.Fast forward 38 years. I have just returned from a 50th YWAM anniversary celebration in the Romanian city of Timioşara. The contrast between the old Romania and the new was evident in every respect.My wife and I were surrounded by masses of vibrant Christian young people, something we could never have imagined on that dark day at the border in 1972. These new Christian workers wanted to bring Christ’s freedom to every sphere of Romanian and Central European society. We heard reports of the tragedy of human trafficking and how YWAM is preparing to minister in this escalating human tragedy. We were able to meet with YWAM teams from different cities in Romania and encourage them in their areas of ministry: we also met with a church youth group, and a few days later we were involved in a Romanian television program on missions. The excitement and energy was contagious and we felt that these Romanian Christians were on fire to take their nation for God.As my wife’s and my time in Romania drew to a close, we decided to take a drive through the Romanian countryside, something I had longed to do for years but which had been impossible during Communist times. We meandered along country roads, enjoying the freedom and beauty of the picturesque villages and peaceful fields. What we experienced on that drive is, I think, a reflection of the spiritual reality of Romania and the rest of Central/Eastern Europe at this time.

It’s time to breathe deeply of the freedom that has come to these countries. It’s also a time to enjoy God and work together with Him in His plans of freedom for Romania, Central/Eastern Europe and the rest of the world. Although Darkness held these countries in its firm grip for a time, God has replaced oppression with freedom! And He’s inviting all of us to rejoice in this freedom and partner with Him as He continues to lead the people of Central and Eastern Europe into further victories of liberty and joy.

“Ceva pare a nu fi ȋn regulă”, i-am șoptit colegului meu ȋn timp ce gazda noastra sa dus la bucătărie, sub pretextul că ne aduce ceva de băut.A fost in 1972. Eram in Romȃnia, care ȋncă mai era sub pumnul de fier al conducerii lui Nicoale Ceausescu. Străzile erau impȃnzite de Securitate, oficiali militari și informatori secreți. Ȋn timp ce inspectam cu grijă imprejurimile din blocul comunist ȋn care se afla apartamentul unei noi persoane de contact, amȃndoi am avut sentimentul că am fost compromiși, și că asta era o capcană.Colegul meu a fost de acord cu mine. “Trebuie să ieșim de aici cȃt mai repede posibil!” Din păcate gazda noastră avea alte gȃnduri și a incercat tot ce i-a stat in putință să ne convingă să rămȃnem...Vi se pare ca povestea asta sună ca ȋnceputul unei alte aventuri cu spioni din Razboiul Rece? Deși era la fel de plin de intrigă pe cȃt era de periculos, eu și colegul meu nu eram spioni ai CIA sau MI6. Eram ambasadori ai unei alte imparații. Noi transportam biblii pe ascuns cu Fratele Andrei (Brother Andrew), iar misiunea noastră era să aducem evanghelia lui Cristos oamenilor asupriți din Europa de Est si URSS.Nu voi uita niciodată acea călătorie in Romȃnia. Deși toate călătoriile de misiune din Europa de Est erau periculoase, Romȃnia ȋn special era extrem de asupritoare. Indiferent cȃt de grijulii eram, securitatea părea a ne fi pe urme din momentul ȋn care am trecut granița.Ȋn 1972, am fost trimis ȋmpreuna cu un coleg să pregătim terenul pentru un nou sezon de furișat biblii. Am aranjat ȋntȃlniri si transferuri de contrabandă religioasă(biblii, mașini de scris, literatură creștină) atȃt cu un număr de contacte vechi, dar și noi. Ȋntȃlnirile cu contacte noi erau ȋn special periculoase; era imposibil de știut dacă erau cu adevărat interesați ȋn a aduce mesajul lui Isus la ei in tară, sau erau securiști sau informatori sub acoperire.Totul a mers bine pȃnă cȃnd ne-am ȋntȃlnit cu o nouă persoană de contact. Ȋl intervievam pentru a stabili dacă poate să fie o nouă verigă ȋn lanțul nostru de furisări. Era pastor și prietenii noștri din Romȃnia ne-au trimis la el, dar imediat ce am intrat am simțit că ceva nu este ȋn regulă. Ne-am dat seama imediat că acest om nu era o persoană “bună” de contact.

Romanian

From Darkness to Light: a story of Central Europe’s Transformation

Eu și colegul meu am decis imediat că trebuia să plecăm cȃt mai rapid din apartamentul lui, dar acest pastor avea alte planuri. El continua să găsească tot felul de motive ca noi să rămȃnem si ȋncerca să ne amȃne plecarea. Situația a devenit tot mai disperată. Ȋn mintea noastră simțeam călăuzirea Duhului Sfant, “Este o capcană! Plecați de aici!” Ȋn cele din urmă ne-am scuzat si am plecat ȋn grabă.Ȋn acel moment am trecut la varianta “ȋn cel mai rău caz”, deoarece eram ingrijorați că poate ȋntreaga rețea de furișare de Biblii poate fi compromisă, inclusiv noi. Imediat am aruncat toate materialele biblice incriminatoare, ne-am urcat ȋntr-o mașina și ne-am ȋndreptat ȋn viteză catre graniță.Imediat ce am ajuns la graniță, temerile noastre au fost confirmate. Părea că grănicerii ne așteptau. Ne-au luat pașapoartele și ne-au făcut să așteptăm ore ȋn șir. Ceva mai tȃrziu a venit o mașina plină de gradați și sau dus ȋn birou să vorbească cu grănicerii. După ce au venit afară, ofițerii neau percheziționat mașina și ne-au interogat pe mine și pe colegul meu.Din fericire pentru noi, mașina noastră era “curată”. Nu au putut găsi nimic ȋn mașină și nu au scos de la noi nimic care să le dea dovezi clare să ne rețină. Ȋn final după ore de interogare, deși cu reținere, ne-au dat voie să trecem granița.Cȃnd am ajuns ȋn cele din urmă acasă, am primit o scrisoare din partea unui disident romȃn cunoscut, Iosif Țon, care studia ȋn Anglia la vremea respectivă. Această scrisoare ne informa că am fost compromiși și că vom fi arestați dacă vom incerca să ne ȋntoarcem ȋn Romȃnia.Pentru mine aceasta a fost o perioada tristă: am fost exclus din Romȃnia, eram pe lista neagră! și asta avea să rămȃnă așa pentru mulți ani.Derulăm ȋnainte 38 de ani. Tocmai m-am ȋntors de la sarbatoarea de 50 de ani de Tineri Pentru Misiune (TPM) din Timișoara, Romȃnia. Constrastul dintre vechea Romȃnie si cea noua era evident din toate punctele de vedere. Eu și soția mea eram ȋnconjurați de mase de tineri creștini, ceva ce nu ne-am fi putut imagina ȋn acea zi ȋntunecata din 1972 cand eram la graniță. Acești lucratori creștini doreau să aducă libertatea lui Cristos ȋn toate sferele societății din Romȃnia și Europa Centrală. Am ascultat raporturi cu privire la tragedia traficului de oameni și cum TPM se pregătește să lucreze ȋmpotriva acestei tragedii umane care este ȋn creștere.Am avut ocazia să ne ȋntalnim cu diferite echipe TPM din Romȃnia și să ȋi ȋncurajăm ȋn domeniul lor de lucrare; de asemenea ne-am ȋntalnit cu un grup de tineri de la biserică, iar cateva zile mai tȃrziu am fost implicați ȋntr-un program televizat cu privire la misiune.Entuziasmul și energia erau contagioase si am simțit ca acești creștini romȃni erau ȋnflăcărați să cucerească această națiune pentru Dumnezeu.

Cȃnd ne apropiam de finalul vizitei noastre in Romȃnia, eu și soția mea am decis să facem o călătorie cu mașina prin zona rurală din Romȃnia, ceva ce mi-am dorit să pot face cu mulți ani ȋn urmă dar care era imposibil ȋn perioada comunistă. Ne-am plimbat pe drumuri de țară, bucurȃndu-ne de libertatea și frumusețea pitorească a satelor și cȃmpiilor liniștite. Ce am experimentat noi ȋn această călătorie este, cred eu, reflecția realității spirituale din Romȃnia și din restul Europei Centrale/de Est din zilele noastre.Este vremea să inspirăm adȃnc libertatea care a ajuns și ȋn aceste țări. De asemenea este o vreme cȃnd trebuie să ne bucurăm de Dumnezeu și să lucrăm ȋmpreună cu El ȋn planul său de eliberare a Romȃniei, Europei Centrale/de Est și a restului lumii. Chiar dacă ȋntunericul a ținut aceste țări strȃns ȋn ghiara sa pentru o vreme, Dumnezeu a ȋnlocuit asuprirea cu libertate! El ne invită pe toți să ne bucurăm ȋn libertatea Sa și să fim parteneri cu El ȋn timp ce ȋi conduce pe oamenii din Europa Centrală și de Est ȋn noi izbȃnzi de libertate și bucurie.

“Dicka nuk po shkon siç duhet.” I përshpërita kolegut tim ndërsa ai që na kishte ftuar shkoi në guzhinë, gjoja sikur donte të na merrte nga një pije.Ishte viti 1972. Ne ishim në Rumani e cila ishte akoma në sundimin e hekurt të Nikolai Çausheskut. Rrugët ishin të mbushura me policë sekretë, zyrtarë ushtarakë dhe informatorë të fshehtë. Ndërsa vrojtuam rrethinën e apartamentit të bllokut komunist, të këtij kontaki të ri, ne të dy kuptuam se ishim kompromentuar. Se ky ishte një kurth.Bashkëpunëtori im ra dakord me mua. “Ne duhet të dalim sa më shpejt që të jetë e mundur nga këtu!” Për fat të keq mikpritësi ynë kishte qëllime të tjera dhe provoi çdo gjë që kishte mundësi për të na berë të qëndronim.A nuk tingëllon kjo histori si një tjetër aventurë me spiuna nga Lufta e Ftohtë? Edhe pse ishte po aq e rrëzikshme dhe plot intriga, partneri im dhe unë nuk ishin spiunë të CIA-s apo MI6. Ne ishim ambasadorë të një tjetër mbretërie. Ne ishim kontrabandistë Biblash, me Vella Andrew dhe misioni ynë ishte të sillnim Ungjillin e Krishtit tek popujt e shtypur të Evropës Lindore dhe Bashkimit Sovjetik.Unë kurrë nuk do ta harroj atë udhëtim në Rumani. Ndërsa të gjithë misionet tona në Evropën Lindore ishin të rrezikshme, Rumania në veçanti ishte tepër shtypëse. Pa marrë parasysh se sa të kujdesshëm kemi qenë, policia e fshehtë duket na ka ndjekur që nga momenti kur kaluam kufirin.Në 1972 bashkëpunëtori im dhe unë u dërguam për të përgatitur rrugën për një tjetër sezon të kontrabandës së Biblës. Ne kishim përgatitur takime me një numër kontaktesh të vjetra dhe të reja per transferimin e kontrabandës fetare (Bibla, makina shkrimi, literaturë te krishterë),. Takimet me kontaktet e reja veçanërisht ishin të rrezikshme, ishte e pamundur të dinim nëse vërtet ishin të interesuar në sjelljen e mesazhit te Jezusit në vendin e tyre, apo ishin policë sekrete ose informatorë të maskuar.Çdo gjë po shkonte mirë deri sa ne u takuan me këtë kontakt të ri. Ne po e intervistonim atë për të parë nëse ai mund të ishte një lidhje të re në zinxhirin tonë të kontrabandës. Ai ishte një pastor dhe miqtë në Rumani na kishin drejtuar tek ai, por sapo hymë brenda ndjemë se diçka s’ishte në rregull. Ne e kuptuam se ky njeri nuk ishte një kontakt “i mirë”.

Albanian

From Darkness to Light: a story of Central Europe’s Transformation

Bashkëpunëtori im dhe unë menjëherë ramë dakord se duhet të dilnim nga banesa e tij sa më shpejt qe të ishte e mundur, por ky pastor kishte qëllime të tjera. Ai vazhdonte të krijonte justifikime që ne të qëndronim dhe u përpoq të na ndalonte të ikinim. Situata mori për keq. Në mendjen vazhdonim të ndjenim drejtimin e Shpirtit të Shenjtë, “Ky është një kurth! Dilni që këtu!” Së fundi ne e justifikuam veten dhe u larguam me ngut.Në këtë pikë ne kalum në “ Rastin më te keq te Skenarit “ sepse ishim të shqetësuar se ndoshta i tërë zinxhiri i kontrabandës të Biblës mund të rrezikohej, duke përfshirë edhe veten. Menjëherë ne shkarkuam të gjitha materialet inkriminuese Biblik, hipem në një makinë dhe vërshuam për në kufi.

Sapo arritëm në kufi, frika jonë u konfirmua. Rojet kufitare kishin qenë duke na pritur. Ata morën pasaportat tona dhe na bëne të qendronim aty për orë të tëra. Pastaj, një makinë plot me oficerëve të lartë ushtarake erdhi dhe ata shkuan drejt në zyrë për të folur me rojet e kufirit. Kur ata u rishfaqen, oficerët me shumë përpikmëri kontrolluan makinën tonë dhe filluan të na merrnin në pyetje mua dhe bashkëpunëtorin tim.Për fatin tonë të mirë, makina jonë ishte “e pastër.” Ata nuk munden të gjenin asnjë gjë në makinë apo të zbulonin ndonjë gjë nga bisedat me ne që tju jepte prova konkrete për të na mbajtur. Së fundmi, pas disa orësh në pyetje të përsëritura, ata pa dëshirë na lejuan të kalonim kufirin.Kur arritëm në shtëpi, kemi marrë një letër nga një Rumun i njohur me emrin Jozef Ton i cili studjonte në Angli në atë kohë. Kjo letër na informoi se kishim qenë të kompromentuar dhe ne do të arrestohemi nëse do te përpiqeshim për t’u kthyer.Kjo ishte një kohë shumë e trishtueshme për mua: Mu mbyll dera për në Rumani, u vendosa në listen e zeze! Dhe kjo do të ishte situta për shumë vite me rradhë.Duke shtyrë kohën 38 vjet më pas. Unë sapo jam kthyer nga një festë të 50 vjetorit të YWAM në qytetin Rumun të Timishuares. Dallimi mes Rumanisë së vjetër dhe asaj të re-së ishte I dukshëm në çdo aspekt.Unë dhe gruaja ime ishin të rrethuar nga një shumice njerëzish të gjallë, të krishterë të rinj, diçka që ne kurrë nuk mund ta kishim imagjinuar në atë ditë të errët në kufi në vitin 1972. Këta punëtorë të rinj të krishterë deshironin të sjellin lirinë e Krishtit ne çdo sferë të shoqërisë Rumune dhe te Evropes Qendrore. Kemi dëgjuar raportet e tragjedisë së trafikimit të qenieve njerëzore dhe se si YWAM po përgatitet të sherbejë në këtë tragjedi njerëzore që përshkallëzohet. Ne patëm mundesinë të takoheshim me ekipet e YWAM në Rumani për ti inkurajuar ata në zonat e sherbesave tyre: ne gjithashtu u takuam me grupin e të rinjve të një kishe, dhe një ditë më vonë kemi qenë të përfshirë në një program televiziv Rumun. Ngazëllimi dhe energjia ishin ngjitese dhe e kemi ndjerë se këta te krishterë Rumunë ishin plotë zjarr për të marrë vendin e tyre për Perëndinë.

Ndërsa koha jonë në Rumani po i vinte fundi, ne vendosëm të merrnim një udhëtim nëpër fshatrat Rumune, diçka që unë kam pasur dëshire ta bëja për vite me rradhë, por kishte qenë e pamundur gjatë kohës komuniste. Ne gjarperuam përgjatë rrugëve të vendit, duke shijuar lirinë dhe bukurinë e fshatrave piktoreske dhe te fushave paqësore. Ajo që kemi përjetuar në atë udhëtim, mendoj se është një pasqyrim i realitetit shpirtëror të Rumanisë dhe pjesës tjetër të Evropës Qendrore/Lindore në këtë kohë.Është koha për të marrë thellë frymën e lirisë që ka ardhur në këto vende. Është gjithashtu një kohë për të shijuar Zotin dhe të punojnë së bashku me Të në planet e Tij për lirinë e Rumanisë, Evropëa Qendrore/Lindore dhe në pjesën tjetër të botës. Edhe pse Errësira ka mbajtur fort këto vende në kthetrat e saj për një kohë, Perëndia e ka zëvendësuar shtypjen me lirinë! Dhe Ai po na fton të gjithëve ne që të gëzohemi në këtë liri dhe të bashkëpunojmë me Të ndërsa Ai vazhdon të udhëheqë popullin e Evropës Qendrore dhe Lindore në fitoret e mëtejshme të lirisë dhe gëzimit.

“Nešto ovdje nije kako treba.” Ja sam šapnuo mom kolegi dok je naš domaćin otišao u kuhinju, navodno da nam donesi nešto za piti. To je bilo 1972. Bili smo u Rumuniji, koja je još uvijek bila pod vladom Nicolae Ceauşescua. Ulice su bile prepune tajne policije, vojnih zvaničnika i tajnih doušnika. Dok smo posmatrili naše okruženje u komunističkom neboderu od ovog novog kontakta, oboje smo imali osjećaj da smo bili razotkriveni. Da je ovo bila zamka. Moj kolega se složio sa mnom. “Mi trebamo da bježimo odavde što prije!” Nažalost, naš domaćin je imao druge ideje i pokušao sve što je mogao da nas zadrži... Da li to zvuči kao početak priče špijunske avanture iz Hladnoga rata? Iako je bilo jednako opasno i puno intriga, moj kolega i ja nismo bili špijuni za CIA ili MI6. Mi smo bili ambasadori za drugo kraljevstvo. Mi smo krijumčarili Biblije za brata Andruja i naša misija je bila da proširimo evanđelje potlačenim narodima istočne Europe i SSSR-a. Nikad neću zaboraviti to putovanje u Rumuniju. Iako su sve naše misije u istočnoj Europi bile opasne, Rumunija je bila posebno potlačena. Bez obzira na to koliko smo bili pažljivi, tajna policija je uvijek bila na našem repu od trenutka kada bi prešli granicu ili nam se bar tako činilo.Godine 1972 mog su kolegu i mene poslali da pripremimo put za još jednu sezonu za krijumčarenje Biblija. Zakazili smo sastanke i transfere vjerskih krijumčarenja (Biblije, pisaće mašine, hrišćanske/kršćanske knjige) sa nekim od starih i nekim novim kontaktima. Susret sa novim kontaktima je posebno bio opasan, jer je nemoguće znati da li su oni zaista bili zainteresirani za dovođenje Isusove poruke u svoju zemlju ili su možda bili došnici ili tajna policija.Sve je bilo dobro dok se nismo susreli s ovim novim kontaktom. Mi smo ga intervjuisali da vidimo da li bi on mogao biti novi kontakt u našem lancu krijumčarenja. Bio je pastor i prijatelji u Rumuniji su nas usmjerali na njega, ali čim smo ušli, osjetili smo da nešto nije u redu. Znali smo da taj čovjek nije bio “dobar” kontakt. Moj kolega i ja smo se odmah složili da trebamo izaći iz ovog stana što brže, ali taj pastor je imao druge ideje. On je pronalazio izgovore da ostanemo duže i pokušavao nas je zadržati. Situacija je postajala sve gora i gora. U našim umovima mi smo čuli Duha Svetoga “Ovo je zamka! Bježite!” Napokon, smo se izvinuli i brzo izašli.

Croatian, Bosnian, Serbian

From Darkness to Light: a story of Central Europe’s Transformation

U tom trenutku smo se prebacili na “najgori slučaj” jer smo se zabrinuli da bi možda cijeli naš lanac krijumčarenja Biblija mogao biti ugrožen, uključujući i nas. Odmah smo odbacili sve Biblijske materijale, uskočili u auto i krenuli prema granici.Čim smo došli na granicu, naši strahovi su bili potvrđeni. Činilo se da su nas graničari očekivali. Oni su uzeli naše putovnice i ostavili nas tamo satima. Onda je auto pun visokih vojnih oficira stigao i ušli su u ured da razgovaraju sa graničarima. Kad su se opet pojavili, graničari su detaljno pretražili naš auto i počeli ispitivati mene i mog kolegu.Na našu sreću, auto je bio “čist.” Oni nisu mogli naći ništa u automobilu ili otkriti bilo šta iz razgovora sa nama, što bi im dalo konkretne dokaze da nas pritvore. Konačno, nakon sati i sati ispitivanja, preko volje su nas pustili da pređemo granicu. Kad smo konačno stigli kući, dobili smo pismo od poznatog rumunskog disidenta imenom Josip Ton koji je u to vrijeme studirao u Engleskoj. Pismom nas je obavijestio da smo ugroženi, i da ćemo ćemo biti uhapšeni, ako pokušamo da se vratimo.To su bila takva tužna vremena za mene: Bio sam isključen iz Rumunije, bio sam na crnom spisku! I ništa se nije promijenilo u narednim godinama.Brzo premotajte 38 godina. Ja sam se upravo vratio sa 50-te godišnice YWAMa u rumunskom gradu Temišvaru. Kontrast između stare i nove Rumunije je bilo očigledno u svakom pogledu. Moja supruga i ja smo bili okruženi mnoštvom žarke kršćanske/hršćanske omladine, nešto što nikada ne bi mogao ni zamisliti tog mračnog dana na granici 1972godine. Ovi novi kršćanski/hršćanski radnici su htjeli dovesti Isusovu slobodu svim područjima rumunskog i srednjog europskog društva. Čuli smo izvještaje o tragediji trgovanja ljudi i kako je YWAM u pripremi za službu u ovoj eskaliranoj ljudskoj tragediji. Uspjeli smo se sastati s YWAM ekipama iz različitih gradova u Rumunijij i ohrabriti ih u njihovim službama: Mi smo se također sastali sa omladinskom grupom Crkve, a nekoliko dana kasnije bili smo uključeni u rumunski televizijski programu o misiji. Uzbuđenje i energija je bila zarazna i osjećali smo da su ovi rumunski krišćani/hrišćani bili puni žarka da uzmu njihov narod za Boga. Dok se naše vrijeme u Rumuniji bližilo kraju, odlučili smo se voziti kroz rumunska sela, to je nešto za čim sam čeznulo i želio godinama da uradim, ali to je bilo nemoguće uraditi u vrijeme dok je trajalo komunističkog doba. I dok smo se polako vozili seoskim putevima, uživali smo u slobodi i ljepotama slikovitih sela i mirnih polja. Ono što smo doživjeli tokom te vožnjie, mislim da je odraz duhovne stvarnosti Rumunije i ostataka srednje/istočne Europe u ovom trenutku. Sada je vrijeme da uživamo u slobodi koja je došla u te zemlje. To je također vrijeme za uživanje u Bogu i radu zajedno sa njim u Njegovim planovima slobode za Rumuniju, Srednju/Istočnu Europu i ostatka svijeta. Iako je Tama držala te zemlje u svom čvrstom stisku izvjesno vrijeme, Bog je ugnjetavanje zamijenio slobodom! I On je pozvao sve nas da se radujemo u toj slobodi i sarađujemo sa njim dok On i dalje vodi ljude srednje i istočne Europe u nove pobjede slobode i radosti.

„Něco se mi tu nezdá“, zašeptal jsem svému spolupracovníku, když náš hostitel zašel do kuchyně pro další nápoje.Psal se rok 1972. Nacházeli jsme se v Rumunsku, v té době pod vládou Nicolae Ceausesca. Ulice byly plné tajné policie, vojenských oficírů a donašečů. Když jsme se rozkoukali po panelákovém bytě naší nové kontaktní osoby, přišlo nám oběma, že jsme byli zkompromitováni. Byli jsme v pasti.Můj spolupracovník se mnou souhlasil. „Musíme odtud co nejdříve vypadnout!“ Bohužel, náš hostitel dělal co mohl, aby nás pozdržel.Přijde vám, že je tohle jak začátek nějakého špionážního příběhu ze Studené války? Přestože se jednalo o něco stejně tak nebezpečného a plného intrik, nebyli jsme špiony CIA ani MI6. Byli jsme velvyslanci jiného království. S bratrem Andrewem jsme pašovali Bible a chtěli jsme, aby evangelium o Kristu bylo zvěstováno utlačovaným lidem ve východní Evropě a SSSR.Nikdy na tu cestu do Rumunska nezapomenu. Naše práce ve východní Evropě byla nebezpečná, zejména pak v Rumunsku to bylo velice těžké. Nezáleželo jak moc jsme byli opatrní, tajná policie nám byla v patách od okamžiku, kdy jsme přejeli hranice.V roce 1972 jsme byli vysláni připravit cestu pro nové období pašování. Zorganizovali jsme setkání a přesuny pašovaného zboží (Bible, psací stroje, křesťanská literatura) přes již existující ale i nové kontaktní osoby. Setkání s těmi novými bylo obzvlášť nebezpečné, nikdy jsme si nemohli být stoprocentně jisti, že jim opravdu jde o zvěstování Ježíše v jejich zemi, anebo jestli jsou od tajné policie či donašeči.Všechno šlo skvěle, než jsme narazili na tuto novou kontaktní osobu. Měli jsme s ním domluvený pohovor, abychom zjistili, zda by se mohl přidat do našeho pašovacího řetězce. Byl pastorem a naši rumunští přátelé nám ho dohodili. Nicméně hned jak jsme vstoupili, něco se nám nezdálo. Tento muž nebyl „dobrou“ kontaktní osobou.S mým spolupracovníkem jsme se okamžitě shodli na tom, že se z jeho bytu musíme co nejdříve dostat pryč. Jenže tento chlápek to viděl jinak. Pořád se nás něčím snažil zabavit a zdržet. Začalo to být k nevydržení. Duch Svatý nás neustále upozorňoval: „Je to past, vypadněte odtud!“ Konečně se nám podařilo se omluvit a rychle odejít.

Czech

From Darkness to Light: a story of Central Europe’s Transformation

Přepnuli jsme do krizového režimu, protože jsme se obávali, že celá operace je v ohrožení. Okamžitě jsme se zbavili všech inkriminujících biblických materiálů, nasedli do auta a vyrazili k hranicím.Když jsme dorazili na hranice, naše obavy se potvrdily. Pohraniční policie už nás očekávala. Vzali nám pasy a nechali nás hodiny čekat. Následně dorazilo auto plné vyšších vojenských úředníků, kteří zašli s pohraniční policií do kanceláře, aby naši záležitost projednali. Když znovu vyšli, důkladně prohledali celé auto a pak se pustili do vyslýchání nás dvou.Naštěstí bylo auto „čisté“. Nemohli na nic přijít ani v autě ani z rozhovoru s námi, nic konkrétního na základě čeho by nás mohli obvinit a zadržet. Takže konečně, po mnoha hodinách opakovaného vyslýchání nás neochotně propustili a nechali vyjet za hranice.Když jsme dorazili domů, obdrželi jsme dopis od známého rumunského disidenta, Josefa Tona, který tou dobou studoval v Anglii. V tom dopise nás informoval o tom, že jsme opravdu byli prozrazeni a pokud bychom se tam někdy pokusili vrátit, byli bychom uvězněni.Bylo mi z toho smutno: zakázaný návrat do Rumunska! A tak tomu mělo být na mnoho dalších let.Poskočíme dopředu o 38 let. Právě jsem se vrátil z oslav padesátiletého výročí YWAM v rumunském Temešváru. Rozdíl mezi starým Rumunskem a tím, jak se věci mají teď, je evidentní v každém ohledu.Společně se svou manželkou jsme byli obklopeni davy mladých nadšených křesťanů, něco pro nás naprosto nepředstavitelného toho pochmurného dne na rumunských hranicích v roce 1972. A tito noví křesťané chtěli přinést svobodu do každé oblasti rumunské a středoevropské společnosti. Slyšeli jsme reportáže o hrůzném obchodování s lidmi a jak se YWAM připravuje v této oblasti sloužit. Měli jsme příležitost se sejít s YWAM týmy z různých rumunských měst a povzbudit je v jejich práci, také jsme se setkali se skupinou mládeže a podíleli se na programu o misii vysílaném rumunskou televizí. Jejich nadšení a energie byly nakažlivé a bylo zjevné, že tito rumunští křesťané byli rozhodnuti získat svou zemi pro Boha.Když se náš pobyt chýlil ke konci, rozhodli jsme se s manželkou udělat si výlet po rumunském venkově. To bylo něco, po čem jsem mnoho let snil, a za dob komunismu bylo neuskutečnitelné. Projížděli jsme po silničkách a užívali si tu svobodu a krásu vesniček a polí. Myslím, že to co jsme během té jízdy zažívali, je obrazem duchovního stavu Rumunska a zbytku střední a východní Evropy v dnešní době.Je čas se hluboko nadechnout svobody, která do těchto zemí přišla. A je také čas se radovat v Hospodinu a společně pracovat na Jeho plánech pro Rumunsko, střední a východní Evropu a zbytek světa. Přestože měla nad těmito zeměmi po nějakou dobu nadvládu temnota, Bůh vyměnil toto zajetí za svobodu! A zve nás všechny, abychom se v této svobodě mohli radovat a spolupracovat s Ním na dalších vítězstvích svobody a radosti pro lidi střední a východní Evropy.

«Κάτι δεν πάει καλά εδώ» ψιθύρισα στον συνάδελφο μου, όταν ο οικοδεσπότης μας πήγε στην κουζίνα, δήθεν για να μας φέρει κάτι να πιούμε. Ήταν 1972. Είμασταν στην Ρουμανία, η οποία βρισκόνταν ακόμα στην αυστηρή ηγεσία του Νικολάε Τσαουσέσκου. Οι δρόμοι ήταν γεμάτοι μυστικούς αστυνόμους, αξιωματικούς στρατού και μυστικούς πληροφοριοδότες. Καθώς κατοπτεύσαμε το διαμέρισμα του καινούριου πράκτορα μας στο κομμουνιστικού μπλόκ και οι δύο είχαμε την αίσθηση οτί είμασταν εκθετιμένοι σε κίνδυνο. Ότι αυτή ήταν μια παγίδα. Ο συνάδελφος μου συμφώνησε μαζί μου. «Πρέπει να φύγουμε από εδώ το συντομότερο δυνατόν!». Όμως, δυστυχώς ο οικοδεσπότης μας είχε άλλα σχέδια και προσπαθούσε να μας κρατήσει με κάθε τρόπο.Μήπως σας φαίνεται αυτή η ιστορία σαν μια από τις περιπέτειες των κατασκόπων κατά την διάρκεια του ψυχρού πολέμου; Κι αν η εμπειρία μου ήταν επικύνδυνη και δολοπλοκία, ο συνάδελφος μου και εγώ δεν είμασταν οι πράκτορες του CIA ή MI6. Είμασταν πρόξενοι διαφορετικού βασιλείου. Είμασταν λαθρέμποροι Αγίας Γραφής μαζί με τον Αδελφό Andrew και η αποστολή μας ήταν να μεταδόσουμε το Ευαγγέλιο του Χριστού στους καταπιεσμένους ανθρώπους της Ανατολικής Ευρώπης και της Ε.Σ.Σ.Δ..Δεν θα ξεχάσω ποτέ εκείνη την επίσκεψη στην Ρουμανία. Ενώ όλες οι αποστολές μας στην Ανατολική Ευρώπη ήταν επικύνδυνες, η Ρουμανία ηταν ιδιαίτερα καταπιεσμένη. Ανεξάρτητα από το πόσο προσεχτικοί είμασταν, η μυστική αστυνομία φαινόνταν να μας επιτηρούν στενά από την στιγμή που περνούσαμε τα σύνορα.Το 1972 εγώ και ο συνάδελφος μου είχαμε σταλθεί για να προετοιμάσουμε το καινούριο σεζόν λαθρεμπορίας Αγίας Γραφής. Είχαμε κανονίσει να συναντηθούμε με τους παλιούς και καινούριους πράκτορες μας, οι οποίοι θα μεταφέρνανε τα χριστιανικά λαθραία εμπορεύματα (Αγία Γραφή, γραφομηχανή, χριστιανικά βιβλία). Η συνάντηση με καινούριο πράκτορα ήταν ιδιαίτερα επικύνδυνη. Ήταν αδύνατο να γνώρισουμε αν αυτοί στα αλήθεια ενδιαφέρονταν να διαδόσουν τον λόγο του Χριστού στην χώρα τους, ή αν ήταν μυστικοί αστυνόμοι ή ηταν πληροφοριοδότες σε μεταμφίεση.Μέχρι να συναντήσουμε αυτόν τον καινούριο πληροφοριοδότη, όλα πήγαιναν πολύ καλά. Του παίρναμε συνέντευξη για να δούμε αν θα μπορούσε να γίνει κρίκος στον κύκλο λαθρεμπορίας. Ήταν ποίμενας και τον είχαν συστήσει οι

Greek

From Darkness to Light: a story of Central Europe’s Transformation

φίλοι μας στην Ρουμανία. Άλλα μόλις μπήκαμε μέσα νίωσαμε ότι κάτι δεν πήγαινε καλά. Καταλάβαμε ότι αυτός ο άνθρωπος δεν ήταν «καλός» πράκτορας.Ο συνάδελφος μου και εγώ συμφώνησαμε οτί πρέπει να φύγουμε από το διαμέρισμα το συντομότερο δυνατόν, αλλά αυτός ο ποιμένας είχε άλλα σχέδια. Όλο έλεγε δικαιολογίες και χρονοτριβούσε προσπαθώντας να μας κρατήσει. Η κατάσταση γινόνταν όλο και όλο πιο απελπιστική. Μέσα μας, μπορούσαμε να αισθανθούμε την καθοδήγηση του Αγίου πνεύματος. «Είναι παγίδα! Φύγετε από εδώ!» Τελικά ζητήσαμε συγνώμη και φύγαμε βιαστικά.Σε αυτό το σημείο, αλλάξαμε τα σχέδια μας και εφαρμόσαμε «το σενάριο για την χειρότερη περίπτωση» επειδή φοβόμασταν μήπως εκθετεί όλο το κύκλωμα λαθερμπορίας Αγίας Γραφής. Συμπρειλαμβάνοντας τον εαυτό μας. Αμέσως ξεφορτώσαμε όλα τα εοχοποιητικά στιχεία Αγίας Γραφής, μπήκαμε στο αμάξι και πήγαμε γρήγορα στα σύνορα.Μόλις φτάσαμε στα σύνορα, οι ανησυχίες μας επιβεβαιώθηκαν. Οι φύλακες συνορών φαίνονταν να μας περιμένανε. Πήραν τα διαβατήρια μας και μας ανάγκασαν να καθίσουμε εκεί για ώρες. Έπειτα, ένα αμάξι γεμάτο με ανώτερους αξιωματικούς στρατου έφτασε. Αυτοί μπήκαν στο γραφείο για να μιλήσουν με τους φύλακες συνόρων. Όταν ξαναεμφανίστηκαν, οι αξιωματούχοι ερευνήσαν το αμάξι μας προσεχτηκά και άρχισαν να μας ανακρίνουν.Ευτυχώς για μας, το αμάξι μας ήταν καθαρό.Δεν μπορούσαν να βρούν τίποτα στο αμάξι μας ή δεν μπορούσαν να εντοπίσουν κάνενα στοιχείο απ’ότ τα λόγια μας, που θα αποτελούσαν απτή ένδειξη για να μας κρατήσουν. Επιτέλους μετά από ώρες επαναλαμβανόμενης ανάκρισης, μας επίτρεψαν να περάσουμε τα σύνορα απρόθυμα.Όταν επιτέλους φτάσαμε στο σπίτι, λάβαμε ένα γράμμα από τον Ρουμανό αντιφρονών Joseph Ton, ο οποίος σπούδαζε στην Αγγλία εκείνη την εποχή. Μας ενημέρωσε ότι είχαμε εκθετηθεί και ότι θα μας συλαμβάνανε αν επιστρέφαμε.Ήταν μια θλιβερή περίοδο για μένα. Είχα διωχτεί από την Ρουμανία, ήμουν στην μαύρη λίστα! Και η κατάσταση παρέμεινε ίδια για πολλά χρόνια.Μετά από 38 χρόνια. Μόλις επίστρεψα από την γιορτή για το 50ο επέτειο του YWAM στην Timişοara, Ρουμανία. Η διαφορά μεταξύ της Παλιάς Ρουμανίας και της καινούριας είναι ολοφάνερη σε κάθε άποψη.Εγώ και η γυναίκα μου είμασταν περικυκλώμενοι από πλήθος ζωηρών νέων οι οποιοί ήταν χριστιανοί, κάτι που δεν μπορούσαμε καν να διανοηθούμε εκείνη την σκοτεινή μέρα στα σύνορα το 1972. Αυτοί οι νέοι χριαστινοί ήθελαν να διαδόσουν την ελευθερία του Χριστού σε κάτε γωνιά της Ρουμανίας και στην κοινωνία της Κεντρικής Ευρώπης. Ακούσαμε για την τραγώδια, μαρτυρία των λαθρεμπόρων και πως η YWAM προσπαθούσαν να διακωνήσουν σε αυτήν την αυξανόμενη τραγωδία. Μπορέσαμε να συναντήσουμε ομάδες YWAM από διαφορετικές πόλεις της Ρουμανίας και ενθαρύναμε τον τομέα διακονοίας τους. Επίσης γνωρίσαμε μια όμαδα νεολαίας μιας εκκλησίας και μετά από μερικές μέρες αρχίσαμε να δουλεύουμε σε ένα τηλεοπτικό πρόγραμμα της Ρουμανίας για την ιεραποστολή. Ο ενθουσιασμός και η ενέργεια ήταν μεταδοτική και νιώσαμε οτι αυτοί οι Ρουμανοί χριστιανοί ήταν σε φλόγα για να οδηγήσουν το έθνος τους στον Θεό.Ας πλησίαζε η ώρα να αποχωρίσουμε από την Ρουμανία, εγώ και η γυναίκα μου αποφασίσαμε να πάμε ένα ταξιδί

στην εξοχή της Ρουμανίας, κατί το οποίο ποθούσα για χρόνια αλλά ήταν αδύνατο να πραγματοποιήθει κατά την διάρκεια του Κουμουνισμού. Περιπλανώμασταν στους δρόμους, απολαμβάνοντας την ελευθερία και την ομορφιά των εικονικών χωριών και των ειρηνικών χωραφιών. Με αυτό το ταξίδι μπορέσαμε να βιώσουμε, να απεικονίσουμε της πνευματικής κατάσταση της Ρουμανίας και της υπόλοιπης Κεντρικής/Ανατολικής Ευρώπης της εποχής. Ήρθε η ώρα να απολαύσουμε την ελευθερία σε αυτά τα κράτη. Είναι επίσης η ώρα να ευχαριστήσουμε τον Θεό και να εργαστούμε μαζί του για τα σχέδια ελευθερίας στην Ρουμανία, Κεντρική/Ανατολική Ευρώπη και στον υπόλοιπο κόσμο. Κι αν το σκοτάδι βασίλευε σε αυτά τα κράτη για πολύ καιρό, ο Θεός αντικατέστησε το σκοτάδι με την ελευθερία! Και καλεί όλους μας για να χαρούμε την ελευθερία αυτή και να συνεργαστούμε μαζί του καθώς συνεχίζει να οδηγεί τους ανθρώπους της Κεντρικής και Ανατολικής Ευτώπης στην ελευθερία και χαρά.

“Niečo mi tu nesedí” zašepkal som svojmu spolupracovníkovi, keď náš hostiteľ odišiel do kuchyne, údajne nám pripraviť nejaký drink. Písal sa rok 1972. Boli sme v Rumunsku, ktoré bolo pod krutovládou Nikolaja Ceauşesca. Ulice preplnené tajnými policajtmi, dôstojníkmi a informátormi. Keď sme zhodnotili našu situáciu v paneláku v byte nového kontaktu, obaja sme cítili, že sme boli prezradení. Že to celé je pasca.Spolupracovník súhlasil. “Musíme sa odtiaľto dostať, ako rýchlo sa dá!” Nanešťastie mal náš hostiteľ na vec iný názor a snažil sa ako mohol, aby nás v byte udržal...Znie tento príbeh ako začiatok ďalšieho špionážneho dobrodružstva z obdobia studenej vojny? Aj keď to bolo rovnako nebezpečné a plné intríg, môj partner a ja sme neboli špióni CIA, ani MI6. Obaja sme zastupovali iné kráľovstvo. Patrili sme medzi pašerákov Biblií, spolu s bratom Andrewom, a našim cieľom bolo priniesť Evanjelium utláčaným ľuďom východnej Európy a ZSSR.Nikdy na ten výlet do Rumunska nezabudnem. I keď všetky naše cesty do východnej Európy boli plné nebezpečia, Rumunsko bolo extrémne dusné. Bez ohľadu na to, ako veľmi sme sa snažili byť opatrní, tajná polícia nám bola za chrbtom od momentu, ako sme prekročili hranice.V 1972 sme s partnerom boli poslaní pripraviť podmienky pre ďalšiu sezónu pašovania Biblií. Dohodnuté boli stretnutia a odovzdávky „duchovného kontrabandu“ (Biblií, písacích strojov, kresťanských kníh) s množstvom overených, ale aj nových kontaktov. Stretávanie nových ľudí bolo špeciálne nebezpečné; nedalo sa vedieť, či majú úprimný záujem priniesť Ježišov odkaz do svojej krajiny, alebo naopak sú nastrčení tajnou políciou.Všetko išlo ako po masle, až kým sme neskončili v byte tohto nového človeka. Mali sme s ním dohodnutý rozhovor, chceli sme zistiť, či by mohol byť súčasťou našej pašeráckej reťaze. Bol pastorom a priatelia v Rumunsku nás naňho odkázali, ale akonáhle sme k nemu vošli, cítili sme, že niečo nie je v poriadku. Vedeli sme, že chlapík nepatrí medzi „dobré kontakty“.S kolegom sme sa zhodli, že sa odtiaľ musíme zmiznúť tak rýchlo, ako to ide, ale pastor začal vymýšľať dôvody, aby sme ostali, snažil sa nás zdržať ako vedel. Situácia sa stávala zúfalou. V mysliach sme vnímali Ducha Svätého ako nás

Slovakian

From Darkness to Light: a story of Central Europe’s Transformation

inštruuje „Je to pasca! Utečte odtiaľ!“. Nakoniec sa nám podarilo rozlúčiť a ponáhľali sme sa preč.Zároveň sme prepli do módu „najhorší možný scenár“, pretože sme sa báli, že môže byť vyzradená celá pašerácka reťaz, vrátane nás. Okamžite sme zničili všetky inkriminujúce biblické materiály, naskočili sme do auta a opreteky sa hnali k hraniciam.V momente ako sme tam dorazili, naše obavy sa ukázali ako oprávnené. Pohraničiari nás zjavne očakávali. Zobrali nám pasy a nechali nás hodiny čakať. Potom dorazilo auto plné vyšších dôstojníkov, ktorí si najprv pohovorili s hraničnou strážou. Nasledovala dôkladná prehliadka nášho auta a vzápätí výsluchy.Našťastie pre nás, naše auto bolo „čisté“. Nepodarilo sa im nájsť v aute, ale ani v rozhovoroch s nami nič, čo by im dalo konkrétny dôkaz a dôvod nás zatknúť. Nakoniec, po hodinách opätovných výsluchov, neochotne sa rozhodli pustiť nás z krajiny. Po návrate domov nám dorazil list od známeho rumunského disidenta Josepha Tona, ktorý vtedy študoval v Anglicku. Písal nám, že sme boli vyzradení a ak sa pokúsime vrátiť, zatknú nás.Bol to pre mňa smutný deň: dvere do Rumunska sa pre mňa zatvorili, moje meno pridané na čierny zoznam! A tak to malo ostať na mnoho, mnoho rokov.Teraz sa rýchlo presuňme o 38 rokov vpred. Práve som sa vrátil z osláv 50teho výročia YWAM v rumunskom meste Temešvár. Kontrast medzi starým a novým Rumunskom bol evidentný v každom aspekte.Spolu s manželkou sme boli obklopení množstvom života plných mladých kresťanov, niečo čo by som si v ten čierny deň na hraniciach ani nevedel predstaviť. Títo noví kresťanskí pracovníci boli plní odhodlania priniesť Kristovu slobodu do každej oblasti spoločnosti v Rumunsku a Európy. Počuli sme správy o tragickej situácii obchodovania s ľuďmi, aj ako sa YWAM pripravuje slúžiť ľuďom uprostred tejto eskalujúcej hrôzy. Mohli sme sa stretnúť s tímami YWAM z rôznych miest Rumunska a povzbudiť ich: stretli sme sa aj so skupinou mládeže z cirkvi a pár dní potom sme sa zúčastnili programu o misiách v rumunskej televízii. Nadšenie a energia boli nákazlivé, cítili sme zápal rumunských kresťanov získať svoj národ pre Boha.Keď sa náš čas v Rumunsku chýlil ku koncu, rozhodli sme sa previezť sa krajinou, túžil som po tom už roky, ale počas komunizmu to nebolo možné. Presúvali sme sa kľukatými cestičkami vidieka, užívali sme si slobodu a krásu pitoreskných dediniek a polí. Myslím si, že to čo sme zažili na tejto potulke zobrazuje súčasnú duchovnú skutočnosť Rumunska a zvyšku strednej/východnej Európy.Nastal čas zhlboka vdýchnuť slobodu, ktorá do týchto krajín prišla. Je čas užiť si stretnutia s Bohom a spolu s ním pracovať na jeho plánoch pre Rumunsko, strednú/východnú Európu a zvyšok sveta. Aj keď Temnota istú dobu držala tieto krajiny pevne v hrsti, Boh útlak nahradil slobodou! A pozýva nás radovať sa z nej a stať sa mu partnermi na ceste, ktorou chce viesť ľudí Európy do víťazstiev slobody a radosti.

“Itt valami nem stimmel,” suttogtam a munkatársamnak, amikor a vendéglátónk kiment a konyhába, hogy hozzon nekünk valami innivalót.1972-t írtunk. A társammal együtt Romániában voltunk, amit akkoriban még Nicolae Ceauşescu irányított vasszigorral. Az utcákon hemzsegtek a titkosrendőrök, a katonák és a besúgók. Ahogy körbenéztünk új ismerősünk lakótelepi lakásán, mindketten úgy éreztük, hogy valaki elárult bennünket, és mi besétáltunk a csapdába.A társam is egyetértett velem, “Azonnal el kell tűnnünk innen.” Vendéglátónk azonban úgy tűnt, más véleményen volt, mert minden tőle telhetőt megtett, hogy ott tartson bennünket... Úgy hangzik, mint egy hidegháborús kémtörténet kezdete, nem? Bár a mi történetünk is tele volt veszéllyel és intrikával, a társam és én mégsem a CIA-nek vagy az MI6-nek dolgoztunk. Mi egy másik királyság nagykövetei voltunk. András testvér (Brother Andrew) és én Bibliákat csempésztünk, a küldetésünk pedig, hogy eljuttassuk Krisztus Evangéliumát Kelet-Európa és a Szovjetunió elnyomott népeihez.Azt a romániai utat sosem fogom elfelejteni. Bár kelet-európai küldetéseink mindegyike veszélyes volt, Romániában éreztük a legerősebbnek az elnyomást. Bármennyire is megpróbáltunk óvatosak lenni, abban a pillanatban hogy átléptük a határt, a titkosrendőrség már a nyomunkban volt.1972-ben egy munkatársamat és engem elküldtek, hogy készítsünk elő egy újabb Bibliacsempész utat. Több régi és új kapcsolatunkkal találkozókat beszéltünk meg, hogy majd átadhassuk nekik vallásos csempészáruinkat (Bibliákat, írógépeket, keresztény irodalmat). Az új kapcsolatokkal való találkozás mindig kifejezetten veszélyes volt. Soha nem lehetetett tudni, hogy valóban őszintén szerették volna eljuttatni Jézus üzenetét a népüknek vagy titkosrendőrök és besúgók voltak-e igazából.Most is minden jól ment egészen addig, amíg meg nem látogattuk ezt az új kapcsolatunkat. Próbáltuk megítélni, vajon beválna-e, mint újabb láncszem a csempészhálózatunkban. Az illető egy lelkipásztor volt, akit romániai barátaink ajánlottak a figyelmünkbe, de amint beléptünk a lakásába, azonnal éreztük, hogy valami nem stimmelt. Éreztük, hogy ez az ember nem “jó” kapcsolat.

Hungarian

From Darkness to Light: a story of Central Europe’s Transformation

A munkatársam és én rögtön elhatároztuk, hogy amilyen gyorsan csak lehet, elhagyjuk a lakást, de a lekipásztornak érezhetően más tervei voltak. Folyamatosan újabb és újabb kifogásokat talát, hogy marasztaljon bennünket. Magunkban pedig folyamatosan éreztük a Szent Szellem késztetését, “Ez egy csapda, azonnal tűnjetek el innen!” Végül valamilyen ürüggyel kimentettük magunkat és sietve távoztunk.Ezt követően átváltottunk “vészhelyzet” üzemmódra, mert attól tartottunk, hogy az egész Bibliacsempész-hálózatunk lelepleződött, magunkat is beleértve. Azonnal megszabadultunk az összes terhelő bizonyítéktól, bevágtuk magunkat az autóba és elindultunk a határ felé.Amint megérkeztünk a határhoz, félelmeink beigazolódtak. A határőrök mintha már vártak volna ránk. Elvették az útleveleinket, és órákon keresztül várattak bennünket. Ezután egy kocsi érkezett, tele magasrangú katonákkal, akik bementek beszélni az irodában tartózkodó határőrökkel. Mikor végre kijöttek, a lehető legnagyobb aprólékossággal elkezdték átvizsgálni az autónkat, és vallatni kezdtek bennünket.Szerencsére az autónk “tiszta” volt. Nem találtak semmit benne, sem abban, amit mondtunk, ami bizonyítékul szolgálhatott volna ellenünk. Végül, órákhosszat tartó, ismétlétlődő kérdezősködést követően kénytelen-kelletlen átengedtek a határon.Mikor végre hazaértünk, egy levél várt bennünket, amelyben Joseph Ton, egy angliában tanuló román disszidens tudatta velünk, hogy lelepleződtünk és letartóztatás vár ránk Romániában, amennyiben visszatérnénk.Nagyon szomorú időszak volt ez a számomra: kizártak Romániából, feketelistára kerültem! És ez hosszú éveken keresztül így maradt.Ugorjunk előre 38 évet. Most jöttem vissza a romániai Timişoara városából, ahol a YWAM fennálásának 50. évfordulóját ünnepeltük. A régi és az új Románia közti különbség mindenhol érezhető volt.A feleségemet és engem élettel és erővel teli fiatal keresztények tömege vett körül, amit soha nem tudtunk volna elképzelni azon a sötét napon a határon, 1972-ben. Ezek az új keresztények Románia és Közép-Európa társadalmainak minden szegmensébe el akarják vinni Krisztus szabadságát. Beszámolókat hallottunk az emberkereskedelemről és arról, hogy a YWAM milyen módon készül szolgálni ebben az egyre súlyosbodó emberi tragédiában. Sikerült találkoznunk különböző román városokból érkező YWAM csoportokkal, és bátoríthattuk őket a szolgálataikban. Találkozhattunk egy gyülekezeti ifjúsági csoporttal is és egy missziózásról szóló román telelevízióprogramban is részt vehettünk. A lelkesedés és az energia ragályos volt és éreztük azt a tüzet, amellyel ezek a román keresztények vágyták, hogy nemzetük Istené legyen.Ahogy a végéhez közeledett romániai utunk, felelségemmel úgy döntöttünk, hogy autóval körbeutazzuk a román vidéket. Ezt már évek óta szerettem volna megtenni, de a kommunista időszak alatt ez lehetetlen lett volna. Követtük a

kanyargós vidéki utakat, és élveztük a festői falvak és békés földek szépségét és szabadságát. Amit azon az úton megtapasztaltunk, az úgy gondolom jól tükrözi Románia és Közép/Kelet-Európa jelenlegi szellemi valóságát.Eljött az idő, amikor végre szabadon fellélegezhetünk és élvezhetjük a szabadságot ezekben az országokban. Eljött az idő, hogy élvezzük Istent is, és valóra váltsuk Isten szabadságról szóló terveit Romániában, Közép/Kelet-Európában és a világ többi országában. Bár a Sötétség egy ideig a markában tartotta ezeket az országokat, Isten szabadsága felváltotta az elnyomást! Isten mindannyiunkat arra hívott el, hogy élvezzük ezt a szabadságot és társuljunk vele, amint Közép és Kelet-Európa népeit még nagyobb szabadságra és boldogságra, győzelemre viszi.

“Coś tu jest nie tak”, szepnąłem do mojego wspólnika, gdy tylko nasz gospodarz zniknął w kuchni pod pretekstem przyniesienia nam czegoś do picia.To był rok 1972. Byliśmy w Rumunii, w kraju, którym wtedy, żelazną ręką, rządził dyktator Nicolae Ceauşescu. Ulice pełne były tajnej policji, wojskowych, informatorów. Rozglądając się po mieszkaniu w komunistycznym bloku, mieszkaniu naszego nowego pośrednika, oboje mieliśmy wrażenie, że jesteśmy w pułapce.Mój towarzysz zgodził się ze mną. “Musimy stąd wyjść, jak najszybciej!” Niestety, nasz gospodarz chciał czegoś innego i próbował zatrzymać nas u siebie jak najdłużej...Czy ta historia brzmi jak początek kolejnej szpiegowskiej przygody w okresie Zimnej Wojny? Jest ona co prawda równie niebezpieczna i pełna intryg, ale ani ja, ani mój współpracownik nie należeliśmy do CIA czy MI6. Przyjechaliśmy tam z ramienia innej potęgi. Byliśmy przemytnikami Biblii wraz z Bratem Andrzejem, a naszą misją było niesienie Ewangelii uciskanym ludziom we Wschodniej Europie oraz ZSRR. Nigdy nie zapomnę tego wyjazdu do Rumunii. Wszystkie nasze misje we Wschodniej Europie były niebezpieczne, ale szczególnie uciążliwą była właśnie ta. Niezależnie od tego, jak bardzo byliśmy ostrożni, mieliśmy wrażenie, że od samego momentu przekroczenia granicy mamy za sobą policyjny ogon. W 1972, mojemu towarzyszowi i mi nakazano przygotowanie wszystkiego na kolejny “sezon” przemycania Biblii. Umówiliśmy się na spotkania i zaplanowaliśmy przemyt Biblii, rękopisów, literatury chrześcijańskiej, a wszystko to zarówno z ludźmi, których już znaliśmy, jak i z nowymi osobami. Spotykanie tych drugich to szczególne niebezpieczeństwo; nigdy nie wiadomo, czy są szczerze zainteresowani udostępnianiem słowa Jezusa narodowi, czy też są policją albo informatorami w ukryciu. Wszystko szło dobrze do momentu kiedy spotkaliśmy się z naszym nowym potencjalnym ogniwem. Rozmawialiśmy z nim, chcieliśmy dowiedzieć się, czy nadaje się na nowe ognisko naszego przemytniczego łańcucha. Był pastorem i to nasi rumuńscy przyjaciele skierowali nas do niego, ale gdy tylko weszliśmy do jego mieszkania, mieliśmy przeczucie, że coś jest nie w porządku. Wiedzieliśmy, że ten człowiek nie jest “dobrym” kontaktem.

Polish

From Darkness to Light: a story of Central Europe’s Transformation

Mój wspólnik i ja w mgnieniu oka zgodziliśmy się, że musimy opuścić to miejsce i to możliwie najszybciej, ale pastor miał inny zamiar. Wciąż wymyślał nowe powody dla których nie mogliśmy wyjść. Sytuacja robiła się coraz bardziej rozpaczliwa. Czuliśmy, jak Duch Święty daje nam do zrozumienia, “To pułapka, uciekajcie!”. W końcu przeprosiliśmy i wyszliśmy w pośpiechu.Wtedy byliśmy już zdecydowani postępować według planu “Najgorsza Sytuacja”, ponieważ martwiliśmy się, że cały łańcuch wwożenia Biblii jest w niebezpieczeństwie, w tym także my. Bez chwili zastanowienia zostawiliśmy za sobą wszelkie obciążające nas materiały, czyli Biblie, wskoczyliśmy do auta i pospieszyliśmy ku granicy. Nasze obawy potwierdziły się, gdy tylko dotarliśmy do kontroli granicznej. Straż zdawała się nas oczekiwać. Zabrali nam paszporty, musieliśmy czekać godzinami. Później nadjechał samochód pełen wojskowych wyższych rangą, którzy skierowali się do biura, gdzie rozmawiali ze strażnikami granicznymi. Kiedy odjechali, straż bardzo rzetelnie przeszukała nasze auto, natomiast mój wspólnik i ja zostaliśmy przesłuchani z niebywałą dokładnością. Szczęśliwie dla nas, auto było “czyste”. Nie znaleźli dowodów na zatrzymanie nas, ani w aucie, ani na podstawie rozmowy z nami. Dlatego też, po dobrych paru godzinach, niechętnie pozwolili nam przekroczyć granicę.Kiedy wreszcie wróciliśmy do domu, otrzymaliśmy list od znanego rumuńskiego dysydenta, Jospeha Tona, który w tym czasie studiował w Anglii. Zawarte w liście informacje sprowadzały się do tego, że jeśli znów przyjedziemy do jego ojczystego kraju, zostaniemy aresztowani.Było to dla mnie naprawdę smutne: zostałem zupełnie odizolowany od Rumunii, trafiłem na “czarną listę”! I miało tak być przez wiele, wiele późniejszych lat. Przyspieszmy o 38 lat. Właśnie wróciłem z pięćdziesiątej rocznicy, którą YWAM świętowało w rumuńskim mieście Timioşara. Różnice między starą a nową Rumunią widać w każdym aspekcie. Moja żona i ja byliśmy otoczeni tłumem rozentuzjazmowanej chrześcijańskiej młodzieży. Wtedy, tego fatalnego dnia 1972 roku, taka sytuacja nie miała miejsca nawet w naszych najśmielszych marzeniach. Ci nowi chrześcijanie chcieli wnieść wolność Chrystusa do każdej sfery społeczeństwa, tak rumuńskiego, jak i środkowej Europy. Docierały do nas informacje o handlu ludźmi oraz o tym, że YWAM przygotowuje się do działania w kwestii tej szerzącej się tragedii. Mieliśmy możliwość spotkania się z grupami YWAM z innych miast w Rumunii. Zachęcaliśmy ich do lokalnego wzięcia udziału w naszym nowym przedsięwzięciu. Spotkaliśmy się także z przykościelną grupą młodzieżową, a parę dni później pracowaliśmy przy rumuńskim programie telewizyjnym o misjach. Ekscytacja i energia były zaraźliwe, czuliśmy, że rumuńscy chrześcijanie byli zapaleni do przyjęcia Boga całym narodem.Kiedy nasz pobyt w Rumunii zbliżał się ku końcowi, zdecydowaliśmy się z żoną na przejażdżkę po rumuńskich wsiach. Było to coś, co chciałem zrobić od dawna, a nie mogłem z powodu komunistycznych rządów. Włóczyliśmy się po wiejskich drogach, rozkoszując się wolnością, podziwiając piękno malowniczych wiosek i spokojnych pól. Myślę, że nasze doświadczenia z tej wycieczki są odbiciem duchowych realiów Rumunii, a także Europy.

Nadszedł czas by korzystać z wolności, którą wreszcie mają wszystkie te kraje, ale także czas by doceniać i cieszyć się z obecności Boga, działać razem z nim w jego planach wyzwolenia Rumunii, Wschodniej i Środkowej Europy, a także innych miejsc na świecie. Pomimo tego, że ciemność bardzo długo panowała w tych krajach, Bóg zastąpił ich uciążliwości wolnością! On zaprasza nas wszystkich do radować się tą wolnością i wraz z nim kontynuować pokazywanie Europie dalszej drogi do zwycięstwa wolności i radości.

”Ne{to ne mi izgleda vo red tuka.” Mu {epnav na mojot kolega dodeka na{iot doma}in otide vo kujnata, navodno da ni donese ne{to za piewe.Be{e 1972. Nie bevme vo Romanija, koja se u{te be{e pod tiranskoto vladeewe na Nikola ^eu{esku. Ulicite bea ispolneti so tajna policija, vojnici i tajni informatori. Kako {to ja pregledavme na{ata okolnina vo komunisti~kiot blok na zgrada na ovoj nov kontakt, i dvajcata go imamvme toj oset deka sme kompromirani. Deka ovaa be{e stapica.Mojot kolega se soglasi so mene. “Mora da izbegame od tuka pobrzo!” No doma}inot ima{e razli~ni idei i se obiduva{e da napravi se {to e vo negova sila da ostaneme... Dali ovaa prikazna zvu~i kako po~etok na druga Ladna Vojna {pionska avantura? Iako be{e opasno i polna so zaveri, mojot partner i jas ne bevme {pioni za CIA ili M16. Nie bevme ambasadori za poinakvo Carstvo. Nie bevme {verceri na Biblii so Bratot Andrej i na{ata misija be{e da go doneseme Evangelieto na Hristos do ugnetenite lu|e od Isto~na Evropa i SSSR.Nikoga{ nema da go zaboravam toa patuvawe do Romanija. Dodeka site na{i misii vo Isto~na Evropa bea opasni, Romanija be{e ekstremno ugnetena. Bez razlika kolku vnimatelni bevme, izgled{e deka tajnata policija ne slede{e u{te vo momentot koga ja preminavme granicata.Vo 1972 mojot kolega i jas bevme isprateni da go pripremame patot za druga sezona na {verceri so Biblii. Imavme organizirano sostanoci i dadovme nekoi Religiozni {vercuvani raboti (Bibliii, Hristijanski literatura) na stari i novi kontakti. Sostanocite so novite kontakti be{e mnogu opasno. Be{e nevozmo`no da se znae dali tie bea iskreno zainteresirani da ja nosat porakata za Hristos vo nivnata zemja ili ako tie bea od tajnata policija ili maskirani potka`uva~i.Se be{e vo red se dodeka ne se sretnavme so ovoj nov kontakt. Imavme intervju so nego da videme dali toj }e bide nova vrska na na{iot {vercerski lanec. Toj be{e pastor i na{ite prijateli vo Romanija ne povrzi so nego. No vedna{ koga vlegovme vnatre osetivme deka ne{to ne e vo red. Znaevme deka ovoj ~ovek ne e “dobar” kontakt.Mojot kolega i jas vedna{ se soglasivme deka treba da izlezeme od negoviot stan kolku {to e mo`no pobrzo, no ovoj pastor ima{e drugi idei. Toj prodol`uva{e da nao|a izgovor da ostaneme i se obiduv{e da ne zadr`i. Situacijata se pove}

Macedonian

From Darkness to Light: a story of Central Europe’s Transformation

e i pove}e stanuva{e o~ajna. Nie bevme osetlivi na nasokata na Svetiot Duh deka “Ovaa e zamka! Begajte otuka!” Kone~no se izvinivme i nabrzina izlegovme.Vo toj moment nie po~navme da planirame za “Najlo{oto scenario” zaradi toa {to nie se zagri`ivme deka mo`ebi na{iot cel lanec na {vercuvawe na Biblii mo`e{e da se napravi kompromis, vklu~uvajki ne i nas. Vedna{ se oslobodivme od site Bibliski materijali koi mo`ea da bidat obvinuva~ki kon nas, vlegovme vo kolata i zaminavme kon granicata.Koga stignavme na granicata na{iot strav be{e potvrden. Izgleda{e deka grani~arite kako da ne o~ekuvaa. Gi zedoa na{ite paso{i i napravija da ~ekame so ~asovi. Toga{, kola polna so visok ~in na oficeri zastanaa i vlegoa vo kancelarijata da razgovaraat so grani~nite ~uvari. Koga tie povtorno se vratija oficerite precizno ja prebaruva kolata i zapo~naa da ne ispituvaat mene i mojot kolega. Dobro za nas na{ata kolata be{e “~ista”. Tie nemo`ea ni{to da najdat vo kolata ili da otkrijat ne{to dodeka razgovaraa so nas, koe bi mo`elo da im dade konkretna evidencija za da ne pritvorat. Kone~no posle nekolku ~asa na isti pra{awa tie koleblivo ne pu{tija da ja pomineme granicata.Koga kone~no stignavme doma, primivme pismo od poznat Romanski dissident, Josif Ton, koj vo toa vreme u~e{e vo Anglija. Ovoa pismo ne informira{e deka so nas napravile kompromis i ako se obideme da se vratime }e ne pritvorat.Ovaa be{e mnogu ta`en moment za mene: bev zatvoren za Romanija, bev na crnata lista, i toa }e ostane{e isto za godinite {to }e dojdat. Pominaa 38 godini. Samo {to se bev vratil od 50 godi{nica na MSM koe be{e vo Romanija vo gradot Timiosara. Kontrastot pome|u starata Romanija i novata be{e vidliva.Mojata sopruga i jas bevme opkru`eni od grupa na mladi hristijani ispolneti so `ivot, toa be{e ne{to {to nikoga{ nemo`evme da go iskusime vo temnite denovi na granicata vo 1972. Ovie novi Hristijanski rabotnici sakaa da ja donesat slobodata vo Hristos vo sekoja sfera na op{testvo vo Romanija i centralna Evropa. Slu{navme report za tragedii od trgovija so lu|e i kako MSM se podgotvuva da slu`i pome|u ovie zasileni ~ove~ki tragedii. Bevme vo mo`nost da se sretneme sorazli~ni MSM timovi od razli~ni gradovi vo Romanija i gi ohrabruvavme vo nivnata slu`ba: isto taka se sretnavme so mladinska grupa od crkva i nekolku dena pokasno bevme vklu~eni vo Televiziska programa za misija. Vozbudlivosta i energijata be{e zarazna i nie po~ustvuvavme deka ovie Romanski Hristijani imaa stras da ja osvojat svojata nacija za Bog. Kako {to vremeto so mojata `ena vo Romanija ni izminuva{e, odlu~ivme da se povozime niz Romanija, ne{to {to od sekoga{ sum sakal da go napravam no toa be{e nevozmo`no poradi Komunisti~koto vreme. Talkavme niz pati{tata, u`ivajki vo slobodata i ubavinata na slikovitite sela i smirenite livadi. [to iskusivme na toa vozewe, mislam , toa e reflekcija na duhovnata realnost na Romanija ostanatite zemji na Centralna/ Isto~na Evropa vo ova vreme.Vreme e dlaboko da vdi{eme od slobodata koja be{e dojdena vo tie zemji. Isto taka vreme e da go u`ivame Bog i da

rabotime zaedno so Nego vo negovite planovi na slobodata za Romanija i Centralna / Isto~na Evropa i ostatokot od svetot. Iako temninata vo ovie zemji be{e zastapena za podolgo vreme, Bog go zameni ugnetuvaweto so sloboda. I Toj ne povikuva site nie da se raduvame vo ovaa sloboda i da sorabotuvame so Nego kako {to Toj }e prodol`i da gi vodi lu|eto od Centralna i Isto~na Evropa vo pogolemi pobedi na sloboda i radost.

“Нещо не е наред тук” - прошепнах на моя съработник, когато домакинът ни отиде в кухнята, уж за да ни донесе напитки.Беше 1972 г. Бяхме в Румъния, която все още беше под желязното управление на Николае Чаушеско. Улиците гъмжаха от тайна полиция, военни офицери и тайни информатори. Докато оглеждахме обстановката около нас в комунистическия блок на този нов контакт, и двамата имахме усещането, че сме били компрометирани. Че това беше капан.Моят съработник се съгласи с мен. “Трябва да излезем от тук колкото може по-скоро!” За нещастие нашият домакин имаше различни идеи и опита всичко, което можеше, за да ни накара да останем...Звучи ли тази история като началото на още едно шпионско приключение от Студената война? Въпреки, че беше точно толкова опасно и пълно с интриги, партньорът ми и аз не бяхме шпиони на ЦРУ или МИ6. Ние бяхме посланици на различно царство. С брат Андрю бяхме контрабандисти на Библии и мисията ни беше да занесем Евангелието на Христос до подтиснатите народи в Източна Европа и СССР.Никога няма да забравя това пътуване до Румъния. Въпреки, че всичките ни мисии до Източна Европа бяха опасни, специално Румъния беше крайно подтискаща. Без значение колко внимателни бяхме, тайната полиция като че беше по петите ни от момента, в който прекосихме границата. През 1972 г. аз и един съработник бяхме изпратени, за да приготвим пътя за още една сесия за контрабанда на Библии. Бяхме подготвили срещи и прехвърляне на религиозна контрабанда (Библии, пишещи машини, християнска литература) с няколко стари и нови контакти. Срещите с нови контакти специално бяха опасни; беше невъзможно да знаеш дали човека искрено се интересува от разнасянето на посланието за Исус в страната си, или е от тайната полиция или информатор под прикритие.Всичко вървеше добре, докато не се срещнахме с този нов контакт. Говорехме с него, за да видим дали би могъл да бъде нова връзка в нашата верига за контрабанда. Той беше пастор, и приятели в Румъния ни бяха насочили към него, но в момента, в който влязохме, усетихме, че нещо не е наред. Знаехме, че този мъж не беше “добър” контакт.

Bulgarian

From Darkness to Light: a story of Central Europe’s Transformation

Съработникът ми и аз незабавно се съгласихме, че трябва да излезем от апартамента му колко може по-скоро, но този пастор имаше други идеи. Той продължи да си намира нови извинения да останем, и продължи да се опитва да отложи тръгването ни. Ситуацията стана все по-отчайваща. В умовете си усещахме насоката на Святия Дух: “Това е капан! Излезте от тук!” Накрая се извинихме и забързано си тръгнахме.В този момент превключихме на възможно най-лошия сценарий, понеже се тревожехме, че може би цялата ни верига за контрабанда на Библии може да бъде компрометирана, включително и ние. Незабавно изоставихме всички уличаващи библейски материали, скочихме в колата и тръгнахме към границата.Щом стигнахме до границата, страховете ни се потвърдиха. Граничарите като че ни очакваха. Взеха ни паспортите и ни накараха да седим там с часове. След това кола, пълна с висши военни офицери се появи и си проправи път до офиса, за да говорят с граничарите. Когато те отново се появиха, офицерите щателно провериха колата ни и започнаха да разпитват мен и съработника ми.За наше щастие, колата ни беше “чиста”. Те не можаха да намерят нищо в колата, или да открият от разговорите си с нас нещо, което да им даде конкретно доказателство, за да ни задържат. Накрая, след часове на повтарящи се разпити, те неохотно ни оставиха да прекосим границата.Когато най-накрая се прибрахме у дома, получихме писмо от познат румънски дисидент на име Йозеф Тон, който по това време учеше в Англия. Писмото ни информира, че сме били компрометирани и ще бъдем арестувани, ако се опитаме да се върнем. Това беше много тъжно време за мен: бях изгонен от Румъния. Бях в черния списък! И това трябваше да остане така за дълги години.Превъртете напред 38 години. Току-що се върнах от юбилейното празненство по случай 50 годишнината на YWAM в румънския град Тимишоара. Контрастът между старата и новата Румъния беше убедителен във всяко едно отношение. Съпругата ми и аз бяхме заобиколени от много изпълнени със живот млади християни, нещо, което не бихме могли да си представим в онзи мрачен ден на границата през 1972 г.Тези нови християнски служители искаха да занесат свободата на Христос до всяка сфера на обществото в Румъния и Централна Европа. Чухме разкази за трагедията от трафика на хора, и как YWAM се подготвя да служи в тази нарастваща човешка трагедия. Можахме да се срещнем с екипи на YWAM от различни градове в Румъния и да ги насърчим в техните области на служение; срещнахме се и с младежката група от една църква, и няколко дни по-късно участвахме в румънска телевизионна програма за мисиите. Въодушевлението и енергията бяха заразни и усетихме, че тези румънски християни бяха запалени да завладеят нацията си за Бога.Когато времето ни в Румъния наближи към края си, със съпругата ми решихме да шофираме през

румънската провинция, нещо, което от дълги години исках да направя, но беше невъзможно през комунистическите времена. Криволичихме по селските пътища, наслаждавайки се на свободата и красотата на живописните села и мирни полета. Мисля, че това, което преживяхме по време на това пътуване, беше отражение на духовната реалност на Румъния и останалата част от Централна / Източна Европа в този момент.Време е да вдишаме дълбоко от свободата, която е дошла в тези страни. Време е също да се наслаждаваме на Бог и да работим заедно с Него в Неговите планове за свобода за Румъния, Централна / Източна Европа и останалата част от света. Въпреки, че тъмнината държи тези страни в хватката си за известно време, Бог е заместил подтисничеството със свобода! И Той кани всички ни да се радваме в тази свобода и да сме партньори заедно с Него, докато Той продължава да води хората от Централна и Източна Европа в по-нататъшни победи на свобода и радост.

From Darkness to Light: a story of Central Europe’s Transformation

Youth With A MissionCentral Europe