Christian Zionism and the interpretations of the Old Testament

63

UDK 221.6 = 296.3 Pregledni članak

Primljeno 19. lipnja 2008.

KRŠĆANSKI CIONIZAM I TUMAČENJE STAROGA ZAVJETADanijel Berković, Zagreb

Sažetak

U ovom se radu predstavlja i analizira problematika nekompatibilnosti vjere (kršćan-stvo) s nacionalnim i ideološkim težnjama jednog naroda (cionizam). Pojam »kršćanski cionizam« u tom je smislu i svojevrsni oksimoron s obzirom na jednu od temeljnih odredni-ca kršćanske vjere, po riječima Sv. Pavla: »Nema više ni Grka ni Židova, ni obrezana ni neobrezana ... već samo Krist, koji je sve i u svemu«. Autor daje pregled nastanka cionizma i suvremene države Izrael, kao izraze povijesnih težnji Židova za domovinom. Osim toga ukazuje se i na stvarnu distinkciju između cionizma kao ideološkog i političkog elementa te vjerskog i religijskog cionizma označenog judaizmom. Autor zatim ukazuje i na genezu antisemitizma u krilu europskog kršćanstva. Zaključno autor iznosi neke probleme u tuma-čenju Staroga zavjeta na kojima se temelji kršćanski cionizam.

Ključne riječi: cionizam, cionistička zavjera, kršćanski cionizam, povratak, erets Yisrael, antisemitizam, Sion, judaizam, hermeneutika, eshatologija.

članci

64

Loci communes | Časopis za teološka istraživanja | Broj 1 | Godina 2009.

I. UVOD I PROBLEMATIKA

Cionizam

Izraz »cionizam« izvedenica je od toponima Sion koji označava predio u drevnom i današnjem gradu Jeruzalemu. Cionizam je prvenstveno nacionalni program, pra-gmatični idejni, a po nekima i ideološki projekt povratka Židova u svoju domovinu. Ova čežnja Židova da se bude »svoj na svome« težnja je jednoga naroda za svojom domovinom. Izraženo riječima Ha Tikve, nacionalne himne Izraela: »Nade nestati neće, nade dvotisućljetne da budemo narod slobodan u svojoj zemlji sionskoj i jeruzalemskoj«.1 Taj emocionalno i kulturološko nabijen poziv kao povijesni plan sabiranja i povratka svih Židova u Izrael (erets Yisrael) poznat je pod nazivom aliyah (uzići u Jeruzalem). Po židovskoj predaji, na aliyah poziva već završni redak hebrejske Biblije Staroga zavjeta.2 U ime Boga Jahve perzijski kralj Kir poziva izgnane Židove u Babilonu na povratak u Jeruzalem: »Tko od svih vas pripada njegovu narodu, neka ide gore (weya‘l) s blagoslovom Gospodina, svojega Boga« (2 Ljet 36,23). Mnogo kasnije aliyah postaje fundamentalni koncept modernoga nacionalnog pokreta, cionizma. U današnjem Izraelu zakonodavni oslonac za aliyah je Zakon o Povratku (hoq hašvut) izglasan u državnom parlamentu 1950. Ovim se Zakonom svakom povratniku (‚oleh) jamči izraelsko državljanstvo. Ovo zakonsko uređenje ima i svojih problema osobito u odnosu na pravo građanstva izraelskih Palestinaca, ali i onih etničkih Židova koji se u vjerskom pogledu ne izjašnjavaju židovima. Primjerice, Vrhovni sud Izraela izglasao je 1989.uredbu po kojoj se mesijansko židovstvo pro-glašava drugom vjerom, što znači da mesijanski Židovi, oni koji prihvaćaju Isusa iz Nazareta kao mesiju, nemaju ista prava koja proizlaze iz Zakona o Povratku ili prava koja aliyah jamči ostalim Židovima. Težnju za sveukupnim sabiranjem i povratkom Židova u Izrael odražava i tradicionalni godišnji pozdrav hodočasničkih Židova na Pesah i Yom Kipur u Jeruzalem »do sljedeće godine ponovno u Jeruzalemu« (l‘shana ha‘ba b‘Yerushalayim).

1 Tekst izraelske nacionalne himne napisao je židovski pjesnik Naftali Herz Imber (Zoločiv, 1856. - New York, 1909.), koji je za svoje pjesničko stvaralaštvo primio priznanje od cara Franje Josipa. Himnu »Ha Tikva« uglazbio je 1882. židovski skladatelj Samuel Cohen djelomično prilagodivši jedan glazbeni motiv moldavskih narodnih melodija.2 Prema hebrejskom kanonu posljednja knjiga Biblije je Knjiga Ljetopisa. Od nastanka cionizma kao poli-tičkog pokreta krajem 19. st. do uspostave današnje države Izrael sadržavao je pet aliyah; do pred početak Drugoga svjetskog rata kada je britanska uprava u Palestini zabranila masovne povratke Židova u Izrael i proglasila ih ilegalnima.

65

KRŠĆANSKI CIONIZAM I TUMAČENJE STAROGA ZAVJETA | Danijel Berković

Treba pojasniti i pojam povratka i pojam povratnika. Naime, semantički pojam povratnika označava onoga koji se nekamo vraća, a odakle je prethodno bio protjeran. Židovi današnjeg Izraela u tom smislu uglavnom nisu povratnici, jer je velika većina njih rođena i odrasla u drugim zemljama svijeta pa nisu mogli biti protjerani iz onog prostora koji se u državno-političkom smislu danas naziva Izrael. Ipak, promatrano iz biblijsko-povijesnog kontekstu, Židovi su bili povratnici iz Babilona i babilonskog progonstva, iako se radilo već o drugoj pa i trećoj generaciji Izraelaca iz progonstva.

Termin cionizam kao nacionalni politički program iskovao je i u javnosti počeo koristiti bečki novinar Nathan Birnbaum (pseudonim: Mathias Acher) 1892.3 Birn-baum je ovaj termin počeo koristiti 1982./83., prije Theodora Herzla, u kontekstu težnji i rješenja »židovskog pitanja«. Birnbaum je svoje težnje za domovinom objavio u Beču 1893. u svojem prijedlogu programa pod naslovom »Nacionalni preporod židovskog naroda u njihovoj domovini kao rješenje židovskog pitanja« (»Die Natio-nale Wiedergeburt des Jüdischen Volkes in seinem Lande als Mittel zur Lösung der Judenfrage«).

Sion, kamen spoticanja

U predizraelskom razdoblju Sion je bio utvrda naseobine pod imenom Jebus koju je osvojio kralj David i utvrdio je kao svoju kraljevsku prijestolnicu. Zato se kraljevski grad Jeruzalem u biblijskom tekstu naziva i »Davidovim gradom«.4 O etimologiji toponima Sion ne postoji potpuno suglasje. On možda potječe od hebrejskog tsayon i imenice tsiyah u značenju »suha zemlja« (Iz 25,5; 32,2), ali je velika i vjerojatnost da dolazi od arapskog korijena swn, s imeničkim značenjem »zaštita«, ili glagolskim »obraniti«.5 Osim što se radi o toponimu, Sion zauzima važno mjesto u biblijskoj eshatologiji gdje ima i višestruko metaforičko značenje. Tako je izraz »kći sionska« poetska istoznačnica za grad Jeruzalem i njegovo stanovništvo (Iz 1,8; 3,16;10,32). Hodočasnik koji dolazi u Jeruzalem »naviještat će hvale na vratima kćeri Sionske« (Ps 9,15).

3 Nathan Birnbaum, rođen 1864. u Beču, studirao je pravo a kasnije radio kao novinar. Godine 1883. kao dvadesetogodišnjak utemeljio je prvu židovsku studentsku organizaciju u Beču pod nazivom »Kadimah«. Jezične varijante u toponimu »Sion« variraju u odnosu na sibilante c,z,s; pa će u hrvatskom jeziku biti »Sion«, u srpskom »Cion« a engleskom »Zion«. U fonetskom pogledu a u odnosu na hebrejsko slovo »tsade« (c) ono se izgovara kao hrvatsko »c«.4 »Onda je otišao David sa svim Izraelom na Jeruzalem, a to je Jebus, jer su ondje bili Jebusejci i živjeli su u onoj zemlji« (1 Ljet 11,4); »David osvoji Sionsku tvrđavu, to jest Davidov grad« (2 Sam 5,7)5 S obzirom da biblijski tekst u mnogo navrata o Sionu govori kao »gori«, »utvrdi« ili »uzvišici« i sl., čini se vjerojatnim da izraz potječe od arapskog. Usp. International Dictionary of the Bible, sv. 4, str. 959.

66


U metaforičkom smislu, Sion je i istoznačnica za jeruzalemsku hramsku goru, mjesto Jahvina obitavališta (Ps 20,3; Iz 33,5). U apokaliptičkim biblijskim teksto-vima Novoga zavjeta Sion se odnosi na eshatološki »nebeski Jeruzalem«: »Ali vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom« (Heb 12,22). Novozavjetna knjiga Otkrivenja prikazuje Sion u eshatološkom i apokaliptičkom kontekstu: »gle, Jaganjac stoji na gori Sionu, a s njime sto četrdeset i četiri tisuće« (Otk 14,1). Ova slika u skladu je i sa židovskim iščekivanjima mesijanskog i eshato-loškog kraljevstva koje će se ispuniti na Sionu. U tom pogledu židovska i kršćansko- -cionistička očekivanja se poklapaju i podupiru.

Sion se u biblijskom tekstu koristi metaforički i kao znak prihvaćanja ili odbija-nja dolazećeg Mesije. Za jedne će Sion tada biti »kamen spoticanja« i propasti (Rim 9,33). Prorok Izaija aludira na ovu sionsku stijenu koja »će vam biti zamka i kamen spoticanja i stijena posrtanja za obje kuće Izraelove, zamka i mreža svim Jeruzalem-cima« (Iz 8,14). Drugima će Sion biti »ugaoni kamen temeljac« pouzdanja i vjere (Iz 28,16). Ovdje se, u odnosu na Isusa iz Nazareta kao Mesije, židovska i kršćanska očekivanja razilaze.

Sion i sionski motivi zauzimaju važno mjesto u raznih kršćanskih tradicija, njiho-vom bogoslužju, homiletičkoj i teološkoj uporabi.6 Gledamo li na Sion kao na lokaciju ili kao na metaforu, iz perspektive biblijske hermeneutike ili iz geostrateškog rakur-sa suvremene politike, Sion ostaje prijeporni »kamen« spoticanja. Hoće li kršćansko cionističko tumačenje Staroga zavjeta shvaćati Sion metaforički u određenom smislu kao judeokršćanski zajednički nazivnik, ili u svakom dijelu doslovno i kao ze-mljopisnu lokaciju koja kao takva treba odigrati nezaobilazno mjesto u eshatološkoj završnici? Za kršćansko cionističko tumačenje ispunjenje eshatoloških događaja u cijelosti se veže i za zemljopisnu lokaciju Siona, dakle i doslovno.

Kršćanski cionizam

Kršćanski je cionizam razrađeni sustav tumačenja Biblije u odnosu na položaj i ulogu židovskog naroda i Izraela u sveukupnoj eshatološkoj povijesti. Ovaj sustav tu-mačenja Staroga zavjeta oslanja se na dvije osnovne teme: teologiju zemlje (obećanja)

6 Kako će pojedinac odlučiti između literarnog i metaforičkog u onim područjima gdje se neke biblijske lo-kacije ponekad rabe u doslovnom smislu, a ponekad u prenesenom? U hrvatskim crkvenim pjesmaricama naići ćemo na naslove ili napjeve kao: »Prekrasni, mileni Sionu«, ili »Kanaan, krasni Kanaan«. Ima crkvenih pjesmarica pod nazivom: »Sionske trube« ili »Zlatna harfa Siona«. Poneke se lokalne crkvene zajednice nazivaju imenom Siona, kao »Molitveni dom Sion«. Posjetitelj tih crkava u najboljem slučaju može samo zaključiti da se radi o zemljopisnim lokacijama koje očito imaju svoju metaforičku vrijednost. Njihovo tu-mačenje morat će prepustiti tumačenju pojedinca ili specifičnoga crkvenog nauka.

67


i teologiju naroda (Božjeg izabranja). Kršćanski cionisti u potpunosti podupiru sabi-ranje i povratak svih Židova u zemlju Izrael kao pretpostavku i preduvjet potpunom dovršenju sveukupne eshatološke povijesti po biblijskom obrascu.

U okviru kršćanstva, kršćanski cionizam je protestantski pokret koji je izrastao početkom 19. st. unutar okvira protestantsko-evanđeoskog pokreta. U ostalim kršćanskim tradicijama kršćanski cionizam jedva da postoji i u tragovima. U rimo-katoličkoj ili pravoslavnoj tradiciji, prisutnije su natruhe antisemitizma. Papa Pavao IV. polovinom 16. st., točnije 1555., objavio je dokument Cum Nimis Absurdum kojim se uređuje segregacija Židova i kršćana. Kršćanima se tada izričito zabranjivalo zapo-šljavati židovske liječnike i medicinsko osoblje.7 Nažalost i otac Reformacije Martin Luther pokazao se kao antisemit. Židovski je cionizam u vrijeme svoga nastajanja umnogome našao svoje zaklonište u katoličkoj Austriji (velika većina začetnika modernog cionizma bili su austrijski Židovi). S druge strane, kršćanski cionizam dijete je anglosaksonskog protestantizma. Razloge tome treba vjerojatno potražiti u puritanizmu protestantskog anglosaksonskog pokreta, i susljedno teologiji, osobito eshatologiji, evanđeoskog pokreta koji je stasao iz puritanizma.

Ako je pak cionizam politički program i pokret, a kršćanstvo vjera, a ne politički te još manje nacionalni program, sâm izraz »kršćanski cionizam« zapravo je oksi-moron, contradictio in terminis, jer pokušava stopiti ono što je po definiciji političko i pragmatično s onim što je vjersko i onostrano. S obzirom da je cionizam etnički i ideološki određen, upitno je može li kršćanin biti i cionist, tim više što kršćani inzistiraju na nadomještavanju materijalno-povijesne zadanosti s duhovnim i esha- tološkim vrijednostima. Rano kršćanstvo, što se vidi iz novozavjetnih tekstova, iščekuje skori Kristov povratak i dolazak novoga eshatološkoga »budućeg vijeka«. Židovi onoga vremena to ne prihvaćaju kao niti Kristovo mesijanstvo, pa stoga nemaju ista očekivanja. Za tadašnje kršćane prilike su se dodatno zakomplicirale »kako se zaručnikov dolazak otegnuo« (Mt 25,5). Kršćanska zajednica, kao zajednica »novoga saveza«, ne samo što je ostala u eshatološkom vakuumu nego je trebala na-staviti živjeti »vrata do vrata« sa Židovima, svojom starijom braćom, ali i zajednicom »staroga saveza«. 8 Od dva saveza nastaju dva naroda: kršćanska zajednica kao novi, ali etnički anacionalni narod, tertium genus, u kojem više nema »ni Grka ni Židova,

7 U 11. poglavlju naslovljenom »Catholics and Jews«, W. Purdy između ostaloga osvrće se i na brojne doku-mente Rimokatoličke crkve kojima su se regulirali odnosi između Židova i katolika (W. PURDY, The Church on the Move, Hollis&Carter 1966.). Sredinom 20. st. ove se tematike dotiče i otac Felix Capello (usp. Summa Juris Publici Ecclesiastici). Jedan od mnogo ranijih, ali dugoročno i povijesno važnih crkvenih dokumenata, Licet Perfidia Judaeorum, donio je 1199. papa Inocencije III.8 Usp. R. i H. RUETHER, The Wrath of Jonah: the Crisis of Religious Nationalism, Fortress, 2002., str. 24- -25.

68


ni obrezana ni neobrezana« (Kol 3,11), a nasuprot njoj opstoji etnički izrazito nacio-nalna židovska zajednica. To je narod onoga (starijeg) Saveza, ali i Božjeg odabranja i obećanja. Prijepor će nastati u odnosima, ali i u pitanjima koji od ove dvije »narodne« zajednice ima puno i trajno pravo na Božje izabranje. Odnosi između tog »starog« i »novog« naroda odražavat će se, povijesno i teološki, u ambivalentnim odnosima kršćana i Židova kao odnos ljubavi i suprotstavljanja. Taj se odnos iz biblijske per-spektive može smatrati paradigmatskim, proizašlim iz biblijskih motiva bratskih odnosa, primjerice Kajina i Abela ili Jakova i Ezava. Ovu dinamiku u odnosima bi-blijske braće, kako snagu isključenja i bratoubojstva tako i zagrljaja, zorno prikazuje Miroslav Volf u poglavlju »Isključenje« njegove knjige Isključenje i zagrljaj.9 U odnosu na ovu paradigmu odnos kršćanstva i cionizma umnogome će nalikovati odnosima tradicionalnoga judaizma kao duhovnoga nositelja vjerskoga židovstva i cionizma kao političkoga programa. I ovdje se radi o paradigmi motiva biblijske braće. Uz očite i nemale teškoće, kršćanski cionizam kao da pokušava premostiti ove provalije iz-među Židova i kršćana. Razdjelnice ovdje ipak nisu samo teološke i povijesne naravi budući da je cionizam politički projekt, s nezaobilaznim ekonomskim interesima, a kršćanstvo onostrani eshatološki program »budućega vijeka«. Cionizam se kao i svaki drugi politički i nacionalni projekt često ravna po pragmatičnom geslu »cilj opravdava sredstvo«, a ne uvijek i po načelima judaizma ili kršćanstva.

Kršćanski cionizam kao pokret

»Kršćanski cionizam« ne postoji samo kao idejni sustav i mentalni sklop jednog dijela kršćanstva, artikuliran samo teološkim razlozima, nego i kao pokret s određe-nim političkim nabojem. Preuzetno bi bilo pomisliti da je na ovako malom prostoru moguće izložiti svu složenost i izazovnost naslovljene teme. Moje razmatranje ove teme nije »moj obračun s njima«, kako mi to nedavno netko reče, mada ima dovoljno razloga i za ozbiljno preispitivanje crkvenoga nauka i duhovnoga odgoja onoga dijela kršćanskih tradicija koji je toliko eshatološki zauzet da »od šume ne vidi stabla«. Tada umjesto ispunjenja poziva i poslanja Crkve da bude »proročka zajednica i znak nade«, da služi svijetu na temelju nauka Isusa iz Nazareta i načelima Svetoga pisma, velik dio uloženoga vremena provodi u govoru o »posljednjim stvarima« i »svršetku

9 Miroslav VOLF, Isključenje i zagrljaj, Stepress, Zagreb, 1998., str. 59-101. Volf se na temu bratoubojstva posebno osvrće u odjeljku pod naslovom »Kajinov napad«, str. 95. S druge strane Rosemary i Herman Ruether sažeto ocrtavaju kako se odnos Židova i kršćana u patrističkom razdoblju prikazivao kao analogija odnosa Kajina i Abela. R. i H. RUETHER, str. 25 sl.

69


svijeta«.10 Posljedica takvoga reduciranog pristupa svetopisamskom tekstu odražava se u isključenju i odvojenju od »ovoga svijeta« upravo nauštrb toga istog svijeta. Ovim naglašenim usredotočenjem na eshatološku aritmetiku sve do matematičkoga određivanja paruzije te vremena, uvjeta, i lokacije svršetka svijeta može se pokazati i kao promašena misija, u odnosu na poziv i poslanje Crkve.

Stoga ovdje polazim od pretpostavke da je (i) postojanje kršćanskoga cionizma kao pokreta neupitno, ali i to da je (ii) taj pokret danas utjecajan, ali po mnogo čemu i kontraverzan. Vjerujem da će se iz daljnjega izlaganja jasno razabrati da je kršćanski cionizam opravdano nazivati »pokretom«. Iako kršćanski cionizam ne postoji kao formalno uređeni pokret, ne vjerujem da se radi samo o sporadičnom iskoraku i izdvojenom incidentu ove ili one irelevantne kršćanske skupine. Radi se o globalnom pokretu i zasigurno nimalo zanemarivome političkom lobiju. Ne bih išao tako daleko da u tom pokretu vidim moguću globalnu teoriju zavjere ili spregu židovskog i kršćanskog cionizma. Riječ je o hermeneutici i razrađenom teološkom sustavu. Koliko je pak riječ o uspješnom tumačenju ili kvalitetnoj egzegezi biblijsko-ga teksta drugo je pitanje o kojem djelomično možemo i ovdje iznijeti neke opaske. Osim toga, samo neupućenom ili dragovoljno neobaviještenom čitatelju kršćanski cionizam može izgledati kao politički neokaljana biblijska eshatologija. Praksa poka-zuje suprotno. Nedvojbeno je da se i unatoč deklarativno tradicionalnoj apolitičnosti nekih kršćanskih tradicija i opcija cionizam u tih istih praktično očituje i kao desna politička orijentacija. Ta je latentna politička orijentacija upitna, posebno u svjetlu starozavjetnih proroka čiji je »politički« program izričito socijalno orijentiran.11

Zašto o tome govoriti?

Za pothvat otvaranja ove teme i njezino razmatranje postoji nekoliko valjanih razloga. Povijest nas u stopu prati, a u nekim trenucima osjećamo i da »propušta na sve strane«. To je, između ostaloga, povijest kršćanstva, Crkve i Židova, te kao zajedničke nam poveznice, povijest Biblije, Svetoga pisma, Božje Riječi. Povijest se tako prelijeva u sadašnjost, a i svakodnevica je trajno prisutna. Generacije kršćana odgajanih u duhu kršćanskoga cionizma podijeljene su oko tumačenja i primjene

10 Na temu Crkve kao proročke zajednice vidjeti izlaganje Miroslava Volfa u »Crkva kao proročka zajednica i znak nade,« Crkva u svijetu, 1991.11 Nije slučajno da su kršćani cionisti politički uglavnom desno orijentirani. Oni svoju vjeru i tumačenje Staroga zavjeta često i pretaču u dnevnopolitičko djelovanje i uvjerenje. Propovjednici i pastori najveće svjetske velesile, SAD-a, tijekom predsjedničke kampanje redovito su rado citirani od svojih političkih pr-vaka, a i sami se mogu vidjeti na podijima. Mnogi američki evanđeoski propovjednici neskriveno podrža-vaju političku desnicu.

70


svetopisamskih tekstova kao i eshatoloških iščekivanja. Interakcije u trijadi kršćani, Židovi, biblijski tekst prate nas kroz mnoga mučna stoljeća zajedničke povijesti. Kršćani su kroz povijest židovski narod ili demonizirali (antisemitizam) ili glorificirali (kršćanski cionizam). Kršćani kao novi »anacionalni narod«, tertium genus, koji nisu »ni Židovi ni Grci«, okupljeni u Crkvi, trajno su obilježavali ambivalentan i strastven odnos prema Židovima u rasponu od kršćanskog antisemitizma (Židovi su bogouboji-ce) do kršćanskoga cionizma (nekritički proizraelski stav).

Je li cionizam »dobar« ili nije? Kakva je povijest suvremenoga cionizma? Je li u povijesti zaista postojala cionistička zavjera? Kakve to sve veze ima s kršćanstvom, kršćanskom povijesti, ispovijedanjem kršćanske vjere? I konačno, kako se sve to odražava u praktičnom življenju i djelovanju kršćana? Ovo su pitanja na kojima će autor pokušati barem naznačiti problematiku i u natuknicama ponuditi neke moguće odgovore. U ovom neadekvatno kratkom osvrtu, uz povijesni dio pregleda cionizma i kršćanske varijante cionizma, autor želi istaknuti tumačenje Staroga zavjeta in toto i interpretacije pojedinih biblijskih tema i motiva kao što su motiv osvajanja, posjedovanja i baštinjenja obećane zemlje »do vijeka« i drugi na kojima se zapravo temelji kršćanski cionizam.

Problematika i literatura

Od suvremenih autora koji se iscrpno bave cionizmom i kršćanstvom te nastankom suvremene države Izrael svakako treba izdvojiti nekolicinu najznačajnijih.

Walter Laqueur (A History of Zionism, 1972., 1976.) danas je već svojevrsni klasik, a valja spomenuti i Rosemary i Hermana Ruethera (The Wrath of Jonah, 2002.). Za svako detaljnije i iskreno proučavanju geneze suvremenoga cionizma, kao i Židova i židovstva u odnosa na modernu europsku kulturu, politiku, ali i kršćanstvo, ova dva djela predstavljaju nezaobilazne izvore.

Iz perspektive teologije, biblijskoga teksta i hermenutike, ne treba zaobići Marka Kinzera (Post-Missionary Messianic Judaism). Kinzer dobro artikulira i još bolje ra-svjetljuje razumijevanje kršćanske ekleziologije u odnosu na kršćansku problematiku i cionizam (tzv. bilaterlana ekleziologija, usp. pogl. 4). Slično Kinzeru, Stephen Sizer (Zion‘s Christian Soldiers), iako ne pristupa ekleziološko-teološki kao Kinzer, svakako vrlo slikovito ocrtava problematiku Izraela i Crkve.

David Holwerda razmatra pitanje o tome koji je narod »pravi Izrael« odnosno izabrani narod (Jesus and Israel: One Covenenat or Two?). Dakako, nemoguće je zaobići Colina Chapmana, osobito iz perspektive trendova unutar evanđeoskoga

71


kršćanstva. Posebno je koristan njegov sažetak problematike kršćanskoga cionizma u The Bible and the Land: An Encounter.

U izdavaštvu i suizdavaštvu, ali još više djelatno i u praktičnom radu, doprinosi dr. Salim Munayer, profesor na Betlehem Bible Collegeu, direktor i utemeljitelj Mu-salaha, zaklade i organizacije za proučavanje i praktično promicanje jedinstva među židovskim i arapskim kršćanima u današnjem Izraelu.

Uz navedenu literaturu, s obzirom na problematiku i poveznice između naroda i etniciteta, zemlje i vjere, nezaobilazan je Anthony Smith (National Identity) koji iz po-vijesne, sociološke i religijske perspektive preispituje i sažimlje pitanja nacionalnoga identiteta, pojave nacionalizama te izuzetno korisno raspravlja o poimanju »sveto-sti« zemlje i domovine, sve začinjeno pojedinim vjerskim mitološkim elementima. Smith potom definira naciju kao »skupinu koja dijeli povijesni prostor, zajedničke mitove i povijesna sjećanja …«12

II. POVIJESNI RAZVOJ CIONIZMA

Zagonetka jedne civilizacije

Povijesna je enigma i globalna zagonetka kako se jedan mali narod, k tome još sustavno zatiran, proganjan pa čak i genocidno istrebljivan, uvijek iznova izdiže i na svjetskoj povijesnoj i političkoj sceni zauzima tako presudnu ulogu. Dakako, riječ je o Židovima kao »biblijskome narodu« i državi Izrael kao nezaobilaznoj suvremenoj po-litičkoj datosti. S. Huntington, suvremeni teoretičar civilizacija i razvitka svjetskoga poretka, govoreći o svjetskim civilizacijama, o židovstvu veli ovako:

A što ćemo sa židovskom civilizacijom? Većina je teoretičara civilizacije jedva i spominje. Kad je riječ o broju ljudi, judaizam sigurno nije velika civilizacija ... Povi-jesno je povezana i s kršćanstvom i s islamom, a nekoliko su stoljeća Židovi održa-vali svoj kulturni identitet unutar zapadne, pravoslavne i islamske civilizacije. Od stvaranja Izraela Židovi dobivaju sve elemente za opremanje civilizacije: vjeru, jezik, običaje, književnost, institucije, teritorijalnu i političku domovinu.13

Ovom sažetku možemo samo još dodati da Židovi unatoč svemu rečenome

12 U raspravi o narodu i zemlji Smith upućuje na razliku između nacije i nacionalnosti te države i državo-tvornosti. Anthony SMITH, National Identity, Penguin Books, 1991., str. 14.13 Samuel HUNTINGTON, Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka, Izvori, Zagreb, 1998., str. 68.

72


zauzimaju iznimno i neuobičajeno važno mjesto u tom svjetskom poretku i poli-tici. Možda je tome doprinijelo i vjersko buđenje judeokršćanskih vjera, ali i pojava fundamentalističkih pokreta u suvremenome svijetu. Fundamentalistički pokreti u kršćanstvu, judaizmu i islamu nedvojbeno zauzimaju izniman globalni politički utjecaj. Kršćanski se cionizam umnogome uklapa u takvu sliku fin de siecle.14

Povijesni križni put židovskoga naroda do uspostave suvremene i suverene dr-žave Izrael kao političkoga entiteta plod je cionističkoga pokreta. Cionizam, prvotno sasvim pragmatičan politički pokret, nastaje i svoj procvat doživljava u 19. st. ugla-vnom u Srednjoj i Istočnoj Europi. U začetku pa i u daljnjem razvoju cionizma vrlo je malo bilo evokativno vjerskog i religijskog. Mnogi, pa tako i današnji kršćanski cionisti to ili ne znaju ili ne uzimaju u obzir, zanemarujući da su se upravo vjerski angažirani Židovi toga vremena izrazito protivili ustanovljenju Izraela kao političkog entiteta. Oni su se »zahvalili« kršćanima na njihovoj potpori i proizraelskom stavu. Kao što je i danas kršćanski cionizam djelatan u mnogim područjima, pomalo izne-nađuje da je aktivan i židovski anticionizam i židovski militantni protuizraelski stav. O tome više nešto kasnije.15

Počeci cionizma

Problem sveprisutne segregacije Židova počeo se rješavati već krajem 18. st. tijekom Francuske revolucije. Francuska Nacionalna skupština izglasala je 27. ruj-na 1791. dekret o »Pravima Židova na građanska prava«.16 Cionizam kao politički pokret začeo se u njemačkim i austrijskim židovskim intelektualnim krugovima

14 Zanimljive su postavke o desekularizaciji na smjeni 20. i 21. stoljeća, što neki smatraju i »najvažnijom društvenom činjenicom na kraju dvadesetoga stoljeća« (G. Weigel). U općem povijesnom kontekstu, to po našem mišljenju odgovara tradicionalnim fin de siecle milenijalističkim ciklusima, kada se u redovitim ciklusima na smjenama tisućljeća redovito budio vjerski žar i predviđao apokaliptični svršetak svijeta. Ta-kav nauk i takvo vjersko iščekivanje prisutni su i u evanđeoskim crkvama u Hrvatskoj u novije vrijeme te u vjernicima stvaraju anksioznost iščekivanja tih apokaliptičnih događaja. Huntington opširnije razlaže važnost i ulogu vjere i vjerskoga buđenja u odnosu na velike promjene i preustroj civilizacijskoga svjetskog i političkog poretka. S. HUNTINGTON, str. 125.15 Novoj državi Izrael suprotstavljali su se pripadnici reformiranoga judaizma u Americi, ali i mnogi pri-padnici ultraortodoksnoga židovstva. Na konferenciji reformiranih Židova u Pittsburghu 1885. jasno je bilo izrečeno: »We consider ourselves no longer a nation but a religious community, and therefore expect neither a return to Palestine nor a sacrificial worship under the sons of Aaron nor the restoration of any of the laws concerning the Jewish state« (Ruether, 83). Ovime su reformirani Židovi jasno dali do znanja njihovu nezainteresiranost za potporu američko-engleskoga evanđeoskog kršćanstva koja im je bila upo-rno nuđena.16 Prijedlog je pred skupštinu iznio predstavnik plemstva Adrien–Jean–François Duport. Prije toga su, 28. siječnja 1790., pariški Židovi, potaknuti odlukom skupštine da se građanska prava dodijele i protestanti-ma, podnijeli svoju peticiju Nacionalnoj skupštini, pozivajući na građanska prava svih ljudi bez obzira na njihovu vjersku ili nacionalnu pripadnost.

73


među novinarima i publicistima (Ludwig Borne), ljevičarskim političarima (Moses Hess; Karl Marx je Hessa nazivao »komunističkim rabinom«), filozofima (Moses Mendelssohn) i liječnicima (Leo Pinsker).17 Bečki izdavač Theodor Herzl smatra se ocem modernog Izraela.18

Cjelokupna tadašnja židovska populacija brojila je oko 2,5 milijuna Židova. Naj-veći dio živio je u Europi u Poljskoj, Njemačkoj i Rusiji. U Istočnoj Europi prevladavali su pak ortodoksno vjerski orijentirani Židovi (hasidi) koji su zbog svojega djelomično mističnoga vjerskog iskustva i nauka bili antiintelektualno orijentirani.

Iako se Theodor Herzl smatra ocem suvremene države Izrael, treba svakako reći da je on zapravo stavio posljednji kamen u temelj te nove države dočim su temeljno kamenje postavljali mnogi drugi cionisti. Cionizam je u punom smislu zaživio tek angažmanom T. Herzla i njegovoga izlaganja Judenstaat na Prvome cionističkom kongresu. Prije izraza »cionizam« koristili su se drugi izrazi koji su zapravo označa-vali isti sadržaj. U Rusiji se u 19. st. rabio izraz Palestinofilstvo (»Hibat Zion«) dok se na Zapadu, posebno u Zapadnoj Europi, češće koristio pojam Filizraelizam.

Cionizam i judaizam

Cionizam je za same Židove stvorio nemale probleme i njihova je razjedinjenost oko cionističkog nastojanja da se uspostavi država Izrael (na tlu Palestine) stvorila među njima brojne raskole. Naime, židovstvo je imalo dva krila: svjetovno i pragma-tično (cionizam) te vjersko i mesijansko (judaizam). Cionizam kao svjetovni pra-gmatični politički pokret za prvotni je cilj imao pronalaženje teritorija za domovinu povijesno razasutom i progonjenom narodu, a potom i uspostavu uređene političke zajednice i suverene države Izrael.

Unutar judaizma, vjerskoga krila židovstva, Izrael je kao država postao predmet mnogih sukoba. Judaizam nije blagonaklono gledao na uspostavu nove države. To vjersko krilo nerijetko je bilo u sukobu sa svojom cionističkom židovskom braćom, a to traje do danas kada mnogi ortodoksni Židovi cionizam doživljavaju kao herezu i

17 L. PINSKER, Autoemanzipation, ein Mahnruf an seine Stammesgenossen, von einem russichen Juden, Berlin, 1882.; usp. Walter LAQUEUR, A History of Zionism, Schocken Books, New York, 1976., str. 70.18 Theodor Benjamin Ze’ev Herzl rođen je u Budimpešti 1860. Otac mu je bio tekstilni industrijalac. Kao mladić preselio se u Beč gdje je diplomirao i 1884. doktorirao pravo. Tamo se družio sa svojim židovskim zemljacima koji istina nisu imali ikakvih vjerskih ili nacionalnih sklonosti. Herzl nije imao ideala osim da postane pisac i glumac. Završio je kao prosječan novinar i sasvim prosječan dramaturg. Njegovo se židovstvo probudilo tek nakon odlaska u Pariz kamo je bio poslan 1891. kao dopisnik bečkog lista Neue Freie Presse. Usp. LAQUEUR, str. 87.

74


čovjekovo miješanje u Božje poslove. Za njih je to nastojanje da se sasvim ljudskom, pragmatičnom i političkom silom uspostavi ono što spada do samoga Boga, tj. da On sâm utemelji istinsko mesijansko kraljevstvo.19 U tom je smislu, osobito za ortodo-ksne Židove koji ustanovljenje Izraela smatraju smrtnim udarcem, Izrael zapravo bio ruglo. Jeruzalemski rabin Josef Hayyim Sonnenfeldt ovako piše 1898. o naporima Theodora Herzla: »Doktor Herzl ne dolazi od Svevišnjega, nego od strane nečistoga.« Rabin Sonnenfeldt je cioniste uglavnom nazivao »zlim ljudima i huljama« (»evil men and ruffians«), a o Herzlu je često govorio: »S Herzlom je u Izrael ušao pakao.«20

Dakako, cijeli je problem ipak složeniji kada se uzme u obzir stanje u kojem su se Židovi nalazili u raznim dijelovima svijeta u vrlo različitim okolnostima. Ipak nije bilo sasvim isto biti Židov u carskoj Rusiji, Njemačkoj ili Engleskoj i Americi. Postojale su i razlike u stavovima između ortodoksnoga židovstva Istočne (Poljska, Rusija) i Srednje Europe (Njemačka) te reformiranoga židovstva. Njemački ortodo-ksni Židovi svoje su mesijanske težnje bili više spremni pretočiti u konkretno nase-ljavanje Palestine, dok su se reformirani Židovi (uglavnom iz Amerike i Engleske) iz pragmatičnih razloga često protivili povratku i uspostavi države Izrael. Njima i nije bilo baš privlačno zamijeniti razmjerno udoban život u Americi ili Engleskoj za neobrađenu i vrelu pustinju Palestine. Nije stoga čudo da su ortodoksni Židovi bili aškenazi, uglavnom Židovi Istočne Europe, koji su i iz objektivnih razloga (progoni, antisemitizam, siromaštvo) čeznuli biti svoj na svome dok su sefardi, uglavnom iz zapadnih zemalja, koji su relativno neometano i udobno živjeli u već više ili manje izgrađenome građanskom i demokratskom društvu, imali manje naglašene težnje prema Palestini kao novom Izraelu.

Mnogi nisu svjesni kako je zapravo malo nedostajalo pa da umjesto današnje Pa-lestine Židovi nađu svoju domovinu na sasvim drugim područjima svijeta. Tako je u žaru pregovora britanski premijer Chamberlain Židovima nudio područje današnje Ugande. Potom je najozbiljnije razmatrano i područje američkih država Oregon i Arkansas.21 U tom pogledu kršćanski cionistički pokret često počiva na romantičnim i lažnim nadama o vjerskim temeljima u uspostavi Izraela kao države zaboravljajući mnoge sasvim pragmatične geopolitičke interese i igre tadašnjega vremena.

19 Usp. RUETHER, str. 54; LAQUEUR, str. 407.20 LAQUEUR, str. 410.21 U diskusiji o dodjeli teritorija za židovsku državu, Lord Rothschild je po nalogu premijera Chamberlaina Theodoru Herzlu bez imalo cinizma ponudio da uzme Ugandu (usp. Laqueur, 120). Ova neobična ponuda bila je na 6. cionističkom kongresu odbijena (usp. Ruether, 79). U Berlinu je 1840. utemeljen projekt Ne-ujudaa koji je predlagao da se Židovima domovina nađe u Americi. Američka bi vlada odvojila 10 milijuna dolara za otkup zemlje za što je osnovana East Indian Company. Manje je poznato da su Židovi iz Srbije i Grčke smatrali kako su Arapi ipak etnički i kulturalno bliskiji pa bi Palestinu trebalo uzeti kao zajedničku domovinu. LAQUEUR, str. 44-45.

75


U cijeloj povijesti i razvoju cionizma ne mogu se zanemariti i njihove brojne unu-tarnje podjele, bilo po vjerskoj liniji na svjetovne i religiozne Židove, ili po kulturalnoj i zemljopisnoj podjeli na aškenaze i sefarde.

Ultraortodoksni Židovi i danas se militantno protive cionizmu, ali i samom po-stojanju države Izrael. Najveće protuizraelsko okupljalište Židova danas je globalno ustrojena organizacija »Naturei Karta«. Za Židove Naturei Karte, vjerne sljedbenike Tore, današnja država Izrael samo je »takozvani« Izrael.22 Njihove su protucioni-stičke aktivnosti i manifestacije provokativne i militantne. Oni između ostaloga redovito na Purim u Londonu i New Yorku javno spaljuju državnu zastavu Izraela. Tome svjedoči i izvadak iz govora rabina Hirscha održanom na javnom prosvjedu u Jeruzalemu u studenom 2007.23

Cionizam i cionistička zavjera

Znakovito je da se čovječanstvo stalno i neprekidno hrani upravo teorijama za-vjere. U tome i struka i puk nalaze najintrigantniju građu. To se ponekad pretvara u zamoran i začaran krug u kojem ostaje nejasno jesu li zavjerenici stvarni ili su stvarni samo oni koji te zavjere proizvode. Ispada da je već i sama teorija zavjere zapravo ne-čija zavjera da zaplotnički raščlani ljudsko društvo. Zasigurno bi se mogao napraviti zanimljiv popis »zaplotničke povijesti« i svih teorija zavjere. Još će desetljećima, na sveopće veselje puka, struka razglabati o tome je li britanska kraljevna Diana poginu-la ili bila smaknuta. Sve se donedavno, do 2006., ozbiljno razmišljalo o nestabilnosti vlade današnjega Meksika kao o posljedici cionističke zavjere predvođene bivšim

22 Naturei Karta utemeljena je 1938. u Jeruzalemu nakon razilaženja s organizacijom Agudot Yisroel koja je utemeljena 1912. s ciljem ujedinjenja svih židovskih nacionalnih stremljenja.23 U ime Alaha, milosrdnog i milostivog.

Pozdravljam vas sve učesnike ovoga protesta protiv brutalnoga cionističkog ugnjetavanja naše palestinske braće iz Palestine. Mi, Židovi, okupljeni smo da suosjećamo s njihovom boli, dijelimo njihovu žalost, da s njima i za njih dignemo naš glas, glas autentičnoga palestinskoga, drevnoga i istinskog naroda Palestine.

Tora, Sveti Zakon, vodilja je svakoga vjernog Židova. Ona nas uči i vodi k samilosti i milosrđu, pravdi i miru. Obvezuje nas da iziđemo na ulice El- -Qudsa [Jeruzalem], dignemo glas protiv ugnjetavanja naše muslimanske braće, naroda Palestine, ugnjetavanja koje od strane okrutnih cionista traje već neprekidno punih 60 godina. Pro-tivimo se uništavanju njihovih domova, a sada i posebno kada je u pitanju obitelj Abu-Eish iz sela Beith-Hanin ...Nažalost, rušenje domova nije tek izdvojeni incident; to je rezultat trajnog pritiska, neprekinuti lanac okupacije, ugnjetavanja i krvoprolića nad palestinskim narodom ...

Braćo i prijatelji, palestinski narode, stanovnici ove zemlje, milijuni protjeranih Palestinaca: budite sigurni, mi smo s vama, vaši supatnici, do kraja. Mi, istinski Židovi, koji hodimo stopama našega zajedničkog Praoca Abra-hama, u istom smo čamcu. Zatočeni smo od nevjernih cionista i njihova režima.Jasno i glasno ovdje kažemo: cionisti nisu Židovi, oni nemaju nikakva prava vladati nad Svetom zemljom. Danonoćno molimo Svevišnjega da On razori cionističku vlast u Svetoj zemlji, da propadne cionistička ideja, su-protna temeljima naše Svete Tore; Rabi Hirsch, predstavnik Naturei Karte, Jeruzalem, studeni 2007. (prijevod autora).

76


ministrom vanjskih poslova G. Gutmanom. Suvišno bi ovdje bilo detaljno navoditi i službene stavove nekih arapskih islamskih država u njihovu tumačenju o globalnoj opasnosti od Židova i cionizma i o potrebi uništenja te države. Vrlo je vjerojatno da ni jedna nacija u povijesti nije bila toliko optuživana za zavjere kao što je to bio židovski narod. Već i samo postojanje države Izrael po mnogima nije ništa drugo nego rezultat povijesne i globalne cionističke zavjere. Iako se takvo što protezalo kroz povijest, tek potkraj 19. i početkom 20. stoljeća antisemitski scenarij dobio je novi globalni zamah. 24

Po tom scenariju židovska zavjera djelovala je u suglasju i u suradnji sa svjetskom masonerijom. Ta je zavjera za krajnji cilj trebala imati općesvjetsku dominaciju Židova. Antisemiti svih zemalja tada su kao svoj temeljni »priručnik« uzeli tzv. »Protokole sionskih mudraca«.25 Nakon ruske premijere, »Protokoli« su 1920. izišli i u engleskom prijevodu u Londonu pod naslovom »The Jewish Peril«. S obzirom da je već onda engleski jezik bio lingua franca, tek se ovim izdanjem zahuktala prava paranoja židovske teorije zavjere, a njezini odjeci osjećaju se do danas. Nakon izlaska engleskog izdanja »Protokola« svjetski je bila zapažena i reakcija američkoga rabina Stephena Wisea u propovijedi koju je održao na židovsku Novu godinu (Roš HaŠa-nah) u Carnegie Hallu u New Yorku. Propovijed koju je tada prenio New York Times bila je naslovljena »Izraelska opasnost i kršćanska sramota«. U toj se propovijedi Wise obraća američkom židovstvu i cjelokupnoj javnosti te navodi Isusove riječi s križa: »Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine«.26

Povijesna uloga Britanije u mnogočemu je bila presudna za nastajanje današnje države Izrael, i to ne samo iz filantropskih razloga nego i zbog širenja britanskih imperijalnih interesa, u vrijeme globalnih preslagivanja svjetskih silnica. U svo-jim je vojnim bliskoistočnim pohodima Napoleon bezuspješno pokušao osvojiti Jeruzalem, a istovremeno sebe predstaviti kao mesiju i osloboditelja svih Židova.

24 Valja zabilježiti sustavno izdavanje »Protokola sionskih mudraca« na koje se mnogi pozivaju do danas. Prvo egipatsko izdanje namijenjeno arapskom svijetu bilo je 1951. (Abbas Mahmoud); potom 1976. (Mo-hammed Khalifa al-Tunesi) i posljednje 2002. Svako od ovih izdanja nailazilo je na veliki odjek.25 »Protokoli« su zapravo povijesna podvala. Pamflet je prvi puta tiskan u izdanju ultranacionalističkog urednika i novinara Pavla Kruševana u ruskom dnevniku Znamya (Barjak) 1903., tada pod izvornim naslo-vom: »Programa zavoevaniya mira evreyami« ili »Židovski program osvajanja svijeta«.

Iz povijesne perspektive ovakav antisemitski program izgleda sasvim tragikomičan, uzevši u obzir da Židovi ne samo da nisu bili u položaju da snuju, a kamoli ostvaruju takav projekt jer su trpjeli pod tlakom progona i pogroma.26 New York Times, 14. rujna 1920. Novinarski tekst u navedenom izdanju New York Timesa donosi izvješta-je cijeloga niza propovijedi svih rabina širom njujorških sinagoga toga dana protiv mnogih progona Židova širom svijeta, te iskazuje strah zbog onoga što će donijeti ovo englesko izdanje »Protokola.«

77


Zanimljivo je da je i Napoleon želio uspostaviti Palestinu za domovinu svih Židova.27 No, u toj su ga nakani zaustavili Englezi i Turci. Englezima je tako kao »partner« za prevlast na palestinskom teritoriju ostalo još Otomansko Carstvo. Sultan nije bio voljan nikome pokloniti dio svojega teritorija ili utjecaja. Herzl, tada već glavni cio-nistički pregovarač, stalno je, pregovarajući malo s jednima malo s drugima, bio na relaciji London-Istanbul, potpuno zauzet pregovorima i svojim životnim pozivom za uspostavom židovske države.

U svjetlu paranoje protiv eventualne globalne cionističke zavjere i povijesna Balfourova deklaracija (1917.) smatrana je cionističkom zavjerom. Ova deklaracija stoji kao zaglavni kamen na početku procesa kasnije uspostave izraelske države 1948. No, to što zovemo deklaracijom zapravo je tek jedan dopis britanskoga mi-nistra Balfoura Lordu Rothschildu, filantropu i tada vodećem čovjeku britanskoga Cionističkog društva. Taj dopis, napisan u ime britanske krune i britanske vlade, de-klaracijom potvrđuje smjer daljnje britanske politike u odnosu na prostor tadašnje Palestine i svih svjetskih Židova.28

Kršćanski antisemitizam

Za cjelovitije i bolje razumijevanje cjelokupne tematike važno je barem ukratko dotaknuti i kršćanski antisemitizma kao svojevrsni pandan i antipod cionizmu. Početak 14. st. označio je i početak progona Židova u Španjolskoj, što je kulminiralo inkvizicijskim čišćenjem krajem 15. st. Židovi su imali dvije mogućnosti: prihvatiti

27 Napoleon je čak izdao proglas u kojem poziva Židove na povratak u Palestinu: »Ustajte Izraelci! Svi vi prognani, ustajte! Sada je trenutak, koji se možda više neće ponoviti tisućama godina, da ponovno ostvari-te građanska prava u svim narodima gdje su od vas bila sramotno oduzeta ... da ponovno položite pravo na svoju političko postojanje ... i konačno na pravo da po svojoj vjeri štujete Jahvu, javno i zauvijek.« Preuzeto iz RUETHER, str. 75 (prijevod autora).28 Lord Balfour, britanski premijer (1902. – 1905.), potom i ministar vanjskih poslova u britanskoj vladi (usp. RUETHER, str. 79-80).

2. studenoga 1917.Poštovani lorde Rothschild,Vrlo mi je drago što Vam u ime vlade Njezinoga Veličanstva mogu poslati sljedeću deklaraciju podrške težnjama

židovskih cionista koja je uručena vladi i koju je vlada odobrila: »Vlada Njezinoga Veličanstva podržava uspostavu nacionalnoga doma za židovski narod u Palestini te će učiniti

sve što može u svrhu ostvarivanja toga cilja. Pritom je jasno dano na znanje da se neće učiniti ništa što bi mo-glo naškoditi građanskim i vjerskim pravima postojećih nežidovskih skupina u Palestini, ili pravima i političkom položaju koje Židovi uživaju u drugim zemljama.«

Bit ću Vam zahvalan ako s ovom deklaracijom upoznate Cionističku federaciju. S poštovanjem, Arthur James Balfour (izvor: http://upload.wikimedia.org/wikipedia..../Balfour_declaration)

78


kršćanstvo i biti pokršteni ili se iseliti iz Španjolske.29 Velika većina odabrala je ovo drugo. Nažalost, mnoge tisuće španjolskih Židove zadesila je treća mogućnost - bili su pogubljeni na najokrutnije načine.30 Tada je u središnjoj Europi harala epidemija boginja čija se stopa smrtnosti kretala oko 33-50%. Objašnjenje kršćanske Crkve za ovu epidemiju pučanstvu bilo je dvojako: ili se radilo o Božjoj kazni za grijehe ili se uzroci nalaze u crnoj magiji. Ako se radi o potonjem, među stanovništvom treba pronaći krivce koji bavljenjem magijom uzrokuju ove pošasti. Dvije su skupine bile posebno označene kao žrtveni jarci: vještice i Židovi.31 Tako je antisemitizam posre-dno izrastao i kao rezultat pošasti velikih boginja. Širom Europe Židovi su tada bili optuženi za čarobnjaštvo, magiju i trovanje bunara pitke vode, čime su uzrokovali pošast boginja.

Kao što se moglo i očekivati, u Francuskoj je u vrijeme Francuske revolucije bilo mnogo prijepora oko ljudskih prava i jednakopravnosti. Novouspostavljena francuska skupština razmatrala je zahtjeve raznih vjerskih ili etničkih manjina za građanskim pravima. Protestanti su tražili građanska prava, a pred skupštinu je došao i zahtjev Židova za osobnu zaštitu i građanska prava.

Položaj Židova nije se poboljšao dolaskom reformacije i protestantizma. Na njih se posebno obrušio reformator Martin Luther. Svu strast svoje mržnje prema Židovima najbolje je iskazao 1543. u svojem pamfletu »Von den Juden und ihren Lü-gen« (»O Židovima i njihovim lažima«). Između ostaloga, Luther Židove proglašava »kurvinim sinovima«. Za njega je to bio narod koji se kao svinje »valjaju u đavoljem izmetu«. Isti odlomak pamfleta zaključuje: »Sami smo si krivi ako ih ne istrijebimo.« U poznatih osam točaka za rješavanje židovskoga pitanja Luther je predložio i kon-kretan program. Židovima treba : (1) zapaliti sinagoge i škole, a što ne izgori zatrpati zemljom da im ne ostane ni traga; (2) treba im porušiti im domove i kuće; (3) oduzeti im sve njihove lažljive, krivovjerne, idolopokloničke spise, posebno molitvenike i Talmud; (4) zabraniti njihovim rabinima bilo kakvo javno poučavanje; (5) ukinuti

29 Španjolska je imala jednu od najvećih židovskih zajednica u Europi sve do njihova progonstva 1492. Ovi su španjolski Židovi, sefardi, bili uspješniji u usporedbi s ostalim europskim Židovima u poslovnom i obrazovnom pogledu. Španjolski su Židovi govorili i posebnim jezikom, tzv. ladino koji je mješavina sta-rošpanjolskog i hebrejskog). Židovi središnje Europe i Njemačke koristili su jidiš, mješavinu njemačkog i hebrejskog).30 Posebno su okrutna bila etnička čišćenja Židova 1366. i 1391. Najstravičnija linčovanja Židova u tim go-dinama događala su se u gradovima Sevilji i Kordobi. U Strasbourgu je u jednom danu bilo pogubljeno 8000 Židova. Sevilja je u to vrijeme imala oko 7000 židovskih obitelji, a samo u jednom danu (6. lipnja 1391.) pogubljeno je 4000 Židova. U Kordobi je poubijano 2000 Židova, a njihovi su leševi u hrpama pobacani po ulicama i trgovima grada.31 Za okajanje grijeha po europskim su gradovima tada obilazile skupine »flagelanata« koji su nastojali svojim okajanjem iskupiti sebe i druge i tako zaustaviti pošast epidemija. To su činili tako što su posebnim kožnim bičevima s čvorićima na završecima bičeva (lat. flagellum, »bič«) sami sebe žestoko bičevali.

79


za njih bilo kakvu sigurnost na javnim putovima i cestama; (6) strogo im zabraniti ikakvo novčano poslovanje; (7) Luther je potom preporučio da im se u ruke stave lopate, grablje da svoj kruh zarade u znoju svoga lica; i konačno zaključio: (8) a mi ako želimo imati čiste ruke od njihova krivovjerja i krivice, trebali bismo se od njih odvojiti, zapravo protjerati ih iz naše zemlje »kao bijesne pse«.32

III. KRŠĆANSKO CIONISTIČKO TUMAČENJE STAROGA ZAVJETA

Hermenutika kršćanskoga cionizma

Usporedno s rađanjem suvremenoga cionističkog pokreta krajem 19. st., anglo-američki protestantizam, posebno njegovi evanđeoski ogranci, zauzimao je sve naglašenije proizraelsko stajalište. Najčešće se radilo o nekritičkoj proizraelskoj orijentaciji po kojoj je Izrael kao politički entitet zapravo mesijanska tvorba, što je u suprotnosti sa stavovima radikalnoga židovstva po kojem je današnji Izrael ne samo obična politička ljudska tvorba nego i demonsko djelo koje priječi mesijin dolazak. Kršćanski cionizam doživljava značajan i organiziraniji zamah 1878. sazivanjem prve Međunarodne biblijske proročke konferencije (International Bible Prophecy Conference).33

Temelj tumačenja Staroga zavjeta po obrascu kršćanskoga cionizma sadrži neko-liko uporišnih točaka. Temeljna je pretpostavka i preduvjet eshatološkom dovršenju povijesti (a) povratak i obraćenje Židova. Izrael će, kao zemlja Božjega Obećanja biti konačno okupljalište svih Židova. Zato su, kao i za cioniste Židove, u kršćanski cio-nistički program ugrađene i aktivnosti i zauzimanje za povratak svih Židova u Izrael. Kako ćemo vidjeti, značajan je pojam teologije prazne zemlje, dakle prostora koji bi u nastavku eshatološkoga scenarija trebao biti etnički i kultno čist ili »ispražnjen«, (b) nakon čega bi uslijedila obnova Hrama u Jeruzalemu kamo će se stjecati svi narodi (Iz 2,1-3). Nakon tog dobrog razdoblja ipak slijedi (c) vrijeme kušnje, u kojem će Antikrist zavoditi i Židove i sav svijet; potom slijedi (d) Kristov povratak, konačna pobjeda nad

32 Luther u djelu Von den Juden zaključuje: »Odlučio sam više ne pisati o Židovima, niti protiv njih. No, saznajem da taj bijedan i proklet narod ne prestaje mamiti čak i nas kršćane, stoga sam objavio ovu knjigu, kako bih se i sam stavio na stranu onih koji se suprotstavljaju takvim židovskim otrovnim djelovanjima i upozorio kršćane da budu na oprezu i suprotstave im se.« (prijevod autora).33 Ove konvencije nastavile su se redovito održavati sljedećih godina: 1886., 1895., 1901., 1914. i 1918., a u nešto izmijenjenom obliku održavaju se i danas.

80


Zlim, uspostava vječnoga mesijanskog kraljevstva. To bi bio tzv. Armagedon i »svr-šetak svega«34 (1 Pt 4,7; Ez 7,2).35 Eshatologija i paruzija dvije su temeljne odrednice kršćanskoga cionizma.

Taj hermeneutički dvojac stalno je nadograđivan tumačenjem Staroga zavjeta i sudbinom Židova. Aktualnost tog hermeneutskog sklopa ni danas ne jenjava osim što, s obzirom na globalizacijske trendove, dobiva i svoj dnevnopolitički talog kojim se u interesu globalne politike želi iznaći načina kako da se okoristi kršćanstvom i tumačenjem Svetoga pisma Staroga zavjeta.

Ovaj eshatološko-apokaliptički scenarij povijesno je osobito prisutan u Engle-skoj kroz puritanizam, pokret s izrazitim naglaskom na Kristovom povratak. Ova su učenja iz Engleske prenesena u Ameriku. Svojom naglašenom eshatologijom i neposrednim iščekivanjem ponovnog Kristovoga dolaska, puritanci su u okviru evanđeoskoga pokreta zapravo postavili kamen temeljac budućem kršćanskom cionizmu. Kristov povratak bio je naviješten više puta, a mnogi su pokušavali što preciznije izračunati vrijeme i mjesto paruzije. Nakon što se mnogo takvih eshato-loško-apokaliptičnih izračuna izjalovilo, trebalo je iznaći novi način »računanja«.36 Kako su američki i engleski evanđeoski protestanti trebali izraditi novu metodu računanja, valjalo je prionuti i novoj interpretaciji spasenjske povijesti. Tako je počeo nauk o povratku Židova u obećanu zemlji što je imalo izravne posljedice za kršćane, kršćanstvo i eshatološko ispunjenje Božjih namjera u ljudskoj povijesti.

U novije vrijeme, korijene današnjega kršćanskog cionizma nalazimo prije svega u (i) isključivom naglasku na eshatologiji i iščekivanju »dana Krista Isusa« (Fil 1,6) uz što se veže cijela »teologija« Armagedona, konačnoga kozmičkog obračuna i svršetka svijeta. Ona se pak u mnogočemu oslanja na (ii) dispenzacionalističku teologiju jasno omeđenih povijesnih razdoblja; posljedično tome simptomatična je za ove tradicije, s obzirom na načelo »naša je domovina na nebesima«; (iii) odsutnost socijalnoga na-uka i društvene uključenosti. Neuravnoteženo redukcionističko čitanje i tumačenje Biblije lako dakle rodi plodom društvene irelevantnosti, upitne hermeneutike, ali i

34 Armagedon dolazi od hebrejske riječi Har Megido ili Brdo Megido. U Bibliji se javlja samo na jednom mjestu (Otk 16,16 «Skupiše ih na mjesto koje se hebrejski zove Harmagedon«). To je dakle mjesto na kojem će se zbiti očekivani završni i konačni obračun između Boga i Sotone. To bi također trebao biti i globalni sukob apokaliptičkih razmjera.35 Usp. David RAUSCH, Zionism within Early American Fundamentalism,1878-1918, Mellen Press, New York, 1979.36 Među onima koji su u Americi zdušno iščekivali Kristov povratak bio je i baptist William Miller. Njegovi sljedbenici nazvani su «milerovcima«. Miller je u spisu napisanom 1832. predvidio da će se Krist vratiti 1843.

81


upitnih potpora na razini dnevne politike.37 Razumljivo je i legitimno što kršćanski cionizam tumači povijest u povijesno-spasenjskom smislu, gledajući na sveukupnu povijest ne kao na kozmički incident, nego kao Božju povijest spasenja i kao na svetu povijest (Heilsgeschichte). Druga je stvar može li se i kako opravdati potpuna esha-tološka zaokupiranost i tumačenja aktualne povijesti koja po obrascu dispenzacija zapravo nerijetko prelazi u spekulativnu eshatološku aritmetiku i to do te mjere da se pronalaze razlozi i opravdanje nekih političkih gledišta i postupaka dnevne politi-ke, nažalost uzgred kršeći svetopisamski kodeks ponašanja i judaizma i kršćanskog Isusova nauka. Smatram da se u takvim slučajevima zapravo radi o pragmatičnom ravnanju po načelu »cilj opravdava sredstvo«, što opet može roditi lošu hermenutiku.

Kako u tome važno, pa i presudno, mjesto zauzimaju motiv »zemlje« i motiv »na-roda«, zadržat ću se samo na ova dva elementa koja smatram bitnim čimbenicima i cionizma i kršćanskoga cionizma.

Biblijsko poimanje zemlje i teologija zemlje s jedne strane, i tema naroda i Božjeg odabranja s druge, usko su povezani. Walter Brueggemann smatra da je biblijski motiv »zemlje« zapravo središnja tema biblijske vjere.38

Činjenica jest da zemlja bez naroda i bez ljudi znači pustoš; narodu koji nema svoje zemlje nedostaje punina identiteta, i on je zapravo »narod beskućnik«. Biblijski Izraelac, kao i Židov novijega doba, u psihološkom su pogledu stalno imali taj teret dislociranog i dezorijentiranog uma. Iako su bili poput ljudi »bez ičega«, u svojem su povijesnom sjećanju bili poput onih »koji posjeduju sve« (usp. 2 Kor 6,10).39 Ali taj je »narod bezemljaš« više od bilo koje druge povijesno-etničke skupine imao »zaka-parenu« zemlju koju je samo trebao preuzeti. Ovo »preuzimanje« započelo je upravo kroz nastanak cionizma i program koji je on postavio. Sada iz biblijsko-hermenuti-čke perspektive i logičnim slijedom ovakvoga zaključivanja neminovno dolazimo do pitanja: koji je to narod, narod odabran, i koja je to zemlja, zemlja obećanja?

37 Jedan od zagovornika bojovnoga kršćanskog cionizma je John Hagee. Pastor je slobodne evanđeoske crkve »Cornerstone« iz San Antonia u Teksasu koja broji 19.000 vjernika. On je kroz svoju organizaciju John Hagee Ministries medijski eksponiran kroz radio emisije i televizijske programe u 200 zemalja svijeta. Nedavno je Hagee utemeljio i zakladu Christians United for Israel, koja okuplja pojedince i crkvene zajednice u udruženje potpore povratku svih Židova u Izrael (Izl 2). John Hagee je 2007. izdao knjigu In Defense of Israel u kojoj želi pokazati da (i) Židovi nisu odbacili Isusa kao mesiju, (ii) da Isus zapravo i nije došao da bude mesija, te (iii) da je Kristovo raspeće bila zavjera Rima i tadašnjega Velikog svećenika u Jeruzalemu.

Hal Lindsay (poduprt svojom organizacijom Hal Lindsay Media Ministries) u svojoj uspješnici The Late Planet Earth zagovara opasna politička gledišta i djelovanja. Hagee se između ostalog u američkim pred-sjedničkim izborima 2008. davao potporu određenim predsjedničkim kandidatima koji su se pozivali na Hageea i podupirali njegovo zalaganje za konkretne vojne akcije. Sve ovo ne bi ovdje zaslužilo toliko pro-stora i pozornosti kada ne bi odista imalo velikog utjecaja na neke političke poglede, poteze ali i posljedice po službenu politiku najveće svjetske velesile, što posredno pak utječe na svjetske i povijesne tijekove.38 Walter BRUEGGEMAN, The Land: Place as Gift, Promise, and Challenge, Fortress Press, 2002., str. 3.39 Usp. W. BRUEGGEMAN, str. 2.

82


Narod

Svaki narod traži svoju zemlju. Narod bez zemlje narod je bez domovine, bez pripadanja i pravog identiteta; stoga se često zemlja i domovina doživljavaju kao – svetinja. Etničko poimanje narodnosti redovito je i blisko povezano s idejom zemlje. Tamo mi pripadamo toj nekoj našoj zemlji, kao što i ona pripada (samo?) nama.40 Takva, pomalo mistična, povezanost jednoga naroda i jedne zemlje osobito je prisu-tna i naglašena u primjeru Židova i njima obećane zemlje. Dakako, stvari se donekle kompliciraju pojavom novoga anacionalnog naroda, kršćana kao tertium genus, naroda bez narodnosti, koji pak dijeli, ako ne samu zemlju, ono svakako svoju vjersku baštinu s narodom Židova. I ne samo da dijeli nego i duguje svoj identitet i svoje vjerske korijene tom narodu naglašenog etniciteta. Možemo li u tom smislu govoriti o Židovima i kršćanima kao blizancima? Nije li više od slučajnosti da upravo sveti Pavao, i kršćanin i svim srcem Židov, u Rim 9 prispodobljuje kršćanstvo i židovstvo s biblijskim blizancima Jakovom i Ezavom (Rim 9,11-13).41

Nameće se nekoliko pitanja. Koji od ova dva naroda u Božjim očima zauzima potpuni i cjeloviti legitimitet i identitet Božjega naroda? Koji je to »Božji narod« i što to uopće znači? Koje su odrednice toga statusa i takvoga »izabranog« naroda? Je li to etnicitet ili vjera ili oboje? O tome u kršćanskoj teologiji i danas postoje prijepori. Za neke su kršćani kao »narod« preuzeli ili zamijenili mjesto Židova kao izabranog naro-da Božjega, tj. usvojili su teologiju nadomještanja (eng. superssesionism ili replacement theology). Za druge se radi o jednom izabranju, Crkvi (ekklesia), koja se sastoji od dva različita (etnička), ali solidarna entiteta, židovskog i poganskog.42

U odnosu na biblijski tekst i kontekst, cijela problematika i povezanost narodno-sti sa zemljom započinje Božjim obećanjima Abrahamu (Post 12, 17), obećanjima koja se odnose na narodnost (»velik ću narod od tebe učiniti«), na Savez (»Savez svoj sklapam s tobom, i silno ću te razmnožiti«), blagoslov ostalih naroda (»u tebi će biti blagoslovljena sva plemena na zemlji«) i konačno na obećanje zemlje (»idi iz svoje

40 U 2. poglavlju, »The Ethnic Basis of National Identity«, Smith sažeto izlaže poveznice i pretpostavke između etniciteta, religije i mitološke »svetosti« zemlje koja se veže na taj etnicitet, a potom i na nacionali-zam, taj »sveprisutni mit«. Ovim poveznicama Smith pretpostavlja šest točaka u genezi etničke zajednice i zemlje: (1) zajedničko osobno ime, (2) mit o zajedničkim precima, (3) isto povijesno sjećanje, (4) jedan ili više razlikovnih čimbenika zajedničke kulture, (5) veza s određenom »domovinom«, (6) osjećaj uzajamne pripadnosti znatnoga dijela populacije. Jasno je da se sve ove točke bez teškoća mogu primijeniti i na pri-mjer Židova i židovstva kao etnicitete te na »svetost« obećane zemlje/domovine. SMITH, str. 23.41 Zanimljivo je uočiti da Židovi po etničkoj liniji posjeduju status (Božjega) »izabranog naroda« (usp. Iz 43,20); s druge strane kršćani su nazvani »sveti narod« (usp. 1. Pt 2,9). U tom je kontekstu indikativno da je pojam »svetosti« u mnogočemu zapravo istovjetan pojmu »izabranja«.42 Takvo se tumačenje ponekad naziva i »bilateralnom ekleziologijom«. Vidjeti KINZER, str. 177.

83


zemlje ... u zemlju koju ću ti pokazati«). Upravo u tom paketu obećanja usko i neo-dvojivo su povezani narodnost (etnicitet) i buduća domovina (zemlja) toga naroda u nastajanju.

U vezi s biblijskom perspektivom pitanja »izabranja« (naroda) valja imati na umu nekoliko temeljno važnih stvari. Prije svega, pitanje izbora spada u (i) domenu Božje-ga suvereniteta; u tom pogledu (ii) pojam »izabranja« nema nikakve veze s poimanji-ma posebnosti izvjesnoga Božjeg naroda, u smislu izvrsnosti neke nadrase (njem. Herrnvolk); i konačno, (iii) čovjekova odgovornost ili odgovorna sloboda neodvojiva je od Božje suverenosti.

Hermenutika kršćanskoga cionizma eshatološki dovršetak povijesti ipak uvjetuje etničkim elementom, dakle povratkom za njih jedinoga legitimnog izabranog naroda (Židova) u njihovu domovinu, precizno zemljopisno lociranu na zemlji njima zauvi-jek obećanoj. I u ovom će se slučaju i tumačenje stvari opet dodatno zakomplicirati budući da ta zemlja treba biti (etnički) »čista« (teorija i teologija »prazne zemlje«).43

Zemlja

Zašto je zemlja uopće toliko važna? Zašto prorok Jeremija viče: »Zemljo, ze-mljo, poslušaj riječ Gospodnju« (Jr 22,29). Zemlja, ne samo u biblijskom tekstu i kontekstu, uvijek je u čovjekovoj povijesti imala dvojaku ulogu. S jedne strane bila je konkretan prostor, »krov nad glavom« i »rodna gruda«, »očevina« i »djedovina« i označavala uporište načela »svoj na svome«; s druge je strane zemlja znak sigurnosti i identiteta. Ali biti »svoj na svome« također ukazuje i na nastojanje da se moj posjed širi. Sve dok ne ostanem sâm i jedini. I to ne samo na svojoj zemlji, kako to spominje biblijski prorok. Osim vjerskih ratova, ljudi su se najviše krvili upravo oko zemlje. Prorok Izaija zato upozorava: »Jao vama koji kuću kući primičete i polje s poljem sastavljate, dok sve mjesto ne zauzmete te postanete jedini u zemlji« (Iz 5,8). Zemlja stoga ima i važno metaforičko značenje. Iskustvo biblijskoga Izraela, kao i Židova u novijoj povijesti, iskustvo je naroda bez zemlje. Narod bez zemlje je narod stranaca. Upravo je takvo bilo velikim dijelom povijesno iskustvo Židova. To je iskustvo onih koji su kao Abraham i Jakov bili »gosti i došljaci«, potom »putnici i lutalice« u pustinji (Iz 16-18), a onda i »prognanici i izbjeglice« u Babilonu. Ova tri povijesna iskustva obvezuju Izraelca kao tri važna povijesna sjećanja. Simptomatično je ipak da zemlja obećanja postaje i zemlja problem. Jednoobrazno ili jednostrano tumačenje prava na zemlju obećanja, bilo da se radi o cionističkoj ili kršćansko-cionističkoj interpretaciji

43 O tome vidjeti u Robert CARROLL, »The Myth of the Empty Land,« Semeia, 1992.

84


toga prava, potencijalno od tog obećanja stvara i problem, tako da zemlja obećanja postaje i zemlja problema.

Domorodac i stranac?

Starozavjetni tekstovi u više navrata upozoravaju Izraelce biblijskih vremena na obvezu da postoji »jedan zakon i za domoroca i za stranca« (Br 15,29). Prorok Ezekiel žustro se protivi tlačenju došljaka (Ez 22,6-7), a Tora nalaže da, »ako se stranac nasta-ni u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao samog sebe. Ta i vi ste bili stranci u egipatskoj zemlji« (Lev 19,33). Na ponešto intrigantan način, prorok Ezekiel razlaže o raspodjeli zemlje (Ez 47,13-23). Ovlašten od Jahve, Ezekiel u 47,14 i 47,21 propisuje Izraelcima kako da raspodjele zemlju koju se Jahve »zakle dati vašim ocima«, ali u 47,22 daje i svo-jevrsni dodatak, u kojem kao da se djelomično zaustavlja proces raspodjele zemlje jer prorok za zemlju tamo veli: »Razdijelit ćete je ždrijebom u baštinu između sebe i između došljaka koji žive među vama i koji među vama djecu narodiše: i njih ćete smatrati domorocima među Izraelovim sinovima, da i oni dobiju ždrijebom baštinu među Izraelovim sinovima« (47,22). Ali u »obećanoj« zemlji i dalje ostaje problem i pitanje: Tko je zapravo stranac i došljak, a tko domorodac? Kršćansko-cionističko tumačenje o »domorocima« i »došljacim« u erets Yisrael uglavnom se poklapa s cio-nističkim gledištem i tretmanom nežidovskoga stanovništva u današnjem Izraelu.44

No, kako u biblijskom tako i suvremenom kontekstu, o poimanju zemlje teško je govoriti zanemarujući činjenicu da u čovjekovu povijesnom sjećanju poimanje zemlje ima mitološka obilježja. Osim konkretnog i zemljopisnog, zemlja i domovina uvijek zadiru u područje mitologije. Suvremeni nacionalizmi proizlaze upravo iz tog mitskog poimanja zemlje kao osobne svetinje. »Sinovi« ove ili one domovine prolili su mnogo krvi; mnogo je života dragovoljno položeno upravo na »oltare domovina«. Zemlja je mitološki sveta i stoga je vrijedna i onoga najsvetijeg – čovjekova života. Taj mitološko-metaforički element zemlje usko je dakako navezan na vjerski i reli-gijski element. Za jedne to je »zemlja obećanja«, a za druge »sveta zemlja« ili »zemlja naših očeva«. Za jedne, druge i treće, i u svakom slučaju, u lirici svih njihovih i naših

44 Sinopsis Ezekielova izvještaja o raspodjeli nalazi se u Brojevima 33-34 gdje je kao i u Ezekielu primije-njena metoda bacanja kocke (Br 34,13). Pregled ulaska i raspodjele obećane zemlje u Brojevima zapravo je pregled »osvajanja« te zemlje i protjerivanja zatečenoga stanovništva (Br 33,52), koje će, ako i bude pošte-đeno i ako preživi osvajanje, biti kao »trnje u vašim očima i bodljike u vašim bokovima« (33,55). Na istom zemljopisnom mjestu opstoje dva politička i etnička realiteta, dvije »zemlje« na istoj zemlji i dva naroda istovremeno – Palestina i Izrael. Za Palestinca je Izraelac stranac i okupator, dok je za Izraelca Palestinac uljez i prijetnja na njegovoj zemlji.

85


»zemalja«, uvijek se, i na vidnom mjestu, ističe njen rok trajanja, a to je – vječnost. U ljudskim mitološkim svjetovima naše su zemlje i naše domovine vječne. U svojim nacionalnim himnama i Palestinac i Izraelac o istoj »rodnoj grudi« pjevaju kao o vječnoj. Izraelac će o svojoj domovini pjevati: «Sve dok duboko u srcu živi čežnja naše židovske duše … nade nam nestati neće, nade naše dvotisućljetne u narod slobode u zemlji svojoj sionskoj i jeruzalemskoj« (Ha Tikva). Ista zemlja za Palestinca je: »Moja domovina, moja domovina, zemlja mojih očeva … Moja domovina, moj narod, narod je vječan« (palestinska himna).45

Motiv zemlje nije samo jedna od središnjih biblijskih tema nego i objedinjujući element židovskog i kršćanskog cionizma. Ona će u tom pogledu odigrati dvojaku ulogu na razini metafore, ali i konkretnog zemljopisnog prostora. Ostat će potom i još nekoliko pitanja: Tko smije polagati pravo na »zemlju« i koji je narod konačni Božji izabranik? Jesu li Židovi Božji narod »beskućnik« kao narod »bezemljaš« ili je Crkva i kršćanstvo novoizabrani narod, kako to pretpostavlja tzv. »teologija zamje-ne«? Jedan od biblijsko-teoloških prijepora u tome je i »mit o praznoj zemlji«.

Prazna zemlja

Dva predmeta ne mogu biti na istome mjestu u isto vrijeme. To nalažu temeljni zakoni fizike i neposredno iskustvo. Mogu li na istom zemljopisnom i političkom prostoru koji danas zovemo država Izrael zajedno obitavati dva naroda, Židovi i Palestinci, koji na to isto mjesto polažu pravo? Oba ova naroda taj isti zemljopisni prostor nazivaju svojom domovinom. Dakako, zovu je drugačijim imenom: za jedne je to erets Yisrael, za druge Palestina.46 Većina kršćanskih cionista kao i židovskih cionista na postavljena će pitanja odgovoriti niječno.

Proučavajući biblijske tekstove koji govore o zemlji, ne možemo ne primijetiti govor o »praznoj« ili »opustošenoj« zemlji kao o nenastanjenoj i nenapučenoj zemlji.

45 Značajan je rječnik himni ova dva naroda. Leksik neminovno razotkriva psihološke elemente, ali i po-litičke realitete. U rječniku izraelske himne pretežu pojmovi koji govore o nadi: »srce«, »čežnja«, »duša«, »nada«, »oka zagledana«. Leksički je profil palestinske himne drugačiji i odražava drugačiju geopolitičku stvarnost. Himne očituje moguće razlike dvaju mentalnih sklopova. U rječniku palestinske himne pretežu izrazi kao: »plamen«, »krv«, »barjak«, »borba«, »revolucija«, »oganj boli«, »vulkan osvete«. Uzimajući u obzir povijesnu izmještenost i patnje oba naroda, razlike između njihovih izazova i težnji očituju se i u himnama. Bilo bi vrlo nezahvalno zaključivati o »sukobu civilizacija« isto kao što bi ignorantski bilo zanemariti mogu-će razlike u sustavu corpus mentis ovih naroda.46 Sintagma erets Izrael (zemlja Izrael) ukazuje već na složenost i na biblijsku važnost toga naziva. Proma-trano iz motrišta biblijskoga teksta, drevnim Izraelcima erets (»zemlja«) nije bila samo zemljopisni nego i politički entitet, ali je bila i obećanje koje im je Bog bio dao i njihov mir (šalom). Stoga je ono što danas nazivamo »država Izrael« zapravo erets Yisrael. Taj isti zemljopisni prostor kršćanima je »Sveta zemlja«.

86


Zemlja iz koje su bili prognani bila je zemlja obećanja u koju su se Izraelci trebali vratiti (ili je osvojiti). Ona je bila prazna, ispražnjena, kao posljedica Božje kazne nad Izraelcima koji su prognani i tako izgubili svoju zemlju. Osim toga, takva ispražnjena i opustošena zemlja trebala je proći svoj počinak (šabat) (Lev 26,27-39).

Usporedno uz teoriju o praznoj i onečišćenoj zemlji ide i poimanje obećane ze-mlje. Naime, zemlja koja je bila ispražnjena bila je i onečišćena novim naseljenicima koji su onečistili obećanu zemlju. Stoga ovu treba osvojiti i »očistiti« od stanovništva koji su tu zemlju kultno onečistili.47

Zemlja u Isusovom nauku

Po izvještajima evanđelista, Isus u svojim naučavanjima zapravo i ne govori o obećanoj zemlji48 i to iz razumljivih razloga, budući da njegov govor nije bio politički nego eshatološki obojen.49 Holwerda pak izvanredno pokazuje kako se Evanđelja, osobito Matejevo, usredotočuju na jednu drugu »zemlju« i to u paradigmatskom smislu. Radi se o Egiptu; poznato nam je kakvu povijesnu i paradigmatsku važnost Egipat ima za Izraelce od Josipova boravka u Egiptu, pri čemu je Egipat i povijesna realnost i paradigma Božje providnosti za Jakova i sinove u vrijeme gladi. Egipat je za Izraelce također mjesto kušnje, patnje i ropstva. Izlazak će tako biti i povijesno oslobođenje, ali i paradigma Boga spasitelja koji ih iz tog ropstva izbavlja.50

Bog nalaže Josipu i Mariji da se po Isusovu rođenju pred Herodom sklone upravo u Egipat (Mt 2,13) o kojemu vrijedi ranija zapovijed: »Ovim se putem nikada više ne vraćajte« (Pnz 17,16). Zar se nisu mogli skloniti nigdje drugdje, nego baš u taj omraženi kraj i zabranjeni »grad«? Čini se da će se u slučaju Isusa i obitelji (i opet) ispuniti ona proročka refleksija proroka Hošee: »Iz Egipta dozvah sina svoga« (Hoš 11,1). U tom smislu, Egipat je u Isusovu životu i djelu važniji od »obećane zemlje«. Dakako, i opet i doslovno i paradigmatski. Smatram da kršćanska hermenutika u tom smislu ima značajniju obavezu takvoga novozavjetnog tumača od prezauzetosti kršćansko-cionističkom eshatologijom.

47 CARROLL, str. 84.48 Usp. CHAPMAN, str. 15549 W. D. Davies izvanredno sažima odnos Isusa iz Nazareta i teme zemlje (obećanja): »Ovo nas proučavanje u konačnici navodi na sljedeći zaključak: Židov Isus iz Nazareta, koji je navijestio Gospodinovu godinu milosti a onda proklet umro na križu, tim je činom onečistio zemlju i njegovim posljedicama uzdrmao zemljopisnu dimenziju vjere svojih otaca. Kao i sve drugo, zemlja nas i u Novom zavjetu potiče ne razmi-šljanje o otajstvu Isusa koji je bio Krist i koji svojim križem i uskrsnućem nije samo prekinuo okove smrti prvih kršćana već i okove Zemlje.« W. D. DAVIES, The Gospel and the Land, str. 68.50 HOLWERDA, str. 36-58.

87


Povratak ili osvajanje

U kršćansko-cionističkom tumačenju Staroga zavjeta nije uvijek sasvim jasno radi li se o »povratku« Židova u zemlju obećanja (Ezra) ili o njenom »osvajanju« (Jošua), što nije istovjetno. Tzv. »teorija prazne zemlje« u oba se slučaja, po svojim praktičnim implikacijama, čini izuzetno rizičnom jer lako može dovesti do etničkoga čišćenja.

U odnosu na »povratak« (»osvajanje«) u zemlju obećanja jedan od izazova jest problematika i pojam »oskvrnjene zemlje«. Naime, po ovom se načelu, ubojstvom, zemlja krvlju kalja, ali i krvlju čisti. Kajinu bratoubojici dolazi riječ od Svevišnjega: »Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče. Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga« (Post 4,10-11). Bez sumnje ovdje bi se trebalo ravnati po načelu lex talionis, odmazde »oko za oko, zub za zub«. S pravom se pitamo nije li ovo načelo i circulos vitiosus, neprekidni krug između žrtve i progonite-lja, beskrajni krug u kojem se stalno izmjenjuju uloge, gdje žrtva postaje progonitelj, da bi u sljedećem povijesnom trenutku ili političkom koraku progonjeni i sâm postao progonitelj, i tako unedogled. Crta razgraničenja između žrtve i progonitelja toliko je tanka da se ponekad i ne primjećuje kada su se uloge zamijenile. Cionizam, osobito kršćanski cionizam, ne može, a što je još važnije, niti nema svetopisamski mandat, ignorirati ovu opasnost. Vjerujem da u tom pogledu kršćanska hermenutika snosi veliku odgovornost.

Oskvrnjena je zemlja krvlju natopljena pa zato Knjiga Brojeva veli: »Nemojte oskvrnjivati zemlje u kojoj živite. A krvoprolićem zemlja se oskvrnjuje. Za zemlju na kojoj je krv prolivena pomirenje se ne može pribaviti, osim krvlju onoga koji ju je prolio« (Br 35,33). U tom je pogledu značajan bio problem kako se riješiti Isusa iz Na-zareta. Židovi novozavjetnoga vremena upravo su se suočili s tim problemom: kako ga se riješiti, a ne okrvaviti svoje ruke. Ipak više svega njihova je briga bila da »ne okaljaju svoje zemlje koju ti Jahve Bog tvoj daje« (Pnz 21,23). Upravo je to bio razlog zašto je Isusa iz Nazareta trebalo predati rimskoj vlasti na pogubljenje i tako ostati čistih ruku. Iako je tada Pilat bio spreman oprati ruke »od tog pravednika«, nudeći Židovima »uzmite ga vi te mu sudite po svom Zakonu« (Iv 18,31), to mu ne polazi za rukom jer, kažu oni, »nama nije dopušteno nikoga ubiti« (Iv 18,31). U vjerskoj i nacionalnoj euforiji narod tada preuzima odgovornost: »Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu« (Mt. 27,25). Prijetnja oskvrnjavljenja zemlje ubojstvom i krvlju židovskoj vjerskoj upravi stalno je visila nad glavom. U vrijeme rane crkve apostoli-ma se prijetilo: »Vi ste Jeruzalem napunili svojom naukom i hoćete da bacite na nas krv toga čovjeka« (Dj 5,28).

88


UMJESTO ZAKLJUČKA

Hermeneutika

Često se pojavljuje problem nesklada između hermeneutike i kompetentne eg-zegeze. Kršćansko cionističko tumačenje Staroga zavjeta neka je vrsta »pulsirajuće hermenutike«, tumačenja koje kao klatno pulsira između doslovnog i metaforičnog, simboličnog. U jednom trenutku pogled je usmjeren na »ono što je gore« (Kol 3,1) i tumačenje se kreće u području duhovnoga; u drugom se pridružuje Isusovim učeni-cima kada pitaju Uskrsloga: »Hoćeš li sada obnoviti kraljevstvo u Izraelu?« (Dj 1,6). Ukoliko se dobije odgovor koji je Uskrsli uputio tada okupljenima: »Ne spada na vas da znate vrijeme i priliku koje je Otac odredio svojom vlasti« (1,7), izazov i zalet da se nastavi tumačiti ipak i dalje postoje.51 Ovo je djelomično i posljedica neprekidne, ponekad i nepomirljive napetosti između obećanja i djelomičnog ostvarenja, između »domovine na nebu« i ove nam »dnevne zemlje«. U hermenutskom pogledu to je prijepor i napetost između sklonosti da se u eshatološkom smislu Izrael i židovstvo prebace sasvim u domenu duhovnoga (metaforičko tumačenje) ili onog eshatološki uvjetovanoga konkretnim povijesnim, zemljopisnim i etničkim parametrima (do-slovno tumačenje). U slučaju ovoga potonjeg upitna je teorija o praznoj, etnički i kultno čistoj zemlji, kao preduvjetu realizacije povratka (ili »osvajanja«) te zemlje (sada Izraela kao države suvremenoga političkog realiteta). Osim toga treba odlučiti po kojem kriteriju neke dijelove biblijskoga teksta uzimati metaforički i tipološki, a druge doslovno. Ustrajavanje na doslovnom tumačenju u svakom pogledu, jasno je, dovodi do mnogih nedosljednosti.52

51 U eshatološkom pogledu neke od tih tradicija oslanjaju se uglavnom na tzv. »uvedenu eshatologiju« («inaugurated eschatology«). To je stalna biblijska i kršćanska napetost između onoga što je već »sada«, ali je i »ne još«; što je već ovdje pred nama (»imminent«) i onoga što tek dolazi, ili je u kašnjenju (»delayed«). O motrištima novozavjetne teologije posebno iscrpno izvještavaju George Eldon Ladd i Donald Guthrie u svojim Teologijama Novog zavjeta (George E. LADD, A Theology of the New Testament, Lutterworth Press, London, 1975., str. 206-210; Donald GUTHRIE, str. 415-418, 799). Takva djelomično realizirana esha-tologija nastoji »iščupati« sve svoje ovozemaljske korijene i krenuti put neba već sada i ovdje (»naša je do-movina na nebesima«, Fil 3,20) postojano tražeći i upirući pogled »na ono što je gore« (Kol 3,1-2). Radi se o odnosu između sadašnjeg uvođenja i djelomičnog ispunjenja, i budućega potpunog ostvarenja Kraljevstva Božjega (usp. Alister McGRATH, Uvod u kršćansku teologiju, TF MVI, Zagreb, 2006., str. 528). Društveni angažman ne samo da postaje nepotreban nego se čini protivnim težnjama nebeske domovine; odvraća pogled od kraljevstva budućega vijeka.52 Usp. CHAPMAN, str. 151.

89


Temeljni problemi

Zbog obimnosti ove tematike i znatno ograničenoga prostora u jednom ovakvom radu, pokušat ću barem u zaključku naznačiti i istaknuti temeljne probleme koji se odnose na kršćansko tumačenje Staroga zavjeta i kršćanski cionizam, a potom po-moću retoričkih pitanja koja se temelje na svetopisamskom tekstu i hermeneutici, ali i pomoću sasvim realnih političkih pitanja, uznastojati ukazati na zaključak, ili zaključke.

Nekoliko pojmova međusobno su povezani kao karike u lancu:

i) Abrahamski Savez, svojevrsni prapočetak židovskog etniciteta s jedne strane i Božjih obećanja Abrahamu s druge;

ii) pitanje zemlje i budućih Abrahamovih potomaka (naroda), jer što je narod bez zemlje i postojbine. Parafraziramo li neke Abrahamove prigovore Bogu, reklo bi se: »Gospodine, čemu mi tvoji darovi i obećanja potomstva ako nemamo zavičaja?« (Post 15,2);

iii) trajnost Božjih obećanja. Što je obećano, obećano je zauvijek. Božja obećanja koja se odnose na svećenstvo, zemlju ili kraljevstvo, upućena biblijskim patrijarsima, ili kralju Davidu, zaokružena su tipičnim starozavjetnim izrazom »zauvijek« (leolam).

Ovaj posljednji problem trajnosti zasigurno je glavni oslonac hermenutike kršćanskoga cionizma. U tom smislu, zemlja obećanja »zakaparena« je i obećana isključivo Židovima, već stoljećima i tisućljećima. Ova ista hermenutika jedva da se i dotiče i propitkuje pitanje što činiti kada za isti teritorij postoje aspiracije dvaju naroda: za jedne je ta zemlja Izrael, za druge Palestina. Treba li kršćanin, osobito kršćanski cionist, u svjetlu Biblije i u svjetlu poštivanja ljudskih prava razmatrati ili se zauzimati i za prava onoga drugog naroda, Palestinaca? Jer, ne treba zaboraviti da starozavjetni tekst itekako upozorava »izabrani narod« da se zalaže za stranca i došljaka, ne zaboravljajući da su i sami bili putnici, lutalice i stranci.

Manjkavost kršćanske cionističke hermenutike pokazuje se i kod selektivnoga čitanja nekih starozavjetnih tekstova. Naime, ukoliko uvijek i svagdje doslovno shvaćamo ono »zauvijek« (leolam), tada bismo trebali biti dosljedni i tamo gdje to očito nismo ili ne možemo biti. Aron i njegovi sinovi jedini su bili zaduženi da u Sve-tinji prinose miomirise, posvećuju i služe »dovijeka« (ad olam) (1. Ljet 23,13). Stari zavjet pripominje da će Gospodin Davidu učvrstiti kraljevstvo i prijestolje, a kada on »počine kod svojih otaca«, tada će Gospodin odrediti njegova »tjelesnog sina« (»koji će se roditi od tvoga tijela«) i njegovo će kraljevstvo biti »za sva vremena« (ad olam) (2. Sam 7,12-13). Ne može se reći da se kontinuitet aronovskog svećenstva nastavlja

90


»zauvijek«, niti Isus iz Nazareta, kao nastavljač Davidove loze (»sin Davidov«), ne ustanovljuje salomonski tip kraljevstva kao političkoga realiteta. Stoga su i takvi literalizmi u čitanju i tumačenju eshatoloških ispunjavanja Staroga zavjeta selektivni i nedosljedni.

Na pitanje etniciteta osvrću se u Novom zavjetu i Pavao apostol i sâm Isus. Pavao će reći, »nije pravi Židov onaj koji je to izvana ... već je pravi Židov onaj koji je to u nutrini, a pravo je obrezanje ono koje je u srcu – po duhu, a ne po slovu« (Rim 2,28). Stoga Isus ulazeći u kuću jednoga, u narodu omraženog, cariničkog starješine, Zake-ja, za njega veli da je i on »Abrahamov sin«. Mogli bismo i opet jednom parafrazom biblijskoga teksta reći: »Tu više nema Palestinac/Židov, obrezanje/neobrezanje … nego sve i u svima – Krist« (Kol 3,11).

U pitanjima »zemlje« zasigurno nije slučajno da u Novome zavjetu Isus malo ili jedva išta govori o »obećanoj zemlji«. I dok jedni pitaju »kada će doći Kraljevstvo Bo-žje« (Lk 17,20), nesumnjivo imajući na umu ne samo Mesiju nego i sasvim konkretnu zemljopisnu realnost i politički realitet, Isus im indikativno odgovara »Kraljevstvo je Božje među vama« (17,21) kao i da »ono ne dolazi tako da se može vidjeti« (17,20). Ali, Isus iz Nazareta svojim suvremenicima, kao i današnjim tumačima, kako Žido-vima tako i tumačima kršćanskoga cionizma, zapravo poručuje da je i njima i nama religijsko-povijesni izbor bio i ostao Bog koji je numen personale (osobni Bog), a ne numen locale (lokalni ili teritorijalni Bog).

Unatoč svih i vrlo ozbiljnih problema na konkretnom zemljopisnom i političkom prostoru današnjega Izraela (Palestine), neke su političko-ideološke krajnosti tamo čak manje prisutne od takvih istih u zapadnom svijetu koji djelotvorno isprepliće i podupire svoje interese. Na našu žalost, i unatoč Isusovom pozivu »Blago mirotvor-cima«, činjenice pokazuju da sami kršćani zapadnoga kulturalnog i političkog kruga zapravo rade u korist štete mira.

Unatoč realnih i stvarnih problema, bez patetike ili lažnih biblijskoromantičar-skih pogleda, i ovaj je autor na licu mjesta, u Izraelu, iskusio želju sučeljenih strana, osobito ljudi koje mi zovemo »običnim malim ljudima«, želju za suživotom i nasto-janjem da se bore protiv mržnje i sukoba. Istovremeno, plaši utjecaj i prisutnost zapadnih cionističkih, a ne manje i kršćanskih cionističkih organizacija i pojedinaca, crkava, zaklada i inih organizacija, koji kao da zapravo i ne žele pomirbu, a često u ime teoloških, ali upitnih hermenutskih polazišta.

91


BIBLIOGRAFIJA

Benhayim, Menahem, Reckoning with Gods Choice: the Election (u »The Bible and the Land«)

Brueggeman, Walter, The Land: Place as Gift, Promise, and Challenge (Fortress Press, 2002)

Buttrick, George A. (ed), The Interpreter‘s Dictionary of the Bible,4. svezak (Abingdon Press, 1962)

Carroll, Robert P., »The Myth of the Empty Land« (Semeia, 59/1992)

Chapman, Colin, Čija je Obećana zemlja? (STEPress, Zagreb, 2002)

Chapman, Colin, Ten Questions for Christian Zionists (u »The Bible and the Land«)

Holwerda, David, Jesus and Israel: One Covenant or Two? (Eerdmans, 1995)

Huntington, Samuel, Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka (Izvori, Zagreb, 1998)

Kinzer, M.S., Post-missionary Messianic Judaism (BrazosPress, Grand Rapids, 2005)

Ladd, George E., A Theology of the New Testament (Lutterworth Press, London, 1975)

Lange, N. De, An Introduction to Judaism (CUP, Cambridge, 2000)

Laqueur, Walter, A History of Zionism (Schocken Books, New York, 1976)

Loden L./Walker P./Wood M. (ur.), The Bible and the Land (Jerusalem, 2000)

Lohse, Bernhard, Martin Luther (TF MVI, Zagreb, 2006)

Marius, Richard, Martin Luther: the Christian between God and Death (Harvard Uni-versity Press, 1999)

McGrath, Alister, Uvod u kršćansku teologiju (TF MVI, Zagreb, 2006)

Purdy, W., The Church on the Move (Hollis&Carter, 1966)

Ruether, R. & H., The Wrath of Jonah: the Crisis of Religious Nationalism. (Fortress, Minnesota, 2002)

Sizer, Stephen, Zions‘ Christian Soldiers (IVP, Nottingham, 2007)

Smith, Anthony, National Identity (Penguin Books, 1991)

Volf, Miroslav, Isključenje i zagrljaj (Stepress, Zagreb,1998)

92


Summary

This work addresses the problem of incompatibility between faith (Christianity) and the national and ideological aspiration of the Jewish people for their homeland (Zionism). In this tension, the phrase »Christian Zionism« in some sense is oxymoronic, especially in view of the non-national basis of the Christian faith, as presented by the apostle Paul: »There cannot be Greek and Jew, circumcised and uncircumcised, barbarian, Scythian, slave, free man, but Christ is all, and in all«. In this study the author also introduces the history of Zionism and the establishment of the state of Israel, as the historical and legiti-mate strivings of the Jews for their homeland. Inevitably this historical aspiration is put in the context of the history of antisemitism, esp. in Europe. The distinction between Zionism as political and ideological element and Judaism as the religious element is presented. Finally, the author introduces the basic problems of Christian Zionist hermeneutics based almost exclusively in eschatology.

Christian Zionism and the interpretations of the Old Testament

Documents

Transcript of Christian Zionism and the interpretations of the Old Testament