Bla Hamvas

Jasmin i maslina

STABLA

This is not an

essay this is a

poem from You

for You

and

to

You

Moda nije samo od zasienosti uspomenama i nije samo od iekivanja eljene budunosti da se ovjek odmie od sadanjosti,da tone u prolost ili da ivi u jo nepristiglom vremenu, da ivi, ali nije prisutan ni u prolosti ni u budunosti, jednako kao to nije ni u sadanjosti, tone ili, to je isto, die se iznadnje; ima dana, tjedana, dulje - cijelih razdoblja,da je neosjetljiv, samo se ljulja, poput nekogamca, na vlastitoj ispunjenosti. ivi u posvedrukijem krajoliku; jedna vrsta polusnenogstanja, ponekad nije ni polu. Uzrok teomamljenosti nikad nije znan, nikad ne moebiti znan, moda i ne postoji jedan uzrok,moda nije uzrok ni potreban, moda sam sebeuzrokuje. U njoj nema svjetlosti, nema tame,jer predmeti gore i nou, gustim, tupim sjajemiz dubina, boja odjednom postane osobinasvijeta, ne njegova povrina, forma zraiiznutra, protenost osjetilnog tijela nijeohlaeni ukras. ivot ne tee, nego plavi,pulsira u sebi samome,polaganim, mirnim pulsom, kao da tone uslatku, tamnu, omamljujuu tekuinu.

Opaanje i imaginacija ne mogu se razdvojiti- mandichtet schon / zvenn man erlebt, meusobno seuljepavaju i obogauju. Tih dubokih plavihboja nigdje nema, ili su samo bile, ili e samobiti - crvene su kao baklje koje gore u noimabez zvijezda, u nekim dalekim dolinama crnaje poput barunaste zmije, koja ovjeka obavijasvojom mekanom toplinom, nesposobna dadrukije shvati planinu, rijeku, nebo, nego kaozagrljaj.

Valovito gibanje koje neprestance plavi, alineprekidno u uzdizanju, poput plime: sve vieskrivajui, dublje prekrivajui to to se ne moetako zastrti da ne bi prozrailo. Ne moe sedjelovati, jer to to ovjek eli djelovanjem postii,jedan je oblik umirenja, a to je upravo ono tose ne mora postii jer ve jest. Nesposoban jeprimiti jer je pun, dupkom pun. Ipak djeluje i prima, a da djeluje bez djelovanja, prima bezprimanja, time da se djeluje i prima kroza nj.Stvara odnosno biva stvaran. ivi odnosno bivaivljen, ini to to s njime ivot ini. Raste. Velikipatos. Velika

patnja svijeta gdje vie o strastinema rijei jer mu je zanos toliko proeo i proima bie da ne treba svladati nikakvoprotivljenje - nema u njemu niega nasrtljivog,niega olujnog, nikakva nasilja, nikakva skoka,nikakva rascjepa, to je ivot kao da je ovjekutemperatura za jedan stupanj via i kao da imastalnu vruicu, ali zdravu vruicu, polako,polako, zdravlje mu postaje sve intenzivnije,uzdignuto, usijano, i to to je prije bila iznimka,skok i polet, sada je postalo stanje, stalno, usvom ritmu lebdee, duboko uzbibano,prozirnije stanje.

To je veliki patos stabala: velika ekstaza. Toje u njima valoviti rast ispunjenosti, snenopulsiranje, otrpljeno plavljenje, to je u njimatopli zagrljaj crne barunaste zmije: ine toivot s njima ini, to je vruica, i jo neto vie.Nije vie ni vruica, nije vie od toga to jest,nego manje od toga. Svjeije, rjee, tie,jednostavnije, manje zahtjevno, zadovoljnije i stalnije. Via temperatura, bre izgaranje, veeusahnue. Ublaavanje gorenja, intenziviranjevruice, ne navie nego nanie, stalnije i dubljepotonue. To je hladna vruica. Stabla su uintenziviranju stigla do toga da su jedva toplijaod zemlje. Intenzitet rijetke biljne krvi otputatoplinu, odravanje koje bi ih dralo u stalnomuzbuenju. Spustilo se u hladni zanos, umirnije, jednostavnije, nasmjeenije stanje.

Stalan bujan rast stabla i njegov tok izdubina neometani su jer su stabla srasla shranom. Sa svojom su hranom u stalnomdodiru. Rast im je bez zastoja. Hrana je zemlja.Stabla siu zemlju prodirui u nju sve dublje i dublje. Ali stabla nisu nametnici. Ne ubijajuzemlju, nego joj daju priliku da sebe daruje.Veza je uzajamna, korijenje prodire u zemlju dabi dobivalo, zemlja uvlai korijenje u sebe da bimogla davati. To da neto postoji, jo nita neznai, sve to postoji dobiva znaenje samo udavanju, samo u darivanju. To je temelj svakogodnosa i u tom je odnosu onaj koji daje dubljevezan od onoga koji dobiva, jer ga ne vezujeoskudica, nego obilje. Prava prisila nikad nijepopunjavanje manjka, nego darivanje vika.Onaj koji daje ovisniji je o primatelju, nego onajkoji prima o darovatelju. I zahvalnost mu jedublja, i ponos i slava takoer. U tome jeotmjenost davanja, tiha otmjenost davanja, toje osobina zemlje.

ivo i umirujue bie stabla jest njegovneprekinuti zajedniki ivot sa zemljom, izega proizlazi drugo, jo bitnije svojstvo -dvospolnost.

U Rimu je helenistiki kip, ena obla tijela i irokih bokova, sa enskim grudima, ali sfalusom, dakle mukarac. Hermafrodit. Kipsvijeta koji najvie uznemiruje. ivo bie kojeudvostruuje svoju otvorenost, koje ne ekasamo enu nego i mukarca. I ena i mukarac.Dvostruko uznemirenje, dvostruko oekivanje, dvostruka udnja, udnja ga dohvaa uvijek sdvije strane, dvostruki nemir. Jer je mogunostpredavanja uvijek istodobno i mogunostzatvaranja. To je uasna opasnost spolnosti,moe znaiti potpuno predavanje i potpunuzatvorenost, slobodu boga i doivotni zatvor.

To je ono ega nema u dvospolnosti stabala.U stablima nema dvostrukog uzbuenja, negodvostrukoga mira. Oba su se spola okrenulajedan prema drugom. Stabla su potpuna oprekahermafroditu. Hermafrodit je loe rijeena, astabla dobro rijeena i rastopljena dvospolnost,stabla su brak. Stabla ive zajedno s hranom,

ustablima ive oba spola zajedno. Spolovi su ustalnom zagrljaju, posve kao to su stabla ustalnom zagrljaju sa zemljom. Samo to jezagrljaj dvaju spolova u stablima jai. Stabla seod hrane mogu odvojiti, iako ih to stoji ivota,mogu se iskopati, korijenje im se moe izvaditiili istrgnuti iz zemlje. Dva se spola ne moguodvojiti, ne moe se iskopati mukarac, nemoe se istrgnuti ena. Stabla su u stanju ivotau kojem se spolovi jo nisu meusobno odvojili,oni ve postoje, ve se mogu vidjeti, ne poputkamenja u kojem nema ni traga spolnosti,stabla imaju spol, ali dva spola, dva u jednom, stopljena nerazdjeljivom prisnou jedan udrugom. U svakom je stablu brak sklopljendoivotno, neraskidivo. Naglasak je opet nastalnosti, na nezastojnosti, na odsutnostisvakog nasrtanja, prekida, skoka, naneprekinutljivosti. Roenje stabala poetak jepira dvaju spolova koji su u njemu. Pir traje bezprekida. Zar je pir sam rast? Zar je to samaprehrana? To da se samo tako moe potpunoshvatiti vezanost stabala za zemlju? Da je totamno sjeme koje je osobnost stabala? Taprivrena vezanost i veza ime se priljubljujuuz hranu i tlo, ime se meusobno priljubljujuoba spola. Zar se samo iz tog sredita, koje je i stablima dostupno, moe shvatiti bie stabla? Jeli to ono za to se moe rei da im jeegzistencija?

Kierkegaard u Dnevniku zavodnika govori opredanosti koja nije nasilje, nije omamljenost,nije opijenost i slom, ne prethodi joj nikakvakriza i stoga predanost nije rjeenje te krize. Utoj predanosti mukarac i ena ve mole ne bi lise mogli jedno drugome dati, stoje na onojtoki gdje ve mogu birati samo izmeupredavanja i ludila, i cijelo bie postaje krik kojizjapi i vrtloi prema drugom biu. To nijeodnos spolova u stablu. Jer u tome o emu Kierkegaardgovori jo postoji mogunostsuprotstavljanja da-ne, iako je ta mogunostistovjetna s potpunim rasulom i slomljenimsunovraanjem u osamljenost. Jo ima u sebi toda ne moe biti drukije, da nema drugog puta,da je to jedini nain da se dalje ivi i da, ako sene ispuni, nije smrt nego i od smrti veapropast. Ali tu predanost i dalje previe dri uahu vlastita opreka i okus ispunjenja, previese gleda iz kuta neispunjenja, previe tone umogunost unitenja i uspijeva postati takvaiskljuiva zanosna strast, takva elementarnasnaga samo zbog mogunosti pada, sloma i sunovraanja. Ispunjenje izgraeno namogunosti prijetee opasnosti neispunjenja.Perverznost. U stablu spolovi nemajumogunosti da ive meusobno odvojen ivot,nema mogunosti da se ne predaju i da se nepredaju potpuno jer se ne moe dogoditi daokus iskljuivog sjedinjenja bude bezuvjetan i bez ostatka samo s obzirom na nesjedinjenje.Sjedinjenje je mirno utonue, potonue u drugobie, usisavanje i potonue, kao to se rijekeizmijeaju i stope. Egzistencija bia vezana je zadrugo bie, kao to Jaspers kae. U kazivanjudolazi do izraaja da jedno bie ne moe bitiono samo ako drugo bie nije ono samo. ovjekmoe biti potpun ako je potpun i onaj s kojimje zajedno. S takvim ovjekom koji ne umije ilinee biti potpun, drugi ne moe umjeti ili nemoe htjeti biti potpun. Zato je uasno jalovo zajednitvo s takvom polovicom koja nije onasama. Sprjeava ovjeka u tome da bi mogaobiti on sam. Ta glavna egzistencijalnazakonitost nigdje nije tako duboko obvezatnakao meu spolovima. U odnosu spolovasavreno je umirujue samo ako se ovjek naesuelice sa samim sobom, krene premaskrivenom svijetu i na pola puta nae samogasebe, kao onoga koji se

pribliava s one strane,sretne ga i sjedini se s njim. ovjek se slobodnosjedini samo sa samim sobom, samo se sebipotpuno predaje, jer se jedino sebe ne boji.ovjek se posve daje samo onome kojega se neboji, zato onaj koji dolazi odande prijeko morabiti on sam. Sva su druga predavanjadjelomina. Prilikom svakog takvog sjedinjenjaostane unutra skrivena straa, naoruana i spremna za proboj i za zagrljaj, koja zna da sene moe predati bez ostatka. Ima u njemustraha, slabosti, opreznosti, suzdranosti,brane, zida, krutosti, odstojanja, procjepa. Agdje je strah, tamo je slabost, tamo se u tajnostigrade bedemi i zidine, stanice se ukrute, tamose sve ostakli i lomi, tamo je snaga:

vrsto i jako pripada smrti,

maleno i slabo ivotu.

Kao to kae Lao-Ce:

Slabi pobijedi jakog,

mekani pobijedi tvrdog.

Svi to znajuna zemlji,

ali se ne usude po tome postupiti.

- osim stabala. U njima se spolovi omekaju i postaju blagi, vjeno slabi, slabi prepuni ivota,poput pupa i dojeneta, slabi, svjei, mekani,stalno se kupaju u meusobnom soku, mirissvojeg spola znoje jedno u drugo, znaju da nepobjeuje onaj koji ostane tvrd, nego onaj kojise razmeka i popusti, primi i preda se, i rastopise; znak da sebe predaje nije znak slabosti,nego snage. Zna da je uasna ludost mislitikako je gospodar situacije onaj koji manje voli,koji vie ouva svoju pamet, koji ostanehladniji, koji ostane udaljeniji - to je zabluda nakojoj se slomi svaka sudbina: pobjeda pripadaonome koji vie voli, koji izgubi svoju snagu,koji se vie uzbudi, koji je blii, koji se moerastopiti, koji moe nestati. Dijete dobiva spolonoga koji se vie preda u trenutku zagrljaja- to je biljeg na njemu. Ako je ena umjela bitislabija i blaa, dijete e biti djevojica, akomukarac - djeak, spol djeteta ovisi opredanosti izgubljenoj u sjedinjavanju, dijetedobiva spol onoga koji je bio slabiji jer je taj biojai. Uvijek pobijedi onaj koji moe predatisvoje ja.

Stabla to ne znaju. Samo onaj zna koji nezna. To je egzistencija stabala. To je osobnoststabala. To je u njima iznad svega umirujue.To su bia kojih se ivotni plan, od svih ivihbia, najvie temelji na predavanju u zagrljaju.Ti koji grle zemlju, hranu, i ti u kojima se dvaspola stalno dre meusobno i tope svoj medjedno u drugom. To je duboka erotinoststabala - zato je u njima zavoenje, zato mir,zato

slabost, zato snaga, zato to tiho, mekanogajenje, ivot koji plavi - two ways and one will dvaputa i jedna volja.

POBJEDNIK

Ova lipa raste u jednoj dolini Bakonya, tamogdje se dolina suava s june strane, gdje izboka brda stre stijene, deset-dvanaest tonateke. Sjeme je palo izmeu dviju stijena. Dokje deblo dosegnulo irinu koju su mu stijenedoputale, moglo je rasti gotovo bez prepreke.Ali to nije dugo trajalo. Onda se lipa napela ustijene i razmaknula ih. Sada se na nju sruilaodozgo stijena poput kue i pokrila je. Lipa seizvukla. Korijenjem se uhvatila u donjekamenje i poela stijenu gurati prema gore. Rasprsnulaje kamenje koje joj je lealo na putu.Na dva mjesta, tik do debla, pale su zbijenemase veliine stola. Stablo ih je svojom koromprekrilo, razlilo se po njima poput ive lave i jednostavno je progutalo dvije zbijene mase.Razmrvilo je stijene ispod tako da ih jekorijenjem obuhvatilo i pritiskivalo poputgoleme zmije, dok se nisu uguile, odnosnoraspale na komade. Smrtnim je pritiskom, kojije trajao godinama, istisnulo iz njih svaki otpor.Sada lipa ima tri korijena irine struka. Jedan,nakon vie zavijutaka koje ini izmeugromada stijena, neposredno prodire u bokplanine. Drugi se korijen grana na etrdesetpedesetizdanaka, uasna aka s pedeset prstiju,od ijeg dodira zastenje gromada stijene. Treije korijen napola gol jer se kamenje osipalouokolo, voda je sprala zemlju i korijen je poputcrijeva koja ispadaju iz rasporene utrobe. Aiznad, stremi prema gore, u prostor,etverokatno ravno deblo, irine tri ovjeka,povlaei za sobom mnogo svojih grana i svojeglia te ivi poput besmrtnog smijeha.

Bilo bi dobro znati to je ova lipa, dok je jobila sjeme, mislila o sebi. Htjela je postatipravilna i razmjerna, poput svih stabala,idealno stablo, poput svakog bia -idealno bie.Ali nije bila sanjalica. Stijene bi smrvile sanjalicu.Nije bila ni luckasta. Luckasti bi odnestrpljivosti ve pobjegao. Pobjei znaizanijekati sudbinu. Sudbinu zanijekati znaibiti slab. Biti slab znai biti pobijeen.

Mogu se vidjeti takva sanjarska stabla kojazatvorenih oiju misle o ivotu kojeg nigdjenema. Stabla uznemirena lica, potonula uskrivene zadovoljtine. ivot im je previe lo,ne zato to je lo, nego jer je lake izmiljati;kao da se zagrize u vlastitu sudbinu, kao tograbljivica zagrize meso, kao to puzavica uguiu mranom zagrljaju sve ega se dohvati. Moguse vidjeti luckasta stabla koja poput bezumnikasvijaju svoje grane i nerazumnim pokretimastre, izvode neprikladne plesne pokrete, ironizirajusebe jer se ne slau sa sobom. Postojepatetina stabla, ima mrkih, osamljenih. Imastabala idiota, opscenih, perverznih, glupihstabala. Konano, lica stabala ne mogu sepogreno shvatiti.

Lipa iz Koloske herojsko je stablo. Nije lijepo,ali ivotna snaga nigdje nema takvevelianstvenosti - ni u Homera, ni u kipovima,ni u betovenovskoj glazbi, ni u nieanskojfilozofiji, ni u cesarskoj sudbini. Ta nijema bitkakoju je sama bila sto

pedeset godina tu, nanepovoljnoj padini, usred estokih kia,ujedanja vjetrova i odrona kamenja, meugolemim gromadama, u uskom grlu doline.Trebala se napeti, izgubila je oblik, trebala senagoditi, nije smjela biti milosrdna ni trena;okrutnom mirnoom, predvianjem,izdrljivou uspjela je neprestance rasti, i danas, kada je ve pobijedila, nadila svojuborbu, naborana, istroena, obogaljena, umijese smijati, zdravo se smijati. Nakon svega, to bijoj itko jo mogao rei o ivotu emu se ona nebi smijala? ime joj mogu zaprijetiti? ega sejo moe bojati? Moe li se s njom dogoditineto od ega stranije nije ve doivjela i svladala? to znai umrijeti? to znai bojati sesmrti? Vie se ne boji. Nikad, ni za trenutak nijebila sretna, ali se smije onima koji je zbog togaale. Ne poznaje obilje. Poinak samo iz snova.Mir joj je nepoznat. I ne zna da postoji bogatstvo.Udobnost? to je to? Mravo, visoko,ilavo, oelieno bie. S okorjelou zlotvora i obazrivou mudraca. Da je ovjek, ivjela bi ivot poput Atile ili Dingis-kana, ali bi jelapoput Gargantue i smijala se poput Falstaffa, tetako mirno ubijala poput Borgie. Da je ivotinja,imala bi kraljevske osobine lava,krvolonost tigra, snagu udava, mir slona,ilavost divokoze i sigurnost orla. Da je pjesnik,pisala bi takve pjesme da bi se zapalio papir. Dapie glazbu, planine bi plesale. Da ljudi danasimaju osjeaj za velianstveno, ovo bi stabloimalo sveenika, mladog vitkog momka koji bipjevao i rtvovao mu, u sjajnim bi ljetnimjutrima stajao ispred njega, klanjao se i uzvraao mu smijeh.

MELANKOLIJA

Ova smreka stoji uz izvor u Alsotatrafuredu,pokraj nekadanjeg dvorca Zichy. Oko nje samonisko drvee, u okolici ona je najvia. Granamapokriva kuhinjsko zdanje dvorca. Zemlja joj jecrna, mekana i plodna. Svjei tok izvoraopskrbljuje cijeli okoli hranjivom vlagom. Unjoj nema nikakva umora, jer ta naizgledmlohava nejakost kojom sputa grane nijeuvenulost ni bolest. Oni koji tamo stanuju,zovu je tuna smreka.

U njenoj okolini nema niega to bi dalopovoda toj tuzi, dobra zemlja, zatieno mjesto,vlaga, nepostojanje suparnika. Nije uzrok ni usamome stablu. Tri puta je via od kue, deblolijepo i bez greke, osim neto smolastihvorova, to znai da je zadobila sitnije rane -zanemarivo. Nema u njoj ni neurastenije jer seta nevolja uvijek javlja kao sivilo, kao gubitak boje. Smreka je tamnozelena, dakle bie dobrekrvi i dobrih ivaca. Samo je tuna. Ne gleda unebo, nego preda se, odnosno gleda u onutoku u koju gledaju tuna bia. Bez gorine,bez uznemirenosti, bez uzbuenja, gotovo bezstrasti. U njenim oima vidi se tuga ivotinje.Postoje zarobljeni majmuni koji se, kada imdosadi klauniranje, zagledaju preda se. To jetakav pogled da se svi promatrai odmaknu odkaveza. Stari, umorni konji, kada ekaju naulici, gledaju u tom smjeru. Tamo gleda i Drerova Melankolija.

To tamo, to tu, to kuda nije unutra. Mjesto jeto u svijetu. Cijelo stablo gleda u to. Svakaiglica, svaka granica, kronja, deblo, gledabeskrajnu tugu ivota, moda to kako jesamoa uasna, ali i to kakvu cijenu ovjekplaa ako odustane od nje. Moda

to kako jedobro biti neosjetljiv jer smo onda bar daleko.Ali, kako je dobro utonuti u stvarnost jer seonda neposredno dobiva radost, zanos, veselje,patnja, ponajvie patnja. Kako je sve to dobro i kako zlo. U tuzi smrekinoj nema optube.Nikoga ne poziva na odgovornost, zna da senita ne moe postii time da se kae: uzrok jetaj i taj. Nema uzroka. Jednostavno je tako. Neobjanjava je ni krv, ni konstitucija, ni znaaj,ni uspomene, ni sudbina.

Postoji u ivotu neto potresno tuno i onajkome na to navru suze u oi, ne zna koliko je tatuga nepromjenjiva. Htio bi patiti, volio bi da sebar razboli od tuge, bilo bi dobro od tuge i umrijeti. Ali je ona toliko tuna da vie i nepati, nita je ne boli, nije bolesna, ne uzdie,nije nestrpljiva, ne zna to hoe ili nee, niti dali je svejedno ili nije svejedno. Vie nije nibesciljna. Ne nedostaju joj radost i srea jer bionda bila bolna praznina, prostor u kojemnema niega. Ta je tuga gusta i masivna, plamtii tee, neka vrsta teine, umjeti je podnositi istoje to i biti tuan. Biti iznad plaa i muke,razoaranja, sloma, ponienja, pada, samoe,bolesti. Biti iznad smrti - biti tuan: biti tu bezikakva smisla, nosei u sebi to iz ega nikadnee biti niega, urasti u propast znajui da jesvaka radost plod gorak unutra, upravo ondjegdje oekuje najslai okus, u sreditu.

Ne uzrujava se, ma kakvi! - ne bjesni zbogtoga! - ne buni se! Bar da se jo umije sluiti timnainima bijega, da zna bjeati od tuge na tajnain da se uzbuuje, da bjesni, da se buni!Kako je suvian svaki otpor, kako je bijedansvaki bijes! Bar da jo ima volje ili da je bar bezvoljna.Da bar vjeruje u tvrdou ili bar da uopevjeruje. Da jo umije voljeti neto, ili da barvoli, ili da bar umije. Ali duboka crna rupa sveje progutala i ona gleda u nju, mirna je i nepomina, ispred nje mrak bez kovitlanja,bezdan i beskrajna nona dubina. Gleda unutra,a praznina je ak i ne privlai, ne vue, kao toje ne plai i ne grozi joj se, ne boji je se, neveseli se, ne naslauje se u njoj, ne eli da jeproe, ne udi za njom, samo gleda u nju i tuna je i tuna. Under all earth runs water, under all life runsgrief - ispod cijele zemlje tee voda, a ispod cijelog ivota tuga.Ispod ivota poiva tamno i nepomino jezero, ivot u tom jezeru gledasvoje lice, vidi tugu i pije iz nje i pije tugu. Kadavjetar provijava izmeu grana smreke, tacrnozelena harfa zazvui, taj no-instrument -kakva li zvuka bez osmijeha! Kako u njemu gorimrak. Kako je taj zvuk nepodnoljivo teak,kako je mekan, kako tee, kako poplavi izvor,kuu, ostala stabla, livadu, cijelu umu,stjenovita brda; pogladi ih svojom barunastomrukom-percem, bez ljubavi, bez suosjeanja,bez samilosti, bez utjehe, bez radosti, i dok zuripreda se, zemlja se otvori ispod breuljaka,planina, potoka, jelena, tetrijeba, ispod cijelogkrajolika, i u tamnom se zrcalu pojavi licesvijeta.

DJEVICA

Kada se ide od eljeznike postaje premaPorvi u dolini Hodosera, koja ostaje zelena i zanajsunijeg ljeta, na istonoj padini stojinekoliko jasika. U sredini, okruena ostalima,nije najvia, ali se prva primijeti, toliko prva dase gleda i shvaa tek nakon nekog vremena,paima ih vie odnosno nema jer su ostaledrukije.

Zapravo i nije stablo, nego je cvijet. A to jemoral cvijeta? Cvasti. Slatkim se osmijehomotvoriti u svijet. Da ovjek bar ima stotinu oijuda ga svima gleda.

Onaj tko bi rekao da je jasika djevojaka,svakako bi grijeio. Zapravo, vrlo rijetko je,samo tu i tamo, pokoja svjea i mlada djevojkapoput jasike. Tako je vitka i ima tako rosnabljeskanja, tako je jedinstvena, sjajna, da joj semoe prii samo na jedan nain, njeno.Djevianska je.Ni izdaleka u tom uvredljivo moralnom smislu,kako to misli moral-filozofija, i ne u takobrutalno irealnom smislu kako to rabe lijenici.Djevianstvo nije fizioloko stanje i ne ovisi ni okakvoj pretvorbi. Djevianstvo se ne moeoduzeti i ne moe izgubiti. Kako bi se onomoglo izgubiti u ljubavi? Upravo se onda gubikad nema ljubavi. Nema djevianske ljubavi?Svjee i bezbrine, jednostavne i iste. Poputjasike. Nema takvih rijei koje su njene poputsvijanja njenih grana? Nema takva pokreta kojije njean poput bezvunog titraja njena lista?Nema takva zagrljaja koji dalje raste kao tojasika raste iz zemlje? I ta djevianska ljubav, tenjene rijei, taj slatki osmijeh dojeneta, tajjasikasti zagrljaj - nije li ono cvjetni moral?Cvasti? Otvoriti se u svijet nijemom bjelinom, uzdrhtao od vlastite ari, poput bljeska svjetlana ravnoj povrini vode?

istoa moe biti i tjelesna. Jer nije istina dasu mramorni bogovi do same svojeunutranjosti od tvrdog sjajnog bijelog kamena.Istinski djeviansko nije istoa mramora.Djeviansko moe biti samo ivo meso - tijelo,to od ega su isti sokovi, ista vlakna, istomeso, ista krv, ista kosa, ista koa:

reines Herzens zu sein:

das ist das hochste, was Weisenersannen

und Weiseren taten.

ivjeti ista srca, to je ono to misle mudraci,a jo mudriji ine. Sauvala je istou svojegroenja, usisala u se istou majina mlijeka,istou lica koja su joj se osmjehivala, istousunca, zraka, vode, kruha, ljubavi draganasvoga, svoje djece, svojih bogova i istou smrti.Da joj netko postavi pitanje to je nevinost,gledala bi ovjeka poput ptice ili zvijezde. Da sebia tako gledaju na zemlji, postojala bi samoista srca. Svijet je proziran poput stakla, samoto je to staklo mekano i toplo i ivi, toliko ivida bi bilo neizdrljivo da nema osmijeha. ivot,tamo gdje nie, ist je i sladak,pleasure which there is inlife itself, slast koja je u samom ivotu. Nenapustiti izvor znai biti djevianski. Etruanisu klesali cvjetove na grobovima svojih ena -ni ime, ni ita drugo, ni godine, ni poloaj. Oemu govori nadgrobni kamen? Ona koja tulei bila je cvijet, znala je ivjeti to o emu sumudraci samo mislili.

BLAGOSLOV

Iznad Korule, iza groblja prema jugoistoku,na nevelikom travnatom prostoru stoji smokva.Tri joj se debele grane odmah razgranjuju blizuzemlje u tri smjera i onda se svijaju prema gorepa natrag. U kolovozu raa mirisne,tamnoljubiaste, sone smokve medena okusa.Baca sjenu na travu, zatiuje prostor i bie kojestupa na travnjak. Ova velika kvoka sjedi tu, asvi koji zaele mogu joj se zavui pod krila. Tkodospije u blizinu stabla, ue u prostorneposredne topline majina tijela: zatien je, uokrilju je kakvo nam moe dati samo netko tkonam eli dobro.

ovjek i sebi moe poeljeti dobro. I ta elja,ako je dovoljno jaka, ispuni se. elja je u oprecis nunou. elja je u opreci s ananke. Hoe vie.Da je puka nunost, cijeli bi se ivot zbivao pozakonima fizike, kemije, biologije. Ali elja sveto nadilazi, hoe vie od onoga to kani pruitiananke. elja hoe nemogue. I zna biti takva daprobije zakone nunosti. elja moe biti velika i rastopiti ananke, rastopiti nunost u vatri strasti i onda nestane zakon, a ona se ispuni.

Ali elja je neizmjerno opasna ako ovjek eliza sebe. Opasnost je u ispunjenju, u tome daovjek postigne ono to je elio i zahtijevao i traio. Dobiva i mora upoznati. Izgleda kao daje dar. A od stotinu sluajeva, gotovo u sto:kazna. Eto ti, dobio si! To je to to si elio? Toje! Tu je, treba to iskoristiti, ivjeti s time i prema tome. Sada se tek ispostavlja da je eljabila pogrena. Zapravo, nije ni htio to. Trebalobi postaviti zabranu: nemoj eljeti sebi ono toe te opteretiti kad se ispuni, jer e ti se eljaispuniti i to eli - dobit e. Zato nije dobroda ovjek eli neto za sebe. Ne zna, a i nemoe znati, to je to to eli. I kada dobije,samo tuguje i razoaran je. Maloprije jo jeelio, sada bi ve vratio, pa opet poelio.

Zato je dobro ako ovjek ima nekoga tko eliumjesto njega: ako ima zatitnika, prijatelja,oca, dragu. ovjek nikad u sebi samom ne nosiblagoslov svojega ivota. Zato je dobro akopostoji majinsko bie, poput ove smokve, kojeovjeku eli dobro. Ako me ona zatiuje, znamda je nepotrebno da ita elim: nije potrebnoprieljkivati. Od toga to ja elim, bolje je to toona eli i u tome mogu poinuti. Zna od menebolje to ja hou. Ako ti luak nudi voduivota, prolij je, ako ti mudrac daje otrova,mirno ga popij. Jer mudrac zna da je otrov dobar.Tu ovjek ivi u okrilju smokvine mudrosti.to to ona prua? Koja je to dobra elja koju mieli? to je to to bolje zna od mene za mene?Ne isplati se o tome razmiljati, ve u dobiti.Vjerojatno nee biti nikakva vidljiva znaka.ovjek i ne primijeti ispunjenje najveih elja.Samo osjea da je kraj njega netko tko mu senekako privukao. Osjea da je i on sam postaostablo smokve: sebi ne eli vie negoli drugome;i ostali mi prilaze, skriju se ispod mene jerznaju da u njihovo ime elim dobro. Sjednu uozraje blagoslova, jedu od sve slaeg voa, ispruese na tratini i ispod zasjenjenogzelenkastog neba spavaju poput zametka.

POVRTNJAK* *Konyhakert, kuhinjski vrt, op.prev.

Sve u svemu, jutarnja mi je etnjauobiajena. Nakon svitanja ubacim biljenicu udep i uspnem se do ume, u lov na misli. Podpazuhom knjiga, dok lagano koraam po rosnojtravi. U dolini lebdi plavkasta sumaglica, ameu drveem se glasaju vorci. Oko osam satigubim strpljenje. Vraam se, potraim motiku,koaru, i spustim se u povrtnjak. Za ruak uskuhati juhu od povra. U ovo doba, na krajuljeta, to je takav blagdan od kojeg veeg i nepoznajem.

Za pojam dumbusjuha mogu zahvaliti starojseljanki iz Aracsa. Ona je bila ta koja je skoarom odlazila u vrt. Skupila bi sve to jenala, i kada bih je zapitao, ma to li e biti odsvega toga, rekla bi: sve smee vrta ubacit u ulonac. Onu aromatinost koju je ona znala datijelu nikada nisam dostigao. Iako sam to, mogumirne due rei, godinama isprobavao. To nijeovisilo od koliine ili kakvoe povra. Njezinajuha, ako bi se i mogla s ime usporediti, bila jepoput vina. Ve mi se od mirisa vrtjelo u glavi.Da, bilo je u njoj one ljupke njenosti kojamora resiti svaku dobro pripremljenu juhu od povra. Ruiasto-zlatne boje, povre ni mekoni tvrdo, repa je upila usebe okus zelja, a paprika okus korabice, aliipak je repa ostala repa, kao u idealnojzajednici: svatko je linost, a ipak svi pripadajusvima.

Najvanija je prikladna pobonost. Kao svakiistinski velik pothvat, i ovaj treba zapoetimolitvom. Sjedim ispod jabuke i promatrampovrtnjak.esto sam tumarao po trnici, i najradijesam zastajkivao tamo gdje se prodaju kunepotreptine. Lijepa metla od sirka, glatkoizblanjana daska za razvlaenje koja otvaraapetit, valjak, drvena kuhaa. Bio sam oaranskromnom jednostavnou tih predmeta, i timekoliko su uspjeli pritajiti ljepotu na utrbprividne korisnosti. Mnotvo ljudi juri pokrajnjih, i svaki u sebi govori: kojeg li ordinarnogsredstva, kuhaa!

Draga kuhao, izraena od plemenitogjasena, vitka lico, ti zna da me nije nikadazavela tvoja poniznost, kojom si se vjernopredala izvravanju jednostavnih poslova.Uvijek sam se divio tvojim finim linijama,tvojoj dragoj glavi, koja je kao cvijet. I to kolikosi korisna, nee me zavesti, ve samo poveatiprema tebi moju neobjanjivu privrenost.

Nehotice sam pod jabukom razmiljao oslinosti kuhae i povra. Biljka, koju gledajusamo s korisne strane, prepuna je oaravajueljepote. Ali, osim toga, sadri i takve osobinekoje su rijetkost. Tu je odmah raskutraniperin. Kada ga ne bismo stavljali u jelo, mogaobi biti parfem, i sasvim sigurno bi se divili onojdami koja bi pristigla na popodnevni aj uoblaku perinova mirisa. Ista ta biljka bila biprelijepa i kao cvjetna lijeha. Gusto i upavozelenilo ugodno bi obuhvaalo lijehe petunijaili salvija. Isto tako i celer. Kelj bi takoermogao biti ukrasna biljka, o pupani i cvjetaida i ne govorimo. A rajica tek? Paprika? akbih ih i u tegle rado zasadio i divio im se uprozoru. Kada ljeti oistim rajice od zaperaka,povremeno se odmaram i uivam u udesnommirisu listova. Ulje svakog povra imajedinstvenu i neponovljivu ljepotu; to to je taljepota i korisna, i da je biljka osim arobnostijo i jestiva, ta me radost u ovom trenutkupotpuno proima.

Zatim se lagano primam posla.Raskopamgredicu mrkve, brino potraim razvijenodebelo korijenje, uberem dvije-tri mrkve,perin, korijen i lie, pastrnjak, kojeg ne bihizostavio ni za kakav novac. Zatim dolaziporiluk i kelj, korijen i lie celera, korabica i jedna mala cvjetaa. Od luka je najbolji onajsitniji, veliine oraha, dva su dovoljna, odenjaka jedan. Dvije lijepe zelene paprike,jedna crvena rajica, i da blagdan bude potpun,jedna aka svjee oljutenog graha. Sve to kodbunara operem i oistim. U bljeteoj, srebrnojvodi ljeska se hrpa lia i korijenja. Sada vemogu pripremiti vatru.

POD TAMARISOM

Malo sam sjeo tu, pod tamaris, da bih u sjenina miru pojeo utu medenu smokvu, tekubranu. Bilo je oko podneva i nikoga u zaljevu.Vie je to bila metafizika nego jedenje.Ponekad je ovjeku doputeno tako jesti, kaoda se moli. Nakon to sam doao do obale dabih s ruku oprao ljepljivi slad zreloga voa,morao sam se vratiti i blagdan posvetiticigaretom.

Epiphoitesis, pomislio sam. Grka rije.Naao sam je u knjizi Dionizija Aeropagite,pisanoj o Bojim imenima, i znai: djeji odnosprema Bogu, Bogu koji je poinuo u ovjekovusrcu i dobrostivo se smjeka ovjeku. Da postojinetko, ljudski Metar koji bi me mogao nauitividjeti lice boanske dobrote to obitava uljudskom srcu, pjeice bih do njega, do nakrajsvijeta. Onome tko bi me nauio tome da -kada putujem, kada se kupam i kada se igram,kada jedem smokvu, kada palim cigaretu sveto ne mora biti olako gubljenje vremena. Moebiti besciljna, iako ugodna, ali neodgovorna i tata igra, ali moe biti i boansko djetinjstvo.Sada nije rije o tome da postoje patnja, bolest,hridi, grijeh, smrt. Jer postoje. Nije rije omukotrpnom ispatanju koje godinama gori umukama i pritom ne nalazi ni jedan svijetlitrenutak.Epiphoitesis nije da ovjek, slomljen, stenje i cvokoe zubima od uasa jer mora do krajaizdrati svoju sudbinu. To je izuzetan trenutak,kada sam tako bezumno sretan da drhtim odbljeska golemosti bezgranine boanskedobrote i shvaam da, ako se On takoneposredno oituje, ja ne mogu drugo nego sesa zgranutom radou nijemo moliti: hvala.

Svi ljudi poznaju teki, mrani, patniki,asketski, samoprijegorni put vjere. Ali ponekad,na koji trenutak, zasja i sunce. Religion is not ourburden, but our privilege -religija nije teret, negopovlastica. I ta je povlastica, u takvimtrenucima, u najveim religioznim vremenima,biti Boje dijete. O tome govore poneki mistici,bio je netko tko je u tom epiphoitesisu ivio,jedno od najdrae Boje djece: sveti Franjo. Onje shvaao da jesti, spavati, kupati se, diviti secvijeu, smjekati se lijepoj djevojci, etati,igrati se - moe biti molitva, i odista jestmolitva ako je ovjek Boje dijete i ako ga unjegovu pomirenu srcu motri boanskadobrota.

Draga moja, ti koja ovo ita i koja misli dahulim, vjeruj mi, u cijelom je mojem ivotu biojedan jedini bitni, ozbiljni, odluni i potresnidoivljaj, kada sam rekao: Gospode, ne umijembiti kranin jer ne umijem mrziti svijet. I na tosam dobio sljedei odgovor: Ne treba svijetmrziti, nego treba voljeti Boga, a onaj koji voliBoga, nita ne moe mrziti.

Vjeruj mi, draga, vie od dvadeset godinapretraujem cijeli svijet da bih naao Boga. Tu neme chercherais pas, si tu ne me possedais, kae Pascal: ne bime traio da nisam u tebi. Nai njega bio je jedini smisao mojega ivota. Traio sam ga ufilozofiji, mudrosti, umjetnosti, mitologiji,traio u ljubavi, prirodi, ekstazi, a nisamprimijetio da je tu, u mojem srcu. On. Bogovaima mnogo, Bog je samo jedan. Zato mi jereligija uvijek bila vana? Zato nije bio vanijiOn? I ako sam ga ve naao, nije li mi svejednokakvim mu se rijeima obraam ako je Njemusvejedno? Jer on ne uje rijei, nego srce.

Tajnu da sam stigao u vjeru u kojoj samodrastao ve sam dugo uvao. Tiefist die Trauer, dermich umdstert, eintrete ici wieder Herr in dein Haus dubokatuga tamni

oko mene, ulazim opet u tvojukuu, Gospode. Vratio sam mu se u kuu, ali senisam nikome usudio priznati. Stidio sam se.Rei e kao i o drugima: slomio se. Iskrenogovorei, ni tada nisam bio slomljen, kao tonisam ni sada. Dapae. Siguran sam da samonda bio manji i otada sam narastao. Bojao samse da e mi spoitavati ono to sam uapostatsko doba ja njima spoitavao. Bile su tostrane stvari. Uasnem se kad se sjetim. Moguli to ikada popraviti? I jedina je mogunostosloboditi se posljedica ako za njih prihvaamodgovornost jo i sada, kada od onoga to samonda govorio, ne vjerujem ni rijei. Uostalom,mislim da se stvar ne lomi na religiji. To to semeni dogodilo, nije stvar religije, nego Boga.Dok sam traio samo istinsku vjeru, lutao sam.Nema osamljene istinske vjere. Sve se lomi natome: nai Boga i zavoljeti ga. Ili: zavoljeti i nai. Ostalo je samo teologija.

Ovaj trenutak pod tamarisom daje mi snageda vie nita ne tajim. ak ni pred onima kojesam ja gurnuo u nevjerstvo. Jedino to jomogu uiniti jest da im govorim oepiphoitesisu i o tome da su njegova strpljivosti dobrota beskrajni. Odbjegli sin koji se vratiove moe govoriti onima koji jo lutaju vani:doite jer On voli povratnike! I onaj koji seobrati moe postati sudionikom boanskogadjetinjstva. Ne ljuti se ako jedem svjeusmokvu, ako pijem vino. O, vino jako volim,osobito crno, koje se ovdje spravlja. Ljuti sezbog toga, Gospode? Je l' da se ne ljuti? Da tiivi tu, i ti bi pio, i bio bi zahvalan da postojitako uzvieno pie. Kako je dobro biti dijete,kupati se, diviti se, rugati se glupanima, bitirazuzdan, osjeati kao dar to to sam dobio:vino, radost, cvijet, jednako kao igru, izazovno,kaiperno, i osjeati objeenjako veselje i slatku vedrinu.

Opet misli da hulim? Misli da samo traimprofinjeno opravdanje za taj bezbrini ivotkoji tu ivim, na tom bljetavom moru, i daepiphoitesis nije drugo nego vrhunska lafrivolnog uivatelja? Zaboravlja, draga, dareligija nije moral. Moral moe govoriti odobru, zlu, grijehu, vrlini, lai, istini. Religija nemoe govoriti o drugom osim o Njemu.,I ako seOn sada, u ovom satu, u mojem srcu oitovao,razrijeio me morala jer me prihvatio kao svojedijete i sada je meni kao djetetu sve doputeno.Jer sada ve postoji samo jedna vana stvar: daga ja volim i da On voli mene. I ta ljubavposveuje to da sam pomalo drzak, ironian,rugalica, malo pohlepan, sladokusac, veseljakkoji bi rado pomilovao svaku kovravu mekukosu, vitku ensku nogu, koji je brbljav, naklapalo,nestaan. To su darovi. Veina je ljudiu stanju ozbiljno uzeti svoju patnju, ali ne i svoju radost.

Sada, u svetim trenucima boanskogadjetinjstva, znam da je istome srcu svakimoral besmislica. Bog se zajedno veseli stobom jer je on i u dostojanstvu mora i ubljetavom nebu, u mirisnoj cigareti i u slatkojsmokvi. Ali to znaju samo njegova djeca,njegova djeca koja su ganuta kada ulaze u morei kada se zapjeni svjea voda na njihovoj vrelojkoi. O, u smijehu se moliti i viknuti u sjajnoljeto: kako je dobro biti Tvoje dijete - dragi mojOe, kako bih Ti se rado objesio o vrat, kako bihrado da me zagrli i da kae: Ako ti je srceprepuno i dosegne trenutke istoe, smij se i veseli se, i onda idi i govori svijetu o tomveselju.

OKUSI

(Uputa za uporabu: ako ljetuje kraj mora,ustani ujutro u est, idi do stijena, gdje je vodaduboka i blijeti, skoi na glavu, plivaj dvadesetminuta. Osui se na suncu, zapali, itaj pjesme i idi dorukovati. U osami kreni kroz umu nakupalite, polako, tamo se sunaj, kupaj se dopola dvanaest, skupljaj koljke, pueve,plivuckaj, skai, igraj se abica, gradi zamak odpijeska, usto meditiraj nad velikom tezom svijeta:Bolje je usred sunanoga ljeta kupati se u morunego zimi raditi u mranom uredu. Ako si i stime gotov, jo jednom uroni u more, osui se,obuci laganu pidamu, polako idi dogostionice, sjedni za stol i, dok donose juhu,proitaj sljedee:)

O Kinezima sam itao da su ljudinajznatieljnijih nepaca i da ono to nepoznaju, vole uzeti u usta poput dojeneta.Ta je informacija u meni oslobodila potrebuza kuanjem.Poeo sam obraati pozornost i uskoro sam iskusio da je to to takozvanapsihologija govori o nepcima - nitavno. Meuostalim, tvrdi da se kuanje ne sjea. Onajkoji to tvrdi jest bez osjetila okusa. Mogurei da su opovrgnuli tu tvrdnju ne samoKinezi, o kojima sam samo uo, ne samo ja,koji sam moda iznimka, nego mnotvo ljudiiju osjetilnu kulturu potujem. Nepcase jo i te kako dobro sjeaju ak i hrane i piakuanih prije trideset pet godina. Nepce je vrlointeligentno osjetilo koje moe utvrditizadivljujue nijanse i moe se uzdii nadivljenja vrijednu razinu. Konano, nepce imatakvu fantanziju koju, na primjer, dodir ili mirisuope ne mogu dosegnuti. ak i sluh rijetko.

Od vremena te obavijesti o Kinezima vie sene stidim priznati da je moj nagon zakuanjem i sladokustvom bio uvijek velik.Tom se nagonu mogu zahvaliti za mnogedoivljaje. Ispriat u samo jedan. Poznajeteli okus pupoljka? Osobito mogu preporuiti dvapupoljka. Jedan se moe brati samo sredinomtravnja, nekoliko dana, kada cvate ogrozd.Otkine se pupoljak koji se jo nije rascvao. Nijevei od glavice ibice. Ne poznajem svjeijiokus salate. ovjek se posve razveseli oddeset pupoljaka. Mogu zamisliti kako bi bilidivni s uljem. Nije mogue poblie opisati takonjean, prhak, kiselkast, pjenast i mekan okus.

Drugi je pupoljak crni trn. U svibnju i lipnju,dakle vrlo dugo vrijeme, moe seneogranieno uivati kada je novi izdanakjo njean. Svjei se izdanak otrgne, oisti odlia i kratki tapi od centimetar i pol stavi uusta. Ima okus gorkog badema, ali je punsoka, krhak, svje i tean. Tko ga je zavolio,ne moe ga se vie odrei.

Navest u samojedan primjer za to da nepce ima fantaziju.Leao sam na rubu borove ume, na suncu, i sjetio se. Iznad su skakutale sjenice,nedaleko je pjevao kos. Povremeno samupkao travku zvanu pirika i vakao je. To jetravka koju psi trae i vole. Nita ne moetako smiriti eludac i bolja je od stotinulijekova.

Razmiljao sam kakav bi okus mogla imatilijepa ena. Ne ona koja me nagazi utramvaju i gruba je. Ne ena - kako da to kaem?Vjerujem, shvaate. Nije o tome rije kakvo bi njezino meso biloda se ispri. Bilo bi meso, i to ne osobito ukusno. Mislim na enukoju ovjek voli kada je zaljubljen. to bi bilo kad bi ovjek bio ustanju uzeti u usta tu ljubav i taj poljubac i tu enu mogaookusiti?

Svakako bi bila nalik na okoladu, na vrlo finu, plemenitu, istumlijenu okoladu u kojoj jo ima nekog slatkog i omamljujuegzaina. Tvar joj je vjerojatno tako prhka da je ovjek samo stavi uusta, a ona se i bez vakanja lagano rastopi. Ali okus ene, tako samzamiljao tada, nije tako crvenosme okus poput okolade, nego viepoput maslaca, ut, a ima neto i od cvjetae, osobito ako je svrhnjem i nije prekuhana, ali je ipak mekana. Ima malo okusa suhogavina to moe udariti u glavu. Naravno, drukiji je okus plave, adrukiji crne ene. U plavoj ima najvie mlijeka, a u crnoj najvie este. U bjeloputoj, plavookoj i crnokosoj eni, osim toga, ima jonekog rijetkog zaina, kojemu slinog nisam do sada nigdje okusio, amislim da ga i nema drugdje osim u njoj.

Jo bih htio neto ispriati. Znam da okus ima i transcendentninagon. Nepce ponekad zna i o nadnaravnom i prua iskustvo ovjenim stvarima. Jeste li uli o vodi ivota? Sigurno. Samo je nistepili. No ja jesam, jednom mi je u snu bila podarena takva povlastica,mogao sam je piti. Ponudila mi ju je jedna ena. Tek kada sam je vepopio i probudio se, shvatio sam - bila je to voda ivota.Bila je ruiasta, svijetla poput svijetlog crnog vina, i pjenastekapi priljubile su se uza staklo. Miris je bio malo slan, poput mora,jedva primjetno. Vrlo ist miris poput nepoznatog cvijeta ili biljnogsoka. U okusu sam prvo prepoznao ulje. Od maslinovoga slabije,blae i meke.Pomalo poput krvi i morske vode, poput vonoga soka, ali netvarnije,nestalnije, blae, a istodobno dublje. Ni hladna ni topla, tako mlakakakvu jo nisam pio, kao da je mlaka od ivota u sebi. Kliznula je nizmoje grlo poput mlijeka ili vina, ali jo prisnije. Kao da nije nidospjela u eludac, nego se irila iz grla. Posve sam omeknuo odtoga. I snaga koju sam usisao, nije bila gruba snaga, nego tiho,pulsirajue bljetavilo.

Odjednom sam poeo iznutra svijetliti. Otada sigurno znam daivot ako se oisti od svega to nije ivot, postaje zgusnut i onda je toekstaza bez rijei.

PSIHOLOGIJA BRANJA CVIJEA

Lake je raskinuti eljezne okove

nego vijenac odcvijea.

(Abbe Constant)

Kada na kraju svojega ivota stanem pred Anela smrti, mislimda u ga, ne bunei se, moi slijediti u nepoznato. Propustio sineto? Odgovorit u: Ne vjerujem. Ali, ako upita: ali li netoostaviti? Rei u: Cvijee.

Rado se i lako mogu odrei onoga to ivi na zemlji, ali - cvijee,cvijee.

Aneo kae: Vidjet e, svijet razuma bogatiji je od svijeta slika.Tamo e iznutra vidjeti. To je kao kada potone u dubokumeditaciju. Otkinuvi se od zemlje, nee imati drugo iskustvo negonetvarno brujanje; lebdjet e sretan i osloboen u bezgraninosti. Uvelikim trenucima ljubavi, kada se srui zid izmeu vanjskog i unutarnjegsvijeta, i ne zna gdje je vani, a gdje unutra, tijelo postanedua, a dua tijelo; u velikim trenucima vjere, kada se srui zidizmeu tu i tamo i vie ne zna gdje je tu, a gdje tamo; ivjet e utakvom stanju u kojem e prestati tvoja posebna svijest o sebisamom i doivjet estupnjeve duha koji vode prema Bogu da bi konano stigao do Njegai tada e stii do cilja.

A ja pak: Sveti Anele! Jo sam za ivota primio tu milost damogu vlastitom voljom posluati zakone postojanja. Ponizno samiao svojom voljom, nije me trebalo ni siliti ni vui. I sada idem jertreba, jer se veselim da umijem biti posluan i jer znam da je svijet ukoji ulazim vii od prethodnog. Nita me ne boli. U srcu mi je mir.Ali cvijee, cvijee!

Jo sam bio poludijete. Sjeam se mjesta, pri dnu breuljka, priulazu u svjeu dolinu, sjedio bih na zidu sruene kue, preda mnomna sjenovitom mjestu ruiaste koprive. Kada sam bio malen,dogovorio sam se s prijateljima da su koprive maarski vojnici, a utimaslaci neprijatelji. Maslake smo, kad smo god to mogli, istrebljivali,ali ni jedna se kopriva nije smjela dirnuti. Sada, kad samsjedio na zidu, mislio sam o tome koliko li je domobranskih redova,cijela pukovnija, krenulo u tabor ili se moda spremaju na boj i sastranje strane zaobii e etu maslaaka. Veselio sam se njihovutrijumfu i elio im pobjedu.

A onda, kad mi je moglo biti ve osamnaest godina, sjetio sam seudnovate stvari. Zato ovjek ubere cvijet i zato se njime kiti? Kojanas je tajanstvena prisila gonila da smo u oujku ili kraj potoka brativisibabe, u svibnju u umu urice, u lipnju mak i razliak pooranicama? Zato se djevojke vesele kada im dam cvijee? Zato sukod kue vaze u sobama i zato je u njima u proljee jorgovan, a ujesen krizantema? Dovde sam stigao. Tada sam odluio da urazmiljati o tome i da u se smiriti tek kada naem odgonetku tetajne. Napisat u psihologiju branja cvijea.

Tada, naravno, nita nisam znao o psihologiji, samo sam shvaaoda dua bere cvijee. Zato? Ni danas ne znam. Bit e da postojisrodnost meu njima. Ukoliko je netko vie dua, utoliko je viecvijet. ena. Osobito djevojka. Dijete. Osobito dojenad. enskaimena: Ljubica, Rua, Viola, Piroka, ali postoji i muki cvijet:Narcis.

Otada je prolo dvadeset pet godina i kada bih se sjetio svojegzavjeta s kamenog zida, osjetio bih da se moram oduiti.

Prvo o emu treba govoriti jest ime cvijea. Imena cvjetovanajljepe su rijei svakog jezika. Jednako na maarskom, kao i naengleskom, francuskom ili latinskom. Proveo sam mnogaposlijepodneva i veeri, osobito zimi, pokraj pei traei urjenicima imena cvijea i uivao u njima. esto sam vezivao za njihproizvoljne slike, katkad bih izmiljao cijele prie.

Ispriat u samo jednu.

U proljee, jednom, na sjenovitom,zatienom mjestu, na sjevernoj strani procjepa, naao sam bijelcvijet. Premda sam u ako doba, a i poslije, volio tumarati sbilinarom, ovaj cvijet nisam poznavao. Rastao je izmeu liaurica, listovi su bili dlakavi, a izmeu pet-est, ak sedammekanih barunastih bijelih latica uti pranici. Miris? Kako da kaem? Zainast i prolazan, njean, malo poput ljiljana, ali blai i slai, fin, svje i kao da nije tvaran. Bila je to bijela umarica,njemaki Alpenrose, latinski anemona. U sebi sam je zvao Bijelaanemona. Znam jedno mjesto gdje na podruju veliine sobe rastevrlo gusto. Usred svibnja posjeujem to mjesto, i u tom posjetu jedvada ima ita zemaljskoga. Sagnem se do njih i imam osjeaj: da sam sosamnaest godina sreo djevojku koju sam elio sresti cijeloga ivota,djevojku poludijete, plavu, koe bijele kao latice anemone, i da mi jegovorila, s njenih bi se usana osjeao taj miris. Ljubav, vjera, ljepota,dua - sve zajedno kao ostvarenje neispunjene elje.

Taj miris i to ime, tada, odmah i otada uvijek, dovede mi u svijestLetu, rijeku zaborava. Osjetio sam neku vezu izmeu imenaanemone, njezina mirisa, njezine bjeline i zaborava: srea da postojipie koje e svjeom ari sprati sve moje uspomene i moi uzapoeti ponovno ivjeti, kao da sam se sada rodio prvi put.

Kada sam u jesen tuda opet prolazio,naao sam osobita, upamuastu tvar odjenuta, posve sitna zrnca. Izgledala su kao hrpacrva tek izleglih iz jajeta ili, prije, kao plodovi Bijele anemone.Bezgranina je njenost, razmiljao sam, da cvijet obavije svojudjecu mekanim bijelim povojem kako se ne bi, ako zimi dospiju uzemlju, prehladila.

Da me netko upita s kim bih htio ivjeti, odgovorio bih: sdjevojkom - Bijelom anemonom. Kada bih je pogledao, sve bihzaboravio, sve osim nje. Iz njezinih bi me oiju gledala arobnahladna voda Lete, njen bi dodir bio barunast i trebalo bi na njupaziti kao na bijele barunaste latice. Jung enu koju mukarac odsvojega roenja nosi u srcu i koju zapravo voli vjenom ljubavlju,zove Anima. Anima i Anemona. Cvijet due. Cvijet sree. Djevianskicvijet besmrtnosti.

Sada se pitam: mogu li se suzdrati da je ne uberem? Ne. I ima utome neega to se samo po sebi razumije. Znam da je pogreno akoovjek ubije ivotinju i ako ju jede. Pogreno je ako posijee stabloda bi gradio ili ga pogorio. Pogreno je ako iva bia liavapostojanja samo da bi se najeo ili ivio u udobnosti. Postoji samojedna iznimka: branje cvijea. Nije pogreno ako ga uberem,odnesem kui, stavim u vazu i svakih pola sata pogledam kako jelijepo. Posve je prirodno da ovjek ubere cvijet, splete vijenac, staviu zapuak ili na eir. Zato? Ne znam. U tako posve jednostavnojinjenici da ovjek ubere cvijet ima najvie tajni. Djeca bezbrinoberu, djevojke luduju za njim, izletnici beru velike kite, u vrtovimareu kitice - sve je to u najboljem redu tako i tako to mora biti. Icvijet je ivo bie i branje cvijea je ubojstvo. Ali je doputeno. Nitkone odoli brati ljubice u travnju, na rubu ume. To je takav misterijpred kojim stojim nemoan i gledam s uenjem i u nedoumici.

U knjizi koju vani itam uvijek je po koji cvijet. Na jugu radoubirem mirtu, rumarin, sitni ljubiasti vrijesak, list smokve, brljan.Kod kue elim ubrati gotovo sve cvijee na koje nailazim. Prije samimao i herbarij, ali sam od njega odustao jer slii muzeju. I sadaimam nekoliko lavanda u biljenici. Ubrao sam ih prole jeseni, ponekadih izvuem, protrljam i ne mogu se zasititi njihova mirisa.

Kadikad je jedini nain da se sauva ovjekova nedodirnutost daje se odrekne. Jedini nain da i dalje ostane nevin da zgrijei. Jedininain ostati iv da se umre. To je misterij vjere, ljubavi, umjetnosti. Ibranja cvijea.

Svaki je mukarac doivio da se za djevojku, koju je vidio i voliou doba zaruka kao arobno, toplo i drago stvorenje, poslije, tijekombraka, ispostavilo da je prepuna mana angrizave, zlobne,vlastoljubive, okrutne, proste due. Ali, ako i nije doivio to, sigurnoe doivjeti jer je to iskustvo nuna, neodgodiva postaja mukesudbine. Jedina dostojna odredba nevjeste jest: cvjetna. Zato je trebaobasipati cvijeem, zato je istina da zarunik ne moe prii bezcvijea svojoj dragoj. Mukarac misli da se eni cvijetom. Ali, ne. Toshvaanje da su ena i cvijet u srodstvu, na alost, treba sruiti jernije istinito. udnovato je da podrijetlo i korijen lanih, prijetvornih,slabih, nemilih, razoaravajuih osobina u ene nije u njezinojsebinosti. Mislim: ako bi tim osobinama odravala vlastitopostojanje i s pomou njih branila sebe ak i u odnosu na mukarce,onda bi jo mogla biti cvijet. Jer, ne zavaravam se, ni sudbina biljkenije idealna, nego je tvrdo sebina, budui da i ona treba rijeitimnogo posve divljih, tekih i nemilosrdnih zadaa. Dovoljno jepomisliti na rad korijenja: nije igrarija to kako se ona hrani. Nijeidealna borba kojom se bori za mjesto i za svjetlost. Ali je u redu -opravdava je odravanje vlastita bia, ona mora biti sebina i budna.No, osobine od kojih se ovjek razjari, od kojih se oneraspoloi,slomi i, konano, koje ga liavaju najvee ljepote ivota ne proizlazeiz enina prirodnog nagona za samoodranjem. Tu je najvea razlikaizmeu ene i cvijeta. Zato ena nije cvijet. Zlo koje nie iz pukesebinosti uvijek se moe oprostiti. Jer u tome smo svi jednaki i nemoemo sebi nita predbaciti. Razorno i avolsko zlo, koje u enimoe biti jednako toliko nisko i prosto koliko je ona arobna i lijepa,posve je bezrazlono, besmisleno i prirodnoj sudbini nepripadajue,neovisno zlo. Nije to nunost koja je u njezinu biu,

negosluba zlih Moi koje su izvan nje. Ne kaem da bi moglo bitidrukije, nego da je tako.

Tijekom cijeloga svojeg ivota nisam imao potresnijeg iskustva.Nisam to shvatio odjednom i naglo. Moj me daimonion tedio jer jeznao da to ne bih bio u stanju podnijeti. ena mi je bila beskrajnovanija od mene samog, a to je posve prirodno i to odmah shvaajusvi mukarci. Polako, tijekom godina, svake godine samo kap.Konano sam morao uvidjeti, ali tek tada kada sam, da bih toizdrao, ve imao snagu i nadmonost.

Kako kau, u mukoj se dui razvila prava ena kao nadoknadaza izvornu enu. Zovu je Anima, enska dua mukarca, kao tokaem, ne izvorna, nego prava ena koju mukarac nosi u sebi kaobie koje se oblikovalo tijekom bezbroj prijanjih ivota. Mnogi su i iskustveno ustanovili da je to tako.

S moje strane, ne drim toliko do toga jer zazirem od pojmovakoje su ustanovili iskustveno. Moe biti da se Anima razvilanasuprot izvornoj eni da bi spasila mukarca od potpunog sloma i da bi u njemu, potpunom i ivom, odrala sliku prave ene.

Shelley kae: Neki su od nas nekad voljeli Antigonu i zato imatako malo zemaljskih ena.

Rilkeovo je miljenje drukije: prema njemu, unutarnju duudjevojkutreba osvojiti i zavoljeti, te s njom ivjeti; to je prava zadaamukoga ivota.

Postoji vie miljenja, vie uenja. Sada su ta dva dovoljna.

To to tu poiva, ne smatram problemom. Niti ga elim rijeiti.Uostalom, u slinim bi situacijama elja za rjeenjem bilaneskromnost. To o emu elim govoriti jest veza ene i cvijea.

Sigurno se sjeate slike: mladoj eni donose cvijee i dogaa sesljedee - ena privine kiticu na grudi iznad srca, oprezno, daudovolji zahtjevima draesnosti i da stvori savrenu iluziju; licespusti sa strane u cvijee, mirie ga i smjeka se. U ivotu ste bardvjesto puta to vidjeli, a na fotografijama jo vie puta. To jetakozvani kolektivni pokret ene. Nikad nisam vidio da se drukijedogaa, kao to nisam vidio ni jednu maku da se na dva razliitanaina pere. Svugdje iste, gotovo zlonamjerne i u izlog stavljene ari,isti osmijeh, gotovo isto utonue lica u cvijee, ista hinjena ganutostoaranou cvijeem. Hoe pokazati da je ona prava djevojka, onakoja ivi u mukarcu, cvijet, kojega je ena samo pokvareni oblik.

Kada vidim lijepu enu - a uvijek je iznova gledam oaran jer uodnosu na lijepe ene ostajem uvijek i vjeno ranjiv - koliko god bilalijepa i sjajna, ve vidim gdje se u njoj skriva zavist, osveta i otrov.Vie me ne zavode njezine ari. Nije cvijet. Koliko god bih htio.Koliko god bi ona htjela. Smjeka mi se, ali znam da je tajna togaosmijeha ressentiment. Od te misli vie neu morati ostarjeti. Osimnje ima jo mnogo stvari zbog kojih u morati.

Ne dijelim sud Dantea Gabriela Rossettija koji je imao veomaloe miljenje o enama i gotovo ih je religiozno tovao jer su moralepostati podle da bi spasile svoju ljepotu. Ponekad izgleda da to nisiti sama, nego smisao svega to jest.

Isto tako, ne mislim da je ena poput cvijeta obojena haljinaboice Kali, Magne Mater, arena arolija Maje. ene dobro znaju daje uzalud svila, barun, dragulji, frizura, minka, bjelilo, crnilo, osmijeh, uzalud itav zaluujui karneval, uzalud, uzalud. eni semora oprostiti prijevara - osim to se svako nama uinjeno zlo moraoprostiti - jer premda prevari mukarca, to to time pokvari, njezinaje vlastita sudbina. Mukarac se izvue. ena padne, poruni, ostari.Upravo pada u istome u emu je i varala: u svojoj ljepoti. Moe se,kao pravilo, izrei: ako netko nekome lae, nekome uini naao, nekogaprikrati, prevari, mogue je da toga kojega prevari lii blagaivota. Nije sigurno, ali moe se pretpostaviti. No sigurno je kaosmrt da laui sebi lae, prikraivanjem sebe prikrauje, prijevaromsebe vara. To je bezuvjetno tako i tu nema iznimaka. Izdaja drugogavraa mi se, taj je moda izbjegne, ja nikada. Nije sigurno da onajkoji izvue ma na drugoga toga i ubije, ali je sigurno da e on samod maa poginuti. Za to moete staviti ruku u vatru.

Jo trebam spomenuti ovo: cvijee ima neku vezu s mrtvima.Zato je potrebno da groblje bude vrt. Svaki cvijet stoji u nekomodnosu sa smru, ali iznad svega -ubrani cvijet, kitica i vijenac. Kakoosobito, zar ne? Kitice dobivaju nevjeste i mrtvaci. Tko zapravoumire u svadbi i kako to da je smrt poput pira? Schuler, koji jesigurno mnogo razmiljao o tome, ali je vjena teta da je tako maloi pisao, kae: biljka je simbol otvorenoga postojanja. Otvorenopostojanje? to je to? Takvo postojanje koje se prostire izvanvidljivih granica ivota. U prvom se redu prostire na postojanje prijei nakon ivota, na ono prije roenja i poslije smrti. To je takvopostojanje kojem granica ivota nije granica, otvoreno je naprijednatrag,gore-dolje. To je, naravno, namijenjeno samo ljudima kojiznaju da smrt nije unitenje.

Biljka ivi u dvama svjetovima i povezuje dva: podzemni, onajgdje su mrtvi, gdje je tvar, i nadzemaljski -gdje su due i gdje je duh.Zato je postojanje biljke otvoreno poput mosta ili vrata, otvoreno unutra-van, gore-dolje. Otvorenije je od ovjekova, koji se odzemlje ve odvojio i nemoan je prema podzemnom mraku. Cvijetkao duhovni organ biljke simbol je due. Tamni dio, korijen, pripadamrtvima, kojih je tijelo dolje; cvijet, svijetli dio, pripada mrtvimakojih je dua gore.

Kada ovjek stavi cvijet na grob, prinosi rtvu. I ovjek usvakom sluaju rtvuje ono emu rtvuje. rtvovati cvijee jest kaortvovati cvijee i cvijeu rtvovati. Dui. Dua se rtvuje dui. Mojadua stupa u vezu s duama mrtvih. To je srodnost nevjeste i mrtvog. Oboje su simboli otvorenog postojanja, preko kojih bitakslobodno prolazi, odande ovamo i odavde onamo, kao na mostu, tikoji su tu, ali su i prijeko, kojih postojanje prelazi granicu ivota i koji svoj ivot, jer su due, crpe iz vjenoga nadzemaljskog izvora.Gdje se ivot proiri i prekorai pusti zemaljski karakter, tamo jeuvijek cvjetno. Tako postaje cvjetna priroda u proljee kada prijeegranicu koju joj je odredila zima tvari. Tako mrtvac i nevjesta.Cvijee brati na livadi nadzemaljska je djelatnost, nadrealna i opasno nemirna. Dua sebe ubere i otvori se prema svijetu u kojemunema granica. Sebe splete u vijenac. Vijenac i

kitica, pak, kruna su,aura, sunce, slava, povratak due na blaena elizejska polja, u raj,gdje ponovno postaje cvijet.

Vraajui se jo jednom prije reenom, sada se ve bolje shvaazato nevjesta kojoj mukarac donosi cvijee znai pir, otvorenopostojanje, u kojem mukarac postaje ena, a ena mukarac i takone zastane na granici koju joj je odredila priroda, okrugla je,krunica, poput svijeta, poput sunca, poput vijenca, i ivot i smrt, i mukarac i ena, kao to je u ljubavi vjenost: roenje, ivot, smrt i ponovno roenje. Cvijet je jedini znak koji znai i moe znaitiotvoreno postojanje: ena primi cvijet, prui ruku prema rtvi kojajoj se prinosi i kae: otvorimo se jedno drugome i poveimo savbitak u sebi. Kako udnovato da samo ono to je dolje otvori ljudskipir. Zato se onda i pojavi neman. Neman nije drugo nego korijenkoji je samo korijen, nita drugo, ivi u mraku, ne tjera cvijet, anema cvijeta.

Tri sam godine stanovao u vrtnoj kui gdje mi je pod prozoromcvao grm jasmina a u susjednom vrtu maslina. Pri kraju svibnja,kada su cvali jasmin i maslina, tijekom dva tjedna, neprestance sukroz otvoreni prozor ulazili mirisi jasmina i ulja. Od mirisa samdanima omamljen, doslovce opijen, uivao u isparavanju mrtvih, uludoj snazi bitka koja je zraila s drugoga svijeta. Osobito u zoru,usred najvee tiine, izmeu jedan i tri, to je zraenje bilo takoopinjavajue jako da bih sjeo na prozor i predao se slikama koje jeto pijano stanje dozivalo.

Hodao sam u polusnu po gajevima gdje su stajali grmovi bijelihrua i cvali cvjetovi crvenih boura. Pa sam se etao po livadama: unizini su cvali makovi, ivanice i razlici. Onda sam koraao pokrajkristalno istih potoka, gotovo ne dodirujui zemlju, na istinama surasli narcisi, a grane vianja i jabuka u cvatu svijale su se iznadmene.

U toj bezumnoj pompi cvata letio sam iznad zemlje i vidio samdvostruko ivotno roenje mnogo stotina tisua male djece,ivotinja, buba, ptica, riba, kao da su u zemlji odozdo odjednomprobuili bezbroj mjesta i kroz njih provirili iz mraka u svjetlo. Svasu im mjesta, svi naini, sve prilike bili dobri da se pojave, bestidno i nevino, pohlepno i gladni ivota, poput izvora koji probija iz zemlje.Ta neizmjerna elja mranog postojanja za svjetlou i ta zemljinanesavladiva elja za duom preobrazila je zemlju u pjenu iz ije je polutame uborilo neizbrojivo mnogo vrsta ivih bia.

Dua bere cvijee. Cvijet je jedina slika na zemlji u kojoj duasebe prepoznaje. Moj korijen je u mraku, rastem prema svjetlu. Ikada berem cvijee u kiticu ili vijenac, kada cvijee stavim u zapuakili za eir, okitim se, tada sam poput cvijeta. Miris i boja pomau dadoivim neshvatljiv ar ovoga misterija. Jer dua ima miris, i Heraklitkae: netvarne se due na drugom svijetu poznaju po mirisu -hai psychai osmontai kat 'Haiden.

Ne znam to je bie cvijeta i moda nikad neu ni saznati. Alikada berem cvijee, znam da sam postajem cvijet i onda je to tako,kao da moja dua usisa moje tijelo, kao da postajem netvami miris i ljepota, kao Anima, a to dozove i jedna jedina siuna ljubica kojustavljam u zapuak. Brati cvijee znai kao cvasti, a to kao proi

krozvrata u nepoznato. Kada otrgnem cvijet, prijeem mistini most.Kamo? Ne znam. Ali znam da sam sudionik neobjanjive slasti i otvorim se prema dotada tajnom smjeru postojanja.

WORDSWORTH ILI FILOZOFIJA

ZELENOGA

I.

William Wordsworth bio je usamljen ovjek. Njegovu samounije opravdavala njegova sudbina. Nije doivio osobite udarce, nijebio pogreno shvaen, nije bio potisnut ni proganjan. Bio je roeniusamljenik, a njegovu samou nije mogao ublaiti ni ovjek, ni ena,ni prijatelj, ni zajednica. Srodnost, vezu s ljudskim biem, nikad nijemogao istinski osjeati i nije znao to znai sjediniti se s ovjekom usimpatiji, ljubavi, prijateljstvu. Njegovo srce nije dodirnuo kolektivniosjeaj. Tek kada je iao umom, kada je sjedio na stjenovitimobroncima, kada je etao obalom rijeke ili jezera, kada se zagledao uzvjezdano nebo, bivao je manje usamljen - kada je u drveu, planinama,vodama i oblacima prepoznao samou istovjetnu svojojvlastitoj. Osjeaj ushienosti spram prirode za njega je bila jedinamogunost sudjelovanja u nekoj zajednici kako bi mu ivot bio udodiru s drugim ivotima. ivio je onako kako je napisao o jednomstablu: stajao je sam usred sredine vlastitoga mraka - stajao je usredsame sredine vlastite samoe.

Ni zajednica, ni vjera, ni ljubav nisu mogli razbiti njegovusamou. ini se da nije bio potpuno ljudski. Nije bio ljudska dua.Bio je stariji od ljudskoga; podrijetlom je iz onih vremena kada duajo nije poznavala kolektivni ivot i mogunost ljudskih veza.Njegovi odnosi, strasti, sklonosti nisu ga vezivali sa enama, djecom,nego s drveem, kamenjem, izvorima, pticama i zvijezdama. Dapae,kao da veza tada jo nije ni postojala, samo samoa. Kao da nije bioljudska dua, osoba, zato se za osobe nije mogao ni vezivati. Kada jetraio dodir, nije ga traio s ovjekom, nego s takvom stvarnou, sbezlinom, kakav je bio on sam.

Wordsworthovo prirodoljublje nije bila elja za zlatnim dobom,nije bio bijeg od ljudskog svijeta, nije bilo osloboenjenezadovoljenih i neuslianih osjeaja. Prirodi se ne okree niijeljudsko, ve od ljudskog mnogo dublje i iskonskije Ja. Nikad ni ukome nije um-dua, psiho-dua, materija-dua ta koja pronalaziljepotu u drveu, vodama, kamenju i zvijezdama. Postoji dua koja jedublja nego um, dublja nego ivot, dublja nego zemlja. U usporedbis ostalima, to je Prva Dua. Ona nita ne poznaje od onoga to jenastalo poslije: oblike, pokret, organe, ivot, ivotinje, ljude. Za njuje ak i mineralno postojanje sloeno, teko i apstraktno: previsoko.Previe inteligentno. Nalazi se dublje i od kamena. Nakon prve dueslijedila je druga, trea, peta, dvadeseta - pragnajs-dua, humus-dua,biljka-dua, voda-dua, krv-dua, duh-dua. Imamo vie duanego to je bia u kapi vode, nego zvijezda na Mlijenoj stazi. Prvapretjee sve. Ona je Prva. Prva i zato najjednostavnija. Pra-Bie.Jedna. Bezgranino duboka, beskrajno jednostavna, nijema, mrana,nepomino mirna i nerazrjeivo osamljena.

Za Prvu je Duu najvii svijet koji priroda jo razumije. Ali njurazumije iz sebe i zamilja da je kao ona. Kao da priroda nije mnoga,ve Jedna. I kao da priroda nije izvan, nego unutra. I kao da prirodanije predmet, nego Bie. Veliko Bie. Veliko Bie nije muko, nijeensko. Prva Dua ne zna za mukarca i enu. U njoj je sve Jedno.Mukarac i ena u jednom, ali ne tako kao da se dvoje stopilo ujedno, ve kao da se jo nisu razdvojili. Prva je Dua praspolna.

Samoa Wordsworthove poezije jest samoa praspolnoga PrvogBia.

II.

injenica je da je u nevidljivom sve povezano. ovjek prisamotnim vordsvordskim etnjama, u umi, na obali mora, sam, naobroncima planina, pod zvjezdanim nebom, s tom se milju nevinoigra i kae: ako je tako, kako bi mogli biti u vezi mjesec i boja?Oujak je sme, travanj svijetloplav, svibanj sigurno zelen, lipanjrumen, srpanj crven, kolovoz ut, rujan zlatan. A i boje su povezanes tonalitetima. Svibanj nije samo zelen, nego je g-mol. A srpanj nesamo crven, nego cis-mol. Kako je to neobino! Zar ne?

Zatim ima i ovakvih misli: prije dvadeset godina iznebuha se usvakoj ulici otvorila bombonijera, ponekad ne samo jedna. Ljudi sumasovno kupovali eer, bombone, okoladu, najee jeftine, i zatonekvalitetne zlobne slatkie. Istodobno, osjealo se i da su ljudi, ak i u usporedbi s prijanjim, poeli mnogo vie lagati.

Godinama poslije dospijevaju mi u ruke knjige koje govore o timpovezanostima. Primjeujem povezanosti i uim ono to se tu krije.Na temelju mistinog znanja o analogijama moe se rei da je turije o povezanosti eera i lai.

Naravno, moralo se biti u malim trgovinama, trebalo je do krajaokusiti eer, bombone, i jeftine, i jadne, ali i skupe i ukusne slatkie,trebalo je osjetiti to specifino osjetilno uivanje koje pobuujeovakva lakomost - ali se uglavnom moralo primijetiti kako jedosljedna i neoboriva povezanost izmeu toga da ovjek pojedebombon i da se zato u njemu budi neodoljiva potreba da lae. Neradi se o slatkom kao slatkom. Vino, voe i med su slatki, ali uosnovi se ipak razlikuju od slatkoe eera. Voe i med su mirno,nasmijeeno, isto i nevino slatki. Pa oni su upravo to. eer nije. Unjemu ima neega opipljivo bestidnog, neega nadraljivog, tovieneega opscenog. Tko jede eer, taj jede sklonost prema lai; tkolae, taj stupa na istu stranputicu, odabire istu primisao, tako nijee,tako skriva, navodi na zaborav, obmanjuje, prenosi nekamo - kamo?Taj svijet koji doarava eer, njega nema. Laan je. Zato su la i eer povezani. Ali stvarna je povezanost negdje drugdje. Ona jedublje. Nevidljiva je. U prirodi je eera da je u njegovu tragu sve;kao da jest. uti privid, glatko, lagano, sklisko otapanje, laskavaomamljenost. La zagauje kao i eer: slatko, polako, uljuljkujui,neprimjetno, odostrag, tako ini praznim jer nudi laki put, odabire,daje, ograuje, kvari, ini lijenim. To je mistina analogija eera i lai. Laljivci se smjekaju kao eer, a lice eera je

takvo kao la,nudi lako oslobaanje. La izbavlja i potajno izdaje, ovjeka naizgledizvlai iz nevolje, a zapravo ga potiskuje u mulj, potapa u mekano,kao eer.

III.

Wordsworth je pjesnik filozof. Kae: od svega napisanog poezijaje najfilozofinija. I: poetry is the first and last of all knowledge -poezija je poetak i kraj svekolikog znanja. to je ta filozofija?Wordsworthova filozofija je filozofija Zelenoga.

To na koji su nain povezani eer i la bilo je potrebno ispriatizato da ovjek shvati kako su povezani zeleno, svibanj i g-mol.Zeleno nije samo boja, i g-mol nije samo tonalitet, i svibanj nijesamo mjesec. To je neto to je nazono u svim stvarima i osobama i pojavama svijeta, neto zelenoga i g-mola, neto svibnja. Pomalosirovo, ali slobodno i svjee, kao krik s vrha planine, kao kristalnavoda potoka stjenovita korita, neto providno i bljetavo kao zrak uranu zoru, kao zviduk kosa u oujku, svje, praskav, prhak, blistav,soan. To je nazono u svijetu, kao to su boje nazone u sunevimzrakama. Tek kada se zraka prelomi, sunevo se svjetlo razbija naboje. Tek kada ovjek posebno obrati pozornost, spazi zelenu zbilju.Uvijek postoji i u svemu postoji: a zvuk, a boja samo su fenomenalniznaci velike noumenalne zelene zbilje -duboko u korijenima stvari,kod izvora, gdje se nalaze ostali srodni mistini realiteti.

Astrologija, to obnovljeno znanje drevnoga Istoka, dobro poznajemistine analogije. Prema njoj, zelena zbilja potpada pod vlastVenere. Dan joj je: petak, broj: est; metal: bakar; osobina: osjeaj;doba: od desete godine do etrnaeste. Od dijelova ljudskog tijelapokoravaju joj se: grudi, seksus, krv, sokovi. Venera-ovjek volistanovati na padini breuljka ili u gustim vrtovima. U taj krug pripadaju:umjetnik, plesaica, draguljar, lovac; dragi kamen mu je:biser, koralj i safir; ivotinja: pela, leptir, golub, fazan, koza; biljka:mirta, smokva, rua, ljiljan. Osobina: enstvenost, privlanost,prohladnost.

Eto, ovo se znanje potpuno razlikuje od prirodoslovlja. I to susavreno druge povezanosti. iste mistine analogije, izmeubrojeva, dana, biljaka, ivotinja, osobina, dijelova tijela. Europskaznanost shvaa prirodu kao razumno, svrhovito zamiljen niznebrojeno mnogo injenica. Prilino grubo shvaanje. A izabeskrajnoga niza nema niega. Odnosno, iza toga niza upravo senalazi Nita.

A mistik vidi drukije. Prirodu zamilja kao masu nebrojenihbiti. I da iza ivih bia stoji onaj tko je bia oivotvorio. Iza stvorenjajest Stvoritelj Mag. Sjedi u sreditu svijeta, nevidljivo, uhvatljiv samou svojim djelima.

Prirodoslovnom Europljaninu priroda je sustav strojeva, izakojeg stoji Nita. Za mistika je priroda svijet ivih bia, a izastvorenih stoji Stvoritelj.

Ali, ako se pomilja da je mistika suprotnost racionalizmu, stvarse shvaa potpuno pogreno. Uope nije tako. Mistika je ono znanjekoje vidi jedinstvo svih stvari, dok znanost to ne vidi.Svaka stvar jejedna: i ona koja je ivotna i ona koja je mehanika. To je upravomistika. Vidjeti tu sredinju toku, odakle ivot prelazi u mehanizam,a mehanizam u ivot, vidjeti toku i Bie, Stvoritelja, koji odivota stvara stroj, a od stroja ivot. Zato mistika nije u suprotnostisa znanou: mistika je najvii stupanj znanja. Moda i najviistupanj koji ovjek moe dosegnuti.

IV.

Vordsvordska priroda je zelena priroda, protkana mistinimzelenim koje pulsira u stvarima. Wordsworth pie o engleskojprirodi. Kada govori o francuskom ili vicarskom krajoliku, i to jeenglesko jer priroda prirode je engleska. Ta izvjesna zelena. Velikapoezija uvijek ima boju, ton, iracionalni poticaj, to to je usaenojest duboko u svijetu. I filozofije mogu imati boju grimiza, plavu,utu, bijelu. Wordsworthova poezija je zelena u smislu, kako Goethekae: zelena je najmanje ljudska boja, najudaljenija je od ljudskogsvijeta i ta boja moe ovjeka i prodrijeti. Vordsvordska zelena jezelena engleskog otoka, zemlje velikoga drvea, gustoga grmlja,gutika, livada, parkova, travnjaka, engleska g-mol boja, znojna odzraka punog neprestane pare. Engleska je najpogodnije mjesto gdjee netko primijetiti zelenu stvarnost.

Postojanje elemenata jest vrsta izgaranja.I vordsvordska prirodaje takvo izgaranje, zeleno rasplamsavanje, buktea zelena vatra,gorua i vrela zelena. Kao to Schuller pie: Urfyr-Ur-Feuer -praplamen je vatra koja gori u travama. Onoga trenutka kada je udrevnom moru, koje je bilo blijedo i bezbojno, ivot zaplamtio, sivose kamenje od prvih mahovina zapalilo i bezbojno je more od prvihalgi poelo gorjeti. To je vatra Prvoga ivota. Prvotna vatra, zelenavatra - Urfyr. I kao to je zelena na zemlji prva boja, tako je i prvobie na zemlji, najjednostavnije prvo bie, zeleno, svibanj-bie,prohladno, osamljeno, sirovo bie. To bie je titan.

Velika knjiga mistinih analogija, Bardo Todol, tibetska Knjigamrtvih, kae da je zeleno boja vladalakog instinkta. Ona je prva,elementarna boja, divlja, neobraena, nerastvorena, nerastvorljiva i masivna, nepogodna za pouavanje i neukrotiva. Dublja je od svakogznanja, dublja od svakog osjeaja, ista tvrdoa, instinkt, nerazumljivost,elementarna jednostavnost. Zelena je povezana s PrvomDuom, Prva Dua s Prvim ivotom. A taj je Prvi ivot, skupa sprvotnim mahovinama i algama, uzbuktalo Zeleno Bie koje oditavog ivota jo ne poznaje nita, ni mukarca, ni enu, nisimpatiju, ni mrnju, ni vezu, ni zajednicu, nita ne poznaje, nita nezna, nema, niti moe imati osjeaje, elje, misli, samo maglovitelementaran vladalaki instinkt - svoje Ja - to je titan. Zelena jetitanska boja.

Kada ovjek uje rije titan, pomilja na mitske divove. Na onekoji su prije dolaska bogova prekrili Zemlju. Jer i prema znanju mita,oni su bili prva bia na

Zemlji. Zatim, kada su se rodili bogovi, izbioje rat izmeu bogova i titana. Bogovi su pobijedili i ispod zemlje okovali titane.

Naravno, mit nikada nije pria. Znai sljedee: nakon Prve Dueroene su ostale due i rat je morao izbiti meu njima. Zato?Izazvali su ga titani. Zato oni? Jer su oni utjelovljavali vladalaki instinkt, a vladalaki instinkt izaziva rat. Boje su due poraziletitanske i ispod zemlje ih vezale. Potisnule ih u mrak. Danas bismorekli - u nesvjesno. I svi nosimo u sebi ovakve okovane divove, podsvijest potonule i u zarobljenitvo baene titane. Jer svi uvamo usebi nepripitomljivi i elementarni vladalaki instinkt Prve Due. Zatosvatko od nas osobno, neposredno, kroz sebe poznaje Zeleno Bie,koje je ovamo stiglo skupa s mahovinama i meu svima bilo prvotno,toga neunitivog diva koji bjesni i dae tamo u dubini, proklinje i trese okovima. Zna se da titani postoje i da su ivi pokopani pod zemljom, da su jednostavna svibanj-bia, koja su kao proljetni krikna planinskom vrhu, drska, hladna i osamljena bia, koja su tamo napoetku poetaka: gdje je sve Jedno - koja su praspolne Prve Due.

Drevno egipatsko znanje i hermetika tradicija koja iz njegaizvire, pa i alkemija, takoer znaju za to titansko bie i njegovuzelenu boju. Prima-Materiju zovu Zelenim Lavom. To je prirodniovjek koji nije nita drugo nego priroda i sirovina za velikog i duhovnog, Bojeg ovjeka. Zeleni Lav je pramaterija Bojega ovjeka.Istodobno je zelena boja Duha Svetoga. Nitko ne zna to toznai. Mogle bi se spomenuti daleke veze, ali to sada nema nikakvesvrhe. Koga to zanima, neka potrai poglavlje napisano o Zelenomruhu u djelu San Juana de la Cruza, izvui e pouku i pribliiti seonome to pripada u krug zelenoga. I Jakob Bhme govori o tome uMo-genroteu. Kae da se roenje prirode nije dogodilo glatko i pitomo ... nije ni sveto, a nije ni isto, kako bismo pomislili ... uprirodi neprestano zeleni Boji gnjev, kao paklenska vatra ... derZorn Gottes ohn Unterlass grnet gleich dem hollischen Feuer.

V.

Wordsworthova priroda je zelena priroda, svijet Prve Due -titanski svijet. I kada ovjek ita poeziju te titanske due, ponekadosjea nesavladivu prisilu povjerovati: titan se zaljubio u prirodu. Da,to se bie neminovno moralo zaljubiti u zelenu kraljicu, u Veneru, uprirodu. Kada bi titansku duu netko htio zgrabiti tako da kae to jeono najdublje i najistinitije u njoj, morala bi rei: to je prirodoljublje.Titanske su due oboavateljice prirode. Zaljubile su se u prirodu.Neraskidiva ljubav prema prirodi, potpuno uzviena i velika tepotpuno stravina i s uasnim posljedicama. I to je ono toWordsworthova poezija zrai. Zato prekida s ljudima i zato u njemunema hrabrosti, ljubavi, suuti, portvovnosti, razumijevanja. Titan to nije nita drugo doli biti zaljubljen u prirodu. Kobno, slijepo, kaoto titanska dua i ne moe biti drukija no slijepa i kobna. Titan jevelianstveno i veliko bie, i istodobno opako. Slian bogovima i udovite. Prava

veliina i ljepota te nasilje i bestijalnost. I ovo jeprirodoljublje Wordsworthova poezija: filozofija zelenoga.

Ali to nije istina. Barem ne onako kako bi ovjek u prvomtrenutku pomislio. Zato? Jer Prvo Bie, Zeleno Bie, jo ne zna to jeljubav. Prvo je Bie praspolno. Sve to moe proivjeti zadrava i nosi u sebi. Jo se nije okrenulo prema van. Nije prepoznalo drugispol jer tada jo nema drugog spola. Dva su spola u njemu i ivesrasli u praspolnosti. A praspolnost nije samo mukarac plus ena.Uope nisu razdvojene dvije polovice; zajedno, to bi biladvospolnost. Praspolnost jo nije evoluirala dotle da zna o dvamaspolovima i da upozna ljubav.

Titanska dua nije zaljubljena u prirodu, ne voli prirodu, ne mrzi,ne ratuje s njom, ne oboava je. Priroda je za nju prva mogunostoitovanja. Beskrajno vie nego sve ljubavi i zaljubljenosti. Vie odmisli, htijenja, djelovanja, djelotvorne sile, duha i elja zajedno.Priroda je za titana hrana, zanos, plijen, pustolovina. I vie od toga.Priroda je Prvoj Dui - srea. Srea na taj nain da se u njoj kao gust I mirisav med otopljeno smijei. Srea na taj nain da su zajednoljubav, vino, poljubac, slast, svjetlost, ljepota i slava. Nikakva drugadua to nadosjeajno osjeanje ne poznaje. Jer osjeaj je ovdje vieod osjeaja. To je bitak.

Sigurno je da su se bogovi rodili iz toga bitka. Ta mirisava medsreaotopljenog osmijeha Prve Due bila je majka bogova. I im suse rodili, odmah su pozavidjeli na nadosjeajnom osjeaju PrveDue. Pozavidjeli i poeljeli sve za sebe. Nisu znali da nitko ne moe poeljeti Majku nekanjeno.Titane su pokorili, ali sreu nisu zadobili.A i srea je prola, potonula tamo kamo i titani, pod zemlju.

Sve se to iz Wordsworthove poezije moe iitati kao pismo spapira. U Intimations of Immortality, u onoj pjesmi koja nije nitadrugo do poema Prasree, kroz djetinjstvo se utapa u Prvu Duu. Iotuda odjednom shvati da su nam godine obuzete brigama tektrenuci u vjenoj tiini, i tu dolazi do onog mjesta koje je tolikoduboko da suza do njega ne moe nikad doprijeti. Briga u tom drevnompoetku ne poznaje drugo nego rastopljeni med-bitak.

VI.

Vordsvordska samoa je osamljenost zemaljskog prabia. Nenalazi, ne trai, ne pozna vezu s ovjekovim svijetom. Prva Dua jone poznaje ovjeka. Ne zna to je povezanost, to je zajednica, toznai skupa ivjeti i to znai voljeti. Nema ljudsku svijest, veprasvijest. to to znai prasvijest? Znai da nije ljudska, nijeduhovna, nije materijalna, nije Boja, ve titanska. Osamljena.Zelena. Ima zelenu strast, zelenu krv, zeleni osjeaj, zelenu duu.Savreno je natopljena i prohodna, proeta titanskom zelenom, i gori u zelenom plamenu Prvog ivota. Strana je ljudskom svijetuemocija, kao to je stran i duh, grad, obitelj, prijateljstvo. Napolabog, napola udovite, ivotinja, biljka, zemlja i kamen, eter i ocean.

Wordsworthova poezija je filozofija zelenoga. Ali, ako je poezijafilozofija, onda to znai da nije samo nazor. U poeziji uvijek ima i neke aktivne arolije. Nije samo vienje nego i magija. Wordsworthne samo to otkriva i izraava, ve i stvara i ostvaruje. to? Zeleno.Genij pjesnitva je srodan Prvoj Dui, u njemu je sve Jedno. Pjesnikje u srodstvu s titanom. Pisanje i in u njemu su jedno. Stvaralakasnaga pjesnika i titana gotovo je boanska. Ali titansko stvaranjePrve Due jest zeleno stvaranje, a magija - zelena magija. Svima jeznano da postoji crna magija crnih djela, bijela magija bijelih djela.Postoji uta, crvena, siva, zlatna, ljubiasta magija. Magija Prve Duestvara oko sebe Prvi Bitak, samou, sirovu i hladnu krv, prvotnorazbuktavanje ivota, svibanjski g-mol titanskog svijeta, zelenisvijet. To je Wordsworthov svijet.

VII.

Mnogo je puta, a i ovom prilikom, bilo rijei o mistici i magiji.ovjek nekako osjea na koji se nain te dvije rijei sjedinjuju i nakoji se nain razdvajaju: kako su jedna i kako su dvije. I to to sudvije, jo je nekako razumljivo, ali da su jedna, jedva.

Bez sumnje, mistika je nekakvo doivljajno vienje. A to jekarakteristino za nju, nije samo tijesna povezanost doivljaja i vienja, ve i to to vizualno doivljavanje ujedno i odgonetavaneto. Mistinost se prepoznaje po tome to otkriva vezu vidljive i nevidljive pojave.Mistino ponaanje par excellence jest: all thingsare only emblems - sve su stvari samo znamenja.Vienje, proivljavanje,shvaanje, kazivanje neega drugog,dubljegaunutarnjeg, skrivenog. Po vidljivoj strani medalje mistik pogaa,doivljava i shvaa onu nevidljivu. A ta nevidljiva strana jest ono zato se kae da je to njezin smisao.Jer je smisao duboko skriven ustvarima i zakopan u pojavama. Mistino oko uoava smisao u zbilji,znaenje u pojavama, vidi da je iza materije duh, iza tijela dua. Alimistino se vienje moe prepoznati i po neemu drugom. Jer mistiknije samo vienje ve i znanje. Mystes je isto to i iniciran. to je toto mystes zna i u to je uveden? Znati i biti uveden u to da je sveJedno. Oko, koje ima mistinu osobinu, vidi svijet zajedno, sjedinjeno,i u Jednom, tamo gdje je sve Jedno. Kada bi netko upitao to jemistika, trebalo bi odgovoriti: iza bezgranine razliitosti svijeta uskrivenim dubinama ugledati, doivjeti, i shvatiti da je to mnogo -sve Jedno Jedino.

Iako je magija srodna mistici, ipak se razlikuju. Jer ako ovjekvidi, shvati, doivi i zna, ne dotie jo stvari, ne mijenja ih. Mistik i nije djelatan, nego netko tko samo vidi i zna. Mag je pak upravo to -djelatan. Magija zna isto to i mistika, ali se ona istodobno uplee ustvari i mijenja ih, eventualno stvara.

Ne treba mnogo primjera. Tu je odmah sluaj Leonarda daVincija. Moe se uzeti u ruke biljenica njegovih skica i moe sekontrolirati da je on kostur ljudskog tijela, njegove miie,organizme biljaka i ivotinja, crtao posve tono i ba tolikomehanikim, kao to je ivim i organskim crtao stroj za bacanjekamenja,

ureaj za navodnjavanje, brod ili graevinu. ULeonardovim oima i pogledu i biti bilo je neega to je umjelopodvesti pod zajedniki nazivnik i stroj za bacanjekamenja i miini sustav. Znao je, vidio, shvatioi proivio da na svijetu postoji mjesto gdje suorganska iva bia i mehanike napravepotpuno jedno. Leonardo je vidio mistino. Stoga mjesta gledano, izmeu biljaka, ivotinja,kamenja, umjetnog stroja, kue, ovjeka i duhane postoji nikakva razlika. Sve je Jedno. To daje jedno postalo strojem, a drugo ivim biem,mnogo je poslije, povrnije, sve skupa samopojava. Naizgled kao da nije Jedno. Ali, ako ovjekve uroni toliko duboko, pronai e onutoku gdje se lokomotiva i cvijee, tkalaki stroji ovjek stapaju u Jedno.

Leonardo je imao mistino oko.Ali stvar tune zastaje. Jer je Leonardo imao maginu ruku.Ni tu ne zastaje, jer su ruka i oko kod njega biliJedno i Jedno je bilo kod njega vienje i djelovanje. Sve je Jedno. Ako to Jedno samogleda, i vidi i zna, proivljava i shvaa, to sezove mistika; ako pak to Jedno oblikuje i stvara,djeluje, ini, to zovu magijom.

Znamo da postoje ljudi koji mehanike snagemogu pretvoriti u ivotne snage, kao to jesasvim jednostavno ivotne snage pretvoriti umehanike. Ta cijela tehnika nije drugo doprijenos ovjekovih ivih snaga u svijetstrojeva. Tehnika je ljudsko djelovanje, ali neovjekom ve strojem. Osobito na Istoku, udavnini, veliki magi inili su to i obrnuto:arolijom su iz stroja stvarali ivot, kao todanas iz ivota arolijom stvaraju stroj. Sveovisi o tome da li je ovjek dosegnuo ono mjesto gdjesu ivot i stroj Jedno, tj. gdje se po elji ivotmoe pretvoriti u stroj istroj u ivot.

Mag je bie koje stvari zahvaa duboko dokorijena i slobodno, prema vlastitom uvidu,moe vitalnu snagu pretvoriti u mehaniku, amehaniku u vitalnu. Magija jest sposobnostrealizacije misli.Nakon toga slijedi samo da ovjek shvati:postoji Bie u kojemu je mistino i maginojedno. Tako jedno, kao to su vienje i znanje,doivljavanje i shvaanje u njemu jedno, kadavidi, to je ve stvaranje i kada zna, to je takoerve stvaranje. Misao je ve ostvarenje. Ono Bieu kojemu je sve Jedno jest Prvo Bie PrvaDua - prva iskra koja se nalazi u korijenusvakog postojanja i podrijetla, znanje, in,volja, ivot, strast. To je Prvo Bie, Zeleno Bie, titan.

VIII

Velika rije ljudskoga svijeta jest ljubav.Wordsworth je Englez, na njegovu jeziku tozvui savrenije jer je love ljubav i zaljubljenost istodobno.Strastvena privlanostto spaja ljude kao grki Eros. Eros je mistina,temeljna injenica svakoga ljudskog ivota,sudbine i zbilje. Ako je dvoje ljudi zajedno, toje zakon Erosa. I za ovjeka je najvea blagodatbiti zajedno. Biti zajedno bez Erosa nijemogue. Ono to je veliko i dobro u ivotuovjeka, obitelj, ljubav, zajednica, nacija,ovjeanstvo -sve je dar Erosa.

Korijen zelenoga ivota nije Eros. Ima druguveliku rije: srea. Srea nikad nije zajednika,nije opa, nije kolektivna. Svatko je sretan zasebe, kao to svatko voli za drugoga. Zato jesrea povezana sa samoom, kao to je sljubavlju povezana zajednica. Osamljen ovjekne zna to znai voljeti. Ne eli zajednicu. Neeli ivjeti zajedno. Vrijednost njegova ivotajest srea.

Naravno, svijet ne poznaje samo ove dvijerijei. Uz Ljubav i Sreu tu su: Znanje, Ljepota,Mo, Mir, Patnja. Bitak je pun velikih rijei, kaoto je pun due, a svaka dua ima vlastitu velikurije.

Prva Dua ivi u nadosjeajnom osjeaju, usrei i blaenstvu, koji su prvi i dublji negoljubav, dublji od patnje, dublji od mira takoduboki da se suza tamo ne moe spustitinikada - to je srea iz koje su se rodili bogovi.

Dovoljno je ovjeku pomisliti naBeethovenovu IX. simfoniju, na Schillerovu Odu radostii na Dioniza. Dovoljno je da ovjek pomislikako danas tre na burzu, u kazalite, poknjige, na zabavu, u portu - radi jedne kapljiceradosti. Dovoljno je da ovjek pomisli na koji senain vjenaju, kako se zaljubljuju, kako sedrue, bore, kako se igraju za trenutak sree.Nastojanja modernog ovjeka jesu radostisrea. Dioniz, Oda radosti i Beethovenova IX. Simfonijaerupcije su ovjekove titanske prirode. Radost i radost i radost - srea, iznad svega srea:rastopljeno med-mirisno gusto i prodornosuperiorno osjeanje Prvoga Bitka. Zanos togada je Sve Jedno - zagrljaj svih elemenata svijeta- Seid umschlungen Millionen, kako Schiller pie i kakoBeethoven ori, i kako Dioniz probija svakugranicu i stvara Veliko Jedinstvo. Radost nijedrugo ve sjedinjeno mnotvo. Joy for ever.

Younghusband, moderni filozof sree, kae:srea je temeljnija od ljubavi, zato i superiornija, in its highest forms Happines surpasses even Love -srea je u svom najviem obliku vie nego Eros,dublja i drevnija. Radost je iznad prostoguitka, kao to je i iznad straha, iznad mudrostii iznad ljubavi. Na kraju i nije tako tekoshvatiti. Nekako je sasvim jasno da Ljubav nijesamo rije nego i Bie, boica koja spajasuprotnosti, Afrodita ili Venera iliSofija ili Uranija ili Yin. Srea nije ena: kao toje iznad mudrosti, patnje, znanja, ljubavi, takoje i iznad spolova. Srea je titanska,Prvi Bitak i Bie i Dua i zato je praspolna. Srea jeemocija zelenoga ivota, poetka poetaka -prvi osjeaj.

Srea je prvotni osjeaj Prve Due - srea jeprva svijest, prva uspomena, prvo iskustvo,prva misao, to je Prvi Svijet i Prvi ivot, ono topulsira u drveu i kamenju, u vodama i zvijezdama, u ljudima i bogovima. To je prviosjeaj na kojem poiva svijet, kao zemlja na pragnajsu. Srea je prvi osjeaj svijeta kojim sedoekuje iz nebitka probueni ivot.

O BRANJU JABUKA I

OBERAIMA JABUKA

U znoju lica svoga. Zato su izumili strojeve.Cilj strojeva i cilj tehnike jest da rade naovjekovu spasenju. Otkada u tvornicama zujestrojevi, na zemlju pada manje kapi znoja. Ciljje stroja da umjesto ovjeka obavi sav rad.Danas jo nismo postigli takav stupanj tehnikena kojem bi strojevi obavili sav rad. Takav je radi branje jabuka. U rujnu je gazda prisiljen bratijabuke ak i po dva tjedna, od jutra do veeri ato bi svrsishodan stroj obavio za pola sata.Pitanje je, naravno, postoji li mogunost da sekonstruira stroj koji bere jabuke, stavlja ih ukoaru po veliini i po zrelosti. Gazda danas jouvijek mora rukama brati jabuke. A to jeprilino zamoran i naporan rad.

Kada ovjek ubere prvu jabuku, kae: U ovojje godini to prva jabuka koju sam ubrao.Izuzetno je glasovita ta jabuka. Kada uberedrugu, kae: Evo, kako je grbava, krastasta, bite jedna od najrunijih. I onda e i ona bitiizuzetno glasovita. Ova je trea, evo, po boji jejedna od najljepih, ova etvrta u omjerima jeblizu savrenoj iako nije velika. Tamo je jednakoja je i bojom i oblikom lijepa. Ta e, pak, poveliini biti meu prvima. To e sada biti tekobranje, treba potrbuke lei na granu i izvinutisedaleko. Dvije su skupa, o, i trea, bila je izalista. Sve tri su tu, ni jedna nije pala. Jedna jegolema i okrugla, bez greke, druga je sitna,trea grbava. U sriki ju je crv naeo, ali je ipakdozrela. ivio bera jabuka! Ve je otkinuodevet jabuka i jo ni jedna nije pala na zemlju.Branje jabuka je zanimanje puno napetosti.Jedna je koara ve puna, druga napola. Jabuka,ako se hoe istaknuti, treba biti to ljepa, tovea. Od svake jabuke samo je jedna, kao to jei od svakoga ovjeka samo jedan.

Jabuke je potrebno ne samo hvaliti nego i kuditi prikladnim rijeima. Ako bera jabukeubere plod sa smeim mrljama, onda ga trebablago ukoriti, treba rei da to zbilja nesmatram ispravnim. Jabuci se uglavnom nemoe govoriti vi, kao to se ne moe Bogu,ivotinjama ili djeci. Bera jabuke moe se i aliti s jabukom jer odista postoje jabukeudnih oblika, na primjer guziasta jabuka,posve je ista kao neija okrugla stranjica.Ponekad joj je pak jedna strana lica bucmastija.Na to se bera jabuke smije, izgrdi jabuku, ali jeonda pomiluje, ne smeta, ali onda dozri dovelike slatkoe, ionako u te ja pojesti, takva sejabuka ne moe prodati. Jabuke se openito,dok nisu posve zrele, okreu prema unutra i vide im se samo lea. to je jabuka zrelija, to sevie okree prema van i, konano, posve zrelajabuka je poput lica ili cvijeta dok ih se najveibroj smjeka, oituje im se punoa okusa,mirisa. ovjek treba zagristi samo u takvujabuku koja se smije jer se nudi.

Kada je ovjek obrao jabuke, iz koare ihstavlja na slamu, lijepo po redu da se jabuke nedodiruju, ali da ne budu predaleko jedna oddruge, jer i jabuke vole, poput ivotinja ili ljudi,blizinu jedna druge. Najbolje je sloiti ih naudaljenosti na kojoj

brani parovi lee jednopokrajdrugoga u krevetu, ako isprue ruke, dotaknuse. Onda bera jabuka moe redom prepoznatijabuke ... Ta je bila s krastom, ta je bilabucmasta, ova je dobrih omjera, ova orija, joih jednom pohvali ili im pria viceve, jer jabukerazumiju i vole ako im se govori i ako se snjima netko ali. Ako ih se kudi, stide se. Pazitu na vas, pogledat u vas svaki tjedan.Nemojte zreti prebrzo, bolje je potkraj veljae,jeste li me razumjele? Jabuke ute i ravnaju seprema uputama jer jabuke su veoma blage i poslune.

(Kao to vidite, gospodine Vatta,Javorka jekao pisac diletant u najviem smislu, akbodlerovskom, diletant, poput prerafaelita, i zato, iako se u njegovu tekstu ne moe uivati,ipak je, zapravo, u cijelom asopisu, pas cela merne,najbolji. To kako shvaa tehniku. Une betise dufortcalibre. Tehnika slui tomu da bi rad obavilaumjesto ovjeka. Nije sladak? Nema pojma otome da je tehnika demonska aktivnostistrebljivakog nagona za moi. Stroj iz ovjekovihruku ne uzima samo rad nego i ubijanje ljudi. Naravno, to je onda nevolja, jerako stroj ubija, onda je ovjek lien uitkaubijanja. Treba to na drugi nain nadoknaditi,ali i nadoknauje, ne bojte se vi za ovjeka.Stroj je zato da znoja bude manje. Da, manjeznoja, ali utoliko vie krvi. Javorka je zatonevin. Prerafaelit, kaem, sveti i malodobnisrednji vijek. ovjek koji jo nije izgubio svojuintelektualnu nevinost, i mislim da je nikadnee ni izgubiti, ni ne sluti to je to valeur des termes,ai ipak nije ona uobiajena i nepodnoljivadevotion aisee.)

* * *

teta to niste doli juer, kae Javorka.Sjedio je ispred kolibe, ispred njega vie koara,jabuke, ljive, groe, orasi.

Dajem mu svoju prtljagu. to je to?Pogledajte!

Otvori. avli,potkove, konop, ice, kope,zavrtnji, lim. Javorka sjedne, pogleda svakikomad, okree u ruci, udari o kamen,meusobno trlja. Posve se udubljuje. Guna.Jedan istroeni kuhinjski no. O, konop. ica.Vrlo dobro. Pogleda me. Ako imate starukrinju ili kutiju, svejedno, skupljam kutije ilidaske, bilo kakve. Imate? Sigurno, kaem. Idempo nju. teta da niste doli juer.

Prop