RICHARD BACH – 1984

NASLOV IZVORNIKAThe Bridge Across Forever

Most preko vječnosti - ljubavna priča

koliko smo sretni ti i ja, čiji je dom bezvremenost: mi koji smo dolutali s mirisnih planina vječne sadašnjostiigrati se tajnama, kao što su rođenje i smrt, u jednome danu (ili možda čak manje)e. e. cummingsLeslie, koja me naučila letjeti

Čini nam se ponekad da su zmajevi dio prošlosti, da nema više čudovišta i odvažnih viteza, da nema više princeza koje lutaju začaranim šumama i svojim osmijehom očaravaju jelene i leptire.Ponekad nam se čini da u doba u kojem živimo nema više izazova, niti pustolovina. Sudbina, njen put preko obzora; žarke sjene koje su projurile pokraj nas prije mnogo, mnogo vremena, i sada ih više nema.Srećom nas ispunjava spoznaja da to nije istina. Princeze, vitezi, čarolije i zmajevi, misterije i pustolovine ... ne samo da su prisutni tu i sada, već su jedino stoje ikada živjelo na Zemlji!Naravno, u naše su doba promijenili maske. Zmajevi danas nose odijela vladara i nesreća, ratova i katastrofa. Društveni demoni vrište i udaraju nas po prstima svaki put kada podignemo pogled sa zemlje, kada skrenemo lijevo na raskrižjima na kojima su nam rekli da skrenemo desno. Maske su postale toliko prepredene da se princeze i vitezovi mogu sakriti jedni od drugih, pa čak i od sebe.No ipak, gospodare stvarnosti i dalje susrećemo u snovima i govore nam da nismo izgubili štit od zmajeva, da u našim tijelima još uvijek plamti plava naponska vatra kojom možemo promijeniti svijet. Intuicija šapuće istinu: Mi nismo prašina, mi smo čarolija!

Ovo je priča o vitezu koji je polagano umirao i princezi koja gaje spasila. Ovo je priča o ljepotici i zvijeri i čarolijama i tvrđavama; o iskonskim silama koje se mogu nazrijeti i silama života koje su tu. Ovo je priča o pustolovini koja, čini mi se, igra najvažniju ulogu u životima mladih i starih i svih ostalih.Ono što se uistinu dogodilo, gotovo da je istovjetno s pričom koju sam napisao. Uzeo sam si slobodu i malo se poigrao s kro-nologijom; neki su likovi u knjizi izmišljeni ili složeni od nekoliko osoba iz stvarnog života. Većina je imena izmišljena. Ostatak nisam mogao izmisliti ma koliko se trudio; istina ne bi bila dovoljno uvjerljiva da nije proživljena.Budući da čitatelji mogu prodrijeti iza maski pisaca, otkrit ćete što me je nagnalo da ove riječi prenesem na papir. Ali, ponekad kad je svjetlo dovoljno jako, i pisci mogu nazreti što se krije iza maske čitatelja. Na tom svjetlu, možda ću sresti vas i vašu ljubav kako koračate ovim stranicama sa mnom i sa mojom dragom.

l.Danas će biti ovdje.Pogledao sam van kroz staklo letačke kabine, dolje kroz vjetar i udare propelera, dolje kroz kilometar jesenskog neba, u iznajm-ljeno polje, u platneni natpis "LETENJE - 3 dolara - LETENJE" pričvršćen iznad otvorenih dveri.Obje su strane ceste, oko natpisa, bile zakrčene automobilima. Bilo ih je šezdesetak zajedno sa svijetom koji se dovezao u njima. Svi su došli promatrati letačke vratolomije. Možda je ondje. Možda je upravo stigla. Ta me mogućnost raznježila. Moguće je!Smanjio sam gas, podigao kljun Fleeta, dvokrilca, u vis, a krila su izgubila uzgon. Zatim sam pritisnuo pedalu vertikalnog stabilizatora, zaokrenuo ga nalijevo i povukao palicu prema natrag.Zelena zemlja, polja kukuruza i soje, farme i pašnjaci mirni kao podne, prednji je dio aviona propao, a polja su eksplodirala u

kovitlastoj izmaglici zračnog kovita. Avion je sa zemlje izgledao kao pomahnitala letjelica.Nos je zaronio prema zemlji, a svijet se pretvorio u bojama prošarani tornado koji se sve brže i brže omatao oko mojih letačkih naočala.Kako mi dugo nedostaješ, ljubavi moja, pomislio sam, draga, tajanstvena, predivna damo? Danas će te, konačno, slučajnost dovesti u Russell, država Iowa, primiti te za ruku i dopratiti te u polja lucemi, ovamo. Odšetat ćeš do ruba svjetine, ne znajući zašto, možda žudeći da uživo vidiš jednu stranicu povijesti, živahne boje koje se okreću u zraku.Dvokrilac se gromovito okretao u zraku, udarao me i odgurivao od palice. Tornado je svake sekunde postajao strmiji i bjesniji i sve se jače glasao.

Palicu sam gurnuo prema naprijed, izravnao sam lijevi vertikalni stabilizator i pritisnuo pedalu desnog. Okreti su postajali sve brži, jedanput, dva puta, zatim kraj okretajima i zaronili smo ravno prema zemlji, najbrže što smo mogli.Danas će biti ovdje, pomislio sam, zato što je i ona usamljena. Zato stoje naučila sve stoje željela naučiti sama. Zato što se ovdje nalazi osoba s kojom će je sudbina spojiti, a ta osoba upravo sada u svom avionu izvodi vratolomije.Nagli zaokret, otpuštanje gasa, motor ugašen, propeleri su se zaustavili... jedri prema dolje, lebdi tiho prema zemlji, zaustavi se ispred svjetine.Prepoznat ću je čim je vidim, zaključio sam, prosvjetljenje, odmah ću znati da je to ona.Oko aviona su se okupili muškarci i žene, obitelji s košarama za piknik, djeca na biciklima. Svi su me promatrali. Dva psa, pokraj djece.Izašao sam iz kabine i pogledao ljude. Svidjeli su mi se. Zatim sam čuo vlastiti glas, neobične li podvojenosti, i istovremeno sam je tražio u gomili."Russell iz zraka, narode! Lebdite iznad polja Iowe! Posljednja prilika prije zime i snijega! Pođite sa mnom na mjesto gdje samo ptice i anđeli lete ..."

Nekoliko se ljudi nasmijalo i pljeskom podržalo najhrabriju oso-bu da mi se pridruži i zajedno sa mnom upusti u pustolovinu. Neka su lica djelovala sumnjičavo, pitanja su isijavala iz njih; neka su lica pokazivala želju i zanimanje; a neka su se lijepa lica zabavljala. Ali nisam vidio lice koje sam tražio."Jeste li sigurni da je bezopasno?" upitala je žena. "Nakon što sam vas vidjela, nisam baš uvjerena da ste siguran pilot!" Preplanula, bistrih smeđih očiju, željela je daju nagovaram."Sigurno je koliko može biti, gospođo, nježno poput čička. Fleet leti od dvadeset i četvrtog prosinca tisuću devetsto dvadeset i osme - najvjerojatnije će izdržati još jedan let prije nego se raspadne u komadiće ..."Zatreptala je preplašeno."Šala", rekao sam. "Letjet će još dugo dugo nakon što vi i ja napustimo ovaj život, jamčim vam to."

"Pretpostavljam da sam dovoljno dugo čekala", rekla je. "Oduvijek sam željela letjeti u jednom od ovih ...""Bit će to ljubav na prvi pogled."Okrenuo sam propeler kako bih pokrenuo motor, pokazao joj kako da uđe u prednju kabinu, pomogao sa sigurnosnim pojasom.Nemoguće, pomislio sam. Nema je. Nije ovdje, to je nemoguće!Svaki se dan uvjeravam da je danas taj dan i svaki sam dan u krivu!Nakon prvog leta, uslijedilo ih je još tridesetak do zalaska sunca. Letio sam i razgovarao sve dok svi nisu pošli kućama na večeru i u noć jedni s drugima, a mene ostavili samog.Samog.Je li ona samo dio mašte?Tišina.Minutu prije nego je voda zakuhala, uzeo sam lončić, umiješao u vodu malo čokolade u prahu i promiješao je slamkom. Namrgođen, razgovarao sam sam sa sobom."Baš sam lud. Kako sam mogao pomisliti da ću je ovdje naći?"Prošlotjedno sam pecivo s cimetom stavio na štapić i prepržio na žaru.

Ova pustolovina, prodavanje vožnji u starom dvokrilcu u unutrašnjosti države tijekom 1970-ih, pomislio sam. Nekoć je bila začinjena mnogobrojnim pitanjima. Sada mije toliko poznata i sigurna da bih isto tako mogao živjeti i u crtanki. Nakon stotog kovita mogu ih izvoditi zatvorenih očiju. Nakon što sam po tisućiti put okupio publiku, počinjem sumnjati da se životne ljubavi susreću u pokošenim poljima.Dobar se novac tu okreće, putnika će uvijek biti, nikad neću gladovati. Ali ništa novo ne spoznajem. Samo preživljavam.Posljednjoj sam pravoj lekciji prisustvovao prije dva ljeta. Zamijetio sam bijelo-zlatni dvokrilac Travel Air, još jednog trgovca letenjem koji je sletio u polje, i upoznao Donalda Shimodu, umirovljenog mesiju, bivšeg Spasitelja svijeta. Sprijateljili smo se i tijekom posljednjih nekoliko mjeseci života naučio me nekim tajnama svog neobičnog poziva.Dnevnik vođen te sezone pretvorio se u knjigu koju sam poslao izdavaču i on ju je nedavno objavio. Većinu sam njegovih lekcija uspješno primjenjivao tako da sam se vrio rijetko suočavao s novim testovima, ali problem životne družice jednostavno nisam uspio i još uvijek ne uspijevam riješiti.Začuo sam tihe šumove; gotovo nečujne korake u polju pokraj repa Fleeta. Prestali su kad sam se okrenuo i osluhnuo. Zatim su mi se počeli polagano približavati kao da su me pokušavali zaskočiti.Pogledao sam u noć: "Tko je tamo?"Pantera? Leopard? Ne u Iowi, u Iowi nema leoparda još od ...Još jedan usporeni korak u mrakom prekrivenom polju. Mora da je ... Bijeli šumski vuk!Bacio sam se u potragu za torbom s alatom, tražio sam nož, velika kliješta, ali prekasno. U tom je trenutku iza kotača aviona provirila crno-bijela banditska maska. Sjajne su me oči proučavale, a dlakavi je nos trzao prema kutiji s hranom.Nije bijeli šumski vuk."Hej ... hej, dobra večer ..." rekao sam. Nasmijao sam se samom sebi, svom srcu koje je divljački udaralo i pretvarao se da odlažem kliješta.

Na Srednjem zapadu mladunčad rakuna, spašenu i othranjenu poput psića i mačaka, kad navrše godinu dana, oslobađaju, ali te male, divlje životinje nikada ne izgube ćud kućnih ljubimaca.Nema ništa loše, zar ne, u šuljanju kroz polja, zaustavljanju pokraj logorske vatre kad padne mrak pitajući ima li, oh, ima li nešto slatko za prigristi dok noć polagano protječe?"Sve je u redu ... hajde, hajde, priđi maleni! Jesi li gladan?"Nešto slatko bi mi baš dobro došlo, kockica čokolade ili... slje-zov kolačić? Vidim da imaš sljezovih kolačića. Rakun je nekoliko trenutaka stajao na stražnjim nogama, nosićem je oprobavao zrak u potrazi za mirisima hrane i gledao me. Ostatak sljezovih kolačića, ako ih nećeš pojesti, meni bi dobro došao.Izvukao sam vrećicu, prosuo ostatak mekih, brašnastih stvarčica na vreću za spavanje. "Izvoli... hajde, posluži se ..."Bučno se pripremivši za desert, mini-medvjed je usta napunio kolačićima i zadovoljno ih progutao.Pojeo je i ostatak domaćeg kruha koji sam sam umijesio, dovršio bijele, brašnaste slastice, progutao većinu žitnih pahuljica s medom i polizao vodu koju sam mu nasuo iz lončića. Zatim je neko vrijeme sjedio, promatrao vatru i svojom njuškicom konačno dao znak da je vrijeme za pokret."Hvala ti što si navratio", rekao sam.Crne su me oči pogledale.Hvala ti za jelo. Ti nisi loš čovjek. Vidimo se sutra na večer. Usput, kruh ti je užasan.Odmah potom, pahuljasto je stvorenje otrčalo. Za njim je nestao i crno-bijeli prugasti rep, a zatim su se i koraci počeli stišavati. Ostavio me samog u mislima i preplavljenog žudnjom za mojom princezom.Sve se moje misli uvijek vraćaju na nju.Ne vjerujem da ne postoji, pomislio sam. Ne tražim valjda previše!Što bi mi Donald Shimoda rekao da sada sjedi sa mnom ovdje, ispod krila, i da zna daje još uvijek nisam pronašao?Rekao bi nešto očito. Da, tako bi nešto rekao. Najčudnije u svezi njegovih tajni jest to stoje apsolutno svaka bila jednostavna.

Što bi napravio kada bih mu rekao da nisam uspio pronaći svoju princezu? Promatrao bi pecivo s cimetom u potrazi za nadahnućem, rukom bi prošao kroz svoju crnu kosu i rekao: "Letjeti niz vjetar, od grada do grada, Richarde. Zar ti nije palo na pamet da to nije način daje pronađeš, već daje izgubiš?"Jednostavno. Onda bi bez riječi čekao moj odgovor, bilo što što imam za reći.Na to bih mu rekao, da je ovdje, rekao bih: "U redu. Let preko obzora nije način. Predajem se. Ti mi reci. Kako daje pronađem?"Stisnuo bi oči na to, pomalo ljut zato što sam pitanje postavio njemu, a ne sebi."Jesi li sretan? Da li u ovom trenutku radiš ono što najviše želiš?"Iz navike bih, bez razmišljanja, odgovorio potvrdno. Naravno, radim ono što najviše želim, živim onako kako mi se prohtije.Ali nešto kasnije, kad zahladi i kad mi isto pitanje proleti glavom, nešto će se promijeniti. Da li uistinu u ovom trenutku radim ono što najviše želim?"Ne!""Kakvog li iznenađenja!" Shimoda bi uzviknuo i dodao: "I, što misliš, što ti to govori?"Trepnuo sam, vratio se iz svijeta snova u svijet koji me okruživao i na glas rekao: "To znači da sam ispisao poglavlje o putovanjima i prodaji letova! Ovog trenutka promatram svoju posljednju logorsku vatru; dječak iz Russella, u sumrak, bio je moj posljednji putnik."Još jednom sam pokušao reći: Nema više prodaje vožnji."Polagan i tihi šok. U glavi mi je zabrujio roj pitanja.Na tren sam na jeziku osjetio okus najnovije zagonetke koja se našla preda mnom. Što ću raditi? Što će iz mene postati?Nakon dugogodišnje sigurnosti koju su mi pružala putovanja od polja do polja, osjetio sam iznenadno i potpuno novo zadovoljstvo koje me obuzelo poput osvježavajućeg vala iz dalekih dubina. Nisam znao kamo će me život odnijeti!Kažu da se, kad se jedna vrata zatvore, druga otvore. Vidim ona koja su se upravo zatvorila. Na njima stoji natpis: TRGOVAC

LETENJEM, a iza njih se kriju velike košare i kutije pune pustolovina koje su me izmijenile iz onog što sam bio u ovo što jesam. A sada je došao trenutak da krenem dalje. Gdje su vrata koja su se upravo otvorila?Da sam sada naprednija duša, pomislio sam, ne Shimoda, već napredniji ja, što bih si rekao?• Prošao je časak i znao sam koje bi riječi čuo: "Dobro pogledaj sve što te okružuje ovog trena, Richarde, i upitaj se: Stoje krivo na slici?"Pogledao sam oko sebe, u mrak. S nebom je bilo sve u redu. Što može biti krivo sa zvijezdama - eksplodirajućim dijamantima -tisućama svjetlosnih godina daleko i sa mnom koji sa sigurnog promatram vatromet? Stoje krivo na avionu, istrošenom, ali vjernom Fleetu koji me spreman povesti kamo god poželim? Ništa, apsolutno ništa.Ono stoje krivo na slici jest sljedeće: Ona nije sa mnom! A ja ću odmah poduzeti nešto da bih ispravio sliku.Polako, Richarde, pomislio sam. Jednom, barem jednom, nemoj biti toliko predvidljiv; molim te, ne tako brzo! Molim te. Razmisli prvo. Pažljivo.Odmah potom, u tami je zabljesnulo novo pitanje, ono koje nisam postavio Donaldu Shimodi i na koje mi on sigurno ne bi odgovorio. Zašto su najnapredniji ljudi čija učenja, pretvorena u religiju, žive stoljećima, zašto su oni uvijek sami?Zašto nikada ne vidimo njihove živahne žene i muževe ili čudotvorne pratioce s kojima dijele pustolovine i svoju ljubav? Okruženi su učenicima, znatiželjnicima, njih nekoliko kojima se divimo. Također su obuzeti onima koji im dolaze kako bi ih iscjeljivali i kako bi im pokazao svjesnost. Koliko ste puta vidjeli njihove životne pratioce, slavne i moćne ljubavi? Nekoliko puta? Jednom?Progutao sam. Grlo mi se odjednom osušilo.Nikad.Najnapredniji su ljudi, zaključio sam, ujedno i najusamljeniji.Bezdušno je nebo polagano počelo stvarati ledeni pokrivač na zemlji.

Zar savršeni nemaju životne ljubavi zato što su prerasli ljudske potrebe?Plava mi Vega, unutar harfe sagrađene od zvijezda, neće dati odgovor.Postizanje savršenstva tijekom nekoliko životnih vjekova ne bih smatrao problemom, ti bi nam ljudi trebali pokazati put. Jesu li nam rekli da zaboravimo savršene partnere zato što tako nešto ne postoji?Cvrčci su polagano cvrčali: možda, možda.Moja je večer udarila u taj kameni zid i tako stigla do svog kraja. Ako tako kažu, progundao sam za sebe, onda su u krivu.Zapitao sam se bi li se i ona složila, gdje god da se nalazi sada? Jesu li u krivu, moja nepoznata draga?Gdje je, nije mi rekla.Do trenutka kad se mraz otopio s krila, sljedećeg jutra, deku za zaštitu motora, torbu s alatom, kutiju s hranom i kuhalo uredno sam posložio na prednje sjedalo, prekrio ih pokrivačem i pričvrstio. Ostatak sam žitnih pahuljica ostavio rakunu.U snu sam pronašao odgovor: Oni napredni i savršeni, oni mogu pretpostavljati, mogu ukazivati na bilo što, ali ja sam taj koji odlučuje što ću učiniti. A odlučio sam da svoj život neću proživjeti sam.Navukao sam rukavice, okrenuo propeler, posljednji put upalio motor i smjestio se na pilotsko sjedalo.Što bih učinio da je u ovom trenutku ugledam kako mi prilazi u polju? Nagonski, osjetivši da sam se naježio, okrenuo sam se i pogledao.Polje je bilo prazno.Fleet je uzletio sa zemlje, skrenuo prema istoku i sletio u zračnu luku Kankakee, država Illinois. Tijekom toga sam dana prodao avion za jedanaest tisuća dolara u gotovini i gurnuo novac u vreću za spavanje.Pozdravio se s njim i polagano išetao iz hangara ne okrećući glavu.Prizemljen, bogat i bez doma, uputio sam se ulicama planeta na kojem obitava četiri milijarde i petsto milijuna duša i u tom sam

trenutku započeo pravu potragu za ženom koja, sudeći prema najboljim ljudima koji su ikada živjeli, ne postoji.2.SVE ŠTO NAS OČARAVA, također nas vodi i štiti. Strastvena je opsjednutost svime što volimo - jedrilicama, avionima, idejama -zapravo čarobna lavina koja nam ravna put, mijenja pravila, rasuđuje, odbacuje dogme, prenosi nas preko ponora, pobjeđuje naše strahove, oslobađa nas sumnji. Bez moći te ljubavi..."Što pišeš?" Pogledala me zbunjeno, kao netko tko nikada nije vidio osobu čije su glavno oruđe olovka i papir, na putu prema jugu, u autobusu za Floridu.Kad osoba pitanjima zadire u moju intimu, ponekad joj odgovaram bez objašnjenja kako bih je preplašio tišinom."Pišem pismo sebi kakav sam bio prije dvadeset godina: Stvari koje kamo sreće da sam znao kad sam bio ti."Usprkos mojoj zlovolji, bilo je ugodno vidjeti njeno lice, obasjano znatiželjom, i hrabrošću daje zadovolji. Duboke smeđe oči, kosa tamni počešljani skalp."Čitaj mi", rekla je bez trunke straha.To sam i učinio, do posljednjeg odlomka na kojem sam se zaustavio."Je li to istina?""Imenuj mi jednu stvar koju si voljela", rekao sam. "Ne ubraja se ono što ti se sviđalo. Imenuj mi jednu opsjedajuću, nekontroliranu strast...""Konji", bez razmišljanja je odgovorila. "Voljela sam konje.""Kad si bila s konjima, je li tvoj svijet bio obojan drugim bojama, drukčijim nego obično?"Nasmijala se. "Da. Bila sam kraljica južnog Ohia. Mama me morala loviti lasom kako bi me skinula sa sedla i odvukla kući.Preplašena'.' Ne! Pod sobom sam imala tog velikog konja - Sandy-ja. Bio mijeprijatelj i sve dok je bio uz mene, nitko mi nije mogao nauditi! Obožavala sam konje. Obožavala sam Sandvja."Pomislio sam daje završila s odgovorom. Zatim je dodala: "Danas ni prema čemu ne osjećam takvu ljubav."

Ništa nisam rekao, a ona je utonula u misli. Vratila se Sandvju. Ja sam se vratio pismu.Bez moći te ljubavi, mi smo samo lađe koje tumaraju mirnim morima dosade, a ona su ubojita ..."Kako ćeš poslati pismo u vrijeme prije dvadeset godina?" upitala me,"Ne znam", odgovorio sam završivši rečenicu na dnu te stranice. "Ali zar ne bi bilo grozno, kada bi otkrili kako da nešto pošaljemo u prošlost, a da nemamo ništa za poslati? Zato sam prvo odlučio pripremiti pošiljku. Kasnije ću razmišljati o slanju."Koliko sam puta samom sebi rekao da je baš šteta što to nisam znao kad mi je bilo deset, kamo sreće da sam to naučio u dvanaestoj godini, kakva šteta da razumijem tek dvadeset godina kasnije!"Kamo ideš?" upitala me."Zemljopisno?""Da.""Bježim od zime", odgovorio sam. "Na jug. U središte Floride.""Što se nalazi na Floridi?""Ne znam. Srest ću se s prijateljicom, ali ne znam točno gdje je." Hm, pomislio sam, baš sam umjeren."Naći ćeš je."Čuvši to, nasmijao sam se i pogledao je. "Znaš li što si mi upravo rekla? Znaš li što za mene znači: Naći ćeš je T'"Da.""Objasni mi, molim te.""Neću", rekla je i tajanstveno se nasmijala. Njene su sjajne oči bile toliko tamne, gotovo crne. Ten joj je bio boje oraha, koža bez bora, bez traga koji bi otkrio tko je u stvari. Bila je tako mlada da joj se lice nije do kraja oblikovalo."Ne, u redu", rekao sam uzvrativši joj osmijeh.Autobus je jurio državnom cestom. Letjeli smo pokraj farmi, pokraj paleta obojenih jesenjim bojama na rubu auto-ceste. Dvokrilac bi mogao sletjeti na to polje, pomislio sam. Telefonske žice ga natknvaju, ali mogao bi se provući između njih ...

Koja sjedi pokraj mene. Je kozmički osmijeh upućen kako bi suzbio moje strahove, slučajnost poslana da me oslobodi sumnji? Moguće je. Sve je moguće. Mogla bi biti Shimoda s maskom."Letiš li?" upitao sam je."Bi li u tom slučaju sjedila u ovom autobusu? Sama me pomisao na letenje uznemiri", odgovorila je. "Avioni!" Proželi su je trnci, zatim je odmahnula glavom. "Mrzim letenje." Otvorila je ručnu torbicu i gurnula ruku u nju. "Smeta li ti ako zapalim?"Razočarano sam slegnuo ramenima."Smeta li mi? Cigareta? Mlada damo, molim te ...!" Pokušao sam joj objasniti, a daje pritom ne povrijedim. "Ne misliš valjda ... ispuhivati dim u ovo malo kisika što nam je na raspolaganju? Prisiliti mene, koji ti nisam ništa nažao učinio, da udišem dimi" Ako je doista Shimoda, upravo je saznao što mislim o cigaretama.Na moje se riječi smrznula."Oprosti", rekla je na kraju. Zatim je podigla torbicu i smjestila se na najdalje sjedalo. Zaista joj je bilo žao, ali bila je i povrijeđena i ljuta.Baš šteta. Takve tamne oči.Ponovo sam uzeo olovku kako bih nastavio pisati pismo dječaku iz prošlosti. Što bih mu mogao napisati o pronalasku životne ljubavi? Olovka je čekala iznad papira.Odrastao sam u kući ograđenoj ogradom s glatkim drvenim dverima. Dvije su se rupe nalazile u drvu kako bi pas imao pogled u svijet. Jedne večeri, puni je mjesec sjao visoko na nebu. Vraćajući se kući sa školskog plesa, sjećam se da sam se zaustavio i, naslonivši ruku na vratnice, tiho razgovarao sam sa sobom i sa ženom koju ću jednog dana voljeti. Toliko sam tiho govorio da me ni pas nije mogao čuti. "Ne znam gdje si, ali u ovom trenutku živiš negdje na ovom planetu i jednog ćemo dana, ja i ti, dodirivati vratnice na mjestu na kojem ih sada ja dodirujem. Tvoja će ruka dodirnuti ovo drvo, ovdje! Zatim ćemo proći kroz njih, a ispred nas će se

protezati prsdi-vna budućnost, kao i prošlost, i bit ćemo jedno drugom ono što ' nikome nitko nije bio. Ne možemo se sada upoznati, ne znam zašto. Ali jednog će dana naša pitanja biti odgovori, a mi ćemo biti uhvaćeni u nešto toliko svijetlo ... i svaki korak koji ću napraviti, značit će da sam korak bliže mostu koji ćemo morati prijeći kako -bismo se sreli. Što prije. Molim te."Toliko sam toga iz djetinjstva zaboravio, ali baš sam taj trenutak, kod vratnica, upamtio do posljednjeg detalja, svaku riječ.Što bih mu mogao napisati o njoj? Dragi Dick: kao što znaš, proteklo je dvadeset godina, a ja sam još uvijek sam.Odložio sam bilježnicu i pogledao kroz prozor, ali ništa nisam vidio. Siguran sam da bi moja neumorna podsvijest već trebala imati odgovore za njega. Za mene.No ono stoje imala, bila su opravdanja. Teško je pronaći pravu ženu, Richarde! Nisi više prilagodljiv kao nekad, prošao si fazu širokih pogleda. Stvari u koje svojom odlukom vjeruješ, ono za što bi dao život, za većinu su ljudi smiješne, ili sulude.Moja je princeza, pomislio sam, morala samostalno doći do odgovora koje sam i ja spoznao, da ovaj svijet nije ni približno onakav kakvim se doima, da se u našim životima materijalizira sve što pomislimo ili poželimo, da čuda nisu čudnovata. Ona i ja, nećemo se moći slagati ako ... Trepnuo sam. Mora biti poput mene.Fizički puno ljepša od mene, naravno, zato što obožavam ljepotu, ali morat će dijeliti moje predrasude, kao i strasti. Ne mogu zamisliti svoj život sa ženom koja, kamo god ode, iza sebe ostavlja trag dima i pepela. Ako su joj potrebne zabave kako bi bila sretna, ili droge, ili ako se boji aviona, ili bilo čega, ili ako ne zrači samopouzdanjem, ako ne voli pustolovine, ako se ne smije luckastim situacijama koje ja nazivam humorom, ne možemo uspjeti. Ako ne želi dijeliti novac, kad ga imamo i snove kad ga nemamo, ako ne voli rakune... oh, Richarde, to neće biti lako. Bez svega gore navedenog, a i više od toga, najbolje bi ti bilo da ostaneš sam!

Počevši pisati od zadnje strane bilježnice prema početku, dok smo se polagano kotrljali obilaznicom, duž petsto kilometara duge državne ceste broj 65 između Louisvillea i Birminghama, sastavljao sam listu: Savršena žena. Do devete sam strane bio obeshrabren. Svaka je stavka bila važna. Svaka je stavka morala biti zadovoljena. Ali nitko ne zadovoljava te ... Ja ne zadovoljavam te kriterije! Erupcija objektivnosti poput okrutnih konfeta oko moje glave: Uništen sam kao partner čak i prije nego sam postigao napredniji duhovni stadij, a napredak sve pogoršava.Što smo više prosvijetljeni, to su manji izgledi da nađemo sebi ravnog. Što više spoznajemo, najbolje bi nam bilo da se, isto tako, sve više mirimo s okrutnom istinom da ćemo živjeti sami.

To sam napisao što sam brže mogao. Na prazni sam prostor, na dnu posljednje stranice, dodao gotovo i ne primijetivši: Čak i ja.Ali promijeniti listu? Mogu li samom sebi reći da sam u krivu? Da mi ne smeta ako puši ili mrzi avione ili ako ne može ne ušmrcati nekoliko redova kokaina s vremena na vrijeme? Ne. To nije u redu.Sunce je zašlo na mojoj strani autobusa; sada nas je sa svih strana okruživala tama. A vani u tami, znao sam, nalaze se male trokutaste farme, maleni poligoni na koje čak ni Fleet ne bi mogaosletjeti.Za svaku želju koju poželišobdaren si i snagom daje ostvariš.Ah, Priručnik mesija, pomislio sam, gdje li je sada? Najvjerojatnije obrastao u paprati na mjestu na koje sam ga bacio onog dana kad je Shimoda umro. Zajedno sa stranicama koje su se otvarale na mjestima koja je čitatelj trebao pročitati. Nekoć sam je nazivao čarobnom knjigom, a on se ljutio na mene. Odgovore možeš pronaći bilo gdje, čak i u prošlogodišnjim novinama, rekao je. Sklopi oči, u glavi postavi bilo koje pitanje, dodirni bilo koju pisanu riječ i to jetvoj odgovor.

Najbliža tiskana riječ u autobusu bila je istrošena kopija knjige koju sam o njemu napisao, posljednja ispravka teksta na kojoj izdavači daju piscima do znanja da se diesel piše sa slovom i ispred slova e. A ja sam bio siguran da želim da ta knjiga bude jedina knjiga na engleskom jeziku na svijetu koja završava zarezom.Stavio sam je u krilo, sklopio oči i postavio pitanje. Kako da pronađem najdragocjeniju, najsavršeniju ženu za sebe? U glavi mi je pitanje svijetlilo poput neonske reklame. Otvorio sam knjigu,prislonio prst i pogledao.Stranica 114. Prst mi se nalazio na riječi "unijeti": Sve što želiteunijeti u svoj život, zamislite daje već tu.Ledeni su me trnci proželi. Već dugo nisam vježbao igru pitanja i odgovora; zaboravio sam koliko je dobra.Pogledao sam u prozor koji je svjetlo uz sjedalo pretvorilo u zrcalo i tražio odraz koji bi joj mogao pripadati. Staklo je bilo prazno. Nikada nisam vidio svoju princezu. Nisam mogao zamisliti kako da je predočim. Da li bi to trebala biti fizička slika koju imam u glavi, kao daje stvar? Daje toliko visoka, zar ne, duge tamne kose, oči boje mora, boje neba, pune znanja, promjenjive ljepote koja se mijenja svakih sat vremena?

Ili zamisliti njene kvalitete? Mašta duginih boja, intuicija - sjećanja na stotinjak prijašnjih života, kristalna iskrenost i čelična, neustrašiva odlučnost? Kako da ih vizualiziram?Danas ih lako mogu vizualizirati; onda mi nije bilo lako. Slike su svjetlucale i nestajale premda sam znao da ih moram zadržati kristalno jasne kako bi ih oživio oko sebe.Pokušavao sam, pokušavao sam je ponovo vidjeti, ali vidio sam samo sjene, duhove koji jedva da usporavaju dok lete školskom zonom mojih sjećanja. Ja koji sam mogao zamisliti i najsitnije detalje svega što sam želio zamisliti, nisam mogao u glavi stvoriti niti mutnu sliku najvažnije osobe svog života. Još jednom sam je pokušao vidjeti, zamisliti je ondje. Ništa. Svjetlost u prividno slomljenom staklu. Mrak koji promiče. Ništa. Ne vidim je!

Nakon nekog sam vremena odustao.Duhovne sposobnosti. Ne možete se osloniti na njih: kad ih trebate, na stanci su za ručak.Nedugo nakon što sam zaspao u autobusu, mrtav umoran od vožnje i naprezanja, ispunjen nadom da ću je vidjeti, probudio me glas iz dubine. Preplašio me:"HEJ! RICHARDE! Ako će ti biti lakše, slušaj! Tvoja princeza? Ljubav tvog života?" rekao je. "Poznaješ je. "3.Iz autobusa sam se iskrcao u 8:40 ujutro, u središtu Floride, gla-Novac nije bio problem, baš kao što ne b, predstavljao problem nekome tko ima toliko gotovine u vreći za spavanje. Mučilo me pitanje- Što sada? Florida je topla. AH na autobusnoj postaj, me nije čekala moja princeza, no ni prijatelj, dom ništa.Natpis u kafiću, kad sam ušao, obznanio je da zadržavaju pravo odbiti poslužiti gosta.Zadržavate pravo učinit, sve što vam padne na pamet, zaključio sam. Zašto staviti posebne natpise kako biste to oglašavali? Ostavlja dojam da ste prestrašeni. Čega se bojite? Lutalica koje upadaju unutra i razbijaju inventar? Organiziranih kriminalaca? U ovom malom kafiću?Konobar me pogledao, zatim moju vreću za spavanje. Plava traper jakna bila mi je poderana na rukavu, a končić je virio s tog mjesta kao rezultat pokušaja krpanja. Vreću za spavanje je krasilo nekoliko mrlja od ulja iz motora Fleeta. Ubrzo sam shvatio da je možda stigao trenutak da konobar odbije poslugu. Nasmijao sam se i pozdravio ga."Kak' si?" rekao sam."Dobro." Mjesto je bilo gotovo potpuno prazno. Odlučio je da mogu proći inspekciju. "Kava?"Kava za doručak? Fuj! Pregorko ... melju je iz Zemljine kore, ilinečeg sličnog."Ne, hvala", rekao sam. "Možda komad ove pite od limuna, ali ugrijte mi je u mikrovalnoj. I čašu mlijeka." "U redu", rekao je.U prošlosti bih za doručak naručio slaninu ili kobasicu, ali već dugo to ne činim. Što sam više vjerovao u neuništivost života, to sam manje želio biti dio čak i prividnih umorstava. Ako barem

jednoj od milijun svinja pružim šansu da ostatak života provede kontemplirajući, umjesto da je požderem za doručak, vegetarijanstvo se isplati. Topla je pita od limuna moj izbor, uvijek.Uživao sam u piti i kroz prozor promatrao grad. Hoću li ovdje sresti svoju ljubav? Ne vjerujem. Ne vjerujem daje bilo koje mjesto ono pravo. Kao da izdvajate slamku u plastu sijena. Kako je moguće daje već poznajem?Najmudrije nas duše uče da poznajemo sve i svugdje - bez obzira na to što se nismo osobno sreli - ali to i nije baš prava utjeha kada pokušavate suziti potragu. "Bog, gospođice. Sjećaš li me se? Budući da svijest nije ograničena prostorom ili vremenom, sjetit ćeš se da smo stari prijatelji..."Ne baš najbolji uvod, zaključio sam. Većina gospođica zna da postoji dosta čudnih ljudi na ovom svijetu i baš zato su oprezne, a ovo je krajnje čudan uvod.Prisjećao sam se svih žena koje sam u životu sreo. Vratio sam se u prošlost. Bile su udane za svoje karijere ili muškarce ili za drukčiji način razmišljanja od mog.Udate se žene ponekad razvedu, pomislio sam. Ljudi se mijenjaju. Mogao bih nazvati svaku ženu koju sam u životu sreo "Halo", rekla bi."Dobar dan.""Tko je to?""Richard Bach.""Tko?""Upoznali smo se u trgovačkom centru? Čitala si knjigu, a ja sam ti rekao daje užasna. Zatim si me upitala kako znam. Rekao sam ti da sam je napisao.""Oh! Bog.""Bog. Jesi li još uvijek udana?""Da.""Hm, onda mi je zaista drago da smo ponovo razgovarali. Dobar ti dan.""Ah ... hvala...""Bog."

Mora postojati bolja nit vodilja, jednostavno mora. Neću valjda morati sa svakom ženom ponovo razgovarati... Kad dođe trenutak, upoznat ću je, zaključio sam, niti sekundu prije, a ni sekundu kasnije.Doručak sam platio dvadeset i sedam centi, nakon čega sam odšetao u sunce. Vidjelo se da će dan biti pakleno vruć. A večer će najvjerojatnije ispuniti mnoštvo komaraca. Ali što me briga? Večeras ću imati krov nad glavom!Pomislivši to, sjetio sam se da sam ostavio vreću za spavanje na sjedalu do kojeg sam sjedio u kafiću.Život na tlu je drukčiji. Ne možeš jednostavno ujutro zavezati stvari, ubaciti ih u prednju letačku kabinu i odletjeti u dan. Stvari moraš nositi sa sobom u ruci, ili pronaći krov pod koji ih možeš staviti i pod kojim možeš spavati. Bez Fleeta, bez mog Hiltona s tri zvjezdice, nisam više dobrodošao u polja.U kafiću je sjedila nova mušterija u odjeljku u kojem sam maloprije ja sjedio. Uputila mije preplašen pogled nakon što sam prišao stolu."Ispričavam se", rekao sam i podigao vreću za spavanje sa sjedala. "Maloprije sam je zaboravio. Zaboravio bih i svoju dušu da nije vezana komadićem konca." Nasmijala se i nastavila čitati jelovnik."Razmislite o piti od limuna", rekao sam, "ali samo ako volite puno limuna."Prisjetivši se da me Vojno zrakoplovstvo Sjedinjenih Američkih Država učilo da ne ljuljam ruku u kojoj nešto nosim. Čak i ako nosite novčić, u vojsci ne smijete ljuljati ruku.Nagonski, nakon što sam ugledao telefonsku govornicu, odlučio sam obaviti jedan poslovni poziv. Odlučio sam nazvati nekog s kime dugo-dugo nisam razgovarao. Kompanija koja je objavila moju knjigu nalazi se u New Yorku, ali što me briga za skupe međugradske razgovore? Nazvat ću i na njih prebaciti troškove. U svakom poslu postoje privilegije - prodavače letova plaćaju da bi se vozili avionom; pisci smiju nazvati svoje izdavače na njihov trošak. Nazvao sam. "Bog, Eleanor.""Richarde!" rekla je. "Gdje si bio sve ovo vrijeme?" "Da vidimo", započeo sam. "Od našeg posljednjeg razgovora bio

sam u Wisconsinu, Iowi, Nebraski. Kansasu, Missouriju, zatim natrag preko Indiane, Ohija, Iowe i ponovo u lllinoisu. Prodao sam dvokrilca. Trenutačno sam na Floridi. Dozvoli da pogodim kakvo je vrijeme kod vas: niski oblak na visini od dvije tisuće metara, naoblaka, vidljivost pet kilometara kroz maglu i smog.""K'o ludi smo te pokušavali pronaći! Znaš li što se događalo od našeg posljednjeg razgovora?" "Tri kilometra kroz maglu i smog?" "Tvoja knjiga!" rekla je. "Jako se dobro prodaje! Izvrsno!" "Znam da će ti ovo zvučati blesavo", rekao sam, "ali pokušavam ovdje nešto utvrditi. Možeš li pogledati kroz prozor?" "Naravno, Richarde. Naravno da mogu pogledati kroz prozor." "Kakva je vidljivost?""Magla je. Kojih deset blokova, petnaest. Jesi li čuo što sam ti rekla? Tvoja je knjiga postala hit! Televizijski programi, kablovske te stanice žele ugostiti; novine traže intervjue, radijske postaje također; knjižare te zovu da ih posjetiš i kupcima podijeliš autograme. Prodajemo stotine tisuća primjeraka! Širom svijeta! Potpisali smo ugovore s Japanom, Engleskom, Njemačkom. Francuskom. Prodali smo prava za džepna izdanja. Danas smo primili ugovor iz Španjolske ..."Što biste vi rekli da sve to čujete preko telefona? "Kakve dobre vijesti! Čestitam!"

Čestitaj sebi ,rekla je. Kako si uspio ne saznati takve novosti? Znam da živiš u divljini, ali nalaziš se na listi uspješnica Publisher Weeklyja, na listi New York Timesa, na svakoj listi koja postoji. Slali smo ti čekove u banku. Jesi li provjerio stanje na računu?" "Ne.""Trebao bi. Čini mi se kao da si jako daleko. Čuješ li me?" "Da, čujem te. Ne živim u divljini. Eleanor, nije sve zapadnije od Manhattana džungla.""Iz sale za ručanje upravnog odbora mogu vidjeti New Jersey, a iza rijeke mi se sve čini kao paprat i šipražje." Sala za ručanje upravnog odbora. U kakvoj to zemlji živi! "Prodao si dvokrilca?" uzviknula je kao da je to tek sad čula. "Nećeš valjda ostaviti letenje?" "Ne, naravno da neću", odgovorio sam. "To je dobro. Ne mogu te zamisliti bez tvoje letjelice." Kakva užasna

pomisao: nikad više ne letjeti! "Hm", promrmljala je i vratila se na posao rekavši: "Kad možeš gostovati na televiziji?""Nisam siguran", odgovorio sam. "Ne znam želim li." "Razmisli o tome, Richarde. Bilo bi dobro za knjigu. Velikom bi broju ljudi mogao ispričati što se dogodilo, ispričati im svoju priču." Televizijski su studiji smješteni u gradovima. Gradovi, klonim ih se, barem većine njih. "Dozvoli mi da razmislim o svemu", rekao sam. "Nazvat ću te.""Molim te, nazovi. Ti si fenomen. Tako kažu i svi te žele vidjeti. Svi žele otkriti tko si u stvari. Budi dobar i javi mi se što prije." "U redu.""Čestitam, Richarde!" "Hvala", rekao sam. "Zar nisi sretan?" "Jesam! Ne znam što da ti kažem.""Razmisli o gostovanjima na televizijskim postajama", ponovila je. "Nadam se da ćeš neke pozive prihvatiti. Ako ništa drugo, a onda one najvažnije." "U redu", rekao sam. "Nazvat ću te."Odložio sam slušalicu i pogledao kroz staklo govornice. Grad je bio isti kao i prije, a sve se promijenilo.Vidiš, vidiš, pomislio sam. Dnevnik, one stranice koje sam hirovito poslao u New York, postao je bestseler! Hura!

Osjećao sam se poput noćnog leptira u svijećnjaku - odjednom toliko mogućnosti, a ja ne znam kamo da odletim. Nagonski sam podigao slušalicu, suočio se s labirintom šifri potrebnih da se stupi u vezu s bankom u New Vorku i uvjerio knjigovotkinju da ja zovem i da želim znati stanje na svom računu."Trenutak molim", rekla je, "informaciju moram potražiti u računalu."Koliko je stanje? Dvadeset tisuća, pedeset tisuća dolara? Stotinu tisuća dolara? Dvadeset tisuća. Plus jedanaest tisuća u vreći za spavanje i mogao bih biti bogat!"Gospodine Bach?" rekla je."Da, gospođo.""Stanje na vašem računu je: jedan milijun, tristo devedeset i sedam tisuća, tristo pedeset i pet dolara i šezdeset i osam centi."Nastupila je duga tišina.

"Jeste li sigurni u to?" upitao sam."Da, gospodine." Kratka tišina. "Je li to sve, gospodine?" Tišina."Hm?" promrmljao sam. "Oh. Da. Hvala vam ..."U filmovima, kad osoba nazove drugu osobu koja joj spusti slu-šalicu, čuje se signal koji označava daje linija zauzeta. Ali u stvarnom životu, kad druga osoba spusti slušalicu, telefon u potpunosti utihne u ruci. Začuje se užasan muk koji traje sve dok stojite i držite slušalicu.4.Nakon nekoliko trenutaka, k'o vječnost dugih, odložio sam slušalicu, podigao vreću za spavanje i počeo hodati.Je li vam se ikada to dogodilo? Jeste li ikada pogledali zapanjujuće dobar film, prekrasno osmišljen i odglumljen i snimljen i nakon prikazivanja izašli iz kina sretni što ste ljudsko biće? l jeste li ikada samom sebi rekli, nakon takvog filma, da se nadate da će tvorci zaraditi mnoštvo novaca? Da se nadate da će glumci, redatelj, biti nagrađeni milijunima dolara za ono što su stvorili, za ono što su vam poklonili? l zatim se nekoliko puta vratili u kino i pogledali ... glumci koje ste vidjeli na ekranu dobili su dvadeset centi od svakog ovog dolara kojim ste platili ulaz; sa zaradom samo od jedne karte mogu kupiti sladoled koji požele!Veličanstveni trenuci u umjetnosti, u knjigama, filmovima i plesu, privlačni su i raskošni zato što sami sebe vidimo u zrcalu te uzvišenosti. Kupovanje knjiga, kupovanje karata, načini su da zaplješćete, da izrazite svoju zahvalnost za dobro djelo. Veselimo se kad film, kad knjiga koju volimo dođe na listu bestselera.Ali milijun dolara za mene! Iznenada sam otkrio kakva je zahvalnost izražena mnogobrojnim spisateljima koji su mi darovali mnoštvo poklona, koji su mi omogućili da uživam čitajući njihove knjige još od dana kad sam prvi put uspio izgovoriti: "Bam-bi, Fe-lixa Salt-ena."Osjećao sam se poput daskaša koji se odmara na dasci za jedrenje i kojeg monstruozna energija iznenada prožima i podiže i vuče ga, a da ga pritom ne pita je li spreman, i odjednom pjena pršti s obje strane kljuna daske, ispod središnjeg dijela daske,

zatim ispod krme, a on je uhvaćen u toj masivnoj, dubokoj sili, vjetar rasteže osmijeh na njegovom licu.Saznanje da je nečiju knjigu pročitalo mnoštvo ljudi pravo je uzbuđenje. No osoba pritom ne smije zaboraviti, poput opasnosti koju u sebi podrazumijeva daskanje na valovima i snažnom vjetru, da bi, ako osoba nije vješta, sljedeće iznenađenje mogao biti stečaj.5.Prešao sam cestu i u samoposluživanju dobio upute kako da dođem do mjesta u kojem ću možda naći ono što tražim; pratio sam smjernice ne-možete-pogriješiti i otputio se ulicom Lake Roberts prekrivenom španjolskom mahovinom i stigao u knjižnicu Gladvs Hutchinson Memorial.Sve što želimo saznati, možemo naučiti iz knjiga. Čitanje, pažljivo studiranje, malo vježbe i npževe ćemo bacati poput pravih bacača, popravljati motore, govorit ćemo esperanto k'o da nam je materinji jezik. One su šifrirani hologrami doličnog čovjeka: Skrbnik alatnice, Duga i ruža. Pisac je na svakoj stranici svojih knjiga opisao sebe, a mi ga, ako želimo, u intimi knjižnica možemo uklopiti u svoje živote.Hladna tišina velike prostorije, knjige na zidu, osjećao sam ih kako trepere žudeći da me nauče. A i sam sam jedva čekao da se bacim na kopiju Dakle, imate milijun dolara!Ali nekim čudom, tog naslova nije bilo na popisu. Pogledao sam u katalog pod Dakle i Milijun. Ništa. A u slučaju da postoji Kako se ponašati kad se preko noći obogatite, provjerio sam pod Kako, Obogatiti i Preko noći.Zatim sam se odlučio za drugačiji pristup. Tvoj problem nije u tome da u ovoj knjižnici ne možeš naći željeni naslov, bio je odgovor koji sam dobio u knjizi Knjige u tisku, već da još uvijek nije objavljena.Nemoguće, pomislio sam. Ja sam se obogatio, ali vjerojatno i još mnogo ljudi. Netko je od njih morao napisati knjigu. Ne dionice i obveznice i banke, njih nisam trebao, već sam želio otkriti kakav je to osjećaj, koje mi se mogućnosti otvaraju, koje malene katastrofe vrebaju, koji me veliki igrači, poput lešinara,

sada već možda traže. Netko neka mi objasni što da radim, molim vas.Odgovor nisam pronašao u katalogu."Oprostite, gospođo ..." obratio sam se knjižničarki."Gospodine?"Uputio sam joj osmijeh i zatražio pomoć. Od četvrtog razreda osnovne škole nisam vidio pečat s datumom pričvršćen na drvenu olovku, a sada se jedna nalazila ispred mene, s današnjim datumom."Tražim knjigu kako biti bogataš. Ne kako se obogatiti. Nešto o tome kako se osoba treba ponašati, nakon što preko noći zaradi puno novaca. Možete li mi predložiti ...?"Siguran sam daje navikla na neobične molbe. Možda moje pitanje i nije bilo toliko neobično ... kraljevi limuna, barunice zemljoposjednice, posebna grupacija ljudi koji su preko noći postali milijunaši karakteristična za Floridu.Visoki obrazi, oči boje lješnjaka, valovita kosa do ramena boje tamne čokolade. Poslovna, suzdržana s onima koje ne poznaje.Pogledala me nakon što sam joj postavio pitanje, zatim prema gore i nalijevo. Pogledala je u pravcu u kojem svi obično gledamo kad se pokušavamo prisjetiti nečega što smo davno naučili. Gore i nadesno (pročitao sam u knjizi) pogled je kojim tražimo nešto novo."Ne mogu se sjetiti..." odgovorila je. "Hoće li vam pomoći biografije bogatih ljudi? Imamo dosta knjiga o Kennedvjevima, Rockefellerima. To znam. Bogat i prebogat, tu knjigu imamo.""Ne tražim takvo što. Ne, ne mislim da bi mi tako nešto moglo pomoći. Više bi mi odgovaralo nešto kao Kako se uhvatiti u koštac s iznenadnim bogatstvom ?"Tiho je odmahivala glavom, zamišljena. Jesu li svi ljudi zaneseni mislima lijepi?Dodirnula je interfon na stolu i tiho progovorila u nj."Sara Jean? Kako se uhvatiti u koštac s iznenadnim bogatstvom. Imamo li kopiju?""Nikad nisam čula za tu knjigu. Postoji Kako sam zaradio milijune kao posrednik za kupovinu i prodaju nekretnina. Imamo tri primjerka..."

Mislim da me nije shvatila. "Sjest ću i još malo razmisliti. Nevjerojatno. Ta knjiga mora negdje postojati."Pogledala je moju vreću za spavanje koja je baš u tom trenutku bila osvijetljena nekakvim svjetlom koje je otkrilo mrlje na njoj i prljavštinu. Zatim me je ponovo pogledala. "Ako vam to neće predstavljati problem", rekla je, "možete li vreću s prljavim rubljem odložiti na pod? Nedavno smo tapecirali sve ..." "Da, gospođo. Nema problema."Siguran sam, pomislio sam, da na ovim policama mora postojati knjiga u kojoj piše ono što bih trebao naučiti. Jedini savjet kojeg sam se mogao sjetiti još uvijek u stanju šoka izazvanog neočekivanom viješću, bio je da se budale brzo rastaju od svog novca.Kad je u pitanju spuštanje dvokrilca na požeto polje, nekolicina nas je koji to znamo; ali kad je u pitanju baš ovaj trenutak u knjižnici Gladvs Hutchinson, pomislio sam, i kad je u pitanju zgrtanje bogatstva, možda smo dvojica, a možda sam jedini, možda sam jedino ljudsko biće koje je zadesila katastrofa koja se ni sa čime ne može usporediti. Papirologija mi je uvijek predstavljala problem, zbunjivala me i razdirala moj um, i čisto sumnjam da ću iznenada znati kako s novcem.U redu, zaključio sam. Znam se dobro i siguran sam da moje slabosti neće nestati ili promijeniti se, kao ni vrline. Mene sitnica kao što je račun u Banci ne može iransiormirau, ne može promijenili jednostavnog, opuštenog letača kakvim sam oduvijek želio biti.Nakon što sam još desetak minuta pregledavao katalog u potrazi za Sreća i dobro koje sa sobom nosi i Sreća i zlo koje može donijeti, odustao sam od potrage. Nevjerojatno! Ne postoji knjiga koju tražim!Uzdrman sumnjom, odšetao sam u sunce. Osjećao sam fotone i beta-čestice i kozmičke zrake kako poskakuju i rikošetiraju brzinom svjetlosti i tiho fijuču kroz jutro i mene.Nalazio sam se u dijelu grada s kafićem u kojem sam ranije sjedio kad sam shvatio da nemam vreću za spavanje. Uzdahnuvši sam se okrenuo i odšetao natrag u knjižnicu praćen

sve toplijim suncem. Na kraju kataloga pronašao sam ono što sam tražio."Ispričavam se", rekao sam knjižničarki."Nadala sam se da nećete zaboraviti", rekla je to s takvim olakšanjem, najvjerojatnije zato što neće morati dodirnuti i odnijeti vreću s prljavim rubljem u odjel za izgubljene stvari, da sam znao da govori istinu."Ispričavam se", ponovio sam.Toliko je knjiga već napisano, ali preostalo ih je još mnoštvo koje čekaju da budu napisane! Poput zrelih šljiva na visokim granama. Nije se baš najzabavnije klimavim Ijestvama popeti na drvo, gmizati između grana prema najdaljim i najvišim grančicama, ali kako su ukusne kad je posao obavljen.A što s televizijom, je li ona ukusna? Ili će publicitet zbog knjige pojačati moj strah od svjetine? Kako da pobjegnem, kad nemam dvokrilca da me podigne iznad krošnji drveća i odvede daleko?Uputio sam se prema zračnoj luci, mjestu u kojem se pilot u svakom nepoznatom gradu osjeća kao kod kuće. Pronašao sam je prateći obrasce slijetanja, nevidljive tragove koje svaki mali avion ostavlja iza sebe kad se približava slijetanju ili polijetanju. Gotovo da sam se nalazio ispod posljednjeg zaokreta prije slijetanja, tako da sam znao da ću ubrzo biti svoj na svome.Novac je jedno, ali svjetina. Da te prepoznaju kad želiš biti sam, to je nešto posve drugo. Tako žive zvijezde, zar ne? To je slava? Povremeni izleti u takav život bi te još mogli zabaviti, ali što ako se ne budeš mogao povući? Što ako prihvatiš sva ona gostovanja na televiziji i onda, gdjegod odeš, čuješ: "Znam vas od nekuda! Nemojte mi reći ... vi ste onaj tip koji je napisao onu knjigu!"

Ljudi su jurili u autima, ljudi su u podne prolazili pokraj mene i nisu se osvrtali. Bio sam na strani nevidljivih. Nisu znali ništa o meni, osim da se krećem prema zračnoj luci s uredno zamotanom vrećom za spavanje. Bio sam netko tko je imao slobodu to činiti, a da pritom ne privlači poglede.

Kad osoba odluči postati poznata, odriče se takvih privilegija. Ali pisac to ne mora učiniti. Pisci mogu pisati knjige koje će čitati mnoštvo ljudi, njihova imena mogu biti poznata, a ipak ih nitko na ulici neće prepoznati. Glumci to ne mogu. Televizijski voditelji također. Ali pisci mogu.Ako ikada postanem zvijezda, hoću li zažaliti? Odmah sam znao odgovor: Da. Možda sam u nekom drugom životu pokušao steći popularnost. Nije to toliko uzbudljivo, niti privlačno, iskustvo iz nekog drugog života me upozoravalo;prihvati gostovanje na televiziji i zažalit ćeš.Ugledao sam signal. Zeleno staklo-bijelo staklo, signalno svjetlo koje se noću okreće kako bi označilo zračnu luku. Nagnuvši se kako bi sletio, Aeronca Champion, dvosjed iz 1946. godine, školski dvosjed sagrađen od boje i tkanine s kotačem na repu, umjesto na nosu. Zračna mi se luka već počela sviđati, bez obzira na to stoje još nisam mogao vidjeti. Dovoljan mi je bio pogled na Champa.Kakav bi utjecaj tek blagi okus slave imao na potragu za mojom princezom? Prvi je odgovor uletio toliko brzo, poput metka, tako da nisam vidio dim: Ubij tu misao. Nikada nećeš znati voli li te zbog novca, Richarde. Slušaj. Ako je želiš pronaći, nikada nemoj postati zvijezda.I sve to u vremenu kraćem od onoga koliko traje izdisaj i u skladu s time bez nekog značajnijeg učinka.Drugi je odgovor bio toliko logičan da sam samo njega čuo. Moja ljubav ne putuje od grada da grada u potrazi za nekakvom lutalicom koja prodaje vožnje u dvokrilcu. Izgledi daje sretnem, zar se izgledi daju konačno sretnem neće povećati ako otkrije da postojim? Tu je prava prilika, slučajno mi se pružila kad je žudim upoznati!Isto tako, čista će slučajnost navesti moju životnu družicu da pogleda pravi televizijski show, u pravo vrijeme, i pokazati nam kako da se sretnemo. Zatim će slava i publicitet izblijedjeli. Tjedan ću se dana sakrivati u Red Oaku, država Iowa, ili Estrella Sailportu

Zar bi to bilo tako loše? Otvorio sam vrata uprave aerodroma."Dobar dan", rekla je. "Što mogu učiniti za vas?" Na šalteru je ispisivala račune i imala je očaravajući osmijeh.Svojim me osmijehom i pitanjem smela, omela je moj pozdrav; nisam znao što bih joj rekao.Kako da joj kažem da nisam stranac, da sam jedan od njih, da su aerodromi i signalna svjetla i hangari, pa čak i Aeronca i aeronautički običaj da se pilotu, nakon što sleti, poželi srdačna dobrodošlica, dio mog života; da su dugo vremena bili moj život koji mi sada izmiče iz ruku zbog onoga što sam učinio, i da nisam siguran da li žudim za njima zato što mi je taj život bio dobro poznat i zato što su mi zračne luke bile jedini dom na svijetu?Što bi mi mogla reći? Daje dom sve što poznajemo i volimo, da je dom svako mjesto na kojem želimo ostati? Reći mi da poznaje osobu koju tražim, ili da je onaj momak u bijelo-zlatnom Travel-Airu sletio prije sat vremena i ostavio mi ime žene i njenu adresu? Predložiti mi plan što da radim s milijun i četiristo tisuća dolara? Što ona može učiniti za mene?"Ne znam zaista što možete učiniti", rekao sam. "Pomalo sam izgubljen, pretpostavljam. Nalazi li se u hangaru neki stari avion?""Portfield Jill Handley. Poprilično je star. Tiger Moth Cheta Davisa. Morris Jackson ima Wacoa, ali drži ga zaključanog u T-hangaru ..." Nasmijala se. "Champovi stare. Tražite li Aeronca Champa?""To je jedan od najboljih aviona otkad je svijeta", rekao sam.Oči su joj se raširile. "Ne, šalila sam se! Mislim da gospođa Reed nikada neće prodati niti jednog od svojih Champova."Najvjerojatnije sam djelovao kao kupac. Zar ljudi mogu osjetiti da stranac ima milijun dolara?Nastavila je ispisivati račune. Primijetio sam vjenčani prsten, istkan zlatom."Mogu li kratko prošetati hangarom?""Naravno", nasmijala se. "Chet je mehaničar. On je najvjerojatnije unutra, ako nije preko puta na ručku.""Hvala vam."

Otputio sam se hodnikom i otvorio vrata hangara. To je moj dom. Tvornička crveno-smeđa Cessna 172 nalazila se unutra na godišnjoj inspekciji: kape motora skinute, svjećice izvađene, ulje u fazi izmjene. Beech hSonanza, srebrna s plavom crtom sa strane, kočoperila se na visokoj žutoj dizalici za testiranje mehanizma za uvlačenje opreme za slijetanje. Probrani laki avioni, sve sam ih znao. Toliko priča koje su mi mogli ispričati i toliko toga što sam s njima mogao podijeliti. U mirnom se hangaru osjećala ona ista napetost kao na čistini duboko u šumi ... stranac osjeća oči koje ga promatraju, kretnje su ukočene, život zadržava dah.Unutra se nalazio i veliki Grumman Widgeon, hidroavion s dva radijalna motora svaki jačine tristo konjskih snaga, novim jednodjelnim prednjim staklom, zrcalima na krilnim plovcima tako da pilot prije slijetanja na vodu može provjeriti jesu li kotači uvučeni. Samo je jednom hidroavion sletio u zaljev s neuvučenim kotačima, a odjek slijetanja je prodao mnoštvo zrcala pilotima hidroaviona.Stao sam pokraj Widgea i zavirio u pilotsku kabinu. Prste sam pritom isprepleo iza leđa kao da se nalazim u nekakvom svetištu. Avijatičari ne vole da stranci bez dozvole dodiruju njihove igračke - ne zato što bi se avion mogao oštetiti, već zato što je takva prisnost neopravdana. Takva gesta gotovo daje istovjetna situaciji kada bi stranac bez dozvole dodirnuo nečiju ženu kako bije osjetio.Tiger Moth je bio daleko, na drugom kraju, pokraj ulaza u hangar. Njegova su se gornja krila isticala pored krila drugih aviona poput prijateljevog rupčića koji vas pozdravlja iznad glava svjetine. Krilo je bilo obojeno bojama Shimodinog aviona, bijelom i zlatnom! Što sam mu se više približavao, krećući se labirintom koji su sačinjavala krila i repovi i druga oprema, sve sam više bio zapanjen bojom te letjelice.Povijest proživljena u avionima de Havilland Moth! Muškarci i žene čija su imena u mojoj knjizi zapisana na listi heroja, letjeli su u Tiger Mothima i Gypsy Mothima i Fox Mothima, iz Engleske i oko svijeta. Amy Lawrence, David Garnett, Francis Chichester, Constantine Shak Lin, pa i sam Nevil Shute - ta

imena i pustolovine koje su doživjeli privukle su me Mothu. Kakav lijepi dvokrilac! Sav bijeli, sa zlatnim prugama tridesetak centimetara širokim, slova V okrenuta prema naprijed poput strelica koje se nastavljaju u zlatne pruge koje se protežu do vrhova krila i horizontalnog stabilizatora.Paljenje na vanjskom dijelu aviona, zasigurno, i ako se radi o autentičnoj rekonstrukciji ... da, na podu kabine, golemi britanski vojni Reuinpas. Pedale vertikalnih stabilizatora bi trebale imati ..."Sviđa vam se ovaj avion, zar ne?"Zamalo sam vrisnuo. Na smrt me preplašio. Čovjek je pola minute stajao ondje, ručnikom otirući ulje s ruku i promatrajući me kako razgledavam Tiger Motha."Sviđa li mi se?" ponovio sam. "Prekrasan je.""Hvala vam. Prije godinu sam ga dana završio. Ponovo sam ga izgradio, od kotača naviše."Pobliže sam pogledao materijal ... platno se naziralo kroz boju."Izgleda kao Ceconite", rekao sam. "Dobro urađeno." Te su riječi predstavljale dostatan uvod; osoba ne može u jednome danu naučiti razliku između pamuka klase A i Ceconite dacron platna na starim avionima. "A gdje ste pronašli kompas?"Nasmijao se zadovoljan što sam primijetio. "Nećete mi vjerovati kad vam kažem da sam ga kupio u trgovini rabljene robe u Dotha-nu, država Alabama. Originalni kompas Royal Air Forcea. 1942. godina. Sedam dolara i pedeset centi. Vi mi recite kako je dospio onamo, a ja ću vam ispričati kako sam ga se dočepao!"Koračali smo oko Motha, ja sam slušao, a on govorio, i dok se to dešavalo, bio sam svjestan činjenice da se grčevito držim prošlosti, poznatog i samim time jednostavnog letačkog života. Jesam li bio nepromišljen kad sam prodao Fleeta i prerezao niti koje su me vezale za prošlost, nakon što sam odlučio krenuti u potragu za svojom draganom? Ondje, u hangaru, osjećao sam se kao da se cijeli moj svijet pretvorio u muzej, ili trošnu fotografiju; odrezanu splav koju polagano nosi vodena struja, koja polagano odlazi u prošlost...Odmahnuo sam glavom, namrgodio se i prekinuo mehaničara.

"Je li Moth na prodaju, Chet?"Nije me ozbiljno shvatio. "Svaki je avion na prodaju. Kao što sam rekao, pitanje je cijene. Ja sam graditelj, a ne letač, ali za Motha tražim puno."Čučnuo sam i pogledao donji dio trupa letjelice. Na kapi nije bilo ni traga ulju.Prije godinu gaje dana rekonstruirao aviomehaničar nakon čega gaje čuvao u hangaru, zaključio sam. Moth je zaista bio posebno otkriće. Niti u jednom jedinom trenutku nisam ozbiljno namjeravao ostaviti letenje. Mogao bih letjeti diljem države, u Mothu. Unjemu bih mogao letjeti na televizijske intervjue, a usput, možda, sretnem i ljubav svog života.Vreću za spavanje sam poput jastuka položio na pod. Kad sam sjeo, zapucketala je. "Koliko je za vas puno kad je gotovina u pitanju?"Chet Davidson je otišao na ručak sat i pol kasnije nego obično. Sa sobom sam u ured odnio dnevnik leta i Mothove priručnike."Oprostite, gospođo, imate telefon, zar ne?""Naravno. Lokalni poziv?""Ne.""Govornica je na izlazu, gospodine.""Hvala vam. Zaista imate očaravajući osmijeh.""Hvala vama, gospodine!" Baš simpatična navada, ti vjenčaniprsteni. Nazvao sam Eleanor u New York i obavijestio je da sam odlučioprihvatiti pozive za gostovanje na televiziji.6.Jednostavna mudrost dolazi od spavanja ispod krila aviona na seoskim poljima: zvijezde, kiša i vjetar daju snovima boje stvarnosti. Hoteli, njih ne smatram poučnima, a ni dijelom jednostavnog i ispunjenog života.U civiliziranoj divljini farmerske Amerike miješanje brašna s izvorskom vodom uravnotežuje prehranu. Dok se gutanje kikirikija u taksijima koji vas voze do televizijskog studija ne može nazvati uravnoteženom prehranom.

Usklik pun ponosa prati iskrcavanje neozlijeđenih putnika na-kon leta u starom dvokrilcu. Strah od visina prerasta u pobjedonosni osjećaj. Televizijski razgovori stiješnjeni između plaćenih propagandnih poruka i otkucaja kazaljke na satu ne uključuju u sebe osjećaj pobjede kod sudionika.Ali, zbog nje vrijedi odsjedati u hotelima, gutati kikiriki i prisustvovati vremenski ograničenim razgovorima pred kamerama. Moju ljubav koja mi izmiče srest ću ako se nastavim kretati, promatrati, tražiti u studijima smještenim u središtima mnogih gradova.Nije mi palo na pamet da bih trebao posumnjati u njeno postojanje, jer sam svuda oko sebe vidio žene skoro kao ona. Još dok sam prodavao vožnje, otkrio sam da su prve naseljenice Amerike bile iznimno lijepe i privlačne, a njihovih nasljednica danas ima mnoštvo. Ciganin u letećoj čergi, znao sam ih samo kao predivne mušterije koje su zadivljeno promatrale vožnje u starom dvokrilcu. Sve riječi koje sam izmijenio s njima bile su službene: Avion je sigurniji nego što izgleda. Ako zavežete kosu u rep prije nego uzletimo, gospođo, lakše ćete je iščetkati kad sletimo. Da, vjetar je toliko snažan - na kraju krajeva, provest ćete deset minuta u otvorenoj kabini pri brzini od sto pedeset kilometara na sat. Hvala vam. Tri dolara, molim. Nema na čemu! I ja sam uživao u vožnji.Da li zbog talk-showa, ili uspjeha knjige, zbog mog novog stanja na računu u banci, ili jednostavno zato što više nisam besciljno letio? Odjednom sam počeo susretati prelijepe žene, kao nikad prije u životu. Odlučan i usredotočen na potragu za svojom princezom, svaku sam od njih upoznavao nadajući se daje prava, sve dok ne bi dokazala suprotno.Charlene, televizijski model. Možda je i mogla biti ljubav mog života bez obzira na to stoje bila pretjerano lijepa. Nevidljive mane na odrazu u zrcalu neprestano su je podsjećale daje život u poslovnom svijetu okrutan i da joj je preostalo još samo nekoliko godina da osigura mirovinu, još samo nekoliko godina da uštedi za prekvalifikaciju. Mogli smo razgovarati i o drugim temama, ali ne dugo. Uvijek se vraćala na posao. Ugovori,

putovanja, novac, agenti. Tako je izražavala strah i saznanje da ne zna kako da se izvuče ispod smrtonosnog staklenog zvona.Jaynie nije znala za strah. Voljela je zabave, voljela je piće. Šarmantna poput izlaska sunca, natmurila se i uzdahnula kad sam joj rekao da ne znam gdje se odvijaju prave stvari.Jacqueline nije pila, a ni zabavljala se. Po prirodi brza i bistra, poricala je svoju dovitljivost. "Nisam završila srednju školu," rekla je, "ispred mog imena nema nikakve titule." Bez titula osoba nije obrazovana, zar ne, a bez diploma mora prihvatiti sve što joj se u životu pruži i grčevito se držati toga, držati se sigurnosti koju pruža posao konobarice u baru bez obzira koliko je istovremeno zatupljuje. Novac je dobar, rekla je. Nisam završila školu. Morala sam je napustiti, razumiješ li.

udana, a najbolji joj je način da to postigne bio da bude sa mnom i da nas njen bivši muž vidi zajedno i poludi od ljubomore i zamoli je da mu se vrati. Iz te bi se ljubomore, prema njenom planu, trebala roditi ljubav.Tamara je voljela novac. No u svakom je pogledu bila predivna i zato se za nju isplatilo platiti bilo koju cijenu. Lice koje su slikari ovjekovječi val i na platnu. Um toliko proračunat, čak i kad se smijala. Načitana, naputovala se, govorila je mnogo jezika. Njen je bivši muž burzovni mešetar, a sada je i ona željela otvoriti poduzeće za mešetarenje dionicama. Sto tisuća dolara bi joj bilo dovoljno da pokrene svoju poslovnu zamisao. Samo sto tisuća, Richarde, možeš li mi pomoći?Kad bih barem, pomislio sam. Kad bih barem mogao pronaći ženu sa Charleninim licem, Lianneinim tijelom, Jacquelininim darovima, Javnienim šarmom i Tamarinom uravnoteženošću - tada bih pred sobom imao svoju savršenu ženu, zar ne?Ali problem je u tome što Charlenino lice otkriva Charlenine strahove i što tijelo Lianne muče Lianneini problemi. Svaki me je novi susret uzbuđivao, ali samo nakon jednog dana, boje bi izblijedjele, uzbuđenje bi se utopilo u moru ideja koje nismo dijelili. Jedno smo drugom predstavljali komadiće torte, bili smo nepotpuni.

Zar ne postoji žena, zapitao sam se, koja mi u jednom jedinom danu ne može dokazati da nije ona koju tražim? Većina žena koje sam sretao imale su problematične prošlosti, bile su zaokupljene problemima, tražile su pomoć i većina ih je trebala više novaca od onoga kojim su raspolagali. Bili smo hiroviti. Otkrivali smo svoje nedostatke. Tek bi se sreli, ne bismo se poznavali, ali nazivali smo se prijateljima. Bio je to bezličan i bezbojan kaleidoskop, svaki je njegov dio bio toliko promjenjiv i siv, baš kao što se čini.Do trenutka kad me se televizija zasitila, kupio sam kratkokrilca, dvokrilca s velikim motorom da radi društvo Mothu. Ustrajno i predano sam vježbao i na kraju sam počeo izvoditi akrobatske letačke predstave za novac.Tisuće se ljudi okupljalo kako bi promatralo ljetne avio-akrobacije i ako je nisam uspio pronaći na televiziji, možda ću je sresti na nekoj od predstava.Katherinu sam sreo nakon trećeg nastupa, u Lake Walesu, Florida. Izdvojila se iz mase i prišla avionu kao daje stara prijateljica. Uputila mi je blagi, intimni osmijeh, spokojan i prisan.Oči su joj bile smirene, čak i na podnevnom suncu. Duga tamna kosa, tamnozelene oči. Kažu da što su oči tamnije, to ih sunčev sjaj manje uznemiruje."Djeluje zabavno", rekla je glavom pokazavši avion i ne obazirući se na buku i gužvu."Prevencija umiranju od dosade", rekao sam. "S pravim avionom možeš izbjeći dosadu i ispraznost, razbiti sivu kolotečinu.""Kakav je osjećaj naglavce juriti u zraku? Prodaješ li vožnje, ili samo nastupaš?""Uglavnom nastupam. Nema baš puno ljudi zainteresiranih za vožnju. Samo ponekad. Kad se čovjek uvjeri da neće ispasti iz kabine, zabavno je juriti naglavce zrakom.""Hoćeš li me provozati?" upitala je. "Ne znam jesam li se dobro izrazila."

"Tebe, vrlo rado, ali po svršetku predstave." Nikada nisam vidio tako zelene oči. "Koje su čarobne riječi?" Nedužno se nasmijala. "Molim te!"Ostatak je poslijepodneva bila u blizini. S vremena na vrijeme bi se izgubila u gužvi, no ubrzo bi se vratila, nasmiješila mi se i mah-nula. Prije nego je sunce zašlo, ostala je sama pokraj aviona. Pomogao sam joj da uđe u prednju kabinu malene letjelice."Dva sigurnosna pojasa, upamti", rekao sam. "Jedan će te zadržati u avionu bez obzira na vratolomije koje ćemo izvoditi, ali sigurnije se osjećamo s dva."Objasnio sam joj kako se koristi padobran u slučaju da moramo iskočiti, namjestio joj podstavljeni remen preko ramena i proteg-nuo ga do drugog sigurnosnog pojasa. Imaš predivne grudi, zamalo sam rekao, kao kompliment. Umjesto toga: "Pojas moramo nategnuti što više možemo. Čim se avion okrene naglavce, opustit će se, neće biti zategnut kao sada!" Nasmiješila se kao da sam izrekao pravi kompliment.Od zvuka motora do vatrenog sunca na rubu svijeta, od leta naglavce iznad oblaka do bestežinskog lebdenja u zraku do tri okreta u obliku slova G, bila je rođeni letač, obožavala je vožnju.Sletjeli smo u sumrak. Iskočila je iz kabine prije nego sam zaustavio motor i, i prije nego sam shvatio što se događa, zagrlila me i poljubila."FANTASTIČNO!" uzviknula je. "Oh, Bože ..." izustio sam. "Ni meni ovo ne smeta.""Izvrstan si pilot."Privezao sam avion za žice na zemlji. "Laskanje, gospođice, laskanje će te odvesti kamo god poželiš."Ustrajala je da me izvede na večeru kako bi mi se odužila za vožnju; razgovarali smo sat vremena. Rekla mije daje razvedena i da radi kao hostesa u restoranu nedaleko od kuće na jezeru koju sam kupio. S novcem od posla i alimentacijom, solidno je živjela. Trenutačno je razmišljala o povratku školovanju, studiranju fizike.

"Fiziku! Reci mi, što te ponukalo na fiziku ..." Očaravajuća i toliko organizirana osoba - optimistična, izravna, motivirana.Uzela je ručnu torbicu. "Hoće li ti smetati ako zapalim?"Njeno me je pitanje zapanjilo, ali moj me odgovor ostavio oša-mućenog."Ne, uopće."Zapalila je cigaretu i počela pričati o fizici i ne primijetivši raspad sustava u mojoj glavi. RICHARDE! ŠTO SI MISLIO KAD SI REKAO: "NE, UOPĆE, UOPĆE MI NE SMETA?" Dama je zapalila CIGARETU! Jesi li zaboravio što to govori o njenim životnim vrijednostima i njenoj budućnosti u tvome životu? To je znak daje cesta zatvorena, da ...Ušutite, rekao sam svojim principima. Vesela je. Drukčija, pametnija i ima zelene oči, zanimljiva je, slatka, topla, uzbudljiva i dosta mi je samotnih noći, ne želim više razgovarati sam sa sobom i ne želim više živjeti s lijepim tuđinkama. Kasnije, kasnije ću s njom porazgovarati o pušenju. Ne večeras.Moji su se principi povukli takvom brzinom da sam se preplašio."... naravno, nisam bogata, ali nekako ću si to priuštiti", govorila je, "kupit ću si avion, pa makar on bio star i rabljen! Hoću li požaliti?"Dim se kotrljao, kao što to obično biva, ravno prema meni. Navukao sam mentalni štit ispred sebe, misli sam poklopio čašom i odmah se sredio."Prvo ćeš si priuštiti avion", rekao sam gledajući je ravno u oči, "i onda ćeš naučiti letjeti?""Da. Tako ću morati brinuti samo o plaćanju instrukcija, a ne i o najmu aviona. Zar, dugoročno gledano, takav plan nije jeftiniji? Ne zvuči li kao mudra odluka?"Razgovarali smo o tome i nakon nekog sam joj vremena predložio da s vremena na vrijeme leti sa mnom u jednom od mojih aviona.

NOVi je avion napravljen za let kroz budućnost i prošlost i u zraku i na vodi. Taj će joj se svidjeti.

Dva sata kasnije, ležao sam ispružen na krevetu i zamišljao kako će izgledati sljedeći put kad je vidim.Nisam morao dugo čekati. Izgledat će zamamno, njeno preplanulo tijelo lijepih oblina na tren sakriveno ručnikom.Zatim je ručnik pao, uvukla se pod pokrivač i nagnula kako bi me poljubila. Taj poljubac nije govorio znam-te-i-volim-te, već budimo ljubavnici večeras i vidjet ćemo što će se dogoditi.Tako se lijepo prepustiti čistom užitku i ne razmišljati o ženi koju ne mogu naći!7.Bilo bi mi draže kada ne bi pušila u kući, Kathy."Pogledala me, iznenađena. Upaljač je zaustavila nekoliko centimetara od glave. "Ali sinoć ti nije smetalo."Tanjure sam stavio u stroj za pranje posuđa, spužvicom sam obrisao kuhinjski stol. Vani je već ugrijalo, tek je nekoliko bijelih oblaka preostalo od jutra; razbacani oblačci, dvije tisuće metara visoko, vidljivost dvadeset pet kilometara kroz izmaglicu. Nije bilo vjetra.Bila je lijepa, kao i jučer; želio sam je bolje upoznati. Hoće li cigarete otjerati ovu ženu koju sam mogao dodirivati i s kojom sam mogao razgovarati dulje od jedne minute?"Dozvoli mi da ti kažem što mislim o cigaretama", rekao sam.Trebalo mi je dosta vremena, ali ipak sam uspio." ... i zato mislim da svima koji te okružuju govore", završio sam, "da svima govore: Baš me briga što ne možete disati. Ja ću zapaliti, a vi se ugušite ako želite! Pušenje nije baš najprivlačnija odlika. Nije nešto što se radi u društvu ljudi koje voliš."I umjesto da se narogušila i demonstrativno otišla, kimnula je glavom izrazivši svoje slaganje. "Znam, navika je užasna. Razmišljala sam da prestanem." Cigarete i upaljač je vratila u torbicu.S vremenom je zaboravila fiziku - željela se iskušati kao model. Zatim se odlučila za pjevanje. Imala je predivan glas, očaravajući, poput sirene iz morskih dubina. Ali iz nekog razloga, nakon stoje zaboravila svoje ambicije i karijeru, nestala

je i odlučnost i započeo novi san. l na kraju, sve je prebacila na mene - zašto joj ne bih pomogao otvoriti butik?Kathy je bila bezbrižna i oštroumna; odmah se zaljubila u hidro-avion, za čas je naučila letjeti, no ostala je nepopravljivi stranac. Bila je strano tijelo u mom sustavu, iako predivno tijelo, a sustav se trzao kako bi je odbacio na najnježniji i najbezbolniji način.Nikada nećemo biti savršeni partneri. Dva različita broda na putu prema drugim lukama i to smo vrlo dobro znali.Imao sam neobičan osjećaj da ubijam vrijeme, da čekam da se nešto dogodi prije nego moj život ponovno krene svojim začaranim putem, k svom cilju, svojim smjerom.Da sam ja savršeni partner odvojen od svoje ljubavi, pomislio sam, očekivao bih od nje da bez mene učini sve što može, sve dok nas jednog dana put ne dovede jedno drugom. U međuvremenu, moja draga, nepoznata blizanko, očekuješ li ti isto od mene? Gdje je granica do koje dopuštamo da nam se topli stranci približe?Prijateljstvo s Kathy mi u ovom trenutku godi, ali ono se ne smije uplesti, ne smije ometati, ne smije stajati na putu mojoj ljubavi, kad god ona naišla.Moja je potraga za životnom ljubavi bila topla, osjećajna i uvijek svježa. Ali zašto ovako rano osjećam zimu potisnutu duboko u sebi? Bez obzira na silinu vremenskog brzaca koji poput munje gazi preko stijena i dubina, moja je splav zakočena u snježnim nanosima. Zaustaviti se kratko, ne znači i umrijeti, barem se nadam da kratke postaje ne donose smrt. Ali, odabrao sam ovaj planet i ovo vrijeme da naučim transcendentalno znanje koje ne znam kakvo je, kakva je žena koja nije nalik niti jednoj drugoj.Usprkos nadi, unutarnji me je glas upozoravao da bi se zima mogla pretvoriti u led, ako se ne oslobodim i pronađem je.

8.Osjećao sam se kao da ležim ispružen na kuhinjskom stolu u avionu tri kilometra visoko u zraku i kao da me zatim nešto

izbacuje van, kroz vrata. U jednom se trenutku avion u svojoj prirodnoj veličini nalazio nekoliko centimetara daleko od mojih prstiju ... padao sam, ali još uvijek sam se mogao grčevito primiti za nj i uvući se u spasonosni trup, ako osjetim očajnički poriv da se povučem.U sljedećem je trenutku bilo već prekasno, najbliža stvar za koju sam se mogao uhvatiti nalazila se dvadesetak metara iznad mene i udaljavala se brzinom od trideset metara u sekundi. Padao sam sam, ravno dolje. Ravno prema dolje, brzo.Oh, Bože, pomislio sam. Jesam li siguran da ovo zaista želim?Kada živite za trenutak, skakanje iz aviona donosi neizmjerno zadovoljstvo. No, kad počnete mariti za sljedeći trenutak, taj osjećaj blijedi.Padao sam kroz divljački vrtlog, promatrao sam zemlju, kako je velika, kako je tvrda i plosnata, osjećao sam se sićušno. Bez letačke kabine, bez ičega za što bih se mogao uhvatiti.Bez brige, Richarde, pomislio sam. Točno ovdje, na tvojim prsima, nalazi se ručka, možeš je povući kad god poželiš i izaći će padobran. Postoji još jedna ručka na rezervi, ako glavni padobran zakaže. Možeš je odmah povući, ako će te to usrećiti, ali to znači da ćeš si uskratiti sve uzbuđenje i veselje koje donosi slobodan pad.Pogledao sam u visinomjer na ručnom zglobu. Dvije tisuće sedamsto metara. Dvije tisuće petsto...Daleko ispod, na zemlji, nalazila se šodrana meta na koju sam namjeravao stati za samo nekoliko sekundi. Ali pogledaj sav taj zrakoprazni prostor koji dijeli sadašnjost i taj trenutak! Oh, Bože - Jedan naš dio uvijek igra ulogu vječitog promatrača i bez obzira na događaje, promatra. Motri nas. Nije mu važno jesmo li sretni ili nesretni, jesmo li bolesni ili zdravi, hoćemo li preživjeti Ili umrijeti. Njegov je jedini posao sjediti na našem ramenu i procijeniti jesmo li života vrijedna ljudska bića." Moj se promatrač trenutačno nalazio na pojasevima rezervnog padobrana. Na sebi je imao svoje malo padobransko odijelo i padobran i bilježio je zapažanja o mom ponašanju.

; rad srca: ubrzan. Pomiješan s uzbuđenjem, preveliki strah. Ocjena dosadašnjeg dijela skoka broj 29: - 3.Moj je promatrač strog ocjenjivač.Visina tisuću sedamsto ... tisuću šesto.Ako gurnem ruke ispred sebe, u olujni vjetar, past ću na stopala; ako povučem ruke iza sebe, okrenut ću se i početi padati na glavu ravno prema zemlji. Oduvijek sam znao da ovako izgleda let bez aviona, ali nisam znao da je neostvariva i iracionalna želja da se jednakom brzinom može letjeti dalje u nebesa, kao prema zemlji, toliko snažna. Čak bi me i trećina brzine uvis zadovoljila.Odsutan duhom. Um besciljno luta. Ocjena: - 2.Visina tisuću dvjesto metara. Još uvijek visoko, ali moja je ruka počela tražiti ručku, pronašla ju je i desnim je palcem povukla. Uže se oslobodilo; čuo sam klepetanje iza leđa koje je označilo otvaranje padobrana.Prerano otvorio. Prerano osjetio želju da se zaštiti platnom. 2.Zveketanje se nastavilo. Do sada te je već trebalo prodrmati otvaranje glavnog padobrana, već si trebao osjetiti šok izazvan 'padom u gomilu perja'. Umjesto toga, i dalje sam padao. Bez ikakvog razloga moje se tijelo počelo okretati.Nešto ... pomislio sam, nešto ne valja.Pogledao sam preko ramena, u klepet. Glavni se padobran trzao i gušio, sputan pojasom. Na mjestu na kojem se trebalo nalaziti glavno platno, nalazio se veliki najlonski čvor, crveni, plavi i žuti ostaci divljali su u vrtlogu.Šesnaest sekundi - petnaest - za popravak prije nego udarim u zemlju. Gledala me, okretala se, kao da ću je udariti nešto dalje od plantaže naranči. Možda u drveće, ali najvjerojatnije ne.Oslobodi se, naučio sam u praksi. Trebao bih se osloboditi glavnog padobrana i otvoriti rezervni iz paketa na grudima. Je li to pravda, zakazivanje padobrana za vrijeme dvadeset i devetog skoka? Mislim da to nije pravedno!Um nefokusiran. Nema discipline. - 2.Na sreću, u tom se trenutku vrijeme usporilo. Sekunda je trajala cijelu minutu.

Pa ipak, zašto mi je toliko teško pronaći konopce za oslobađanje i odbaciti čvor od padobrana? Napor je bio nadljudski.Vrijedi li ovo napora? Nisu mi rekli da će mi biti ovako teško doseći konopce! Bijesan na svoje učitelje, prebrodio sam posljednjih nekoliko centimetara do ramena i povukao konopce za oslobađanje.Polagano, polagano. Poput puža.Prestao sam se okretati, prebacio sam se na leda kako bih otvorio rezervu i ostao iznenađen vidjevši da me zapetljani najlon još uvijek prati! Bio sam poput rimske svijeće okrenute naglavce, zavezan za žarki, plameni komad platna koji je padao, raketa ispaljena s neba prema zemlji."Učenici, poslušajte me", instruktor je rekao. "To vam se najvjerojatnije nikada neće dogoditi, ali ne zaboravite: Nikad ne otvarajte rezervni padobran u zapetljani glavni zato što će i rezerva u tom slučaju zakazati. Spiralno će se ispreplesti s glavnim padobranom i neće vas niti usporiti. UVIJEK SE PRVO OSLOBODITE GLAVNOG PADOBRANA!"Ali ja sam se oslobodio, no glavni je padobran još uvijek zapetljan, zakvačen za konopce!Moj je promatrač zgađeno frknuo preko svog bloka. Pod pritiskom gubi razum: l - čisti pad. Osjećao sam kako zemlja pada prema meni. Trava će me udariti u stražnji dio vrata brzinom od dvjesto kilometara na sat. Jedno je sigurno, brza smrt. Zašto mi sličice iz života ne lete pred očima, zašto ne napuštam tijelo prije udarca, zašto mi se ne događa ono što piše u knjizi? OTVORI REZERVNI!Prekasno djeluje. Postavlja irelevantna pitanja. U suštini jadno ljudsko biće.Povukao sam uže za otvaranje rezervnog padobrana i u trenutku je platno eksplodiralo ispred mog lica, iz kućišta, poput svilene snježne gljive iz topa ispaljene u nebo. Protegnuo se pokraj čvora glavnog padobrana; bio sam zavezan za dvije rimske svijeće.Zatim hitac i stvarčica se otvorila, u cijelosti se otvorila, a ja sam se zaustavio u zraku sto pedeset metara iznad plantaže

naranči. Slomljena marioneta u posljednjoj sekundi spašena uz pomoć svojih niti. Protok vremena se vratio u normalu, preletio sam drveće, čizmama dodirnuo zemlju i srušio se na travu. Nisam bio mrtav. Teško sam disao.Jesam li već glavom zaronio u zemlju, jesam li ve,ć poginuo, zapitao sam se, i zatim se vratio dvije sekunde u prošlost i bio spašen milostivim padobranom?Brza smrt je bila alternativna budućnost koju sam jedva uspio ne izabrati i dok se udaljavala od mene, osjetio sam potrebu da joj mahnem. Tužno sam mahnuo, na jedvite jade. U toj budućnosti, sada već alternativnoj prošlosti, odjednom sam spoznao odgovore na svoju znatiželju u svezi smrti.Preživio skok. Provukao se uz puno sreće i briljantnog djelovanja anđela-čuvara. Anđeli čuvari: 5. Richard Bach: 1.Skupio sam rezervni padobran i zagrlivši ga smjestio pokraj hladne gomile zakazalog glavnog platna. Zatim sam sjeo na zemlju pokraj drveća, ponovo proživio posljednje tri minute, zapisao u bilježnicu što mi se dogodilo i što sam vidio i koje su me misli zaposjele, što mije zlobni mali promatrač rekao, tužni pozdrav sa smrću, sve čega sam se mogao sjetiti. Ruke mi se nisu tresle dok sam pisao. Ili nisam bio u šoku zbog skoka, ili sam sve potiskivao ispunjen osvetoljubivim osjećajem.Istog dana, došavši doma, u mojoj kući nije bilo nikoga s kime bih podijelio svoju pustolovinu, nikoga kome bih mogao postaviti pitanja i tko bi mi dao odgovore u svezi vrijednosti koje sam previdio. Kathvje otišla van s nekim drugim. Imala je slobodnu večer. Brigetteina djeca su nastupala u školskoj predstavi. Jill je bila umorna od posla.Najviše što sam mogao učiniti jest nazvati Rachel u Južnu Carolinu. Bilo joj je ugodno razgovarati sa mnom, rekla mi je da slobodno navratim kad god mogu. Nisam joj spomenuo skok, zakazali padobran i drugu budućnost, moju smrt u plantaži naranči.Pripremio sam si Kartoffelkuchen kako bih proslavio, te večeri, pridržavajući se bakinog recepta: krumpiri, maslac, mlijeko i jaja, muškatni oraščić i vanilija, prelio sam ih bijelom snježnom

kremom i preko svega otopio gorku čokoladu, pojeo sam trećinu slastice dok je još bila topla, sam.Razmišljao sam o skoku i zaključio na kraju da im ionako ne bih ispričao što mi se dogodilo. Sve bi ispalo kao da se hvalim kako sam pobjegao od smrti, zar ne? A što bi mi one na to rekle? "Bože, stravično!" "Moraš biti pažljiviji!"Promatrač se ponovo javio i počeo pisati. Promatrao sam ga krajičkom oka.

Mijenja se. Svaki je dan sve dalji, zaštičeniji, odsutniji. Trenutačno sastavlja testove za ljubav svog života koju još uvijek nije pronašao, gradi zidove i labirint i utvrdu na vrhu neprohodne planine, izaziva je da ga pronađe u sakrivenom središtu svih složenih sustava obrane. Ocjena: 5 iz obrane od jedine osobe na ovome svijetu koju bi mogao voljeti i koja bi ga jednog dana također mogla voljeti. Natječe se, trenutačno ... hoće li ga pronaći prije nego se ubije?Ubijam se? Pokušavam izvesti samoubojstvo? Čak nas ni naši promatrači ne poznaju. Nije bila moja pogreška, već zračne gljive. Zakazao je padobran, neće se više ponoviti!Nisam se bavio istinom da sam ja, sam, spakirao padobran.Tjedan dana kasnije, sletio sam zbog goriva, kasno u danu tijekom kojeg je sve išlo po zlu s mojim golemim i brzim Mustangom P-51. Radijske su veze zakazale, lijeva je kočnica oslabila, generator je pregorio, temperature hlađenja su neobjašnjivo skočile na crvenu crtu i isto se tako neobjašnjivo vratile u normalu. Definitivno, dan nije bio dobar, a avion je zaista bio najgori avion kojim sam ikada upravljao.Većinu aviona pilot zavoli, ali s nekima, jednostavno, nikada ne uspije izgraditi odnos.Sleti i uzmi gorivo, zategni kočnicu i ponovo uzleti, što brže možeš. Dug let ispunjen motrenjem ploče s instrumentima na kojoj su kazaljke neprestano pokazivale da nešto nije u redu iza tog golemog propelera. Cijena nijednog dijela aviona nije manja od sto dolara, a dijelovi koji su pucali poput trske, koštali su i po tisuću.

Kotači velikog ratnog aviona lebdjeli su iznad zemlje, iznad piste u Midlandu, država Teksas; zatim su je dodirnuli. U trenutku je lijeva guma pukla, avion se nagnuo prema rubu piste i zaronio u pr-Ijavštinu.Nema vremena. Krećući se dovoljno brzo za uzlijetanje, stisnuo sam gas i prisilio ga u zrak.Loš izbor. Ne kreće se dovoljno brzo da bi poletio.Avion je podigao nos u vis i zadržao ga tako nekoliko sekundi, ali to je bilo sve što je mogao učiniti. Šipražje je nestajalo ispod nas; kotači su upali u trnovitu i neprohodnu zamku i u trenu se glavni lijevi mehanizam za slijetanje slomio. Monstruozni je propeler udario u zemlju i dok se savijao, motor kao da se navio i, zavijajući, eksplodirao.

Prizor je bio previše poznat, vrijeme se ponovo usporilo. I, gle tko je ovdje! Moj promatrač, s papirom i olovkom! Kako si, dečko, već nekoliko se dana nismo sreli!Ćaska s promatračem dok se avion zatočen u grmlju raspada u komadiće. Možda najgori pilot kojeg si sreo u životu.Padovi Mustanga, znao sam to vrlo dobro, ne mogu se nikako usporediti s nesrećama običnih dvokrilaca. Strojevi su toliko brzi i veliki i smrtonosni, uništavaju sve što im se nade na putu i na kraju eksplodiraju. Iza eksplozije ostaje slatka vatrena lopta, žuta, plamena i narančasta poput dinamita i crna poput mračne sudbe, matice i vijci i ostali komadići metala lete u krugu od kilometra od središta. Pilot nikada ne osjeti ništa.Brzinom od sto pedeset kilometara na sat približavala nam se nepoželjna prepreka na putu ... brvnara s generatorom dizel goriva usred ničega u pustinji, narančasto-bijela kockasta kućica s generatorom za koju su mislili daje na sigurnom, daje neće moći uništiti padovi golemih i brzih aviona. Bili su u krivu.Još je nekoliko matica i vijaka otpalo usput, i drugi je dio mehanizma za slijetanje nestao, polovica lijevog krila je otpala, karirana je kućica postajala sve veća u prednjem staklu.Zašto još uvijek nisam napustio tijelo? Sve knjige kažu ...

Odletio sam prema naprijed, ali sigurnosni su me pojasevi zaustavili u trenutku kad smo se sudarili i zatim je svijet pocrnio.Nekoliko sekundi nisam ništa osjećao. Niti bol.Jako je tiho, ovdje u raju, pomislio sam, uspravio se i zamahnuo glavom.Potpuno bezbolno. Smireno, tiho zujanje ... Što se nalazi u raju, Richarde, što bi gore moglo zujati.Otvorio sam oči i otkrio da raj izgleda poput uništene kućice s generatorom za dizel gorivo vlade Sjedinjenih Američkih Država, spljoštene ispod trupa jako velikog aviona.Spor kao puž. Polagano shvaća što se događa.Samo trenutak! Je li moguće ... da ovo nije raj? Nisam mrtav! Sjedim u ostatku pilotske kabine, a avion još uvijek nije eksplodirao! Vrisnut će VOVFN! za dvije sekunde, a ja sam zatočen ovdje ... Neću eksplodirati u smrt! Gorjet ću do smrti!Deset sekundi kasnije bježao sam od plamenom zahvaćenih ostataka nekoć čisto zgodnog aviona, kad već nije bio siguran ili jeftin ili skladan. Poskliznuo sam se i glavu zarinuo u pijesak na način na koji to rade piloti u filmovima neposredno prije nego sto se ekran razleti. Lice dolje, pokrio sam vrat. Čekao sam eksploziju.Sposoban trčati zapanjujuće brzo kada konačno otkrije što se događa.Pola minute. Ništa se nije dogodilo. Još pola minute. Podigao sam glavu i provirio.Zatim sam ustao, ležerno otresao pijesak i trnje s odjeće. Bez razloga, stara rock'n'roll melodija je počela odjekivati u mojoj glavi. Jedva da sam je primijetio. Pokušavaš ostati ležeran?Prokletstvo! Nisam još čuo za avion iz '51. godine koji se nije razletio poput bačve baruta, a preda mnom se nalazi izuzetak rastavljen na komadiće, i to izuzetak kojim sam malo prije pilotirao. A osim toga, preda mnom je gomila papirologije, izvještaji koje moram predati ... proći će sati i sati prije nego se uspijem ukrcati na jedan od komercijalnih letova prema zapadu. Melodija je i dalje odjekivala.

Ne pati pretjerano od šoka. +4 za smirenost kad je sve gotovo. Polaskan, zviždeći melodiju, koračao sam prema ostacima Mustanga, pronašao sam svoju torbu i pribor za brijanje i uzeo ih sa sobom.Zaista sigurna pilotska kabina, moram to priznati. I naravno! Avion nije eksplodirao zato što sam pri slijetanju ostao bez goriva.Negdje u tom trenutku promatrač se povukao odmahujući glavom, a vatrogasna kola su se pojavila na obzoru. Čini se da ih nije pretjerano zanimalo ono što sam im želio reći, da sam ostao bez benzina, već su, bez riječi, ostatke prelili pjenom za gašenje požara, za svaki slučaj.Brinuo sam se za radio aparate od kojih su neki bili neoštećeni u kabini i koje sam sve platio zlatom. "Pokušajte ne napuniti kabinu pjenom, momci, molim vas! Radio aparati ..." Prekasno. Kao osiguranje od vatre, kabinu su napunili do vrha. Pa što, pomislio sam bespomoćno. Pa što onda, pa što onda? Prehodao sam kilometar i pol udaljenosti do zračne luke, kupio kartu za sljedeći let, ispunio najmanji mogući broj obrazaca o nesreći, rekao mehaničarima gdje da pokupe ostatke tvrdokornog stroja.

sjetio sam se riječi melodije koja je tutnjila mojom glavom od trenutka nesreće.Sh-boom, sh-boom ... i mnoštvo ya-t-ta, ya-t-ta.Zašto sam pjevušio tu pjesmu? zapitao sam se. Nakon dvadeset godina, zašto baš sada?Pjesma nije marila zašto, već je i dalje tutnjila: Život bi bio poput sna/Sh-boom/Kad bih te mogao povesti u raj/Sh-boom ... (Life could be a dream/Sh-boom/If l could take you to paradise up-above/Sh-boom ...)Pjesma! To je duh Mustanga pjevao, izvodeći i zvučne efekte!Život bi bio poput sna, draga ... (Life could be a dream, s\veet-heart...)Naravno daje život san, ti metalna vještice! A zamalo si me i odvela sa sobom u raj, u nebesa! Sh-boom, ti nakupino metala!

Zar kroz naše glave ne proleti ništa bez značenja? Taj avion, nikad me nije uzimao za ozbiljno.Putnički je avion rulao pokraj šipražja na putu do polijetanja. Kroz prozor pokraj kojeg sam sjedio, promatrao sam.Pjenom prekriveno tijelo Mustanga već se nalazilo na tegljaču; dizalica je podizala otkinute dijelove krila.Želiš se igrati, avionu? Uživao si u svakom kvaru za vrijeme svakog leta, želio si mi se suprotstavljati, meni i mojoj volji?Izgubio si! Pronađi nekog tko će zaboraviti tvoju prošlost i tko će te jednog dana sastaviti, za sto godina ili više. Upamti ovaj čas i budi dobar prema njima! Kunem se, stroju -ja za tebe nemam vijaka.Prvo zakazali padobran i sada pad aviona. Razmišljao sam o ta dva doživljaja dok sam letio prema zapadu i nakon nekog sam vremena zaključio da su me božanske sile vodile, štitile za vrijeme trenutaka koji su prerasli u nešto više od pustolovina za kojima sam žudio, ali iz kojih sam izašao bez ogrebotine.Svatko drugi bi zamijetio pravu istinu. Pad aviona nije dokaz da sam zaštićen, kao što Bog štiti luđake, već da polako ostajem bez štitova.

9.Javio sam se u novcu. Ljudi širom svijeta čitali su knjigu, kupovali druge koje sam napisao. Novac od svake prodaje vraćao mi se preko izdavača.Avionima mogu upravljati, pomislio sam, ali novac me čini živčanim. Može li se novac sudariti?Palmini su listovi vijorili ispred prozora, sunce je obasjavalo izvještaje na njegovom radnom stolu. "Ja ću preuzeti brigu na sebe, Richarde. Nema problema, samo ako to želiš." Stajao je, visine metar i šezdesetak centimetara; crvenu je boju njegove kose i brade tijekom godina potisnula bijela i tako pretvorila darovitog patuljka u sveznajućeg Djeda Božićnjaka.Prijatelji smo još iz vremena dok sam pisao za časopis, urednik koji se prekvalificirao u savjetnika za ulaganje. Svidio mi se odmah nakon što mi je dao prvi zadatak, još sam se od našeg prvog susreta divio njegovom smirenom poslovnom duhu. U

potpunosti sam mu vjerovao i ništa što mi je to poslijepodne rekao nije uzdrmalo to bezgranično povjerenje."Stan, ne mogu ti reći koliko mi je drago ..." rekao sam. "To se mora na pravi način učiniti, ali ja ne znam što da radim s novcem; i s papirologijom i porezima, ne znam ništa o tome, ne volim tu vrstu poslovanja. Trebam aktivnog i djelotvornog financijskog menadžera, a to si ti. To je tvoj posao, posao kojim se baviš, a ja nemam pojma o svemu tome.""Ti čak ni ne želiš ništa naučiti, Richarde?"Ponovo sam pogledao grafove koji su prikazivali rezultate njegovih ulaganja. Sve su crte išle ravno prema gore."Ne", rekao sam. "Hm, ako te upitam, znači da me nešto zanima, ili ako moraš donijeti nekakvu važnu odluku u vezi ulaganja. Ali toliko bi me toga što radiš samo bespotrebno opterećivalo ...""Bilo bi mi draže da mi nisi to rekao", rekao je. "Nije to nikakva magija, već jednostavno tehnička analiza robnih burzi. Većina ljudi propadne zato što nema dovoljno kapitala da pokrije razliku kad se tržište okrene protiv njih. Ti - znači mi - nemamo takav problem. Pažljivo ćemo početi ulagati s velikom rezervom kapitala. Kako ćemo zarađivati novac putem brižljivo isplaniranih strategija, tako ćemo sve više mešetariti.""Kad naletimo na nešto na robnoj burzi na čemu ne možemo izgubiti uložit ćemo poveću količinu novca i zaraditi bogatstvo. Ali nećemo uvijek prihvaćati igru. Mnogi ljudi to zaboravljaju. Isto se toliko novaca može i izgubiti." Nasmijao se primijetivši da sam se već izgubio.Dodirnuo je graf. "A sada uzmi ovaj prikaz stanja šperploče na Čikaškoj burzi. Ovdje vidiš namješten indeks, upozorenje da će vrijednost robe pasti, od prošlog travnja. U tom bismo trenutku prodali šperploču, prodali puno šperploče. Zatim, kada bi se cijena srozala skroz do ovog mjesta, počeli bismo kupovati šperploču, puno šperploče. Prodavati po visokim cijenama i kupovati kada su cijene niske, to je isto što i kupovati jeftino i prodavati skupo. Razumiješ li?"Kako možemo prodavati... "Kako možemo prodavati prije nego kupimo? Zar ne moramo prvo kupiti da bismo prodavali?"

"Ne." Bio je smiren poput dekana fakulteta dok je objašnjavao. "Ovo su budućnosti robe. Obećavamo da ćemo po ovoj cijeni prodati kasnije znajući da ćemo prije nego ta budućnost postane sadašnjost, do trenutka kad ćemo morati sve prodati, već kupiti tu šperploču - ili šećer, ili bakar, ili kukuruz - po puno nižoj cijeni.""Oh.""Zatim ćemo ponovo uložiti u razne stvari. Investirat ćemo izvan zemlje. Inozemne kompanije nisu loša zamisao. Ali Čikaška burza je mjesto na kojem ćemo početi, možda i u Centru za robnu razmjenu Zapadne obale. Vidjet ćemo. Kupit ćemo mjesto na burzi, brokerska provizija će biti jednaka nuli. Kasnije diverzifikacija; kontrola interesa u maloj kompaniji u usponu najvjerojatnije je mudra zamisao. Sam ću se pozabaviti istraživanjem. Ali s novcem kojim raspolažemo i konvencionalnim strategijama na burzama, teško da će bilo što krenuti po zlu."Otišao sam sretan i uvjeren da sam dobro postupio. Kakvo olakšanje! Nema mogućnosti da se moja financijska budućnost zapetlja, kao što se to desilo s padobranom.Nikada ne bih mogao upravljati novcem kao što to radi Stan. Nemam dovoljno strpljenja, nisam dovoljno mudar, a nemam niti grafove koji pucaju u svemir.Pa ipak sam dovoljno mudar da znam svoje slabosti i da sam pronašao starog prijatelja i prepustio mu kontrolu nad novcem.

10.Ležali smo na palubi. Sunce nas je milovalo. Donna i ja, nas dvoje na gotovo nepomičnoj jedrilici koja je plutala nošena strujom pedesetak kilometara sjeverno od Key Westa. "Niti jedna me žena ne posjeduje", rekao sam joj tiho, strpljivo, "a ni ja ne posjedujem njih. Meni je to jako važno. Sad ti obećavam: Nikada neću biti posesivan, niti ljubomoran.""Baš lijepa promjena", rekla je. Kosa joj je bila kratka, crna, a smeđe oči zatvorene pod udarom sunčevih zraka. Koža joj je bila preplanula, boje tikovine, od ljeta u kojima je uživala od razvoda nekoliko godina ranije, negdje na sjeveru. "Većina

muškaraca to ne može razumjeti. Živim onako kako mi odgovara. Bit ću s njima ako to želim, ali i ostavit ću ih čim osjetim suprotno. Zar te to ne plaši?" Pomaknula je naramenice bikinija kako bi ravnomjerno tamnila."Plaši? To me raduje! Nema okova, niti užadi ili čvorova, nema svađa, niti dosade. Poklon iz dubine srca: Ovdje sam, ali ne zato što se to od mene očekuje, ili zato što sam zatočen, već zato što sam radije s tobom, nego bilo gdje drugdje na svijetu." Voda se lagano mreškala. Umjesto sjena, blistava su svjetla iskrila na jedru."Bit ću ti najsigurniji_prijatelj", rekao sam."Najsigurniji?".^ "Zato što obožavam svoju slobodu, obožavam i tvoju. Jako sam osjećajan. Ako te ikada dodirnem, učinim nešto što ti ne odgovara, moraš mi samo nježno šapnuti: 'Ne'. Prezirem napasnike i one koji zadiru u tuđu intimu. Ako mi ikada bilo čime pokušaš dati do znanja da sam jedan od njih, otići ću prije nego do kraja izraziš što te uči."Okrenula se na bok, glavu naslonila na rame, otvorila oči. "Tvoje mi riječi baš ne zvuče kao prošnja, Richarde.""I nisu.""Hvala ti.""Imaš li puno prosaca?""Nekoliko ih je već dovoljno", odgovorila je. "Jedan mi je brak bio posve dovoljan. Čini mi se daje u mom slučaju, čak i taj jedan brak bio previše. Nekim je ljudima bolje da izaberu bračnu sreću; ja nisam među njima."Ispričao sam joj neKOiiKo sitnica o svom propalom braku, o sretnim godinama života koje su se iz nekog razloga pretvorile u patnju, tugu i crnilo. Naučio sam isto što i ona.Provjerio sam meki, staklenasti pokrov zaljeva u slučaju da je vjetar počeo jačati. More je bilo glatko poput toplog leda."Baš šteta, Donna, da se u svemu slažemo."Plutali smo još sat vremena dok vjetar nije udario u jedra i pokrenuo jedrilicu. Do trenutka kad smo ponovo kročili na kopno, bili smo nešto više od poznanika, zagrlili smo se i obećali jedno drugom da ćemo se jednog dana ponovo sresti.

Prema Donni sam se ponio isto kao i prema svakoj drugoj ženi koja je ušla u moj život. Poštovao sam suverenost, privatnost, totalnu neovisnost. Sklapali smo nježna savezništva protiv samoće. Sve su to bile hladne, racionalne ljubavne veze bez ljubavi.Neke se od mojih žena-prijateljica nikada nisu udavale, no većina ih je bila razvedena. Neke su preživjele nesretne veze, bile su žrtve nasilnih muškaraca; užasnute i prestrašene, uzdrmane jakim stresom, zapadale su u beskrajne depresije. Ljubav je, za njih, bila tragično mimoilaženje; bila je samo prazna riječ nakon stoje njeno značenje nasilno istjerano rakom partnera-gospodara, Ijubavnika-preobraženog-u-zatvorskog-čuvara.Da sam otišao dovoljno daleko u prošlost svojih misli, možda bih naišao na zagonetku: Ljubav između muškarca i žene nije riječ koja u ova vremena djeluje. Ali, Richarde, što je sa značenjem?Ne bih znao odgovor.Mjeseci su se koturali, a ja sam izgubio interes za ljubav, stoje, a što nije, i samim sam time izgubio glavni motiv potrage za svojom tajanstvenom princezom. Postupno je njeno mjesto zauzela nova zamisao i sve je više jačala, zamisao racionalna i bezgrješna baš kao i moji najnoviji poslovni potezi.Ako je savršeni partner, pomislio sam, osoba koja zadovoljava sve naše potrebe i ako je jedna od naših potreba raznolikost, onda niti jedna osoba, nigdje, ne može biti savršeni partner.Pravi se savršeni partner može pronaći u nekoliko različitih ljudi. Moja je princeza djelomično tijelo i intelekt ove prijateljice, djelomično je očaravajuća ljepota one, a dijelom pustolovni duh neke treće žene. Ako mi niti jedna od ovih žena ne može posvetiti pozornost u određenom danu, onda moja princeza blista u drugim tijelima, drugdje; "savršeno" ne priznaje zauzetost.

Javlja li mi se to glas iz dubine; viče li na mene; je li razjaren? Da. Morat ću mu usta napuniti krpama.

"Objasni mi što ne valja s tom idejom", rekao sam, "objasni mi zastoje neću moći ostvariti. I to, molim te, učini bez riječi ljubav, brak, obveza. Samo ti naklapaj, a ja ću te nadglasati svojim zamislima o tome kako namjeravam voditi svoj život!"Što ti znaš? Dizajn Savršena žena u mnogim ženama, osvojio je natjecanje bez muke.Beskrajni izvor novaca. Aviona koliko mi srce poželi. Savršena žena na moj način. To je sreća!11.Pogreške ne postoje. Sva stanja i situacije koje iskusimo, bez obzira kako neugodne bile, nužne su u procesu spoznavanja onoga što u životu moramo spoznati; svi koraci za koje se odlučimo neophodni su kako bismo stigli na mjesta na koja smo odlučili stići. Ležao sam na podu, na debelom sagu boje cimeta i razmišljao o tome. Protekle tri godine ne mogu nazvati pogreškom. Svaku sam od njih pažljivo gradio, donio sam milijune odluka u svezi aviona, intervjua za časopise, brodova, putovanja, filmova, poslova, predavanja, televizijskih nastupa, bankovnih računa i alternativnih budućnosti. Dnevni nastupi u novom, malom mlažnjaku, večernji razgovori i dodiri s mnogim ženama, od kojih je svaka bila divna, ali niti jedna nije bila ona.Bio sam uvjeren da ne postoji, ali svejedno me proganjala. Je li i ona bila uvjerena da ja ne postojim? Je li moj duh uzdrmao njezina uvjerenja? Postoji li žena na ovome svijetu koja u ovom trenutku leži na raskošnom sagu u kući sagrađenoj iznad hangara u kojem se nalazi pet aviona, a druga tri su parkirana na travnjaku i hidroavion zavezan na rubu vode.Sumnjao sam u to. Ali postoji li onda barem žena, sama, između svih onih televizijskih priča i TV emisija, okružena ljubavnicima i novcem, ali svejedno usamljena; obasuta pažnjom kupljenih prijatelja koji su postali inventar njezinog života i pažnjom agenata i menadžera i računovođa? To je već bilo moguće.Nasmijao sam se samom sebi. Kako teško odumire stari mit o jedinoj i pravoj ljubavi!

Začuo se rad motora aviona na travnjaku ispred kuće. Slim naj-vjerojatnije radi na Twin Cessni. Kompresijska pumpa na desnoj strani pušta. Modificirani dijelovi sa sobom nose modificirane probleme, zaključio sam, pričvršćene za, u svakom drugom pogledu, posve dobar motor.Rapide i motorna jedrilica su dolje, sakupljaju prašinu. Rapide će uskoro morati na redoviti tehnički pregled, a to znači da me očekuje monstruozan posao, restauracija dvokrilca s kabinom te veličine. Najbolje bi ti bilo da ga prodaš. Ne letiš dovoljno u njemu. Ni u čemu ne letiš dovoljno. Svi su ti ljubimci u stvari stranci, baš kao i sve ostalo u tvom životu. Što pokušavam naučiti? Da će nas nakon nekog vremena, uskoro, strojevi početi posjedovati?Ne, pomislio sam, lekcija je sljedeća: Dobiti puno novaca je isto kao da vam netko pruži stakleni mač, prvo oštricu. Najbolje bi vam bilo da pažljivo s njime baratate, gospodine, jako polagano dok otkrivate za što služi.Oglasio se i drugi motor Twin Cessne. Provjera je na zemlji najvjerojatnije bila uspješna i stoga je odlučio poletjeti i izvršiti provjeru u zraku. Zamah vjetra dok je pokretao stroj, zatim je slatka rika motora počela slabiti dok je rulao prema pisti.Što sam još naučio? Da sav taj publicitet nisam preživio potpuno neizmijenjen kao što sam vjerovao. Nikada prije ne bih povjerovao da bi nekoga moglo zanimati što mislim i govorim i kako izgledam, gdje živim, kako provodim vrijeme i trošim novac; ili da će nekakvo saznanje na meni ostaviti takav trag, odgurati me natrag u špilju.Svaka osoba koja se našla pred kamerama ili u tisku, zaključio sam, nije ondje slučajno. Svjesno ili nesvjesno, svaka je javna osoba odabrala samu sebe da bude primjer svima nama, primjer koji bismo svi mi, obični smrtnici, trebali s punom pozornošću promatrati. Svaka je takva osoba dobrovoljno prihvatila ulogu društvenog modela. Ovaj ima savršen život; a drugi je pak gubitnik, izgubljen. Ova se smireno i razborito suočava sa svojim neprijateljima ili svojim talentom, a ona vrišti, ovaj govori o svojoj smrti, a onaj se smije.

Ne možemo maknuti pogled zato što su testovi kojima su izloženi naši uzori, zapravo testovi s kojima se svi moramo suočiti. Oni vole, vjenčavaju se, uče, spoznaju, saznaju, odustaju i počinju ispočetka, uništeni su; oni nas transportiraju i transportirani su, okom kamere ili tintom.Ali jedini test kojemu su oni izloženi, a ostatak ljudi nije, jest test popularnosti. Čak i tada ih promatramo. Jednog se dana možda i mi nađemo osvijetljeni svjetlima pozornice i zato nam primjeri, tuda iskustva, mogu dobro doći.Što li se dogodilo, zapitao sam se, s pilotom s polja Srednjeg zapada? Je li tako brzo iz jednostavnog letača prerastao u sređenog playboyalUstao sam i uputio se svojom praznom kućom prema kuhinji, pronašao sam posudu s ustajalim kukuruznim čipsom, vratio se u Eamesovu stolicu pokraj prozora i pogledao preko jezera.Besmisleno. Iznutra se nisam uopće promijenio, ostao sam isti.Da li svi sređeni playboyi to govore, Richarde? Piper Cub iz susjedne škole za pilotiranje hidroavionima vježbao je slijetanje na staklenastu površinu vode ... dugačak i polagan silazak, gas, i nježan dodir sa sjajnim jezerom Theresa, zatim okret i ubrzanje za novo uzlijetanje.Svjetla pozornice otkrila su mi kako da se dobro sakrijem, gdje da sagradim zidove. Svatko ima čelične pregrade i redove bodlji negdje u sebi koje govore: 'To je to. Toliko ti je dozvoljeno približiti mi se.'Prilikom izlazaka prepoznavanje godi. Ne mariš za kamere. Kamere dolaze s teritorijem, a iza njih se kriju neki jako dobri ljudi. Ja mogu biti ljubazan, sve dok su oni ljubazni, čak i nekoliko minuta duže.Toliko je bio visok moj zid toga dana na Floridi. Većina ljudi koji su me znali iz ovog talk-showa i naslovnice onog časopisa ili iz neke novinske priče bili su ljudi koji nisu znali koliko sam zahvalan na njihovoj pristojnosti, koliko sam im zahvalan zato što poštuju moju privatnost.Iznenadila me pošta koju sam primao, bilo mi je drago što postoji obitelj čitalaca kojima moje neobične ideje zvuče

smisleno. Postojalo je toliko ljudi, znatiželjnih i znanja željnih muškaraca, bilo puno veća od one koju sam zamislio!Zajedno s radosnim, ushićenim pismima, s vremena na vrijeme su stizala i ona neobična: napiši moju zamisao; omogući objavljivanje moje knjige; daj mi novaca ili ćeš gorjeli u paklu.Prema obitelji sam osjećao radosnu bliskost i toplinu i zato sam im slao razglednice kao odgovor na njihova pisma; protiv onih drugih, pričvrstio sam još tonu željeza na svoje zidove, a na vrh postavio noževe, a sag kojim im želim dobrodošlicu, izrezao sam u komadiće.Obožavao sam svoju privatnost više nego što sam mislio da će biti slučaj. Zar se prije nisam dobro poznavao, ili sam se počeo mijenjati? Sve više i više puta sam odlučivao ostati kod kuće tog dana, mjeseca i tih godina. Bio sam zatočen u svojoj golemoj kući, s devet aviona i mrežom odluka koje više nikada neću donijeti.Podigao sam pogled s poda i pogledao fotografije na zidu. Bile su to slike aviona -jedinih stvari koje su mi bile važne. Među njima nije bilo niti jednog čovjeka, niti jednog ljudskog bića. Što se sa mnom dogodilo? Starog sam Richarda volio. Da li se još uvijek volim?Sišao sam stepenicama prema hangaru, izgurao dvokrilca za nastupe i uvukao se u letačku kabinu. Kathy sam sreo u ovom avionu, prisjetio sam se.Rameni pojasevi, sigurnosni pojasevi na sjedalu, zasićena mješavina, pumpa za gorivo uključena, gumb za paljenje pritisnut. Takvo obećanje, neispunjeno, i sada me progoni, želi me uvući u brak. Kao da joj nikada nisam spomenuo sva zla koja brak sa sobom nosi, kao da joj nisam pokazao i dokazao da sam samo djelomično savršen muškarac za nju."Od elise!" iz navike sam viknuo u prazan prostor i pritisnuo starter.Pola minute nakon što sam uzletio, koturao sam se okrenut naglavce, penjući se brzinom od sedamsto metara u minuti, naleti vjetra iznad kacige i letačkih naočala. Obožavam ovo. Na početku, izuzetno polagani okret, šesnaest puta. Nebo čisto? Spreman? Sad!

Zelena ravnica Floride; jezera i močvare uzvišeno su se uzdizale, beskrajne s moje desne strane, postajale su sve veće, goleme, širile su se iznad moje glave i na lijevu stranu.Razina. Zatim VAM! VAM! VAM! VAM! zemlja se počela okretati, iznenadnim i trzavim okretima, šesnaest puta. Podigao sam se na pedalu lijevog vertikalnog stabilizatora, zaronio ravno prema dolje, vjetar je zavijao provlačeći se kroz žice rastegnute između kratkih krila. Zatim sam palicu gurnuo prema naprijed kako bih se naglavce izvukao iz kovita brzinom od tristo kilometara na sat. Glavu sam podigao prema gore i pogledao zemlju. Palicu sam iznenada povukao prema natrag, stisnuo pedalu desnog vertikalnog stabilizatora, dvokrilac se uzdigao, desna su krila izgubila uzgon i dvaput smo se okrenuli, nebesko-zeleni zemaljsko-plavi dvostruki okret; palica naprijed lijevi vertikalni stabilizator i HN! zaustavio se, razina krila preokrenuta.Napravio sam podijeljeni S koji me je pritisnuo u sjedalo silinom pet G-a, suzio mi viziju na malenu rupu okruženu sivilom, zaronio sam trideset metara iznad vježbališta i zatim izveo istu rutinu na nižoj razini, razini akrobatskih predstava.Bistri um, španjolska mahovina koja leti prema staklu, močvara puna trava i krokodila koja se okreće za tristo stupnjeva u sekundi oko nečije kacige.Ali srce ostaje usamljeno.12.Minutama nismo ništa govorili.Leslie Parrish je šutke sjedila na svojoj strani šahovske ploče napravljene od orahovine i borovine, a ja sam sjedio na svojoj. Devet poteza napetog srednjeg dijela igre. U sobi se nije čulo ništa osim nježnih udaraca konja ili kraljice pomaknutih s mjesta na mjesto, povremeni 'hm' ili 'joj' dok se crta napada, otvorena na ploči, iznenada zatvarala.Svoje portrete šahisti crtaju pokretom svojih figura. Gospođica Parrish nije blefirala, a ni varala. Igrala je otvorenih očiju, izravan i otvoren šah.

Promatrao sam je kroz prekrižene prste i smiješio se, ne obazi-rući se čak ni na to što mi je uzela lovca i sljedećim potezom dovela u opasnost i konja kojeg nisam smio izgubiti.Prvi sam je put vidio prije mnogo godina, prije mnogo godina smo se po prvi put na mnogo načina spojili. Slučajno."Idete gore?" upitala me i potrčala kroz predvorje prema liftu."Uh. zarzao sam vrata otvorena sve dok nije ušla unutra. "Kamo idete?""Na treći, molim vas", odgovorila je. I ja sam išao na treći kat.Vrata su još trenutak stajala otvorena i zatim su se klizeći zatvorila.Plavozelene su me oči zahvalno pogledale. Pogled sam zadržao kraće od četvrtinke sekunde kako bih joj rekao da mi ju je bilo zadovoljstvo pričekati, zatim sam maknuo pogled. Prokleta ljubaznost, pomislio sam. Kako divno lice! Jesam lije vidio u filmovima? Na televiziji? Nisam se usudio pitati.Tiho smo se penjali. Visine do mojih ramena, zlatne su kovrče virile ispod kape. Nije bila odjevena kao filmska zvijezda: isprana radna košulja ispod mornarskog kaputa, plave traperice, kožne čizme. Tako prekrasno lice!Ovdje se nalazi njezina lokacija za snimanje filma, zaključio sam. Je li tehničar u osoblju?Bilo bi je pravo zadovoljstvo upoznati. Ali tako je daleka... Zar to nije zanimljivo, Richarde, kakva vas nepremostiva provalija dijeli? Stojite na pola metra udaljenosti, a ne postoji most kojim bi premostio jaz i upoznao se s njom.Kad bismo barem mogli otkriti način, pomislio sam, kamo sreće da u ovom svijetu možemo otvoreno prići osobama koje ne poznajemo i reći im da su nas očarale i da bismo ih željeli bolje upoznati. I s jednostavnom šifrom: "Ne, hvala", ako osjećaji nisu obostrani.Ali takav svijet ne postoji, još uvijek nije stvoren. I tako smo pola minute dugu vožnju završili bez riječi. Vrata su se tiho klizeći otvorila."Hvala vam", rekla je. Oglasila se na izlazu i otrčala prema svojoj sobi, otvorila je vrata, ušla, zatvorila ih iza sebe i ostavila me samog u hodniku.

Kamo sreće da nisi morala otići, pomislio sam i ušao u svoju sobu, dvoja vrata dalje od njene. Baš mi je žao što si morala otrčati.Pomičući konja mogao bih napad okrenuti protiv nje, osujetiti njene namjere. Bila je u prednosti, ali još uvijek nije pobijedila. Naravno! pomislio sam. N-QN5! Opasnost NxP, NxR!

Godinu dana nakon što smo se sreli u liftu, podigao sam optužnicu protiv redatelja tog filma zbog promjena koje je ubacio u scenarij bez moje dozvole. Bez obzira na to što je presudom bio obvezan skinuti moje ime kao tvorca i promijeniti neke od najkatastrofalnijih izmjena, jedva sam se suzdržao da ne razbijem namještaj dok sam izravno s njim raspravljao o problemu. Zbog toga su morali pronaći posrednika s kojim bismo i ja i on mogli razgovarati.Za ulogu posrednika izabrali su glumicu Leslie Parrish, ženu koja se sa mnom jednom vozila dizalom do trećeg kata.Bijes se topio dok sam razgovarao s njom. Bila je smirena i razborita - odmah je osvojila moje povjerenje.Sada je Hollywood želio moju najnoviju knjigu pretvoriti u film. Zakleo sam se da ću priču spaliti prije nego dozvolim daje unište na ekranu. Ali ako se već morala ekranizirati, onda je bilo najbolje daje napravi netko u kog' imam povjerenja? Leslie je bila osoba kojoj sam vjerovao i stoga sam odletio u Los Angeles kako bih još jednom s njom porazgovarao.Na malom stolu u njezinom uredu nalazila se šahovska ploča.Uredske šahovske garniture najčešće su hirovi dizajnera, raskošne stvarčice s kraljicama nalik lovcima nalik pijunima, bez reda razbacanim figuricama po ploči. Ova je garnitura bila drveni Staunton za turnire, desetak centimetara visok kralj na četrdesetak centimetara širokoj ploči, bijeli kutni kvadrat s igračeve desne strane, konji okrenuti prema naprijed."A sada je vrijeme za jednu igru na brzinu", rekao sam nakon što smo završili razgovor. Nisam najbolje igrao šah, ali nisam bio ni beznadan slučaj. Tu sam igru igrao još od sedme godine

života i osjećao svojevrsno arogantno samopouzdanje dok sam igrao.Pogledala je na sat. "U redu", pristala je.Pobijedila je i ostao sam zapanjen i prestrašen. Ali način na koji me je pobijedila, njezina strategija, šarmirali su me i ponovo me ugrijali i smirili.

Sljedećeg smo mjeseca osnovali korporaciju. Odlučila je istražiti kako da se snimi film i pritom rizik od katastrofe smanji na minimum i igrali smo u šest pobjeda od jedanaest igara.Nakon toga više nismo ugovarali sastanke. Jednostavno bih sjeo u svoj najnoviji avion, osam tona težak mlažnjak, popeo bih se visoko u nebo, deset tisuća metara, i odletio iz Floride u Los Angeles kako bih odigrao partiju šaha s Leslie.S vremenom smo se prestali natjecati, dozvoljavali smo razgovor, kekse i mlijeko na stolu."Richarde, zvijeri jedna", rekla je i uputila mi mrgodan pogled preko figura. Na njenoj se strani ploče odvijao pravi rat. "Da", rekao sam zajedljivo. "Zaista sam pametna zvijer." "Ali... šah s konjem", rekla je, "i šah s lovcem, i čuvaj kraljicu. Zar ovo nije bio prekrasan potez?"Krv je nestala s mog lica. Šah sam očekivao. Čuvaj kraljicu je bilo iznenađenje."Zaista lijep potez", rekao sam smirenim glasom koji sam godinama uvježbavao. "Moj Bože ... Hm... To je potez za knjigu, zaista je dobar. Ali pobjeći ću ti poput sjene. Nekako poput sjene, gospođice Parrish, zvijer će ti izmaći..."Ponekad bi zvijer pobjegla, a ponekad bi bila stjerana u koral i suočila se sa šah-matom, i ponovo se probudila tek kasnije, poslije još pola keksa, pokušavajući je uhvatiti u svoje zamke.Kakva neobična alkemija između nas! Pretpostavljao sam da je kroz njen život prošlo mnoštvo raznolikih muškaraca s kojima je imala kratke veze ili kratke ljubavi baš kao i ja. Zadržao sam se na pretpostavkama; niti ja, a ni ona, nismo zabadali nos u tuđu intimu, oboje smo beskrajno poštivali privatnost.Zatim je jednom usred igre rekla: "Večeras prikazuju film u Akademiji koji bih trebala pogledati. Redatelj bi mogao biti

dobar. Mislim da bismo trebali razmisliti o njemu za naš film. Hoćeš li mi praviti društvo?""Vrlo rado", rekao sam ojačavajući svoju obranu pred napadom njenog kralja.Nikada nisam bio u kinu Akademije filmske umjetnosti i znanosti; sav taj sjaj koji sam zamijetio prolazeći pokraj zgrade nekako me odbijao. Ah, evo me, nalazio sam se unutra, gleaao sam novi film okružen gomilom filmskih zvijezda. Kako neobično, pomislio sam. Moj su me jednostavni život letača, knjiga i prijateljica koja me često pobjeđuje u najdražoj mi igri odjednom povezali s Hollywoodom iza kulisa.Nakon filma, dok je vozila prema istoku avenijom Santa Moni-ca, kroz sumrak, osjetio sam nadahnuće: "Leslie, jesi li za ..."Tišina je bila toliko zastrašujuća daje rekla: "Za što?" "Leslie, jesi li za sladoled preliven vrelom granuliranom čokoladom!"Ustuknula je. "Što?""Sladoled... preliven... vrelom granuliranom čokoladom. I partiju šaha?""Kakav izopačen prijedlog!" rekla je. "Vrela granulirana čokolada, je li? Zar nisi primijetio da živim na sjemenkama i sirovom povrću i jogurtu i, vrlo rijetko, na keksu za vrijeme partije šaha?" "Mmm. Primijetio jesam. Baš zato mislim da bi ti dobro došao sladoled preliven vrelom granuliranom čokoladom. Kad si zadnji put uživala u takvoj slastici? Iskreno mi odgovori. Ako se radi o prošlom tjednu, onda slobodno reci prošli tjedan.""Prošli tjedan? Prošlagodina? Zar ti izgledam kao netko tko jede sladoled? Pogledaj me?"Prvi puta, prvi puta sam je pogledao. Naslonio sam se i trepnuo otkrivši nešto što bi svaki muškarac primijetio odmah, pri prvom susretu. Pokraj mene je sjedila izvanredno privlačna žena, misao koja je izgradila to prekrasno lice, izgradila je i odgovarajuće tijelo.Tijekom mjeseci našeg poznanstva, bila je šarmantno, bestjelesno biće, rasplesani um, enciklopedija filmske umjetnosti, klasične glazbe, politike, baleta. "Pa? Bi li rekao da živim na sladoledu?" "Predivno! Ne, ne mislim tako! Ne, IZRIČITO ne! Ne, mislim da je odgovor na moj prijedlog o

sladoledu negativan! Dozvoli mi da ti još kažem ..." Osjetio sam kako crvenim. Kako glupa reakcija, pomislio sam, za odraslog čovjeka ... Richarde, odmah promijeni temu!"Jedan mali sladoled", rekao sam hitro, "ne bi ti naštetio, samo bi te razveselio. Ako uspiješ skrenuti ovdje, mogli bismo se dočepati sladoleda, naravno male porcije, odmah ..."

Pogledala me je, zacrvenila se dok me osmijehom pokušavala uvjeriti da je naše prijateljstvo zajamčeno; znala je da sam prvi puta zamijetio njezino tijelo i nije joj smetalo. Ali njeni muški prijatelji, pomislio sam, njima bi to moralo zasmetati, a tako nešto bi moglo stvoriti suvišne probleme.Bez daljnje diskusije, bez riječi upućene njoj, izbrisao sam zamisao o njezinom tijelu iz svoje glave. Za ljubav sam imao svoju savršenu ženu; a Leslie Parrish sam morao zadržati kao prijateljicu i poslovnu partnericu, morao sam zadržati neizmijenjen odnos.13."Nije smak svijeta", Stan je tiho rekao i prije nego što sam se smjestio na stolicu nasuprot radnog stola. "Mogli bismo to nazvati zlom kobi. Centar za robnu razmjenu Zapadne obale jučer je kolabirao. Prijavili su stečaj. Izgubio si nešto malo novaca."Moj financijski menadžer je uvijek ublažavao istinu zbog čega mi se vilica ukrutila nakon što sam čuo njegove riječi. "Koliko malo, Stan?""Oko šesto tisuća dolara", odgovorio je, "pedeset i devet tisuća i još nešto sitno.""Izgubio?""Oh, jednog će ti dana sud možda dodijeliti neki cent za dolare koje si uložio ", rekao je. "Ali, da sam na tvom mjestu, prihvatio bih gubitak."Jedva sam progutao. "Drago mi je da smo odlučili ulagati na više različitih mjesta. Kakvo je stanje na Čikaškoj burzi roba?""I tu smo doživjeli manje gubitke. To je samo privremeno. Naime, s tobom sam doživio najduži niz gubitaka. Ali ne može

tako zauvijek. No, za sada stanje nije blistavo. Izgubio si oko osamsto tisuća dolara."Spominjao je više novaca nego što sam imao! Kako mogu izgu-biti više nego što imam? Samo na papiru, najvjerojatnije to misli. Ljudi ne mogu izgubiti više novaca nego što imaju.Ako mi se pruži prilika da naučim nešto o novcu, možda bih tre-bao saznati nešto više o ovom vidu poslovanja. Ali to znači da bih letenje, ono guši; dosadno je; čak ni slike nije tako lako pratiti."Nije baš tako loše kao što zvuči", rekao je. "Gubitak od jednog milijuna srezat će ti porez na nulu; izgubio si više od toga i zato ove godine nećeš platiti niti centa poreza na dobit. Ali da sam imao izbora, odlučio bih se za izbjegavanje gubitka."Nisam osjećao ljutnju, nisam očajavao, kao da sam se našao usred komedije. Osjećao sam se kao da ću, ako se okrenem na stolici, ugledati kamere i studijsku publiku umjesto zida Stanovog ureda. Nepoznati pisac zarađuje milijune i gubi ih preko noći. Zar to nije pomalo otrcan klišej? Zar je to doista moj život? Dok je Stan objašnjavao posljedice katastrofe, ja sam razmišljao.Ljudi s milijun dolara dobitka, ti su mi ljudi uvijek bili daleki, osobe o kojima sam čitao. Ja, s druge strane, ja sam uvijek bio ja. Ja sam pilot, trgovac letenjem koji prodaje vožnje na poljima u unutrašnjosti Amerike. Ulogu pisca igram najrjeđe što mogu, kad me na to prisili neka zamisao kojoj ne mogu dozvoliti da odumre, a da je prije toga ne stavim na papir ... što netko kao što sam ja radi s računom u banci većim od stotinu dolara, s iznosom većim od onog koliko je čovjeku odjednom potrebno?"Također bih ti, dok si ovdje, trebao reći", Stan je nastavio tiho. "Ulaganje'koje si izvršio preko Tamare, ono s visokim kamatama, strani kredit koji je vlada podržala? Njen je klijent nestao s novcem. Radi se o samo pedeset tisuća dolara, ali svejedno mislim da bi trebao znati."Nisam mogao vjerovati. "On je njezin prijatelj, Stan! Vjerovala mu je! Kako je mogao nestati?""Nije ostavio kontakt adresu." Promatrao je moje lice. "Vjeruješ li Tamari?"

Oh, Bože. Molim te, samo ne još jedan takav klišej! Lijepa žena prevarila bogataša za pedeset tisuća dolara?"Stan, pokušavaš li mi to reći da je Tamara na neki način umiješana ...?""Moguće je. Čini mi se kao da je njen rukopis na poleđini čeka. Drugo ime, ali isti rukopis.""Ne misliš valjda ozbiljno."Otključao je ladicu s dosjeima, izvadio omotnicu i pružio mi otkazan ček. SeaKey Limited, potpisala ga je Wendy Smith. Golema i vidio ovu omotnicu, zakleo bih se da je to poruka od Tamare. "Ali to bi mogao biti bilo čiji rukopis", rekao sam i vratio mu ček.Stan nije više rekao niti riječ. Bio je uvjeren daje ona uzela novac. Ali Tamara je bila moja prijateljica; neće biti nikakve istrage osim ako je ne zatražim. Nikada neću ništa reći, nikada joj neću ništa reći o tome. Ali nikada joj više neću vjerovati."Ostalo ti je još nešto novca", rekao je. "I naravno, imaš nove prihode, mjesečne. Nakon niza nepovoljnih promjena, tržište će se morati preokrenuti. Za sada bi ostale stavke mogao pretvoriti u stranu valutu. Imam osjećaj da bi dolar mogao pasti u odnosu na njemačku marku. Mislim da bi se to uskoro moglo dogoditi. Tako bi mogao povratiti dio izgubljenog, preko noći.""Nemam pojma", rekao sam. "Stan, učini ono što misliš da je najpametnije."Sa svim svjetlosnim znakovima upozorenja i uzbunama za opasnost, moje je carstvo bilo poput nuklearne elektrane koja je svake minute trebala eksplodirati.Konačno sam ustao, uzeo letačku jaknu s ruba kauča."Jednog ćemo dana na sve ovo gledati kao na slabo razdoblje", rekao sam mu. "Od sada pa na dalje stvari mogu krenuti samo na bolje, zar ne?"Kao da nije čuo što sam rekao, obratio mi se: "Još nešto ti moram reći. Nije mi lako. Znaš za izreku: 'Moć kvari, a apsolutna moć kvari apsolutno'? Pa, moram ti reći daje to istina. Mislim daje to istina i kad sam ja u pitanju."Nisam znao stoje time mislio reći, a bojao sam se pitati. Njegovo je lice djelovalo smireno. Stan, pokvaren? Nemoguće.

Godinama ga poznajem i cijenim, zakleo bih se u njegovo poštenje. "To bi mogla biti istina i za mene" može značiti da je za troškove, samo jednom, naplatio nešto više, greškom. Odmah je ispravio grešku, osjećajući obvezu da me o tome izvijesti, l ako mije to sada rekao, mora da je odlučio da se tako nešto neće više ponoviti."U redu je, Stan. Menije važno samo kuda ćemo odavde.""U redu", rekao je.Incident sam izbrisao iz glave. O ostatku će novca brinuti Stan i ljudi koje poznaje i kojima vjeruje, ljudi koji su dobro plaćeni za usluge koje mi pružaju. Hoće li takvi ljudi dozvoliti da svi ti složeni padne u provaliju? Naravno da neće, posebice ne sada kada sve ide po zlu. Zla kob povremeno sve prati, ali moji menadžeri su brzi, pomislio sam i pronaći će rješenja, njih mnogo, i to brzo.14.Mlažnjak jedan pet jedan X-ray", rekao sam pritišćući gumb mikrofona, "nalazi se na visini tri pet nula, traži spuštanje na dva sedam nula."Pogledao sam ispod maske za kisik kroz deset kilometara neba popodnevne pustinje južne Califomije provjeravajući nebo ispod sebe i polagano se i postupno spuštajući.Tehnički, letio sam na zapad kako bih održao predavanje na sveučilištu u Los Angelesu. Ali odlučio sam krenuti nekoliko dana ranije."Roger pet pet X", oglasio mi se centar u Los Angelesu. "Dozvola za spuštanje na dva pet nula, spuštanje brzo."Brzina od šesto pedeset kilometara na sat nije bila dovoljna. Žudio sam da što prije sletim i vidim Leslie, ali takvu brzinu nisam mogao postići u avionu."I pet pet X, dozvola za spuštanje na jedan šest tisuća."Primio sam dozvolu, nagnuo nos aviona prema dolje i ubrzao. Igla visinomjera se okrenula prema dolje."Mlažnjak pet pet X-ray je prošao letačku visinu jedan osam nula", rekao sam, "i otkazuje Item Fox.""Roger, pet X-ray, otkazani ste na nula pet. Squawk VFR, ugodan dan."

Konture maske za kisik još uvijek su se ocrtavale na mom licu kad sam pokucao na vrata kuće na rubu Beverly Hillsa. Simfonijski je orkestar treštao na glazbenoj liniji; teška su vrata podrhtavala. Pozvonio sam, glazba se stišala. Zatim se pojavila ona, oči od mora i sunčeve svjetlosti, veseli pozdrav. Bez dodira, bez rukovanja, i niti meni, a ni njoj to nije bilo neobično."Imam iznenađenje za tebe", rekla je nasmijavši se pri samojpomisli na to."Leslie, mrzim iznenađenja. Oprosti što ti to nisam nikada rekao, ali mrzim i prezirem iznenađenja, poklone. Sve što poželim, sam si kupim. Ako nešto nemam, znači da to i ne želim. I zato", rekao sam pokušavajući sažeti zaključak, "kad mi nešto pokloniš, poklanjaš mi nešto što ne želim. Nadam se da onda neće biti problema ako isto vratim."Otišla je u kuhinju, njezina je kosa blistala na ramenima i leđima. S namjerom da sudjeluje, došla je njezina stara mačka uvjerena daje vrijeme za večeru. "Ne još", rekla joj je nježno. "Još uvijek nije vrijeme za večeru malim pahuljastim dlakavim stvorenjima." "Čudim se da i ti nisi kupio jednu sebi", rekla je pogledavši me preko ramena i nasmijavši se kako bi mi dala do znanja daje nisam uvrijedio. "Mislim da bi ti neizostavno morao imati barem jednu, ali ako je ne želiš, možeš je baciti. Izvoli."Poklon nije bio umotan. Velika zdjela iz dućana sve po dolar, iz jeftinog dućana, a na unutrašnjoj se strani nalazio crtež praščića."Leslie! Da sam je vidio, kupio bih je! Ovo je zapanjujuće! Što je u stvari ova slatka ... stvar?""Znala sam da će ti se svidjeti! Zdjela za hranjenje praseta. I ... žlica za praščiće!" I u ruci mi se našla žlica za osamdeset i osam centi s nečim nalik na golemu svinju urezbarenim na vršku drške. "A ako pogledaš u hladnjak ..."Brzo sam otvorio vrata i unutra ugledao dva galona sladoleda i posudu s kilogramom GRANULIRANE ČOKOLADE ZA PODGRIJAVANJE. Na svakoj se kutiji nalazila šarena vrpca. Hladna se izmaglica polagano širila iz ledom prekrivenih kutija i tiho padala prema podu. "Leslie!" "Da, praščiću?" "Ti ... Ja ... Misliš li..."

Nasmijala se samoj sebi i hiru kao i zvukovima koje sam proiz-vodio kad sam ugledao zaleđenu slasticu.Nije poklon iz sjećanja istisnuo riječi, već iznenađenje, daje ona koja jede samo sjemenke i salatu, kupila ekstravagantne poslastice i stavila ih u zamrzivač samo da bi me promatrala kako ostajem bez riječi u trenutku kad otvorim hladnjak.

Čokoladni sladoled. "Nadam se da imaš žlicu i za sebe", rekao sam otresito i gurnuo svoju žlicu u kremasti snijeg. "Učinila si nešto nepromišljeno, ali sada je kasno i nije nam preostalo ništa drugo, već da uništimo dokaze. Hajde! Jedi!"Uzela je minijaturnu žlicu iz ladice. "Zar ne želiš vrelu čokoladu? Zar više ne voliš vrelu čokoladu?""Lud sam za njom. Ali poslije današnjeg dana, ni ti, a niti ja, do kraja života nećemo više poželjeti vidjeti riječi 'vrela čokolada'."Ljudi ne rade ništa što im nije svojstveno, pomislio sam žlicom zgrabivši granuliranu čokoladu i prebacivši je u lončić. Je li moguće da je jedna od njenih osobina nepredvidljivost? Kako sam uopće mogao pomisliti daje poznajem?Okrenuo sam se, a ona me je promatrala, sa žlicom u ruci, nasmijana. "Možeš li stvarno hodati po vodi?" upitala je. "Onako kako si hodao u knjizi s Donaldom Shimodom?""Naravno. I ti možeš. Sam nisam pokušavao, u ovom životu. U vremenu i prostoru u kojem vjerujem da živim. Vidiš, postaje sve složenije. Ali radim na tome!"Miješao sam čokoladu, pokušavao sam otopiti grumen koji se uhvatio za žlicu. "Jesi li imala izvantjelesnih iskustava?"Nije trepnula na moje pitanje ili me zamolila da joj ga objasnim. "Dva puta. Jednom u Meksiku. Jednom u Dolini smrti, na vrhu planine, u noći obasjanoj zvijezdama. Nagnula sam se prema natrag kako bih uživala u pogledu i počela sam padati prema zvijezdama ..." U njenim su očima zasjale suze.Tiho sam rekao: "Sjećaš li se, sjećaš li se kad si bila u zvijezdama, kako je sve bilo lako, prirodno, jednostavno, ispravno, stvarno kao povratak kući? Sjećaš li se kako je biti oslobođen od tijela?"

"Da.""Hodanje po vodi je isto. To je moć koja je u nama ... to je rezultat sile u nama. Jednostavno je, lako i prirodno. Moramo pažljivo i predano učiti i neprestano se podsjećati da ne smijemo koristiti te moći zato što u tom slučaju ograničenja zemaljskog života postaju jako zamršena i raspuštena i samim time ne možemo usredotočeno pratiti lekciju. Problem je da s vremenom postanemo toliko dobri, kad je kontrola uporabe tih moći u pitanju, da postajemo uvjereni kako ih više ne posjedujemo. Vani, sa Shimodom, nije bilo pitanja.Kad je otišao, prestao sam vježbati. Mrvice toga traju dugo vremena, pretpostavljam." "Poput vrele čokolade."Pogledao sam je oštro. Je li me to ona ismijavala? Čokolada je počela kipjeti u lončiću. "Ne. Vrela čokolada traje duže od duhovnih spoznaja. Vrela je čokolada OVDJE! Vrela čokolada ne predstavlja opasnost našim udobnim i široko prihvaćenim pogledima na svijet. Vrela čokolada je SADAŠNJOST! Jesi li spremna za malo vrele čokolade?""Sasvim malo", rekla je.Do trenutka kad smo pojeli desert, kasnili smo i morali smo stajati u redu koji se protezao kroz dva bloka kako bismo kupili karte za kino.Vjetar je puhao s mora, hladio je noć i ne želeći da joj bude hladno, zagrlio sam je. "Hvala ti", rekla je. "Mislila sam da nećemo dugo stajati vani. Je li ti hladno?""Uopće," odgovorio sam, "uopće mi nije hladno."Razgovarali smo o filmu koji smo namjeravali pogledati; ona je uglavnom pričala, a ja sam slušao; što gledati, na što obratiti pozornost, kako otkriti u kojim je dijelovima novac bespotrebno potrošen i gdje ušteđen. Nije mogla podnijeti razbacivanje novcem. Dok smo stajali u redu, počeli smo razgovarati i o drugim stvarima."Kako je biti glumica, Leslie? Nikad nisam znao, a uvijek sam se pitao.""Ah, Mary Glumica", rekla je i nasmijala se. "Zar te stvarao zanima?""Da. Za mene je to tajna. Kakav je to život?"

"Ovisi. Ponekad je predivan, ako imaš dobar scenarij, dobre ljude oko sebe koji iz dubine srca žele stvoriti nešto dobro. Ali to je rijetkost. Ostatak je samo običan posao. Većina filmova ne ostavlja dubok trag na čovječanstvu. Bojim se daje to prava istina." Pogledala me upitno. "Zar stvarno ne znaš kako je? Zar nikada nisi bio na lokaciji za snimanje?""Samo vanjskoj. Nikada u studiju.""Sljedeći put kad budem snimala, hoćeš li doći?""Naravno. Hvala ti!"Koliko mogu naučiti od nje, zapitao sam se. Stoje naučila u svom životu zvijezde ... da li ju je promijenio, povrijedio, natjerao je da i69mopouzdanja, pozitivnim pogledom na život koji je privlačio poput magneta, slasno privlačio. Stajala je na vrhovima planina u kojima sam ja mogao uživati samo iz daljine; vidjela je svjetla, znala je tajne koje ja nikada nisam otkrio."Ali nisi mi odgovorila", rekao sam. "Osim snimanja filmova -kakav je život, kakav je osjećaj biti Mary Glumica?"Pogledala me, kratko razmišljala, zatim sve istresla."U početku je uzbudljiv. Misliš da si drukčiji, da imaš nešto novo za dati, i to je ponekad čak i istina. Zatim otkriješ da si ista osoba koja si bio i prije; jedina je promjena to što odjednom gledaš svoje slike svugdje i čitaš članke o sebi u kojima piše tko si i što si rekao i kamo namjeravaš ići i ljudi te zaustavljaju na cesti kako bi porazgovarali s tobom. I odjednom si zvijezda. Ali mislim daje bolja riječ predmet koji budi znatiželju. I samom sebi kažeš: Ne zaslužujem svu tu pozornost!"Pažljivo je razmislila. "Kada postaneš zvijezda ljudima nisi važan ti, već nešto drugo. Mislim da im je važno to što im predstavljaš u životu."Kada zaglibimo u nekakvu raspravu, u nama raste uzbuđenje, osjećaj da nove sile brzo izrastaju. Slušaj pažljivo, Richarde, u pravu je!"Drugi ljudi misle da znaju što si: slava, seks, novac, moć, ljubav. To može biti samo san agenta za odnose s javnošću koji nema veze s tobom, možda je čak nešto što ne želiš, ali misle da si to ti. Ljudi jure prema tebi sa svih strana, misle da će dobiti

sve što predstavljaš samo ako te dodirnu. Zastrašujuće je i zato sagradiš zidove oko sebe, debele staklene zidove dok pokušavaš razmisliti, pokušavaš udahnuti. Duboko u sebi znaš tko si, ali ljudi oko tebe vide nešto posve drugo. Možeš prihvatiti nametnutu sliku, postati samo projekcija i zaboraviti pravog sebe, ili nastaviti živjeti kao i prije i osjećati se licemjerno dok igraš ulogu koja ti je namijenjena.Ili možeš odustati. Zapitala sam se zašto, ako je život glumaca toliko divan, zašto ih je toliko alkoholičara, narkomana, zašto se toliko razvode i ubijaju stanovnici Zvjezdanog grada?" Pogledala me je ranjivo, nezaštićeno. "Odlučila sam da ne vrijedi. I uglavnom sam prestala raditi."Želio sam je podići i zagrliti zato što je tako iskrena. "Ti si poznati pisac", rekla je. "Zar se ne osjećaš isto; zar ti ovo što sam reMa nema smisla?""ima. AH pusiuji jus IOIIK.O toga šio moram naučiti o tome. U novinama, jesu li i tebi učinili isto? Tiskali stvari koje nikada nisi izgovorila?"Nasmijala se. "Stvari koje ne samo da nikada nisi rekao, već nikada nisi ni pomislio, u koje nikada nisi vjerovao i koje nikada ne bi učinio. Priča tiskana o tebi, s citatima, od riječi do riječi izmišljena. Mašta. Nikada nisi vidio novinara ... nikada nisi primio telefonski poziv, ali si u novinama! I moliš se da čitatelji ne povjeruju u ono što vide na stranicama novina.""Nov sam u tom poslu, ali imam svoju teoriju.""Reci mi."Ispričao sam joj sve o tome kako sam uvjeren da zvijezde predstavljaju modele ostatku čovječanstva i da su tu, na promatranju, dok ih svijet izlaže iskušenjima. Nisam zvučao jasno kao što su zvučale njene riječi.Podigla je glavu prema meni i nasmijala se. Kad sunce zađe, primijetio sam, njene oči promijene boju, postanu mješavina mora i mjesečine."To je simpatična teorija, primjeri", rekla je. "Ali svaki je čovjek primjer, zar ne? Zar svatko nije projekcija onoga što misli, svih odluka koje je donio?"

"Istina. Ali ne znam baš za sve; nisu mi važni osim ako ih nisam upoznao ili čitao o njima ili ih vidio na ekranima. Prije nekog vremena, na televiziji je igrala dokumentarna serija, znanstvenik je istraživao što čini zvuk violine onakvim kakav je. Zapitao sam se što to ljudima treba? Milijuni ljudi gladuju, kome treba istraživanje o violini?Zatim sam pomislio da ne smijem tako razmišljati. Ljudima su potrebni modeli, ljudi koji žive zanimljive živote, koji otkrivaju najrazličitija znanja, mijenjaju glazbu našeg vremena. Što ljudi rade sa svojim životima ako ih ne muče glad, kriminal, rat? Moramo izdvojiti ljude koji su donijeli odluke koje možemo i mi donijeti kako bismo postali prava ljudska bića. Ako toga nema, možemo imati svu hranu ovog svijeta pa što onda? Modeli! Obožavamo ih! Zar ne misliš tako?""Mislim da da", rekla je. "Ali ne sviđa mi se riječ model. ""Zašto ne?" upitao sam i odmah otkrio odgovor. "Zar si bila model?""U New Yorku", odgovorila je kao da se radi o sramotnoj tajni."Što je loše u tome? Model je javni primjer posebne ljepote!" "To je ono što ne valja. Teško je živjeti takve kriterije. Oni plaše Mary Glumicu.""Zašto? Što je toliko strašno u tome?""Mary je postala glumica zato stoje studio zaključio da je jako lijepa i od tada strahuje da će svijet otkriti da nije toliko lijepa i da nikada nije bila takva. Biti model je već bilo dovoljno strašno. Kad postaneš javni primjer zbog svoje ljepote, postaje ti teško.""Ali Leslie, ti jesi lijepa!" Zacrvenio sam se. "Htio sam reći, nema sumnje da si ... da si... iznimno privlačna ...""Hvala ti, ali nije važno ono što ti kažeš. Bez obzira na riječi koje joj kažeš, Mary misli da je ljepota projekcija nečega što je netko drugi stvorio za nju. I postaje zatvorenik te projekcije. Čak i kad ide u trgovinu, mora biti sređena. Uvijek postoji mogućnost da će je netko prepoznati i da će reći svojim prijateljima: Trebao si je vidjeti u živo! Nije ni upola toliko lijepa! i Mary ih je razočarala." Ponovo se nasmijala pomalo sjetno. "Svaka glumica u Hollywoodu, svaka lijepa žena koju

znam, pretvara se da je lijepa, a strahuje da će svijet otkriti istinu o njoj, prije ili kasnije. I ja također." Odmahnuo sam glavom. "Luda si. Luda." "Svijet poludi kad je u pitanju ljepota." "Ja mislim da si lijepa." "A ja mislim da si ti lud." Nasmijali smo se, ali nije se šalila."Je li istina", upitao sam je, "da lijepe žene imaju tragične živote?" To sam zaključio na osnovu svoje savršene žene s njenih mnoštvo tijela, možda ne toliko tragične, ali teške. Nezavidne. Bolne.Razmislila je nakratko. "Ako se poistovjete sa svojom ljepotom", rekla je, "traže isprazan život. Kadjve ovisi o izgledu, izgubiš se u pogledima u zrcalo i nikada se više ne pronađeš." "Ti si, čini mi se, pronašla sebe." "Ono što sam otkrila nisam otkrila zahvaljujući ljepoti." "Ispričaj mi."To je i učinila, a ja sam slušao prestrašen i zapanjen. Leslie se pronašla u mirovnim pokretima, u ulozi glasnogovornika agencija koje je osnovala i kojima je upravljala, a ne u filmovima. Prava je Leslie Parrish držala govore, vodila političke kampanje, borila se protiv stavova američke vlade prema ratu u Vijetnamu.Dok sam pilotirao avionima vojnog zrakoplovstva, ona je na Zapadnoj obali vodila mirovne marševe.

Zato što se suprotstavila instituciji rata, zakon ju je gušio, napadale su je desničarske bande. Ali ustrajala je, organizirala još veća okupljanja, proteste, sakupljala je goleme količine novca.Pomagala je ljudima da ih izaberu u kongres, senatorima i novom gradonačelniku Los Angelesa. Bila je delegat na predsjedničkim konvencijama.Suosnivač KVST-TV, utjecajne televizijske postaje u Los Angelesu, utemeljene kako bi pomogla obespravljenim manjinama u gradu, preuzela je mjesto predsjednice kad je postaja zapala u teškoće, u dugove i kad su kreditori digli ruke. Račune postaje je ponekad podmirivala novcem koji je zarađivala glumom i postaja je preživjela, počela je napredovati. Ljudi su je gledali, širom države su pisali kritike o uzvišenom

eksperimentu. S uspjehom je došlo i do borbe za vlast. Nazivali su je rasistom i bogatašicom; otpustili su je pregaženi i ugnjetavani. K VST je prestala emitirati onog dana kad je otpuštena i nikada se više nije oglasila. Do dana današnjeg, rekla mi je, ne može se suočiti s crnim ekranom na kanalu 68, a da pritom ne osjeti razarajuću bol.Mary Glumica je platila umjesto Leslie Parrish. Predani borac za pravdu i prava i odlučna da promijeni svijet, Leslie je kasno na večer sama odlazila na političke sastanke u dijelovima grada iznad kojih ja usred bijela dana ne bih letio. Vodila je prosvjed farmera, marširala s njima, sakupljala je novac za njih. Iako uvjereni pacifist, uključila se u neke od najnasilnijih bitaka moderne Amerike.I još uvijek je odbijala glumiti obnažene scene u filmovima. "U nedjelju poslijepodne ne sjedim gola sa svojim prijateljima u dnevnom boravku. Zašto bih to onda činila s gomilom stranaca na snimanju? Za mene, raditi tako nešto neprirodno za plaću jednako je prostituciji."Budući daje svaki film u sebi uključivao obnažene scene, okončala je filmsku karijeru i prebacila se na televiziju.Slušao sam je dok je govorila i osjećao kao da se nedužno mladunče koje sam dodirnuo na pašnjaku preobrazilo u paklenu vatrenu stihiju."Jednom smo organizirali marš, u Torranceu, mirovni marš", rekla je. "Sve smo isplanirali i sakupili potrebne dozvole. Nekoliko dana prije samog marša nekakvi su nas desničarski luđaci upozorili da će ubiti jednog od naših vođa ako ne otkažemo marš. Bilo je prekasno za otkazivanje ...""Previše je ljudi već najavilo svoj dolazak i nismo ih imali vremena obavijestiti. Nismo mogli doći do njih u pet do dvanaest. A ako se samo nekolicina pojavi i suprotstavi luđacima, ne bi li to bilo jednako samoubojstvu? I zato smo pozvali novine i televizijske mreže, pozvali smo ih da dođu i promatraju kako nas ubijaju u Torranceu! Zatim smo marširali; rukama smo se povezali s čovjekom kojeg su rekli da će ubiti; okružili smo ga i marširali. Morali bi nas sve pobiti da ga se domognu."

"Ti ...jesu li pucali?""Ne. Ubijati nas pred očima kamera nije bio dio njihovog plana." Uzdahnula je prisjećajući se. "Bili su to ružni stari dani, zar ne?"Nisam znao što da joj kažem. Tog trenutka, dok smo stajali u redu za karte za kino, rukom sam obujmio jedinstvenu osobu u svom životu: ljudsko biće kojem sam se divio.Ja, koji se povlačim, ostao sam bez riječi zbog suprotnosti između nas. Ako su se drugi odlučili boriti i umrijeti ili prosvjedovati protiv ratova, ja sam odlučio daje to njihova slobodna odluka. Jedini svijet koji mi je bio važan jest svijet individualaca, svijet koji svatko od nas kreira za sebe. Nikada se ne bih odlučio mijenjati povijest, pa se ispolitizirati, zatim pokušati uvjeriti druge da pišu pisma, ili da glasuju, ili da marširaju, ili da čine nešto za što sami nisu osjetili potrebu.Toliko je drukčija od mene, čemu takvo poštovanje koje osjećam prema njoj?"Razmišljaš o nečemu jako važnom", rekla je uputivši mi odvažan, namrgođen pogled."Da. Istina. U potpunosti si u pravu." U tom sam je trenutku toliko dobro poznavao i toliko mi se sviđala da sam joj rekao o čemu sam razmišljao. "Razmišljao sam da si mi zbog naših suprotnosti najbolja prijateljica.""On?""Nemamo gotovo ništa zajedničko - šah, vrelu čokoladu, želimo snimiti film - ali u svim drugim pogledima se toliko razlikujemo da me ne plašiš na način na koji to čine druge žene. S njima postoji nada za brak, ponekad, u njihovim glavama. Jedan mi je brak bio dovoljan. Nikad više."Red se polagano pomicao. Za manje od dvadeset minuta ćemo ući u kino.

ali to je još jedna stvar koja nam je zajednička. Prije puno sam se godina razvela. Prije udaje sam rijetko izlazila i zato sam nakon razvoda izlazila s muškarcima, muškarcima, muškarcima! Nemoguće je nekog upoznati na takav način, zar ne misliš tako?"

Možemo ih sasvim malo upoznati, pomislio sam, ali najbolje bi mi bilo da čujem što ima za reći."Izlazila sam s najpametnijim, najslavnijim, najbogatijim muškarcima na svijetu," rekla je, "ali nisu me usrećili. Većina se njih pojavi pred vratima u automobilu većem od tvoje kuće, na sebi imaju pravu odjeću i vode te u prave restorane u koje svi pravi ljudi zalaze i zatim te slikaju i sve se čini čarobnim i zabavnim i pravim! A ja sam i dalje bila uvjerena da je bolje otići u dobar restoran nego onaj pravi, nositi odjeću koja ti se sviđa, a ne onu koju dizajneri smatraju modernom te godine. I na kraju, draži mije konstruktivan razgovor ili šetnja šumom. Različite vrijednosti, pretpostavljam.""Moramo se koristiti valutom koja nam nešto znači", rekla je, "ili nam najveći uspjeh na svijetu neće ništa značiti, neće nam donijeti sreću. Ako ti netko obeća da će te platiti s milijun grickalica samo da pređeš cestu, bi li je prešao? Pa što onda ako su ti obećali milijun grickalica?Isti sam stav imala prema većini stvari koje se u Hollywoodu jako cijene - kao i prema grickalicama. Imala sam sve prave stvari, a ipak sam osjećala prazninu. Ništa mi od svega nije bilo važno. Koliko vrijedi grickalica? pitala sam se. Cijelo sam vrijeme strahovala da ću, ako nastavim izlaziti, prije ili kasnije pogoditi jack-pot vrijedan milijun grickalica.""Što ti to znači?""Da ću se udati za pravog čovjeka; do kraja života nositi pravu odjeću, igrati se domaćice pravim ljudima na pravim zabavama. On bi bio moj trofej, a ja njegov. Ubrzo bismo se počeli jadati daje naš brak izgubio smisao, da nismo bliski kao što bismo trebali biti - a u stvari nikada nismo ni znali značenje bliskosti.Dvije stvari u životu cijenim, intimnost i sposobnost za uživanje, ali izgleda da se niti jednom od muškaraca s kojima sam izlazila te dvije stvari nisu nalazile na vrhu liste prioriteta. Osjećala sam se kao stranac u stranoj zemlji i zato sam odlučila da se ne smijem udati za domoroce.

Pamtila sam glazbu dok sam bila mala i registarsku tablicu svakog automobila u gradu. Kad sam došla u Hollywood,

pamtila sam tekstove, plesne koreografije, telefonske brojeve, programe, razgovore, sve. Broj tvog prekrasnog žutog mlažnjaka je N-jedan-pet-pet-X. Broj tvog hotela je dva-sedam-osam, tri-tri-četiri-četiri; odsjeo si u sobi broj dva-jedan-osam. Kad smo sinoć napustili studio, rekao si: Podsjeti me da ti pričam o svojoj sestri u show-businessu. Ja sam ti rekla: Mogu li te odmah podsjetiti? a ti si rekao: Mislim da bi i mogla zato što ti zaista želim pričati o njoj. Zatim sam rekla: Znam li..." Prestala me je podsjećati i prasnula u smijeh vidjevši moju zapanjenost. "Gledaš me kao da sam neki čudak, Richarde.""I jesi. Ali svejedno mi se sviđaš.""I ti meni", rekla je.Isto sam popodne radio na televizijskom scenariju, ispravljao sam i prepisivao posljednjih nekoliko stranica, tipkao sam ih na Leslienom pisaćem stroju, a ona se u vrtu brinula o svom cvijeću. Čak i tu, naše su razlike bile toliko očite. Cvijeće je slatko, slažem se, ali uložiti toliko vremena u nj, dozvoliti da ovisi o vama da ga pojite vodom i hranite i perete i radite sve ostalo što traži od vas ... ovisnost nije za mene. Nikada ne bih mogao biti vrtlar, a ona nikada ne bi mogla biti drukčija.Ondje, između biljaka u njezinom uredu nalazile su se police prekrivene knjigama koje su odražavale sjaj duge, njezin sjaj, ondje, iznad njezinog radnog stola, nalazili su se citati i ideje koje su joj nešto značile u životu:Dobro i zlo u našoj zemlji. KAD JE DOBRO, MORA SE ODRŽATI TAKVO STANJE; KAD JE LOŠE, STVARI SEMORAJU POPRAVITI.Čari Schurz.Zabranjeno pušenje. Ovdje i bilo gdje. Hedonizam nije zabavan.Zatreperim zbog svoje zemlje kad otkrijem da je Bog pravedan.Thomas Jefferson. Zamislite da organiziraju rat i nitko ne dođe?

Promatrao sam ih s vremena na vrijeme, kada bih podigao pogled između redova scenarija, svjestan daje sve bolje upoznajem, sa svakim zamahom lopate, škljocajem škara, svakim potezom grab-Ijama, šumom vode u cijevima i crijevu

dok je napajala ožeđalo bilje. Poznavala je i obožavala svaki cvijetak.Različiti, različiti, različiti, pomislio sam, završivši posljednji odlomak, ali, svejedno, obožavam tu ženu! Jesam li ikada, bez obzira na različitosti, imao prijateljicu poput nje?Ustao sam i protegnuo se, otišao u kuhinju i kroz stražnja vrata ušao u vrt. Leđima mi je bila okrenuta dok je zalijevala gredice prekrivene cvijećem, duguje kosu zavezala u konjski rep. Nečujno sam joj prišao i zaustavio se nekoliko koraka iza nje. Tiho je pjevala svojoj maci."Ti si slatka mala maca, oh, da, to si ti/moje pahuljasto, dlakavo stvorenje, moja mala zvijezda/i ako me ostaviš, ne idi daleko ..."Maca je otvoreno uživala u pjesmi, ali trenutak je bio toliko oso-ban da nisam mogao ostati onako neopažen. Zato sam odmah progovorio."Kako napreduje tvoje cvijeće?"Okrenula se s crijevom u ruci, plave oči širom otvorene, užasnuta otkrićem da nije sama. Vrh crijeva je bio uperen prema mojim prsima, ali bio je namješten da raspršuje vodu u promjeru od metra, od mojih usta do struka. Niti riječ nismo rekli, nismo se pomaknuli dok je crijevo raspršivalo vodu po meni kao da sam visoki plamen koji je izmicao smrti.Bila je prestrašena, prvo mojim riječima, zatim vodom koja se slijevala niz moj sako i košulju. Nepomično sam stajao zato što mi se činilo neprimjerenim da počnem trčati i vikati, zato što sam se nadao da bi se ubrzo mogla sjetiti okrenuti crijevo u nekom drugom smjeru, a ne prema meni.Dok je u ruci držala raspršivač vode, scenu jasno vidim i dan danas ... sunčeva svjetlost, vrt oko nas, njezine velike oči zapanjene pojavom polarnog medvjeda koji se našao u njezinom cvijeću, crijevo - njezina jedina obrana. Ako dovoljno dugo polijevate polarnog medvjeda, to joj je sigurno palo na pamet, okrenut će se i pobjeći.vode koja se slijevala po meni, u kojoj sam se utapao. Konačno sam zamijetio njezin užas zbog onoga što je činila svom poslovnom partneru, prijatelju i gostu u kući, a ne polarnom medvjedu. I premda se onako zapanjena još uvijek nije mogla

pomaknuti, sabrala se, preuzela kontrolu nad crijevom i polagano ga okrenula na drugu stranu."Leslie!" rekao sam u tišini koju su samo kapi vode ometale, "pa to sam samo ja ..."Zatim se nasmijala kroz suze, oči su joj bespomoćno zablistale od sreće i molile za oprost. Pala je smijući se, jecajući, naslonila je glavu na vodom natopljeni sako i iscijedila kapi iz džepova.15.Cathy je danas zvala s Floride", rekla je Leslie namještajući svoju vojsku na šahovsku ploču, pripremajući je za novu igru. "Je li ljubomorna?""Nemoguće", rekao sam. "Ljubomora nije dio niti jednog od mojih ugovora sa ženama."Namrgodio sam se. Nakon svih ovih godina još uvijek moram u sebi mrmljati: "Bijela kraljica stoji na bijelom polju, a crna na crnom", kako bih se podsjetio pravog razmještaja figurica."Zanimalo ju je imaš li ovdje djevojku budući da toliko često dolaziš u Los Angeles.""Oh, ma hajde", rekao sam. "Nisi valjda ozbiljna.""Najozbiljnija.""Što si joj rekla?""Rekla sam joj da ne brine. Rekla sam joj da, kad si ovdje, ne izlaziš ni sa kime, već da vrijeme provodiš sa mnom. Mislim daju je to umirilo, ali možda bi s njom trebao ponovo porazgovarati o tom dogovoru o ljubomori kako bi se uvjerio da te je shvatila."Na tren se odmaknula od stola i pozabavila svojom zbirkom kaseta. "Imam Brahmsovu Prvu u izvođenju Ozawe, Ormandvja i Mehte. Želiš li nešto posebno?" "Pusti ono što će najviše ometati tvoju igru."

"Što me inspirira", ispravila me. "Kad želim biti smušena, puštam drukčiju glazbu."Igrali smo pola sata, od prvog poteza teška igra. Baš je ponovo završila s proučavanjem Modernih ideja za otvaranje u šahu što bi me preplašilo da i ja prije dva dana nisam pročitao Zamke,

klopke i obrati u šahu. Igrali smo gotovo do remija; zatim briljantan potez s moje strane i tijek igre se promijenio.Koliko sam vidio, svaki potez, osim jednog, rezultirat će katastrofom. Njezina je jedina šansa bila pomicanje pješaka kako bi preuzela kontrolu nad zaštićenim poljem oko kojeg sam izgradio snažnu strategiju. Bez tog polja, moj će pokušaj kolabirati poput kule od karata.Dio mene, onaj koji šah uzima ozbiljno, nadao se da će otkriti potez, uništiti moj položaj i prisiliti me da se borim za svoj rukom izrezbareni drveni život (najbolje igram kad me pritisnu uza zid). Svejedno sam u glavi imao izlaz ako blokira moju shemu.Dio mene, onaj koji je znao daje šah samo igra, nadao se da neće proniknuti moju strategiju, toliko briljantnu i elegantnu. Žrtvovanje kraljice, pet poteza i šah-mat.Zatvorio sam oči na tren dok je razmišljala o sljedećem potezu, ponovo ih otvorio i ostao zapanjen mišlju koja me poput munje pogodila u glavu.Ispred mene se nalazio stol i prozor pun boja; iza, boje sumraka Los Angelesa, svršetak lipnja koji se gubi u moru. Lesliena silueta u sjaju sumraka, svjetala i boja djelovala je zamišljeno, smireno poput jelena iznad šahovske ploče u očekivanju otopljenog meda i kreme u sjeni večeri koja je predstojala. Topla, blaga slika, pomislio sam. Odakle se pojavila, tko je odgovoran za nju?Brzi sklop riječi, tinta i džepni blok prije nego ideja nestane.5 vremena na vrijeme, napisao sam, baš je dobro sklopiti oči i u toj tami reći samom sebi: "Ja sam čarobnjak i kad otvorim oči, vidjet ću svijet koji sam sam stvorio i za koji sam ja i samo ja odgovoran. " Polagano zatim, očni se kapci podižu poput zastora na pozornici i otkrivaju naš svijet, svijet onakav kakav smo stvorili.Brzo sam to napisao na prigušenom svjetlu. Zatim sam sklopio oči, još jednom provjeravajući: Ja sam čarobnjak ... ponovo sampolagano otvorio oči. Laktovi na stolu sa šahovskom pločom, glava naslonjena na dlanove, ugledao sam Leslie Parrish, oči

velike i tamne kako me promatraju. "Što je wookie napisao?" upitala me je.Pročitao sam joj. "Ova mala ceremonija", rekao sam, "služi nam kao podsjetnik da ne zaboravimo tko vodi predstavu."Pokušala je i sama: "Ja sam čarobnica ... " Nasmijala se nakon stoje otvorila oči. "Jesi li se toga maloprije dosjetio?" Kimnuo sam glavom."Ja sam stvorila tebe?" rekla je. "Ja sam odgovorna za to što sam te dovela na pozornicu? Što sam te povela pogledati nekoliko filmova? Što si jeo sladolede? Ja sam odgovorna za partije šaha i razgovore?"Ponovo sam potvrdno kimnuo glavom. "Slažeš li se s time? Ti si uzrok mene kakvim me znaš. Nitko drugi na svijetu ne poznaje Richarda koji se nalazi u tvom životu. Nitko ne poznaje Leslie u mom.""Baš lijepa zabilješka. Hoćeš li mi pročitati i druge, ili zabadam nos ondje gdje ne smijem?"Upalio sam svjetlo. "Drago mi je da si svjesna da su ovo osobne bilješke ..." Rekao sam blago, ali bila je to istina. Je li znala daje to još jedna vrpca povjerenja između nas, prvo da me je ona koja poštuje moju privatnost, zamolila da joj pročitam svoje bilješke i zatim moj pristanak? Imao sam osjećaj daje svega bite svjesna."Imamo nekoliko naslova knjiga", rekao sam, "Nakostriješeno perje: Izlaganje promatrača o nacionalnom skandalu. Evo jednog koji bi mogao biti za pet svezaka - Što patku čini patkom? "Okrenuo sam sljedeću stranicu, preskočio listu za kupovinu, zatim sam okrenuo još jednu stranicu."Pogledaj u zrcalo i otkrit ćeš veliku istinu: ono što vidiš nije stvarno, ono što vidiš nije prava slika. To sam napisao nakon što si pričala ono o zrcalima, sjećaš se?""Kad se osvrnemo na prošlost, zaključujemo da su dani proletje-li poput svjetlosti. Vrijeme ne traje i nikome nije preostao dugi život! Nešto me MUČI - Što? Što? Što?

Primijetila si da veći dio misli nije dovršen ... još uvijek. <r Najljepši način plaćanja za lijepe trenutke jest da uživate u nji-( ma svim srcem.Jedino kompromis može srušiti snove.Zašto ne bismo pokušavali živjeti kao da smo iznimno inteligentni? Kakav bismo život živjeli da smo naprednija duhovna bića? "Približio sam se kraju prve stranice Dvomjesečnih bilježaka. "Kako bismo mogli spasiti kitove? JEDNOSTAVNO, KUPIT ĆEMO IH! Ako kupimo kitove i proglasimo ih američkim državljanima ili državljanima Francuske, Australije, Japana, niti jedna ih se država neće usuditi ozlijediti!"Pogledao sam je preko bloka. "To bi bilo sve za ovaj mjesec.""Zašto ih kupovati?" upitala me."Još uvijek nisam razradio detalje. Svaki bi kit nosio zastavu države kojoj pripada, nešto kao golema putovnica, ili slično. Vodootporna, naravno. Profit od prodaje državljanstva išao bi ravno u Veliki fond za kitove, ili nešto slično. Moglo bi upaliti.""Što namjeravaš učiniti s njima?""Dozvoliti im da odu kamo god žele. Uzgajao bih male kitove ..."Nasmijala se. "Ne, zanima me što radiš s bilješkama? ""Ah, to. Na kraju ih svakog mjeseca čitam, pokušavam otkriti što mi imaju za reći. Nekoliko će ih možda završiti u priči ili knjizi, a neke neće. Život bilježaka je pun neizvjesnosti.""Ove večerašnje bilješke, govore li ti nešto?""Još uvijek ne znam. Njih mi nekoliko govori da još uvijek ne znam je li ovaj planet moj dom. Da li ti se ponekad čini da si gost na Zemlji? Na primjer, hodaš cestom i odjednom ti se sve čini kao pokretna razglednica? Evo kako ljudi ovdje žive, u velikim kutijama-kućama kako bi se zaštitili odkiše i snijega, s otvorima na stranama kutija kako bi mogli vidjeti što se vani događa. Naokolo se kreću u manjim kutijama, raznobojnim, s kotačima na uglovima. Potrebna im je kutijasta kultura zato što svaki muškarac i svaka žena smatra daje zatočen ili zatočena u kutiji koju nazivamo tijelo, s rukama i nogama, prstima kako bi mogli baratati olovkama, jezicima zato što su zaboravili

komunicirati, očima zato što su zaboravili kako gledati. Neobičan mali planet. Kad bi barem bila ovdje. Uskoro se vraćam kući. Je li ti se to ikada dogodilo?""Nekoliko puta. Ali ne baš na taj način", odgovorila je."Mogu li ti donijeti nešto iz tvoje kuhinje?" upitao sam ju. "Keks ili nešto drugo?""Ne, hvala ti."Ustao sam i pronašao staklenku s keksima, tanjur napunio čokoladnim kolačićima za mene i nju. "Mlijeka?""Ne, hvala."Donio sam kekse i mlijeko i odložio ih na stol. "Bilješke su podsjetnik. Pomažu mi da ne zaboravim da sam gost na Zemlji, podsjećaju me na smiješne običaje ovdašnjih ljudi i koliko sam ponosan na ovo mjesto. Kad to učinim, gotovo da se u potpunosti mogu sjetiti kako izgleda mjesto odakle sam došao. Postoji magnet koji nas vuče, magnet koji nas drži podalje od ograde koja označava ovozemaljske granice. Imam osjećaj da smo svi mi došli s druge strane ograde."Leslie je imala pitanja i u svezi toga, a imala je i odgovore kojih se nisam dosjetio. Poznavala je svijet kakav bi trebao biti, kladim se daje njen svijet-kakav-u-stvari-treba-biti bez ratova i da postoji u nekoj paralelnoj dimenziji. Ideja nas je zaokupila. Vrijeme je letjelo.Uzeo sam čokoladni kolačić, zamislio ga ugrijanog, napao ga nježno. Leslie se naslonila, njezino je lice ukrašavao znatiželjni, blagi osmijeh, kao daje marila za moje bilješke, kao da joj je stalo do misli koje su okupirale moju pozornost."Jesmo li prije razgovarali o pisanju?" upitao sam je."Ne." Konačno je pružila ruku i uzela keks, njezin je otpor slomila strpljiva, postojana blizina omiljene joj slastice. "Željela bih čuti. Kladim se da si počeo rano."Kako neobično, pomislio sam. Želim joj ispričati sve o sebi!"Da. Svuda po kući, dok sam bio dijete, knjige. Kad sam naučio puzati, nalazile su se na visini mog nosa. Kad sam prvi put stao, gubile su se iz mog vidnog polja, protezale su se više nego što sam mogao doseći. Knjige na njemačkom, latinskom, hebrejskom, grčkom, engleskom, španjolskom.

Otac mi je bio propovjednik, odrastao u Wisconsinu govoreći njemački, a engleski je naučio kad mu je bilo šest godina, proučavao biblijske jezike, još uvijek ih govori. Mama mi je godinama radila u Portoriku.Tata mi je čitao priče na njemačkom i prevodio ih za mene; mama je sa mnom pričala na španjolskom premda ga nisam razumio. Mislim da mogu reći da mije djetinjstvo bilo obasuto riječima. Sjajno!Obožavao sam otvarati knjige da bih vidio kako počinju. Pisci pišu knjige na način na koji mi pišemo život. Pisac može: bilo koji lik odvesti bilo kamo, uključiti ga u bilo koji događaj, iz bilo kojeg razloga, kako bi prenio bilo kakvu poruku. Što radi ovaj pisac, iliovaj, želio sam saznati, ali odmah, na prvoj praznoj stranici knjige? Kako utječu na moj um i duh kad čitam njihove riječi? Vole li me ili me preziru ili ne mare za mene? Neki su pisci čisti kloroform, to sam otkrio, a drugi su djetelina s četiri lista.Zatim sam krenuo u srednju školu gdje sam zamrzio englesku gramatiku. Bilo mi je toliko dosadno da sam za vrijeme sata beskonačno zijevao, sedamdesetak puta u pedeset minuta, a iz učionice sam izlazio tako što bih se prije toga ošamario kako bih se probudio. U četvrtom sam razredu u srednjoj školi Woodrow Wilson, u Long Beachu, država California, izabrao kreativno pisanje kako bih se riješio trauma koje je na mene ostavila engleska književnost. Soba četiristo i deset, učionica u kojoj se održavalo. Šesti sat: kreativno pisanje."Odgurnula je stolicu od stola i netremice me slušala."Učitelj se zvao John Gartner, nogometni trener. Ali John Gart-ner, Leslie, John je bio i pisac! Pravi pisac! Pisao je priče i članke za časopise, knjige za tinejdere: Rock Taylor - Kako trenirati nogomet, Rock Taylor - Kako trenirati baseball. Bio je golem, poput medvjeda, metar i devedeset visok, ruke ovako velike; strog i pravedan i zabavan i ponekad ljut. Znali smo da voli svoj posao, a volio je i nas." Odjednom mi se suza uvukla u oko. Obrisao sam je, brzo i zbunjeno. Nisam razmišljao o Johnu Gartneru ... umro je prije deset godina, a tek sam sada osjetio tu

čudnu gorčinu u grlu. Pohitao sam, nadajući se da nije primijetila.'"U redu, dečki', rekao je prvog dana. 'Znam da ste ovdje zato što ne želite pohađati englesku književnost.' Razredom se proširio žamor i kolektivni osjećaj krivnje. Svi smo pogledali na drugu stranu. 'Dakle ovako', rekao je, 'peticu će dobiti samo oni koji mi pokažu ček koji su zaradili prodavši nešto što su napisali tijekom ovog semestra.' Bujica bunta i neslaganja ... 'Oh, gospodine GARTNER, to nije pravedno, mi smo samo jadni srednjoškolci, kako uopće možete očekivati - to nije PRAVEDNO, gospodine Gartner!' Negodovanje je umirio izgovorivši riječ koja je zvučala poput: 'BUUU.''Četvorka nije loša. Četvorka znači iznad prosjeka. Možete biti ocijenjeni tom ocjenom a da pritom ne morate prodati ono što napišete, zar ne? Ali petica znači superiornost. Zar se ne slažete sa mnom kada kažem, da je sve što napišete i uspijete prodati, superiorno i da zaslužuje peticu?"Uzeo sam pretposljednji keks s tanjura. "Gnjavim li te? Otkrivam li ti više nego što želiš znati?" upitao sam je. "Iskreno mi reci."Ne želim da prestaneš, pričaj, dobro?""A-ha. U to sam se vrijeme borio za visoke ocjene."Nasmijala se prisjetivši se učeničkih knjižica i indeksa."Napisao sam dosta toga i poslao članke i priče novinama i časopisima i neposredno prije kraja semestra jednu sam priču poslao u prošireno nedjeljno izdanje Long Beach Press-Telegrama. Bila je to priča o amaterskom astronomskom klubu. Poznavali su čovjeka na Mjesecu.Zamisli šok! Vratio sam se iz škole, unio sam kantu za smeće s ceste, nahranio psa i mama mi pruža pismo od Press-Telegrama! Sledio sam se! Drhtavo sam ga otvorio, progutao riječi, pročitao ga još jednom ispočetka. Kupili su moju priču! Poslali su mi i ček na dvadeset dolara!Nisam mogao zaspati, nisam mogao dočekati da ujutro otvore školu. Konačno je došlo vrijeme školi i šesti sat, teatralno sam ga bacio na stol, TRES! 'Evo vam ček, gospodine Gartner!'

Njegovo lice ... lice mu se ozarilo. Čestitao mije, rukovao se sa mnom tako da još sat vremena kasnije nisam mogao micati šaku. Obznanio je razredu daje Dick Bach prodao članak kako bih se još bolje osjećao. Dobio sam peticu iz kreativnog pisanja, više se nisam morao truditi. Pomislio sam daje to kraj priče."Razmišljao sam o tom danu ... je li se dogodilo prije dvadeset godina, ili jučer? Što se dešava s vremenom u našim glavama?"Ali nije bio", rekla je."Nije bio što?""To nije bio kraj priče.""Ne. John Gartner nam je pokazao što to znači biti pisac. Pisao je roman o učiteljima. Vrisak u rujnu. Baš me zanima je li ga dovršio prije smrti..." Ponovo, osjetio sam kako mi se grlo steže; pomislio sam da bi bilo najbolje da zaključim priču i promijenim temu."Svaki nam je tjedan donosio poglavlje romana, čitao ga naglas i tražio nas da mu iznesemo primjedbe i prijedloge. Bio je to njegov prvi roman za odrasle. U nj je upleo ljubavnu priču i svaki puta kad bi došao do tih dijelova, zacrvenio bi se, zatim nasmijao i odmahivao glavom usred rečenica za koje je mislio da su preistinite i prenježne za trenera nogometa, a pogotovo da ih dijeli sa svojim učenicima. Ali jednostavno nije znao opisivati ženske likove. I zato smo ga otvoreno kritizirali; rekli bismo: 'Gospodine Gartner, dama se ne doima dovoljno stvarnom kao Rock Tavlor. Postoji li možda način da nam je pokažete umjesto da nam o njoj pričate?'A on bi se nasmijao i rupcem obrisao čelo i zatim bi se složio, složio bi se s našim primjedbama. Jer ono što nas je Veliki John učio udarajući šakom po stolu bilo je: 'Ne PRIČAJTE mi, POKAŽITE mi! DOGAĐAJ! i PRIMJER!'""Jako si ga volio, zar ne?"Obrisao sam još jednu suzu. "Ah ... bio je dobar učitelj, moja mala wookie.""Ako si ga volio, zašto onda ne kažeš da si ga volio? Ne znam što ne valja s tim riječima?""Nikada nisam o tome razmišljao na taj način. Volio sam ga. Još uvijek ga volim."

I prije nego sam znao što se dešava, klečao sam ispred nje, ruka-ma sam zagrlio njezine noge, glavu naslonio na njezino krilo i jecao sam zbog učitelja za kojim nisam ni trepnuo kad sam prije mnogo godina iz desete ruke saznao da je umro.Milovala mije zatiljak. "Sve je u redu," rekla je nježno, "sve je u redu. Sigurna sam daje ponosan na tebe i tvoje knjige. Sigurna sam da i on tebe voli."Kakav neobičan osjećaj, pomislio sam. Tako se dakle osjeća čovjek kad plače! Prošlo je mnogo godina otkad sam posljednji put učinio nešto drugo osim stezanja vilice i podizanja zidova kako bih se obranio od patnje i tuge. Posljednji put sam plakao? Nisam se mogao sjetiti. Onog dana kad mije majka umrla, mjesec dana prije nego što sam postao zrakoplovni kadet koji je namjeravao zaraditi krila obučavajući se za pilota ratnog zrakoplovstva. Od dana kad sam se pridružio vojsci, intenzivno sam vježbao kontrolu nad osjećajima: gospodine Bach, od sada ćete pozdravljati svakog leptira i muhu. Zašto ćete pozdravljati leptire i muhe? Zato što oni imaju svoja krila, a vi ne. Ispred onog se prozora nalazi leptir. Gospodine Bach, pozor: LICE! Naprijed: TAKO! I: Pozor! Okrenite se prema leptiru: POGLEDAJTE GA! Ruka: POZDRAV! Izbrišite taj osmijeh s usana, gospodine. Sada zgazite taj osmijeh, ubijte ga, UBIJTE GA! Sada ga pokupite, iznesite van i pokopajte. Tko ima kontrolu nad vašim osjećajima, gospodine Bach?" To je bila srž mojih treninga, to je bilo ono za što sam mario: tko ima kontrolu?Tko ima kontrolu? Ja! Ja, biće razuma, ja, biće logike, provjeravam i važem i procjenjujem i odabirem način djelovanja i reagiranja, život kakav želim. Ja-razumno biće nikad nisam obraćao pažnju na ja-emocionalno biće, prezirao sam ga, smatrao ga nebitnom sitnicom, nikada mu nisam dozvoljavao da preuzme kormilo.Sve do večeras kad sam podijelio prošlost sa svojom najboljom prijateljicom, sa sestrom. "Oprosti mi, Leslie", rekao sam ustavši i obrisavši lice. "Ne znam što mi se dogodilo. Nikad mi se prije tako nešto nije dogodilo. Zaista mije žao."

"Nikada ti se prije nije dogodilo što? Nikada nisi tugovao zbog nečije smrti ili nikada nisi plakao?" "Nikada nisam plakao. Već jako dugo." "Jadni Richard ... možda bi trebao češće plakati." "Ne, hvala. Mislim da se samom sebi ne bih sviđao da mi to prijeđe u naviku.""Misliš li da je plač loš, da muškarci ne smiju plakati?" Sjeo sam na svoju stolicu. "Drugi muškarci mogu plakati, ako žele. Ali mislim da to nije za mene.""Oh", uzdahnula je. Učinilo mi se kao da razmišlja o tome, kao da me osuđuje. Kao da razmišlja kakva sam ja to osoba kad želim kontrolirati svoje osjećaje? Kakva je to osoba koja osuđuje drugu osobu zbog želje da kontrolira osjećaje? Žena koja zna voljeti, žena koja zna puno više od mene o osjećajima i kako ih izraziti. Nakon duge šutnje, nije izrekla presudu, već je rekla: "I što se zatim dogodilo?""Zatim sam napustio prvu godinu na koledžu. To je jedina godina koju sam uzalud protratio, ali ne do kraja. Pohađao sam streličarstvo i ondje upoznao Boba Keecha, instruktora letenja. Koledž je bio totalni promašaj, letenje mi je promijenilo život. Ali prestao sam pisati, nakon srednje škole, sve dok nisam napustio vojsku, oženio se i otkrio da jednostavno nisam u stanju dugo zadržati bilo kakav posao. Ubrzo bi mi dosadilo sve što sam radio, monotonija bi me uništila i zatim bih dao otkaz. Bolje gladovati, nego živjeti k'o biljka!Na kraju, konačno, shvatio sam čemu nas je John Gartner pokušavao naučiti: Ovakav je osjećaj kad prodate priču! Nekoliko godina nakon što je umro, shvatio sam njegovu poruku. Ako srednjoškolac može prodati jednu priču, zašto ih odrasla osoba ne bi mogla prodati više?"Promatrao sam samog sebe, znatiželjan. Nikada nisam ovoliko i ovako pričao, ni sa kim."I tako sam počeo skupljati odbijenice. Prodao bih priču ili dvije, nakon čega bih skupio mnoštvo odbijenica sve dok ne bih presušio idejama i počeo gladovati. Zatim bih pronašao posao dostavljača ili izrađivača nakita ili pisca tehničkih priručnika, radio bih sve dok ne bih poludio. Zatim bih se ponovo vratio pisanju, prodao priču ili dvije, skupljao odbijenice sve dok ne

bih ostao bez ideja; pronašao bih novi posao ... Sve se vrtjelo u krug. Svaki sam put sve polaganije iscrpljivao ideje sve dok konačno nisam naučio kako preživjeti s pisanjem i poslije toga se nisam osvrtao na prošlost. Eto, tako sam postao pisac."Njezin je tanjur bio pun keksa, a moj su pokrivale samo mrvice. Navlažio sam vršak prsta, počeo ih skupljati i pažljivo jesti, po redu, jednu za drugom. Bez komentara, slušajući me i dalje, svoje je kekse prebacila na moj tanjur, za sebe je zadržala samo jedan."Uvijek sam sanjao o životu pustolova", rekao sam. "Dugo mije trebalo da shvatim da jedino ja ujLvojJavjjtmpgu unijeti pustolovinu, a sebe učiniti pustolovom. I zato sam počeo raditi ono što volim, pisao sam o tome, knjige i priče za časopise."Pažljivo me promatrala kao da sam muškarac kojeg je poznavala već tisućama godina.Odjednom sam osjetio grižnju savjesti. "Pričam i pričam", rekao sam. "Što si mi to učinila? Rekao sam ti da sam slušač, a ne govornik i sada mi ne vjeruješ.""Oboje smo slušači", rekla je. "Oboje smo govornici.""Najbolje bi bilo da završimo partiju", rekao sam. "Ti si na redu."Zaboravio sam svoju briljantnu zamku, i dok sam je se pokušavao prisjetiti, ona je već sagledala svoj položaj i odigrala potez.Nije pomaknula pješaka na polje koje joj je bilo neophodno za preživljavanje. Bio sam žalostan, ali i ushićen. Konačno će vidjeti što sam joj pripremio. Na kraju krajeva, to je pravo učenje, pomislio sam. Nije bitna pobjeda. Nije važno to što smo izgubili, već kako smo izgubili i kako nas je poraz promijenio i što smo naučilis-spoznali za budućnost, za buduće igre. Poraz je na neobičan način pobjeda.

Kraljica se pomaknula i pojela njenog konja iako je bio zaštićen. Sada će njen pješak pojesti moju kraljicu, planiranu žrtvu. Hajde, pojedi kraljicu, ti mali vraže, uživaj dok možeš ...Njen pješak nije pojeo moju kraljicu. Umjesto toga, nakon nekoliko trenutaka razmišljanja, lovac je s jednog kuta ploče

odletio na drugi, a njene su me noćnoplave oči promatrale u iščekivanju reakcije. "Šah-mat", šapnula je.Problijedio sam. Nisam mogao vjerovati. Zatim sam razmotrio njene poteze, uzeo džepni blok i ispisao pola stranice."Što si napisao?" "Lijepu, novu misao", rekao sam. "Na kraju krajeva, to je smisao učenja: ne jesmo li izgubili, već kako smo izgubili i koliko nas je poraz promijenio i što nam je dao da sa sobom ponesemo u budućnost, da primijenimo u drugim igrama. Poraz je na neobičan način i pobjeda. "Sjedila je na sofi, bosa, noge je udobno smjestila ispod sebe. Ja sam sjedio na stolici nasuprot nje i svoje cipele pažljivo stavio na niski stolić kako ne bi ostavile tragove na staklu.Učiti Leslie kako da govori šatru bilo je poput gledanja novog skijaša na vodi kako se od prve uspijeva izdići na površinu. Kad je shvatila principe jezika, sigurno ga je progovorila. Danima, danima sam kao dijete učio taj govor zanemarujući pritom algebru."Papa, Lepeslipijepe", rekao sam, "rapazpumipijepeš stopo tipi gopovoporipim? ""Naparapavnopo... naparapavnopo dapa rapazupuvnipijepem!" rekla je. "Kapakopo sepe kapažepe malo, mucasto stvorenje napa šapavapatripi? ""Papa, mapalopo, mupucapastvopo stvoporepenjepe, naparapavnopo!"Brzo je učila. Zaista ima um koji oduzima dah! Pravi užitak! Jedini je način da joj pariram bio da proučavam nešto što ona nikada nije vidjela, da izmislim nove načine komunikacije, ili da se naučim oslanjati na čistu intuiciju. Te sam se večeri dokazao."Uz pomoć samo jednog pogleda mogu reći da si dugo svirala klavir, gospođice Parrish. Vidjevši glazbu ondje, Beethovenove sonate na požutjelom papiru s izblijedjelim oznakama označenim običnom olovkom između bilježaka. Da pokušam pogoditi ... od srednje škole?"

Odmahnula je glavom, Kad sam bila djevojčica, nacrtala sam klavijaturu na papiru kako bih mogla vježbati. Bili smo

siromašni i to mi je bila jedina šansa. Prije toga, prije nego sam prohodala, mama mi je ispričala, otpuzala sam ravno do prvog klavira koji sam vidjela u životu. Od tog trenutka, glazba je bila sve što sam željela. Ali dugo sam vremena bila prisiljena živjeti bez nje. Moji su se roditelji razveli; majka se razboljela; brat i ja smo se neko vrijeme selili iz sirotišta u sirotište."Stegnuo sam vilicu. Tmurno djetinjstvo, pomislio sam. Kakve je tragove ostavilo na njoj?"Kad mi je bilo jedanaest godina, mama je izašla iz bolnice i preselili smo se u ruševine Ratne kuće sagrađene prije Revolucije, klimavi, veliki, debeli kameni zidovi, štakori, rupe na podovima, začepljeni kamin. Unajmili smo je za dvanaest dolara mjesečno, a mama ju je pokušala obnoviti. Jednog je dana čula da se prodaje stari pijanino i kupila mi ga je! Stajao ju je čitavo bogatstvo, četrdeset dolara. Ali promijenio je moj svijet; više nikada nisam bila ona stara."Nagnuo sam se prema naprijed. "Sjećaš li se prijašnjeg života u kojem si svirala klavir?""Ne", odgovorila je. "Nisam sigurna da vjerujem u prošle živote. Ali dogodilo mi se nešto čudno. Glazba koja je nastala u vrijeme Beethovena, koja je nastala na početku 1800.-ih godina, kao da sam je se prisjećala, lagana je, čini se kao daje, nakon samo jednog pogleda u note, mogu odsvirati. Beethoven, Schubert, Mozart - kao da se susrećem sa starim prijateljima. Ali ne i sa Chopinom, Lisztom ... to je za mene potpuno nova glazba.""Johann Sebastian? On je komponirao na početku osamnaestog stoljeća ...""Ne. Njega moram proučavati.""Netko tko je svirao klavir na početku devetnaestog stoljeća", rekao sam, "morao je poznavati Bacha, zar ne?"Odmahnula je glavom. "Ne. Njegova su djela bila izgubljena, zaboravljena do sredine devetnaestog stoljeća kad su otkriveni rukopisi i ponovo objavljeni. Godine 1810., 1820. nitko nije znao ništa o Bachu."Vrat mi se naježio. "Želiš li otkriti jesi li živjela u to vrijeme? Pročitao sam knjigu, način kako da se prisjetiš proteklih života. Želiš li ga isprobati?"

"Možda, jednom ..."Zastoje toliko neodlučna? Kako tako inteligentna osoba nije sigurna da su naši životi nešto više od običnog bljeska u vječnosti?Nedugo zatim, nešto poslije jedanaest sati na večer, pogledao sam na sat. Bila su četiri sata izjutra. "Leslie! Znaš li koliko je sati?" Ugrizla se za usnicu, dugo je promatrala strop. "Devet?"16.-Buđenje u sedam sati ujutro i let na Floridu neće biti baš najugodnije iskustvo, pomislio sam nakon što me je ostavila u hotelu i odvezla se u mrak. Nisam običavao ostajati budan nakon deset sati na večer. Bila je to navika koju sam stekao dok sam još putovao avionom po unutrašnjosti zemlje i prodavao vožnje. U to bih se vrijeme rano povukao na počinak, sat vremena nakon što bi sunce zašlo. Otići na spavanje u pet sati ujutro, probuditi se u sedam i letjeti pet tisuća kilometara bit će pravi izazov.Ali toliko sam toga morao i još uvijek mogu čuti od nje. Imala je toliko toga za reći!Neću umrijeti ako se jednom dobro ne naspavam, zaključio sam. Koliko ljudi u svom životu mogu s tolikim zanimanjem slušati i kome mogu neumorno pričati još dugo nakon što s tanjura nestane posljednji keks? S Leslie i s kim još? upitao sam se..Zaspao sam ne saznavši odgovor.17.Leslie, oprosti što te zovem ovako rano. Jesi li budna?" Istog dana, nešto poslije osam sati ujutro odlučio sam je nazvati. "Sada jesam", rekla je. "Kako si mi danas ujutro, wookie?" "Imaš li vremena danas? Sinoć nismo dovoljno dugo razgovarali pa sam pomislio da bismo, ako ti obveze to dozvoljavaju, mogli zajedno ručati. I večerati, ako se slažeš?""Ali rekao si da se danas vraćaš na Floridu?""Promijenio sam odluku. Letim sutra.""Oh, Richarde, žao mije. Imam dogovoren ručak s Idom, zatim, poslijepodne me očekuje sastanak. I dogovor za večeru. Oprosti. Vrlo bih rado bila s tobom, ali mislila sam da ćeš odletjeti."

To će me naučiti pameti, pomislio sam. Kako mogu tako nešto očekivati? Kako sam mogao pomisliti da nema ništa drugo za raditi već sjediti i razgovarati sa mnom? Osjetio sam beskrajno duboku usamljenost."Nema problema", rekao sam. "Najbolje bi bilo da odletim. Ali prije toga ti moram reći da sam uživao sinoć. Mogao bih te slušati, razgovarati s tobom sve dok od posljednjeg keksa na svijetu ne bi ostale samo mrvice. Jesi li svjesna toga? Ako nisi, ja ti sada kažem!""I ja sam uživala. Ali svi ti keksi kojima me mali praščić hrani, sad ću tjedan dana morati gladovati kako bi me mogao prepoznati. Tako sam debela. Zašto i ti ne možeš živjeti na sjemenkama i celeru?""Sljedeći ću put donijeti sjemenke celera.""Ni slučajno nemoj zaboraviti.""Vrati se u krevet. Žao mi je što sam te probudio. Hvala ti na prošloj noći.""Hvala tebi", rekla je. "Bog."Spustio sam slušalicu i počeo slagati stvari u torbu. Prekasno je za let od Los Angelesa na istok. Put je dug. Ne mogu stići prije mraka.Nije mi se sviđala pomisao na letenje noću u avionu T-33. Motor se rasplamsa, svako je prisilno slijetanje u tako teškom i brzom avionu komplicirano i danju; cma noć bi takvo prizemljenje učinila jednim neugodnim, čak užasnim iskustvom.Ako uzletim prije podneva, pomislio sam, u Austin, Teksas, ću stići do pet sati, po njihovom vremenu. Ako uzletim u šest sati, na Floridu ću stići u devet i trideset, deset sati po ondašnjem vremenu. Ima li svjetla nakon devet sati? Nema.Pa što onda? T je siguran avion, do sada sam se bez razmišljanja mogao osloniti na nj ... dogodila se jedna manja, ali misteriozna pukotina na hidraulici, to je jedini problem koji nisam uspio riješiti. Ali mogao bih izgubiti tekućinu iz hidraulike. To bi bila katastrofa. Kočnice bi otkazale, krilca bi bilo teško pomicati, kočnice na kotačima bi oslabile. No cijela bi se situacija mogla držati pod kontrolom.

Ali cijelo me vrijeme, dok sam se pakirao i planirao let, spopadala gotovo nezamjetna slutnja. Jednostavno se nisam mogao vidjeti kako slijećem na Floridu. Što bi se moglo dogoditi? Vrijeme? Obećao sam samom sebi da više nikada neću letjeti za vrijeme oluja tako da to najvjerojatnije ne može biti problem. Otkazivanje elek-trosustava?To bi mogao biti problem. Izgubiti električni napon u T-ju i ostati bez pumpe za gorivo u glavnim krilnim spremnicima i biti prisiljen osloniti se na nagibne spremnike i spremnike u trupu. Većina bi instrumenata otkazala kao i radio i navigacijska oprema. Kočnice ne bi radile, niti krilca. Nestanak električnog napona znači slijetanje velikom brzinom što znači da mi je potrebna dugačka pista. Naravno, niti svjetala ne bih imao.Generator, električni sustavi, nikada nisu otkazali. Je li moguće da su mi šaputali da je moguće da sada otkazu? Ovaj avion nije Mustang. Zašto se, kog' vraga, brinem?Sjeo sam na rub kreveta, zatvorio oči, opustio se i motrio letjelicu, zamislio sam je kako lebdi ispred mene. Pregledao sam je pažljivo od repa do nosa u potrazi za mogućim kvarovima. Samo nekoliko nedostataka, nebitnih ... utori na jednoj od guma bili su gotovo istrošeni, bravica na vratima plenum komore bila je istrošena, mala pukotina na hidraulici u središnjem dijelu kućišta s motorom koju nismo uspjeli pronaći. Nikakvih razloga za uzbunu, telepatskih, koji bi me izvijestili da bi električni ili bilo koji drugi sustav mogao otkazati. Pa ipak, kad sam si pokušao predočiti kako večeras stižem na Floridu, nisam uspijevao.Naravno. Neću ići na Floridu. Sletjet ću prije mraka, negdje drugdje.Bez obzira na to, nisam se mogao vidjeti kako danas poslijepodne napuštam T-33. Trebalo bi biti lako. Trebao bih se bez poteškoća vidjeti. Ono sam ja, motor je isključen; vidiš li, Richarde? Gasiš motor na nekom aerodromu na koji si sletio ...Ništa nisam vidio.Probaj sa slijetanjem. Možeš vidjeti okret, pistu iz zraka kako se veličanstveno proteže, kontrole su spremne za slijetanje, tri su malena kotača vani i spremna dodirnuti tlo?

Ništa.Pa, što sad, pomislio sam. Čini mi se da danas nisu zakazali električni sustavi, već duhovni.Podigao sam slušalicu i nazvao meteorološku postaju. Do Novog Meksika će sve biti mirno, rekla je gospođa, zatim ću zaci u polje hladne fronte, u oluju i grmljavinu na visini od 13.000 metara. Nevrijeme ću preletjeti na visini od 14,000 metara ako se T može popeti tako visoko. Zašto si ne mogu predočiti kako slijećem?Još jedan poziv, u hangar."Ted? Bog, Richard pri telefonu. Silazim za sat vremena - možeš li izvući T-ja i napuniti gorivo? Kisik je u redu, ulje je u redu. Možda bi ga mogao napojiti s dva deci tekućine za hidrauliku."Na krevetu sam raširio karte, zapisao bilješke o navigacijskim frekvencijama, smjerove, visine kojih se moram držati. Isplanirao sam rutu, izračunao koliko mi treba goriva. Moći ćemo se popeti na 14.000, ali najedvite jade.Uzeo sam karte i prtljagu, platio hotelski račun i uzeo taksi do aerodroma. Bilo bi dobro da se već danas ponovo vidim s mojim damama koje me čekaju na Floridi. Mislim da bi to bilo baš dobro.Prtljagu sam stavio u avion, zatvorio vrata, zaključao ih i osigurao, popeo sam se Ijestvama do letačke kabine, izvadio kacigu iz torbe i objesio je na kuku. Nevjerojatno. Za dvadesetak ćemo se minuta, ovaj avion i ja, penjati uvis i preletjeti granicu Arizone."RICHARDE!" Ted je viknuo iz ureda. "TELEFON! HOĆEŠ LI SE JAVITI?""NE! RECI DA SAM OTIŠAO!" Zatim sam, iz puke znatiželje, viknuo: "TKO ZOVE?"Upitao je i viknuo: "LESLIE PARRISH!""RECI JOJ DA PRIČEKA MINUTU!" Ostavio sam kacigu i masku za kisik i otrčao se javiti na telefon.Do trenutka kad je došla na aerodrom po mene, avion je bio spremljen i osiguran u hangaru; prekriven ceradom; kabina zatvorena, zaključana i pokrivena.

Zato si nisam mogao predočiti kako slijećem, zaključio sam, nisam se mogao vidjeti u tim okolnostima zato što nisu predstavljale najbližu budućnost.Prtljagu sam ubacio u prtljažnik i smjestio se na sjedalo do nje. "Bog, maleni moj vvookie, sličan svim drugim wookiejima, samo malo manji", rekao sam, "drago mije da te vidim! Kako to da si se riješila obveza?"Leslie je vozila limuzinu s baršunastom unutrašnjošću boje pijeska. Nakon što smo pogledali film s wookiejem. nazvali smo je Bantha, po čupavom mamutu - figuri od pijeska koja se pojavljuje u istom filmu. Polagano je zaokrenuta krivinom i pridružila se rijeci raznobojnih Bantha automobila koji su se istovremeno kretali uz nas."S obzirom da imamo malo vremena za nas, zaključila sam da bih mogla malo izmijeniti planove. Moram pokupiti neke stvarčice na Akademiji nakon čega sam slobodna. Gdje bi želio ručati?""Svejedno mi je. U Magic Panu, ako nema gužve. Ima odjeljak za nepušače, zar ne?""Za vrijeme ručka se mora čekati barem sat vremena." "Koliko vremena imamo?""Koliko želiš?" rekla je. "Večera? Film? Šah? Razgovor?" "Oh, slatkice! Zar si cijeli dan oslobodila zbog mene? Znaš li koliko mi to znači?""Znači da ću vrijeme radije provesti s gostujućim wookiejem, nego s bilo kim drugim. Ali nema više vrele čokolade i keksa i drugih pošasti! Ti ako želiš, jedi nezdravo, ali ja se vraćam na dijetu kako bih se iskupila za grijehove!"Dok smo se vozili, ispričao sam joj sve o jutrošnjem neobičnom iskustvu, o telepatskom pregledu aviona i letu i o neobičnim, prošlim vremenima kada sam tako prikupljao točne informacije.Slušala me pažljivo, kao i uvijek kad bih joj pričao o paranor-malnim pokusima. Ali, iza maske pristojnosti i usredotočenosti, otkrio sam da me sluša kako bi dobila odgovor i objašnjenje za događaje i zanimanje koje se prije nije usuđivala razmatrati. Slušala me je pozorno kao da sam neki prijateljski Leif Ericson

koji se vratio s dijapozitivima neke zemlje za koju je čula, ali u kojoj nije bila.Parkirala je auto pokraj ureda Filmske akademije i rekla mi: "Odmah se vraćam. Hoćeš li me pričekati, ili ideš sa mnom?" "Čekat ću te. I ne žuri."Promatrao sam je kako se udaljavala kroz osunčanu podnevnu gužvu, ulicom kojom su brujali prolaznici. Skromno odjevena, u bijelu ljetnu majicu i bijelu suknju, ali, Bože, koliko se glava okretalo za njom! Svaki je muškarac u krugu od desetak metara usporio i pogledao je. Kosa boje meda lepršala je slobodno i veselo dok se žurila kako bi prešla cestu na zeleno svjetlo. Rukom se zahvalila vozaču koji joj je dozvolio da prođe, a on joj je odmahnuo, dobro nagrađen.Kakva žena, pomislio sam.Nestala je u zgradi, a ja sam se ispružio na sjedalu i zijevnuo. Najbolje bi bilo da iskoristim ovo vrijeme i nadoknadim nedostatak sna. Za to će mi biti dovoljno pet minuta autohipnotičkog odmora.Sklopio sam oči, duboko udahnuo. Moje je tijelo u potpunosti opušteno: sad. Još jedan udah: Um mi je potpuno opušten: sad. Probudit ću se u trenutku Lesliena povratka; odmoran i svjež kao da sam spavao osam sati.Autohipnoza za odmor jako je djelotvorna, posebice kad je prethodne večeri čovjek spavao samo dva sata. Mozak mi je prekrila tama; buka ulice je nestala. Zaglibio duboko u crni katran, vrijeme je stalo. Zatim u središtu ugljenog crnila,!! SVJETLOST!!Kao daje zvijezda pala na mene, deset puta sjajnija od Sunca, i kao da sam od njene svjetlosti oglušio.Nestale su sjene, boje, toplina, sjaj, tijelo, nebo, Zemlja, Svemir, vrijeme, nestali su predmeti, ljudi, riječi. Ostala je samoSVJETLOST!Gluhonijem sam lebdio blještavilom. Nije to bila svjetlost, znao sam, taj beskrajni sjaj je prodirao kroz mene kakav sam nekoć bio, to nije svjetlost. Svjetlost, ona predstavlja, ona predstavlja nešto drugo, sjajnije od same svjetlosti, ona je Ljubav! toliko

jaka daje ideja o intenzitetu samo smiješna zamisao u odnosu na golemu ljubav koja me obuzela.JA SAM!TI SI!I LJUBAV: TO JE SVE: SVE ŠTO JE VAŽNO!Sreća je eksplodirala u meni i raznijela me, odvojila je atom od atoma, ljubav, poput šibice koja pada na sunce. Sreća, nepodnošljiva, ne više! Gušio sam se! Dosta, molim te!U trenutku kad sam je zamolio, Ljubav se povukla, nestala je u mraku podnevnim suncem obasjanog Beverly Hillsa, sjeverna hemisfera treći planet omanja zvijezda mala galaksija manji svemir maleni preokret u vjerovanju u prihvaćenu dimenziju vremena i prostora. Ja sam bio samo mikroskopski oblik, beskrajno dug, stajao sam iza glavne igraonice, promatrao sam je samo jednu nanosekundu, otkrio sam njenu suštinu i zamalo sam ispario, u šoku.Probudio sam se u Bantha vozilu, srce mi je snažno udaralo, a licem su se slijevale suze.

Ljubav! Toliko snažna! Daje zelena, bila bi tako transcendentalno zelena daje ni sam Princip zelene boje ne bi mogao zamisliti... kao da stojiš na golemoj lopti, kao da stojiš na suncu koje nije sunce, bila je beskrajna, nije bila ograničena obzorom, bila je toliko sjajna i BEZ SJAJA, pogledao sam otvorenim očima u najsjajniju ... a nisam zapravo imao oči NISAM MOGAO IZDRŽATI SREĆU koju mi je ta ljubav otkrila .... Kao da sam u dubokoj i mračnoj špilji izgubio posljednju svijeću i nakon nekog vremena, prijateljica, prijateljica mije pomogla otvoriti oči, aktivirala je hidrogensku bombu.Nakon svjetlosti, ovaj svijet...; nakon te svjetlosti, ideja o životu i smrti, jednostavno je ... nevažna.Sjedio sam u autu i žmirkao, hvatao zrak. Bože! Trebalo mi je deset minuta vježbe, da ponovo naučim disati. Što ... Zašto ... Ai! Ondje, plavokoso i nasmiješeno lice iznad nogostupa, glave se okreću za njom i promatraju je. Trenutak kasnije, Leslie je otvorila vrata, odložila omotnice na stražnje sjedište i sama se

smjestila iza volana. "Oprosti, wook, potrajalo je. Zadržali su me. Jesi li se otopio do smrti ovdje?""Leslie, moram ti nešto ispričati. Naj... nešto mi se maloprije dogodilo ..."Okrenula se uzbunjeno. "Richarde, jesi li dobro?" "Izvrsno!" rekao sam. "Dobro sam, dobro, dobro, jako dobro." Zamuckivao sam, ispričao sam joj dijelove i detalje i utihnuo. "Sjedio sam ovdje, nakon što si otišla, zatvorio oči... Svjetlost, ali nije to bila svjetlost. Nešto sjajnije od svjetlosti, ali ne sjaj, bezopasno. LJUBAV, ne istrošeni i isprazni slogovi, već Ljubav kakva je! Drukčija od svih ljubavi koje sam pokušao zamisliti. I LJUBAV! TO JE SVE: SVE ŠTO JE VAŽNO! Riječi, ali nisu to bile prave riječi, pa čak ni ideje. Jesi li ikada ... znaš li?""Da", odgovorila je. Nakon kratke je stanke nastavila: "Gore u zvijezdama, kad sam napustila tijelo. Sjedinjenje sa životom, sa svemirom, bilo je tako divno, ljubav toliko jaka i sreća da sam se rasplakala!""Ali zašto se to dogodilo? Samo sam se kratkim hipno-snom želio odmoriti. To sam već tisuću puta učinio! Ali ovaj put, JAO! Možeš li zamisliti nepodnošljivu sreću? Možeš li zamisliti sreću, toliko snažnu da moliš daje isključe?""Da", odgovorila je. "Mogu ..."Sjedili smo neko vrijeme ništa ne govoreći. Zatim je upalila Ban-tha vozilo i izgubili smo se u prometu sretni zbog vremena koje smo proveli zajedno i svega što je još pred nama.18.Osim šaha, kad smo zajedno, nema druge akcije. Ne penjemo se zajedno na planine, ne splavarimo na divljim brzacima, ne borimo se zajedno. Kad smo zajedno, ne izlažemo svoje živote riziku. Čak i ne letimo. Naša je najveća zajednička pustolovina bila vožnja u gustom prometu na Aveniji La Cienega poslije ručka. Zašto me tako opčinjava?"Jesi li primijetila", upitao sam je kad je skrenula na zapad, na Melroseu, na putu kući, "da je naše prijateljstvo potpuno ... pasivno?"

"Pasivno?" Pogledala me preplašena kao da sam je dodirnuo. "Oh, ti, baš si neki. Ponekad ne znam šališ li se, ili si ozbiljan. Pasivno!""Ne. Zaista. Ozbiljan sam. Zar se ne bismo trebali zajedno skijati, daskati na Havajima, zar ne bismo trebali zajedno raditi i nešto energično? Najteža nam je vježba podići kraljicu i istovremeno izgovoriti 'šah'. Samo sam primijetio. Nikada nisam imao prijateljicu nalik na tebe. Zar nismo previše pasivni; možda previše pričamo?""Richarde," rekla je, "šah i razgovor su dovoljni, molim te. Ne želim organizirati zabave i razbacivati se novcem. Pa to su najomiljenije vježbe ovdašnjeg pučanstva."Skrenula je u sporednu ulicu, zatim na kolni prilaz i parkirala se ispred garaže."Ispričaj me na trenutak, Leslie. Otrčat ću kući i spaliti svaki dolar koji imam. Začas ću se vratiti..."Nasmijala se. "Ne moraš ih spaliti. U redu je imati novac. Ali ono što je ženi važno jest da li ga koristiš kako bi je kupio. Oprez! Nemoj nikada pokušati tako nešto.""Prekasno", rekao sam. "Učinio sam to, i to nekoliko puta."Okrenula se prema meni naslonivši se na vrata. Nije ih namjeravala otvoriti.

"Ti? Zašto me to toliko iznenađuje? Nekako te ne mogu zamisliti kako ... Pričaj mi. Jesi li kupio koju kvalitetnu ženu?""Novac čini čudne stvari. Bojim se, ne mogu gledati kad se to događa meni, kad to više nije film, već prava stvar, stvarni život. Kao da sam treći u ljubavnom trokutu koji nasilno pokušava pronaći svoje mjesto između žene i mog novca. Novac je i dalje novina u mome životu. Upoznam ženu koja nema baš neke prihode, koja je na rubu stečaja, kasni s plaćanjem računa. Mogu li joj reći: Neću potrošiti niti centa kako bih ti pomogao."Trebao mije odgovor na to pitanje. Dio moje savršene žene uključivao je tri žene s kojima sam se sprijateljio, a koje su se borile za golu egzistenciju."Radi onako kako misliš da moraš", rekla je. "Ali varaš se ako misliš da će te voljeti zato što im plaćaš račune ili kupuješ

hranu. Jedan od načina da budeš siguran jest da im ne dozvoliš da ovise o tebi zbog novca. Vjeruj mi, znam što govorim!"Kimnuo sam glavom. Kako zna? Zar je okružuju muškarci koji se pokušavaju dočepati njenog novca?"To nije ljubav", rekao sam. "Niti jedna me od njih ne voli. Uživamo u zajedničkom društvu. Mi smo ti neka vrsta sretnih parazita." "Grf." "Molim?""Grf": izraz gađenja. 'Sretni paraziti', vidim buhe." "Oprosti. Taj problemčić još uvijek nisam uspio riješiti." "Sljedeći im put nemoj reći da imaš novaca", rekla je. "Ne uspijevam u tome. Ne znam lagati. Izvadim džepni blok i zajedno s njim iz džepa izvučem novčanice od sto dolara. Rasprše se po stolu i padnu na pod i onda ona kaže: 'Hej, rekao si mi da živiš na socijalnoj pomoći!' Što da radim?""Možda ti nema pomoći. Ali budi pažljiv. Nema grada koji će ti kao ovaj na mnogo načina pokazati kako mogu propasti ljudi koji ne znaju baratati novcem." Konačno je otvorila vrata. "Jesi li za salatu, nešto zdravo? Ili mali praščić želi vrelu čokoladu i sladoled?"Unutra, pustila je Beethovenovu sonatu, tiho, napravila veliku zdjelu salate sa sirom i ponovo smo zaglibili u razgovor. Propustili smo zalazak sunca, propustili smo film, igrali smo šah i vrijeme je, rezervirano samo za nas dvoje, proletjele.102"Sutra ujutro moram rano poletjeti. To mi se mota po glavi", rekao sam. "Zar ti se ne čini da nisam u formi? Izgubio sam tri igre od četiri? Ne znam što se desilo s mojom strategijom ...""Igraš bolje nego ikad", rekla je i trepnula. "Ali i ja sam sve bolja. Jedanaesti lipnja ćeš zapamtiti kao dan kad si posljednji put pobijedio Leslie Parrish u šahu.""Smij se dok možeš, vragolanko. Sljedeći put kad se suočiš s ovom glavom, imat ću pohranjene sve informacije iz knjigeiwtave zamke u šahu i svaka će te od njih sakrivena čekati negdje na ploči." Uzdahnuo sam. "Mislim da bih trebao krenuti. Hoće li me vozačica Bantha vozila odbaciti do hotela?""Naravno", odgovorila je, ali nije se pomaknula od stola.

S namjerom da joj se zahvalim na danu koji mije priuštila, primio sam njezinu ruku, nježnu i toplu. Dugo smo se vremena gledali i ništa nismo govorili, nismo primijetili daje vrijeme stalo. Tišina nam je rekla sve što se nikada nismo usudili izraziti riječima.Zatim smo se iznenada zagrlili, nježno ljubili, nježno.U tom se trenutku nisam sjetio da ću, zaljubivši se u Leslie Parrish, izgubiti jedinu sestru koju sam ikada imao.19.Ujutro sam se probudio i ugledao sunčeve zrake koje su obasjavale njezinu zlatnu kosu koja je valovito padala preko jastuka. Otvorio sam oči i ugledao njezin osmijeh."Dobro jutro, \vookie", rekla je, tako bliska i tako topla da sam jedva čuo riječi. "Jesi li dobro spavao?""Mmmm!" odgovorio sam. "Da! Da, naravno, hvala ti. Spavao sam izvrsno. Sanjao sam predivan san, sinoć, sinoć si me namjeravala odbaciti do hotela! Nisam mogao odoljeti, morao sam te poljubiti i onda ... kakav predivan san!"Konačno, hvala ti, Bože, konačno žena uz koju sam se probudio nije stranac. Konačno, konačno se u mom životu našla žena koja tu i pripada, i ja s njom.Dodirnuo sam njezino lice. "Ostat ćeš ovdje još samo nekoliko sekundi, zar ne, i onda ćeš nestati? Ili će se oglasiti budilica ilitelefon i javit ćeš mi se s pitanjem: Jesi li dobro spavao. Nemoj me još zvati. Želim još malo sanjati, molim te."'"Ding-dong ..."' rekla je tiho. Zbacila je plahte i u ruci držala zamišljenu slušalicu, naslonila ju je na uho. Sunce je umivalo njezin osmijeh, gola ramena i grudi. Odmah sam se probudio. '"Ding--dong ...' Halo, Richarde? Jesi li dobro spavao noćas? Ha?"U tom se trenutku pretvorila u nedužnu zavodnicu, čistu i netaknutu - zvjezdano sjajni mozak u tijelu božice seksa. Trepnuo sam vidjevši intimni pokret koji je izvela preda mnom, čuvši rečenicu i ugledavši joj sjaj u očima.Život s glumicom! Nisam o tome razmišljao - nisam se nikada zapitao koliko se različitih Leslie krije u ovom tijelu, koliko njih

mogu dodirivati, koliko se njih može pojaviti pod svjetlom pozornice u tijelu ove osobe?"Ti si... tako ... tako si lijepa!" Zamuckivao sam. Pokušavao sam pronaći prave riječi. "Zašto mi nisi rekla da si tako ... lijepa?"Telefon je ispario iz njene ruke, a nedužan se osmijeh pretvorio u zavodnički. "Nikada nisi pokazao zanimanje.""Ovo će te iznenaditi, ali najbolje bi ti bilo da se počneš navikavati, zato jer je igra riječima moja profesija, i samim time si s vremena na vrijeme neću moći pomoći, već ću govoriti u stihovima. Takve sam naravi i ne mogu se mijenjati. O, kako lijepa ti si!"Polagano je kimala glavom. "Jako dobro, kovaču riječi. Hvala ti. Mislim da si i ti prekrasan." Za desetinku sekunde obuzela ju je posve nova misao. "A sada, čisto igre radi, hajde da izražavamo osjećaje, ali bez riječi."Da li da umrem od sreće odmah, zapitao sam se, ili da ostanem živ još neko vrijeme?Ostanak me više privlačio. Lebdio sam na rubu smrti izazvane užitkom, gotovo bez riječi, ali ne bez glasa.Nisam mogao izmisliti ženu toliko savršenu za mene, pomislio sam, a živa je i ovdje je, godinama se sakrivala u poznanici po imenu gospođice Leslie Parrish, zamaskirala se u mog poslovnog partnera, moju najbolju prijateljicu. Dovoljan je bio jedan jedini pogled na nju okupanu suncem da ta zapanjujuća površina nestane. Svjetlost i dodir, meke sjene i šaputanja, to jutro je preraslo u podne i proteglo se u večer. Sreli smo se nakon što su nas cijeli životi odvajali. Pahuljice za večeru. Na kraju smo ponovo počeli komunicirati riječima.Koliko je riječi potrebno, koliko je vremena potrebno da se izgovori: Tko si ti? Koliko vremena treba proteći da se zapitate zaštol Više nego što smo imali prije tri sata ujutro, prije nego je sunce ponovo svanulo. Vremenski su pejzaži nestali. Vani je bilo svjetlo ili nije bilo svjetla, kišilo je ili je bilo suho, satovi su pokazivali deset, a mi nismo znali o kojem se danu ili tjednu radi. Budili smo se u vlastita jutra i promatrali zvijezde iznad noćnom tamom prekrivenog grada; kad smo se grlili i sanjarili u naše ponoći, u Los Angelesu je bila špica i vrijeme ručku.

Savršeni partner ne postoji, naučio sam tijekom godina, otkako sam novcem zamijenio svog starog prijatelja Fleeta i sagradio svoje zidinama opasano carstvo. Ne postoji za ljude koji istovremeno jure na deset strana s deset različitih brzina, ne postoji za životne praščiće. Je li moguće da sam pogrešno naučio?Vratio sam se u njenu spavaću sobu, jednog našeg jutra oko ponoći, s pladnjem na rukama koji su krasili komadići jabuke i sira i krekera."Oh!" uzdahnula je, sjela, protrljala oči kako bi se razbudila i namjestila kosu tako da joj je sasvim malo razbarušena padala preko ramena. "Srce! Zaista si pažljiv!""Mogao bih biti još pažljiviji, ali u tvojoj kuhinji nedostaje su-rutke i krumpira za kuhani Kartoffelkuchen.""Kartoffelkuchen!" ponovila je za mnom, iznenađena. "Kad sam bila mala, mama mi je spremala Kartoffelkuchen*. Bila sam uvjerena da sam posljednja osoba na ovome svijetu koja se tog jela još uvijek sjeća! Znaš li ga spraviti?""Recept je na sigurnom, zaključan u ovoj izvanrednoj glavi. Dobio sam ga od bake Bach. Ti si prva osoba koja je u posljednjih petnaest godina za mnom ponovila tu riječ! Mislim da bismo trebali popisati sve što nam je ..." Pretresao sam jastuke i smjestio se tako daje mogu dobro vidjeti. Bože, pomislio sam, obožavam njenu ljepotu!Primijetila je da promatram njezino tijelo i namjerno je neko vrijeme uspravno sjedila na krevetu i promatrala me kako hvatam dah. Zatim je plahte povukla do brade."Bi li se javio na moj oglas?" upitala me, odjednom se posramiv-ši."Da. Kako glasi?""Osoban je." Prozirni je komad sira stavila na pola krekera. "Zanima li te kakav je tekst?""Reci mi." Moj je kreker pucao pod težinom sira, ali zaključio sam da je buka gotovo nečujna."Traži se: stopostotni muškarac. Mora biti briljantan, kreativan, zabavan, sposoban za intenzivnu intimnost i sreću. Mora voljeti glazbu, prirodu, miran i tih, sretan život. Koji ne puši ne pije ne

konzumira droge. Mora biti lud za učenjem i željeti zauvijek rasti. Zgodan, visok, vitak, nježnih ruku, osjećajan, nježan, pun ljubavi. Strastven i seksi." "Kakav oglas! Da! Javio bih ti se!""Nisam gotova", rekla je. "Mora biti emocionalno stabilan, iskren i od povjerenja i pozitivna, konstruktivna osoba. Duhovna, ali ne smije ispovijedati neku organiziranu religiju. Mora voljeti mačke. " "Pa to sam ja, od početka do kraja! Čak volim i tvoju macu, iako mi se čini da ne gaji iste osjećaje prema meni." "Daj mu vremena", rekla je. "Neko će vrijeme biti ljubomorna." "Ah. Sada si se izdala.""Što?" upitala je otkrivši se i nagnuvši se naprijed kako bi namjestila jastuke.Učinak tog jednostavnog čina, učinak njezinog naginjanja, gurnuo me u vatru i led. Sve dok je mirovala, bila je senzualna, ali do granica podnošljivosti. Kad bi se pokrenula, njezina meka koža i obline i svjetlost/?ro»y'enau njoj, riječi nestaju iz moje glave, dolazi do eksplozije sreće."Hm ...!" promrmljao sam promatrajući je. "Ti, zvijeri. Pitala sam te nešto. Što sam izdala?" "Ako budeš mirna, molim te, možemo lijepo razgovarati. Ali moram ti reći da me, kada nisi odjevena, i najmanji pokret izluđuje." Odmah sam požalio. Povukla je plahtu i pokrila grudi i rukama je tako držala. Promatrala me preko krekera."Oh. U redu", rekao sam. "Ono što si mi otkrila rekavši da će mačak biti ljubomoran neko vrijeme jest da zadovoljavam uvjete navedene u oglasu.""To sam i namjeravala", rekla je. "Drago mije da si shvatio." "Zar ne strahuješ da ću te iskoristiti budući da si mi otkrila tajnu?" Neznatno se otkrila i podigla obrvu. "Želiš li me iskoristiti?" Uz pomoć nadljudske kontrole sam se ispružio i pokrio je. "Primijetio sam da ste se otkrili, gospođice, a budući da s vama želim provesti nekoliko minuta u mirnom razgovoru, zaključio sam da bi bilo najpametnije da se potrudim i spriječim daljnje razotkrivanje.""Tako ste dobri.""Vjeruješ li", upitao sam je, "u anđele čuvare?"

"Koji nas štite, bdiju nad nama i pomažu nam, vode nas, pokazuju nam put? Ponekad, da.""Onda mi reci: što anđela čuvara briga za naš ljubavni život? Zašto bi trebali bdjeti i pokazivati nam put kad je u pitanju ljubav?""Pa to je barem jasno", odgovorila je. "Anđelu čuvaru je ljubav važnija od bilo čega drugog. Njima je naš ljubavni život važniji od bilo kojeg drugog života koji vodimo! O čemu bi drugom anđeli čuvari trebali brinuti?"Naravno, zaključio sam, u pravu je!"Misliš li da", rekao sam, "anđeli čuvari mogu preuzeti ljudski oblik, jedan za drugog, da svakih nekoliko života mogu biti ljubavnici?"Zagrizla je kreker i kratko, u tišini, razmišljala. "Da." Nakon stanke je dodala: "Bi li se anđeo čuvar javio na moj oglas?""Da. Sigurno. Svaki bi se muški anđeo čuvar u zemlji javio na tvoj oglas kada bi znao da se radi o tebi, da si ga ti predala.""Ali menije dovoljan jedan", rekla je nakon kratke stanke. "Imaš li ti svoj oglas?"Potvrdno sam kimnuo iznenadivši i samog sebe. "Godinama sam ga sastavljao: Traži se: stopostotna žena anđeo čuvar u ljudskom tijelu. Neovisna, pustolov, izrazito mudra. Prednost onima koje imaju sposobnost poticanja i davanja kreativnog odgovora u različitim vidovima komunikacije. Mora govoriti šatrovački.""Je li to sve?""Ne", odgovorio sam. "Samo za anđela blistavih očiju, zapanjujuće privlačnog tijela i duge zlatne kose. Obvezna znatiželja, glad za znanjem. Prednost: profesionalnost u nekoliko kreativnih i poslovnih polja, iskustvo na najvišim upravnim položajima. Neustrašiva, spremna na rizik. Dugoročna sreća zajamčena. "Pažljivo me je slušala. "Zapanjujuće privlačnog tijela i duge zlatne kose. Zar to nije prezemaljski opis za jednog anđela?""Zašto anđeo čuvar ne bi mogao imati zapanjujuće privlačno tijelo i dugu kosu? Znači li to da nije pravi anđeo, da je

nesavršen zato što se nalazi u tijelu smrtnika, da nije sposoban izvršavati svoj posao?"poželio da uza se imam bilježnicu. Zašto ne može postojati planet anđela koji pustolovinom i misterijom jedni drugima usrećuju živote? Zašto ih barem ne bi bilo nekoliko, njih nekolicina koji bi se s vremena na vrijeme mogli sresti?"I zato stvaramo tijelo koje naš smrtnik želi?" upitala je. "Kad je učiteljica lijepa, ili učitelj, pozorno ga/je slušamo?" "Da!" odgovorio sam. "Samo tren ..."Pronašao sam bilježnicu na podu pokraj kreveta, napisao ono što je rekla, stavio crticu i slovo L za Leslie. "Jesi li ikada primijetila kako se izgled osobe koju dugo poznaješ postupno mijenja?""Može biti najljepši muškarac na svijetu", rekla je, "ali postaje bezličan poput kutije kokica kad nema što za reći. A naizgled naj-bezličniji čovjek koji mrmlja u sebi velike životne istine, i sve ono što mu znači u životu, i zašto voli ono što voli, nakon dvije minute postaje toliko lijep da se jedva možeš suzdržati da ga ne zagrliš i poljubiš!"U meni se probudila znatiželja. "Jesi li izlazila s puno bezličnih muškaraca?" "Ne s puno.""Ali ako postanu lijepi, zašto ne?""Zato što vide Mary Glumicu, okićenu i lijepu, njezino prekrasno lice pred kamerama i zaključe daje zanimaju samo Harrvji Komadi. Rijetko mi priđu i pozovu me van, Richarde."Budalice, pomislio sam. Rijetko me zovu van. Zato što smo svi opterećeni površinom, a ne onim što ona skriva, i zato što zaboravljamo da površina nije naše pravo lice. Ali kad sretnemo anđela blistavog uma, njegovo lice s vremenom postaje sve ljepše i ljepše. Zatim: "Oh, usput", kaže, "ovo je moje tijelo ..." Zapisao sam misao."Jednoga dana", rekla je odloživši pladanj na noćni ormarić, "zamolit ću te da mi dalje čitaš svoje bilješke." Dok se micala, odbacila je plahtu. Podigla je ruke i elegantno se protegnula."Ali ne sada", rekla je približivši mi se. "Za danas je dosta igre pitalica."

Budući da više nisam bio u stanju razmišljati, bez riječi sam se složio.20.To nije bila glazba, već nešto stoje podsjećalo na rezanje metala kružnom pilom. Tek što se okrenula od glazbene linije na kojoj je namještala, odnosno pojačavala glas, ja sam počeo zapomagati."To nije glazba!""ŠTO SI REKAO?" viknula je izgubljena u glazbi."REKAO SAM DA TO NIJE GLAZBA!""BARTĆK!""ŠTO?" viknuo sam."BELABARTOK!""MOŽEŠ LI STIŠATI, LESLIE?"."CONCERTOZA ORKESTAR!""MOŽEŠ LI SMANJITI ZVUK, SAMO MALO, ILI PUNO? MOŽEŠ LI SKROZ STIŠATI?"Nije me čula, ali pretpostavila je što sam govorio i smanjila glasnoću."Hvala", rekao sam. "Vookie, je li to ... zar zaista to smatraš glazbom?"Da sam je pozornije promatrao, iza prekrasnog tijela umotanog u cvjetni ogrtač, kose sakupljene ispod turbana koji je složila od ručnika, zamijetio bih razočaranje u njenim očima."Ne sviđa ti se?" upitala me."Ti voliš glazbu, ti sije cijeli svoj život proučavala. Kako možeš podnijeti takav nesklad koji smo maloprije slušali, takvu nehar-moniju koja je i za štakore pretjerana?""Jadni Richard", rekla je. "Ali i sretni Richard! Pred tobom je toliko toga što možeš naučiti o glazbi! Toliko predivnih simfonija, sonata, koncerata koje ćeš po prvi put slušati!" Zaustavila je kasetu, premotala je i izvadila iz linije."Možda je još prerano za Bartoka. Ali, obećavam ti, doći će dan kad ćeš slušati ovo što si maloprije čuo i uživati."Pregledala je zbirku kaseta, izabrala jednu i stavila je u liniju, na mjesto koje je prije zauzimao Bartok. "Jesi li za malo Bacha ... želiš li čuti glazbu svog pra-pradjeda?"

"Najvjerojatnije ćeš me naglavce izbaciti iz kuće kad ti ovo kažem", rekao sam, "ali mogu ga slušati najviše pola sata, zatim se izgubim ili zaspem, ili počnem umirati od dosade."

"Umireš od dosade? Kad slušaš Bacha? Znači da ne znaš kako ga treba slušati; nikada nisi naučio kako ga slušati!" Pritisnula je gumb i kaseta je počela svirati; pradjed na nekakvim monstruoznim orguljama, to je bilo jasno. "Prvo se moraš smjestiti na pravo mjesto. Ovdje. Dođi, sjedni ovdje, između zvučnika. Tu se sjedi kad u cijelosti želiš čuti glazbu."Osjećao sam se kao da sam se odjednom našao u glazbenom vrtiću, ali prožeo me i osjećaj ugode jer sam sjedio pokraj nje, dodirivao je."Složenost bi te sama po sebi trebala privući. Većina ljudi glazbu sluša horizontalno, prati melodiju. Ali možeš slušati i strukturalistički; jesi li ikada to učinio?" "Strukturalistički?" ponovio sam. "Ne.""Rana je glazba bila linearna," rekla je nadglasavši provaliju nota na orguljama, "jednostavne melodije, jedna za drugom, primitivne teme. Ali tvoj se pradjed odlučio za složene teme, složene ritmove i sve je zajedno pomiješao na neobičan način, u neobičnim intervalima i tako stvorio intrigantne strukture i glazbu nadopunio i vertikalnom komponentom - harmonijom! Neke su Bachove harmonije toliko disonantne, poput Bartokovih, i bile su prihvaćene sto godina prije nego su se ljudi uopće dosjetili disonance."Isključila je glazbu, sjela za klavir i bez riječi i ne trepnuvši na klaviru odsvirala posljednjih nekoliko nota koje smo čuli na zvučnicima."Eto." Na klaviru je melodija bila jasnija nego na zvučnicima. "Vidiš? Ovo je jedna tema ..." Odsvirala ju je. "A ovo još jedna ... i još jedna. Sada poslušaj kako gradi melodiju. Počinjemo s temom A koju sviramo desnom rukom. Sada se tema A ubacuje četiri takta kasnije, ali lijevom rukom; čuješ li? Zajedno ih sviramo sve dok ... tema B. A postaje podređena temi B: sad. Zatim se A ponovo ubacuje desnom rukom, i sada ... C/"

Odsvirala mi je temu za temom i zatim ih spojila. U početku polagano, zatim brže. Jedva sam je pratio. Ono stoje za nju bilo pojednostavljeno objašnjenje, meni se činilo kao složeni račun; sklopiv-ši oči i rukama pritisnuvši čelo gotovo da sam razumio.Ponovo je počela svirati objašnjavajući svaki korak. Dok je svirala, moju je filharmonijsku dvoranu, koja je do sada čamila u mraku, obasjalo svjetlo.

Bila je u pravu! Postojale su teme između tema, plesale su zajedno kao daje Johann Sebastian sakrio cijelo blago u svoju glazbu, ali samo za privatno zadovoljstvo onih koji uspiju prodrijeti iza površine."Zaista me usrećuješ!" viknuo sam istovremeno pokušavajući shvatiti što mi pokušava reći. "Čujem je! Čujem je!"Bila je sretna koliko i ja i zaboravila se odjenuti ili počešljati se. S glazbene je police izvukla note i stavila ih na klavir ispred sebe. Johann Sebastian Bach, pisalo je, a iza imena su slijedile note i raznolike oznake i točke i ključevi i durovi i molovi i iznenađujuće upute na talijanskom poput mravinjaka ispisanih na papiru. Odmah na početku, prije nego je izvođač mogao uzletjeti na notama, bilo je ispisano con brio, za što sam zaključio da znači ili svirati veselo, opušteno, ili sa sirom.Fantastično. Moja prijateljica, s kojom sam nedavno izronio iz tople postelje i slatkastih sjena, s kojom sam s lakoćom govorio engleski, španjolski sa smiješkom na usnama, njemački i francuski zbunjeno i poput kreativnog eksperimenta, moja je prijateljica odjednom eksplodirala pjevajući na novom i beskrajno složenom jeziku koji sam ja tek počeo upoznavati.Glazba je prodirala iz klavira poput bistre, ledene vode iz stijene koju je dodirnula prorokova ruka, tekla je i prštala po nama dok su prsti plazili i širili se, savijali se i kočili i topili i trzali u začaranom valu koji je zahvatio klavijaturu.Nikada mi prije nije svirala. Tvrdila je da dugo nije vježbala, bila je toliko smetena u mojem prisustvu da se nije usuđivala niti otkriti tipke. No, nešto se dogodilo između nas, kao ... zato što smo postali ljubavnici, da li je zato što smo ljubavnici, sada mogla svirati, ili je jednostavno učiteljica koja toliko žudi da

pomogne gluhom učeniku, da nikakva prepreka ne može slomiti njezinu namjeru?Njezine su oči pratile svaku kapljicu orkana na papiru; zaboravila je na tijelo, ostale su joj samo ruke, i razigrani prsti, duša koja je pronašla svoju pjesmu u srcu čovjeka koji je umro prije dvjesta godina, izvukla ju je iz njegove grobnice svojom željom da živi glazbu."Leslie! Moj Bože! Tko si ti?"Okrenula je glavu sasvim malo prema meni i nasmiješila se, oči i um i ruke su i dalje bili poneseni glazbenom olujom koja se kretala prema vrhuncu.

"l tako dalje, i tako dalje", rekla je. Glazba je iskrila iz njezinih očiju, njezinog osmijeha. "Vidiš li stoje napravio? Jesi li čuo?""Da, malo", odgovorio sam. "Mislio sam da te poznajem! Istiskuješ danju svjetlost iz mene! Ta glazba je ... to je ... ti si ...""Odavno nisam vježbala", rekla je, "ruke ne rade onako kako su nekad radile ...""Leslie, ne. Prestani. Slušaj. Ono što sam ja maloprije čuo je čisto ... blistavo jasno ... slušaj! ... čisti život, život i ljubav si izvukla iz oblaka i svitanja i destilirala ih u svjetlost koju mogu čuti! Znaš li kako je dobro, znaš li kako je ljupko, znaš li što radiš s klavirom?""Da, kamo sreće! Znaš da sam svoj život željela voditi u tom smjeru, klavir?""Jedna je stvar to isto izraziti riječima, ali nikada mi nisi ništa odsvirala! Odvela si me u nova, potpuno nova i drukčija ... nebesa!"Namrgodila se. "ONDA SE VIŠE NEMOJ DOSAĐIVATI DOK SLUŠAŠ GLAZBU KOJU JE KOMPONIRAO TVOJ PRADJED!""Nikad više", pokajnički sam rekao."Naravno, nikad više", ponovila je. "Tvoj um suviše nalikuje na njegov, jednostavno ga ne možeš ne razumjeti. Za svaki jezik

postoji ključ razumijevanja, pa tako i za jezik kojim se izražavao tvoj pradjed. Umireš od dosade! Ma hajde!"Prihvatila je moje obećanje da ću se potruditi i napredovati i zatim je otišla raščešljati kosu.21.vJkrenula je leđa pisaćem stroju i uputila mi osmijeh dok sam sjedio sa šalicom čokolade i konceptom scenarija."Ne moraš je najednom progutati, Richarde, možeš je polagano pijuckati. Tako ćeš u njoj duže uživati."Nasmijao sam se samom sebi, zajedno s njom. Leslie, pomislio sam, Leslie najvjerojatnije izgledam poput gomile razbacanog sijena na njenom uredskom kauču.Nijedna spajalica nije bila ondje gdje joj nije mjesto. Djelovala je organizirano i sređeno: udobne hlače boje bijele kave, prozirna bluza zavučena u njih, grudnjak proziran, kao i bluza, i uokviren bijelim cvjetovima. Zlatna joj je kosa bila uredno počešljana. Tako, pomislio sam, to je organiziranost i urednost."Pića koja pijemo nisu utezi za papir", rekao sam. "Vruća čokolada, većina je ljudi pije. Ti, ti prijateljuješ s njom. Mogu popiti dovoljno vruće čokolade daje zamrzim za cijeli život u vremenu koje ti je potrebno da se upoznaš s jednom šalicom!""Zar ti nije draže piti nešto što poznaješ", rekla je, "nego nešto što si tek sreo?"Bliska sa svojom čokoladom, glazbom, vrtom, automobilom, kućom, poslom. Mene je mreža svilenih tananih niti povezivala sa svime što sam znao; a ona je bila vezana istkanim srebrnim kablovima. Leslie je cijenila i obožavala sve što joj je bilo blisko.Glumački kostimi i haljine visjele su u njenim ormarima, posloženi prema boji i nijansama boja, čisti i plastični pokrivači kao zaštita od prašine uredno su ih pokrivali. Odgovarajuće su cipele bile uredno posložene na podu ispod haljina, a šeširi su se nalazili na polici iznad.Knjige na policama bile su posložene prema temama; ploč,e i kasete prema kompozitorima, dirigentima i solistima.Nezgrapni se mali pauk posklizne i upadne u otvor umivaonika? Život se zaustavlja. Gura papirnatu maramicu kao ljestve za

spašavanje jadnoj životinjici, zatim se iz mračnih dubina pojavljuje pauk, na papiru ga podiže i nosi van i nježno ostavlja u vrtu istovremeno izgovarajući riječi podrške i blaga upozorenja da umivaonici nisu prava mjesta za igru pauka.Ja sam bio čista suprotnost. Urednost, na primjer, nalazila se negdje na kraju liste prioriteta. Pauke bi trebalo spašavati kad upadnu u otvor umivaonika, naravno, ali nije ih potrebno tetošiti. Jednostavno bi se trebali iznijeti van i ostaviti na trijemu, a oni moraju osjećati zahvalnost i biti svjesni da su imali sreće.Stvari, one nestaju u treptaju oka; vjetar zapuše i nema ih. Njeni srebrni kablovi ... njima se čvrsto vežemo za stvari i ljude, a kad nas ostave, ne ponesu li sa sobom i dio nas?"Mislim da se bolje vezati za vječite istine, nego za nestalne, sad su tu, a sad ih nema, stvari", rekao sam joj dok nas je vozila u Glazbeni centar. "Zar se ne slažeš?""Glazba je vječna", rekla je.Poput spašene, izgladnjele mačke lutalice hranila me najboljim djelima klasične glazbe za koju sam, tvrdila je, imao uho i sposobnost razumijevanja.Dodirnula je radio i odjednom su se začule violine, vesele, razdragane. Slijedila je još jedna igra pitalica, pomislio sam. Volio sam tu igru."Barok, klasika, suvremeno?" upitala je vozeći praznom trakom prema središtu grada.Glazbu sam slušao intuitivno, ali i uz pomoć smjernica koje sam dobio tijekom najnovije obuke koju sam prolazio. Previše složena struktura za barok, nedovoljno pročešljano i formalno za klasiku, previše ujednačena za suvremeni komad. Romantična, lirična, laka ..."Neoklasicizam", pogodio sam. "Zvuči kao neki poznati skladatelj, ali zabavlja se. Napisana, rekao bih -1923. godine?"Bio sam siguran daje Leslie znala razdoblje, datum, skladatelja, djelo, stavak, orkestar, dirigenta. Nakon što bi prvi puta odslušala neko djelo, sve bi upamtila; pjevala je zajedno s tisućama izvedbi koje je skupila. Stravinskog, za mene

nepredvidljivog baš kao što je i jahač rodea, pjevušila je, gotovo nesvjesna da to čini."Dobar pogodak!" rekla je. "Blizu si! Skladatelj?""Zasigurno nije Nijemac." Nije bila dovoljno žestoka; nije imala dovoljno kotača na cesti da bi bila djelo Nijemca. Raspjevana, nije ruska. Ne doima se kao Francuskinja, niti Talijanka, a nije ni Britanka. Bila je obojena poput Austrije, ali nedostajalo joj je zlatne boje. Domaća, mogao bih je pjevušiti, ali ne američka. Previše ras-plesana."Poljak? Čini mi se kao da je nastala u ravnicama istočno od Varšave.""Dobar pokušaj! Ali nije Poljak. Malo dalje, na istok. Rus." Bila je zadovoljna odgovorima svojeg učenika.Bantha nije milio; zelena svjetla kao da su robovala Leslie. "Rus? Gdje je žudnja, sjeta? Stoje s njima svojstvenim načinom izražavanja? Rus! Moj Bože!""Ne hitaj s uopćavanjima, \vookie", rekla je. "Do sada nisi čuo niti jedno veselo rusko djelo. Tu si u pravu. Ovo je razdragano.""Tko je to?""Prokofjev.""Vidi, vidi!" rekao sam. "Rus ...""PROKLETI IDIOT!" Kočnice su zaškripale, Bantha je divljački krivudao, zamalo je promašio crnu munju koju je uzrokovao kamion koji je nenadano izletio na cestu. "Jesi li vidio kučkinog sina? Ravno kroz crveno! Zamalo nas je ubio ... Stoje, kog' vraga, mislio ..."Reagirala je poput vozača utrka nakon stoje za milimetar izbjegla vozača koji je već nestao ispred nas, nešto dalje u Aveniju Crenshaw. A mene nije zaprepastio kamion, već jezik kojim je progovorila."Richarde! Šokirala sam te! Jesam li te iznenadila s Prokleti idioti" Jedva je suspregnula smijeh. "Oh, moja mala beba! Opsovala sam ispred nje! Oprosti!"Napola ljut, nasmijao sam se samom sebi."U redu, Leslie Parrish, to je to! Uživaj u ovom trenutku zato što je to posljednji put da ćeš me vidjeti zapanjenog riječima prokleti idiot!"

Čak i kad sam sam izgovorio te riječi, zvučale su neobično u mojim ustima, čudnovati i nepoznati slogovi. Kao kad osoba koja ne pije, kaže martini; nepušač kaže cigareta ilijoint ili bilo koju riječ koju ovisnici bez poteškoća upotrebljavaju. Bez obzira kakva je riječ, ako je nikada ne koristimo, u našim je ustima stranac. Čak i trup aviona zvuči smiješno kad ga izgovori netko tko ne voli avione. Ali riječ je riječ, zvuk u zraku, i ne postoji razlog zbog kojeg ne bih smio izgovoriti neku riječ, a da se istovremeno ne osjećam kao ovca.Nekoliko sekundi nisam ništa govorio, a ona me je promatrala i treptala.Kako osoba uvježbava izgovaranje psovki? Slušajući ProkofjevIjevu melodiju, koja je još uvijek svirala na radiju, vježbao sam, tiho. "Oh ... prokletstvo, prokletstvo, pakleno prokletstvo, prokle-to-pakleno-prokletstvo/prokleto-pakleno-prokletstvo-oh-prokleto-pakleno prokletstvo, PROKLETO PAKLENO PROKLETSTVO. Oh, prokletstvo-pakleno-prokletstvo-pakleno-pakleno-prokletstvo prokletstvoooo; Oh, prokleto-pakleno ... PROKLETSTVO!"Kad je čula moju pjesmu, i iskrenu odlučnost kojom sam pjevao, otopila se od sreće.

"Smij se ako želiš, prokleto-pakleno prokletstvo, wookie", rekao sam. "Pravilno ću naučiti te proklete psovke! Prokletstvo! Kako se zove ta prokleta glazba?""Oh, Richarde", dahtalaje i brisala suze. "Romeo i Julia ..."Nastavio sam svoju pjesmu i nakon nekoliko strofa, riječi su izgubile značenje. Još nekoliko stihova i proklinjat ću i kleti s gorima od najgorih! A ima tu dosta riječi koje moram usvojiti! Zašto se prije trideset godina nisam sjetio uvježbavati psovanje?Do trenutka kad smo ušli u simfonijsku dvoranu, natjerala me da se upristojim.I tek mi se, dok smo sjedili u autu, nakon večeri u prvom redu s Čajkovskim i Samuelom Barberom, Zubinom Mehtom kao dirigentom, Itzhakom Perlmanom i losanđeleskom filharmonijom, pružila prilika da izrazim svoje osjećaje.

"Ovo je bila prokleto paklena glazba! Zar se ne slažeš, Bože ... htio sam reći, prokletstvo?"Pogledala je u nebesa i rekla: "Što sam to učinila? Kakvog sam to monstruma stvorila?""Prokletstvo, kakvo god da si prokleto čudovište stvorila", rekao sam, "učinila si dobar posao."Budući da smo i dalje bili poslovni partneri, tijekom tjedana koje smo proveli zajedno ustrajali smo i u poslu. Odabrali smo film za istraživanje i ranije se uputili u kino kako bismo dobili karte za poslijepodnevnu predstavu. Promet je uzdisao i brujao ulicom dok smo čekali, ali kao da ga nije bilo, kao da nas je okružila čarobna maglica, kao da je sve oko nas nestalo, a mi smo se našli na našem planetu.Nisam primijetio ženu koja nas je nedaleko našeg oblačka promatrala i čija me iznenadna odluka preplašila. Prišla je Leslie, potapšala je po ramenu i srušila naš svijet."Vi ste Leslie Parrish!"U trenu, srdačan se osmijeh koji je krasio lice moje prijateljice promijenio. Još uvijek nasmiješena, ali odjednom ukočena; povukla se u sebe, oprezno."Ispričavam se, ali gledala sam vas u Velikoj dolini i Zvjezdanim stazama i... obožavam vaše uloge i mislim da ste predivni..." Bila je iskrena i nenametljiva tako da su se zidovi u trenu istanjili."Oh-hvala!"Žena je otvorila torbicu. "Možete li ... ako vam ne predstavlja problem, možete li mi, molim vas, dati autogram za moju kćerku, Corrie? Ubila bi me kad bi saznala da sam razgovarala s vama a da nisam ..." No nije mogla pronaći papir. "Nešto ću naći..."Ponudio sam joj svoj blok. Leslie gaje prihvatila. "Izvolite", rekla je ženi, a meni: "Hvala vam, gospodine."Napisala je posvetu Corrie i potpisala se, otrgnula list papira i predala ga ženi."Glumili ste Daisy Mae u Li 7 Abner, zar ne?" rekla je žena kao daje Leslie zaboravila na to. "I uMandžurskom kandidatu. Oduševio me taj film."

"Još uvijek se sjećate, nakon toliko vremena? Tako lijepo od vas"Hvala vam. Corrie će biti presretna!""Zagrlite je u moje ime."Nakon stoje žena otišla, zavladala je kratka tišina."Da nisi ništa rekao", Leslie je zarežala."Dirljivo!" rekao sam. "Zaista, ne šalim se."Raznježila se. "Bila je topla i iskrena. Ljudima koji mi kažu: Vi ste? Znam vas odnekud ... kažem ne i pokušam ih se riješiti. 'Ne, znam vas, znam da ste poznati, što radite?' Žele napraviti popis tvojih zasluga ..." Odmahnula je glavom. "Što radite? Ne postoji način da se čovjek na lijep način odnosi prema bezosjećajnim ljudima. Slažeš li se?""Zanimljivo, ja nemam takvih problema.""Ne, wookie. Hoćeš reći da ti se niti jedan jedini grubijan nije pokušao uvući u život?""Ne osobno. Piscima, bezosjećajni, hladni i proračunati ljudi šalju pismene zahtjeve i svoje priče. Samo jedan posto pisama koje primam su takva, čak ni toliko. Ostatak me pošte zabavlja."Prezirao sam brzinu kojom je red napredovao. Za manje od sat vremena morali smo prestati pričati o svojim iskustvima i zbog posla ući u kino, sjesti i gledati film. Toliko toga mogu naučiti od nje, pomislio sam dok sam je držao za ruku u mraku i ramenom je dodirivao i tako izražavao čak i više od onoga što sam riječima mogao iskazati! A k tome, sada smo proživljavali i svu divlju čulnost seksa, zajedno, i mijenjali se, usavršavali.Ova se žena ne može mjeriti niti s jednom drugom koja je prošla kroz moj život, zaključio sam pogledavši je u mraku. Evo žene, jedine žene od svih žena koje znam, s kojom neće biti nikakvih pitanja, sumnji u vezu koja će nas zadržati zajedno do kraja života.Zar to nije čudno, kako nakon osjećaja sigurnosti uvijek slijedi oluja?

Eno ga jezero, Florida je blistala ispod mojih prozora. Hidroavioni poput zaigranih vodenih leptira sunčevih boja klizili su vodom i zrakom. Sve je isto, pomislio sam dok sam odlagao prtljagu na kauč.

Kretnja koju sam krajičkom oka spazio i poskočio sam. Ugledao sam ga na pragu, ja, ali drukčiji, ja kojeg sam zaboravio: naoružan, u oklopu, zaštićen, i u trenutku sam osjetio gađenje. Kao da sam se vratio kući iz šetnje poljanama, s tratinčicama u kosi, praznim džepovima u kojima sam ponio komadiće jabuke i kocke šećera za jelene, i susreo se s ratnikom u punoj ratnoj spremi koji me čekao u kući."Zakasnio si sedam tjedana!" rekao je. "Nisi mi rekao gdje si bio. Povrijedit će te ono što ti moram reći, a mogao sam te poštedjeti boli. Richarde, previše si vremena proveo s Leslie Parrish. Jesi li zaboravio sve ono što si naučio? Zar ne vidiš opasnost koja vreba? Ta žena predstavlja opasnost za tvoj način života!" Čeličnim lancima ukrašen plašt se pomaknuo. Oklop je zaškripio."Ali predivna je", rekao sam i odmah postao svjestan da će mu promaći značenje mojih riječi, da će me podsjetiti da sam u životu sreo mnoštvo predivnih žena.Tišina. Škripanje. "Gdje ti je štit? Izgubio si ga, pretpostavljam. Sreća da si se uspio vratiti živ!""Zapričali smo se ...""Budalo. Misliš li da oklope nosimo iz puke zabave?" Mrko me pogledao iz kacige. Prst u oklopu je pronašao udubljenja i počeo lupkati. "Svaki je ožiljak djelo neke žene. Brak te zamalo uništio, ni sam ne znaš jtaitviiii si cuuuin uspio poojeci, i aa nisi nosio OK-lop, najmanje bi se još desetak puta razbio nakon što bi prijateljstvo preraslo u obvezu i onda u teret. Jedno čudo si zaslužio. Ali na deset ne možeš računati.""Nosio sam oklop", zarežao sam. "Ali ti od mene tražiš ... da cijelo vrijeme? U svakom trenutku? Moraju postojati trenuci i za cvijeće. A Leslie je posebna.""Leslie je bila posebna. Svaka je žena posebna na jedan dan, Richarde. Ali osobitost se pretvara u svakodnevnicu, zatim se javlja dosada, poštovanje nestaje, sloboda se gubi. Nakon što izgubiš slobodu, što ti preostaje?"Lik je bio masivan, ali brži od mačke u boju, beskrajno snažan."Sagradio si mene da bih ti bio najbolji prijatelj, Richarde. Nisi me stvorio kako bih bio lijep, ili nasmijan i zabavan, ili topao i

prilagodljiv. Stvorio si me kako bih te štitio od veza koje s vremenom postaju ružne; stvorio si me kako bi osigurao opstanak svoje slobodoljubive duše. Spasit ću te, ali samo ako to zatražiš od mene. Znaš li bilo koji sretan brak? Jedan? Od svih muškaraca koje znaš, postoji li jedan kojemu ne bi bilo bolje da se odmah razvede i osloni se samo na prijateljstva?"Morao sam priznati. "Niti jedan.""Tajna je moje snage", rekao je, "to što ne lažem. Sve dok me možeš nadjačati i razuvjeriti, pobiti fiktivne činjenice, bit ću s tobom i vodit ću te i štititi. Leslie je lijepa danas. Druge su ti žene bile lijepe jučer. Svaka bi te od njih uništila u braku. Postoji tvoja savršena žena, ali ona obitava u nekoliko različitih tijela ...""Znam. Znam.""Znaš. A kad sretneš ženu koja će ti moći pružiti više od tvoje savršene žene s nekoliko tijela, ja ću nestati."Nije mi se svidio, nije mi odgovaralo ono stoje rekao, ali bio je u pravu. Spasio me napada koji bi me odveli u smrt, koji bi ubili mene ovakvog kakav sam sada. Nije mi se dopadala njegova arogancija, ali arogancija je posljedica samouvjerenosti. Osjećao sam hladnoću dok sam s njim stajao u istoj sobi, ali nisam ga mogao zamoliti da smekša zato što bi tako nešto u meni ponovo otvorilo ranu nastalu otkrićem da ova žena ili ona ipak nije ljubav mog života.Otkad znam za sebe, slobodu poistovjećujem sa srećom. Malo zaštite, to je neznatna cijena za sreću.Naravno, pomislio sam, Leslie također ima svoje čelično ja koje ju štiti... puno ju je više muškaraca planiralo uloviti i oženiti nego žena mene. Daje živjela bez zaštitnog oklopa, danas bi bila udana, i ne bi upoznala božanstvenu ljubav koju smo pronašli. I njezina je sreća zasnovana na slobodi.Kako smo oboje mrgodno gledali ljude koji su nam prilazili u potrazi za izvanbračnim vezama! Živi ono što vjeruješ, bez obzira nz sve - ako vjeruješ u brak, živi gado kraja. Ako ne vjer^esTodmarT se razvedi.Jesam IT se i ja planirao oženiti s Leslie budući da sam joj toliko svoje slobode poklanjao?

"Oprosti", rekao sam svom prijatelju u oklopu. "Više nikada neću zaboraviti."Uputio mi je dug, mračan pogled prije nego je otišao.Sat sam vremena odgovarao na poštu i pisao članak za časopis za koji nisam imao određen rok. Zatim, nemiran, sišao sam stepenicama u hangar.Veliki, prazni prostor ograđen zidovima opsjela je slutnja poput nevidljivog vela koja je govorila da nešto nije kako treba ... toliko svijetla izmaglica da se gotovo ništa nije moglo vidjeti.Mali je mlažnjak BD-5 žudio za letom, želio je otpuhati paučinu koja se skupila na kontrolnoj ploči.I mene je prekrila paučina, pomislio sam. Zanemarivanje vještine upravljanja bilo kojim avionom nije preporučljivo. Nije preporučljivo dugo vremena izostati s letenja. Beba mlažnjak je bila zahtjevna, jedini avion kojim sam upravljao, a kod kojeg je bilo opasnije uzletjeti, nego sletjeti.Četiri metra od nosa do repa, izgurao sam ga iz hangara poput kolica za prodaju hot-doga bez suncobrana. Djelovao je beživotno. Ne baš beživotno, pomislio sam, već smrknuto. I ja bih bio mrk da su me ostavili samog nekoliko tjedana i da mi je opremu za slijetanje prekrila paučina.Zaštitno sam platno uklonio, provjerio gorivo, izvršio inspekciju prije leta. Krila je pokrivala prašina.Trebao bih zaposliti nekog da održava avione, pomislio sam, da ih pere, i zatim sam zgađen frknuo. Kakva sam to lijena luda postao - zaposliti nekoga da pere avione!

Nekoć sam bio blizak s avionom, a sada posjedujem limeni harem; ja sam šeik koji ih povremeno posjećuje. Twin Cessna, Widgeon, Mevers, Moth, Rapide, hidroavion Lake, Pitts Special... prošlo je više od mjesec dana otkad sam ih posljednji put vinuo u visine. Jedino je T-33 imao ispunjen dnevnik leta; on me doveo iz Californije.Pažljivo, Richarde, pomislio sam. Udaljiti se od aviona kojima letiš i nije najbolji recept za dug život.Uskočio sam u kabinu bebe mlažnjaka i zagledao se u tablu s instrumentima, u stranca.

Nekoć sam svaki dan provodio s Fleetom, naglavce ulazio u kabinu kako bih pokupio sijeno s poda, rukave sam prljao uljem dok sam čistio motor i namještao ventile, stezao zasune cilindara. Danas, bliskost koju osjećam sa svojim avionima nije veća od one koju osjećam prema svojim mnogobrojnim ženama.Što bi Leslie rekla na sve ovo, ona koja poštuje i cijeni sve, baš sve? Zar nas dvoje nismo bliski, ona i ja? Daje barem ovdje."Od elise!" iz navike sam viknuo i pritisnuo prekidač za start.Mehanizam za paljenje je eksplodirao TSIK! TSIK! TSIK! i, konačno, povukao ostatak mlaznog goriva u izgaračima. Temperatura ispušne cijevi je polako rasla, broj okretaja motora zakolutao se na malenom brojčaniku.Toliko toga u našim životima prerasta u naviku. Kad jednom upoznamo avion, naše ruke i oči znaju kako da ga probudimo bez obzira na to što je um potisnuo to znanje. Da je netko sa mnom stajao u kabini i upitao me kako se pali motor, ne bih mu mogao objasniti... tek nakon što sam rukama završio s paljenjem, mogao sam objasniti.Jedak miris sagorijevanja mlaznog goriva prodirao je u kabinu ... sjećanja na tisuće drugih letova prodirala su s njim. Stalnost. Ovaj je dan dio života koji sam proveo uglavnom leteći.Znaš koje je drugo značenje letenja, Richarde? Bijeg. Od čega bježim i što otkrivam, ovih dana?Rulao sam prema pisti i zamijetio nekoliko automobila koji su se zaustavili ispred ograde aerodroma i promatrali me. Nisu imali što za vidjeti. Mlažnjak je bio toliko malen da je bez dimnog sustava za predstave u zraku bio jedva primjetljiv prije nego je stigao do drugog kraja piste.

Richarde, tetoši je. Ubrzaj do 85 čvorova, zatim podigni kotač na nosu nekoliko centimetara od zemlje i prepusti avionu da ostalo učini sam. Prisili ga na uzlijetanje i mrtav si.Usmjeren prema bijeloj crti duž središnjeg dijela piste, kabine zatvorene i osigurane, stroj je punom brzinom krenuo prema naprijed. Mlažnjak je svojim malenim motorom povećavao brzinu ne brže od indijanskog stočnog vozila. Na pola je piste

sve više napredovao, ali još uvijek tek napola budan ... 60 čvorova je bilo premalo za uzlijetanje. Trebalo nam je dosta vremena, no ipak smo se uspjeli popeti na 85 čvorova, raširenih ruku i s pistom iza leda.Kotači gore.Grane prekrivene mahovinom iskrile su tri metra ispod nas. Brzina do 100 čvorova, 120, 150 i konačno se motor razbudio, a ja sam se počeo polagano opuštati u kabini. Na brzini od 180 čvorova beba avion će raditi što god mi padne na pamet. Sve što sam trebao bilo je prazno nebo i brzina i bio sam presretan.Bože, koliko mi letenje znači! Predstavljalo je sve što sam volio. Letenje je samo naizgled magija, no zapravo je škola, vježba, vještina, bliskost s voljenom. Principi koje treba otkriti, pravila koja treba poštivati, discipline koje vode, neobično kako bilo, u slobodu. Toliko je nalik na glazbu, letenje! Leslie bi ga odmah zavoljela.Daleko od zračnih putova prema sjeveru linija kumulusa protezala se prema munjevitim olujama. Deset minuta i klizili smo njihovim glatkim kupolama, stigli do kraja, skočili u rijetki zrak i bacili se prema tri kilometra nižoj divljini.Kad sam bio mali, sakrio bih se u paprati i promatrao oblake, promatrao bih sebe, drukčijeg, uspravnog, visoko na nebu, na rubu bijele pahulje slične ovoj, sa zastavom u ruci s kojom sam mahao dječaku u travi i vikao: BOG, DICK1E!, ali nije me mogao čuti zbog visine. Suze u očima, tako je želio, barem na tren, živjeti na oblaku.Mlažnjak se okrenuo poslušavši naredbu, počeo se penjati, zatim je ispalio prema vrhu oblaka i skočio, Austrijanac koji skače sa skijaške skakaonice. Prvo smo krilima zaronili u gustu izmaglicu, zatim se okrenuli prema gore i zarolali se. Naravno, iza nas je nestajala kovrčava bijela zastavica koja je označavala skok. Bog, Dick-ie! pomislio sam, glasnije od vriska. Bog, Dickie! u drugu vremensku dimenziju dječaku na zemlji prije trideset godina. Sačuvaj strast koju osjećaš prema nebu, mali, i obećavam ti: ono što voliš pronaći će način da te podigne sa zemlje, visoko u radosne i strašne odgovore na svako pitanje koje postaviš.

Raketa, bili smo raketa, a oblačni su se krajolici mijenjali brzo.Je li me čuo?Da li se sjećam da sam onda čuo obećanje koje sam maloprije dao dječaku u travi iz neke druge godine? Možda. Riječi ne, ali bio sam sto posto siguran da ću jednog dana letjeti.Usporavali smo, kotrljali se naglavce, padali, dugo-dugo. Kakva misao! Što da smo mogli međusobno razgovarati, iz jednog vremena u drugo, Richard iz sadašnjosti sada ohrabruje Dickieja iz prošlosti, dira ga, ali ne riječima, već dubokim i skrivenim sjećanjima na pustolovine koje su ga očekivale. Poput telepatskog radija, odašiljati želje, slušati intuiciju.Toliko bismo toga mogli naučiti kada bismo uspjeli provesti barem jedan sat, dvadeset minuta sa samim sobom iz budućnosti! Koliko bismo toga mogli reći sebi kakvi smo bili!Polagano, sasvim polako i nježno, s gotovo nezamjetnim dodirom prsta na palicu, mali se avion izvukao iz pada. Kad se kreće gornjom graničnom brzinom pilot ne izvodi nenadane manevre s avionom, osim ako se letjelica već nije pretvorila u oblak odvojenih dijelova koji se u sredini leta raspršuju poput vatrometa i nestaju tu i tamo po močvarama.Niži su oblaci fijukali pokraj nas poput naleta miroljubivih protuavionskih raketa; osamljena je cestica bljesnula pod nama i nestala.Kakav bi to bio eksperiment! Pozdraviti svakog Richarda koji je prije mene poletio u budućnost i pronaći način da poslušam što mi govore! Svi drugi Richardi imaju drukčije budućnosti, oni koji su putem donosili drukčije odluke, koji su skrenuli lijevo na raskrižjima na kojima sam ja pošao desno, što bi mi oni mogli ispričati? Jesu li njihovi životi bolji ili ne? Što bi promijenili znajući ono što sada znaju? A sve je to ništa u usporedbi sa svim Richardima iz drugih života, u dalekim budućnostima i prošlostima Sadašnjosti. Ako svi živimo Sada, zašto onda ne možemo komunicirati?Do trenutka kad smo ponovo ugledali aerodrom, beba avion mi je oprostio sve grijehe, zaboravio je da sam ga zapostavljao i ponovo smo uživali u našem prijateljstvu. Ja sebi nisam mogao s lakoćom oprostiti, ali tako je to uvijek bilo.

Usporili smo i pripremili se za slijetanje. Izvodili smo iste kretnje koje sam vidio onoga dana kad sam sišao s autobusa i otputio se prema aerodromu. Možda ću ga vidjeti, vidjet ću ga kako korača s vrećom za spavanje pod rukom i saznanjem da je milijunaš? Što bih mu trebao reći? Oh, Bože, što mu imam za reći?Slijetanje je bilo lako, baš kao što je uzlijetanje bilo složeno. BD-5 se spremio za dodir sa zemljom, minijaturnim ju je kotačima dodirnuo, kotrljao se i na kraju rulao prema posljednjem izlazu. Zatim se okrenuo i u trenutku smo se našli u hangaru, motor je bio isključen, turbina se sve sporije okretala i na kraju stala.Potapšao sam krov i zahvalio mu se na letu, bio je to običaj svakog pilota koji je letio duže nego stoje zaslužio.Drugi su nas avioni sa zavišću promatrali. I oni su željeli letjeti; morali su letjeti. Widgeon, jadni Widgeon, iz kape desnog motora kapalo mu je ulje. Mrlja se osušila zato stoje toliko dugo mirovao.Mogu li saznati budućnosti aviona, kao što pokušavam otkriti svoju? Da sam vježbao i da sam onda znao njegovu budućnost, sada ne bih bio tužan. Postao bi avionska televizijska zvijezda, otvarao bih svaku epizodu divljački popularne TV serije, letio bi na predivne otoke, slijetao na vodi, rulao na doku sjajan i lijep, ne bi mu kapalo ulje. A takvu budućnost ne bi mogao imati bez sadašnjosti koju je sada živio, prašnjav u mome hangaru nakon što je sa mnom preletio stotinjak sati.Dakle, postoji li budućnost za mene koja se ne bi mogla dogoditi bez slobodne i samotne sadašnjosti koju živim?Stepenicama sam se popeo u kuću, pripremio se na mogućnost susreta sa svojim drugim aspektima, prošlim Richardima i Richar-dima koji ću tek biti, svim svojima ja iz drugih života, s drugih planeta, drugih hipnotičkih vremenskih i prostornih dimenzija.Da li bilo koji od njih traži svoju princezu? Je li ju itko uspio pronaći?Intuicija - budućnost/prošlost vječiti ja - šaptom mije u tom trenutku na stepenicama odgovorio:

Da.

Otvorio sam ormarić, izvadio limenku juhe i rezance. Isplanirao sam brz i ukusan ručak na talijanski način. Dobro, možda se i nije radilo o pravom talijanskom specijalitetu, ali jelo je bilo toplo i hranjivo baš kao i razgovor koji sam sam sa sobom morao obaviti.Pogledaj ovaj trenutak, Richarde. Ovo što vidiš jest život koji si oduvijek želio?Užasno je usamljen, pomislio sam, nalio juhu u lončić i sve zajedno stavio na štednjak istovremeno smetnuvši s uma da ga pritom trebam upaliti. Nedostaje mi Leslie.Čuo sam škripu oklopa i uzdahnuo.Ne brini, pomislio sam, nemoj ni pokušavati; znam što ćeš reći, znam te vrlo dobro, ne mogu se suprotstaviti tvojoj logici. Zajedništvo je jednolično i dosadno samoubojstvo. Ne nedostaje mi Leslie, pretpostavljam. Nedostaje mi ono što mi u ovom trenutku predstavlja u životu.Ratnik je otišao.Zatim je misao sjela na svoje mjesto, umirujuća ideja: Nasuprot samoći, Richarde, ne nalazi se zajedništvo, već bliskost.Oslobođena je riječ odlebdjela, srebrni balon se oslobodio poda ili mračnog mora.To!Mi nedostaje!Moja je savršena žena utjelovljena u više tijela topla kao led u zamrzivaču. Razgovara sa mnom, ali ne mari; ona je seks bez ljubavi; ona je prijateljstvo bez obveza.I baš kao što ne može povrijediti ili biti povrijeđena, nije sposobna voljeti ili biti voljena. Nije sposobna zabliskost. A bliskost bi... ona bi mi mogla biti jednako važna kao i sloboda? Jesam li zato sedam tjedana proveo s Leslie, a prije toga su mi tri dana bila posve dovoljna sa svim drugim ženama?Ostavio sam nepodgrijanu juhu na štednjaku, pronašao stolicu i sjeo koljena podignuvši do brade i zagledavši se kroz prozor u jezero. Kumulus je sada bio pun kumulonimbus koji je zaklanjao sunce. Florida ljeti, sat možete namještati prema

olujama. Dvadeset minuta kasnije buljio sam u zid koji su gradile kišne kapi i ne primjećujući ga.

Danas sam nekako uspio razgovarati s Dickom; otišao sam toliko daleko u prošlost; nekako sam mu prenio poruku. Ali kako da stupim u vezu sa budućim Richardom? Što on zna o bliskosti? Je li spoznao ljubav?/- Sigurno, naša druga jastva, ona nam jednostavno moraju biti bliži \prijatelji od bilo koga ... tko nam može biti bliži od nas samih u "\drugim tijelima, nas samih u drugim duhovnim obličjima? Ako se /svi mi okrećemo na unutarnjem zlatnom koncu, koja nas nit vodi (jedne k drugima?\^ Sve sam se više gubio, polagano sam se utapao u stolici i istovremeno se uzdizao iznad nje. Kakav neobičan osjećaj, pomislio sam. Ne opiri se, ne razmišljaj. Prepusti se, neka te odvede kuda god želi. Mogao bi ti pomoći, da sretneš ...Sišavši s mosta tihog, srebrnog svjetla našao sam se u golemoj areni u kojoj su se prazna sjedala protezala u krug i u vis, prazni prolazi poput sunčevih zraka širili su se iz središta. Ne na bini, već u blizini, sjedio je osamljeni lik, bradu je naslonio na koljena. Mora da sam nečim otkrio svoje prisustvo zato što je podigao pogled, nasmijao se, mahnuo mi i pozdravio me."Ne da si točan, " rekao je, "već si poranio. "Lice mu nisam mogao jasno vidjeti, ali bio je otprilike moje visine, odjeven u nešto stoje nalikovalo na odijelo za snježno vozilo, crni, jednodjelni, najlonski kombinezon, žuta i narančasta pruga na grudima i duž rukava. Patentni zatvarači na džepovima, patentni zatvarači na čizmama. Sve mije bilo poznato."Ali", odgovorio sam mu pokušavajući ostati smiren, "čini mi se da predstava nije ni pred početkom. Kakvo je ovo mjesto? "Nasmijao se. "Predstava je počela. Upravo su uvučeni kotači. Hoćeš li poći sa mnom? ""Hoću ", odgovorio sam.Na travnjaku, u parku izvan arene, nalazio se paučast mali avion najviše sto kilograma težak pod uvjetom da je pun kamenja. Imao je visoko krilo pokriveno narančastim i žutim

najlonom, visoki sjajni vertikalni stabilizatori na rubu svakog krila, palicu za uzlijetanje uzdignutu na aluminijske cijevi ispred sjedala jednakih boja kao i stabilizatori, mali pokretni motor u njemu. Vidio sam mnoge avione, ali niti jedan nije nalikovao ovome.Kombinezon koji je imao na sebi nije bio odijelo za snježno vozilo, već letačka, u skladu s avionom."Lijevo sjedalo, ako želiš. " Baš ljubazno, čini se da ima povjerenja u mene kad mi je ponudio pilotsko mjesto!"Desno će biti posve u redu ", rekao sam i smjestio se u putničko sjedalo. Udobno sam se smjestio s obzirom da je cijeli avion bio mali."Kako želiš. Možeš upravljati s oba sjedala. Standardne kontrole, ali kao što vidiš nema pedala za vertikalne stabilizatore. Sve je u palici. Osjetljivi mehanizam za uzlijetanje; ova palica. Zamisli daje osjetljiv poput cikličke palice u helikopteru i...Viknuo je 'Od elise!', uhvatio ručku iznad glave, povukao jedanput i motor se upalio, tih poput sušila za kosu. Okrenuo se prema meni: "Spreman?""Kreči", odgovorio sam.Pritisnuo je gas manji nego u bebi mlažnjaku, i, ne glasnije od povjetarca, motor se pokrenuo. Nakon petnaest se metara vinuo u zrak, nagnuo prema natrag i uspinjao se poput golemog stroja za penjanje uzbrdo.Zemlja se udaljavala, široki zeleni pod se udaljavao od nas, padao je brzinom od tristo metara u minuti. Palicu je gurnuo prema naprijed, smanjio gas sve dok ventilator nije počeo tiho vitlati na vjetru iza nas. Pustio je kontrole i pokazao mi da mogu upravljati ako želim. "Tvoja je.""Hvala. "Osjećao sam se kao da upravljam padobranom, samo što nismo padali. Kretali smo se možda brzinom od kojih pedesetak kilometara na sat, sudeći prema vjetru, u maloj igrački od letjelice koja je više nalikovala na vrtnu stolicu na rasklapanje koja se može kupiti za samo osam dolara, nego na avion. Bez zidova ili poda, letačka je kabina bila tako otvorena da su

dvokrilci djelovali poput zapečaćenih grobnica u usporedbi s njom. Okrenuo sam avion i počeo se penjati. Bio je osjetljiv baš kao što me upozorio."Možemo li ugasiti motor? Možemo li upravljati ovom letjelicom kao da je jedrilica?""Naravno. " Pritisnuo je prekidač na gasu i motor se zaustavio. Nečujno smo jedrili kroz nešto stoje morao biti zrak u uzgonu ... nismo gubili visinu."Kakav savršen mali avion! Ovo je predivno! Kako da sebi nabavim jednog?"Pogledao me zbunjeno. "Zar još uvijek ne znaš, Richarde? "

Danas sam nekako uspio razgovarati s Dickom; otišao sam toliko daleko u prošlost; nekako sam mu prenio poruku. Ali kako da stupim u vezu sa budućim Richardom? Što on zna o bliskosti? Je li spoznao ljubav?Sigurno, naša druga jastva, ona nam jednostavno moraju biti bliži prijatelji od bilo koga ... tko nam može biti bliži od nas samih u drugim tijelima, nas samih u drugim duhovnim obličjima? Ako se svi mi okrećemo na unutarnjem zlatnom koncu, koja nas nit vodi jedne k drugima? Sve sam se više gubio, polagano sam se utapao u stolici i istovremeno se uzdizao iznad nje. Kakav neobičan osjećaj, pomislio sam. Ne opiri se, ne razmišljaj. Prepusti se, neka te odvede kuda god želi. Mogao bi ti pomoći, da sretneš ...Sišavši s mosta tihog, srebrnog svjetla našao sam se u golemoj areni u kojoj su se prazna sjedala protezala u krug i u vis, prazni prolazi poput sunčevih zraka širili su se iz središta. Ne na bini, već u blizini, sjedio je osamljeni lik, bradu je naslonio na koljena. Mora da sam nečim otkrio svoje prisustvo zato što je podigao pogled, nasmijao se, mahnuo mi i pozdravio me."Ne da si točan," rekao je, "već si poranio."Lice mu nisam mogao jasno vidjeti, ali bio je otprilike moje visine, odjeven u nešto stoje nalikovalo na odijelo za snježno vozilo, crni, jednodjelni, najlonski kombinezon, žuta i narančasta pruga na grudima i duž rukava. Patentni zatvarači

na džepovima, patentni zatvarači na čizmama. Sve mije bilo poznato."Ali", odgovorio sam mu pokušavajući ostati smiren, "čini mi se da predstava nije ni pred početkom. Kakvo je ovo mjesto? "Nasmijao se. "Predstava je počela. Upravo su uvučeni kotači. Hoćeš li poći sa mnom? ""Hoću ", odgovorio sam.Na travnjaku, u parku izvan arene, nalazio se paučast mali avion najviše sto kilograma težak pod uvjetom da je pun kamenja. Imao je visoko krilo pokriveno narančastim i žutim najlonom, visoki sjajni vertikalni stabilizatori na rubu svakog krila, palicu za uzlijetanje uzdignutu na aluminijske cijevi ispred sjedala jednakih boja kao i stabilizatori, mali pokretni motor u njemu. Vidio sam mnoge avione, ali niti jedan nije nalikovao ovome.Kombinezon koji je imao na sebi nije bio odijelo za snježno vozilo, već letačka, u skladu s avionom."Lijevo sjedalo, ako želiš. " Baš ljubazno, čini se da ima povjerenja u mene kad mi je ponudio pilotsko mjesto!"Desno će biti posve u redu ", rekao sam i smjestio se u putničko sjedalo. Udobno sam se smjestio s obzirom daje cijeli avion bio mali."Kako želiš. Možeš upravljati s oba sjedala. Standardne kontrole, ali kao što vidiš nema pedala za vertikalne stabilizatore. Sve je u palici. Osjetljivi mehanizam za uzlijetanje; ova palica. Zamisli daje osjetljiv poput cikličke palice u helikopteru i...Viknuo je 'Od elise!', uhvatio ručku iznad glave, povukao jedanput i motor se upalio, tih poput sušila za kosu. Okrenuo se prema meni: "Spreman?""Kreči", odgovorio sam.Pritisnuo je gas manji nego u bebi mlažnjaku, i, ne glasnije od povjetarca, motor se pokrenuo. Nakon petnaest se metara vinuo u zrak, nagnuo prema natrag i uspinjao se poput golemog stroja za penjanje uzbrdo.Zemlja se udaljavala, široki zeleni pod se udaljavao od nas, padao je brzinom od tristo metara u minuti. Palicu je gurnuo

prema naprijed, smanjio gas sve dok ventilator nije počeo tiho vitlati na vjetru iza nas. Pustio je kontrole i pokazao mi da mogu upravljati ako želim. "Tvoja je.""Hvala. "Osjećao sam se kao da upravljam padobranom, samo što nismo padali. Kretali smo se možda brzinom od kojih pedesetak kilometara na sat, sudeći prema vjetru, u maloj igrački od letjelice koja je više nalikovala na vrtnu stolicu na rasklapanje koja se može kupiti za samo osam dolara, nego na avion. Bez zidova ili poda, letačka je kabina bila tako otvorena da su dvokrilci djelovali poput zapečaćenih grobnica u usporedbi s njom. Okrenuo sam avion i počeo se penjati. Bio je osjetljiv baš kao što me upozorio."Možemo li ugasiti motor? Možemo li upravljati ovom letjelicom kao da je jedrilica? ""Naravno. " Pritisnuo je prekidač na gasu i motor se zaustavio. Nečujno smo jedrili kroz nešto što je morao biti zrak u uzgonu ... nismo gubili visinu."Kakav savršen mali avion! Ovojepredivno! Kako da sebi nabavim jednog?"Pogledao me zbunjeno. "Zar još uvijek ne znaš, Richarde? ""Ne. ""Znaš li tko sam?""Mislim da da. " Spopao me strah."Samo zabave radi", rekao je, "prohodaj kroz zid između onoga što znaš i onoga što se usuđuješ reći. Učini to, i reci mi čiji je ovo avion i s kime letiš. "Palicu sam okrenuo udesno i avion se nježno nakosio, okrenuo se prema kumulusu na vrhu njegovog ishodišta. Bilo mi je to u prirodi, da tražim da me nešto podigne bez obzira na činjenicu da stroj nije gubio visinu."Kada bih morao pogađati, rekao bih da je ovo moj avion iz budućnosti, a da si ti momak koji ću postati. " Nisam ga se usudio pogledati."Nije loše", rekao je. "I ja bih pretpostavio isto. ""Pretpostavio bi? Zar ne znaš? "

"Postaje složeno ako pretjerano time razbijaš glavu. Ja sam jedna od tvojih budućnosti, a ti jedna od mojih prošlosti. Mislim da si ti Richard Bach koji proživljava razdoblje s novcem, jesam li u pravu? Novi, proslavljeni pisac? Devet aviona, zar ne, i savršen dizajn savršene žene? Do smrti si joj vjeran, a ipak te ostavlja hladnog? "Dodirnuli smo uzgon toplinskog izvora desnim krilom i nježno se naslonili na nj.Nemoj je tako snažno pritiskati", rekao je. "Ionako ima jako mali radijus okretanja, samo mali nagib će te zadržati u uzgonu. "U redu. " Ova prekrasna igračka od aviona će biti moja! J ja ću biti on. Što li sve zna?"Slušaj", rekao sam, "imam nekoliko pitanja. Koliko si daleka moja budućnost? Dvadeset godina? ""Više pet. No čini se kao da se radi o pedeset godina velikom jazu. Mogao bih ti uštedjeti četrdeset i devet uzaludno potrošenih godina samo kada bi me poslušao. Tu leži glavna razlika između mene i tebe. Ja imam odgovore koje tražiš, ali nema izgleda da ihposlušaš sve dok te ne pregazi velika parnjača koju nazivamo iskustvo. "Rastužio sam se. "Misliš li da se bojim onoga što bi mi mogao reći, siguran si da te neću čuti? ""Hoćeš li? ""Kome mogu više vjerovati nego tebi? " upitao sam. "Naravno da ću te poslušati. ""Saslušat ćeš me, to i sam znam; ali nećeš djelovati u skladu s odgovorima. Sada smo se sreli zato što smo obojica znatiželjni, ali sumnjam da ćeš mi dozvoliti da ti pomognem. ""Hoću!""Nećeš ", rekao je. "To ti je kao i ovaj avion. U tvom vremenu nema imena, još uvijek nije izmišljen. Ali kad ga izmisle, nazvat će ga ultralaganom letjelicom i revolucionarizirat će sportsku avijaciju. Ali ti ga nećeš kupiti gotovog, Richarde, ili unajmiti nekoga da ga sagradi za tebe. Sam ćeš ga sastaviti: dio po dio, Korak prvi, Korak drugi, Korak treći. Isto je tako i s tvojim odgovorima, istovjetno. Ne možeš ih kupiti gotove, nećeš ih

uzeti čak i ako ih besplatno dobiješ, ako ti ih kažem, riječ po riječ, sve. "Znao sam daje u krivu. "Zaboravljaš", rekao sam, "kako brzo učim! Daj mi odgovor i promatraj što ću učiniti s njime!"Dodirnuo je palicu, dao mije znak da sam želi upravljati zmajem. Termalom smo se uzdigli tisuću metara uvis, gotovo do baze oblaka. Polja, livade, šume, brda, rijeke daleko ispod nas, žućkasto-zeleni, kotrljajući baršun. Nije bilo cesta. Tihi, meki šapat, najlaganiji vjetar oko nas dok smo jedrili prema gore.Smirenim osmijehom kockara koji blefira: "Želiš pronaći ženu svog života?""Da! Kao i uvijek, pa to znaš!""Tvoj oklop", rekao je. "Štiti te od svih žena koje bi te mogle uništiti, to je istina. Ali osim ako ga ne odbaciš, zaštitit će te i od jedine žene koju možeš voljeti, koja te može ispuniti, spasiti od obrambenog sustava kojeg si sam postavio. Postoji tvoja savršena žena. Ona je jedna, a ne raspodijeljena u više tijela. Odgovor koji tražiš jest da se odrekneš svoje slobode i neovisnosti i oženiš s Le-slie Parrish."Baš dobro da je preuzeo kontrole prije nego mije to rekao. "Kažeš ... ŠTO? "počeo sam se gušiti. "Ti... Ti mi kažeš da ... se OŽENIM? Jednostavno ne mogu ... Znaš li što mislim o braku? Zar ne znaš da na predavanjima obično govorim da odmah iza Rata i Organiziranih religija, Brak donosi najveću nesr ... misliš li da ne vjerujem u ono što govorim? Da se odreknem svoje SLOBODE!! Svoje NEOVISNOSTI? Kažeš mi daje rješenje da se OŽENIM? Jesi li... Hoću reći... ŠTO? "Nasmijao se. Meni nije bilo smiješno. Pogledao sam prema obzoru."Osjećam užasnu zavist", odgovorio sam."Ne zavidi nam ", rekla je. "Avion će biti tvoj. ""Ne zavidim tvom suprugu na avionu ", rekao sam. "Zavidim mu zbog supruge."Zacrvenjela se. "Ali ti si taj koji mrzi brak, zar ne? Brak znači 'dosadu, stagnaciju, neizbježan gubitak poštovanja 7 ""Možda ne neizbježan."

"To zvuči ohrabrujuće ", rekla je. "Misliš li da ćeš se predomisliti u vezi braka, jednog dana? ""Ako je na meni da povjerujem tvom suprugu, hoću. Ne vidim kako, osim kad te pogledam. ""Više neće biti ovakvih pogleda ", rekao je Richard iz budućnosti. "A zaboravit ćeš i ovaj susret. Sam moraš otkriti svoj put i proživjeti u dobru i zlu. "Pogledala gaje. "I dobiti ili izgubiti. "Uputio joj je osmijeh. "Sve dok nas smrt još više ne zbliži. " Svojim su me riječima zadirkivali, a ja sam ih oboje volio.Zatim mije rekla: "Naše je vrijeme isteklo. Ovo je odgovor koji ćeš zaboraviti. Ti se, ako želiš, možeš i dalje igrati avionom, ali mi se moramo vratiti u zemlju buđenja, u godinu toliko daleku od tvoje, ali istovremeno i jako blizu tvoje. Upravo pišem novu knjigu i ako budem imao sreće, čim se probudim, uzet ću olovku u ruke i ispričati ovaj san."Svoju je ruku polagano ispružio prema njenom licu, kao da je namjerava pomilovati, i zatim nestao.Žena je uzdahnula tužna stoje vrijeme tako brzo proletjela. "On je budan, a i ja ću se probuditi za koju minutu. "Napravila je lebdeći korak prema meni i, na moje iznenađenje, nježno me poljubila."Neće ti biti lako, jadni mali Richarde ", rekla je. "Niti njoj neće biti lako, mislim Leslie, odnosno meni kakva sam bila. Pred vama su teška vremena! No ne boj se! Ako tražiš čaroliju, odbaci svoj oklop. Čarolije su moćnije od čelika. "Oči poput sumraka na nebu. Znala je. toliko je znala!U sredini svog osmijeha je nestala. Ostao sam sam na livadi s ultralaganom letjelicom. Nisam ponovo letio u njoj. Stajao sam na travi i prisjećao se svega što se dogodilo, urezivao sam svaki detalj u sjećanje - njezino lice, riječi - sve dok prizor nije nestao.Kad sam se probudio, prozor je bio crn, umrljan kišnim kapima i iskrivljenom crtom kućnih svjetala na drugoj strani jezera. Protegnuo sam noge i nastavio sjediti u mraku pokušavajući se sjetiti. Pokraj stolice se nalazila olovka i bilježnica.

San o letenju. Prapovijesna leteća neman, obojeno perje, odvela me u zemlju gdje sam se susreo s najljepšom ženom koju sam vidio. Jednu je riječ rekla: "Čarolija. " Najljepše lice ...Čarolija. Bilo je još toga, znao sam, ali nisam se mogao sjetiti. Osjećaj koji me još uvijek obuzimao bila je ljubav, ljubav i još više ljubavi. Nije bila san. Žena koju sam dodirnuo je stvarna! Odjevena u sunčeve zrake. Živa žena, a ja je ne mogu pronaći!Gdje si?Obuzeli su me tuga i bijes, bacio sam bilježnicu u prozor. Odbila se, odlepršala, stranice su počele letjeti, pala na karte južne Cali-fornije za slijetanje pomoću instrumenata."Sada, gdje si? Prokletstvo, gdje si SADAT24.Nalazio sam se u Madridu kad se dogodilo. Zabavljao sam se na turneji po Španjolskoj, promociji španjolskog izdanja knjige, davao sam intervjue na tom jeziku i takvom gestom uveseljavao i osvajao televizijske voditelje i reportere. Zašto ne? Isto su tako i mene španjolski gosti u Americi osvajali, ili njemački, francuski, japanski ili ruski, oni koji su odbijali prevoditelje i sami vodili razgovor na engleskom. Sintaksa jest pomalo neobična, izbor riječi nije baš onakav kakav bi bio kod onih kojima je taj jezik materinji, ali zaista je predivno promatrati te hrabre ljude kako hodaju po ledu pokušavajući razgovarati s nama!"Događaji i ideje o kojima pišete, sefior Bach, vjerujete vi njima, rade oni za vas?" Kamera je tiho zujala iščekujući moj odgovor dok sam ja pitanje prevodio u glavi."Ne ima pisca na cijelom svijetu", rekao sam polagano, ali za mene najvećom mogućom brzinom, "koji, ona ili on, može pisati knjigu ideja u koje ona ili on ne vjeruje. Mi možemo pisati iskreno samo ako zaista vjerujemo iskreno. Ne ja sam toliko dobar u ...kako se kaže dokazivati na španjolskom? ... živjeti prema idejama kao što želim, ali sve sam više dobar svakim danom!"Jezici su golemi perjasti jastuci ugurani između naroda - ono što drugi kazuje prigušeno, nerazgovijetno i gotovo da gubi smisao, a kad mi govorimo njihovu gramatiku perje nam ulazi u usta.

Ali vrijedi. Kakav je užitak prenijeti zamisao u riječi, čak i na jezik djece, polagano, i otputiti je morima na drugom jeziku, prema čovjeku koji ga govori!U hotelu je telefon zazvonio kasno na večer i, prije nego što sam se uspio sjetiti španjolske riječi, rekao sam halo.Tihi, nježni glasić oglasio se s druge strane međunarodne veze. "Halo \vookie, ja sam.""Kakvog li krasnog iznenađenja! Baš lijepo da si me se sjetila!""Bojim se da ti donosim loše vijesti. Naime, iskrsnuli su problemi i jednostavno sam te morala nazvati.""Kakvi problemi?" Nisam mogao zamisliti probleme toliko važne koji bi natjerali Leslie da u ponoć nazove Madrid."Tvoj računovođa pokušava stupiti s tobom u vezu", rekla je. "Jesi li čuo za Poreznu upravu? Je li te itko obavijestio? Jesi li razgovarao s financijskim menadžerom?"Međunarodna je veza bila loša, pucketala je i šumila."Ne. Ništa. Što si rekla, kakva uprava? Što se događa?""Porezna uprava. Traže od tebe da im platiš milijun dolara do ponedjeljka ili će ti uzeti sve što posjeduješ!"Prijetnja je bila toliko opasna da jednostavno nije mogla biti istinita."Uzeti sve?" upitao sam zbunjeno. "Do ponedjeljka? Zašto ponedjeljka?""Poslali su ti službenu obavijest prije tri mjeseca. Financijski menadžer ti nije rekao. Kaže da ne voliš loše vijesti..."To mi je rekla toliko tužnim glasom da sam znao da se ne šali. Zašto su mi, kog' vraga, služili poslovni menadžer, financijski menadžer ... zašto sam unajmio te profesionalce? Za postupak kao što je konfiskacija svega što imam od strane Porezne uprave nisu mi bili potrebni stručnjaci. To sam i sam mogao učiniti."Mogu li ti nekako pomoći, Richarde?" upitala je."Ne znam." Zaista će biti neobično vidjeti sve te lance i lokote na avionima i kući."Učinit ću sve što kažeš", rekla je. "Mislim da bih nešto morala moći učiniti. Mislim da bih se trebala sastati s odvjetnikom.""Dobra ideja. Nazovi mog odvjetnika u Los Angeles. Provjeri razumije li se netko od njegovih ljudi u poreze. I ne brini.

Siguran sam da se radi o zabuni. Možeš li zamisliti, milijun dolara POREZA? Dogodilo se da sam izgubio milijun dolara i da zbog toga neću imati nikakvih poreznih obveza. Žica je pukla. Razgovarat ću s Poreznom upravom kad se vratim i otkrijem što se točno događa i sve će se srediti.""U redu", rekla je sumnjičavo. "Nazvat ću tvog odvjetnika i vidjeti što moramo učiniti. Požuri se, brzo se vrati kući, što prije možeš." Zvučala je napeto i preplašeno."Ovdje me očekuju još dva dana. Ne brini. Sve ćemo srediti i vidjet ću te brzo!""Ni ti ne brini", rekla je. "Sigurna sam da nešto mogu učiniti..."Kako čudno, pomislio sam i ponovo se sakrio ispod pokrivača u Madridu. Sve to tako ozbiljno shvaća! Kao daje problem njen, kao da joj je stalo!Sjetio sam se i menadžera koje sam unajmio. Ako je sve što mi je rekla istina, znači da su svi zakazali. Kladim se da ta žena ima više smisla za uspješno poslovanje u gumici za kosu, nego svi mi zajedno zavezani u čvor.Pa, čini se daje život takav - nisam kupio opravdanje za povjerenje zajedno s povjerenjem. Ili velikim plaćama ili titulama ili odgovornostima ili računima za troškove. A kad unajmljene ruke zakažu, iznenada sam shvatio, mene razapinju, a ne njih!Joj, Richarde, que tonto! Estoy un burro, estoy un burro estupi-do!Zanimljivo, zaključio sam. U Španjolskoj nisam ni dva tjedna, a već razmišljam na tom jeziku.25.Nalazila se u dosjeu pod imenom Richard, na njenom stolu, i pretpostavivši daje to zapravo moj dosje, otvorio sam ga i pročitao jeSmirujuće, sjajno plavetnilo svitanja Naglašeno danomKao i srećaPlava ... plavija ... najplavija,Bijeli uzdisaji užitakaNeizmjerna sreća,Sve dok nas sumrak Nije umotao u nježnu ružičastu boju

A mi smo se stopili uStrastvenim grimiznim oproštajima,Zemaljska duša i kozmička dušaEruptirale su od ljepote.Kad je pao mrak,Mlađakse onako nakošen nasmiješio iz tame.Ja sam mu uzvratila osmijehI pomislila:Daleko, daleko, na drugom kraju svijetaTvoje je neboIspunjeno istimZlatnim osmijehom,I nadala sam se da si i ti,Tvoje sjajne plave oči,Vidio i čuo,I tako smo se nas trojeSjedinili u našoj sreći, Svatko u svome svemiru,Zajedno, a odvojeni, Udaljenost gubi značenje.I zaspala samU svijetu Punom osmijeha.Pročitao sam je jednom, još jednom i još jednom, polako."Wookie moj mali", pozvao sam je. "Tko je napisao pjesmu s mlađakom koji se koso smiješi iz tame? U spisu na tvom stolu. Jesi lije ti napisala?"Odgovorila mi je iz dnevne sobe u kojoj se zatrpala gomilom obrazaca o ulaganjima i transakcijama, prerijama računa, rijekama otkazanih čekova; doseljenik u neprijateljskoj zemlji okružen vagonima papira.Uspjela je odgoditi zapljenu kod Porezne uprave. Sada je ubrzano proučavala činjenice kako bi se mogla pojaviti na pregovorima, dva tjedna od utorka."Što si rekao?" viknula je. "Jesam. Oh, NEMOJ JE ČITATI, MOLIM TE!""Prekasno", rekao sam dovoljno tiho da me ne čuje.Ponekad se pitamo hoćemo li ikada uspjeti upoznati našu najbliskiju prijateljicu, što misli i osjeća u srcu. I zatim

otkrijemo daje svoje najskrivenije tajne iz najdublje dubine srca povjerila papiru, jasno poput planinskog brzaka.Ponovo sam pročitao. Datum je bio dan kad sam otišao u Španjolsku i sada, dan nakon povratka, otkrio sam kako se osjećala, otkrio sam ono što nikome nije rekla, već samo papiru. Prava je pjesnikinja! Intimna na papiru, nježna, bez strahova. Pisanje me dira kad dolazi iz dubine duše; letenje također, filmovi, razgovori, dodiri koji se doimaju slučajnim, ali koji nisu takvi.Nikada nisam sreo osobu s kojom sam mogao biti djetinjast kao što sam se ponekad osjećao, luckast, mudar, seksi, toliko blizak i otvoren. Kada riječ ljubav ne bi bila toliko izokrenuta i unakažena posesivnošću i licemjerstvom, kada bi to bila riječ koja bi imala značenje koje sam želio da ima, mislim da bih bio na rubu uvjerenja da je volim.Ponovo sam pročitao njene riječi. "Pjesma je predivna, Leslie." Zvuči slabašno i milostivo. Zna li da to zaista mislim?Njen me je glas, poput srebrnog lanca, ošinuo. "Prokletstvo, Ri-charde! Zamolila sam te daje ne čitaš! To je osobno. Kad zaključim da je možeš pročitati, dat ću ti je! A sada, hoćeš li, molim te, izaći iz radne sobe i pomoći mi."Pjesma se razmrskala u mojoj glavi poput glinenog goluba pogođenog u zraku. Gromovi i munje. Tko si ti da sebi daješ za pravo vikati na mene, gospođo! NITKO me, nitko tko vikne na mene, ne vidi opet, nikad više! Ne želiš me, nemaš me! Bog... Bog... BOG ...BOG!Dvije sekunde razarajućeg bijesa, zatim žučna ljutnja usmjerena na sebe samog. Ja, koji najviše na svijetu cijenim privatnost, pročitao sam poeziju njezinog srca! Provalio sam u njene osobne spise -kako bih seja osjećao daje ona isto učinila meni? Nevjerojatno! Ne mogu vjerovati da sam se drznuo učiniti tako nešto. Ima me potpuno pravo izbaciti iz svoje kuće, odmah, i zauvijek, a ja bih samog sebe mrzio zato što bi se naša veza mogla svršiti, zato što mi je najbliskija prijateljica koju sam ikada dodirnuo ...Stegnuo sam usta, niti riječ nisam prozborio, otišao sam u dnevni boravak.

"Jako mi je žao", rekao sam. "Najdublje se ispričavam. Ovo što sam učinio je neoprostivo i nikad se više neće ponoviti. Obećavam ti." Bijes se ohladio, otopio se, a vrelina je prerasla u led. Od pjesme je ostala prašina."Zar te nije briga za ovo?" Bila je ljuta, očajna. "Odvjetnici ti ne mogu pomoći dok im ne daš nešto s čime bi mogli raditi, a ovo ... ovo je kaos! ... ovaj kaos bi trebale biti tvoje knjige!"Razvrstavala je papire, slagala gomile na jednu i na drugu stranu. "Imaš li kopije poreznih davanja? Znaš li gdje su ti potvrde o povratu poreza?"Nisam imao pojma. Ako sam iza Rata, Organiziranih religija i Braka mrzio išta, onda su to bili Računovodstveni papiri. Suočiti se s povratom poreza za mene je bilo isto kao susret s Meduzom oči u oči: trenutačna skamenjenost."Morale bi biti tu negdje", rekao sam mimo. "Potražit ću ih."Provjerila je listu koju je držala na krilu i podigla olovku. "Koliki ti je prošlogodišnji prihod?""Ne znam.""Približno. Plus-minus deset tisuća dolara.""Ne znam.""Richarde! Potrudi se! Plus-minus pedeset tisuća, sto tisuća dolara?""Iskreno, Leslie, nemam pojma!"Odložila je olovku, pogledala me kao da sam neki endem doveden iz arktičkog blata. "U milijunima dolara", rekla je polagano i razgovijetno. "Ako si zaradio manje od milijun dolara prošle godine, reci mi: 'Manje od milijun dolara.' Ako si zaradio više od jednog milijuna, reci: 'Više od milijun dolara."' Strpljivo je dovršila pitanje kao da razgovara s retardiranim djetetom."Možda više od milijun", rekao sam, "ali možda i manje, a možda i dva."Izgubila je strpljenje. "Richarde! Molim te! Ovo nije igra! Zar ne vidiš da ti pokušavam pomoći? ""ZAR NE VIDIŠ DA NE ZNAM? NEMAM POJMA KOLIKO SAM ZARADIO I NIJE ME BRIGA! UNAJMIO SAM ... UNAJMIO SAM LJUDE, KOJIMA SAM VJEROVAO, DA SE

POBRINU O SVEMU TOME, NE PODNOSIM TAJ DIO POSLA, NEMA GORE STVARI OD KNJIGOVODSTVA I FINANCIJA, OSIM TOGA, NE ZNAM NI KAKO SE TO RADI!" Cijela je situacija djelovala poput dijela scenarija. "Ne znam."Gumicom je dodirnula kut usana, pogledala me i nakon duge stanke rekla: "Pa ti zaista nemaš pojma, zar ne?""Ne." Osjećao sam zlovolju. Osjećao sam se neshvaćeno."Vjerujem ti", rekla je nježno. "Ali ne mogu vjerovati da niti u milijunima ne znaš?"Spazila je izraz na mom licu i rukom odmahnula kako bi povukla ono stoje rekla. "U redu, u redu! Ne znaš."Neko sam vrijeme kopao po kutijama mrzeći svaki pokret. Papiri, pogledaj sve te papire. Brojevi ispisani nepoznatim rukopisima, na raznolikim pisaćim strojevima, sve to bi trebalo imati nekakve veze sa mnom. Ulaganja, dionice, obveznice, porezi, bankovni računi ... "Evo poreza!" uzviknuo sam. "Cijeli porezni dosje!""Dobar dečko!" rekla je kao da sam koker španijel koji je iskopao izgubljenu narukvicu."Vau", zalajao sam. Nije se obazirala, već je počela pregledavati porezna davanja.Dok je čitala, vladao je muk, a ja sam zijevnuo ne otvorivši usta, trik koji sam naučio još u srednjoj školi na satovima engleskog jezika. Mrzim papirologiju! Zar je moguće da ću se morati gnjaviti nečim ubitačnijim od gramatike? Zašto? Nisam zanemarivao papirologiju, unajmio sam ljude da se njome bave umjesto mene! Nakon što sam ih unajmio i dobro platio, zašto sam ja prisiljen ispravljati tuđe greške, tražiti porezne obrasce; zastoje na Leslie pao teret koji je dijelilo šestero dobro plaćenih najamnika? Gdje je tu pravda? Kad netko napiše bestseler ili potpiše fantastičnu pjesmu ili odglumi u prekrasnom filmu, uz čekove i pisma obožavatelja i gomile novaca trebalo bi im odmah predati i debeli priručnik:UVOD I UPOZORENJEČestitamo Vam na uspješno obavljenom poslu (bez obzira na prirodu posla) putem kojeg ste zaradili svu tu gotovinu. Premda

Vam se čini da pripada Vama i premda ste uvjereni daje Vaša, zato što ste društvo usrećili takvim darom (bez obzira na prirodu dara), tek će jedna desetina, možda, završiti u Vašim rukama, ali samo AKO STE VJEŠT PAPIROLOG.odvjetnicima i osoblju i vladama i udruženjima i zaposlenicima koje ćete morati zaposliti kako biste mogli voditi knjige i kako biste mogli platiti poreze za te iste zaposlenike. Nije važno to što ne znate gdje da pronađete ljude koje biste zaposlili kako bi obavljali sve u Vaše ime, to što ne znate kome možete vjerovati ili to što ne znate kome sve morate platiti; bez obzira na neznanje, dužni ste ih platiti.Molimo Vas da počnete od stranice l i detaljno proučite sve do stranice 923 i upamtite svaki redak. Zatim se možete otputiti u poslovni svijet i večerati s poslovnim čovjekom i troškove večere pravdati kao troškove tvrtke, i tijekom objeda možete razgovarati o poslu, zadržati račun i napisati tko je objedovao s Vama. Ako to ne učinite, znajte da ste na samu večeru potrošili dvostruko veći iznos od onog koliko ste zapravo platili izlazak.Od sada pa nadalje, svoj život živite striktno se pridržavajući ovdje navedenih propisa i mi ćemo Vam, Vaša vlada, možda dozvoliti da još kratko postojite. U suprotnom, zaboravite nadu svi Vi koji ulazite.Čak ni informativni letak. Za svaku se osobu, koja napiše pjesmu kako bi nas razveselila, pretpostavlja daje vješt računovođa, knjigovođa, skrbnik kredita i dugova koji se plaćaju nevidljivim gradskim agencijama i državi i narodu. A ako ne zadovoljava jedan od gore navedenih uvjeta, ili nije blagoslovljena smislom za red koji je neophodan za pažljivo i bezgrješno knjigovodstvo, njena se zvijezda skida s nebeskog svoda i trpa u zatvorsku ćeliju. Tu, sav svoj talent osoba mora preusmjeriti prema spoznaji ustroja tih ćelija, te usavršavanju u toj dosadnoj birokratskoj vještini bez obzira na to što ima okus kartona; također je prisiljena duge godine proživjeti u crnom mraku prije nego što im se odobri da njihova zvijezda još jednom zablista, naravno, samo ako je, nakon dugogodišnjeg procesa ispiranja mozga, iskra još uvijek prisutna.

Toliko energije ni za što! Koliko filmova, koliko knjiga, koliko pjesama ostaje neispjevano dok svi ti sati i mjeseci i godine prolaze, poput vode u toaletu, u posjetima uredima nalik na mišje rupe koji pripadaju odvjetnicima i računovođama i savjetnicima i kon-zultantima koje plaćate u trenucima kada vam je pomoć očajnički potrebna?Smiri se, Richarde. Zaviruješ u budućnost. Ako odlučiš ostati u ovoj zemlji, posebna pozornost usredotočena na novac i knjigovodstvo koje ti se steže oko vrata. Pobuni se, bori se i ugušit ćeš se. S druge strane, ako sve mirno prihvatiš nastaviš koračati polagano, složiš se sa svakim uredom i referentom, nasmiješiš se ovlaš ... učini to i dozvolit će ti da dišeš, a da se pritom sam ne ugušiš lancem koji su ti vezali.Ali moja sloboda! pobunio sam se. Jaak! Ghhhhr! Jaak, okovratnik je nemilosrdan!Moja je sloboda trenutačno izbor između odluke da pobjegnem u neku drugu državu ili pažljivo i polagano spasim ostatke svog carstva. Richard iz prošlosti je donio neke nepromišljene odluke i napravio glupe pogreške za koje će Richard iz sadašnjosti morati platiti.Promatrao sam Leslie koja je proučavala porezni dosje i za odvjetnike ispisivala stranice i stranice bilježaka.Richard iz sadašnjosti, pomislio sam, ne radi ništa, baš ništa! Leslie iz sadašnjosti radi a da sama nema nikakve veze s raspadom sustava. Leslie nije letjela u skupim avionima; ona čak nije imala priliku spasiti carstvo od katastrofe. Leslie skuplja komadiće. Pokušava ih ponovo sastaviti. Kakva nagrada, samo zato stoje odlučila biti prijateljica Richarda Bacha!I onda se on razljuti, pobjesni na nju zato što je podigla glas na njega nakon što je bez dozvole pročitao poeziju iz dubine njezine duše!Richarde, pomislio sam, je li ti ikada palo napamet da si prokleti, ništavni kučkin sin? Po prvi sam put u životu razmišljao o toj mogućnosti, ozbiljno.26.Jedina je razlika možda bila to stoje bila tiša nego obično, ali u stvari to nisam ni zamijetio.

"Ne mogu vjerovati da nemaš vlastiti avion, Leslie. Sastanak u San Diegu, samo pola sata odavde!" Provjerio sam ulje u motoru Meversa 200 s kojim sam ovaj put doletio na zapad kako bih je vidio, provjerio sam kapice na spremnicima za gorivo, jesu li dovoljno stegnute, zatvorio poklopce preko njih i zaključao ih.Odgovorila je glasom nešto glasnijim od šapta dok je na toplom suncu stajala pokraj lijevog krila. Na sebi je imala odijelo boje pijeska koje je najvjerojatnije krojeno za nju, pa ipak, djelovala je nekako napeto i nesigurno pokraj mojeg aviona za poslovne sastanke."Oprosti, wook", rekao sam. "Nisam čuo što si rekla."Pročistila je grlo. "Rekla sam da sam do sada uspijevala živjeti i bez aviona."Njezinu sam torbu stavio odostraga, sam se smjestio u lijevo sjedalo, pomogao joj da sjedne na desno i iznutra zatvorio vrata, i cijelo sam vrijeme nešto govorio."Prvi put kad sam vidio ovu ploču, uzviknuo sam: 'Hej! Pogledaj sve te brojčanike i prekidače i mjerače i naprave i radio aparate i sve ostalo!' Mevers zaista ima puno instrumenata, ali s vremenom se navikneš na njih i sve postane jednostavno.""Baš dobro", tiho je rekla. Promatrala je ploču na način na koji sam ja promatrao snimanje filma onog dana kad me je povela u MGM. Nije baš bila toliko zapanjena, ali vidjelo se na njoj da ovako nešto ne čini tako često."OD ELISE!" viknuo sam, a ona me pogledala svojim velikim očima kao da nešto ne valja zato što sam viknuo. Navikla je na zrakoplove ne manje od jumbo-jeta, zaključio sam."Sve je u redu", rekao sam. "Znamo da nema nikog u blizini aviona, ali svejedno vičemo 'Od elise!' ili nešto slično tako da svatko tko nas čuje može znati da ćemo uskoro upaliti motor i da nam se moraju maknuti s puta. Stari avijatičarski običaj.""Lijepo", zakimala je glavom.Glavni prekidač uključen, gorivo spremno, gas je zjapio nekoliko centimetara otvoren, pumpa za gorivo uključena (ukazao sam joj na brojčanik koji pokazuje tlak u pumpi kako bih joj ukazao da postoji takav tlak), upalio sam motor, pritisnuo gumb za start.

Propeler se okrenuo; motor se upalio odmah zahvalivši prvo otprilike četiri cilindra, zatim pet, pa šest, i onda se počeo mreškati i presti kao lav nakon sna. Kazaljke na ploči s instrumentima počele su se okretati: ulje, vakuum, voltmetar, pokazatelj smjera, umjetni horizont, navigacijski pokazatelji. Upalila su se svjetla i otkrila radio frekvencije; glasovi su se oglasili iz zvučnika. Prizor koji sam odigrao kojih desetak tisuća puta u raznoraznim avionima otkad sam kao dijete napustio srednju školu, i svaki sam put jednako uživao, pa tako i sada.Od kontrole letenja sam dobio informacije o uzlijetanju, objasnio sam zemaljskoj kontroli da smo Meyers, a ne mali Navion, otpustio sam kočnice i polagano smo se rulali prema pisti. Leslie je promatrala ploču s instrumentima, druge avione koji su rulali, slijetali i uzlijetali. Gledala me je."Ne razumijem niti riječi", rekla je. Kosu je počešljala prema natrag i pričvrstila kopčom. Osjećao sam se kao pilot neke kompanije koji sa sobom, po prvi put, vozi prekrasnu predsjednicu."To ti je jezik avijatičara, neka vrsta šifre", odgovorio sam. "Mi ga razumijemo zato što točno znamo što će reći: brojeve aviona, brojeve pisti, redoslijed uzlijetanja, vjetrove, promet. Reci kontrolnom tornju nešto što se ne očekuje kao na primjer: 'Ovdje Mevers Three Niner Mike, imamo sendviče sa sirom, molimo vas, sačuvajte majonezu', a gospodična u tornju će se oglasiti sa: 'Što? Što? Ponovite?' Sendvič sa sirom nije dio jezika avijatičara."Veći se dio onoga što čuješ, pomislio sam, briše iz pamćenja. Zapravo se radi o slušanju u iščekivanju onoga što se tiče tebe. Ja sam obučeni slušač jezika avijatičara; ona je obučena za slušanje glazbe koju ja ne mogu čuti. Je li isto i s vidom? Da li naše vizije programiramo izvan očiju, i NLO-e i duhove? Da li programiramo naše ukuse, osjete sve dok ne otkrijemo daje fizički svijet onakav kakvim ga želimo, i ništa više? Kakav bi nam bio dan kada bismo bili programirani da svijet promatramo infracrvenim ili ultraljubičastim zrakama, ili kada bismo se mogli naučiti vidjeti aure, neoblikovane budućnosti, prošlosti koje nas proganjaju?

Pažljivo je slušala radio polagano dešifrirajući iznenadne nalete riječi koji su stizali s tornja, a ja sam na tren pomislio na sve raznolikiji niz smirujućih pustolovina koje sam s njom proživio.Svaki bi drugi čovjek vidio prekrasnu poslovnu ženu, lijepo odjevenu, na putu na sastanak u svezi filmske produkcije, dodatnih troškova i smanjenja istih, rasporeda snimanja i lokacija. No ja sam, skupivši oči, mogao vidjeti nju, onakvu kakva je bila prije sat vremena, odjevenu samo u topli zrak koji je izlazio iz sušila za kosu koje je rabila nakon tuširanja, kako trepće prema meni kad sam prošao pokraj vrata, kako se trenutak kasnije smije kad sam se zabu-šio u zid.Kakva šteta, pomislio sam, da takvi užici uvijek prerastaju u naviku, završavaju mrgodnim pogledima i svađama i svim ostalim bračnim klaonicama, bez obzira jeste li u braku ili ne.Pritisnuo sam gumb mikrofona na upravljaču. "Mevers Three Niner Mike je spreman za dva-jedan.""Three Nine Mike, imate odobrenje za uzlijetanje, molimo vas, požurite. Očekujemo slijetanje.""Mike, Roger", rekao sam. Ispružio sam ruku preko predsjednice kompanije kako bih provjerio jesu li vrata dobro zatvorena i zaključana. "Spremna?" upitao sam. "Da", odgovorila je gledajući ravno ispred sebe. Meversovo predenje je preraslo u zvučni zid tristo konjskih snaga jak. Sila nas je pritiskala u sjedala dok je avion jurio pistom, koja se već promijenila iz asfalta u obojene crte i dugačku izmaglicu, Santa Monica je polagano nestajala ispod nas.Polugu za uvlačenje stajnog trapa sam podigao na POLOŽAJ GORE."Kotači se u ovom trenutku uvlače," rekao sam Leslie, "a sada, poklopci... vidiš li kako se uvlače u krila? A sada ćemo se prepustiti uzgonu i buka će se stišati ..." Nekoliko sam puta pritisnuo gas, zatim ručku propelera, pa gumb za kontrolu mješavine kako bih temperaturu ispušnog plina podigao na normalu.Tri su crvena svjetla gorjela na ploči... kotači su bili uvučeni, u spremniku i osigurani. Poluga za opremu u neutralnom položaju kako bih zatvorio hidrauličku pumpu. Avion se penjao nekih

tristo metara u minuti. Nije se penjao poput aviona T-33, ali isto tako nije ni trošio šesto galona na sat.Obala je promicala ispod nas, stotine ljudi na plaži. Ako motor sada zakaže, pomislio sam, dovoljno smo visoko da se okrenemo i sletimo na teren za golf, ili natrag na pistu. Zaokrenuli smo u široki okret iznad zračne luke, zatim se usmjerili prema San Diegu. Taj nas je put odveo iznad Međunarodnog aerodroma u Los Angelesu, a Leslie je prstom pokazala raštrkani niz mlažnjaka koji su slijetali. "Jesmo li im na putu?""Ne", odgovorio sam. "Iznad zračne se luke nalazi koridor; trenutačno smo u njemu. To je ujedno i najsigurnije mjesto na kojem se možemo nalaziti dok letimo iznad piste, zato što veliki mlažnjaci dolaze s jedne strane i slijeću, vidiš li? 'Biserna ogrlica', tako ih kontrolori letenja nazivaju. Noću su ogrlica od dijamanata, kad su im svjetla upaljena."Smanjio sam gas kako bih smanjio potrošnju, motor se još stišao. Očima je postavljala pitanja kad bih mijenjao nešto u avionu, a ja sam joj objašnjavao što se dešava."Sad smo se izravnali. Vidiš li pokazatelj brzine kako se kreće? Pomaknut će se dovde; pokazivat će oko tristo pedeset kilometara na sat. Ovaj je brojčanik naš visinomjer. Mala kazaljka pokazuje tisuće; velika stotine. Na kojoj smo visini?" "Tri tisuće... petsto?""Malo samouvjerenosti. Odgovori mi bez pitanja." Naslonila se na mene kako bi bolje vidjela visinomjer. "Tri tisuće i petsto.""Točno!"Cessna 182 je letjela prema nama u koridoru, kojih tristo metara iznad nas. "Vidiš li? Leti na visini od tisuću petsto metara, u suprotnom smjeru. To su pravila kojih se pridržavamo kako ne bismo letjeli preblizu jedni drugima. Ali bez obzira na pravila, svaki mi avion koji vidiš pokaži, čak i one za koje znaš da vide tebe. Uvijek gledamo oko sebe. Želimo opažati i biti opaženi. Na vrhu repa i trupa nalaze se svjetla kako bi nas drugi avioni mogli vidjeti."Kimnula je glavom i tražila avione. Zrak je bio mekan poput jezera od šlaga - još da se nije čulo brujanje motora, bili bismo

poput spore svemirske kapsule u prolazu pokraj planeta Zemlje. Sagnuo sam se kako bih namjestio polugu za ravnanje aviona; što je brže letio, to se češće nos morao usmjeravati prema dolje inače bi se nastavio penjati."Želiš li pilotirati?"Povukla se kao da se preplašila da ću joj prepustiti aparat. "Ne, hvala, \vookie. Ne znam kako.""Avion sam leti. Pilot ga samo usmjerava u željenom smjeru. Lagano, lagano. Ruku stavi na upravljač ispred sebe. Lagano i nježno. Samo palac i dva prsta. To je dobro. Vjeruj mi, neću ti dozvoliti da pogriješiš."Drhtave je prste stavila na volan kao daje čelična zamka koja će joj zgnječiti ruku."Sve što trebaš raditi jest pritiskati prema dolje, nježno, desnu stranu volana."Pogledala me upitno."Samo daj. Vjeruj mi, avionu se sviđa tvoj dodir! Pritisni malo nadesno."Volan se pomaknuo kojih dva centimetra pod pritiskom njezinih prstiju, a Mevers se neznatno nagnuo na desnu stranu, počeo je skretati. Prestala je disati."A sada pritisni lijevu stranu." Učinila je to kao da izvodi fizikalni pokus kod kojeg nema pojma kakav će biti rezultat. Krila su se izravnala, a ona se radosno nasmiješila otkriću."A sada ga povuci prema sebi, par centimetara, volan ..."Do trenutka kad se zračna luka u San Diegu pojavila u našem vidnom polju, završio je njezin prvi sat letenja i pokazivala mi je avione veličine čestica prašine tridesetak kilometara udaljene. Vid joj je bio oštar, a oči prekrasne; njezina mi je prisutnost pričinjala pravo zadovoljstvo dok sam letio."Bit ćeš dobar pilot, ako ikada odlučiš savladati letenje. Nježna si s avionom. Prvi puta većina ljudi, bez obzira na to što im se kaže da budu nježni, grčevito stišće palicu, a avion se počinje tresti i trzati i poskakivati u zraku ... da sam ja avion, obožavao bih svaki trenutak tijekom kojeg bi ti sa mnom upravljala."Pogledala me ispod oka i nastavila tražiti avione dok smo se spuštali prema San Diegu.

Iste večeri, u kući u Los Angelesu, nakon mirnog leta poput onog jutrošnjeg, srušila se na krevet."A sada ću ti odati jednu tajnu, wookie", rekla je."Samo daj. O čemu se radi?""Užasavam se letenja! UŽASAVAM!! Posebno u malim avionima. Sve do danas, da mije netko došao i prislonivši pištolj na sljepoočnicu rekao da se ukrcam u takav mali avion ili da će pucati, rekla bih: 'Povuci okidač!' Ne mogu vjerovati da sam danas to učinila. Na smrt sam se bojala, ali uspjela sam!"Što? u čudu sam se zapitao. "Užasavala? Zašto mi nisi rekla? Odvezli bismo se u Banthi..." Nisam mogao vjerovati. Žena do koje mi je toliko stalo, boji se aviona?"Ali zamrzio bi me", rekla je."Ne bih te zamrzio! Pomislio bih da si smiješna, ali ne bih te zamrzio. Mnogi ljude ne vole letjeti.""Ne radi se o tome da ne volim letjeti", rekla je, "ne mogu smisliti letenje! Čak i u velikim avionima, mlažnjacima. U najvećim postojećim avionima letim samo u situacijama kada nemam izbora. Uđem unutra, sjednem i zgrabim naslonjače za ruke i pokušavam zadržati suze. To proživljavam prije nego upale motore!"Nježno sam je zagrlio. "Jadna moja mala djevojčica! A nisi ni riječ rekla. Najvjerojatnije si mislila da su ti to posljednje minute života, kad si se ukrcala u Meyers, zar ne?"Potvrdno je kimnula glavom u moje rame. "Baš si hrabra djevojčica!Nastavila je kimati glavom."No sada je sve gotovo! Strah je nestao i odsad ćemo, kamo god budemo išli, letjeti i naučit ću te pilotirati i nabaviti ti jedan maliavion.Glavom je kimala sve do riječi 'kamo god budemo išli'. U tom je trenutku stala, izvukla se iz mog zagrljaja, pogledala me preplašeno očiju raširenih, brada joj se tresla dok sam završavao rečenicu. Oboje smo zamalo umrli od smijeha."Ali, Richarde, zaista! Ne šalim se! Bojim se letenja više od bilo čega drugog na svijetu! Sada znaš što osjećam prema svom pri-jatelju Richardu ..."

Odveo sam je u kuhinju, otvorio zamrzivač, izvadio sladoled i čokoladu i stavio ih na stol."Mislim daje ovo trenutak za slavlje", rekao sam kako bih prikrio svoju zbunjenost izazvanu njezinim riječima: "Sada znaš što osjećam prema svom prijatelju Richardu ..." Da čovjek pobijedi strah od letenja, potrebni su povjerenje i privrženost koju utjelovljuje samo prava ljubav, a ljubav je ulaznica za katastrofu.Svaki puta kada mi je žena rekla da me voli, našli bi se na kraju našeg druženja. Hoće li se i moja prijateljica Leslie izgubiti u vatrenim naletima ljubomorne posesivnosti? Ona mi nikada nije rekla da me voli, a ni ja nikada ne bih te riječi prevalio preko usta .Stotine sam puta slušateljstvo upozoravao: "Kad god vam netko kaže da vas voli, pripazite se!" Nikoga nisam prisiljavao da prihvati moje riječi, no, dovoljan je bio samo jedan osvrt na vlastiti život i svaki se čovjek mogao uvjeriti u njihovu istinitost: roditelji tuku djecu i istovremeno viču kako ih vole; muževi i žene koji se ubijaju riječima, a i fizički tijekom svađa, tvrde da su to učinili iz ljubavi. Oni koji gaze druge, vječiti podjarmljivači drugih ljudi tvrde da vole one koje uništavaju. Iz takve ljubavi se rodio ovaj svijet. Zašto je ta riječ, ispunjena obećanjima, razapeta na drvu obveza, obješena licemjerstvom, zgažena običajima? Odmah do "Boga", "ljubav" je najiskrivljenija riječ u svim jezicima ovoga svijeta. Naj-višk>blik ljudskog poštovanja je prijateljstvo, a čim se Ijubavumi-ješa, prijateljstvo nestaje.Natio sam Joj "vrele čokolade. Nemoguće daje to mislila. "Sada znaš što osjećam" govori o povjerenju i poštovanju, o onim najvišim vrhovima koje prijatelji mogu dostići. Nije valjda mislila na ljubav. Molim te, samo ne ljubav! Ne želim je izgubiti!

27.Zvijezde su stalni i vječiti prijatelji, pomislio sam. Cijelu sam hrpu zviježđa otkrio kada mi je bilo deset; ona i vidljive planete

i nekoliko zvijezda moji su prijatelji i danas kao da nije protekla niti jedna jedina noć otkad smo se prvi puta sreli.Svjetleće se zelenilo krivilo i kovrčalo ispred jedrilice kroz ponoćnu tintu, maleni jarki virovi i tornada zasjali bi na tren i zatim nestali.Jedrio sam sam duž zapadne obale Floride, južno od Sanibela prema Keyu. Pratio sam zvijezde, konstelaciju Gavrana sam namjestio na jarbol. Zvjezdani putovi. Premalo jedro da bi se dobilo na brzini.Nježan crni povjetarac, istok-sjeveroistok. Pitao sam se ima li morskih pasa u moru. Ne bih baš želio pasti s palube, automatski sam pomislio, a onda - zar zaista ne želim pasti u more?Kakav li je osjećaj kad se čovjek utapa? Ljudi koji su se utapanjem približili smrti kažu da nije tako strašno; nakon nekog vremena, navodno, čovjek osjeti mir. Tako kažu. Mnogi su ljudi bili na rubu smrti i ponovo oživjeli. I baš nam oni kazuju daje umiranje najljepši trenutak života i da se više ne boje smrti.Trebaju li mi svjetla kad sam ovdje ovako sam? Bespotrebno razbacivanje energijom. Troše akumulator.Deset metara dugačak brod je baš po mjeri. Za veći je potrebna posada. Baš dobro da ne trebam posadu.Sam, sam, sam. Koliko vremena u našim životima provodimo sami? Leslie je u pravu. Kaže da se udaljavam od nje."Od svakog se udaljavam, wook\ Nije problem u tebi, već jednostavno nikome ne dozvoljavam da mi se suviše približi. Ne volim se vezati ni za koga.""Zašto?" U njenom se glasu osjećala gorčina. U posljednje se vrijeme to počelo sve češće događati. Bez upozorenja, razgovori koje bismo vodili ispali bi iz kolotečine, a ona bi postala bijesna na mene iz svakakvih nebitnih razloga. "Što ne valja s bliskošću? Reci mi zašto se ne želiš ni sa kim zbližiti?" Zato što u jedno ljudsko biće uložim svu svoju nadu ifonda ga izgubim. Zaključim da sam je upoznao, no ubrzo

otkrijem daje nešto posve drugo i tada sam prisiljen ponovo sjesti za crtaći stol i prepravljati crtež i nakon nekog vremena zaključim da ne postoji nitko koga mogu poznavati, osim samoga sebe, a i to baš ne mogu sa sigurnošću tvrditi. Jedino u što mogu vjerovati jest da su ljudi iskreni prema sebi i ako to znači da će svako malo eksplodirati zbog nekakvog neobičnog bijesa, najbolje je za mene da se na neko vrijeme udaljim tako da me sama eksplozija ne raznese. Zar to nije očito, jasno kao jučer? "Zato što onda nisam onoliko neovisan koliko želim biti", odgovorio sam.Trgnula je glavom i pažljivo me promatrala. "Je li to najveća istina koju poznaješ?"Postoje trenuci, pomislio sam, kad prijatelj koji ima sposobnost čitanja misli i nije najugodnije društvo. Zaista je tako. "Možda je došlo vrijeme da odem na neko vrijeme." "Tako je", rekla je. "Bježi! To ti je najpametnije. Nema te čak i kad si ovdje. Nedostaješ mi. Ovdje si i nedostaješ mi!" "Leslie, ne znam što da učinim po tom pitanju. Mislim da je zaista došlo vrijeme da odem. Ionako moram prebaciti brod u Key West. Vratiti se i vidjeti što se događa na Floridi."Namrgodila se. "Nikada nisi uspijevao sa ženom provesti više od tri dana. Rekao si mi; umro bi od dosade. Mjesecima smo bili nerazdvojni i svejedno smo plakali kad smo se prisilno morali razdvojiti! To su nam bili najsretniji trenuci života, i meni i tebi! Što se dogodilo, što se promijenilo?" Gavran je zastranio sa svog mjesta na jarbolu; pokretom krme sam ga vratio ondje gdje pripada. Ali ako tako nastavim cijelu noć, pomislio sam, do zore ću završiti negdje na Yucatanu, umjesto u Key Westu. Prokletstvo, Gavrane, zar si na njenoj strani? Pažljivo sam razradio ovaj izvrstan sustav, prvoklasnu shemu savršene žene i sve je dobro funkcioniralo dok se Leslie nije umiješala, počela postavljati pitanja o kojima seja nisam usudio ni razmišljati, a kamoli pronaći odgovore. Naravno da te želimi voljeti^amo^ali kjkpjdajejiolim, kad ne znam što ćeš učiniti ako ti to priznam.Kakav bi bio osjećaj pasti s palube? Bio bih samo zelena fosfo-rna mrlja u oceanu; u jednom bi trenutku veliki brod bio iznad

mene, a već u sljedećem izvan dosega. Sljedeće bi minute već nestao u mraku, a svjetlucanje u brazdi iza njega bi nestajalo.Plivao bih prema obali, to bi bio osjećaj. Nalazimo se jedva petnaest kilometara od obale, a ako ne bi mogao plivati u toploj vodi, onda i zaslužujem da se utopim.Ali što da sam tisuću kilometara daleko od obale? Kakav bi onda bio osjećaj?Jednoga dana, Richarde, naučit ćeš kako da svoj luckasti um držiš pod kontrolom. Kao što bi dječak rekao letaču koji je sletio u njegovo polje:"Gospodine, što biste učinili da vam motor zakaže"?" "Pa, jednostavno bih jedrio i sletio, prijatelju! Avioni su dobre jedrilice, za jedrenje im ne trebaju mosori." "Ali što biste učinili da vam otpadnu krila!" "Da mi krila otpadnu, morao bih se spašavati, zar ne, upotrijebiti padobran.""Da, ali što ako se padobran ne bi otvoriol" "Onda bih pokušao pasti u stog sijena." "Ali što ako su stijene svugdje oko vas?" Gomila lešinara, djeca. I ja sam bio takav. Još uvijek sam takav -"Ali što bih učinio da se nalazim tisuću kilometara daleko od obale?" Toliko sam znatiželjan, dječak u meni želi trčati i otkrivati što se nalazi s druge strane umiranja, sada, upravo sada. Doći će vrijeme i za to, uskoro. Moj je zadatak dobrim dijelom ispunjen, s knjigama koje sam napisao, ali preostalo mi je još nekoliko lekcija s ove strane umiranja.Kako voljeti ženu, na primjer. Richarde, sjećaš li se kad si odlučio napustiti profesiju trgovca letenjem kako bi pronašao svoju pravu ljubav, svoju savršenu ženu, svoju najbolju prijateljicu u milijun života? Sve se čini tako daleko. Kolika je vjerojatnost daje sve što sam naučio o ljubavi krivo, da postoj i jedna žena na svijetu?Vjetar se pojačao, brod je zaljuljao zvjezdanu ploču. Dozvolio sam Gavranu da ode i kompas namjestio prema Key Westu.Zašto toliko pilota također jedri? Avioni znače slobodu u prostoru, a jedrilice u vremenu. Ne zanima nas sva ta željezarija, već nepostojanje okova koje željezarija sa sobom nosi. Ne volimo velike avione, već brzinu i moć koji dolaze zajedno s vještinom upravljanja njima. Niti dva jarbola privezana za drvo,

već vjetar, pustolovinu, jednostavnost života koju nameću more i nebo. Oslobođeni od vanjskih okova. Ako želiš, godinama možeš jedriti u jedrilici.Jedrilice, one posjeduju vrijeme. Avion može letjeti samo nekoliko sati akrobacija traje duže. Netko bi trebao izmisliti avion koji ima isto slobode u vremenu kao i jedrilica.Sa svim sam drugim ženama sačuvao svoju slobodu; zašto ne uspijevam s Leslie? One me nikada nisu kritizirale da sam dalek ili zato što odlazim u trenutku kad osjetim potrebu za tim; zašto to čini? Zar ne zna? Previše vremena zajedno i čak i ljubaznost nestaje ljudi su ljubazniji prema strancima nego prema svojim ženama i muževima! Dvoje ljudi vezanih jedno za drugo poput dva gladna psa koji se međusobno bore za svaku mrvicu. Pogledaj nas, čak i nas. Podigla si glas na mene! Njs^nT_ušap_u.typjžiYO.tkakabih te razljutio Ako ti se ne sviđam, ovakav kakavjesam, sjobpdno mi reci i otići ću! Previše vremena zajedno i sve prerasta u lance i obveze i odgovornosti, a užici i pustolovine blijede. To ne želim ne,"hvala." Nekoliko sati kasnije, u noći, na južnom se dijelu obzora pojavilo prvo blijedo svjetlo. Nije to bila zora, već su visoko na nebu ulična svjetla Key Westa probijala izmaglicu.Jedrenje je sve u svemu presporo, zaključio sam. Promijeniš odluku, ne želiš biti ondje gdje jesi, u avionu možeš nešto učiniti; za kratko vrijeme možeš daleko stići. Jedrilica, promijeniš odluku, ali ne možeš čak ni usidriti prokletu stvar i iskrcati se! Ne možeš lebdjeti ako si previsoko, a ni penjati se, ako si prenisko. Jedrilica je uvijek na istoj visini. Nema promjena. Dosada. Promjena je pustolovina, s jedrilicama, ali i sa ženama. Koja još pustolovina postoji, osim promjene?Leslie i ja smo prihvatili određena pravila prijateljstva: potpuna") jednakost, sloboda, ljubaznost, poštovanje, jedan drugog ne smijemo uzimati zdravo za gotovo, neekskluzivan pakt. Ako joj ta pravila više ne odgovaraju, trebala bi mi reći. Cijela ova veza postaje preozbiljna.Naravno, ona će reći: Postoji li u tvome životu, Richarde Bachu, mjesta za nešto više osim pravila?

Kamo sreće da joj jednostavno mogu odgovoriti ne i napustiti je.Kamo sreće da u ovom trenutku mogu s njom razgovarati o tome.Kamo sreće da su jedrilice puno brže, kamo sreće da mogu letjeti.Žalosno stanje svijeta. Ljude šaljemo na Mjesec, ali ne možemo proizvesti jedrilicu koja može letjeti.

28."T- Jesi li spreman, wookie?" upitala je. Ponovo provodim previše vremena s njom, pomislio sam, previše. Organizirana je poput mikročipa ... sve čega se dotakne, za čas je dovedeno u red, čisto i jasno. Toliko je lijepa da me još uvijek zasljepljuje, zabavna je i topla i puna ljubavi. Ali pravilo kaže da ću se uništiti ako previše vremena provodim s jednom ženom, a s njom upravo to činim."Jesi li spreman za polazak?" ponovo je upitala. Bila je odjevena u kostim boje jantara, zlatna joj je svila krasila vrat; kosu je počešljala prema natrag i pričvrstila ukosnicom; izgled za poslovne sastanke."Naravno", odgovorio sam.Čudno. Ona ponovo sastavlja komadiće mog razbijenog carstva, ona obavlja posao svih mojih otpuštenih zaposlenika.Stan, smiren do kraja, rekao mije, kad sam odlazio, da mu je žao zbog tolikog gubitka. Ponekad se takve stvari dešavaju, rekao je, burza se jednostavno okrene protiv čovjeka.Stanov porezni zastupnik se ispričao. Rekao je da mu je žao što mu je promakao rok poreznika, da misli da nisu pravedni... zakasnio je samo dva tjedna, predao je žalbu, a oni su je odbili razmotriti. Da nije primio odbijenicu, rekao je, mogao bi dokazati da im ne dugujemo niti centa.Harry, poslovni menadžer, sa smiješkom je na usnama rekao da mu je jako žao zbog problema koji je iskrsnuo s poreznom upravom; ni njemu se cijela stvar nije sviđala, baš kao ni meni, i učinio je sve stoje bilo u njegovoj moći da me poštedi ružne vijesti koliko je god dugo mogao. Usput je rekao i da bi mu dobro došla otpremnina u iznosu od jedne mjesečne plaće.

Da nije bilo Leslie, već bih bio na Antarktiku ili u Nedođiji, toliko sam se gnušao novca, poreza, računa i papirologije. Svaki sam papir na kojem su bile ispisane brojke želio reciklirati. "Bog", rekla je u trenutku kad sam sjeo u auto. "Bog?""Ponovo si odlutao, Richarde. Bog.""Oprosti", rekao sam. "Misliš li da bih trebao zatražiti antarktičko državljanstvo?""Ne još", rekla je. "Nakon ovog sastanka, možda. Osim ako možeš stvoriti milijun dolara plus kamate.""Jednostavno ne shvaćam! Kako mogu dugovati toliko poreza?""Možda iznos nije bio toliki", rekla je, "ali prekoračili su rok; sada je prekasno za bilo kakve svađe i uzrujavanja. Prokletstvo, takve me stvari ljute! Kamo sreće da sam bila s tobom prije nego je postalo prekasno. Ako ništa drugo, mogli su te barem obavijestiti!""Na drugim sam razinama bio svjestan toga, wook", rekao sam. "Mislim daje dio mene želio izbrisati cijelo to bogatstvo. Nije to za mene, nije mi pomoglo, nisam bio sretan.""Čudim se da si svjestan toga."Richarde! pomislio sam. Nisi znao tako nešto! Naravno da te usrećivalo! Zar nisi imao sve one avione ... još uvijek su tvoji! A tvoja savršena žena? Naravno da te usrećivalo!Kakva laž! Od carstva su ostale samo ruševine, novac zalijepljen poput tapeta koje su lijepili amateri, a ja sam bio najgori među njima. Okusio sam bogatstvo i raskoš, i bili su poput slatke kreme, tučenog slatkog vrhnja okusa slatkog arsena neznanja. Otrov je sada počeo djelovati."To se nije moralo dogoditi", rekla je. "Bolje bi prošao da nikoga nisi zaposlio, već da si jednostavno nastavio sa starim životom.""Ali ja se nisam promijenio. Imao sam više igračaka, ali još uvijek sam bio svoj. A stari ja nikada ne bi mogao voditi knjige.""Mmmm", promrmljala je.Sjedili smo oko radnog stola Johna Marquarta, odvjetnika kojeg je Leslie unajmila dok sam bio u Španjolskoj. Poslužili su nas vrućom čokoladom, kao daje netko znao da će sastanak

potrajati. Otvorila je svoju poslovnu torbu, posložila bilješke, ali odvjetnik se obratio meni."Prijavili ste gubitak kapitala na osnovu prosječnog dohotka", rekao je. "Je li to problem, u najkraćim crtama?""Mislim da je problem to što sam zaposlio financijskog čudotvorca koji zna manje o novcu od mene, znači ništa", rekao sam mu. "Novac koji je ulagao, nisu bile mrtve brojke na papiru, već pravi novac i - puf - dezintegrirao se na tržištu. Porezna uprava nema propise ili porezni obrazac za 'puf slučajeve. Mislim daje to sve, u najkraćim crtama. Iskreno, ne znam što je momak prijavio. Nadao sam se da ćete mi vi dati odgovore umjesto problema. Na kraju krajeva, ja sam vas unajmio, a to bi trebala biti vaša specijalnost ..."Leslie se u tom trenutku uključila, a u glavi sam čuo njen glas koji me zamolio da samo sjedim i budem tiho, ako je to ikako moguće."Koliko shvaćam", rekla je, "šteta je napravljena. Richardov se porezni zastupnik - porezni zastupnik kojeg je njegov financijski menadžer zaposlio - nije odazvao Poreznoj upravi na vrijeme tako daje država donijela odluku na osnovu činjenice da se oglušio na poziv i daje prekoračio rok. l sada traži milijun dolara. Richard nema milijun dolara u gotovini koji bi im mogao odmah isplatiti. I zato se postavlja pitanje može li se isplata organizirati na drugi način? Može li dati određeni iznos kao polog i obećati da će ostatak plaćati tijekom postupka likvidacije imovine? Hoće li mu dati vremena da to učini?"Odvjetnik joj se okrenuo otvoreno pokazavši olakšanje. "Ne vidim zašto ne. Takve su molbe česte u ovakvim slučajevima; nazivaju se kompromisnim ponudama. Jeste li donijeli sve podatke koje sam tražio?" Promatrao sam je, divio joj se zato što se i u odvjetničkom ureduosjećala kao kod kuće.Posložila je označene liste na stol. "Ovo je gotovina-odmah-do-stupna, ovo imovina-za-likvidaciju, a ovo su projekcije njegovog dohotka u sljedećih pet godina", rekla je. "Iz svega ovog, postojećeg kapitala i imovine i dohotka koji se očekuje,

vidi se da cijeli iznos može isplatiti u sljedeće dvije godine, najviše tri."Dok sam ja jedrio, pomislio sam, Leslie je razmatrala sheme otplate poreza! Orobili su me, nisam se obogatio - zašto joj je toliko stalo?Ubrzo su njih dvoje analizirali moj problem kao da me nije bilo. l nisam bio prisutan u tom uredu. Osjećao sam se poput komarca uhvaćenog u bankarsku mrežu ... nisam mogao naći izlaz iz teške dosade koju su kao pravilo sa sobom nosili papiri, imovina, likvidacija, datum isplate. Vani je sjalo sunce. Mogli bismo otići u šetnju, kupiti čokoladne kekse ..."Više mi se sviđa ideja da otplatu strukturiramo kroz sljedećih pet godina, umjesto tri", Marquart je govorio, "u slučaju da njegov dohodak ne bude onakav kakav očekujete. Ako uspije otplatiti ranije, u redu, ali s ovakvim će dohotkom imati veliko porezno opterećenje, a ovdje pokušavamo organizirati plan koji mu neće nametnuti dodatni teret."Leslie je kimnula glavom i nastavili su razgovarati; njih dvoje su razrađivali pojedinosti. Računalo je pokazivalo brojeve, na stolu između njih; Lesliene su bilješke bile uredno poslagane na stol-njaku s plavim prugama."Razumijem vaše stajalište", na kraju je rekla. "Njih nije briga za ljude koje je Richard zaposlio, ili je li ili nije znao što se događalo. Oni jednostavno zahtijevaju svoj novac. Sad će ga dobiti, s kamatama, ako pričekaju malo. Mislite li da će biti voljni čekati?""Ponuda je dobra", odgovorio je odvjetnik. "Gotovo da sam siguran da će je prihvatiti."Do trenutka kad smo izašli iz ureda, katastrofa koja je vrebala nada mnom, izblijedjela je. Jednom ... jednom sam tijekom jednog jedinog telefonskog poziva saznao da na računu imam milijun dolara; isplata tako malenog iznosa tijekom pet godina ne bi trebala predstavljati problem. Prodat ću kuću na Floridi, avione, sve osim jednog ili dva, pronaći producente filma ... jednostavno.

A sada imam Leslie i profesionalnog odvjetnika iz Los Angelesa specijaliziranog za poreze da održe red u mom životu, nema više slabih karika u lancu koje bi mogle puknuti pod pritiskom.Na moru je divljala oluja; ja sam upao u vodu. Ova je žena skočila u pobješnjele valove i izvukla me, spasila moj materijalni život. Ured odvjetnika smo napustili puni nade. "Leslie?" rekao sam pridržavši joj vrata na izlazu iz zgrade. "Da, Richarde?" rekla je. "Hvala ti." "Nema na čemu, wookie", rekla je. "I drugi put!"29.Možeš li doći ovamo, wookie!" Preko telefona je djelovala iznemoglo. "Bojim se da mi je potrebna tvoja pomoć.""Oprosti, Leslie, ali večeras ne mogu."Zašto sam osjećao nelagodu dok sam joj to govorio? Znam pravila. Ja sam stvorio pravila. Bez njih ne bismo mogli biti prijatelji. Pa ipak, jedva sam preko telefona izgovorio te riječi."Wook, užasno se osjećam", rekla je. "Zlo mije. Bolesna sam i puno bih se bolje osjećala da si tu. Zar nećeš biti moj liječnik.

Dio mene koji ju je želio spasiti i izliječiti gurnuo sam u ormar i zaključao. "Ne mogu. Večeras imam sudar. Sutra mi odgovara. Ako želiš, doći ću sutra.""Imaš sudar? Večeras izlaziš, izlaziš kad sam bolesna i kad te trebam? Richarde, ne mogu vjerovati ..."Moram li joj ponoviti? Naše prijateljstvo ne poznaje posesivnost, naše je prijateljstvo otvoreno, zasnovano na obostranoj slobodi da se bilo tko udalji u trenutku kad to poželi iz nekog određenog razloga, ili bez ikakvog objašnjenja. Sada sam počeo osjećati strah. Prošlo je toliko vremena otkad sam u Los Angelesu posljednji put izašao s nekom drugom ženom. Činilo mi se kao da polako ulazimo u fazu navike, kao da smo počeli zaboravljati da nam je potrebno da s vremena na vrijeme budemo odvojeni, isto kao što osjećamo potrebu da budemo zajedno.Morao sam ustrajati s večerašnjim izlaskom. Osjećao sam obvezu da budem s Leslie samo zato što sam se nalazio u Los Angelesu, a to je značilo da nešto ne valja s našim

prijateljstvom. Ako više nemam slobodu izbora s kime želim biti, nestao je i naš smisao. Molio sam se da i ona to shvati. "Mogu biti s tobom do sedam ...", rekao sam. "Do sedam? Richarde, zar me nisi čuo? Trebam te. Ovaj puta meni treba tvoja pomoć!"Zašto je vršila pritisak na mene? Najbolje bi bilo za nju da kaže da će i sama preživjeti i da se nada da ću se dobro provesti. Sve drugo, zar ne zna? Fatalna pogreška! Neću nikome dozvoliti da vrši pritisak na mene, nitko me neće posjedovati, nigdje, ni pod kojim uvjetima!"Žao mije. Kamo sreće da si me ranije nazvala. Sada je prekasno da otkažem sastanak. Ne mogu, ne želim to učiniti." "Zar ti znači toliko", rekla je, "tko god daje? Kako se zove?" Leslie je bila ljubomorna! "Debora.""Zar ti Debora toliko znači da je ne možeš nazvati i reći da je tvoja prijateljica Leslie bolesna i upitati je hoće li se naljutiti ako odgodite izlazak do sutra ili sljedećeg tjedna ili sljedeće godine? Zar ti je toliko važna daje ne možeš nazvati i reći to?"Njen je glas otkrivao bol. Ali tražila je nešto što joj nisam mogao dati a da se pritom ne odreknem svoje slobode. A njen sarkazam također nije pomagao."Ne", odgovorio sam. "Nije mi toliko važna. Radi se o principu koji predstavlja - da smo slobodni i da možemo izlaziti s kime god želimo ..."Plakala je. "Prokleta daje ta tvoja sloboda, Richarde Bach! Danonoćno sam radila kako bih spasila tvoje carstvo od potpunog uništenja, nisam mogla spavati zbog brige da nisam sve pojedinosti razradila za tebe, pojedinosti kojih se nitko nije sjetio ... kako bih te spasila ... zato što mi toliko značiš ... tako sam umorna od svega da ne mogu ustati, a ti ne želiš biti sa mnom kad te trebam zato što izlaziš s nekakvom Deborom koju jedva poznaješ i to zato što ti predstavlja neki prokleti princip? ""Da", odgovorio sam kroz debele zidove, čelične.Uslijedila je duga tišina.Glas joj se promijenio. Nestalo je ljubomore, tjeskobe, bila je smirena i tiha."Zbogom, Richarde. Uživaj u svom sudaru."

Dok sam govorio kako mi je drago zato što je shvatila koliko mi znači... spustila je slušalicu.30.Sutradan se nije javljala na telefon, ni prekosutra. Tri dana nakon našeg nemilog razgovora primio sam pismo:srijeda na večer, 21. prosinca Najdraži Richarde,Ne znam kako i odakle da počnem. Dugo sam razmišljala, razmatrala razne načine kako bih ...l konačno mi je jedna misao proletjela glavom, glazbena metafora, uz pomoć koje sam uspjela objektivno razmisliti; koja mi je pomogla da razumijem što nam se događa, ali koja me nije usrećila. U ovom je trenutku želim podijeliti s tobom. I zato te molim da pozorno posluša's najnovije glazbeno predavanje.Sonata je najčešće upotrebljavana forma dugih klasičnih komada. Ona je osnova gotovo svih simfonija i koncerata. Sačinjavaju je tri glavna dijela: ekspozicija, ili otvaranje, u kojoj se iznose male ideje, teme, pojedinosti s kojima se upoznajemo; razvoj u kojem se te male ideje i motivi razrađuju i izgrađuju u cijelosti, šire, često prelaze iz durova (izraz sreće) u molove (izraz tuge) i natrag i razvijaju se i stapaju u jednu složeniju formu sve dok ne nastupi: rekapitulacija u kojoj se ponovo navodi bit, ispunjavajući izraz pune, bogate zrelosti u koju su te male ideje prerasle kroz proces razvoja. Kako to primijeniti na nas, zapitat ćeš se, ako već nisi shvatio. Kad razmišljam o nama, vidim nas u beskrajnom otvaranju. Na početku, to je bilo to, prava stvar, istinski užitak. To je dio ljubavne veze u kojem se najbolje snalaziš, u svom si najboljem izdanju: zabavan, šarmantan, ushićen, uzbudljiv, zanimljiv, zaintrigiran. To je faza u kojoj se osjećaš najugodnije i koju najviše voliš zato što ne moraš mobilizirati svoj obrambeni sustav tako da te partnerica može zagrliti i osjećati te kao toplo ljudsko biće, a ne kao golemi kaktus. Bilo je to vrijeme sreće i užitka i za tebe, a i za mene i ne čudi me da iz svog života želiš napraviti seriju otvaranja.Ali počeci se ne mogu beskonačno produljivati; ne mogu se ponavljati i ponavljati i ponavljati. Moraju krenuti dalje,

razvijati se - ili će umrijeti od dosade. Nije tako, kažeš. Moraš pobjeći, prisiljen si na promjenu, susretati se s novim ljudima, odlaziti na druga mjesta tako da se možeš vratiti ljubavnoj vezi kao da je nova. Moraš stalno počinjali.Prošli smo rastegnuti niz otvaranja i novih otvaranja. Neka su bila uzrokovana neizbježnim poslovnim obvezama, ali bespotrebno bolnim i teškim za dvoje bliskih ljudi kao što smo ti i ja. Neke si sam kreirao kako bi stvorio mogućnost da se ponovo vratiš početku kojem si toliko težio.Mislim da je jasno da tebi dio u kojem se ideje razvijaju i sazrijevaju predstavlja anatemu. Zato što bi mogao otkriti da sve što imaš jest zbirka užasno ograničenih ideja koje ne mogu funkcionirati koliko god kreativnosti uložio u njih ili - čak i gore po tebe - da imaš sve što je potrebno za veličanstvenu simfoniju, ali u tom se slučaju moraš preznojiti: dubine moraju biti iskopane, a odvojeni entiteti pažljivo isprepleteni kako bi sami po sebi postali veličanstveni i zajedno činili veličanstvenost. Pretpostavljam daje to slično trenutku tijekom pisanja knjige kad pisac nipošto ne smije odlutati od glavne ideje.Bez sumnje, otišli smo dalje nego što si namjeravao. Ali, zaustavili smo se daleko od onoga što sam smatrala našim sljedećim logičnim koracima ispunjenim ljubavlju. Naš je zajednički rast obilježilo tvoje stalno povlačenje i došla sam do zaključka da nikada nećemo uspjeti stvoriti ništa više do sporadičnih pokušaja usprkos našem potencijalu za novim spoznajama, začuđujućim sličnostima kad su interesi u pitanju, bez obzira koliko godina proveli zajedno - zato što nikada nećemo zajedno preteći vrijeme. I zato, razvoj i odrastanje koje toliko cijenimo i za koje znamo daje moguće, postaje neostvarivo.Oboje smo imali viziju nečeg predivnog što nas je čekalo. Ali, s ovog mjesta ne možemo stići onamo. Suočena sam s betonskim zidom koji si stvorio oko sebe, a ti osjećaš potrebu da ih izgradiš još više. Ja žudim za punoćom i bogatstvom koje donosi daljnji rast, a ti ćeš neprestano tražiti nove načine kako da ga izbjegneš sve dok smo zajedno. Oboje smo nesretni; ti se ne možeš vratiti, a ja ne mogu napredovati, našli smo se usred

beskrajne bitke s oblacima i mračnim sjenama koje natkrivaju ograničeno vrijeme koje nam dozvoljavaš da provedemo zajedno.Osjećam stalni otpor usmjeren prema meni, otpor prema rastu i razvoju nečega ovako lijepog, kao da smo nešto užasno. Svaka borba protiv raznoraznih oblika otpora, od kojih su neki okrutni, nanosi mi bol na jednoj ili drugoj razini.Zapisala sam sve o vremenu koje smo proveli zajedno. Dugo i pažljivo sam proučavala misli i osjećaje. Rastužila sam se, čak sam ostala šokirana, ali te su mi riječi na papiru pomogle da se suočim s istinom. Sjetila sam se prvih dana lipnja, i sedam tjedana koji su uslijedili i otkrila daje to razdoblje jedino razdoblje sreće. To je bilo otvaranje i bilo je predivno. Zatim su uslijedili naši rastanci sa surovim i, za mene, neobjašnjivim prekidima - i jednako surovo izbjegavanje - otpor kad bi mi se vratio.Rastavljeni i odvojeni ili zajedno i odvojeni, nema sreće. Postala sam stvorenje koje neprestano plače, stvorenje koje čak mora stalno plakati zato što mi se čini daje sažaljenje neizbježno prije nego nastupe dobrota i nježnost. Osim toga, znam da nisam ovako daleko dogurala u životu kako bih postala osoba vrijedna sažaljenja.Tvoje riječi da ne možeš otkazati izlazak kako bi mi pomogao dok sam bila u krizi jer sam te nazvala prekasno i zato što ne želiš, sručile su pravu istinu na mene silinom lavine. Suočivši se s činjenicama najbolje što sam znala, zaključila sam da ne mogu nastaviti, bez obzira koliko to želim; ne mogu se dalje povijati.Nadam se da sve ovo nećeš shvatiti kao prekid dogovora, već kao nastavak mnogih, mnogih završetaka koji si u životu započeo. Mislim daje to nešto neminovno i da smo oboje toga svjesni. A ja moram prihvatiti činjenicu da ti nisam uspjela otkriti užitke ljubavi. Richarde, moj najdraži prijatelju, ovo sam rekla blago, pa čak i nježno i s ljubavlju. A meki tonovi ne mogu sakriti bijes koji skriva površina: oni su stvarni. Nema optužbi, nema krivnje ili pogrešaka. Jednostavno pokušavam razumjeti i prekinuti bol. Iznijela sam ono što sam i sama bila prisiljena

prihvatiti: ti i ja nikada nećemo preći u fazu rasta i razvoja, a da ne spominjem ostvarenje veličanstvenog kulminacijskog izraza ljubavi koja je procvala poput proljetnog cvata.Osjetila sam da, ako je bilo što u mojem životu zavrijedilo napuštanje prethodno uspostavljenih principa i rutina, ako je išta zaslužilo da pređem preko svih znanih i neznanih granica, onda je to bila ova veza. Pretpostavljam da bih imala opravdanje kada bih se osjećala poniženom zbog svega što sam poduzela kako bih nas ostvarila. Umjesto toga, ponosna sam na sebe i sretna zato što sam prepoznala rijetku i predivnu mogućnost koju smo imali dok smo je imali, i zato što sam dala sve od sebe, u najčišćem i najuzvišenijem smislu, da nas sačuvam. Trenutačno, tu nalazim utjehu. U ovom užasnom trenutku koji donosi svršetak, iskreno mogu reći da ne znam što bih još mogla učiniti kako bih nam priskrbila onu sjajnu budućnost koju smo mogli imati.Usprkos bolu, sretna sam što mi se pružila prilika da te upoznam na ovako poseban način i zauvijek ću pamtiti vrijeme koje smo proveli zajedno. Rasla sam s tobom, učila sam od tebe, a znam da sam i sama ostavila pozitivan trag u tebi. I ja i ti smo bolja ljudska bića samim time što smo imali jedno drugo.U ove kasne sate sjetila sam se još jedne šahovske metafore koja bi mogla poslužiti. Šah je igra u kojoj oba igrača imaju svoj jedinstveni cilj koji neminovno uključuje protivnika; sredinu igre u kojoj se borba zahuktava i intenzivira i tijekom koje se gube figure i na jednoj i na drugoj strani, obje strane polagano nestaju; i kraj u kojem jedna strana stvara zamku i paralizira protivnika.Mislim da ti život promatraš kao partiju šaha; a ja kao sonatu. I baš zbog te razlike i kraljica i kralj su izgubljeni, a pjesma je prekinuta.I dalje sam tvoja prijateljica i znam da i ti isto osjećaš. Ovo ti pismo šaljem u trenutku kad mi srce ispunjava duboka i nježna ljubav i poštovanje koje osjećam prema tebi, ali i istančana tuga zato što smo prokockali šansu punu obećanja, toliko rijetku i tako lijepu.Leslie

Stajao sam i gledao kroz prozor, no ništa nisam vidio. Buka mi je parala glavu. U krivu je. Naravno daje u krivu. Žena ne razumije tko sam i kako razmišljam. Šteta, zaključio sam. Zatim sam zgužvao njezino pismo i bacio ga.31.Oat vremena kasnije vani je sve bilo isto.Zašto samog sebe lažem? zapitao sam se. U pravu je i vrlo dobro to znam, pa čak i ako nikad samom sebi to ne priznam, čak i ako nikad više ne pomislim na nju.Njena priča o simfoniji, i šahu ... zašto to sam nisam uvidio? Uvijek sam tako prokleto pametan, osim kad su u pitanju porezi, toliko perceptivan, sposobniji da prodrem u dubine ljudske duše od bilo kojeg drugog živog bića, kako je moguće da ona to vidi, a ja ne? Je li moguće da je pametnija od mene? Ako je tako pametna, gdje joj je sustav, njezina zaštita od boli? Ja imam svoju savrš ...PROKLETA da je ta tvoja savršena žena! Ona je nekakav mješanac paunice koju si stvorio, okićene umjetnim perjem neobičnih boja, koja nikada neće poletjeti! Tvoja paunica možda može trčati naokolo i klepetati krilima i skvičati umjesto pjevati, ali nikada, nikada se neće uzdići iznad zemlje. Ti, na smrt prestrašen brakom, znaš li da si se oženio time?Fotografija s vjenčanja! Malija i deset metara velika paunica! To je prava istina! Oženio sam se pogrešnom idejom.Ali ograničenje moje slobode! Ako ostanem s Leslie, umrijet ću od dosade!Upravo sam se u tom trenutku podijelio u dvije osobe: ja koji sam toliko dugo upravljao svojim životom i novopridošlica koja se pojavila kako bi ga uništila.Dosada je najmanja od svih naših briga, ti kučkin sine, rekla je pridošlica. Zar ne vidiš daje pametnija od tebe, spoznala je svjetove koje se ti ne usuđuješ niti štapom dodirnuti? Samo daj, napuni mi usta pamukom i zazidaj me kao što činiš sa svakim dijelom sebe koji se usudi reći da su tvoje svemoćne teorije pogrešne! Slobodan si, Richarde, slobodno to učini. A slobodan si i protratiti ostatak svog života u površnim poznanstvima sa ženama kojima znaš samo imena i koje se boje intimnosti više

od tebe. Sličnosti se privlače, dečko. Osim ako nemaš barem prokleti gram razuma, i ako ga ne pronađeš tijekom ovog života, pripadat ćeš uz svoju bestjelesnu, zamišljenu savršenu ženu sve dok ne umreš od samoće.Okrutan si poput leda. Pripadaš uz svoju ledeno okrutnu šahovsku ploču i svoje ledeno okrutno nebo; prokockao si veličanstvenu priliku braneći svoje samoubilački nastrojeno carstvo; preostale su ti samo mrvice koje će ti oteti država - sve što si imao država ti je uzela!Leslie Parrish je tvoja šansa tisuću puta dragocjenija od bilo kojeg carstva, ali na smrt te plaši zato stoje pametnija od tebe, njena su mudrost i razboritost tolike daje nikada nećeš moći sustići i zbog toga ćeš je ostaviti. Ili je ona tebe ostavila? Neće biti povrijeđena, prijatelju, zato što nije gubitnik. Bit će tužna i plakat će neko vri/« jeme zato što se ne boji plakati kad nešto što je moglo biti predivno V umire, ali s vremenom će te preboljeti i uzdići se iznad svega.\ ti ćeš je zaboraviti, za minutu i pol. Samo zatvori svoja prokleta čelična vrata, zalupi ih i dobro zaključaj i nikada više nemoj pomisliti na nju. Umjesto da se izdigneš iznad svega, potonut ćeš ravno do dna i nedugo zatim ćeš postići briljantan uspjeh u svojim podsvjesnim samoubilačkim pokušajima i probuditi se jadan zato što si na kratko imao vatru i srebro, dijamant za cijeli život, a ti si uzeo masni prokleti čekić i razbio ga u komadiće. Trenutačno se suočavaš s najvećom odlukom u svome životu i sam si toga svjestan. Ona je odlučila da se neće više boriti s tvojim divljački glupim strahom i u ovom je trenutku sretna zato što se riješila tereta, mrtvog puhala kakvo jesi.Samo daj, učini ono što uvijek činiš; pobjegni. Otrči do zračne luke upali motor aviona i uzleti u noć. Leti, leti! Pronađi sebi slatku djevojku s cigaretom u jednoj ruci i čašom punom ruma u drugoj i promatraj je kako te koristi kao odskočnu dasku za nešto bolje, za nešto od čega ćeš večeras pobjeći. Bježi, ti glupa kukavice! Požuri, ušutkaj me! Naš će sljedeći susret biti na dan tvoje smrti i tada ćeš mi moći ispričati kako si se osjećao nakon što si spalio posljednji

most... Zalupio sam vrata pred bukom i soba je utihnula i umirila se poputbonace."Bože," glasno sam rekao, "nismo li malo predramatični?"Izvadio sam pismo, ponovo ga počeo čitati, pustio ga da padne nazad u koš za smeće.Ako joj se ne sviđam ovakav kakav jesam, lijepo je da mi je to rekla. Baš šteta ... kamo sreće daje drukčija, ostali bismo prijatelji. Ali ja ne mogu podnijeti ljubomoru! Zar misli da sam njeno vlasništvo; zar ima pravo odlučivati s kim ću provoditi vrijeme, i kada? Otvoreno sam joj rekao tko sam i što mislim i kako mi može vjerovati iako se ne radi o onoj volim-te laži koju traži od mene. Od mene nećeš čuti volim-te, gospođice Parrish! Bit ću iskren prema samom sebi i dosljedan, pa čak i ako to znači da ću morati živjeti bez sreće i užitaka u kojima sam uživao svaki puta kada bi bili zajedno.Postoji nešto, draga Leslie, što nikada nisam učinio - nisam te slagao ili varao ili obmanjivao; živio sam ono u što sam vjerovao baš onako kao što sam ti i rekao. Ako ti je tako nešto sada postalo neprihvatljivo, ja tu ništa ne mogu učiniti; oprosti mi i žao mije što mi to nisi ranije rekla i poštedjela nas oboje svih ovih problema.Sutra u zoru odlazim, odlučio sam. Ubacit ću svoje stvari u avion i odletjeti nekamo gdje još nikada nisam bio. Wyoming. Možda Montana. Avion ću ostaviti Poreznoj upravi, ako ga uspiju naći, i izgubit ću se. Negdje ću posuditi dvokrilca i nestati.Promijenit ću ime. Winnie-zvani-Pooh je živio pod imenom Sanders, mogu i ja. To će biti zabavno. James Sanders. A oni neka zadrže račune u banci, avione i sve ostalo što traže. Nitko nikada neće otkriti što se dogodilo s Richardom Bachom i to će mi biti dar s neba.Sve što mi je još preostalo za napisati, ako mi je uopće nešto preostalo, napisat ću pod novim imenom. Nakon toga ću moći raditi što god mi padne na pamet. Ostaviti sve. James Sanders će možda odlutati u Kanadu, ili Australiju. Stari bi Jim možda mogao pokucati na vrata šuma Alberte, ili u Tiger Mothu

odletjeti na jug u Sun-bury, ili Whittlesea. Mogao bi naučiti australski, prodavati vožnje znatiželjnicima, tek toliko da preživi. Zatim ... Zatim ...Zatim što, gospodine Sanders? Hoće li država ubiti Richarda Bacha, ili ti sam? Želiš li ga ubiti zato što ga je Leslie oslobodila? Hoće li njegov život bez nje biti toliko prazan da ti neće biti važno hoće li umrijeti, ili neće?O tome sam razmišljao dugo-dugo. Bilo bi uzbudljivo poletjeti i promijeniti ime i pobjeći. Ali: je li to ono što najviše želim? Da lije to tvoja najviša istina? upitala bi me. Ne.Sjeo sam na pod i naslonio se na zid. Ne, Leslie, to nije moja najviša istina.Moja najviša istina jest činjenica da moram još puno toga naučiti o ljubavi prema drugoj osobi i što to znači. Moja najviša istina jest da je moja savršena žena u svom najboljem izdanju prikladna za kratki razgovor, seks - kratkotrajnu vezu, bijeg od samoće. Ona ne predstavlja ljubav o kojoj je ono dijete pred vratnicama sanjarilo, prije toliko vremena.Kad sam bio dijete, znao sam što je dobro, i kad sam se ostavio putovanja i života od prodaje vožnji; kako bih pronašao životnu družicu, srodnu dušu, anđela utjelovljenog u ženi kako bih s njim učio i volio. Kako bih pronašao ženu koja bi bila stalni izazov, koja bi me prisiljavala da se mijenjam, rastem, ostanem u situacijama od kojih bih inače pobjegao.' Leslie Parrish možda nije ta osoba. Možda nije moja životna družica koja me je tražila i koju sam ja tražio. Ali ona je jedina ... ima Leslienu razboritost u Leslienom tijelu, žena koju ne moram sažalijevati, ne moram spašavati, ne moram nikome objašnjavati kamo god otišao. I tako je prokleto pametna da je najgora stvar koja me može zadesiti, mogućnost da naučim puno toga prije nego me sljedeći puta ostavi.Ako je čovjek dovoljno okrutan, pomislio sam, dovoljno protiv života, čak ga se i životna ljubav kloni, ostavlja ga samog, spremna da pričeka neki sljedeći život prije novog susreta.Ali što ako ne pobjegnem? Što bih mogao izgubiti osim stotinu tona teškog čeličnog oklopa koji bi me trebao štititi od boli? Ako dovoljno raširim krila, možda ću moći letjeti, a da me nitko

ne po-eodi. Sljedeći put mogu promijeniti ime u Sanders i odletjeti u Port Danvin!To drsko prigovaralo koje sam ušutkao, u pravu je bio. Otvorio sam vrata, ispričao mu se, oslobodio ga; no nije više rekao niti riječ.Bio sam prisiljen donijeti najveću odluku svog života, nije mi to morao ponoviti.Je li moguće da se radi o ispitu kojeg su isplanirali na stotine drugih aspekata mene iz različitih vremena i prostora? Jesu li se u ovom trenutku okupili iza zamračenog stakla odakle me promatraju nadajući se da ću odbaciti čelik, ili se nadajući da ću se očajnički držati svog oklopa? Jesu li otvorili kladionicu? Ulažu li novac u moguće odluke?Ako su se zaista okupili, bili su suviše tihi, iza stakla. Nikakve, ni najtiše šumove nisu proizvodili. Čak je i buka u mojoj glavi bila nekako smirena.Cesta se ispred mene nastavljala u dva smjera.Dvije su budućnosti značile dva različita života. Leslie Parrish, ili moja predvidiva i sigurna savršena žena?Izaberi, Richarde. Sad. Vani se mrači. Tko?32.'Halo?" Njen je glas bio bez daha, gotovo da se utopio u gitarama i bubnjevima."Leslie? Ja sam, Richard. Znam daje kasno, ali bi li mogla razgovarati sa mnom?"Odgovora nije bilo. Glazba je bjesnila, udarala dok sam čekao zvuk koji bi me obavijestio da ne želi pričati. Boj koji sam preživio, odluka koju sam morao donijeti, pomislio sam, a odluka je već bila donesena; Leslie više nije bila zainteresirana za slične meni."Da", konačno je rekla. "Samo da stišam glazbu. Plesala sam."Telefon je utihnuo, no za tren se vratila. "Bog.""Bog. Primio sam pismo.""Izvrsno."Držao sam slušalicu i koračao, lijevo-desno, i ne znajući da se krećem. "Zar zaista želiš prekinuti sa svime, samo tako?"

"Ne sa svime", odgovorila je. "Nadam se da ćemo i dalje zajedno raditi na filmu. Želim te kao prijatelja, ako ti to odgovara. Jedino što želim prekinuti jest bol.""Ali nikad ti nisam želio nanijeti bol." Ja te ne mogu povrijediti, pomislio sam. Ne možeš biti povrijeđena, bez da prije toga samu sebe projicira kao ranjenicu ..."Pa, svejedno je boljelo", rekla je. "Čini mi se da nisam stvorena za slobodne veze. U početku je bilo dobro, ali kasnije smo bili tako sretni zajedno! Pružila nam se prilika da uživamo u tako toplom ushićenju, ti i ja, zajedno! Zašto to uništavati zbog ljudi do kojih nam nije stalo, ili zbog nekakvih apstraktnih principa? Jednostavno nismo mogli opstati.""Zašto nismo mogli opstati?""Imala sam macu", rekla je. "Amber. Velika, dlakava perzijska mačka. Amber i ja, svaki mogući tren koji sam provodila kod kuće, bile smo zajedno. Ručala je i večerala zajedno sa mnom, zajedno smo sjedile i slušale glazbu, noću je spavala na mom ramenu; u svakom smo trenutku znale što koja misli. Zatim se Amber omaci-la. Bili su preslatki. Oduzeli su joj vrijeme i ljubav, oduzeli su i moje vrijeme i ljubav. Amber i ja nismo više bile same, morale smo se brinuti i o mačićima, našu smo ljubav morale podijeliti. Nakon što se omacila, nikada više nisam osjetila tu bliskost koju smo imale, a ni ona, sve do trenutka njene smrti.""Bliskost intimnost koju osjećamo prema drugom obrnuto je proporcionalna broju ljudi koji su također u našim životima? upisao sam. Zatim preplašivši se da bi moje pitanje mogla shvatiti kao provokaciju: "Misliš li da smo ti i ja trebali predstavljati nešto posebno jedno drugom?""Da. U početku sam prihvaćala tvoje brojne prijateljice. Sve što si radio kad nisi bio sa mnom, nije me se ticalo. Ali kad se pojavila Debora, princip Debore, kao što si rekao, odjednom sam spoznala da si svoj harem počeo seliti na zapad i da si me planirao učlaniti u svoj klub. To ne želim, Richarde.Znaš li što sam naučila od tebe? Naučila sam što je moguće i sada moram odbaciti sve ono za što sam mislila da bismo mogli imati. Želim biti jako bliska s nekim koga cijenim i kome se

divim i koga ljubim, s nekim tko isto osjeća prema meni. To ili ništa. Otkrila sam da se ono što tražim, ne poklapa s onim što ti želiš. Želimo različito."Prestao sam koračati, sjeo sam na rub kauča. Tama je prodirala kroz prozore oko mene."Što misliš da ja želim?" upitao sam."Upravo ono što imaš. Mnoštvo žena koje površno poznaješ i za koje ne mariš. Isprazni flert, obostrano korištenje, bez ljubavi. Za mene je to pakao. Pakao je mjesto, vrijeme, svjesnost, Richarde, u kojem ne postoji ljubav. Užas! Izostavi me iz svojih planova."Govorila je kao daje donijela odluku i kao da sam već znao kojim ću putem krenuti. Kao da nije bilo mjesta za bilo kakvu promjenu. Ništa nije tražila; govorila mi je najveću istinu znajući da se nikada neću složiti.A "Poštivala sam te i svim ti se srcem divila", rekla je. "Mislila sam l da si najljepša osoba koja je ušla u moj život. Sada, polagano poči-J njem o tebi otkrivati stvari koje ne želim vidjeti. Želim staviti točku na nas dok sam još uvijek uvjerena da si predivan.""Ono čega sam se bojao, Leslie, jest to da smo počeli posjedovati jedno drugo. Sloboda mi je važna kao ...""Sloboda da činiš što?" uzvratila je paljbu. "Tvoja sloboda da ne budeš blizak i intiman? Tvoja sloboda da ne voliš? Tvoja sloboda da se odmaraš od sreće i ushićenja u nemiru i dosadi? U pravu si... da smo ostali zajedno, ne bih ti dozvolila da zadržiš sve te slobode."Dobro rečeno! pomislio sam kao da su njene riječi bile potez u šahu."Lijepo si mi pokazala..." rekao sam. "Razumijem što mi pokušavaš reći. Prije nisam. Hvala ti.""Dobrodošao si", rekla je.Prebacio sam slušalicu. Jednog će dana neki čarobnjak dizajnirati telefonsku slušalicu s kojom je razgovor ugodan dulje od jedne minute. "Mislim da si imamo puno toga za reći. Postoji li mogućnost da se sastanemo i porazgovaramo?"

Stanka. Zatim: "Radije ne bih. Ne smeta mi razgovor preko tele-fona, ali ne želim te osobno vidjeti, barem ne neko vrijeme. Nadam se da me razumiješ.""Naravno. Nema problema", rekao sam. "Moraš li ići sada?""Ne. Možemo razgovarati."167"Postoji li način da te uvjerim kako ti i ja i dalje možemo ostati bliski? U životu nisam sreo osobu poput tebe, a čini mi se da tvoja zamisao prijateljstva znači srdačno pismo ili rukovanje na kraju svake fiskalne godine."Nasmijala se. "Oh, nije baš tako crno. Rukovanje svakih pola godine. Kvartalno, budući da smo bili tako dobri prijatelji. Samo zato što naša ljubavna veza nije potrajala, Richarde, ne znacTtia nije-uspjeTa. Pretpostavljam da smo iz nje naučili ono što smo morali naučiti.""Možda sloboda o kojoj sam govorio", rekao sam, "veći dio nje, možda je to sloboda da se mijenjam, da svaki tjedan budem drukčiji, da se svaki dan mijenjam, l ako se dvoje ljudi mijenja u dva različita smjera...""Ako se mijenjamo u različitim smjerovima", rekla je, "onda ionako nemamo budućnost, zar ne? Mislim da je moguće da se dvoje ljudi zajedno mijenja, da zajedno rastu i obogaćuju se, umjesto da se uništavaju. Zbroj jedan i jedan, ako se radi o onom pravom, može biti beskonačnost! Ali tako često jedna strana vuče drugu za sobom na dno; jedna strana želi letjeti poput balona, a druga je teret. Uvijek sam se pitala kako bi bilo kad bi dvoje ljudi, muškarac i žena, žeIjelo letjeti poput balona?""Poznaješ li koji takav par?" "Nekoliko", odgovorila je. "Ikoga?" "Dva. Tri.""Ja ne znam nijedan", rekao sam joj. "Pa ... poznajem jedan par. Od svih ljudi koje poznajem, jedan sretan brak. Ostali su ... ili je žena sreća, a muškarac teret, ili obrnuto, ili su oboje tereti. Dva su balona rijetkost.""Mislila sam da bismo ja i ti mogli biti", rekla je. "To bi bilo lijepo." "Da.""Što misliš, da bi nam trebalo", upitao sam, "što bi nas moglo vratiti da budemo zajedno kako smo nekad bili?"

Osjetio sam da je željela reći: "Ništa", ali nije zato što bi za-zvučala preokrutno. Razmišljala je o mom pitanju i zato je nisam gnjavio, nisam je požurivao."Da se vratimo u ono što smo imali, mislim da nas ništa ne bi moglo vratiti onamo. Ne želim to. Sve sam dala od sebe kako bih se promijenila, čak sam pokušala izlaziti s drugim muškarcima dok te nije bilo kako bih vidjela mogu li izbalansirati tvoju savršenu ženu s mojim savršenim muškarcem. Ali nije upalilo. Dosadno, dosadno, dosadno. Bespotrebno gubljenje vremena.Richarde, ja nisam jedna od tvojih djevojaka za zabavu", nastavila je polagano. "Promijenila sam se onoliko koliko sam željela. Ako želiš biti sa mnom, na tebi je red da se mijenjaš."Ukočio sam se. "Kakvu mi vrstu promjene možeš ponuditi na razmatranje?" Najgori bi mogući odgovor bio da kaže nešto što mi je neprihvatljivo, pomislio sam, no, ni to nije gore od onog što trenutačno imamo.Kratko je razmišljala. "Predlažem da razmisliš o ljubavnoj vezi, ekskluzivnoj, samo ti i ja. Tako ćemo otkriti jesmo li dva balona.""Ali, u tom slučaju neću biti slo ... odmah bih morao prestati izlaziti sa svojim prijateljicama?""Da. Sa svim ženama s kojima spavaš. Morao bi prestati sa svim drugim ljubavnim vezama i vezicama."Na menije bio red da utihnem, a na njoj da tiho čeka s druge strane linije. Osjećao sam se poput zeca kojeg su lovci stjerali u kut. Muškarci koje poznajem, koji su prihvatili takve uvjete, zažalili su. Bili su pogođeni, no uspjeli su preživjeti. Jedva.Ali, s Leslie sam se mijenjao! Samo sam s njom mogao biti onakav kakav uistinu jesam. Nisam bio sramežljiv pred njom, ili čudan. Divio sam joj se, učio sam od nje. Ako me želi podučavati ljubavi, mogao bih pokušati."Tako smo različiti, Leslie, ti i ja.""Različiti smo, isti smo. Bio si uvjeren da nećeš moći razgovarati-sa ženom koja ne upravlja avionima. Ja nisam sebe mogla zamisliti^ sa čovjekom koji ne voli glazbu. Je li moguće da nije toliko važnog biti sličan, već biti znatiželjan? Zato što

smo različiti, zabavljamo se otvarajući jedan drugom vrata u nove svjetove, razmjenjujući svoje strasti i uzbuđenja. Ti možeš upoznati glazbu, a ja letjeti, l to je tek početak. Mislim da bismo mogli tako do kraja života." "Razmislimo o tome", rekao sam. "Razmislimo o svemu. Oboje smo bili u braku i u situacijama pred brakom, oboje nosimo ožiljke, obećali smo si da nećemo više ponavljati iste pogreške. Zar ne vidiš niti jedan drugi način da ostanemo zajedno osim da ... osim braka?""Imaš li ti koji prijedlog?" upitala je."Ja sam bio poprilično sretan s onim što smo imali, Leslie." "Poprilično sretan nije dovoljno. Sama mogu biti sretnija od toga i to mi više odgovara zato što ne moram slušati tvoja opravdanja za bijeg, tvoja opravdanja da me udaljiš od sebe, sagradiš zidove kako bi se zaštitio od mene. Bit ću jedina ljubavnica u tvom životu, ili me neće biti. Pokušala sam tvoju polovičnu teoriju i nije upalila -ne kod mene.""Ali to je tako teško, brak nameće tolika ograničenja ..." "Mrzim brak koliko i ti, Richarde, kad ljude pretvori u bezlična bića, kad ih pretvori u preljubnike ili kad ih zatvara u kaveze. Izbjegavala sam ga duže od tebe; prošlo je šesnaest godina od mog razvoda. Ali razlikujem se od tebe u sljedećem - mislim da postoji brak koji nam donosi slobodu koju ne možemo postići ako smo da je vjerojatnost da to razumiješ, ali isto takomislim da smo ja i ti mogli to postići. Prije sat vremena, rekla bih da nema šanse. Mislila sam da nećeš nazvati.""Ma daj. Znala si da ću te nazvati.""Ne", rekla je. "Ono što sam znala jest da ćeš baciti moje pismo i odletjeti nekamo u svom avionu."Čitačica misli, pomislio sam. Ponovo sam se stavio u tu situaciju, bijeg u Montanu. Mnoštvo akcije, noviteti koje valja pogledati, nove žene za upoznati. Ali sve se doimalo dosadno, čak i dok sam samo razmišljao. To sam već učinio, pomislio sam, i znam kako je i da se sve odvija na površini. Ne dira me, ne mijenja i nije mi važno. Takva akcija me više ne zanima. Dakle, odletim ... pa što onda?

"Ne bih odletio a da ti se ne javim. Ne bih otišao i ostavio te ljutu na mene.""Nisam ljuta na tebe.""Hm", promrmljao sam. "Dovoljno si ljuta da prekineš najljepše prijateljstvo koje mi se desilo u životu.""Slušaj, Richarde, ozbiljno: nisam ljuta na tebe. Prije neku večer sam bila bijesna i gnušala sam te se. Zatim sam bila tužna i plakala sam. Ali, nakon nekog sam vremena prestala plakati i dosta sam razmišljala o tebi i konačno sam shvatila da si sa mnom bio u svom najboljem izdanju; ponašao si se najbolje što si znao; da ćeš morati živjeti s time sve dok se ne promijeniš i da nitko to ne može učiniti osim tebe. Kako bih se mogla ljutiti na prijatelja koji je davao sve od sebe?"Osjetio sam val topline kako se širi mojim licem. Kakva teška misao ispunjena ljubavlju! Da me shvati, u takvom trenutku, dashvati da sam davao sve od sebe! Tko bi drugi na ovome svijetu to shvatio? Erupcija poštovanja prema njoj stvorila je klicu sumnje u mene samog."A što ako nisam davao sve od sebe?""Onda sam ljuta na tebe."Rekavši to, jedva se suzdržala da ne prasne u smijeh, a ja sam se neznatno opustio, na kauču. Ako se još uvijek mogla smijati, znači da nije smak svijeta, barem ne za sada."Možemo li napisati ugovor, pažljivo složiti jasan dogovor o tome kakve promjene točno želimo?""Ne znam, Richarde. Čini mi se kao da igraš jednu od svojih igara, a situacija je puno ozbiljnija, a i meni i, nadam se tebi, puno važnija, pa nam ne trebaju takve igrarije. Igre, i tvoja litanija zastarjelih fraza, tvoje stare obrane. Ne želim ih više. Ako misliš da se moraš braniti od mene, ako ti neprestano moram dokazivati da sam ti prijateljica, da te volim i da te neću povrijediti ili uništiti ili ubiti od dosade, menije to previše. Mislim da me dovoljno dobro poznaješ, a sam znaš što osjećaš prema meni. Ako se bojiš, bojiš se. Pustila sam te i osjećam se dobro zbog toga, zaista. Neka ostane na tome. Prijatelji, u redu?"Razmislio sam o onome što mi je rekla. Navikao sam biti u pravu, navikao sam pobjeđivati u svim raspravama. Ali u ovom

slučaju, koliko god sam se trudio pronaći slabe točke u njezinom načinu razmišljanja, nisam uspijevao. Njezino bi se mišljenje pokazalo pogrešnim samo kad bi mi lagala, samo kad bi se pokazalo da me namjeravala povrijediti ili prevariti ili uništiti. A u to nisam mogao vjerovati. Sve stoje radila drugima, znao sam, jednog je dana mogla učiniti i meni, ali nikad je nisam vidio da vara ili da nekome drugome želi nanijeti bol, pa čak ni ljudima koji su bili zli prema njoj. Oprostila im je, svima, nije ih mrzila.Da sam samom sebi dozvolio izgovoriti riječ, u tom trenutku, rekao bih joj da je volim."I ti daješ sve od sebe, zar ne?" upitao sam je."Da.""Zar ti se ne čini pomalo čudnim da smo nas dvoje iznimka, ti i ja, kad gotovo nitko ne može iskoristiti bliskost za rast i razvoj? Bez vike i lupanja vratima, gubljenja poštovanja, uzimanja druge strane zdravo za gotovo, dosade?""Zar ne misliš da si poseban?" upitala me. "Zar ne misliš da sam ja posebna?""Nikada nisam sreo nekoga poput nas dvoje", odgovorio sam."Ako se naljutim na tebe, ne mislim da postoji nešto loše u vikanju i lupanju vratima. Bacanju stvari, ako dovoljno pobjesnim. Ali to ne znači da te ne volim. A tebi sve ovo nema nikakvog smisla, zar ne?""Točno. Ne postoji problem koji ne bismo mogli riješiti uz pomoć mirnog, razboritog razgovora. Kad se ne slažemo, što ne valja ako kažem: 'Leslie, ne slažem se i to su moji razlozi'? Na što ti odgovaraš: 'U redu, Richarde. Tvoji su me razlozi uvjerili daje tvoj način bolji.' I tu je kraj priče. Nema krhotina stakla i porculana za pomesti, nema vrata koja se moraju popraviti.""Kad bi barem bilo tako", rekla je. "Vičem kad osjetim strah, kad mislim da ne čuješ ono što ti pokušavam reći. Možda čuješ moje riječi, ali ne razumiješ ih, i bojim se da ćeš učiniti nešto što će nas oboje povrijediti i zbog čega ćemo požaliti i vidim način da se tragedija izbjegne i ako ga izgovorim dovoljno glasno, čut ćeš me.""Želiš mi reći da, ako te budem slušao, nećeš morati vikati?"

"Da. Najvjerojatnije neću morati vikati", rekla je. "Ali čak i ako podignem glas, proći će me vrlo brzo. Izbacim ljutnju iz sustava i ponovo sam mirna.""U međuvremenu, ja sam poput nesigurnog početnika na tankom ledu ...""Ako ne želiš ljutnju, Richarde, onda me nemoj ljutiti! Odrasla sam i postala poprilično smirena i lako prilagodljiva osoba. Nisam zapeta puška koja je spremna opaliti na najmanju sitnicu, ali ti si jedan od najsebičnijih ljudi koje sam ikad upoznala! Bijes mije bio potreban da te spriječim da me ne zgaziš, da nas oboje podsjeti kad je dosta!""Rekao sam ti da sam sebičan, prije puno vremena", rekao sam. "Obećao sam ti da ću se uvijek ponašati u svom najboljem interesu, a nadao sam se i da ćeš ti isto činiti...""Poštedi me svojih definicija, molim te!" rekla je. "Samo ako jednog dana uspiješ ne misliti samo na sebe cijelo vrijeme, bit ćeš sretan. Sve dok ne oslobodiš prostor u svom životu za nekoga tko ti je važan koliko i ti samom sebi, uvijek ćeš biti sam usamljen i tražit ćeš i gubiti..."Satima smo razgovarali kao da je naša ljubav bila prestrašeni i užasnuti bjegunac koji se raširenih očiju naginje preko ruba dvanaesterokatnice spreman na skok u trenutku kad ga prestanemo pokušavati spasiti.Nastavi pričati, pomislio sam. Ako nastavimo razgovarati neće skočiti s dvanaestog kata i stropoštati se, užasnuto vrišteći, na pločnik. Pa ipak, niti jedno od nas nije željelo da bjegunac preživi osim ako ne postane razuman i snažan. Svaki komentar, svaka ideja koju smo dijelili udružili su se u vjetar koji ga je gurao od ruba smrti - s vremena na vrijeme naša je zajednička budućnost visjela iznad ceste, a ostatak je vremena bila pritisnuta uza zid.Koliko će toga umrijeti ako padne! Topli sati tijekom kojih smo se rijetko razdvajali, kad smo jedno drugom toliko značili, kad sam ostajao bez daha otkrivajući tko je ta žena u stvari; bili bi uzaludni, čak i nešto gore od uzaludnosti: bio bi to užasan gubitak.

Tajna pronalaska nekoga koga biste mogli voljeti, jednom mi je rekla, jest da prvo pronađete nekog tko vam se sviđa. Najbolji smo prijatelji bili puno prije nego što smo postali ljubavnici. Sviđala mi se i divio sam joj se i vjerovao joj, vjerovao\ Odjednom je toliko dobra pružilo protutežu.Kad bi se bjegunac poskliznuo, wookieji\n umrli za vrijeme pada, praščić očajnički stežući sladoled, čarobnicu, božicu seksa; Bantha bi također preminuo, šah i filmovi i zalasci sunca bi zauvijek nestali. Njeni prsti više ne bi plesali na klavijaturama. Nikada poslije ne bih slušao glazbu Johanna Sebastiana, nikada više ne bih čuo tajnovite harmonije zato što mi ih je ona otkrila, nikada više ne bih igrao \gmpogodiskladatelja, nikada više ne bih mogao pogledati cvijeće, a da pritom ne pomislim na nju, nikada više ne bih imao nekog tako bliskog. Sagradio bih nove zidove, postavio željezne šiljke na vrhove, i zatim bih sagradio zidove unutar njih i postavio još šilja-ka..."Ne trebaju ti tvoji zidovi, Richarde!" vikala je. "Čak i ako se više nikada ne vidimo, zar ne znaš da te zidovi ne štite? Oni te izoliraju"Pokušava mi pomoći, pomislio sam. U posljednjih smo se nekoliko minuta ponovo udaljili, ova žena želi da spoznam. Zar je rastanak moguć?"I, praščić ..." rekla je, " ... praščić ne mora ... praščić ne mora umrijeti... Svakog jedanaestog srpnja, obećavam... napravit ću sladoled od čoko ... sladoled od čokolade ... i sjeti ... najdraži moj praščiću ..."Rasplakala se; čuo sam je kako pritišće slušalicu na jastuk. Oh, Leslie, ne, pomislio sam slušajući jecaje prigušene perjem. Zar mora nestati, naš magičan grad za dvoje, čudo koje se dešava jedanput u životu, zar mora nestati u smogu i svakodnevnom životu? Tko nas to ubija?Da se, kojim slučajem, neki stranac odlučio umiješati medu nas, da nas je odlučio razdvojiti, izbacili bi kandže i rasjekli ga na komadiće. A ovo, ovo je izdaja iz naših redova, to je mojih ruku djelo, ja sam taj stranac!

Što ako smo jedno drugom ljubav života, zapitao sam se slušajući tihe jecaje. Što ako smo se tražili cijeli život? Dodirnuli smo se i na brzinu okusili zemaljsku ljubav i sada, zbog mojih strahova, hoćemo li se zauvijek rastati? Hoću li ostatak svog života provesti tražeći ženu koju sam već našao, ali koju sam se bojao voljeti?Nevjerojatne slučajnosti! pomislio sam, koje su nas spojile u vrijeme kada niti jedno od nas nije bilo u braku ili imalo obveze prema drugim partnerima, kada niti jedno od nas nije bilo posvećeno traženju uzroka svake moguće sekunde, kada nismo bili prezaposleni glumom ili pisanjem ili putovanjima ili pustolovinama ili zaslijepljeni nečim drugim. Sreli smo se na istom planetu u istom vijeku, istih smo godina, odrasli smo u istoj kulturi. Da smo se sreli nekoliko godina ranije, ne bi se dogodilo ... sreli smo se nekoliko godina ranije i proveli nekoliko trenutaka zajedno, u dizalu - ali trenutak nije bio pravi. I nikada više neće biti pravi trenutak.Tiho sam koračao naprijed-natrag, radio sam polukrugove oko telefonske žice. Ako za deset ili dvadeset godina shvatim da joj nisam smio dozvoliti da ode, gdje će ona biti? Što ako se vratim za deset godina kako bih rekao: Leslie, žao mi je! i otkrijem da je gospoda Leslie Parrish-Netko? Što ako je ne uspijem pronaći, ako njezina kuća bude prazna, ako se odseli i ne ostavi novu adresu? Što ako bude mrtva, ako je ubije nešto stoje ne bi ubilo da nisam odletio drugi dan?"Oprosti", rekla je, oglasila se ponovo u slušalicu, obrisala suze. "Baš sam guska. Kamo sreće da imam tvoju moć kontrole, ponekad. Oproštaje dobro podnosiš, kao da ti nije stalo.""Moraš samo odlučiti tko vodi glavnu riječ", objasnio sam joj sretan što je promijenila temu. "Ako dozvolimo da nas osjećaji preuzmu, trenuci kao stoje ovaj, nisu zabavni.""Ne", frknula je. "Uopće nisu zabavni.""Kad unaprijed sve proživiš, kad se pretvaraš daje sutra danas, ili sljedeći mjesec, kako se osjećaš?" upitao sam. "Pokušao sam, ali nisam se bolje osjećao, ne bez tebe. Zamišljao sam kako je to biti sam, da nemam nikoga s kime bih mogao satima razgovarati

preko telefona, napraviti račun od sto dolara na lokalnom pozivu. Tako mi nedostaješ!""I ti meni", rekla je. "Richarde, reci mi, kako natjerati nekoga da pogleda iza ugla, kad još uvijek nije stigao do njega? Jedini život koji se isplati živjeti jest onaj ispunjen čarolijom, a ovo je čarolija! Dala bih sve da mogu vidjeti stoje pred nama ..." Na trenje zastala tražeći što bi još rekla. "Ali ako ti to ne vidiš, pretpostavljam da čarolija onda ne postoji, zar ne? Čak i ako je ja vidim, ne postoji." Zvučala je umorno, ravnodušno. Namjeravala je spustiti slušalicu. Ne znam da li zato što sam i ja bio umoran ili preplašen ili oboje, nikad neću znati. Bez upozorenja; nešto me je udarilo, nešto se u meni oslobodilo, u mojoj glavi, i nije me razveselilo.RICHARDE! vrisnulo je. ŠTO TO RAD1Š1JESILIPOLUDIO? Ne radi se o tamo nekakvoj metafori koja viri s ruba dvanaestero-katnice, već o TEBI! To je tvoja budućnost, a ako ne uspiješ, onda si ZOMBI, živući mrtvac, onda slobodno počni odbrojavati vrijeme prije nego se konačno ne dokrajčiš! Devet si se sati poigravao s njom preko telefona, ŠTO MISLIŠ, ZAŠTO SI NA OVOME PLANETU? KAKO BI LETIO? Ovdje si, ti arogantno čudovište, kako bi naučio stoje to LJUBAV! Ona je tvoja učiteljica i za dvadeset i pet sekundi će spustiti slušalicu i više je nikada nećeš vidjeti! Ne gubi vrijeme, ti glupi kučkin sine! Imaš još deset sekundi i zauvijek će otići iz tvog života! Dvije sekunde! PROGOVORI VEĆ JEDNOM!"Leslie", rekao sam. "U pravu si. Ja sam u krivu. Želim se promijeniti. Pokušali smo na moj način i nije upalilo. Iskušajmo tvoj. Neće biti nikakve savršene žene, nikakvih zidova. Samo ti i ja. Zašto ne bismo vidjeli što će se dogoditi?"Nastupila je šutnja."Jesi li siguran?" upitala je. "Jesi li siguran, ili mi to tek tako kažeš? Zato što ako zaista to ne misliš, cijelu ćemo situaciju pogoršati. Toga si svjestan, zar ne?""Znam to vrlo dobro. Siguran sam. Možemo li o tome razgovarati?"Još jedna šutnja.

"Naravno da možemo, wookie. Zašto ne spustiš slušalicu i dođeš ovamo na doručak?""U redu, draga", rekao sam. "Bog."Nakon stoje spustila slušalicu, rekao sam: "Volim te, Leslie Par-rish."U apsolutnoj intimi, nitko me nije mogao čuti, riječi koje sam toliko prezirao, riječi koje nikada nisam izrekao, bile su jasne i istinite poput dana.Spustio sam slušalicu. "USPJELI SMO!" Viknuo sam u praznu sobu. "USPJELI!" Bjegunac se ponovo nalazio u našem naručju, na sigurnom, daleko od ruba provalije. Osjećao sam lakoću poput planinske ljetne jedrilice lansirane u stratosferu.U ovom trenutku postoji i drugi ja, pomislio sam, polagano se, ali i odlučno udaljavao od mene, skrenuo je lijevo na mjestu gdje sam ja otišao desno. Ovaj trenutak u nekom drugom vremenu, onaj je Richard zavisio razgovor s onom Leslie nakon sat vremena, ili deset minuta, ili je uopće nije nazvao. Bacio je njeno pismo u koš za smeće, uzeo taksi do aerodroma, uzletio prema sjeveroistoku, izravnao se na visini od tri tisuće sto metara i pobjegao u Montanu. Nakon toga, kad sam ga odlučio potražiti, sve je prekrio mrak.33.'Ne mogu", rekla je. "Dajem sve od sebe, Richie; na smrt sam preplašena, ali svejedno pokušavam. Uđemo u kovit, uranjamo ravno prema zemlji i okrećemo se, i onda se onesvijestim! Sljedeće što znam jest da smo ponovo izravnani i da me Sue doziva: 'Leslie! Jesi li dobro?'" Pogledala me tužno, beznadno. "Kako da me nauči - kako me može naučiti izvoditi kovite, kad se onesvijestim?"Hollywood je nestao šesto kilometara iza zapadnog horizonta, prodao sam kuću na Floridi, živjeli smo u kamp kućici parkiranoj na dvadeset tisuća kvadratnih kilometara površine pustinjskih prostranstava i planina Arizone, na rubu zračne luke za jedrilice. Estrella Sailport. Zalazak sunca poput oblaka natopljenih mlaznim gorivom i zapaljenih nečujnom šibicom. Jedrilice parkirane jedna do druge stapale su se, grimizne i zlatne, s bazenima pijeska.

"Mali moj vvookie ", rekao sam joj. "Ti to znaš, ja to znam, nema potrebe da se prepiremo oko činjenice: ne postoji ništa što Leslie Parrish ne može učiniti kad to odluči. A sitnica poput kovita u jedrilici zaista ne može predstavljati problem. Imaš kontrolu nad letjelicom!""Ali gubim svijest", rekla je mrzovoljno. "Teško je zadržati kontrolu kad si bez svijesti."Otišao sam u minijaturni WC naše kamp kućice, pronašao malu metlu i donio je na mjesto na kojem je sjedila na krevetu. "Ovo ti je palica, ručka ove metle", rekao sam. "Pokušajmo zajedno, izvodit ćemo kovite ovdje, na zemlji, sve dok ti ne dojade.""Nije mi dosadno, već sam prestrašena.""Strah će nestati. Zamisli da ti je metla palica, a stopala stavi na zamišljene pedale vertikalnih stabilizatora. Nalaziš se na nebu, letiš ravno, a letjelica je izravnana. Zatim polagano povlačiš palicu prema sebi. Lagano, lagano, a nos se jedrilice podiže uvis i zadrhtat će. Krila će izgubiti uzgon na način na koji ti želiš. Palicu zadrži povučenu prema natrag i nos će polako početi padati i SAD pritisni pedalu desnog vertikalnog stabilizatora, tako, drži palicu povučenu prema natrag i broji okretaje: jedan ... dva ... tri ... broji svaki put kad vrh Montezuma proleti ispred nosa. Tri, zatim pritisni pedalu lijevog vertikalnog stabilizatora, istovremeno gumi palicu prema naprijed, naprijed do neutralnog položaja, jedrilica se prestala okretati. I na kraju lagano podiži nos sve dok ne izravnaš letjelicu. To je sve. Je li bilo teško?""Ne ovdje u kućici.""Napravit ćemo još nekoliko i vidjet ćeš da će ti u avionu biti lakše, obećavam ti. Proći ćemo cijelu proceduru, vjeruj mi da znam o čemu govorim. I ja sam se užasavao kovita. A sad opet. Letimo ravno, izravnani smo. Povuci palicu prema natrag ..."Koviti, najstrašnija lekcija osnova letenja. Toliko zastrašujuća da je vlada prije mnogo godina ukinula zahtjev za poznavanjem te vještine ... polaznici bi prošli sve i došli do kovita i tu se odrekli letenja. Ali Laszlo Horvath, državni prvak u jedriličarstvu i vlasnik Estrelle, Horvath je zahtijevao da svaki učenik savlada izvlačenje iz kovita prije nego sam sjedne u avion. Koliko je pilota poginulo zato što su uletjeli u kovit, a

nisu znali kako se izvući? Previše, govorio je, i zato neću dozvoliti da se tako nešto dogodi na ovom aerodromu. "Ono što želiš jest da se rep spusti točno ovdje", rekao sam joj, "to bi se trebalo desiti. Želiš da se nos uperi ravno prema zemlji i da se svijet počne okretati! Ako se to ne desi, znači da griješiš! Ponovo ..."Leslien je zadatak bio da se suoči sa strahom, pobijedi ga i nauči upravljati avionom koji čak nije imao niti motor koji bi ga držao u zraku.Moj je zadatak bio da se suočim s drukčijim strahom. Obećao sam joj da ću od nje naučiti kako voljeti, kako odbaciti svoju ledenu savršenu ženu i dozvolim Leslie da mi se približi onoliko koliko je željela da joj priđem. Vjerovali smo jedno drugom, bili smo nježni jedno prema drugom, nije bilo bičeva ili noževa u našsm tihom domu.Kamp kućica u pustinji bila je moja zamisao. Ako je ishod našeg pokusa o ekskluzivnosti trebao biti negativan, želio sam da bude eksplozivan i da se u trenutku svrši. A za to nije postojao bolji način nego da se smjestimo u malenu sobu natkrivenu plastičnim krovom bez privatnih kutaka u koje bismo mogli pobjeći. Postoji li bolji način od ovakve intenzivne intime? Ako tu pronađemo sreću, mjesec za mjesecom, otkrili smo čudo.I, umjesto da smo režali jedno na drugo, rasli smo i razvijali se.Zajedno smo trčali svako jutro, istraživali pustinju s priručnicima o cvijeću i kartama, letjeli smo u jedrilicama, dugo smo razgovarali, dva dana, četiri dana, učili smo španjolski, udisali čisti zrak, fotografirali zalaske sunca, započeli smo životnu zadaću međusobnog upoznavanja: odakle smo došli, što smo naučili, kako bismo sagradili novi svijet kada bi nam se pružila prilika?Na večerama smo nosili najbolju odjeću, vazu je krasilo pustinjsko cvijeće, a svjetlost svijeća nas je obasjavala; razgovarali smo i slušali glazbu sve dok se svijeće ne bi otopile."Dosada između dvoje ljudi", rekla je jedne večeri, "nije rezultat toga što su dvoje ljudi zajedno, fizički, već to što sulćTIometrima udaljeni, mentalno i duhovno;" Za nju jasno k'o dan, a za mene misao koja me je tako zapanjila da sam je morao

zapisati. Za sada, zaključio sam, ne moramo se brinuti zbog dosade. Ali budućnost je još uvijek neizvjesna ...Došao je dan, stajao sam na zemlji i promatrao njen susret s vlastitom nemani, stajao u dimu aviona koji je vukao njenu školsku jedrilicu kako bi se upustila u vježbanje kovita. Za nekoliko je minuta avion oslobodio jedrilicu oblika bijelog križa, visoko na nebu, i ostala je sama i nečujna. Usporila je, zaustavila se u zraku i zatimwhush! nos se uperio prema zemlji, krila su se počela okretati, sjeme javora boje pamuka je padalo, padalo - i glatko izašlo iz vrtloga, iz kovita, usporilo, zaustavilo se u zraku i ponovo zavrtilo.Leslie Parrish, donedavno žrtva straha od lakih aviona, danas drži pod kontrolom najlakšu od lakih letjelica i izvodi nastravičniju vježbu: okreće se u lijevu stranu, u desnu, izvodi polovične okrete i izlazi iz kovita, još se tri puta okreće i zatim izravnava letjelicu; sve do najniže visine, zatim lebdi i slijeće.Jedrilica je dodirnula zemlju, kotrljala se lagano najednom kotaču prema bijeloj crti na prljavoj pisti i zaustavila nekoliko centimetara od nje. Lijevo krilo se postupno nakosilo i dodirnulo zemlju, a ona je uspješno završila test.Otrčao sam prema pisti, čuo pobjednički krik iz letačke kabine, a njena se učiteljica veseli s njom. "Uspjela si! Sama sije zavrtjela, Leslie! Hura!"Zatim se otvara krov kabine, ona izlazi s osmijehom od uha do uha i sramežljivo me promatra u iščekivanju mojih riječi. Poljubio sam je. "Savršen let, wook, savršen kovit! Da samo znaš kako sam ponosan na tebe!"Sljedećeg je dana sama letjela.Kakva radost i ushićenje, stajati na zemlji i promatrati najdražu prijateljicu kako izvodi predstavu bez nas! Zauzela je posve novi stav i iskoristila ga kako bi uništila zastrašujuću zvijer koja ju je opsjedala i desetcimaje godina plašila, a njeno se novo lice otkrilo. U morsko plavim očima zlatne su iskrice iskrile, elektricitet je plesao. Moćna je, pomislio sam. Richarde, nemoj nikada zaboraviti: ova žena nije obična, ovo nije obično ljudsko biće i nemoj to nikada zaboraviti!

Ja nisam bio uspješan sa svojim testovima kao ona.S vremena na vrijeme, bez razloga, bio bih hladan prema njoj, tih, odgurivao bih je od sebe i ne znajući zašto.U tim je trenucima bila povrijeđena i rekla bi mi to. "Danas si bio grub prema meni! Razgovarao si s Jackom kad sam sletjela. Potrčala sam kako bih vam se pridružila, atisi mi okrenuo leđa kao da me nema! Kao da sam tamo, ali bi ti bilo draže da nisam!" _ "Leslie, molim te! Nisam znao da si ondje. Razgovarali smo. Zar život mora stati kad si ti u blizini?"Znao sam da je ondje, ali nisam to pokazao, već sam se ponio kao daje samo otpali list s drveta, ili nestalni povjetarac. Zašto mi je smetalo što mari za mene?Više se puta to događalo, između šetnji i glazbe i letenja i svijeća - iz navike bih sagradio nove zidove i hladnokrvno se sakrio iza njih, ponovo se zaštitio dobrim starim oklopima. Nije bila ljuta, već žalosna."Oh, Richarde! Zar te je vrag prokleo da toliko mrziš ljubav? Obećao si da ćeš srušiti zidove, a ne sagraditi nove između nas!"Otišla je iz kamp kućice, šetala naprijed-nazad, sama, a iza nje se nazirala pista za jedrilice. Naprijed-nazad, i tako kilometrima.Nije me prokleo vrag, pomislio sam. Bio je to samo jedan nepromišljeni trenutak, a ona mi kaže da sam proklet. Zašto sve mora preuveličavati?Bez riječi, duboko zamišljena se vratila i satima pisala dnevnik.Bio je tjedan vježbe za jedriličarsko natjecanje za koje smo se prijavili; ja sam bio pilot, a Leslie moja zemaljska posada. Ustajali smo u pet sati ujutro i polirali i uređivali avion prije nego bi jutarnja temperatura prešla trideset i pet stupnjeva, odgurali bismo jedrilicu do piste, napunili krila vodom. Led mije stavljala na vrat, umotan u ručnike, sve do trenutka polijetanja, a ona je stajala na suncu.Nakon uzlijetanja, ostajala je sa mnom u vezi preko radija u kombiju i istovremeno odlazila u kupovinu, po hranu i vodu, spremna da dođe po mene i avion u slučaju da prisilno moramo sletjeti stotinu kilometara dalje. Kad bih sletio, čekala me je s hladnim pivom, pomagala mi da odguramo jedrilicu do veza.

Zatim bi se preobrazila u Mary Glumicu, servirala večeru uz svijeće i slušala sve o mojim dnevnim pustolovinama.Jednom mi je rekla daje osjetljiva na vrućinu, ali sada nije pokazivala nikakve znakove slabosti. Radila je poput pustinjskog konjanika, bez odmora, pet dana za redom. Postizao sam dobro vrijeme letenja, a veći je dio zasluge za to pripadao njoj. Bila je savršena zemaljska posada kao stoje bila savršena i u svemu ostalom.Zašto sam izabrao baš to vrijeme da se udaljim od nje? Nedugo nakon što sam sletio i ona me dočekala, zidovi su ponovo bili tu; počeo sam razgovarati s drugim pilotima, nisam ni primijetio daje nema. Sam sam morao spremiti i zavezati jedrilicu, a to na pustinjskom suncu i nije nezanemariv posao, ali olakšao mi ga je bijes koji je u meni ključao zato stoje nestala.Kad sam ušao u kamp kućicu, ležala je na podu i pretvarala se da je iscrpljena."Bog", rekao sam. "Hvala ti na pomoći."Nije odgovarala."Baš mije to trebalo nakon teškog leta." Ništa. Ležala je na podu i odbijala bilo što reći. Najvjerojatnije je primijetila da sam se ponovo zatvorio, pročitala mi je misli i naljutila se.Igra tišine je besmislena, pomislio sam. Ako je nešto muči, ako joj se ne sviđa što radim, zašto mi jednostavno ne priđe i kaže sve u lice? Ne želi razgovarati, ne želim ni ja.Preskočio sam njezino tijelo koje je ležalo na podu i upalio uređaj za rashlađivanje. Zatim sam se protegnuo na kauču, otvorio knjigu o jedrilicama i čitao istovremeno razmišljajući da možda nema budućnosti za nas ako bude ustrajala s ovakvim ponašanjem.Nakon nekog se vremena promeškoljila. Nešto kasnije je ustala, beskrajno iscrpljena i odvukla se u kupaonicu. Čuo sam kako pumpa vodu. Bespotrebno je trošila vodu zato što sam je ja dovukao iz grada i sam napunio spremnike u kućici. Željela mi je napakostiti, stvoriti posao za mene. Voda se zaustavila.Odložio sam knjigu. Njezina čarolija, čarolija našeg zajedničkog života u pustinji, je li moguće daje izjedaju kiseline iz moje prošlosti? Zar ne mogu naučiti opraštati? Krivo me je razumjela

i sada se osjeća povrijeđeno. Mogu biti dovoljno odrastao i oprostiti joj, zar ne?Iz kupaonice nisu dopirali nikakvi zvukovi; jadnica najvjerojatnije plače.Prišao sam malim vratima, dva puta pokucao. "Žao mije, wookie", rekao sam. "Opraštam ti..." "RRREEEEEAAAAAARGHHH!" Zvijer je unutra eksplodirala. Bočice su počele udarati u drvo; staklenke, četkice, sušila za kosu."TI PROKLETI (TRAS) KUČKIN SINE! JA ... (BUM-TRAS--BUM) MRZIM TE! NE ŽELIM TE VIŠE NIKADA VIDJETI! JA ... (PRAS)... LEŽIM NA PODU U NESVIJESTI PROKLETSTVO GOTOVO MRTVA ZBOG TOPLOTNOG UDARA JER SAM RADILA NA TVOJOJ JEDRILICI, A TI SI ME OSTAVIO DA LEŽIM I ODLUČIO ČITATI KNJIGU] MOGLA SAM UMRIJETI, ALI TEBE BAŠ BRIGA! (VUŠ-BUM-TRAS-VUŠ) PA, I MENE BAŠ BRIGA PROKLETI RICHARDE BACHU!! ODLAZI GUBI SE GUBI SE ODAVDE I OSTAVI ME SAMU TI SEBIČNA ... SVINJO!"

Nikada; nitko; u mome životu; nije tako razgovarao; sa mnom. Niti sam vidio da se netko tako ponaša. Lomila je stvari! U kupaonici!Zgađen, bijesan, izletio sam iz kućice i zalupio vratima, otrčao do Meversa parkiranog na suncu. Vrućina je bila nepodnošljiva, mravi su se rojili; ali ja ništa nisam zamijetio. Što joj je? Zbog nje sam ostavio svoju savršenu ženu! Kakva sam budala ispao!Dok sam se bavio prodavanjem vožnji, moj je lijek za strah od mase bio jednostavan: odmah pobjeći od svjetine, odletjeti i biti sam. Lijek je bio toliko učinkovit da sam ga počeo koristiti i protiv osobofobije koju je liječio jednako dobro. Svaku osobu koja mi se ne bi svidjela, ostavljao sam i nikada je više ne bih poželio vidjeti niti s njom porazgovarati.Većinu vremena takav lijek savršeno djeluje - trenutačni odlazak rješava vas svakoga tko vas nervira ili vam nanosi bol. Osim, naravno, kad je u pitanju vaša srodna duša, što se događa jednom u dvije milijarde puta.

Osjećao sam se kao da sam razapet. Želio sam bježati, trčati, trčati, bježati. Uskočiti u avion, upaliti motor, ne provjeriti vremenske prilike, ne provjeriti ništa, već jednostavno poletjeti, uperiti nos aviona prema nebu, u bilo kojem smjeru, stisnuti gas do daske i OTIĆI! Sletjeti negdje, bilo gdje, uzeti gorivo, upaliti motor, poletjeti i OTIĆI!Nitko nema pravo vikati na mene! Jednom da, ali nikada više. Druga se prilika takvom drzniku ne pruži zato što trenutačno i zauvijek odlazim. Zalupim vratima i odem i tu je kraj!Ali, ipak sam ostao. Prstima sam dodirivao kvaku na vratima aviona.Moj mi razum ovaj puta nije odobravao bijeg.Kimao je glavom: "U redu! U redu ... ljuta je na mene. Ima pravo biti bijesna. Ponovo sam učinio nešto nepromišljeno."Odšetao sam u pustinju, šetao sam kako bih ispucao sav bijes i ublažio bol koju sam osjećao.Ovo je jedan od mojih testova. Dokazat ću da učim i da neću pobjeći. Nemamo pravih problema. Ona je samo malo ... samo se malo grublje izražava od mene.Neko sam vrijeme šetao, sve dok se nisam sjetio upozorenja iz priručnika da ljudi mogu umrijeti ako su predugo izloženi suncu.Je li i ONA bila dugo na suncu? Je li moguće da se nije onesvijestila iz inata, već zbog vrućine?Bijes i bol su nestali. Leslie se onesvijestila od vrućine, a ja sam je optužio da glumi! Richarde, zar zaista možeš biti takva budala?Otrčao sam prema kamp kućici. Na putu sam ugledao pustinjski cvijet kakav do tada nismo vidjeli, na brzinu sam ga iskopao, zamotao u list papira iz svoje bilježnice.Kad sam ušao, ležala je na krevetu, uplakana."Žao mi je, \vookie", rekao sam tiho i pomilovao joj kosu. "Zaista mi je žao. Nisam znao ..."Nije odgovarala."Pronašao sam cvijet... donio sam ti cvijet iz pustinje. Misliš li da mu treba vode?"Sjela je, obrisala suze i proučila novu i nepoznatu biljku."Da. Treba vode."

Donio sam šalicu za cvijet i čašu vode da ga napojim."Hvala ti za cvijet", rekla je nakon stanke. "Hvala na isprici. I, Richarde, molim te, zapamti: Ako nekoga želiš zadržati u svome životu - nikada tu osobu ne uzimajlidravo za gotovo!""U petak kasno na večer s leta se vratila sretna, vesela i prelijepa; u zraku je ostala duže od tri sata. Sletjela je ne zato što se više nije mogla održati na nebu, već zato stoje drugi pilot trebao avion. Poljubila me, zadovoljna i gladna, i ispričala sve stoje naučila.Slušajući, bacao sam salatu, miješao je u zraku iznad zdjele i podijelio je u dvije posude."Ponovo sam te gledao dok si se spuštala", rekao sam. "Poput Mary Glumice ispred kamera. Dodir sa zemljom je bio nježan poput leptira!""A-ha", promrmljala je. "Zato sam bila u pripravnosti za vrijeme cijelog slijetanja. Zamalo sam se otkotrljala u grmlje. Loša procjena!"Ali bila je ponosna na spust, vidjelo se na njoj. Kad bi je netko hvalio, najčešće bi promijenila temu na nešto ne toliko savršeno kako bi smanjila šok izazvan komplimentom. Tako je samoj sebi olakšavala prihvaćanje pohvale. Sada je trenutak, pomislio sam, da joj kažem. "Wook, mislim da ću ... mislim da ću na neko vrijeme odletjeti."

Odmah je točno znala što joj govorim, pogledala me preplašeno, ostavila mi prostora da u posljednjem trenutku promijenim odluku obrativši mi se s dvosmislenom rečenicom:"Ne trudi se. Termali su se ohladili."Umjesto da se predomislim, izlanuo sam: "Ne mislim uzletjeti u jedrilici. Mislim da ću otići na neko vrijeme. Nakon sutrašnje utrke; što misliš o tome? Osjećam potrebu da neko vrijeme budem sam. I ti, zar ne?"Odložila je vilicu i sjela na kauč. "Kamo ideš?""Nisam siguran. Nije važno. Bilo kamo. Samo moram biti sam, tjedan ili dva." Molim te, poželi mi sreću, pomislio sam. Molim te reci da me razumiješ i da i ti osjećaš potrebu za samoćom, možda da se vratiš u Los Angeles i snimiš nešto za televiziju?

Pogledala me, njezino je lice otkrivalo zbunjenost. "U redu, ali postoji nekoliko problema. Proživjeli smo najljepše trenutke u našim životima, sretniji smo nego što smo ikada bili i ti iznenada želiš pobjeći nekamo i biti sam? Želiš li biti sam ili s jednom od svojih žena tako da ponovo ja i ti možemo krenuti ispočetka?""Leslie, nisi pravedna! Obećao sam ti promjene i promijenio sam se. Obećao sam ti da neće biti drugih žena, i nema ih. Da naš mali pokus nije uspio i da sam osjetio potrebu da izlazim s nekom drugom, to bih ti rekao. Znaš da sam dovoljno okrutan da ti to kažem.""Da, znam." Na prelijepim sjenama i čistinama njenog lica nije bilo izraza ... njen je um razmatrao, razmatrao brzinom svjetlosti: razlozi, prijedlozi, mogućnosti, alternative.Mislio sam daje tako nešto očekivala, daje znala da će se to dogoditi, prije ili kasnije. Moj cinični razarač, neprijatelj u mojoj glavi, od početka je sumnjao da će pokus potrajati dulje od dva tjedna, a sutra će biti šest mjeseci otkako smo se preselili u kamp kućicu, niti jedan jedini dan nismo bili razdvojeni. Od razvoda, pomislio sam, niti sa jednom ženom nisam proveo više od šest dana. No bez obzira na to, vrijeme je za stanku."Leslie, molim te. Zašto se s vremena na vrijeme ne bismo mogli razdvojiti? To je ubojiti dio braka ...""Oh, Bože, uključio je govorni automat sa svojim uvjerenjima. Ako moram slušati tu litaniju razloga zašto ne želiš voljeti ..." podigla je ruku kako bih prestao, "... znam da mrziš riječ ljubav, da su ljudi njeno pravo značenje iskrivili i zato je ne želiš upotrebljavati, ali ja ću se njome sada služiti! ... litaniju razloga zašto nikoga ne voliš osim neba ili svog aviona, ako ćeš me prisiliti da ponovo to slušam, počet ću vrištati!"Tiho sam sjedio pokušavajući ući u njenu glavu, ali bezuspješno. Što ne valja s povremenim odmorom jednog od drugog? Zastoje ideja o kratkotrajnom razdvajanju plaši?"Kada kažeš vrištati, znači da misliš podići glas", rekao sam os-mjehnuvši se, istovremeno otkrivši da su, budući da sam se bio u stanju šaliti s mojim plašljivim pravilima, pred nama teška vremena.

Odbila se nasmijati. "Ti i tvoja prokleta pravila! Koliko dugo -oh, Bože -još koliko ćeš sa sobom vući ta svoja pravila?"Osjetio sam napad bijesa. "Da nisu istinita, ne bih te s njima zamarao. Zar ti još uvijek nije jasno da mi nešto znače u životu; predstavljaju mi istinu; živim prema njima! I molim te, pazi kako govoriš preda mnom.""Sada ćeš mi još naređivati kako da govorim! Prokletstvo, pričat ću onako kako mi se prokleto prohtije!""Slobodno ti govori što god želiš, Leslie, ali ja te ne moram slušati ...""Oh, ti i tvoj prokleti ponos!""Ako išta ne podnosim na ovome svijetu, onda je to da me tretiraju bez poštovanja!""A ako postoji išta što ja ne mogu podnijeti, onda je to da me OSTAVLJAJU!" Liceje zarinula u ruke, kosa joj je pata preko njih "poput zlatne zavjese koja je sakrila njezin jad."Ostavljaju?" uzviknuo sam. "Wbok, ne namjeravam te ostaviti! Sve što sam rekao ...""Namjeravaš! A ja ne mogu podnijeti ... kada me ostavljaju ..." Riječi su se gušile u jecajima kroz njezine ruke, kroz zlato.Pomaknuo sam stol, sjeo s njom na kauč, povukao njezino sklup-čano i napeto tijelo i naslonio je na sebe. Nije se istegnula; nije prestajala jecati.U tom se trenutku pretvorila u malenu djevojčicu koja se osjećala napušteno i ostavljeno i usamljeno nakon razvoda njezinih roditelja. Od tada je uspjela zaboraviti tugu i voljela ih je oboje, ali ožiljci iz djetinjstva nikada neće nestati.Leslie se sama izborila za sve što ima u životu, živjela je sama, bila je sretna sama. I sada je samoj sebi dopustila povjerovati da se, zbog toliko presretnih mjeseci koje smo zajedno preživjeli, po prvi puta u svome životu oslobodila dijela neovisnosti koji je neminovno uključivao samoću. I ona je imala svoje zidova, a ja sam se nalazio u njima zajedno s njom."Ovdje sam, wook", rekao sam. "Tu sam."U pravu je u svezi mog ponosa. Pri prvom nagovještaju oluje pretjeram u naporima da se obranim i uvijek zaboravim daje ona

ta koja je proživjela pakao. Snažna kao stoje, i pametna, još uvijek se boji.U Hollywoodu je bila središte puno veće pažnje, pažnje kakvoj ja nikada nisam bio izložen. Dan nakon našeg devet sati dugog razgovora, ostavila je svoje prijatelje, agente, studije, politiku; ostavila ih je sve bez pozdrava, bez objašnjenja, ne znajući hoće li se i kada vratiti. Jednostavno je otišla. Kada pogledam prema zapadu, vidim znakove upitnika koji još uvijek lebde iznad grada koji je napustila: Što se dogodilo s Leslie Parrish?Sada je središte velikog dijela pustinje. Umjesto njezine drage mačke koja je umrla prirodnom smrću, utjeha su joj ne baš pitome čegrtuše i škorpioni i pijesak i stijene, a najbliži joj je svijet blago nasilni svijet letenja. Vjeruje meni u ovoj goloj zemlji, i nema ništa osim tople zaštite koja nas okružuje kad smo zajedno i kad smo sretni.Jecaji su usporili, ali još uvijek je bila sklupčana i napeta i naslanjala se na mene.Ne želim da plače, ali to je njen problem! Dogovorili smo za pokus, da ćemo eksperimentalno provoditi toliko vremena zajedno. Nismo se dogovorili da nećemo smjeti povremeno uzimati nekoliko tjedana samo za sebe. Kad se grčevito drži mene, zabranjuje mi moju slobodu u situacijama kada mi je potrebna, sama postaje razlog da odem. Tako je pametna, zašto ne može razumjeti tu jednostavnu istinu? Čim postanemo zatvorski čuvari, naši zatvorenici žele pobjeći."Oh, Richarde", rekla je, blijeda i umorna. "Želim da uspijemo, nas dvoje. Želiš li i ti isto?""Da." Želim, ali ako mi dozvoliš da budem ono što jesam, pomislio sam. Nikada se neću ispriječiti između tebe i tvojih želja; zašto i ti ne možeš isto reći kad sam ja u pitanju?Ispružila se i premjestila - sjela je na drugi kraj kauča. Suze su nestale, ali u zraku se osjećao teret našeg neslaganja, udaljenost, kao da smo dva otoka.I neobična istina: znao sam da se isto dogodilo već prije. Nebo boje krvi na zapadu, silueta kvrgavog drveta koja je izranjala odmah ispred prozora, Leslie potištena mnoštvom različitosti koje su se srušile na nas; isto se dogodilo, istovjetna situacija, ali

u drugom vremenu. Želio sam otići, a ona se posvađala sa mnom. Plakala je i utihnula i zatim rekla: 'Želiš li da uspijemo?', a ja sam odgovorio: 'Da', i sljedeće što će reći jest 'Jesi li siguran?' Te je riječi izgovorila prije i sada će ih ponoviti.Podigla je glavu i pogledala me. "Jesi li siguran?"Ostao sam bez daha.Riječ po riječ, znao sam svoj odgovor. Moj je odgovor na njeno pitanje bio: "Ne. Da budem iskren, nisam siguran ..." I zatim su izblijedjele: riječi, zalazak sunca, drvo, sve je nestalo. S tim brzim pogledom u drukčiju sadašnjost došla je i neizdrživa tuga, bol toliko jaka daje od suza nisam mogao vidjeti."I trebao bi biti", polagano je rekla. "Znam da se mijenjaš i da si se jako promijenio od onoga kakav si bio u prosincu. Drag si i topao veći dio vremena, zajedno nam je jako dobro. Vidim predivnu budućnost, Richarde! Zašto želiš pobjeći? Vidiš li i ti budućnost, ali je ne želiš vidjeti, ili nakon cijelog ovog vremena ne vidiš ništa?"Kamp kućicu gotovo da je prekrivala mrkla tama, ali niti jedno od nas nije palilo svjetlo."Leslie, vidio sam nešto drugo, maloprije. Je li se sve ovo već dogodilo?""Misliš je li se ovaj trenutak desio prije?" upitala me je. "Deja VU?""Da. Kada znaš svaku riječ koju ću ja izgovoriti. Jesi li i ti imala isti osjećaj?""Ne.""Ja jesam. Točno sam znao što ćeš sljedeće reći i rekla si.""Što se onda dogodilo?""Ne znam, prizor je nestao. Ali bio je užasno žalostan."Ispružila je ruku i dodirnuh mi rame; ulovio sam osmijeh duha u tami. "Tako ti i treba.""Daj da se probam vratiti. Daj mi deset minuta ..."Nije se pobunila. Legao sam na sag, sklopio oči. Duboko udahnuo.Moje je tijelo potpuno opuštenoJoš jedan duboki udah.Moj je um u potpunosti opušten

Drugi.

Stojim na vratima, a vrata su otvorena i vode me u drugo vrijeme ...Kamp kućica. Zalazak sunca. Leslie sklupčana na drugom kraju kauča, stvarna poput trodimenzionalnog filma."Oh, Richarde ", rekla je, blijeda i umorna. "Želim da uspijemo, nas dvoje. Želiš li i ti isto? ""Da. " Ako mi dozvoliš da budem ono što jesam, pomislio sam. Nikada se neću ispriječiti između tebe i tvojih želja; zašto i ti ne možeš reći isto kad sam ja u pitanju?Ispružila se i premjestila - sjela je na drugi kraj kauča. Suze su nestale, ali u zraku se osjećao teret našeg neslaganja, udaljenost, kao da smo dva otoka."Jesi li siguran? Jesi li siguran da želiš da uspijemo? ""Ne! Da budem iskren, nisam siguran. Mislim da ne mogu živjeti ovako vezan, osjećam se kao da sam uhvaćen u oluji veza! Krenem na jednu stranu i tebi se ne sviđa, krenem na drugu, a ti vičeš na mene. Tako smo različiti, plašiš me. Zaista sam sve od sebe uložio u ovaj pokušaj, ali ako me ne možeš osloboditi, dozvoliti mi da budem sam dva tjedna, nisam siguran želim li da uspijemo. Ne vidim budućnost za nas."Uzdahnula je. Čak sam i u mraku vidio kako se njezini zidovi dižu, a ja ostajem vani. "Niti ja ne vidim budućnost, Richarde. Rekao si mi da si sebičan, a ja te nisam slušala. Pokušali smo i nije uspjelo. Sve je trebalo biti onako kako si ti zamišljao, sve smo radili na tvoj način, zar ne? ""Bojim se daje tako, Leslie." Zamalo sam je nazvao wookie, a kako to nisam učinio, odjednom sam postao svjestan da je posljednji put kad sam je tako nazvao, ujedno i posljednji put u životu. "Ne mogu živjeti bez slobode ...""Nemoj opet o svojim slobodama, molim te. Dosta mije govornih automata. Nisam ti trebala dozvoliti da me nagovoriš da još jednom pokušamo. Odustajem. Ti si to što jesi. "Pokušao sam malo ublažiti težinu situacije. "Uspjela si sama letjeti u jedrilici. Više se nikada nećeš bojati letjeti. "

"Tojetočno. Hvala ti što si mi pomogao dapobijedim taj strah. " Ustala je, upalila svjetlo, pogledala na sat. "Večeras još ima jedan kasni let za Los Angeles, zar ne? Možeš li me odvesti do Phoenixa, želim još večeras otići?""Ako tako želiš. Ili se sami možemo odvesti u Meyersu. ""Ne, hvala. Kasni let će biti posve u redu. " Za deset je minuta spakirala svoju odjeću, ugurala sve u dvije torbe i poklopcem ih stisnula. Riječ nismo izustili.Torbe sam stavio u kamionet i pričekao je u tamom prekrivenoj pustinji. Na nebu, nisko na zapadu, vidio se zanosni polumjesec. Mlađak, koso nam se smije. Sada isti mjesec, samo nekoliko mjesečevih mijena dalje, tmuran i u žalosti.Sjećam se našeg devetosatnog razgovora, kad smo najedvitejade spasili naš zajednički život. Što to radim? Ona je najdraža, najmudrija, najljepša žena koja je došla u moj život, a ja je vozim odavde! Ali veze, Richarde. Pokušao si.Osjećao sam se kao da cijeli život ispunjen srećom i čarolijama, učenjem i užicima sa ovom ženom odlazi, odvaja se i okreće kao golemo srebrno jedro obasjano mjesečinom, na trenutak vijori i zatim se ponovo okreće i odlazi, odlazi, odlazi..."Želiš li zaključati kućicu? " upitala je. Kamp kućica je sada bila moj dom, a ne i njen."Svejedno je."Ostavila ju je otključanu."Hoćeš li da ja vozim?" upitala me. Nikada joj se nije sviđalo kako vozim; moja je vožnja za nju bila previše neurotična, neoprezna."Svejedno je", odgovorio sam. Već sam sjeo za volan, pa zašto onda ne bih i vozio.Zajedno smo se vozili, bez riječi, šezdeset kilometara kroz noć do aerodroma u Phoenixu. Parkirao sam kamionet, u tišini pričekao da preda prtljagu tražeći riječi koje još nismo rekli jedno drugom, i na kraju sam s njom odšetao do izlaza."Ne moraš dalje", rekla je. "Odavde mogu sama. Hvala ti. Ostat ćemo prijatelji, uredu?""U redu. "

"Bog, Richarde. Vozi ..."... pažljivo, to bi rekla, vozi pažljivo. Ali ne i u ovom trenutku. Sada mogu voziti kako god želim. "Bog. ""Zbogom. " Nagnuo sam se kako bih je poljubio, ali okrenula je glavu.Moja je glava bila usporeni sivi oblačak. Činio sam nešto nevjerojatno, kao da iskačem kroz otvorena vrata aviona na visini od tri kilometra.Sada sam joj još uvijek bio dovoljno blizu; još uvijek sam mogao, ako sam osjetio potrebu za tim, dodirnuti njezinu ruku. Otišla je.Sada je već bilo prekasno.Promišljena osoba razmatra, donosi odluku i djeluje u skladu s njom. Nikada se nije kasno vratiti unatrag i promijeniti. To je učinila jednom sa mnom i bila je u krivu. Još jedan pokušaj nije vrijedan čak niti jedne izgovorene riječi između nas.Ali Leslie, pomislio sam, znam te predobro da bi samo tako otišla! Znam te bolje od bilo koje druge osobe na svijetu, a i ti poznaješ mene. Ti si moja najbolja prijateljica u ovom životu; kako možeš otići? Zar ne znaš da te volim? Nikada nisam nikoga volio, ali tebe. volim!Zašto joj nisam to rekao? Još uvijek se udaljavala i nije se osvrtala. Zatim je prošla kroz izlaz i nestala.Odjednom sam u ušima ponovo čuo taj zvuk, poput vjetra, propeler se okretao polako, strpljivo, čekao me da se ponovo ukrcam u avion i svoj život privedem kraju.Dugo sam vremena promatrao vrata, stajao sam ondje i gledao kao da će se možda iznenada pojaviti, vratiti se i reći: 'Oh, Richar-de, baš smo glupi, kako nam je uopće palo na pamet da učinimo takvu ludost jedno drugom?'Ali nije, a ja nisam otrčao kroz izlaz i pokušao je zaustaviti. Činjenica je da smo sami na ovom planetu, pomislio sam, oboje potpuno sami i što prije to prihvatimo, bolje za nas.Mnogi ljudi žive sami: u braku ili kao samci, oni koji bezuspješno traže, koji na kraju zaboravljaju da su tražili, l ja sam prije bio takav, a i ponovo ću se vratiti na taj put. Ali

nikada, Richarde, nikada više nemoj nikome dozvoliti da ti se toliko približi kao što si dozvolio njoj.Izašao sam iz aerodromske zgrade, bez žurbe, odšetao do kamioneta i polagano izašao s terminala.DC-8 se polagano uspinjao prema zapadu. Je li i ona unutra? Za njim je uslijedio Boeing 727, zatim još jedan. Oštar kut uzleta dok su se uspinjali; uvukli su se kotači, poklopci su ih zatvorili, avion je zaokrenuo. Ono je moje nebo na kojem u ovom trenutku leti, kako me može ostaviti na zemlji?Odmah je izbaci iz glave. Izbaci je iz glave, o svemu ćeš razmisliti kasnije. Kasnije.Na sutrašnjoj sam utrci sjedio u jedrilici koja se nalazila na osamnaestom mjestu na listi za uzlijetanje. Pun vodeni balans u krilima, prva pomoć i oprema za spašavanje ukrcana, krov označen, a kamere provjerene.Kako je kućica bila prazna prošle besane noći, kako potpuno mirna!Da lije istina daje otišla? Nekako ne mogu vjerovati...Smjestio sam se u anatomsko pilotsko sjedalo, provjerio upravljačku opremu, glavom kimnuo u redu jedinom članu moje nove zemaljske posade koji je čekao vani, nisam čak ni znao njegovo ime, prodrmao sam pedalu vertikalnog stabilizatora lijevo-desno--lijevo: Kreči, avionu, krečimo.Kao katapultiranje s nosača aviona, usporenog. Užasna buka i rika iz tegljača ispred nas s kojim nas je povezivalo uže, pokrenuli smo se prema naprijed, nekoliko metara polagano, zatim sve brže i brže. Brzina je postepeno davala snagu zakrilcima, vertikalnim i horizontalnim stabilizatorima i zatim smo se polagano odvojili od zemlje i čekali. Pista se mutila ispod nas dok smo čekali da tegljač konačno uzleti i počne se uspinjali.Sinoć sam napravio ogromnu pogrešku, rekavši ono što sam rekao, dozvolivši joj da ode. Je li prekasno daje zamolim da mi se vrati?Pet minuta kasnije, uspeli smo se uz pomoć užeta za vuču, zatim sam nos letjelice zarinuo kako bih smanjio napetost, te sam povukao ručku i oslobodio nas.

Dobar se termal nalazio u blizini aerodroma i vrvio je jedrilicama. Prva je jedrilica uzletjelo i otkrila kako se prepustiti njegovom uzgonu, a mi smo poput leminga krenuli za njom i ušli u veliki vrtlog glatkog bijelogfiberglasa. Jato jedrilica se vrtjela u krug i polagano se uspinjala, sve više i više na toplom zraku.Pažljivo, Richarde, gledaj oko sebe! Uđi u termal na dnu i kruži u istom smjeru kao i ostale letjelice. Sudar u zraku, neki ljudi znaju progunđati, može čovjeku pokvariti dan.Toliko letačkog iskustva, a još uvijek sam napet, živčan poput patke, kad se u malom prostoru nađem s mnoštvom jedrilica.Nagli okret. Brzi okret. Uhvati glavni val vrtloga i naći ćeš se u brzom dizalu na putu prema vrhu ...sto pedeset metara u minuti, dvjesto pedeset, tristo. Nije to najbolji termal u Arizoni, ali dovoljno je dobar za prvi let u danu.Bi li se javila na telefon kada bih je nazvao, i ako bi, što bih joj rekao?Leslie, užasno mije žao?Zašto se ne bi vratili onome što smo imali?Sve sam to već prije rekao, iskoristio sam sve isprike.Nasuprot meni u termalu nalazio se AS-W 19, odraz u zrcalu moje jedrilice, oznaka natjecatelja CZ ispisana na krilu i repu. Ispod, još su tri jedrilice zajedno ušle u termalni izvor; iznad, najmanje dvanaestak. Pogled u vis je kao pogled u ciklonu koja je upravo udarila u tvornicu aviona, kovitlajući san nijemog letećeg kipa.Jesam lije želio otjerati? Je li 'moram-neko-vrijeme-biti-sam' pilula za koju sam znao da je neće moći progutati; je li to bio kukavički način da prekinem s njom? Je li moguće da se srodne duše sretnu i zatim se zauvijek rastanu?Postepeno i polako sam se penjao u termalu i pretekao CZ-a, bio je to znak da dobro letim, bez obzira na umor koji sam osjećao. Našu je utrku sačinjavao 250 kilometara dugačak trokut iznad divlje pržionice koju nazivamo pustinjom koja izgleda poput smrti na zemlji, ali iznad nje ima dovoljno uzgona da održi jedrilicu u zraku cijelo poslijepodne, na velikoj brzini.

Budi odlučan, Richarde! I oprezan. Sljedeća iznad mene je Li-belle, zatim Cirrus i Schvceizer 1-35. Mogao bih prestići Schvveiza, možda čak i Cirrusa, ali ne i Libelle. Ubrzo ćemo stići na vrh i krenuti zadanim pravcem, neće biti tako neizvjesno.Zatim što ? Ostatak ću života provesti sam, natjecat ču se ujedrili-čarstvu? Kako će stručnjak u povlačenju uspjeti pobjeći od života bez žene koju je rođen da upozna? Leslie! Žao mije!Bez upozorenja, žarki je projektil zabljesnuo u mojim očima. Tresak, erupcija pleksiglasa, letačka je kabina podrhtavala na jednu i na drugu stranu, nalet vjetra u moje lice, jarko crveno svjetlo.Od siline udara pojasevi su me jedva spasili, zatim me bacilo u sjedalo, sila teže me pokušavala izbaciti van, zatim zgnječiti. Kabina se počela okretati poput šrapnele. Vrijeme je usporilo. Richarde, pogodili su te! Nije puno toga ostalo od tvoje letjelice, a ako želiš preživjeti, moraš se izvući odavde, povuci ručku.Osjećao sam kako ostaci letjelice podrhtavaju, raspadaju se, sve jače se okreću.U crvenoj izmaglici izmjenjivali su se nebo i stijene, nebo i stijene. Komadi krila u dimnom oblaku oko mene. Nebo-zemlja-nebo ...Kao da ne mogu rukama uhvatiti ručku kako bih se oslobodio sigurnosnog pojasa.Iz iskustva nije baš puno naučio.Sporo procjenjuje problem.Oh, Bog, prijatelju!! Daj mi ruku, hoćeš li? Reći će da sam ostao pribijen u ostacima jedrilice. Nisam pribijen. Ali sila teže je tako jaka ... ne mogu ...Kaže "ne može ". a zapravo misli "ne želi".Hoću ... povući ću ručku ...U posljednjoj sekundi sluša promatrača.Zanimljiv svršetak života.VIDIŠ!U trenutku kad sam povukao ručku, kabina je nestala. Primio sam ručku za otvaranje padobrana, povukao je, okrenuo se

prema zemlji prije nego se otvorio ... prekasno. Wook, žao mije. Tako ...crniloNa podu kućice moje su se oči otvorile u tami."Leslie ..."Ležao sam na podu, duboko disao, lice mije bilo vlažno od suza. Još uvijek je bila tu, na kauču."Jesi li dobro?" upitala je. "Wookie, je li sve u redu?"Ustao sam s poda, sklupčao se pokraj nje, zagrlio je snažno."Ne želim te ostaviti, mali moj wookie, nikada te neću ostaviti", rekao sam. "Volim te."Njeno je tijelo oblio nježni val u noći, zatim kratka tišina koja se činila kao vječnost."Što?" uzviknula je.34.vJko dva sata ujutro, kad smo svađu već zaboravili, onako isprepleteni u krevetu, u žaru razgovora o cvijeću, izumima, o tome kako bi savršeni život za nas izgledao, uzdahnuo sam."Sjećaš li se moje stare definicije?" upitao sam ju. "Da je,savršeni partner, netko ... netko tko u svakom trenutku zadovoljava."Znači da ja i ti nismo jedno drugom savršeni partneri.""Zašto ne?" upitala je."Ja ne osjećam potrebu za svađama", odgovorio sam. "Nemam potrebu za svađama, prepirkama, sukobima.""Kako znaš?" upitala me je nježno. "Kako znaš da to nije jedini način da se dođe do novih saznanja, da se nauče neke lekcije, da neke stvari shvatiš? Da ne osjećaš potrebu za svađom, kako bi naučio, ne bi stvarao tolike probleme! Postoje trenuci kad te ne razumijem sve dok se ne naljutiš ... zar ne postoje trenuci kada ne razumiješ ono što ti pokušavam reći sve dok ne počnem vrištati? Zar postoji pravilo da ne možemo ništa novo naučiti, osim kroz slatke riječi i poljupce?"Trepnuo sam, preplašen. "Mislio sam da biti sa savršenim partnerom znači daje svaki trenutak savršen, kako je onda moguće da se životne ljubavi svađaju? Želiš li mi reći, vvookie, da je to savršenstvo? Hoćeš li mi reći da su naše svađe čarobni

trenuci? Kada to svađe materijaliziraju razumijevanje između nas, koje prije nije postojalo?""Ah", rekla je prelivena zlatnom tamom, "život s filozofom ..."35.Sljedećeg sam dana bio dvadeset i treći po redu za uzlijetanje -predzadnja jedrilica. Puni vodeni balans u krilima, prva pomoć i sigurnosna oprema u kabini, krov jedrilice označen i kamere provjerene. Leslie mi je dodala karte i radio šifre, poljupcem mi poželjela sreću, zatvorila krov jedrilice. Zaključao sam ga iznutra. Namjestio sam se u anatomskom pilotskom sjedalu, provjerio instrumente za letenje, glavom kimnuo i dao joj do znanja da je sve u redu, poslao joj posljednji poljubac, prodrmao pedale kormila s jedne na drugu stranu: Krećimo, avionu, možemo krenuti.Svakoje polijetanje u jedrilici drukčije, ali svako nalikuje na usporeno lansiranje s jednog te istog nosača aviona. Treskanje i rika aviona tegljača ispred nas, polagano smo se pomaknuli nekoliko metara unaprijed, zatim sve brže i brže. Brzina je postupno davala194snagu zakrilcima, vertikalnim i horizontalnim stabilizatorima, zatim smo se odvojili od zemlje i čekali da i avion uzleti i počne se uspinjali.Leslie je jutros bila nestašna, hladila me studenom vodom u trenucima kad sam to najmanje očekivao. Bila je sretna, a i ja. Kakva velika greška, kakva bi to golema pogreška bila da sam ustrajao i ostavio je!Pet minuta kasnije, uspon na kraju reda, uranjanje kako bih smanjio napetost užeta. Zatim sam povukao ručku kako bih se što bezbolnije oslobodio.Dobar se termal nalazio u blizini aerodroma, ispunjen jedrilicama. Tresao sam se u vreloj kabini. Ciklon jedrilica, to je to. Ali bio sam gotovo posljednji i nisam cijeli dan mogao čekati da se usp-nem. Bio sam poput đumbirovog kolačića na štapiću, pažljiv. Gledaj oko sebe, pomislio sam, pazi!

Nagli okret. Brzi okret. Ubacio sam se u središte termalnog izvora, ekspresno dizalo na putu do vrha ... sto pedeset metara u minuti, dvjesto pedeset. Gledaj oko sebe.Vrat me zabolio od stalnih provjera na lijevu i na desnu stranu, nalijevo, nadesno. Motrio sam, brojao. Schvveizer je skliznuo ispod mene naglo se okrenuvši.U pravu je, ja zaista stvaram probleme. Preživjeli smo teške trenutke, ali zar se to ne događa svima? Lijepi su trenuci veličanstveni, oni su ... PAZI!Cirrus koji je letio iznad mene naglo je zaokrenuo, previše prema zemlji. Zaronio je prema meni kojih desetak metara, njegovo je krilo nalikovalo na golemu oštricu koja juri prema mojoj glavi. Gurnuo sam palicu prema naprijed, počeo se spuštati istovremeno dovodeći u opasnost jedrilicu ispod sebe."Ako ćeš tako letjeti", kašljucao sam, "oslobodit ću ti prostor!"Ponovo sam se bacio u ciklonu, pogledao u središte kilometar dugog cilindra aviona koji se uspinjao. Ne može se reći da baš puno pilota, pomislio sam, ima čast vidjeti ovako nešto.U trenutku kad sam pogledao, neobičan pokret daleko iznad mene. Bila je to jedrilica, u kovitu! prema dolje kroz središte drugih aviona! Vidio sam to, i nisam mogao vjerovati... kakva idiotarija, kakva idiotska idiotarija i još k tome opasna, KOVIT! usred tolikih aviona!195Zaškiljio sam prema suncu. Jedrilica nije bila u kovitu zabave radi, vrtjela se zato stoje izgubila krilo.Pogledaj! Ne da se jedna jedrilica vrti - već dvije! Dvije su jedrilice izgubile kontrolu, padale su ravno prema mojoj kabini.Palicu sam gurnuo na lijevu stranu, stisnuo lijevi vertikalni stabilizator i izletio van iz vrtloga.Visoko iznad mog desnog krila vrtjele su se i padale dvije jedrilice. Okruživao ih je oblačak slomljenih dijelova poput jesenskog lišća koje pada s drveta.Radio koji je nekoliko minuta bio statičan, zavrištao je: "SUDAR! Došlo je do sudara u zraku!" "SPAŠAVAJTE SE! SPAŠAVAJTE SE!" Kako će im te riječi pomoći, zapitao sam se, koja korist od takvog upozorenja? Kad je avion reduciran na

samo nekoliko dijelova, zar pomisao na padobran nije prva koja čovjeku pada na pamet?Jedan od dijelova jedrilice na nebu bilo je tijelo čovjeka. Padalo je. Padalo je dugo-dugo, najlon je strujao iza njega, na vjetru. Bio je živ; povukao je ručku za otvaranje. Bravo momče! Padobran se otvorio i nijemo se uputio prema stijenama. "Na vidiku dva padobrana!" obznanio je radio. "Zemaljskoj posadi! Uočena dva padobrana! Padaju pet kilometara sjeverno. Možete li poslati džipove na lokaciju?"Nisam vidio drugi padobran. Onaj se koji sam promatrao složio u trenutku kad je čovjek dodirnuo zemlju.Dijelovi jedrilice su još uvijek letjeli u zraku, polovica se trupa s pola krila polagano okretala u krug.Nikada nisam vidio sudar u zraku. Iz daljine, bio je nježan i tih. Mogao bi prerasti u novi sport izmišljen od strane pilota koji su umirali od dosade. No problem bi predstavljali dijelovi aviona koji padaju prema zemlji. Niti jedan pilot ne bi izmislio sport koji uključuje raspadanje aviona. Radio je pucketao. "Vidi li netko pilote?" "Da. Obojicu ih vidim." "Kako su? Možeš li vidjeti jesu li u redu?" "Da. Dobro su, tako se barem čini. Obojica su na zemlji, mašu." "Hvala Bogu!""U redu, momci, vi koji ste još uvijek na nebu, probudite se. Na malom se prostoru nalazi mnoštvo jedrilica ..."Četiri su pilota ove utrke, pomislio sam, žene. Kako bi se osjećao, da si žena, i da letiš ovdje, i da te nazovu 'momkom'?Odjednom sam se smrznuo na vrućini. Vidio sam jučer! Koja je vjerojatnost za tako nešto ...jedini sudar koji sam ikada vidio, dogodio se dan nakon što sam ležao na podu kućice i promatrao ga unaprijed!Ne, nisam promatraoj« sam sudjelovao, udarilo me krilo! Možda sam to bio ja, dolje u pustinji i možda nisam imao sreće poput dvojice sretnika koji su se ukrcavali u džip i prepričavali zanimljivo iskustvo.Da me Leslie sinoć ostavila, da sam danas prije utrke bio umoran, a ne naspavan i hladnokrvan, ono sam mogao biti ja.

Skrenuo sam s putanje na nebu neobično praznom. Jednom kad krenu, jedrilice se ne zadržavaju dugo u jatu, ako je ikako moguće.Nos sam okrenuo prema dolje, moj je tihi trkač jurio najvećom mogućom brzinom prema planinskom vrhu. Stijene blizu ispod mene, uletjeli smo u drugi termal i strmom se spiralom uspeli.Vizija, pomislio sam, spasila mije život?Sada sam zaštićen, s razlogom.Nakon što sam donio odluku_da volim, jesam li također izabrao život umjesto smrti? 36.-tSila je sklupčana u pijesku u tragu guma džipa, spremna za napad na pretrpani kamionet koji joj se približavao brzinom od petnaest kilometara na sat. Zakočio sam neposredno ispred nje i uzeo CB mikrofon u ruke."Bog, wook, čuješ li me?"Nastupio je trenutak tišine, zatim Se javila putem radija iz kamp kućice. "Da. Zašto si stao?""Tu je zmija, blokirala je prolaz. Možeš li pronaći knjige o zmijama? Opisat ću ti je." "Samo tren, dragi."

Polako sam krenuo naprijed, okrećući kako bih mimoišao stvorenje. Ljutilo je lizalo zrak svojim crnim jezikom. Kad sam pritisnuo gas, začegrtala je repom, sikčući: Upozoravam te ...Kako hrabra zmija! Da sam dovoljno hrabar, i ja bih stao ispred tenka visine tri i širine šest zgrada i namrgođeno siktao: Da se nisi usudio kretati prema naprijed, upozoravam te ..."Pronašla sam knjige", rekla je preko radija. "A sada, pažljivo. Ostani unutra i ne otvaraj vrata, u redu?"Da, rekla je zmija. Samo ti nju slušaj i budi pažljiv. Ova pustinja pripada meni. Izazovi me i ubit ću ti kamion. Ne želim to učiniti, ali ako me prisiliš, nemam drugog izbora. Žute su me oči promatrale ne trepnuvši; jezik je ponovo oblizao zrak.Leslie nije mogla nadvladati znatiželju. "Dolazim i ja. Želim vidjeti.""Ne! Bolje ostani gdje jesi. U ovom bi se pijesku moglo skrivati cijelo gnijezdo. U redu?" Tišina. "Leslie?" Tišina.

U retrovizoru sam ugledao lik kako izlazi iz kamp kućice i približava mi se. Nešto čega više nema u ovim suvremenim muško-ženskim vezama, zaključio sam, jest pokornost. "Ispričaj nas", rekao sam zmiji. "Odmah se vraćamo." Krenuo sam unazad niz cestu i zaustavio se pored nje. Ušla je u kamionet s knjigama: Terenski priručnik o sjevernoameričkim reptilima i vodozemcima i Vodič kroz prirodu Kluba Sierra - Jugozapadne pustinje. "Gdje je zmija?""Čeka nas", odgovorio sam. "A od sada želim da ostaneš unutra. Ne želim da iskačeš iz kamioneta, jesi li me čula?" "Neću, ako ni ti ne budeš." U zraku se osjećala pustolovina. Zmija se nije pomaknula, siktajem je dala kamionetu znak da stane.Vratili ste se? Pa, to je najdalje što ćete ići, niti centimetar dalje no prošli put.Leslie se nagnula preko mene kako bi vidjela. "Boog!" rekla je, veselo i živahno, "bog, zmijice! Kako si mi ti danas?"Bez odgovora. Što biste rekli kada biste bili opasna, uvijajuća, otrovna čegrtuša i kada bi vas glasić predivne djevojke zapitao:"Kako si mi danas?" Naravno, ne znate što biste na to rekli. Trepnuli biste okicama, ali ne biste rekli ništa.Leslie se vratila na svoje sjedalo i otvorila prvu knjigu. "Što kažeš, koje je boje?""U redu", započeo sam. "Zelene pješčane boje, prašnjavo masli-nasto zelene. Crne ovalne šare niz leđa, tamnija maslinasto zelena boja unutar ovalnih šara, gotovo bijelog vanjskog ruba. Ima široku, plosnatu, trokutastu glavu, kratak nos."Listala je. "Bože, ovdje ima doista opasnih kandidata!" rekla je. "Koliko je velika?""Nije mala zmija", odgovorio sam. "Da se ispruži... metar i pol, možda?""Bi li rekao da se ovalne šare bliže repu pretvaraju u poprečne prstenove? ""Pa, moglo bi se reći. Ne. Crni i bijeli prstenovi se šire repom. Uski crni i široki bijeli."Zmija se ispružila i krenula prema grmlju uz cestu. Dodirnuo sam pedalu gasa kako bih pokrenuo motor, no stvorenje se odmah vratilo u početni položaj, oči su joj sijevale, a rep

bjesomučno trzao. Upozorila sam vas, nisam se šalila! Ako želite mrtav kamionet, to ćete i dobiti! Stani, zaustavi se odmah ili će vam jedino Bog moći pomoći..."Ljuske okrenute prema gore, u dvadeset i pet redova?" upitala je Leslie. "Ah! Crni i bijeli prstenovi okružuju rep! Pokušajmo ovako: Svijetla se crta proteže od oka, pod kutom, prema ustima. "Vidiš li svijetlu traku iza oka? upitala je zmija. Što ti još moram reći? Dosta priče! Ruke drži tako da ih mogu vidjeti i polagano se povlači..."U pravu si!" uzviknuo sam. "To je ona! Koja je to zmija?""Čegrtuša mojave", pročitala je. "Crotalus scutellatus. Vidiš li sliku?"Zmija na slici se nije smijala.Otvorila je vodič kroz prirodu i počela čitati: "Dr. Lowe kaže da mojave ima jedinstven' otrov s neurotoksičnim elementima za koji ne postoji protuotrov i daje njezin ugriz potencijalno puno opasniji od ugriza zapadne dijamantne zmije, vrste s kojom se često zamjenjuje. "Tišina. U blizini nije bilo zapadne dijamantne zmije, pa s ovom zmijom nije bilo zabune.Izmijenili smo nekoliko pogleda, Leslie i ja. "Možda bi bilo pametnije da ne izlazimo iz kamioneta", rekla je."Ne brini, takvo što mi nije ni palo na pamet."Da, zasiktala je zmija mojave, ponosita i opasna. Vjerujte mi, ne želite učiniti ništa nepromišljeno ...Leslie je ponovo provirila van. "Što radi?""Govori mi da ne želim učiniti ništa nepromišljeno."Nakon nekog se vremena zmija ispružila, gledala nas ravno u oči, spremna za bilo kakav trik s naše strane. Nije ih bilo.Da me ugrize, zapitao sam se, da li bih umro? Naravno da ne. Mogao bih povući svoje mentalne štitove, pretvoriti otrov u vodu ili sok od đumbira i tako pobiti globalno uvjerenje da zmije ubijaju. Mogao bih to učiniti, pomislio sam. Ali nema baš sada potrebe isprobavati vlastite sposobnosti.Promatrali smo zmiju, divili joj se.

Da, uzdahnuo sam u sebi, sjetio sam se glupog, dosadnog i predvidljivog odgovora na problem: Ubij je. Što ako se uvuče u kamp kućicu i počne sve gristi; bolje uzeti lopatu i ubiti je, nego dopustiti da se tako nešto dogodi; raznesi puškom najotrovniju zmiju u pustinji, prije nego ubije Leslie!Oh, Richarde, kakvo razočaranje! Spoznaja da postoji dio tebe toliko okrutan i ružan. Ubiti! Kad ćeš već jednom krenuti naprijed, prijeći na višu razinu na kojem se nećeš toliko bojati?Krivo sam se optužio! Zamisao o ubijanju bila je ludi prijedlog, proizišao iz neznanja i straha. Nisam odgovoran za prijedlog, već samo za svoja djela, svoj konačni izbor, a on je da cijenim i poštujem tu zmiju. Ona je izraz života, istinskog, ali i patvorenog, isto kao i ovo djelomično nasilno, dvonožno stvorenje koje koristi alat, vozi kamionet i pokazuje želju za otkrivanjem novih znanja. U tom bih trenutku lopatom udario bilo koga tko bi se usudio napasti našu hrabru čegrtušu mojave."Zašto joj ne bismo pronašli nekakvu glazbu na radiju?" Leslie je dodirnula gumb, pronašla stanicu s klasičnom glazbom, nešto poput Rahmanjinova i glasnoću odvrnula na najjače. "ZMIJE NAVODNO NE ČUJU NAJBOLJE", objasnila je.Nakon nekoliko se taktova zmija opustila; preostao je samo još jedan ovitak njezinog zida. Za nekoliko je minuta posljednji put polizala zrak prema nama. Dobro smišljeno. Prošli ste ispit. Čestitam. Vaša je glazba preglasna."Odlazi, wook. Vidiš li?"Zbogom.I polako je otpuzala gđa/gđica M. Č. Zmija, polagano je puzila i nestala u grmlju."Bog!" viknula je Leslie i mahnula, gotovo tužno.Otpustio sam kočnicu, kamionet vratio do kamp kućice i ostavio svoju dragu suputnicu i njezine knjige o zmijama."Što misliš?" upitao sam je. "Jesmo li umislili da nam je sve ono rekla? Misliš li da bi ona mogla biti duh u prolazu koji je na samo sat vremena preuzeo lik zmije kako bi otkrio kako kontroliramo strah, kako bi vidio hoćemo li ga ubiti ili ne? Anđeo zamaskiran u zmiju, ondje na cesti, koji nas provjerava?"

"Neću reći ne," odgovorila je Leslie, "ali čisto u slučaju da nije, mislim da bismo morali biti jako bučni kad izlazimo iz kamp kućice kako je ne bismo uznemirili, u redu?"37.-Promijenimo naše misli, i svijet oko nas se mijenja. Arizona ljeti nam je postala pretopla, došlo je vrijeme za promjenu. Više bi nam odgovaralo nešto sjevernije, hladnije? Nevada? Kako bi bilo da uzmemo kamp kućicu i jedrilicu i odemo u Nevadu?I bilo je hladnije, to se ne može poreći. Umjesto 40 stupnjeva, bilo je 35. Umjesto niskih planina na obzoru, promatrali smo visoke.Generator se pokvario, u kamp kućici ... tri dana rastavljanja i sastavljanja, spajanja, i ponovo je proradio. Čim je generator bio popravljen, pokvarile su se pumpe za vodu. Na sreću, pomisao na život bez vode usred milijuna jutara pijeska i kosti mrtvih životinja natjerala nas je da ih popravimo džepnim nožićem i kartonom.Kad se vratila s devedeset kilometara dugog puta po vodu i poštu, stajala je u kuhinji i čitala pismo iz Los Angelesa. Život u divljini je promijenio naša osjetila. Megalopolis je postao nešto nestvarno, toliko nestvarno daje bilo teško uopće zamisliti da postoji, da ljudi još uvijek žive u gradovima. No pismo nam je vratilo sjećanja."Dragi Richarde; Žao mije što te moram izvijestiti daje Porezna uprava odbila tvoju ponudu i da traži uplatu od milijun dolara, rok plaćanja: odmah. Kao što znaš, popisali su svu tvoju imovinu i imaju je pravo zaplijeniti kad god požele. Predlažem ti da se sastanemo stoje moguće prije. Pozdrav, John Marquart.""Zašto su odbili ponudu?" upitao sam. "Predložio sam im da otplatim cijeli dug!""Vjerojatno se radi o nesporazumu", rekla je Leslie. "Mislim da bismo trebali poći i otkriti što se događa."Odvezli smo se pustinjom do benzinske crpke, najbližeg telefona, dogovorili sastanak za devet sati ujutro sljedećeg dana, ubacili nešto odjeće u Mevers, poletjeli i u sumrak sletjeli u Los Angeles. "Ponuda nije problem", rekao je Marquart sljedećeg

jutra. "Problem je to što si poznat i popularan." "Što? Što je problem?""Znam da u ovo nećeš lako povjerovati, a ni sam tako nešto nisam prije čuo. Nova je politika poreznika da ne prihvaćaju ponude i kompromisna rješenja od poznatih ljudi." "Što ... zašto misle da sam poznat i popularan?" Vrtio se na stolici. "Sam sam im postavio isto pitanje. Referent mije rekao daje izašao iz ureda, otišao na ulicu i ondje upitao ljude znaju li tko je Richard Bach. Većina ih je znala tko si." Sobu je preplavila tišina. Nisam mogao vjerovati svojim ušima. "Da raščistimo nešto", rekla je Leslie. "Porezna uprava ne želi prihvatiti Richardovu ponudu zato što su neki tamo ljudi na ulici čuli za njega. Misliš li ozbiljno?"Odvjetnik je raširio ruke, bespomoćno. Nije mogao promijeniti istinu. "Prihvatit će jednu jedinu uplatu ukupnog iznosa. Ne žele prihvatiti otplatu na obroke od poznatih i popularnih javnih osoba.""Da si tamo neki Barry Privatni Poduzetnik, prihvatili bi tvoju ponudu", rekla je, "ali, budući da si Richard Bach, neće?" "Upravo tako", odgovorio je. "Ali ... pa to je diskriminacija!""Mogla bi s time otići na sud. Najvjerojatnije bi dobila parnicu. Ali sudski bi proces potrajao desetak godina.""Ma daj! Tko je šef tom momku?" upitao sam. "Mora postojati netko ...""Momak koji se trenutačno bavi tvojim problemom, on je šef. On je smislio to fantastično pravilo."Pogledao sam Leslie."Što nam još preostaje?" upitala je Marquarta. "Richard nema toliko novca, prodali smo gotovo sve što posjeduje kako bismo položili depozit! Mogao bi im odmah danas napisati ček za polovicu duga, ali samo kada mu ne bi oduzeli ostatak imovine. Mislim da bi cijelo dugovanje mogao podmiriti za godinu dana, posebice ako ponovo počne raditi. Ali ne može nastaviti s radom na filmu, ne može niti pisati ako mu oduzmu sve što ima, pa čak i radni stol..."Zamisao se rodila iz mog gnušanja.

"Drugi referent", rekao sam. "Uvjeren sam da je moguće cijeli slučaj predati nekom drugom referentu?"Počeo je pregledavati papire na stolu. "Da vidimo. Do sada si ih već imao sedam: referenta Bulleigha, Paroseita, Ghoonea, Saydys-ta, Blutzuckera, Fradequata i Beestea. Niti jedan od njih ne želi preuzeti odgovornost, niti jedan se od njih ne želi petljati s tvojim slučajem."Leslie je izgubila strpljenje. "Jesu li ludi? Zar ne žele novac? Zar ne shvaćaju da im ovaj čovjek pokušava platiti, ne pokušava pobjeći i dogovoriti vraćanje duga u iznosu od trideset centi na dolar, pokušava im sve platiti! KAKVI SU TO PROKLETO GLUPI IDIOTI S KOJIMA IMAMO POSLA?" Vikala je, a njezine su oči napunile suze - suze očaja.Marquart je ostao smiren kao daje istu scenu odigrao već mnogo puta."Leslie. Leslie? Leslie? Slušaj. Jako je važno da shvatiš. Porezna uprava je puna ne baš inteligentnih, preplašenih, zlobnih, osvetoljubivih ljudi koji se kriju pod kapom vlade. Znam to vrlo dobro. Tri sam godine radio ondje. Svaki mladi porezni odvjetnik na početku karijere radi za državu kako bi upoznao neprijatelja. Niti jedna osoba koja nije radila za Poreznu upravu ne može postati stručnjak u poreznom pravu; nemate pojma s kim imate posla."Osjetio sam da sam problijedio dok je on nastavio govoriti."Jedino u situacijama kad je Porezna uvjerena da čovjek namjerava pobjeći iz zemlje, tek onda mu se javlja. Inače ne odgovara na pisma, ne javlja se na telefonske pozive, ponekad se s njima mjesecima ne može stupiti u vezu. Nitko ondje ne želi preuzeti odgovornost za ovakav slučaj, za toliki iznos. Jedna jedina pogreška i kritizirat će ih u medijima: 'Stare pogurene žene izbacujete iz njihovih koliba, a dozvolili ste Richardu Bachu da vam pobjegne i ne vrati ogroman dug!'""Pa zašto onda odmah ne preuzmu imovinu, sada? Zašto mi ne otmu sve što imam?""I to bi mogla biti pogreška: 'Richard Bach ponudio isplatu u gotovini kako bi povratio vlastitu slobodu, ali vi ste mu oteli svu imovinu koja ne vrijedi niti pola onoga što ste mogli dobiti...'

Zar ne vidite? Niti jedna odluka nije dobra. Koliko je bolje ne donijeti nikakvu odluku, nego pogrešnu?""Zato smo promijenili toliko referenata", zaključio sam. "Svaki novi referent baci vreli krumpir u zrak nadajući se da će u međuvremenu dobiti premještaj ili će se pojaviti još noviji referent koji će morati preuzeti slučaj prije nego krumpir padne i pozabaviti se njime.""Ali netko na vrhu", rekla je Leslie, "okružni direktor, ako se njemu obratimo ..."Marquart je kimao glavom. "Radio sam s njim. Odmah sam ga nazvao i kad sam ga se konačno uspio domoći, rekao mi je da nema izuzetaka, da se hijerarhija mora poštivati na najstaromodniji način. Rekao je da moramo raditi s referentom koji je dobio tvoj slučaj i sa sljedećim, i sa sljedećim ..."Leslie je odlučila pristupiti mom slučaju kao da se radi o šahovskom problemu. "Ne žele prihvatiti njegovu ponudu, a on ne može odjednom platiti milijun dolara. Ako mu zaplijene imovinu, neće moći raditi. Ako su neodlučni, on i dalje ne može raditi zato što zapljena može nastupiti sutra, i onda opet neće moći raditi. A ako ne može raditi, ne može niti zarađivati, što znači da im ne može otplatiti ostatak duga! Je li moguće da se sve beskonačno vrti u krug?"Po prvi se puta tijekom sastanka odvjetnik ozario. "Na neki je način vrijeme na Richardovoj strani. Ako odluči otezati cijeli slučaj tri godine i ako se nakon tri godine ne pronađe rješenje, dug će moći riješiti putem stečaja."Osjećao sam se kao da pijemo kavu s Ludim klobučarom. "Ali ako proglasim stečaj, neću im platiti dug! Zar to ne znaju?""Naravno da znaju. Ali mislim da žele čekati, mislim da žele da odeš u stečaj.""ZAŠTO?" uzviknuo sam. "Kakve su to ludosti... dobili bi milijun dolara kada bi mi dozvolili da im vratim dug u nekoliko obroka."Pogledao me tužno. "Neprestano zaboravljaš, Richarde. Ako odeš u stečaj, to neće biti odluka Porezne, već tvoja odluka - a to znači da državu nitko neće kriviti! Nitko ne mora preuzeti odgovornost. Nikoga neće kritizirati. Dug će ti legalnim putem

oprostiti. A do tada i ne stojimo tako loše. Osim u slučaju da odluče prihvatiti tvoju ponudu, možeš slobodno trošiti novac. Zašto ne bi krenuo na put oko svijeta, zašto ne bi posjetio najbolje svjetske hotele? S vremena na vrijeme me nazovi iz Pariza, Rima, Tokya?""Tri godine?" uzviknula je Leslie. "Stečaj?" Pogledala me je. U njezinim se očima očitovala tuga za nas oboje i zatim odlučnost. "Ne! To se neće dogoditi! Sami ćemo riješiti ovaj problem!" Iz oči joj je sijevalo. "Poznat i popularan, ili ne, otkrij karte i pokušaj s novom ponudom. Neka bude toliko dobra da je ne mogu odbiti. I, za ime Boga, pronađi nekoga tko će imati dovoljno hrabrosti da preuzme slučaj!"Marquart je uzdahnuo i rekao da nije problem u ponudama, ali pristao je pokušati.Pozvao je računovođu, druge pravne savjetnike. Mnoštvo se novih brojki pojavljivalo i nestajalo na računalu, još je više papira prelazilo iz ruke u ruku, planovi su predlagani i odbacivani, novije sastanak bio dogovoren za sutra zato što smo tražili toliko sigurnu ponudu da je država ne može odbiti.Zurio sam kroz prozor, u nebo, dok su oni radili. Poput pilota oštećenog aviona, bio sam siguran da ćemo pasti, ali nisam se bojao. Otići ćemo odavde; počet ćemo ispočetka. U stvari, bilo bi to pravo olakšanje."Sjećaš li se čegrtuše mojave?" upitala me Leslie nakon što je sastanak odgođen za sutra i dok smo se vozili dizalom prema parkiralištu."Naravno, Croandelphilis scootamorphulus. Ne postoji protuotrov", rekao sam. "Naravno da se sjećam. Hrabra zmija, baš prava junakinja.""Čovjek shvati, nakon dana kao stoje ovaj kad je prisiljen poslovati s tim Ijigavcima iz Porezne, daje baš dobro sjediti u pustinji i sučeljavati se s pravom, jednostavnom i izravnom čegrtušom!"Odletjeli smo natrag u Nevadu, iscrpljeni. Konačno smo stigli u pustinju i otkrili da nam je netko opljačkao kamp kućicu: vrata su visjela otvorena, police s knjigama su bile očišćene, ladice su

zjapile prazne; sve što smo ostavili u našoj maloj kući na kotačima, sve je nestalo.38.Leslie je bila izvan sebe. Pretražila je dom u potrazi za našim malim prijateljima s kojima smo živjeli, kao da će se odjednom niotkuda pojaviti na svome mjestu. Knjige, odjeća, drvene kuhače koje su joj značile dom, pa čak i njezine četke za kosu: sve je nestalo."Nema problema, wook", pokušavao sam je smiriti. "To su samo stvari bez kojih smo ostali. Sve dok Porezna ne donese odluku, imamo pregršt novca koji možemo trošiti. Sve ćemo nadoknaditi jednim izletom u grad."Kao da me nije čula, podigla je pogled s prazne ladice. "Richarde, čak su nam uzeli cijelo klupko konopca ..."Očajnički sam je želio oraspoložiti. "A mislili smo da smo posljednji čuvari užadi na cijelome svijetu! Zamisli kako će nekoga usrećiti .. cijelo klupko konopca koje su uzeli! I nagorene drvene kuhače! I tanjuri puni čipsa!""U našim tanjurima nije bilo čipsa", rekla je. "Zajedno smo kupili te tanjure, zar se ne sjećaš?""Pa kupit ćemo nove. Možda bismo za promjenu mogli kupiti posuđe obojeno u lijepe narančaste i žute nijanse? I veće šalice od onih koje smo imali. Možemo se raspojasati u knjižari, a trebat će nam i nova odjeća ...""Ne radi se o stvarima, Richie, već tome što nam one predstavljaju. Zar te ne pogađa to što nam je potpuni stranac provalio u dom i uzeo stvari koje nam nešto znače?""Pogodilo me samo ako to dozvolim", rekao sam. "Trenutačno baš i nemamo izbora; nije nam-preostalo ništa što možemo učiniti.Dogodilo se i što prije prebolimo, to bolje za nas. Kada bih znao da će mi pomoći da tugujem zbog toga, onda bih tugovao . Uzeli su sve iz kamp kućice, pa što onda? Važni smo ti i ja, zar ne? Bolje da smo zajedno u pustinji i sretni, nego da nas razdvaja mjesto puno tanjura i užadi!"Obrisala je suzu. "Oh, u pravu si", rekla je. "Ali mislim da se mijenjam. Nekoć sam govorila da kad bi netko provalio u moju

kuću, ne bih mogla napasnika ozlijediti samo kako bih zaštitila svoju imovinu, ili sebe. Ali sad vidim da više nije tako. Tri su me puta do sada opljačkali, danas su nas dvoje opljačkali i odlučila sam daje to to. Dosta mije pljački za cijeli život. Ako ćemo živjeti u divljini, nije pravedno da nas samo ti štitiš. I ja ću odigrati svoju ulogu. Kupit ću pištolj!"Dva dana kasnije bila je jedna bojazan manje u njenom životu. Odjednom je, ona koja nije mogla podnijeti pogled na vatreno oružje, punila pištolj lakoćom Pustinjskog štakora u ophodnji.Predano je vježbala, sat za satom; pustinja je odjekivala poput posljednje bitke za El Alamein. Bacao sam limenke iznad grmlja, a ona ih je svojim Magnumom 0.357 pogađala jednom u pet pokušaja, zatim tri puta i na kraju četiri puta od pet pokušaja.Dok je punila pušku Winchester, ja sam u pijesak slagao red praznih kutija od metaka koje su nadomještale prave mete, zatim bih se povukao u stranu, a ona bi ciljala i pritiskala obarač. Na pucanj jedva daje trepnula, a njezine su mete nestajale jedna za drugom, slijeva nadesno, u oštrim eksplozijama i sjajnim, brončanim erupcijama pijeska.Ma koliko se trudio razumjeti njezinu iznenadnu promjenu nakon provale, nisam uspijevao."Hoćeš reći", upitao sam, "da ćeš, ako netko provali u kamp kući-"Ako bilo tko provali ma gdje ja bila, požalit će! Osim ako ne želi biti ustrijeljen, pljačkati nas posao je u koji su greškom ušli!" Nasmijala se ugledavši izraz na mom licu. "Ne gledaj me tako! I sam isto govoriš, znaš daje tako.""Nije istina! Moje su riječi drukčije!""Kako ti kažeš?""Ja kažem da nitko ne smije umrijeti. 'Ne ubijaj', nije samo zapovijed, već obećanje: Ti ne bi mogla ubiti, čak i da pokušaš, zato što je život neuništiv. Ali imaš slobodu vjerovati u umiranje, ako želiš.Ako pokušamo opljačkati kuću nekoga tko nas čeka s nabijenom puškom", rekao sam, "toj osobi otvoreno govorimo da nam je dosta vjerovanja u život na ovom planetu, molimo tu osobu da nam učini uslugu i prebaci našu svijest s ove razine na drugu,

pogodnost koju donosi metak u samoobrani. To su moje riječi. Tako ja kažem. Zar nije tako, zar se ne slažeš sa mnom?"Nasmijala se i ponovo napunila pušku. "Ne znam tko je od nas hladnokrvniji, Richarde, ti ili ja."Rekavši to, zaustavila je dah, naciljala i pritisnula obarač. U pustinji je još jedna kutija zavrištala i nestala.Nakon pljačke, i kvara na generatoru i pumpama za vodu, nakon što se hladnjak pokvario i prsnulo plinsko crijevo štednjaka napuniv-ši kamp kućicu eksplozivnim plinom, pojavio se pješčani vrag.Pješčani vragovi su pustinjski bebe-orkani. Tijekom ljeta lutaju pustinjom, usisavaju ovu pješčanu dinu i onaj grm i šalju ih petsto metara visoko u nebo ... Pješčani vragovi idu kamo god požele i rade ono što žele raditi.Sada, kad je generator ponovo radio, Leslie je završila s pospremanjem kamp kućice, odložila usisivač i pogledala kroz prozor. "Wbokie, dođi vidjeti golemog pješčanog vraga!"Izvukao sam se ispod bojlera koji je odbijao grijati vodu. "Bože, zaista je ogroman!""Dodaj mi foto-aparat, molim te. Moram ga slikati." . "Aparat su nam ukrali", rekao sam. "Žao mi je.""Novi, mali foto-aparat s najdonje police. Brzo, prije nego nestane!"Dodao sam joj aparat, a ona gaje žurno snimila kroz prozor. "Raste!""Ne raste", rekao sam. "Djeluje veće zato što nam se približava." "Udarit će u nas?""Leslie, vjerojatnost da pješčani vrag, koji ima cijelu pustinju Nevade na raspolaganju, udari baš našu kamp kućicu koja se nalazi usred ničega je nekoliko stotina tisuća naprema jedan ..."Zatim se svijet zatresao, sunce je nestalo, cerada je izvukla klinove iz zemlje i udarila u krov, vrata su se otvorila, prozori zaurlali. Pijesak, prljavština pretvorena u prašinu kao prilikom urušavanja rudnika, u velikom valu nahrupi u hodnik. Zavjese su se ispružile kroz sobu, kućica se zanjihala, spremna poletjeti. Poznati osjećaj, pad aviona bez pogleda van.

Tada je sunce zatreptalo, zavijanje utihnulo, nadstrešnica se srušila i posložila pokraj kamp kućice." ... možda je bolje reći", drhtavim sam glasom rekao, "daje vjerojatnost ... da baš nas pogodi ... približno ... jedan naprema dva u korist pješčanog vraga!"Leslie cijela situacija nije zabavljala. "Maloprije sam završila s pospremanjem, sve sam usisala i obrisala prašinu, cijelo je mjesto blistalo!" Daje ikako mogla rukama uhvatiti tornado, zadavila bi ga-I kao i uvijek, vrag je imao kojih desetak sekundi da se pozabavi s kamp kućicom i za to je vrijeme stigao ubaciti pedeset kilograma pijeska kroz rolete i prozore i vrata. Toliko zemlje u tako malo kvadratnih metara - mogli bismo zasaditi krumpire na kuhinjskom stolu."Wookie", rekla je bespomoćno, "jesi li ikada imao osjećaj da nam nije suđeno živjeti ovdje? Da je možda došlo vrijeme da krenemo dalje?"Ostavio sam ključ za odvijanje kojeg sam za vrijeme napada grčevito držao, moje je srce, čuvši prijedlog, veselo zakucalo. "Baš sam te namjeravao upitati isto. Ne želim više živjeti u maloj kući na kotačima! Prošlo je više od godinu dana! Možemo li prestati? Možemo li pronaći pravu kuću, pravu kuću koja nije napravljena od plastike?"Pogledala me začuđeno. "Je li to Richard Bach upravo izrazio želju da se skrasi, da pronađe dom?""Da."Očistila je mjesto na stolici i tiho sjela."Ne", odgovorila je. "Ne želim se u potpunosti predati potrazi i uređenju nove kuće i zatim biti prisiljena sve ostaviti zato što si ti shvatio da ipak osjećaš nemir i da tvoj mali pokus nije uspio. Ako si još uvijek uvjeren da će nas prije ili kasnije rastaviti dosada, još uvijek nismo spremni za kuću, zar ne?"Razmislio sam o njezinom pitanju. "Ne znam."Leslie je vjerovala da otkrivamo nove unutarnje obzore, da širimo granice uma; znala je da smo na putu k otkriću užitaka koje sami, niti ona, a ni ja, ne bismo mogli otkriti. Je li bila u pravu, ili se jednostavno nadala?

U braku smo više od godinu dana, na papiru ili bez takve potvrde. Muče li me još uvijek isti strahovi? Jesam li prodao svog dvokrilca209i otišao u potragu za svojom družicom da bih naučio kako je se bojati? Zar me nisu promijenila sva iskustva koja smo zajedno proživjeli, zar ništa nisam naučio?Sjedila je. Nije se micala. Razmišljala je.Sjetio sam se onog dana na Floridi, kad sam se osvrnuo na svoj život i otkrio da sam mrtvo tijelo koje nosi rijeka - okružen novcem i avionima i ženama, ali nikakav napredak u životu. Trenutačno nema niti približno toliko novaca, a uskoro ga možda uopće neće biti. Postoji jedna žena, samo jedna. A moj se život kreće brzo poput glisera. Toliko sam se promijenio, toliko sam naučio s njom.Nas smo dvoje, jedno drugom, škola i zabava, naš zajednički život se širio poput ljetnih oblaka. Upitajte ženu i muškarca koji jedre preko oceana je li im dosadno? Kako ubijaju vrijeme? Nasmijat će se. U godini nema dovoljno sati da se učini sve što se treba učiniti!Isto je i s nama. Bili smo sretni, ushićeni, ponekad smo se smijali sve do suza, ponekad smo strahovali, s vremena na vrijeme smo bili nježni, očajni, sretni, otkrivali smo i učili, bili smo strastveni... ali niti u jednom jedinom trenutku nije nam bilo dosadno.Kakva bi to bila priča! Koliko žena i muškaraca plovi istim rijekama, nad koje se neprestano nadvijaju prijeteći, smrtonosni klišeji -iste opasnosti koje su vrebale i nad nama! Ako uspijemo sačuvati ono za što vjerujemo da imamo, pomislio sam, bit će vrijedno ponovo izvaditi prašnjavi pisaći stroj! Richard od prije nekoliko godina žudi saznati: Što se događa kada sretnemo 'nepostojeću' savršenu partnericu koju smo odlučili pronaći?"'"Ne znam' nije dobar odgovor, wook", rekao sam nakon nekog vremena. "Ja znam. Želim da kupimo kuću gdje ćemo pronaći svoj mir i tišinu i gdje ćemo još dugo-dugo biti zajedno." Ponovo se okrenula prema meni. "Govoriš li ti to o vezanju?" "Da."

Ustala je sa stolice, sjela pokraj mene na komadić pustinje u našoj kamp kućici i nježno me poljubila.Nakon duge je stanke progovorila. "Imaš li neko posebno mjesto na umu?"Potvrdno sam kimnuo glavom. "Osim ako nemaš ništa protiv, wook, mislim da bismo mogli pronaći kuću gdje ima puno više vode, a puno manje pijeska."

39.JVljesecima smo se davili u bujici kataloga nekretnina, karata i lokalnih novina; dva smo tjedna letjeli u Meversu u potrazi za savršenim mjestom za život, letjeli smo iznad gradića s imenima kao što su Slatki Dom, Sretni Kamp i Rododendron. No na kraju je ipak svanuo dan kad su prozori kamp kućice, čije je okvire činilo grmlje i stijenj e i suha pustinjska kora, ugledali livade ukrašene proljetnim cvijećem, guste zelene šume, rijeku.Dolina Little Appelgate, Oregon. Pogled se pružao trideset kilometara na sve strane s vrha našeg brijega, pogled koji je remetila tek pokoja kuća. Bilo je kuća, ali skrivenih drvećem i obroncima, a mi smo se osjećali kao da smo sami i blagoslovljeni tišinom; ovdje ćemo sagraditi naš dom.Počet ćemo s malim domom; jednom sobom s potkrovljem dok pregovori s Poreznom upravom još budu trajali. Kasnije, kad se problem riješi, sagradit ćemo pravu kuću, odmah pokraj, a malenu ćemo prozvati kućom za goste.Porezna uprava se borila sama sa sobom pokušavajući razmotriti moju najnoviju ponudu, a mjeseci su polako prelazili u godine. Ponuda je bila dječja, sve sam priznao, ništa nisam pokušao sakriti. Osjećao sam se poput stranca u tuđoj zemlji koji se ne snalazi sa stranom valutom. Dobio sam račun, ali nisam znao kako podmiriti dugovanja i zato sam iznio što sve posjedujem i zamolio Poreznu da od mene uzme sve što poželi.Moja je ponuda prešla u ruke još jednog referenta u Los Angelesu koji je zatražio pravovaljanu izjavu o financijskom stanju. Dobio je ono što je tražio. Mjesecima nam se nije javljao. Slučaj su dodijelili novom referentu, ovaj puta ženi, koja je tražila najnoviju izjavu o financijskom stanju. Dobila ju je.

Prošlo je još mjeseci. Još jedan referent, nova izjava. Referenti su dolazili i odlazili poput stranica na kalendaru.U kamp kućici, Leslie je tužno podigla pogled s najnovijeg zahtjeva za najnovijom izjavom. Čuo sam glasić jednak onom koji sam prije dvije i pol godine čuo u Madridu. "Oh, Richie, kamo sreće da sam te poznavala prije nego si se uvalio u sve ovo! Izbjegli bismo ovaj nerješiv problem ..."

"Sreli smo se onda kad smo se trebali sresti", rekao sam. "Da smo se rarnje sreli to i sama znaš-pobjegao bih od tebe, ili ti ne bi imala dovoljno strpljenja za mene, ostavila bi me i to s vrlo dobrim razlogom. Ne bismo uspjeli; sam sam morao srediti svoj nered. Ne bih to više nikada ponovio, ali sada više nisam onaj isti, promijenio sam se.""Zahvali se Stvoritelju", rekla je. "Pa, sad sam tu. Ako preživimo ovo, obećavam ti, naša budućnost ni u čemu neće sličitilvojoj prošlosti!" Sat je otkucavao; Porezna nije primjećivala, a još manje je marila za činjenicu da su naši životi stali.Stečaj, rekao je odvjetnik. Možda je bizarna teorija Johna Marquarta bila pravo rješenje. Doduše ne baš lijep svršetak, pomislio sam, ali privlačniji od truljenja, bolji od beskonačnog pisanja novih ponuda.Pokušali smo razmotriti tu mogućnost, ali ipak se nismo mogli odlučiti za takvo rješenje. Stečaj. Potez očajnika, doista. Nikada!Umjesto posjeta Rimu i Parizu i Tokvju, započeli smo gradnju na vrhu brda.Dan nakon postavljanja temelja, dok sam bio u kupovini u gradu, pažnju mije privukla posve nova ponuda u trgovačkom centru: Elektronski prijatelji."Leslie, znam da ćeš me smatrati luđakom", rekao sam kad sam se vratio u kamp kućicu.Bila je prekrivena zemljom, od zatrpavanja rovova cjevovoda za solarne ploče koje će biti smještene na vrhu brda, od upravljanja Bobcat bagerom za nanošenje zemlje, od uređivanja vrta, od nesebičnog poklanjanja brige i ljubavi ovom mjestu koje smo izabrali za svoj dom.

Tako je lijepa, pomislio sam, kao da su joj namjerno u kozmetičkom salonu stavili prašinu da joj naglasi obraze. Nije marila. Svejedno se odlučila istuširati."Znam da je razlog mog odlaska u grad bio kruh bez kojeg smo ostali" rekao sam, "i mlijeko i salata i rajčice, u slučaju da nađem dobre rajčice. Ali znaš li što sam umjesto toga kupio?"Sjela je prije nego sam nastavio. "Oh, ne. Richarde, nećeš mi sada reći da si kupio ... čarobni grah?""Kupio sam poklon svojoj dragoj!" rekao sam."Richarde, molim te! Što si kupio? Nemamo mjesta u kućici! Možeš li vratiti poklon?""Možemo ga vratiti ako želiš. Ali ne vjerujem da ti se neće svidjeti, zaljubit ćeš se na prvi pogled. Predskazujem: TVOJ um, i OVAJ stroj ...""Kupio si stroj? U trgovini hranom? Koliko je velik?" "Neka vrst namirnice. Zove se Apple (Jabuka)." "Richarde, drago mije da si toliko pažljiv, ali, jesi li siguran da u ovo doba godine trebamo -jabuku?""Idi se istuširati i kad izađeš iz kupaonice, wook, vidjet ćeš čudo, ovdje, u našoj kamp kućici. Obećavam ti.""Ali imamo još toliko toga za napraviti danas, a i nema dovoljno prostora... Je li velika?" Nisam izgovorio više niti jednu riječ. Šutio sam kao zaliven. Na kraju se nasmijala i otišla istuširati.Ugurao sam kutije kroz usko predsoblje, pomaknuo pisaći stroj s police koju smo pretvorili u pisaći stol, knjige sam stavio na pod, zatim sam izvadio računalo iz snježnog pakiranja i stavio ga na mjesto na kojem je stajao pisaći stroj. Toster i mikser sam stavio u ormarić za metle kako bih na kuhinjskom stolu oslobodio mjesto za pisač. Za nekoliko su minuta dva disk drivea bila povezana, a monitor je svijetlio.Program za obradu teksta ubacio sam u jedan drive. Upalio sam stroj. Disk je zujao, gotovo minutu uzdisao, zatim se umirio. Utip-kao sam poruku, tipkom scroll je izgurao s monitora sve dok na ekranu nije ostao samo jedan svjetleći kvadratić.Izašla je iz kupaonice, svježa i čista, kosu je sakrila ispod turbana koji je napravila uz pomoć ručnika."U redu, Richie, ne mogu podnijeti neizvjesnost! Gdje je?"

Otkrio sam računalo koje se sakrivalo ispod kuhinjske krpe. "Ta--da!""Richarde?" uzviknula je. "Stoje to?""Tvoje osobno... RAČUNALO!"Pogledala me iznenađeno. Ostala je bez riječi."Ti sada lijepo sjedni ovdje", pokazao sam joj, "i pritisni tipku na kojoj piše 'Control' i istovremeno slovo 'B'. To se zove 'Control-B'.""Ovako?" upitala je.Svjetlucajući je kvadratić nestao s ekrana, a njegovo je mjesto zauzela poruka:DOBAR DAN, LESLIE!JA SAM TVOJE NOVO RAČUNALO.SRETAN SAM ŠTO MI SE PRUŽILA PRILIKA UPOZNATI SE S TOBOM I SLUŽITI TI. MISLIM DA ĆEŠ ME ZAVOLJETI. TVOJ NOVI APPLE.HOĆEŠ LI POKUŠATI NAPISATI NEŠTO IZA MOJE PORUKE?"Baš je sladak", rekla je.Ispisala je probnu rečenicu: A SADA JE TRENUTAK DA SVI DOBRI LJUDI DIĐU K "Pogriješila sam.""PomaknicMrsor na mjesto desno od pogreške, zatim pritisni lijevu strelicu." To je učinila i pogreška je nestala. "Imaš li upute?""Sam će te podučavati. Pritisni dvaput tipku escape, zatim nekoliko puta slovo M i prati što će ti ekran reći..."Bile su to posljednje riječi koje sam s Leslie izmijenio u sljedećih deset sati. Kao u transu je sjedila ispred stroja, upoznavala je sustav. Zatim je utipkala spisak svega što moramo upamtiti, plan izgradnje, listu zamisli; na kraju je tražila odgovor.Računalo nije ništa ispisalo na papiru sve dok nije završila s unosom i dok sve nije bilo spremno za pisač; niti jedno drvo nije umrlo zbog pogrešaka u tipkanju."Wookie," viknula je, poslije ponoći, "ispričavam se. Zaista mi je žao."

"U redu je", odgovorio sam. "Zašto ti je žao?" "Pomislila sam da si lud, da nam samo još to treba, velika elektronska igračka da nas štiti od kiše, ali nisam ništa rekla zato što se radilo o tvom poklonu. Bila sam u krivu! Tako je ..." Pogledala me, potražila riječ koja se pojavila u središnjem kvadratu: "... organiziran! Promijenit će nam živote]"Toliko su je očarale moći računala da sam je više nego jedanput, u danima koji su uslijedili, morao zamoliti da mi samo na nekoliko minuta prepusti tipkovnicu. I ja sam želio učiti."Jadničak moj", rekla je odsutno dok je tipkala. "Naravno da i ti želiš učiti. Samo još nekoliko minuta ..."Minute su se pretvorile u sate, dane; a ja sam odbijao mogućnost da je ometem. Uskoro sam ponovo otišao u posjetu trgovini Elektronski prijatelji, donio sam drugo računalo. Za ovo smo prenosivi stolić morali staviti u najprazniji kutak kamp kućice koju smo pretvorili u pravi ured.Čuda, računala su prava čuda, ali i kompasi koji nas vode kroz zamisli i programe i planove i strategije koje zahtijevaju pažnju. Povrh svega, mogli su proizvesti financijske izjave prije nego Porezna stigne trepnuti; pritiskom samo jedne tipke mogli smo ih zatrpati izjavama.Do trenutka kad smo završili izgradnju kućice, oboje smo postali stručnjaci u radu na našim malim napravama. Prilagodili smo ih osobnim zamislima, komponente smo također prilagodili svojim potrebama, ugradili smo dodatnu memoriju, elektroniku kako bismo ih povezali s telefonskim linijama velikih kompjutorskih središta smještenih daleko od našeg malog doma.Tjedan dana nakon što smo se uselili u našu malu kuću na vrhu brda, računala su radila šest sati dnevno, jedno do drugog, na svojim radnim stolovima u kutu spavaće sobe koji smo pretvorili u ured.Naš se rječnik promijenio."Čim ga pokrenem, smrzne se, wookie" Pokazala mije monitor pun smeća. "Je li ti se to ikada dogodilo.?"Kimnuo sam glavom pun razumijevanja. "Da. Problem je ili u disketi ili u disketnoj jedinici", rekao sam. "Ne. Možda i u 80-ka-rakternom prikazu. Resetiraj ga s kontrolnom tipkom, ako

možeš, ili ga snimi na moju disketu. Ako radi na mom računalu, znači da problem nije u ploči, već u tvojoj disketi. Možda se poremetila brzina disketne jedinice stoje pojelo disketu, no nadam se da to nije to, ali, svejedno, popravit ćemo ga.""Mislim da se ne radi o disketi zato što bih u tom slučaju dobila ispis I/O pogreška", rekla je namrgođeno. "Moram jako paziti na sve što može uzrokovati pad sustava, ili će mi se računalo samo uništiti. Na primjer, moram paziti kako ga dodirujem ..."Zatim smo čuli nevjerojatan zvuk, škripu guma na kamenom prilazu kući. Tu, gore, na našem strmom i zabranjenom prilazu, prošavši pokraj naših pet oznaka: Zabranjen prolaz svima i u bilo kojem slučaju, ispred naše se kuće zaustavio automobil.Iz njega je izašla žena s papirima u rukama, drznula se zaviriti u našu intimu.Odlučno sam ustao od računala, izjurio kroz vrata i zaustavio je prije nego je uspjela napraviti pet koraka."Dobro jutro", rekla je ljubazno svojim čistim britanskim naglaskom. "Nadam se da vas ne ometam ...""Ometate nas", zalajao sam. "Jeste li možda, kojim slučajem, primijetili oznake! One o ZABRANJENOM PROLAZU?"Ukočila se poput golubice koja se sučeljava s vrhom cijevi lovačke puške."Samo sam vam željela reći - namjeravaju posjeći sve drveće i ne zasaditi novo!" Okrenula se prema automobilu u potrazi za sigurnim skrovištem.Leslie je izletjela iz kuće kako bije zaustavila."Oni ... tko su to oni?" upitala je. "Tko namjerava posjeći sve drveće?""Država", uznemireno je odgovorila žena gledajući preko Le-slienog ramena, u mene, "Uprava za prirodna bogatstva. Njihova je odluka protuzakonita, ali svejedno neće odustati od svojih namjera zato što ih nitko neće pokušati zaustaviti!""Uđite", rekla joj je Leslie nakon čega mi je glavom pokazala 'Sjedi' kao da sam obiteljski pas čuvar. "Molim vas, izvolite, uđite. Mislim da bismo trebali porazgovarati o tome."I tako je to bilo, zauzevši obrambeni stav susreo sam Udruženje aktivista - bio je to susret kojem sam se opirao otkad sam

prohodao, možda sat vremena nakon što sam se po prvi puta osovio na svoje noge.40.Denise Findlayson nas je ostavila s gomilom papira i vrtlogom prašine na prilazu i osjećajem mračne depresije. Zar nisam već imao dovoljno problema s državom, nego je morala odlučiti uništiti predio koji nas okružuje?Namjestio sam jastuke na krevetu oko sebe, pročitao prvih par redaka izvještaja Uprave pod naslovom: Ekološka procjena u vezi prodaje debala i uzdahnuo. "Ovo izgleda jako službeno, wookie; čini se da smo izabrali pogrešno mjesto za izgradnju našeg doma. Što kažeš da prodamo kući i preselimo se sjevernije. Idaho, možda? Montana?""Čini mi se da u Iđahu obavljaju površinske kopove, jesam li u pravu?" upitala je i ne podigavši pogled s dokumenta koji je držala u ruci. "A Montana je poznata po rudnicima uranija i radioaktivnom divljem bilju?""Imam osjećaj da mi pokušavaš nešto reći", rekao sam. "Zašto ne bismo, sada i ovdje, na ovom krevetu, otkrili sve karte i rekli sve što nam je na pameti?"Odložila je stranicu sitno pisanog vladinog dokumenta. "Moj je prijedlog da ne bježimo, prije nego otkrijemo što se događa, osim ako ti osjećaš da ne možeš ostati. Zar ti nikada nije palo na pamet boriti se protiv nepravde?""Nikada! Pa znaš to. Ne vjerujem u nepravdu. Sami privučemo svaki događaj u svoje živote, svaki ... zar se ne slažeš?" '""Možda", odgovorila je. "Zašto si ti onda ovaj problem privukao sebi, što misliš, država odlučuje posjeći šumu dan nakon što smo se uselili u naš dom? Da bismo imali od čega pobjeći? Ili da naučimo nešto?"Mudra je ljubavnica ponekad pravi užitak, pomislio sam, ali ponekad i napor. "Što bismo mogli naučiti?""Ako želimo, možemo promijeniti svijet oko sebe", rekla je, "kolika je naša snaga i moć, koliko dobra možemo donijeti, zajedno." Utihnuo sam. Bila je spremna dati život kako bi promijenila svijet, kako bi okončala ratove, ispravila nepravde s

kojima se svakodnevno susretala. I sve stoje odlučila promijeniti, promijenila je."Zar ti nije dosta društvenog aktivizma? Zar nisi rekla: 'Nikad više'?""Jesam", rekla je. "Mislim da ono što sam dala društvu vrijedi za sljedećih deset života i nakon što su mi oteli KVST, zaklela sam da ću se kloniti borbe za pravdu do kraja ovog života. Ali, postoje trenuci ..."Osjetio sam da nije željela reći ono što joj je bilo na pameti, da je tražila riječi kako bi predložila nešto što joj je do toga trenutka bilo nezamislivo."S tobom mogu podijeliti sve što sam naučila", rekla je, "ali ne i ono što znam. Ako želiš otkriti i naučiti sve o borbi za dobro i zamijeniti svoje bjegove novim saznanjima, spremna sam odreći se svoje mirovine. U meni nema ni trunka sumnje: ako doista želimo spriječiti državu da posiječe drveće koje neće ponovo narasti, uspjet ćemo. Ako se radi o protuzakonitoj odluci, spriječit ćemo državu.A ako se službena odluka slaže sa zakonom, uvijek se možemo preseliti u Idaho."Nije bilo ničega što me je manje zanimalo od zadatka da prisilim državu na promjenu. Mnogi ljudi uspiju protratiti svoje živote pokušavajući. I na kraju, ako pobijedimo, postići ćemo da birokracija ne učini nešto što od početka nije smjela. Zar ne postoje pozitivnije i korisnije stvari koje se mogu učiniti od traćenja vremena u pokušajima da se državni službenici prisile da se pridržavaju zakona?"Prije nego se preselimo", rekao sam, "možda bismo se, na brzinu, mogli uvjeriti kako se njihove namjere ne kose sa zakonom. Iskoristit ćemo naše elektronske prijatelje i otkriti sve što možemo. Ali, moja draga, siguran sam da nećemo saznati da vlada Sjedinjenih Američkih Država krši vlastite zakone."Je li osmijeh koji mi je uputila bio 'sladak' ili 'pun gorčine'? "Sigurna sam", rekla je.Tog su poslijepodneva naša računala, sakrivena u šumi, brzinom svjetlosti postavljala pitanja računalu u Ohiju koje ih je prosljeđivalo u San Francisco odakle su nam stizali odgovori:

Federalni zakoni zabranjuju prodaju i sječu neregenerativnih šuma koje su javno dobro. I sažeci osamdeset i dva takva slučaja.Jesmo li se, preselivši se u krhku šumu u južnom Oregonu, iznenada našli na mjestu zločina neposredno prije nego se dogodilo silovanje i umorstvo?Pogledao sam Leslie, prihvatio njezinu neizrečenu odluku. Nismo mogli ignorirati zločin koji se trebao dogoditi."Kad budeš slobodna", rekao sam sljedećeg dana dok smo sjedili i promatrali naše sjajne monitore. Operater naših računala obraćao nam se svojim jezikom; zamolio nas je za pozornost i u istom dahu da ne odgovaramo krivom tipkom ako ne želimo da sve što smo tijekom jutra radili i napravili netragom nestane.Trenutak kasnije podigla je pogled s monitora. "U redu.""Misliš li da nas je sama šuma privukla sebi?" upitao sam. "Misliš li da je telepatijom prizivala pomoć, da su drveni bogovi i dobri duhovi biljaka i divljih životinja isplanirali na stotine slučajnosti kako bi nas doveli ovamo da se za njih borimo?""Baš si to poetično rekao", rekla je. "To je najvjerojatnije istina." Vratila se poslu.Sat vremena kasnije nisam mogao ostati tiho. "Kad budeš slobodna ..."Nekoliko je sekundi kasnije njezina disketna jedinica počela zujati, glasno obznanivši daje počela pohranjivati podatke."Može.""Kako mogu to činiti?" upitao sam. "UPD je odlučila uništiti zemlju koju je zakonom obvezna štititi! To je kao ... crni medvjed, on ubija drveće!""Jedna stvar koju ćeš, sigurna sam, naučiti, wookie", rekla je. "Vlade gotovo da i nemaju sposobnost predviđanja, a posjeduju beskonačan kapacitet za glupost, nasilje i destrukciju. Ne baš, ali gotovo daje beskonačan. Ne baš, odnosno ono što ih sprječava da budu beskonačno i nevjerojatno glupi jesu ljudi koji se povremeno razljute i zapriječe im put.""To ne želim naučiti", rekao sam. "Molim te, želim naučiti da je f država mudra i predivna i da građani ne moraju trošiti svoje slobodno vrijeme kako bi zaštitili sami sebe od izabranih vođa."

"Kamo sreće ..." rekla je i nastavila lutati daleko ispred mene putem na kojem smo se našli. Zatim se okrenula kako bi se suočila sa mnom. "Ovo neće biti lako. Nije u pitanju šuma, već ogromna zarada, puno novaca, golema moć."Na moj je stol položila savezni dokument. "UPD dobiva veliki kapital od drvnih kompanija. One plaćaju ured da prodaje drveće, ne da ga čuva. I zato, nemoj misliti da ćemo tek tako odšetati do okružnog direktora, ukazati mu na prekršene zakone i da će nam na to odgovoriti: 'Bože, ispričavamo se i obećavamo da se tako nešto više nikada neće ponoviti.' Bit će ovo duga i iscrpljujuća borba. Šesnaest sati dnevno i sedam dana tjedno, morat ćemo toliko raditi ako želimo pobijediti. I zato mislim da ne bismo trebali ništa započinjati ako mislimo da nećemo istrajati do kraja. Ako želiš odustati, reci i odustat ćemo.""Ionako ne možemo izgubiti", rekao sam otvarajući novu bazu podataka u računalu. "Sve dok mi Porezna može oteti najobičniji nacrt knjige iz računala, nema smisla da ih pišem. Ali zato mogu napisati savršeno prosvjedno pismo zbog prodaje drveća! Država neće morati oteti ono što napišem ... poslat ćemo im, preporučeno. Sučeljavanje državnih ureda, već vidim naslove: prije nego Porezna odluči hoće li mi oduzeti novac, potrošit ću ea na borbu protiv UPD-a!"Nasmijala se. "Ponekad ti vjerujem. Možda ne postoji nešto što nazivamo nepravdom."

Naši su se prioriteti izmijenili. Svi su ostali poslovi stali dok smo se pripremali za borbu i proučavali sav raspoloživi materijal. Naši su radni stolovi, kuhinjski stol i elementi i krevet bili zatrpani tisućama stranica o upravljanju šumama, podržanim/odbačenim prijedlozima, zemlji koja erodira, regeneraciji osjetljivih dobara, zaštiti voda, evoluciji klimatskih uvjeta, ugroženim vrstama, socijalnoj ekonomiji upravljanja šumama u relaciji s anadromnim selicama na marginalnim mjestima, zoni obalne zaštite, koeficijentu transfera topline u granitnom tlu, i zakona, zakona, zakona. Pravne knjige. Savezni zakon o zaštiti okoliša, Savezni zakon o zaštiti i upravljanju zemljom, Zakon o ugroženim vrstama, NHPA, FWPCA, AA,

CWA, DOI 516M. Zakoni su putem naših prstiju postupno sa stranica prelazili u računala; ispisivani elektronima, šifrirani i pohranjeni u dosjeima i na disketama čije smo duplikate pohranili u trezore banaka za slučaj da se nešto dogodi nama ili kući u kojoj smo radili. Kad smo sakupili dovoljno informacija s kojima smo mogli privući sljedbenike, počeli smo se susretati sa susjedima. Pridružili su nam se Denise Findlavson i Chant Thomas koji su se do našeg dolaska borili gotovo potpuno sami. Zajedno smo tražili pomoć drugih. Većina je ljudi u dolini oklijevala. Nisu nam se željeli pridružiti ... u potpunosti ih razumijem!"Nitko nikada nije uspio spriječiti državu da proda drveće", odgovarali su nam. "Ne postoji način da spriječimo UPD da siječe što god poželi."Pa ipak, kad su saznali sve što smo i mi otkrili, daje sječa šuma i pretvaranje šumovitih krajeva u golet protuzakonito, našli smo se na čelu organizacije po imenu SPASITE ŠUMU koja je brojila više od sedam stotina članova. Naše je privatno skrovište sakriveno u divljini postalo stožer, naša mala planina - mravinjak, dok su radnici dolazili i odlazili i donosili i unosili sva otkrića u računala.Otkrio sam novu i nepoznatu Leslie: u potpunosti usredotočenu na posao; bez osmijeha, bez intimnih izljeva, jednosmjernu, predanu i usredotočenu na borbu.Nekoliko nam je puta rekla: "Emocionalni apeli neće biti učinkoviti: 'Molimo vas da ne siječete prekrasno drveće, ne uništavajte prirodu, nemojte dozvoliti da životinje uginu.' UPD-u to ništa ne znači. A ni nasilje: 'Drveće ćemo prekriti bodljikavom žicom, a u vas ćemo pucati ako pokušate ubiti drveće.' To znači da će svejedno sprovesti svoje namjere, ali uz pomoć vojske koja će ih štititi.Pravni je put jedini način zaustavljanja države. Kad budemo poznavali zakonske propise bolje od njih i kad budu znali da im se možemo suprotstaviti na sudu i pobijediti, kad budemo mogli dokazati da krše savezne propise, sječa i prodaja drveća će prestati."

Pokušali smo pregovarati s UPD-om. "Ne očekuj suradnju", rekla je. "Možda samo laži, uglađenost, obranu, ne-radimo-to-više. Ali pregovori su s njima neizbježni." l bila je u pravu, sve što je rekla, obistinilo se."Leslie, ne mogu vjerovati ovom odgovoru! Jesi li pročitala? Direktor UPD-ovog ogranka Medford sjedio je i govorio nam. Snimili smo mu glas! Slušaj:RICHARD: Pokušavate li vi to meni reći da trebate mnoštvo potpisa ljudi koji su se pridružili prosvjedu, ljudi koji su protiv sječe, ili da vam uopće neće biti važno što ljudi imaju za reći?DIREKTOR: Ako pitate mene osobno, mislim da to neće imati nikakvog utjecaja.RICHARD: Znači li to da nema veze hoćete li dobiti četiristo ili četiri tisuće potpisa ...DIREKTOR: Već smo primali takve peticije. Ne, neće imati nikakvog utjecaja.RICHARD: Kada bi skupili četrdeset tisuća potpisa, kada bi cjelokupno stanovništvo Medforda, država Oregon, prosvjedovalo zbog prodaje, bi li vam to išta značilo?DIREKTOR: Ne.RICHARD: Kada bi prosvjedovali i inženjeri šumarstva, biste li njih poslušali?DIREKTOR: Ne. Ne zanima me prosvjed javnosti.RICHARD: Zanima nas zašto ste toliko sigurni da su vaše namjere opravdane bez obzira na prosvjed javnosti?DIREKTOR: Pa, bez obzira na sve, ustrajat ćemo.RICHARD: Jeste li ikada odustali od prodaje drva zbog prosvjeda javnosti?DIREKTOR: Ne. Nikada.Jedva da je trepnula. Netremice je promatrala monitor. "Dobro. Pohrani to pod Nedostatak dobre vjere. To je disketa dvadeset i dva, poslije Prodaja krši Savezni zakon o zaštiti okoliša. "Rijetko je iskazivala svoju ljutnju prema našim neprijateljima. Pohranila je dokaz, spremila ga u dosjee. Pripremala je parnicu za sud.

"Što bi bilo da smo vidoviti", jednom sam je upitao, "i da znamo kako i kada će direktor umrijeti? Da znamo je li mu preostalo još samo dva dana života - hoće li se prekosutra na njega sručiti tona debala iz kamiona i zgnječiti ga? Bi li to išta značilo, bi li to promijenilo naš sadašnji stav prema njemu?""Ne", odgovorila je.Novac koji je Porezni ured odbio uzeti iskoristili smo za opunomoćena istraživanja: Preliminarno istraživanje o kvaliteti vode rječice Grouse, vodenih klanaca, isušivanog rukavca Mule i klanca Hanley rijeke Little Appelgate i razvoda rijeke Beaver u okrugu Jackson, država Oregon; Izvješća o očekivanim učincima dogovorenih aktivnosti sječe šuma unutar predloženog područja rječice Grouse za prodaju drva na anadromne ribe i habitate; Ekonomski pregled prodaje drva u području rječice Grouse.S vremena na vrijeme bismo stali na vrh našeg malog brda i promatrali šumu. Nemoguće ju je ubiti, baš kao ni planine, tako smo razmišljali. Sada smo je promatrali kao krhku obitelj biljaka i životinja koje žive zajedno u skladu, balansiraju na vrhu kružne pile, naginju prema istrebljenju zbog glupe sječe."Drži se, drveće", vikali bi prema šumi. "Drži se! Ne brini! Zaustavit ćemo ih, obećavamo!"A bilo je i trenutaka kad ništa nije išlo onako kako treba, kada bismo na tren podigli pogled s naših računala i pogledali šumu kroz prozor. "Dajemo sve od sebe, drveće", u tim bismo trenucima pro-mrmljali.Računala Apple su za nas bila isto što i Coltovi revolverašima. UPD daje javnosti trideset dana da se pripremi za prosvjed zbog prodaje drveća prije nego strojevi uđu u šumu i unište je. Očekuje da će primiti dvije do deset tisuća osjećajnih stranica od građana koji mole da se sačuva dobro. Od nas, od naše organizacije i njihovih računala primili su šesto stranica činjenica, dokumentiranih incidenata i primjera kao dokaz, povezanih u tri toma. Kopije smo poslali senatorima, zastupnicima i medijima.Bila je to dvadeset mjeseci duga bitka protiv Uprave za prirodna dobra.

Sve sam avione prodao. Po prvi put u životu, otkad sam odrastao, prošli su tjedni, zatim mjeseci, bez jednog jedinog leta, bez i-jednog jedinog iskustva iznad zemlje. Umjesto da promatram svijet iz tih predivnih, slobodnih naprava, gledao sam u njih prisjećajući se koliko su mi značili, koliko mi je letenje značilo. Znači tako je to kad si Zemljanin, zaključio sam. Grf!Zatim, jedne srijede, država je povukla svoju odluku o prodaji. Leslie je u to bila sigurna, a ja sam ostao zapanjen i bez riječi."Sama se prodaja kosi s dovoljnim brojem propisa i zakonskih procedura koje je propisala UPD da prijedlog ne može biti odobren", izjavio je tisku pomoćnik državnog direktora Uprave prirodnim dobrima države Oregon. "Kako bismo se pridržavali naših propisa, nemamo izbora, već moramo povući prijedlog o prodaji i odbiti sve ponude."Direktor lokalnog UPD-a nije poginuo pod deblima. On i njegov okružni upravitelj dobili su premještaj izvan države, u drugi odsjek birokracije.Slavlje zbog naše pobjede bilo je dugo dvije rečenice."Molim te, nikada ne zaboravi ovo", Leslie mi je rekla ostavivši računalo da se odmori po prvi puta od početka bitke. "Ne možete protiv gradskog parlamenta je državna propaganda. Kad se ljudi odluče suprotstaviti gradskom parlamentu, tek nekoliko ljudi protiv nečega toliko velikog što nanosi nepravdu, ne postoji ništa -ništa! - što ih može zaustaviti na putu do pobjede!"Zatim se srušila na krevet i spavala tri dana.41.Negdje u sredini borbe protiv UPD-a, sat Porezne je otkucao ponoć, ali nečujno. Porezna uprava je uspjela odugovlačiti s odlukom gotovo četiri godine, prošla je godina dana otkad sam stekao pravo da svoj dug u iznosu od milijun dolara riješim uz pomoć stečaja. Dok je bitka protiv UPD-a bjesnila, nismo imali vremena razmišljati o stečaju; kad je prosvjed uspješno završio, nismo mogli razmišljati ni o čem' drugom."Zar to ne bi bilo zabavno, mali moj wook", rekao sam pokušavajući po četvrti put napraviti pitu od limuna kakvu je

radila njezina mama. "Sve bismo izgubili. Morao bih početi ispočetka."Postavljala je stol za večeru. "Ne bi", rekla je. "Pravilnik o stečaju kaže da ti se moraju osigurati 'sredstva da nastaviš s radom'. A osim toga, postoji i zagarantirani minimum, što znači da ne bi tako brzo umro od gladi.""Zaista? Mogli bismo zadržati kuću? Mjesto u kojem bi mogli živjeti?" Razvukao sam tijesto za pitu i istovremeno u pomoć dozivao božicu korica za pite."Ne, kuću ne. Niti kamp kućicu.""Mogli bismo živjeti na drveću.""Ne bi bilo tako loše. Mary Glumica ima nešto ušteđevine, ne zaboravi; ona neće propasti. Ali kako bi se ti osjećao - autorska prava za knjige - njih bi također izgubio! Kako bi se osjećao kada bi netko otkupio prava i ne bi ga bilo briga, kada bi netko snimao trećerazredne filmove bazirane na tvojim predivnim knjigama?"Koru sam gurnuo u pećnicu. "Preživio bih.""Nisi mi odgovorio na pitanje", rekla je. "Ne trudi se. Bez obzira na to kakav bih odgovor dobila, znam kako bi se osjećao. Morali bismo živjeti skromno, štedjeti svaki cent i nadati se da će nam dozvoliti da ponovno otkupimo prava za knjige."Gubitak prava na knjige oboje nas je proganjao. Osjećali smo se kao da našu djecu dajemo na dražbu i prepuštamo ih najboljem ponuđaču. Pa ipak, ako proglasim stečaj, izgubit ću ih i doći će do dražbe."Ako proglasim stečaj, država dobiva trideset do četrdeset centi na svaki dolar koji joj dugujem, a mogla je dobiti sve. UPD pokušava progurati protuzakoniti prijedlog o prodaji šume, ne uspijeva, i na to je država potrošila cijelo bogatstvo. Ako se nama sve ovo dešava, wookie, ako smo svjedoci tek jednog dijela, koliko milijuna dolara država uzalud troši drugdje? Kako država može tako uspješno griješiti?""I ja sam se isto pitala," rekla je, "dugo-dugo sam razmišljala o tome. Konačno sam došla do jedinog mogućeg odgovora.""A on je?""Praksa", rekla je. "Predana, beskompromisna vježba."

Odletjeli smo u Los Angeles, našli se s odvjetnicima i računovođama kako bismo posljednji puta pokušali postići nekakav dogovor."Žao mi je", rekao je John Marquart, "jedino do čega možemo doći jest njihovo računalo. Ne postoji živo biće koje "bismo mogli natjerati da nam odgovori na pisma ili uzvrati telefonski poziv.Računalo nam šalje formulare. Nedavno smo primili obavijest da je novi referent preuzeo slučaj, gđa/gđica Faumpire. Ona je dvanaesta po redu. Kladim se da će tražiti financijsku izjavu."Tako predvidivo, pomislio sam. Prisiljavaju me da predam zahtjev za stečaj. Pa ipak, siguran sam da ne postoji nepravda; znam da nam je poklonjen život kako bismo učili i zabavljali se. Samijni-vTaHih^proBIerneTralćoTnsmo'še testirafi^Rako bismo ispitali vlas-titsTmocTprotiv njih ... kada ne bih imao svih tih problema, imao blKnekedruge, jednako izazovne. Nitko ne završava školu bez tes-tova."Aii u testovima se obično nalaze neočekivani odgovori, a s vremena na vrijeme jedini je prihvatljivi odgovor onaj .krajnji. "Jedan se od pravnih savjetnika namrgodio. "Radio sam za Poreznu upravu u Washingtonu kad je propis kojim se želite okoristiti, Zakon o oprostu dugovanja saveznih poreza zbog stečaja, predložen u Kongresu", rekao je. "Poreznoj se zakon nije nimalo sviđao, a kad je prihvaćen, zakleli smo se da ćemo svaku osobu, koja se poželi njime okoristiti, natjerati da požali.""Ali, ako je to zakon," rekla je Leslie, "kako možete spriječiti ljude da se njime okoriste ..."Odmahnuo je glavom. "Ja vas samo upozoravam. Zakon ili ne, Porezna će vas proganjati; proganjat će vas u svakoj mogućoj prilici.""Ali oni žele da odem u stečaj", rekao sam, "kako nitko od njih ne bi bio odgovoran!""I to je najvjerojatnije istina."Pogledao sam Leslie, napetost se nazirala na njezinom licu. "K vragu i Porezna", rekao sam.Kimnula je glavom iskazavši slaganje sa mnom. "Četiri izgubljene godine su dovoljne. Želimo da nam vrate živote."

Odvjetniku zaduženom za stečaj donijeli smo popis svega što posjedujem: kuću, kamionet, kamp kućicu, bankovne račune, računalo, odjeću, automobil - prava na svaku knjigu koju sam napisao. Sve ću izgubiti.Odvjetnik je u sebi pročitao listu, zatim rekao: "Sud neće zanimati koliko pari čarapa ima, Leslie.""U mojem pravilniku o stečaju piše da se sve mora navesti", rekla je."Ali to ne znači da se moraju navesti i čarape."Zatočeni u limbu od strane nadutih Kiklopa po imenu Porezna uprava s jedne strane, s druge strane napadnuti motornom pilom Uprave prirodnim dobrima, borili smo se protiv jednog čudovišta, ili protiv oba istovremeno, četiri godine uzastopce.U našim životima nije bilo priča, knjiga, scenarija, filmova, televizije, glume, produkcija - nije bilo ničeg od života koji smo nekoć živjeli, prije nego smo se u potpunosti posvetili borbi protiv države. Cijelo to vrijeme, tijekom najtežih i najstrasnijih trenutaka naših života, dogodilo se nešto neobično ... bili smo sve sretniji, sretniji nego što smo ikada zajedno bili.Budući da smo preživjeli test u kamp kućici, bez problema smo zajedno živjeli u maloj kući koju smo sagradili na brijegu. Niti u jednom jedinom trenutku nismo bili razdvojeni duže od vremena koliko nam je bilo potrebno da odemo do grada po hranu.Znao sam da zna, ali svejedno sam joj sve češće ponavljao daje volim. Hodali smo zagrljeni po gradskim pločnicima poput zaljubljenog para, ruku pod ruku po šumi. Ne znam da li bih prije nekoliko godina povjerovao, da ću biti nesretan ako je ne budem mogao dodirivati dok šetamo.Činilo se kao da nam se brak razvija obrnutim redoslijedom -umjesto da se postupno hladimo i udaljavamo jedno od drugog, postajali smo sve .bliži. i. topliji." "Obećao si mi dosadu", s vremena na vrijeme bi me podsjetila. "Što se dogodilo s mojim gubitkom poštovanja?" zahtijevao sam. "Ubrzo će nam postati dosadno", rekli bismo jedno drugom. Ono zbog čega smo nekoć strahovali, preraslo je u luckaste šale *je bi nas do suza nasmijale.

Dan za danom, sve smo se bolje upoznavali, a naše su čuđenje i sreća koje smo osjećali zato što smo zajedno, sve više i više rasli. Moralno, vjenčali smo se onog dana kad je naš pokus započeo, kad smo odlučili da ćemo biti isključivi partneri jedno drugom, kad smo prihvatili rizičnu mogućnost da smo srodne duše.Zakonski, još uvijek smo bili samci. Bez ceremonija vjenčanja prije nego sredite problem s Poreznom, Marquart nas je upozorio. Bez braka, molim vas. Neka Leslie ostane slobodna inače će se i ona, zajedno s tobom, naći u živom pijesku.Proglasili smo stečaj, riješili problem s Poreznom i postali slobodni da se konačno zakonski obvežemo.Matični ured sam pronašao u telefonskom imeniku pod Spajanje i sjedinjenje, i sam se čin desio u skladu s popisom stvari koje moramo učiniti posljednje subote našeg boravka u Los Angelesu.09:00 spremanje stvari i odjavljivanje iz hotela10:00 veletrgovina, sunčane naočale, bilježnice, olovke10:30 vjenčanjeU sumnjivom predvorju odgovorili smo na pitanja koja nam je matičarka postavila. Kad je čula Leslieno ime, podigla je glavu i zaškiljila."Leslie Parrish. Ime mije poznato. Jeste li poznati?""Ne", odgovorila je Leslie.Žena je ponovo zaškiljila, slegnula ramenima i natipkala ime na obrazac.Na kućištu njezinog staromodnog pisaćeg stroja stajala je natip-kana rečenica: Kršćani nisu savršeni, već zaboravljeni. Pričvršćen na zid, stajao je drugi znak: PROSTOR ZA PUŠENJE. Ured je bio ispunjen cigaretnim dimom, pepeo je pokrivao radni stol i pod.Pogledao sam Leslie, zatim kratko u strop i uzdahnuo. Uz telefonski broj nije stajalo upozorenje, bez riječi sam joj rekao, da će mjesto biti tako sumnjivo."A sada, možemo vam ponuditi običan vjenčani list", rekla je matičarka. "Košta tri dolara. Ili poseban, sa zlatotiskom. Košta šest dolara. Ili deluxe, sa zlatotiskom i šljokicama po sebi. Košta

dvanaest dolara. Koji želite?" Primjerak svakog se nalazio na plutanoj oglasnoj ploči.Pogledali smo se i jedva zadržavši smijeh bez riječi smo kimnuli glavom. Korak koji smo poduzeli bio je pred zakonom vrlo značajan.U istom smo trenutku izgovorili: OBIČAN. "Običan će biti dovoljan", rekao sam. Ženi je bilo svejedno. Običan je i jednostavan vjenčani list stavila u pisaći stroj, brzinom svjetlosti upisala podatke, potpisala se, viknuvši dozvala svjedoke i okrenula se prema nama."A sada bih vas zamolila da se potpišete ovdje ..." Potpisali smo se."Fotografiranje košta petnaest dolara ..." "To možemo preskočiti", rekao sam. "Ne trebaju nam fotografije." "Petnaest dolara pristojbe za kapelicu ...""Bilo bi nam draže kada ne bismo morali prolaziti kroz ceremoniju. Nikakvu.""Ne želite ceremoniju?" upitno nas je pogledala, zatim slegnula ramenima. "U redu. Proglašavam vas mužem i ženom."Gotovo u sebi je zbrojila sva dugovanja. "Pristojba za svjedoke ... okružna pristojba ... pristojba za registraciju ... sve zajedno trideset i osam dolara, gospodine Bach. A ovo je omotnica za donaciju, naravno, po želji."Leslie je izvadila gotovinu iz svog novčanika, trideset i osam dolara i pet dolara za omotnicu. Novac je dala meni, a ja sam ga predao gospođi koja nas je vjenčala. Potpisivanje smo zgotovili, predala nam je vjenčani list, i moja supruga i ja smo izašli van što smo brže mogli.U prometnoj vrevi grada izmijenili smo prstene, otvorili prozore kako bismo se riješili cigaretnog smrada koji nam se uvukao u odjeću. Prvih minutu i pol našee formalnog braka ispunio je smijeh. Njezine su prve riječi, prve su riječi moje zakonske supruge bile: "Zaista znaš oboriti curu s nogu.""Nemoj tako. Promotri cijeli događaj s druge strane, gospođo Parrish-Bach", rekao sam. "Ovo su bili nezaboravni trenuci, zar ne? Ne vjerujem da ćemo zaboraviti dan našeg vjenčanja."

"Nažalost ne", nasmijala se. "Oh, Richarde, ti si najromantičniji ...""Za četrdeset i tri dolara ne možeš kupiti pravu romancu, moja draga. Prava romanca se dobiva s deluxe vjenčanim listom; onim šljokicama koje moraš posebno platiti. Znaš da moramo paziti na svaki cent."Kratko sam je promatrao. "Osjećaš li se drukčije sada? Osjećaš li se kao da si tek sada u pravom braku?""Ne. A ti?""Malo. Nešto je drukčije. Ono što smo učinili maloprije, u onoj pušionici, nešto je što naše društvo prepoznaje kao Pravu stvar. Sve što smo do sada zajedno preživjeli, sva sreća, ali i sve suze, ne znače ništa. Potpisivanjepapiraje prava stvar! Možda osjećam da sada postoji jedna stvar manje u koju nam se država može miješati. Toga si svjesna? Što više spoznajem, wookie, sve mi se manje sviđa država. Ili je možda problem samo u našoj državi?" •"Pridruži se masi, slatkice. Nekoć bi mi, samim pogledom na zastavu, suze ispunile oči, toliko sam voljela svoju domovinu. Sretna sam što sam rođena i živim ovdje, mislila sam, ne smijem takvu sreću uzimati zdravo za gotovo, moram nešto učiniti - raditi u predizbornim kampanjama, sudjelovati u demokratskom procesu! Učila sam puno i s vremenom shvatila da stvari nisu onakve kakvima su nam ih predstavili u školi: Amerikanci nisu uvijek pozitivci; naša država nije uvijek bila na strani slobode i ravnopravnosti ipravde!Vijetnamski rat se baš zahuktavao i, što sam se više bavila time -nisam mogla vjerovati ... Sjedinjene Američke Države potiskuju održavanje demokratskih izbora u nečijoj zemlji zato što nam se ne bi svidio ishod; Amerika podržava marionetskog diktatora; američki predsjednik javno izjavljuje da nismo u Vijetnamu zato što tražimo pravdu, već zato što želimo kositar i volfram!""Imam pravo prosvjedovati", zaključila sam. "I zato sam se pridružila mirovnom maršu, legalnim, nenasilnim demonstracijama. Nismo bili tamo neki luđaci, nismo bili

fundamentalisti koji bacaju dimne bombe, bili smo skupina priznatih u Los Angelesu: odvjetnici, liječnici, roditelji, učitelji, poslovni ljudi.Policija se obrušila na nas kao da smo čopor pobješnjelih pasa, palicama su nas tukli do krvi. Vidjela sam ih kako tuku majke koje su u naručju držale svoje bebe, vidjela sam ih kako svojim palicama ruše čovjeka u invalidskim kolicima, vidjela sam krv koja se slijevala pločnicima! A ovaj je grad grad stoljeća. Los Angeles!Bila sam uvjerena da se to ne događa, daje sve samo ružan san! Mi smo Amerikanci i naša nas vlastita policija tuče! Bježala sam kad su me udarali i ne sjećam se više ničega. Neki su me prijatelji odveli kući."Drago mi je da nisam bio ondje, zaključio sam. Nasilnik u meni, neprestano pod pažljivom prismotrom i čuvan pod kontrolom, po-divljao bi i oslijepio od bijesa i ljutnje."Nekoć sam mislila, kad god bih vidjela fotografiju u novinama na kojoj policija tuče nekog, da se radi o nekome tko je učinio takvo zlo da zaslužuje batine", rekla je. "Te sam večeri spoznala da je, čak i ovdje, dovoljno zlo već to što se ne slažeš s vladom. Oni su željeli rat, a ne mi. I zato su nas prebili na mrtvo ime!"Bio sam napet i drhtao, osjećao sam to u rukama koje su upravljale automobilom. "Predstavljali ste im pravu opasnost", rekao sam, "tisuće lojalnih građana kažu NE ratu.""Rat. Toliko novca trošimo na ubijanje i destrukciju! I to opravdavamo imenom Obrana, širimo strah i mržnju prema drugim ljudima, državama koje ne volimo. Ako pokušaju osnovati vladu koja nam se ne svidi, i ako su dovoljno nemoćni, zgazimo ih. Samoodlučnost je potrebna nama, a ne njima.Kakav je to primjer? Koliko se trudimo da svojom dobrotom shvatimo druge ljude? Koliko trošimo na mir?""Polovicu onoga što trošimo na rat?" rekao sam."Da bar! Ometa nas naš licemjerni mentalitet koji vjeruje u Boga i Državu. To je ono što ne dozvoljava mir u svijetu. Takva licemjerna vjera stvara mržnju prema drugima! Bog-i-Država, Zakon-i-Red jest ono što je palicama sravnilo Los Angeles. Kada bi postojala neka druga država u koju bih mogla otići,

nekoć sam mislila da bih odmah otišla", rekla je. "Ali, bez obzira na to koliko je opasna i zastrašujuća, još uvijek je najbolja država za koju znam. I zato sam odlučila ostati ovdje i pomoći joj da se razvije i odraste."I još uvijek je voliš, želio sam reći."Znaš li što mi najviše nedostaje?" upitala me je."Što?""Da me preplavi ponos dok promatram zastavu."Približila mi se na sjedalu u automobilu spremna promijeniti temu."A sada, kad smo se konačno riješili države, o čemu bi još želio razgovarati na dan svog vjenčanja, gospodine Bach?""O bilo čemu", odgovorio sam. "Želim biti s tobom." Ali dio mene neće nikada zaboraviti. Palicama su isprebijali ovu prekrasnu ženu, dok je pokušavala pobjeći!Zakonsko vjenčanje bilo je još jedan korak koji me udaljio od Richarda kakav je nekad bio. Richard koji je mrzio obvezivanje našao se zakonski obvezan. Osoba koja je mrzila veze bračnog blagostanja, zakonski se vezala.Iskušao sam etikete - etikete koje bi mi prije četiri godine prista-jale poput bodljikave ogrlice ili užarene krune. Ti si Suprug, Richar-de. Oženjen si. Ostatak ćeš svog života provesti sa samo jednom ženom, ovom koja sjedi do tebe. Više nećeš moći živjeti svoj život na način koji tebi odgovara. Odrekao si se svoje samostalnosti. Odrekao si se svoje slobode. Zakonski si vezan. Kako se osjećaš?Bilo koje od ovog bilo bi poput rupe u mom srcu, čelična strijela koja probija moj oklop. Od danas su postali istinskim dijelom moga života, a ja sam se osjećao kao napadnut slatkim kolačima od maslaca.Odvezli smo se do kuće mojih roditelja smještene u predgrađu -mjesta u kojem sam živio od djetinjstva do dana kad sam pobjegao kako bih letio. Usporio sam, parkirao automobil na prilazu koji je bio poznat svim prošlim Richardima koji su postojali.Ovdje je još uvijek bila svijetlo zelena krošnja eukaliptusa koja je natkrivala prilaz; travnjak koji sam kosio što sam rjeđe

mogao. Tu je bila i garaža s ravnim krovom na koji sam postavio svoj prvi ručno izrađeni teleskop kako bih promatrao Mjesec, ovdje je i bršIjan koji je prekrivao zid koji je ograđivao vrt, glatko obrađene drvene vratnice s rupicama za oči za psa koji je prije puno vremena preminuo."Mislim da će ostati bez riječi od iznenađenja!" Leslie je krenula prva. Prstima je dodirnula vratnice.U tom sam se trenutku ukočio, vrijeme je stalo. Njezina ruka na drvetu, novi zlatni prsten blista na ruci; prizor je eksplodirao u mom umu i treptajem oka izbrisao trideset godina.Dijete je znalo! Dijete koje sam bio stajalo je kod ovih vratnica i znalo da će žena za koju je rođeno da voli jednoga dana stajati ovdje. Ne vrata u prostoru, u tom trenutku, bijelo je drvo bilo vrata u vremenu. U stotinki sekunde vidio sam ga kako stoji u tami daleke prošlosti, stoji otvorenih usta promatrajući živahnu Leslie obasjanu sunčevim svjetlom. Taj je mali znao!Moja je supruga otvorila vrata i otrčala kako bi zagrlila mojeg oca i maćehu.Dječak je postao proziran i zatim je nestao. Oči su mu i dalje bile širom otvorene, kao i usta i trenutak je nestao.Ne zaboravi! Viknuo sam bez riječi za njim kroz desetljeća koja su nas dijelila. Nikada ne zaboravi ovaj trenutak!42.Dok smo se te večeri u hotelu u kojem smo odsjeli spremali za počinak, pričao sam joj o tim vratima, o tome kako je njezin nježni dodir uzdrmao moj život od prije toliko godina. Slušala me dok je pažljivo vješala bluzu na vješalicu."Zašto si me toliko vremena držao podalje od sebe?" upitala me. "Čega si se bojao?"Svoju sam košulju prebacio preko stolice na tren, zaboravivši biti uredan poput nje, zatim sam uzeo vješalicu. "Strah da ću sepromijeniti, naravno. Branio sam svoju ustaljenu, gotovo ispravnu rutinu.""Kao i oklop?" upitala me."Pa, obrana, da."

"Obrana. Gotovo svaki muškarac kojeg sam srela skrivao se iza svog obrambenog sustava", rekla je. "Zato su mi čak i oni najljepši bili prokleto neprivlačni.""Odbijali su te od sebe. I ja, zar ne?""Ti nisi", odgovorila je, ali kad sam se pobunio iznijevši činjenice, priznala je. "Zamalo si me odbio od sebe, ali znala sam da hladnoća koju osjećam nisi ti."Povukao sam je u krevet, još jednom udahnuo njezinu zlatnu kosu."Kakvo predivno tijelo! Ti si... tako nevjerojatno lijepa, a i moja si supruga] Kako je moguće da se to dvoje spojilo?"Poljubio sam kutak njezinih usana, nježno. "Zbogom, hipotezo!""Zbogom?""Imao sam hipotezu, gotovo da se radilo o teoriji. Hm, razvijala se u tom pravcu sve dok ti nisi ušla u moj život: lijepe žene, one ne mare za seks."Iznenađeno se nasmijala. "Oh, Richarde, ne misliš valjda ozbiljno? Zaista?""Zaista." U meni se počela voditi bitka. Želio sam joj ispričati, ali želio sam je i dodirivati. Vrijeme je za oboje, zaključio sam, vrijeme je za oboje."Znaš li što ne valja s tvojom hipotezom?" upitala me."Ništa, mislim da je sve u redu. Postoje iznimke i ti si jedna od njih, hvala dragom Stvoritelju, ali u globalu je istinita: lijepe žene umori to što ih svi promatraju kao igračke za seks, kad znaju da vrijede puno više i zato ugasnu.""Lijepo objašnjenje, ali nije istinito", rekla je."Zašto ne?""Muški šovinistu. Primijenimo isto na muškarce. 'Imam teoriju, Richarde. Zgodni muškarci ne mare za seks.'""Glupost! Što mi pokušavaš reći?""Slušaj: 'Branim se poput tvrđave od zgodnih muškaraca, hladna sam prema njima, držim ih podalje od sebe, ne dozvoljavam im da postanu dio mog života i nekako mi se čini da ne uživaju u seksu onoliko koliko bih htjela ...'""Nije ni čudo", rekao sam, i kroz krhotine moje razbijene teorije znao o čemu govori. "Nije ni čudo! Da nisi tako hladna prema

njima, \vookness, da se samo malo otvoriš, dozvoliš im da otkriju što osjećaš, što misliš - niti jedan od nas, zgodnih muškaraca ne želi da ga tretiraju kao seks-mašinu! Što znači, kada bi nam žena pružila malo ljudske topline, priča bi bila potpuno drukčija!"Svoje je tijelo prislonila na moje. "Razrede?" rekla je. "Koja je pouka priče? Richarde?""Ondje gdje nema intime, niti seks ne valja", rekao sam. "Je li to pouka, učiteljice?" "Postaješ sve veći filozof!""A kad bi čovjek to spoznao, i pronašao nekog koga voli i kome se divi i koga poštuje i koga je cijeli svoj život tražio, također bi otkrio da je pronašao i najtopliji krevet na svijetu, zar ne? I čak i kad bi osoba koju je pronašao bila jako lijepa žena, ne bi li otkrio da i ona može jako mariti za seks s njim i uživati u slatkom bludu koliko i on?""Baš onoliko koliko i on uživa", nasmijala se. "Možda čak i više!" "Učiteljice!" rekao sam. "Ne!" "Da možeš biti žena, mislim da bi se iznenadio." Nas dvoje, tek vjenčani par, dodirivali smo se i razgovarali tijekom noći koja je čelične zidove, srušena carstva, sukob s državom i stečaj učinila nevažnima. Jedna jedina noć, od mnogih, izdigla se iznad prošlosti, nadvila se nad sadasnjoštT oFašjaFa budućnost.Što je najvažnije u svakom životu koji odaB&remoTžapitao sam se. Da li bi to moglo biti nešto tako jednostavno kao prisnost s osobom koju volimo?Osim u vremenima kada smo bili bijesni jedno na drugo u pustinji, ili kad smo se rušili od umora ispred računala, sjajna je aura seksa blistala iznad svega što smo radili. Brzi treptaj oka, kratki osmijeh, dodir u prolazu, bili su dobrodošli trenuci u svakome danu koji smo preživjeli zajedno.Jedan od razloga zbog kojeg sam stalno tražio nove početke, prije mnogo godina, bio je taj što sam mrzio svršetke, mrzio sam nestajanje profinjenog seksualnog naboja. Na moje veliko veselje, s ovom ženom voltaža nije padala. Postupno je moja žena postajala sve ljepša, sve ljepša za promatranje i milovanje."Sve je to subjektivno, zar ne?" rekao sam izgubljen u oblinama i zlatnom sjaju.

"Da", složila se točno znajući na što mislim. Nije postojala nikakva posebna telepatska tehnika koju smo savladali. Jednostavno se događalo, često, da znamo točno što drugi misli."Netko drugi bi nas mogao pogledati i reći nam da se nismo promijenili", rekla je, "da smo isti. Ali postoji nešto u svezi tebe, što me sve više i više privlači!"Točno tako, složio sam se. Da se ne mijenjamo, jedno prema drugom, dosadilo bi nam! "Jesmo li došli do kraja našeg početka?" upitao sam je. "Ili će sezauvijek nastaviti?""Sjećaš li se u tvojoj knjizi, što je galeb rekao? Je li moguće da si i ti stigao onamo: Sada si spreman uzletjeti. Spreman si spoznati značenje dobrote i ljubavi.""Nije to rekao. To su mu rekli."Nasmijala se. "A sada je isto rečeno tebi."43.Sudkojijeproglasio stečaj dozvolionamjedakaokućepazitelji nečijem ostanemo u našoj maloj kući dok ne pronađemo nešto za unljmid. Nešto sjevernije, nešto jeftino. Zatim je došao i trenutak kad smo morali napustiti dolinu Little Applegate. Ušli smo unutra, zajedno smo se oprostili. Zbogom radni stole i prosvjedu protiv sječe šuma. Zbogom krevetu ispod neba s kojeg smo običavali promatrati zvijezde prije nego što bismo zaspa , Zbogom kaminu sagrađenom od kamena kojeg smo sami, komad po komad, nosili. Zbogom topla, mala kućice. Zbogom vrtov koje je Leslie uz pomoć svoje mašte pretvorila u cvjetnu stvarnost, kojee miješala i kopala i sadila , štitila. Zbogom šume i Životinje kojesmo voljeli i za čiji smo se opstanak borili. Zbogom, rekli srna Kad je došao trenutak odlaska, glavu je zakopala u moja prsa,nizina se hrabrost rastopila u suzama.' "Naš vrt"'jecala je. "Volim naš vrt! A volim , našu malu kućicui naldlvlje bilje i našu obitelj jelenova i sunce koje izlazi iznadšume ..." Plakala je kao da nikada neće prestati.Držao sam je, milovao njezinu kosu. "U redu je wookie", promrmljao sam, "u redu je. Gdje god odemo ... jednog ćemo

dana sagraditi kuću ljepšu od ove, a tvoji će je vrtovi okruživati sa svih strana, voćke i stabljike rajčica i cvijeće, bit će ih više nego što smo ikada ovdje sanjali. Upoznat ćemo i novo divlje bilje, a nova će obitelj jelena živjeti kraj nas. Mjesto na koje idemo bit će puno ljepše, obećavam ti!" "Ali Richie, ja volim ovo mjesto!"Jecala je sve dublje i dublje u sebi sve dok joj nisam pomogao doći do automobila i dok se nismo odvezli. Dolina u kojoj smo živjeli nestajala je ispod nas, gubila se iz vidokruga.Nisam plakao zato što smo imali dogovor - samo se jedan član • naše male zajednice u određenom trenutku može prepustiti osjećajima, jedno od nas može biti iscrpljeno ili bolesno, povrijeđeno, ili ovisno o drugome. Tiho sam vozio i, na kraju, Leslie je plačući zaspala na mom ramenu.Konačno smo slobodni, pomislio sam skrenuvši na sjever na državnu cestu. Možemo početi ispočetka, ali ne ni iz čega. Možemo ponovo početi, ali sa svim spoznajama koje smo usput stekli! Načela ljubavi i nit vodilja i uzajamna podrška i iscjeljivanje, sve to radi zanas, čak i sada.Stečaj, gubitak prava na knjige, sve se to može doimati kao nepravedno nanesena tragedija, Richarde, ali mi znamo bolje no vjerovati u privide, zar ne? Naša je jedina šansa da se grčevito držimo onoga što jest, usprkos onoga kakvim se naizgled doima.Čisti rez, bez veza, bez sidara - upravo su mi dali mogućnost da dokažem moć mojeg toliko cijenjenog Neviđenog! To je kozmički zakon, zaključio sam, neslomljiv: Život nikada ne napušta život.Uskrsnuće iz ruševina bogatstva jest poput izlaska iz tamnice u balonu. Nestali su okrutni i mračni zidovi koji su nas okruživali; najizazovnije, iskušavajuće, teške, željezom okovane godine su iza nas. Pa ipak, među tim zidinama je izrastao odgovor od zlata i duge, na potrazi lutajućeg prodavača letenja ... pronašao sam jedinu osobu koja mi je značila više od mene samog u bilo kojem svijetu. Nemirna potraga koja je trajala desetljećima konačno je svršena.

Ovo je pravi trenutak. Upravo ovdje, dok brda Oregona nestaju u sumraku, u ovom bi trenutku svaki dobar pisac prošaptao: "Kraj".

44.Preselili smo se sjevernije, ponovo započeli život u kući unajmljenoj novcem Mary Glumice za koji je Leslie govorila da je naš. Osjećaj je bio neobičan, nisam imao niti centa!Bila je štedljiva i pažljiva baš kao što sam ja bio rastrošan. Štedljivost, razboritost - kvalitete kojih nije bilo na popisu osobina koje moraju krasiti moju srodnu dušu, ali takav jasan uvid očekujem od svemira: jedna straan nadopunjuje nedostatke druge.Osim ako čovjek nije unaprijed spreman na šok, iznenadno će ga bogatstvo zatrpati slojevitim, razgrananim, isprepletenim, zamršenim teretom koji vodi k zakučastoj složenosti. Jednostavnost, poput žive, nestaje kad se stisne.Jednostavnost je sada kucala na potporni zid na kojem su nekoć stajala vrata. "Bog, Richarde. Nisam mogla ne primijetiti da više nemaš novaca. Jesi li skoro pogledao nebo? Pogledaj te oblake! Promatraj što se događa s Leslienim cvijećem, čak i u unajmljenom vrtu! I ... zar nije lijepo promatrati vlastitu suprugu kako sjeda za računalo kako bi radila?"I zaista je bilo lijepo. Za toplih dana Leslie odjevena u jednostavnu odjeću: bijele kratke hlače i tanku bluzu kako bi radila odmah pokraj mene u našem malom uredu. Kad bih se okrenuo daje pitam kako se točno piše kompatibilan, preplavio bi me užitak prošaran žudnjom. Obožavao sam jednostavnost!No, kako bilo, nisu svi problemi nestali. Konačno je došao i trenutak kad nam je izvršitelj stečaja, zadužen za likvidaciju moje cjelokupne imovine, poslao obavijest daje spreman primiti ponudu za kupovinu autorskih prava na moje knjige. Bile su na prodaju, njih sedam. Kao i svatko drugi, imali smo pravo predati ponudu akoželimo.Naše su se uloge zamijenile. Ja sam bio pažljiv; Leslie, nakon mjeseci čekanja, odjednom se razuzdala.

"Mislim da ne bismo trebali ponuditi puno", rekao sam. "Tri su knjige već rasprodane. Tko će ponuditi novac za njih?""Ne znam", rekla je. "Ne želim riskirati. Mislim da bismo trebali ponuditi sve, do posljednjeg centa."Ostao sam bez daha. "Sve do posljednjeg centa? Kako ćemo platiti najam; kako ćemo živjeti?""Moji su roditelji rekli da će nam posuditi novac", rekla je, "sve dok ne stanemo na noge." Leslie je bila odlučna."Nemoj posuđivati, molim te. Ja mogu ponovo početi pisati. Odmah. Mislim da postoji još jedna knjiga koju bih trebao napisati." Nasmijala se. "I ja tako mislim. Sjećaš li se kad si rekao da si ispunio svoju dužnost? Sjećaš li se kad si mi rekao da možeš i umrijeti bilo kada zato što si rekao sve što si došao reći?""Bio sam prava ovca. Onda nisam imao ni za što drugo živjeti." "A sada imaš?" "Da.""I bolje ti je da je tako", rekla je. "Ako umreš, na podu će ležati dva tijela! Ako odeš, ja nemam zašto ostati.""Ali na podu će ležati dva tijela i ako odlučiš potrošiti novac za hranu na kupovinu starih autorskih prava!""Preživjet ćemo. Ne možemo dozvoliti da tvojih sedam knjiga samo tako padne u ruke nekog stranca, a da ih prethodno ne pokušamo spasiti!"Oko ponoći smo postigli kompromis. Ponudit ćemo sve do posljednjeg centa i posuditi novac od Leslienih roditelja kako bismo imali od čega živjeti. Sljedećeg jutra, prije nego sam je uspio uvjeriti da je sve to previše, poslala je ponudu izvršitelju.Izvršitelj je našu obavijest poslao drugim interesentima: Možete li ponuditi više za autorska prava?Neizvjesnost se u našem unajmljenom domu mogla rezati nožem. Tjednima kasnije uslijedio je telefonski poziv. Zadihano je trčala uz stepenice. "Wookie!" viknula je. "Imamo ih! Dobili smo ih! Knjige! Ponovo su naše!"Zagrljajem sam istisnuo zrak iz nje, cvilili smo i vikali i skakali i smijali se. Nisam znao da će mi povratak kući naše papirnate djece toliko značiti.

"Koja je bila prva sljedeća ponuda?" upitao sam. Odjednom se pogurila. "Nije bilo drugih ponuda." "Nitko nije dao nikakvu PONUDU? Uopće?" "Ne.""Sitniš, ništa? Hura!" "Nije hura", rekla je. "Nije hura?""Bio si u pravu' N.smo trebali toliko ponuditi. Potrošili smo novost.45.Tijekom tih se mjeseci u zračnoj industriji događala revolucija jeftinih aviona i prva priča koju sam napisao u novom životu zaradila je dovoljno za hranu i ultralagani zrakoplov - letjelicu koju je proizvela kompanija po imenu Pterodactvl, Ltd. Čim sam čuo ime, svidjela mi se, no pokazalo se da je ujedno bila i najbolji proizvođač ultralaganih aviona za ono što sam ja želio raditi: još jednom uzlet-jeti s polja i travnjaka, pogledati dolje prema oblacima iz otvorenogneba, zabave radi.Kakav je užitak bio ponovo raditi rukama, graditi taj stroj! Aluminijska cijev i čelični kabel, vijci i matice i platno, motor veličine četvrtine Fleetovog starog Kinnera. Posao sam zgotovio za mjesec dana, čitajući upute, promatrajući i proučavajući fotografije i crteže i kutiju koju smo dobili iz tvornice."Baš slatka stvarčica", bile su Lesliene riječi kad je prvi puta vidjela slike Pterodactvla.Ponovila ih je, glasnije, kad je naš stroj stajao zgotovljen na travnjaku; golemo izdanje dječjeg modela aviona, šepireći se poput svilenog, srebrnog vilinskog konjica na svom vlastitom lopoču.Tako je jednostavan, pomislio sam, zašto ga nisu izmislili prije četrdeset godina? Nije važno. Sada je izmišljen, u pravo vrijeme za ljude željne visina i ograničenih novčanih mogućnosti.Pun poštovanja prema nepoznatoj igrački, i nakon dosta vježbe rulanja i mnogih letova u trajanju od deset sekundi tik iznad unajmljenog travnjaka, konačno sam dao pun gas i zmaj s motorom se uzdigao iznad zemlje, boja poput plamenog-i-suncem-obasjanog Duha letenja, uputio se kući. Predsjednik Pterodactvla mi je dao

skafander za snježna vozila koji odgovara avionu ... u to doba godine, bez kabine, zaista je bilo hladno.Gore na nebu, zrak! Vjetar i mir, planine i doline, trava i zemlja i kiša i slatki ledeni zrak kroz mene po prvi puta nakon dugo, dugo vremena! Prestao sam brojati sate letenja kad sam dostigao osam tisuća. Registar o tipovima aviona kojima sam upravljao prestao sam voditi kad sam ih nabrojao 125. No ipak, ova mije ultralagana letjelica, podigavši me u nebo, poklonila trenutke pravog užitka, koje nisam doživio niti u jednom drugom avionu.Zahtijevao je poseban oprez - primjerice letenje za lošeg vremena nije dolazilo u obzir - ali za mirnog vremena let je u njemu bio prava poslastica. Završio sam s letenjem za taj dan, savio Pterodac-tylova krila, spremio ga u dugačku vreću na krovu automobila i vratio ga kući kako bi se odmorio u vrtu.Jedini je problem s letjelicom bio taj što je primao samo jednu osobu; nisam mogao letjeti s Leslie."U redu je", rekla je. "l ja sam gore s tobom dok letiš. A kad pogledam dolje, vidim sebe kako ti mašem dok ćeš prelijetati iznadkuće!"Sjela je u improviziranu kabinu, upalila motor, kosu ugurala u kacigu i, zabave radi, rulala u malom zmaju po travnjaku obećavši da će uzletjeti u njemu kada bude imala vremena naučiti kako se toradi.Uzrok tome bilo je uzbuđenje zbog letenja tih mjesec dana, ali je ubrzo došla noć u kojoj sam usnuo jako neobičan san.Upravljao sam Pterodactylom koji je imao dva sjedala umjesto jednog. Letio sam visoko iznad magličastog, srebrnog mosta i namjeravao sletjeti na zelenu, travnatu kosinu pokraj nekakva ogromnog sastajališta, gledališta na otvorenom. Ušetao sam unutra, sjeo i čekao brade naslonjene na koljena. Nikada nisam usnuo san, pomislio sam, u kojem sam se pojavio ranije, prije početka nečega što se još uvijek nije trebalo dogoditi. Za minutu-dvije čuo sam zvuk koji je dolazio iza mene.Okrenuo sam se i odmah ga prepoznao. Prepoznao sam se. Sebe izprošlosti, izgubljenog, sebe od prije pet godina začahurenog

žudnjama koje su se pretvorile u oklope, sebe dok se pitam na kakvom se to mjestu nalazim.Osjetio sam neobično zadovoljstvo vidjevši tog čovjeka; preplavila me snažna ljubav prema njemu. No isto sam tako odmah osjetio i sažaljenje prema njemu; bio je sam i očajan i to se vidjelo. Toliko je želio pitati, no nije se usudio znati. Ustao sam i nasmijao mu se, sjetivši se. Bio je fanatik kad su u pitanju vremenski dogovori, nikada nije kasnio."Bog, Richarde ", rekao sam što sam ležernije mogao. "Ne samoda si točan, već si poranio, zar ne? "Bio je zbunjen, pokušavao me smjestiti negdje. Ako nisi siguran, pomislio sam, zašto ne pitaš?Izveo sam ga van znajući da će se bolje osjećati uz avion. Imao sam odgovor na svako njegovo pitanje, odgovore na bol i osamljenost koje je osjećao, kako ispraviti njegove pogreške. Ali oruđe koje je u mojim rukama stvaralo čuda, u njegovim je rukama bilo užareno željezo. Što bih mogao reći?Pokazao sam mu avion, objasnio kako se njime upravlja. Smiješno, pomislio sam. Govorim mu o letenju, a ja sam taj koji godinama nije letio ni u čemu osim u ultralaganoj letjelici. Možda je usamljen, ali puno je bolji pilot od mene.Kad je sjeo na svoje sjedalo, viknuo sam: 'OD ELISE!' i pokrenuo motor. Bilo je tako tiho i drukčije da sam na tren zaboravio zašto je izabrao upoznati baš mene, zaboravio sam da je avion samo pozadina, a ne središte našeg sna."Spreman? " upitao sam ga pripravan za polijetanje."Kreči."Kako bih ga opisao? Spreman za borbu, zaključio sam. Proživljava varavu torturu iznenadno stečenog bogatstva, zlo koje ono nanosi nedužnom i njegovim prijateljima, i sada se sve oko njega raspada, njegov svijet se ruši. No u ovom je trenutku dječak s igračkom, obožava avione. Kako je lako iskazati suosjećanje, pomislio sam, kad smo u neprilike uhvaćeni mi sami.Podigli smo se tristo metara iznad zemlje. Pustio sam kontrole."Preuzmi."

Letio je s lakoćom, pažljivo i bez poteškoća, u letjelici kakvu nije mogao ni zamisliti.Znao sam daje na neki način ovo moja predstava, ovaj san, da čeka da mu kažem nešto. Pa ipak, čovjek je bio uvjeren da je naučio sve što je imao za naučiti! Osjećao sam da je spreman odbaciti znanje koje će ga osloboditi."Možemo li isključiti motor? " upitao je kroz vjetar. Umjesto odgovora pritisnuo sam prekidač gasa. Propeler se usporio, zaustavio, i pretvorili smo se u jedrilicu.Podukama o avionima nije mogao odoljeti. "Savršen mali avion!" rekao je. "Kako mogu nabaviti jedan? " Nekoliko minuta letenja i bio je spreman otrčati i kupiti Pteroda-ctyla. Imao je novaca za to; mogao je kupiti stotinu Pterodactyla, ali, naravno, u njegovo je vrijeme Pterodactvl bio neuhvatljiva ideja, čak ni nacrt na papiru.Kupovanjem ga neće moći priskrbiti. Bio je to prvi putokaz, način da započnem razgovor o njegovom obrambenom mehanizmu koji gaje štitio od promjena.Zamolio sam ga da mi ispriča sve stoje znao, kakav je ovo avion i tko je momak u skafanderu za snježno vozilo koji upravlja njime. Nisam se iznenadio kad mije odgovorio. Očekivao je pitanje, priželjkivao ga.Nakon nekog vremena, spojivši sve s letenjem, iskreno sam mu rekao da imam odgovore koje traži i da znam da me neće poslušati i da ih neće prihvatiti."Jesi li siguran da neću slušati? " upitao me je. "Hoćeš li?""Kome mogu vjerovati više nego tebi? "Leslie, pomislio sam, ali on bi se samo nasmijao na to, s time ne bismo nigdje dospjeli."Ovdje je ono što si došao saznati. Ovako će se tvoj život odvijati", rekao sam mu. "Odgovor koji tražiš jest da se moraš odreći svoje Slobode i Neovisnosti i oženiti Leslie Parrish. Ono što ćeš zauzvrat dobiti jest drukčija vrsta slobode, toliko lijepa da je nemožeš zamisliti..." Nije čuo ništa nakon oženiti Leslie Parrish; zamalo je ispao izaviona, bio je zapanjen.

Dug je put pred njime, pomislio sam, dok je kašljucao i gušio se. Iprevalit će ga za samo pet godina. Prokleto tvrdoglav, hermetički zatvoren kučkin sin, ali, u biti, sviđa mi se taj momak. Uspjet će, bit će dobro, pomislio sam ... ili neće? Možda baš on postane glas iz nesreće s jedrilicom, ili drugog skretanja prema Montani? Da li baš njega očekuje neuspjeh u budućnosti?Njegova osamljenost, tako dobro čuvana, na kraju se pretvorila u moju nadu. Kad sam govorio o Leslie, pozorno me slušao, čak je nešto i progutao i prihvatio djelić istine o svojoj budućnosti. Spoznat će da bi mu ona mogla olakšati preživljavanje, pomislio sam, čak i ako zaboravi moje riječi i prizore koje sam mu pokazao. Okrenuo sam avion prema sjeveru.Kad smo sletjeli, čekala nas je odjevena u odjeću koju inače nosi u našem domu. Ukočio se ugledavši je; pogled na nju kao daje u stotinki sekunde gumicom izbrisao tonu željeza koja ga je štitila. Ljepota ima takvu moć!Željela mu je nešto osobno reći i zato sam se promeškoljio u snu, nestao i probudio se nekoliko godina kasnije od vremena u kojem će se on probuditi iz istog sna.Čim sam otvorio oči, priča je nestala, isparila. San o letenju, pomislio sam. Baš imam sreće da tako često sanjam o letenju! Nešto je posebno u ovom ... što sam sanjao? Ulagao sam u nebrušene dijamante, je li to moj san, jesam li letio nekamo s kutijom dijamanata ili sjemenki ili nečega i zamalo su mi ispali iz aviona? San o ulaganju. Dio moje podsvijesti još uvijek misli da imam novaca? Možda zna nešto što ja ne znam.U blok na noćnom ormariću napisao sam: Zašto ne bismo mogli sami sebe navoditi da sanjamo određene stvari, da putujemo i vidimo i naučimo sve što želimo naučiti?Tiho sam ležao, promatrao Leslie kako spava, svjetlost zore je obasjavala zlatnu kosu bezbrižno razbacanu po jastuku. Na trenje bila tako mirna -što ako je mrtva? Diše tako tiho, to vidim. Diše li? Ne diše!Znao sam da se poigravam sam sa sobom, ali kakvog li olakšanja, kakve li iznenadne sreće kad se pomaknula u snu u tom trenutku i nasmiješila najmanjim snenim smiješkom!

Život sam proveo tražeći ovu ženu, pomislio sam. Samom sam sebi rekao daje to moj zadatak, ponovo biti s njom.Bio sam u krivu. Pronaći je nije bio cilj mog života, bila je to neizbježna slučajnost. Pronaći je bio je uvjet da počnem živjeti.Cilj je: Što sada? Što ćete vas dvoje naučiti o ljubavi? Toliko sam se promijenio, pomislio sam, a tek smo na početku. £ Prave ljubavne priče nikada nemaju kraja. Jedini način da otkrijemo što se događa poslije i-živjeli-su-zauvijek-sretno jest da sami proživimo isto sa srodnom dušom. Postoji romansa, naravno, i čulno ushićena žudnja onih koji su zaljubljeni. što dalje?Zatim slijede dani i mjeseci razgovora, prepričavanja svega što se dogodilo dok su nas dijelila stoljeća - što si učinila onda, što si mislila, što si naučila, kako si se promijenila? l što onda?Koje su tvoje najintimnije nade snovi želje, tvoji najočajniji kad-bi-barem koji bi ti donijeli blagostanje? Koji je najljepši mogući život koji možeš zamisliti, a ovo je moj, i dvoje su se sjedinili poput sunca i mjeseca na našem nebu, i zajedno ih možemo ostvariti!I što dalje?Toliko toga što zajedno možemo naučiti! Toliko toga za podijeliti! Jezici i gluma, poezija i drama i kompjutorsko programiranje i fizika i metafizika, i parapsihologija i elektronika i vrtlarstvo i stečaj i mitologija i zemljopis i kuhanje i povijest i slikanje i ekonomija i obrada drveta i glazba i povijest glazbe, letenje, jedrenje i povijest jedrenja, politički pokreti i geologija, hrabrost i utjeha i divlje biljke i životinje, umiranje i smrt, arheologija i paleontologija i astronomija i kozmologija, ljutnja i kajanje, pisanje i metalurgija i gađanje i fotografija i solami dizajni, konstrukcija kuća i ulaganje i tiskanje i davanje i primanje i daskanje i prijateljevanje s djecom, starenje i očuvanje zemlje i zaustavljanje rata, duhovno iscjeljenje i psihičko iscjeljenje i kulturna razmjena i stvaranje filma, fotoelektrika, mik-roskopiranje i izmjenična struja, kako se igrati, kako se svađati i miriti, kako iznenaditi i razveseliti i odjenuti i plakati, kako svirati klavir i flautu i gitaru, kako prodrijeti iza vanjštine, prisjetiti se drugih života, prošlih i

budućih, razumjeti odgovore, istraživati i proučavati, skupljati i analizirati i sintetizirati, služiti i pridonositi, predavati i slušati, vidjeti i dodirivati, putovati vremenom i susretati se s našim drugim ja, kako iz snova graditi svjetove i živjeti u njima, mijenjati se.Leslie se u snu nasmiješila.I što zatim? pomislih. A postoji još puno toga, uvijek postoji još puno toga pred životnim praščićima. Za naučiti, primjenjivati, podijeliti s drugim životnim praščićima, podsjetiti ih da nismo sami.I što dalje, nakon što smo preživjeli snove, kada smo umorni od vremena?l onda ... Život, je!Sjećaš li se? Ne zaboravi JA SAM! I TI SI! I LJUBAV JE; SVE: SVE ŠTO NEŠTO ZNAČI!Taje to i to je onda!Zato ljubavne priče nemaju svršetka! Nemaju svršetka zato što ljubav nema kraja! "Zatim, ujutro, iznenada, u stotinki sekunde, otkrio sam kako se Sve-što-jest jednostavno spaja. Zgrabio sam knjižicu s noćnog ormarića i u sekundi crnim flomasterom ispisao velikim slovima:

Jedino je život stvaran! _Život daje slobodu svjesnosti da izabere nikakav oblik ili beskonačno mnogo trilijuna oblika, ili bilo koji oblik koji može zamisliti.Ruka mi se tresla i jurila, riječi su se nizale između plavih crta na papiru."Svjesnost može zaboraviti sebe, ako to želi. Može izmisliti granice, stvoriti maštu; može graditi galaksije ili svemire ili paralelne (kozmose, crne rupe, bijele rupe, velike praskave i mirne države, sunce i planete, astralne projekcije i astralno tijelo. Što god zamisli, to i vidi: rat i mir, bolest i zdravlje, okrutnost i dobrotu.Svjesnost može samu sebe pretvoriti u trodimenzionalnu konobaricu koja je postala Božji poslanik; može biti ivančica, duhovni voda, dvokrilac na travnjaku; može biti avijatičar koji se maloprije prenuo iz sna još jednom shvativši da obožava

osmijeh svoje usnule supruge; može biti mačkica Dolly koja skače na krevet i nestrpljivo, bez riječi MOLIM, pita gdje je jutros njezina hrana?/ kad god poželi, može se sjetiti tko je, može se sjetiti stvarnosti, može se sjetiti Ljubavi. U tom trenutku, sve se mijenja ...Pahuljasta loptica Dolly se nakostriješila, njezine su se nevidljive oči sakrivene iza čokoladne maske raširile, ostala je zapanjena tragom tinte oblika mišjeg repa koji je na papiru ostavljala moja olovka, zatim gaje napala."Dolly, ne!" bijesno sam šapnuo.Ne daš mi mačju hranu? Pojest ću ti olovku ..."Dolly! Ne! Hajde! Uhvati!"Ne tvoju olovku? zasjala je. Pojest ću ti RUKU!"Dolfy!""Što se događa, vas dvoje?" Leslie je, probuđena našim komeša-njem, otkrila svoje prste ispod deke. Prošla je stotinka sekunde i malo je stvorenje bilo spremno za napad, zubi oblika igle i dvadeset kandži, zbog nove opasnosti za male mačiće."Dolly Macalorium kaže kako je vrijeme da započnemo dan", uzdahnuo sam nadglasavši oluju koja se polako zahuktavala.Većina onoga što sam sada znao nalazilo se na sigurnom, zaključano u tinti."Jesi li se probudila, vvookieT upitao sam. "Maloprije mi je pala na pamet fantastična ideja i ako si budna, želio bih je podijeliti s tobom...""Pričaj." Namjestila je jastuk ispod glave izbjegavajući Dollynu kaznu čistom slučajnošću jer je Angel - Druga Maca - ušetala u sobu, nedužno, i u tom trenutku postala Dollyna nova meta za tuču i grebanje.Iz bilježnice sam čitao sve ono što sam zapisao, rečenice su skakale jedna na drugu poput gazela koje preskakuju visoku ogradu. Ubrzo sam završio i podigao pogled s papira. "Prije mnogo sam godina pokušao napisati pismo mlađem izdanju sebe, Sve ono što bih želio da sam znao kad sam bio ti. Kad bi barem mogli to dati djeci koja smo bili!"

"Zar ne bi bilo zabavno sjediti na oblaku", rekla je, "i promatrati ih kako pronalaze bilježnicu koju smo im ostavili, a u kojoj smo zapisali sve što smo naučili?""Bilo bi na neki način žalosno", rekao sam."Zašto žalosno?""Toliko se dobra treba dogoditi, a oni se ne mogu sresti sve do sada, ili tek prije pet godina ...""Zašto im ne bismo rekli!" rekla je. "Zapisi u bilježnicu: 'A sada, Dick, nazovi Leslie Mary Parrish, upravo se preselila u Los Ange-les, pod ugovorom je s Tvventieth Century Foxom, a njezin je broj telefona Crveno šest, dva devet devet tri...""I što onda?" upitao sam je. "I reći mu da joj kaže: 'Tvoja srodna duša pri telefonu?' Leslie je već bila mala zvijezda! Muškarci su vidjeli njezine filmove i zaljubili se u nju! Hoće li ga pozvati na ručak, dječaka koji se sprema napustiti svoju jedinu godinu na koledžu?""Ako je pametna, predložit će mu da što prije pobjegnu iz Holly-wooda!"Uzdahnuo sam. "Ne bi uspjeli. On se mora pridružiti vojnom zrakoplovstvu i pilotirati borbenim avionima, oženiti se i razvesti, otkriti u što izrasta i što počinje spoznavati. A i ona mora završiti priču sa svojim brakom i razvodom, sama naučiti štošta o poslovanju i politici i moći.""Zašto onda ne bismo njoj poslali pismo", rekla je. "Draga Leslie, primit ćeš poziv od Dicka Bacha, on je tvoja srodna duša i zato budi dobra prema njemu, zauvijek ga voli...""'Zauvijek', wookl Zauvijek je ..."Pogledao sam je prije nego sam završio odgovor i ukočio se, spoznao sam.Slike iz zaboravljenih snova, fragmenti života izgubljenih u prošlosti i budućnosti, sjale su poput dijapozitiva iza mojih očiju, -klik,-klik,-klik...Žena na krevetu, u ovom trenutku, ova žena koju sada mogu dodirnuti i pružiti joj ruku, milovati joj lice, ona je poginula sa mnom u masakru u kolonijalnoj Pennsylvaniji, ista žena, ona je moj dragi smrtnik čiji sam duhovni vođa bio na desetke puta, i

koja je mene vodila; ona je vrba čije su se grane ispreplele s mojima; ona je lisac, ja lisica, očnjaci bljeskaju, škljocaju, mlate, brojčano nadjačani, spašavaju mačiće od vukova; ona je vjetar koji me uzdignuo u visine; ona je živa svjetlost na putu u Aleksandriju; ona je srebrni život na Bellatrix 5; časnica inženjerka sa svemirske krstarice koju ću voljeti u budućnosti; cvjetna božica iz moje daleke prošlosti, klik i -klik i -klik; okvir i okvir i okvir.Zašto osjećam slabost, sreću kada čujem mudrost iz ovih usta, kada ugledam njezino lice ili grudi, kada ugledam sjaj u njezinimočima dok se smjesi?Zato što te jedinstvene obline i iskrice, Richarde, nosimo sa sobom, iz života u život, one su naši zaštitni znakovi, urezani duboko u naša vjerovanja i bez znanja ih se prisjetimo! kad se ponovo sretnemo! Pogledala me je, uzbunjena. "Što ne valja, Richarde? Što nije uredu?""U redu je", rekao sam pogođen munjom. "Dobro sam, u redusam..."Zgrabio sam papir, hitro nizao riječi. Kakvog li predivnog jutra!Koliko smo puta, i opet i opet i opet, crtali sami sebe jedno drugom zato što smo imali puno toga zajedno za naučiti, teške spoznaje i one sretne.Kako to znam, zašto sam tako siguran da nas smrt ne odvaja odosobe koju volimo?r Zato što ona koju danas volim ... zato što smo ona i ja umrli milijun puta ranije, a u ovoj smo sekundi, minuti, ovome satu, ponovo ' zajedno! Smrt nas ne razdvaja više od života! Duboko u sebi, svatko od nas zna zakone: zauvijek ćemo se vraćati u zagrljaj onih koje volimo, bez obzira na to razdvajamo li se preko noći, ili nas smrt dijeli."Samo trenutak, wook. Moram ovo zapisati..."

Riječi su se nizale brzinom kojom je flomaster mogao pisati. svemira ... Prije Velike eksplozije, bili smo mi!

eksplozija u svim vremenima, i prije nego je utihnula, ili smo mi. Mi, plesali u svakojakim Sama, pokazuju se svugdje, mi smo razlog prostora, graditeljimost preko vječnosti koji se nadvija iznad mora i upušta L* užitaka, živimo misterije zabave rad,, sami bi-rofe trijumfe, izazivamo nevjerojatne događaje, ispr-Tmosebopet iopei učimo voljeti i volimo i VOLIMO! Digao sam olovku, bez daha sjeo na krevet i pogledao svoju suprugu. "Živa si!" uzviknuo sam. A ja bih bio sretno zarobljen u svojoj slobodi", rekao sam. "Ne bi bilo loše, bilo bi to najbolji mogući životi koje smo mogli živjeti. Kako bi nam moglo nedostajati nešto što nikada nismo imali?Ali nedostajalo nam je, Richie! S vremena na vrijeme, kad b. ostao sam oSžen ili neokružen ljudima, jesi li ikada osjetio tugu od kopniogao zaplakati, kao da si jedini pripadnik svoje vrste na ovome svijetu?" Nagnula se kako bi mi pormlovala lice.'JesHi ikada osjećao", upitala je, "da ti nedostaje netko koga nikada nisi sreo?"46.Do kasno smo ostali budni, nas dvoje. Leslie se izgubila na tristo i nekoj stranici knjige Pasivna solarna energija: prošireno stručno izdanje. Ja sam pročitao knjigu Povijest revolvera Colt, odložio je na nrpu pročitanih knjiga i uxeo prvi svezak s gomile knjiga koje sam ponio za čitanje.Kako nas naše knjige razotkrivaju, pomislio sam. Na Leslienom noćnom ormariću: Knjiga poezije E. E. Cummingsa, Izvještaj predsjedniku: Svijet 2000., Kako se naučiti štedljivosti, Čari Sandburg: Abraham Lincoln, Jednorozi koje sam poznavao, Ovaj bezvremeni trenutak, Godine vitkosti, Bmjshnikov na djelu, Američki filmski režiseri, 2081.Na mojem:Plešući Wu Li učitelji, Priče Raya Bradburyja, Odiseja letača, Konspiracija vodenjaka, Teorija paralelnih svjetova u interpretaciji kvantne mehanike, Jestivo divlje bilje zapada, Trimtab faktor. Kada želim na brzinu otkriti kakva je osoba, dovoljno mije pregledati njezine knjige.

Šuškanje izazvano promjenom knjige privuklo joj je pozornost s kraja proračuna. "Kako je gospodin Colt?" upitala me pomaknuv-ši solarne karte na svjetlo."Oh, baš mu je dobro. Znaš li da bi bez revolvera Colt danas imali samo četrdeset i šest država u ovoj zemlji, a ne pedeset?" "Prijetnjom revolverom smo oteli četiri države?" "Izraz ti je malo pretjeran, Leslie. Nismo ih oteli. Neke smo branili, a druge oslobodili. I ne mi. Ti i ja nismo imali nikakve veze s time. Ali prije stotinu i nešto godina, tim je ljudima, onima koji su živjeli u to vrijeme, Colt bio ubojito oružje. Ručno oružje spremnika nekoliko metaka brže od bilo koje puške i preciznije od većine oružja koje je postojalo u to vrijeme. Oduvijek sam želio 1851 Navy Colt. Ludo, zar ne? Originali su skupi, ali Colt izrađuje i replike." "Što bi ti s tako nečim?"U tom trenutku nije željela biti seksi zavodnica, ali čak niti zimski ogrtač nije mogao sakriti te predivne obline. Kad ću prerasti svoje jednoumno oduševljenje oblikom koji je izabrala za svoje tijelo? Nikada, zaključio sam. "S tako nečim što?" rekoh odsutno. "Zvijeri", zarežala je. "Zašto ti treba stari pištolj?" "Oh. Colt. Otkad znam za sebe u vezi njega imam čudan osjećaj. Kad shvatim da ne posjedujem to oružje, osjećam se nezaštićeno, ranjivo. Navika mi je da se nalazim u blizini jednog, da ga mogu dohvatiti, ali nikada nisam čak niti dodirnuo Colt. Zar to nije čudno?""Ako ga zaista želiš, možemo početi štedjeti za njega. Ako ti je toliko važan."Koliko često odlutamo u svoje druge prošlosti uz pomoć dijelova odjeće, starih strojeva, zgrada, zemalja koje smo strastveno voljeli ili jednako strastveno mrzili, a da ne znamo zašto. Postoji li netko na ovome svijetu tko ne osjeća magnetsku žudnju prema drugim mjestima, bliskost s drugim vremenima? Jedna od mojih prošlosti, znao sam, uključivala je u sebi brončano-plavi željezni revolver Colt Patent. Baš bi bilo zabavno otkriti što se događalo."Mislim da ne, wookie. Luckasta zamisao.""Što ćeš sada čitati?" upitala me okrenuvši knjigu kako bi promotrila sljedeću kartu.

"Zove se Život u smrti. Djeluje mi kao pravo istraživanje, razgovori s ljudima koji su doživjeli kliničku smrt, kako su se osjećali, što su vidjeli. Kako ti napreduješ sa svojom knjigom?"Mačka Angel T. je skočila na krevet. Tri kilograma bijele dugačke dlake perzijske mačke teško je koračalo, kao da se radi o šest tona, prema Leslie, srušilo se na stranice ispred nje i počelo presti."Dobro. Ovo je poglavlje posebno zanimljivo. Kaže dlaka dlaka dlaka OČI NOS OČI dlaka dlaka dlaka pandže rep. Angel, znače li ti išta riječi smetaš mi? Riječi sjediš mi na knjiziT'Mačka je lijenim pogledom odgovorila niječno; počela je glasnije presti.Leslie je pahuljasti teret prebacila na svoje rame i neko smo vrijeme u miru čitali."Laku noć, wook", rekao sam isključivši svoju lampu za čitanje. "Srest ćemo se na uglu ulice Oblaka i aleje Sneni pozdrav ...""Ni ja neću još dugo, dragi", rekla je. "Laku noć."Savio sam jastuk i smotao se u lopticu za spavanje. Neko sam vrijeme vježbao navođenje snova, ali s minimalnim uspjehom. Večeras sam bio preumoran za vježbu. Odmah sam utonuo u san.Bila je to osvijetljena, prozračna staklena kuća koju smo vidjeli visoko na zelenom, šumovitom otoku. Cvijeće se širilo na sve strane, bujica boja u sobama, preko balkona i katova i iza, šireći se niže, padinom prema čistini. Jezerski hidroavion boje svitanja miruje na travi. Daleko, preko duboke vode, nalazilo se mnoštvo drugih razbacanih otoka, zelenih i plavičastih.Drveća je bilo u kući kao i izvan nje, drveća i visećeg bilja ispod povelikog kvadratnog krova otvorenog kako bi sunčeva svjetlost i zrak prodrli u kuću. Stolice i kauč prekriveni platnom boje vanilije. Police s knjigama na dohvat ruke, u zraku Bartokov fantastični Koncert za orkestar. Tu smo se osjećali kao kod kuće zbog glazbe i biljaka, aviona parkiranog na travnjaku i pogleda u daljine, osjećali249smo se kao da letimo. Mjesto je bilo onakvo kakvo smo priželjkivali za sebe, jednoga dana."Dobro došli oboje! Uspjeli ste!"

Dvoje ljudi koji su nas dočekali bili su nam poznati. Smijali su se i sretni nas zagrlili.Kad se probudimo, zaboravimo, ali u snu se možemo sjetiti snova od prije nekoliko godina. Muškarac je bio isti onaj koji me je provozao u Pterodactvlu; bio sam to ja, ali za deset ili dvadeset godina, mladolikog izgleda. Žena je bila Leslie koja je stajala pokraj aviona, još ljepša, sve su je spoznaje učinile još ljepšom. "Sjednite, molim vas", rekla je. "Nemamo puno vremena." Muškarac nas je ponudio vrućim jabučnim vinom i stavio čašena izrezbareni stol."Dakle, to je naša budućnost", rekla je Leslie. "Dobar posao!" "To je jedna od vaših budućnosti", rekla je Leslie iz budućnosti, "i vi ste učinili dobar posao. ""Vi ste nam pokazali kako", rekao je muškarac. "Dali ste nam priliku koja nam se inače ne bi pružila. ""Ma nije to ništa, zar ne, wookie?" nasmiješio sam se svojoj supruzi."To nije ništa", odgovorila je, "to je mnogo!" "Jedini način da vam se zahvalimo bio je da vas pozovemo u našu kuću", rekao je Richard iz budućnosti. "Tvoj nacrt, Leslie.Savršeno radi.""Gotovo savršeno ", ispravila gaje žena. "Fotoelektrični su uređaji bolji nego što si mislila. Ali imam nekoliko prijedloga u vezi termalne mase ..."Dvije su se Leslie polako gubile u razgovoru o hibridnim solarnim konstrukcijama i superizolaciji kad sam shvatio ..."Oprostite ", rekao sam. "Mi sanjamo! Svi mi, jesam li u pravu?Zar ovo nije san?""U pravu si", rekao je Richard iz budućnosti. "Ovo je prvi put da smo uspjeli s vama oboma stupiti u vezu. Već godinama vježbamo, s vremena na vrijeme - i svakim snom postajemo sve bolji!"Trepnuo sam. "Godinama ste vježbali i ovo je prvi put da ste došli do nas?""Razumjet ćeš što ti govorim kad sam isprobaš. Dugo ćeš se susretati s ljudima koje nisi vidio - sebe u različitim

budućnostima, svoja druga ja, prijatelje koji su umrli. Dugo ćeš vremena morati učiti prije nego budeš spreman preuzeti ulogu učitelja. Trebat će ti dvadeset godina. Dvadeset godina vježbe i poprilično ćeš uspješno usmjeravati svoje snove, kad to budeš želio. Tada ćeš se okrenuti i početi se zahvaljivati svojim precima. ""Precima? " Leslie je upitala. "Zar smo mi stari? " "Žao mije", rekao je. "Loš izbor riječi. Vaša je budućnost naša prošlost. Ali i naša je budućnost vaša prošlost. Čim se oslobodite okova vremena i nastavite vježbati, razumjet ćete. Sve dok vjerujemo u tijek vremena, vidimo postojanje umjesto postojanja. Izvan vremena, svi smo mi jedno."..."Drago mi je da nije sve tako složeno ", rekla je Leslie. Morao sam se ubaciti. "Oprostite. Znaš mene i kako stojim s naslovima knjiga. Jesam li ikada pronašao pravi? Jesam li ikada napisao knjigu i objavio je i jednostavno se ne mogu ... jesam li ikada pronašao naslov? "Richard iz budućnosti nije imao dovoljno strpljenja za moje sumnje. "Ovaj san ne sanjaš kako bi ga saznao. Da, pronašao si naslov; da, objavio si knjigu. ""To je sve što želim znati", rekao sam. I zatim, molećivo: "Kojije naslov?""Cilj ovog sna jest da saznaš nešto drugo ", rekao je. "Imamo ... nazovimo to pismom ... pismo od nas iz daleke budućnosti. Tvoje zamisli o stupanju u vezu s Dickom i Leslie, one su pokrenule nekakvo kolo. Sada nas se poprilično mentalno dopisuje.Sve što si želio da tvoja mlađa izdanja saznaju, preneseno im je. Male promjene, podsvijest, ali oni su drukčiji, možda neće morati proći kroz sve što smo mi prošli. Naravno, morat će se suočiti s nekim nedaćama, ali postoji mala šansa da neće morati naučiti kako voljeti.""Pismo koje smo primili", rekla je Leslie iz budućnosti, "kaže: sve što znate je istina/" Počela se gubiti, prizor je počeo treperiti. "Ima još toga, ali slušajte: Nikada ne sumnjajte u_ono štg.znate. Nije to bio samo simpatičan naslov knjige, mi smo mostovi..."

Zatim je san nestao, pretvorio se u prtljagu punu čokoladnih kolačića, potjeru automobilima, u parobrod na kotačima.Nisam probudio Leslie, ali sam ispunio stranice bilježnice koja je stajala na mom noćnom ormariću, prisjećajući se što se dogodilo prije kolačića.Kad se sljedećeg jutra probudila, rekao sam: "Dozvoli mi da ti ispričam svoj san." "Kakav san?" upitala me. "Susret s nama u kući čiji si nacrt napravila." "Richarde!" rekla je. "Sjećam se! Dozvoli meni da ga ja tebi ispričam! Mjesto je bilo predivno, jeleni su pasli, jezerce je bilo zrcalo cvjetnih polja Oregona. Nacrt, solarna kuća će uspjeti! Unutra je svirala glazba, i drveće i knjige ... tako prozračna i svijetla! Danje bio predivan, pun boja, a Dolly i Angel su nas gledale, prele su u snu, debele stare mačke. Vidjela sam novu knjigu, na polici!" "Da? Jesi? Koji je naslov? Reci mi!"Naprezala se prisjetiti. "Wookie, žao mije! Ne mogu se sjetiti..." "Oh, što sad. Nemoj se kuditi", rekao sam. "Luda znatiželja. Kakav san, zar ne?" "Govorio je o vječnosti."47.Sjećanja na smrt sam pročitao jedne večeri nedugo nakon što sam počela čitati Život poslije života i što sam više razmišljao, nastavila je čitati do kraja odlomka i stavila oznaku za knjige kako bi označila stranicu do koje je došla.- kad kažem da je smrt najčešće kaotičan, nepotreban problem, nešto što nas zaskoči možda baš u trenutk, .kad smo pronašli jedinu osobu na ovome svijetu od koje se nikada ne želimo rastati, pa čak niti na jedan dan, a smrt kaže da je nije briga, da će nas nasilno razdvojiti?"Gvorila je. "Aha!" rekao sam. "Je li samoubojstvo jedini izbor? Zar ne postoji bolji način od neplaniranog i prisilnog napuštanja ovog svijeta kako je to običaj na Zemlji?""Daj da pogodim", rekla je. "Ti imaš plan koji namjeravaš predložiti? Ali prije svega, želim ti reći da sam sretna ovdje i da me, sve dok si i ti tu, ne opterećuje iznenadna smrt.""Čekaj malo. Poslušaj me. Mislim da će ti se moj plan svidjeti zbog tvog smisla i potrebe za redom: Zašto, umjesto iznenadne

smrti, ljudi ne bi mogli živjeti do trenutka kad sami odluče: 'U redu! Učinili smo sve zbog čega smo došli ovamo, ne postoji planina na koju se nismo popeli, ništa što nismo spoznali a što smo željeli naučiti, proživjeti smo lijep život', i onda, u savršenom zdravstvenom stanju jednostavno sjesti, njih dvoje ispod drveta ili zvijezde, i podići se izvan tijela i nikada se više ne vratiti?""Kao u knjigama koje čitamo", rekla je. "Baš lijepa zamisao! Ali mi ne ... mi to ne činimo zato što ne znamo kako." "Leslie!" rekao sam ispunjen svojim najnovijim planom, "ja znamkako!""Ali ne još, molim te", rekla je. "Moramo sagraditi našu kuću i moramo misliti na mačke i rakune, i mlijeko u hladnjaku će se pokvariti i na poštu treba odgovoriti; tek smo počeli.""U redu. Ne još. Ali palo mi je na pamet, dok sam čitao knjige o iskustvima na rubu smrti, ona su istovjetna izvantjelesnim iskustvima u knjigama o astralnim putovanjima! Smrt nije ništa više od napuštanja tijela u koje se više nikada ne vraćamo! A izvantjelesno napuštanje tijela se može naučiti!""Čekaj malo", rekla je. "Hoćeš reći da jednostavno možemo izabrati prekrasan zalazak sunca, napustiti naša tijela i više se nikada ne vratiti?" "Da, jednog dana."Pogledala me ispod oka. "Misliš li ozbiljno?" "Sto posto. Zaista! Zar te ne rastužuje pomisao da te može pregaziti kamion? Zar te ne rastužuje razdvajanje, gubitak jednog ili dva dana, stoljeće ili dva našeg zajedništva?""Zajedništvo mi se sviđa", rekla je. "I ja mislim ozbiljno: ako umreš, neću više željeti živjeti.""Znam", rekao sam. "l zato, jedino što nam preostaje jest da naučimo putovati izvan tijela, poput duhovno naprednih ili vukova." "Vukova?""Pročitao sam to u knjizi o vukovima. Neki su zoolozi uhvatili dva vuka, vuka i vučicu, u klopku, ljudsku klopku koja ih niti na jedan način nije ozlijedila. Stavili su ih u veliki kavez u stražnjem dijelu kombija i odvezli ih u zoološki vrt. Kad su stigli na cilj, podigli su kavez i otkrili da su oba vuka ... mrtva. Nisu bili bolesni, niti ozlijeđeni, ništa im nije bilo. Vukovi se

nisu željeli razdvojiti, nisu željeli živjeti u kavezu. Svojevoljno su odlučili da više ne žele živjeti i zajedno su napustili ovaj svijet. Nisu pronašli nikakvo medicinsko objašnjenje. Jednostavno su otišli." "Je li to istina?""Pisalo je u knjizi o vukovima, znanstvenoj. I ja bih sigurno učinio isto da sam na njihovom mjestu, a ti? Zar ne misliš da je to jedan civiliziran, inteligentan način kako napustiti ovaj planet? Ako je cijela zemlja, ako je cijeli prostorno-vremenski ustroj samo san, zašto se ne bi probudili nježno i sretni negdje drugdje, umjesto da vrištimo da ne želimo otići odavde?""Zar zaista misliš da to možemo učiniti?" upitala je. Moj ju je plan pogodio u žicu, njezin osjećaj i potrebu za redom.Tek što je završila s pitanjem, vratio sam se natrag u krevet s desetak knjiga koje su stajale na našim policama. Istraživanje i vježbanje astralne projekcije, Izvantjelesna putovanja, Uzvišena pustolovina, Praktični vodič kroz astralnu projekciju, Um izvan tijela. Njihova je težina stvorila krater u madracu."Ovi ljudi tvrde da se može naučiti. Nije lako i treba puno raditi, ali može se naučiti. Pitanje je: Vrijedi li se upuštati u tako nešto?" Namrgodila se. "U ovom trenutku moram reći ne, ali ako umreš sutra, bit će mi žao jer nisam naučila.""Onda moramo napraviti kompromis. Naučit ćemo onaj dio o izvantjelesnim iskustvima, a onaj drugi, smrt, odnosno trenutak kada odlučimo da se nećemo vratiti u naša tijela, ostavit ćemo za kasnije, puno kasnije. I prije smo imali izvantjelesnih iskustava, i ti i ja, i samim time znamo da su moguća. Na nama je da sada naučimo putovati izvan tijela, kada to poželimo i zajedno. Mislim da ne bi trebalo biti toliko teško."Bio sam u krivu. Bilo je jako teško. Problem je bio u tome što smo morali otići spavati, ali ne zaspati u doslovnom smislu riječi, nismo smjeli izgubiti svjesnost da smo odvojeni od tijela. Tako je nešto jednostavno razumjeti u budnom stanju. Sačuvati svjesnost u stanju sna koji te vuče prema dolje - to nije jednostavan zadatak.Noćima smo čitali knjige o astralnim putovanjima, obećavali smo jedno drugom da ćemo se sresti iznad naših usnulih tijela, ugledati se i svega se sjećati kad se probudimo. Nismo imali

sreće. Prošli su tjedni. Mjeseci. Vježba nam je prerasla u naviku koja je trajala još dugo nakon što smo pročitali sve knjige."Ne zaboravi da se moraš sjećati ..." rekli bismo jedno drugom prije nego bismo ugasili svjetlo.Zaspali bi isprogramirani za susret iznad naših tijela; ona bi otišla u Pennsvlvaniju, a ja bih stajao na krovu u Pekingu. Ili bih se ja našao u kaleidoskopu budućnosti, a ona u devetnaestom stoljeću gdje je održavala koncerte.Pet mjeseci predane vježbe i probudio sam se, moralo je biti negdje oko tri sata ujutro.Pokušavao sam pomaknuti glavu na jastuku, promijeniti položaj, kad sam shvatio da se ne mogu pomaknuti zato što se jastuk nalazio dolje na krevetu, a ja sam lebdio na leđima, dva metra visoko u zraku.Potpuno budan. Lebdio sam. Sobu je ispunjavalo srebrnasto-sivo svjetlo. Mjesečina, rekao bih, ali nije bilo mjeseca. Tamo su zidovi, glazbena linija; ondje je krevet, knjige uredno posložene na njezinom noćnom ormariću, a razbacane na mojem. A tu su bila i naša tijela, uspavana!Udar zapanjenosti, poput plave vatrene strijele u meni u noći, zatim erupcija sreće. Ono je moje tijelo, dolje; ona neobična stvarčica na krevetu sam ja, sklopljenih očiju, usnuo! Nisam to uistinu ja, naravno ... ja, sam gledao iz zraka.Sve što sam pomislio, te prve noći, bilo je podvučeno crtom ili završeno znakom usklika.Djeluje! Tako je lako! To ie ... sloboda! HURA!Knjige su govorile istinu. Pomislio sam na micanje i pomaknuo sam se, klizio sam zrakom kao klizač na ledu. Ne bih mogao reći da sam imao tijelo, ali isto tako ne mogu reći da sam bio bestjelesan. Osjećao sam tijelo - magličasto, sivkasto, tijelo duha. Nakon duge i predane vježbe, kako je moguće daje sada to tako lako? Krajnja svjesnost. U usporedbi s ovim sveznajućim životom, dnevna je svjesnost tek hodanje u snu!Okrenuo sam se u zraku i pogledao iza sebe. Blijeda, jedva vidljiva, sjajna nit protezala se od mene do mojeg uspavanog tijela. To je nit o kojoj smo čitali, srebrna nit koja povezuje

živućeg duha i njegovo tijelo. Prerezi nit, kažu, i otići ćeš bez povratka.U tom trenutku, iza mene je zasvijetlila namreškana aura, usporila je kako bi lebdjela iznad Leslie u krevetu i nestala u njezinom tijelu. Sekundu kasnije ona se pomaknula, okrenula se ispod pokrivača; njezina je ruka dodirnula moje rame. Osjećao sam se kao da me nešto povuklo iza leđa; njezinim sam dodirom naglavce bio katapultiran u javu.Moje su se oči naglo otvorile u sobi mračnijoj od ponoći... toliko mračnoj da nije bilo važno jesu li otvorene ili zatvorene. Ispružio sam ruku kako bih upalio lampu. Srce mi je snažno tuklo."Wookie", rekao sam. "Draga, jesi li budna?""Mmm. Sada jesam. Što se dogodilo?""Sve je u redu!" tiho sam uzviknuo. "Uspjelo je! Uspjeli smo!""Uspjeli smo?""Bili smo izvan naših tijela!""Oh, Richie, jesmo li? Ne sjećam se ...""Ne sjećaš se? Što je posljednje čega se sjećaš prije ovog trenutka?"Rukama je pomaknula svoju zlatnu kosu s očiju i nasmiješila se sneno. "Letjela sam. Lijep san. Letjela sam iznad polja ...""Znači da je istina! Sjećamo se naših izvantjelesnih putovanja kao snova u kojima letimo!""Kako znaš da sam napustila tijelo?""Zato što sam te vidio!"Moje su je riječi razbudile. Ispričao sam joj sve što se dogodilo, sve što sam vidio."Ali 'vidjeti' nije izraz za izvantjelesni vid, wook. Ne radi se toliko o viđenju koliko o znanju, detaljnom znanju koje je jasnije od samog pogleda." Ugasio sam svjetlo. "Soba ovako mračna, a ja sam vidio sve. Glazbenu liniju, police, krevet, tebe i sebe ..." U mraku je sve zvučalo impresivnije, razgovarati o uvidu.Upalila je svjetlo, sjela na krevet, namrgodila se. "Ne sjećam se!"

"Prošla si pokraj mene poput NLO-a sagrađenog od ruža i ivančica; zaustavila si se u zraku i kao da si se otopila u svom tijelu. Zatim si se pomaknula i dodirnuta me i bum! Bio sam budan. Da me nisi dodirnula u tom trenutku, ne bih se sjećao."Prošlo je još mjesec dana prije nego se dogodilo ponovo, i tada se zbilo gotovo obrnuto. Do jutra je čekala kako bi mi sve ispričala."Dogodilo mi se isto što i tebi, wook! Osjećala sam se poput oblaka na nebu, lagana poput zraka, l bila sam sretna! Okrenula sam se, pogledala prema krevetu i ti si spavao i Amber, slatka mala Amber je spavala na mome ramenu, baš onako kako je običavala spavati! Rekla sam: 'AMBER!', a ona je otvorila oči i pogledala me kao da nikada nije otišla. Zatim je ustala i počela koračati prema meni i tu je kraj, probudila sam se u krevetu.""Jesi li se osjećala kao da moraš ostati u krevetu?""Ne, ne! Mogla sam otići bilo kamo u svemiru, kamo god poželim, mogla sam otići susresti se s bilo kime. Osjećala sam se kao da imam čarobno tijelo ..."Sobom je zavladala tišina."Uspjeli smo!" rekla je uzbuđena baš kao što sam i ja bio. "Putujemo drugim dimenzijama!""Idući bismo mjesec", rekao sam, "možda mogli sve ponoviti!" No dogodilo se već sljedeće večeri.Ovaj sam puta sjedio u zraku kad sam se probudio iznad kreveta, a pozornost mi je privukao živahan lebdeći oblik, savršeno sjajno srebrn i zlatan jedva metar udaljen, posebno uobličenje ljubavi.Oh, Bože! pomislio sam. Leslie koju sam gledao svojim očima jest samo mali dio prave Leslie! Ona je tijelo u tijelu, život u životu; otvara se i otkriva i opet se otvara i otkriva ... hoću lije ikada upoznati u cijelosti?Riječi nisu bile potrebne, znao sam sve stoje željela da znam.Spavao si, a ja sam bila ovdje i nagovara te da izađeš, Richie, molim te, izađi... i poslušao si me -Zdravo draga! Bog, najdraža, bog!

Krenuo sam prema njoj i kad su se naša svjetla dodirnula, osjećali smo se isto kao da se držimo za ruke, no ipak neusporedivo bliži, uživali smo.Gore!- pomislio sam prema njoj. - Polako. Pokušajmo se popeti.Poput dva topla balona, podizali smo se zajedno kroz strop kao daje samo hladan zračni pokrov.Krov kuće je nestajao ispod nas, grubo obrađena šindra prekrivena iglicama bora, cigleni dimnjak, televizijska antena okrenuta prema civilizaciji. Dolje na balkonu i trijemu, cvijeće je spavalo u teglama.Nalazili smo se iznad drveća, polagano lebdjeli iznad vode, u noći ispunjenoj zalutalim pahuljastim oblacima na zvjezdanom nebu; tanušni vitičasti oblak runjavac, vidljivost neograničena, vjetar južnjak brzine dva čvora. Temperature nije bilo.Ako je ovo život, pomislio sam, neopisivo je ljepši od bilo čegašto sam ikada ...Da - čuo sam Leslie kako razmišlja. - Da. -Pohrani ovo u tu tvoju zapanjujuću memoriju, rekao sam joj. -Nećeš zaboraviti sve ovo kad se probudimo]-Ti, također... -Poput učenika pilota na našem prvom samostalnom letu, polagano smo se i zajedno micali, nikakvih naglih kretnji. Uopće se nismo bojali visine, nismo osjećali strah jači od straha koji osjećaju dva oblaka koji padaju, dvije ribe koje se dave. Kakva god da su to bila tijela, bila su bestežinska, bez mase. Mogli smo jedriti kroz željezo, kroz središte Sunca, samo da smo to poželjeli. Vidiš li? Nit? -Kad je to rekla, sjetio sam se i pogledao. Dvije sjajne paukove mreže protezale su se od nas prema kući.Mi smo zmajevi - duhovi na konopcima - pomislio sam. - Jesi li spremna za povratak? -Lijep i polagan. -Ne moramo se vratiti Ali želimo, Richie! -Lijepo i polagano, lebdjeli smo natrag iznad vode prema kući,kroz zapadni zid spavaće sobe. Zaustavili smo se kod police s knjigama. Vidiš? - pomislila je. - Vidiš li? Ono je Amber! -Pahuljasti svjetleći oblik lebdio je prema Leslie. Bog, Amber! Bog, mala moja Amber! -

Osjećaj je bio uzvišen, iz svjetlosti se širila ljubav. Ostavio sam ih polako i nastavio se kretati po sobi. Što kada bismo željeli razgovarati s nekim? Ako Leslie poželi porazgovarati s njezinim bratom koji je umro kad joj je bilo devetnaest godina, kad bih ja poželio razgovarati s mojom mamom, s mojim ocem koji je nedavno umro, što bi se dogodilo ?Kakvo god daje ovo stanje, izvantjelesno, pitanja dolaze zajedno s odgovorima. Ako želimo razgovarati s njima, možemo to učiniti. Možemo biti s kime god osjećamo vezu i tko želi biti s nama.Okrenuo sam se i pogledao iza sebe u njih dvije, ženu i mačku, i po prvi puta primijetio srebrnu nit koja se protezala od mačke. Protezala se kroz tamu prema košari na podu i bijeloj uspavanoj pahuljici. Da sam imao srce, poskočilo bi.Leslie! Amber ... Amber je mačka Angel T. -I kao da ima ulogu u predstavi koje nismo bili svjesni, u tom se trenutku naša druga mačka, Dolly, sjurila predvorjem najvećom mogućom brzinom i skočila na krevet poput četveronožnog motocikla.U sljedećem nas je trenutku nasilno probudila mačka koračajući po nama i sve smo zaboravili."DOLLY!" viknuo sam, ali ona je već skočila s kreveta prema zidu i ponovo odjurila hodnikom. Tako se naime ona zabavljala."Oprosti, wook", rekao sam. "Oprosti što sam te probudio."Upalila je svjetlo."Kako si znao daje to Dolly?" upitala me pospano."Bila je Dolly. Vidio sam je.""U mraku? Vidio si Dolly, smeđe-crnu mačku, koja je jurila najvećom mogućom brzinom, u tami?"U istom smo se trenutku oboje sjetili."Bili smo vani, zar ne?" upitala je. "Oh, vvookie, bili smo zajedno i bili smo u oblacima!"Zgrabio sam bilježnicu, napipao olovku. "Brzo, odmah. Reci mi sve čega se sjećaš."Od te večeri nadalje, izvantjelesna smo putovanja sve lakše izvodili, svaki je uspjeh utirao put za sljedeći.

Nakon prve godine vježbe mogli smo se sresti izvan tijela nekoliko puta mjesečno; sumnja da smo posjetitelji na ovom planetu rasla je sve dok nismo bili u stanju smješkati se jedno drugom, zainteresirani promatrači, u sredini večernjih vijesti.Zbog vježbe, smrt i tragedija koje smo gledali na Kanalu 5 nisu bile smrt i tragedija; bile su dolasci i odlasci, pustolovine beskrajno moćnih duša. Večernje su vijesti prerasle iz tmurnih zastrašujućih novosti u izvještaje različitih stupnjeva, u testove koji su još stajali pred nama, mogućnosti za ulaganja u društvo, u izazove i rukavice bačene nam u prsa."Dobra večer, Ameriko, ja sam Nancy Vijestonoša. Slijedi večerašnja lista strahota u svijetu. Duhovni hvalisavci, ako želite napredovati putem spašavanja, slušajte: danas na Bliskom istoku ..." Čita nadajući se da će se spasioci javiti. "Zatim slijedi lista vladinih neuspjeha! Uživa li itko popravljati birokratske katastrofe? Nakon kratke propagandne stanke, otvorit ćemo Sanduk izabranih problema. Ako možete ponuditi rješenja, obvezno nas gledajte!"Nadali smo se da ćemo izvantjelesnim putovanjima naučiti kako postati gospodar, a ne žrtva tijela i njegove smrti. No nismo znali da će zajedno s lekcijama doći i perspektiva koja će izmijeniti sve ostalo - kad iz žrtve prerastemo u gospodare, što radimo s našom moći?Jedne večeri, nakon pisanja, dok sam sipao mačju hranu i malene sljezove kolačiće u posudu rezerviranu za noćne posjete Rakunice Racquel, Leslie je došla nadgledati me. Ranije je prestala raditi na računalu kako bi se upoznala sa stanjem u svijetu."Jesi li vidjela išta na vijestima", rekao sam, "u što bi željela uložiti?""Sprječavanje nuklearnih katastrofa, ratova, kao i uvijek. Svemirske kolonije, možda; spašavanje Zemlje, naravno, i kitova, ugroženihživotinjskih vrsta." Posuda s hranom je djelovala primamljivo i ukusno kad sam za-škiljio i pogledao stanje očima rakuna.

"Previše sljezovih kolačića", rekla je uzevši ih nekoliko s gomile. "Hranimo Rakunicu Racquel, a ne Praščića Hoggieja.""Mislim da bi joj večeras moglo odgovarati nekoliko više. Što više sljezovih kolačića pojede, više će malenih ptica ostati živo."Bez riječi, Leslie je vratila višak kolačića i otišla pripremiti kaučza nas. Ostavio sam hranu za rakunicu, zatim legao pokraj svoje suprugeu dnevni boravak."Mislim daje individualno napredovanje najbolja mogućnost ", rekao sam. "Ti i ja, učimo ... da postoji nešto što možemo kontrolirati!""Ali još uvijek nismo iskusili izvantjelesne izlete na druge razine, jesi li primijetio?" zadirkivala me. "Zar se još uvijek nismo spremni oprostiti s ovim planetom?""Čini se da nismo", rekao sam. "Dovoljno je da možemo otići ako želimo, kad god poželimo. Možda smo stranci na Zemlji, wookie, ali suviše smo toga ovdje proživjeti! Godine školovanja kako da koristimo svoja tijela, civilizacija, zamisli, jezik. Kako promijeniti stvari. Još uvijek nismo spremni sve to odbaciti. Drago mi je da se nisam ubio prije toliko vremena, prije nego sam upoznao tebe." Pogledala me, znatiželjna. "Jesi li znao da se pokušavaš ubiti?" "Ne svjesno, mislim da nisam. Ali isto tako ne mislim da su izleti do ruba bili slučajnosti. Samoća mije predstavljala veliki problem, tada, nisam mario hoću li umrijeti, na neki bi mi način smrt predstavljala novu pustolovinu.""Kako bi se osjećao", rekla je, "da si se ubio i tek onda otkrio da se tvoja srodna duša još uvijek nalazi na Zemlji, da te čeka?"Riječi su se zamrznule u zraku. Jesam li se približio smrti više nego što sam toga bio svjestan? Zajedno srno sjedili na unajmljenom kauču, sumrak se polako stapao s tamom. "GRR!" promrmljao sam. "Kakva pomisao!" Samoubojstvo, kao i umorstvo - nekreativno! Svaki bi čovjek, dovoljno očajan da počini samoubojstvo, pomislio sam, trebao isto tako biti dovoljno očajan da izabere kreativnu krajnost kako bi riješio probleme: pobjeći u ponoć, ukrcati se na brod za Novi Zeland i početi sve ispočetka, učiniti nešto o čemu je oduvijek sanjao, ali se bojao upustiti u ostvarenje snova.

U tami sam primio njezinu ruku. "Kakva pomisao!" rekao sam. "Tu sam ja. Upravo sam počinio samoubojstvo i odvojio se od svog tijela i zatim shvatio, prekasno ... da bih te sreo, slučajno, na putu za Novi Zeland preko Los Angelesa, ali, sam sam sebi oduzeo život! 'Oh, ne!' uzviknuo bih. 'Baš sam ispao budala!"'"Jadna moja budalo", rekla je. "Ali uvijek bi mogao početi ispočetka u drugom životu.""Naravno da bih mogao. I bio bih četrdeset godina mlađi od tebe." "Od kada smo počeli brojati godine?" Zadirkivala me zbog moje proturođendanske kampanje."Nije stvar u godinama. Problem je u tome što ne bismo bili usklađeni. Ti bi rekla nešto u vezi mirovnih marševa ili Banthe, a ja bih sjedio poput mrtvog puhala i rekao: 'Što?' Osim toga, drugi bi život bio tako neugodan! Možeš li se zamisliti da postaješ ponovo beba? Učiš ... hodati? Proživljavaš pubertet? Pravo je čudo da smo ovaj puta preživjeli adolescenciju. To je pravo čudo. Da ponovo imaš osamnaest godina, dvadeset i četiri? To je veća žrtva, nego što sam spreman prinijeli u sljedećih tisuću godina; najvjerojatnije više nikada, hvala. Radije bih bio tuljan.""A ja ću biti tuljan zajedno s tobom", rekla je. "Ali, ako je ovo naš posljednji život na Zemlji u sljedećih nekoliko stoljeća, trebali bismo ga iskoristiti. Zašto su nam važni drugi životi? Stvari koje smo postigli u ovom životu - Hollywood, život u kamp kućici, borba za spašavanje šume - zašto će nam to biti važno za tisuću godina, ili večeras, osim zato što smo nešto naučili iz njih? Znanje kojesmo stekli jest sve! Mislim da smo ovaj puta lijepo započeli. Hajde da još malo ne budemo tuljani." Meškoljila se, tresla. "Želiš li deku ili vatru?""Ne, samo šibicu ..."Maleni nas je plamen obasjavao toplim sjajem koji se širio od sitne drvene pećnice prema njezinim očima, kosi."U ovom trenutku", rekla je, "kad bi mogao učiniti što god poželiš,što bi učinio?" "Ja MOGU učiniti sve."

"Što bi učinio?" ustrajala je približivši mi se i promatrajući vatru."Želio bih izreći sve što smo naučili." Moje su me riječi prisilile da trepnem. Zar to nije neobično, pomislio sam. Ne želim više tražiti odgovore, želim ih davati! Zašto ne, kad smo pronašli ljubav, kad konačno znamo kako funkcionira svemir? Ili samo mislimo da znamo.Podignula je pogled s vatre i pogledala me. "Ono što smo naučili jest jedino što nam je preostalo. Želiš to ispričati?" Leđa je okrenula vatri i nasmijala se, testirajući me. "Ne zaboravi da si ti sam napisao da sve što kažeš ne mora biti točno, odnosno može bitikrivo.""Može biti krivo", složio sam se. "Ali kad slušamo nečije odgovore, ne slušamo zapravo nekoga, zar ne? Slušamo sami sebe dok oni govore; mi sami određujemo ovaj je dio istinit, a ovaj luckast, a ovaj je dio ponovo istinit. Zato je zabavno slušati nekoga. A kad govorimo važno je da što manje zastranimo u odnosu na ono kolikobismo mogli.""Znači ponovo razmišljaš o predavanjima", rekla je."Možda. Bi li mi se pridružila na govornici, rekli bismo im sve što smo zajedno otkrili? Ne bismo se bojali govoriti o ružnim vremenima, ili lijepim. Govorili bi onima koji traže. Ispričali bismo im kakav je bio naš put, dali bismo im nadu da postoji i-živjeli-su-zauvijek-sretno! Kako mi je žao što i sam nisam isto čuo prije mnogo godina!"Tiho mi je odgovorila. "Mislim da ne bih to mogla učiniti s tobom. Mogu organizirati. Primiti se organizacijskog dijela, ali ne želim stajati za govornicom."Nešto nije bilo u redu. "Ne želiš? Ali postoje stvari koje zajedno možemo ispričati, a što niti jedno od nas ne može učiniti samo. Ja ne mogu govoriti o onome kroz što si ti prolazila, a n, ti ne možeš govoriti o mojim mukama; jedini je način da to učinimo zajedno! "Mislim da ne mogu", rekla je."Ridr^kad sam govorila protiv rata, mase su bile neprijateljski raspoložene, bojala sam se stati pred njih. Ali morala sam, no

obećala sam samoj seb! da kad završim s govorom, to više nikada neću ponoviti. Nikada. Ni zbog čega. Mislim da to nisam u stanju učiniti. Baš si smiješna", rekao sam joj. "Rat je gotov! Danas ne govorimo o ratu. Danas govorimo o ljubavi!" Njezine su oči ispunile suze. "Oh, Richie!" rekla je. Ja sam im tada govorila o ljubavi!"48."Gdje pronalazite svoje luckaste ideje?" upitao je gospodin koji je sjedio dvadeset redova dalje. Bilo je to prvo pitanje u drugomće ljudi se zakašljalo u Civic Auditoriumu ... nije bio jedini kojeg je to zanimalo.Leslie se oslanjala na visokoj barskoj stolici na bini, odmah domoje Bila je opuštena, djelovala je smireno. U tom sam trenutku s bežičnim mikrofonom šetao među publikom, birao između podignutih ruku podsjećajući se da ponovim pitanje tako da i om na balkonu mogu čuti i kako bih imao vremena razmisliti o odgovoru."'Odakle mi takve luckaste ideje?'" ponovio sam. Za pola sekundeodgovor se materijalizirao, zatim su se stvorile i riječi koje samtrebao izgovoriti."Ondje gdje pronalazim i one razumne", odgovorio sam. Zamisli dolaze od vile sanjarke, vile šetačice, i, kad sam mokar, kad se sve s mene cijedi tako da ne mogu ništa pribiljefcti, od vile tuSirac«*-Ono što sam ih uvijek molio jest: Molim vas, dajte mi zamisli Koje ne štete mojoj intuiciji. " "Intuitivno znam, na primjer, da smo stvorenja svjet a , života a ne slijepe smrti. Znam da nismo ovdje kako bi nas nasilno odveli izvremena i prostora u kojima se tu i sada događa na milijune promjena, dobra i zla. Zamisao da smo fizička bića koja su se razvila iz prvobitnih stanica u hranjivoj kaši, ta ideja vrijeđa moju intuiciju, korača po njoj u kopačkama.Ideja da smo se razvili od ljubomornog Boga koji nas je oblikovao iz prašine kako bi bili prisiljeni birati između klečanja-i-molitvi i vatre-i-prokletstva, ta me najžešće pogađa.

Niti jedna mi vila sanjarka nikada nije dala takve zamisli. Cijeli je koncept razvoja, za mene, pogrešan.Pa ipak nisam mogao pronaći mjesto, niti osobu, nigdje, koja je imala odgovore na moja pitanja, osim u samom sebi, a bojao sam se samom sebi vjerovati. Bio sam prisiljen kroz život plivati poput kita, uzimajući u sebe ogromne količine morske vode, onoga što su drugi ljudi napisali i mislili i rekli, okusiti sve i zadržati dijelove znanja veličine planktona, koje je odgovaralo onome u što sam želio vjerovati. Bilo što, što bi mi potvrdilo daje ono što znam istina, to sam tražio.Od ove ovdje spisateljice nisam mogao prisvojiti niti mikro-račića od svih njezinih knjiga koje sam pročitao. Od ovog pisca nisam razumio ništa osim sljedećeg: Nismo kakvima se doimamo. Hura! To sam, intuitivno, znao! Znao sam da je to ISTINA! Ostatak je knjige mogao biti morska voda, ali kit je zadržao rečenicu.Malo po malo mislim da gradimo svjesno razumijevanje znanja s kojim smo rođeni: istina je ono u što naše vrhovno ja želi vjerovati.Ali naša svijest nije zadovoljna sve dok tu istinu ne možemo sročiti u riječi.Prije nego što sam to spoznao, za samo nekoliko desetljeća, imao sam sustav razmišljanja koji mi je davao odgovore kad postavimpitanja." Uputio sam kratki pogled Leslie, a ona mi je mahnula kako bi mi pokazala da je još uvijek s nama."Koje je bilo pitanje?" upitao sam. "Oh. Odakle mi te luckaste ideje? Odgovor: od vila sanjarki, vila šetačica, vila tuširačica. Knjižnih vila. A u posljednjih nekoliko godina, od moje supruge. Sada, kad imam pitanje, pitam je, a ona mi da odgovor. Ako već niste, predlažem vam da pronađete svoju srodnu dušu, što prije možete. Sljedeće pitanje?"Imamo toliko toga za ispričati, pomislio sam, a samo jedan dan u svakom gradu koji nas zamoli da gostujemo kod njih i održimo predavanje. Osam sati nije ni približno dovoljno. Kako predavači u samo sat vremena uspiju reći ljudima sve ono što im

moraju reći? Naš prvi sat, jedva smo iznijeli šturu maketu svojih gledišta na svijet."Ona dama, ona koja sjedi daleko odostraga na desnoj strani..." "Moje je pitanje namijenjeno Leslie. Kako znate da ste upoznalisvoju srodnu dušu?" Moja me supruga kratko pogledala, u njezinim se očima očitovao užas, podigla je mikrofon."Kako znamo da smo sreli srodnu dušu?" ponovila je pitanje, smireno, kao daje takve stvari stalno činila. "Nisam znala, kad sam upoznala svoju. Dogodilo se to u dizalu. 'Idete gore?' upitala sam ga. 'Da', odgovorio je. Niti jedno od nas nije znalo što će nam te riječi značiti sada.Četiri godine kasnije bolje smo se upoznali i iznenada smo postali najbolji prijatelji. Što sam ga bolje upoznavala, to sam mu se više divila, to sam sve više bila uvjerena da je predivna osoba!To je ključ. Tražite ljubavnu vezu koja 5 vremenom postaje sve bolja, u kojoj poštovanje i divljenje rastu, te povjerenje kojeosnažuje svaka oluja.Otkrila sam da s ovim čovjekom mogu ostvariti intimu ispunjenu slatkim elektricitetom i predivnim nabojima i da s njim mogu pronaći svoju sreću. Do tada sam mislila da su to moji hirovi, daje to nešto što samo ja tražim, moje osobne oznake srodne duše. Sada mislim da su kod svih ljudi iste, ali da se, dok ih očajnički pokušavamo pronaći, zadovoljavamo s manjim. Kako se usuđujemo tražiti više kad su mlitavi ljubavnik i osrednja sreća ono najbolje što smo ustanju pronaći?Istovremeno znamo da će se osrednjost pretvoriti u led; sreća će prerasti u bezimenu tugu, pregršt pitanja: Je li to ljubav mog života, je li to sve što mogu dobiti, jesam li zato ovdje? Duboko u našim srcima znamo da mora postojati više i zato žudimo za osobom koju nikada nismo sreli.Toliko se često polovica para pokušava uzdići, poletjeti, dok druga strana vuče prema dolje. Jedna strana korača naprijed, a druga za svaki korak naprijed osigurava ona dva unatrag. Najbolje je da sama pronađem svoju sreću, mislila sam, volim

svoje prijatelje i svoju mačku, bolje mi je da čekam srodnu dušu koja nikada neće doći, nego da prihvatim dosadni kompromis.- Srodna je duša osoba koja ima ključanice u koje idu naši ključevi, i ključeve koji odgovaraju našim lokotima. Kad se osjećamo dovoljno sigurno da ih otvorimo, naše najistinskije ja izlazi van i možemo u potpunosti i iskreno biti ono što jesmo; možemo dozvoliti da nas vole zbog onoga što jesmo, a ne zbog onoga kako se pokušavamo predstaviti. Obje strane otkrivaju svoje najbolje ja. Bez obzira na sve što može krenuti po zlu oko nas, s tom osobom smo sigurni u našem vlastitom raju. Naša je srodna duša osoba koja s nama dijeli najskrivenije želje, stremljenja, naš osjećaj za put koji nas vodi ka cilju. Kad smo dva balona, zajedno se možemo kretati samo prema gore, ako vam se to dogodi, najvjerojatnije ste pronašli svoju srodnu dušu. Životna ljubav je osoba koja nam konačno omogućava da živimo punim životom."Na njezino veliko iznenađenje, slušateljstvo ju je nagradilo pljeskom. Zamalo sam joj povjerovao u ono što mi je rekla, da može biti nesavršena na pozornici. Dokazala je suprotno."Razmišljate li na način na koji on razmišlja," sljedeća je osoba postavila pitanje, "slažete li se s njim u svemu?""Slažemo li se u svemu", ponovila je. "Većinu vremena. On upali radio i otkrijem daje jedina osoba koju sam upoznala u svome životu koja je također očarana gajdama. On je jedina osoba koju sam upoznala koja zajedno sa mnom pjeva 'Alone am F od Tubby the Tubaja, riječ po riječ, prisjećajući ih se iz djetinjstva.""S druge strane", rekla je, "na početku se nismo mogli više razlikovati ... ja sam prosvjedovala protiv rata, Richard je bio vojni pilot; menije uvijek bio dovoljan jedan muškarac odjednom, a Ri-chardova se savršena žena nalazila u mnogim ženama. Oba je puta bio u krivu i zato se, naravno, promijenio.Ali, na kraju krajeva, nije važno slažemo li se ili ne, ili tko je u pravu. Ono stoje važno za nas dvoje ... jest da li se stalno mijenjamo, da li rastemo, da li se svakim danom sve više volimo? To je ono što nam je važno." "Mogu li ja nešto dodati?" ubacio sam se. "Naravno."

"Sve što nas okružuje - kuće, poslovi, automobili - to je pozornica, scena na kojoj se odigrava naša ljubav. Sve što posjedujemo, mještana kojima živimo, događaji u našim životima: prazne scene. Kako je lako tražiti scene, a zaboraviti dijamante! Jedino što nam je važno, na kraju našeg boravka na Zemlji, jest koliko smo i kako voljeli, kakva je bila naša ljubav? Za vrijeme prve stanke većina je ljudi ustala i protegnula se, neki su mi prišli s knjigom tražeći autograme. Drugi su se upoznali i razgovarali, bez formalnog predstavljanja, na mjestu blizu bine koje smo za njih postavili.Dok su se ljudi vraćali na svoja mjesta kako bi poslušati peti sat našeg predavanja, dodirnuo sam Leslieno rame. "Kako si, mali moj \vookiel Jesi li dobro?""Dobro sam", odgovorila je. "Ne osjećam se kao prije! Ovo je pređi vno!""Tako si pametna!" rekao sam. "Tako si mudra i lijepa. Mogla si izabrati bilo kojeg muškarca na ovome svijetu."Slegnula je moju ruku. "Izabrala sam ovog, hvala ti. Vrijeme je da počnemo?"Kimnuo sam glavom i uključio mikrofon. "Idemo dalje", rekao sam. "Da nastavimo. Na bilo koje pitanje koje se postavlja u sumrak ljudskog roda, obećavamo vam, možemo ponuditi zadovoljavajući odgovor."Toliko je toga što smo ispričali zvučalo suludo, pa ipak, sve je bilo istina ... kao da su dva fizičara, teoretičara, stala za govornicu i rekla da se, kad putujemo brzinom sličnom brzini svjetlosti, pomlađujemo, da postajemo mladi od onih koji miruju ili se koriste manjim brzinama; da je kilometar prostora blizu Sunca drukčiji od kilometra prostora blizu Zemlje zato što je kilometar oko Sunca više zakrivljen od onog oko Zemlje.Luckaste ideje čija se vrijednost može mjeriti u osmjesima, ali u potpunosti istinite. Je li atomska fizika zanimljiva zato stoje istinita ili zato što zvuči suludo?"Gospođo", rekao sam pokazavši ženu koja je stajala u sredini gledateljstva istovremeno se zapitavši kamo će nas odvesti."Namjeravate li umrijeti?"Lako pitanje; odgovor smo podijelili.

Jedrili smo tog dana uz vjetar znanja koje nas je izmijenilo i naučilo, kroz more pitanja: Zašto imamo problema?Može li nas smrt rastaviti? Budući da ćete reći da ne može, kakomožemo razgovarati s prijateljima koji su umrli?Postoji li zlo?Kako je biti oženjen glumicom?Jeste li prihvatili Isusa Krista kao svog osobnog Spasitelja?Čemu nam služe države i narodi?Jeste li ikada bolesni?Tko se nalazi u NLO-ima?Je li ljubav koju osjećate sada drukčija od one koju ste osjećaliprije nekoliko godina?Koliko novaca imate?Je li Hollywood doista tako glamurozan?Čak i ako je istina da sam prije živjela, zašto sam zaboravila?Je li ona zaista prekrasna kako tvrdite? Što ne volite jedno koddrugog?Jeste li se prestali mijenjati?Možete U vidjeti vašu budućnost?Kako nas može promijeniti sve što ste nam ispričali?Kako ste postali filmska zvijezda?Jeste li ikada mijenjali svoju prošlost?Zašto glazba na nas djeluje na način na koji djeluje?Učinite nešto, pokažite nam vaše nadnaravne moći, molim vas.Zašto ste tako sigurni da smo besmrtni?Kako čovjek zna daje brak gotov?Koliko još ljudi promatra svijet na vaš način?Kamo da odemo kako bismo upoznali životnu ljubav?Jedrili smo danom koji nam se činio kao da traje samo sekundu, kao da smo i sami putnici koji putuju brzinom svjetlosti.Ubrzo je došao i trenutak kad smo zatvorili vrata naše hotelske sobe i srušili se na krevet."Nije bilo loše", rekao sam. "Dan nije bio loš. Jesi li umorna?""Ne!" odgovorila je. "Toliko je snage, toliko je ljubavi u zraku na ovakvim okupljanjima. Dolazi sreća i sve nas grli!"

"Sljedeći bismo put mogli vježbati s aurama", rekao sam. "Kažu da na dobrim javnim okupljanjima zlatna svjetlost nadsvođuje publiku, i binu. Svi su naelektrizirani."Pogledao sam njezinu bluzu. "Imam li dopuštenje milovati?"Pogledala me ispod oka. "Što to znači?""To je običaj kadeta avijatičara. Nikada ne dodiruj drugu osobu bez prethodne dozvole.""Mislim da ti ne treba dozvola, gospodine Bach.""Samo mi je palo napamet da bih te, prije nego ti rastrgam odjeću, morao ljubazno zatražiti za dozvolu.""Zvijeri", rekla je. "Kad me čovjek upitao ima li još zmajeva na ovome svijetu, trebala sam pokazati tebe."Legao sam na leđa, pogledao u prazan strop, sklopio oči. "Ja sam zmaj. Ja sam također anđeo. Ne zaboravi to. I ja i ti imamo svoje tajne, svoje pustolovine, zar ne, istovremeno se krećemo milijunima različitih putova kroz vrijeme? Što radimo, u tim drugim vremenima? Ne znam. Ali kladio bih se u jednu neobičnu istinu, draga," rekao sam, "kladio bih se daje ono što mi radimo sada ...""... povezano svjetlosnim nitima", rekla je, "s onime što smo radili onda!"Ostao sam zapanjen čuvši je kako završava rečenicu.Ležala je na svojoj strani kreveta, morsko plave oči netremice su promatrale moje, poznajući me, svjesne znanja, sve više svjesne znanja.Nježno sam se obratio životu koji je blistao i plesao iza njezinih očiju."Zdravo, misterijo", šapnuo sam."Zdravo, pustolovino.""Kamo ćemo dalje?" upitao sam je, ispunjen našom zajedničkom snagom. "Kako ćemo promijeniti svijet?""Danas sam vidjela našu kuću", rekla je. "Kad me ona gospođa pitala znamo li kakva nam je budućnost. Sjećaš li se našeg sna? One kuće. Vidjela sam šumu na otoku i čistinu. Vidjela sam mjesto na kojem ćemo sagraditi našu kuću koju smo posjetili u snu."

Kutak se njezinih usana zakrivio u smiješak. "Misliš li da mare, sva naša jastva svugdje izvan vremena i prostora? S obzirom na ono kroz što smo prošli", rekla je, "misliš li da će im smetati ako prvo sagradimo našu kuću, a onda promijenimo svijet?"49.Mali rovokopač je brujao na brdu, ugledao me na livadi, dokoturao se kako bi me presreo, njegova željezna žlica do pola puna plodne zemlje za vrt."Bog, dragi!" Leslie je viknula nadglasavši brujanje motora. Radnim danima je nosila teški bijeli kombinezon, a kosu je držala uvijenu ispod žute radničke kape; rake su se krile u kratim kožnim rukavicama koje su pridržavale kontrole stroja.Tih je dana bila gospodar rovokopača. Uživala je u radovima na kući koju je toliko dugo gradila u svojoj glavi. Ugasila je motor. "Kako je moj dragi kovač knjiga?" "Posve dobro", odgovorio sam. "Ne znam što će ljudi misliti o ovoj knjizi. Reći će daje preduga i previše seksi za pisca kao što sam ja. Ali meni se sviđa. A danas sam pronašao i naslov!"Podigla je kapu i stražnjim dijelom rukavice pogladila čelo. "Konačno! Koji je naslov?""Već je tu, bio je ovdje već dugo vremena. Ako ga i ti pronađeš, tako ćemo nazvati knjigu, u redu?""Vrijeme je da i ja pročitam knjigu, cijelu, od početka do kraja?" "Da. Još samo jedno poglavlje i bit će završena." "Još jedno poglavlje", rekla je. "Čestitam!" Pogledao sam niz padinu iza livade, preko vode prema otocima koji su plutali na obzoru. "Ovo je lijepo mjesto, zar ne?""Raj! A trebao bi vidjeti kuću", rekla je. "Prve su fotoelektrične uređaje danas ugradili. Uskači, odvest ću te gore i pokazati ti ih!" Stao sam na žlicu do pola ispunjenu zemljom. Pritisnula je gumb za paljenje.Stroj je oživio i, na tren, mogao sam se zakleti da je iznenadan nalet brujanja, zvuk mojeg starog dvokrilca koji polagano kreće na livadi.Napola sam sklopio oči, vidio sam ...... čudo, duh iz prošlosti, kretao se livadom. Richard, putujući prodavač letenja, upalio je motor Fleeta posljednji put i sjeo u

letačku kabinu. Dodirivao je ručicu gasa spreman za početak potrage za svojom srodnom dušom. Dvokrilac je rulao prema naprijed.Što bih učinio daje sada ugledam, pomislio je, kad bih je ugledao kako korača poljem i govori mi daje pričekam?Osjetivši luckasti poriv, okrenuo sam se i pogledao.Polje je prekrivala sunčeva izmaglica. Kroz polje do aviona, duga zlatna kosa je lepršala iza nje, trčala je žena, trčala je najljepša ... Leslie Parrish! Kako je ... ?Odmah je ugasio motor, presretan stoje vidi."Leslie! Jesi li to ti? ""Richarde!" viknula je. "Ideš gore?" Zaustavila se uspuhana pokraj letačke kabine. "Richarde ... imaš li vremena poletjeti sa mnom?""Želiš li... " rekao je i odjednom ostao bez daha, " želiš li? "Okrenuo sam se prema svojoj supruzi preplašen i zapanjen baš kao i pilot kojeg sam vidio.Prekrivena blatom, prekrasna, nasmiješila mi se, živahna i sretna. "Richie, pokušat će!" rekla je. "Poželi im sreću!"